SEBILJ ILI POTRAGA ZA OGLEDALOM by Maving bb

DIO KNJIGE

SEBILJ ili potraga za ogledalom

Esad BajiÄ&#x2021;

Kome sedždu činiš brate kaži bratu svom?! -Gospodaru svih svjetova Rabbu Jedinom! Gdje je brate tvoj Gospodar gdje je njegov dom? -Okreni se dragi brate svuda stoji On! Da l' On vidi, da l' On čuje kad je dan i noć? -On sve vidi, On sve čuje ima nad svim moć! On pretvara kamen, drvo u obični prah zato, brate, srcem kaži ALLAH HAK ALLAH!

 RAZGOVOR S PRIČOM "Što ti mene pišeš"?, zapita priča svog ispisivača u noći uoči petka. -"Šta te briga "? - odgovori joj on. "Šta, šta me briga. Imam pravo da te pitam!”, nastavi ona. -Nemaš! "Imam. Sve dok me pišeš ja mogu da te pitam i ti tu ništa ne možeš!" -"Pitaj , šta me briga!",nastavi on. "I hoću. Misliš da si neko zato što me pišeš!?" -"Mislim.Baš mislim da sam neko dok te pišem!" "Znači dok me ne pišeš ti si niko?” -"Ne znači.Ja sam uvijek neko. To ne mogu oduzeti sebi sve i kad bi htio!", odgovori on nastavljajući da je piše. "Dobro, onda, ko si kad me ne pišeš?” -"Rob Allahov kojii je još u Ezelu posvjedočio da je Allah njegov Gospodar". "I šta radiš sada?” -"Živim!" "Kako živiš?” -"Živim u nadi!" "Kakvoj nadi?” -"Nadi da će mi se moj Gospodar smilovati i oprostiti mi moja loša djela primajući ona dobra koja učinih." "Aha, a ko si kad me pišeš?”

-"Isto rob Allahov kojii tobom želi ostaviti traga o sebi a za korist drugih." "Kakvu korist?” -Znanje. Pokušavam prenijeti svoje iskustvo drugima da učeći izbjegnu čin kojim sam ja morao doći do njega." "A što si večeras sam?” -"Nisam sam s tobom sam!" "A s kim si bio sinoć?” -"Bio sam sa jednom drugom pričom." "Ti si je napisao?” -"Ne. Napisao je jedan koji više nije među živima." "O čemu je bila priča?” - "O jednom velikom robu Allahovu." "Je li bila lijepa?” -"Jeste. Srce mi se napunilo imanom čitajući je a samoća je nestala.Bilo je kao da ga svojim očima gledam i svojim ušima slušam." "Hoću li i ja biti lijepa?” -"Ne znam!" "Kako ne znaš? Hoću da budem lijepa! - "Ja te pišem što bolje umijem, no, ne znači da ćeš se svidjeti onima koji te budu čitali." "Sviđam li se tebi?” - "Sviđaš. Bio sam usamljen a ti si mi ublažila samoću. Bio sam bez snage a ti si mi je dala. Bio sam zapao u brigu a ti si mi je odagnala." "Ja! Kako?” - "Eto tako, pomogla si mi da se sjetim ko sam, gdje sam i kuda idem." 5

"To ti mnogo znači?” - "To mi znači život. Ako to ne znam ja sam mrtav iako dišem." "A kako ću završiti?” - "Ne znam. Kako bi ti htjela?” "Želim da završim lijepo!” - "Dobro onda ću ti ispričati o jednom pobožnom drvosječi koji je bio toliko pobožan da je svako kad je umro mislio da će ući u Džennnet. Ali noć nakon njegove dženaze drugi pobožnjak ga je sanjao kako čeka pred kapijama Dženneta.Pitao ga je šta čeka a on mu je zabrinuto odgovorio da je nekad u svom životu pripremao drva nekom bogatašu i uzeo jednu tresku. Znao je da nije njegova ali je ipak uzeo. Sad čeka da mu se Allah smiluje i oprosti mu." "Samo zbog jedne treske?” - "Da ali ne radi se o treski drveta nego o tome da je bio potpuno svjestan da to ne treba uraditi. Vjerovatno ga je šejitan nagovorio time što su drva bila bogataša kojemu ni čitavo stablo a kamoli treska ne znače mnogo." " I je li ušao u Džennet?” - "Ako Bog da jeste jer Allah je Milostiv i prima pokajanje a i mi ćemo zamoliti Allaha za njega." "Hoćemo, hoćemo. I svi oni koji me budu čitali?!” - "Ako Bog da. Trebali bi." "A je li ovo moj kraj?” - "Šta ti misliš?” "Ne znam. Reci mi prije, šta je moja poruka?”

- "Tvoja poruka? Ima ih dosta. Osnovna je da se uvijek moramo sjećati Allaha i biti jaki u izvršavanju onoga što nam je Allah propisao u dužnost." "I hoće li ljudi uzeti pouku?” - "Oni koji pouku žele uzeće je, Oni koji ne žele neće." "Sviđa mi se kako si me napisao. Tebi?” - "Rekao sam ti već. Meni je draga svaka riječ koja upućuje na svijest i predanost Allahu pa bila ona izgovorena ili napisana." "Imaš li još priča da mi ispričaš?" - "Čitav moj život jeste govor, govor o događajima i ljudima. To je na kraju krajeva jedino što ostaje iza nas kada umremo!” "Možeš li mi ispričati svoje priče!” - "Sve?” "Sve!" -"To je veliki posao i traži dosta vremena a ne znam hoće li ti biti i zanimljive!?” "Pričaj mi one koje su ti najdraže, One u kojima si ostavio jedan dio sebe.” -"Šta bi ti htjela da čuješ?” "Hoću ljudski život da spoznam, da vidim od šta su ljudi, od šta si ti? Šta je život?” -"Trebala si se naći kod nekog mudrijeg i pametnijeg. Da dam odgovor šta je život nisam u stanju. Sve što ti mogu prenijeti jeste ono što sam čuo, vidio, doživio ili pokušao shvatiti i dočarati od onog što se desilo drugima. Uz to ja sam predstavnik ljudskog roda koji je češće izgubljen nego što zna gdje je. Čovjek koji u društvu s ljudima osjeća da 7

ne zna ni ko je ni šta je. Ne razumijem se niti smijem tvrditi da nešto znam. Pričam samo ono što vidim očekujući da mi reakcija drugih na to što sam vidio da odgovor." "Valjda ima nešto što znaš?" - "Da to su Istine koje je Allah objavio u svojoj knjizi Časnom Kur'anu, ali tamo gdje nešto nije precizno određeno ja se bojim da sam izvučem zaključak." "Zašto?" - "Valjda zato što mislim da jedan ljudski razum nikada ne može stvar u potpunosti sagledati. Ja sam ja, ali i drugi imaju svoje ja i svoje gledište. Mogu reći da je nešto takvo i takvo ali samo za mene za druge je to opet drugačije." "I to je dobro. Hajde, ispričaj mi jednu priču. Ja sam ipak priča - priča koju neko priča, podrazumjeva se da je ono što je u njoj gledište onog koji priča a ne svih ljudi." -Kako hoćeš - slušaj!”:

(nedostaju tri poglavlja)

FATIMA JE FATIMA  Dedo mu je bio kao drugi otac a nena kao druga majka. Roditelji su mu živjeli i radili u gradu izlazeći tek ponekad kad bi našli slobodna vremena. Njega bi vodili u grad samo kad bi ga uhvatila kakva bolest. Od dede i nene je stekao lijep odgoj a mir sela i seoskog života pogodovali su da se razvije u oštroumnog dječaka.Ta njegova oštroumnost a pogotovo pamćenje došlo je do izražaja još u četvrtoj godini kada je počeo da ide u mekteb."Dok je drugoj djeci problem zapamtiti njemu je problem zaboraviti ",govorio je seoski hodža sretan što mu se ukazala prilika da radi sa tako nadarenim djetetom.Do pete godine je sve što treba da se nauči u mektebu znao.Imena sura koje je naučio do šeste godine nisu znali ni najučeniji u selu.Tada je hodža došao do njegovog dede i u samoći gostinjske sobe podugo su o nečemu razgovarali. Nena je samo, unoseći gurabije,čula kako dedo govori kako bi "more bit” trebalo pitati njegovog oca. Kasnije je nešto priupitala o tome ali joj je njegov mrk dobro poznat pogled rekao da zaboravi. Od iduće srijede mali je svaki dan išao pred hodžu.Da od njeg nešto sazna nije se nadala jer znala je dobro da dedu voli i sluša više od čitavog svijeta .Ljudima u selu bilo je to također čudno ali kako je i hodža šutio to se vremenom izgubilo iz vida i bilo je sasvim normalno da ga svaki dan iza ikindije namaza vide kako ostaje nasamo sa hodžom u itikafskoj sobici u lijevom ćošku džamije.Rijetko bi se igrao sa seoskom dijecom. Govorio je da su mu njihove igre 9

dosadne kao i njima njegove priče..Jednog petka, poslije džume namaza nena koju je njegovo veliko učenje plašilo umalo ne prevrati pameću.Našla ga je u gostinjskoj sobi kako sjedi nagnut nad serdžadom po kojoj je istresao nekoliko kutija šibica.Upitala ga je šta radi a on joj počeo pričati o Uhudu, hazreti Hamzi, Muhammedu a.s. i još nekim imenima,pa je kasnije nešto spominjao prokletog šejitana što nju posjeti na sihr i urok te vrisnuvši otrča pred kuću i na brzinu gotovo kroz glasan plač sve ispriča dedi stalno ga vukući u sobu.On joj, kad je ču, zviznu šamar i kunući "mahnitu žensku glavu” reče da zaveže i da više ne ulazi u sobu dok njega ne upita. Ona u bolu i strahu uspje nekako da ga upita:”Je li mali dobro?”, na što joj poluglasno kao za sebe odgovori nastavljajući da pravi zubce za grabalja kako je bolji nego što je ona ikada bila.Nanu to plaho ne smiri te joj suprotno i svojim očekivanjima bi nekako drago kad dođe vrijeme da mali ide u školu. Dedo se nije mješao u babinu mu odluku da ga upiše u grad u školu ali mu se kad mali s rukom u babinoj mu zamače za krivinu ispod sela putem ka gradu omače da zaplače što je bilo drugi ili treći put da ga žena mu vidi takvog za cijelih gotovo trideset godina od kako su u braku. Nakon toga puno su ga rijeđe viđali.Uglavnom tokom ljetnih odmora kada bi im sin zajedno sa snahom izlazio pomoći oko ljetine.Njega su pošteđivali od bilo kakava rada.Većinu tog vremena provodio je s hodžom u i oko džamije.Čula bi jedino kako ga hodža kad ima posla pusti da preslušava drugu djecu u mejtefu od kojih su neka i po nekoliko godina bila starija od njega. Raspitivala se o 10

njegovom ponašanju u gradu i bila presretna kad bi joj snaha rekla kako je, hvala Bogu, zadovoljna sa njegovim odgojem.Te su joj riječi ko mehlem oblizivale srce i dušu.Kako je vrijeme odmicalo i godine prolazile gotovo je bila zaboravila na one događaje iz djetinjstva. Možda se nikad ne bi ni sjetila da nakon dvadesetak godina teškog života od kojih zadnjih pet provede u ratu u kom izgubi i čovjeka i sina nije opet dočekala da živi zajedno sa unukom i dosta bolesnom mu majkom. Tjerale su ga da se ženi.Da olakša i sebi i njima ali on bi se samo malo osmjehnuo i rekao da ima vremena. Bio je isti dedo mu.Sa porodicom je bio škrt na riječi ali u društvu je bio sasvim normalan i ona je uživala da ga sjedivši na balkonu njihova omalehnog stančića sluša prilikom posjeta nekih njegovih prijatelja. S Taibom, imenjakom mu, bio je najprisniji. Znala je da su jedan drugom uz rat spasili živote i od tada među njima nije bilo tajni.Nakon jednog unukovog putovanja,”u Iran gdje li”,bili su plaho veseli i činilo joj se da su zaboravili na nju i na to da može sasvim lahko da ih čuje. Razgovarali su o politici, nauci,da bi kasnije prešli na tumačenje snova.Pošto je to dobro interesovalo a sluh dobro služio čula je i zapamtila skoro svaku riječ. Unuk joj je prvo prijatelju protumačio nekoliko snova a onda su počeli opširnije da pričaju o njima da bi stigli do toga da joj unuk kaže kako se neki snovi obistinjavaju nakon mnogo mnogo godina a neki se nikad i ne shvate do kraja. -Baš kao onaj tvoj- dobacio je prijatelj mu, nastavivši:

-Čudno je , završiš hifz u sedmoj godini i onda sanjaš kako to treba sakriti od ljudi a da ni nakon gotovo dvadeset godina nisi svjestan zašto!” -Možda donekle i jesam”-odgovori unuk joj,”Vidiš danas ljudi smatraju da hodže, a i mene bi ubrajali u njih da znaju da sam hafiz,jednostavno moraju biti dobri muslimani, smatraju ih Bogom danim da vjeruju i čine dobro i onda se kao takvi odvoje od njih teško ih uzimajući za primjer i još teže im vidjevši dobro dok recimo sa mnom nije tako,poštuju me i slušaju. "Još da se oženiš", dobaci mu prijatelj "Sve u svoje vrijeme”, odgovori. "Opet san" , kao kroz šalu dobaci prvi. "Ma nije san, sudbina”Nakon ovog razgovor im krenu na drugu temu ali na naninu sreću ubrzo se ponovo vratiše na taj njegov san o ženidbi. Osjeti se dvadeset godina mlađom naprežući se da čuje svaku riječ. Žarko je željela da dočeka da se njen unuk jedina uzdanica njihove loze oženi. Uz rat je ašikovao se jednom bulom iz komšiluka koja joj se plaho dopala ali je ona krajem rata otišla negdje u Arabiju na fakultet i nije se vraćala gotovo dvije godine.Ponekad bi joj zapitkivala majku o njoj više želeći otkriti ide li mu i dalje sa unukom nego išta drugo. Potajno se nadala da će joj unukov san uputiti na nju. Međutim san je bio skroz nejasan, Sanjao je desetak ljudi od koje je neke i sama poznavala i taj mu se san ponavljao svaki put kad bi klanjajući istiharu zamolio Allaha da ga uputi na osobu koja mu je suđena za ženu. "I kako si ga protumačio”-pitao je njegov prijatelj. 12

"Pa , nije bilo teško, eto znaš ih probaj i sam naći vezu”. Potrajala je mala stanka a onda se opet začuo prijateljev mu glas: "A nisi ništa više sanjao”? Jesam Admiru na početku”,odgovorio je,”ali mislim da je to samo upućenje budući da dobro znaš šta ona meni znači”. -"Pa je li ona rješenje? Nije, da jeste znaš da sada ne bi bio sam.Vidiš svi ti ljudi iz mog sna imaju nešto zajedničko…zar se ne možeš sjetiti?” -"Ne,…ništa mi ne pada na pamet.” -Znaš li im imena žena?”, zapita unuk. "Stani malo. Hožeš reći… vidi stvarno, nikad mi to ne bi palo na um…Fatima, svima im žene imaju isto ime… Fatima” Unuk joj se smijao dok mu se prijatelj zauđenim glasom pitao: -Pa bolan ne bio, sanjao si to ima dvije godine, nađe li kakvu Fatimu?” "Znaš i sam da sam sve obišao što ih ima ali ni jedna nije ona prava kakvu tražim”. "Ma znaš šta je, dok se Admira ne uda tebi ni jedna neće ni odgovarati…Čuješ li se sa njom?” "Ne”. Tu razgovor skrenu na drugu temu i nana vidjevši da se ne kane na nj vraćati prepusti pažnju svom pletivu ne mogavši da se pomiri da joj Admira neće biti nevjesta.Ta cura joj je toliko prirasla srcu da je već nekako osjećala odbojnost prema toj nekoj Fatimi-To što je čula da joj je unuk hafiz od 13

osme godine nije je mnogo začudilo.Navikla je das o njemu sluša samo najbolje kad je nauka u pitanju.Čitav grad se prošle godine zaibretio kad je čuo da je on nakon nekoliko ispita datih sa desetkom na fakultetu pokupio papire i ispisao se.Nije je to čudilo. Život je provela sa njegovim ćokom za koji je majka joj kad je udavala rekla:”Radi i ne zapitkuj, ako ti i kažu šta nećeš shvatiti”. 000 Bog dade nani da poživi i da dočeka ono čemu se nadala.U jesen iste godine kad je i čula razgovor svog unuka sa prijateljem, negdje iza podne namaza,nakon jednog telefonskog razgovora unuk sav sretan , gotovo djetinje radostan, bez imalo onog njemu svojstvenog sustezanja u pokazivanju osjećanja uđe u kuhinju ,sjede na kauč preko puta njih i reče: -"Eto, ako Bog da, ženim se”. Majci mu se oči zasjaše, neni pogotovo. -"Kako se preziva”, upita mati i ne pitavši se za ime jer je čuvši od nene za njegov san bila gotova u tom da joj je ime Fatima. -Rekla si joj”-reče smješeći se neni koja tek tada shvati da je on čitavo vrijeme znao da ih je slušala. -"To je malo komplikovano”, nastavi okrećući se majci, "jes Fatima a nije Fatima”. -"Admira”,uleti nena ne mogavši da suzbije navalu želje. -"Jes Admira a nije Admira”, odgovri on i dalje se smijući. -"De ne naprduj”, dobaci mu majka koja se bijaše uspravila u sjedeći položaj,”govori ko je”.

-"E, pa ovako je to,” nastavi on,”Sad me nazvala Admira, dolazi za koji dan, samo znate Admira nije muslamnsko ime…” -"De ne nabilavaj, kako nije,”opet nena ne izdrža bojeći se da bi ono što želi da kaže poremetilo njena nadanja i želje. -"Draga neno,nije.A pošto je Admira , hvala Bogu, onakva kakva je ona je promjenila svoje ime u Fatima po kćerci Muhammeda a.s.i već je godinu i po tamo tako zovu”. Nena ne izdrža priđei svega ga izljubi a kad im nakon toga još ponešto objasni mati ga zapita: -"De mi, Boga ti, reci jesi li njoj rekao da si hafiz?” -Nisam”,odgovori - "A hoćeš li?” -"Zar nećeš ti”,odgovori on protupitanjem ustajući. Izašao je u grad dok su mati mu i nena sretne prekoravale jedna drugu što ne iskoristiše priliku da ga zapitaju za taj njegov san iz djetinjstva. -"Ma, pitaćemo ga, kad se oženi .Ispričaće nam Admira , ako Bog da”,završi nana kao da se brani.  -Ovo je lijepo. Vidiš da vaš život nije uvijek tužan. -Nisam ni rekao da jeste.Treba samo naći pravi način za nj. -Zašto nisi ostavio da u prošloj priči Husejn ostane živ. Mogao je ovo biti njegov život. -Pa ti uzmi da jeste. Ako ne možemo zamisliti da se zlo moglo ne desiti se onda ne možemo ni vjerovati u sreću. 15

-U pravu si , ali Husejn je poginuo. -Možda zato da živi Taib -Kakve veze oni imaju -Ljudi su -Ljudi su i četnici koji su ubili Husejna. -Da, ali kakvi ljudi. Husejn i Taib ipak imaju veliku sličnost. -Kad spomenušmo Husejnovu smrt, Nisi mu posvetio mnogo pažnje. Ne navodiš ni kako je umro. -U pravu si.,Razlog je u tome što to nisam mogao osjetiti. Nisam mogao da se stavim u poziciju onoga što sam čuo da se dogodilo. A ponekad pojedinosti razbiju snagu općeg. -Zašto nisi potražio neki sličan događaj iz života drugih kao što si pronašao Taibov. Jesam I? Hoćeš li da čuješ? Pričaj;

 KAD SUTRA POSTANE VJEČNOST  Kao sjene ptica, u behutu promiču sjećanja, od hitroće s kojom nadolaze izgleda da trepću, nakako sumorno, crnobijelim slikama povraćaju prošlost pod sklopljenim vijeđama. Zatvorio sam oči da bar na taj način odagnam sadašnjost, da se zatvarajući ta vrata nemira pokušam osjetiti. Vidim kuću;topli sobičak. Na radiju tiha muzika, na TV-u film.Navikao sam da slušam i gledam različito.Na stolu puna zdjela jabuka, suhih šljiva i oraha.I boca koka kole. Volim koka kolu. Okolo toplo. Stopala mi vire ispod nemarno navučene deke. Film ratni. Američki o Vijetnamu. Sklopljeni kapci. Slušam kondorov let kroz koji se probijaju prasci pucnjave. Lete tijela u dobro snimljenoj sceni… Gotovo da se poistovjećujem s onim čega se prisjećam samo u ušima nije Kondorov let nego fijuk zimskog vjetra a pucnjava je prava.Stopala što vire u sjećanje sada ne vire i teško da će ikada više viriti. Bosna je oko mene, ako to šta znači za ovu priču.Nije neophodna. Mogao je to biti bilo koji kutak zemlje. Pročitao sam da je Bog svaki kutak zemlje osim grobova učinio mesdžidom ljudima no sada mi pada naum da se u vezi s tim može reći da je i svu zemlju učinio mjestom za umiranje pogotovo grobove. Ovo gdje sada ležim jučer su zvali rov i danas ga zovu rov a sutra ili možda čak i večeras zvaće se mezar ili grob , zavisno ko prvi naiđe.Moj mezar. Mezar čovjeka čije ime nije bitno, pa

čak ni to jesam li dobar ili ne.Čovjeka koji je posegnuo za morfijumom ne da bi pobjegao od bola nego da bi dobio pola sahata da zapiše.Da zapiše o životu jer , evo, ima pravo.Na njegovu sam kraju i ne osjećam baš veliku promjenu osim možda što mi se o budućnosti ne da misliti. Bio sam se uplašio kad je eksplodiralo.Sad se više ne bojim. Gledam snijeg što se topi od toplote moje krvi svjestan da uspoređivati ga ovako crvenog sa crvenilom plahte koju sam nekada znao sterati ispod sebe nema koristi.Mašta ima smisla sve dok ima vremena ali maštati da bi pobjegao od trena kada će smrt nastupiti značilo bi i ne živjeti jer ovo vrijeme poklonjeno mi je da bih ga shvatio a ne tratio na iluziju.Da ga shvatim jer se to do sada nisam previše trudio. U stvari mislio sam da mi se život nije previše ni dešavao. Nisam ga negirao ali sam do sada preživljeno smatarao nekako lahkim da mi se činilo kao priprema za pravi život,. Mislio sam da ŽIVOT čine krupne stvari i čekao da se dese.I desila se prva krupnija stvar ali ,avaj, život već curi. Curi iz noge, ramena , iza lijevog uha.Pade mi naum da pišem , da umrem pišući jer to je valjda ono što jesam.Čovjek koji je rađajući se pošao da vidi gdje se to rodio, od čega je to njegovo mjesto rođenja. Hodao i pisao misleći da će kad sve to shvati početi živjeti. Nije da nisam mislio o smrti ali sam smatrao da ću je osjetiti na vrijeme; mjesec, godinu prije. Smatrao sam i nadao se da ću u zadnjem trenutku uzviknuti šehadet i predati se Bogu. A što činim? Ništa novo. Radim prema svom unutrašnjem osjećaju. Šehadet sam izgovorio, dove proučio. Da pred smrt pišem o ovome nije potrebno jer u 18

ovakvim treenucima svi vjeruju u Boga.Sumnjati da ne postoji drugi svijet u trenutku dok se čeka smrt je isto što i pomisliti da sve što se pamtim, što sam proživio nije ništa doli san.Svjestan sam da umirem ali nekako kao da se to dešava nekome drugom a ne meni. Nešto u meni što sam oduvijek čini mi se slušao kao da ne haje za budućnost, kao da je vječno, da mu smrt ništa ne prestavlja…, Sinoć sam se u kasarni zabavljao do kasno u noć. Ostao sa djevojkom na kapiji njene kuće dobra dva sahata,.Ispratila me jutros bez suza.Ovo u stvari i nije trebalo da bude ništa opasno.Obično izviđanje. Možda ni ona ni drugi kojima sam značio neće shvatiti zašto se njima ne obraćam izravno u ovom trenu ali znaće kad dođe njihov trenutak.Nije bitno.Jezik ovog govora ne može se shvatiti u jeziku života. Znam jer doživio sam oba.Možda će neko u ovim redovima naći razloga da pomisli kako sam se pišući još nadao da ću ostati živ.Većinu to što ću umrijeti neće uvjeriti da sam zaista ubjeđen da ću umrijeti.Za njih je smrt kraj.Nema više i teško da takvi mogu pojmiti čemu govor kad te više nikada niko neće čuti. Za njih, one koji misle da je smrt kraj to objašnjenje je sasvim normalno. No za mene ovo nije kraj.Znanje je zbir prijašnjih iskustava i u svakom novom iskustvu u svakoj novoj smrti ima nešto više ili nešto manje što može da odstupa od uobičajenog. Pamtim da je neko rekao kako se svi rađamo kao orginali a umiremo kao kopije. Velim da nije istina ; svi se rađamo kao orginali i umiremo kao orginali samo živimo često kao kopije.To treba znati i razlikovati. Nije mi ova moja smrt prva koju gledam ali jeste 19

prva koju proživljavam te stoga za razliku od mnogih imam iskustvo koje mi daje pravo da kažem o njoj.Odgojen sam da poštujem mrtve, shvatio sam kroz život da čovjek na samrti treba dobro paziti šta govori ukoliko svješću govori jer tada mu se najviše vjeruje, možda upravo zbog poštovanja onoga što mu se dešava a drugima se nikad nije desilo.Pišem ovo s iskrenim nijetom u koji dopuštam da se sumnja ali u iskrenost ne… Neki će možda reći da sam hrabar. Ako je hrabrost znati čega se treba bojati onda i jesam. Čitav sam se život trudio da djelujem u skladu s onim u šta vjerujem, a vjerovao sam i vjerujem i sada da su vrijedne samo vječne stvari, ono što je neprolazno. Od prolaznog sam odabirao ono što je duže trajalo. Život je neprolazan ako njime zovemo sebe. Ono što jesmo. Rezultat moje vjere u vječnost jeste i moj mir s kojim ovo pišem.Većina onoga što je prolazno za mnom je. Čeka me kratak trenutak smrti. Bolan ili ne ali prolazan sigurno.Pa slijedi Berzeh, ispitivanje u kaburu (molim Allaha da mi ga olakša). Pa Sudnji dan ( tu se ponovo vidimo), pa Džennet ili Džehennem. Nadam se Džennetu a kad me šejitan prokletnik prepadne Džehennemom kao što to sada čini nagovarajući me da učinim ono što bi bilo u suprotnosti sa svim što prije rekoh, velim mu - PA ŠTA? - i to je prolazno jer Allah je obećao svima koji vjeruju u Njega onako kako je u Kur'anu propisao da će ih uvesti u Džennet a ja vjerujem u Allaha.Ne zanosim se da na moju mirnoću ne utiče morfij i to što svoje krvave dijelove osjećam samo vidom. Bog nije zabranio da se borimo protiv bola….Na trenutak sam prestao pisati, pustio sam pogled niz strminu 20

koja se obrušava ispod mene.Uspoređujem je s mjestima koje sam oobišao za ove svoje dvadeset i tri godine.Onaj čovjek što sam s njim onako lijepo pričao na klupi pokraj Ajfelovog tornja ne može vjerovatno ni zamisliti da se i na ovakvim mjestima umire. Opet, onaj beduin sa prodornim crnim očima kraj Ka'be se ne bi iznenadio. Čudio bi se što o tome uopšte govore kao o nečemu čudnom.Možda bi on teško shvatio da pola svijeta umire na betonu pored ovolike zemlje.Hvala Bogu pa umirem na zemlji, u prirodi, u stvarnosti. Ako me niko ne ukopa sagnjiću kao lišće. Nije mi se treško zamisliti kao sagnjio leš, jer ovo što krvari, visi, mrzne.. to u stvari i nisam ja.Ja sam ovo što morfij nije uspio da uspava. Izgledam sam sebi kao video kamera koja se pokvarila ali koja i nije važna. Za dalje je bitno ono što je snimljeno na njenoj vrpci.Nešto će doći i uzeti me da bi mi na Sudnjem danu pustilo tu kasetu.Tada ću valjda znati ko sam i što sam.Nestaće traganje pred očiglednošću viđenog. Bićemo nagrađeni ili kažnjeni prema onome što smo,. Konačna pravda. Toliko je ljudi traži…….. Da ne zaboravim napisati. Svi koji su samnom pošli mrtvi su. Gore su iznad mene nekih tristo metara. Ja sam u stvari uspio da se izvučem. Naišli smo na neprijatelja u teritoriji koja bi trebalo da pripada nama.Pucalo se.Na kraju sam ostao samo ja, malo okrznut iza lijevog uha ali živ. Krenuo sam prečicom po pomoć i evo naletio sam na našu minu.. Znam kako ovo teško pada svakom ko sluša ali nismo birali ko će nas i gdje roditi pa ne biramo ni gdje ćemo i od čega poginuti. Bacila me je u ovaj stari rov s početka rata. Ova mina je prilikom dizanja ostala - za 21

mene. Mogao sam je i sam postaviti, možda bi bilo i bolje da jesam.. Nije bitno. Sve što mi radi jeste ovo što zbori i lijeva ruka što piše. Nekada valja biti i lijevak. Ko bi rekao da će mi danas valjati.Prva misao mi je bila da napišem pjesmu. Da njom pokažem kako nisam umro bez glasa ali sada mi se čini da su uzdignuti oni koji tako umiru.Koji nisu trebali natanane čekati smrt. Ko će znati u čemu je dobro sem Onoga koji sve zna…Sejo. Omer ,Meho, Kenan,Ramiz- umrli su gotovo bez glasa.Bajro je bio prvo dva puta pogođen, mislim da je i on bio tri četiri minute u životu svjestan da će umrijeti.Ubio ga je zajedno sa Omerom i Sejom gotovo mertav četnik, nešto kao ja sada da bacim bombu na nekog i ubijem ga. Eksplodirala je tačno među njima. Letjela je, pala i BUM. Prišao sam odmah do onog četnika i vidio ga mrtvog.Bio je odmah na početku okršaja pokošen Sejinim rafalom.Ubili su jedan drugog. I to prvo Sejo njega pa on Seju. Da je drugo stanje mogli bi ovo posmatrati kao sudar dva automobila. Jedan kombi Banjalučke registracije sudario se sa kombijem Sarajevske registracije pri čemu je poginulo svih dvanaest putnika. Ovako bi možda u nekom drugom obliku zvučao izvještaj o našoj smrti.Isteklo nam vrijeme. Malo mi je žao što je nas poginulo više nego niih. Ali oni su nas prvi vidjeli… Um mi se nekako bistri, želja za pisanjem me ne napušta ali mi snaga tanjča pa ću evo da napišem onih nekoliko stihova koji mi na početku padoše na pamet a poslije njih ću se ponovo vratiti opisu današnjeg obrač…  22

-Neću ništa da pitam osim ako može da mi navedeš život ovog čovjeka prije nego se desio ovaj događaj? -Pa imaš ga. -Vrlo malo, dan dva prije događaja -Imaš Husejnov život, zar ti treba drugi? -Ne znam. Šta hoćeš da kažeš? -Rekoh ti već. Ništa i svašta. Živim , slušam i ono što me dirne, od čega osjetim klobuk snage u srcu, pribilježim. -Sve ti je nešto oko smrti. Počinjem razmišljati o tvom životu. Ko si. Koliko imaš godina. Šta si prošao. Nadam se da imaš to zapisano? -Ponešto -Zašto ne sve? -O sebi zapišem samo ono što je vrijedno ovoga što sam zapisao o drugima, to sam ti malo prije rekao. Ja svojim očima gledam druge, drugi gledaju mene. Nisam li dovoljno rekao o sebi ovim što ti ispriča o drugima? -Ponešto, možda. Sve nikako! -Nije ni bitno, hoćeš li da čuješ još. -Je li nešto u vezi s ovim odprije -Svakako -U vezi s čim? -Pa ne misliš li da ni Zejnebu bilo u redu ne spomenuti kasnije nakon svega što joj se desilo? -Svakako, kako sam samo zaboravila na to. Za nju sam te trebala prvo pitati. Pričaj!

TERET VREMENA  Nikad nije podnosila da stoji ili hoda na kiši bez kabanice ili kišobrana. Jednostavno joj je smetalo kada se kapi kiše nakupe na čelu pa se onda spuste do njenih obrva i tu se zadrže kao na kakvoj strehi ,kapajući joj na lice. Inače nije podnosila bilo kakav dodir po i oko obrva. Jednom se žalila na to jednom poznaniku koji je učio medicinu i on joj reče kako je to vjerovatno zbog slabih sinusa. Tog dana joj se nije previše razmišljalo o tome. Bila je ljuta na sebe što je pošla bez kišobrana i odluči da ne ode tamo kamo je pošla nego skrenu u prvu kahvanu na koju naiđe.Obična kahvanica sa nekoliko stolova. Nije se služio alkohol i to joj bi drago. Nije voljela njegov miris baš kao ni zagušljivost malih prostorija na koje je ličila i ona u koju je ušla.Sjede u zadnji dio prostorije gdje su se zasebno odvojena nalazila dva stola sa po dvije stolice. Jedan sto je bio zauzet.Za njim je sjedio neki mladić u tekasanoj jakni sa cigaretom u ruci. Pio je kahvu. Nije joj izgledao previše naporan, čak bi se moglo reći da je bio ljepuškast . Na trenutak , ipak, pomisli da se vrati u srednji dio prostorije gdje bilo više mjesta ali joj pade na um da se i ta prostorija može lahko napuniti a onda bi joj itekako smetalo prisustvo ljudi. Ljudi su je inače gušili. Nekako ih nije podnosila, .Nije voljela da sluša njihove svakodnevne priče, hihotanja i glupa prepričavanja još glupljih događaja. Sjede primjetivši da je mladić nije ni pogledao. Naruči sok od jagode a onda se zagleda kroz prozor. Kiša se lijepila za staklo i kao nemoćni prsti djeteta njene su se kapi slijevale ka 24

dnu.Vjetar je polahko nosio ljetnje lišće na igralištu ispod kahvane . Ona osjeti kako joj se raspoloženje popravlja. Nije ona mrzila jesen niti kišu. Jednostavno nije voljela da kisne, ali je voljela da sjedi na tihom, toplom mjestu i da posmatra život prirode, njene pokrete, šumove. Za nju je najveća harmonija tišina.Za nju tišina nikad nije bila odsustvo zvuka kako je čula da je drugi definišu. Za nju je zvuk odsustvo tišine. Šum prirode je bio upravo oživljeni zvuk tišine. Ono što suptilne duše mogu da čuju u tihoj noći nije ništa do li ovaj treptaj prirode , šum vode koja ništa do li milost nije.Kiša je ta koja oživljava prirodu ali oživljava i čovjeka.Daje mu stabilnost, produbljuje mu um i bistri misao. Taman je pustila da je miluju sjećanja njenih samotnih noći ispunjenih vraćanjima trenutaka kada je bila s njim, gledala njegove crne od bola pocrvenjele oči, slušala njegov glas stišćući izranjavanu ruku kad primjeti da je mladić iza drugog stola posmatra.Iznenadila se kada on i nakon što ga ona pogleda direktno u oči zadrža svoj pogled bez da je učinio i jednu gestu. Ona osjeti onaj pritisak u prsima koji nastaje od refleksivnog zadržavanja vazduha u plućnoj zdjeli pri pogledu u tuđe oči. Mimo svoje volje obori pogled a onda se trgnu iz tog malog iznenađenja i ponovo ga pogleda. Bio je tu, s istim izrazom lica i s istim u njene oči uperenim pogledom. Udahnu i suprostavi mu svoj pogled.Odmah u početku shvati koliko su njegove crne oči teške za gledati. U njima kao da se ljuljuškao okean na čijoj se pučini nazirao tek mali tračak svjetla. Proguta pljuvačku prije nego progovori. -"Znamo li se možda”? upita ga 25

On je ostao nepromjenjen dobrih desetak sekundi , onda se uspravi u stolici i odgovori: -"Mislim da bi se znali kad bi se upoznali". Iznenadi je njegov odgovor ali pomisli kako je to sigurno neki od svakodnevnih odgovora koji omladina upućuje da bi zainteresovala drugu stranu, zato ozbiljnijim glasom reče: -"Žao mi je nemam tu namjeru i zato me ostavite na miru”. -"Presuđujete prije optužbe”, pomalo cinično joj uzvrati mladić. Nije mogla da se suzdrži iako joj je podsvijest govorila da se okrene i prečuje njegovu konstataciju. -"Izgleda das vam opća kultura nije baš najbolja strana”, reče mu. Gledao ju je sa smješkom odgovorivši: -"Opća kultura? Rado bih vas saslušao ako mi kažete šta je to i čemu služi?” -"Jeste li stvarno glupi ili ste samo bezobrazni”, sada već sa dosta ljutnje uzvrati ona. -"Ni glup ni bezobrazan kao što ni vi niste toliko neljubazni kao što zbog trenutnog osjećaja nelagode želite biti” -"Šta hoćeš da kažeš?” -Hoću da kažem da ste veoma lijepi i da s tim na umu morate biti svjesni da vas ljudi rado posmatraju, to što sam vas ja gledao u oči znači samo da sam htio da vidim da li se ta vaša vanjska ljepota oslikava i u vašem biću”, odgovori on tihim donekle promuklim glasom. -"Je li ",uzvrati ona sa vještačkim smješkom” i šta ste zaključili?” 26

-Zaključio sam da ste danas nešto veoma nervozni jer ne vjerujem da vam je inače običaj napadati ljude prije nego se upoznate s njima”. -"Oho ho sad sam vas i napadala, no ne činite li to upravo vi svojim rječima meni mada me ne poznajete”? -Ne, izvinjavam se što vam odmah nisam rekao ali dobro vas poznajem.” -"Mogu li znati odakle?” -23. juli 1993. godina. Mjesto Igman. Vrijeme oblačno i smrtonosno. Poljubili ste jednog ranjenika bez nogu koji vam je poklonio cvijet. ” -"To ste bili vi!” s nevjericom reče nakon nekoliko trenutaka šutnje gledajući u njegove noge. -"Kao što vidiš , ne.Bio je to moj najbolji prijatelj.Ja to u stvari nisam ni vidio , on mi je ispričao?” -"Pa kako onda znate da sam ja?” -"Pa, pokazao mi vas je” -"Ne morate me persirati.Nema nikakve potrebe a izgleda i cinično”. -"Izvinjavam se, nego je li vrijeme da se upoznamo” -"Trebam li se ja prestavljati ?” -"Ne oprostite.Ja sam Kemal” -"Drago mi je” Potraja mala tišina a onda ona ponovo progovori; -"Samo ste me zbog toga gledali?” -"Zapravo ne. Kada ste ušli osjećala se oko vas neka težina. Negativna energija rekao bih. A onda kada ste sjeli za trenutak kao da je to vaše energetsko kolo uzdahnulo. Osjetio sam kako privlačite sebi. Bio je to neki uzdah, neko 27

punjenje rekao bih. Kao da vas kiša asocira na nešto veliko”? -"Imate zanimljiv način posmatranja i opažanja moram vam priznati ali niko vam nije dao pravo da na taj način zalazite u ljudsku nutrinju, mada opet priznajem da je to možda najbolji način da se neka osoba razoruža”. -"Prvo i prvo kada ja tebe ne persiram nemoj ni ti mene. Drugo uopšte vam se ne upucajem već jednostavno koristim priliku da ovaj dosadan dan pretvorim u nešto čega bi se čovjek s vremena na vrijeme mogao sjetiti.Treće ne izlazite sa tako lijepim licem i tijelom na ulicu ukoliko ne želite da budete gledani. Četvrto zašto ti se ne bi upucavao. Slobodan sam. Lijep. Pametan.Možda ne odveć bogat ali pristojno situiran… -"Bez uvrede što te prekidam nije li to malo narcisoidno . -"Nešto!” -"Taj način kojim se opisujete.Ne znate da je bolje sačekati da vas drugi pohvale”. -"To svakako ali ja ovdje ne vidim nikoga drugog”, reče on kroz smijeh” a uz to ti si danas nešto ljuta pa sam mislio da je najbolje da te izazovem na malu svađu želim li da od ovog napravim nešto” -"Šta ako ti kažem da si pogriješio?” -Smijem se kladiti da nisam ali ako ti to i kažeš ja bih se naravno izvinuo uz zadržavanje svog mišljenja za sebe. U stvari bi pomislio da sam već nešto pomogao jer nije li prvi korak natjerati te da se počneš prestavljati drugačijom nego što jesi. To je prvi korak ka osvajanju žene”. -"Misliš da si dobar u procjeni žena”. 28

-Nemam pojma, nisam to nikada prije činio” -"Ma nemoj,obično svi kažete da ste ih imali bezbroj a ti veliš nisi nikad?” -Ne da nisam nikad nego sam do sada išao samo sa onima za koje sam čuo da im se sviđam” -"Ti bi ti išao sa mnom?” -"A ti nebi sa mnom?” Ona se zasmija, vraćajući rukom kosu na zatiljak. Ovaj razgovor počeo je da joj biva zanimljiv. -"Znam da sada govoriš u sebi kako je lijepo što si naletila na ufuranog tipa. Oni obično znaju olakšat osobi koju odmara kada u tegobi naleti na nekoga čija je glupost očita ali vidjećete da od mene zna itekako zaboliti glava.” -"Lijepo da se to ne bi desilo ja polahko ustajem i idem”, reče ona s namjerom da stvarno ode, ne što joj je on dosadio nego što je kiša bila prestala. -"Dobro, Poselami mi Dževada” Ona se trznu. Pogleda ga mrko ali on se i dalje cerio očito sve više nalazeći zadovoljstva u zbunjivanju nje,. -"Znaš, dosadan si, i nekulturan. Ne zanima me šta znaš o meni i nije me briga šta znaš o Dževadu. Ne znam zašto sam ovdje uopšte ušla i ne mislim se više zadržavati” Završila je govor vrlo ljutito i krenula ka izlazu. Zaustavi je njegov glas; -"Nećeš uzeti pismo”? -Bijes je obuze do kraja. Jedva se savlada i natjera da se povrati. "Mladiću, molim vaas, ako smo se upoznali to vam zbilja ne daje za pravo da me ovoliko provocirate” 29

-"Stvarno oprosti.Znaš naslušao sam se priča o tebi i htio sam da provjerim koliko je šta istina a koliko Dževadova mašta i zaljubljenost”. -"Ne zanima me vaša radoznalost, ako imate nešto da mi date, dajte ako ne odlazim i ne mislim da se vraćam”. -"Sjedite, molim vas,ja ću vas kasnije odvesti autom tamo gdje žurite. Loše smo krenuli. Ja sam Dževadov brat. Ja sam onaj koji ti ga je jedno jutro dotjerao pred vrata i ostavio. Uradio sam to zbog ljubavi prema njemu. Vidio sam vas u prilici koju sam već spomenuo i pomislio sam da će te ga neko vrijeme usrećiti ako ništa bar iz čistog osjećaja sažaljenja. Kasnije sam ubrzo otišao iz zemlje i ne mogu vam reći koliko sam bio ponosan i sretan kada sam čuo da ste se vjerili. Bio sam sretan zbog brata ali i zbog vjere u snagu i dubinu naše žene Bosanske.Znaš ja nisam pekmeza. Ne volim tepanje.Volim da ljudima priđem na grublji način kako bi kasnije manje morao biti izvještačen pošto je grubost jedna od jačih strana moga karaktera,. Vidiš sad znaš ko sam u potpunosti. Bog je dao da svratiš baš ovde jer sam zbog tebe i došao u ovaj grad. On dolazi.Ono što sigurno najviše voliš čuti je da on sada hoda sasvim normalno.Spremio ti je ovo pismo i ja sam ga donio da bih mogao lično da ti se zahvalim za sve što si za njega učinila.Znam da je to uvreda ali htio sam da kroz onaj prvi razgovor vidim koliko je to što osjećaš prema njemu ljubav kakvu on traži a koliko nešto što je više sažaljenje. Shvataš.On mi je brat. Prošao je kroz razne teškoće i ne želim da nakon svega bude razočaran od onoga što ga je snažilo kroz sve ono prije.” 30

Dok je govorio , bura u njoj se stišala i gotovo je prekoravala sebe zbog postupka koji je prije učinila. Kemal. Kako se nije sjetila. Ti je taj Dževadov veliki brat. U glavu su joj navirala sjećanja na bolnicu punu priče o njemu. On je uništio tenk. On se svađao s komandom. On je bio u pravu.On je bio jedina tema oko koje su se svi ranjenici ikada složili u bolnici. On je bio onaj koji je ostavio u inostranstvu posao od deset hiljada maraka mjesečno da bi se borio. Dževad ga je stalno spominjao ali ona nije razmišljala o njemu,. Bojala se da njen Dževad ne pomisli kako je njena ljubav proračunata. Znala je šta je čeka sa njom ali to je jedini mogući nastavak njenog života nakon svega što se desilo.Dževadova rana se vidjela. Ona je svoju nosila u duši i zebla od nje sada kao nikada jer osjetila je da se Kemalove oči zavlače duboko u nju. Skoro da odjednom previše toga dovodeći u sjećanje ne zaplaka. On kao da to osjeti. Uozbilji se onom ozbiljnošću koja čovjeku i nesvjesno ulijeva povjerenje. .”Djevojko, ne otežavaj sebi i ne strepi. Ono što se zna zna se ,ono što znaš ti i još nekolicina zna i Dževad. Glupo je da otežavate. Rekao sam njemu da ću reći tebi. Vi to nikada ne morate izgovoriti bitno je da se zna da znate i da to nije ništa.Ja vam želim svaku sreću i mislim da ćete je imati,. Uza se uvijek imate moju pomoć i moju ljubav.” -"Ljubav labuda!” izusti ona sjetivši se kako je to Dževad opisao.Ne druži se sa ženama nakon što je Senada poginula.Postade joj jasno odakle zna.Senada je radila na odjeljku za silovane……

-"Nije to samo ono što me čini ovakvim.Ovo između nas danas mojom je nepažnjom možda pogrešno počelo ali želim da ti kažem nekoliko riječi. Ja svoj život ne vidim kao život samo za sebe. Osim što sam čovjek, individua ja sam i dio zajednice, dio Bosne i želim da budem dovoljno velik dio da se ne bih nikad postidio svoje sitnoće. Ti i Dževad ste za mene puno više od običnih žrtava rata ili od toga da mi je on krvni brat. Vi ste meni sestra a on je meni brat i tako bi bilo i da nema te krvne veze. To vi treba da budete svim drugim Bošnjacima. Vi ste mučenici i patnici. Vi ste biljezi u našim pogledima. Biljezi obnog što se desilo. Upravo ti kao žena, kao majka i on kao mladić kao mladost. Ne budemo li mi Bošnjaci znali da vašem mučeništvu definišemo potpunost cilja biće kao da se ništa nije ni desilo. Nestaće vremenom pod pepelom zaborava sve. Mi moramo znati da se budućnost rađa upravo iz izvjesnosti cilja zbog kojih su podnešene sve muke. Iz mučeništva ko ne bude crpio snagu ni iz šta drugog neće je znati niti moći uzeti. Mi moramo znati zašto se sve desilo, ali ne samo znati u smislu informacije nego znati to ovdje, u glavi. I moramo znati šta nakon svega - da se to više ne desi. Vas dvoje ste pobjeda. Vas dvoje ste budućnost i nada za sva druga pokoljenja. No vi ne treba da se osjećate nižim od ostalih jer vi ste svojom sudbinom odavno ispred svih njih, samo to trebate shvatiti jer bez vašeg shvatanja teško se nadati shvatanju običnog svijeta…”

 -Kakve veze ovo ima sa Zejnebom? -Iste kao i Husejna sa Taibom. -Možda, ali ja bih voljela da si nastavio njen život. -Svi smo mi od jednog čovjeka i sve su naše sudbine iste na jedan način. Htjeli ili ne htjeli mi se biološki predajemo zakonima koji su izvan nas. Rađamo se živimo i umiremo i po tome smo svi pokorni Allahu. Od toga koliko smo spoznali svoju bit zavisi kako će naš razum i naši osjećaji registrovati dosuđena dešavanja oko nas! Neko će jednu stvar doživjeti s tugom a neko sa radošću. To nije do stvari nego do onog ko ih doživljava. ! Ljudi ne žele mješati sudbine dvoje ljudi u jednu jer time gube svoj dvorac mašte u kom smo samo mi glavni. Ni ponekad ta mašta zasjeni ljude pa ni najjasnije znakove ne vide. Moj to narod skupo plaća. -Dževadov brat si ti, zar ne? -Ono sam što ti misliš da jesam. Zašto me prekidaš? -Imam pravo da pitam ono što me interesuje! Mislim da jesi, i ne samo Dževadov brat, nego i Mešin hodža nego i Husejn!? -Imaš veliko mišljenje o meni, mada si možda donekle u pravu. Ja nisam oni, oni su oni, ja možda samo želim da budem poput njih. Rekoh ti da se hranim sjećanjem na njih. -Nije li vrijeme da mi ipak kažeš nešto o sebi. Imaš li neku priču koja je nastala na osnovu tvog života.

- Nikad nisam uspio da se izdignem do te veličine da bih nešto nastajalo zbog mog života. Ljudi su nastali pa sve ono što nastaje po njima i nije neko nastajanje nego nastavak davno započetog stvaranja. Razlika između mene samog i drugih u tome je što njima kroz djela otkrivam želje, namjere, htjenja i nijetove a sebi kroz ovo posljednje analiziram djela tražeći svoju pravu veličinu u količini ispunjenih namjera, u količini realizovanih želja i htjenja. Jedan ja sam moj nijet - ono što želim. Drugi ja sam onaj koji to izvršava a treći ja sam ono što sam učinio. Prvi ja - to je ono što mi je Bog podario kroz ličnost i kroz odgoj, Drugi ja - to je ono za što sam se sam izborio i što sebi jesam a treće ja - to je ono što sam za one oko sebe. - Objasni mi to malo bolje? - Nemogu bolje. Kad pišem o sebi pišem o svom prvom i drugom "ja" a kad pišem o drugima pišem o njihovom trećem "ja". Jedan je mudrac davno rekao kako se ljudi ujutro kad ustaju pitaju šta će uraditi taj dan a mudri se pitaju šta će Allah s njima uraditi taj dan. Ja pokušavam da se smjestim bar kroz ove priče u sjenu mudrosti koje naučih iz knjiga i sopstvenog života. Uspjevaš li ? -Ponekad DA ponekad Ne, a opet sve zavisi koliko sam pošten prema sebi. Jesi li oduvijek bio takav? -Ne! Pa kako je sve počelo? -Slušaj!

SAMOUBICA  Tog jutra je izlazeći kroz mali tunel kroz koji se iz njegova dvorišta izlazilo na glavnu ulicu skrenuo desno.Grad je bio pust.Ljetnja sparina je one koji nisu imali vremena da odu negdje na izlet kraj Neretve ili uz jedno od dva jezera koja su se nalazila oko grada natjerala u kuće..Niko od njegovih poznanika nije se javljao na telefon.Na pedesetak metara od željezničke stanice se okrenuo, obuhvatio pogledom grad a onda uzdahnuvši duboko krenuo rukom za džep pantalona odakle je izvadio cigarete i pripalivši krenuo dalje..Nije žurio.Lijeno je vukao nogu za nogom pokušavajući da uskladi svoje korake sa širinom pregrada na šinama.Brojao ih je tek da zaposli svoje misli.Na mjestu gdje pruga ulazi u mali tunel krenu puteljkom do autoceste koja se pružala usporedo s prugom. Izlazeći na cestu zastade, zapali još jednu cigaretu i nastavi. Prođe nekoliko automobila ali on ne pokuša da ih stopira. I dalje je lijeno vukao noge otpuhujući kolutove dima. Kad ga prašina koja se diže iza jednog automobila natjera da zatvori oči stade. Pogleda za automobilom koji je prošao a onda ne pomjerajući se ispusti dim iz grudi. Gledao je kako se povijaju na lagahnom vjetru i isprva se izvijajući u spiralu gube u svojoj nevidljivosti. Nije ni pogledao u pravcu auta koje mu se približavalo samo je rukom pokazao da stopira. Auto stade dva tri metra ispred njega i on potrča primjećujući travničku registraciju sa šahovnicom. Pozdravi se sa vozačem,čovjekom od nekih tridesetak i kusur

godina i reče gdje pošao.Auto se drmusalo po makadamskom putu a on pokušavao ljubazno da odgovara na pitanja vozača koji mu se prestavi kao župnik u njihovom gradu. Nije tačno znao kakva je uloga župnika ali je pretpostavljao da se od takvih ljudi traži strogo pridržavanje svih normi koje njihova da li vjera da li nacionalnost traži. Već mu je nakon kilometar puta dojadio župnikov tečni hrvatski koji mu je izgledao kao nakvo foliranje jer bar po njemu sastojao se od riječi koje svi znaju šta znače ali se ne koriste jer jednostavno imaju druge koje su sluhu bliže. Zamoli ga da stane i izađe na jednom proširenju pedesetak metara od jezera.Uskom stazom između dvije ograđene njive uputio se jezeru. Mjesto bješe potaman za njegovu namjeru. Pusto sa strmom i kamenitom obalom ka jezeru. Mogao je biti miran u vezi s tim da bi ga neko mogao ometati. Skide se u kupaće i baci u vodu s nekih desetak metara visine. Plivao je s početka lahkim a kasnije sve bržim i jačim zamasima ka drugoj strani gdje se okrenu i nastavi nazad. Na sredini stade, pusti tijelo da ga voda drži na površini i zagleda se u nebo. Bliještalo je od modrine i žestokog sunca koje je pržilo svaki njegov dio izronjen iz vode. Napetost u vratu ga je još držala ali je osjećao da polahko popušta. Mada je već bio odlučio da o onome što želi uraditi neće više razmišljati pogazi svoju odluku.Pusti da mu se sjećanje na život polagahno lista u sjećanju noseći osmjehe i boli u svojim stranicama. Kako se od djetinjstva primicao mladosti osmjeha bi sve manje a gorčine više. Rat je svakako svemu oduzeo nadu i njegovo stanje učinio 37

onakvim kakvo jeste.Beznadežnim. Nije se baš previše ljutio zbog toga što pušta sebi ono što je rekao da neće jer znao je da je to hropac života koji očajnički traži dovoljno snage da ponovo postane nužan i jak. Prošla noć ga je potpuno ubila ali eto ponovo se devranisao i buni se, bori. Samo sinoć je protiv sebe imao gorčinu i teškoće danas ima i njega, svog vlasnika koji se sjetivši se toga jako nasmijao i počeo mahnito da udara po vodi vraćajući se obali. Jedva se dokopao vrka stijene sa koje je skočio. Nekoliko puta osjeti strah da će pasti i to ga još više razljuti. Uze malu torbicu koju je nosio sa sobom i izvadi iz nje vojni dvogled i zelenkastu "četnikušu”. .Zapali mokrim prstima sarajevsku Drinu , uvuče nekoliko dimova a onda je odloži na obližnji kamenčić, uze dvogled i usmjeri ga na drugu stranu jezera, ka vrhu brda na kojem je tokom rata proživio neke od svojih najtežih trenutaka. Bila je zora. Dvanaest mladića opreznim hodom približavalo se vrhu bunkerima načičkanog brda. Pred sami vrh naiđoše na stazu koja se granala prema selu. Neko se njome približavao njima uz jako jutarnje duhansko kašljanje. Bio je na kraju kolone noseći svoj RPG. Dade znak komandiru na čelu da stane i pokaza mu na tipa koji je pognute glave išao pravo prema njima. Nije ih vidio. Puška mu je bila nemarno prebačena preko leđa a ruke zavučene u džepove maskirne uniforme. Pitao je šta da radi. Komandir mu pokaza da se povuče dublje u zaklon i da puca ukoliko ih ovaj primjeti. Sakrio se, nanišanio i čekao.Bio je iznenađen količinom straha koja mu je ispunjala prsa u tim trenucima dok je krupnijeg ,mršavog 38

muškarca sa dobro potkresanom kosom i izbrijanim licem držao na nišanu osjećajući kako mu život zavisi od pritiska njegova prsta na obarač. Neko ga je u potpunosti predao u njegove ruke. Mogao je pucati u svakom trenutku. Lahko je bilo reći da ih je bio opazio.Niko mu nebi zamjerio. No ipak njemu se nije pucalo. Molio je Boga da čovjek ne okrene glavu i da nastavi stazom kojom su oni došli mada se tome bilo teško nadati jer prije je bilo za očekivati da će kad stigne na mjesto gdje se ova dva puta sastaju okrenuti prema svojoj liniji, pravo na njih. Pretpostavljao je da će ipak morati pucati ali mozak mu je već govorio da će taj jedasn pucanj upropastiti njihovu akciju. Ubiće tog jednog čovjeka ali će njegovi udaljeni svega dvadesetak metara osjetiti šta im se sprema i dočekati ih spremno što je značilo da od iznenađšenja a samim tim i od uspjeha akcije nema ništa. Prst mu se sve više zatezao kao se čovjek približavao.I došao je na svega desetak metara ispred njega. Stao okrenut leđima još jednom se nakašljao protežući se i kada to više niko nije pretpostavljao nastavio dalje stazom premajezeru. Doli je bilo još njihovih momaka i svakako će naići nas njih. Trebalo je što prije napasti na liniju ispred njih. Pustili su ga da se malo udalji i krenuli. On nije ni znao kako su izbili na ledinu pred same neprijateljske rovove,,. Zna samo da je odjednom pred njima nasred ledine stajalo petnaestak ustaša sa oružjem u rukama. Iznenađenje je bilo obostrano. Njih jedanaest naspram njih sedam. Niko nije pucao dok on nije stigao na početak ledine i ko zna zašto odjednom počeo pucati. Nastao je opšti krkljabac nezapamćen za mnoger do tada 39

dobro okorjele borce. Ustaše su padale ali su padali i oni pogođeni od onih koji nisu napustili tranšeju. Bombe su letjele na sve strane. Prva koja je bila bačena na njih pala je svega nekoliko centimetara od njegove glave i on se strese shvativši da bi ga vjerovatno zanesvjestila da ga je onako udarila u glavu. Kasnije je postajalo sve teže. Bobme su letjele kao kiša,meci fijukali svega nekoliko sentimetara probijajuži ledinu ispred njega. Zakotrljao se prema šumi ispod mjesta na kom je ležao. Nije ni primjetio kako se zapleo u mladu bodljikavu kupinu. Trzao se u namjeri da je se što prije kutariše i povuče u lijevo dalje od mjesta gdje su bombe sijale smrt. Tada se niz ledinu prema njemu skorljala bomba. Stala je svega nekoliko metara od njeg u jednom busenu kukurjeka.Gledao je u nju očajnički pokušavajući da se oslobodi kupine no što se više trzao činilo mu se da se više zapetljava. Podsvijest je brojasla; četiri, pet, šest, sedam, osam, devet… zažmirio je, nije htio da gleda trenutak kad će da eksplodira. Krv mu je jurila u glavu i u ušima mu je šumilo jkao da se nalazi na obali mora.Podsvijest mu je govorila da je prošlo već petnaest sekundi od kako je bomba bačena. Ponadao se i otvorio oči. Bomba je stajala na istom mjestu.Izvadio je nož rasjekao kupinu oko sebe i dopuzao do bombe. Kašika je bila otpala, osigurač izvađen ali ona ipak nije kesplodirala. Kasnije bi protrnuo kad bi se sjetio koju je glupost tada učinio. Uzeo je bombu i stavio je u svoj rap povlačeći se za svojima. Kad se već bio dobro sakrio iza jedne stijene poniže brda stiže ga geler od tromblona. Ništa opasno, samo ga jre malo ogrebaso po debelom mesu…Spusti 40

dvogled i zagleda se u bombu koju je razmišljajući uzeo u ruku,. Ista ona bomba samo sa novom incijalnom kapislom.Čitav rat je nosio sa sobom osjećajući da mu je suđena i čini mu se da je taj čas došao. Trpio je u ratu, trpio i posklije rata ali višwe ne može. Juče su mu isključili struju jer nije imao sa čim da je plati, a jutros je našao u hodniku obavijest o napuštanju stanja jer se njegov stari gazda vratio. Možda isti oni koji mu je zavaljao onaj tromblon na brdu preko puta njega.Pomišljao je na mnoge ljude koji su živjeli u gradu u kojem i on a koje je kroz svojih dvadeset i sedam godina upoznao polahko izvlačeći osigurač iz bombe. Kada ga izvuče čvrsto držeći kašiku na svom mjestu zagleda se u nju.Ko li je i gdje li je napravio. Volio bi da zna tog čovjeka. Dva metra ispred njega na stijeni sunčao se gušter. Poželi da ga poplaši ali se predomisli. Nek i on živi svoju sudbinu. Kašika zveknu udarajući od kamen. Podsvijest ponovo poče da broji;Jedan, dva , tri, četiri, pwet, šest, sedam, osam, devet…Tišinu prolomi zvuk eksplozije. Geleri zafrštaše kroz vazduh zajedno sa kapljicama jezerske vode čija je površina podrhtavala u kružnim valovima izazvanim eksplozijom bombe svega nekoliko centimetara iznad površine.Guštera na stijeni više nije bilo. Ptice prhnuvši u trenutku eksplozije ponovo su se vraćale na svoja mjesta u hrasstovu šumu pored obale. Putem između dvije njive on se vraćao svojoj kući. Nije se ni okrenuo kad je bomba eksplodirala. To je njegova prošlost. Stezala ga je svih ovih pet godina i bilo je dosta. Eksplodirala je a on je živ.Ako mu je uzeta mogućnost da se školuje, da radi, da ima 41

struju u stanu ili da ima i taj jadni stan uzmu nema veze. Možda je njegov život na drugom mjestu, daleko od predjela po kojima je ratovao.Nema porodice ali ponegdje se još može naći neki ratni drug da mu stisne ruku. A iako ne ode. Šta njemu znači taj stan. Svakako je sam. Dosta mu soba. Okrenu prašnjavom cestom ponovo ka gradu.Možda onaj župnik opet naleti. Stopiraće ga i slušat njegov tečni hrvatski. Svak ima pravo da fura svoj fazon. Odgovoriće mu ; Bezbeli,jašta, inšallah, jakako,tuvana i slično.Ako njemu ne bude smetalo -neće ni njemu ; temperatura od trideset i dva stupnja, niti ostali čimbenici osobne svakodnevnice a i na kruh se nije teško naviknuti.Počeša se po tijelu. Bilo bi uzaludno tražiti ko mu ga je nafilovao željezom; Hrvat iz Bosne ili iz Hrvatske, četnik iz Republike Srpske ili iz Srbije, Crne Gore, Bugarske i Allah zna okle ih sve nije bilo.Bitno je da ga nisu ubili. A mogli su. Mogli su danas ko nikad do sada ali eto.Fala Bogu pa se ne dade, predomisli. Šutnu koru od banane s pozide kraj puta i sjede na mjesto gdje bila. Zapali cigaretu , odbi nekoliko dimova a onda tiho zapjeva …U daljini se začu ezan.On zašuti a kad ezan završi promrmlja:Vakat je, vakat- i sporim koracima krenu ka gradu…  " Na osnovu ovog si mogoa da se oslikaš u onom prije? - Da. "Donekle shvatam, ali zašto si priču o Šemsinom ocu i njemu samom prekinuo.

- Nisam ni mislio da ovaj govor bude govor samo o jednom Šemsi jer nema samo jednog Šemse. Nema samo jedan hodža. Nije samo jedna Kerbela i nije samo jedan Husejin dovoljan da bi se nepravda pobjedila. Nema Isa'a koji je iskupio grijehe svih drugih kako to neki vjeruju. Isa je donio znak i nauk po kom se treba vladati. Allah ljudima daje nauk, znak a njihovo je da se trude. Postoje ljudi koji nose razna imena, okreću glave na povike tih imena ali ne stanuju oni u tim imenima, nisu imena njihove definicije nego načini raspoznavanja. A priču o Šemsi nisam prekinuo samo su me tvoja pitanja odvela dalje u bočne ulice grada s kojim te upoznajem. Šemsin život - priča o njemu samo je glavna ulica koju čitav život pokušavam da sagradim kako bi se iskrao iz ovih bočnih ulica u sigurnost glavne. " Pa zašto je ne nastvaiš gradit? - Polahko, Hoću, samo mi teba snage. Pravac joj znam . Znam odakle vodi i gdje završava samo treba znanja i snage da je pravilno izvedem. Htio sam se njom riješiti mračnih uličica ali što je više gradim sve više shvatam da nema glavne ulice bez bočnih, da nema osvjetljene ulice bez mračnih. Neke stvari su neophodne da bi se druge mogle razlikovati. "- Imaš li ikog da ti pomogne. Gdje ti je društvo, gdje su ti prijatelji? - O prijateljima mogu govoriti mnogo mada većinu nikad nisam ni čuo ni vidio. Živjeli su davno, vrlo davno. "Kako to?

-Kraj Kabe postoji vrelo Zemzem. kažu da postoji od Adema a.s. ali kroz vrijeme koje je dosuđeno čovjeku nije uvijek teklo. Bilo je zatrpano pa ga je Bog podario Ismailu a.s.. Pa je opet zatrpano dok ga nije otkopao djed Muhammeda a.s. Postoje pojave oko kojih se ljudi okupljaju a da se nikad nisu sreli. Ja sam odgojen u vjeri i sve vezano za nju moje je. Svako ko je ikad stao u njenu odbranu moj je prijatelj i brat kao što je neprijatelj onaj koji je ikad ustao protiv nje. Živjeti vjeru znači družiti se s onima koji su ostali poznati kao njeni zaljubljenici i branitelji. "Ali kako to da danas nemaš nikog? - Imam. Imam. "Reci mi nešto o njima! - Kako hoćeš; Slušaj!:

TRAGOVI U PROILAZNOSTI  "Nisam se predao, umorio sam se od pričanja”, odgovori Ramiz svome starom poznaniku pripaljujući cigaretu. Meho je pio čaj. "Baš sam ko stari dedo, ne mogu ovu ekspreso kahvu pa gotovo. Ni na šta mi ne liči”, objašnjavao je kada su naručivali baš kao da se pravda.Obadvojica su pušila i gledalo jedan u drugog prisjećajući se prošlosti.A sreli su se nekada u ratu. Ne znaju ni sami kada je to bilo.Ko vojska,stretneš nekoga pa ga zaboraviš dok ka opet ne sretneš.Pasali su jedan drugom zbog sabura. Odgajani su u muslimanskoj tradiciji gdje se prvo kaže ako Bog da pa tek onda spomene opno što treba da se desi ili uradi. A ako bi se nešto desilo;” Hvala je Bogu. Bilo pa šta ćeš".Rat ih je plašio kao i druge. Mehu pogotovo pošto bijaše plašljive prirode. Ipak su išli gdje trebalo pa čak ponekad i dobrovoljno. Pogledali bi se i shvatili; "Ne može se desiti osim što Bog da"”A Bog dade da oba prežive. Zaradili su poneku ranu " da im se nađe pri promjeni vremena”. I nakon rata se rastali. Sve do pred ikindiju kad se nađoše u istoj džamiji. "Pa gdje bi sve ove godine?”, zapita Meho čim se poselamiše. "A, znaš mene i moje nemire. Trago” odgovori mu Ramiz. U kafani se dopuni kako je bio u zatvoru. "Bezveze, malo ne paziš i eto te iza rešetaka”. "I bi li gadno?”, zapita Meho pun nekog unutrašnjeg divljenja prema Ramizovoj mirnoći s kojom je to rekao.

"Zatvor nije bio loš. Čak bi danas rekao da mi je pomogao da legnem sam sebi mada sam pri suđenju osjećao veliki strah. Nešto kao trema pred nepoznatim”.odgovori mu salih nastavljajući nakon kraće šutnje..”Strah me naveo na razmišljanje. Zatvor kako skučuje tjelesno čovjeka tako mu daje širinu i priliku da se umno proširi. Razmišljao sam o onim pitanjima o kojima smo raspravljali uz rat i shvatio da je sve jasno dva i dva su četiri samo to čovjek ne smije smetnuti s uma. Uvijek smo spočitavali našim hodžama što na svakpoj hutbi govore o smrti a u stvari su u pravu. Kad se igra fudbal svakog zanima rezultat i svak o njemu priča. Je li moglo biti ovako ili onako. Šta bi da onaj nije promašio ili da drugi nije pogodio. A život? Njegov rezultat je smrt. Nakon nje je Sudnji dan i polaganje računa. To je jednostavno tako i samo treba paziti da se nekaješ za propuštene proilike. Šejitan ne može zavarati čovjeka da neće umrijeti ali može da ga navede na zaborav prema smrti pa da ovaj luta. Zato su hodže u pravu. Smrti se moramo sjećati svakog dana. To nam dođe ko aspirin protiv dunjaluka i nemarnosti.” -"Jes Boga mi, zaboravi se ponekad”, zamišljeno potvrdi Meho. Nastade šutnja. Vukli su dimove i gledali jedan kroz drugoga. Žena za susjednim stolom krišom ih je gledala. Stezalo je u duši pri pogledu na dvadeset petogodišnjake koji su djelovali kao starci. Promatrala je Ramizove oči, tamne i kao zatvorene za sve što se događa. Bile su okrenute negdje u unutra.Njenom sinu bilo bi isto toliko godina… Da je preživio. Žena uzdahnu. Strah joj zakuca u 47

srcu.Nisu se obazirali na svoje vršnjakinje u drugom dijelu prostorije…”Ko je sa smrću ašikovao i izazivao je čitav život za njom stremi”, nadoveza se Ramiz na njene misli odgovarajući na prijateljeve riječi koje nije čula. Govorio je o Enki. Poginulom saborcu kraj kojeg su proveli pola sahata prije nego što je umro. Thešili su ga a on je odgovarao:”Ovo je od Allaha. Griješio sam i sada kajem grijehe. Hvala Bogu što mi ih ne ostavlja za onaj svijet”. Umro je sa šehadetom. Nakon njegove smrti Ramiz dugo nije bio veseo. Kad bi ko šta govorio o ratu i strahu odgovarao je:”SVE JE OVO ŠAŠA” Žena više ne može da izdrži . Ustade plati i krenu ka izlazu. Na vratima se okrenu , vrati te zamoli konobara da plati i za njih dvojicu. "On su već platili”, odgovori joj on.

 -I to je kraj? -Zašto uvijek pitaš je li ovo kraj? Čak i nesvjesno govoriš ono što ja želim svim ovim što pišem. -"Šta to?" -Da je kraj uvijek tu, smrt je čovjeku bliža od jake za vratom i da je suditi po smrti kao apsolutnom kraju onda sve ovo nebi imalo smisla! -Misliš da ovo ima nekog smisla? -Svakako, ako ne za drugo, za mene da. -Ne znam, previše nepovezanih priča. 48

-Te priče su moj život. Moja prošlost i saputnik budućnosti kakva god bude. Vjerujem da se ljudi mjenjaju ali dok mi se, to desi, ovakav sam kakav sam. Još samo da mi je ovu izvjesnost posjedovati i po danu i sve bi bilo u redu. -Ne posjeduješ je? -Nažalost ne. Dan je mora za mene. U dnevnom svjetlu podražavam sliku onoga što je oko mene. Ponašam se kao zrcalo . Nemam snage da sebe kakva sada osjećam sučim sa svijetom kojim se krećem danju. -Zašto? -Po danu ti podivljaš. Postaneš uporište mnogo većih borbi nego ih vodimo večeras. Preko tebe mi udara šejitan na vrata straha.. Straha da će mi neko srušiti i zadnju barijeru oživljenog ideala mladosti. Zato ga čuvam za noć. -Pa zašto ga onda meni povjeravaš? -Da bi pobjedio dan.Da bi noć pretvorio u dan a dan pretvoiro u san. Kad je čovjek sam s nečim što je njegovo često mu treba potvrda da je to nešto što ima vrijednost jer kad provedeš desetke noći, pa čak i godine noći sam bez glasa, u tami, učini ti se da ih nisi ni proveo. Glas drugoga je ono što daje pečat stvarnosti.Čovjek ne može samo s prijateljima koji govore iz njegova znanja treba mu živ glas, oko koje se vidi, tijelo koje pravi sjenu na put pokraj tebe! -Nisi sam, ja sam s tobom. -Da ti si sa mnom ali ja bih više volio da nisi jer rekoh ti šta si. -što sam? - Glas moje borbe. Dok postojiš nisam pobjedio ali je to znak da se borim, a ako tebe i pobjedim dođe nešto drugo 49

jer čovjekov život je trud a trud je borba protiv nemara i lijenosti. Ti si, neznam više ni sam šta; put do moje izvjesnosti ili potvrda njena. -Kako? -Glasovi dana me dozivaju, tvoju objest osjećam ali ću je ovog jutra ugušiti pričom koja nije moja, pričom koju uzimam da ostanem na istom putu i sutra da nadvladam. Čitaj je sa mnom ako želiš biti JA:

ISPOVIJEST VUKA JUSUFOVA  Moj vid slabi.Priroda oko mene podrhtava, gubi se.Slike postaju mutne i gube svoj pravi oblik.Jedva se nagonim da mislim. Zivot vuka nije nimalo prijatan.U glavi mi se liježe ljudska izreka o vučjem životi i ja je prihvatam u onom obliku koji odgovara nama vukovima: Da bi bio vuk moraš biti vuk.Nakon svega što je rečeno o vuku moraš biti vuk da bi mogao iole živjeti.Osježam se ogorčeno na svojoj samrti. Osježam da na ovoj zemlji umire pojam pravde kada sam ja u pitanju.Ja sam vuk kojemu je učinjena nepravda.Vuk Jusufov…Ovo je moje ime po kojemu sam se pročuo u povijesti iako Jusufa nikad u životu nisam vidio.Niti sam ga vidio niti pojeo.Ah, kako sjećanje blijedi.Ostaju samo oni duboki utisci koji valjda život znače.Pokušavam se ponovo vratiti u nj. Sjećanjem ga na brzinu još jednom proživjeti.Uspjevam; žuta boja nestaje sa suncem.Pustinja krače u svoj uzbudljivi noćni život.Izašao sam pred vrata svoje špilje da udahnem sviježi zrak.Grudi mi se ispuniše mirisom sviježe noći.Počeh da zavijam.Dugotrajni i prodorni urlik potrese moje tijelo kojim prostrujaše hladni žmarci..Mi ovo zavijanje nazivamo "noćnom pjesmom”.Nikad ne zavijamo po danu.Imamo šest vrsta ovog zavijanja koje ste vjerovatno makar jednom u životu čuli.Ako je zavijanje duboko i dugotrajno u vrijeme padanja noći onda je to prava noćna pjesma nas vukova. Mi njome slavimo i veličamo našeg Stvoritelja.Kratko i

promuklo zavijanje je naš poziv našim ženkama.To je naše čavrljanje i ašikovanje s njima.Pustinja je naš dom a zrak iznad nje naš pendžer kroz koji vodimo ašiklijske razgovore.Dugotrajno, jezivo i bijesno zavijanje čuje se prilikom potjere te zavijanje sa prizvukom gordosti koje je znam da je ulovljen bogat plijen.Vjerovatno se svak pred smrt sjeća onih trenutaka koje je doživio kao najblistavije,Još vidim svoje sivopepeljasto tijelo kako poput nebeske munje juri pustinjom za svojim prvim ulovom.Tog dana postao sam lovac. Ova priča o ulovu posjeti me da sam počeo bivati gladan.Postim već pet dana. Mi obično jedemo svega jednom sedmično.Sunce koje prži po pustinji teško podnosim. Ja volim mjesec. On je prijatelj nas vukova. Zadovoljstvo je zavijati na mjesečini.Činio sam to bezbroj puta polazeći u lov.Vidim sebe u najačoj snazi kako podignute glave mirišem zrak. Mogu razlikovati istovremeno više od četrdeset vrsta mirisa. Miris zemlje se razlikuje od mirisa trave,miris kakve divokoze od mirisa druge životinie…Ovako je počela i ona noć zbog koje sam ušao u povijest. U zraku sam namirisao ovcu.Njen miris je vrlo jak i osjeća se na velikoj udaljenosti.Imao sam tada mnogobrojnu porodicu.Okrenuo sam se na ulazu u moju špilju i pogledao svoju ženu,majku šestero moje djece.Potom sam ponovo omirisao zrak i krenuo niz padinu ispod moje špilje.Iako mi vukovi u lov idemo uglavnom u šoporu od pet do dvanaest vukova ja te noći nisam tražio društvo.Inače uglavnom sam lovio sa svojom porodicom.Prišunjao sam se toru sa ovcama.Pokraj njega bio je razapet bijeli šator ispred kojeg 52

je oko zapaljene vatre sjedilo desetak ljudi.Ličili su jedni na druge pa sam shvatio da su vjerovatno braća.Desetero braće. Nešto su razgovarali i ja se primakoh još bliže pazeći da me njihovi kerovi ne primjete. -"Moramo se osloboditi Jusufa”, čuh kako reče jedan od onih ljudi.Zapuha ledeni sjeverac i ja se skupih od hladnoće.Ljudi oko vatre nastaviše svoju priču. Jedan reče: -"Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina.Naš otac očito griješi.Ubijmo Jusufa ili ga u kakv pust predio ostavimo-otac naš će se nama tada okrenuti i poslije toga ćemo dobri ljudi biti.” Shvatio sam iz ovih riječi da kuju zavjeru protiv onoga koga pominju u priči no to me tada nije mnogo zanimalo.Tu veče nisam smio pored njih onoliko udariti na stado pa sam htio da čujem gdje će sutra sa njim kako bih ih mogao naći. -Ako već hoćete nešto da učinite onda Jusufa ne ubijte, već ga na dfno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana”, ponovo progovori neko od ljudi. -A šta da kažemo našem ocu Jakubu kada nas bude pitao za našeg brata Jusufa?”,upita opet neko. Kad ču da je čovjek kojem kuju zavjeru njihov brat srce mi se zamrači.Bijes me obuze a dotadašnji život proletje ispred očiju.Sjetio sam se svog djetinjstva.Proveo sam ga sa mlađim bratom.Veoma sam ga volio, nikad nisam išao bez njega u lov.Jedne noći brat je otišao sam i nikad se više nije vratio. Uzalud sam ga tražio. Danima sam obilazio pustinjska bespuća ali mu nisam našao traga.Prošao sam kroz pustinju i došao iz svog rodnog Egipta u ovu hladnu zemlju. Među ovdašnjim vukovima bio sam stranac. Zbog 53

moje kratke dlake nisu htjeli da se druže samnom.Ovdje sam se oženio.Našao sam vučicu sličnu meni.Kratkodlaku.Kad sam je zaprosio rekao sam joj da tražim brata.Pristala je da pođe samnom i da ga tražimo skupa.Nakon toga sam prestao lutati ali sam se i dalje nadao da ću negdje naići na svog brata…Oni koji za vukove govore da su krvoločni planirali su pred mojim očima nešto krvoločnije i od onoga što smo mi u stanju učiniti..Razgovor ljudi pred šatorom mi je probudio stare rane.Odjednom mi je omrznuo i miris mladog bravčeta. Napustila me želja da išta kušam od njihova stada.Taman sam se spremao na odlazak kad jedan od njh reče: -"Reći ćemo Jakubu da se Jusuf izgubio”. -"To je neuvjerljivo, kako će se izgubiti pored nas ovoliko”,drugi će. -"Reći ćemo da ga je pojeo vuk”, dodade treći. Napregao sam sluh kad ču da spominju vuka.Ljudi su žustro diskutovali oko ideje koju je predložio ovaj posljednji da bi se na kraju složili: -"Očaravajuća ideja.Reći ćemo da ga je pojeo vuk a da mi nismo imali kada reagovati.Zaklaćemo ovcu i umrljat njenom krvlju Jusufovu košulju i za sve optužiti vuka.” Čuvši ovo shvatio sam zašto je zemljom zavladalo stvorenje nazvano čovjek.Shavtio sam zašto je nas vukova sve manje a ljudi sve više.Oni su opasni jer se njihove kandže iako ubvojitije i krvoločnije od naših ne vide,sakrivaju ih iza dobroćudnog izraza lica. -"Šta ako otac ne povjeruje?” ponovo progovori jedan od njih. 54

-"Ulovimo vuka i namažimo ga krvlju ovce kojom ćemo namazati i Jusufovu košulju a zatim ga odvedimo našem ocu i recimo mu:”Ovo je taj griješni vuk koji je rastrgao našeg Jusufa.Evo gledaj, njegova krv se još nalazi na njegovom tijelu i kandžama””. Nisam više mogao izdržati.Otrčao sam nazad do svoje špilje i počeo zavijati. Zena se bješe uplašila.Sve joj ispričah ne mogavši se nikako smiriti.Da bi me umirila reče da moj najmlađi sinčić nije htio dugo da zaspe jer je želio da sačeka moj dolazak iz lova.Raznježih se.On je još bio mali i posvećivao sam mu najcviše pažnje.Zaboravih časak na ljude i uđoh u špilju.Ležao je na leđima s nogama uprtim uvis.Slatko je preo spavajući spokojno.Osjetih kako mi snaga kipi u tijelu pri pomisli da bi mi ka neko mogao uzeti.Nakon nekoliko trenutaka pomislih ponovo na ljude i obuze me tuga.Utolih je u zagrljajusvoje vučice.Mjesec je sijao na svom prijestolju sred neba.Nismo ustajali sve do iduće večeri kada odlučismo da svi osim onog najmlađeg krenemo u lov.Odlučio sam napasti stado onih ljudi.Zaslužili su to a i nama je trebala hrana jer smo svi počeli osjećati glad,Ljudi su bili na istom mjestu , ovce također.Pasa nije bilo i to me iznenadi pogotovo kad vidjeh da ljudi spavaju.Posumnjah u zasjedu i rekoh to svojoj porodici,uzvratiše mi da mnogo mislim na jučerašnju zgodu i jurnuše.Kad moja dva starija sina upadoše u tor ljudi poskakaše sa strijelama u rukama.Najstariji sin je bio gotovo uhvaćen u mrežu .Jurnuh svom snagom u namjeri da ga spasem ili poginem.Spasio sam ga uz veliku borbu ali se mreža namjenjena njemu ovila oko moga tijela.Pred 55

oči mi je izronio moj izguvljeni brat.Shvatio sam kako je nestao bez traga.Počeo sam slabašno zavijati govoreći mojoj porodici da napusti ovo mjesto i prepusti me mojoj sudbini.Vučica mi odgovori jakim zavijajućim urlikom.Bila je spremna da pogine za mene i upravo mi je govorila da dolazi da me pokuša spasiti.Pogledao sam tamu koja me obavijala i ponovo zavijao da joj kažem kako treba misliti na našu djecu.Na tren je čitava pustinja bila ispunjena parajućim zavijanjem.Vukovi u blizini čuli su naš razgovor i širili su glas o opasnosti dalje pustinjom.Jedva sam nagovorio svoju ženu da ostane s djecom i da se ne upušta u moje spašavanje.Nije bilo koristi.Svezali su me i objesili na jedno suho stablo.U borbi sam bio ranjen i ubrzo me ovila tišina nesvjestice.Ujutro me nakrvavljenog ovčijom krvlju ponesoše u selo. -"Evo vuka koji je rastrgao Jusufa” rekoše Jakubu. Zateče me bistrina koja je navirala iz njegovih očiju.U njima se vidio poslanički sjaj.Počeh slaviti Boga znajući da me ovaj dobri čovjek neće ubiti. "Prepustite vuka meni a vi idite”, reče Jakub svojim sinovima. Odvezao me i zagledao u moje oči.I ja sam gledao njega.U njedrima je držao Jusufovu krvavu košulju. -"Nije to djelo vuka “, govorile su mu moje oči. -"Znam vuče, znam to.Kako može vuk razdrijeti čovjeka a da mu ne razdere košulju”,odgovarao je Jakub pokazujući da me razumije.

-"Ja sam, pogriješio”,nastavio je,”Kada su tga braća htjela povesti odgovarao sam ih riječima:”Plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili…” -"Reci mi vuče gdje su i šta uradili sa Jusufom?” -"Ne znam ", odgovorih, ”Čuo sam kako pričaju da će ga baciti u neki bunar.Ja nisam kriv.Meni je zbaranjeno ljudsko meso.Ja sam dobar vuk.Ja pioštujem naše propise.Ne bih nikad mogao naštetiti tijelu Božijeg poslanika.Molim te u ime Boga da me pustiš da idem iz zemlje kojom hodaju ljudi koji lažu na vukove i ubijaju Božije poslanike”. Njegove suze su padale po mome licu dok me slušao.Plakao je za svojim sinom Jusufom.Ja se sjetih svoje djece i pošto me on pusti potrčah svom snagom jednog vuka.Njegovi sinovi su to očekivali.Odapeše hilčjadu strijela na mene.Čuh bježeći sav u krvi kako im Jakub govori:U vašim dušama je ponikla zla misao i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv onoga što vi iznosite”. Bio sam mnogo ranjen ali sam ipak došao do svoje špilje.Ponovo sam gledao svoju ženu i djecu.Vidali su moje rane i potpuno se klonuli ljudi.Ja sam kada sam se oporavio po noći opet prilazio karavanama i osluškivao ima li razgovora o Jusufu.Saznao sam nedavno da je živ.Neka karavana ga je izbavila iz bunara i kao roba prodala u Egipat.Tamo je potpao pod neku sumnju i otišao u zatvor odakle se spasio tako što je vladaru zemlje protumačio snove.Uspio je da se sretne sa svojim ocem i da oprosti svojoj braći.Najmlađi mu brat Benjamin i sada je sa njim. 57

Ljudi svuda pričaju o njegovoj ljepoti.Kažu da je od deset djelova ljepote koju je Bog spustio na zemlju njemu dato devet a onaj jedan dio na ostale. Žarko bi želio otići do svog rodnog Egipta i vidjeti Jusufa ali moje tijelo je klonulo.Starost donosdi smrt.No možda sam ipak zadovoljan.Nedavno mi je u lovu nastradala vučica.Djeca su se već davno razišla.Za vuka samotnjaka najljepša je smrt.Umirem ali znam, Jakub mi je rekao da ću biti spominjan u pričama ljudi do kraja svijeta kao vuk na koga je slagano da je rastrgao Jusufa. Umirem, idem svojoj vučici i svome bratu u pustinju zagrobnog života da jezdimo ispod zvijezda pjevajući našu noćnu pjesmu.

 DRUGA VEČE  "Našao si sredstva za nastavak gradnje svoje ulice"? - Da, ovo vrijeme dok si čekala proveo sam u samoći. Preispitao sam svoju prošlost, zatim zagazio dublje u živote onih koje sam uvijek smatrao svojim najrođenijim. Ponovo sam se vratio do Muhammeda a.s., do života njegove porodice, do časnih trenutaka njegovih sljedbenika. Ponovo sam zavirio u trenutke Kerbele i upitao sebe Zašto? Zašto čovjek kojem je obećan džennet još za života odabire smrt kakvu je odabrao šehid Husejin, neka je Božija milost s njim.? i shvatio da moji strahovi dolaze od moje usamljenosti od prevelikog gledanja u griješan život koji je iza mene. Upao sam u šejitansku zamku podsjećanja na grijehe s mišlju da ih tako brišem. U činit grijeh je grijeh. Ali podsjećat se na njega nakon odluke čvrste o njegovom izbjegavanju i pokajanja iskrena samo je gubitak vremena i ponovno odškrnjavanje vrata na koja je šejitan već jednom ušao. Prebroditi ću krize svjestan da će ih uvijek iznova biti. Takva je priroda svijeta na kojem jesam. Samo ću na direk namjere postaviti zastavu istine. Zastavu na koju ću zapisati Božije riječi koje kažu da ono što nas je pogodilo nije moglo da nas mimoiđe a ono što nas je mimoišlo nije moglo da nas pogodi. Znaš! Puno je mudrosti rečeno u malo riječi koje vele :"Čovjek je stvoren da se trudi!". Kad je Šemsino selo izgorilo, sve popaljeno i poubijano reklo bi se da iz pepela ništa ne može da se

uzdigne. Ali Feniks postojii. Feniks koji se zove sabur i tevekkul. Strpljivost i oslanjanje na Boga. Shvatio sam da me prostor vrmena iza mene otrgnuo od korijena i spriječio da sa pravilno napajam s pravog izvora. Neminovno je da probijem i odriješim čvor koji mi steže nit života kako bi sokovi istinske snage neometano stizali u moj um i odatle pohranjivali moju snagu, moju hrabrost, odvažnost i dostojanstvo koje sam bio zanemario . Neću kriti da mi je pomogao neko ko je puno bolje pisao od mene i puno više hrabrosti za život nalazio dok je to činio. Neću kriti da sam diveći se snazi koja je potekla mnome čitanjem njegove priče poželio da teče i onima koji tebe budu čitali. Neću kriti da to što je navodim ne znači ništa do li nemogućnost da napišem nešto slično. Neću kriti a neću se ni stiditi da tu priču navedem jer, ne moramo svi praviti hajrove i vakufe ponekad je dovoljno da ih održavamo. Navešću njegovu priču, navešću svoju priči. Smoću snage da kažem bez stida ono što mislim. Pa ako budem osuđen bar neću zbiog toga što nisam pokušao:  Šestorica mladića u maslinastim uniformama sjedila su na klupama ispred ulaska u podzemno vojno skladište. Dvojica su igrala karte dok su ostali bezuspješno kamenčićima pokušavali oboriti konzervu sa taze posječene bukve pred ulaskom u krug . -"Vidi čo'če cijela Jugoslavija je ovdje”, progovori najviši među njima kojem bješe dosadilo gađanje boce. Ostali se nasmijaše na njegovu dosjetku. 60

-"Nema šta da se smijete”, nastavi on,”Pogledajte; jedan Srbin, Jedan Makedonac, Jedan Albanac Jedan Sovenac, jedan Hrvat i ja Crnogorac. Cijela Jugoslavija”! - "Ko ti je Hrvat?” , zapita vojnik koji je igrao karte -"Pa ti čo'če!” -Nisam ti ja Hrvat! -Ja šta si? -Bosanac. -Kako Bosanac ja mislio da si Hrvat. Okle si iz Bosne? -Nemam pojma ali sam iz Bosne. -Čuj nemaš pojma. Moraš znati čoče. Ko ti je i odakle ti je otac? -Ne znam! -Pa kako se bre , prezivaš kao i ja kad ništa ne znaš? -Prezime sam dobio po majci koja mi je umrla rodivši me. Ostatak života do vojske proveo sam u Domu za ratnu siročad. -Zato si se ti tako rano prijavio u vojsku. Bolje ti ovdje nego tamo, samo nije mi jasno da ne znaš kako ti je ocu ime. Imaš li kakve rodbine? -Nemam nikoga, imam samo ovo ime i prezime. -Slobodan Bahtijarević. Možda si mi neki rod. Hoćeš li da ti ispričam kako sam ja dobio ime možda se sjetiš nečeg što bi ti moglo pomoći. Ja sam Mihajlo, a Mihajlo mi je i otac, i \ed i prađed kao i njegovi preci dokle sam čuo. To nam je da nam se loza ne zatre. Znaš moj \ed je bio veliki hajduk a pošto nam je na porodici bilo proklestvo rekle mu neke babe da se treba oženiti turkinjom da mu se krv očisti. Čuj Turkinja da mu krv čisti. I on ti je negdje u vašim krajevima 61

ugrabio nekakvu Turkinju i doveo je kući. No Turkinja ga, čo’če , otvrovala ali ipak kasnije rodila mog ćaću i ne mogavši pobjeći od rodine mog pokojnog đeda natjerala ih da mu daju njeno prezime. Ne bi stari popustili no se opet umješale babe i njihove gatke.Ne sjećam se u svojoj familiji ni jednog Slobodana ali kad izađeš iz vojske možemo provjeriti, možda smo čo'če i rod…  -Stani, ne želim više da te slušam, suviše je providno da sada pišeš kako bi nastavio priču o Mehaginoj Fatimi. Bolje da je ne spominješ. Ne valja. Zar sam ne osjećaš? -Šta ako je istina? -Ako je i istina nije baš nešto zanimljiva. -Možda nekada u životu ne mora biti sve kao u priči. -Možda, ali ja nisam život nego priča.Pristao si da bude kako ja kažem a ja kažem da ne valja. -Šta ako bez ovoga ne mogu nastaviti dalje? -Onda skrati, daj ono najbitnije -Da sve ostalo odbacim? - Odbaci! -Ali zašto. Zar je moguće da ponovo bježim od sigurnosti u sebe. Zar ću opet mjenjati izgled istine radi sadašnjosti. Zar ću radi lahkoće jedne noći ostaviti neizvjesnim one koje dolaze poslije nje. Ne želim da time što mi se sada ne piše slijedeću noć provedem u kajanju i plakanju zbog lične nemoći. Ne možeš to tražiti od mene. Nećeš to tražiti od mene. Ja sam snaga. Ja mogu. Ili ću reći što mislim ili ću šutjeti. -Onda bolje da šutiš! 62

-Nije bolje, meni razgovor pomaže, on je moje sredstvo i ja svoje oružje ne odbacam. Slušaj ako hoćeš nastavak ako nećeš pa to će biti moja pobjeda, jer ako tebe ušutim, ušutiću i stalna preispitivanja svojih djela. Ono sam što jesam prihvaćam to kao i posljedicu koju to izaziva. Možda će to biti konačno usvajanje istine da ono što nas je prošlo nije moglo da nas pogodi a ono što nas je pogodilo nije moglo da nas promaši? I!i Slušaj ili nestani zauvijek u meni:

 KRICI TRAGOVA  Lampa je gorjela u prostranoj sobi. Duboko u noći Slobodan je bio budan iako mu je stanje više ličilo na bunilo nego na budnost. Sav njegov život pun teškoća izgledao mu je kao med i mlijeko. Ni dani provedeni u domu za ratnu siročad, ni nezgode u vojsci zbog prijeke naravi produženoj na dvije godine od kojih je pola jedne kad se sračuna proveo u zatvoru, ni problemi sa zakonom poslije vojske koji ga natjeraše da spas potraži daleko od zemlje u kojoj je rođen. Ni robijanje po brodovima samo za prevoz i koru kruha. Ni pusta i surova Australija, ništa mu nije izgledalo teško u usporedbi s onim što mu je opsjedalo razum. Na posao je s jutrom otišao miran i nasmijan.Njegovo preduzeće dobro je poslovalo i očekivao je da će taj dan sklopiti ugovor koji će mu omogućiti proširenje posla s čime bi svojoj porodici obezbjedio život o kakvom je sanjao i za kakav se borio. Život kakav on nije imao ali o kojem nikada nije prestajao da mašta. Lijegao je pun čemera životnog ali je uvijek nalazio dovoljno snage da svoj život zamisli drugačijim kroz slike mašte koje su mu bez obzira na sve uvijek podarivale nasmijana jutra.Taj dan je konačno mogao bez sna . Otvorenih očiju je gledao ono što je sanjao. Ugovor je bio potpisan i on je, osjećajući ipak negdje daleko u svojoj podsvijesti žaoku onog straha od

sreće koja bi se uvijek javljala kao nevjerica nakon svih teških godina , prošetao gradom želeći da pobjedi i te najmanje iskrice nelagodnosti.Pri povratku kući svratio je u malu knjižaru koju je držao njegov bivši zemljak a u kojoj su se mogle kupiti knjige na srpsko-hrvatskom jeziku.Izbjegavao je da čita bilo šta što ga podsjeća na zemlju u kojoj je rođen. Nikada nikom o njoj nije ni govorio. Djeca ne znaju pravo njegovo porijeklo a maternji mu jezik rijetko da su ikada i čuli. Na spomen riječi "maternji” stišće ga nešto u duši. Volio bi da je prošao kraj te knjižare kao i mnogo godina do tada što je prolazio, no svratio. Svratio je osjećajući potrebu da smije da se upusti u kontakt sa svojom prošlošću riješen da iz njeg izađe kao pobjednik oslobađajući se onog straha što je uvijek treperio negdje u dubinama njegova bića. Rat je u Jugoslaviji uveliko trajao i htio je da vidi kako se raspada ono od šta je čitavi život očekivao nesreću. Možda ga je ta želja da se uvjeri i uvukla u knjižaru. Da nabavi nešto napismeno što će uzeti da ubijedi svoj strah da je bezrazložan, da mu kaže kako zemlje više nema, kako se raspala na države u kojima više niko ne poznaje ni juče a kamo li daleku prošlost.I ne zna kako je sve uspjelo da se desi kako se desilo. Pažnju mu je privukla knjiga o zločinima četnika nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu.Pročitavši naslov sjetio se nekih davno potisnutih priča koje je slušao u domu za ratnu siročad. Kupio je tu knjigu i nakon dolaska kući, na prostranoj terasi ispred svoje radne sobe počeo da je čita.Knjiga je bila puna stravičnih opisa i otvarala mu je novi svijet prošlosti zemlje u kojoj je rođen. Nije mu bilo 65

prvi put da čuje o tim zločinima. Neki od onih koji su ih počinili sličnim kanalima kojima se i on prebacio stigli su do kontinenta na kojem je živio, no jedno je bilo znati a drugo čitati pojedinosti svega toga. Život ga nije mogao iznenaditi ali su ga neka od tih svjedočanstava ipak tjerala da osjeti i onu kako je on nazivao običnu vrstu straha koju nije priznavao u svom životu. Priznavao mu je postojanost ali ne i moć učinka. Borio se protiv njega. Borio se na način da kad ga osjeti da ga i prizove, suoči se sa njim.Tako je i uspio mada bi njegov životopis mnogima zvučao poput kakva akcionog filma. Nikom ga nije pričao. Niko nije znao za ubistvo koje je počinio, za put koji je prešao. Prvih petnaestak godina na novom kontinentu je proveo u samoći, kopajući po rudnicima i štedeći svaki dinar. Izbjegavao je svaki kontakt sa ljudima iz njegovih krajeva kojih nije bilo malo.Bojao se potrage. Nikad se nikom nije povjeravao tako da se sve u njemu nakupljalo i živjelo mnogo duže nego je za to postojala objektivna potreba. No on je znao da samo tako može uspjeti i da je to jedini način koji on poznaje, svaki drugi bio bi mu stran i zavisio bi o nekome. A zavisti nije htio, moliti nije htio,. Htio je biti,biti sam sobom.Jedino čega se nije riješio bilo je njegovo ime. Slobodan. Njegovo mada ga nije birao.Gospodin Dan, zvali su ga po skraćenom obliku koji je unio u dokumenta.S prvim dijelom svoga imena zadržao je i sjećanje na ženu i dijete koje je ostavio u Bosni. To je bilo obećanje njoj . Njoj koju je zaboravio ali ne i obećanje. Obećanje se mora poštovati ako misliš poštovati sebe moto je kojim je živio.”Nemoj nas zaboraviti”, rekla mu je na rastanku prije 66

mnogo godina.Odavno je prestao da je priziva u sjećanje, o djetetu nije ni mogao da razmišlja. Bilo je u povojima kada je pobjegao.Sada ima tri sina i krasnu ženu. Ima život . Ne onaj za koji se borio jer uvijek ispane drugačije nego se zamišljalo , ali ipak je to život. Misli su mu letjele glavom i nije ih zaustavljao. Uvijek je razmišljao dvojako.Puštao misli da idu svojom inercijom a druge iz potaje spremao uz njih da ih prate, da im nađu uzroke i otkriju posljedice. Gospodariti drugima može samo ko gospodari sobom. Osjećao je da kovitlac misli koji ga zahvata svoje izvorište ima u knjizi koju je čitao. U opisima i svjedočanstvima koja su ga tjerala da razmišlja o sebi, o pitanjima koja nikad nisu riješena. Autori knjige su za motiv zločina navodili vjeru. Vjeru? I on ima vjeru. Vjeruje- Zna da Bog postoji samo ne zna kako se njegova vjera zove. Odavno je znao da je njegovo ime pripadalo pravoslavnom religijskom krugu ali on nije bio pravoslavac, ni katolik, ni musliman. On je bio čovjek koji je svoju objavu čekao riješen da je prepozna kad ona dođe.Nekoliko puta je bio u crkvama ali je uvijek izašao razočaran. Njegova predstava Boga nije se slagala s onim što mu se nudilo. Bibliju je čitao nekoliko puta i sve što ga se dojmilo bilo je kazivanje o Isusu Kristu., Bio mu je nekako blizak. Imao je majku ali ne i oca. I on, Slobodan je imao majku.Imao je mada je nikad nije vidio. Oca je jedno vrijeme, u djetinjstvu zamišljao u liku staljina čiju su sliku imali obješenu na zidu učionice u Domu.Kasnije je prestao da misli o njemu. Svojoj porodici je rekao da je siroče koje nikad nije upoznalo nikog svog , što i jeste istina.Taman je htio da 67

ostavi knjigu i prekine buran tok misli kad očima preleti preko redaka u kojima se spominjalo ime i prezime njegove majke. Strese se kad ga pročita po drugi put.Znao je da je bila partizanka i da je umrla pri porodu. Sjeti se kako se nekada davno obradovao u vojsci mislivši kako je u prezimenjaku našao konačno nekog od svog roda. Oči su mu se zarosile od uzbuđenja. Nije više bio mlad i jak. Trv mu je tanjčala i osjećao je kako ga pitanja prošlosti vuku sve jače i jače…”tom prilikom su zaklani , živi spaljeni ili na drugi način ubijeni svi članovi porodice Bahtijarević. Ostala je jedino Zejneba, šćer Šemsina koja je preživila silovanja i mučenje.Priključila se partizanima među kojima umire pri porođaju. Sudbinu djeteta koje je tada rođeno nismo mogli doznati…” Muk! Ruke su drhtući stezale korice knjige a pogled je mračan, pokajnički bio uprt u daljinu. Kajao se jednim dijelom svojih misli što je uopšte kupio tu knjigu i otvorio nezaraslu ranu a drugi dio mu je igrao od žara spoznaje svoga porijekla pa makar i ovako bilo.Besmisao življenja navirala je u oba dijela njegove ličnosti nagoneći ih da se sjedine kao i uvijek kada bi bio u teškoj situaciji.Ustao je i leđima se oslonio o zid kuće. Uvijek je činio tako. Dok su misli grozničavo radile oči su prebirale prostor vidokruga, ponovo mu se vratiše sjećanja na doba kada su ga gonili, opet se u njemu probudila ona želja za životom, želja da kompletira sve bez obzira na okolnosti. Sin ostao u Bosni zaplaka u majčinu naramku. I on misli da nema oca. "Jesam li živ ako sam mrtav za dio tjela svojega?” zapita se po prvi put ne zaustavljajući misli. "Ako sam se riješio 68

zemlje,vjere i naroda, da li se mogu lišiti sebe? Šta sam postigao ako sam to izgubio. Jesam li zbog toga proživio ovo sve???” redala su se pitanja. Nije bilo onog drugog njega da stupi sa njim u dijalog, da razblaži navalu. Bio je samo jedan. Samo on Dan. Slobodan, sin Zejnebin, unuk Šemsin. Ponovo se vrati u stolicu za ljuljanje i otvori knjigu. Da unuk Šemsin iz sela S…. Unuk velikog i poznatog muslimanskog alima tog doba. Hafizov unuk! Šta je hafiz?  Nastavi, dobro je. -Ne znam. Teško mi je dok ti ovo pišem. Ni sa kim ovo do sada nisam podjelio na ovakav način. Možda je bolje da ovo bude sve što treba da se kaže.Jer sama činjenica da si se ponovo javila kad sam mislio da sam te utrnuo u sebi govori da sam ponovo zbog malo prevladanog napora počeo da se samosažaljevam. - Rekao si da želiš da završiš. Rekao si da to neće biti perfektvo. Zar ćeš zbog neke sitne spoznaje sad prestati. Zar će majstor koji gradi kuću odustati od gradnje samo zato što mu treba pomoćnik. Normalno je da mu treba pomoćnik. Šta ti u stvari misliš da možeš biti.Valjda imaš još priče?.Nije kraj? -Ne nije kraj kojii znači nema više. To je samo kraj za novi početak. Slušaj; 

AKCIJA  Brežuljak po kom su se rasporedili završavao se nakon nekih petsto metara ravnicom koja se pružala sve do srpskog sela u kojem se nalazila kasarna sa njihovim interventnim jedinicama. Ukoso po dnu brežuljka vodio je put do njihovih linija i na njemu su mineri vješto ukopavali nekoliko protutenkovskih mina. S donju stranu puta nekoliko metara od mjesta gdje su mine ukopane nalazile su se nekolike spaljene kuće u kojima su prije rata živjeli muslimani. Jedna od njih je kuća vremešnog starca koji im je bio vodić do ovog mjesta. Sve do pred zoru starac je obilazio oko svoje zidine a kad je trebalo da počne sa napadom vratio se sa nekoliko brojeva biltena Prve Srpske gardijekse brigade. -"Imao sam zakopano nešto novca ali su mi ga paščad našla” reče Šemsi koji je od neprospavane noći i hladne zore dobio neku drhtavicu pa se hodanjem oko svog šatorskog krila prostrtog po zemlji pokušavao zagrijati. Ostali borci, ispod i iznad puta pokriveni svojim šatorskim krilima također su drhturili pokušavajući nešto pregristi od onoga što se nalazilo u lanč paketima koji su im podjeljeni pred polazak. Kako je vrijeme prolazilo i nervoza se povećavala. Napad je trebao početi prije sahat vremena ali se još ništa nije čulo. Šemso je bio raspoređen na samom vrhu brežiljka i imao je zadatak da pazi na četnike koji bi eventualno mogli da se povuku sa prvih linija u tom

smjeru. Taman je odlučio da zamota jednu duhansku kad je linija iza njih eksplodirala.Više od petnaest RPG projektila gotovo istovremeno palo je po bunkerima na čeničkoj liniji koja se nalazila nekih petsto metara ispred Šemse. U nejasnom treperenju svjetlosti i tame kad se još dobro ne razabire hoće li svanuti ili omrknuti raspoznavale su se crvenkaste eksplozije iza kojih do njegovih ušiju dopriješe tekbiri i pucnjava iz sitnog naoružanja. Momci do njega stegoše jače svoje naoružanje. Ćamil je namještao nišan na svom RPG-u. Šemso se uhvati kako gledajući njega u stvari gleda Taiba. On je taj isti RPG nosio čitavo vrijeme dotadašnjeg ratovanja. RPG i kratki hekler sa nekoliko okvirova koji su mu služili u bliskoj borbi.Šemsi se dvije linije na čelu iznad očiju spojiše u jednu kad nabra obrve pokušavajući da odagna pridošle misli koje su ga gonile da zaplače nad sjećanjem. Koliko je volio tog malog tek mu tada postade jasno. Da nije bilo šta jeste sad bi sigurno bio sa njima. Tu iza četničkih linija da presječe put njihovoj pomoći i osujeti ih u zauzimanju novih položaja pri napuštanju sadašnjih. " Uživao je u jutrima kao što je ovo” i nehotično progovori Šemso na upitan Ćamilov pogled. Ovaj se nije zbunio, dobro je znao na koga Šemso misli ali ništa ne odgovori samo obori pogled ka zemlji i pokaza rukom prema liniji. Nekoliko četnika trčalo je sa vrha njihove linije ka središnjem utvrđenju. Šemso ih pogleda. Iz sela se čulo brujanje Tenka i prage. Momci oko njega počeše dublje disati. Nešto hiljade puta doživljeno ali nikad do kraja odgonetnuto pelo se u njihovim grudima, bistrilo im razum i 72

smirivalo strah.Nešto kao mir kojim priroda zašuti pred kakvu nepogodu. Iako Šemso i momci oko njega nisu bili zaduženi da dočekaju pragu nego da štite one koji je čekaju o napada četnika koji se povlače sa linije ipak su kroz dvogled gledali prema Grdosiji koja je brekćući i hučeći dolazila iz sela u pratnji prage i dva kamiona bez sumnje punih četničkog pojačanja. Šemso je po prvi put dobio nešto lakše mjesto. Nakon ranjavanja su ga ipak raspoređivali na manje zahtjevna mjesta mada je znao da svako mjesto iza četničkih linija nije za prezir. I ovo koje mu je dodjeljeno dobro je dobio s obzirom na svoje godine i svježe rane. Tenk ispod brijega odjednom se zaustavi. Četnici iskakaše iz kamiona. Zamka je otkrivena, shvati.Zaštektaše istovremeno sijači smrti a eksplozije ručnih bombi zaparaše dno brežuljka. Pozvaše ga sa dna da hitno pošalje Ćamila sa RPG-om, valjao je tenk uništiti protuvoklopom.Dvojica su već pokušala ali nisu uspjela. Šemso zamoli Allaha da Ćamil uspije. Za njim posla još dvojicu momaka raspoređenih kod sebe mada bi najrađe i sam krenuo dole.Trojica momaka koja su ostala sa njim bila su još mlada. Vidjelo se kako stiskanjem vilica pokušavaju prikriti strah koji je nadolazio. Nijemo su gledalo čas u njega čas u predio ispred njih.Bojali su se ali Šemso ne nađe ništa osim slabog osmjeha da im uputi kao utjehu. Situacija je bila gadna. Ne probije li glavnina liniju oni će se na ovom brežuljku naći u bezizlaznoj situaciji. Nije htio ni da razmišlja o tome. Praga koja je išla iza tenka povuče se nekih stotinjak metara i osu jaku vatru upravo po njihovom položaju. Jače se pribiše u zaklon i ugledaše 73

kako jedan od njihovih sa protuoklopom ustaje ispod puta i nišani na nju.Na trenutak kao da je sve utihlo. U ušima je šumilo od pridošle krv. Dah je zastao kod svih. Kako se i kad mali Nusret, kako su ga zvali i prepoznavali po šljemu koji oni inače nisu nosili, probio do tenka niko nije mogao da shvati. Samo su ih gledali. Čovjek i tenk.Stajali su jedan naspram drugoga a onda je zolja u Nusretovim rukama ostavila svoj bliješteći trag. S razilaženjem dima oko tenka pogledi se ponovo vratiše na Nusreta. Bioje mrtav. Četnici koji su se nakon iskakanja iz kamiona rasporedili oko ceste pribrali su se nakon početnog iznenađenja i presjekli ga rafalima. -"Poludio je!”reče jedan od mladića kraj Šemse kojeg mladićev glas vrati u stvarnost. Ćutke im pokaza da paze na svoj teren ali tek tada shvati da su četnici sa linije dok su oni gledali borbu oko tenka gotovo stigli do njih.Prvo što Šemso shvati bi da ih je previše za njih trojicu. Nastala je žestoka pucnjava. Pokušavao je motorolom dozvati pomoć sa dna brežuljka ali doli ga niko nije slušao, bili su u goroj situaciji od njega. Nakon što uspješe vratiti četnike ka dnu kose ispred njih nešto zafrkta iznad Šemse. Eksplodarlo je nekoliko metara iza njega i on gotovo da istovremeno izgubi svijest. Zadnje što je osjetio bilo je nešto kao ujed po desnom ramenu: slike neke davne Bosne i daleke Australije zaigraše mu pred očima.Pokušavao je da izgovori šehadet ali nije znao je li to učinio jezikom ili mislima. Utonuo je u san . 000

Proboj linija nije uspio. Brigada je pretrpjela velike gubitke, više od trinaest momaka je poginulo a broj ranjenih se popeo na sedamdeset. Samo petnaest od onih koji su ušli iza linije ostalo je živo. Četvorica teže ranjenih među kojima se nalazio i Šemso.Uspjeli su da ga izvuku tek naveče pošto se do brežuljka s dijela linije koja je privremeno bila zauzeta probila pomoć.Rana je bila teška ali mu se svijest vratila slijedećeg jutra.Iznad sebe je ugledao lice svoga komadanta.Zabrinuto i umorno. -"Je si li dobro”- pitao ga je. Šemso pokuša klimnuti glavom ali ga presječe jaka bol. -Ne miči ništa, tek si operisan, bićeš dobro geler ti je bio u ramenu. Imaš i nekoliko manjih po vratu ali doktori kažu da nije ništa opasno za nekoliko sati premjestiće vas u grad, ovdje treba mjesta za nove ranjenike. -"Kako stoji linija?” upita ga Šemso zaplićući jezikom. -Dobro je, uspjećemo ako Bog da,” odgovori komadant i selameći ga krenu dalje.Šemso se malo obazrije oko sebe i shvati da je na hodniku. Svuda okolo bili su kreveti. Nikog od ranjenika nije poznao. Zaklopi oči i pokuša da se umiri. Ponovo se mislima vratio na momke koji su bili sa njim. Htio je da zna ko je još pored Nusreta poginuo. Puštao je da lica momaka prolaze kroz njegovo sjećanje. Suze mu krenuše u oči i on ih ne zaustavi. Misao mu je tekla dalje . Do Taiba. Pitao se kako je. Poče u glavi da misli na budućnost. Šta da uradi. Emšina slika mu se nije smetala ispred očiju. Došao je po svoju sreću a u stvari je njoj nanio bol. Nije mogao da se otme utisku da je na čitav njen život uticao upravo on. Bolesna je. Kako i nebi bila. Prvo čovjek , 75

pa sin, pa čovjek pa opet sin. Krugovi. Krugovi koji nas melju kao točkovi kakva velikog moćnog žrvnja, U Šemsinoj glavi od slika koje su se pod još prisutnim dejstvom narkoze množile i duplale poče da huči i da ga peče jaka bol. Poče da uči onih nekoliko Kur'anskih ajeta koje je uspio da zapamti. Ranjenik do njega poče da bunca. Šemso se prenu kad shvati da ovaj govori srpsla imena u snu. Kad malo kasnije naiđe jedna od sestara zaustavi je i upita ko je ranjenik do njega. -"Neki Crnogorac,zarobljenik, odvest će ga čim nađu mjesta”, odgovori mu ona i ode. Šemso se ne smiri, nekako dozva vojnika koji je stajao na kraju hodnika i zamoli ga da mu nađe premještaj. Vojnik mu se izvini rekavši da nema mjesta. -"Da se ja pitam ne bi ga ni spašavali, komadant je tako naredio, evo i ja umjesto da sam na liniji čamim ovdje i pazim na njega. Neki Mihajlo iz Crne Gore, došao otud da nas bije a mi ga sad ovdje liječimo”reče mu vojnik nudeći mu cigaretu. Šemso odbi cigaretu ali ga crnogorčevo ime preplaši. Zamoli vojnika da provjeri kako mu je prezime. Ovaj iznenađen molbom ode do mjesta na kom je stajao i donese vojnu knjižicu vojske Republike Srpske.Šemso je otvori i pročita ono što je slutio. Mihajlo Bahtijarević sin Mihajla. Ne može da se ne nasmije. -"Znao sam mu oca” reče vojniku i zahvali mu. Nakon toga ponovo uspravi glavu ka plafonu i poče da razmišlja ni sam ne znajući odakle je došlo olakšanje koje je osjećao. 76

Reći će mu. Moraće mu dozvoliti da mu kaže, i da mu pomogne,. Postoje bolnice po svijetu koje to mogu učiniti, pisaće kući. Njegova kćer će to razumjeti.Ona je jedina i razumjela njegov odlazak.Mora nešto učiniti, ne smije se predati. MihajlLo do njega će preživjeti i opet će se roditi drugi Mihajllo koji će nekom drugom Slobodanu pričati istoriju svoje familije i svoga imena. 

-Završetak ? -Završetak. -Hoćeš li mi nastaviti pričati ili to ostavljamo za iduću noć -Nema više nastavaka -Ali ovo nije kraj! -Nije , ali ja više nemam snage, previše je i ovo. -Umoran si. -Ne samo umoran. -Ali šta je sa budućnošću, ako se ne može promjenuti prošlost, može budućnost.? Ko si ti, Ko je Emša, Ko je Šemso iz zadnje priče. Ne možeš ih sve spomenuti i da ne kažeš ko je ko!? -Šemso? Šemso je Slobodan koji je uzeo dedino ime i gonjen duhovima došao u Bosnu da traži svoga sina. -Je li ga našao? -Nije ga našao. Sin mu je umro dok je još bio dijete. Našao je samo svoju bivšu ženu Emšu koja se nakon njegovog odlaska za nekoliko godina opet udala ali joj je čovjek umro na početku rata. Pojedinosti imaš u priči o Fatimi. 77

-A Taib, To si ti? U kojoj si vezi ti sa svim ovim? -Da Taib sam ja. Sin Emšin . Progledo davne sedamdeset i treće a sklopio oči devedeset treće. -Sklopio oči? -Sklopio oči. Glava koja te piše nije vidjela svjetlosti već šest godina. Noć i dan razaznajem po tijelu koje se s noći ponekad smiri. -A Fatima, gdje ti je Fatima? -Eh rane , pecite pecite. U jednom smo isti i ja koji te pišem i ti koja se pišeš . Nikad nećemo shvatiti život do kraja. -Napisao si da je si je oženio.! -Ne ja . Taib. Taib koji je mogao biti, ne ja koji jesam ovakav kakav jesam. Ona postoji kao i svi moji liikovi o kojima sam ti pričao samo, u životu nekad ne bude kako treba. Svijetlila mi je u životu, danas svijetli nekom drugom… -Smetalo joj je što si slijep? -Ne, meni je smetalo. Što će slijepcu svjetlo. Slijepcu treba istina i na kraju krajeva sudbina je bila takva da meso i kosti pod njenim imenom pripadnu drugome ja ono što sam volio u njoj i danas mogu da volim. -Šta je bilo sa drugima, sa Šemsom, s njegovom porodicom.. -Dosta je. Rekao sam ti ono što sam vidio, o onom što je bilo poslije pitaj one koji ti kažu da vide. -Ali, morao si čuti, Šemso je rekao da ti mora reći.. -Ne znam i ne pitaj me sve što je od mene ostalo jeste opet jedna tuđa priča koju sam čuo kao odgovor na ista ta pitanja od čovjeka koji je mirisao lijepo i govorio blago.Meni 78

vraća smiraj i raspoloženje koje volim, koje je daleko od ovog što sad osjećam, misli s kojim ponovo progledam.Misli koje mi daju da na trenutak shvatim ono što sam nekad vidio. A Shvatiti ono što se bilo kad desilo isto je kao i sada vidjeti . Saslušaj je i ostavi me!:

 RAZGOVOR S MRAVOM  Novinar je žurio preko planine.Cilj mu je bio da napravi za svoje novine reportažu o planinskom jezeru čije obale još nisu bile iskorištene za turizam.Na vrhu brežuljka klanjao je podne namaz a onda se stao spuštati niz strmu stazu ka jezeru.U jednom momentu prenu ga sitan glas: -Polahko čovječe! Ukopao se u svom mjestu prestrašeno gledajući oko sebe.Okolo je bila pustoš bez žive duše.Povjerova uskoro da je glas koji je čuo sam plod njegove mašte i pođe da krene dalje, no čim podiže nogu u namjeri da korakne glas se ponovo začu: -Stani nehajni čovječe! Čulo se od njegovih nogu i on instiktivno spusti pogled na zemlju ispred sebe.Ništa, samo gomila mrava koja je vukla neku pogolemu grančicu. -Vidiš li nas? Začu ponovo. -Vidim,!odgovori ni sam ne vjerujući da to čini.

Među mravima koji su užurbano radili niko nije obraćao pažnju na njega.Pogleda desno i ugleda na jednoj bijeloj ploči mrava koji je gledao pravo prema njemu. -Sa mnom razgovaraš- reče mu mrav. -Ovo nije moguće-odgovori novinar. -Moguće je-uzvrati mrav. Novinar se ufati za čelo i poče da uči iz Kur’ana ono što je znao da pomaže osobi koja je stala na džinnsko kolo.Taman je završavao suru Felek kad ga mrav ponovo prekide -Musliman si? -Jesam. -Onda si sigurno čitao u Kur'anu ajete iz sure Neml gdje se kaže:”Pa kada su došli do doline mrava,reče jedan mrav:”O mravi ulazite u svoje stanove da vas ne znajući ne zgazi Sulejman i njegova vojska”. -Sjećam se -reče novinar-ali shvati da je ovo nemoguće. -Ništa Allahu nije nemoguće da da,nego kuda si ti tako požurio pa ne gledaš ispred sebe? -Idem na jezero dole da napravim reportažu za svoje novine. -Moj narod radi velike poslove na putu kojim namjeravaš da prođeš, dok on to ne završi nudim ti da čekajući razgovaraš samnom.Ne bi li želio da čuješ moju priču? -Svakako-odgovori novinar prepuštajući da stvari teku tokom na koji ne može da utiče. -Sjedi i slušaj-reče mrav počinjući svoju priču: "Naš život nije lahak.Jedno zrno kukuruza ili pšenice mi nosimo po pola dana.Ponekad nađemo i komadić 80

šećera.Sastane se vrhovni savjet naših eksperata za ishranu.Savjet ispita onog ko je to našao,gdje je našao,šta je to i koliko je što je našao i onda odredi koliko mrava treba za takvo nešto.Nekad u takvom poslu učestuje i po dvije tri hiljade mrava…” -Nije li to pretjerano?-upita novinar. -"Ne jer uvijek uzimamo u obzir da možemo naići na čovjeka ili nešto njemu slično što nas ne pazeći nemilosrdno uništava.Mi mravi smo malehni,sićušni no tačnost je odlika naše naravi a mudrost crta našeg karaktera.Iako naša veličina iznosi svega nekoliko milimetara, Milostivi i Plemeniti Bog nas je obdario smislom za organizaciju.Mi ničemu ne prilazimo slučajno i naprečec.Kod nas nema iznenađenja.Vjerujemo u sudbinu.Znamo da samo jedna čaša vode može da potopi odred mrava.Ako želiš da preživiš u središtu ovodunjalučke prašume moraš da budeš vuk u protivnom poješće te vuci.Zar tako ne govore ljudi?” -Govore-potvrdi novinar –no nije mi jasno što tu može da uradi jedan sićušan mrav da bi se spasio? -"Božija milost dala nam je odgovor na ovo pitanje, pa nemamo potrebe da budemo vuci da bi izbjegli vučju krvoločnost.Mrav ne živi sam. Živi u naseljima od stotinu hiljada stanovnika.Naša sela nalaze se pod zemljom.To su sela sa jako zamršenom mrežom puteva na kojima se niko osim nas ne može snaći.Postoje tri roda mrava: Ženke, mužjaci i mravi-radilice.Čim se rodimo mi znamo ko smo i koji nam je posao.Allah nam je tako dao.Niko od nas se ne žali niti je ambiciozan,sanjar ili pohlepan.Krila dobijamo 81

samo kada se volimo.Vi ljudi mislite da su leteći mravi posebna vrsta mrava.Ne, to su samo naše ženke i mužjaciu sezoni ljubavi.Kad prestane ova sezona mužjak pane na zemlju i umre a ženki njena krila iščeznu i ona odlazi pod zemlju gdje polaže jaja iz kojih će se izleći hiljade mrava. -Hiljade!-začuđeno upita novinar. -Da hiljade ako treba.-Odgovori mrav -Znači li to da ti imaš hiljadu braće? -Ja baš nemam hiljadu ali ima mrava koji imaju.To zavisi od toga koliko nas je uništeno u prijašnjoj sezoni.Ako nas je puno uništeno Bog da da nas se isto toliko i rodi.Mi oko toga ne vodimo računa. -Pričaj mi nešto o sebi-zamoli novinar -"Ja sam rođen kao mrav radilica.Majka me kao i ostalih sto dvadeset moje braće i sestara hranila i čuvala sve dok nisam porastao.Kad sam porastao saznao sam da je moja uloga da budem mrav-stražar.” -Nisi li rekao da si mrav radilica-prekide ga novinar. -"Jesam,mravi radilice obavljaju razne vrste poslova.Postoje poslužitelji koji čiste naselja,zatim vojnici koji brinu o bezbjednosti,potom policija koja čuva stražu.Ja pripadam ovoj vrsti stražarske policije.Njihov sam komandir.U početku svog posla nadzirao sam mrave koji su muzli mravlje krave… -Mravlje krave??? -Da, mi muzemo lisnu uš koja proizvodi medni nektar baš kao što ljudi muzu svoje krave.Čak je i uzgajamo baš kao i vi vašu stoku.Poslije ovoga sam radio mnoge 82

poslove.Postoji na hiljade opasnosti kojima su mravi izloženi.Jedna od tih opasnosti je kiša.Mi mravi ne znamo da plivamo.Stražarska policija nadztire dolazak kiše sa udaljenih položaja i čim je vidimo dajemouzbunu i sve se povlači pod zemlju u naša sigurna skrovišta.Nakon toga čekamo sunce.Ono je naš veliki prijatelj i pomagač.Guta vodu,isušuje barice oko našeg staništa i slično.” -Koliko ti imaš godina-zapita ga novinar -Ja sam veoma star.Najstariji sam mrav na kugli zemaljskoj. -Ti onda mnogo znaš-primjeti novinar -Da omudrio sam od starosti-,odgovori mrav. -Znaš li priču o Sulejman a.s. i njegovoj vojsci?-upita novinar. -Da hožeš li da ti je ispričam?-upita mrav "Pričaj!", reče novinar "Tada sam bio mlad,rekao bi premlad.Bio sam za nas mrave, daleko od naselja.Pokušavao sam otkriti opasnost koja bi mogla da prijeti za moj narod.Popeo sam se na jedno drvo i zaprepastio onim što sam vidio.Ugledao sam zastrašujuću vojsku.Bila je različitija od svih vojski koje sam do tada vidio.Bila je to vojska ljudi.Vojska Džinna.Vojska mrava.Vojska ptica.Vojska vjetrova.Ispunilo me strahopoštovanje kad sam vidio Sulejmanovu vojsku.Međutim nisam mogao ni časa kasniti znao sam da ukoliko ova vojska krene prema našoj dolini sve će uništiti.Sišao sam s drveta i krenuo velikom brzinom.Mi imamo pet vrsta brzine.Ja sam išao najvećom.Usput sam pustio miris koji u svijetu mrava ima posebno značenje jer 83

je on upozorenje svima da se odmah skupe na uzvisinama naselja.Napokon sam uspio prije vojske stići u dolinu.Zbog mirisa koji sam pustio tamo se već održavala vanredna sjednica najodgovornijih za zaštitu naselja.Za samo dva tri trena donesena je odluka.Mravi radilice zaduženi za naselja pripremali su prostorije unutar zemlje za duži boravak.Svi vanjski radnici pozvani su unutraVanjska straža se udvostručila a sistem uzbune stavljen na najveći nivo.Moj obrambeno promatrački položaj se nalazio na jednoj uzvisini iznad naselja.Popeo sam se na jednu grančicu u čekao.Pogled mi je bio usmjeren horizontu.Ubrzo se na njemu ugledala velika vojska.Okrenuo sam se i upozorio mrave: ”O mravi, ulazite u svoje stanove, da vas, ne znajući ne zgazi Sulejman i njegova vojska”.. Istovremeno zbilo se nešto čudno.Sulejman je zastao pa je zastala i njegova vojska.Vjerovjesnik Sulejman je pogledao prema drvetu i nasmijao se glasno. Shvatio sam da me čuo.Stajao sam kao skamenjen slušajući njegovu dovu:”Gospodaru moj uputi me da se zahvalim na Tvojoj blagodati koju su učinio meni i mojim roditeljma i da radim dobro dijelo kojim ćeš Ti biti zadovoljan i uvedi me Svojom milošću među Svoje dobre robove”. Nakon dove se obratio meni riječima: -Ne boj se!Vojska neće razoriti dolinu mrava.Skrenućemo daleko od doline. Poslije ovih riječi izdao je naredbu vojsci da promijeni smijer a onda se opet okrenuo meni i rekao;

-Osjećam nešto poput nadahnuća a to je da će Bog riječi kojima si upozorio mrave učiniti ajetima koje će vjernici učiti u svojim namazima. -Fantastično-reče novinar -Da-potvrdi mrav -Ali šta vi radite ovdje?Upita novinar -Pravimo male kanale da voda kada počnu kiše ne prodre u naše naselje. -Nisam mislio na vas sve-ispravi se novinar-pitam odakle ti ovdje u Bosni kad je Sulejmanov narod živio daleko predaleko za jednog mrava? -Jeste, živio je daleko ,predaleko ali i davno pradavno.Obišao sam od tada mnogo kugle zemaljske. Ovdje sam došao po zadatku.Čekam nešto a Božiji poslanik Muhammed a.s. je rekao da je iščekivanje olakšanja najveći ibadet..No moj narod mi kaže da je završio.Možeš proći. -Hvala na razgovoru mada će mi trebati mnogo da se ubijedim da se on doista desio -Razgovor nije bitan,upamti znanje i shvati zašto si na zemlji -Zašto? -Red,red da uspostavljaš,dobri čovječe.Da pozivaš u dobro i Odvraćaš od zla. -Selamun alejkum -Alejkumu selam.

 TREĆA VEČER  -Nije li krajnje vrijeme da se upoznamo, da kažeš nešto o sebi, što bi zadovoljilo moju radoznalost i ispunilo moje pravo. Pišeš me i držiš kao roba, da ti služim. Prema robu se imaju i prava i obaveze. Tvoja obaveza je da konačno kažeš ko si uistinu. Emšin sin je suviše šturo. Rekao si da ovim hoćeš da dođeš do sebe a baš kad si došao do sebe ti prekidaš?! -"Ne prekidam. Ono što sam želio ja sam i ostvario u onoj mjeri u kojoj sam sposoban. Nisam ja htio doći do sebe na način da o sebi pričam. Baš kao što nije bitno u detalj kako su izginuli Šemsini sinovi iznad sela tako nije bitno ni pominjati detalje moga života mada je sve ovo moj život čim ga nosim u sebi. Htio sam da na putu kojim sam prošao postavim oznake kojih nije bilo kad sam prolazio. Htio sam da uz posjećanje sebe posjetim još ponekog da ne postojimo kao jedinke. Mi koji šehadet usnama zborimo nismo pojedinci. Mi smo umet. Umet koji je preuzeo obavezu nošenja baklje istine. A da se istina nebi pomješala sa lažima mora se jasno definisati i načiniti putokaze ka njoj. -Zato je Šemso gradio sebilj? 86

-Da! Upravo zato, da podsjeti, bude znak, da nešto što nije samo događaj izdigne na nivo koji mu pripada. Da ne doživljavamo ponovo svoje Kerbele. Da učinimo žeđ časnih na Kerbeli jamstvom da mi nećemo ožednjeti. Jer njihova je žeđ uzaludna ako mi ne uzmemo pouku i ne uzmemo snagu iz njihova mučeništva. -Ti svoj sebilj gradiš pišući mene? -Da! -i jesi li ga sagradio? -Jesam se trudio. -Samo tri večeri! - Da ali ću čitav život znati za te tri večeri! -i šta ćeš imati od toga? -Imaću mnogo. Spasiću Šemsu i njegovo selo. Povratiću čednost Zejnebinu poraz na brdu gdje stradao Šemsin unuk pretvorit ću u pobjedu! -Kako! -Tobom! -Sa mnom!? -Da, isčupao sam ih iz zaborava i dao smisao njihovoj žrtvi. S tobom Šemso i drugi nisu uzalud poginuli. poginuli su da bi se spasili oni poslije njih. U času njihove smrti bio je to gubitak jednog života ali ako je taj gubitak spriječio kasnije hiljade smrti onda to nije gubitak nego pobjeda. Kad sam izgubio oči mislio sam da ću postati smetnja drugima i bilo mi je draže da sam pao kao šehid mada sam zahvalan Allahu na sudbini koju mi je doredio., no vidiš, meni je Allah dao snage da omogućim onima koji imaju oči da vide. 87

- Ti najbolje znaš šta si htio. Imaš li ikakvu priču za kraj, da završim kako sam i počela. -Imam! Imam jednu o meni i tebi. -O nama? -Da, red je da na kraju bude priča o nama budući da smo mi glavni junaci ove knjige! -Prije si govorio da sam ja u stvari dio tebe, da sam TI. Znači li to da je priča koja slijedi u stvari o tebi. Ne, ona je o meni i tebi. Glas tvoj jes glas moj ali u svijetu pojava u svijetu u kojem ja živim mi postojimo sasvim odvojeni. -Hoćeš li mi reći ko sam ja a ko ti? -Prepoznaćemo se, dovoljno smo naučili. Slušaj priču iz koje su se izrodile sve ostale:

 STRAŠNA STVAR  Sjedio je na stolici pokraj vrata. Leđa su mu bila naslonjena na memljivi zid komandne sobe smještene četiri sprata ispod zemlje. Ispred njega do suprotnog zida pružalo se petnaestak metara prostorije.U prostoriji je bilo deset ljudi. On, vojni policajac, pripadnik korpusne policije u službi generalovog obezbjeđenja, general u besprijekorno uređenoj alfinoj uniformi, trojica visokih oficira i operativci za posebne sektore. Genral uopće nije govorio normalnim glasom. Pepeljare je već oko deset sato pirazbijao. On, korpusni policajac, morao je da kupi opuške. i sada nakon dvanaest sati od 88

zadnje razbijene pepeljare strepi kad se general razgovarajući preko motorole naglo ustane. Bojao se sresti s njegovim očima,. Od kako je počeo opći napad na agresora on trpi generalove izlijeve bjesa. pomisli na svoju majku da bi lakše podnio generalov bijes. Sad je negdje u podrumu … Vezisti koji održavaju vezu s isturenim komandnim mjestima izvještavaju da po gradu ispod njih četnici tuku svim i svačim. Koliko je samo ljudi posjetila da bi sredila njegovo primanje u korpusnu policiju. Niko je nije shvaćao. Njenu materinsku ljubav, njegovih nevinih devetnaest godina. Nije htjela d ajoj sin bude ubica ili još gore - da bude ubijen. Umalo nije doživjela šok kad je čula da će u ovoj akciji učestovati i korpusni policajci. Jedva je preko svojih veza uspjela da ga ubaci među šestoricu koji obezbjeđuju generala. Njegovanesreća bila je što ga je raspored zapao baš u ovoj sobi. Majka! Ah! Sigurno ne zna da mu nisud ali spavati skoro dvadeset i četiri sahata. Stalno dežurstvo. -"Prenj traži da se gađa A4, povlače se, artiljerija ih ubija…" - prekide ga iz razmišljanja glas Ede veziste koji je održavao vezu sa sjevernim dijelom ratišta. -"Šta da mu kažem generale?" -"Nek se nosi, da nije mako, ako se povuče samo metar gađaćemo po njemu, je l' jasno!" -"Generale i četvrta traži artiljeriju. Praga i tenk su ih zakovali na vrhu!? -Jesu li uzeli išta?

-Drže stijene i uzak pojas iza njih. Tigar je na vezi, hoćete li da vas povežem? -Dal mi ga; TIGAR JAVI SE VRH OVDJE! -Tigar na prijemu! -ŠTA IMA KOD TEBE? -Sve po planu samo mrak pada ne može se dalje. Na nekim mjestima sam izmješan sa četnicima a pozadinu mi tuče tenk i minobacači. Ako može kiša malo da tuče oko groblja. Praga i tenk su iza kapele van dometa protuoklopa. -POŠALJI SVE LEMENTE DAĆU ODOBRENJE KIŠI DA DEJSTVUJE, SAMO NEMOJ DA ČUJEM KAKO SE POVLAČIŠ! -Kako je nadrugim položajima? -SVE JE U REDU ČEKAJU DA SE TVOJI IZJEDNAČE S NJIMA. KASNIŠ! -Ne komandujem ja pticama pa da uzlete uza stijene… -NE INTERESUJE ME. KASNIŠ i SVI ČEKAJU NA TEBE. DO ZORE DA SI TO UZEO. JASNO!? -Vidjećemo, ako Bog da! Genral spusti telefon i vrati ga vezisti. Korpusni policajac je bio gotovo zaspao i jedva je bio svjestan o čemu se radi kad je iosjetio udarac nogom u vanjski dio slabina. Šamar. Noga. Bubrezi .. Kad se u potpunosti vratio iz bunila već je bio na hodniku pred zalupljenim vratima iza kojih se čulo generalovo divljanje. Desno od njega u drugoj sobi za vezu otvoriše se vrata i Ejo ga pozva da uđe dok se general amlo ne stiša.

Soba nije bila velika. Dvije stolice, krevet na sprat i nekoliko aparata za vezu. Ejin kolega Hikmet, spavao je i on sjede na njegovu stolicu. -Tigrovi će ipak uspjeti ako im artiljerija pomogne oko prage i tenka", reče mu Ejo . "Dobri su, uzelu u zadnjih deset dana preko dvjesta kilometara kvadratnih a kad skontaš nema ih sto pedeset i to sve ppo najgorem pravcu. Evo ti Hikmetove slušalice, naštimane su na njihovu frekvenciju. Ovo ti je ko prenos utakmice sa radija. Uzmi, ja moram na prisluškivanje četničkih veza…" Korpusni policajac pogleda na kartu koja je visila na zidu nasuprot njega. Znao je iz kog pravca udaraju tigrovi. Trebalo bi da su na samom horizontu iznad grada. Poče da razmišlja o tim momcima koji već nekoliko dana niti jedu niti spavaju. Jednostavno napreduju brže od logistike. I ginu. Četnička artiljerija je i dalje mnogo jača . Nije više problem uzeti nego održati položaj… Tigrovi. Nije ih mnogo volio. U osnovi on je rat smatrao glupošću nedostojnom obrazovana i moderna čovjeka. Nije volio vjerski žar koji su tigrovi naručito isticali. Uvijek selam, uvijek šerijat uvijek nešto. Nije ih volio ni srest u gradu, čak ih se i bojao. A ljudi su ih voljeli. Djevojke pogotovo. bili su u žiži interesovanja zbog svojih šumskih podviga… Navuče slušalice na uši i protrnu. Bio je to generalov glas. Opet je psovao, ovaj put nekog komandira iz tigrova. Izgleda da su prestali koristiti šifre: -IMAŠ LI TI ŠIFROVNIK BUDALO? HOĆEŠ LI DA U BEOGRAD ČUJU KAKO IMAŠ DVOJICU RANJENIH i JEDNOG NESTALOG? 91

-Nosi se generale. Ovdje se više ne zna je li čovjek do mene moj ili njihov a ti bi da palim bateriju i tražim nakve šifre. Da nisi čitavo vrijeme pod zemljom znao bi daje ovdje već pao mrak! -NA SUD ĆEŠ TI MENI DRZNIČE! -Mogu li odmah da se izvučem iz ovih govana? Policajac se sav iznenadi hrabrošću mladog komandira Zamoli Eju da mu naštima na kanal od ovog komandira i nastvai slušati: Salko čuješ li me? -Na prijemu! -Šef kaže da pomoć neće stići! -Šta je sa artiljerijom? -Probaće! -Samo da je ovu pragu ušutiti! -Kako stojiš? -Dobro, ona dvojica nisu teško ranjena, četnici ne dolaze blizu, granate čuješ! - Čujem , i ovdje je sito , čuvajte se. Šta je s njim? -Izgleda da je gotov! -Jesi li slao ikog? -Tamo su sada četnici a prst se pred okom ne vidi! -Šta ako su ga uhvatili? -Njega. Samo u besvjesnom stanju ! -Za svaki slučaj nemoj koristiti njegov kanal od motorole.OK- SELAM -OK. SELAM!

Policajac opet gurnu laktom Eju. Uznemirilo ga je i zainteresovalo ono što je slušao.Neki strah mu se zavlačio u kosti. -Šta je - upita ga Ejo. -Kod ovih je jedan zarobljen. -Nije! -Kako nije? -Upravo slušam četničku liniju, ništa ne spominju. -Znači mrtav. -Ništa neobično. Puca se. Ejo se okrenu a policajac nervozno posegnu za njegovim cigaretama i ponovo uze slušalice: SELAM! -Allahu ekber! -Čuješ li me! Naprijed! -Čujem. Šta se dešava. Ko je pucao! -Ne znam čovječe ali gori! -Moj nije niko da nije foluška! -Kakva foluška, vidim je gori! -Da nije neko s lijeva uspio, ako bude osramotili smo se! -Sami smo na ovom sektoru. Mislim da je to on. -On? -Što nije mu prvi put! -Što se onda ne javlja-Ne znam probaću ga dobiti na našoj staroj frekvenciji. -Javi ako išta bude da ga izljubim. Već sam mu fatihu bio proučio! -OK. Selam. Selam! 93

000 -Mili javi se, Salko zove, prijem! -grrrr -Mili čuješ li, prijem! -pffff -Mili javi se znam da me čuješ. Nemoj se zezati… -pfff…. pffff…Ko se zeza…Zovi tog generala a ne mene. Hoću zlatni ljuljan i to ovdje da mi ga uruči. -Živ si! -Živ sam ali se javljam iz džehenema! -Kako si? -Usrano! -Treba li ti pomoć? -Jedne pamučne gaće! -Nemoj se zezati, ozbiljno te pitam! -Dovlačite te guzice ovamo preko brijega, skinuo sam mine a četnici se povlače kako sam im gruhno pragu.Jesi li vidio kako je sjevnulo, a! -Pokušaću doći sa još dvojicom, šifra je stara. -Samo naprijed! Selam. -i tebi! Veza je ostala hučati u iščekivanju nečijeg javljanja. Policajac taman pomisli da posegne za još jednom cigaretom kad ga Ejin prijatelj zamoli da ustane jer mora raditi. Na hodniku ugleda svoju smjenu. Nije se smio javiti n aoči generalu. Krenuo je u sobu sa spavaonicama Kad leže ne bi sna na oči. Vrtile su se misli i glasovi onog što je čuo. Razmišljao je o momku koji je negdje uništio pragu. 94

Glavni je na liniji! Otišao je naprijed, sam i još uništio pragu. Poželi da je na njegovom mjestu. U mašti je vidio kako se momci došaptavaju po stjenama pričajući o njemu. Možda se ubrzo čuje i u grad. Dovoljno je da neki ranjenik siđe i ispriča i uskoro će znati čitav grad. Do jutra bi postao heroj. Vidio je sebe kako stoji za šankom a ljudi kriomice po kafiću pričaju pokazujući na nj. Kako bi to bilo. Otić kasnije profesoru na fakultet i tresnut mu rukom od sto: "Koga ti obaraš pet puta, A! Poslije ove smjene prijaviće se u tigrove! Hoće! Što je toplina deke bivala veća to je i njegovo ubjeđenje raslo. Biće glavni, hoće , biće glavni- ponavljalo mu je u glavi dok nije zaspao. 000 Dvadesetak dana nakon smirivanja situacije oko grada i odbijanja četnika na pristojnu udaljenost korpusni policajac šetao je gradom u želji da sretne svoju djevojku. Išao je polahko, od ulazaz do ulaza. Za svaki slučaj. Na "njega" je već bio zaboravio. Rekli su mu u kasarni ko je taj momak ali mu više nije bilo važno. Krenu preko mosta na drugu stranu grada. Nije bilo prolaznika. "Da li je svraćala kod Selme ?" - upita se. Reče mu da nije kad uđe u kafić. Svejedno ostade, naruči sok i nalakti se na šank. Selmin stari je nekad u ovom kafiću bio obavezno pijan i davao piće na veresiju. Danas više ne pije. Svaki dan u džamiji. Skrenu pogledom do separea u kom se neko zasmijao.On mu se učini poznat, djevojka još poznatija. Ispod crnog šala gledao je poznato lice. Gledao i nije mogao da povjeruje. Selmina sestra sa šalom! Svašta! i nju uhvatilo! i 95

to sa njim. Bolje ga pogleda;Ispod stola virile su pohabane alfine pantalone, na nogama gotovo odvaljene čizme. Sve bjedno osim kose koja je bila čista i duga do pola leđa. Nije mu stajala. Bio je nizak, s dugom kosom još niži. Ni slika Ramba. Na grudima iznad lijevog džepa nije bilo zlatnog ljiljana . Ljudi u kafiću nisu govorili o njemu. Niko ga nije ni gledao osim nje… Ustade, popravi kragnu svoje jakne i sačeka Selmu da plati. -Javja li se stari? upita ga ona kad se vrati za šank. -Pošalje ponešto? -Kako mu je? -Sređuje da i mi idemo! -Pametno! -A šta se ovdje ima tražiti. -Zovni kad kreneš! -Naravno! Izađe i krenu nazad. Na mostu malo zastade i pogleda u rijeku. Od velikih kiša nabujala je gotovo do samog mosta. Učini mu se neukrotiva a prizor ga podsjeti na nešto. Na kraju mosta se sjeti. Njegov eoči. Pogledao ga je samo jednom. Poput rijeke. Divljak." Sigurno bi mogao zaklati čovjeka" bi misao s kojom je korpusni policajac zamako u svoju ulicu. U kafiću iza njega jedna djevojka kihnu momak do nje reče "Elhamdulillah!".

-Kraj96

P.S.  Djevojka je gledala kroz prozor malenog kafića premeću ći iz ruke u ruku pedesetak oštampanih listova. S vremena na vrijeme pi pogled sulice vratila na listove pročitavši nešto , nakon čega bi se nakratko zamislila. Po izrazu očiju vidjelo se da je nervozna. Čekala je , a nije volila da čeka. Htjela je ustati kad onaj kojeg je čekala priđe iz drugog djela prostorije i reče: -Nismo strpljivi!? -Pa ti nisi normalan, sjediš li to čitavo vrijeme ovdje dok te ja čekam zvjerajuć po ulici? -Kad zakasniš trebaš prvo provjeriti je li onaj s kojim se sastaješ već došao! -Ma nemoj! Nije ti neki fazon, znaš! -Možda i nije, oprosti. Nego kako ti se svidio rukopis? -Rukopis! Ne znam šta bi ti rekla. Nije loš. Možda ga malo treba razraditi i dovršiti. U suštini nije loš. Čiji je? - Jednog mog prijatelja? -Je li stvarno slijep? -Ne znam šta bi ti rekao. Ne vidi , to je sigurno! -Znači slijep je! 97

- Ne znači. -Kako? - Mrtav je. -Mrtav?! -Već duže vrijeme! -Zezaš ti mene. Ovo je tvoje djelo. Liči na tebe. -Ne bi mi bilo žao da liči ali nije moje. -Je si li mi ikad govorio o njemu? -O kome? -Pa o ovom koji je napisao ovo. - Ne. -Pa hoćeš li? -Zanima li te? -Pa kad sam već ovo sve trebala da pročitam ne bi bilo loše da znam ko ga je pisao kako bi možda shvatila šta je htio sa ovim. - Šta je htio? Ko zna zna li i on šta je htio. -Kako to? -Lijepo, daću ti svoju priču o njemu pa sama razluči. Kad sam ga upoznao bio mi je baš kao ovaj njegov rukopis, a onda sam shvatio da nam je i zemlja i narod takav. Stoga sam i odlučio da ovo odštampam. -Iz prkosa! -Baš tako, iz prkosa prema svemu. Kad u cijelom životu oko mene nema reda , zašto bi ga bilo u romanima, zašto bi sve bilo jasno i glatko, zašto ne bi bilo upravo onako kako je. Da imam pravo intervenisati na ovom rukopisu ubacio bih još nekoliko crnih priča iz naše skore istorije, spomenuo bi hiljade Zejneba koje obeščašćene hrope u 98

ovoj zamlji zaborava, spomenuo bi hiljada Hasana i Husejna koje smo zaboravili, spomenuo bi hiljade četnika iz hiljadu različitih vaktova koji nam rade jedno te isto samo zato što mi nećemo da vjerujemo da drugi može učiniti ono što mi ne možemo ni zamisliti. Napisao bih još dosta toga, promjenuo tok istorije, stavio prošlost u budućnost da vidim koji nam to osjećaj fali, koji refleks, da se svemu suprostavimo… -Dobro, dobro, te sam ti priče već čula, daj mi tu koja govori o piscu ovih rukopisa pa da idem. -Evo:

TRAGOVI Samo jedan trag vodio je s glavne ceste ka nanovo opravljenoj kući u dnu njive. Stope u snijegu, kao znakovi kakvog starog pisma vodile su do nje. Čovjek koji ih je ostavio ispočetka je išao brzo a onda je usporio. Stope su od štampanih počele ličiti na pisana slova. Pod samom strehom kuće je zastao. Pri motanju cigare nešto duhana mu je ispalo iz drhtavih ruka. Nije se sageo da ga pokupi. Ne znam koliko je stajao. Da li dok nije ispušio ili dok s ledenice s krova od blagog sunca nije pala kap na njegov vrat. Znam da nije gledao u kuću. Gledao je na drugu stranu okrenuvši joj se leđima. Od kuće je pošao u bašču ispod nje u čijoj su se bjelini raspoznavali nišani. Tri drvena nišana . I tu se zadržao nekoliko a onda produžio hitro 99

dalje ka stijenju ispod čije litice je hučala rijeka. No nije stigao do ruba. Uopšte nije stigao. Koraci su mu se izgubili na pola puta. Nije se ni vrati. Dva puta sam se vraćao od bašluka do rijeke i nazad nigdje ne pronašavši nastavak njegova hoda. Nije propao u zemlju, prije će biti da je prhnuo kao ptica. Treći put kad pođoh da ga tražim spustih pogled na nišane i pročitah:"Ahmo Trz, 1953-1993" Isto i na drugom nišanu. Podigoh se i pođoh nazad ka putu ne znavši šta mislim. Iz daljine mi u sjećanje dođe priča o hodži Ahmi koji se iste godine kada su se ova dvojica rodili popeo za vrijeme sabah namaza na munaru i nikad se nije vratio. Ljudi ga čekali, pošli da ga traže i njega ne bi. Od tog događaja puče priča. Selo posta poznato po njoj. Da se ne bi zaboravila ljudi te godine redom muškoj djeci dadoše hodžino ime. Evlija bio, rekli, neka se ne zaboravi. Tu sam se nekako i sam rodio. Kažu, ja sam ne bi znao. Odavno zaboravljam . Od onih sam koji se vrate s puta jer ne znaju gdje su pošli. Vodili su me doktorima, hodžama. Svi rekli isto:Božije davanje! Nečeg se ipak sjetim. Bljesne mi pa ga ako brzo ne prođe uhvatim ovako na papir, baš ko ove današnje korake. Znam da će sutra samo ovo na papiru biti od mog danas ali hvala je Bogu. Njegovo davanje. Njegovo pravo. Čekam autobus. Ljudi pričaju. Došli da vide svoje. Kažu da sam ih nekada sve poznavao. Pričaju o događaju koji se desio negdje u ratu koji je ovo selo bio pomeo, baš kao što je pomeo i sve znakove hodžinog evlijaluka. Ostao samo jedan. Pri spomenu ovog jednog na mene se tužnim okom 100

baciše. Zapitah ih što su jednom čovjeku dva mezara načinili ali oni oboriše glavu ne odgovorivši. Autobus je došao. Policajac čita imena . Svi koji su došli moraju se vratiti. Takav je dogovor. Čekam. Držim ovu hartiju i hoću da joj kažem ko sam. Samo ne znam. Čekam, mislim reći će ovaj što čita. Na svako ime po jedan čovjek uđe u autobus. Mehmed je ušao. Bajro je ušao. Hilmo je ušao. Zufer je ušao. Još jedan je Bajro ušao...Svi su ušli samo nema Ahme Trza. Svi gledaju u menea ja ne mogu da im kažem da je umro. da mu je mezar dole ispod kuće. Ne jedan dva. A kako ću im i reći kad znaju da se ničeg ne sjećam. Piše im na hartiji koju nosim oko vrata. Policajac izlazi. Tegli me za jaku. Moram prestati da pišem, more bit se to i ne smije. Možda nije takav dogovor. ...Autobus je krenuo. Puštaju me da pišem. Puštaju a ja bi volio da nisu. Počeo sam da se prisjećam. Počeo sam da prepoznajem. Da pamtim. Meho odmahuje glavom, grize cigaretu u ustima i govori :"Jah!". Zufer me gleda tužnim očima. Bajro na sjedišti iza vozača govori o tom kako ne treba davati djeci imena po evlijama. Meho se ubaca u priču i veli da valja, samo im ne valja biti otac. Nešto me sjeknu. Otac! ko je moj otac. Opet su me pogledali tužno. Biće da sam ovu zadnju rečenicu rekao glasno. Znam. Trebam šutjeti. Govori to i Hajro čovjeku do sebe čije ime nisam uhvati da zapišem. Govori mu da sam pametniji kad šutim. "I tako puno ogovori!" dodaje mu ovaj bacajući pogled na mene. Na izlasku smo iz sela. Opet neka kontrola. Sakriću ovo što pišem. Možda ovi ne 101

dozvoljavaju pisanje. Voli bih da sam imao vremena da nacrtam ove ljude, da ih se mogu sjetiti. Da uberem i ja jedno juče, da i ja imam svoju prošlost. Ja, čovjek kojeg vode kad prozovu Ahmu Trza.

102