GODOVI DANA Esad Bajić
Konjic, 2005
1
Godovi dana Esad Bajić
Izdavač: KUU SEJFULLAH Konjic Za izdavača: Muamer Ćukle
Štamparija: SABAH-PRINT, Ilidža
Tiraž: 500
2
Kratki osvrt na zbirku poezije Esada Bajića Potpisnika zbirke pjesama koja je pred nama nije neophodno lično poznavati da bi se ušlo u čudesni svijet riječi i pozitivne energije kojom autor nesebično zasipa sve koji dođu u dodir sa njegovim stihovima. Ukoliko je i to moguće onda je čitalac dvostruko nagrađen. Jednostavan u govoru, prihvatljiv, otvoren i jasan a ipak mističan, pjesnik nas ujednačenim ritmom vodi od emotivne raznježenosti do komičnih situacija u kojima se svako od nas može prepoznati. Njegove pjesme su kao nađeno ogledalo u šumi, kad svaki od pronalazača u odrazu vidi svoj lik i misli daje to upravo njegova slika, jer čitalac je uvjeren da je pjesnik mislio upravo na njega u momentu dok je ispisivao riječi. Nekad lagane poput daška vjetra željno čekanog u sparnim noćima, nekad snažne poput kamena koji je česta tema poklonjenih stihova, prepliću se, otvaraju putokaze skrivene u zaraslom šipražju zabluda. Počesto nedorečen, bez jasnog iskaza na kraju, ne zato što je On nekompletan već samo iz razloga što onome koji je okrenut direktno prema knjizi, daje mogućnost da dovoljno zakompliciranu situaciju dovede do rješenja koje njemu samom odgovora.Misli pretočene u riječi koje su najjače Bajićevo oružje i kojima se služi ne štedeći ga, ranjavaju i tjeraju na razmišljanje o svakoj situaciji koju sebi pretpostavimo i u kojoj se svojevoljno ili nekako drugačije, nađemo. Na latentan način upozorava na ono što je neminovno, što moramo prihvatiti kao fakat i kao svoju obavezu prema sebi, prvenstveno, na ovom kratkom putovanju.
3
Diskretan a odlučan, On upućuje , savjetuje, nudi moguće odgovore na pitanja skrivena duboko u podsvijesti svakog od nas, a neizgovorena da ne bismo postali svjesni njihove bitnosti ili besmislenosti. Sami sebe obmanjujemo da se nešto nije desilo ako to nismo izrekli. Bajić prepoznaje te situacije, zna On vrlo dobro da smo svi «djeca jednog praoca» i kao takve nas i upućuje da slijedimo taj put koji nanije propisan. Bajića ne treba samo čitati. To je tek jedan mali korak. Njegovu poeziju treba živjeti, osjetiti, prepoznati je u svakom trenu ovog života kojim smo nagrađeni da bismo dostigli više ciljeve. Bajića treba osluškivati, prepoznavati, slijediti, jer puno je mudrosti, i puno proživljenih života skupljeno u tim riječima kojima nekad samo površno pristupamo. U ovu zbirku treba zaroniti kao u najdublji vir, čist i leden , koji zaustavlja dah pokreće damar a pročišćava misli. Mom dragom prijatelju Esadu Bajiću, sa iskrenim poštovanjem prof. Biljana Handžo 24.avgust 2005.godine
4
SJEĆANJA
5
6
ALMASA MUJAGINA Ne znam je nikad nisam više od imena ništa saznao o njoj Ne znam ni kad je bila Čuo sam za nju u svojoj petoj godini oženio se Zulfo Mehin nekom iz Krajine i stari rekoše »Ista Almasa Mujagina». Kasnije opet kad mi je bilo desetak ljeta doš'o nam novi hodža imao lijepu kćer omladina zanijemila žene pitale šta im je a stari rekli «Ista Almasa Mujagina» Danas, iš'o na selo dedo me pito imam li te i kakva si meni na um pade pa rekoh «Ista Almasa Mujagina» on me mrko pogleda izvi obrve i reče «Što će ti to sine nisi ti Dervo Ibrin»
7
KAD... Kad mi se pogled smiri na blizini srce zakuca tek na tren i snenost obuzme sva moja nastojanja ja znam tek su to krici koraka iza davnih onih presahlih noći mladosti kad mjesec je sjao kad sunce je grijalo kad sam u šaci nosio radosti kad bilo je ono što nije danas u ovom danu utihnuća Gore je nebo dole sam ja oko mene moja kuća
8
NEBO, RIJEKA I UZDASI Raspučila zemlja da ko vena joj poteče voda njedrima hladna i modra kroz krš hercegovački Da nebo se ogleda da pogled zastane i uzdah ka drugoj strani se uputi Hržu konji stoljetni po stazama zaraslim Kome su preci pute gazali Kome su znake vječne kazali i ovaj grumen zemlje s obje strane rijeke kome su ostavili???
9
OBJAVA Nije ni žubor ni riječ ljudska nije a žubori a čuje se od svakog glasa jasnije i na svjetlosti dana i snom kad se usnije i svaka mis'o ma odakle da počne u njenim istinama skonča Na ranu duše kad se privije mehlem je i lijek u špiljama mračnim kad se progovori svjetlost daje i put dobra pokazuje i strahu svakom sablju otupi i dokazom svojim svako drugo pravo ospori i srce smiri i srce smiri kad se prozbori
10
SAMOĆA Težak je svijet kroz prozore gledan Siromašni život iz dimnjaka kulja Turoban i bijedan Nad gradom baulja Oblak dima oktobarske noći Ka oblacima se diže da upita kad' će Hladna zima i snijeg iz njih doći U mojoj peći u plamenu vatre Ni ovog časa ne pucketa drvo Kada čemer samoće zaogrne srce Vatra je ono što zaprećeš prvo Iako bliski mi srcu još su medu živim Bliži bi mi bili da ih više nema
11
TKALJA Zima je stegla Peć topla Kroz duhan puše se uspomene 1 sam povučem pokoji dim Očima šaram po šiši I zaželio bih da se sijelo raziđe Samo da znam šta raditi poslije, Na serdžadi dva slova Utkala tkalja svoje incijale I kako mi na to nabasa pogled Tako mi nekako misli odoše na zimu '91; Upoznao sam tada u jednom višegradskom selu Dosta lijepih ljudi Pa mi sad pade naum Šta to znači u mom životu Kad ih više nikad vidjet neću U proljeće '92 Pomela ih četnička kama Može bit je Bogu drago što ih se sjećam!
12
KARANĐOLOZ U mladosti sam dobro pamtio kroz život tražio znakove sjećanja i uvijek bio pomalo tužan misleću kako ću to sve jednom otkriti do kraja Nisam bio u pravu nešto nikako da nađem. Još sam bio dijete kad su me učili da sam ne hodam od kuće jer će me ščepat karanđoloz. Danas se otisnem po svijetu sam samcat a karandoloza nigdje i čudno mi što ga više nema to ga se više bojim.
13
14
SHVATANJA
15
16
POGLED Daljine usuknenim platnima vuku poglede snom zakrčene u klance i kovitlace u vode presahle i nedotekle u riječi usahle nedorekle ko staze prije vjetra bile prekratke Vihori stubovi dimovi drumovi drumovi drumovi biljezi u sjećanja pobodeni posađeni odloženi
17
BITISANJE Krš se kršom slama čime zvjezde s neba da zaškripe i zahukću kad krš se kršom slomi u ovoj izbi ustajalog duha u ovom zdencu ustajale vode u ovom glibu skorjeloga blata Za leđima mjesec Najvrijednije noći za leđima mjesec kerbeleskih suza za leđima tekbir bedranskih šehida za leđima oči usahle od besna vuku svoje posrnule poglede čovječe čovječe kad znak čuješ a repom ne mahneš prestao si znati i da si bio a kamo li da ćeš nekad biti
18
UOČIBAJRAMSKA Kiša u zadnjem ramazanskom danu Kiša u danu uočibajaramskom Kiša u oknu u oku u sluhu i vidu svuda kiša uočibajramska Ko milost se stere trncima tijela blago osmjeh noseć zehrama razuma Ko zna kakav je to znak iza prvog iza drugog iza trećeg četvrtog petog šestog i sedmog neba Kiša uočibajramska mnijem iz sedmog neba pada Znam primaju se na njoj dove Lakše nego da sami sebe zamolimo
19
PRED SMRT Strah se strese u meni moji dani minuli moje noći pređašnje sad stadoše preda me Gdje si sad(a) reče mi avaz dječji plašljivi Što me sama ostavi ovoj tihoj odaji Znaš li imo zadnje si svoje sutra juče si dobro vidi na čem si svoje halje u čem si Gdje su visi sinajski Gdje su krici kerbelski nosiš li ih sa sobom imaš li ih u sebi u srcu sad sa kim si sabljom svojom uz kog si Munkir će te pitati dal ćeš znati kazati
20
PUT KRUGA Gledao sam staze kojim zvijezde gaze iznad moje glave. Gledao sam boje u kojim se roje žute, bijele, plave. I čitavo nebo kao jedno tijelo osjetih u sebi I nebo mračno i mjesec žut u mome umu nađoše svoj put razum se povi kao plamen svjeće i poče u krug da se kreće
21
SAN Ni u snu više nisam sam gone me horde prošlosti otud gdje mislio sam da ništa nemam stižu jahači zvekću sablje i dūg prsa pritišće kao da je i jučer i danas i sutra samo jedno koje se iznova svakog dana porađa
22
KORACI Kračem iz bola iz tuge, iz jada u čemer Iz zemlje krvave u zemlju krvavu iz plača u plač iz Bosne u Bosnu Ko slijepac ko mazlum kračem iz vijeka u vijek tražeći lijeka tražeći lijek I danas kad zadnji čas mi je dat vidim samo sam trebao stat…
23
STRAH Čovjek pred časom jasnim sebe nemoćna mišlju potpunom ugled'o Satkan od straha izveden iz skloništa zaborava trese se pred nepoznatim O Bože! Nikad jasnijeg znaka ni manje snage Pred zidom stojim nijem i pored moći govora jezik je našao da su riječi izlišne jer sve što u umu nastane strah prije plamena proguta Vrijeme kad vrijeme traje duže kad sekunde prevaljuju sate sati dane dani godine Kad ono čega se bojim jedino je mjesto gdje bih mog'o pobjeć'
24
DAN SUDNJI Sve vode svijeta teku u meni sva mora valim obale srca mi kvase i u se i na se i niza se ja smijem pogledat Tamo gdje trava niče um riječi sriče nema ni prije ni poslije sve svoje nosimo sa sobom I sunca blijesak svakoga jutra i magrib tamom ovijen kad pada iako jučer iako sutra tada biće nam sada
25
MUDROST Stigla me mudrost u zalogaju života ispod svijesti mač straha mi podero grudi i stislo me tu gdje se nada budi pa ni daha gdje da udahnem niti snage malo da odahnem a znam- ne smijem gubiti nadu kradljivci njeni i vjeru kradu
26
ČAS Ne mogu krenuti stazom straha izlišne su stope tragova po njoj Ne mogu kročit van svoga bića ma kakva me bol tjrala na to Ja sam čovjek stvoren da voli da krače zemljom ko pred većim što se putevi njeni otvaraju pred njim Ne mogu krenuti stazom straha jer iza straha još ima snaga još ima vrlina što mi biće krase i ovog časa i ovog dana ne bude li drugih ja sebi ću nove krčiti trase
27
SJENA Na zavitoj grani zastao list u svom opadanju nebo mu daleko zemlja mu teška a peteljka nema snage da ga drži više Čudan je zakon mimo moje volje što me zemlji vuče Čudan je strah srce što tuče i ovo danas nakon onog juče kad lahor je blago dizo moje tijelo kad kapi su kiše kvasile mi grudi kad ja i stablo bjehosmo jedno s mrakom što liježe i jutrom se budi…
28
HOD U blato kročiti , zašto ne ako je livada na drugoj strani i noći probdjeti bar jednom da mogu dušom dahnuti i mir osjetiti zašto ne ovaj život gdje riječi puštam da se troše, da se gube nepročitane jer negdje u grlu davi me i steže negdje u umu sjećanja se gube negdje u svemu nestajem a sjena me i dalje prati Iz blata u blato kročiti zarad ledine što slijedi šta je to ako još čovjeka u čovjeku ima.
29
SIVILO Nijedno sivilo oči tvoje i pogled iz njih što bije zatamnit ne može Ni to što sapi su mi uzjahale godine kosti zime prehladne još srsi kičmu bodu kad misli k tebi odu kao na vodu žedna usta da bol napiju Noći su kratke postale kiše su jesene davno padale u smetu i kolopletu ja ne čekam ništa do li smrt Ona je druga svih mojih druga i ahbaba što su sa njom otišli
30
DAN Gasi se tišina još jedne noći proplanci suza na licu vehnu u novo jutro ka novom danu upirem čelom Dug je put Sunca na našem nebu do nove noći što treba proći dugi su sati gledani jutrom do onog trena na kraju dana kad noć će pasti sa zvonkim glasom akšamskog ezana Kad mis'o će stati pred sobom sama slobodna, gipka bez oglava i jarma da opet tabiri istine vječne da svijetom traži istinski srećne i u kruge druge vasione da sretne one čije se vrijeme zamelo u umu …
31
JUTRO Ne mogu pobjeći od njega a da ga bude jer bez mene za mene ono jeste samo ako i ja u njemu jesam Još jedno jutro Dobro jutro??? Znaću kad prođe u dan stasa sa akšamskim ezanom umre…
32
O OČIMA Gledam oči Godine tolike Pa se čudim Kako nisu srcolike!
33
GOVOR OČIJU Dogovorili se jezik i strah Da ne puste srcu mladića Da progovori Srce nekako nagovorilo noge Da ga odnesu pod pend`er djevojke Ali jezik ni mukajet Djevojka ga pita A on samo klima glavom Ona u čudu ne razumije Pušta oči u mrak Ali glasa nema Tad joj pade na um Da lampu prinese Kad svjetlost sinu Srce očima progovori.
34
U RETROVIZORU Došla je tužna vijest S kraja vasione Zvijezda pod kojom smo se Sinoć ljubili Umrla je prije Osam hiljada godina Sve je bilo varka, draga Baš ko plamen kućnog praga Zbog straha smo u zabuni Smetli s uma ono prvo Ognjište se ne da spalit Gorjelo je samo drvo.
35
O SREĆI Život je kao ptica sreća perje na kluhku tijela njena kad nešto preplaši pticu ona prhne a perje joj se nakostriješi zato kad savijamo gnijezda činimo to u tajnama a ključe povjerimo onima čija bi nam i izadaja slatka bila.
36
O LJUBAVI S dženaze se evo vraćam Umrla je moja mati Srce plače puno strepnje Dal’ će sada da ga voli Moći ikom vjerovati?!
37
KRADLJIVCU Tebi što moje ukrao si cipele Drskim činom oskrnavio mi prag Velim blago, kao otac sinu Vrati ih Ubiće te njihov trag!
38
VRATAR Ja sam vratar – kuc Otvaram vrata – kuc I vrata ću tvoga – kuc Otvoriti srca – kuc!
39