Esad Bajic, SJENA JEDNOG TAIBA

Esad Bajić

SJE A JED OG TAIBA

Mostar, 2011. g.

1

Naslov knjige: Autor: Izdavač:

Fondacija "Baština duhovnosti" Mostar

Za izdavača:

Amar Imamović

Urednik:

Amar Imamović

Recenzija:

2

SJENA JEDNOG TAIBA Esad Bajić

mr. Mustafa Prljača Sevret Mehmedćehajić

Lektor:

Elmina Mušinović

Štampa: Za štampariju: Tiraž:

Sabah-print, Ilidža Šećo Elezović 300 primjeraka

Posvećujem supruzi Aneli i sinovima: Aliju i Ejdi Hasanu

3

Slatka kao ti i kratka kao ja... Čudna je sarajevska gužva za čovjeka svikla na malu čaršiju. Ne godi mu kad ispred očiju prolaze toliki ljudi koje ne poznaje. Osjeća strah i neku čudnu, pritajenu jezu. Taib je takav čovjek. Sjeo je u ćošak kafića, da je manje slučajnih puteva do njega. Vrijeme je oblačno.

Padat će kiša, a on misli o snijegu. Ovo ljeto je bilo kratko. Nije se uspio ni okupati u svojoj Neretvi.

Dolazak jeseni mu biva kao vrijeme povlačenja u ilegalu. Idućih sedam mjeseci, sve dok se bude ložilo, za njega je „neko drugo vrijeme“. Ne voli hladnoću, mada, mora priznati da se u zimskim noćima ponekad osjeća zaista fino. Valjda zato što su noći dovoljno duge da ima mjesta i za to.

Kafić je prazan. Ulica pokraj njega puna ljudi u pokretu.

Prepoznao je dvojicu s kojima se sretao u ratu. Ostali su živi, bi misao kojom proprati njihovo viđenje.

Prazna kafana ima i svojih prednosti. Konobarici je dosadno, pa onda češće gleda u jedinog gosta. On to, naravno, primijeti i čini sve da pokaže kako nije primijetio. Godi mu. Godi mu još od ulaska njeno prisustvo. Zbog nje je, ustvari, i ušao. Vidio je kako izlazi, nosi kese smeća do kontejnera i vraća se. Ustao je s klupe na kojoj je sjedio i ušao za njom da izbliza vidi je li ono izdaleka viđeno bila posljedica zamagljenosti vida ili ne. Ima u njenom držanju nečeg poznatog Taibu. U njenom pogledu, njenim očima ima ona kriška životne zrelosti namazana medom ženske čežnje. Iako nenavikao da u takvim situacijama ubrzava dešavanja, ipak ga neko strujanje duboko u njemu, želja za promjenom, za pokušajem, za nadom, natjerala da uđe. Pri ulasku, pri osvjedočenju da je ono što je vidio baš ono što je prvobitno pomislio, želja se ustalila, pa je naručio kafu i ostao u stanju iščekivanja.

Eto, ja sam ušao, mislio je, sad neka sudbina malo sama pogura, ako treba da bude pogurano, ako u ovom ima 4

neki put, stazica neka za njega i njegovo sutra. U takvim situacijama obično nije znao procijeniti šta mu je najpametnije činiti, pa je birao da odgovor stigne kroz čekanje.

Ona ga gleda. Da li samo zato jer nema koga drugog ili i ona osjeća onaj poseban nemir koji se javi u blizini osobe koja u sebi ima ono nešto što misao i pogled kao čičak lijepi za nju? Nije se osmjelio da izvede zaključak.

Ako ga izvede, obavezat će ga na djelovanje, a on je bio taman na sredini svog htijenja. Niti da ga odbaci do kraja, niti da ga unaprijedi. Podsvjesno je samo molio Boga da prolaznici prolaze, da ne zastaju, da ne svrate unutra. Godila mu je ta samoća njih dvoje, ti kratki pogledi. Malo je korio sebe što je sjeo daleko od šanka.

Predaleko za progovoriti, a da ne bude vikanje. Mogao je da joj, onako, kao gost, kaže kako će kiša, kako je osjeća u svojim kostima. Možda bi potekla priča. A opet, ako ima nešto, ako i ona osjeti nešto, pa nije joj preko svijeta. Žensko je. Uzet će krpu, poći da obriše prozor, evo, možda baš ovaj pored njega. Nije da je prljav, ali uvijek žensko oko može naći nevidljive trunke prašine na površini koja se nalazi kraj muškarca koji je interesuje i prići da ih očisti.

Ustaje. Ide prema njemu. Ne nosi nikakvu krpu.

Možda da naplati?!

– Nisi odavde? – upita ga.

– Zar je tako očito? – odgovara joj.

– Ma ne, ništa posebno, samo izgledaš drugačije od onih koji ovdje svraćaju pa sam pomislila da si stranac u našem gradu?!

– Tako nekako.

– Smeta li ako sjednem, nema nikog, a ovdje je najtoplije.

– Bilo bi mi drago. I meni je dosadilo da budem sam.

– Čekaš nekoga?

– Ne 5

– Odakle si?

– Iz okoline Mostara.

– Lijepo mjesto.

– Ti si odavde?

– Pola-pola. Prije rata sam živjela u Foči, uz rat sam bila vani, a poslije rata smo došli ovdje.

– Ovo je tvoj prostor, ili samo radiš?

– Mamin je, samo radim.

– Pa, zar to nije isto?

– Nije, mama se preudala, ne živim s njom.

– Imaš li oca, ili puno pitam?

– Nestao je na početku rata.

Taib je gleda. Priča smireno. To su informacije koje je davno proživjela. Glas joj ne mijenja boju. Lice ne odaje znakove napetosti. Možda ubija vrijeme dok mušterija ne uđe. Puši cigarete bolje od njegovih. Vojnik života poratne Bosne, kao i on. Ima sjetu u pogledu i privlačan sjaj boje meda.

– Udata?

– Ne, ti?

– Da, mislim, oženjen sam! – slaga joj gotovo ne htijući.

– Imaš li djece?

– Da! – Lažeš me!

– Zašto to misliš?

– Niko ko ima djecu ne odgovara tako jednostavno DA. Možda nisi ni oženjen?

– Nisam, u pravu si. Ne znam šta mi bi.

– Obično lažu suprotno. Hoćeš još jednu kafu, ja častim?

– Može!

– Aparat nešto nije uredu, nadam se da se može piti, rekla sam mami još jučer da zovne majstora, ali ko zna kad će to učiniti.

– Prva je bila dobra.

Ustaje, lagano prelazi put od stola do kafe–aparata.

6

Okreće ručku i gleda u tanki mlaz kafe koji se slijeva u šoljicu. Taib je posmatra. Trebala bi pogledati prema njemu i nasmijati se. Ako to učini, njen kontakt nije samo ubijanje dosade. Gleda ga, osmijeh joj razvlači usne, on uzvraća.

– Kraća, duža, slađa, gorča? – pita ga. U Taibu nestade ukočenosti.

– Neka bude slatka kao ti i kratka kao ja! – reče svoju često korištenu izreku.

– Da ti ne bude tanka i gorka – reče ona uz osmijeh i onaj sitan, ali primjetan sjaj u očima kojima odaje da joj nije mrsko što je u njihov odnos unio humor i nivo bliskosti dovoljan da se glasno primijete osobine njene ljepote.

– Živiš sama? – upita je.

– Kako kad, nekad sama, nekad ne! – reče s osmijehom.

Taibov unutarnji damar zaigra na taj njen osmijeh.

– Sad ti mene lažeš? – reče joj.

– Hm, trenutno sam sama, jesi li zainteresovan? – reče opet uz osmijeh kojeg sakri u šolji prinoseći je usnama.

– Ne znam. Gledam te, pričam s tobom i kontam bi li se išta promijenilo u životu kad bismo sada otišli do tvog stana i proveli noć skupa?

– Jesi li od onih što samo vole razmišljati ili?

– Ni to ne znam.

– Ne izgledaš mi kao muškarac koji toliko ne zna, ali, meni će smjena za pola sata; ako želiš provjeriti, budi tu kad krenem. Uzgred, ja sam Azra.

– Taib, drago mi je.

Nastupi kratka tišina, a onda kad Taib htjede unijeti malo više konkretnosti i ozbiljnosti u njihov razgovor, jedan dedo vani ne shvati da bi ulazak mogao biti nesmotren čin i uđe. Taiba izraz Azrinog lica pri njegovu ulasku razveseli. Jasno vidje kako bi radije bila u njegovu društvu nego li usluživala dedu.

Posmatrao je kako uslužuje dedu, prešao kratko i po 7

dedinoj pojavi, a onda se vratio cigareti i pepeljari. Imao je pred sobom mogućnost. Njen poziv, ma kako izrečen s osmijehom i uz dozu neobaveznosti, ipak je poziv.

Izrečen je, Taib bi se smio zakleti, s istom namjerom izazivanja sudbine s kakvom je i on ušao u ovaj kafić.

Ima osjećaj da neće ni za sekundu promijeniti raspoloženje ako on sad ustane, plati i ode. Navikla je, vjerovatno, na ovakve razgovore. Ako je sačeka i ponudi se za njen prijedlog? Da l' će mu se nasmijati i pomisliti da je glup? Neće! Da je to rekla pred nekim još, u društvu, moglo bi se shvatiti kao zezanje, ali, bili su sami, oči u oči. Ako i kaže da se zezala, bit će to samo njen strah da u djelo provede svoju želju.

A on?

On će se poigrati mogućnostima sudbine.

Nema obaveza.

Ima želju da je bolje upozna. Sačekat će kraj njene smjene, naručiti, ako treba, još jednu slatku kao ona i prepustiti se dešavanju. Zovne li ga, krenut će. Nasmije li mu se samo pri odlasku i mahne, nasmijat će se i on njoj onim uvježbanim osmijehom koji govori: „Uredu je, znam šta je zezanje, samo ti idi. Ja, evo, čekam nekoga, drago mi je da smo proćaskali...” i mahnut će i on njoj.

Zapali cigaretu i zagleda se u izlog zlatare preko puta ulice. Zlato! Je li vrijedno zato što sija ili što ga malo ima?

Ako je zbog toga što ga malo ima, ne bi li i definicija ljudske sreće i zadovoljstva mogla glasiti kako su najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji te sreće i zadovoljstva imaju najmanje?

8

Može fanta, nemam kole?

– Kako ti se čini moja sobica? – upita ga Azra po ulasku u njen stan.

– Grijanje radi, a to je u ovim prvim hladnim danima najvažnije – odgovori Taib.

– Dobro si, i ja volim da mi je toplo. Hoćemo li odmah žestoko ili nešto lakše?

– Ne pijem, može kola ili nešto slično, ako imaš.

– Može fanta, nemam kole? – upita Azra s velikim olakšanjem. Nije podnosila ljude koji piju i htjela je odmah na početku svojim pitanjem provjeriti tu činjenicu.

– Svejedno je – odgovori on – samo nek je mokro.

Taib je razgledao sobu u koju je ušao. Nije mogao da odredi strane svijeta, što bi po navici radio pri ulasku u neki novi prostor. Lijevo od kreveta na kom je sjedio prozor je gledao prema Hrasnom.

Mali ćilim na podu sobe, TV, muzička linija, dva kartonska paketa nepoznata sadržaja iza vrata.

– Koliko imaš prostorija? – upita Azru, koja je ušla u susjednu prostoriju.

– Ova spavaća, ta i trpezarija, dovoljno za mene.

Vratila se unutra. Umjesto farmerica i košulje bila je u trenirci i tako Taibu izgledala sitnije i krhkije.

– A ja se ponadao da je samo jedna soba! – reče on uz osmijeh prinoseći sok usnama.

– Jesi li to nešto dobro ručao danas ili žedniš od kad si sa mnom? – reče mu ona spuštajući se na drugi kraj kreveta.

– Da budem iskren, jeo nisam ništa od jutros, ali kako sam stidljiv da te zamolim da nam nešto napraviš za večeru, skontah da je najbolje da unutra sručim ovo što je ponuđeno!

– Šteta što si tako stidljiv! – reče mu ona – i sreća što sam ja lijepo vaspitana, pa ću ti, ipak, napraviti nešto.

9

Azra je, pripremajući večeru, koristila priliku da ga neopaženo posmatra. Izgledao je tužan i odsutan, a opet na neki način, miran i privlačan. Dok je govorio o običnim, skoro nebitnim stvarima koje se u takvim prilikama pričaju radi priče, činio je to s takvom ozbiljnošću da je pomišljala da mu nisu sve na broju. A onda bi rekao nešto što bi svemu tome dalo dovoljno logike da nikako nije mogla priznati da se radi o momku plitke pameti. Djelovao je na nju neobjašnjivom privlačnošću, mada joj nije mogla naći pravi izvor.

Javljao joj se onaj osjećaj da je kraj nekog koga odavno zna. Drug iz djetinjstva. I taj mir! Iz njega je jednostavno izlazio mir iako nije ličio na nekog uljudnog gosta.

Obišao je cijeli njen stan, pregledao njene CD-ove, ispušio dvije na balkonu, iako je ona više voljela da za komšiluk ostane tajna. Cijelo vrijeme pričao je kao navijen, a onda je ušao u trpezariju gdje je ona pripremala večeru, legao na kauč i zaspao. Sve u svemu, do sada bi se s nekim drugim, ko bi se ovako ponašao, već posvađala i poslala ga van. Doduše, do sada, ona druge nije ni dovodila u svoj stan, osim ako se radilo o većem društvu, a njega, kojeg uopšte ne poznaje, eto, jeste i ne namjerava ga istjerati vani. Ta činjenica je škaklji u glavi, ali nešto iznutra nje, jako i neobjašnjivo, drži je da ne odstupi od započetog, barem dok ne bude veći razlog.

Muškarce je, uglavnom, dijelila na one koji suviše oklijevaju, ne nalaze početak i ne stižu do kraja i na one koji odmah počnu s krajem. Kojima li je on pripadao?

Kakav god da je, šta god da ispadne, trenutno joj je godio. Htjela je nešto neobično, nešto posebno da uradi ili da joj se desi, već neko vrijeme.

- Da li je onaj bljesak u njegovim očima tog poslijepodneva bio pravi znak za to i da li je ovo što je učinila dobro? pitala se, odlučivši ne davati odgovor dok ga bolje ne upozna.

10

Vajari strasti Šta je to u čovjeku što mu ne da da bude ono što želi i da to što želi prihvati kao svoje? – pitao se Taib.

Otvorio je oči, gleda sobu koja nije njegova, ženu koja nije njegova, željom koja nije njegova.

Okrenuta mu je leđima. Spuštena kosa na crvenoj trenirci. Sprema večeru.

Eto, doveo je sebe u situaciju da ne zna šta učiniti, kad mora ostati puki posmatrač dešavanja, tek spreman da reaguje protiv svoje riječi ukoliko situacija ode u smjeru koji bi narušio njegove nepovredive granice. Kao nekad u ratu. Uđeš u neprijateljsku pozadinu, nemaš snage da išta uradiš, osim da skriven posmatraš, a opet činiš sve da ako budeš otkriven izvučeš živu glavu, zanemarujući pri tom logičke postotke takve mogućnosti. Kad je život u pitanju, njegova volja je uvijek nalazila načina da bude optimistična. I kad je izvođen na strijeljanje u logoru, duboko u sebi nadao se da su puške prazne ili napunjene ćorcima. I bile su. Da li će se u ovoj situaciji, kad u pitanju nije fizički opstanak, jednako ponijeti da zaštiti svoje duhovno biće, obraz?! 'adao se da hoće.

Možda se život samo u krug vrti i sveti za one trenutke kad nije umio birati?! Nešto slično mu se već desilo, samo ne njegovom voljom.

Bilo je ratno doba. Došao je u tu kuću da prenoći, bez svoje volje, po rasporedu koji su drugi načinili. Tada je još uvijek bio pokoran vojnik u armiji reda. Večera u porodičnoj atmosferi, mlađa žena i njena starija svekrva, domaćin kuće bio je na liniji. Ništa mu se nije činilo čudno ili ne čudnije nego inače u takvim situacijama.

Ponoć se bližila, zijavenjem je dao znak da mu se spava.

Možda ga je sutra čekao posljednji dan, mrzio bi da umre nenaspavan. Uvela ga je u malu sobu, upalila lampu i izašla. Raspremio se i legao. Lampa mu je bila nadohvat ruke i ostavi je da gori. Sviđale su mu se te 11

stare kuće. Pola metra od njega bio je još jedan kauč, desno prozor, iznad niski strop, vrata iz sobe vodila su u kuhinju, odatle u hodnik, iz hodnika u kupatilo, pokaja se što ga nije posjetio prije nego je legao. Trpjet će.

Ugasio je lampu.

Razmišljanje o sutrašnjem danu, o tom bezimenom brdu iznad sela koje je trebalo zauzeti ne dade mu čvrst san.

Trčao je poljima kraj Neretve, vabio psa Luksija, u trku gubio opanke, a onda nikako da ih nađe. San kao san, trznu se, nešto je čuo. Vrata sobe se otvaraju, ona ulazi.

Vidi je gotovo jasno na odrazu mjesečine s prozora.

Gleda ga, tiho pita spava li? On šuti, boji se da ga ne oda drhtaj tijela. Načas, kao da ga orosi znoj. Ona prilazi još bliže, zažmirio je potpuno. Nekoliko trenutaka nije čuo nikakav zvuk, onda ga je uginjanje podnice natjeralo da pogleda kroz trepavice. Okrenula se, jasno je vidio kako preko glave skida svoju majicu, pantalone. Prilazi vratima, saginje se i iz malog paketa vadi nešto.

Nekoliko trenutaka kao da zatreperi u toj nagosti. On se prepade da će čuti udaranje njegova bila i šum krvi u ušima. Konačno nađe neku haljinku, obuče se, baci još jedan pogled na njega i izađe.

Pomisao na smrt ne može protiv pomisli na ženu, ne kad imaš devetnaest godina. Pod sklopljenim kapcima do jutra se premotavala kratka scena nagosti. Budno uho hvatalo je svaki pokret iz susjedne prostorije, nadao se da će ponovo ući, molio Boga da ne uđe.

Može li dan borbe oprati noć nečistih misli, pitao se tog jutra čekajući u rovu da krenu naprijed. Strah se stresao u njemu kao ovan zvonar pred kišu. Ako preživi, samo ako preživi, sasut će joj sve po spisku – mislio je u tim trenucima.

12

ečasne misli – Budan si? – upita ga Azra, a da se nije ni okrenula.

– Imaš oči na leđima? – odgovori joj Taib protupitanjem.

– Nemam na leđima, ali zadnjica mi uvijek trne dok neko gleda u nju. Voliš li špagete, spremila sam nam večeru?

– Špagete mogu proći, a zadnjici reci da umišlja.

Očekivala je da će poslije buđenja otići da se umije, ali on samo opra ruke i prihvati se jela.

– O čemu razmišljaš? – upita ga nekoliko trenutaka kasnije dok je zamišljeno zurio u prazan tanjir, odbijajući da mu sipa još.

– Hm, vrti mi se jedna situacija iz života po glavi, nikako da je se otarasim, mislim da sam zaspao s tim mislima.

– Mogu li čuti, lakše varim dok mi neko priča.

– Može, ako prestaneš cupiti te špagete!

– Ha-ha, nervira te?

– Da, ne mogu da se usredsredim na priču.

– Evo, bit ću fina, hajde, pričaj!

– Pade mi na um jedan trenutak iz života kad sam isto ovako bio u kući koja nije moja, sa ženom koja nije moja i s mislima koje nisu časne.

– Imaš nečasne misli? – reče mu ona i vragolasto usisa kraj špagete usnama, nimalo ne krijući da ga izaziva.

On joj odgovori pogledom koji je vagao između nevinog osmijeha i izazivanja.

– O.K., oprosti, nastavi priču! – reče ona.

Taib joj ispriča početak, maločas u mislima započete priče, i nastavi: – Taj dan smo trebali zauzeti brdo iznad jednog sela. Čekali smo u rovovima da krenemo naprijed, onda se umjesto našeg desio njihov napad. Granate su padale k’o šipka ljuta oca po djetinjoj guzici. Naši rovovi su bili puni, što nas koji smo trebali napasti, što onih koji su čuvali liniju. Uskoro se pojaviše i napadači u šipražju 13

ispred linije. Šest sati se pucalo bez prestanka. Melek smrti radio je u tri smjene na obje strane. Gledali smo se međusobno jasnim pogledom „linija će pasti”. Onda se s megafona, kroz svu moguću buku, čuo glas našeg komandanta. „POBJEDA ILI SMRT”.

Adrenalin je dizao kosu na glavi. Oni koji su držali liniju zbunjeno su gledali u nas koji smo došli da napadamo.

Nisu znali šta za nas znači taj poklič. Začuo se tekbir iz pedeset grla. Znak da se ide naprijed, u borbu, ako bude potrebno, do zadnjeg. To vrijeme, sjećanje na nj, evo i sad, luči adrenalin u meni. Bilo je to kao naša javna tajna. Tajna od koje se neprijatelju koji se suočavao s nama ledila krv u žilama. Značilo je samo jedno: ili pobijediti ili poginuti.

Već sam bio pretrčao petnaestak metara od naše linije do šipražja ispred gdje se nalazio neprijatelj kad sam shvatio da tekbire koje izgovaram – izgovaram u sebi.

Grlo je bilo toliko suho da glas iz njega nije mogao izaći.

Borba se nastavila u šipražju između linija. Teško se raspoznavalo ko je ko, grlio sam stijenu, ne veću od ovog stola, i pucao. Tada sam doživio svu besmislenost rata, njihova artiljerija pomjerila je nišanske sprave, granate su padale i po njima i po nama.

Samo sam na trenutak osjetio šištanje, a onda sam udario od nešto. Baš tako mi se učinilo, kao da me neka moćna sila podigla i omlatila sa mnom od zemlju. Valjda sam se izgubio, ne sjećam se nekih trenutaka. Kad sam došao sebi otvorio sam oči i shvatio da ne vidim. Trznuo sam u tom strahu ruke k licu, da ih osjetim, pipao potom noge.

Sve je bilo na okupu osim vida i sluha. Tjerao sam se da vjerujem da je tiho, nisam htio povjerovati da ne vidim i da ne čujem. Nakon nekoliko trenutaka, pojavila se neka mutna bjelina, kao kad nestane slike na TV-u. Onda je počelo da huči u ušima, a u onoj bjelini da se pojavljuju čudni crvići, bacakali su se u toj bjelini kao one baje što 14

sam nekad gledao kroz mikroskop na časovima biologije. Malo-pomalo, šum u ušima se stišao, ponovo sam čuo pucnjavu, a oči počele nazirati vrhove bukvi okolo. Progledao sam. Počeh da se osvrćem oko sebe da vidim gdje sam.

Deset metara od mene, zguren iza stabla, stajao je neprijatelj i gledao me.

– PUCAJ! – kriknuo sam. Šta čekaš?

Pucao je. Zažmirio sam i čekao da smrt dođe. Bio sam uvjeren da je za taj splet okolnosti kriv moj sinoćnji grijeh i njeno prokleto presvlačenje tamo gdje ne treba.

Ispucao je čitav rafal, a ja sam još uvijek bio živ. Nije čak ni boljelo. Ponovo sam otvorio oči.

– Izvlači se, šta čekaš?! – derao se na mene. Tada sam desnom rukom napipao pušku, trznuo se prema njemu i stiskao obarač. Iznenađen mojom reakcijom, bacio se niz strminu ispod sebe.

Vraćao sam se za svoju stijenu i govorio da sam ranjen.

Dvojica najbližih saboraca dotrčali su da mi pomognu.

Zavijali su ozlijeđeno mjesto kad se začuo fijuk granate.

Mene je na taj zvuk obuzela panika. Želudac se zgrčio u trenu. Kad se njih dvojica baciše po meni osjetio sam olakšanje.

– Donji sam, ne može mi ništa biti! – pomislih.

Onda je granata eksplodirala. Prilično daleko, kroz hiljade zvukova raspoznao sam jedan, geler koji frkće gubeći snagu. Pogodio me u rame, ispod trojice njih, probio uniformu i samo se onako vruć zalijepio za kožu.

– Izvini, Bože! – rekao sam. – Izvini, sve može, ako Ti hoćeš!

Taj Božiji odgovor na moje misli, koji nikad neću zaboraviti, potpuno mi je povratio smirenost. Zavili su mi što su trebali zaviti i naslonjen na rame nekog čovjeka pošao sam nazad.

– Najbolje da te vodim kući – reče moj pratilac. – Puno je ranjenika, lakše smještaju po kućama. Bit ćeš dobro, 15

samo da te doktor pogleda i da malo odmoriš.

Već je pala noć. Šta može vidjeti doktor s fenjerom u ruci? Šaka tableta protiv bolova i sljedeći. Čovjek koji me vodio bio je presretan, dobiti ranjenika značilo je imati pravo napustiti liniju. Znao sam već na pola puta, takva je moja životna priča, vodio me u istu onu kuću u kojoj sam proveo prošlu noć. Na vratima nas je čekala ista ona žena.

– Daj mu nešto da jede, Habiba, ja moram nazad do doktora, i ne boj se, njegovi će prije izginuti nego pustiti liniju.

– Bio si budan sinoć – reče kad ostadosmo sami.

Klimnuo sam glavom priznajući.

– Samo da znaš, bila sam legla i sanjala kako gineš, uvijek sanjam istinite snove.

U oku joj se sklupčao strah, i jedna suza. Kako je lijepo kad je nekom žao, čisto onako, što si čovjek, čovjek s njenu stranu linije. Oprostio sam joj i čak prekorio sebe zbog gorčine koju sam prema njoj osjećao taj dan.

– Znaš šta meni tu nije jasno u toj priči? – reče Azra Taibu.

– Nije mi jasno zašto te onaj što ti je vikao da se izvučeš nije upucao?

– Heh, čudna priča. Dva dana ranije u našoj bazi došao neki vojnik i prodaje crni kombinezon. Meni zapeo za oči, ali nemam para. Obično ništa ne poželim toliko jako ako nemam uslove da to ostvarim ali za taj sam se crni kombinezon zalijepio kao omađijan. Na kraju nakon pogađanja dao mi ga je za kompletnu maskirnu uniformu, s jaknom, opasačem, sve. Dok sam se mijenjao govorio sam sebi da sam glupa budala, da dajem tri puta vjredniju unofrmu za nj ali nisam mogao da odolim. Znaš kad te ono nešto spopadne, moraš i gotovo. I eto, takvu uniformu na sebi imali neprijatelji taj dan, onaj me zamijenio za svog ranjenog i pokušao me izvući. Ispade da sam sebi spasio život.

16

– Da, poznajem te slučajnosti koje u sebi nose nešto sudbinsko – reče Azra – dešavalo mi se.

– Vjerujem da zagonetnim silama slučajnosti ipak mi upravljamo. Kad bih izgubio vjeru u to, mislim da bi me slučajnosti smrvile. Pokušavam slučaj uvijek smatrati slugom. Kad se nešto desi, prihvatam to. Evo i naš susret danas. Došao sam, sjedim ovdje, pušim, gledam kako pereš to suđe i kontam bi li ustao da te cmoknem jednom.

– Vidi ti njega, da me poljubiš, pitam li se ja tu išta, i nisi li rekao da neće biti ništa, ustvari, sad si mi u toj priči rekao da ćeš me još i mrziti bude li išta?!

– Hm, časna pionirska, sve mi se više sviđaš! Pristaješ li da odeš sutra sa mnom na Bjelašnicu?

– Na Bjelašnicu? Prvo, ne mogu, radim. Drugo, šta ću na Bjelašnici?

– Odlučio sam da posjetim jedno mjesto koje ima za mene veliku važnost. Nešto kao moja mala ćaba.

– Mala ćaba?

– Objasnit ću ti... kad se vratim – reče joj s osmijehom.

– Ne bi li malo duže trebao ostati da se tako lahko možeš vratiti? – upita ona tek s učtivim osmijehom, ni sama ne znajući zašto je tako sjecnu činjenica da će negdje otići.

Poče ponovo preispitivati svoje postupke, ali kad vidje njega kako se zavalio u dnevnoj sobi, opružio kao svoj na svom i daljinskim mijenja kanale na njenom TV-u, ne pokazujući ničim kako razmišlja da noć provede u njenoj spavaćoj sobi, odbaci to preispitivanje. Takvog, baš takvog je tražila. I ma kako neobično joj djelovao, dat će mu šansu, dat će sebi šansu!

Većinu noći proveli su razgovarajući o životu. O razmišljanjima, o tome šta vole i ne vole, šta drže ispravnim, šta neispravnim.

Taib je s posebnim emocijama pričao o svom ocu, šehidu, koji je poginuo već na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, o obavezama i dužnostima koje smatra da 17

bi on i društvo u cjelini trebali imati prema tim herojima odbrane, šehidima, borcima. O tome kako njihova generacija ima dug čuvanja tih uspomena, tih sjećanja i njihova prenošenja na nove generacije koje dolaze.

Očev šehadet i majčine riječi koje mu je izgovorila nedugo nakon toga odredili su umnogome njegov život.

– Kad mi je otac poginuo dobili smo obavijest da možemo napustiti Bosnu i otići u Libiju – govorio je Taib.

– Smatrao sam, iako mi se nije napuštala Bosna, da majka ima pravo odlučiti. Tad mi je rekla riječi koje nikad neću zaboraviti: „Sine Taibe“, rekla je, „pošao si za hodže, kako ćeš se sutra, kad se ovo završi, popeti na minber i vaziti ljudima ako ne budeš s njima u ratu?!“ – To je vrelo mog ponosa – nastavio je. Hiljade drugih mladića koji nisu još bili obavezni pristupiti vojsci, poput mene tad, morali su lagati majkama, ili bježati od kuće da bi otišli u borbu, a moja je mene tako uzvišeno počastila, da me to neće i ne smije nikad napustiti. Taj njen stav i očev šehadet, počasti su od Boga, na kojima nikada ne mogu dovoljno zahvaliti.

Azru su Taibove riječi dirnule. Ona, za razliku od njega, nije govorila mnogo o svojim osjećanjima ali joj se svidje Taibovo razmišljanje i, ma kako joj teško padale misli na njenog ubijenog oca, pronađe u sebi, kroz taj razgovor, onu zapretanu struku hrabrosti i odvažnosti da to oživljeno sjećanje ne proprati suzama.

Kroz razgovor shvati da je Taib dosta religiozan i malo se, ujutro ispraćajući ga, poboja da bi to mogla biti linija razdvajanja među njima. Nije imala ništa protiv religije, ali kako je u svom djetinjstvu odgajana u duhu komunizma kojem je njen otac bio posve posvećen nije praktikovala vjerske obrede, i da nije bilo onih ramazana koje je provodila kod nene Emše na selu, vjerovatno ne bi ni naučila klanjati.

18

Hodžin zapis Bjelašnica je u Taibu živjela kao žeravica, kao kob koja se uvijek iznova vraćala svih poratnih godina. Tu, na jednom od njenih brežuljaka desilo mu se ono čega se cijeli rat bojao. Pošao je iz baze gdje su odmarali na liniju koju su držali i zatekao neprijatelja na njoj. Bio je zarobljen. Upravo te trenutke zarobljavanja premotavao je po ko zna koji put u svojim mislima vrteći među prstima tespih čije je bobke promicao, kao da time promiče crnilo koje su mu vraćale misli.

– Selam alejk! – reče mu sredovječan muškarac.

– Mogu li vas zamoliti za minutu pažnje?

Taibu se mogućnost da razgovara jako svidi jer sve je bolje od onih glasova koji su dopirali iz njegove nutrine.

– Alejkumusselam! Bujrum!

– Vidim da ste vjernik, pa sam pomislio da se razumijete u vjeru? Šejtan se glasno nasmija ovom pitanju i Taib osjeti kako se njegov inat ote kontroli.

– Pa, znam neke stvari, ne znam šta vas interesuje?

– Molim vas, da se upoznamo, ja sam Ibro. Ovdje sam malo na odmoru. Živim u Njemačkoj.

– Taib, drago mi je.

– Znate, malo mi je nezgodno da vas opterećujem ovako iznenada, ali mislio sam ovih dana da navratim do nekog hodže. Da pitam, trebao bi mi zapis. Ne znam, rekoh, možda znate nekoga.

– Zapis, za bolest?

– Ma ne, situacija je malo delikatnija. Molim vas, mogu li vas počastiti nečim?

– Može kafa.

– I ja ću isto, vidite, ja sam u Njemačku otišao na početku ovog nesretnog rata. Tamo sam, hvala Bogu, ostao, oženio se, imam dvije krasne kćerke, evo vidite, imam im sliku ovdje na mobitelu.

19

Ova viša je Ajla, a ova mlađa Sabina... I, znate, došlo je prije dva mjeseca do jedne nezgodne situacije, tako da smo se žena i ja razišli.

– Razveli?

– Ma, nismo se razveli, mada, vidim da ste pošten čovjek pa ću biti iskren. Jeste, ona je podnijela zahtjev za razvod braka, ali tamo su propisi, znate. Mora proći godina dana odvojenog života pa da se sve to realizuje.

Sad, vidite, tamo je žena zaštićena zakonom, njoj je ostao stan, djeca, ja moram sve to da izdržavam, znate, a ja sam čuo da imaju te učene hodže koje mogu napraviti zapis da se sve to izgladi.

– A ako smijem pitati, šta je razlog razvoda?

– Pa, znate, mislim, priznao sam njoj, mogu reći i vama, mislim, tek smo se upoznali, ali vi ste čovjek od vjere, je l' tako. Ja sam, kako da kažem, imam veliku potrebu za ženom, shvatate?

– Seksualnu?

– Da, i to moja žena zna, ali vremenom, sve to u braku postane... izvinite, jeste li vi oženjeni?

– Ne! – E, vidite, ove je godine uz moje protivljenje moja žena otišla na tri mjeseca kod svoje sestre. I znate, ja nisam izdržao, imao sam odnos s jednom njenom kolegicom, s posla, od prije se znamo.

– I ona je saznala?

– Pa jeste, nisam to mogao držati u sebi, priznao sam joj. „Žene više vole laži o odanosti, nego istinu o varanju, upamtite to!“, zazvoniše u Taibovoj glavi riječi profesora biologije, koji je više pažnje posvećivao na nastavi tome da potpuno muški razred ne bude homoseksualan nego da ih nauči nečemu iz biologije.

– Pošteno! – ote se Taibu navika iz usta. Htio je reći „budalo“, ali navika je jača od trenutnog htijenja.

– Mislim, jeste pošteno, priznao sam, pristao na štošta da mi oprosti, ali ona je jednostavno spakovala stvari i 20

djecu i vratila se sestri. Nakon sedam dana njen advokat je pokrenuo stvar. Sad sam ni na čemu. Ona je u stanu na koji još uvijek otplaćujem rate, sud je odredio da od mog primanja meni ostaje minimalno, ostalo ide za rate, njoj i djeci.

– I vi biste sada da vam kakav hodža napravi zapis i sastavi vas sa ženom? Čovjeku se javi osmijeh na licu.

– Da! Upravo to, mislim volim je, pogriješio sam, ali šta je jedna greška naspram tolikih godina zajedno, tu su djeca. Molim te, pogledaj ih još jednom, evo ova mlađa je Sabina, ovo je Ajla, da ih nisam uslik'o mobitelom ne bi' im sad ni slike im'o. Šejtan u Taibu se smijao grohotom. To ga natjera da barem za tren prelomi. Da bude ono što bi volio biti. Da kaže ono što misli.

– Vidite, gospodine. I ja sam hodža, ne radim taj posao, ali završio sam tu školu. Ono što sam ja shvatio iz vaše priče, vama ne treba hodža, nego advokat, jer to su pravne stvari. Hodže koje pišu zapise meni su lično nepoznati. Nije da ne vjerujem u postojanje sihra, namještaljki i slično, nego ne vjerujem da se oni liječe zapisima koje oni prave. Druga stvar, u vašem slučaju, mislim da vam više treba neko iskusan u životu. Ja bih lično, mada ne spadam u iskusne, ali osjećam se slobodnim izreći svoje mišljenje jer ste me pitali, prvo još jednom porazmislio o svemu, mislim da trebate istrajati u vašem pokajanju i dati supruzi do znanja da ste shvatili da ste pogriješili. Prevarena žena se osjeća jako povrijeđeno i može ti oprostiti ili da nju jad pritisne pa napravi kompromis ili da ako ima ljubavi prema tebi ta ljubav ispliva, a isplivat će jedino ako je primijeti kod tebe i vidi da si se žestoko pokajao.

– Ma, molio sam je za oproštaj, klečao na koljenima…

Na kraju krajeva, mog'o sam joj ne priznati.

– Sve je to uredu, ali jedno znam, žene ne slušaju riječi, one slušaju njihov zvuk. Žene vole pare, ali iznad toga 21

vole davanje, nekog ko stoji kraj njih, brine, voli ih.

Nemam nikakvih obaveza, pa ću biti slobodan da govorim što mislim. Ono što ja vidim je, nemojte se uvrijediti, da vi nju niste jednom prevarili, niste joj ni priznali iz kajanja, nego iz straha da će sama saznati.

Vidim da je i prije sumnjala, ali žena neće ostaviti čovjeka zbog sumnje, razdvojiti djecu od oca radi sumnje, a najteži joj je dokaz tvoje priznanje. Da joj je rekla i ta njena prijateljica s kojom si bio, a da ti nisi priznao, dalo bi se srediti, ovako, godina je duga, ako bude ljubavi, Božije milosti, sudbine sredit će se to, ako ne, živjet ćete kako već živite.

Taib je završio, sam se čudeći odakle mu dolaze riječi i očekivao je da čovjek ode. Nadao se da neće biti nagao zbog njegovih riječi, ali bio je spreman i na to samo da konačno jednom progovori ono što misli i pusti svoje unutarnje ja da progovori. Čovjek se nije naljutio, nije ustao. Gledao je u njega širom otvorenih očiju. Dade znak konobaru da donese još po jednu kahvu.

– U pravu ste, vjere mi. Baš je sve tako bilo. Vidite da ste vi efendija, odmah sam osjetio! Mislim, rekao sam već, imam veliku potrebu, nekoliko sam puta to učinio, platio sam, imaju tamo kuće za to, ali to nisam shvatao kao prevaru, ovo je ipak bilo drugačije, i pokaj'o sam se, vjerujte mi.

– Koliko već ne živite sa ženom?

– Evo već treći mjesec.

– I s koliko ste žena spavali?

– Mislim ni s jednom, mislim, ovaj, jesam za pare, ali nisam bio ni s kim u vezi sa strane.

– Nema ovdje hodže za te zapise, prijatelju.

– Ja sam spreman platiti, nije problem. Mene čudi da vi to ne radite. Vidim jako ste pametni, mudri.

– Radim, ali na svoj način, dat ćete mi adresu svoje supruge, a ja ću uraditi što mogu.

22

– Naravno, naravno, imam i njenu bluzu, rekli su mi da treba njena odjeća.

– Da, treba, dat ćete mi i nju kasnije, sad samo adresu i sliku ako imate.

– Imam, evo slika iz novčanika, vidite, tu je stalno nosim. Kad ćete to moći, ja sam ovdje još dva dana, možete li ovdje ili trebate biti kod kuće, oprostite, niste rekli odakle ste?

– Iz Mostara sam. Mogu ovdje, javit ću vam večeras iza večere šta mogu i koliko mogu.

– Novac nije problem, samo vi recite.

– Prvo da vidim šta mogu, a onda o novcu. Sad ću se povući u svoju sobu, oprostite.

Taib uze sliku Ibrine žene, prepozna, kako je i slutio, dobro poznato lice i osjeti vrtoglavicu.

Pomisli na svog prijatelja Mustafu i duboko uzdahnu prisjećajući se njegove sudbine.

I sada na staroj školi u Taibovom selu postoji natpis: RAZO, VOLI TE MUSTAFA! I volio je Mustafa Razu, Raza je voljela Mustafu. To su svi znali i ma kakvih ljudi bilo, nije se mogao sjetiti nikog kome ta njihova ljubav nije bila draga.

Cijelu srednju školu proveli su u jednoj klupi, pod jednim kišobranom, vozarili na jednom sjedištu autobusa, jedan sendvič s obje strane jeli.

Došao je rat. Raza je otišla, Mustafa patio, a onda je našao neki način i otišao i on. Raja je zaboravila i Razu i Mustafu. Taib bi, katkad, pomislio na njih za sjetnih ratnih dana u zemunici kad bi se i sam poželio ljubavi.

Mustafa i Raza su trebali da se vole negdje u tuđini, za sve njih koji to nisu mogli. No, nije prošlo mnogo vremena a Mustafa se vratio. Bez Raze. Sretao se s njim u kasarni, kafu pio, cigarete dijelio, u rat zajedno išao.

Sve je bilo isto, samo Raze bilo nije. Saznao je da je Raza već bila udata kad je ovaj stigao u Njemačku...

23

– Bit će Raza, Mustafa!

– Neće, Taibe, one koje mi se sviđaju previše liče na nju, one koje ne liče, ne sviđaju mi se.

Mustafa će biti zarobljen dan poslije Taiba. S njim će ga skupa isljeđivati i te muke zarobljeničke zbližit će ih da jedan u drugom brata nađu.

I za tih logorskih dana Mustafa je stalno mislio na svoju Razu, a Taib se prisjećao svih mogućih priča o ljubavi kojima bi barem koliko toliko pomogao Mustafi da ne klone duhom, a i sebi samom da zadrži zdrav razum u tim teškim logorskim danima.

Pričao mu je o Lejli i Medžnunu iz plemena Benu Amir koji su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu svoju devčad. O Jusufu i Zulejhi čiji je život opisan i u Kur'anu i nazvan „naljepšom pričom”. O Vamiku i Azri, staroiranskoj priči o ljubavi. O Husrevu i Širin, čiju je ljubavnu priču spjevao nadaleko poznati Nizami koji ju je napisao po nalogu seldžučkog namjesnika Tugrula u vrijeme dok je pjesnik žalovao za svojom umrlom suprugom, kipčačkom ljepoticom po imenu Afak. O Omeru i Merimi, čije je početne stihove ponavljao dok ih Mustafa nije naučio napamet.

Dvoje su se zamilili mladih; Omer momče, Merima djevojče, U proljeće kad im cvjeta cvijeće, Kad im cvjeta zumbul i karanfil.

Ali, od svih tih parova Mustafi se najviše dopadala priča o šahu Džahanu i njegovoj najdražoj ženi i jedinoj pravoj ljubavi Mumtaz Mahal. Rodila mu je četrnaestero djece, ali pri posljednjem je porodu umrla.

Nesretni šah je odlučio da će voljenoj supruzi napraviti najljepšu grobnicu na svijetu. Tako je nastalo jedno od najromantičnijih zdanja na svijetu – hram Tadž Mahal. U izgradnji je učestvovalo 20.000 radnika i 1.000 slonova, koji su iz udaljenih kamenoloma dovlačili mramor. Iz 24

Rusije je dopremljen malahit, mramor iz Mahrane, iz Bagdada karneol, iz Perzije tirkiz, iz Kine kristal.

Izgradnja je trajala 22 godine, a okupila je majstore iz cijele Azije. Šah je na kraju izdao okrutnu naredbu da se svim građevinskim radnicima odrežu ruke, a arhitektima odrube glave, kako svoj talenat više nikad nigdje ne bi mogli iskoristiti. Planirao je sagraditi još jedan Tadž Mahal, u crnom mramoru, kao svoju grobnicu. Drugi hram nalazio bi se s druge strane rijeke Džamne, a srebrnim mostom bio bi spojen s mauzolejem svoje voljene, ali u tome ga je spriječio njegov sin. Dao je zatvoriti svog oca i on je svoje posljednje godine života proveo u zarobljeništvu.

U knjigama je zapisano da se njegova voljena rodila u aprilu 1593. u Agri i u svojoj četrnaestoj godini udala za njega, kao njegova treća žena. Tada je dobila ime Mumtaz Mahal ili „voljeni ukras dvora“. Ne zna se mnogo o njoj, ali još za njezina života pjesnici su opjevali njezin izgled, otmjenost i osjećajnost. I mjesec bi se trebao skriti od srama pred njezinom ljepotom, govorili su…

– Znaš li ti da si čudo? – govorio je Mustafa Taibu dok mu je šaptao ovu priču.

– Zašto čudo, Mustafa?

– Čudo, Taibe, taj dar govora i pamćenja koji imaš je čudo. Čudo, kad mene odavde, iz ovog neživota uspiješ prebaciti toliko godina unazad, smjestiti u tu lijepu priču, da zaboravim i ko sam i gdje sam i da na trenutak čak osjetim da mogu biti sretan.

Kad bi se osjećao posebno loše Mustafa je tjerao Taiba da mu opiše lice Mumtaz Mahal, a Taib ga je opisivao strogo pazeći da svaka crta, svaka nit bude Mustafina Raza. Bez obzira na njihovu sudbinu, znao je da ona gori u Mustafi i da jedino njen lik može da mu povrati dovoljno snage da se izbori s teškim logorskim životom.

– Hoćemo li ovdje ostati zauvijek? – upita ga jednog 25

dana dok su kopali rovove za odjeljenje srpske artiljerije oko Sarajeva.

Bilo je tu mnoštvo razornog oružja i Mustafi klonu nada vidjevši ga.

– Ma, sve će na kraju biti kako Bog hoće. Kad Bog hoće, njemu ne trebaju ni borci, može cijelu vojsku poraziti običnim komarcem – reče mu Taib, kojem je to pričanje Mustafi jednako predstavljalo olakšanje za spas zdrava razuma kao i Mustafi slušanje, ako ne i više. Onaj koji daje često je u većoj potrebi za davanjem nego li onaj koji prima za tim primanjem.

– Može, moj Mustafa, može – nastavljao je Taib tiho.

Ima ih što se kunu da je i moćno Rimsko carstvo vremenom uništila malarija koju im je darovalo jedno tako malo stvorenje kao što je komarac. Mada ja mislim da je od svih oružja najjača ljudska želja. Treba željeti, željeti i nikad ne prestajati željeti. Nada je milost i prisan prijatelj. Ako vjeruješ u svoje snove, iznenadit ćeš se šta si sve sposoban učiniti.

– To mogu, ponavljao je Mustafa. – Znam šta je to!

Mogu li ja? – pitao se Taib u tim logorskim danima. A tad bi, pri tim stanjima sumnje i klonuća, baš kao i uvijek u njegovu životu kad bi gubio svoju snagu i optimizam, Bog slao nekoga da ga podigne, da mu ne dopusti da klone. Pokušavao se kasnije tog dana s Mustafom sjetiti sedam svjetskih čuda, a onda ih je jedan zatvorenik koji je bio u blizini prije nego oni počeše nabrajati preduhitrio: „Vidjeti, čuti, dodirnuti, okusiti, osjećati, smijati se, voljeti”, reče im on, „to je sedam svjetskih čuda, sve drugo je zabluda!”

Zapamtio je te njegove riječi za čitav život, dale su mu snage više nego hiljade drugih, ma ko da ih je rekao.

Bile su žive, jake i na mjestu koje im je ustostručilo snagu.

Bili su to teški dani. Život ga je cijedio svom snagom, a 26

on se bojao šta će ispasti iz tog cijeđenja. Kad stisne šljivu koju bi kradomice brao po imanjima na koja su ih vodili da rade, iz šljive bi potekao sok, šljivin sok. Tako je i s ljudima, mislio je: kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas muče, progone, ogovaraju, kad nas neko uvrijedi, kad nam nanese bol – iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba... Nekad se pomisli da je to zato što je neko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je, osjećao je Taib, da iz čovjeka može izaći samo ono što ima u sebi, ono što on, uistinu, jest. Baš kao što iz šljive, ma kako je stisnuo ne može poteći drugo do li ono njeno što pod tankom opnom krije.

Pitao se šta će ugledati kad ga život konačno dovoljno jako stisne, hoće li imati snage da održi svoj ružičasti svijet mašte i doživljaja kojim se branio od svih nedaća života?!

Kad je čovjek zaista povrijeđen, zadnje što mu pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu – zub za zub. Želja da onaj ko mu je nanio bol osjeti kako se on osjeća, da mu to zlo vrati na isti način natrag. Ljudi žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni, međutim, takvim ponašanjem najviše štete sebi. Taib nije volio da se sveti, Taib nije želio da pomisli da mu drugi mogu učiniti toliko zlo da bi se on svetio. Vjerovao je u praštanje, lijep kraj i da ga kroz život vodi Božija ruka. Imao je kroz čitav život, od svog djetinjstva, osjećaj da je sretan i da ga Bog voli i molio Ga da ga taj osjećaj nikad ne napusti. *** Žena na slici koju je Ibro dao Taibu bila je Mustafina Raza.

Da mu kaže da se razvodi? – pitao se Taib kad se pribrao u svojoj sobi.

Da mu ne kaže? Šta sebi da kaže?

Dok drugi žive, on im drži svijeću.

27

Da možda sve odloži i vrati se u Sarajevo Azri i provjeri nije li pod onim obrvama pogled koji će ga cijeli život gledati?

Privukla ga je. Kad je vidio osjetio je ono rijetko bockanje ispod rebara. Onaj šum čekanog. Nije joj to rekao, jer naučio je da te osjećaje čuva za sebe, barem dok život ne donese dovoljno dokaza, jer, rijetki ljudi vjeruju osjećajima, većinom se traže dokazi, makar za neke stvari i ne bilo drugog dokaza osim čvrste vjere u njih.

Ujutro se nakon slabog sna odjavi iz hotela i ipak odluči da prvo ode u svoj rodni kraj i sastane se s Mustafom.

Ibri se više i ne javi. Svidje mu se taj sitni osjećaj zlobe! *** Ono što je svima zajedničko jeste čežnja za tim da budu voljeni i da nekom pripadaju. Sve priče, bajke, mitovi i legende, iskustvo ljudi svih vremena i svih naroda pokazuje da ne postoji ništa ljudima tako potrebno kao što je ljubav, zaključivao je Taib, sabirajući misli i pripremajući riječi koje je želio reći svom prijatelju Mustafi dok ga je čekao na dogovorenom mjestu.

28

Istihara Ljepotice, dvije kafe, jednu običnu i jednu slatku kao ti!, naruči Taib uz osmijeh kad se njegov prijatelj Mustafa pojavi na vratima kafane.

– Vidi, Taibe, ovo što hoću da ti kažem, možda će te iznenaditi, ali mislim da s tobom o tom mogu pričati – reče mu Mustafa nakon što izmijeniše nekoliko uobičajenih uvodnih rečenica o tome gdje su bili i šta su radili od zadnjeg susreta.

– Hoćeš li da ti olakšam, Mustafa, ali da me nikad ne pitaš kako znam, da ne misliš da sam dobri, i da me poslušaš?

– Hm, pa hajde, mada ne znam.

– Jesi li se čuo s njom?

Mustafa obori pogled, zavrti upaljač na stolu, usne se stisnuše u crtu.

– Jesam! – odgovori.

– Rekla ti je da je sama, sa svojom djecom?

– Jeste!

– Nije ti rekla ništa više, samo te pitala šta radiš, čime se baviš, kako živiš?

– Tako nekako. Mada je stvarno nevjerovatno kako znaš, nikom nisam rekao?

– Nebitno kako znam. Ti sad vagaš, otišao bi odmah da nije oca, majke, braće, sestara. Znaš, reći će da te iskoristila, da si ti momak, a ona žena s dvoje tuđe djece. Žena koja te nije čekala. Znam, prijatelju, da si tražio nekog da te sasluša, ali dozvoli mi danas da se ja tebi izjadam, da ti kažem da bi sam sebi udario šamar svaki put kad se nasmijem, kad se sam probudim, sam sebi kafu napravim, kad dijete prijatelja po kosi pomilujem.

Teško je usrećiti jednu osobu, a kamoli više njih, jer život je takav, nerijetko sreća za jednog znači bol za drugog. Razmisli o alternativi, pomisli da ne odeš Razi, da nađeš neku drugu djevojku.

29

Hoćeš li moći s njom da pričaš čitavu noć bez prestanka, hoćeš li moći s njom budan da šutiš? Rijetke su one koje mogu da razumiju šutnju, a ako ne mogu razumjeti šutnju, neće razumjeti ni riječi. Htio si da čuješ moje mišljenje, jer znaš da sam uvijek mislio suprotno od drugih, meni si samim tim dao odgovor, ne znam jesi li sebi...

– Malo si me iznenadio, jer nisam nikom pričao o tom, ti si trebao biti prvi, ali, eto, ti već znaš, ja sam samo mislio da mi kažeš kako se klanja istihara, već sam je klanjao, ali nisam ništa sanjao.

– Istihara je namaz koji se klanja kad se neko dvoumi, kad ne može da odluči između dvije stvari. Ljudi obično kažu da se klanjaju dva rekata, a onda se legne i čeka san. Ne znam. Meni je istihara sam taj namaz. Stao si pred Boga, obratio Mu se na propisan način. Konektovao se na centralni server, zašto bi volio da si nešto sanjao?

Zar se opet ne bi dvoumio? I onako je malo ko do sada shvatio jesu li snovi ono čemu težimo ili ono čega se odričemo?

Zar nije ljepše da čovjek sam donese odluke, zar te ne bi bilo stid priznati joj nakon nekoliko godina da ti je trebao san, da nisi bio siguran? Vjeruj mi, varljive su građevine na snovima građene. Bog nas je naoružao razumom kao najvećim oružjem, zašto ga odbaciti i tražiti nešto drugo da nas štiti i vodi. Sve ovo što ti govorim, govorim na osnovu onog što bi, ovakav kakav sam, u okolnostima u kojima jesam, ja učinio, a ti znaš svoje. Reći ću ti jedno: učini ono što će tebe učiniti sretnim, time ćeš na kraju usrećiti i svoga oca i svoju majku.

Jedna od ljepota življenja jeste da ne zaboravimo da smo bića sa osjećajem i potrebom. Znam da im u početku neće biti lahko, ali kupi im za tu prvu godinu tuge i tegobe desetljeće sreće. Ako išta znam o roditeljima, to je da su sretni ako su im djeca sretna. Znaš u čemu griješimo?

30

Vjerujemo da je život nepromjenjiv i da kad uzmemo jedan pravac moramo da idemo njime do kraja. Sudbina, naprotiv, ima mnogo više mašte od nas.

Meni ćeš, prijatelju, ostati isti, šta god odlučiš, i ja ću to što odlučiš smatrati jedinim mogućim nakon što odlučiš, samo, iskreno, volio bih da vas ponovo vidim sretne, pod istim kišobranom, na istoj onoj stijeni iznad našeg sela, lakše bi vjerovao da će se i moji snovi ispuniti. Svako od nas ima svoj san, pozornicu na kojoj čeka svoj aplauz...

– Ljepotice, da platimo.

– Je li kafa bila kako ste naručili?

– Malo si se potcijenila što se tiče slatkoće, ali dobra je...

31

Sveta stolica – 'isi odavde?

– Zar je tako očito?

– Ma ne, ništa posebno, samo izgledaš drugačije od onih koji ovdje svraćaju, pa sam pomislila da si stranac u našem gradu?!

– Tako nekako.

– Smeta li ako sjednem, nema nikog, a ovdje je najtoplije.

– Bilo bi mi drago, i meni je dosadilo da budem sam.

– Čekaš nekog?

– 'e!

– Odakle si?

– Iz Mostara.

Tu se nasmijaše oboje. I Azra i Taib.

– Zaklela bih se u šta hoćeš da smo sve ponovili kao i prvi put kad smo se upoznali, reče Azra kroz osmijeh u čijoj se dubini, ipak, u odnosu na njihov prvi susret sad krila toplina, brižnost i pažnja koja se jako brzo nataložila za mjesec dana koliko se već viđaju.

– Lahko se upamti što se voli! – reče Taib.

Azra ga samo pogleda s otvorenošću cijelog svog ženskog bića i promumlja kroz usne „aha”.

Iznenadila se radošću koja ju je obuzela kad ga je vidjela da ulazi u kafanu. Jedva je dočekala kraj smjene da se potpuno posveti njemu i njegovoj priči. A pričao je o svom prijatelju Mustafi i njegovoj Razi. Iz boje njegova glasa jasno je razaznavala koliko voli to dvoje ljudi i upijala ga pamćenjem da usporedi s onom kojom će nekad spomenuti njeno ime.

– Vi žene ste čudo, sreća pa to tako rijetko imate na umu! – reče joj na kraju priče kroz osmijeh.

Na TV- u su se davale vijesti o skoroj posjeti pape Bosni i Hercegovini.

32

– Znaš li da je čovjek koji izrađuje ovu stolicu za papu moj dobar prijatelj?

– Ozbiljno, i ti svakog znaš, izgledao si mi kao neko ko ne prijateljuje s drugom vjerom.

– Prijateljujem ja sa svakim ako mi se učini dobrim insanom. A Sejo nije druge vjere, musliman je kao i ja, ali eto, pravi svetu stolicu.

– Što je zovu sveta stolica?

– Jesi li ti znala da je jednom žensko bilo papa?

– Molim?

– Da, jedna žena je bila papa i zbog nje je i nastala sveta stolica.

– Nikad to nisam čula.

– Ma slab je, čini mi se, taj fakultet što si ti potjerala – reče Taib zadirkujući je i poče joj priču o ženi papi.

U devetom vijeku jedna žena je postala papa. Ona je bila gospodar Rima, svijeta i raja i vladala pod imenom Jovan VIII. Svetu papsku službu završila je tako što je na svijet donijela dijete za vrijeme procesije u Rimu pred zgranutom gomilom koja je zapanjeno posmatrala kako se papa porađa.

Nakon ovog skandala, kaže dalja priča, papa Benedikt ustanovio je običaj da se preko probušene stolice provjerava spol budućeg pape. Probušena stolica od crvenog mermera trebala je da omogući biračima da se pregledom i dodirom uvjere u papinu muškost. Tek nakon takve provjere Hristov namjesnik je mogao da preuzme Petrove rajske ključeve. Ta jedinstvena svetkovina postojala je sve do 16. vijeka. Kad nije bilo sumnje o papinom spolu, čuo bi se uzvik: „Muško je!”

– E, to je reći žensko! – reče Azra, zamišljajući slike koje joj je Taib upravo podastr’o.

– Teško je i zamisliti koliki napor je Jovana morala uložiti da stigne do tog položaja.

– Šta misliš bih li ja mogla postati papa? – upita Azra.

– Ne bih to volio.

33

– Zašto? Ne voliš žene da vladaju?

– Ma ne, nego ako bi ti bila papa, ne bih li ja onda ispao papučar?

Oboje se nasmijaše a pogledi im se susretoše. Azra ne izdrža, osjeti rumen na obrazima i spusti pogled na novine ispred sebe.

– Evo piše da su najinteligentnije osobe, prema nekom istraživanju provedenom u Americi, vozači kamiona.

– Pih, a ja nemam ni vozačke – reče Taib uz osmijeh – ali znam da nijedan vozač kad ostane bez goriva neće proći pokraj pumpe i reći: Nemam vremena stati da sipam gorivo, kao što to mi, pješaci, često činimo.

Nakon ovih riječi namignu joj, ponovo se upadljivo zagleda u njene oči i nasmiješi djetinjim osmijehom.

Izašli su u šetnju. Taib je Azri imao čudan hod. Truntav.

Gegao se dok je išao i pri tom je često svojim ramenom udarao u njeno. Isprva je šutio, a onda kao da ga je nešto razgalilo, oslobodilo, bez uvoda poče govoriti.

Nije zapamtila sve njegove riječi, ali su joj se neke urezale duboko u sjećanje.

– Nisam odavde, nisam ovdje rođen, proveo sam u ovom Sarajevu nepune tri godine mladosti, kao srednjoškolac u Gazijinoj medresi, ali ipak volim ovaj grad. Ma kako moje rodno selo bilo kolijevka onih dječijih, najtoplijih sjećanja i osjećaja, ovaj grad je tako duša ove Bosne, ove zemlje, koju volim i koju ću voljeti do kraja života, makar ona tražila da i taj život dam za nju. Činio sam to u prošlom ratu, spreman sam i opet bude li, ne daj Bože, trebalo.

34

Jesmo li, ovo, postali prijatelji?

Azri je Taibova prisutnost godila. Misli o mogućoj zajedničkoj budućnosti koje je prije tjerala iz glave ne želeći da je novo razočarenje u životu ponovo pomete sad su se javljale u punoj snazi. Posmatrala ga je, gotovo kriomice pratila sve njegove pokrete u želji da ih shvati i da im se prilagodi. Nije znala puno o njemu, tek fragmente koje je teško mogla smjestiti u jednu priču, ali znala je, svojim ženskim bićem jasno osjećala, da počinje da se veže za njega posebnim emocijama i da joj to vezanje godi. Počeli su da se viđaju skoro svaki dan.

Da se navikavaju jedno na drugo. Taib je našao neki posao u Sarajevu i dijelio s njom skoro sve slobodno vrijeme koje su imali. Pričali bi, šetali, sjedili.

Dan za danom donosio je neku posebnu bliskost koju nije mogla smjestiti u samo prijateljstvo, a opet niti u neku vezu, mada joj je jasno na njeno u šali izgovoreno pitanje: „Jesmo li, ovo, postali prijatelji?” odgovorio prekrasnom rečenicom za koju je, po brzini izgovora, pretpostavljala da nije njegova, da ju je kao i mnoge slične zapamtio, ali joj se toliko svidjela da nije htjela provjeravati.

Davati prijateljstvo onome ko traži ljubav, isto je kao nuditi hljeb onome ko umire od žeđi – odgovorio joj je tad.

Oprezno je slagala zrnce po zrnce njegove prošlosti, nikad ne nagleći, uvijek čekajući da on sam počne, a onda tek ponekim pitanjem šireći njegovu priču.

Istovremeno je pazila da od svoje ne kaže ono što je pokopala u sebi i htjela da sakrije za sva vremena. Nije mu spomenula kako nešto sudbinsko vidi u tom da je trebao biti hodža, da je to podsjeća na njenu prvu i jedinu pravu ljubav. Čuvala je to od njega jer bi time otvorila i onu drugu priču. Ranu svoju kojoj zavoje nikad više nije htjela dirati.

35

Znao bi joj recitovati svoje stihove. Nekad bi stihom postajala obična njegova izjava. Imao je interesantan način izražavanja i moć da od obične stvari, obične priče napravi mistiku. Godilo joj je to. Godio joj je on. Godila je sama sebi pored njega. Bilo je lijepo vjerovati da mu znači u životu, da mu je ono njegovo 'ešto, kako je znao osloviti, podvlačeći joj kroz osmijeh da poenta nije u 'ešto nego u 'jegovo.

Nakon što joj je mama darovala kompjuter ponudi joj se da instalira neke programe koji su joj trebali za fakultet kojem se nakon poznanstva s njim bila ponovo ozbiljnije posvetila. Ostao je dokasno zabavljen pregledanjem i isprobavanjem mogućnosti koje je kompjuter nudio i ona se osmjeli da mu predloži da prenoći, što nije činio od one prve večeri.

– Puno bi bilo dva puta ponavljati grešku – reče joj.

Azra se ujede za jezik, misleći kako je pogriješila, a onda on posegnu za telefonom i ču ga kako nekom daje adresu da dođe. Ne bi joj to drago. Već je nekolika puta okusila kako zna biti jednostran i učiniti neke stvari bez ikakve konsultacije.

– Koga to zoveš u ovo doba da dođe? – upita bojažljivo.

– Neke svoje drugove!

– Pitam li se ja išta tu, šta će reći komšiluk kad vidi muškarce da mi ulaze u 11 navečer?

– Ma, neće dugo, to su raja iz škole, ne žive daleko.

– Ali zašto?

– Pa da bih ja mogao ostati ovdje noćas.

– Ne razumijem.

– Zovnuo sam prijatelja da nas šerijatski vjenča – reče on, kao da joj saopštava rezultat neke utakmice.

– Molim!

– Nadam se da nemaš ništa protiv?

– Pa, ti nisi normalan! Šta će tvoji prijatelji misliti o meni?

– Da si se lijepo udala – reče on uz osmijeh.

36

Šesti od pet Nastavili su živjeti skupa u Azrinom stanu. Bez nekih drugih bitnijih promjena. Azra je radila u kafiću svoje mame, vanredno studirala, a on je, iako često mijenjajući poslove, uspijevao zaraditi koliko je potrebno da zajedno s njenim primanjima pristojno žive i imaju vremena za sebe. Njenim prijateljima i poznanicima on je bio čudan izbor za nju, a tako isto ona njegovim. Prijašnju samoću utoplili su jedno drugom, sve ostale navike i dalje su bile ponaosob. Ti zajednički trenuci koje su dijelili nisu se uklapali u sve Azrine pretpostavke i zamišljanja, ali se osjećala lijepo, voljeno i odlučila zažmiriti na neke sitnice kojih nije bilo, a za koje je prije Taiba mislila da život znače. Redovno su obilazili njegovu mamu i primali ljubazno njenu, mada, već od prvog susreta, između njene mame i Taiba nije bilo velikih riječi. Nije joj se svidio i ona to nije htjela sakriti. Desio se u donekle nesretnim okolnostima. Taib je taman primio vijest od svoje mame da joj uskraćuju malu garsonjeru u kojoj je živjela i bio jako ljut. Kad ga je njena mama pitala šta namjerava učiniti, reče joj da će otići u svoje rodno mjesto i nadležnim reći da njegova majka, žena šehida, majka borca, neće izaći na ulicu i da o tom nema priče.

Kad je mama, začuđena njegovim odgovorom, upitala misli li da će ga tek tako poslušati, odgovorio je da misli, jer će inače krvi biti posvuda, to je linija pravde ispod koje on ne pristaje da živi. Azrinu mamu su uplašile njegove riječi i odlučnost s kojima ih je izgovorio.

Odmah je otišla, a kasnije nazvala Azru i rekla joj da se udala za luđaka. Upravo to joj je ponovio i Taib nakon mamina joj odlaska.

– Sad će ti mama misliti da sam lud, trebao sam prešutjeti istinu!

I Azra se prepala njegovih riječi, jer ih je izgovorio tonom i gorčinom koju nikad prije nije vidjela kod njega.

37

– Nemoj me se bojati – tješio je.

– To su samo moje emocije koje se uključuju u onim bitnim, sudbinskim stvarima. Nije meni problem naći smještaj mami, ali mi je problem dozvoliti da je na ulicu izgone upravo oni koji primaju plaću da brinu o njoj.

Nakon tog događaja nastupilo je jedino zatišje među njima. Nisu se posvađali, nisu se sporječkali, samo je nekoliko dana vladala tišina i ona nevidljva, ali opipljiva težina koju je izazvala gorčina njegovih osjećanja.

Nakon toga, oboje su izbjegavali diranje u te osjetljive teme. Darovali su jedno drugom povjerenje i odnosili se međusobno u skladu s njim.

On je polahko usvajao navike zajedničkog života koje su mu kao sinu jedincu falile, a ona je potaknuta Taibovom religioznošću ponovo oživjela vezu s Bogom i osjećala sreću kad bi stajala u namazu.

Kad je to učinila prvi put strepila je kako će on reagovati, hoće li možda pomisliti da mu se umiljava time, ali, nakon predavanja selama, on joj se samo nasmiješio i poljubio je u čelo.

Imao je poseban, svoj, odnos prema vjeri i Azra mu je zavidjela na njemu. Taj mir mu nikad ništa nije poremetilo otkako ga je poznavala. Nikad joj nije spočitao nijednu grešku. Ako bi nešto pitala o vjeri odgovarao je, inače, osim kada bi govorio o svojim osjećajima života, nije pokazivao nikakvu gorljivost kakvu je znala sretati kod vjernika još od onih dana u izbjeglištvu u Njemačkoj. Kada bi nakon zajedničkog namaza, pokušala brižljivo da ga ukori što svoje znanje ne dijeli s njom, odgovorio bi da se Bog stara da svi njegovi robovi dobiju odgovore onda kada im trebaju, i kada je najbolje za njih da ih čuju.

Redovno je čitao. Skoro svakodnevno donosio nove knjige uz koje bi ostajao ponekad i do zore. Trudila se da pored svojih obaveza barem prelista većinu njih, kako bi na taj način bila još bliže njemu i u toku s njegovim 38

mislima. Čitao je historiju, književnost, filozofiju i religiju. Bio odličan sagovornik u danima kad bi pripremala ispite za faks, mada ne baš od neke koristi kad je u pitanju samo polaganje ispita.

– Zašto nikad nisi upisao fakultet? – pitala ga je.

– Jesam!

– I? – Nije to za mene. Uvijek se tu nađu neki tipovi koji umjesto da otvaraju nove horizonte studentu nastoje svim sredstvima nad njim liječiti komplekse svojih života, a ja imam dovoljno svojih da bih podnio da nosim i tuđe. Previše teorije, premalo prakse, mada sam na neka predavanja redovno išao i dosta naučio od njih.

– Lakše bi ti bilo s diplomom, radi toga govorim. Imaš znanje, ali bez diplome...

– Zato će mi žena završiti fakultet! – prekide je Taib uz osmijeh.

Znala je da ne voli tu vrstu razgovora. Znala je da je izbačen iz srednje škole, da je zbog buntovnog stava teško prolazio i kasnije.

– Fali mi škola – reče joj jedne noći dok su gledali TV. – Fali mi, ali na neki način sam navikao da je nemam. I teže je i lakše bez nje. Teže kad tražim posao, lakše kad tražim sebe. Vidiš, ja držim da je vrhunac zemaljskog života spoznaja Boga, a da bi se Bog spoznao, čovjek treba spoznati sebe, a spoznati sebe danas je jako teško.

Sistem obrazovanja, koliko god je dobar, ipak uobličava čovjeka, šablonizira ga, rijetko nas uči misliti, većinom je to učenje šta da mislimo, a to su dvije veoma različite stvari. Nema tu razlike između svjetovne i vjerske škole.

Vjerske čak i više teže šabloniziranju, utamničavanju misli i razmišljanja, mada i moderna nauka danas postupa u praksi gotovo isto, možda i više. Religija kaže na kraju je Bog, ostavlja ta vrata otvorena, a nauka i za Boga hoće dokaz, iako sama nema onog osnovnog odgovora svih pitanja ako ukloni Boga. Odgovora na pitanje odakle smo, odakle život na ovoj planeti, ova 39

voda, sva ova raznolikost koja krasi bašču prirode. Ne volim puko memorisanje, ne volim ljude koji kažu: nemoj čitati tu i tu knjigu, ona je opasna. Kakva je to istina koja se boji da će biti pobijena jačim stavovima?

To je odabrana varijanta mišljenja koja ne može biti vjera, jer vjera se ne boji nijedne knjige, Istina se ne boji nijedne laži. Islam je za mene usvajanje najboljeg, težnja ka najboljem, najčistijem, kako oko mene, tako i u meni samom. Daleko sam od svojih ideala, ali sam sretan što ih imam i što sam ih usvojio svojim promišljanjem, a ne nečijim nametanjem. Trebaju nam zakoni da nas zaštite jedne od drugih, propisi, ali ne volim puko memorisanje i ponavljanje stoljetnih rečenica, makar bile i Istina, ako nisu praćene razmišljanjem, nema kvaliteta...

Znala je da je nešto dirnulo njegovu nutrinu tokom tog dana. Možda neki problem na poslu, u razgovoru s nekim ili šta već, uglavnom bi imao tako duge i iskrene monologe nakon tih problema. Druga mogućnost je bila da će se promijeniti vrijeme. Taibu su pri promjenama vremena nailazili periodi koji bi počinjali ili kroz te monologe ili kroz nalete šutnje, zamišljenosti, odsutnosti. Azra je pretpostavljala da je to zbog ranjavanja i boravka u logoru i u takvim trenucima nastojala da se odnosi prema njemu s posebnim poštovanjem kakvo je smatrala da zaslužuju svi mladići njegove generacije koji su na svojim plećima iznijeli taj strašni rat. U tom se pogledu razlikovala od svoje mame i zbog toga često znala posvađati s njom.

– Nedostatak je nedostatak – govorila bi joj mama – ma kakav da mu je uzrok, posljedica je ista.

Znala je da joj mama želi dobro, nije sumnjala u to.

Htjela je zaštititi od tegobe života, mada bi Azra više voljela da je stala uz njene želje i osjećaje njenog srca nego što je uporno stajala na stranu svog suhog razuma i promišljanja bez emocija.

40

U tim periodima tegoba Taib je noću, u snu, počesto znao da ječi, da se naglo budi. Jednom joj je rekao da su to logoraški snovi i da bi rado da ih zadrži u sebi. Poslije takvih buđenja odlazio bi u dnevnu sobu i ostajao nekad i do jutra pišući. Ujutro bi vidjela da je to što je noću pisao uglavnom bucao i bacao u kantu za smeće.

Prihvatala je to kao i još nekoliko drugih čudnih navika koje je imao. Jedna od njih je bila da bi zbog svađa s nadređenima često gubio posao. Plašilo bi je to ponekad.

Bojala se da ne dođe vrijeme kada će upoznati i u kući taj njegov hir. Ali, kako su dani prolazili on je postajao mirniji. Zadnji posao, u obližnjoj štampariji, držao ga je već više od godinu i ona se nadala da je pronašao sebe na tom radnom mjestu.

Deset dana prije dvogodišnjice njihovog zajedničkog života s posla je došao uzbuđen na čudan, dotad nikad tako ispoljen način. Oči su mu sijale neviđenim sjajem. Činilo joj se da ga vidi u najljepšoj punini njegovoj koju je do tad samo naslućivala. Bješe istovremeno i nejak i snažan. Ganut i ushićen. Ljubazan i šutljiv. Kad ju je zagrlio pri dolasku poboja se da će od siline zagrljaja da joj polomi rebra. Pitala je za razlog, a on joj dade nepotpune odgovore. Shvatila je tek da se čuo s drugom iz zarobljeništva. Nije insistirala previše da ne naruši njegovu unutrašnju razdraganost i ushićenje mada ju je jako kopkala ta tajnovitost njegova. Narednih nekoliko noći konstantno je pisao, ali ujutro nije nalazila poderane papire u kanti za smeće. Bojala se preturati po tim njegovim zapisima, a on sam ih nije nudio, mada su slobodno stajali na stolu pored balkonskih vrata. Nakon vikend-izleta na Bjelašnicu reče joj da mora otići na dandva da nešto obavi, a da će je kad se vrati nevjerovatno iznenaditi. Navikla na njega, po dolasku s posla, da bi ubila dosadu, posvetila se detaljnom čišćenju stana.

Otvoren prozor i promaha učiniše da se vjetar zavuče među njegove uredne složene papire na stolu i razbaca ih po sobi.

41

Ona potrča da ih sakupi. Prva pomisao joj je bila da sve vrati kako je i bilo i ništa mu ne govori jer se bojala njegovog nepovjerenja, posebno u tim momentima kad je stalno preturala po glavi razlog njegova odlaska i još više to iznenađenje koje joj je obećao. Nadala se duboko u sebi da će to biti ono što je toliko priželjkivala.

Vjenčanje. Pravo vjenčanje. Sa zvanicama, s bijelom vjenčanicom, buketom, svim onim o čemu svaka žena čitav život sanja. Imalo je i smisla. Dvije godine su već zajedno. Azra poče kupiti listove i slagati ih po obilježenim stranicama, pomalo slučajno, a pomalo namjerno, bacajući poglede na ispisane redove. Na kraju znatiželja nadvlada oprez, složi sve listove po redoslijedu i poče čitati.

42

ŠESTI OD PET Ispod je manjim slovima pisalo Sjena jednog Taiba, a onda je bilo prekriženo nekoliko puta.

Poče da čita: Jusuf Počet ću pričom o Jusufu. Kako god razmislim, čini mi se najboljim da je kažem na početku. Barem onaj kratki dio za koji kasnije neće biti mjesta.

Rođen je kao najmlađe muško dijete u velikoj porodici Jakuba i žene mu Muškije. Tačnije rečeno, bješe dvanaesti sin.

– Mašallah, Jakube! – reče mu hodža Dervo – šteta bi bila ne dati mu ime Jusuf, po Jusufu pejgamberu, kad već toliko zajedničkog ima s njim.

Jakub ga posluša. Bi mu drago da ga neko barem riješi tog razmišljanja o imenu kad nije mogao drugih briga. A briga je bilo. Trinaestero gladnih usta upiralo je pogled u njega svakog jutra.

I tako, godine šezdeset i neke, život poteče u Jusufa, sina Jakubova. Jedino je majčino mlijeko bilo samo njegovo.

Sve ostalo zapadalo ga je po redu starosti. Molio je Boga još k'o dječak da se opanci na nogama jedanaestog brata raspadnu kako ne bi zapali njega. A zapadali su, i veliki i poderani, kao i druge rite koje su od drugih iznosane visile s njega. Ali, imao je Jusuf i nešto svoje. Imao je prelijep osmijeh koji mu nije silazio s lica. Majka mu je govorila da se taj osmijeh pojavio još nakon prvog dojenja do sitosti, i eto od tad Jusuf njega nosi na licu.

Imao je i jednu razliku od života poslanika po kom je dobio ime. Njega su braća voljela.

Trebalo je stisnuti u selu pa makar zadirkivati Jusufa za nešto. Odmah bi se tu našla barem trojica – četverica njegove braće da šakama, ili već čime stignu, riješe 43

nesporazum i bilo kakvu drskost. Stariji su nekad kroz šalu, sanjajući stoljetni san da prokopaju brdo iznad sela i dovedu vodu znali reći: „Eh, da se kakav kamičak hoće s njega otisnuti pa malog Jusufa malo nareziliti, braća bi mu brdo s poljem sravnila.“ Godine su prolazile. Braća rasla, Jusuf bivao sve ljepši i ljepši. Kad prvom bratu već bješe dvadeset i četiri godine i djeca mu se izrodiše, zovnu ga jedne jeseni daidža mu Rifet da ide s njim u Njemačku. Iduće jeseni on zovnu i drugu odraslu braću. Uskoro Jakubova polja ostadoše bez kosaca, a torovi bez čobana. Braća su jedan za drugim stasavajući u momke odlazili put daleke zemlje. Jakub se nije žalio. Ni bez čega ga nisu ostavljali, osim bez stalne vike i graje koju je imao u kući. A opet, i za to imao je Jusufa, njegov osmijeh i njegovu pjesmu.

Bosnom se vrijeme u klupko prelo. Šuškali dani i lijegale noći. Sinovi se ženili, rađali djecu i iz zemlje daleke slali i med i mlijeko. Samo je Jusuf, još neoženjen mada s isprošenom Ilhanom, pod strehom babine kuće dočekao tešku bosansku moru. Uzalud su stizala pisma i pozivi braće. Ostao je, braći htjede poslat samo babu i majku, ali oni ne htjedoše ni čuti da odu sve dok je on tu...

A sad nakratko oprostite nevještosti mog pisanja, ovu priču odložite u pamćenje i poslušajte drugu, kao da smo na samom početku, barem do onih stranica na kojima će se jedna uplesti u drugu.

44

ŠESTORKA Noć je nudila samo obrise umorne šestorke.

– Osjećam se kao šestar! – reče Crni.

– Zašto?

– Ne znam. Sve vrijeme ovaj prostor između naših i njihovih linija vidim kao onaj bijeli list u školi u koji trebam ubosti šiljak šestara i opasati krug.

– Možda je to zbog minobacača na leđima?

– Možda.

– Kako se ti osjećaš, Hamo?

– Kao kurirka M. kad odnese poštu vezisti Mehi.

Za tren prostor ispuni nevidljiva svježina osmijeha.

– Možete li se, molim vas, bojati šutke? – procijedi Zufer mrtav ozbiljan.

Svi pogledi se zaustaviše na njemu kao na onoj zamišljenoj tački gdje Crni treba da ubode svoj šestar.

– Što ideš s nama kad ti smeta? – zapita Muris.

– Strah me ići sam! – odgovori hladno.

– Ima li šta protiv straha, Efendija?

– Ima, još više straha.

Nalet vjetra s rijeke donese hladnoću i šestorka utihnu.

Dva svijetleća metka probušiše nakratko crninu iznad njihovih glava. Još malo i valja zagaziti vodu.

Muris je pažljivo pipao obalu. Ostali su pratili njegove stope. Zlata su vrijedile u minskom polju. Efendijino uho osjeti dah.

– Samo da ti kažem, onaj lijek protiv straha djeluje – oču s usana, razvučenih u osmijeh.

Da ga prerano ne uhvati šandoprc, pomisli Efendija i prisjeti se njihovog prvog susreta.

Prikovani granatama u ničijem prostoru čekali su smrt svakim gelerom koji je frktao oko njih, gaseći nadu u život kao što lokva na putu gasi čik cigarete. Smetala je u tim časovima nada. Tjerala na strah, a on se više trpjeti 45

nije mogao. Onda se pojavio on. Kao da je iznikao iz trave. S budalastim osmijehom na licu.

– Kuda ćeš, budalo? – pitali su.

– Kad ne možeš nazad, nije loše probati naprijed! – čuli su.

Za oko sat vremena granatiranje je prestalo. Njihove minobacačlije imale su prečeg posla. Smišljali su priču o ludom baliji koji se pojavljuje niotkud. Otad je s njima.

Do njegovog dolaska bilo ih je pet, pa su njega nazvali jednostavno ŠESTI. *** Nakon obavljene akcije skloniše se u mlin nedaleko od rijeke. Mlin nije nudio neku veliku zaštitu u slučaju da počnu prebirati granatama, ali štitio je od iznenadne kiše i nudio priliku da se zapali.

Zufer je previjao Murisovu nogu, ne obazirući se na upadice ovog drugog.

– Nemoj, Zufere dragi, ići u medicinske sestre, niti umiješ previjati niti dobro izgledaš!

– Sačekat ću ja da injekcija protiv bolova prestane djelovati, pa ću uživati u tom tvom humoru – odgovori mu Zufer.

Ostali su pušili i gledali u Efendiju.

– Reci mu! – procijedi Crni i obori pogled.

– Šta da mu kažem? – reče Efendija i otpuhnu.

– Reci mu da postoje pravila. Da se ponekad ponaša kao dijete.

– Pa eto, ti mu reci, uostalom, svi smo mi djeca. Jedina razlika je u našim igračkama.

– Pustite se te prazne priče – oglasi se Muris. – Da nije bilo njega, ne bih ja sad imao šta previjati ovdje.

Zavlada ponovo tišina. Samo žubor vode što grebe prolomljenim koritom vodenice.

– Jedva čekam da zagrlim Emšu – reče Hamo nakon nekog vremena.

46

– I ja svoju Merku – doda Crni.

– A ja se nadam da ću na ovu nogu konačno nekog pokupit'? – nastavi Muris.

– Pa da i ja odahnem od brige oko tebe – dodade Zufer.

– Samo da se on vrati – zabrinuto reče Efendija trenutak prije nego li se nakon gotovo nečujnog tapata njegovo lice pojavi na vratima.

– Ljudi, jedva čekam da ih opet potprašimo – sleti mu s usana dok se razdragano počeo protezati mjerkajući upitno Murisovu ranu.

– Je l' sve uredu, buraz? *** – Svi smo mi isti, moj Efendija. Neko ima slutnju, neko sumnju, a neko strah! – reče Šesti kad po referisanju u komandi nakon prošlonoćne akcije uđoše u svoju sobu u kasarni.

– Ne znam šta bih ti rekao. Tu i tamo treba odglumiti, reći što treba reći i što se želi čuti, ali, tebi ta gluma ne treba. Sam sebi se pokatkad činim kao izhrdan raonik, plazim i grebem po ovom životu, a tek ponegdje ugrizem malo tvrdine i brazdu prevrnem. Volio bih biti odlučan i nepokolebljiv na tvoj način! – reče Efendija.

– Ha-ha, ja više volim biti odlučan i nepokojebljiv, da izvineš. Otimao sam čitav dosadašnji život s trnokopom u ruci, a babom za vratom, od gore za njivu. Ja na proljeće od nje, ona na jesen od njive i livade za sebe. Da ne bi ovog rata, na kraju bi uzimala od mene.

– Živio si na selu. Šta imaš od škole?

– Vrata i prozore. Skinuo sam ih i donio kući da babi i majki barem ne puše. Ionako su joj granate krov razorile – reče kroz osmijeh.

Ugasiše svjetla. Nekoliko minuta gorila je samo svijeća tišine, a onda Efendija ponovo progovori.

– Jak si momak, ali samo da znaš, zehru si više bučan i zehru više nasmijan da bih povjerovao kako u tom ne 47

sakrivaš bunar tuge i gorčine. Ne moraš mi reći, samo se nudim, ako budeš imao potrebu.

Odgovorila mu je tišina koju nakon nekog vremena opet on prekide.

– Je li u pitanju djevojka?

– Nije… u pitanju je žena.

– Na to sam i mislio! – uzvrati Efendija.

– Nisi na to mislio, u pitanju je žena. Tuđa žena.

– Znaš, brate, sad bih opsovao da mislim da ima ikakve koristi od tog!

– Zašto? Toliko je ružno?

– Ne, ne, možda bi mi nekad bilo dok sam život i vjeru iz knjiga čit'o, sad mi je to što reče obično, sasvim obično i ljudski, no opsovao bih jer te upitah.

– Ma ne beri brige, jednom ćemo i do moga sela doći, a tad će svi saznati.

– Zato si ovako obijestan u ratu. Želiš poginuti i riješiti se boli?

– Griješiš, Efendija. Ovaj rat je prilika. Želim, ako on pogine, a ja ostanem, da budem hazur na njenu ruku.

– Sad si me iznenadio, priznajem. Nije lijepo željeti drugom smrt.

– Da mu je želim sam bih ga ubio. Ovo je onako, da budem uz Božiju. Moje ako na to moguće ako. Ništa ja ne želim. Ja sam hoću da budem spreman. Ako sam te iznenadio, neka sam. Zbog iznenađenja me i držite sa sobom, nisam li ja šesti od pet i neće li tako uvijek biti?

– Nisi šesti od pet, ti znaš.

– Ne smeta meni. Vas pet i ja šesti, višak od kog glava ne boli ili glava od koje višak ne boli! Tako mi je kroz čitav život.

– Ne znam šta da ti kažem, prijatelju!

– Samo reci da može.

– Može, zašto ne bi moglo. *** 48

Samo što se uvedoše u san, kasarnom odjeknu glas ezana. Oču se žamor. Oni koji su redovno obavljali molitvu krenuše prema česmama, oni koji su to činili samo u specijalnim prilikama proviriše kroz prozore, pa kad ne vidješe komandantov džip nastaviše da spavaju.

– Efendija, ezan, sabah! – progovori Šesti, koji još i ne bi zaspao.

– Ezan jest, sabah nije – odgovori mu Efendija. – Ovo se opet onaj Muho prenuo iz sna.

– Koji Muho?

– Ma ima u drugoj četi jedan momak. Dobar praktičar vjere, ali mu nisu sve ovce na broju. Kad legne samo mu je jedno na umu, da prvi ustane i ezan prouči. Vjerovatno su noćas u komandi i drugi imami pa je legao sa strahom da će ga neko preteći. Evo vidiš, taman što smo sklopili oči on se prenuo.

– Pa eno neki idu da klanjaju, hoćeš li im reći?

– Ma, ne treba se petljati gdje nam nije mjesto, ne petljaju se ni oni u naš raspored, snaći će se. Čudno mi da si se tako lahko ti probudio.

– Ma, nisam ni spavao.

– Razmišljaš?

– Ma, došlo mi, pitam se hoću li ja biti puno griješan što još nisam otkrio Boga? Slabo znam o vjeri, osim onog u mektebu što sam nekad učio, a sad, da budem pošten, zaboravio. I kad stanem da klanjam s vama, ja ti ne znam ništa osim Elhama.

Efendija se nasmija, sage ispod kreveta, izvadi neku knjižicu i prinese mjesečini uz prozor. Pročitat ću ti nešto: Čovjek jednom prošaputa Bogu: „Bože, reci mi nešto.”

U tom trenutku ševa zapjeva, ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: „Bože, reci mi nešto”, i grmljavina se prolomi nebom, ali čovjek to nije primijetio.

49

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: „Bože, dopusti mi da te vidim.” Sjajna zvijezda zasja, ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: „Bože, pokaži mi čudo!” I život se rodi, ali čovjek to ne opazi.Već razočaran proplaka: „Samo me dotakni i znat ću da si tu.” Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka… ali on samo otrese leptira i nastavi. 'e shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…

– Jesi li to ti napisao? – upita Šesti.

– Nisam, ali mi se sviđa.

– Eh, liči mi na tebe, a opet ne bih volio da je tvoje.

– Što?

– Pa, ti umiješ govoriti tako, mada umiješ i onako kako ja razumijem i to mi se sviđa. To sad što si pročitao nekako je mehko, ne znam kako da kažem, nekako ženskasto, a ne bih volio da mi komandir bude takav.

Na trenutak zašutješe, a onda se ponovo javi Šesti.

– Znaš, ja Boga doživljavam na svoj način, samo, ponekad se bojim da sam ja daleko od Njega.

– Zašto?

– Zbog grijeha.

– Kakve to velike grijehe misliš da si napravio?

– Vrijedi li i dalje ona ponuda za rame za plakanje?

– Heh, da mi je to od tebe doživjeti, da zaplačeš, pristao bih da ne spavam dva-tri dana – reče Efendija kroz smijeh.

– Ma neću plakati, nego sve nešto razmišljam, možda ipak u ovom ratu ja poginem, a nikad nikom nisam ispričao svoju priču.

– Hajde, ne budali, o čemu razmišljaš. A priču pričaj ako ti se priča, svakako sam se već razbudio.

– Zove se Ilhana. Ilhana Šeha. Mlađa je od mene četiri godine. Od malena su je pratile dvije zvijezde, ljepota i bogatstvo. Otac joj je još šezdeset i neke otišao za 50

Njemačku. Fine pare zaradio. Kuću napravio. Uz kuću je valjda htio praviti i djecu, ali nije mu se dalo. Imao je samo nju i to, da budem iskren, niko u selu nije vjerovao da je njegova. Rodila se nekako van datuma.

– Kako van datuma?

– Pa on bi dolazio jednom godišnje iz Njemačke gotovo uvijek u istom mjesecu, a ona se rodila mjesec prije tog mjeseca njegova dolaska.

– Zar se to na selu može sakrit'?

– Ne može, ali šta ćeš, ni žene nisu previše ogovarale.

Kad te neko bije jer si nerotkinja, svejedno ti je hoće li te kasnije biti što si s drugim legla, barem si oprala obraz za one prve optužbe.

– Dosta logično, ali ne bih se zakleo da je i ispravno – dodade Efendija.

– Bilo kako bilo, ona se rodila. Isprva valjda ni on nije shvatio da se ne poklapa, pa je častio sve redom i pričao kako je sljedeći sin. Valjda je u svemu tome uz pomoć pića popustila vremenom obazrivost kod onih s kojima je dernečio, pa mu je neko, dok je pijan govorio o tom svom nerođenom, a spremnom sinu, rekao da će se roditi, samo dok mu Zlata smjeri na pravoga. Zlata mu je bila žena. Tad je valjda i njemu puklo u očima. Već tu noć ju je išibao, a sutradan nestao. Kad se vratio nije bio sam. Nepoznati ljudi su došli s njim. Sve mu oduzeli.

Ostala mu je, doduše, kuća, ali opuhana k'o konjske jasle. Za godinu dana je na kocki, piću i ženama prokockao i proćerdao sve što je zaradio za jedno desetljeće.

Tako je Ilhani od ono dvoje što je prije krasilo ostala samo ljepota. Dva puta je on i nju i majku izgonio iz kuće, ali Zlata, ma šta pričali za nju, nije htjela da babi još veću sramotu nanese, a zbog Ilhane ni na most pa skočiti nije mogla. Trajale su te trzavice i skoro dvije godine, a onda se primirilo, on je prestao piti, ponešto počeo i raditi i sve se naoko smirilo. Tad nekad smo se i 51

nas dvoje našli. Babo joj je bio nabavio dvije krave, a kako smo im blizu, komšiluk gotovo, često smo miješali hajvan i čuvali zajedno. Tu su ti ti problemi. Da sam je zagledao dok joj je babo bio bogat, moji ne bi imali ništa protiv, ali ovako, budući da mom babi nije nikad pošlo za rukom da stekne neko bogatstvo, ostalo mu je da tu žeđ napaja vizijom poštenja. Čim su nas u selu skontali da smo ludi jedno za drugim i to došlo do njegovih ušiju, posjeo me na tronožac u sobi i održao vaz. Ne zamjeri na izrazu, ali znaš na šta mislim.

– Znam šta znači vaz, ne sekiraj, i meni su vazili.

– Posadio me preda se i sahat vremena pričao o poštenju, o tome kako je on zarad tog poštenja čitav život i ostao siromah, ali mu nije žao, kao bogat je u duši. Čuo sam mu tu priču hiljadu puta i bio dovoljno zreo da shvatim da on njome nadomješta kajanje što nije imao hrabrosti kad su drugi otišli put Njemačke za boljim životom da i on ode za njima. Znaš, mog oca je baš kao i mog dedu Husrefa kroz život proganjala sjenka pradede mi Adema.

Taj pradedo Adem oženio se iz Sarajeva udovicom koja mlada ostade bez muža. Bila je sirota, ali njen svekar je prihvatio k'o rođenu šćer i kako nije im'o svog evlad, sve imanje dao njoj po samrti. E tad ti je moj pradedo pohasio. Od'o se piću, kocki, ženama. Naposljetku doveo i nekakvu Švabicu na tu moju pranenu Umihanu. Helem, ubrzo je spisk'o što je beg godinama stic'o. U to obolio, Švabica mu otišla, a on na postelji ost'o deset godina.

Umro je uz Drugi svjetski rat. Narod ga prezir'o, jedino ta pranena, kažu, k'o evlija je bila, pazila ga do smrti mu.

Dedo je valjda pamtio svog oca i nosio stid u sebi. Živio da mu neko kaže kako je isti majka, a valjda nije imao sreće, jer je ličio na babu mu ko jaje jajetu, baš kao što kažu i za mog babu. Helem, ja sam ti po njihovom imao sreću da budem likom na pranenu Umihanu. Valjda sam zato i deverli glave. Možda pola od ovog ne bih znao da nije bilo tih pridika babinih, a kasnije majčinih objašnjavanja, mada ih skoro nisam ni slušao, jedva bi 52

čekao da završe pa da s prvim mrakom odletim mojoj Ilhani u bašču. Ali jedne večeri nije me sačekala.

Sutradan je nije bilo ni u čobanluku. Umjesto nje, krave je čuvala njena majka. Tek nakon sedmicu ujagmio sam da je vidim i popričam s njom. Saznao sam šta je donijelo red u njihovu kuću. Roditelji su bili odlučili da njenom ljepotom vrate nekadašnje stanje. Tražili su bogata zeta. I valjda ga u svojim glavama bili i našli.

Jedan Jusuf, sin Jakubov, iz susjednog nam sela, imao je puno braće i svi su listom do rata završili u Njemačkoj.

Fin i lijep momak. Znao sam ga. Babo joj je čekao da napuni sedamnaest i bio je spreman da ode i ponudi je Jakubu, Jusufovu ocu, k'o da će je ovaj za se uzimat, a ne za Jusufa.

– A ona? Kako se ona ponašala?

– U početku je sve bilo isto, nalazili bi se ponekad kradom, ostavljali jedno drugom pisamca. Ja sam radio i štedio k'o crv. Nadao sam se da će doći neko rješenje i borio se da budem spreman. A onda je mene zakačila vojska. Godinu dana u Zaprešiću. Pisao sam joj, ali znao sam da pisma ne dobija. Kad sam se vratio sve je bilo gotovo. Na ruci je nosila prsten, oko vrata ogrlicu. Bila je dogovorena. Tad sam pio k'o ćuko. Sve što sam bio uštedio tad sam popio. Uspio sam nekako da se jednom nađem nasamo s njom, tad mi je rekla da ne može drugačije. Otac i majka je zaklinju mlijekom koje je dojila. Rekla mi je da me ne voli manje, ali da ne želi učiniti nešto što će starog šejtana iz njene mladosti vratiti u njihovu kuću. I zaista, stanje im se popravilo. Jakub je pomogao njenog oca, ovaj kupio traktor i po selu obavljao mnoge poslove te lijepo i zarađivao. U nekoliko navrata i neka Jusufova braća su navraćala do njega, planirali su neku poljoprivrednu zadrugu pokrenuti.

– Kako si gledao tog Jusufa?

– Nisam bio ljut na njega. Mislim da on i nije znao za nas, a inače, on ti je više komad duše, nego li komad 53

čovjeka. Ne bih ti znao reći šta je da nije imao muški izgled. Toliko je lijep da bi i žensko mogao biti, i mehak, nježan, osmijeh na licu, pjesma na usnama. Nekad sam čak mislio i da nije baš sav svoj.

– Nisi mu nikad prišao i rekao?

– Mislio sam, doduše, ali rijetko sam bio trijezan, a u pijanstvu sam nekako zamrzio i sebe, pa jedno vrijeme mislio da sam i nju. Odgađala je brak. Izgleda da se ni Jusufu nije žurilo, a i njeni nakon što su ostvarili veze s njegovim nisu previše navaljivali. Onda je došao rat i sve je trebalo nabrzinu.

Htjeli su da se vjenčaju i što prije krenu za Njemačku.

Tu im je Jusuf svima pomrsio račune. Nije htio da ide.

Mada, da ti iskreno kažem, vidjevši šta se sprema u tom sam i ja osjetio dašak milosti. Rekoh, ako će je to spasiti rata, neka se uda i za drugoga. Dvije večeri prije ugovorenog dana vjenčanja poslala mi je po jednoj rodici pismo i pozvala me da se nađemo. Sreća pa nisam pošao ni previše pijan, a ni previše trijezan. Taman, rekao bih.

Taman da utolim ljubav, a da ne raspojasam strast. Ona je pričala, malo se smijala, malo plakala. Vidio sam da me voli, ali i da će se svejedno udati za njega. Osjetio sam se k'o kakvo žensko. Postavljao sebi neka pitanja o svrsi i svemu, a onda zaželio da joj složim šamar, da je uvrijedim, učinim nešto dovoljno loše da me zamrzi i time prekinem to za sva vremena.

– I jesi li?

– Jesam! Tako jako da sam se prepao da se ne ubandači.

Ali nije, samo je zaplakala. Rekla mi da me oduvijek voli, još od onih dana kad je bila djevojčica, spominjala mi sve one trenutke kad me krišom gledala, sanjala.

Nisam je mogao slušati, pri odlasku sam je odgurnuo od sebe kad je pošla da me zagrli i čuo ono što ti prije rekoh: „Voljela sam te, volim te i uvijek ću te voljeti!”

Nastalu tišinu nakon nekog vremena prekide Efendija: 54

– Takav je život, sve k'o nešto izvanjski, a ustvari, najteži je onaj što ga u sebi kuhamo i mijesimo.

– Da. Tad sam bio načisto da je moram prestati voljeti.

Zato sam i otišao od kuće čim je prva puška pukla. Nije linija za mene. Puno vremena za razmišljanje. Mislio sam da ću je nekako zaboravit'. Ali, to ti je k'o rodni prag. Što si dalje od njega, sve ga više voliš. Kad po noći gledam mjesec, vidim njeno lice. Je li mi grehota?

– Grehota?! Ne znam. Mislim da Bog ne sudi za ono što nije u našoj moći, a mislim da ta ljubav niti pita kad će, niti gdje će smjeriti. Ona ti je k'o grom. Samo trebaš paziti, rane najdublje ljubavi dovoljne su da stvore prilično veliku mržnju.

– Jest, vala, dobro si to rekao, baš k'o grom. Kad te ošine, ošine, a mržnja ponekad mislim da bi mi bila blagoslov.

Obojica utonuše u misli. Šesti je sklapao potrgane papiriće sjećanja, vraćajući sve noći slične toj u kojima je šaptao svojoj Ilhani, tuđoj Ilhani...

Efendija, koji prihvati da ga zvanjem umjesto imenom zovu, potaknut razgovorom također je puštao da mu ispod sklopljenih kapaka prolaze prošle godine. Na početku rata, kad je tek stasavao iz golobrada mladića u zrela insana i pojmio kolika je razlika između riječi vjere učenih u školi i njihove provedbe u životu, morao je kao i Šesti napustiti svoje mjesto. Njega nije otjerala ljubav, ili možda jeste, samo druge prirode. Još nije bio okusio žestinu rata, vatru bitke, sjedio je s borcima na liniji, gorljivo im prenosio znanja vjere o kojima je učio u školi. Zborio im o veličini džihada, svete borbe na putu Božijem i veličini šehadeta, smrti na tom putu.

Stariji su ga slušali bez riječi. Vidio je da njegova priča ne pije mnogo vode kod njih, ali nisu ga prekidali, pa nije ni on svoju priču.

55

Onda, nakon šehadeta jednog mještanina, dok je pokušavao drugima dočarati veličinu njegove žrtve, momak njegovih godina stade ispred njega, unese mu se u oči i vidljivo ljut reče: „Slušaj, efendija, toliko fino pričaš o tom šehadetu da mi nikako nije jasno šta ćeš ovdje, što ne ideš u borbu, što ne pogineš, kad je toliko fino!“ Ostali borci ustadoše i odvedoše mladića ustranu, koreći ga za te riječi, ali, on, efendija, osjeti žaoku bola u svom srcu, osjeti žeravicu stvarnosti. Ma koliko on nije govorio ništa što tačno nije, ipak, mladić je u pravu.

Učen je da riječ bez djela ne vrijedi.

Nakon neprospavane noći oprostio se s majkom, na očevu mezaru proučio fatihu i uputio se ka obližnjoj planini gdje je bila baza jedinice koja je važila za najjaču i svojim postojanjem ulijevala sigurnost borcima na okolnim linijama.

Primiše ga kao što primaju svakog. Niti ga tetošiše što je efendija, niti mu zbog tog išta prikačiše na pleća što drugim nisu. Godilo mu je to. Nakon skoro šest godina ponovo je bio čovjek kao i ostali. Zvali su ga njegovim imenom, zvali su ga vojnikom i bio je vojnik kao i svi drugi. Ne efendija, samo vojnik.

Prošao je brzu, ali dobru obuku. Naučenom da sluša starije još u medresanskim danima nije mu teško padala disciplina. Grupa s kojom je obučavan bila je nešto mlađa od njega, za godinu-dvije. Samo je komandir bio stariji.

Mladi, jaki i hrabri. Na obuci su ih učili da se povjere jedni drugima. Da svaki pred svima ispriča svoju životnu priču. Onda, kad bi ispričali, rekli bi im da sve to zaborave. Da nemaju kuće, da nemaju braće, da imaju samo sebe i da su sad jedni drugima jedina porodica. Da su došli dobrovoljno, da su se dobrovoljno javili u taj odred i da njihov život pripada borbi, kad ga borba zatreba, ima da se da.

56

Većina mladića u grupi redovno je klanjala, a s vremena na vrijeme dolazili su i ugledni predavači i držali im predavanja poput onih koje je on nekad držao na liniji u svom mjestu. Samo ovdje niko nije ustajao da se usprotivi.

Rat je postajao sve zlokobniji. Vijesti koje su stizale o stradanju njihovog naroda činile su da vrije krv u njihovim venama. Svaka trunka obuke shvatala se kao dug i Bogu i narodu. Iz dana u dan stasavali su u dobro obučenu grupu i jedva čekali da ih povedu u borbu. Znali su da neće čuvati liniju, da ih obučavaju za napade i proboje neprijateljskih linija.

Nakon završetka osnovne obuke podijelili su ih u grupe po dvanaest ljudi i svakoj dodijelili po jednog starijeg vojnika, u borbi već okušanog, za komandira.

I onda je došla i ta večer.

Ušao je komandant i saopćio im da se tu večer dobro naspavaju, da će ujutro rano krenuti u svoju prvu akciju.

Legli su na svoje krevete u bazi i ćutke gledali u plafon.

Ma kako je komanda bila jasna, da se spava, niko osim komandira voda nije spavao. On je, valjda, bio navikao na to, ali oni nisu.

– Je li te strah? – pitao je neko.

Da, bilo ga je strah, neka čudna ledena ruka grebala je prsima, uvrtala stomak, stezala mišiće, gušila dah, ali, naučeni su da se takva pitanja ne postavljaju, pogotovo da se na njih iskreno ne odgovara. „Svi mi osjećamo strah, ali borci ove jedinice ne smiju to pokazati, ne smije se to vidjeti na vama kad prolazite naše linije i saborce na njima, a pogotovo ne pred neprijateljem. Ko nema hrabrosti ili je ne može odglumiti, neka se odmah povuče!“ – bile su riječi koje im je komandant ponovio nekoliko puta u svojim obraćanjima.

57

– Nije hrabar onaj ko se ne plaši, nego onaj ko zna čega se treba bojati! – odgovorio je, sjetivši se riječi nekog vojskovođe o kojem je učio u školi. Učinile su mu se sretna sredina između onog što im je rečeno da trebaju govoriti i istine koju je osjećao u sebi.

Krajičkom oka, neprimjetno, prebirao je lica i pokrete onih koji su ležali oko njega. U potrazi za svojim stanjem mjerio se prema drugima.

Jedni su mirno gledali u plafon, drugi se prevrtali, treći šaptali dove i sure koje su znali. Neki su i spavali. On je ponavljao u mislima riječi kojih se držao otkako je ovaj rat počeo. Ponavljao je zikr La havle ve la kuvvete illa billahi, da nema moći i snage osim u Boga i tako je i zaspao.

Probudili su ih prije zore. Mnogo puta uvježbani, u rekordnom vremenu su ustali, uzeli svoju opremu i bili na kamionu pred bazom. Minut-dva sačekali su komandira, a onda je kamion krenuo.

– Momci, da bude jasno, ovo nije jedna od vježbi, s jutrom se očekuje napad na jedno naše selo i mi imamo naređenje da prije tog napada napadnemo njih.

Pregledajte polahko još jednom svoju opremu i kad izađemo iz kamiona neću da čujem nijednu riječ dok ja ne upitam.

Nakon nepunog sata vožnje kamion je stao i oni iskočiše željni da vide gdje su.

Kamion je stao na kraju šumskog puta, pored betonskog korita. Dočekalo ih je pet-šest ljudi s linije.

Postrojili su se u zbornu liniju i čekali da komandir završi razgovor s tim ljudima. Okrenuo im se i rekao da imaju deset minuta da klanjaju sabah. Svi su već ustajanjem u bazi uzeli abdest i samo pogledaše u komandira.

Komandir pogleda u njega. Ponovo je bio efendija. Istupi naprijed i okrenu se u pravcu gdje im rekoše da se nalazi 58

kibla. Osjetio je tremu poput one kad je u medresi prvi put pod budnim okom profesora predvodio džemat. Glas mu se činio i previše drhtav, a opet i previše tih. Hladna zemlja na koju položi čelo na sedždi dođe mu kao mehlem, da ga smiri, da ga razbudi. Drugi rekat je klanjao mnogo lakše, osjeti čak i neku posebnu milost kroz taj čin da ipak u tako odabranom društvu ima nešto što ga promeće naprijed. Nakon namaza tiho prošaputa dovu Bogu: „Ne daj mi, Bože,,da svojim kukavičlukom i nesposobnošću ukaljam ovo zvanje svoje!“ Krenuli su u koloni jedan za drugim. Prvo uzbrdo, pa nizbrdo, sve dok ne stigoše u seoce u podnožju brda.

Dvojica koja bjehoše iz tog mjesta prođoše naprijed do komandira i uskoro i ostalima objasniše gdje su neprijateljske linije.

Trenutak rasporeda za borbu bio je ujedno i znak kako ih je komanda vidjela na obuci.

Efendija se razočara kad ga komandir ostavi u pozadini s dvojicom koja će pružati podršku onima koji će krenuti na neprijateljske rovove koji su bili pedesetak metara naprijed.

Osjeti val stida i razočarenja. Osjeti svu sitnost svoga bića. Prvo kroz činjenicu da nije odabran da ide naprijed, a onda i kroz činjenicu kad čuvši da ostaje kao podrška osjeti i određeno olakšanje. Mrzio je tu svoju plašljivost i skoro molećivo pogleda u komandira.

– Treba mi neko zreo za podršku – reče mu ovaj, očito shvatajući njegove misli.

Godiše mu te riječi, mada ga nije napuštao osjećaj da su izrečene samo da smire njegovu sujetu. Tad mu komandir pruži ruku i reče riječ od koje njemu tijelo zadrhta.

– Halal olsun, efendija!

– Halal olsun – odgovori, a onda gotovo mehanički uz iste riječi rukova se s ostatkom grupe. U pamćenje mu se ureza čuđenje ljudi s linije koji su tu bili.

59

Smjestio se u razrušenu kuću odmah ispred linije, desno od njega sa sijačem bili su Samir i Ekrem. Ostali iz grupe nastavili su puziti kroz jutarnju maglu, rosnom travom ka neprijateljskim rovovima ispred njih.

Efendiji je godila samoća, jer nije bilo nikog da vidi kako mu se noge tresu dok kroz mali otvor promatra prostor ispred sebe. Ubrzo samoća poče da mu smeta, jer nije imao nikog da mu postavi pitanje šta da radi. Obuka je govorila da treba od trenutka početka pucnjave vatrom pokrivati neprijateljske položaje, ali on ih kroz maglu skoro nije ni vidio, usto, pored tranšeje koja se nazirala, tu je bilo i nekoliko kuća s mnoštvom prozora, od kojih je svaki mogao biti neprijateljski vojnik. Gdje da puca?

Koga da pita? „Bože, ne daj mi da neko pogine zbog moje nesposobnosti, naputi me na potez dobar i čin ispravan!“ *** Mada je u svijesti tražio pucanj koji se trebao čuti, nije ga mogao naći. Prvo se začuo jauk njegovog prijatelja s kojim je dijelio dvospratni krevet u kasarni. Začuo se negdje ulijevo od njegovog vidokruga. Kao odgovor na nj', iz neprijateljskih rovova osula se žestoka paljba.

Tišina se odjednom rasprsla u hiljade reskih zvukova.

Samir i Ekrem nemilosrdno su trošili svoj sijač. Začuše se i rafali s linije. Naprijed su odjekivale eksplozije bombi za koje nije znao bacaju li ih njegovi ili neprijatelj. Šta se dešava?, pitao se.

Da li da puca i na kog da puca?

Magla se dobro prorijedila, ali on nije sa svog mjesta vidio nikakvu metu. Poželi da otrči do Samira i Ekrema, samo da mu kažu gdje je neprijatelj, a onda se sjeti komandirova pogleda, duboko zagrize donju usnu i osta na mjestu, budno prateći prostor ispred sebe. Uskoro se ukazaše dvojica saboraca kako vuku ranjenog Edina.

Samo što ga skloniše za kuću unutar linije, kad u nju 60

pogodi projektil iz ručnog bacača. Krajičkom oka vidje neprijateljskog vojnika iza kuće, ispred njega, kako ponovo podiže ručni bacač.

Sad će gađati ovu kuću, pomisli. Vođen unutrašnjim nagonom, otkotrljao se do kraja prostorije i iskočio na gornju stranu. Pri doskoku ga stiže jak udar detonacije i oblak prašine. Pitanje: da li je čitav?, ostalo je u sjeni onog što je vidio dok je iskakao. Neprijatelj se spuštao šikarom niz strminu iza kuće. Dobro je čuo tog jutra lokalnog komandira kako tvrdi da su te linije iza njihovih leđa utvrđene. Izgleda da to nije bilo tačno. Četnici su bili skoro na dvadeset metara iza njih. Izvadi dvije bombe i ispravljajući se u čučeći položaj baci ih u šikaru gdje je čas prije vidio dvojicu. Bombe eksplodiraše, a kao odgovor oglasiše se rafali neprijatelja.

– Predajte se, balije, opkoljeni ste! – dolazio je glas iz šikare.

Sama pomisao na zarobljavanje ledila je krv u žilama.

Pretrčao je desetak metara do male sušare gledajući da kuća u kojoj je bio ostane između njega i linije, kako bi mu leđa bila zaštićena. Izvadi i treću bombu i baci je u šikaru iznad. Jauk koji je začuo vrati mu samopouzdanje.

Meci su fijukali kao razbješnjele ose. Sa svake strane.

Vidio je kako je Samir sijač smrti prebacio na ove što dolaze s leđa. Ekrem mu je mahao i pokazivao nešto grozničavo rukama. Nije mogao da shvati šta.

Promijenio je okvir u strahu, a da nije ni ispalio metak iz njega. Odluči proviriti iza ćoška i skameni se.

Taman kad je čučeći izvirio niz strminu prema šupi strčaše dvojica četnika. Pucao je instinktivno i neprecizno. Skoro podsvjesno je gledao kako njegovi meci paraju ledinu ispred njihovih nogu. Sreća je bila što ga nisu očekivali tu pa su na tren zatečeni zastali. On ispravi cijev i prvog pogodi direktno u grudi, dok se 61

drugi bacio na stranu gdje se otkrio Ekremu i Samiru koji ga zakovaše rafalima iz sijača.

Skoro ne dišući, opali još po dva metka u svakog, dograbi bombe s opasača prvog i bez razmišljanja ih baci u šikaru iznad.

– Tako je, momci, hvatajte ih žive, druga četa opkoli... – derao se Kemal koji se pojavio iza kuće udesno od njega, neprestano pucajući.

Efendija mu se divio gledajući kako uspravno pretrčava prostor između objekata i viče punog glasa. Odakle mu glas, pitao se. Njegovo suho grlo puštalo je samo krkljanje kad bi poželio da vrisne.

– Zaokupi, efendija! – čuo je Ekrema – povlače se, zaokupi!

Efendija konačno proguta gutu u grlu, uzviknu tekbir koliko je mogao glasno i potrča u šikaru.

Nešto neopisivo kolalo mu je venama, osjećao se lahak, ono nešto što ga je čitav život sputavalo strahom kao da je u tom trenutku susreta sa smrću nestalo iz njega.

Dokopavši se ravnijeg terena, poče pucati ispred sebe osjećajući kako mu s tim pucanjem raste neka raspojasana obijest. Skoro da se počeo smijati. U šumi na kraju ledine kojom se šikara nastavljala jasno je vidio neprijatelja kako puca na nj.

Meci su fijukali okolo, ali i pored njegove neopreznosti ne pogodiše ga. U takvom stanju stiže ga Kemal i povukavši ga za ruksak obori u zaklon.

– Jesi ti lud! – prodera se na njega.

Efendija nije imao pojma šta da mu odgovori, tek, bio je svjestan kako je taj trk na granici smrti moćan i oslobađajući. Trk iza kojeg se može pričati o veličini džihada i uzvišenom položaju šehadeta.

Hiljade tona straha odletjele su u jednom trenutku u havu, a nastalu prazninu popunila je neka ugodna toplina koja je kočila svaku drugu misao.

62

Tu sazna od Kemala da je jedan momak iz njihove grupe poginuo, a komandir i drugi momak su teže ranjeni u prethodnim dešavanjima. Poginuli je ostao među linijama, a ranjeni su u kući ispod njih. Linija je prilično stabilna prema starim položajima, loša je situacija ispred njih. Osim njih dvojice, Ekrema i Samira ne zna se tačno koliko je mještana na poziciji lijevo. Niko nije očekivao da će napasti iz ovog smjera. Treba izdržati dok ne stigne pojačanje.

Ono što su učili na obuci ubrzo se pokazalo tačnim.

Neprijatelj nakon neuspjelog proboja povlači nakratko svoje snage, a teren poklapa granatama. Minobacačke granate padale su jedna za drugom, a mali teren na kojem je smješten klin linije uskoro se pretvorio u dimnu zavjesu. Valjalo je naći dobar zaklon jer će iza granata uslijediti sigurno pješadijski napad, da l' opet preko čistine kojom su jutros pokušali ili direktno s linije, nisu znali. Neprijateljske snage bile su mnogo jače nego što se pretpostavljalo.

Kemal i efendija ležali su jedan uz drugog u svom malom zaklonu, stišćući usne pri svakoj detonaciji.

Obojici im je to bilo prvo vatreno iskustvo pod granatama, a kako se intenzitet granatiranja povećavao i granate padale sve bliže njima, polahko su se navikavali na pomisao da bi moglo biti i zadnje. Imali su samo grudobran koji ih je štitio od puščane paljbe neprijatelja ispred njih. Skoro na otvorenom, bili su lahka meta gelerima koji su zlokobno frktali. Razmišljali su da se povuku do one kuće ispod, ali tada ne bi vidjeli neprijatelja dok im ne priđe na desetak metara.

– Nemoj me ostaviti ni po koju cijenu! – prošaputa Kemal, nakon što jedna granata eksplodira nekoliko metara ispred njih.

– Ja se jedino bojim zarobljavanja, ako budem u nesvijesti, a ne mogneš me izvući, ubij me, bilo šta.

Zakuni mi se Bogom.

63

Efendija je gledao u njega, a riječi koje je čuo djelovale su mu kao san. Uporno se napinjao da izbjegne jasnost da se sve to uistinu dešava i pobjegne u neku sigurniju misao. Misao da je u bazi i da sve to sanja. Nekako mu se ona gorčina, koja ga je otjerala s linije u selu, učini beznačajnom naspram ovog u čemu je sad.

– Sve će biti uredu – reče mu, prisjećajući se šta bi sam volio da mu neko kaže.

Riječi zaista umiriše Kemala i efendiji bi drago da ih je rekao.

– Ima li išta za proučiti? – upita ga Kemal kad granatiranje malo stade.

– Moli Boga šta želiš, On sve jezike zna, a sad se dova prima! – reče mu. Čudio se kako borac čijoj se hrabrosti malo prije divio, sad od njega, prestrašenog k'o promrzao kukurijek, prima mir. Zar je moguće da njegovo zvanje ulijeva toliko povjerenje.

Nakon prestanka granatiranja nastupilo je zatišje.

Očekivao se napad, ali niko se nije primicao. Izgledalo je da su zbog gubitaka ipak odustali od namjera za taj dan.

S linije su izvlačeni ranjenici, a pred podne plavokosi Senad dopuza do njih i reče da će zamijeniti efendiju, a da on ide do kuće ispod gdje ga traži komandir.

Komandir je ležao na spužvi u podrumu kuće. Bio je vidno poblijedio, a rame i lijeva ruka u krvavim zavojima.

– E, efendija, kako si? – reče, pokušavajući da se nasmije.

– Dobro sam, hvala Bogu, kako vi, komandire?

– Ma evo, bit će dobro, malo me zakačilo. Sjedi!

Efendija sjede do njega s poštovanjem u pogledu spram njegova zvanja i stanja. Komandir dade očima znak dvojici vojnika da ih ostave same.

64

– Vidi, efendija, želim ti nešto reći, mlađi si od mene, ali efendija si. Nisam pristao da odem s drugim ranjenicima, ali, nisam siguran da ću još dugo izdržati. Neko treba voditi ove momke dok pomoć ne dođe, koga god izaberem, drugi će biti uvrijeđeni, takvi ste vi mladi, ali ti si efendija, ako izaberem tebe, složit će se, imaš nešto što oni nemaju.

– Ma ne znam jesam li ja za tog, strašiv sam!

– Svi smo strašivi, efendija, mada sam ja čuo da si ti jutros skinuo dvojicu i to prsa u prsa.

– Ma jesam, ali to je bilo slučajno.

– Ništa nema slučajno, na kraju krajeva, vojska smo, ja kažem naredbu, a ti kažeš, tako je, zar ne?

– Tako je.

– Eto, to smo završili, a sad hoću nešto drugo. Znaš, ako preživim ovo, zaboravi, ako ne preživim, obećat ćeš mi nešto.

– Šta god kažeš, komandire.

– Dolje u bazi, znaš našu kuharicu Jasnu?

– Znam.

– Ona je moja djevojka i vjereni smo, htjeli smo se vjenčati, ali rat nikako da stane. Znaš, pojeo sam govno s njom.

– Ne razumijem.

– Spavali smo skupa, razumiješ.

Efendija osjeti nelagodu i obori pogled, a komandir nastavi.

– Zreo si ti čovjek, ne znam šta će bit' ako je trudna, hoću da je zaštitiš, opravdaš. Znam da smo pogriješili, nisam ja bogzna kakav vjernik, ali vjernik sam, razumiješ. Žarko želim da je trudna i da mi rodi sina, znaš, ja nemam nikog i neću da mi dijete bude kopile, jer nije.

– Preživjet ćeš ti – reče efendija u želji da time pobriše sve drugo što je čuo i izbjegne omču odgovornosti koju nije shvatao, ali je osjećao da ga steže oko vrata.

65

– Možda, a možda samo kroz ovu patnju okajavam svoje grijehe, nisu li tako pričali da Bog nekom oteža smrt da bi se očistio od grijeha?

– Da, tako kažu u knjigama.

– Eto vidiš.

– Možeš li na motorolu dobit bazu?

– Mogu, ali nas prisluškuju.

– Nema veze, mislim da neće smetat', zovi.

U sljedećih pola sata svi koji su imali pristup liniji koju je koristio efendijin komandir prisustvovali su neobičnom događaju.

Efendija je preko motorole vjenčavao komandira i Jasnu.

– Zejno, komandir ti nudi brak, pristaješ li?

– Da! – Svjedoci, jeste li čuli?

– ŠŠŠŠ čuli, prijem!

– Druga četa, čuli, prijem!...

Na kraju su im četnici sa susjednih linija poslali kanonadu granata kao čestitku za vjenčanje. Komandir ga je gledao kao sveca, a on pokunjene glave, svjestan da je učinio nešto neobično razmišljao je šta će mu reći stariji alimi u komandi, ako se vrati. Uhvati ga strah pri pomisli kako će ga izribati za šegačenje sa šerijatom.

Dobro mu dođe granatiranje da zaboravi na taj strah.

Strah na strah! Sjeti se Mešine rečenice: „Boj se ovna, boj se govna, kad ćeš živjeti!“ Komandira su tu večer odnijeli ka bolnici živa. Došlo je pojačanje i s njim i novi komandir, tako da efendija odahnu od pomisli u šta se uvalio kad je pristao na komandirove riječi. Mislio je na svog komandira i o tom kako oni koji su naizgled vrlo jaki ustvari imaju vrlo osjećajno srce i vrlo su ranjivi. ***

66

Dani koji su slijedili pisali su nove priče i nizali nove mezare na bosanskim mezarlucima. Uspjeli su treći dan probiti liniju, ali po povratku u bazu sačekala ih je tužna vijest. Njihov komandir je umro u bolnici.

– Je li je vidio? – pitao je efendija.

– Jeste, umro joj je na rukama! – rekoše mu.

Iako ga nije nešto posebno poznavao svi saborci počeše efendiji dijeliti saučešće kao da mu je brat. Navečer se iskupi i komanda. Efendija je već bio načisto sa sobom da se neće kajati radi onog što je učinio i smjerno je čekao, spreman da otrpi grdnju moralista u brigadi.

Zovnuše ga nasamo nakon obraćanja vojsci.

– Ko ti je dao pravo da vjenčavaš? – reče načelnik štaba za moral.

– Niko!

– A ti si opet vjenčao i to preko motorole!

– Jesam!

– I šta misliš je li to uredu?

– Ne mislim ništa, učen sam da je vjera u srcu, moje srce tad je reklo da to trebam i ja sam to uradio, a vi sad radite šta hoćete!

– Polahko, polahko, zar nisi učio u školi da koristiš razum?

– Jesam.

– Pa što ga nisi koristio?

– Jer ga nisam imao, kad je puklo, razuma je nestalo, srce me držalo gore i srcem sam mislio.

– Nećeš dobiti kaznu, ali pošto si malo previše poletan, nećeš u brigadi više obavljati nikakve vjerske dužnosti dok ti se ne odobri, jesmo li jasni?

– Jeste!

– Onda smo se dogovorili, a sad ti komandant želi nešto reći.

Efendija se okrenu prema komandantu, a ovaj ga pogleda.

67

– Bio si dobar prošlih dana. Pošto te komandir postavio za zamjenika iza sebe, i ja i borci smo složni da to i bude tako. Od sad vodiš svoj vod. Drugi će ti objasniti koje su ti obaveze i ko će popuniti mjesta šehida.

Zbog neslaganja vojnika s odlukom načelnika za moral, svi vojnici ga umjesto imenom počeše zvati Efendija.

Slijedom čudnih okolnosti, stiže ga ono od čega je pobjegao.

Pokušavao je od drugih komandira naučiti kako da se ponaša u novoj ulozi koju je dobio. Znao je da mora ići prvi, jedino na što se nikad nije do kraja navikao bilo je da govori drugima gdje će. Teško mu je padala pomisao da će neko poginuti jer ga je on tu odredio. Zato su, kad je god bilo moguće, raspored određivali zajednički. *** Rat je imao svoje priče i one su se vezle dalje. Prilikom jedne akcije pojavila se gusta jutarnja magla, koja im je omogućila da neopaženi uđu u neprijateljske rovove i zauzmu ih. Tu poče priča. Borba i stradanja tražile su mistično, tražile su nešto nadnaravno i uskoro se u njihovoj brigadi, a onda i šire, vezla priča o njima.

Legenda o tome kako ih neće metak, kako znaju postati nevidljivi kad on, Efendija, nešto prouči i sve ono o čemu su drugi maštali. Njegov vod je u toj akciji ostao na pet ljudi, ali ga komanda nije popunjavala.

Razgovarao je o tom s komandom, a oni mu rekoše da ne dira tu priču, da ona u ratu treba, ako mu je nezgodno da je potvrđuje, onda može da šuti kad ga neko pita.

Dobijali su zadatke prema svojoj brojnosti, nekad i obimnije, niko im izričito nije branio da prime još ponekog, ali vremenom je to postalo nezamislivo, kao neka intima među njima, jednostavno su ih zvali Pet, to im je bilo i kodno ime u komandi koja je, da bi održala tu priču o njima, sve češće gledala da ih drži negdje na

68

terenu, dalje od druge vojske. Koristili su ih kao asove iz rukava kad je trebalo dignuti moral vojsci.

Onda se desila ona diverzija i pojavio se on. Šesti. Ostao je s njima. Uklopio se kao da je bila neka pukotina među njima kojoj je on potpuno odgovarao. Grupa se i dalje zvala Pet, a njega svi ostali prozvaše Šesti.

Nije bio s njima od početka, nije uvijek koristio njihovu taktiku u borbi. Imao je svoju posebnu obijest i svoju posebnu ludost. Nikad mu nisu spominjali svog prvog komandira i njegovu sličnost s njim. Oni nisu pitali njega za prošlost, on nije njih. Živjeli su s različitim tajnama i teretima nutrine i činili isto. Ratovali. *** – Kao da sam naslutio, kad ti spomenuh neku večer da ćemo, kad-tad, u moje selo! – reče Šesti Efendiji po dolasku u njegovo selo.

– Jesi, vala, ponekad mislim da to i nije slutnja, nego čovjek nekom unutarnjom željom okrene točak sudbine u smjeru misli.

– Ih da je tako, nemaš ti pojma kako bi taj točak kloparao – uzvrati Šesti kroz osmijeh.

Zadatak koji su dobili je bio nejasan. Doći u komandu u selo Šestog i staviti joj se na raspolaganje. Problem je nastao kad u komandi, osim da dolaze, niko nije znao šta treba da rade.

– Šta obično radite? – upita komandir, nemalo iznenađen, ali i vidno ljut, vidjevši da mu umjesto pomoći koju je tražio šalju samo šest ljudi.

– Obično ležimo – odvrati Muris, koji nikad nije podnosio aroganciju kojom je komandir odisao.

– Lakše malo, Murise – dobaci Efendija. – Nismo mi krivi ako je došlo do nesporazuma. Za što ste vi, ustvari, tražili pomoć?

69

– Četnici iz ovog kraja nam zbog razuđenosti linije često prolaze u pozadinu. Tražio sam pomoć da pokrijem liniju, a dobio vas šestericu, taman za jedan rov.

– Hm, za jedan rov jesmo, ali ne za naš, nego njihov. Mi ti nikad linije držali nismo.

– Hajde, odmorite, pa ću nešto smisliti – reče im komandir i oni se uputiše ka kućici do komande.

Imali su dovoljno cigareta da kupe ljubaznost lokalne vojske, ako već nisu komandirovu. Dane su provodili hodajući po liniji. Šesti je bio vodič. Linija je bila zbrdazdola. Tek svako kilometar rov, prostor između bez mina, dušu dao za provući se.

– Sreća pa nema u pozadini ništa veliko, inače ovuda može proći bataljon da ga niko ne vidi – reče Muris.

– Da predložimo mine? – upita Zufer.

– Tu i tamo, poneku, prevelik je prostor. Nego, ja sve nešto mislim da nas je naš komandant poslao da mi malo odemo u njihovu pozadinu, zašto bi nas inače slao.

– Ma ja sve čekam kad ćeš se sjetiti, neću da napominjem. Ja ti, čovječe, znam ovaj teren k'o svoj džep – s osmijehom dobaci Šesti.

– Jedino na vašu odgovornost, ja vas nigdje neću uvoditi, niti naredbe davati – reče lokalni komandir kad ču prijedlog.

– Pa uvijek je na našu, samo mi idemo.

– Smijemo li jezik zarobiti? – upita Efendija.

– To vam mogu dozvoliti, već su naših sedmoricu oni zarobili u svojim akcijama. Evo i večeras treperim k'o jasikov list.

Javljaju s veze da hvataju neke njihove šifre po kojima se da naslutiti da su negdje nekog zarobili, a ja nikako da dobijem povratnu informaciju. Sve sam digao na liniju.

Uputit ću zahtjev za odobrenje iz više komande, pa ako dopuste, već sutra možete krenuti. O.K.?

– Kako god, mi smo svakako tu.

70

*** Svaki novi dan je samo još jedno putovanje više kroz život. Prije nego što je komandir sam mogao otkriti šta se prošle noći dešavalo, stigla je vijest. Odakle se najmanje nadao. Vlado M., poznati četnički vođa, poslao mu je poruku preko radiostanice.

– Zarobio sam Jusufa, 100.000 dojč maraka da ga vratim živa i zdrava, javi mu braći.

– Gdje baš Jusufa – reče zamjeniku. A opet, radi njega je sve ono prije i bilo. Deset kilometara su ušli duboko. Iz kuće ga odveli.

– I šta sad? – upita zamjenik.

– Šta ja znam, neko im mora javiti. I da nije šta jest. Sve su nam ove puške što se s njima branimo njegova braća platila.

– A belaja, kad hoće, hoće, džaba si ga postavio za kurira.

– Džaba. A i on baš sad našao da dođe ovdje.

– Misliš na njega?

– Ja na koga.

– Šta misliš, likuje li?

– Znaš šta, ponekad me tvoje nisko gledanje na ljude poražava. Ne likujem, ali ne misliš li da neće otići u njihovu teritoriju čim čuje?!

– Pa, samo onako kažem, nisam ništa loše mislio.

Tu noć intimnu ispovijest Šestog Efendija ispriča ostalima dok je ovaj čistio pušku van kuće. Činio je to samo kad je ljut, nervozan, uplašen, utučen ili sve skupa.

– On će ići, i ja ga ne bih ni pokušao spriječiti. Možda sam čak nedavnom svojom upadicom još više kriv za to.

Ići ću i ja. Nema komande, nema podrške, nema ništa.

Nema ni plana. Odoh se ja pripremiti, a vi ostali do dvanaest odlučite, da možemo bez vas ne bih vas ni pitao, ali i ovako, šta god odlučite, nema zamjerke. Ovo je skoro pa privatna akcija. Dobro razmislite.

71

Nisu dugo razmišljali. Kud jedan, tu i ostali, bila je odluka. Krenuli su noću. Znali su teren, ali otkriti gdje neko drži zarobljenika bilo je teško. Morat će uhvatiti nekoga od njihovih da im to kaže. Pred zoru su prošli linije i dan dočekali četiri kilometra u njihovoj dubini.

Kako je Šesti odlično poznavao teren, nije ni bilo većih problema.

Odluku su donijeli šutke. Šesti je pokazao da ostanu u zaklonu, a on se izgubio. Otišao je uhvatiti jezik.

Vratio se tek s mrakom.

Umoran i šutljiv.

– Još osam kilometara u pozadinu. Znam gdje je, ali ne poznajem teren! – reče. – Drži ga zatvorena u svojoj štali, svezana u lancima k'o hajvana. Gledanje naplaćuje deset maraka.

Nastala je šutnja. Tišina u neprijateljskom zaleđu je najteža. Cvrkut cvrčka je prejak kad očekuješ bat neprijateljskih koraka.

– Šta misliš koliko ih je smak'o dok je sve ovo saznao? – upita Hamo Crnog.

– Ne znam, ne želim ni znati. Opet se osjećam ko šestar, a minobacač ne nosim.

Išli su tiho i sporo. Šesti naprijed, za njim Efendija, a za njima ostala četverica. Muris je još osjećao posljedice zadnjeg ranjavanja i kretao se zadnji. Plan je bio stići neprimjetno do tog sela prije zore. Bilo kakva omaška, da ih neko primijeti, značilo bi tragediju. Za Jusufa sigurno.

Ako je u svemu bilo neke sreće, onda je bilo u činjenici da je vojvodina kuća bila na kraju sela, bliže šumi.

Koliko se ljudi moglo naći u njoj, nisu mogli otkriti. Dva stražara s vremena na vrijeme ukazivala su se oko štale.

Tu im lahnu. Jako je bitno da je informacija koju su imali istinita. Šesti je napravio plan protiv kojeg se niko nije bunio. Četverica ostaju na kraju šume, spremni za 72

akciju, ako zatreba. Efendija ide iza njega, kao prva ispomoć, s RPG-om, ako ne uspije sve uraditi tiho da ga zaštiti od onih koji bi bili u kući. Muris, na kosu desno sa snajperom. Iako će sve izvesti u prvi mrak, snajper će dobro doći da unese pometnju po kućama u selu.

– Svakom po tri tromblona. Ja i Šesti uzet ćemo glavnicu bombi. Crni preuzima zatvorenika i vodi ga naprijed s Hamom, za vama se povlače Muris i Zufer. Isti raspored i ako ne uspijemo.

– Hajmo, s Bismillom – reče Efendija, i s prvim akšamom krenu puziti prema mjestu gdje je Šesti već ležao i osmatrao.

– Bit će šteta za prigušivač ako ne uspijem, jedini je koji imamo da valja! – reče Efendiji, kao da se pravda kad je ovaj došao do njega.

– U tom što si sad rekao zdravo je jedino to što si uopšte progovorio. Šta planiraš?

– Doći do štale ne bi trebao biti problem. Ako budem imao sreće da bude samo jedan stražar, žica, ako ne, metak, brine me jedino u kakvom je on stanju.

– Uzeo sam ova kliješta od Crnog. Ako je svezan lancima, neće pomoći, ali neka imaš uza se. I bez emocija.

– Nemam emocija. Zar nisam profić, Efendija?

– Večeras je bitno samo da jesmo, a još bitnije da i ujutro budemo.

– Bit ćemo! Bit ćemo, imam dobar osjećaj. Ponovo se osjećam nepokojebljivo – reče s drskim osmijehom na licu. Efendija ga pogleda molećivo. *** Da Jusuf nije vrisnuo kad ga u mraku napipa Šesti, stražar bi prespavao samo noć, ovako je ušavši da vidi šta je sa zarobljenikom utonuo u vječni san. Žica u rukama Šestog bila je brza i nije dala prilike glasu da izađe vani. Samo tiho krkljanje.

73

Jusuf je bio i psihički i fizički iscrpljen. Šesti skide sa stražara kaput da mu pokrije golotinju. Osmotri i osluhnu, a onda mu dade znak da ide ispred njega ka kosi iznad sela na kojoj je čekao Efendija. Jusuf nije mogao na svojim nogama dalje od sto metara. Efendija je na sreću prišao mnogo bliže od mjesta gdje je trebao čekati. Uzeše ga i neopaženo dođoše do ostalih.

– Vi prema dogovoru – reče Šesti – skinuo sam stražara i svez'o u lance, možda ih zavara, ali za svaki slučaj ja ću ostati do pred zoru, do tada biste vi trebali biti u onom skloništu što sam vam noćas pokazao. Minirat ću put.

Ako osjetim da kreću za vama, zadržat ću ih, tad ne čekajte. Ako ne ovarišu odmah za nama, ja ću vas stići do zore.

Najteže je bilo ponovo kroz njihovu liniju vratiti se na svoju teritoriju. Digli su se svi seljani. Češljali su svaki žbun. Najveću opasnost predstavljali su psi.

– Da barem naši otvore negdje jaku vatru, pa da im ovdje popusti koncentracija? – reče Crni Efendiji.

– Kako kad ne znaju šta je s nama. Nemamo ni dogovoren kanal, a ne znam bi li smio vezu koristiti.

Najbolje je da se razdvojimo. Ja i on ćemo otići niže, dva kilometra i napraviti napad na njihovu liniju, dolje kod one žičare, tad bi im ovdje trebala popustiti pažnja i vi Jusufa prenesite do naše teritorije. Kad tu dođete, sklonite se iza one porušene kuće i zovite naše na liniji. Šifra je ŠESTI – ŠESTAR. – A vi?

– Mi nikog ne nosimo, snaći ćemo se.

Kad su iza ponoći bombe obasule četničke rovove i glasni jauci doprli do naše grupe, krenuli su pažljivo istom stazom kuda su i došli. Za svaki sluča, Crni je pipao naprijed i koliko toliko provjeravao da nema novih mina. Zufer i Hamo nosili su Jusufa, a Muris držao odstupnicu. Kako je bilo ostaloj dvojici mogli su samo da zamisle. Pred zoru su prošli linije i nakon dva kratka 74

poziva uspostavili vezu s momcima na liniji. Među njima zatekoše i lokalnog komandira.

– Šta je s njima dvojicom? – upita glasom oca, nakon što se prvo uvjeri u Jusufovo stanje.

– Pucnjava je prestala prije dva sahata! – umjesto odgovora konstatova Muris.

– Ove granate što ih sad šalju trebale bi biti dobar znak – reče Crni.

– Amin! – povikaše skoro u glas.

– Ja ću do komande zajedno s doktorom i Jusufom! – reče komandir više kao pitanje njima četverici nego kao odgovor.

– Mi ćemo ostati ovdje – rekoše.

Pozdraviše se šutke.

Dan zaglušujućih granatiranja otegao se k'o pometina.

Sunce je pržilo što granate nisu. Čitava linija je jedva disala čekajući da vide bilo šta. Motorola u Murisovim rukama je izdajnički šutjela.

– Samo da ih ne uhvate, ote se jednom od vojnika na liniji.

Jedva uhvatiše Hamu da ga ne udari.

– Kako naši ništa ne uhvate na vezi, imamo li mi tu ikakvu opremu? – nervozno se pitao Muris. *** Svijetom hodaju dvije vrste ljudi. Onu jednu, što samo prokletstvo u njoj stanjuje i goni je da se hrani i sladi tuđom mukom teško je i spominjati, a kamo li s njom riječ razmijeniti.

Toj vrsti ljudi pripada Tima K., poznatija kao Timača. Žena koja ujutro kad se na noge postavi pa kroz prozor pogledavši lijep dan ugleda, bolest od te ljepote dobija i hrope sve dok negdje nekog ne opanjka ili u nečiju nesreću mrvu sebe ne umoči.

75

Kad su zarobili Jusufa, nalazio se sam u kući. Ilhana i Jakub bjehoše u planini, a majka mu kod sestre u G. I svijet, k'o svijet.

Tuđu nevolju, a i svoj strah prepoznao. Šutio, djeci prijetio da se ne izdaju. Da starog Jakuba i onu kršnu Ilhanu barem donekle loše vijesti sačuvaju.

Ali desilo se da je za to brzo saznala Timača. Malo joj to glacnulo dušu, mada je kao i ostali ponavljala: „Pa ne njega...“, a u sebi, baš kao i ostali: „Neka nije koga moga“.

Ali, nekako se desilo da je ona shvatila da Jakubu i Ilhani nije rečeno. Bio je to velik zalogaj za nju. Nije mogla, a da ga ne proguta. Zategla je opanke i pravac u planinu.

Na gumnu kraj kuće zatekla je Ilhanu, koja je dočeka malo mrko. Izdaleka dok joj je prilazila nadala se da je možda njen Jusuf. Obikli su se taman. Otvorili jedno drugom. Ispričali jedno drugom. Tek zadnjih nekoliko mjeseci ona ćuti svoju sreću, a pod srcem osjeća da gnijezdi i njihov evlad. Nije bila sigurna, ali sad bi mu baš voljela reći. Voljela bi mu reći da sve one ružne snove što je nedavno sanjao eto, baš oni mogu prometnuti u lijepe, svojom ljubavlju, svojim evladom.

Još uvijek je, priznat će to duboko u sebi, štrecne kad pomisli kako je svoju ljubav uspjela da okrene Jusufu. Štrecne je što se sjeti kamo je ona bila okrenuta i koliko je još teče.

Ali, to je duboko, duboko u njoj, više kao činjenica, više kao sjećanje, nego li istinski osjećaj. Smišljala je kojim riječima da dočeka Timaču, da je ne uvrijedi, ali da je od ulaska u kolibu odbije. Ali, ova je već s deset metara, kad joj je prišla, počela plakati, lelekati i naricati.

– Jadna li, moja tiiiiiiiii... Da mi ti ga živa ufateeeee. Da mu kosti polomeee...

76

Ilhani ne bi jasno šta govori, ali da joj je i kakvu šalu na taj način ispričala, strah bi je od nje spopao. Teško je uvezivala Timačine riječi, stalno zapitkujući.

– O, moja ti, pa ti ne znaš, o gdje mene vrag natenta da ti kažem, a ja svratila da bol podijelimo – govorila je Timača, praveći se da ne zna.

Stigao je i Jakub taman na vrijeme da otjera poganu Timu od Ilhane koja, problijedjela i onemoćala, bješe pala po gumnu.

– Nemoj, šćeri, da evlad otrpi – reče joj Jakub, prvi put jasno vidjevši da mu je snaha noseća.

– Babo moj, oni su nam našeg Jusufa zarobili.

– Hajde, hajde... ne volim plač, snaho moja, hajde do kolibe pređi, pa ćemo otići do kuće da vidimo šta se tačno zbilo... Ja jesam neku noć sanjao ružan san, ali ako išta o snovima znam, ovaj jutrošnji je fin da ne može biti bolji...

Ilhana ipak nije mogla hodati, pa je Jakub bio primoran ostati dok ne nađe nekog da bude uz nju.

Iza ikindije ugleda kolonu prema kući. Držao se na nogama lijepim snom koji je sanjao noć prije, ali tad, kad ugleda tu grupu ljudi, kad mu ponovo proleti kroz glavu sve što mu je Ilhana čula od Timače, noge mu klecnuše, prizva Božije ime i sjede. Šta god da je, od Boga je i Bogu hvala, ponovi u sebi. Uhvati ga tuga, ali preplavi i ponos. Valja vijest o evladu dostojanstveno dočekati, pa kakva god da je.

– Kojim dobrom, ljudi? – ne izdrža da ne upita, kad se grupa primaknu. Svi viđeniji ljudi iz sela.

– Bit će, ako Bog da, da smo s hajrom – reče prvi od njih i Jakub jasno razabra da pod onim hajrom ozbiljno misli.

– Sreli smo Timaču dolje u strani, pa mislimo da vam je rekla.

– Nikad nisam slušao budale – odgovori Jakub da se ophrve toj igri nerava koji su pucketali u njemu, a opet 77

ne želeći pred svojim vršnjacima da se izgubi i k'o kakva žena poleti s pitanjem.

– Da mi tebi, naš dragi Jakube, ne odugovlačimo. Jusuf je bio zarobljen, ali je oslobođen i bit će dobro, ako Bog da. A sad da sjednemo, pa da o svemu popričamo kako je i šta bilo.

Ušli su u kolibu, posjedali oko ognjišta po skemlijama i sećiji. Pričao je najstariji od posjetilaca Hurem. I kako su došli da ga zarobe i kako su poslali vijest da se pare za njega daju i kako je Bog dao da se vojska sa strane u našoj komandi zatekne, a s njom i jedan naš iz ovih krajeva. Odveo ih, oslobodili ga, i eto oni došli i na muštuluk, a i da s njima oboje pođu da ga vide, malo je od svega, a kako i ne bi, rastresen, pa da mu se, možda, kakva hodže nađe da mu šta zapiše, da što prije okovera i tu nesreću zaboravi.

– Ko je taj iz našeg kraja s njima bio? – rekoše skoro u glas, Jakub tiho, a Ilhana kroz plač koji je nije prolazio.

Posjetioci se nađoše u nezgodi. Ako obore poglede i ne odgovore, javno će priznat da znaju ono što je bolje da se ne zna. Ako odgovore, kako? Upriješe pogled u Muharema i ovaj ne imade kud.

– Ljudi, svi znamo ko je, ali zar je i bitno, bitno je da ih je Bog poslao da budu tu baš u ovo vrijeme i da učine to što učine.

– Kako su ga spasili? – nastavi Ilhana.

– Pa, bogami ti i ne znamo, znamo da je bio odveden tamo u P. i da su njih šesterica prošli linije, našli ga, oslobodili i doveli.

– Je li ikom išta bilo? – upita Jakub.

Opet muk.

– Recite nam, zaslužili smo da znamo.

– On i još jedan se nisu bili vratili dok smo mi u selu bili...

78

S planine prema selu spuštali su se polahko. Jakub nije dao da ga vode. Nabadao je na svoj štap i nešto tiho ponavljao u sebi. Ilhanu su nosili u deki. Bojali su se da će izgubiti dijete koliko joj se utroba trzala od unutrašnjih navala plača. Vani skoro nije puštala glasa, tekle su joj samo suze.

Kad bih išta imala svoje na ovom svijetu, žrtvovala bih ti za njega, a ako šta slučajno imam, uzmi, Bože, i dovu mi usliši – šaputala je držeći se s obje ruke za stomak. *** Četvorka koja je čekala Šestog i Efendiju ostala je na liniji još sedam dana. A onda pognutih glava i teških pleća pođoše kućama na dopust.

Efendija i Šesti nisu se vratili. Efendija se više nikad neće ni vratiti. Razmjena tijela dogovorena je na linijama dolje oko grada. Za njegovo tijelo tražili su dvojicu živih. Komandant je nekako uspio da to sredi u višoj komandi. Šta je bilo sa Šestim, nisu htjeli reći.

Po Jusufa, Ilhanu i roditelje prvom prilikom došla su Jusufova braća. Odveli su ih u Njemačku. Jusufu je trebalo liječenje. Psihički je bio potpuno uništen i vrlo teško se oporavljao. Stvari koje je preživio za dva dana ostavile su brazde na duši za čitav život. U Njemačkoj je rođen i njihov sin. Jusuf je tražio od Ilhane da mu daju ime Šemsudin. Ime Šestog koje je malo ko i znao, budući da je i nakon nestanka pamćen i spominjan samo kao Šesti.

Na liniji u selu zaživjela je legenda. Legenda da je Šesti živ, da je u njihovoj teritoriji i da on baca sve one bombe i puca rafale koji bi se s vremena na vrijeme čuli iza njihovih linija.

Ja sam jedan od rijetkih koji je znao istinu, samo je nisam imao kome ispričati. Zarobljen sam malo prije Jusufa. Na liniji. Vraćao sam se s večere, ali u našim 79

rovovima bjehoše oni. Natovarili su mi veliki PAM na leđa i poveli sa sobom. Nisam bio bogat niti poznat i za me nisu mogli tražiti otkup, pa sam odmah završio u zatvoru na Kuli. Tu sam upoznao i Šestog ili Šemsudina.

Bio je teško ranjen u glavu i bez svijesti. Takvog su ga i uhvatili, nekoliko dana su čekali da umre, a onda je on došao sebi. Da bi kod komande prikrio sramotu koju su mu napravili oslobodivši mu zarobljenika ispred nosa, Šestog vojvoda višoj komandi prikaza kao Jusufa. A kako Jusufa niko nije tražio, jer je pravi Jusuf već bio slobodan, njemu je ostalo da čeka kraj rata. Kraj koji se nije nazirao. Dva mjeseca proveli smo blizu jedan drugoga. Iako je vojvoda poginuo u nekom njihovom razračunavanju oko plijena, on je i dalje tvrdio da je Jusuf i kao takav bio vođen u zatvoru.

– Ja sam otišao na razmjenu, naši iz brigade su zarobili oveću grupu njih i tražili za razmjenu prvenstveno svoje saborce, mene i Mustafu.

– Ne govori nikome ništa! – rekao mi je Šemso pri odlasku.

– Ali nećeš nikad izaći ne budu li te tražili! – protivio sam se.

– Samo ti me ovdje znaš, zakuni mi se Bogom i svim što ti je sveto da nećeš nikom reći dok rat ne stane, onda, onda ako hoćeš!

Zakleo sam se.

Pred sami kraj rata stajao sam u studenoj sarajevskoj noći i čekao na mostu gdje se odvijala razmjena. Bila je to velika razmjena, svi za sve.

Htio sam ponovo da ga vidim. Pitao razmijenjene gdje je i saznao da je pobjegao tri mjeseca prije razmjene tokom radova na Romaniji.

Sad pišem ovo, a život misli teškim tovarom pitanja tovari. Šta čovjeku ostane od snova?

Pustoš ili utjeha?

80

Šta ostane od života?

Kao da je čitav život samo nenin stari, pokupljeni pulover koji param i na klupko zamotavam. Budućnost je ono što još nisam oparao, a prošlost ovo klupko što nikako lijepo da namotam, jer svaka pređa kad se jednom oplete čvrstoću izgubi, pa mi krugovi s klupka lete, gužvaju se i mrse.

U zarobljeništvu sam pravio kuću. Stotine kuća na stotine različitih mjesta. Počeo sam u početku da je temeljam u svom selu. Onda, kad sam čuo da je palo, popaljeno, počeo sam praviti drugu u gradu. Kad me prebaciše u zatvor u Kuli, zidao sam kuću na Vratniku.

Svaku večer sam micao, mic po mic. Fino sam vidio sebe kako ulazim u opštinske zgrade. Predstavljam se skromno. Ja, bivši borac i robijaš, bivši efendija i mladić, htio bih negdje malo zemlje, da malo kuće napravim. A oni me ljubazno primiše. Saslušaše i pomogoše. Nisam ja nezahvalnik, ne tražim mnogo, samo ono što sam sebi ne mogu dati. Materijal i radnu snagu ću sam skupiti. I temeljao sam. Dva sprata. Da djeca imaju po sobu.

Muška baška, ženska baška.

Držali su me ti snovi pa možda i pet-šest godina iza rata.

A onda sam postao svjestan da trebam nanovo sanjati.

Nudili su mi, doduše, da poprave kuću na selu, ali gore više niko ne živi. Gore se i kukrika u sebe povukla, a i kukurijek jedva da niče. Iako se počesto kao mazlum ponašam, toliki mazlum nisam. Shvatio sam da spominjanje ratnog puta i robije, mladosti i morala ne pije vode ni kod čistačica, a kamoli kod onih na državnim funkcijama. Vlada težak zakon, zakon u kojem, ako nemaš novca i političke moći, šaka od sto i pištolj prituren u rebra sređuje sve, a ljubaznost ništa.

Nemam snage više da udaram šakama, da diram oružja, želim samo svoj mir i nadam se da sam našao čeljade uz koje ću ga imati.

81

U slobodno vrijeme čitam i pišem. Bježim među slova i među riječi, nekako svjestan da, ne budem li se ja trudio oblikovati njih, one bi mogle mene.

Veliki broj prijatelja iz logora snašle su teške bolesti tijela i psihe. Kao djeca smo izgubljena na ulicama, na raskrsnicama između želja, hrabrosti i mogućnosti. Neko se lakše nosi s tim, nekog rastrga ta izgubljenost. Čak se rijetko i viđamo, isključim li iz tog Mustafu, s kojim sjednem, popijem kafu, odšutimo sat-dva dotičući se tek nebitnih stvari iz okruženja.

Ta tišina, taj muk me plaši, tjera da pišem, da pričam, da radim, a radim da imam za taman. Možda zehru manje od tog, taman onoliko da me natjera da opet sanjam.

Učili su me da nikad ne poželim sve, da poželim samo dovoljno. Našao sam i onu drugu stranu svog bića, nadopunjujem se njome i priželjkujem sretne momente.

Priželjkujem ih kroz svoje dove, kroz svoje snove i jedan sam od onih koji će ipak trun snova svojih vidjeti ostvarene.

Pobrinula se za to prošla srijeda. Bio sam na poslu i taman negdje pred pauzu, u pola jedanaest, pozvaše me.

– Direktor te traži – reče kolega.

Nisam se zabrinuo. Odavno sam već razmišljao promijeniti posao pa, ako me i čeka otkaz, isto je, ja ja njemu, ja on meni prvi.

U kancelariji je bio još jedan čovjek. Lijepo obučen.

Neki direktorov saradnik, mušterija, mislio sam kad sam ušao.

– Evo, ovo je on – reče direktor kad uđoh, ustade, potapša me blago po ramenu i izađe.

Prepadoh se da sam u neznanju učinio nešto od svojih najcrnjih snova. Onaj čovjek mi odjednom poče ličiti na strašnog sudiju. Pomisao na isljeđivanje i zatvor izjede me cijelog u sekundi. Ne mogoh da ne sjednem.

– Ti si Taib B?– upita.

82

– Jesam – rekoh i u nekoj neviđenoj potrebi pružih ruku.

– Ja sam Zaim K., drago mi je – reče uz osmijeh i prihvati moju ruku.

Lahnu mi. Kako god je zakon loš, dobar sudija ga može promijeniti, isto kao što ne postoji tako dobar zakon da ga loš sudija ne može učiniti lošim. Ovaj čovjek mi se činio dobar.

– Ne bih da ti uzimam više vremena nego što treba – reče mi. – Ja sam advokat. Imam ovdje jednu oporuku koja glasi na tvoje ime.

– Oporuku?

– Da, oporuka Šemsudina H. Kako mi je ovdje preneseno, trebalo bi da se znate iz rata i logora. Ja lično ne poznajem tog gospodina, ovo sam dobio od svog kolege iz Š. Spomenuti gospodin vam daje na raspolaganje određenu svotu novca pod određenim uvjetima u kojima mi trebate pomoći. Ako ste za to, ja bih odmah počeo.

Klimnuo sam glavom, jedva čekajući da razumijem nešto od onog što mi je taj čovjek pričao.

– Jeste li poznavali K.K., poznatijeg kao Efendija?

– Znam o kome se radi.

– Je li ostao iza njega iko živ?

– Nije.

– Znaš li gospodina Murisa T.?

– Poginuo je.

– Ima li ikog iza sebe?

– Nikog.

– Dobro.

– Hamo T.?

– Živ je, žena i troje djece.

– Ramiz J., poznatiji kao Crni.

– Poginuo, ostala žena i jedno žensko dijete.

– Zufer M.?

– Poginuo, roditelji su mu i sad živi.

83

– Dobro.

Ova novčana sredstva gospodin Šemsudin je oporučio tebi da po zadatom redoslijedu podijeliš ovdje spomenutim ili njihovim nasljednicima, bližoj rodbini, sve piše kome i kako.

Zauzvrat, za tvoj trud, on tebi poklanja kuću, na Vratniku, ovdje u Sarajevu. Ključeve ćeš preuzeti čim završimo ovo s papirologijom.

– Gospodine, kako je umro?

– Nigdje ne piše da je umro, uostalom, imaš ovdje pismo od njega, pa ćeš sam vidjeti, ja sam samo posrednik u ovom slučaju.

84

Šemsudinovo pismo Dragi Taibe, slučajno saznadoh da si živ i bi mi drago, nadam se da je i tebi. Ugazio sam u godine kad bi čovjek trebao da stekne mudrost života. Ali, evo ja, k'o tek prohodalo dijete, učim prve korake ljudstva. Znam da me se sjećaš, jer dijelili smo vakat kad se pamćenje žigom straha i strepnje utiskivalo u srce čovjeka. Čuh jednom od jednog efendije koji me malo podsjećao na onog mog, nikad zaboravljenog efendiju o kom sam ti u našim logorskim danima sve ispričao, da će čovjek kad umre na onaj svijet ponijeti samo znanja koja u srcu nosi, ništa iz pameti same neće ostati...

Pomislih kako, eto, ja ni tu neću ništa izgubiti... ponijet ću sve što imam.

Znam da se pitaš kako sam predevrio ovih 13 godina. Ali oprosti što ti ne mogu reći. Ne što neću, nego ih se ne sjećam. Mogao bih ti reći ovo što mi moji bližnji sada kažu o njima, ali to nije moja riječ i moje pamćenje, nego njihovo, pa neka njihovo i ostane.

Zadnje što je moje jeste onaj bijeg s još dvojicom iz onog autobusa kojim su nas vukli na rad. Hamida bi trebao da se sjećaš, onog momka iz Višegrada. E njegov ples na smrtonosnom rafalu je zadnja potpuna slika koju pamtim do prije nekoliko mjeseci. I živa mi je u sjećanju kao da se sve desilo jučer.

Ne znam pratiš li ove računare i njihovu tehniku, ako pratiš, shvatit ćeš sve kad ti kažem da se meni izbrisao jedan dio hard diska, barem tako kaže moj najmlađi sin.

Oženjen sam ženom koja ne zna ništa o onom što ja sad pamtim, baš kao što ni ja ne znam ništa o onom što ona pamti.

Lijepa je. Tiha je. Blaga je. Topla je. Vidim da me voli i ja se trudim ponovo zavoljeti nju. Imam četiri sina. Bilo mi je drago ponovo naučiti njihova imena.

85

Najstariji je K., po mom efendiji. I jedini se on odaziva na puno ime. Blizanci su Hamo i Ramiz, mada se odazivaju na Hem i Rem. Najmlađi je Muris – Ris. Lijepi su mi sinovi. Lijepa je i ova zemlja u kojoj sam sada, mada u njoj sjećanja nemam.

Ne znam šta sam mislio i o čemu razmišljao sve ove godine što ih ne pamtim. Možda zato i ove moje riječi djeluju previše živo. Za mene, sve ono što je za druge davno, kao da je bilo prije nekoliko mjeseci. Neću ti kriti. U glavi imam veliki tumor. Pa se možda već sutra neću sjećati ni ovog danas. Kažu mi da sam i nakon rata živio kao i prije rata. Otimao gori za njive, gora otimala za sebe. Ali, dosta sam njivu proširio.

Ovo što ti dajem, dajem bez upita i bez rasprave.

Nemaš pravo da odbiješ. U kući sam rekao da te čeka koverta. U njoj je novac. Plati nekog da vidi kakvi su mezarevi mojih roditelja. Bio sam im jedinac. Daj da se načini hajr u njihovo ime i bašluke podigni, ako nisu podignuti. I kad ti bude javljeno da mene više nema, podigni i moj. Samo jedan. Za dušu, drugi će biti ovdje, za moje tijelo.

Da je moj efendija živ, bilo bi mu drago da me vidi kako plačem. Neka mu je vječni rahmet.

Možda ćeš se pitati kako sam te našao? Preko našeg Mustafe. Rekao mi je da si živ, da ste često iza rata bili skupa, a ostalo su učinili moji advokati. Možda od ovog svega ne bi bilo ništa, razmišljao sam da dokrajčim sam sebe, a onda sam nabasao na njega i ponovo je nešto jako i snažno zakolalo mojim venama. Ostavljam u emanet mojim sinovima da im kad te posjete pokažeš naša polja, naša brda, njihovu babovinu, ti ili Mustafa, volio bih oba. Volio bih ti reći kako se nadam da ćemo se vidjeti, ali sumnjam u to, no znaj da nisam umro tužan. Poselami mi preživljene suborce i reci im da se nikad nisam predao.

86

Strepnja Kraj pisma Azra pročita sa suzama u očima.

Pismo je bilo prikačeno u originalu, a Taib je samo u donji desni ćošak dodao broj stranica u skladu s pričom koju je prije sam napisao.

Azri je šumilo u ušima, a u sjećanju su izranjale slike.

Početak Taibove priče strašio je poznatim detaljima, rezao onim nepoznatim koji su se savršeno uklapali u one poznate. Odjekivala su joj u ušima njoj poznata imena i predjeli za koje mu nikad nije govorila.

Pokušavala je da staloženo razmišlja. Da ne žuri. Disala duboko da savlada slabost i napade panike. Onda je ustajala, pila vodu, tjerala crne misli i mislila na tu kuću na Vratniku i na trenutak osjećala zadovoljstvo, onda bi se sjetila kako je mislila da će iznenađenje biti prava svadba, a ne kuća, pa bi pomislila kako je moguće i jedno i drugo, a onda joj čitava Taibova priča poče ličiti na njenu. Strepnja je shrva, a sjećanje najteže prokulja iz nje. Vratiše se teške ratne slike, na najteži mogući način, do sitnica vidljive i jasne...

U kući je bila tišina. 'e toliko zbog nedostatka zvuka, koliko zbog muka koji je nastao u razumu njih dvije.

Majka i kći. Zavijene u teški oćut ljudske zebnje kad iščekuju gore od zamislivog. Sivilo zidova kao da se trunilo na njih svakom sekundom iščekivanja. Ona je često odlazila do kupatila. Mama je gužvala svoju haljinu u ruci stiskajući je drhtavim prstima. Iz grudi su dopirali hropci jecaja. Oči isplakane, koža oko njih crvena i natekla. Lica zategnuta u nepuštenom kriku.

– Mama, ne boj se! – progovorila bi Azra, ne mogavši izdržati topot tišine. Čekala je da ove riječi budu njoj upućene, ali ih ne bi. Susrela je samo majčin crn, k'o bič oštar pogled. Znala je šta se nalazi u njemu. I ona bi voljela da nije rođena, da nije tu. Čekanje zla ubija gore 87

od zla samog. Ponovo ustade i ode do kupatila. Smrad je ugrizao nosnice, ali ona se opet ne usudi pustiti vodu.

Bojala se da će neko čuti. Bojala se da će sama čuti.

Bojala se same pomisli na zvuk. Hodala je na vrhovima prstiju.

Pogleda se u ogledalo sva razočarana što se vidi. Htjela je da se ne vidi, da je nema, da se probudi iz strašnog sna. Pažljivo spusti poklopac i sjede zagnjurivši glavu među koljena.

Sinoć su joj odveli tatu. Isti ljudi koji su s njim radili tolike godine. Znaju da su njih dvije tu. Ostavili su ih, ali će se vratiti kad preostalu muškadiju otjeraju u logor.

Krv joj se zaledi u žilama pred slikom sinoćnjeg dešavanja u susjednoj zgradi. Vrisci koji nagone na ludilo.Odveli su muškadiju, a onda se vratili. Onda se začuo vrisak njene prijateljice Samire.

Izveli su je na balkon, da svi vide bulin striptiz.

Otimala se, plakala, ujedala, grebala, molila, a onda su joj izveli majku i rekli da bira. I morala je skinuti svoju odjeću, dok se kroz jauk majčina glasa raspoznavalo: „Skoči, kćeri, skoči!“ Pucali su po prozorima, tražeći da svi izađu na balkone. 'ije mogla da gleda, zaklopila je oči i zaželjela da suze koje teku budu olovo koje će spržiti taj strašni vid. 'ije mogla ne čuti kako je s još nekoliko djevojaka iz te zgrade odvoze uz resko cerekanje i pijano zavijanje.

Stomak se nape. Već odavno ima želju da povrati, samo da ima šta. Lupanje u ušima pretvorilo se u ujednačen šum vlastitog krvotoka. 'eće joj, valjda, učiniti isto. Pred majkom. Ona nije lijepa kao Samira. Ima krive noge. Ima kvrgava koljena.

Ima. 'i lice joj nije lijepo. Ona je ružna, mora biti ružna. Ustade, uze makaze i poče gotovo s ushićenjem rezati kosu. Opet pogleda niza se. Obukla je novu odjeću prekjučer kad su se još nadali da će ih samo protjerati.

Skide je i iz korpe izvadi prljavu ustajalu odjeću i obuče je na sebe. Pri povratku, majku zateče sklupčanu kraj 88

vrata iza kojih se začu komešanje. Majka se skloni, a vrata u čas odletješe s baglama. Majka je povuče sebi i tako zagrljene skupiše se u dovratku između plakara i niše. Otvoriše se i vrata od hodnika.

– I ovdje imaju dvije...

Drhtala je, majka Boga molila da ih uzme obje. Osjećala je udare po leđima, ali nije mogla da otvori oči i krajičkom svijesti bi zahvalna toj nemoći tijela.

Tonula je u dubok san. Sanjala je behar na šeftelijama.

Pravi, mirisni behar. Pčele su letjele oko cvjetova, a janjad odlučena blejala u toru iza štale. Bio je mjesec ramazan i ona je bila kod svoje nane na selu. Voljela je njene iftare. Te se godine zagledala u ramazanskog softu. Privlačila ju je njegova ljepota i ono nešto tiho, zabranjeno, znajući kako bi joj tata reagirao da je saznao za to. 'jen efendija je stajao pokraj ograde i pričao o Sarajevu, o kaldrmi i Begovoj džamiji, o momcima i djevojkama, taman se sage, iščupa cvijetak iz onog busena u ogradi i pođe da joj ga pruži kad je nešto povuče i svijest se zakovitla. . .

Azra ne izdrža to teško sundanje njenih sjećanja. Dah joj je nestajao u grudima i ponovo joj se činilo kako je svlače i skoro golu provode kroz zgradu policije u Foči.

Ponovo su je savladavale aveti prošlosti koje je bila zakopala i od sebe i od drugih... Spusti Taibove zapise na sto i odagna nadošlu želju da ih ponovo pročita, sjeti se da u latici stola drži cigarete, otvori je i nervozno pripali jednu.

Nije znala šta da misli.

Na tren joj se učini da je Taib samo utvara, onda, da je sve ovo neka njegova bolesna igra. Poželi da nije tu, da se nije vratila, da je ostala tamo u izbjeglištvu, u Njemačkoj, daleko od svoje prošlosti i svega što kroz nju nosi u sebi. Nervoza i panika tjerale su je u strah koji nije mogla podnijeti.

Ne sad!

89

Zatvori oči i vrati se u krilo svoje nene Emše.

Nigdje se nikad nije osjećala sigurno kao u njenom krilu.

– 'Vako bi mene moj babo, ala mu rahmetile! – govorila je njena nena i onda joj savijala desnu ruku na srce i ponavljala „la ilahe illallah!“ Činila je to tiho, dedo nije branio, ali jeste njen tata Slobodin.

Kad je u sedmoj godini počela da se plačući budi iz sna i kad se to nastavljalo iz noći u noć, nena je skoro plačnim glasom molila nešto dedu. Nije Azra odmah shvatala šta, samo je vidjela kako je on sutradan doveo ovna s pijace i zaklao ga u dnu bašče. Sjeća se da je tada plakala gledajući šta dedo čini, ali je prišla njena nena, stisla je uza se onim svojim mršavim rukama, unijela joj se u lice, poljubila i rekla: – Ne plači, kenjo nenina, njegova je krv berićet!

Ispričala je to Taibu i on joj objasni da su, vjerovatno, klali kurban za nju.

Taib?! Pitala se gdje je on, kad će doći, kad će joj odgovoriti na neka pitanja?

Je li on kriomice ispitivao njenu prošlost? S kojim ciljem? Zašto joj nikad o tom nije govorio? Zar je moguće da ona kafa s kojom je sve počelo nije slučajna?

Odakle mu priča o njenoj tetki Muškiji, tetku Jakubu i njegovim sinovima.

Zar će riječi njene mame da je svejedno je li drugačiji ili mahnitiji, da to u životu na isto dođe, biti istinite?

90

Vuk samotnjak sam bio i dan danas ost'o...

Razdraganog Taiba, po povratku, u kući dočeka uplakana Azra. Osjetio je da je shrvana nečim. Šturo je odgovarala na njegova pitanja i ne primijetivši koliko je ushićen došao. Njemu želja da tu ushićenost podijeli s njom ne dade da je pusti na miru, a nju ne napusti njena tegoba. Riječ po riječ i razgovor se pretvori u svađu.

Iznenadila ga je njena reakcija na njegovu priču. Koliko god davao iskrene odgovore na pitanja koja mu je postavljala, nije mogao da nazre razlog tolike uzrujanosti.

– To su moje rane! – govorila mu je – rane od kojih sam pobjegla. Zašto moraju da se vraćaju, zašto ti da budeš taj koji po njima čeprka? Neću nikakvu kuću na Vratniku, hoću svoj život koji sam odabrala, bez zidova i priča koje će mi vraćati prošlost... Znaš li ti kroz šta sam ja prošla, kroz šta je prošla moja majka? Znaš li?

– Ja ničim nisam spomenuo to kroz što si prošla?

– Nisi, ali bi bolje bilo da jesi! Sve si učinio da pokažeš kako znaš! Ko ti je dao pravo da znaš?

Taib je gledao i šutio. Prošlost slegla u njemu govorila mu je da je tako najbolje. Da, ma kako nešto teško bilo, proći će. Nestat će noći, sunce granut, a kad sunce grane sve izgleda lakše. Izgledali su lakše i logorski dani, i oni ratni obični dani, i poslijeratni, samo ako oči upreš u budućnost i smogneš snage vjerovati da je bolja od prošlosti. Njen plač podsjeti ga na talmudske riječi: Budi jako pažljiv da ne natjeraš ženu u plač, jer Bog broji njezine suze. Žena je stvorena iz muškog rebra. Ne iz stopala po kojem se hoda, ne iz glave, da bude nadmoćna, nego iz muškog rebra, da bude jednaka, ispod ruke, da bude zaštićena, i sa strane srca, da bude ljubljena.

Znao je da mora biti dovoljno velik da prizna svoje pogreške, dovoljno pametan da od njih ima koristi i 91

dovoljno jak da ih ispravi. Znao je štošta toga sročenog u riječ, ali nije znao jedno, nije znao šta da učini, šta od onog što mu je padalo na um, da odabere. Barem ne odmah. Nije se nadao ni ovako burnoj Azrinoj reakciji.

Pokušavao je naslutiti u šta, od onog što o njoj ne zna, tako bolno upiru riječi njegove priče. Je li opet njena mama njihovu limunadu promiješala svojim prstima. Baš ga nije voljela. Ni na trenutak ga nije htjela razlikovati od bradatih mladića koji su prolazili sarajevskim ulicama. Uzalud je objašnjavao da nije poput njih, da ne dijeli njihovo mišljenje u mnogim stvarima, da nije ni tako dobar vjernik kakav bi, istina, htio da bude, da o vjeri priča malo više nego drugi jer je takvu školu učio.

Ništa. Ostala je službena i na ivici ljubaznosti.

Kakva je bila prema Azri kad on nije bio prisutan mogao je da zamisli, ili i da osjeti u toj noći.

Azra je popila neku tabletu i legla. Taib je kroz neke njene riječi izgovorene u napadima bijesa ili nemoći naslućivao kroz šta je sve prošla i šta sve kriju one praznine u njenoj prošlosti. Pitao se i sam ima li pravo motati ovo klupko prošlosti na vreteno svojih želja.

Izvlačiti poderane halje prošlosti i stavljati im svoje zakrpe.

Izašao je na balkon i zapalio cigaretu. Bilo mu je teško i ruke su same zazivale olovku i papir. Htio je da piše, bio je to njegov način samoodbrane, njegov način bijega u pobjedu. Pisao je i prije rata, u ratu, poslije rata. Kad bi mu bilo teško, kad je tražio dodatnu snagu, pisao je. Kad nije imao olovke, pisao je u sebi, mislima po nevidljivom papiru pamćenja.

Ponovo je zavrtio Šemsudinovo pismo, Jusufovo pismo.

Nije znao kako da ga zove. Bio je nanijetio da nazove Mustafine roditelje i traži njegov broj telefona ako im je poslao, da pita kako je Šemsudin? Sad mu se učini da nema pravo na to razmišljanje. Osjećao je tegobu koja pritiska Azrine grudi pojačanu odsustvom ličnih 92

osjećaja. Nije sebi pošteno mogao priznati da išta osjeća u tom trenu. A htio je da osjeća tegobu kao i ona, da osjeća da je pogriješio i potrebu da je moli za oprost.

Hoće li ovo s Azrom postati prošlost, pitao se?

Hoće li ujutro kad ustane sve ovo njihovo što se tako neprimjetno iskitilo nestati?

Hoće li opet biti sam?

Vuk samotnjak sam bio i dan danas ost'o... zapjevušiše njegove misli dopuštajući podsvijesti da se poigra s njegovim osjećajima.

Samoća ima svoje prednosti, daruje slobodu, samo, imao je on tu slobodu, pa je ipak tražio i pronašao Azru.

Samoća je hladna, glođe čovjeka, oštri inteligenciju, a isisava osjećaje. Inteligencija bez osjećaja nije daleko od ludosti, samo joj je polaritet na drugoj strani. Južni ili sjeverni pol. Dvije suprotnosti, ali na svakoj jednako hladno i neuvjetno za život.

Neće odustati!

Kročio je k toplijim krajevima i nastojat će na sve moguće načine da održi taj korak. Nije li tog popodneva zamišljao njene oči dok je uvodi u njihovu kuću na Vratniku. U taj Božiji znak. Čudo ispunjenja njegovih želja.

Sve je bilo tačno u onom što mu je advokat rekao.

Potpisao je što je trebalo potpisati. Ima svoju kuću.

Lijepu, prelijepu.

Ni veliku da izazove zavidnost, ni malu da stijesni životne puteve. Dovoljnu da primi poštansko sanduče i da on, Taib, konačno ima svoju adresu, da ne daje onu gdje se rodio, a gdje je samo zgarište nekadašnjeg doma.

Spreman je da tu adresu dijeli s njom. Da li je siguran da je spreman dijeliti sebe? To mu se učini ključnim pitanjem?

Voli li on Azru ili su tek sudružnici u samoći?

Koliko su već skupa.

93

Šta ona vidi u njemu?

Je li ono nešto njemu nedefinisano, ali veoma blisko u njenim očima dovoljno za brak, za djecu koju je želio?

Svako u sebi nosi neku savršenu sliku osobe svojih snova. Ta osoba ima sve ono što smatra poželjnim i vrijednim ljubavi. Na osnovu te slike, ljudi traže osobu koja u najvećoj mjeri posjeduje osobine koje im odgovaraju. S druge strane, stoji mišljenje da se suprotnosti privlače, što znači da traženje bolje polovine znači traženje drugačije polovine, one koja dopunjava.

Osjećajan sanjar pronaći će možda hladnog i promišljenog, brbljivac – šutljivca, ranoranilac – pospanka, dok će društveno biće pronaći samotnjaka.

Gdje su on i Azra u tim suodnosima?

Nije li, možda, glavno pitanje voli li on sebe?

Ima li, uopšte, smisla pitati se voli li ga neko drugi ako nije siguran voli li sam sebe? Ako se ne voli, onda će i sve druge koji ga vole doživljavati strano, onako strano kako se doživljaju svi koji vole nešto što on ne voli...

Zašto nema tu potrebnu opreznost da zaštiti Azrino srce od tuge? Zašto priču nije promijenio, ta svakako je Bosna puna sličnih, mala zamjena likova ne bi priču učinila lažnom!

Ili, jednostavno, život sa sobom nosi te teškoće s ciljem koji se da otkriti tek kad se prožive i prevaziđu?

Ne želi joj tugu, želi joj sreću, želi joj i više nego sebi, makar kroz tu nesmotrenost ispadalo da je ne voli onako kako bi ona željela da je voli.

Biti iskreno voljen daje snagu. Nekoga iskreno voljeti, s druge, pak, strane, daje hrabrost, hrabrost koju je on toliko trebao.

Je li osuđen na one monologe kakve je vodio po glavi nakon rastanka s Ajlom?

94

Je li osuđen na samoću nakon pogibije najboljih drugova?

U čemu je smisao toliko smrti oko njega?

Zar je, zaista, najbolje da sve zaboravi, da i dalje sve što napiše pokida sa zorom i baci? I baca li on to jer ne vidi smisao ili ne vidi u sebi snage da stane iza onog što je napisao?

Ili samo treba jednom dati priliku onom što napiše da ugleda svjetlost dana? Šta bi Azra rekla da pročita cijelu knjigu? Šta će reći ako u nju stanu i ta njegova trenutna pitanja, makar tada kad je bude čitala to bude tek prošlost. Jesu li tragovi koje ostavljamo za sobom nešto što samo svjedoči da bili smo ili oni, ustvari, putuju s nama i daju oblik i odgovor na pitanje ko smo sada?

Ne traži li svako danas ponavljanje tog pitanje i ne daje li svako danas svojim tragovima i svjedočenjem novu nijansu tom odgovoru sutra?

Kakve su posljedice stalnog vraćanja u prošlost po njegov život? Hoće li svaki njegov čin, svaka bol koju osjeti, biti doživotni kroz čitavu vječnost?

Vječno vraćanje, znači li to da svaki put kad bira šta će učiniti mora biti spreman da to izabere za čitavu vječnost? A isto je i s onim šta ne činiti, sa svakom mrtvorođenom mišlju, svakim propuštenim izborom. I hoće li čitav neživljeni život ostati da buja u njemu kroz čitavu vječnost i zauvijek ga dozivati ignorisani glas savjesti?

Nije li unesen u priču o Azrinim precima i u njihovu susretu vidio nasilu nešto sudbinsko i predao se tome, kao što se svetosti predaje ne propitujući je. Taib protrlja glavu i pogleda na rijetka svjetla okolnih zgrada.

Dođe vrijeme za vrijeme, pomisli. Daruj mu smisao i sadržaj, kako bi se razlikovalo jedno od drugoga.

Pomjeri granice tišine i neka mu putanja bude tvoja misao.

95

Odgovor na sutrašnje pitanje ko je može biti uveliko ljepši potrudi li se donijeti pravilne odluke te noći.

Osjeti potrebu za potpunim buđenjem, za snagom nadahnuća, a usne i jezik kao i uvijek u takvim trenucima izgovoriše šehadet.

– La illahe ilallah! Nema Boga osim Allaha! La havle ve la kuvvete illa billah! Nema snage niti moći osim u Boga.

Treba otresti misli koje mu nisu donosile dobro. I s mislima je kao i s riječima. Pustiš li da loše teku s usana, one će učiniti i da se unutrašnjost takvom osjeća, baš kao što i lijepe riječi kad se govore, turobnu unutrašnjost svojom ljepotom znaju vratiti u lijepo stanje.

Odvažnost, pomisli Taib. Za ovo što ja želim, čemu težim, treba odvažnost. Nije li odvažnost početak šehadeta, ne treba li iznad svega imati odvažnost pa reći: – Ne, nema.

Ne treba li hrabrost da se sve negira, a onda na toj čistini On prizna? Može li ga priznati čovjek koji sebe ne prizna dok to ne učini?

Ustade i pođe do kupatila, onda zastade kraj otvorenih vrata na Azrinoj sobi. Učinilo mu se da ne diše. Zastade.

Onaj poznati osjećaj iznenadne strepnje hladnim mu obli unutrašnjost, no ne učini ništa naglo, ne poleti, ne pomače se, samo za čas zaustavi disanje i skoncentrisa se na sluh. Nakon pola minute oču njen uzdah. Lahnu mu, nikad nije volio te tablete za spavanje, da li zbog filmova u kojima je toliko puta kao dječak gledao kako se glavni junaci ubijaju tim tabletama ili šta već? Sjeti se i ratnih dana kad je isto tako zaustavaljao dah da čuje dišu li ranjeni drugovi oko njega. – Bože! – pomisli. – Kako si Ti Velik i Moćan. Ti koji uzdržavaš u svojoj moći sva ova bića, snagom i moći koja je meni neshvatljiva, ali u koju vjerujem. Koliko samo ljudi diše noćas, muškaraca i žena, starih, mladih, tek rođenih, a Tvoja moć bdije nad 96

njima, snaga Tvoja pokreće njihove grudi, njihove organe, daruje im svima zrak i u životu ih održava. Jesu li svi ovi zapetljani dijelovi sudbine moje i sudbina onih čije su životne priče stigle do mene zapetljane, teške i nejasne, upravo zato što sam ja svoju nit s Tobom izgubio, što sam se u nauku vjere Tvoje pogubio?

Zagrize Taib donju usnu, mehanički rukama zasuka rukave na košulji i krenu ka kupatilu. Uze abdest i vrati se u svoju sobu.

Još nije bilo vrijeme sabaha, padala je zadnja trećina noći, ona trećina za koju je učen da je baš posebna u cijelom danu, da u njoj Bog posebnu milost spušta ljudima i dove njihove, molbe, traženja, prima.

Kroz glavu mu proletješe stotine dana u kojima nije upotpunio svoje molitve. Proletješe mu i hiljade onih mladalačkih, kad je svaku molitvu u njeno tačno vrijeme obavljao. Onda oni dani kad se njihova redovnost kidala, kad se njegov mir kidao, kad je stvarnost davala previše pitanja, a njegovo znanje i znanje onih oko njega nedovoljno pravih i pregršt krnjavih odgovora.

Već u medresi, nakon dvije godine, ono što je učio zbunjivalo je i remetilo ponekad mir vjere njegove u grudima. Saznade za mnoštvo frakcija unutar islama koji mu se do tada činio tako jednostavnim, tako lahkim i prirodnim. Učio je biografije velikana vjere, učenjake, pravnike, filozofe, njihove misli, izreke stavove i krio od sama sebe, u tim mladalačkim danima, kako mu se svako malo javljala želja da opsuje, da udari šakom od sto i kaže: Stanite, šta vam je, što vam ovo treba?! Zašto je toliko važno izmisliti nešto novo i kroz to istaći sebe?

Zašto toliko razjedinjenja kad je primjer onog koga slijedimo tako jednostavan i lahak? Samo treba željeti drugima što i sebi i pri tom ne smatrati da oni moraju biti kao ti.

Naučen je ipak da uvijek, iza svakog znanja ima novo znanje, ima mogućnost nekog novog saznavanja koje će 97

opravdati nelogičnosti onog što trenutno zna. Učen je da uvijek bude otvoren ka promišljanju novom i mogućnosti da, zarad novog znanja, revidira svoje prijašnje stavove, da samo tako ima mogućnost da napreduje. Volio je osnivača svog mezheba, velikog imama Ebu Hanifu zbog njegove slikovite rečenice u kojoj veli da ako bilo ko poslije njega nađe bolji dokaz od njegovog, pa makar i u kravljoj balezi, ostavi njegov, a slijedi taj bolji dokaz, ali u isto vrijeme čudio se mnogobrojnim pristalicama njegovim što osuđivali su svaki izlazak iz okvira tih davno postavljenih zakona hanefijskog mezheba.

Volio je u početku rata stroge zakone koje su sa sobom donosili malobrojni arapski mudžahidi koji su dolazili u njihovu jedinicu da im pomognu u borbi za opstanak.

Sviđala mu se u tim ratnim danima njihova strogost i rado im se priklanjao. Išla je ta strogost u vjeri uz rat, uz teške životne momente. Onda, nakon nekog vremena, kroz razgovore s njima, počelo je sve to da ga zbunjuje.

Nije bila spojiva s njegovom unutrašnjom bojom vjere ta predstava totalnog potčinjavanja gotovim stavovima, bez ikakvog ličnog promišljanja. Ti okviri postadoše vremenom kao zatvorske ćelije njegovim mislima. Što je manje razmišljao, lakše se uklapao, ali time je više gubio sjaj svoj unutrašnji. Nije mogao vjerovati da ga Bog želi baš takvog, da odbaci misli svoje, razum svoj, promišljanja i tek slijepo slijedi podastrte stavove. Činilo mu se da time glača lišće na stablu vjere, dok samo stablo i grane njegove pušta da zahrđaju.

Ostao je u njihovoj blizini jer mu je i dalje godila njihova disciplina, ali su njegove misli počele da ga plaše. U početku se bojao da je to licemjerstvo, hvatao je sebe da na njihova predavanja klima glavom, a u sebi misli drugačije.

Jednog će dana u njihovu kasarnu doći veliki profesor iz arapskih zemalja. Držat će predavanje nakon kojeg će on 98

odlučiti da odgovore na svoja životna pitanja počne tražiti na drugom mjestu, u drugom nauku.

Taj profesor je u jeku ratnih dešavanja držao predavanje o selamu, islamskom pozdravu. Bilo je to ponižavajuće za Taiba. Obraćao im se kao da nikad nisu čuli ni za islam, ni za selam. Nije ga toliko slušao, više se pitao kakvu to sliku oni tamo imaju o njima. Zar tako malo znaju ili je toliko stotina godina borbe njegovog naroda da ostane u vjeri tako mizerno za te arapske profesore.

Onda je profesor skrenuo na praktični primjer nazivanja selama. Uze za primjer njihovu borbu, kako svaki put, ama svaki put, kad nešto zapriječi pogled jednog od njih na drugo, nakon ponovnog viđenja, trebaju jedan drugom nazvati selam.

Taib nije mogao da svari tu priču.

Jasna su mu bila njena načela, ali, pobogu, gdje je tu realnost. Ako pođemo u borbu i privlačenje neprijateljskim rovovima, a pri tom budemo stalno nakon svakog okretanja glave selamili jedan drugog, gdje ćemo stići.

– Jesi li ti ikad bio u borbi? – upita na kraju, kad profesor završi predavanje i reče da je spreman za pitanja.

Prostrijeliše ga pogledi mnogobrojnih saboraca.

Ignorisaše njegovo pitanje, ali zato je profesor dugo i naširoko objašnjavao sve forme nazivanja selama.

Ponovo je sebe prekoravao pitanjem, ko je on da išta pita i išta misli kad nejak je da se suprotstavi napadima koji su nekako slijedili uvijek kada bi neko izrekao nešto van općeg mišljenja. Bojao se bilo čega što bi moglo izazvati neslogu.

Neslogu nije volio još iz školskih dana, shvatajući kako je ona donosila nesreću u muslimanski narod, od nekad pretežno muslimanske Španije, pa do krvavog stanja u dalekom Afganistanu gdje su muslimani tukući se s ruskim okupatorom s istom revnošću činili to i između sebe, samo zato što jedni su Paštuni, drugi Hazari, što su jedni sunije, drugi šiije.

99

Gdje god ima neka manjina, teži da se pripoji svojoj većini, mislio je Taib. Evo i ovdje u Bosni danas, Hrvati Hrvatskoj, Srbi Srbiji, samo se muslimani bore za razjedinjenje. Na koliko je država samo rasparčan arapski narod. Jedan narod, jedna vjera, a desetine država koje redovno, svako malo vremena, vode međusobne ratove, i što se te države više deklarišu kao islamske, skoro da jednakim pravilom u njima ima manje istinskog islama, a više fukaraštinje, bijede i neobrazovanja. I tako je skoro odvajkada. Najmrža lekcija iz medrese bila mu je ona iz koje je trebalo naučiti svu silu državica na koje se vremenom iscjepkalo islamsko carstvo. To ga je tjeralo da bude oprezan spram svojih misli koje su, nekako po pravilu, kako je on htio biti oprezniji, bile sve oštrije. Sjeti se zgode iz svoje škole kad je u onim predratnim danima pitao zašto ne uče o džihadu, a profesor mu odgovorio da to nije njegova briga, da nije njegova briga ni to hoće li ili neće biti rata, da je njegovo da uči. I tad, u toj školi, on nije učen da razmišlja koliko je, ustvari, učen da se pokorava.

Gdje li je taj njegov profesor, pitao se ponekad u ratu?

Bori li se s puškom u ruci ili drži predavanja poput ovog selam-profesora?

Nije prošlo dugo, i dobio je taj odgovor.

100

Softa Pred sami kraj rata nakon vraćanja iz logora i ponovnog priključenja svojoj brigadi poslan je da završi školovanje. Susreo je tako dragu zgradu i neke drage prijatelje u njoj. Našao se u školskoj klupi nakon četiri godine i nije mogao zaustaviti čudan, luđački smijeh koji ga je spopadao dok je pogledom prelazio po učionici, po klupama, po mladim dječacima koji su sad pohađali njegov razred, a od kojih nije poznavao nikog. Redom su bili mlađi od njega po nekoliko godina i redom o ratu nisu imali ličnog iskustva.

Profesor ga je pitao kako je, a onda poslao vani, da svojim smijehom ne remeti čas. Izašao je pred zgradu, iz džepa izvukao kutiju Lorda i pripalio. Tek što je povukao nekoliko dimova, prišao mu je vaspitač i rekao da ugasi cigaretu, da je pušenje zabranjeno.

– Ali nisam u zgradi? – branio se iskreno, ne shvatajući da krši ikakav propis.

– Nema veze što nisi, ugasi tu cigaretu!

Taib ga pogleda, ruka naviknuta da sluša pođe da je baci, a onda se zaustavi. Lice vaspitača ga jako podsjeti na lice jednog starijeg čovjeka kojeg je vodio u borbu prije nekoliko dana, čovjeka koji kad zapuca pobježe, ostavi svoje borbeno mjesto i njega bez veze s ostalom vojskom. Čovjeka koji mu svojim činom, navodeći na bijeg još trojicu sličnih priredi najtežu ratnu noć. Noć koju provede među linijama ne mogavši ni na neprijatelja ni svojima, pod unakrsnom vatrom ljubeći zemlju i iznad svega trpeći svoj najveći strah, strah od samoće.

– Bože, daj mi samo da sretnem nekog od naših, pa neka onda poginem ako je suđeno, nemoj da poginem sam! – molio je Taib u toj noći.

Zaustavi ruku u naumu da baci cigaretu, ponovo je vrati svojim usnama, pogleda u vaspitača i ne prepoznavajući sebe takvoga jednostavno izusti: „Razguli!“ 101

– Molim? – reče preneraženi vaspitač.

– Rekao sam razguli, ne kršim nikakva pravila, izašao sam iz zgrade, pušim već četiri godine, znam da nije dobro, ali pušim i nemam snage danas da se toga okanim. Pusti me da završim i kazni kako hoćeš!

– Zar se tako razgovara sa svojim profesorom, zar smo te to naučili u ovoj školi? – nastavi vaspitač.

Taib ga je gledao. Zašto vaspitač tako postupa, pitao se?

Zašto on sa svojih četrdeset godina insistira na tom nekom svom većem položaju koji mu on, Taib, svakako ničim ne može ugroziti. Zašto se ne nasmije, ne shvati ga, pomiluje po glavi? Da to učini, sigurno više ne bi pred njim zapalio, bilo bi ga stid. Ovako, ovako ga izaziva, ovako ga kinji, ovako raste bijes u njemu, bijes i razočarenje. Evo, bacit će tu prokletu cigaretu, ali ne što ga se boji, ne što se boji kazne nekakve, koja kakva je god, smiješna je naspram onog što se dešava širom Bosne, nego eto, što shvata da to nekako treba završiti jer on ne voli te konfliktne situacije u kojima jedna strana neće da popusti, gdje nikakav kompromis ne pomaže. Znao je to, naučio je to u te četiri prošle godine, kroz rat i logor, kroz sve to što je stalo u tako malo vremena. Baci cigaretu i ustade. Bi mu drago da sjedi na stepenicama te pri uspravljanju njegova glava bješe iznad vaspitačeve. Pogleda ga u oči. Vidje da se i ovaj unezgodio pred njim tako uspravljenim.

Smeđe odijelo, košulja, kravata. Taib nesvjesno pogleda sebe. Maskirne pantalone izgužvane do besvijesti još mjestimično prljave od one zemlje po kojoj je puzao prije nekoliko dana, vojničke čizme, jakna. Zavuče ruke u džepove pri tom i napipa u njima svoje cigarete.

Osjeti kako mu niz kičmu puže ono nešto neobjašnjivo, ono nešto jače od njega, ono nešto što još nije naučio da pobjedi u sebi.

Izvadi cigarete i stojeći tako izvuče i zapali još jednu.

102

U njemu je zvonilo hiljade zvona, hiljada njegovih glasova govorilo mu je da je to pogrešno, da je bez veze, da ne valja, da će sam sebi kasnije reći da je pogriješio, ali sve je to bilo samo kao san, stvarnost je činila drugo.

Povuče dim i ponovo sjede pognute glave sa onim dobro poznatim osjećajem u stomaku. Osjećajem koji bi dobijao kad bi upadao u rov i bez ikakvih analiza zaključivao samo jedno – bit će tu dok ne pogine ili se ne naredi nešto drugo. Sad mu to nije niko naredio, nije ni on sam, nego ta neka neobjašnjiva sila u njemu, inat, prkos, ni sam nije znao šta. Samo je bio riješio da popuši tu cigaretu. Ignorisao je potpuno prisustvo vaspitača i, da olakša sebi taj muk, otišao mislima do svojih saboraca pitajući se gdje li su oni sada, dok on, tu, van svake svoje logike, uči nekakvu školu.

Vaspitač se udaljio bez riječi, a on nakon što ču zvono za kraj časa ustade i pođe prema učionici. Drugi čas bješe čas onog profesora što mu je pred rat govorio da je njegovo da uči. Imao je u svom držanju nešto oficirsko.

Taib je već primjećivao taj hod, visoki oficir, možda moralista, poput onih koji bi, nakon što bi oni u nekoj bitki dobro izginuli, dolazili da im dignu moral.

Profesor kao da je čuo njegove misli. Baci dnevnik na sto i stade ispred table.

– Djeco, neke lekcije se nauče u školi, a neke samo u životu. Kao kad uđete u zemunicu, a desetak metara od vas padne granata, kad osjetite kako je život krhka stvar, kako smrt ima svoj zvuk, svoj oblik, kako frkće i reže zrak. Evo, došao nam je i Taib, Taib zna o čemu govorim.

Taib ustade i nakloni se ne znajući ni sam šta bi pred tolikim uprtim pogledima. Sjedio je u zadnjoj glupi i gledao glave ispred sebe. Sitne, krupne, ošišane i neošišane. Golobrade dječake kakav je i sam bio prije nekoliko godina.

103

Nekako je očekivao da će profesor nastaviti svoju priču, preći taj početni primjer zemunice i granate na deset metara, da će spomenuti i onaj njegov slučaj kad granata pada direktno među noge, a on leti zrakom kao ptica, pada u krš i ostaje u nesvijesti. Nesvijesti iz koje kad se budio mislio je da je već u svijetu Berzeha, strahu njegovu da ne izgovori šehadet jer se pobojao da će umrijeti u pola te riječi i otići na onaj svijet negirajući sve... Ali profesor je skrenuo na drugu temu i Taib se zabavi crtajući krugove po svesci koju mu je jedan učenik tog jutra, vidjevši da nema ništa od opreme posudio. Rat je svima zajednički, ali svako će imati neki svoj pogled na nj u skladu s ličnim iskustvom koje ima spram njega. Kako je svako ratno iskustvo dovoljno strašno, tako će svako svoje i vidjeti najstrašnijim, ma kako nečija druga istinski budu veća, bolnija, teža...

U narednim danima nađe neke poznanike iz one svoje predratne generacije koji su po isturenim odjeljenjima po Bosni završili medresu i sad pohađali teološki fakultet.

Imao je problem sa spavanjem i zatvaranje doma u devet sati navečer nikako mu nije prijalo. Nije znao šta bi sa sobom u tom mraku, u krevetu bez sna. Nađe jednog studenta koji je imao sobu nedaleko od Baščaršije i poče noćevati kod njega.

Nastava je tekla. Dobro mu je išlo, izuzmu li se jezici.

Nije se skoro ničega sjećao od onog što je učio prije, a lekcije u tom završnom razredu bile su teške. Arapski i nekako, ali engleski nikako.

Nakon mjesec dana nastave uslijedili su kontrolni. Na času engleskog njega opet obuze onaj smijeh kojeg nije mogao obuzdati, smijeh beznadežnosti. Profesorica ga upita šta mu je, a on ne može da se suzdrži: – Profesorice, zahvalio bih svima koji mi bacaju papiriće s odgovorima, ali bih zamolio da me ne zbunjuju, evo imam tri papirića s prvom zadatom rečenicom, ni na 104

jednom nije isto napisana, a ja ne znam koji da proberem.

Profesorica se nasmija, pogleda ga i upita.

– Jesi li ti pio kafu jutros, Taibe?

– Nisam.

– A da ostaviš kontrolni i odeš na kafu dok ne počne sljedeći čas?

– Ne mogu!

– Zašto, puštam te, neću te zapisati kao odsutnog?!

– Nemam para za kafu.

Profesorica priđe svojoj torbi na stolu izvadi marku i pruži mu je. Taib priđe, uze je, a onda se nasmija i reče: – Može l' još jedna za cigarete?

– Ne, za to se sam snađi.

– Dobro, hvala!

Izađe iz dvorišta, zagleda se u sofe Begove džamije, pogleda desno, lijevo, poželi da zapali cigaretu, što je činio uvijek kad se dvoumi, a onda samo krenu lijevo, ka Kolobari.

Imao je nizak pritisak i kafa mu je pomagala da lakše misli, ali morao je računati i na nervozu koja će se javiti prvim srkom kafe kad poželi da zapali. Nije zapalio od jučer ujutro kad ga je neko od studenata počastio. Gadan vakat za nekog ko se dobrovoljno javljao za izviđanja samo zbog duplog sljedovanja cigareta.

Uđe u Kolobaru i probra mjesto u ćošku. Volio je da su mu leđa okrenuta zidu, da ne misli o njima. Konobar priđe i on naruči kafu. Bacao je pogled po drugim gostima, mladićima u civilkama, mladićima u maskirnim uniformama, djevojkama, gologlavim i pokrivenim, starijem paru, i niko, baš niko pred kim se dimila cigareta.

105

Čizme na nogama su puštale i on shvati da je negdje ulicom ugazio u lokvu. Mrzak mu bi osjećaj mokrog tabana u čizmi.

– Izvinite, molim vas – reče konobaru bez razmišljanja – ima li nade da se ogrebem za jednu cigaretu?

– Žao mi je, ne pušim, vidjet ću s gazdom!

Uskoro, iz prolaza u unutrašnjost objekta, izađe čovjek srednjih godina i zaputi se k njemu.

– Je li slobodno? – upita.

– Naravno – klimnu Taib.

– Vojnik si? – upita ga pridošlica i počasti cigaretama.

– Aha – reče Taib i prinese cigaretu plamenu upaljača.

– Došao sam tu u medresu, da završim školu... Čovjek bi široke ruke, uz škrtu priču počasti ga s još dvije cigarete. Ispriča mu ukratko kako je izgubio brata na Žući, a onda ga zovnuše i on pri odlasku ostavi kutiju na stolu.

– Hvala – reče Taib, svjestan da ga čovjek nije čuo.

Zapali još jednu i zagleda se na ulicu. Bi mu došlo da zaplače. Postajao je svjestan svoje onemoćalosti, nedefinisan sebi, nalazio se na mjestu i u prilikama u kojima nije znao šta da radi. Do jučer mu ponos ne bi dao da moli za bilo šta, a eto, taj dan je već uzeo novac za kafu čak tražio i za cigarete, sad od nepoznata čovjeka uzima skoro cijelu kutiju. Šta ga čeka u ostatku dana?

Prisjeti se vremena pet godina ranije kad je za babom cupkao ovom čaršijom prvi put dolazeći u Sarajevo.

Hodali su tim ulicama tražeći zgradu Gazi Husrevbegove medrese. Te velike, mistične ustanove o kojoj je sanjao kroz osnovnu školu. Tražili su Begovu džamiju, za koju mu je dedo ispričao da bi deset njihovih seoskih džamija stale u nju kolika je. Tražio je turbe velikog Gazi Husrev-bega, gazije, čije se djelo uzdizalo kroz vijekove i kroz pokoljenja, živeći, između ostalog, i kroz 106

njih, mlade softe, buduće imame, koji su s dikom izgovarali njegovo ime, spominjući koju su školu završili...

Prisjeti se kako je tih prvih dana u domu škole plakao čeznuvši za svojim roditeljima, svojim selom, poznatim predjelima. Onda su slijedili ti lijepi dani, najljepši dani njegovog života. Bio je očaran Sarajevom, bio je ponosan što u njemu živi, njegovim bibliotekama u kojima je pronašao toliko knjiga, toliko lijepoga, toliko snova, maštanja, emocija...

Sanjao je da će biti bibliotekar, da će dane provoditi među knjigama i potajno se nadao da će njegovi zapisi koje je već tada kitio po sveskama jednom biti čitani kao što je on tada s puno žara čitao Bašeskiju i druge pisce, diveći se njihovim zapisima.

Koristio je slobodno vrijeme da obilazi ona mjesta koja je Bašeskija spominjao u svom ljetopisu i kovao plan da mu napiše knjigu, da kao pismo njemu u taj stari vakat ispiše šta je sve bilo s mjestima koja je spomenuo u svom ljetopisu, s potomcima ljudi koje je navodio, s njegovim Sarajevom.

Tu je, u toj potrazi, uspio da pokrpi i svoje porodično stablo. S manjim nedostacima, mogao je sa sigurnošću utvrditi svoje pretke u zadnjih stotinu i osamdeset godina. Znao je da s muške strane u sebi nosi gene kavkaskih muslimana koji su progonjeni od Rusa, sa stravičnim pričama o pokolju, stigli do Bosne. S druge strane, fascinirao ga je lik njegove prapranene Fatime, koju je pradedo nasilu sebi doveo, pa je onda, kad joj je otac s naoružanom pratnjom, pun bijesa, po nju došao odlučila da ipak ostane. Taj njegov prapradedo, čovjek kao od stijene odvaljen, pun snage i života, da su ga se nadugo i naširoko svi bojali, kako se pričalo, pred njom je čitav život bio manji od makova zrna. Stoga se i njegov dedo Mehmed nikad nije spominjao po babinu imenu, nego po njenom, Meša Fatimin. Ona mu je, znalo 107

se, van svih tadašnjih običaja, sama ime nadjenula.

Tragajući za tim zapisima, zavolio je historiju, kroz nju je zavolio i prošlost, do mjere da je prestao da je posmatra kao nešto gotovo. Bila mu je stvarna, živuća.

Ne nešto što je bilo i prošlo, već nešto što je započelo i traje, traje do vječnosti. Danas je samo nova kap što past će na dlan prošlosti, a sutra samo stečena navika da iza kapi ove kanut će i druga. Stečena navika koja će jednom iznevjeriti očekivanja. I čudna je ta njegova loza.

Bog je dao da postoji, iako se, eto, u zadnje četiri generacije održava samo preko jednog muškog potomka.

Ima li to neke sudbinske veze s činom njegovog prapradede koji je na silu doveo ženu pitao se Taib! Kroz te misli on refleksno rukom pođe ka kutiji cigareta. Pri tom, naspram sebe, primijeti djevojku koja tek bješe sjela.

Lijepa djevojka.

Kao upis lijepa djevojka.

Kao slika lijepa djevojka.

Uhvatio joj je na trenutak pogled prije nego ga je oborila na sto. Zelene oči, crne obrve iznad kojih se kao luk rahmetli Starog mosta nadvio rub njene bijele šamije.

Kako je nestvarno lijepa. Vidi da je on gleda i malo joj je nelagodno, čuva pogled da joj se ne susretne s njegovim.

Hajde da malo živim, pomisli Taib u sebi, i ustade.

– Selam alejkum!

– Alejkumusselam!

– Je li slobodno?

– Kažu da jeste, barem do Špicaste stijene – odgovori djevojka s malo ironičnim glasom, ipak ne negodujući kad on sjede naspram nje.

Pričali su.

Dugo su pričali.

Onemoćao i za šta osim za sebe kakav je, bez oklopa i maski presu svoje srce u njeno, zauzvrat primajući 108

sadržaj njenog. Na rastanku, ona mu svojom hemijskom napisa broj telefona na dlanu.

Bojao se da će tinta nestati u znoju, žurio je nazad u medresu da ga zapiše na papir, nastava je već odavno bila završena, a on nije mario za to.

Kasno te večeri otišao je na spavanje van doma, kod svog druga i nazvao broj koji mu je dala.

– Molim! – rekla je. – Ko je?

– Ja sam.

– Ko si ti?

– Ja sam onaj zbog kojeg nećeš zaspati ni tren ove noći.

Nije zaspala.

Nije ni on.

Ujutro u sedam sati spustio je slušalicu i strčao niz Kovače. Čekala je kod Sebilja. Stigla je prije njega.

Pogledi im bjehoše mehki. Suhi pamuk duša čekao je da plane.

Počelo je kao nekakva njegova pobuna protiv jednoličnosti, a već tim prvim susretom poteklo je kao tiha voda.

Pazili su, sklanjali svaki kamičak koji bi im mogao namrežgati tok i punim plućima udisali život koji se kroz ljubav međusobnu nudio u najjačem obliku.

Izgubili su zasebnost i trudili se dati sebe za njih. Okolo su drhtale najlonske oči grada, rafali rata i detonacije neljudskosti. Razvlačili su trenutke da traju što duže i bili slijepi na sve drugo. Živjeli su osmijeh i kušali slast dugo sanjanog voljeti i biti voljen.

Ne bi joj slagao, da je tad rekao, da je sve što ima na svijetu. Nije to istina ni bilo puno, jer bio je totalni kokuz u svakom smislu. Švorc u svakom pogledu.

Kad bi izlazili na kafu osjetio bi dodir njenih ruku na koljenima ispod stola. Diskretno mu je davala novac da ne vide drugi da ona plaća.

Nije mu smetalo.

109

Samo bi se pogledali u oči, nasmiješili zjenicama i klimnuli glavom.

Nakon one prve noći nisu mnogo govorili. Brzo su naučili pričati tišinom. Znala je da u njegovoj sobi iza vrata visi automat, da je tek na kratkom odmoru koji čeka sljedeću bitku. On je znao da njeno zadovoljstvo ponuđenom kratkoćom nudi snagu i za dugo čekanje, bude li potrebno. Tu su, iako izbjegavajući govor o budućnosti, kao shvatljivu želju da nadvladaju rastanak koji se nametao, obećali jedno drugom biti na vjenčanju.

Svi ti dani u Taibovom sjećanju pokriveni su bijelom mahramom koju je nosila. Prihvatala je i njegove mane i vrline i učila ga strpljivo da bude muškarac.

Došla je zima i naglo je zahladnjelo. Mukli svrdlovi željeza pomognuti hladnoćom rađali su sve češću bol.

Bol je tražila bijes, jauk i krik koji bi je otjerao. A on nije mogao da joj kaže kako ga bol mijenja, kako ga tjera protiv samog sebe i porađa loš nagon za uništenjem svega što mu znači u životu. Nije smogao snage da vjeruje kako će ga shvatiti ako zamoli za nekoliko dana neviđanja, dok mu se stanje ne smiri. Ili nije mogao privoljeti sebe da pristane na to. Bio je ratnik, ali nikad nije naučio biti gazija.

Petak.

Kišni petak.

Sačekao je da izađe s akšama iz Begove džamije. Šetali su čaršijom, pa onda gore, kraj Bakija, do mjesta gdje je stanovala.

Uhvatio ga je strah od njene blizine i njegove daljine koja ga je vukla sebi.

Bio je blizu nje, ali sam sebe je zaboravio povesti!

Budila se želja za samokažnjavanjem, ružno samosažaljenje tražilo je mjesto u njegovom biću.

Ostavi je, govorilo je ono nešto iz njega. Ostavi je, prije nego joj upropastiš život. Prljav si za njenu čistoću.

Odbaci sve što si uz nju postao i budi opet beznačajan, 110

samo tako ti možeš živjeti. Bez ljubavi, bez voljenja, bez razloga da brineš i o čemu.

– Tražit ćeš da uđeš? – rekla je kad su bili pred njenom kapijom.

– Nećeš me pustiti? – rekao je.

– Neću!

– Čak i ako će to značiti kraj?

– Zar neće kraj biti ako te pustim unutra?

– Hoće.

Srce mu se bunilo, udaralo u grudima skoro da je čuo njegovu vrisku, njegovo: 'eće, neće pustiš li me il' ne pustiš li me!

Ali nije ponovio te riječi, ostao je dosljedan vojnik svoje ludosti. Stara navika. Taj dan mu je geler proradio u nozi. Čizme su mu puštale i noge već danima bile mokre.

Bio je ozebao i prilično gladan. Uzalud je, znao je jasno da čini lošu, strašno lošu stvar, da trga njenu i svoju dušu, da pali onu čistoću pamuka koju su preli sve prošle dane. Možda je to i bio razlog. Teško je slagao različite osjećaje u sebi… Tu večer bol je nadvladala i razum i osjećaje.

– Je li ovo naše allahimanet? – upitala je tiho.

– Valjda – rekao je podlo, zabijajući joj nož u srce.

– Samo da znaš, Taibe, očekivala sam ovaj trenutak, ovu večer, očekivala i bojala je se. Ti si dobar čovjek, voljela sam te, volim te i uvijek ću te voljeti i čuvat ću ove dane s velikim ponosom u svom životu...

Htio je reći hvala, ali tada je ulicom projurio automobil i svjetlost farova obasjala je njeno lice.

Plakala je. Prvi put u životu vidio je nekog da plače za njim. Sablast koja ga držaše u svojim rukama nestade u trenu. Osvijestio se i poželio pasti pred njene noge, ljubiti zemlju na kojoj stoji, čak je bio i pošao da to učini, a onda je pogledao njene usne i čuo njene riječi: Idi... idi, ne kvari mi sjećanje.

111

*** Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...

Taib je hodao pazeći jedino da ide strmu, tako je znao da će ga dočekati Miljacka. Hodao je i osjećao strah, strah da nije dostojan svoje patnje. Koračao je ne primjećujući prostor, samo ono jedno, besprostorno OVDJE, niti vodeći računa o vremenu, potpuno toneći u to jedno SADA. U tom OVDJE i u tom SADA hiljade puta iznova sastajao se s njom i mijenjao tok događaja, nadajući se da će izbjeći rezultat gorčine koja je svrdlala njegovim bićem.

Na mostu kod Careve džamije zastade. Miljacka je povlačila crtu.

Gdje je sad snaga onih riječi da nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća, i da sve se još divnije vraća? – pitao se zagledan u vodu.

Hoće li ikad naučiti osjećati i ponašati se prema nekim odabranim formulama koje kažu da treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milione mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno. Nije on njih nesvjestan, sjeća ih se, zna za njih, samo... trenutno ih neće, ne želi, kao da srce govori razumu: Popusti me, ne boli tebe kao mene...

Obuzimala ga je malodušnost, a nikakve uzvišenosti ideala nije bilo da ga održi. Pomisao da vrijeme liječi sve rane mu se zgadi.

Ljubav! Ljubav liječi sve rane!

112

Svjedoci, jeste li čuli?

Nije još dugo ostao u medresi. Učenici su zbog hladnoće i sličnih razloga o kojima on, budući da nije ni provodio vrijeme u domu, nije mnogo znao, odlučili organizovati štrajk. Rijetka je to pojava, i sramotna u medresi. Zadnji takav bio je nekad davno, dok su njene klupe pohodili sadašnji njihovi profesori. Oni su se, doduše, borili za uvođenje svjetovnih predmeta, a eto, on je doživio da štrajkuju iz drugih razloga. Nije znao ništa o tom štrajku, tek po nesreći njegovoj noć prije je noćio u domu i ujutro ustavši vidio da djeca ne idu u učionice, nego u amfiteatar.

Pošao je za njima. Nasmijao se na ulazu vidjevši kako pune mjesta otpozada, a da ona naprijed, koja će biti najbliža profesorima, ostaju prazna.

Odabra da sjedne u drugi red, jednako daleko i od profesora i od učenika. Nije ga puno zanimalo šta će se desiti, više se pitao koliko će potrajati, jer još nije bio popio ni kafu, a cigareta mu se bez nje nije pušila.

Onda su ušli profesori, jedan za drugim držali vazove i pridike, jedni osuđivali, drugi savjetovali. Na trenutke se iznenađivao kako pojedini profesori olahko bacaju ajete o sektašima na tu ustrašenu djecu, kako pojedine davno odslušane lekcije sad čuje upućene njima. Neki su opet pričali o tome koliko snajperskih gnijezda prolaze svako jutro da bi njima došli na nastavu...

Odužilo se, a njemu se pila kafa i pušila cigareta. Strah ostalih učenika iza leđa i bijes profesora ispred stješnjavao ga je na tom njegovom mjestu, no trudio se da ostane miran, da se ne uključuje u ono što ga se ne tiče, mada mu je sve više bila mučna ta bitka Davida i Golijata. Onda je ustao predstavnik učenika i organizator štrajka i skoro plačnim glasom objasnio učenicima kako je njih zaveo šejtan, kako su se ogriješili o svoje profesore i školu i islam i pozvao ih da poslušaju savjet i vrate se u učionice. Gledajući ga, jasno se vidjelo da on 113

te riječi profesori, silama, učenici, šejtan, samo duži da razduži odgovornost i spasi se straha koji mu je tresao nepromišljene gaće svijesti.

Taibu se povraćalo od toga, znao je već dok je ovaj govorio da će čim završi on, Taib napraviti grešku, nepopravljivu grešku.

Nije se mogao zaustaviti. Već je vidio kako će taj budući hodža, iako je istinu kazao svojim riječima, sutra unutar zajednice imati utaban put da napreduje jer, eto, na vrijeme je pokazao koliko je spreman da mijenja mišljenje kad god zatreba, pa vjerovatno i, ne daj Bože, u situaciji kad će zbog tog neka grupa diverzanata u neprijateljskom zaleđu to platiti glavom.

Podsjeti Taiba na one komandirčiće što su se gurali da uđu u veliku komandu. Takvi bi na izviđanjima, kao i on i njemu slični, govorili kako je teren težak, kako se ne može, a onda u komandi, na referisanju, kad bi on rekao da misli kako ne može, ustajali i slagali kontru, govorili kako može, kako treba, sve ono što su znali da komanda želi čuti, udvoravajući se tako komandantu. Zaboravljali bi pri tom da je baš njih ta ista komanda poslala da izvide, da budu filter između njihovih želja i života boraca koji će sve te ratne planove iznijeti na svojim leđima.

Kako je samo umio bjesniti zbog sličnih situacija, nikada se do kraja ne mireći da zaista mogu postojati ljudi s takvim načinima mišljenja.

Ne sjeća se Taib šta je tačno rekao kad je učenik prije njega završio svoje pokajničko obraćanje. Ustao je i s bijesom u glasu govorio o tome kako medresa ne bi trebala odgajati poltrone, proizvoditi zanatlije i trgovce vjerom... Tek kroz maglu upozoravao je sebe na posustalu pamet i činjenicu da time pečati san svoje mladosti, ljubav svojih mektebskih dana, dedin ponos gazi, mrtva se babe stidi...

114

Pokušavao je dozvati u sjećanje sve one savjete starijih ljudi u brigadi koji su prenosili svoja iskustva iz ranijeg perioda. Prisjećao se kako su mu govorili da bijes treba zaustaviti, makar i istina mu uzrok bila, kako treba odmjeriti ima li koristi u tom što govori, postiže li išta.

Ali, kako bi se javljali ti glasovi, tako bi dolazili i oni drugi, oni što su govorili: reci, reci tu pred tom djecom neka zapamte, ponesu u svom sjećanju.

Pokušao je negdje na kraju da se povrati, da izgladi, a onda je shvatio da je već previše rekao, previše istine kojoj tu nije bilo mjesta. Ne od njega, ne na taj način i tim tonom, galamom koja nije bila njegova želja, nego način kojim je njegovo tijelo proizvodeći dodatni bijes podizalo pritisak na normalan nivo.

Zaboravio je da oni ispred ne slušaju šta on govori, nego ko govori i da će sve, baš sve što on kaže bilo kakvim, osim pokajničkim glasom, oni doživjeti kao napad na sebe, kao bunu i protivljenje.

Okrenuo se učenicima, koji su kao prestrašena janjad u većini samo čekala da im neko kaže šta da rade, rekao im da se vrate na nastavu, a on sam otišao u Kolobaru na kafu.

Sljedećeg jutra svi su za prvi čas imali čas odjeljenske.

Iznijeli su im spiskove i tražili da se potpiše ko hoće ostati u školi, takvoj kakva je, a oni koji neće da napišu da neće i da idu kućama.

Kojim kućama i kako iz opkoljenog Sarajeva nisu napisali. Taiba nisu ni probudili. Kasno mu je bilo objašnjavati da on to nije organizovao, da njemu ne smeta ni hladnoća ni slaba hrana, da je sve to mnogo bolje od onog na što je navikao. Tek, dani su prolazili, a on čekao raspust da se vrati u svoju brigadu.

Noć prije organizovanog izlaska učenika iz Sarajeva na zimski raspust čekat će na jednom sarajevskom mostu veliku razmjenu zarobljenika i tražiti među njima poznata lica, lica koja nije mogao da vidi.

115

Vratio se u kasarnu. Za nekoliko dana u izjavi direktora medrese u novinama koje stigoše i do njihove baze pročitao je kako medresa, unatoč ratnim okolnostima, i dalje radi po istim principima i kako su i te godine isključili jednog učenika iz škole. Nazvao je prijatelja u Sarajevo tek da mu potvrdi da je to on. Nije se bunio.

Iako nikada nije saznao zašto je isključen, nije se bunio.

Znao je da uvijek mogu naći dovoljno neopravdanih časova da sve bude po zakonu. Mogli su ih i oprostiti, znao je, ali nisu morali. Uskoro je krenula vlašićka ofanziva i on se umjesto u klupi našao u vlašićkom snijegu. Rat se bližio svom kraju, kraju nakon kojeg će ga čekati njegovo zaboravljeno obećanje dato Ajli.

Dobro se sjeća. Vani je rosila kiša. Upijala je tišinu još neprobuđenog grada i darivala mir koji je Taib tako dugo čekao. Ukrao je tu noć samo za sebe. Žalci podsvijesti tek s vremena na vrijeme doticali su ga svojim poganim jezičcima. Potiskivao ih je nazad, nemoćan da ne čuje njihov glas: Taibe. Nakon mira dolazi nemir, ponavljao je sebi.

I kako je svanjivalo, tako se njegov mir urušavao u međusobnim trvenjima trenutnog i upamćenog. Kad je telefon zazvonio, umalo se nije bacio po podu. U toj tišini djelovao je kao rafal.

– Molim?

– Je li Taib?

– Da! – Esselamu alejkum, Taibe. Ovdje Amela, sjećaš se, treći C? Alma mi je dala broj. Zovem radi Ajle.

– Ajle? Šta se desilo?

– Ma ne, mislim da! Oj, 'vako! Izvini što ti ja ovo govorim, ali tako me zapalo, znaš, ona se udaje u srijedu.

– Mašallah!

– Da, da, mašallah, nego, vidi, nemoj se ljutiti, zamolila me da te pitam bi li je ti šerijatski vjenčao, ako imaš vremena?

116

– Zašto bih se ljutio, u srijedu, kad i gdje?

– Svatovi će doći kod nje kući, znaš gdje stanuje. Ona hoće da se odmah tu šerijatski vjenča. Ako možeš, da ti dođeš. Zvat će te njen buraz da dogovorite detalje, samo da ja pitam hoćeš li, mislim, možeš li, mislim…?

– Mogu, Amela, bit će mi drago.

– Eto, onda, izvini što nazvah ovako rano, rekoh sabah je, budan si.

– Uredu je.

– Allahimanet!

– Allahimanet!

Zidovi k'o zidovi. Samo Taib nije znao zašto se vrte? I odakle ti šumovi mora u njegovim ušima? Kao hipnotisan, prepuštao se svojim mehanizmima odbrane.

Ustao je i polahko otišao do kupatila. Uzeo abdest.

Polahko. Pažljivo, kao da se gasuli za onaj svijet.

Vratio se. Prema Kabi okrenuo lice. Od potresa duše činilo mu se da svi zastori padaju. Da se brda razmiču, daljine sažimaju.

– Bože, otrpjet ću! Ako mi ovo čini zbog ljubavi, hvala joj. Ako mi čini da mi bude teže, opet joj hvala. A vjerujem, Bože, čini to samo zato da podijelimo bol, da sama manje ponese kad ode.

Srijeda. Okupao se. Obukao najljepšu odjeću, stavio najljepši miris i krenuo.

Pred njenom kućom je gužva. Sve poznata raja. Znao je kad dođe da će nastati muk. Valja u muku savladati muku. Prilazi, guta gorčinu i ponavlja sebi: Ostani đubre do kraja.

Naziva selam, postavlja usne na osmijeh, tražeći riječ kojom bi prekinuo tišinu. U kutovima očiju njenih prijateljica hvata suze. Muški prilaze. Žamor se vraća.

Ulazi u kuću.

117

Svatovi su malo kasnili. Tako je uvijek kad želiš da nešto što prije prođe. Nastojao je pred rajom biti ono što su navikli. Pričao. Zabavljao druge. Bio je dobar u tome.

Svatovi dolaze. Sviraju. Ulaze. Bilo mu je lakše. Baš kao u ratu. Privlačenje linijama, srce među zubima, strah, nervoza, a onda kad prvi pucanj stigne, svega nestane.

Gledao je u svoju zamjenu. Plamičak Jusufove ljepote igrao je na njegovom licu. Stid na krajevima usana.

– Tarik, drago mi je – veli, pružajući ruku. – Ajla mi je pričala o tebi, drago mi je da ćeš nas ti vjenčati.

Taib ipak nije potpuno miran, izlazi vani da zapali jednu.

Ne leže mu ono njegovo „drago mi je“. Prate ga oči.

Prate ga šapati. Dim Drine tek je trun Hirošime u njemu. Život je rat, ponavlja sebi u mislima. Heroji nisu oni koji se ne plaše, nego oni koji to mogu sakriti. Dobar je u sakrivanju, toliko dobar da sam sebe ne može da pronađe.

Uskoro kuću ispunjavaju tekbiri. Izvode je iz one njene sobe kraj balkona na gornjem katu. Odavno je nije vidio. … Allahu ekber, Allahu ekber, ve lillahil-hamd.

Da je opiše u tom trenu? Ne bi mogao.

Sjeda na trosjed preko puta njega. Stari svat najavljuje šerijatsko vjenčanje. Žene će reći da nikad do tad nisu čuli srčanije učenje Kur'ana.

Mehanički je Taib ponavljao riječi ustaljene prakse. Išlo je dobro, nije se pomeo.

– Da li ti, Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kćer Salkinu, za svoju zakonitu suprugu?

– Da! – Svjedoci, jeste li čuli?

– Da! – Da li ti, Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kćer Salkinu, za svoju zakonitu suprugu?

– Da! – Svjedoci, jeste li čuli?

118

– Da! – Da li ti, Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kćer Salkinu, za svoju zakonitu suprugu?

– Da! – Svjedoci, jeste li čuli?

– Da! Okrenuo se njoj.

Tad su im se po prvi put susreli pogledi.

– Da li ti, Ajla, kćeri Salkina, u smislu šerijatskih propisa, drage volje, bez ičije prisile i nagovora, prihvataš ovdje prisutnog Tarika, sina Abidova, za svog zakonitog supruga?

Gledao je u njene oči, zaklet će se da mu pri tom nije zaigrao nijedan mišić na licu, u duši je bilo nešto drugo.

Ni njoj. Šutjela je dovoljno dugo da mu posljednji put da priliku da sve promijeni i dovoljno kratko da drugima ne bude previše sumnjivo.

Ono društvo u prostoriji koje ih je poznavalo strepilo je.

Disali su samo oni koji nisu znali njihovu priču.

Kad je izgovorila DA, u prostoriji više nije bilo zraka od uzdaha olakšanja.

– Svjedoci, jeste li čuli?

– Čuli smo!

Drugo i treće pitanje išli su spontano. Svima je lahnulo.

Kad je treći put pitao svjedoke jesu li čuli, cijela prostorija je rekla DA! – U smislu prakse Poslanika islama, ja tebi, Tarik, čestitam dovom Allahu da ti Ajlu učini dobrom, a tebi, Ajla, da Allah njega učini dobrim i da vam da svako dobro u vjeri i životu, kako na ovom, tako i na onom svijetu!

Taj dan vraćajući se autobusom kući, glave prislonjene uz staklo prozora, pomisli kako je veliki ahmak i slijepac, kako sve svoje pročitane knjige može baciti, sva znanja pobrisati, sve svoje želje ugasiti, jer nedostojno je da sanja onaj ko nema snage da živi svoje snove.

119

Imao je tada dvadeset tri godine, bio bez škole, bez posla, bez ideje, bez plana, daleko, daleko od svih svojih zamisli u onim mladalačkim danima, a da stvar bude i gora, nije osjećao nijedan atom snage, želje da išta od tog promijeni. Osjećao se umoran, preumoran, izgubljen.

Trebao mu je otac, falio mu je otac, da ga pomiluje, da ga istuče, da mu pokaže smjer... I eto, sad kad je s Azrom pomislio da je prekoračio taj prag, tu stepenicu odlučnosti, našao svoj mir i sebe, osjeća opet jako grebanje nutrine, strepnju i strah koji naginje neodlučnosti i povlačenju.

Ustade, okrenu se prema Kibli, podiže ruke i potpuno umiren izgovori tekbir.

120

Jesi li ijednom pomislio na mene?

Taib je, nakon klanjanja sabaha, predajući selam ugledao Azru koja ga je strijeljala pogledom s kraja sobe. Bilo je u njenom pogledu i bijesa i prezira. On ustuknu u sebi, odustade od dove i uspravi se.

– Znaš li ti, efendija, da tebi molitva služi samo da pobjegneš i sakriješ se? – reče mu ona.

– Možda! – reče on, zbunjen oštrinom njenog glasa.

– Ti si kukavica!

– Možda.

– Ti si budala – nastavi ona, već histeričnim glasom.

– Ti znaš – odgovori on.

– Šta ja znam! Zar je bitno šta ja znam, šta iko zna, osim toga što ti umisliš u svojoj glavi. Kupi se, idi, živi taj svoj bijedni život i piši svoje priče, opisuj tuđe živote bježeći od svog. Mada ti ne bježiš od sebe, divno si efendiju izmislio. Malo ti bilo jednom, pa se dvaput ubaciš u priču. Da te ne bi zafalilo. Šta bi svijet da tebe ne nestane. Ko bi pisao scenarij života?!

Taib je pogleda. Zasmeta mu njen govor. Toliko su toga lijepog rekli jedno drugom ranije. Ne zaslužuju takve riječi sad. Nastave li se, zarežu li se u pamćenje, zakače li se u srca njihova, njihov odnos više nikad neće biti isti.

– Zašto, Azra? Zašto te riječi? Zašto me vrijeđaš jedinim svetim do čega držim?

– Nemaš ti ništa sveto u sebi, ništa, za to treba imati srce, ti ga nemaš. Tebi je sve možda, sve ne znam, sve svejedno. Upotrijebi jednom to svoje JA. Čitaš knjige, maštaš, a kad te život dohvati, kad se treba boriti za nešto, onda pobjegneš u svoju molitvu. Jesi li ijednom pomislio na mene tokom ove noći, jesi li? Pada li ti na um da se boriš za mene, pa makar i protiv mene kad zatreba? Ili si pomirljiv jer ti je svejedno?

121

Da joj kaže da jeste, da je stajao na vratima i osluškivao njeno disanje, da se nadao da će se smiriti kad ustane?

Da joj kaže kako nije prišao i zagrlio je samo zbog opreza i straha da će je time još više naljutiti u tom njenom stanju? Umjesto svega, upita je samo želi li kafu?

– Ne, ne želim kafu, ne želim tvoje umiljavanje, hoću da ideš, odmah, spakuj svoje stvari.

Zalupila je vrata i uskoro je čuo tuš u kupatilu.

Nije znao šta da radi, da se pakuje, stvari je imao više nego što može ponijeti. Da je čeka, a da ništa ne učini, hoće li je još više razbjesniti? Šta treba da radi? Bojao se da ga sabur ne popusti. Ako je onda poslušao Ajlu i umjesto da klekne i traži oprost jednostavno otišao, treba li i sad? Čemu škola prošlosti, ako nema nauka?!

Pođe slagati knjige s police, osluškujući zvuke iz kupatila. Slagao ih je polahko. Lijeno, bez ozbiljne namjere da to učini, tek da ne ispadne da je ignoriše, da ne čini ništa od onog što ona želi, da je koliko-toliko udobrovolji.

– Još nisi počeo? – reče mu Azra, vraćajući se u svom plavkastom bade mantilu s bijelim peškirom oko vrata.

– Nisam!

– Zašto?

– Zato što te volim, što te želim, što hoću da te vodim našoj kući. Kući koju konačno imamo, da u njoj rađamo našu djecu, živimo naše živote!

– Ha-ha! – nasmija mu se u lice.

– Jesi li ti lud, misliš se s time izvući, pogledaj me, nije meni sedamnaest godina, pogledaj me.

Taib je pogleda. Znao je da nema sedamnaest godina, ali isto je tako znao da je ono što vidi u njenim očima nemoć, tuga zbog svega što govore i što čine i strah, strah od mogućeg ispunjenja onoga što mu govori da učini.

122

– Umoran sam od odlazaka, ne želim to, ne mogu! – reče i sjede na kauč pored vrata.

Nekako su u isto vrijeme podigli pogled i zagledali se u natpis na zidu koji je Azra uokviren donijela sa sobom kad se vratila iz Njemačke.

Tri riječi koje je najteže izgovoriti su: Volim te, oprosti i pomozi mi! pisalo je na njemu.

Kako riječi nemaju snagu kad ih čovjek nije spreman čuti, mislio je Taib.

Azra vrati pogled na njega.

Vidjela ga je utučenog, tužnog, a opet nekako mirnog.

Dječak. Veliki dječak.

Onda se prisjeti malopređašnjeg sna u kojem je trčala njemu u naručje, uvijena u bijeli šal i cvjetnu haljinu, a zdesna, iz klupe, kao u parku, mahala joj je njena nena.

Dječak. Veliki dječak. 'eoprezni dječak.

Po mnogo čemu Taib se razlikovao od čovjeka s kojim je zamišljala provesti život. Sanjala je da je neko voli, obožava, u zvijezde ukiva, a on, ako je i volio, nije na taj način, ima te svoje granice i voli do njih, iza njih voli nešto drugo, nešto na što ni sama nije znala smije li, treba li da bude ljubomorna, a opet, znala je, dobro je znala, da joj to drugo svejedno smeta.

Je li tu smisao riječi njenog oca koje joj je uputio kad mu je prvi put povjerila da je tužna zbog ljubavi: – Samo zato što te neko ne voli onako kako bi ti željela, ne znači da nisi voljena cijelim njegovim bićem.

Taib je vojnik, i sad je vojnik, cijeli život on će biti vojnik, i... zašto plače... zašto jedan vojnik plače?

– Zašto plačeš? – upita ga začuđeno gledajući suze koje se slijevaju niz njegovo lice.

– Vidio sam to u jednom filmu – odgovori joj, pogledavši je u oči sasvim smireno, bez imalo 123

ustručavanja zbog suza koje su mu se još cijedile iz očiju.

– Kakvom filmu, šta lupetaš?

– Ne sjećam se, glavni junak je htio da odgodi vjenčanje, jer nije bio siguran u to voli li zaista svoju izabranicu, nije znao kako da joj to kaže, jer se bojao da će ona biti povrijeđena i počet će plakati. Onda je, kad su se sastali, prije nego što je išta rekao, on počeo plakati i sve one riječi koje nije mogao da joj kaže ona je rekla njemu.

Dječak. Veliki dječak. Divan dječak.

– Nemoguć si, od koliko si samo zakrpa ti sastavljen?! – reče mu, nezadovoljna što joj bijesa iz glasa nestaje, a prizvuk osmijeha nadolazi.

– Svako od nas nosi neku zakrpu i svakome se primijeti gdje je šav – nekome na licu, nekome u očima, nekome u glasu! Svi smo mi krpljeni i sastavljani iz mnogo dijelova.

Gledala ga je u nevjerici, nije mogla vjerovati da se može tako prepredeno smiješiti i govoriti takve riječi, a suze, suze za koje bi se zaklela da su bile iskrene maloprije su mu tekle niz lice, još uvijek je vidjela njihov trag u očima.

– Odakle samo vadiš te riječi? – upita na kraju, tek da nešto kaže.

– Napisao ih je neki Radović, a ja zapamtio.

– Svoje riječi koje napišeš bacaš u korpu za smeće, a tuđe učiš napamet, smatraš li da je to dobro, da je to život koji želiš?

– Mi više volimo život nego život nas. A ako ga tako volimo, onda nije red da ga ogovaramo i da mu nalazimo mane.

Smiješio se. Njen dječak. Njen veliki dječak. Njen neoprezni dječak. Njen nemirni dječak se smiješio gledajući je. Nije mogla biti ljuta na njega, ne na tog 124

njega koji se brani, koji ne odustaje, koji iznenađuje, koji mijenja boje očiju i probija se kroz sve njene ljutnje.

– Opet Radović? – reče, prepuštajući potpuno usne osmijehu i hvatajući se u kolo s tim njegovim simpatičnim, zajedljivim stavom, svjesna da, ustvari, polahko shvata koliko je bilo strah da će je poslušati i zaista se spakovati i otići.

– Isti onaj od maloprije.

– Znam i ja jedan citat.

– Kaži!

– Nikad nemoj odlaziti, ako imaš razloga ostati!... Valja li? – reče i sjede kraj njega, boreći se da ne obori pogled pred njegovim.

– Znamo šta jesmo, a ne znamo šta možemo biti! – reče on i uhvati je za ruke.

Azra je osjećala kako nešto toplo struji u njenom stomaku, upinjala se svim snagama nastaviti, prisjećala se onog što je učila na studiju književnosti, osjećala veliku potrebu da mu ostane takmac u toj igri.

– Sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora – reče, pokušavajući se sjetiti nastavka te misli, ali on je preduhitri.

– To nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići.

– Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn – reče mu, a on nastavi: – I odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.

– Izgubiti nadu u molitve, jer jedna nije uslišana – prošaputa ona.

– Ne vjerovati u ljude, jer ti je neko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav.

– Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan, jer nisi uspio u prvom pokušaju.

– Siguran put ka neuspjehu je – odustati!

125

– Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja.

Zadnje riječi šapnula mu je skoro u uho, a onda se odmače i zagleda u njegove oči. Htjela je da ustane i da je poljubi, ali on uzvraćajući pogled reče: – Znaš li da je tvoj dah na mom vratu ljepši od sve poezije?

– Volim te! – reče mu ona.

– To nam je zajedničko, reče on.

– Šta?

– Pa to da me volimo! – uzvrati on kroz osmijeh.

– Ovo nijedna žena ne bi trpjela što ja trpim, znaš li ti to, Taibe?

– Znam, ali isto tako znam da tebi uopšte nije krivo što si jedina koja ovo trpi.

– Nije, zaista nije!

Nakon zagrljaja i dugog poljupca Taib prinese usne Azrinom uhu i tiho prošaputa: Volim te i oprosti!

Ona se osmjehnu, uzdahnu, izmače glavu i zagleda mu se u oči.

– Volim te, oprosti i pomozi mi! – reče mu, ponovo ga potom čvrsto zagrlivši, kako iz potrebe, tako i iz želje da ne vidi suze kroz koje je isticao njen strah da će ga izgubiti te noći.

Tog jutra u njoj će zaživjeti biće koje će obilježiti sljedećih devet mjeseci njihova života.

126

Trudnoća...

Nakon šestog mjeseca trudnoće Azra je morala ostaviti sve druge aktivnosti i posvetiti se sebi i djetetu koje je nosila. Doktori joj zbog rizične trudnoće rekoše da miruje. Tiha strepnja koja je naselila njene i Taibove misli učini da se zbliže kroz dotad nespoznate osjećaje.

Osjećaje koji su nadilazili njihovu dotadašnju ljubav.

Osim vremena koje je Taib provodio na poslu, sve ostale sate dana i noći provodili su zajedno. U početnim danima, nakon što im doktor saopšti da je trudnoća rizična i da postoje mogućnosti komplikacija, njihov dom naseli tišina. Još nerođeno biće u Azrinoj utrobi postade cilj njihovih misli. Smiješili bi se jedno drugom, a sve riječi koje bi nadošle da budu kazane u tim momentima ostajale bi neizgovorene, sapete ukorom strepnje njihovih srca, kako nisu važne, kako ništa nije važno osim da to novo biće, plod njihovih života izdrži još tri mjeseca i dođe na svijet.

Azra se nakon tog prvog straha brzo sabrala, probuđen majčinski osjećaj, koliko god donosio strepnju, davao joj je i neku dotad nespoznatu snagu i ispunjavao njeno biće, dok se Taib pretvorio u zbunjenog petnaestogodišnjaka. Azra ga je sa smiješkom gledala kako skoro na vrhovima prstiju hoda po kući kad bi mislio da ona spava. Sapinjao je neozbiljnost, gordost, njemu specifičnu mušku hladnoću i pretvarao se u slugu. Azri je to bilo simpatično u početku, ali kako su dani prolazili, a on se nije vraćao svom uobičajenom ponašanju poče da joj smeta. Poboja se da će te promjene ostati, a ona se nije zaljubila niti udala za tog Taiba. Falio joj je onakav kakav je bio prije, uvijek na dohvat ruke, a opet dovoljno daleko da budi potrebu u njoj da ga doseže. Rekla mu je to. On se nasmijao i odgovorio da mu se dopada ta uloga, da ga rasterećuje.

– Da, ali mene opterećuje – reče mu Azra i nastavi.

127

– Pretvaraš se u idealnu tehničku podršku, a meni mnogo više od tog treba muškarac. Preusmjerio si svoje osjećaje na naše dijete, to je lijepo, ali i njegova mama treba svoje zasebno mjesto u tvojim mislima.

Promjene ponašanja, pogotovo one koje se tiču ljudskih osjećaja nikad se ne mogu postići preko noći. Znala je to Azra. Zato poče nagovarati Taiba da opet piše. Znala je da će, nagovori li ga na to, vrlo brzo povratiti onaj svoj pravi mir. Istinski, njegov. Ovaj za koji je tvrdio da mu se dopada samo je proizvod njegovog ubjeđenja da je dužan tako da se ponaša. Ali, koliko god se Taibu činilo suprotno, ona je uviđala da se gubi i pomalo bojala da se ne pogubi potpuno kad bude najmanje dobro vrijeme za to.

Ispunjena tom novom snagom, novim poimanjem vlastite vrijednosti, lakše je podnosila i razmišljanja o prošlosti te u želji da na to nagna i Taiba poče da mu prepričava one dotad neispričane detalje svoga života.

U početku je Taib više slušao nego učestvovao u razgovoru, ali vremenom ta podstaknuta intimnost učini da i on odriješi kesu svoga sjećanja i u dugim noćnim razgovorima popuni one praznine u pričama koje joj je prije prenosio.

Azri zaigra osmijeh na usnama kad jedne večeri polazeći na spavanje ču Taiba kako govori da će on ostati još malo.

Znala je da će početi pisati, da se vratio u svoj hal.

Uslijedili su dani u kojima njegova pažnja nije splasnula, ali se probudio stari Taib.

Pisao je i predavao se tom pisanju na nov način.

Obećala mu je da neće čitati dok on sam ne ponudi i iz dana u dan čeznula da se to desi jer je Taib polahko odlazio u drugu krajnost.

Sad je pisanje postajalo njegova osnovna preokupacija.

128

Davao joj je neke uopštene odgovore na pitanje o čemu piše, a često se, pogotovo izjutra dok bi pili kafu, zanimao za nju i njene pretke. Posebno se ineteresovao za detalje života njene nene Emše i tetke Muškije, koja mu se jako dopade kao osoba.

Vjerovala je da proširuje svoju priču o Šemsi, priču o Šestom, njenom amidži Jusufu. Pričala mu je sve čega se mogla sjetiti i čeznula da što prije vidi to njegovo pisanje. Tu proširenu priču u koju će smjestiti i njenu nanu i tetku Muškiju koja je Azri bila mnogo veći lik za priču nego li sam tetak Jakub. Čvrsta, odrješita žena koja je imala svoj stav i koja se čitav život čvrsto držala svojih principa. Pored sve djece, njena nena Emša posebno je bila vezana baš za nju i ma koliko to ne htjela priznati, svi su znali da pola nenina srca pripada Muškiji, a druga pola svim ostalim.

Azra se potajice nadala da je nena voljela onom stranom srca koja pripada Muškiji.

Taib je pisao na računaru i Azra nekolika puta dok je bio na poslu pokuša naći taj dokument, ali joj nije pošlo za rukom. Bio je mnogo bolji s računarima od nje i znao je da ga sakrije. Znala je da Taib pazi, da ga je njena reakcija na njegovo pisanje zbog kojeg su se prvi put ozbiljno posvađali plašila i nije sumnjala da je razlog što je krio to svoje pisanje u tom.

Sedmi mjesec trudnoće u kojem ih doktor umiri da ako i dođe do prijevremnog rođenja djeteta postoje velike šanse da dijete preživi ipak donese najviše boli Taibu.

Ne zbog djeteta.

Razlog bješe Mustafin poziv i vijest da je njegov prijatelj, dobrotvor, kako ga je Taib znao zvati, umro.

Teško je primio tu vijest, još teže činjenicu da mu neće biti na dženazi.

129

Uzeo je dva dana slobodno na poslu i otišao u Šemsino rodno selo da ispuni emanet. Jedan bašluk u dvorištu njegove kuće za njegovu dušu.

Po povratku se potpuno predao pisanju i Azra koja se, kako se trudnoća primicala kraju, osjećala sve bolje poče da ga tetoši na isti onaj način na koji se on odnosio prema njoj prije dva mjeseca.

Njen razlog nije bio samo plod želje da mu olakša bol za umrlim prijateljem nego činjenica da je ta bol u Taibu proizvela nešto mistično, lijepo i privlačno. Kako je u tim danima pisao i po danu, Azra je hvatala svaku mogućnost da ga pri tom gleda. Njegov izraz lica, pokreti, držanje koje je imao dok je pretakao svoje misli u slova budili su u Azri čudan osjećaj ponovne zaljubljenosti. To joj je potvrdio i Taib jednog jutra kad ga je iznenadila doručkom u krevet.

– Znaš li ti, šećeru, da si se zaljubila! – reče joj sretan, ali vidno iznenađen njenim činom.

To stanje zaljubljenosti i poleta olakšalo joj je ulazak u osmi, najrizičniji mjesec trudnoće. Strepnja je postojala, ali je strah popuštao pred sve jačim osjećajem da će sve biti uredu.

Beba je bila krupna i svako njeno pomjeranje tjeralo je Azru da sjedne.

Zvala bi tada Taiba i oboje bi u tišini, sa osmjehom, gledali ispupčenja na njenom stomaku koje beba pravila svojim ručicama i nogama.

– Jesi li vidio kako šuta? – reče Azra Taibu večer nakon pregleda na kojem im doktor reče da je trudnoća ušla u deveti mjesec i da se sad svaki dan može očekivati porod.

– Jesam, odgovori Taib s osmijehom na licu ljubeći mjesta na njenom stomaku u koja je beba upirala.

Strepnju da li će trudnoća proći dobro zamijenila je strepnja iščekivanja poroda.

130

– Znaš ono kad si me neki dan pitala padnu li mi cigarete na um? – upita Taib.

– E, sad su mi pale.

– Nemoj da ti padaju! Radije razmišljaj o imenu koje ćemo dati djetetu.

– A to, to je već sređeno – reče Taib uz osmijeh.

– Kako sređeno, kako to misliš? – upita Azra zbunjeno.

– Sve je u knjizi zapisano! – odgovori Taib s istim osmijehom ustajući kako bi izbjegao dalja objašnjavanja.

– Stani, nigdje da nisi sad išao! Fino mi reci na šta misliš! – reče mu Azra ozbiljnim glasom.

– Nemoj se uznemiravati, dušo, znaš da se šalim, imam neka imena za prijedlog, ali hajde da sačekamo da se rodi s hajrom, pa ćemo vidjeti je li Hasan ili Husejn ili možda Ali! – A da nije Amela ili, možda, Anela? – bocnu ga Azra malo zbog spominjanja samo muških imena. Spol djeteta nisu znali, jer je doktor predložio da im ga ne govori, a oni se potpuno složili s tim.

– Neka Allah da hajr! reče Taib i zagleda se u nju čudnim pogledom.

– Šta je, šta ti je sad palo na um? – upita ga Azra.

– Jedna izreka za koju neki tvrde da je i hadis!

– Koja?

– Ona koja kaže da je gledanje u lice supruge ibadet.

Azrino lice ozari radost, pogleda ga veselo i pružajući natečena stopala reče: – A možeš misliti koji je tek ibadet izmasirati trudnoj ženi stopala!

– O, to je već analogija, draga moja... uzvrati Taib uz osmijeh namještajući njena stopala u svoje krilo.

131

Deveti mjesec Azrine trudnoće poklopio se s mjesecom posta. I ona i Taib bjehoše posebno sretni da baš u blagoslovljenom mjesecu ramazanu iščekuju bebu.

Iako je termin koji je doktor predvidio padao na drugi dan Bajrama Taib je bio uvjeren da će Azra roditi u ramazanu. Nije krio sentimentalnost. I sam je rođen 21. ramazana i godila mu je duši pomisao da će i njegovo dijete ovaj svijet ugledati u blagoslovljenom vremenu.

Kad ga je Mustafa nazvao i obavijestio da će doći sa Šemsudinovim sinovima da obiđu Šemsino rodno mjesto, Taib im obradovan tom viješću poželi dobrodošlicu, ali reče da on neće moći s njima jer ne može ostaviti Azru samu dok čeka porod.

Azra mu nakon razgovora reče da ide. Ima još dosta do termina, stanje joj je dobro. Zamolit će mamu da bude s njom ta dva dana i noć dok on bude odsutan. Taib se nećkao, ali Azra ga na kraju uvjeri i on pristade.

Taib Mustafu i Šemsine sinove dočeka na aerodromu, a odatle se zaputiše u rodnu mu Hercegovinu.

Azra tu večer,nakon što joj mama ode ranije na spavanje, krenu da pogleda na internetu ponude za dječiji krevetić i druge stvari koje je trebalo kupiti kad beba dođe na svijet. Primijeti pri tom da je Taib zaboravio svoj stik u računaru. Znatiželja je ponese da pogleda sadržaj i obradova se kad ugleda dokument s nazivom TAIBOVA KNJIGA. Tu je, pomisli Azra, a onda se prisjeti kako je završilo njeno čitanje njegove priče o Šemsi. Pomisli da odustane, ali ipak znatiželja bi jača. Šta fali da pročitam dok se vrati, pomisli Azra, otvori dokument i poče čitati.

132

TAIBOVA K JIGA Meša Opale borove iglice zabijale su se u stare Mešine oputnjake dok je hodio stazom ka podnožju Trebevića goneći pred sobom dvadeset brava što su, umorni od velika puta, poslušno vukli svoja blatnjava runa, ne bježeći kao što su to činili dan prije, kad ih je Meša tek kupio od njihovih čobana na Bjelašnici. Oblačno je, zemlja kaljava, put strm. Gusta magla, koja se slegla u sarajevskoj kotlini, priječila je Mešin pogled na šeher. Žurio je stazom koju je sada puno bolje poznavao. Prije četiri dana prošao je njom u oba pravca, isto tako goneći brave na pijacu. Nervozan, pun strepnje, od pomisli kako će to sve proći.

Uzeo je brave na riječ, dotjerao ih do Sarajeva, prodao već rano ujutro i do večeri se vratio na Igman da sutradan dotjera još sedmero brava, koliko mu je naručio bogati Hamid iz Donje mahale, za svadbu svog sina jedinca. Otkako je počeo, zaradio je dovoljno da ovu današnju napravi kao pravi trgovac. Godio se za brave po bjelašničkim selima, dobio ih je jeftinije nego prije, jer je plaćao odmah. On, Meša, svojim parama. Parama koje nikad prije nije imao. Što se više spuštao čaršiji, srce mu je jače lupalo. Ako ga sreća bude služila, moći će da od zarade odvoji za odijelo i obuću. Radije bi on da to ostavi za kasnije, kad još više zaima, ali hodžinu je rekao poštovati. A hodža je rekao da narod nema vremena da zaviruje u ljudsku dušu, pa mu ljepotu treba pred oči staviti. Čovjeku fukaraste vanjštine udjeljuje se sadaka, a novac daje gospodi. Hodža je svojom riječju Meši davao snagu, a Fatima, prisutnošću, u srcu mir. Magla ga je podsjećala na nju, na njen hod, sjenu koja bi padala i zavirivala u 133

njegovu trošnu sobu uz seoski put. Nikada je nije vidio sasvim izbliza, ono kad čovjek stane s čovjekom, pa se pogledaju licem u lice, zagledaju oči u oči. Zato je jasno pamtio zvuk njenog glasa. Zvuk? Poj na kom je dozivajući ga u sjećanje zaspao toliko puta do sada.

Vidio bi njenu siluetu kako se strmom kosom spušta ka njegovoj kući na putu u mekteb i sklanjao se s vrata, sjedajući kraj ognjišta koje, uvučeno u duvar iza vrata, nije davalo prilike da ga ona vidi, niti da on nju vidi. Krv mu je jurila venama i šumila u ušima k'o voda klokinjavog vrela. Pred ikindiju, kad bi za vedra dana sunce jasno sijalo sa zapada, njena sjena bi u trenutku kad bi prolazila ispred otvorenih vrata, prelazila prag i prošetala hitro odajama koje su čeznule za njom.

Rasplinula bi se i, umjesto da nastavi svoj hod po duvaru ispod vrata, ona bi zastala u njegovoj duši, ostavši da zaviruje u sve njene kutke.

Zbog nje se i razbolio. Bilo je to uoči petka. Iznenada se pojavila i jedva je uspio da se skloni s praga na kom je veoma često sjedio. Sunce je bilo skoro na zalasku, a njena duga sjena tankovijasto se pružila sve do ognjišta.

Tu ju je on primio na svoj dlan, samo za trenutak. Bio je to živi dodir. On je trznuo svoju ruku grudima, a ona svoju sjenu vršcima duvara, koji se od vrata nadolje naslanjao na staru porušenu štalu. Vidio je samo krajičkom oka kako se preli preko protruhlog direka i nestade. Čitavu noć nije spavao. Uzimalo ga je bunilo. Ispred očiju su mu prolazile slike njegove majke. Čas ga je prtila punom torbom i spremala za ovcama, čas opet u toj torbi ne bi bilo ništa doli natrpane slame koja je skrivala njihovu glad. Zatim bi dolazio otac, ljut, oteklih podočnjaka. Onda bi dolazili nekakvi ljudi, gonili njihove ovce, nosili pokućstvo. Majka je plakala, onda bi otac plakao.

134

Tu bi Meša načas dolazio svijesti. Vrućica je izgonila iz njega i posljednju kap tečnosti. Pipao je po mraku stari ibrik i vršak mu prinosio suhim, ispucalim usnama.

Voda u njegovoj utrobi kao da je mijenjala stanje.

Hladna u ustima, dolje se pretvarala u užarenu masu i još više palila, donoseći nove bolove. Ponekad bi dolazio sebi i znao samo da se budi, ni ko je, ni šta je, ni gdje je.

Nije imao snage da ode do ognjišta, da potakne vatru.

Opet bi se pojavljivao babo, govorio bi mu da potakne vatru, donese mu vode, ili bi vidio sebe mlada u uglu sobe, pred babom, koji se nešto raspravljao s majkom, pokazivao na njega, pa na brijeg. Majka je šutjela, sva skupljena na kraju sećije, oborena pogleda povlađivala je kao i uvijek. Onda bi se slike izmrsile, vidio je sebe kako sjedi na kamenu iznad sela, koji se nekada davno odvalio od stijena, gore u brdu, i ko zna kako, sletjevši kroz čitavu šumu, došao tu da ostane. Momci su voljeli taj kamen. Skupljali su se oko njega poslije jacije u svojim sijelima i pričama. Rijetko je propuštao ta sakupljanja do trenutka, dva dana poslije babine posjete Mujagi, kad su ga ismijali svi mladići i kad je posramljen otišao kući.

Tada je i saznao pravu istinu. Babo mu je prosio Mujaginu Fatimu. Najljepši cvijet među cvjetovima dunjaluka. Najnježnijeg leptira među svim leptirovima.

Drhtaj grudi i žigu srca njegova.

Momci su se smijali. Osramoćeni i osiromašeni pijanica tražio je od jednog od najuglednijih i najbogatijih ljudi u selu njegovu kćer, koju su prosili najugledniji momci od Bjelašnice do Porima. Mjesec dana je izbjegavao susretanje s bilo kim. Uskoro je babo mu, da podmiri dugove, prodao kuću i preselio se u gotovo porušenu suhozidinu koja je donedavno služila rahmetli Mehagi kovaču kao radionica. Nije imala sobe. Ništa. Samo jedna prostorija popođena glatkim oblucima donesenim s Neretve. Tu su prenijeli ono malo stvari što ih babo nije prodao uz kuću.

135

U bunilu je gledao poskakivanje golemih kapi ljetne kiše po suvi oko ognjišta. Otac je puzao po trošnom krovu pokušavajući da začepi rupe koje su poslije svake kiše bile veće i brojnije jer je krov bio uveliko struho. Majka bi plakala.

Bilo je to vrijeme kad više nije znao plače li zbog teške sudbine ili zbog bolesti koja joj je grizla pluća i jetru, a u čestim trenucima kašlja izbacivala kapljice krvi na bijeli rubac. Štrapanje vode i majčin jecaj prelijevali su se u sliku crnog, blatnjavog mezara i struganje lopata koje su ga punile zemljom. Gušile su ga ruke saučešća. Majka je umrla dva dana nakon što se otac pijan, vraćajući se iz Kasabe, sunovratio niz Humske stijene. Orlovi su mjesec dana kružili iznad nepristupačne lastve, gdje se njegovo tijelo zaustavilo. U dva dana ostao je bez igdje ikog svoga. Siroče. Od nešto para, koje zateče u majčinu rupcu, dao je da se roditeljima urade nišani. Majci oba, a ocu samo jedan, koji je postavio u vrhu litice odakle se sunovratio. Drveni nišani, jer za bolje nije bilo novca.

Negdje pred zoru, više nije znao kad je u bunilu, a kad pri svijesti. Nije znao je li samo ugazio u tamu ili je i tama ugazila u njega? Sjeća se da je plakao. Plakao je i iduća dva dana dok su seljani dolazili pokušavajući mu pomoći. Donosili su mu hranu, ali on je nije ni gledao.

Jedino bi ponekad popio gutljaj varenike. Krajem drugog dana, kad je izgledalo da će poći nabolje, opet je pao u bunilo. Tog dana došao ga je obići i Mujaga. Sjeo je na skemliju preko puta njegova uzglavlja i gledao ga. Meša se bojao njegovih riječi. Bojao se da će ga ružiti, da će ga pitati ko je on da gleda njegovu Fatimu, da se igra s njenom sjenkom, da je voli, da je u srcu nosi? Bojao se.

Ali, na njegovu sreću, sve što je Mujaga rekao, osim selama na početku, bile su riječi: „Izdržat ćeš ti, na majku si!“

136

Sljedeće čega se sjeća, nakon toga, bilo je lice hodže Karića. Kratka, sijeda brada, oči zelene kao najdublji virovi Neretve i crveni fes omotan žutom tkaninom kojoj Meša nije znao naziv, osim da je hodža donio s Kabe prije više od dvadeset godina, kad je s još petericom imućnijih seljana išao na hadž. Upravo po tom putu je i postao poznat. Kad su se ljudi koji su putovali s njim vratili, njega nije bilo. Čulo se da se razbolio i ostao negdje u Anadoliji. Godinu-dvije kasnije svi su mislili da je umro, a onda ga i zaboravili. Tačno pet godina poslije, on se vratio bez vidnih znakova bolesti, ali s velikim znanjem po kojem se ubrzo potom pročuo. Uzeo je da klanja u mektebu u kojem je i prije odlaska klanjao. O svemu je znao, govorili su stariji. Nije bilo boljke koju nije liječio, bilo da je insanska ili hajvanska. Na sijelima se pričalo o ljudima koji su dolazili iz daleke Krajine da ih liječi.

Govorilo se, također, da je malo prgave naravi, što mu je odbijano na učenost. Meša ga dotad nije plaho poznavao.

Vidio ga je svega dva-tri puta kad ga je namaz zaticao u hodžinu selu.

Tog jutra, kad je došao sebi, iznenadio se vidjevši njegovu glavu nad sobom. Nije se upitao odakle tu, nego ko će mu platiti, jer znao je da hodža dosta skupo naplaćuje liječenje van svoje kuće, a pogotovo kad se radilo o mještanima ovih krajeva.

Isprva nije bilo tako. Mnoge je liječio džaba, ali se onda desio slučaj s njegovom komšinicom i on se naljutio na ljude. Svađa je izbila kad je spomenuta komšinica, krešući brst na putu za planinu, kako je pričala, vidjela dvije bale sijena kako idu prema selu, a da ih niko ne nosi. Prepala se i poletjela brže bolje hodži da joj zapiše jer joj se priviđa. Međutim, kad je došla hodžinoj kući vidjela je te iste bale položene ispred hodžine štale.

Seljani su kasnije, čuvši sve to, nahrupili kod hodže i tražili objašnjenje. Počele su optužbe da se bavi sihrima i 137

vradžbinama. Počele su mu se pripisivati razne čudne zgode koje bi se s vremena na vrijeme dešavale u njihovom selu. Istjerao je te ljude iz kuće, a onoj ženi poručio da promijeni oči ili da odgrize jezik. Da nije bilo onih nekoliko starijih ljudi čija se riječ još poštovala, mlađarija bi ga tad otjerala iz sela. Kasnije će se saznati da mu se ona žena svetila za zgodu iz mladosti kad su njih dvoje ašikovali. On je volio zapaliti, a tanak bio s duhanom, dok ga je u njenog babe švercera bilo u izobilju. Jednom mu se požali da ne zna gdje joj kokoš nosi jaja, a on reče kako će joj kazati ako mu da kutiju duhana. Trknula ona do kuće, napunila mu kutiju, a kad mu je dala, on joj odgovorio da kokoši jaja u prknu nose, a gdje ih ostavljaju morat će izviditi sama.

Mešu, kad osjeti da je bolje, bi stid što se sjetio te zgode, a i strah jer se zbog mnogobrojnih priča o hodžinim moćima pobojao da ovaj kako nije dokučio njegove misli. Ako i jest', ne odaje, pomisli Meša kad ustade. Na čelu je imao nekakvu oblogu, a njedra su mu se čula mirisom koji do tada nikad nije osjetio. Hodža je sjedio na skemliji pored ognjišta raspirujući vatru. Tri dana ga je skoro šutke liječio, a onda vidjevši da je Meša dobro, otišao svojoj kući. Bez riječi i bez objašnjenja. Na tome bi se, mislio je Meša, sve i završilo da njega nije kopkalo to što mu nije platio.

Za mjesec- dva, radeći kod imućnijih u selu, sakupio je, po njegovu računu, dovoljno da plati hodži. U petak se pokupio i otišao na džumu u hodžino selo. Poslije klanjanja prišao mu je, nazvao selam i stidljivo mu stavio novac u vanjski džep na kaputu čineći kako je čuo i vidio da drugi rade kad mu plaćaju. On ga je pogledao mrko i glavom mu pokazao da ga slijedi. Uveo ga je u svoju kuću, a hanumi dao znak da ih ostavi. Meša je kod njega ostao do sljedećeg jutra. Iznenadio se hodžinoj mirnoći i toplim riječima koje bjehoše potpuna suprotnost njegovom oporom ponašanju kojim su ga drugi opisivali.

138

Ispriča mu kako je, kad ga je ostavio, sedam dana za redom činio gusul i klanjao istiharu, tražeći od Allaha uputu u vezi njega. Kad je sedmi put usnio san, vidio je Mešu kako na užetu vodi hajvanče i šiba ga štapom.

Kako bi koji put udarao štapom, tako bi od one jedne živinke bivale dvije, od dvije četiri, od četiri osam.

Proučio je ajet iz Kur'ana koji je govorio o tome da čovjek često ne zna šta je dobro za njega. Jer nešto može biti dobro za čovjeka, a on misliti da je zlo, a opet za nešto može misliti da je zlo, a ono je dobro. Barem ga se Meša tako sjećao i tako razumio. San mu je protabirio kao nagovještaj da bi u trgovini mogao imati sreće i nafake. Kad ga je u zoru ispraćao, potapša ga po ramenima govoreći: „Još ćemo se mi sretati, hajde s hajrom.“ Nekoliko dana kasnije uputio se Meša ka Bjelašnici, ka Salihagi Mrndžiću kojeg mu hodža bješe preporučio.

Savjetovao ga je da trgovinu počne s hajvanom i to tako što će u zabačenim selima Bjelašnice kupovati pojeftino i goniti u Sarajevo gdje su cijene veće, pogotovo za bjelašničke brave koji bjehoše na namu. Salihaga mu ponudi da mu bude jamac, za početak, da može na riječ uzimati stoku i isplaćivati nakon prodaje.

O svemu ovome Meša je razmišljao ugoneći brave u prvi slobodan tor na čaršijskoj pijaci. Svijeta ne bi mnogo tog augustovskog jutra godine 1878. Ono malo ljudi što je hodalo oko torova i zagledalo hajvan bili su nekako šutljivi, teška pogleda. Bio je poprilično nov u gradu i osim nekoliko poznanika s pijace koji su se bavili istim poslom, nikog nije poznavao, pa ga bi stid da pita za razlog tih čudnih, sumornih pogleda. U glavi je nagađao da je to u vezi s glasinama da je sultan u nekakvom Berlinu prodao Bosnu Austrougarskoj, međutim on o tome nije baška razmišljao jer u njegovu glavu nije išlo to da neko proda zemlju, ma koliko da je bio pijan, a znalo se da Veliki sultan, poglavar svih muslimana, niti 139

pije, niti je od onih koji moraju nešto prodavati. Sve je to on pripisivao vlaškim glasinama, a u krajnjem slučaju, što reče jedan seljak na Bjelašnici od kojeg je kupio ono troje najkrupnijih brava – vlast se mijenja u velikim kasabama, po selu niko plaho ne zalazi. Ipak, ne mogavši sasvim rastjerati zle slutnje, da bi se smirio, on poče misliti na nju. Svoju Fatimu. Znao je da je u zadnje vrijeme i ona pobolijevala. Nije je viđao da ide u mekteb, a ni za hajvanom u čobanluk. Kad je zadnji put bio u selu, seoski hamal Ševko mu reče kako je čuo da na sijelima pitaju Mujagu šta će s Fatimom. Pitali su ga bi li je sad bio voljan dati Meši, na što je on odšutio, a to ti je, govorio je Ševko, isto kao da je i pristao. Istina, Ševki nije baš svaku vjerovati, ali čuo je to i iz drugih govorkanja, što ga je obradovalo i učvrstilo u zamisli da, ako Bog da, pred zimu iskuša svoju sreću i ode kod Mujage.

Nije se mogao natjerati da vjeruje da će mu je dati, ali nije mogao ni da ne pokuša, jer zbog toga je živio. U trenucima tih razmišljanja koja su mu stezala srce sjetio se hodžinih savjeta. Ako je teško otići i upitati, možda se iza toga krije sreća, a on, iako mu je babo pio i bio omražen u selu, nije ništa od njega naslijedio, sam mu je Mujaga rekao da je na majku, a nju su, rahmet joj lijepoj duši, svi po dobru pamtili i spominjali. Sad je malo i zaimao. Nije mnogo, ali ako ovako nastavi, još koja tura i imat će dovoljno za početak. Taman htjede da sračuna koliko mu treba tura da sakupi za njihovu staru kuću, koja je sada opet bila na prodaju, kad ga jedan katolik upita za brave i on se vrati u stvarnost. Prodade ih i odmah, ne čekajući, krenu brdu. U čaršiju nije ni ušao.

Imao je dovoljno hrane i vremena da se vrati do Salihage prije mrklog mraka. Zahvaljivao je Bogu na nogama koje su ga nosile k'o malo koga drugog. O tome koliko i kako brzo pješači već su pričali po Igmanu i Bjelašnici.

140

*** Vrijeme između tog i idućeg pijačnog dana provodio je kupujući brave po selima i dogoneći ih u tor pored Salihagine kuće koja mu postade gotovo kao svoja. U početku se stidio usluga koje mu je Salihaga činio.

Kasnije, kad je malo zaimao, pokuša da mu plati, ali ovaj odbi, govoreći da je to za hodžu, a i Meša mu bješe legao pri duši. Uvečer, uz ognjište, pričali bi o prošlosti i budućnosti. U ovaj zadnji vakat više o budućnosti. Vijest da je Bosna bila prodata bila je potvrđena. U Maglaju su se već vodile borbe s nadmoćnom austrougarskom vojskom. Čekalo se kad će u Sarajevo da bahne. Mešu je to činilo tužnim. Nije bio ni u kakvom ratu, ali je znao da on donosi smrt i progone, pogotovo sada kad ih je Turska ostavila zabavljena sama sobom. Salihaga bi mu tada, da mu razbije kaharluk, pričao o tome kako ga je hodža zadužio ukazavši mu povjerenje i mnoge stvari o kojima drugi mogu samo da pričaju. Upoznao se s hodžom kad mu se najmlađi sin Halid razbolio. Hodžin zapis ga je izliječio, a on se oduži hodži kopajući mu kukuruz sedmicu dana. Hodža mu prigovori da ne treba toliko, a kad mu ovaj zatraži kusur, želeći se našaliti, hodža ga pozva u kuću i obeća mu pokazati nešto što nije nikom. Posjede ga na skemliju, uze ćitab u ruke i poče učiti. U neko doba prestade, uze štap, išaran harfovima, i opisa krug oko njega. Poslije toga po sobi se pojaviše čudni insani. Držali su u rukama koplja i sablje ali, iako htjedoše da nasrnu, nisu mogli preko onog mjesta gdje je hodža po suvi opisao krug. Salihaga se bješe prepao, ali kad sve završi poželi da je još trajalo, jer shvati da ga je hodža uveo u čudniji svijet od našeg običnog. Svijet s kojim je on devrio otkako se vratio iz Anadolije. Kad od hodže zatraži da mu objasni, ovaj ne htjede, govoreći da je dobio kusur i da može ići. Salihaga u punoj snazi i hrabar k'o malo ko, željan još hodžine moći, zamoli ga da mu pokaže nešto od svoga znanja, obećavajući mu da će raditi još sedam dana. Hodža 141

idućeg jutra pristade, te Salihaga osta još sedam dana.

Kad je dogovor istekao, hodža ga poslije akšama uvede opet u svoju sobu i izvadi onaj isti ćitab i nakon što nešto zapisa i zapečati voskom pruži mu ga. „Ovo ćeš“, reče, „noćas u gluho doba noći odnijeti na Krstac do stećaka i predati čovjeku koji će te gore čekati. Zamotaj dosta cigara i stegni srce, trebat će ti hrabrosti. I pazi, ni za živu glavu ne ispuštaj ovaj papir iz ruku dok ne stigneš gore. Htio si avanturu, dobit ćeš je“. Tu noć Salihaga nikad neće zaboraviti. Nebo bješe oblačno, mrak, prst se pred okom ne vidi. Išao je poznatim putem, ali ništa ne bi kao prije. Svuda oko puta sela i kućice. Zapaljene vatre gorjele su svako sto metara, a oko vatre čudna vojska s čudnim oruđem. Kao da su izronili iz historije iz dedinih priča o Mongolima. Zalijetali bi se da ga i udare, ali bi ih straža, koja stajaše kraj svake vatre, vraćala govoreći – „On je kurir!“ – kod druge bi ga vatre isto tako dočekivali. Čuo je kako govore – „Ide kurir!“ Salihaga, podobro napet i prilično ustrašen, išao je putem ni za trenutak ne zastajući. Nije ni smio. Zastati ni progovoriti prije Krsca nije smio. Tako mu je hodža zapovijedio. Kad je bio oko pola puta, naiđe na tuču.

Oko jedne vatre petnaestak ljudi se krvilo sabljama. Ženskadija su vriskala i zvala ga. Tada mu je bilo najteže, čuo je za sobom dozivanje: „Salihaga, Salihaga, hajde s nama, mani se hodže. Hajde s nama i on je s nama bio i šerbe ispijao!“ Uhvati ga strah. Činilo mu se da do iduće vatre bješe mnogo više. Čuo je i korake za sobom, ali se ne smjede osvrnuti. Kod iduće vatre još gore. Nasrtali su na njega, htjeli ga probosti, ali taman kad je pomislio da je gotovo, stajali bi. Nešto im nije dalo da mu priđu, ni oni ni njihova koplja. To ga okuraži i on oko dva sahata po ponoći stiže na Krstac do svatovskih stećaka. Tu su se nekada sreli svatovi i svi izginuli. Trebao je čekati kod najvećeg stećka gdje su pokopani mladenci iz obojih svatova. Nasloni se na stećak i počne gledati kroz mrak. Prvo je čuo muziku.

142

Trube i bubnjeve, zatim oču i topot konjskih kopita.

Nešto je dolazilo sve bliže. Srce mu se stezalo od straha, a krv udarila u lice. Samo ga je hodžina opaska da ne smije odustati držala na mjestu. Baš kad je osjećao da je ono skoro prišlo, granu mjesec, otkrivajući pred njim nevjerovatan prizor. Čitave Bare ispod Krsca bijahu prekrivene konjanicima. Dokle god se moglo nazrijeti, bješe samo konjanik. Konji gizdavo okićeni, konjanici pravi gorostasi. Za njima se u daljini ukazaše pješaci.

Bezbroj crnih tačaka. Na čelu je jahao div, od oko dva i po metra, kakvog Salihaga ni dotad ni otad ne vidje u svom životu. Za pasom gola sablja i buzdovan veličine ljudske glave niz bedro. Zaustavi konja ispred njega i nazva selam. Salihaga ne može da odgovori, na što se onaj nasmija i reče: – Otkad nam to hodža šalje nijeme? Jesi li donio poruku?

Salihaga zavuče ruku u njedra i izvadi ćage predavši mu ga. Div ga poljubi i pritisnu na čelo, zatim predade čovjeku koji je dojahao iz kolone koja je sve to gledala bez zanimanja. Ovaj ponovi divovu počast i otvori.

Počeo je čitati. „Zato što je napao nevina insana koji mu ništa nije radio Turkez Bakeri iz Anadolije se osuđuje na smrt vješanjem. Izvršiti odmah po prijemu i pred očima mog izaslanika!“ Div se okrenu i zapita za nekog, očito za spomenutog u osudi. Jedan pješak se probi kroz konjanike i izvijesti da još nije stigao. Posla dvojicu konjanika po njega.

Salihaga se uplaši brzine kojom oni nestadoše. Što bi trepnuo odoše i vratiše se noseći ili bolje reći vukući između sebe čovjeka. Ni po čemu se Salihagi nije razlikovao od ostalih. Baciše ga pred Divovog konja, a ovaj mu, kad ustade, ponovi osudu, pitajući ga šta ima za dodati. Čovjek sav prestrašen, baš kao običan insan, poče da se brani time što ga je spomenuta osoba pomokrila s praga i stala na njega. Div mu prigovori da nije trebao biti tu i zapovijedi dvojici pješaka da u šumi 143

usijeku dvije rahulje i sohu. Za tren se vratiše s njima i pobiše ih u zemlju. Sohu prebaciše preko rahulja, a na njenu sredinu svezaše vješalo. Dvojica pograbiše osuđenika i objesiše ga kao kakvo dijete. Nakon što izdahnu, Div odselami i okrenu vojsku nazad. Otišli su kao što su i došli. Uz bubnjeve i trube. Salihaga, pun strepnje od onog što se desilo, pomisli da će poludjeti.

Prouči što je znao i umio te se poče spuštati nazad. Na putu ne bi ni svjetla ni vatri. Ni vojnika ni stražara. Sve bješe nestalo kao da ne ide istim putem. Vadio je smotanu škiju ispod kape i pušio jednu za drugom.

Hodžu nađe kako se abdesti za sabah. Ništa ga nije pitao.

Klanja sabah zajedno s njim i čim se ukaza dan, spuči opanke i nazad. Put bješe kao što je i uvijek bio. Nigdje kuće niti znakova da je pored njega prije na noć gorjela vatra. Kod stećka ne bi niti vješala niti obješenog. Nađe u travi dvije slamke dobro izrasle nad ostalim.

S jedne na drugu bješe prepeta paukova nit, a na sredini mrtav pauk. Salihaga ne povjerova. Prohoda malo niz Bare ne bi li našao tragove kopita, ali ne bi ništa što bi svjedočilo da je tuda prošla vojska. Ponovo se vrati hodži, koji ga dočeka kahvom i zatraži da mu ispriča šta je sve doživio. Pričali su čitav dan. Tu mu je hodža sačinio zapise i za čeljad i za hajvan i otad, da Bog da pa potraje, njemu i njegovim ne desi se ništa osim obične prehlade i strune koje su liječili travama i vrućom varenikom.

Kad kroz razgovor Meša, ne baš s ponosom, spomenu oca, Salihagu kao da nešto sjeknu, ugleda mu se trzaj ljutnje na licu i očima. Zaustavi Mešu u onom što mu je pričao i reče: – Halalit ćeš mi, sine, vidim da u sebi nosiš slike oca kakve ispreda tvoje selo. Ali, ja sam dužnik tvog oca možda i više nego hodže Karića i ne želim dozvoliti ni tebi da na taj način pričaš o njemu.

144

Jeste, pio je. Jeste, bio je nezgodan u tim trenucima pijanstva, i nesmotren i nekućevan. Sve stoji i sve to znaš.

Ali, isto tako, moraš znati da je tvoj otac imao čast, svoju, posebnu, ali je imao, i imao je petlju, dvije stvari koje Bošnjaci sve manje imaju, a oni što ti o ocu najgore govore nemaju je nikako.

Vidiš mene kakav sam. Bog me dao i u visinu i u širinu.

I sad me se ljudi boje, a prije desetak godina, eh, tad sam bogme bio u snazi. I svako malo bi se neko nalazio da svoju snagu potvrđuje na meni. Rijetko je bio kakav teferič da se ne nađe budala koja će pokušati nadjačati mene da bi pokazala koliko je jaka. Put do vrha bio je najkraći preko mene.

Na teferiču, ovdje u Kramarima prije deset godina, zaskočiše me na varku trojica iz Trnova. Mrcine od ljudi.

Po sto pedeset kila u svakom, go mišić. Znalo se da ne pijem, a oni navalili sa šišom preda me. – Popij, Salihaga! – Ja jok, oni opet – popij ili ćemo te mi zalijevati. – Ja se suprotstavih, poče guranje, nosanje i oboriše me na zemlju. Otimam se, udaram koliko mogu, gledam oko sebe. Narod ništa, ni ovi moji iz sela. Rekao bi da im je i drago što me neko sa zemljom sastavio. A ova trojica složni. Dvojica drže, treći udara. Žestoko udara. Trpim, otimam se, sve ne bi li neko pritekao da mi barem jednog skine s leđa. Taman kad pomislih da nema nikog da mi pomogne, pomoli se tvoj otac. Onako visok, a mršav, ala rahmetile.

Zovnu onu trojicu i veli im –“Pas vam mater, što mene ne nudite da popijem, šta ste njega napali kad znate da ne pije!“ Onaj treći mene popusti, krenu na njega. Da si vidio samo kako ga je dočekao. Kao razjaren ovan se zaletio glavom u stomak, da je onaj frcio dva metra dalje. Tada se i ja ote onoj dvojici, pa udri. U onom bijesu, jedva sam se suzdržao da ih ne zatučem. Zato ti, sine, kažem 145

mani se seoske priče, selo ocrnjuje svakog k'o iskače ja gori, ja doli. Misliš ti da mene ovi seljani vole? Jok! No me se boje i znaju da im trebam jer bez čvrste ruke i ovdje bi kod nas mrtve glave padale oko mrginja i raznih drugih čarki. Seljak je takav, pobit će se za dvije travke sijena, za pedalj obradive zemlje.

Ko želi da ga narod poštuje i sluša mora na svako dobro uzvratiti sto puta, ali isto tako imati snage i čvrstine u istoj mjeri uzvratiti i na zlo, druge nema.

Meša je ovu priču upijao u sebe. Bi mu drago da ču za oca u tim drugim prilikama i s tim osobinama koje je on slabo imao priliku da vidi. Prisjeti se onih trenutaka kad bi ga otac u svom pijanstvu znao i zagrliti i pomilovati, kakvu slasticu mu gurnut ko djetetu u ruke. Nije nikad ni mislio da, ala rahmetile, nije imao srca, samo, imao je i tu lošu naviku i u toj navici lošu narav.

Pitao se hoće li mu hodža pružiti priliku da i on doživi štagod slično Salihaginu doživljaju, ali kad se našao sam u mraku odžaka odustajao bi od te pomisli i želje. Da bi otjerao ta razmišljanja, koja su ga bojila tegobom iznutra, mislio je na Fatimu, na pazar, novac koji će zaraditi. Bješe naumio da dva dana prije pijačnog otjera stoku u Sarajevo i pokuša je prodati onako jedno po jedno po čaršiji. Priče oko dolaska nove vojske i novog cara su ga uznemirivale i htjede ih, ako već dođu, sačekati u svom selu, među svojima. Svakako je išla zima i nije mogao računati da će s ovom trgovinom moći nastaviti kad snijeg zavali puteve. Salihaga mu bješe predložio da od novca kupi kakvih stvari koje bi zimus mogao prodati u svom kraju te tako ne biti na gubitku, što se njemu učini sasvim pametnim i prihvatljivim.

Desetak brava, koliko bješe otkupio, stjerao je do Jarčedola dva dana prije pijace. Tu ih predade u tor, te se sam spusti do čaršije da nađe kupce. Zateče ljude još više mrke i još težeg pogleda. Malo je ko pričao. Malo je ko radio, osim kahvedžija čije radnje bijahu pune ljudi.

146

Niko ne zapjeva, niko se ne nasmija. Kahva se pogledom naručivala, a gusti kolutovi dima kroz šupljine iznad vrata odlazili su u havu, ne mogavši naći mjesta unutar prostorije u koju Meša bješe svratio da pokvasi grlo smrekovačom. Vidje da je đavo odnio trgovinu tog dana i požali što je uopšte sišao s bravima. Pola mu zemlje palo, a on misli o trgovini.

Na podne je hodža učio duže, da bi kasnije još duže vazio. Prvi glasnici su govorili da je neprijatelj već došao pred Sarajevo. Hodža je o tome govorio, spominjući kur'anske ajete koji su pozivali na borbu, na džihad.

Ljudi u džamiji zažamoriše. Začuše se salavati iz više grla. Tekbiri. Oni od vrata čuli su istu melodiju i iz drugih čaršijskih džamija. U mladalačkim srcima ustalasa se snaga izronjena iz slavne prošlosti kad gazije i šehidi progovoriše iz hodžinih usta. Mnogo puta izgovorene riječi Kur'ana dobiše život u njihovim srcima.

Neki iza pasa potegoše kubure i dižući ih iznad glave počeše uzvikivati borbene pokliče. „Nikad Bosna nije šapatom pala, nikad“, ponavljao je hodža, „pa neće ni sada, niti ikada.“ Mjesto na ćursu zauze potom Ahmedefendija, za kojeg Meša bješe čuo da je vrstan pjesnik.

Ako pukne Bosne bedem 'a granici časnog dina Osjetiće talas leden Stambul, Meka i Medina!

Efendija je govorio stihove, a zagrijana masa zahukta. I Mešinim srcem nešto novo zastruja. Iako je s početka u tom svemu vidio samo prepreku svojim planovima, nakon ovih riječi osjeti kako se njegova ljubav prema Fatimi rasplinu cijelim njegovim bićem, obuhvatajući u sebe i zemlju i vjeru i sve ostalo što se tražilo od Meše tog dana.

147

Osjeti kako je sve to jedno. Kako je to sve dio iste ljubavi i da jedno bez drugog ne može. Ubrzo zaboravi i ovce na Jarčedolima i svoj daleki kraj. Osjeti kako ga je samo sudbina dovela da dođe i brani ovaj kraj, ovo bosansko šeher Sarajevo. Jedno jedino, kako reče Ahmed-efendija. Njegove misli podgrijaše još više riječi drugog efendije, kojem nije znao ime, a koji je prisutne podsjećao na svijetle primjere bošnjačke borbe i hrabrosti. Masa u trenutku požali što neprijatelj već nije tu da ga zgaze i krvavog pošalju sultanu na divan pokazujući mu da Bosna može bez sultana, ali sultan ne može bez Bosne. „Sa ramena glavu dam, ali Bosne kamen ne dam“, uzvikivao je efendija s ćursa ruku visoko uzdignutih iznad sebe, upirući pogledom u kuburu koju je stezao u desnici. Meša se postidi što nema kuburu da i on učini isto.

Poslije efendije na ćurs se pope jedan krupan, brkat čovjek vojničke nošnje i izgleda koji poče objašnjavati kako je najvažnije da se ojačaju snage na tvrđavi iznad starog grada jer nju ko drži – drži grad. Po njegovim procjenama, tu će biti odlučujuća bitka. Oni koji bijahu iz donjeg dijela grada zagrajaše kako neprijatelj prvo udara na njih. Oni s Koševskog brda također su tvrdili da su oni najpreči. Brkati na kraju reče da on odgovara za kulu na starom gradu i ako neko hoće s njim, neka se prijavi. Meša stade među prvima, i uskoro se nađe u koloni koja je za brkajlijom išla ka kuli. Tvrdio je da će po njegovim obavještenjima i proračunima neprijatelj već prekosutra biti tu. Meša usput, na prijedlog nekog mršavog momka s kojim se nađe u hodu, svrati do prvog puškara te nakupova svega i svačega ne žaleći novca. O puškama i oružju nije znao mnogo, a u tom zanosu malo paziše i na pare, te se u njegovom zavežljaju kad mu ga je komandir u tvrđavi pregledao nađe štošta toga nepotrebnog.

148

Tu noć su vrlo malo spavali, stalno je neko stizao donoseći nove vijesti o kretanju neprijatelja i pripremama koje su činjene da se on dočeka. Posada na kuli se sve više povećavala. Da li zbog toga što su ljudi povjerovali njenom komandiru, nižem oficiru iz turske vojske, ili zbog toga što im se ona činila sigurnijom od busija koje su pravljene na drugim prilazima gradu, Meša nije znao, a nije ga ni zanimalo. Pun iznenadne želje za borbom, maštao je kao i uvijek o njenom kraju.

O dolasku u svoje selo i priči kako je on bio taj koji je branio Sarajevo. Ponekad bi se vidio sasvim zdrava, a ponekad, pogotovo nakon vježbi s kuburom kojoj su ga podučavali, malo ranjen u lijevu nogu. Spušta se niz brijeg kraj Mujagine kuće, hramljući. Jednom mu pade na um da bi mogao kupiti konja kad se sve ovo završi i na njemu ujahati u selo. Prisjeti se scene koju mu o rahmetli ocu ispriča Salihaga i nekako se osjeti odvažnije i snažnije. U tom maštanju mu prođe dan. Pored njega su prolazili ljudi, a da ih on nije čestito ni vidio. Čuo je neke kako traže da se postave istureni izviđački odredi oko Han Kobile, Radave, Mrkojnice. Odbrana s Pašina brda je tražila da se dio ljudi iz kule prebaci njima. Nije ih Meša mnogo slušao. U početku je pokušao, ali kako nije dobro ni znao gdje se koje mjesto tačno nalazi, odustao je odlučan da bude tu i čeka. Ponekad je želio da se sve što prije završi. Nije se bojao, pogotovo ne otkako se pokazalo da kuburom sasvim dobro gađa. Sedam od deset puta uspio je da skine svoju kapu na udaljenosti od sto koraka. Malo mu je teže išlo punjenje. Požali što nije kupio snajder ili vinčester kakve su imali većinom u tvrđavi. Njegova kubura, kako je zvao, bješe stara kremenuša i preko dvjesto koraka nije mogao gađati. *** Devetnaestog augusta, negdje oko pola šest, bi jasno da je neprijatelj stigao. Pucnjava je odjekivala sa svih isturenih položaja. Obavijen maglom, neprijatelj je 149

prošao kraj izvidnica. Osamdesetak ljudi koji su bili istureni na brdu s drugu stranu tvrđave otvori žestoku vatru. Kroz pucnjavu su se čuli urlici. Na tvrđavi je sve bilo spremno. Mešu iznenadi kad ugleda, desetak metara lijevo od svog mjesta, sitnu priliku žene. Moglo joj je biti oko dvadeset tri-četiri godine. Bila je obučena u neke muške široke čakšire i vuneni ogrtač koji ju je gotovo svu pokrivao dok je nageta nad svoju pušku gledala u pravcu odakle su dolazili pucnji. Njena šarena jemenija i mrke crte lica podsjetiše ga na Fatimu. Odakle žensko tu? Šta je natjeralo da se miješa u muške stvari? Kakav je to rat u kom ratuju žene? – pitao se Meša i tim više u mislima napadao sitnu žensku priliku što je više rasla u njemu toplina koja je izvirivala iz njene pojave. Želio je da je ocrni, napadne, otjera odatle gdje mu je smetala jer je porađala u njemu nešto čisto i idealno, a na tren opet prljavo i šejtansko. Nešto što je dotada samo zamišljao i samo njoj, svojoj Fatimi pripisivao.

Uskoro započe žestoka borba i pomete njegove misli.

Branioci ispred tvrđave napustiše svoje položaje i veoma brojan neprijatelj nahrupi pred njene zidine. Poče žestoka pucnjava. Meša nekoliko puta uzdignut iznad zaklona osjeti kako tik pored njega zazviždaše vruće kugle. Prethodnica neprijatelja dobro je nagrđena.

Strijelci s lijeve strane imali su ih kao na dlanu. Vidjevši da im ide na ruku, Meša se okuraži. Ponovo se izdiže i poče ciljati. S prvih deset hitaca pogodio je dvojicu koji bijahu prišli najbliže. Kad je počeo gađati dalje začu njen glas. Pjesma vjetra u borovim iglicama. Tad joj vidje i oči. Crne, raširenih zjenica izgledale su kao naoko ugašena glavnja koja svakog trenutka treba da plane.

Korila ga je što rasipa municiju na daljinu kad ne može dobaciti. Tek tad posta svjestan da je momak koji je bio između njih pobjegao. Nagonski htjede da se suprotstavi njenim opaskama, ali jedna kugla odbi dio kamena ispred njega i on se sage. Za malo vremena svi položaji 150

ispred kule bijahu napušteni, a ljudi zbijeni na prostoru unutar kule.

Neprijatelj je zauzeo položaje u obliku potkovice i sve manje pucao. Neko je govorio da im je nestalo municije, a drugi opet da čekaju topove. Meša je šutio. Sve što je mislio bila je ona žena do njega. Osjeti se usamljen i požali što je maloprije nije upito za ime. To bi već bilo poznanstvo i mogao bi da joj kaže koju riječ ako ga zrno smrtno rani.

S Debelog brda čulo se gruhanje topova. Oko jedanaest sati moglo se čuti, a uskoro i vidjeti, kako neprijatelj već navaljuje na zapadne zidine grada. Napredovao je i u rejonu sjeverne Miljacke tako da se djelovanje branilaca svelo skoro samo na odbranu tvrđave i susjednog zida oko starog grada. Meša koji je uvijek volio slobodu, gledajući sve to, poče da se osjeća zarobljenikom. Neko se iz grada probi do tvrđave i obavijesti ih da je Debelo brdo palo. Ostali su i topovi i municija. Komandir posla jednu grupu prema gradu u čije ulice su popodne počeli da nadiru dušmani. U toj grupi bješe i Meša. Na samom čelu išla je i tajanstvena žena. Oni koji su ih sačekivali u uskim uličicama obavijestiše ih da se najveća borba vodi na petsto metara od Čekrekčijine džamije, ali da se tamo teško može jer neprijatelj svuda udara. Krenuli su tamo, ali ih u putu sretoše njeni rijetki branioci. Džamija bješe pala i ljudi su se polahko povlačili. Prije bi se moglo reći ginuli. Mrtvih je bilo svuda. Krv je tekla sarajevskim sokacima. Mladići u punoj snazi ginuli su na ćepencima svoga djetinjstva. „Za din i Bosnu!“, uzvikivao je neko u Mešinoj grupi. Neprijatelj je pucao iz druge ulice. Mnogi padoše i Meša, ne znajući kuda će, okrenu za onom djevojkom koja je, nakon što je ostala bez ogrtača, izgledala kao djevojčica. Dobro je poznavala ulice. Za dvadesetak minuta već su bili izvan grada. Meša je slutio da se probija ka šumi. Znao je da većina bježi ka Palama.

Provlačeći se uskim ulicama koje Meša nije toliko ni 151

poznavao nailazili su ponekad na austrijske vojnike.

Pucao je kad je i ona pucala i bježao kad je ona bježala.

Vremenom se grupa rasipala i na izlasku iz grada ostadoše sami. Išla je stazom ispred njega kao srna. Nisu ništa govorili. Meša se bojao da će ga upitati zašto je slijedi.

Na podne se ne začuše ezani. Umjesto njih su na tvrđavi odjekivali puščani prasci koji su se s vremena na vrijeme slijevali u jednoličnu dugu eksploziju. Topovi su bili prestali. Znak da se u tvrđavi i voćnjacima i uličicama iza nje vodi borba prsa u prsa. U jednoj ulici prilikom izlaska iz grada Meša je vidio dvije mrtve djevojke. Obje su ubijene iz puške. Vidjelo se to po krvavim mrljama na njihovim grudima. Ležale su među tri muška leša. Meša je bježao od pomisli da je to jedna porodica, mada su haljine na njima govorile baš to. Crna kosa jedne od ubijenih, se još micala na vjetru. Otkrivena lica i uvehli obrazi nisu htjeli da odu iz Mešinih očiju. Vidio je taj dan dosta mejta, ali ta slika je lebdjela ispred njega na putu ka skrovitim kutcima Trebevića. Oko jedan sahat pred ikindiju ona je stala. Prislonila se uz truhli panj javora i okrenula lice gradu. Borbe su vođene u samom srcu starog grada i u žutoj tvrđavi. U ostalim dijelovima odjekivao je tek pokoji pucanj. Meši je bubnjalo u glavi.

Odjednom se sjeti svojih janjaca, svoga hodže, svoje Fatime. Poželi hladnoću rodnog kamena.

– Sudnji dan! – govorila je Sevda nakon što su se upoznali. A upoznali su se tako što su se prvo porječkali oko toga ko i zašto bježi. Zatim je on rekao da nije Sudnji dan jer se još nisu desili predznaci koje je pejgamber navijestio u hadisima, a on o njima čuo od svog efendije. Ona je na to samo skupila usne u onu, Meši dobro poznatu, žensku grimasu kojom pokazuje da do njegovog objašnjenja ne drži ni koliko do crnog pod noktom. Ali kako se utišaše pucnji u kotlini, utiša se i njihova naglost u mislima.

152

Ona progovori tišim glasom, kakav i priliči ženi kad razgovara s nepoznatim muškarcem. Nije bila djevojka, reče mu da je udovica. Čovjek i dijete su joj prije šest mjeseci umrli od neke zarazne bolesti. Bila je sirota i ostala je sirota, bez igdje ikoga. Sada i bez zemlje.

Htjede da se vrati u grad da pogine. Nerazuman strah doveo je u tu šumu. Htjela je nazad.

Meša je zaustavljao, a da sam nije znao šta da joj kaže i kako da je utješi nakon onog što mu je ispričala. Taj njen glas prekidan jecajima u toj samoći uvlačio mu se pod kožu i tjerao ga da nešto čini, a nije znao ni šta ni kako. Što se više bližio mrak, to ga je više hvatao nemir. Bili su sami usred šume. Niko da naiđe njihovim putem. Kad mu na kraju reče da se neće vraćati u Sarajevo dušmanima u ruke, Meša joj, ne znajući šta bi drugo, predloži da krene s njim kod njegovog prijatelja na Bjelašnicu.

Stigli su tek u zoru, po mraku se provlačeći šumom, skoro u pokidanoj odjeći. Davši joj svoj kaput da pokrije golotinju koja se ukazivala ispod njene pokidane haljinke, Meša ostade samo u svom starom, vunenom džemperu.

Salihaga ga je dočekao pun straha i radoznalosti. Kad mu je sve objasnio o borbi i ratu ostade da kaže i o njoj.

Mještani koji su se bili skupili na gumnu kraj kuće da sve čuju, radoznalo su je gledali. Ona je šutjela, a Meša o svemu pričao onako kako je znao i vidio. Njihov put od Sarajeva do Bjelašnice ipak skrati i ubaci još dvojicu vojnika koji su se odvojili pred susjednim selom.

Unoseći ove laži u priču pogledavao je ka njoj. Nije ni trepnula, oborene glave uvijena u vuneni bičalj zurila je preda se. Pred večer, nakon što su ih mještani pustili da se naspavaju, domaćin pozva Mešu i upita ga šta će s njom. Meša jedva da je postajao svjestan da ona nije Fatima. U snu tog dana njih dvije su se miješale. Meša je ponovo gubio snagu razabiranja stvarnosti. Nakon noći 153

koju je u hodu proveo sam s njom, ona mu je ušla pod kožu. Osjećao je na sebi njene ruke koje su ga u mraku u strahu da joj se ne izgubi stiskale za ramena i mišice.

Njeno krhko tijelo na svojim rukama, dok je nosio jedan dio puta, nakon što je uganula nogu. Postala je sastavni dio njega, a i seljani su tako mislili. Kad je vijest obišla čitavo selo i taman se malo slegla u njihovim glavama, tada je palo Sarajevo i na red je došlo razmatranje Mešina slučaja. Gotovo svi su se složili da se tu nema šta pričati. Ženidba. Na pitanje Salihagine žene šta ona misli o svemu tome samo je slegnula ramenima. Neko kroz priču spomenu hodžu i Meša se trgnu. Hodža mu dođe kao spas. Zamoli domaćina da osedlaju konja i da je njih dvojica zajedno odvedu kod hodže Karića u njegov kraj.

Domaćin pristade, a ona i na tu ideju samo slegnu ramenima, te se njih troje uputiše u Mešin kraj, trećeg dana po padu Sarajeva. Bjelašnička sela u hladu Treskavice nisu baš previše strahovala zbog pada Sarajeva. Čestim govorom hranilo se mišljenje da će Turska doći i sve dovesti u red, a oni pesimisti su se tješili da ako od tog ništa i ne bude, ipak njih neće niko dirati.

Naprijed je išao Salihaga vodeći konja na uzdi, na konju žena, a iza njih Meša. Bez puno govora, šutke. Oko ikindije popeše se na planinu sahat vremena do hodžina sela. Tu naiđoše na postarijeg dedu u čobanluku.

Salihaga mu poče objašnjavati odakle ide i kome ide, usput mu spominjući pad Sarajeva, ali ovaj se nimalo ne iznenadi niti začudi, više bi se moglo reći da je bio odsutan u slušanju. Kad Salihaga završi, on sumnjičavo pogleda Mešu i poče priču Meši težu i strašniju od pada Sarajeva. Negdje možda tačno na dan borbi oko Sarajeva jedan momak iz okoline Nevesinja čiji je babo, baš kao i Mešin, prosio Mujaginu Fatimu i bio odbijen, privukao se selu i na silu odveo Fatimu sa sobom. Potjera koju su u selu organizovali mogla je da ih vidi kako zamiču s drugu stranu Neretve prema Javorju, gdje su ih 154

vjerovatno čekali drugi s konjima. Kad je Mujaga sutradan saznao ko je i gdje je odveo, krenu s ovećom grupom naoružanih mještana. Kad je nahrupio u to selo i domaćinovu kuću, umalo da mrtve glave padnu. Na kraju se dogovoriše da Fatima presudi, a ona, kažu, izađe pred oca, poljubi ga i reče da joj halali, da nije bilo na silu nego na njenu dobru volju. Mujaga, bijesan i uvrijeđen isuka sablju da joj glavu odsiječe, ali ga pratnja nekako savlada. Ali iste noći po povratku kući kao da pameću skrenu i sad je kod hodže i svi čekaju hoće li mu pomoći.

Meša se gušio. Tijelo mu zahvati ona ista groznica od prije dva-tri mjeseca. Otežaše mu udovi, uhvati ga ukočenost. Zadnje čega se sjećao, prije nego je pao u nesvijest, bile su isprekidane slike u kojima je načas vidio Fatimu kako se niz brijeg spušta njegovoj kući.

Onda bi iskrsnula slika druge žene u poderanim haljinama, zatim opet Fatima kako trči kroz šikaru u poderanoj odjeći ispred krupnih austrougarskih vojnika.

Salihaga i seljak, čija priča bješe uzrok svemu, pokušavali su ga umivajući povratiti svijesti. Žena koju su vodili sa sobom sjahavši s konja, tupo je zurila preda se. Salihaga nakon nekog vremena zamoli seljaka da ih primi u svoju kolibu dok on ode do hodže u selo. *** Meša se brzo oporavio. Ležao je kod hodže koji pripravljaše mehleme i čajeve da bi mu povratio snagu.

Na ruku mu nije išlo kišno vrijeme koje za tu vrstu bolesnika predstavlja pravu teškoću. Pored Meše, tu je bila i Sevda. Šutjela je slušajući hodžine zapovijedi, a i hodžinoj hanumi lahnu kad joj ona pokaza koliko je vrijedna i umješna u kućnim poslovima. O njoj su se seljani najviše raspitivali. Odakle je, kako nema nikoga svoga da dolazi po nju i tako redom. Bilo je i onih koji su donosili glasine i pokušavali nagađanjem dokučiti ko 155

je i kako je. Oni najradoznaliji zamjerali su hodži što neće ništa da im kaže, jer on je morao nešto znati. Hodžu je, međutim, najviše brinuo Meša čija bol bješe čisto fizičke prirode. Imala je dosta sličnosti s padavicom, ali ne bješe padavica. To mu je rekao odmah nakon što je malo prizdravio. Meša se na to nije puno obazirao.

Mislio je na Fatimu i nije mogao suzdržati suze. Hodža je dobro znao njegovo stanje i nije govorio o tom. Već je imao na vratu Fatimina babu, Mujagu, koji bješe neizlječiv slučaj. Hodža ga vrati njegovoj kući gdje je ne jedući gotovo ništa kopnio iz dana u dan. Uzalud su bili dolasci rodbine i komšija koji ga pokušaše tješiti da je takvih slučajeva i prije bilo, da ima još dvije udane šćeri i unučad, da će unučad posut i od Fatime. Kako god da se okrene, nije otišla u lošu kuću, da se okrene budućnosti i mane prošlosti. Ništa nije pomagalo. Bila je njegova mezimica, njegovo srce iščupano, a nadasve ga je boljelo što ga je grizla savjest da je odbijajući mnoge prosce sam bio sebeb onog što se desilo. Mjesec i po nakon tog događaja klanjaše mu dženazu, neki govorkaše da je namjerno popio nešto, drugi da je smrt došla na čemer u njemu. Bilo je to baš na dan kad hodža objavi da će se Meša i Sevda vjenčati. Pošto se svadba trebala provesti u Mešinom selu, odgodiše je četrdeset dana zbog žalosti u kući Đulse-hanume, Mujagine žene.

Hodža poče da brine o Meši kao o svom sinu, pozajmi mu nešto novca i otkupi njegovu staru kuću da mladenci imaju gdje početi život. Meša se svemu nije posebno radovao. Nije uopšte. Ni on ni Sevda. Više su se odnosili jedno prema drugom kao zatvorenici koji su osuđeni da provedu ostatak života u istoj tamnici.

Svadba bješe skromna, bez svirke i veselja. Najbliže komšije i hodža Karić. Dok su je dovodili iz hodžina sela u Mešino, iskupi se podosta svijeta da vide čudnu mladu za koju nisu ništa znali i svog još čudnijeg komšiju koji se ženio njome, a da, kako se pretpostavljalo, također 156

nije znao mnogo o njoj. Čuli su, doduše, varijantu koju im je ispričao Salihaga kad ih je doveo do hodže, ali ona je bila štura i već se uveliko mnogo toga dodalo u šupljine koje su bile u toj njegovoj priči. Zurili su u mladu dok je hodala pored efendijine žene koja je bješe opremila k'o rođenu kćer. Blijeda i sitna u skupoj svili koračala je pored efendinice gledajući preda se. Pričalo se da nije bila za to da se uda, ali da je hodža sve to sredio na svoj način. Jedva su čekali da počnu živjeti i da vide šta će izaći iz toga. Poslije uzbuđenja oko pada Bosne pod Austrougarsku, upravo im je nešto ovakvo trebalo da ih drži u neizvjesnosti i popuni uobičajeno jednoličan život na selu.

– Možda je vama muškarcima dovoljno da imate ženu, kakvu takvu, ali nama ženama pored muškarca treba i nešto što se zove ljubav! – reče Sevda Meši, kad se zagledaše jedno u drugo pri svjetlosti fenjera.

Znao je Meša da mu prigovara za Fatimu, da je u onoj svojoj šutnji razumjela njegovu bol i osjetila žicu na kojoj mu srce igra.

Pogleda je po prvi put sasvim slobodno, niz cvjetove na jemeniji, niz bluzu i dimije, njene dvije sitne ruke oslonjene na krajeve sećije, pa se vrati na njene oči.

Uzvrati mu nakratko pogled, pa ga opet obori. K'o jabuka senabija, sitna, čvrsta i jedra. Širio se stidljivo i tajanstven, a neodoljiv miris. Hodžinicini prsti, pomisli Meša i već sa zorom idućeg dana shvati kako je srce varljivo, a ženski dodir zarazan. Gledao je u sklopljene kapke svoje žene i osjećao kako se želi zavući pod njih.

157

158

Šemso Šemso je svom snagom krnjavim budakom kopao kroz tvrdo humsko kamenje. Nije preveć mario za razdrljenu košulju na plećima koja se sa svakim zamahom još jače prihvatala njegovog znojnog tijela. Već tri mjeseca on kopa jarak s brijega u selo. Sve znanje kojem ga je hodža podučio vrilo je u njemu kao što maslo na verigama vrije, a kad bi zaprijetilo da prekipi, cvrkne izvan kotla, Šemso bi ga smirivao radom. Htio je da bude ratnik kao njegov babo u odbrani Sarajeva, kao njegov dedo u odbrani Salihagine časti, da život potroši u prašini bojišta, da s tekbirom ispusti zadnji krik kako su to činili odabrani drugovi Muhammeda pejgambera u kazivanjima njegovog hodže s kojim provede osam godina svoga života primajući njegov nauk i slušajući njegove mudre riječi. Činio je hajr za dušu njegovu, a na korist njegovih seljana dovodeći vodu u selo i gradeći sebilj. Davno im je halalio što su nekad smatrali da je malo zaostao, da će da presvrati jednog dana.

Nije se zabavljao kao njegovi vršnjaci. U petoj godini je odlazio kod hodže da uči jaziju, od osme je neprekidno osam godina bio kod njega. Ispočetka je i njemu bilo teško i skučeno u hodžinim odajama, bez djece i igračaka, samo knjige, a onda se navikao. Kad je prije nekoliko godina boravio s babom u gradu i tom prilikom zamijećen kako dobro uči Kur'an, imam mahalske džamije ga propusti u mihrab, što on s radošću primi, ali kako radost vuče za sobom i druge želje, on iskoristi trenutak poslije učenja dove da građanskim ljudima kaže nešto od onog što je naučio od hodže, a što njegovi seljaci nikako nisu razumijevali te poče: „Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovoga jer je ovaj svijet prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom, a vara ukrasom svojim. Sve nas to vodi u grijeh i zaborav. Opskrba vas 159

goni da zaboravljate na sve ono što je istinsko i vječno, zaokupljeni sadašnjicom, vi ne vidite ni budućnost niti se sjećate prošlosti. Među kaurima živimo, a ne spremamo se pomoć svoju djecu da ih otjeraju, hiljade naših ljudi je otišlo i odlazi za Tursku govoreći da to čini radi vjere, a nije radi vjere, nego radi njenog nepoznavanja. Vjera je građevina čvrsta što odolijeva vjetrovima i poplavama, đuladima i vremenu. Pušta da joj vjetar zviždi kroz otvorene rupe za puškarnice i čuva mezare šehida u njoj sahranjene. Ta zgrada trebamo biti mi, ne dati prah kom je muminska glava sedždu učinila ni po kakvu cijenu.

Braćo, mi smo u nevolji, sabiremo ono što nećemo jesti i gradimo ono u čemu nećemo stanovati. Vrijeme je nateglo luk svoj i strijela njegova ne promašuje. Mi smo svojim nemarom i zaokupljenošću svijetom ovim dozvolili da se ta strijela u naše grudi zabije.

Zadovoljavamo se nadom da će biti bolje i prepuštamo našu djecu, njihovu djecu i djecu njihove djece da žive pod sjenkama trave zgažene čizmom nevjernika.“ Ovdje ga je prekinuo imam, sav bijesan, istjeravši ga iz džamije. Uzalud je bilo objašnjavati da to nisu njegove riječi, da ih on samo darom pamćenja svoga prenosi od velikana islamskog ummeta.

Zavučen duboko u kovitlace misli, Šemso je dane provodio u ponavljanju svake hodžine riječi, savjeta, upute. Babo bi ga ponekad pogledao zabrinuto. Pitao se nije li možda učinio grešku što je dijete poslao hodži na nauke koje, osim zdrava hodžina razuma, a on u to nije sumnjao, niko više nije mogao da odgonetne.

Tu svoju nauku da svaku riječ vraća i oko nje se zamisli Šemso je primjenjivao i tokom kopanja, te je tako znao odlutati da ne bi osjetio kako već dva, tri sahata kopa bez odmora. Tješile su ga hodžine riječi i opominjala Poslanikova kazivanja.

– Propast ćeš ne naučiš li čuvati svoju tajnu. Pustiš li da tuđim venama zakola njena krv, sve tvoje znanje neće te spasiti. Vremenom će naučiti šta znači tajna koju mu je 160

hodža spomenuo kao i njegove riječi da mudrost nije cilj na koji treba stići, već način na koji se putuje.

Njegova oca su, kad se oženio i malo zaimao, prihvatali kao svoga, pričali s njim, međutim, od kada je poslao njega na učenje kod hodže i otkako je on počeo da im ponešto govori o islamu, odjednom se svijet odmetnuo.

Prvih nekoliko godina kad bi dolazio koji dan od hodže svijet bi se sakupljao i on bi, osjećajući u srcu ponos pred ozarenim licima svojih roditelja, pričao okupljenom svijetu o islamu, časnom Poslaniku Muhammedu, o historiji Arapa, Perzijanaca, krajevima dalekim za koje je saznao iz mnogobrojnih hodžinih knjiga. Ljudi su slušali i odobravali, a on objašnjavao i jedva čekao da prođe vrijeme kad će ponovo da se vrati od hodže s novim znanjem. Ali kako je postajalo izvjesnije da će on naslijediti njihova hodžu, to je seljanima postajalo teže. Čuo bi počesto kako spominju njegove pretke i s prezirom spominju hodžinu odluku da baš njega uzme na učenje od toliko djece viđenih seljaka. Šeste godine učenja, kad bi ga hodža ostavljao slobodnog od obaveza, uzimao bi krišom iz njegove biblioteke knjige i odlazio na tavan gdje bi skriven pri svjetlosti iz jednog malog, okruglog otvora na krovu čitao. Volio je čitati. Ti listovi hodžinih ćitaba otvarali su mu pendžere duše, nudili prostranstva i širine koje bi, bez njih, teško mogao i zamisliti. Bilo je tu knjiga s prelijepim pričama od kojih bi zastao dah svakoj djevojci kad bi mogao da je ispriča. Bilo je tu i knjiga za koje bi se kad bi ih nakon čitanja sklapao bojao da se u suze bola ne istope od gorčine svega onoga što su im listovi svjedočili. Iz knjiga saznade i one stvari islamske historije koje su svako mlado srce ispunjeno vjerom punile bolom i suzama. Došla su bila u tim danima teška iskušenja za Šemsinu vjeru i teške prepreke za njegove nejake mladalačke misli. Žudio je tih dana da nekom sve ispriča, da mu neko kaže gdje šta ide, a gdje ne ide, ko je 161

u pravu, a ko nije. Naravno, bio je tu hodža, ali Šemso je znao, prizna li mu da čita te knjige koje mu je on zabranio, hodža, koji nikad nije gazio svoju riječ, otpremit će ga kući i on će sa svim tim teretom biti daleko i od hodže kojeg je volio i poštovao kao nikog, a i od knjiga bez kojih nije mogao da zamisli svoj život. Sve je manje jeo i spavao, a sve više se iskradao na tavan i čitao. Njegov perzijski i arapski svaki dan su bivali sve bolji i bolji pa se čuvao pri kontaktu s hodžom da se ne izda, da ne kaže nešto od onog što je pročitao. Nije više za jutra kradomice pogledom ispraćao čobanice koje su s pjesmom odlazile u čobanluk, zaboravio bješe i Talovu Hajru, hodžinu komšinicu njegovih godina, koja bi ponekad poslom iznenada bahnula u hodžinu kuću ili bi se navečer podugo motala oko štale koja se dobro vidjela s hodžina prozora.

Znao je da će hodža brzo primijetiti to njegovo iskradanje ali su ga knjige vukle sebi i on je postajao gluh na te riječi opreza. Desilo se to baš one noći kad suzama nakvasi knjigu čije užutjele stranice prozboriše bolom ljudske sudbine, mudrošću Poslanikove pouke, stvarnošću svijeta i veličinom i snagom vjere roba koji je jedino Allaha uzimao za svog Gospodara i jedino njegovu riječ priznavao vrijednom življenja. Čitao je emocijama natočeno kazivanje o sudbini Poslanikova unuka Husejna. O njegovom rođenju, životu, prekrasnim riječima kojim ga je sam Poslanik opisao, ashabima svojim, zajedno s njegovim bratom Hasanom, kao predvodnika džennetskih mladića.

Poslanikova svetost je kroz te hadise kapala na Husejna i činila ga posebnim. Kad je knjiga predočila događaj iz Poslanikova života u kojem on pod jedan pokrivač prima kćer Fatimu, zeta Alija te svoje unuke Hasana i Husejna, pa onda uči dovu u kojoj Boga zaziva i njih pod pokrivačem oslovljava kao svoj bejt, svoju porodicu, Šemsi suze obliše obraze. Hadisi o njihovoj posebnosti koji su slijedili u knjizi grijali su Šemsino srce i dalje 162

otvarajući u njemu sve ustave suza koje su neprekidno kvasile lice. Te suze svete ozarenosti pri kraju knjige pretvorit će se u suze bola, strepnje i straha. Tamo gdje će autor opisati tragediju muslimana tog vremena, koji toliko klonuše vjerom da dopustiše krvoločnim vladarima svojim da sabljama nahrnu na Poslanikova unuka Husejna i njegovu porodicu i skoro čitavu je pobiju na mjestu zvanom Kerbela. Nešto neshvatljivo bolno pulsiralo je u Šemsinim grudima koja su se nadimala u toj mjeri da je pomislio da će pući. Navikao je da sve što čita prati kroz zamišljene slike prizora koji su mu u knjigama predočeni, ali za ono što je tad čitao nije bio spreman. Nije mogao da predoči konjanike koji sebe smatraju muslimanima kako s tekbirima u kojima veličaju Boga udaraju na život i čast Poslanikova unuka, predvodnika mladića u Džennetu. Iznova i iznova je čitao te listove nadajući se da negdje u teže razumljivim rečenicama stoji odgovor kako je to moguće? Kako je moguće da neko išta zna o Istini, a da opet digne sablju na Husejna? A pisac koristeći historijske izvore podastirao je skoro svaki trenutak tih teških kerbelskih scena u kojima Husejna i njegovu porodicu, ucjenjujući ih da priznaju nepravednog vladara, prvo danima muče žeđu, ne dajući im da dođu do vode, a onda napadaju sabljama i kopljima ubijajući ih jedno po jedno, da bi na kraju ubili i Poslanikovu krv, unuka njegova. Šemso nije mogao vjerovati da se to dogodilo. Posebno ga je boljelo pri pomisli kako je malo vremena prošlo od Poslanikova preseljenja na ahiret do ovog događaja. Pokušao je da zamisli sav taj muslimanski narod koji se nije podigao da zaštiti Poslanikova unuka, a onda se nemoćan predao čitanju onih rijetkih svijetlih primjera ljudi koji su ostavljali sve dunjalučko i dolazili do Husejna, žrtvujući svoj život da bi zaštitili njegov. Čin tih ljudi rastao je do nivoa svetosti u Šemsinim grudima. Volio ih je kao svoje najrođenije, vraćali su mu nadu u srce nakon što bi skrhana bolom i neshvatanjem svega pročitanog gutala 163

čemer. U mislima su mu se redale slike pročitanog.

Jedna od njih zarezat će mu se čitav život u pamćenje.

Slika i riječi Vehabove majke za koju pisaše da bješe kršćanka kojoj, nakon što Vehab, sin njen, poginu na kerbelskim poljima uz Husejna, donose glavu ubijenog sina i da bi joj povećali bol, bacaju je pred njene noge, a ona, prkosna i nepokolebljiva i u toj majčinskoj najvećoj boli, uzima glavu svog sina, ljubi je, a onda je vraća krvnicima uz riječi: „Nesretnici jedni, ovo je tlo Kerbele, evo vam glava mog Vehaba, ona je sadaka, a sadaka se ne vraća.“ Zaželi da vidi i sebe u tim svetim safovima. Pred zoru sa suzama u očima ode da uzme abdest, ne mogavši nikako da odagna slike pročitanog. Čitavo vrijeme namaza u glavi mu je odjekivao govor Zejnebe, kćeri Alijeve, pred tiraninom i ubicom svojih najmilijih, čitav mu se namaz učini kao misao koja nakon što bi izgovorena postade stvarnost. „Ništa neće biti isto nakon Kerbele.“ „Ovdje je poginuti običaj, a biti šehid pitanje ponosa“ – bile su Zejnebine riječi iz knjige, koje su mu se stalno ponavljale u glavi. Kad je predao selamm, primijetio je kako iza njega sa strogim izrazom lica sjedi hodža, držeći u rukama knjige koje je on prošlih dana i noći čitao. Prepade se, ne uspje da se suzdrži, da završi zikr, već gotovo plačno reče: „Halali, efendija!“ Hodža ne odgovori ništa, pokaza mu da završi sa zikrom i niz merdevine se spusti u ganjak kojim se već širio miris čaja čiji sadržaj Šemso nikada nije otkrio, ali je znao da okrepljuje čovjeka i čini ga budnim. Sišao je nakon desetak minuta tihim korakom čovjeka koji je pogriješio i očiju iz kojih je kapalo pokajanje. Efendinica ih je obojicu mrko pogledala, efendiju posebno. Bio je to onaj pogled Bosanke djetinjstva ukoričenog bjelašničkim dugim mrazevima i preranom udajom, što je dovelo do tog da dobro radi i dobro sluša, ali se nikad ne predaje.

Sto puta je prigovorila efendiji po pitanju Šemsine škole, što ga ne pusti da malo proviri u svijet, popriča s 164

vršnjacima, zagleda djevojke. Ovog jutra nije ništa od tog glasno izgovorila, ali je pogled bio više od riječi. Šemso se još više postidje, osjetivši da ovaj put nije kriv hodža ili efendija, kako ga je ona zvala, činilo mu se više iz navike i poruge nego iz poštovanja. Popili su čaj bez riječi, a onda je hodža zapovjedio ženi da skupi Šemsinu prtljagu. Šemso, iako se tome nadao, nije mogao da ne zaplače. Hodža, koji suza nije trpio ni kod bolesnika, izađe vani kao poslom, a žena mu priđe i poče tješiti Šemsu: „Pusti, sine, suze, momak ne plače, mani se ti njega, vidim ja da ti je pamet knjigama i kojekakvim pričama napunio, pa ti sad žao što ideš. Nije svijet vani tako loš kako knjige kažu, dao je Bog ljepote i na ovom svijetu, vidjet ćeš ti za nekoliko dana, pitat ćeš se šta si radio sve ovo vrijeme ovdje. Nema ti u Bosni hajra od knjiga, eto hodža ih je pročitao i sakupio ne znam ni sama koliko, pa šta imamo, ova dva sobička, kravicu. Hajde de, opremi se pa da majku iznenadiš, znam ja kako je imati dijete, a ne viđati ga svakog jutra. Hajde, sine, a kad se poželiš vidjet Hajru, ti dođi, nije ni hodžino sve u ovoj kući, a i on će smekšati za koji dan, ta znaš ga k'o i ja.“ Šemso se taj dan vratio kući, majci rekao da ga je hodža pustio, te da je naučio što treba naučiti, a babi je navečer, kada su sami pošli na proplanak iznad sela ispričao sve kako je i šta je bilo.

Meši, koji se već dobro bio zabrinuo za sina, bješe drago. Već je neko vrijeme razmišljao da popriča s hodžom o njegovoj budućnosti jer Šemsi tada bješe već petnaesta godina i valjalo je da nešto počne raditi i zarađivati. On i mater mu više đuturumi, a vakat težak. Šemso prvih nekoliko dana bi utučen, kasnije uđe u priču s vršnjacima iz sela pa mu nekoliko sedmica bi lijepo, ali nakon toga opet nastupi čežnja, zamišljenost, osjeti kako ne može s ljudima, postajaše mu strani što ih je više upoznavao. Pokušavao je omladini govoriti o islamu, o 165

čudnim i zanimljivim stvarima koje je učio kod hodže, neke je nagovarao da uče arapsko pismo, međutim od tog ne bi ništa osim podsmijeha s njihove strane. Ono što je on smatrao najvećim blagom, oni su odbacivali i mijenjali s nečim što je za njega bio grijeh. Priče su im se svodile na djevojke, njihove bluze i dimije. Čuo je i neke intimne ispovijesti koje su dijelili, ali nije povjerovao u njih. Smatrao je da se nešto takvo može desiti samo u glavi griješna i neznana čovjeka. Odbijao im je na šalu njihova zadirkivanja o djevojkama i ašikovanju. Jednom odluči da preko dana ode na planinu radi trava koje baš u to doba cvjetaše i bijahu spremne da se uberu i osuše, a koristili su se, kako ga je hodža naučio, za liječenje bubrega. Kad čovjek oboli, pije vodu u kojoj su ti cvjetovi, suhi ili sirovi, bili petnaestak dana.

Hodajući po vrtačama u potrazi za cvjetovima naiđe u nezgodnom času na dvoje čobana, muško i žensko, koji sjediše suviše blizu jedno drugog sakriveni u jednom šumarku. Na prvi mah pomisli da ga to ne treba zanimati i bješe odlučio da se neprimjetno udalji, a onda ga obuze radoznalost pred nečim nepoznatim i on se približi još više. Znao je i nju i njega. On bješe od onih što su se svaku večer više sela hvalisali svojim podvizima prilikom ašikluka. Sjedio je uz djevojku i rukom je s vremena na vrijeme štipkao. Ona se, na Šemsino veliko iznenađenje, opirala samo jezikom, ali je kikotanjem i uvijanjem pokazivala da joj ne smeta. Šemsi se pred tim zamrači pred očima i jedva uspije da se udalji, a da ga oni ne vide. Tu je noć proveo u razmišljanju. Donese odluku da ne popusti ni za trenutak. Sljedećeg dana nakon ikindije namaza održa dug vaz u kom ukori ljude zbog njihova nemara prema vjeri, navodeći im sve strahote kazne koja slijedi za to. Između ostalog spomenu, pogrešno kako je kasnije zaključio, i ono što je prije na dan vidio. Nakon tog vaza selo se okrenu protiv njega, a nekima postade kriv i hodža što ga je učio.

Počeše mu prigovarati što u mektebu govori o stvarima o 166

kojima ljudi ne govore nego kad su nasamo. Oni zamjeriše njemu, a on njima. Potpuno se odvoji od svijeta u stanje gdje mu zadovoljstvo bješe namaz i knjige koje je donio od hodže.

Noći su donosile bljedilo i pokoje sijede vlasi u inače rijetkoj kosi. Umjesto rumenila, koje je krasilo obraze njegovih vršnjaka, on poprimi onu boju čovjeka izmorena bolešću, a njegovo čelo se nabra i ispuni bubuljicama koje su mu iskakale od neke jeze što bi ga hvatala i prožimala kroz čitavo tijelo noću dok bi nad nekom knjigom tabirio pitanja koja je gledao oko sebe. S vremena na vrijeme se sam silio da jede jer se bojao da ne oboli. Pamtio je dobro hodžine riječi: „Jabuka kad je najzrelija i najmirisnija, tad je najbliža da počne truhnuti!“ On je žurio da pojede svoje znanje, da ga svari i pretoči u mudrost. Tražio je riječi te mudrosti, njen jezik za sadašnje vrijeme. Ipak je uviđao da onome ko ima opažanje dovoljan je običan znak. Onome ko je nepažljiv, nije dovoljno ni hiljade objašnjenja. Svi vazovi koje je do sada održao bili su već nekad davno izrečeni nekoj drugoj skupini iz nečijih drugih usta i, ma koliko ta usta bila velika i mudra, ipak bošnjački kamen nije arabijska prašina. Trebalo je iz svake riječi i mudrosti izvlačiti tanke niti koje važe za Bosnu i Bošnjake i onda te niti sviti u jednu pletenicu, da bude lijepa za pogledati i čvrsta, jer Bošnjak, ako će i prihvatiti, jedino će takvu prihvatiti. Morila ga je praznina u koju je gledao. Budućnost je pružala samo svoju zoru, suru i oporu bez ikakve miline za muslimane.

Slutilo je na ratove, na bijedu. Efendiju je zaobilazio, sreli su se, istina, nekoliko put, ali su se samo poselamili i ispitali za zdravlje. Nije mogao pobjeći od pomisli da u društvu s efendijom, pa makar i kroz šutnju, dobija više nego što može običnim razmišljanjem i zamisliti. Nije srdžba bila razlog rijetkih susreta, nego stid i tvrdoglavost koju je naslijedio od svoje majke, koja u to 167

vrijeme sve više poče kopniti od neke bolesti i bi dodatna teškoća njegovu stanju. A mislio je on i na nju i na oca i na njihovo malo imanje i na Bosnu i na hiljade ljudi što se iseliše i što su se još uvijek iseljavali za Tursku. Oteo bi mu se ponekad uzdah iz grudi pri pomisli da je stariji, imućniji, da ima ugled i moć da stane pred te ljude i kaže im: „Kuda?“ Kome ostavljaju svoje hareme, tragove što pamte stope pravovjernih?

Pitao bi ih od čega bježe? Već je bio čuo kako se učenjaci spore oko toga treba li hidžra u Tursku ili ne.

Stajao je čvrst u uvjerenju da je farz ostati i očuvati islam u ovim krajevima. Ni trenutka nije sumnjao u to, mada je nazirao da je takva odluka teška, da donosi iskušenja prema kojima su stvari koje je on do tada doživio veoma mizerne.

Sve češće je posezao putem u grad. Htio je da osjeti kako diše njegov narod, a kako nova vlast koja je došla prije njegova rođenja. Dva puta je otišao i do Sarajeva da vidi kakve su mogućnosti da ponovo obnovi stari posao svoga oca. Od zemlje se sve teže živjelo i razmišljao je da će mu trgovina donijeti dvostruku dobit. Moći će da zarađuje i tako pomogne babu i majku, a uz to i da upozna svijet, ljude i krajeve.

Nakon dvije godine osmjeli se i krenu s omanjim stadom, gotovo istim putem kojim je nekad prošao njegov otac.

Jedan hadžija u Sarajevu, s kojim je prilikom odlaska na mevlud u Begovu džamiju bio zaturio malo širi razgovor, obeća mu da bi otkupio uz pristojnu cijenu nekoliko brava. Reče mu da to ne čini što mu je nužda jer ima on kupiti i izbližega, ali ako bi on htio tim početi da se bavi, drago bi mu bilo da pomogne brata muslimana.

Usto ga je pozvao da nekoliko dana ostane kod njega da se ispričaju, jer plaho mu se svidio. „Nisam“, reče hadžija, „odavno sreo mlađeg čovjeka, a da mudrije 168

priča. Da znaš, svaka mi se ta tvoja besjeda uz srce lijepi, samo, nemoj mi zamjeriti što ti ovo velim, trebaš malo da naučiš kako i s čim se ljudi služe živeći. Neće ti biti džaba, vjeruj mi, ja sam trgovac, imam svoje dućane i svoju robu. Za trgovinu treba puno više od znanja o vjeri, jer sad ti je i anamonjihova vlast, a dolaze im i običaji, još su se usto i naši ljudi izmijenili, puno je više lopovluka nego ti misliš, a ne bi, Bog mi je svjedok, volio čuti da si negdje izgubio. Zato ti je najbolje dotjeraj ti nešto brava kod mene, dogovorit ćemo se, a i drago bi mi te bilo viđati, neka si živ i zdrav svojoj majci i babi, nekako si mi za srce prirastao.“ Šemso je bio dirnut pažnjom ovog čovjeka, od dina, kako je rekao babi kad mu je iznio svoj plan da počne s trgovinom. Babi mu bi drago i on tako, poput oca mu prije dvadeset i nešto godina, potjera brave u Sarajevo.

Bilo mu je prvi put da samostalno radi posao i osjeti se ponosan i u duši zadovoljan. Vratiše mu se slike iz historije islama. I Poslanik bijaše pastir i trgovac. Duša mu se razveseli na ovu pomisao. Već odavno bijaše odlučio da živi kao što su živjeli Poslanikovi ashabi.

Idući dalje i približavajući se Sarajevu sve je više svoju dušu tištio onim sitnim propustima, odlučujući još čvršće da se prihvati Allahova užeta. Da bi to dokazao, odluči da će svu zaradu, osim peškeša majki, podijeliti sirotinji, kao što su to radili i poznati ashabi,trošeći čitav imetak na sirotinju.

Pred večer na Koševskom brdu zatvori hajvan u tor i ode s hadžijom na konak da mu upozna familiju i da se sada kao stari ahbabi ispričaju, iako im to bješe tek drugi susret. Hadžija bješe imućan. Kuća to nije toliko pokazivala, ali Šemso to poveza s hadžijinom skromnošću i vjerom, te još više zavoli tog čovjeka i stade zahvaljivati Allahu što mu ga je dao za prijatelja.

Za večerom se iskupi sva čeljad. Hadžija, žena mu i šćer Umihana od dvadeset i dvije godine. Šemso izbjegavaše 169

da je gleda dok je ona u svojim dimijama od zelene svile donosila i spuštala na siniju sofru koja bijaše, kako se Šemsi učini, zgotovljena baš zbog njega, jer skroman čovjek ne bi nikad samo za malobrojnu čeljad pripremao sve te nafaize. Nakon večere donesoše leđen i ibrik te on i hadžija uzeše abdest, a kad to učini i ženskinje stadoše džematile da klanjaju akšam. Šemso u rijetkim trenucima svoje sreće prouči čitav Ja'sin na namazu. Činilo mu se ljepše nego ikad, te vidje, kad je predavao selam, kako njegovom prijatelju niz lice teku suze i donja usna lagano podrhtava. Nakon namaza Šemso očekivaše da će kod hadžije doći kakvo sijelo, ali hadžija tu noć bješe ostavio za njih dvojicu da muhabete i da se bratski upoznaju kako dolikuje dvojici mumina. Legli su tek poslije sabaha. Hadžija nekako lakšeg srca, a Šemso, po prirodi osjetljiv, gotovo uplakan ostade budan. Pogodila ga je hadžijina priča. Hadžija mu prije ne bješe rekao za svoju dvojicu sinova. Odgajao ih po islamu da budu mumini i oni to bijahu, Bog mu bješe dao da prije mnogo godina obavi i hadž, stekne poprilično dobru naobrazbu, počne živjeti, ono kako se kaže, džennet na zemlji. A onda dođoše iskušenja i bolest mu odnese oba sina, osta sam sa svojom ženom i tek dovedenom mladom, Umihanom, koja bješe sirota. Nakon smrti svog muža ne ode nigdje, već ostade s njima u kući kao rođena šćer. Hadžija priznade da im je Umihana jedina ovosvjetska radost i da će joj sve što sada ima, a ima dosta, ostaviti. Jedina mu je želja da doživi da se ona malo averti, ispliva iz one šutljivosti u kojoj je, i pristane na nečiju ponudu da se uda. Da i on, hadžija, nakon iskušenja i bola ponovo dočeka radost da uda šćer za kakva poštena i dobra mumina koji će znati shvatiti svu njenu bol. Ostala je bez muža, a da u braku nije bila ni četiri mjeseca. Šemsu obuzeše emocije i želja da čini dobro i samo dobro, pa umalo da to jutro ne zapita hadžiju za Umihaninu ruku, onu bijelu, nježnu ruku s dugim, 170

gipkim prstima koje je ne htijući promatrao na njenim grudima gdje je, sipajući mu vodu da umije ruke nakon večere, pridržavala svilenu bluzu da ne pokaže što pokazati ne treba. Savlada ga stid i saznanje da se ipak prije svega treba s roditeljima dogovoriti i izun zatražiti.

Sutradan ga hadžija zaustavljaše, ali on ne pristade, nego mu obeća da će brzo navratiti ponovo, a da sad mora hitno ići nazad kući.

Prije povratka ipak ode do Baščaršije i zagleda se u sebilj. Te česme, koje su se pravile pored puteva da napoje žedne putnike, pravljene su kao spomenik žednim članovima Poslanikove porodice na Kerbeli. Nekada ih je u Bosni bilo skoro dvije hiljade, a sad je taj na Baščaršiji jedini. I on je bio stradao u požaru, pa je obnovljen. Znao je i priču o njegovom obnavljanju, i onu suhu historijsku, lišenu detalja, kao i onu drugu koja se pričala potajice, o teškom progonu bosanskih porodica koje su se porijeklom pozivale na Poslanika. Priči koju bi on u drugim okolnostima odbacio kao narodnu izmišljotinu, ali tad, tu, pred sebiljem, pomisli kako to možda i nije daleko od istine, jer eto, kroz vijekove taj lov na Poslanikove potomke se nastavljao, ma kako se mijenjali vladari i carstava.

Tu je donio odluku da će u svom selu sagraditi sebilj, podići uz Božiju pomoć taj spomenik istini i potruditi se da drugi znaju zašto ga diže i čemu je spomen.

Penjući se uz Trebević bješe iznutra obasjan svjetlom koje ga je izdizalo, pa je prolaznicima izgledao kao neko ko je skrenuo s pameću te rasijan hoda. Od ovog ih je jedino razbijala njegova skromna, ali i lijepa odjeća.

Razlog njegova stanja nije bio samo u namjeri da gradi sebilj, nego i toplo lice Umihane i onaj trenutak kad su im se oči susrele i kad mu se učinilo da je njen pogled u srce mu zašao. Pri pomisli da se i Božiji poslanik također oženio udovicom starijom od sebe srce mu zaigra. Poče i protiv svoje volje da se prisjeća njenih zelenih očiju, 171

pokreta što ga natjera dva-tri puta da svrati do vode da uzme abdest i tako odagna šejtana od sebe. Tek kad je prevalio na drugu polovinu puta sjeti se da nije održao svoje obećanje. Niti je kupio majci peškeš od svoje prve trgovine, niti je zaradu podijelio siromasima. To ga dirnu i poče prekoravati sam sebe.

Kući ga dočekaše s radošću i ponosom. Njegov otac, Meša, bijaše ispunjen srećom da mu je i sin kao i on nekad počeo dobro s trgovinom i ponada se da su sva njegova strahovanja u vezi sa sinovljevom naukom bila neopravdana. Evo, Bog ga dao zdrava i paćna, a nauka mu sad u ovom poslu može pomoći.

Poslije večere, nakon što sklanjaše jaciju, Šemso ispriča svojim roditeljima o hadžiji, a nakon kraće šutnje spomenu i Umihanu i ovdje, ugledavši majčin sjetan izraz lica, slaga da mu je prava šćer. Znao je dobro da je njegova majka osjetljiva na neke njegove priče u kojima spominje udovice i raspuštenice. Znao je on, također, da ona i hodžinica odavno kuju planove za njega i za Hajru.

Sve ovo ga natjera da i mimo volje i svojih principa slaže i prećuti istinu. Kaharan Šemso tu večer leže u postelju. Usput je mislio da će brzo srediti stvar sa svojim roditeljima i da će se vratiti i od hadžije zaprositi njegovu Umihanu te ga tako obradovati, a svome srcu ispuniti želju. Da se smiri i sakupi snage, ponovo se vrati mislima na svoju prošlost, na dvadeset godina koje su iza njegova prvog plača istopile svoje bivstvovanje kao snijeg na obroncima Prenja pred junskim suncem.

Odjednom poželi da ponovo osjeti onu širinu duše koja ga bješe obuzimala za vrijeme učenja i tajnog iščitavanja na hodžinu tavanu. Učini mu se da je nekako daleko od safova na kerbelskom pijesku poredanih na dan desetog muharema, kad je historija života i ljudskog postojanja primila krvavi pečat istine koji će nositi čitavog svog postojanja kao znak vjernicima da istina nema kraha, a nevjernicima da laž nema kraja niti svršetka, da nikuda 172

ne vodi, ma koliko golema, jaka i duga bila. Zapade u polusan gdje se java sa snovima prepliće. Čas je vidio Umihanu kako ga gleda, čas je za ovcama lagahno koračao put Sarajeva, čas slušao hadžiju kako govori o svom stanju, bolima i sreći. Ima je dosta i sve ću njoj dati, bijaše hadžijina riječ koja Šemsu razbudi, prepade.

Natjera ga da mu mislima bujica pitanja navre. Počeo je dijalog čovjeka s čovjekom, borba ljudske slabosti i želja protiv usvojenih principa i namjera. Sukob čovjeka u sebi kad se sve počne činiti drugačijim, kad se postavljaju pitanja sebi o sebi kao nekom nepoznatom, kad slučajnosti dobiju visinu nečeg važnog, a važnost sitna postane. Šejtansko kolo u groznici ljudskih slabosti.

Zaboli ga što mu je hadžija spomenuo bogatstvo, njegove riječi i poslije ovih ispadoše kao okvir za njegovo namamljivanje. Nije li ta sva hadžijina ljubaz– nost samo plan da se on, naivan momak, namami u puteve hadžijinih želja i nakana. Šta on o njemu zna?

Ništa. Ko mu je potvrdio hadžijinu priču? Može li se ljudima vjerovati na riječ? Svi mu govore da je to lijepa osobina, ali da za nju nije vakat. A opet, bude li sve onako kako je hadžija rekao, bude li uistinu onakav kakvim se predstavio, budu li sva ova Šemsina pitanja bezrazložna, kako će mu idući put na oči? Zar je toliko glup da i nakon obimnog učenja ne zna nijedan odgovor?

Uze abdest i osjeti olakšanje u dodiru s hladnom vodom.

Nova snaga mu projuri tijelom. Njegova razmišljanja postadoše povezana, a misli čvrste i samopouzdane. Sve je to umor. On je Šemso, isti, jednak, prošli i budući.

Njegov put je jasan, put ashaba Božijeg poslanika.

Sačekat će jutro, još razmisliti i učiniti. Klanja sabah i legavši na desnu stranu nakon kratkog učenja zaspa snom umorna, ali ipak sretna čovjeka.

Majka ga ne htjede buditi vidjevši ga ujutro kako lijepo spava. Priđe i pomilova ga oprezno da se ne probudi.

Voljela je to dijete i više od materinske ljubavi ako je to moguće. Njegovo zdravlje i mudre, pametne riječi 173

razbijali su njen stari strah, mada nerijetko budile i neke nove. Osjeti sreću gledajući svoje čedo u punoj ljepoti i snazi kako ispod dugih crnih trepavica sanja svoj sanak.

Taj dan sinu je pripremila iznenađenje. Udesila je s hodžinicom da Hajra malo navrati do nje, kao zarad neke ispomoći.

I Šemsu baš probudi Hajrin smijeh. Pamtio ga je još od djetinjstva. Pomisli na tren da sanja, ali onda je sasvim jasno vidje na vratima. Bi ga stid što ga zatiče raspremljenog, pa navuče bičalj do pod bradu.

– Jesi li me se to postidio? – bocnu ga ona vragolastim pitanjem, baš kao nekad kraj hodžinih taraba.

Ne snađe se Šemso da odgovori, a ona već metlom poče mesti sobu, ne pokazujući ničim da joj smeta što on tu leži.

– Jesi li naš'o kakvu u Sarajevu, ha? – upita, ne prekidajući posao.

– Išao sam da prodam brave! – progovori Šemso stisnuta grla, ne mogavši se smiriti u njenom prisustvu. Bila je sva nadošla, okrupnjala, proljepšala se, probeharala i daleko od toga da se sjeti, poput Umihane, rukom pripitomiti tkaninu na sebi. Nije mogao da skine oči s nje. Kad mu se sasvim primaknu i nađe na putu kojim je svjetlost upadala u sobu, čineći joj odjeću skoro providnom, Šemsi udari krv u lice. Šejtan, reče Šemso i osjetivši jak grč, navuče pokrivač preko glave. Hajra ga protrese nekoliko puta da vidi šta mu je, a onda, kad primijeti njegove zakrvavljene oči potrča u dvorište po mater mu.

Hodža, po kojeg Meša odjaha s konjem istog trenutka kad vidje šta je sa Šemsom, zaključi da je to, može bit', od bjelašničkih voda i slaba sna pospješeno dužim pješačenjem, ali ipak pristade da, za svaki slučaj, ostane na konaku. Tu noć mu Šemso ispriča svoje misli, a hodža zamišljen klimaše glavom i poče da mu obrazlaže 174

iznesena mišljenja i stanja. Ispriča mu o Bosni i njenoj sudbini. Napomenu mu da ga nije otjerao kao što to Šemso misli, jer on je već trebao da ide. Reče da mu je knjige namjerno ostavljao da ih može uzeti, a da je ono što je pretrpio, padove i uzlete nakon odlaska od hodže moralo da se desi ako želi da se izgradi i očvrsne. Hodža mu jedino zamjeri što je ovakva prilika trebala da ih sastavi, što prije nije došao da ga obiđe, jer eto i on je ostario, pobolijeva često i vrijeme mu je, ako je njegovim znakovima vjerovati, na izmaku. Šemso mu slaga, mada to i ne bi laž, kako je namjeravao upravo tih dana da ga obiđe i savjetuje se s njim oko nekih pitanja i tu mu ispriča svu istinu o svom putu u Sarajevo, o hadžiji i Umihani, o svojim sumnjama i planovima. O razmišljanjima o vjeri, o Bosni, o kraju više nego početku...

Hodža ga je mirno slušao, a onda progovori: – Eh, doći ćeš, ako Bog da, u moje godine. Svijet podnosi starca samo ako je duhovit ili bogat. Mi smo danas u Bosni ostali otrgnuti od svog gnijezda. Pilići smo u nepoznatoj šumi. Ne znamo šta nas može snaći, a majke nema da nas odbrani. Moramo se ponašati prema prirodnim zakonima za piliće i strpjeti se dok ne postanemo jaki, da se vinemo na svojim krilima. Naš narod ovdje čeka put, trnovit i neizvjestan. U knjigama se kaže da je Bosna još za vrijeme Poslanika poslala ljude da prime islam i da je tada data pod duhovnu upravu hazreti Omera. Ako je tako, onda nas čeka vrijeme naglosti, ali nikad uništenje, jer ovo je, moj Šemso, ipak prkosan i hrabar narod, mada ja, iskreno, nisam načisto s tom pričom. Negdje opet kažu da je svijetli padišah kad je Bosnu osvajao sanjao trojicu hulefai-rašidina, Ebu Bekra, Osmana i Ali ibn Taliba, da je Allah zadovoljan s njima, pa mu je terdžuman protumačio san tako da će u Bosni biti i darežljivih i samilosnih i učenih, samo pravde u njoj nikad biti neće, jer nije sanjao Omera, a opet, kako se kaže, Hak istina, a 175

san tlapnja, osim ako ga k'o istinu ne prihvatiš. Što se tiče Umihane, ne budi kenjac, to što ona nosi bogatstvo nije tvoje, nego njezino. Zar si džaba učio knjige? Ti si siromah koliki i jesi, jer ženino je ženino, a tvoje i njeno i tvoje. Budeš li je zaprosio, još se raspitaj. Ne valja u čovjeka sumnjati, ali ni ućoravo ići, svakoj su glavi dva oka dana. Treba dobro odgledati, s bunjišta cvijet ne brati. Ne doživljavaj islam kao fukaraštinju i siromaštvo, kako pripovijedaju drugi neuku svijetu da bi im omilili njihovo siromaštvo. Mislim da sam ti za vrijeme učenja, ako nisi zaboravio, spomenuo predaju o tom da vjera izlazi iz kuće ha siromaštvo i bijeda uđe, tako je, ustvari, i s čovjekom. Još jedan sam ti nauk ostao dužan dati, jako važan, najvažniji, rekao bih. Vidim i čujem da voliš prekoriti. Nemoj to činiti, nećeš umrijeti, a da ne počiniš ono za što si drugog javno prozivao. Teško je za objasniti, ali vjeruj meni, mojem iskustvu i ovoj istini što ti je prenosim. Vjera koju si ti naučio je nevina, čista, poput djeteta, poput osmijeha, ali zapamti, osmjehneš li se djeci, ona uzvrate osmijehom. Osmjehneš li se velikima, oni se pitaju: „Zašto se ovaj smije?!“ Mnoge, sine, kao i tebe, muči što mi muslimani nismo jedinstveni, što svi ne mislimo isto, ali sreća je da nije tako, jer svi koji bi to željeli, vjeruj mi, pod tim većinom podrazumijevaju da drugi misle kao i oni, nikako suprotno. Šemso se ne mogaše oduprijeti pomisli kako mu hodža govori i o svojoj smrti, te ga to ražalosti, pogotovo kad ga hodža pozva sebi na koji dan, da dođe i uzme knjige, koje toliko voli i koje će mu valjati u životu bude li ih znao slušati, jer knjiga mudra se sluša, a ne pušta se da ona sluša tebe, jer riječ svaka može drugačije da se čita i izgovori, a samim tim drugačije i da znači.

Da ga hodža nije zvao samo zarad druženja i knjiga shvatit će za dvije večeri, kad se nađe s Hajrom u bašči iznad hodžine kuće.

176

Šemsu pri ovom prisjećanju sjecnu u mislima. Zazvoniše mu one hodžine riječi: 'ećeš umrijeti, a da ne počiniš ono za što si drugog javno kritikovao. Ispravi se, zahvali Bogu što tu večer u hajr preokrenu, pa umjesto obijesti majci nevjestu dovede. I to kakvu nevjestu. *** Usne mu se u osmijeh razvukoše pri ovim mislima i naslonjen na dršku budaka pusti pogled na strminu ispod sebe. Njegovi sinovi išli su k njemu. Uspinjali su se uz brdo noseći zavežljaje u kojima je bilo jelo spremljeno za njega. Dolje s kućnih vrata Hajra im je govorila da paze da ne prospu hranu. Odgovarali su joj grajom djetinjih glasova i žureći zvali: „Babo, evo ti ručak, majka je skuhala pitu.“ – Polahko, Ali, ružit će te majka! – reče najstarijem sinu vidjevši kako se utrkuje s braćom.

– Ne žurim ja, reci Hasanu i Husejnu! – odgovori zadihani dječak s očima podvučenim surmom.

Prekide posao, poigra se malo sa svojim sinovima, a kad se oni vratiše kući, primi se ponovo budaka i svojih razmišljanja.

Još nekoliko sedmica i voda će zažuboriti iz sebilja koji gradi kao znak uspomene na žedne na Kerbeli. Htio je u početku da bude više česama na njemu, a onda se zadovoljio s četiri. Toliko je i vrela uvezao u jarak koji kopa i koji će dovesti do njega. Da svako ko vode bude pio, zajedno ta četiri vrela pije. U razmišljanju kako da tu vodu najbolje zaštiti i čistoću joj očuva, poslužio se opisom vodovoda koji su muslimani izgradili za vrijeme uprave nad Andaluzijom. Andaluzijom o čijoj sudbini mu je hodža najviše pričao, ponavljajući često da treba iz nje crpiti pouku za Bosnu i muslimane u njoj. Znao je njenu historiju sve od 711. godine kad je sa svojom vojskom na poziv španskih plemića došao Tarik ibn 177

Zijad, pa sve do 1610. godine, kad i posljednje skupine muslimana napuštaju taj zeleni otok, kako su ga pisci opisivali. Hodža je među svojim knjigama imao i jednu u kojoj su sakupljene neke priče i sudbine zadnjih muslimana Zelenog otoka. Tu knjigu mu nikad nije branio čitati, a i sam bi je često otvarao i čitao. Upravo tu knjigu mu je, kad je osjetio da mu se bliži kraj, svojom rukom poklonio. Taj čin, kao i njen sadržaj učinio je da ta knjiga i kod Šemse zauzima posebno mjesto, do te mjere da je vrlo često nosio sa sobom u svojoj torbi.

Posebno je, osjećajući žeđ za hodžinom blizinom, prelazio preko onih redova u knjizi koje je sam hodža svojim perom označio kao posebne. Među njima, potresnu ispovijest nekog Muhameda Andaluzija u kojoj opisuje svoj život u vremenu nakon progona i pokrštavanja muslimana u Španiji. Taj opis je hodža označio posebno zelenkastom tintom.

Za islam sam saznao preko svoga merhuma oca kad mi je bilo 6. godina. Tada sam išao u kršćansku školu i učio kršćansku vjeru. Kad bih se vratio kući, otac bi me poučavao islamu. Tako sam uporedo učio obje vjere. Četiri godine mi je bilo kad su me prisilili da idem u kršćansku školu. Moj otac je nabavio jednu tablicu od orahova drveta. Sjećam je se kao da je sada gledam; bijaše glatka bez mrlja. 'a njoj mi je pisao alfabet, pa bi me pitao o pojedinim „kršćanskim slovima“, pa kad bih mu ga spomenuo, on bi mi napisao to slovo arapskim pismom i rekao bi: – Ovako je naše pismo. Tako me je poučio cijelom arapskom alfabetu i to dva puta.

Kad me je prvi put učio, preporučio mi je da nikome ne kazujem i da to krijem od majke, i od strica, i od brata, i sve rodbine. Zatim mi je još priprijetio i tajno slao moju majku da me o tome pita, pa bi me ona pitala: – Šta te otac poučava? – a ja bih odgovorio: – 'išta.

178

Ona bi mi rekla: – Kaži mi, ne boj se, jer ja znam šta te on poučava.

Ja sam uvijek odgovarao da nema ništa i da me otac ne naučava. Tako je isto radio i moj stric, a ja bih nijekao. 'eprestano sam išao u kršćansku školu, a otac bi me kod kuće poučavao. 'akon nekoliko vremena, pošalje mi otac jednog svog iskrenog prijatelja, ali ja ni njemu nisam priznao.

Ovakvim postupkom se moj otac bio izvrgnuo velikoj opasnosti, jer da sam kome kazao, ne bi mu preostalo drugo nego da bude na lomači spaljen. Ali Bog nas je pomagao i olakšao nam da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i lijepo Mu ibadet činimo među neprijate– ljima prave vjere.

Moj otac, Bog mu se smilovao, naučavao bi me: – Kad odeš u kršćanske crkve i vidiš kipove, prouči u sebi tajno, između nekoliko ajeta, suru Kafirun. Pošto se moj otac uvjerio da ja krijem islamske stvari i od rodbine, a kamoli od drugih, rekao mi je da mogu slobodno reći da sam musliman svojoj majci, stricu i samo još nekim vjernim njegovim prijateljima. Oni bi dolazili u našu kuću i razgovarali o vjeri, a ja bih slušao... Putovao sam nekoliko puta da se sastanem s dobrim muslimanima iz Džejjana, putovao sam u Granadu, Kordobu, Sevilju, Toledo i u druge gradove ovog „zelenog poluotoka“, Bog ga islamu u okrilje vratio! Kad je Granada istrgnuta iz ruku naših djedova muslimana, neprijatelj je dozvolio da se može, ko želi, iseliti preko mora, prodati šta želi i doći u ove islamske zemlje. Rok za to je bio tri godine. Ko želi da ostane u svojoj vjeri i svome imetku mogao je ostati, uz uvjete koje su postavili i dužnosti koje su protiv muslimana napisali. Ali kad je neprijatelj vidio da oni odlučno sele, pogazio je ugovor i silom neke povratio s morskih obala njihovim kućama i strogo im zabranio selidbu svojoj braći i rodbini u islamskoj zemlji. Uopće je neprijatelj pokazivao jedno, a radio drugo.

179

Zatim su neprijatelji počeli tražiti načine kako bi silom u bezvjerstvo natjerali muslimane. Započeli su ukidati muslimansku odjeću, banje, sastanke i druge musliman– ske postupke. Ovi su se sustezali i opirali, te nekoliko puta se oružja laćali i u boj zalazili. 'ajposlije smo ostali među neprijateljima, koji su na lomači palili svakoga na kome bi se ma šta islamsko opazilo i patili bi ga raznim patnjama... Mlada trudna žena zvana Elvira osumnjičena je da je heretik što nije jela svinjsko meso i što je mijenjala rublje subotom. Stavljena je na inkvizicijsko mučenje „potro“, rastezanje tijela na točkovima. 'a šesnaestom okretaju priznala je, što je zadovoljilo inkvizitore. Kažnjena je s tri godine zatvora i konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja, dok za sudbinu muža nikad nije saznala. Jedan od bezbrojnih slučajeva mučenja dogodio se Zahri Sidika, krštena kao Marija Gonzales. Uhapšena je kao heretik dok je potajno klanjala i presvlačila se petkom.

Stavljena je na potro. U teškim mukama plakala je dok je izgovarala: „Ja nemam šta da priznam, samo se Allaha bojim!“ Umrla je u teškim mukama.

Ispod ovog napisa hodža je dopisao svojom rukom bilješku u kojoj je naveo kako mu je nekakav trgovac u Stambolu pričao da i tad u selima oko španskog grada Toleda ima ljudi koji potajno ispovijedaju islam. Šemso se duboko zapita čeka li Bosnu ista sudbina, treba li djecu svoju odgajati za taj vakat i za takve, ne daj Bože, prilike.

– Ko ne pamti, iznova proživljava! – bila je poštapalica njegovog hodže, kad bi govorio o budućnosti.

180

evakat Zima je stezala svojim mraznim rukama selo koje sa svojim protruhlim krovovima, zameteno u muku glasova o ratu i strahu sutrašnjeg dana slijedom navike pokušavaše zaspati. Rijeka ispod polja divljala je poput čovjeka kojeg je teški udarac sudbine otjerao u ludilo pa udara i kriči ne vidjevši ni početak ni kraj, ni sebe ni oko sebe. Rika samrtnika koji ne zna ni da se rodio niti da će umrijeti. Voda je poput razgoropađenog diva otkidala ledene zakorine duž svoje obale i mrvila ih noseći ih u mrklu noć. Uho je drhtalo od znakova nesreće koja je pjevala u tom avetnom času.

U trošnoj kućici sred sela starac je ležao budan. Prošlost je nadolazila kao huk razgoropađene rijeke njegova djetinjstva, noseći svoje slike i sjećanja. Voda. Misao o njoj stezala ga je i otimala snu. U toj noći voda je bila sve. S vodom je počeo kratki san u koji je bio zapao.

Tekla je jaka, mutna, široka, razlijevala se u njemu i van njega razdirući ga i taložeći ga. Isplivavao je iz nje čas mlad i poletan, čas star i iznemogao. Groznica staračkih misli izgonila mu je tu istu vodu po tijelu, topila mu misli tako da je od svega ostala samo zbrka izvjesnosti pomiješana sa strahom i zebnjom koja je drhtala u njemu. A vrijeme je proticalo sporo. Osluškivao je ritam svog srca. Šum znakova koji njemoćom pozivaju na opreznost spram svijeta ovoga. Prizivao je u pomoć mudrost naučenog i proživljenog. Sve oko njega treptalo je zadahom prošlosti. Nesvjesno je opipavao predmete oko sebe želeći da se razuvjeri. Ništa nije imalo svoj oblik. Cjelokupnost dešavanja govorila je o prošlosti. O ponavljanju. On je bio u toj noći i čekao njeno svanuće.

On je umro u danu koji ona navješćuje. Sve je to već vidio na onaj njemu svojstven način. Osjetio. Sad to treba i doživjeti. Ustade i priloži drva na ognjište.

Plamičak koji gotovo bješe utrnuo poblijedi u dodiru sa suhom hrginjom bukova panja. Na trenutak, svjetlost 181

zastade u frktavom plamenu i on iskoristi taj podareni haljetak tame da još jednom sabere misli. Plamen je poput sitne zvijeri zalizivao pukotine ponuđenog zalogaja, kao da kuša njegov okus, onda bi se izvio i za trenutak poremetio stanje tame u sobi mijenjajući oblike na njenim zidovima. Starcu se učini kao da se pred dobar obrok proteže, a onda kad ga zgrabi, umnoži se i svojim jezičcima obgrli upareni panj, počevši ga gutati uz cvrčljivo frktanje koje mu se učini kao samrtni hropac zapaljenog panja. Na ognjištu se načini nekoliko plamenih svrdlova. Starac se strese pred prepoznat– ljivošću tog trenutka. Budnost mu je odagnala izmiješanost postojećeg i zamišljenog, ali on još uvijek nije mogao da razabere odgovor na sve to. Gledao je u plamen i vidio u njemu sagorijevanje svog života.

Djetinjstvo, godine provedene u hodžinoj kući, njegovi odlasci u Sarajevo. Iz plamena kao da ga prekoriše Umihanine oči. Zasjaše mu iz treptaja, ali mu se učiniše hladne, hladna svjetlost prirode sasvim drukčija od one koju pamti.

Gdje je ona sada?

Oprašta li u ovoj noći svoje probuđene nade?

Halaljuje li mu neiskusnu poletnost mladosti i jalove nade koje joj je, možda, dao?

Njegova kćer Emša pri rođenju jedva osta živa. Priraste mu za srce između sve druge djece, a stasavši u djevojku za srce ga ujede, bez pitanja, bez selama i ičega, kad se kroz prozor u noć s neznancem, mimo svih adeta otisnu.

Pogazi obraz, čast i propise dina kojim ju je on, na svom krilu učio. Poboja se starac sjećanja na gorčinu koju je osjetio tada. Na hladnoću kojom ju je kaznio. Dijete mu je, a nikad joj od tada nije prag prekoračio.

Poboja se ponajviše da je to razočarenje pripisao Bogu, učinivši tako ništa manji grijeh od onog Iblisovog. A sutra je dan kad će se susresti s odgovorom, osjeća to.

Nije li tražio previše od čeljadi svoje u vaktu kad je i 182

puno manje bilo dovoljno. Nije li i svoju šćer otjerao tim postupcima, učinio joj možda vjeru stranom i teškom kroz način na koji je insistirao na njoj.

Zaplakao bi od sreće kad mu sinovi koji je obilaziše, rekoše da klanja i din čuva. Bio je i pregeo u sebi da joj oprosti, da je pozove da mu dođe, da ga obiđe, ali eto, ko zna da li će imati prilike da joj to kaže na ovom svijetu.

Obistini li se njegov san, bude li mu sutrašnji dan posljednji, hoće li znati odgovor zbog čega je bio tu na dunjaluku varljivom, što mislima mu je zbilju oblizivao sa svih mogućih strana. Pitao se nije li precijenio svoje postojanje. Nije li umislio da može više nego je spreman.

Nije li pokazao oholost mišlju da može i treba više nego drugi oko njega, da znanje mu njegovo daje tu mogućnost i obavezuje ga na to. Opet, čvrsto je vjerovao da čovjek je. Isti onaj čovjek što ponuđeni dar hilafeta na zemlji primi od Boga kad ne htjedoše ni nebesa ni Zemlja. Zna da stvoren je nejakim. Zna da sva moć je kod Gospodara Njegova i da je On daje kome hoće i koliko hoće. Griješio je. Činio i grijehe i greške. Ali, ne želi izgubiti sve svoje pobjede, odustati od čvrstoće svojih misli i klonuti u toj noći iskušenja kad zamka šejtanova je najjača. Želi prihvatiti i grijehe i greške, a snagu za to crpjeti iz Milosti Milostivog i nade da će mu oprostiti. Najteže je biti neodlučan. Ako je san onakav kako se protumači, onda je i život onakav kako se prihvati. Spreman je priznati svoje greške, prihvatiti ih, ali neće dozvoliti, uz Božiju pomoć, da životne ga slabosti obezglave u ovoj noći za koju vjeruje da mu je posljednja. Na kraju krajeva, on vjeruje u svoj san, u svoj osjećaj i u svoje tumačenje. Nije malo jedan ljudski život, jedna generacija, da ugradi sebe u nešto, ako će to nešto napojiti i žedna srca onih koji tek dolaze. Ako je njegov život vrijedio, Bog će dati da se njegov trud vidi, ako nije, onda je i bolje da mu se trag svaki zatre.

183

Vrijeme je vani bičevalo prirodu koja cvilješe pod njegovim udarcima. Kroz protruhle podlačke na krovu vjetar, koji je iznenada oživio svom snagom, zavuče se u prostoriju i na ognjištu se njegov bič uhvati u koštac s plamenom. Plamen kao da se na trenutak prepade, poleže po čađavom zidu, a onda vidjevši da je prikliješten, prope se i svojim jezicima poletje za iznenadnim gostom. Još većom snagom, kao da iskaljuje bijes, zalomi svoj obrok. Vjetar kao da se ne obazire na to. Još jače je puhao drmajući sve što je mogao da dohvati.

Starčeva probuđena čula i dalje su se borila sa znacima devra koji su obigravali oko njega. Prepoznavao ih je, ali nije mogao da punom jasnoćom povjeruje u njih.

Dunjalučko tijelo cijepalo se k'o pahretna krpa. Obazrije se po kući, zastajući pogledom na svojoj čeljadi. Snaha i žena činile su se da spavaju, ali ženino isprekidano disanje govorilo mu je da san nije okusila u toj noći.

Dubok uzdah što se s vremena na vrijeme otimao iz njenih grudi odavao je staze njenih misli. Gore je ona u planini. Sa svojim Alijem, Hasanom i Husejnom. Ona je u stisku njihove ruke koja čvrstoćom zahvata pokušava ugrijati hladnoću željeza. Mrko pogleda u Šemsu koji ustade i krenu prema vratima. Noć ga dočeka vijavicom i mrazom koji razgoropađene iglice zavuče svuda po njegovom tijelu, kao da ga ispipava i provjerava njegovu snagu. Starac na tren zastade, a onda kroči i krenu ka sredini sela, hodajući po površici čije je hrskanje jedino u čitavim zvukovima noći podsjećalo na nešto lijepo.

Pamćenje mu je polahko kopnilo, ali mu se jasnoća unutarnjeg vida na hladnoći uvećavala, a tjeskoba gubila.

Misli treba sapinjati sjećanjem na smrt, ali one uprte u budućnost treba obojiti nečim veselim, jer, insan mislima svojim doziva i budućnost svoju.

Sebilj bješe zamrznuo. Voda je donekle tekla samo ispod donje česme kroz protruhlo korito. Priđe i drhtavim rukama dotače vodu. Uzimao je abdest zaklanjajući fenjer na čijoj nejasnoj svjetlosti sebilj izgledaše kao 184

džinovsko tijelo kakve morske hobotnice. Od dodira hladne vode prolazili su ga žmarci i neka okrepljujuća, osvješćujuća snaga.

Kad god bi ga nešto stislo i gušilo dolazio je do sebilja i na njemu uzimao abdest. Podiže kapu i potra tjeme glave kad iz planine dopriješe prvi hici. Malo kasnije, dug rafal prolomi noć i razuvjeri njegove nade da mu se pucnjava samo učinila. Znao je da do nje mora doći, ali sve dok ne oču ovaj rafal nadao se i drugim mogućnostima, ma kako slab im izgled bio. Pođe prema kući. Pogledao je ženino lice pri ulasku i učini mu se da dvije sjenke na njenom licu pokušavaju da joj se zavuku u oči. Izgledala mu je kao slijepa, kao da na mjestu očiju ima prazne duplje, a onda plamen na ognjištu zaigra jače i on vidje kako ona plače.

Pucnjava učešća. Ono čega su se bojali nagovještavalo je svoju postojanost. Već nekoliko dana očekivao se dolazak četnika i seoska omladina je u planini iznad sela već nekoliko dana i noći slabo naoružana držala busiju.

Vijesti iz mjesta kojima su četnici prošli bile su jezive.

Starac je predlagao i svom i narodu iz okolnih sela da se sklone iz manjih u veća mjesta i tu pruže otpor. Nisu ga poslušali. Planinjaci, srasli sa svojim ognjištem kao sa svojom sudbinom, nisu imali hrabrosti da ga napuste.

Rađe bi da smrt dočekaju na njemu. Nekako im sigurnija i prirodnija izgleda tu, kraj njihovih kuća, nego život u tuđini. A tuđina je sve odakle pogled ne dopire na njihova brda.

Pucnjava još više učešća i primače selu. Kao da je na starčeve misli davala odgovor. Njegovi sinovi su gore!

Pucaju! Kroz sav strah i gorčinu osjećanja iz dubine srca probudi se i izbi na površinu ponos. Nešto mladalačko zastruja mu žilama kad pomisli kako je uspio da odgoji djecu onako kako knjiga zapovijeda. Bore se ako su živi!

Bore! Ponavljao je to u svojim mislima osjećajući kako će smrt usto biti samo korak u svijet za koji se spremao čitav svoj život.

185

Ženini prsti prebirali su zrna tespiha, a usne izgovarale molitvu. Znao je za koga moli. Znao je da ga prekorava za ono što je odlučio. Da ostane sa svojim narodom, makar se i ne slagao s njihovom odlukom o nenapuštanju sela.

Nisu se njih dvoje uvijek slagali, ali se jesu poštovali i tu zbora nije bilo.

– Ne možeš ti, Šemso, zamisliti dobro, a da ga ja nisam spremna uraditi, a ni zlo, ako mi se ćefne, ali kad volim, mogu mi kožu guliti, neće ništa promijeniti. A tebe volim. Nisam vična tim tvojim ćitabima, ali sam vična slušati! – drhtavim glasom govorila mu je one noći kad ju je kao ženu svoju kući poveo.

Kroz prozor u donjem dijelu sobe ukazaše se plamenovi s upaljenih lučika. Pucnjava je podigla i ostale u selu i izlazili su s upaljenim lučem vani da bi bolje osluhnuli.

Snaha mu, Alijeva Hata, sjedila je budna na slamarici kraj prozora. Savijenih koljena, naslonjena o zid gledala je čas njega na sred sobe, čas svekrvu na sećiji. U očima joj je igrao strah. Šemsu zaboli njegova neopreznost.

Mogao je barem nju da pošalje do grada dok ovaj agaret ne prođe. Kakvo je god zlo, u većim mjestima je manje.

Ili barem do Emše. Potraži u svojim mislima riječi koje bi joj uputio kao umirenje, ali ubrzo odustade. Tu su gdje su i najbolje da su svjesni toga. Ako prežive, valjat će im, ako ne, Allahu hvala na svemu. Vjerovao je duboko da će neko ostati, a strah od pomisli da među svojom djecom bira nekog zabolje ga u očinskom srcu. Čitav život u sebi je nosio Kerbelu, tog jutra se zapita nije li je time i prizivao.

Prije nekoliko dana obratio se ženama u mektebu, nakon vijesti o silovanjima u mjestima koja su četnici zauzeli.

Rekao im je da je svaka muslimanka koja na pravdi Boga bude silovana čista. Znao je kako je to slaba utjeha za strah koji ih je obuzimao i isto tako je znao da je 186

jadan onaj muški svijet koji dozvoli da se to desi s njihovom ženskadijom.

Momaka iznad sela bilo je dovoljno da odbije manju grupu, ali pretpostavljao je da je četnička horda brojnija nego se to govorilo.

– Šta sam još mogao učiniti? – zapita se polutiho.

Nekoliko mjesta uzvodno je palo, a da nije pružilo nikakav otpor. Mislili su, ako ne pruže otpor, bolje će proći. A nisu. Kad se nisu sklonili, jedina mogućnost je bila da pruže odbranu, pa kakvu bilo. Obrazlažući to nekoliko dana ranije po prvi put je svojim seljanima ispričao tužnu priču o događajima na Kerbeli, htijući im pokazati šta biva kad se svetost odbaci, pa onda dugo i naširoko i o Španiji, o zemljama zapadno do Bosne koje nekad također naseljavaše muslimani, a sad im ni biljega nema, o tom kako oni koji dođu neće pitati klanjaš li pet vaktova, nego će samo sjeći, paliti i uništavati, ne praveći razliku da li neko drži ili ne drži do svoje vjere, da li krije ili ne krije šišu ispod stola. „Za sebe, ako udare punom snagom“, govorio je Šemso seljanima, „ne možemo mnogo učiniti, ali možemo s plemenitim nijetom da se uzdignemo i svojim otporom zlu da ostavimo sjeme za neke druge pobjede u novim vremenima, nekim drugim pokoljenjima. Ako se nećemo povući, što ja i dalje mislim da je najpametnije, onda barem možemo pokušati i dati do znanja većim mjestima da ako smo mi ustali u odbranu, to oni mogu i bolje od nas…“ Nije išlo nimalo lahko. Stara, uvriježena misao da ih neće niko ako oni nikog ne diraju teško je ostavljala seljane, ali ipak je nekako na kraju izmolio da se barem koliko-toliko pripreme na pružanje otpora. Nije htio da gleda mladost svog sela kako gine zateknuta u kućama.

Imao je tri sina i nije želio da sve što je uložio u njih bude bez borbe predato na milost onima koji milosti nisu imali.

187

„Ako u ime Boga budete pružili otpor i pali kao šehidi, naći ćete se u koloni koju će predvoditi vaši imenjaci”, govorio im je pred polazak na planinu.

Ali je bio šutljiv i postojan. Naučio je slušati i slušao je.

Hasan je imao majčinu mirnoću i snagu, nije bježao od borbe, ali ni krio kako se nada da će ostati živi, dok je Husejn bio načisto da neće i tražio od svih da se prema njemu odnose u skladu s tim mišljenjem. Obišao je čitavo selo tražeći halal i halaljujući svima.

Pojedini u selu govorkali su da je okrenuo s pameću. Šemso je znao da nije. Znao je da on još nije zadojen dunjalukom i da ga očekivana nagrada u koju nije sumnjao goni da bude dosljedan do kraja. Ostavio je staru pušku njihova dede s riječima: „Ovo babo tebi, da ne dopustiš da četnici osjete slast mučenja nezaštićenih!“ Šemso se zapita je li dovoljno dobro shvatio njegove riječi. Trnula mu je u srcu činjenica da je još od rođenja baš za Husejna mislio da je to posebno čeljade što će iz kičme njegove izaći. Osluhnu pucnjavu, a onda, osjećajući kako mu srce treperi, krenu ka mektebu.

Seljani su se već skupljali. Tog jutra ne bi nikoga da je prespavao sabah.

Kad je četnički vojvoda jednostavno zaklao Mušana, koji siguran u mogućnost dogovora ode preda nj da ga dočeka i dogovori primirje, sve je bilo jasno. Na Mušanovu tijelu kojeg konj donese na sebi bila je poruka da i njih čeka isto.

U mektebu se iskupilo i staro i mlado. Gledali su ga prodornim očima zakrvavljenim od besna i tražili odgovor. Šutio je oborene glave, shvatajući da je to njihovo pravo.

Pravo da ga optuže za sve što se dogodi bez priznanja i javnog kajanja što je do tog došlo jer ga na vrijeme nisu poslušali. Kad ga Mešan upita šta da čine, ustade, obiđe 188

ih pogledom, a onda bez riječi izađe na sofe mekteba i prouči sabahski ezan. Klanjali su sabah.

Ljudi su šutjeli nakon namaza. Nisu se razilazili.

Usplahireni pogledi odavali su spremnost na sve, samo da se kutarišu onog što je dolazilo. „Djecu, žene i djevojke poslati u sela niz rijeku, odmah.

Jači neka nejake odvuku na saonama. Stariji koji mogu da se bore neka se naoružaju i zauzmu busiju oko sela.

Momci neće izdržati. Po pucnjavi se vidi da je udar žestok…“, reče Šemso.

U selu se sve uskomešalo, pucketanje prtine i njiska konja izmješala se s huktanjem starijih žena i plačem djece. Šemsine grudi su podrhtavale od studeni i straha da neće uspjeti otpremiti nejač prije udara. Pucnjava na planini je bivala sve žešća i moglo se vidjeti da su se branioci povukli na čuku više samog sela. Glasove branilaca i četnika vjetar je donosio skupa.

Ljudi su sleđeni strahom i panikom zaboravili na prepirku, zahvaljivali su Bogu što ima neko da im naredi. Pokorno slušanje dalo je rezultata. Kroz izmaglicu nadolazećeg dana, putem kraj rijeke krenula je kolona nejači. Šemsu zabolje srce kad vidje da s njima odlazi i nekoliko njegovih vršnjaka, pravdajući se da su suviše nemoćni da bi pružili otpor.

S danom se ukaza sva strahota dešavanja. Tek što je kolona onih koji su napuštali selo odmakla iz polja u hrastovu šumu, u polje na konjima sjahaše četnici. Selo je bilo opkoljeno. Samo se još na kosi iznad sela čuo poneki pucanj branitelja. Starci i nekolike djevojke koje nisu htjele da napuste selo zauzeli su busiju iznad i ispod sela u štalama ili iza duvara kojim je polje bilo ograđeno od sela. Šemso i njegova Hajra skupa sa snahom koja ne htjede da krene s drugima prema selu, s kremenušom u ruci, smjestiše se u Mujaginoj štali. Krave i sitnu stoku pustili su iz štala i ona je sada mučući i blejeći sundala po selu ili jednostavno stajala pred štalama kao da ni 189

njima nije jasno šta se dešava. Zamoli Allaha da mu podari smirenost i nanišani ispred sebe. Bio je okrenut prema kosi iznad sela i jasno mogao vidjeti kako sedmorica mladića trče prema njemu. Povlačili su se i njemu lahnu kad ne prepozna među njima njegove sinove. Biće agaret, bolje da ga ne dožive. Četnici ispod sela zatvarali su obruč i ispaljivali hice prema ljudima koji su ih čekali s kosama i sjekirama, uz dvije tri puške i poneku bombu. Očuše se psovke i životinjski krici kad nekoliko žena pokuša pretrčati iz donjeg u gornji dio sela. „Evo bula, bit će meze…“ – čuo se grlati četnik. Šemso posegnu rukom za džep iz kojeg izvadi bombu i dade je svojoj ženi. Desetak minobacačkih granata uz frktanje pade po selu. Štala zakrcka, ali izdrži. Ubrzo se oču ispaljenje još nekoliko. Gađali su s kose na kojoj su mladići pružali otpor tokom jutra. Čegrtav zvuk zapara vazduh i sve se oko Šemse pretvori u mrak. Ležao je svjestan da je živ i ništa više. Vrijeme nije upratio, onda osjeti nečije ruke na sebi. Vukli su ga. Kao u daljini čuo je neke glasove i osjetio kako bi bačen na nešto tvrdo.

Zapljusnu ga mlaz hladne vode i on dođe sebi.

Ležao je na sredini sela, pokraj sebilja. Selo je gorjelo.

Oko njega nekoliko beživotnih tijela. Četnika je bilo veoma mnogo. Izvlačili su stvari iz zapaljenih kuća.

Dvojica su stajala iznad njega i mokrila po njemu kroz smijeh govoreći: „Evo 'odža, da se abdestiš!“ On pođe da prouči šehadet, a onda osjeti jak udarac čizme u glavu. Padajući u nesvijest ču nekog kako govori: „On ih je digao na bunu, njegova su ona trojica što mi braću ubiše, kolji…“ Prošlo je skoro pola dana dok Šemso, sav okrvavljen, ne dođe sebi. Vatra ga probudi. Ležao je u hrpi na sebilj 190

naslaganih tijela, posutih gasom i zapaljenih. Jedva se skotrlja u raskravljeni led kraj sebilja. Žubor vode i hladnoća leda osvijestiše ga potpuno. Četnici su bili otišli. Kraj njega na sebilju bila su tijela njegovih seljana.

Na samom vrhu gomile jedno je tijelo probodeno bajrakom s mjesecom i zvijezdom skinutim s ćursa u mektebu. Šemso stisnu zakrvavljene usne. Užas koji se ukaza pred njegovim pogledom zamuti mu razum. Jedva živog ga zatekoše njegovi sinovi kad krajem dana uz pristiglu partizansku pomoć otjeraše četnike i uđoše u selo. Zaleđeni sebilj raskravio se od vatre zapaljenih ljudskih tijela. „Nikad ne zazivaj što podnijeti ne možeš!“ – progovori Šemso na tren dolazeći sebi, a onda jedva čujno izgovori šehadet i utonu u nesvijest iz koje se nije probudio.

191

192

Emša Kad je na rukama stare babice Kadire prvim plačem oglasila svoj život i drhteći pokazala svoju prirodu, niko u toj sobi osim njene majke Emše nije pokazao radovanje. Čak je i ona, vraćajući se pribranosti nakon porođajnih bolova, požurila da svoju ozarenost sakrije pod nepomičnost lica upinjući se da strah koji je zaigrao u srcu utopi u vjerovanje o Božijem određenju. Njen muž Atif, čim mu sestra Hava oborenih očiju izađe u hodnik da kaže vijest, oporo pljunu na ugazanu suvu i dugim koracima potraži najkraći put do Dragine kafane.

Vratio se tek nakon dva dana, više nošen nego što je sam išao. Muškija je tada već spavala svoj deveti zemaljski san. Njena nena, upinjući se da učini najviše dobra od onog što se imalo, dade joj to ime.

Da privije mehlem na srce svog Atifa i da mu kaže da još ima jeseni i da eto, baš ona, Muškija, svojim imenom valja reći i njemu i svima u selu, da će iza nje da se rađaju samo muška djeca. Saja, Kaduna, Melća i Sajima, četiri starije sestre Muškijine, jedna drugoj do uha, šćućurene u uglu sobička nadvirivale su se nad bešiku i gledale male sestrine okice čekajući da ogladni, probudi se i pogleda ih. Sedmi dan je Melća ujagmila da vidi kako se Muškija smije u snu. Baš taj dan došao je i hodža Safet da djetetu prouči ezan i ikamet na uho i pritvrdi mu ime. „Neće se Božija milost prizvat nezadovoljstvom onim što On daje niti ispijanjem ovolikog alkohola. Šutim, ne prisjedam na ljudsku muku, makar je takvom sam i ne vidio, ali, reći ću ti, evo se, hvala Bogu, peto rodilo, a nijednom se kurban ne zakla pri rođenju. A red je.

Sunnet je to Pejgamberov. Ne bi ovo rekao Atifu, ali eto, reći ću tebi, Jusufe. Kurban može i glavu spasiti i život sačuvati, belaj svaki odagnati i nafaku donijeti”, reče efendija Emšinu svekru, pri odlasku.

193

Hodžinu besjedu ču Jusuf, a ču je i Ali, Muškijin daidža koji, kao usput, bješe navratio da vidi kako mu je sestra.

Znao je da će se Jusuf teško odreći brava za kurban ženskom djetetu, a srce ga stegnu pri pogledu na voljenu sestru. Kako nije imao druge sestre da s njom podijeli svu ljubav kojom ga je Bog obdario, u Emši je nalazio mir i ono sveto, nebesko o kojem je tako često u samoći, još od mladosti rane razmišljao. A i ona je, nakon što se mimo babine volje i znanja, ponesena toplinom noći i uzavrelošću krvi, udala ishitreno za Atifa i time ostala bez naklonosti oca, oslanjala u potrebi za rodom, upravo na njega. Preko njega, budući da je često dolazio da je obiđe, saznavala je vijesti od kuće i primala skromne, ali duši neophodne darove koje joj je majka slala. Ali je bio spona koja ju je držala u teškim životnim tegobama koje su zamijenile onu kratkotrajnu sreću udaje. Baš kratkotrajnu. Čim je ukročila u Atifovu kuću i rekla ona tri bračna DA pred efendijom, slagavši mu kako joj je babo upoznat sa svim, pokajala se, ali nije se moglo nazad.

Učinjeno, kako je znao kazati njen babo, ne može biti neučinjeno. Često je razmišljala o tome kako se sudbina preko noći izvrati, kako insan tako lahko poludi i kako čitav život trezveno može živjeti i patiti zbog te jedne noći ludosti, opsjene, čarolije muških riječi, toplog ljetnjeg zraka i neke vlastite, u srcu probuđene, pomame.

Hiljadu puta je propustila kroz svoje misli onaj put od njihove ljetne kolibe do Atifove kuće, onog mjesečinom obasjanog neba, onih zrikavaca usput, onog mirisa sjena u tek sabijenim stogovima pokraj kojih je prolazila s Atifom. Taj put, tih nešto više od dva sata hoda bijahu sva njena životna sreća, ispusti li one radosti djetinjstva u babinoj kući, među svojom braćom. Nešto više od dva sata bila je sretna i rađajući Muškiju, mada kad shvati da je i peto žensko, pomisli kako više za nju sreće neće ni biti. Valjalo je, ipak, sve to podnijeti, živjeti i kćeri svoje voljeti i za se i za svog čovjeka, kakva-takva, njenoga.

194

*** Emšina porodica je zaklala tri kurbana. Ta vijest joj obli srce toplinom i ispuni ga radošću. Nije skrivala suze pred Alijem dok joj je govorio kako je sve urađeno uz babin pristanak i naputak da treba zaklati tri, a ne jedan.

Pomisao da joj je oprostio učini joj svu tegobu života beznačajnom. Grizla je donju usnu da pred Atifom sakrije taj smiješak kako ga on ne bi protumačio kao podsmjehivanje. Vraćala je one trenutke Alijeva dolaska, kad joj se saopštio tu divnu vijest i crpjela svaki djelić tog sjećanja. Osjećala je da se u njenom srcu ponovo rađa volja za životom i tjerala njome glasine, koje su kao zla kob koja nikako da odmota svoje klupko, dolazile i govorile o skorom ratu, o moćnom Švabi što već je Beograd zauzeo, komitima što se u šumu odmeću i otimaju sve što stignu. *** Glad, studen, čemer i jauk posijaše svoje inje na bosansku goru. Od pet šćeri Emšinih, dvije neće dočekati kraj tog agareta. Kao ni njen Atif, jer, našavši ga u sobi raspuštenice Mare, četnici mu glavu na kolac nabiše. 'ajstarija kćer Saja, od rođenja bolešljiva, umrije od studeni u zbijegu svojom dekicom prikrivajući mlađe sestre. Sajima umrije pred sam kraj rata od neuhranjenosti. Kaduna i Melća predeveraše nekako smršavši k'o aveti. Samo je Muškija rasla k’o iz vode, uvijek nasmijana, rumena i uhranjena, kao da je neka nevidljiva ruka hrani u tim dugim teškim vremenima, kad je kokošije jaje preliveno preko zelja bilo jedina hrana. Lice joj je krasio osmijeh i sem one noći i dana kad Emšini najbliži nastradaše u četničkom agaretu i rodno selo izgori, koje je stravičnim plačem preplakala, Emša nije pamtila da je ikad imala išta doli radost u očima.

195

*** Iako se uveliko pričalo o tome da je rat završen, ništa osim te vijesti i pokojeg pristiglog seljanina što je s puškom otišao, ja u onu, ja u ovu vojsku, ne promijeni se u kraju. Jad, bijeda, oskudica. Ipak ne bi zbjegova, ne bi vojski što dolaze i sve uzimaju sa sobom. Vrati se Emša sa svekrvom iz planine u kuću, pokrpiše se opale daske, odvaljena vrata i prozori, u praznu, sagorenu štalu donesoše nešto pruća i opletoše tor za dvije ovce što su čitav rat vodale uza se.

Svekar Jusuf umrije. Atifa ubiše. Emšin pogled na tri glavice svojih kćeri i pomisao na njihovu sudbinu sve više joj je donosio teške misli o budućnosti. Kako će četiri ženske glave živjeti bez muška pod krovom i ko će tu djecu gledati ako njoj šta bude? – mislila je i tim mislima krpila nedostatak sna noćima.

Iako pometeni svojim sudbinama, istim belajima i mukama, Emšina preživjela braća Ali i Hasan se ne oglušiše na zov sestrinih misli. Ali uze Kadunu i Melću sebi, poodrasle da pripomognu u poslu i da imaju šta pojesti i šta obući. Drugi brat, Hasan, ostavši bez ruke u ratu, kao partizan, živješe u gradu, javi da će uzeti Muškiju, ali od tog vremenom ne bi ništa, osta s Emšom kojoj bi drago da je tako. Uz to dijete osjećala se sigurno. Nafake nije preticalo, ali nikad se nije bilo gladno, a nije falilo ni osmijeha. Muškija nije znala gledati, a da se ne smije.

Kad joj bi osma godina majku joj Emšu zaprosi Hamid, udovac iz susjednog sela. U ratu sa ženom i sinovima ode u partizane. Bi ranjen, ali preživi. Žena mu umrije odmah nakon rata. Bi podosta stariji od nje, ali joj na njeno veliko čuđenje opet svojom prosidbom razgali srce i zapali u njemu onaj fitilj, fitilj o mogućoj sreći, kakvojtakvoj. Kad je otišao, zatekla je sebe s nekom toplom drhtavicom u duši. Samo, bi tu i onog što peče, onog teškog što nekako uvijek ide uz sreću, njegova djeca iz 196

prvog braka, sad već odrasla, ne složiše se da dovede i dijete uz ženu. Hamid je tješio da će ih to proći, da je bitno samo u početku da ih posluša, kasnije će se i oni smetnut brigom o svojim porodicama, no Emša je znala zašto to oni ne daju. Bojali su se da će na još jedan dio dijeliti očev imetak.

Emša ipak shvati da mora sebi naći oslonac, da će do kraja života biti na teretu drugom odbije li tu priliku.

Dobra prilika je kao ljetni pljusak, brzo dođe i još brže ode, pamtila je riječi svog rahmetli oca. Odluči da ode do braće po savjet. Znala je da od Alija nije mogla očekivati da joj uzme i Muškiju jer je i sam jedva sastavljao kraj s krajem. Pouzda se u Hasana, bio je najimućniji, na položaju u gradu.

Ne zateče ga u kući. Njegova žena joj reče da ga ne čeka, da ona ima dosta belaja i oko svoje dvoje djece i da nema potrebe da je zamajava lažnim obećanjima.

Posluša je, ne htjede radi svoje sreće njemu praviti nesreću.

Hamid je čekao, a Emša suze lila ne mogavši se odvojiti od Muškije u strahu da će, pošalje li je gdjegod u kakav dom, što joj je Hamid predlagao, ostati i bez duše.

Vjerovala je u njegovo obećanje da će je, kad se stanje smiri, uzeti k sebi, ali nije mogla u svoju sreću. Bila je pregela u srcu da je da nekom u najam, siromašniji seljaci su djecu uveliko davali bogatijoj rodbini u najam, da ih izdržavaju, hrane, u zamjenu za njihov rad. Emša je pristala na tu odluku, ali se u isto vrijeme i radovala i tugovala što nema kome da je da.

Boljele su te poratne godine. Sporo zacjeljivale ratne rane. Posebno je to vidjela na svom bratu Aliju. Nije pregeo da stane uz novu vlast, uz komuniste. Zamjerili su mu to i teško je nalazio posao, a vjerovatno bi dopao i zatvora da nije bilo Hasana. Živio je od zemlje i hajvana, tužan i utučen smrću svoje supruge. Oženio se nakon rata postarijom udovicom iz sela, ali tu o ljubavi nije bilo 197

priče. Kad su jednom načeli tu temu, samo je muklo promrmljo u bradu kako bi babo da je živ rekao da je lijepo zbrinuti ženu poginulog brata muslimana. Htjela mu je reći da treba zbrinuti i sebe, ali po izrazu njegova lica vidjela je da je on tu priču sahranio u sebi. Čitao je babine knjige i vrijeme najrađe provodio u šutnji. Hasan mu je nudio posao u seoskoj zadruzi, ali on nije pristao.

Emšu je peklo tiho nerazumijevanje između njih dvojice.

Ali nije bio za sudjelovanje u vlasti, za prodavanje duše, kako je to zvao, dok je Hasan sav gorio žarom novog vremena i rado prihvatao ponuđene položaje. Ali ga je osuđivao da izdaje babin put, a on njega da taj put ne razumije i da njegova suština nije u sklanjanju, nego u stalnoj borbi. Nakon onog agareta u ratu, kad su samim čudom ostali živi, Hasan je odmah nakon što su klanjali dženazu poginulim otišao s partizanima, dok se Ali vratio u razrušeno selo i odbijao priključiti bilo kojoj vojsci. „U vremenu smutnje budi poput mlade deve, ni leđa dovoljno jakih da budeš jahan, ni vimena da budeš mužen!“ – govorio bi Ali riječi naučene od rahmetli babe kad bi se susretao s Hasanom nakon obilaska porodičnog harema, što su redovno činili svakog petnaestog u mjesecu. Najduže su se zadržavali kod Husejnovog mezara. Šutke. Vraćajući iznova slike one noći i dana kada su dočekali četnike u planini iznad sela. Husejn je poginuo pred zoru, do kraja života živeći ideale kojima ih je darivao otac kroz priče koje je pričao svake večeri uoči petka i ponedjeljka, nakon što bi džematile klanjali jaciju. Poginuo je s tekbirom na usnama i vjerom u srcu koja je, kako su ratne godine odmicale, njegovoj braći djelovala kao neka priča iz davnog vakta kad su zemljom hodali ashabi Božijeg poslanika i njihova djeca.

Ali bi Fatihu učio poluglasno podignutih ruku, a Hasan u mislima, držeći zdravu ruku u džepu kaputa.

198

Mjesec pun namjesti se na okno prozora kraj Emšine glave. Budna gledaše u nj. 'a sadžaku njegove svjetlosti prođe joj prošli život. Kakav život?- pomisli. Jad! U vunenom uvaljanom gunju spavala je njena džigera.

Lijeva, bosa noga povlačila je gunj prstićima, dok su drugi kraj ruke čvrsto držale uz vrat.

Dijete moje! Dijete moje, plakala je Emša. 'e bi se ona ni udavala, ali šta će, kud će. Atifova braća, ha svekrva preseli, uzeše joj svu zemlju što je rađala, osta samo go kamen na kom osim mahovine ništa ne niče.

Od Hamidove prosidbe Emšu je spopadao i čudan san.

Ponavljao se svake hefte u skoro istom obliku. Bio je tako živ i nekom neshvatljivom svjetlošću ispunjavao joj dušu da se za zore, budeći se pitala, je l' pri zdravoj pameti, ludi li?

Dva puta je kriomice išla hodži. Prvi put hodža ne htjede da ga rastumači, drugi put reče da će, može biti, ako Bog da, roditi sina. Njoj se to nekako složi, da će to biti s Hamidom.

Pogleda mjesec, zasmeta joj njegova udaljenost, njegova hladna svjetlost što je šalje, zaplaka dok misli bubnjaše glavom: Šta da radim, Bože, šta će biti s nama?

U tom plaču ne primijeti da se Muškija probudila. Osjeti samo tople kćerkine ruke oko vrata i ču glas: „Sve će biti uredu, mamo!”

Prenu se, poželi da je zagrli, ali tad vidje da je Muškija odmah nakon zagrljaja već sklopila svoje ruke i ponovo utonula u san. Bože, jesam li ovo sanjala, pomisli Emša?!

Nije Emša sanjala. Bi onako kako Muškija reče. Za tri dana joj na vrata bahnu rođak s majkine strane. Bješe imućan seljak s dosta stoke. Već je imao troje djece u najmu.

– Ne bih ti lagao, moja Emšo. Došao sam da ponudim i da reknem. Ne tražim je da tebi pomognem, već 199

ako more biti i tebi i meni. Ja svoje djece nemam, a Bog mi mala dao. Od mene joj je odjeća, hrana i topao dom, ako se zacuri, zagleda, pa dođe vrijeme i da se uda od mene joj je i oprema. Rod smo, gledat ću je k’o svoju i od sebe neću razdvajati, a tvoja je, nije moja. Pa kad god da dođeš da je obiđeš, bujrum, njoj kad se tebe uželi da dođe, isto tako bujrum.

Emša zehru otvori srce i briznu u plač.Teškim čemerom stisnuta iznutra ispriča mu sve, k’o bratu najrođenijem.

– Savjetuj se, kćeri Emšo. Ja ne mogu puno hodati, ali eto, otiđi s braćom se savjetuj, ako ti kažu, neka neko od njih malu doprati do mene u selo, a bit će kako sam ti rek’o!

Petnaest dana iza toga, hiljaditi put iznova Emša privi na grudi svoju Muškiju. Ali čekaše da je povede rođaku Omeru u najam, a Hamid već sve bješe dogovorio da Emšu prevede u svoju kuću. Dva dana ranije umolila ga je da ih kriomice hodža šerijatski vjenča. Ne htjede Hamid u početku ni čuti. Džaba mu ona kroz suze spomenu rahmetli babu, svoju tugu golemu što mu bi neposlušna i što u takvom stanju doživi tragediju svoje kuće i njenu želju da se barem na taj način oduži mrtvom ocu. Ali, kad mu na kraju ispriča i svoj san zbog kojeg ponajviše i pristade da se uda, on, čuvši za sina osjeti muški ponos, želju i popusti pod uvjetom da bude kriomice i bez ikakvih svjedoka. Emša vidjevši da nema kud dalje tražiti pristade. Bolje i šaronja nego ništa, reče joj hodža nakon vjenčanja.

Olakšaše joj i braća, priznavši da im je drago da se uda za Hamida. Bio je viđen čovjek, donekle i u vlasti...

Hasan iz grada posla haber o suglasnosti, a njegova žena nove ženske haljine da ima za preobuku. „Bit će dobro, mamo!”, reče joj Muškija na rastanku, ljubeći je i pokušavajući sakriti svoje suze. Sama uze daidžu za ruku, zaputi se u selo rođaka Omera. Emša tu noć provede u suzama.

200

Muškija je bila pametno dijete. Sposobno. Puno zrelije i pametnije negoli ostala djeca. Vrlo brzo Omer je zavoli k’o rođenu kćer i odvoji od ostale djece u najmu. Nije je slao da mu čuva ovce niti goveda. Vodio je sa sobom u magazu, u radnju, a kad se otvori škola, na ibret svih seljana, posla je s muškom djecom iz sela u školu. Hodža se kleo da bistrije čeljade u životu nije vidio. Sa šesnaest godina već je neki prosiše, ali Hasan ne dade. Sa sedmnaest opet dođoše, Omer ne dade. Sa osamnaest, kad već uveliko bješe vrijeme da se uda, Omer zastade i upita: – Kćeri moja, reci jesi kail za kojeg od ovih što dolaze?

– Ja ću, babuka, poslušat šta ti kažeš.

– Kćeri moja, ja hoću da to bude s tvoga draga srca, a u tvoju odluku vjerujem više nego u svoju!

– Ja bih, onda, babuka, pričekala.

– Imaš li ti nekog koga si zagledala, vidim kako ti oči sijaju? – reče Omer kroz osmijeh i strepnju koja ga nije napuštala kako je više razmišljao o tome da će njegovo srce otići iz njegova doma.

– Imam, babuka, sanjala sam san kako siniju brišem u kući Jakubovoj, ali on nit’ mi prilazi, niti na me gleda.

– Neka bude, šćeri, kako ti odabereš – reče Omer, a u glavi već znade šta će uraditi.

Jakub bješe viđen mladić, ljepotom i stasom mu nadaleko ne bi ravna, samo bješe siromašan. Siromaša, ali ponosan. Siroče iz rata što odbi da ode u dom jer ga bješe prerast’o kad ga zovnuše. Imao je malo kućerka i nešto slabe zemlje. Znao je on što ne gleda njegovu Muškiju. Ne da mu ponos, a nije što mu se ne sviđa. Nije majka muška rodila, a da mu se Muškija ne svidi.

Sljedećeg se dana Omer zaputi Jakubu. Kako mu se selu primicaše, to mu se lice više osmijehom kitiše. Taman, taman, mislio je Omer u sebi, potvrđujući misli koje su mu se rojile. Taman, zašto šćer od Boga poslanu gubiti, bolje uz nju i sina pridobiti.

201

Omer Jakubu ponudi Muškijinu ruku u zamjenu da se preseli kod njega. Dat će im kuću pored svoje, zemlje i hajvana u miraz, a njemu, Jakubu, od sebe, da mu izađe u susret, samo da prihvati, pola svoje stolarske radnje, da rade oba u njoj ravnopravno.

Jakub gledaše iznenađen, srce kucaše za Omerove riječi, a ponos se stezaše oko protruhlog kućnog praga.

– Znaš li ti, Omere, šta je crnje od gavrana?

– Šta?

– Čovjek što na ženinstvo dođe!

– Ne budali, Jakube, ne’š ti na ženinstvo doć’, ti ćeš meni k’o pomoćnik doć’, a ja ono što imam nekom valjam ostaviti. Ja evlada nemam. Dvije sam žene doveo, Allah im dobro dao, i reći ću ti što nikom nisam, kad drugu dovedoh hodža mi glavom na istiharu zavrti, kaže usnio je san da se dvije bedevije neplodnom rujinom gonjaju, e ja sam ti ta neplodna rujina. Vidiš, Bog mi mal dao, šta dotaknem para postane, ali evlada od svog srca nemam, osim moje Muškije.

– A šta ona kaže? – upita Jakub.

– Ona me je tebi i poslala, kaže sanjala je da tvoju siniju briše!

– Ja, Omere! Moju siniju, a ne tvoju – reče Jakub i uzdahnu. Ponos srce prekide.

Dok se ovaj razgovor vodio u Jakubovoj kolibi, Muškija s darovima preko brda krenu majku svoju obići.

Polubrata svoga, Slobodina, ne vidješe odavno. Uvijek je s osmijehom izgovarala njegovo ime i voljela ga cijelim srcem sestre. Jedina je pored majke i Hamida znala tajnu njegova čudnog imena. Hamid je htio da bude Slobodan, u znak slobode i veličine države, ali majka joj se zakle babinim mezarom da neće djetetu dati nevjerničko ime, pa makar je na komadiće rezali. Tako su nekako, da ni sami ne znaju kako, napravili dogovor. Hamid je dobio slobodu, a majka din. Nijedno ni drugo nisu bili zadovoljni, ali je ostalo tako.

202

Iza ikindije velike kiše, koje već nekoliko dana padaše u planinama, siđoše i u njihov kraj. Muškija kako pristupi mostu na rijeci koji je vodio u majčino selo zastade.

Voda je dodirivala grede mosta, nerijetko ih potpuno zapljuskujući.

Pomisli da se vrati, ali kako odavno ne vidje majke i brata odustade i krenu dalje. Nije znala plivati i voda joj svaka bi strašna, a ova, što je kurlala čitava stabla, hučala ko šejtanski rog i razmicala brda svojom snagom nagonila je srce da zastane u svom kucanju. Ipak stupi na most. Polahko. Isprva htjede da ga pretrči, ali ipak se prepade, da ne posrne.

Korak po korak, skoro žmureći, u sebi učeći sve dove koje nauči u mejtefu.

I bi već prešla kad voda nanese veliki bor iz keljmenskih stijena i njime udari u most. Most se zatrese, grede zacvilješe pod udarom, Muškija se izvi u stranu, pokuša rukama da se uhvati, ali kraj mosta se izmače i ona osjeti kako je mutna voda dohvati svojim hladnim rukama i ponese sa sobom...

– Nekog voda odnese! – zakukaše čobani iz čaira s drugu stranu mosta.

Muškija se gušila u vodenoj bujici, tijelo je udaralo od stjenovitu obalu vukući je sve dalje i dalje. Taman kad bi pomislila kako će je srce prekinuti, voda bi je vratila na površinu i dopustila da udahne. Prstima je grčevito pipala oko sebe tražeći nešto za što bi se uhvatila. U jednom trenutku izgubi osjećaj za stvarnost. Nađe se na nekakvu polju punom žare, za njom zmija k’o aždaha velika, pođe da je proguta, ona k’o bježi, ali noge male, teške, nepomične skoro. Ugleda čeljusti koje se oko nje smićuju, kad odnekud iz one žare, crn ovan, velikih rogova, udari onu zmiju i baci je ustranu. Njoj se život povrati, toplina i smiraj neki je obuzeše i učini joj se na trenutak da vidi komad neba i čuje neki topao glas.

203

Isti onaj bor što je u vodu s mosta baci Božijim davanjem zaglavi se u klancu ispod mosta zavrijevši krajevima u obale. U njegovu koru Muškija zari svoje prste i sačuva se da je voda dalje ne odnese u gotovu smrt. Čobani koji vidješe kako je pala, ubrzo dođoše, vezaše bor sidžimom da se ne pokrene i dvojica najsmjelijih otpuzaše njime i izvukoše Muškiju na obalu.

Kad je prepoznaše, bi im drago. Znalo se koliko je Omer voli i moglo se računati na lijepu nagradu.

Omer bez duše, s tri konja i dva pomoćnika dođe u selo po svoju Muškiju. Žene mu rekoše da je osim jake prehlade i modrica dobro, ali on ne htjede rizikovati, staviše je na ležaljku privezanu među konje i odvede je u grad kod doktora.

Vijest stiže i do Jakuba.

Sjecnu ga. Prepade ga.

Pomisli da je to sve zbog njega i sreće koju odbi. *** Prehlada ipak ne bi obična. Muškija je s vremena na vrijeme iskašljavala krv. Kad joj se majka s bratom pomoli u bolničkoj sobi, Muškija nadjača bolove i dočeka je s osmijehom na licu.

Hamid htjede da je otpreme u veću bolnicu, kad joj ni nakon mjesec dana vrućica ne prođe. Uvijek se iznova vraćala, a Muškija je kopnila.

Omer nije vjerovao tim hećimima. Mjesec i ništa ne pomogoše, mislio je. Noću se tajno zaputi hodži. Starom, nepokretnom hodži Safetu.

– Ima li lijeka, dragi efendija, ja svoj mal ne žalim, svaki dram ću dat ako joj lijeka ima – reče Omer.

– Moj čestiti Omere. Davno je bilo kad sam ti istiharu klanj’o, sad ‘vako katkad, koliko mogu, odležećke.

Adet je bio da se prenoći dok efendija svoje odradi. Ali Omer ne mogavše. Uzjaha konja i do zore bješe u gradu.

204

Muškijino stanje bješe isto, daidža Hasan i Hamid već sve dogovorili da ide u drugu bolnicu.

– Tamo su vojni doktori, hej, elita! – govorio joj je daidža. Majka Emša isto bi za to, ali poštovala se i Omerova.

– More li čekat’ do danas iza podne dok se ja ne vratim?

– upita.

Složiše se.

Konja na smrt izmori trkom goneći ga nazad u hodžino selo.

– Efendija dragi, ima li habera?

– Ima, ima habera, moj Omere. Nek’ oni nju vode, nemoj se zamjerati, ali Muškija će do prvog punog mjeseca okoverati k’o da ništa nije ni bilo. Jednog je kurbana potrošila da se vode spasi, drugi će je od bolesti iščupati.

Tu efendija ispriča Omeru ostatak priče. Ovaj se vrati nakon toga u grad, složi se da je premjeste u drugi grad, u veću bolnicu, a nakon toga vrati se kući i deset najboljih ovnova iz stada izvede, prizva Božije ime i kurbanima ih učini.

– Kćeri moja, nikad ne bolovala i nikad belaja u životu ne imala, Bog ti dao čistoga evlada, u grudima mu dina i imana, u životu rahatluka i mala! *** Jakub zadjenu malu sjekiru za pas i sporim koracima zaputi se na Kom iznad sela. Trebalo mu je dobro javorovo drvo za držalica koje je mislio napraviti, ali, duboko u sebi znao je da to nije jedini razlog njegova izlaska iz sela. Htio je malo samoće. Neka žeravica plamtjela mu je u srcu. S Koma se najbolje vidi Omerovo imanje. Ako bude dimilo iz dimnjaka na radnji, to će značiti da je Muškija dobro i zdravo, jer Omer neće raditi dok ona ne ozdravi, bilo je sigurno.

205

Ako ne, onda on, Jakub, ne zna šta će uraditi. Stezalo ga je u prsima dvije tri zadnje večeri. Taman kad legne, pokuša zaspati, ta bol dođe, razbije mu san. Kao vihor zakovitla misli i na trenutak svojom jačinom, i njega, Jakuba, iščupa iz njegove ose pa ludi noću, baš kao konj njegov kad sidžim iščupa pa se poljem otme, kopita u trk nose, a sidžim za šljive zapinje, glavu da slomije.

Kad vidje da dima nem, tuga mu se na dah nasloni.

Sjede. Odloži sjekiricu iza pasa, zažmiri i pusti da mu njen lik pred oči izađe.

Kakav je samo pogled imala. Od njenih očiju nikad se ledenica na strehu primila ne bi. Nije to vatra, to je neka toplina koja kravi sve na što padne.

Još sanjala, veli, njegovu siniju briše. A on 'nako Omeru.

Dočekala sirotinja svojih pet minuta, pa da begu mačku preguli. Moj Jakube! Kakvoj se sreći nadaš kad je prkosom i seljačkim inadom dočekuješ. Šta mu je falilo da je pristao. Niko ga ne bi ogovarao. Kad se mal stekne, sjekira u med upa'ne, tu se ne prigovara, tu se samo zavidi. Evo da je ne voliš, pa da se oženiš za rad imetka, pa to bi bilo shvatljivo, nisko, nečasno, ali, ti dišeš za nju, evo, otkako je bolesna i ne jedeš, pod rebrima te negdje nešto žiga i zakleo bi se nekad da osjećaš kako ona diše, dolje negdje u gradu, u svom bolesničkom krevetu.

Vjetar je nanosio mirise jeseni. Hučao u kršu oko Jakubovih nogu dok je, gledajući ka Omerovoj kući, vodio dijalog sam sa sobom i koreći se i braneći se sam.

U to vrijeme Muškijin daidža, zajedno sa svojom ženom bješe pošao po Muškiju. Iz bolnice su javili da se iznenada jako brzo oporavila i da može kući. Ne javiše Omeru, pravdajući se sami sebi da će mu reći kad je dovedu. Dva dana ranije, otac od onog momka što je spasio Muškiju iz nabujale vode bahnuo je kod njih.

Dosta imućan seljak, s dobrim vezama u partijskom vrhu, izrazio je želju da vidi Muškiju i da je, ako bi se 206

njene daidže i majka složili, isprosi svojem sinu jedincu, koji nakon što je vidio, niti jede niti spava, samo o njoj priča.

Daidža Hasan od svoje žene, a ona, Bog zna od koga, bješe načuo za Omerovu posjetu Jakubu i bi mu puno draže da se Muškija uda za sina ovog čovjeka nego li za nekog Jakuba koji je, kako mu žena reče, repa bez korjena i bez listova. Stoga odluči da ode po Muškiju bez Omerova znanja, dovede je kući pa tu nekako utanači da se ona vidi i s tim momkom i s njegovim ocem.

– Sjećaš li se onog momka što te iz vode spasi? – upita je sljedećeg dana, kad se nakon posla vrati kući i zateče je budnu.

– Ne sjećam se ničeg otkako sam pala u vodu! – reče Muškija.

– Pod sretnom si ti zvjezdom rođena, Muškija, pod sretnom. Padneš u vodu u kojoj bi se udušio i vrstan plivač, pa se ne udušiš, još sreću imaš da te iz nje izbavi Sulejmanov sin. Znaš li ti ko je Sulejman?

– Ne znam.

– Eh, u Sulejmanovoj pojati je uz rat spav'o Jovan Sredojević, dok je rane vido. Znaš li ko je Jovan Sredojević?

– Ne znam ni njega.

– Narodni heroj, Muškija, narodni heroj koji nikad nije zaboravio kako mu je Sulejman život spasio.

– A što ti to meni, daidža, sve govoriš, ja sam žensko, ja se u to ne razumijem.

– Ne razumiješ, bezbeli, ali eto, velim kako si sretna, jučer mi je Sulejman dolazio i veli da bi mu bila čast da prihvatiš ruku njegova sina jedinca Sabita.

– Ja njega i ne znam, dragi daidža.

– Pa lahko je to udevriti. Zna on tebe, iz vode te bona iščup'o, da njega nije bilo, ko zna bi li i živa ostala.

207

– Neka mu Bog zahvali za to što me spasio, ja ga se ne sjećam.

Hasan se trznu, u njenom izgovaranju Božijeg imena i halu s kojim to učini osjeti istu onu boju, smirenost i jasnoću kakvu je imao njegov rahmetli babo. Prošlost mu zaigra pred očima, srce zakuca jače, krv udari u obraze, postidi se svog nauma i odluči javiti Omeru da dođe po Muškiju.

– Dijete drago, dok ti je daidža živ, bit će uz ono što odlučiš! – reče joj toplo, a onda izađe iz sobe. Žena ga ipak nagovori da se strpi dan dva i javi Sulejmanu da sa sinom dođu na sijelo, nek se vide, može biti to prevagne. Sulejman, kao slučajno, sa sinom navrati sutrašnju večer.

– Ovo je Sabit – pokaza Hasan Muškiji kršna momka čije su oči plamtjele gledajući je.

– On te spasio iz rijeke.

Muškija zahvali ne gledajući u mladića, nego preda se, kao što je učena da postupa kad je pred muškom koje joj ništa nije.

Sulejman i daidža Hasan uskoro radi nekog posla odoše u grad, a Muškijina dainica ode do komšinice da nešto uzme.

– Sad ću ja, ne zamjerite, eto me za tren, vi progovorite koju dok se vratim.

Kako ona izađe, useli se tišina. Sabit je sjedio na stolici za stolom, a Muškija na maloj sećiji uz prozor.

– Još si ljepša sad – reče Sabit nakon nekog vremena.

– Svi smo lijepi koliko nas je Bog stvorio lijepim – odgovori Muškija, svjesna igre svog daidže i dainice.

– Na san mi izlaziš svaku noć otkako sam te vidio – reče Sabit.

– Bit će da si se prep'o! – odgovori Muškija.

– Nisam se, bona, prep'o, nego sam te zavolio.

– Eh, ljubav, šta je ljubav?

208

– Ljubav je kad bez nekog ne možeš živjeti, k'o ja bez tebe.

– A kako znaš da bi mogao živjeti i sa mnom?

– Znam.

– Ko ti je rekao?

– Ne mora mi niko reć', znam. Udaj se za mene i bit ćeš k'o ove gradske gospođe, k'o tvoja dainica. Babo mi ima veze, ha se oženim namjestit će me ovdje u grad u činovnički pos'o, ispočetka kurir, a kasnije, zna se.

– A šta ako ja neću da budem gospođa, meni se više sviđa na selu.

– Pa bit ćemo na selu. Samo ti proberi kako ćeš i tako će biti.

– A imaš li ti siniju? – upita Muškija iznenada.

– Siniju, naravno da imam siniju.

– A ima li tvoja sinija frž u sredini?

– Kakvu frž, ko pravi siniju s frži u sredini?! Nema! – odgovori Sabit zbunjeno.

Muškijine usne se kratko razvukoše u osmijeh. Ima neko ko je pravio i s frži, ali je opet sinija, pomisli ona u sebi. *** Muškija se nakon sedmicu dana vrati na selo.

Dan po dan i prošli događaji padoše u zaborav. Istini za volju, Sabit još nekoliko puta dođe pod Muškijin prozor.

Možda bi došao i koji put više da pri jednom dolasku ne srete Hadžiru Mujanovu. Čuvala je koze ispod Komskih stijena i Sabitu se, kad ovarisa na nju, učini da je vidio šumsku divu. On progovori koju, ona mu se koji put nasmija. Drugi put nađe je muhajem, kiša ih otjera u komsku pećinu, a odatle Sabit odluči ne ići dalje. Vrati se kući vodeći mladu. Babo mu se malo ljutnu na taj njegov postupak, a onda da zaliječi sramotu Muškijina odbijanja, napravi veliku svadbu ne žaleći para. Hadžira 209

je znala ponekad u samoći tiho izgovoriti: „Muškija, puti ti se pozlatili.“ Jakub na proljeće na pendžeru zateče sasvim drugu Muškiju. Nije šutjela, niti ga je gledala s onim svojim djetinjim osmijehom. Čim mu na selam odgovori nastavi: – Nego, Jakube, koliko ćeš ti meni još pod ovaj prozor dolaziti?

– Dolazit ću, Muškija, koliko to ti budeš htjela!

– E ja neću da mi više dolaziš.

– Jesi li to našla drugog? – zapita Jakub zabrinuto.

– Nisam, niti ću tražiti, ali, il' ćeš ujutro Omeru na vrata i isprosit' me, il' ću ja svog Sivca osedlat', pa me eto za tobom u selo! Šta ti znači živjeti ako živiš samo za sebe?

– Puknut će bruka, Muškija!

– Ja sam ti svoje rekla, a ti gledaj hoće l' pući il' ćeš Omeru na vrata. Tebi fali hrabrosti da se malo rastaneš sa sobom, a sastaneš sa mnom.

Htjede Jakub još nešto reći, ali prozorski okviri se smitiše i reza na njima iznutra nepodmazana zacvili.

Jakubu nije bilo druge mogućnosti. Valjalo je ujutro Omeru na vrata.

Sporazumješe se nekako. Jakub ne htjede da bude crnji od gavrana, a ni Omer da mu Muškija ode u sirotinju. Pa se dogovoriše. Muškija će kod Jakuba, a Jakub će pristati da joj u miraz Omer da podosta svog mala.

Do vjenčanja Jakubu je valjalo popraviti štalu, proširiti je, pokrpiti kuću. Omer posla svoje pomoćnike iz radnje da mu pomognu. ***

210

Na ispraćaju Muškije, u Omerovoj avliji, Hasan priđe Aliju. Emša uprati njihov razgovor i sa strepnjom bacaše pogled k njima. Zbunjivali su je izrazi njihovih lica.

Izgledali su kao u onom skoro zaboravljenom vaktu kad su se kao tek stasali mladići sašaptavali u babinoj kući.

Nije bilo one zadrške po kojoj ih je pamtila poslije rata, a Alijeve oči poprimale su neki dotad neviđeni sjaj. Na kraju, kad jasno vidje da obojica skrivaju suze i izlaze iz prostorije, ne istrpi mirovati i pođe za njima.

– Gradit će sebilj u našem selu! – reče Ali. – Kakav sebilj, ko će graditi? – upita Emša.

– K'o spomenik žrtvama u ratu. Samo je Hasan sredio da izgleda skoro k'o babin! – reče Ali i Emša zaplaka vidjevši u njegovim očima ponovo onaj mladalački ponos.

– Ne svađate se više?

– Zar se ti ne bi trebala veseliti na kćerkinoj udaji? – reče Ali umjesto odgovora i zagrli sestru uvodeći je nazad u prostoriju gdje su se svatovi veselili.

211

212

Sjenke prošlosti Sat je pokazivao dva sata iza ponoći kad je Azra završila čitanje. Nije joj se spavalo. Taibova priča uzbudila joj je misli i porodila ushićenje.

Svidjela joj se. Okretala je točkić na računarskom mišu i iznova vraćala neke stranice. Ona i Taib su potomci velike ljubavi od prije 120 godina. Ljubavi Meše i Mujagine Fatime. Kako je samo pronašao sve te podatke o njenim precima od kojih mnoge ni sama nije znala, pitala se Azra, po prvi put razmišljajući o Taibu kao stvarnom piscu, budući da je već zamišljala kako njegovu knjigu vidi odštampanu, ukoričenu, u svojim rukama.

Meša i Fatima. Nesuđena ljubav.

Meša se ženi Sevdom, majkom Azrine pranene, a Fatimom se na silu ženi Taibov prapradedo.

Azra zastade na trenutak. Poče da računa. Njena nena je Emša, otac joj je Šemso, Šemsu je rodila Sevda. Tri generacije prije nje. Taibov prapradedo je oženio Mujaginu Fatimu, ona pred početak prošlog stoljeća rađa Taibovog pradedu i nema više djece. Taibov pradedo se ženi i isto tako ima samo jedno muško dijete, Taibova dedu, koji opet ima samo jedno muško dijete, Taibova oca, a i Taib je jedinac.

Azra na tren protrnu na ove misli.

Nešto muklo joj okrenu utrobu. Nikad Taiba nije gledala kao posljednjeg Mohikanca. A on to jest. Četvrta je generacija svoje loze i nosi breme koje su nosili njegovi preci. Bi joj teško kad se prisjeti kako ga je bockala da će njihova beba biti žensko. Postade joj jasno zašto je spominjao samo muška imena. I to ne imena svojih, nego njenih predaka. Znala je da su to i imena Božijih odabranika, za koje je Taibovo srce vezano istinskom ljubavlju i čije spominjanje prate suze u njegovim očima, ali on je ipak rekao da je sve u njegovoj knjizi zapisano, 213

a u njegovoj knjizi su to imena sinova njenog pradede Šemse: Alija, Hasana i Husejna.

Na ove misli Azra se duboko zamisli. Iako pomno iščita Taibovu priču, tek joj kroz ova razmišljanja postade jasno da on cijelu knjigu piše o njenoj, a ne o svojoj porodici. I to posebno o Meši i Mešinom Šemsi, s neskrivenom ljubavlju i s najljepšim stilom. Je li razlog to što dijele tu posebnu ljubav prema Poslanikovoj porodici ili ima još nešto?

Azra potkupi noge i lagano zavrti stolicu na kojoj je sjedila. Život joj se u mislima obojenim Taibovom pričom ukaza baš kao to njeno okretanje.

Njen pradedo Šemso htjede se oženiti Umihanom iz Sarajeva, ali sudbina htjede da tako ne bude, on se oženi Hajrom, a Umihanom se oženi potomak čovjeka koji Taibu i njoj, Azri, Šemsinom potomku, pokloni kuću u kojoj živi.

Azra ustade. Otvori Taibovu torbu u kojoj je držao neke lične stvari i nađe u njima PRIČU O ŠESTOM koju je prije nekoliko mjeseci čitala.

Okrenu dva tri lista i nađe ispovijest Šestog, Šemsudina, njihova dobrotvora.

Pogleda i shvati da joj se nije učinilo.

I on i Taib imaju sličnu sudbinu. Jedinci su. I očevi su im bili jedinci i dede su im bili jedinci. Lahnu joj. Šemsudin ili Šesti kako ga je ona u mislima uvijek zvala, ima četiri sina, živa i zdrava, s Taibom su u selu njihova babe.

Iz misli Azru prenu bol u stomaku. Oštar. Pogleda na sat i pođe do kuhinje. Bilo je vrijeme sehura. Nije mogla postiti, ali bi sehurila svako jutro s Taibom. Sačekat će ezan za sabah, klanjati i leći.

U kuhinji osjeti nešto vlažno po nogama. Shvati da joj je pukao vodenjak. Mora u bolnicu.

214

A kraja, ustvari, i nema Mustafa se nije obazirao na saobraćajne znakove. Od kako je Taib primio vijest da je Azri počeo porod vozio je krajnjom brzinom.

Na tren mu se činilo da su on i Taib ponovo jedan uz drugog, bliski i nerazdvojni kao onda u logoru. On je vozač, a Taib treba stići što prije do bolnice. Pazio je da ne udari nekog, a za moguće kazne zbog brze vožnje nije mario.

Pred samim ulaskom u Sarajevo Azrina majka skoro plačnim glasom javi da je došlo do nekih komplikacija i Mustafa jasno vidje kako se crte na Taibovom licu zategnuše.

Pratio je preko oka njegove usne. Ako počnu šaptati, šehadet i salavate, to znači da se Taib našao u situaciji kada sebe, sve svoje, svoj život podređuje nekom većem cilju. To je ona njegova crta po kojoj su ga znali u ratu i poštovali ga zbog nje. To znači da je pred rovom, da čeka da uskoči, da ubije neprijatelja, da učini sve što je moguće i potrebno bez obzira na cijenu.

Na crvenim svjetlima na semaforima Mustafa pogleda u Taiba. Bio je spreman na njegov mig proći kroz crveno.

Taib zavrti glavom.

– Znaš šta volim Mustafa, reče mu.

– Volim svoje grlo suho od posta, volim Gospodara koji mi svaki dan života pokazuje da uzde ovog svijeta nisu u mojim, nego u Njegovim Milostivim rukama. A ne volim, brate moj, što tako često potpadam pod riječi kur'anske koje kažu da se čovjek kad se osjeti neovisnim uzobijesti. *** Azrinu mamu zatekoše u hodniku pred porodilištem.

Plakala je. Nastupile su komplikacije. Porod je rano 215

ujutro počeo prirodnim putem, ali prije pola sata su se izgubili znakovi života kod bebe.

Taib uđe u sobu kod Azre. Bila je pri svijesti, ali izmučeno i blijedo lice pokazivalo je Taibu kroz šta prolazi.

Uđe i doktor te reče Taibu da moraju obaviti carski rez.

– Ja joj ne smijem dati anesteziju s onakvim pritiskom – reče anesteziolog Taibu.

Taib osjeti stisak Azrine ruke. Nagnu se ka njoj i ona mu prošaputa da razgovara sa sestricom.

Taib se okrenu ženi koja stajaše kod prozora i priđe joj.

– On je dobar anesteziolog – reče mu sestra tiho. – Najbolji, ali voli da mu se da.

– Ako joj se da anestezija u ovakvom stanju, morate znati da postoji velika vjerovatnoća da se ne probudi – reče mu anesteziolog kad Taib stade preda nj.

Taib ga zagrli i povede iz sobe.

– Doktore! – reče mu tihim glasom i nastavi.

– Meni su rekli da ste vi najbolji anesteziolog u ovoj bolnici i da ako to iko može uraditi kako treba, to ste vi.

Rekli su mi također da volite novac. Moj prijatelj koji stoji pred vratima maloprije mi je stavio u novčanik hiljadu maraka, slobodno zavucite ruku u moj džep i uzmite koliko želite. Uzmete li ih u ovakvim okolnostima, bit će vam prokletstvo do sedmog koljena.

I još nešto, ako još jednom pred mojom ženom, mojom punicom ili preda mnom izgovorite da može umrijeti, budite sigurni da vi hoćete i to odmah.

Doktor se pokušao izvući iz Taibova zagrljaja nakon ovih riječi, ali ga Taib samo još jače stisnu uza se.

– Ali, molim vas, to je mogućnost, morate znati! – reče doktor.

216

– Ne moram znati. Život i smrt daje Bog i šta god Bog dadne, ja ću prihvatiti i reći elhamdulillah, ali pritisak moje žene neće biti bolji od toga što izgovaraš pred njom te strašne riječi. Sad te molim, ušuti i obavi svoj posao.

Azru smjestiše na pokretna nosila i odvezoše u operacionu salu. Tu glavni doktor zamoli Taiba da izađe.

Azrina mama je sjedila i brisala suze. Mustafa je gledao u Taiba i čekao da mu bude od bilo koje usluge.

Ali Taib je stajao i gledao u vrata operacione sale. Samo su mu se usne pomjerale.

Minute su se pretvorile u sate.

– Šta rade više – reče Azrina mama trenutak prije nego se vrata otvoriše.

Taib prepozna sestricu. U rukama je držala bebu. Na trenutak zastade pred Taibom koji je stajao skoro uz vrata, onda samo obori pogled i odnese dijete stepenicama na sprat iznad.

Taib se okrenu ka Azrinoj mami.

– Zašto dijete ne plače?! – reče ona glasom koji odavaše histeriju.

Taib pogleda u Mustafu i ovaj odmah otrča za sestricom.

Taib priđe punici, sjede kraj nje i zagrli je.

– Majke rađaju djecu, djeca ne mogu rađati majke. Strpi se još malo dok doktor ne izađe, sve će biti uredu, ako Bog da.

Nakon desetak minuta tišine u kojoj je klepet cipela osoblja i pacijenata koji su prolazili susjednim hodnicima odjekivao kao najstrašnije ratno granatiranje vrata se otvoriše i doktor pozva Taiba.

– Sve je uredu – reče doktor. Gospođa se budi iz anestezije. Otkrio sam pri porodu neke manje miome pa sam i njih očistio da je ne otvaramo nekad kasnije opet radi toga.

217

Taib pogleda Azrino tijelo još omamljeno anestezijom.

Otvorila je oči i gleda ga. Teže raspoznaje, anestezija je još drži.

– Kako je beba? – pita ga.

To pitanje ga pogodi kao hitac u srce. Nije uspio zadržati suze koje potekoše niz obraze. Da je zaštiti tog prizora okrenu se doktoru.

– Beba je popila više plodne vode, odnesena je na reanimaciju – reče doktor.

Ubrzo se otvoriše vrata i uđe Mustafa.

– Beba je dobro! – reče skoro bez daha.

Azra se nasmija krajem usana i ponovo zaspa. *** Beba je bila živa, ali nije bila dobro. Četrnaest minuta je proteklo od rođenja do uspostavljanja normalnih životnih funkcija. Srce je preskakalo, a prvi nalazi krvi pokazivali su prisustvo opasnih bakterija. Smještena je u inkubator i Taibu se srce stezalo gledajući na tom malom Božijem stvoru svu silu infuzija i uređaja koji su bili skopčani na njegovo malo tijelo.

– I, je li Hasan, Husejn, Ali ili Amela ili, možda, Anela?

– upita ga Azra poprilično dobrog raspoloženja kad ga pustiše u njenu sobu kasno te večeri.

– Hasan je – reče Taib ljubeći je.

– Zašto baš Hasan? – upita Azra.

– Zato jer je rođen u odabranom mjesecu ramazanu na odabrani dan kad je odabrana majka Fatima rodila odabranog sina Hasana, prvaka džennetskih mladića.

Azra je puno bolje podnijela vijest o stanju svog sina nego se Taib i nadao. Nijednom nije pokazala da sumnja da neće preživjeti. Taib je, ipak, bio sretan što Azra ne 218

može još iz kreveta i što ne može vidjeti sve te igle i cijevi na koje je njihov sin skopčan.

Malo tijelo bi samo ponekad nejako zaječalo.

– Bože, ne daj da ovo bude jedini njegov glas koji pamtim! – zamoli Taib kraj inkubatora.

Mustafa je sve vrijeme bio uz Taiba.

– Treba li zvati doktore sa strane. Šemsini sinovi to mogu! – reče Mustafa Taibu kad doktori i nakon drugog vađenja krvi rekoše da je stanje još uvijek kritično.

– Ne treba. Sve je u Božijim rukama! I naši su doktori dobri. Zamolio bih te nešto. Otiđi do Hrasnice, dat ću ti adresu, kupi mi dva kurbana, zakolji, čovjek će ga ispeći, a onda otjeraj u studentski dom, dolje se organizuju iftari, nek se podijeli postačima. Ja bih da ostanem ovdje ako šta zatreba. *** Mustafa učini kako je Taib rekao i tu noć, na Azrino insistiranje, njih dvojica noćiše u Taibovoj kući na Vratniku. Unatoč umoru ostadoše budni, u razgovoru, do sehura. Klanjaše sabah, a onda legoše.

Mustafa se probudi i zateče Taiba nad Mushafom.

Izgledao je jako veselo.

– Jesu li javili išta? – upita Taiba, smatrajući da je veseli sjaj u njegovim očima posljedica lijepe vijesti.

– Nisu, ali javit će, ako Bog da. Imao sam lijep išaret jutros.

U deset sati stigli su novi nalazi Hasanove krvi.

– Terapija je počela djelovati! – reče dežurni doktor. – Stanje je stabilno, majka danas može da ga hrani.

219

220

Esad Bajić: SJE A JED OG TAIBA Esad Bajić prihvatio se kompleksnog zadatka: da u jednom širokom vremenskom rasponu od četiri generacije prikaže čitav niz međusobno isprepletenih događaja, koji se na kraju stapaju u divnu ljubav dvoje mladih ljudi – Taiba i Azre. Njih dvoje zapravo su postvarenje neostvarene ljubavi Meše i Fatime iz vremena kad su se smjenjivale dvije velike carevine: Osmanska i Austro-Ugarska, tri generacije prije njih.

Ali, roman u osnovi nije ljubavna priča, Bajić pokušava prodrijeti u unutrašnjost događaja, uhvatiti za onu nevidljivu nit – odnosno niti – i ukazati na onu nevidljivu Ruku koja upravlja time, koja u sve njih utkiva mudrost i čini ih svrhovitim.

Roman je slojevit i zahtijeva permanentnu prisutnost duha, pamćenje onog pročitanog. Pisac iz drugog plana ukazuje i na teškoće, izazove, progone i ubistva s kojima su se od najstarijih vremena u svojim životima susretali Božiji poslanici i njihovi neposredni potomci i sljedbenici i, sljedstveno, svi iskreni vjernici do dana današnjeg. Pa ipak, on to ne prikazuje kao tragičan usud tih ljudi, na to da je neprihvatljiva i nesvrsishodna ta njihova muka; on prije želi kazati da to u konačnici donosi divne plodove i biva krunisano pozitivnim rezultatima, nakon uloženih napora i podnesene žrtve. Žeđ kojom su bili kažnjeni članovi Poslanikove porodice na Kerbeli – u tom možda i najtragičnijem događaju u ranom periodu islama – prije nego su bili smaknuti, rezultirala je, naprimjer, zaživljavanjem tradicije kod muslimana da se pored puta grade javne česme/sebilji, u znak sjećanja na tu njihovu žeđ, koje grade i neki junaci u romanu, dok se imenima koja su odabrana: Jakub, Jusuf, Mustafa, Omer..., održava uspomena na simbole onog najuzvišenijeg s čime su se ljudi susreli u svojoj povijesti i što su iskusili u svom duhovnom i moralnom uzdizanju – na živu, objavljenu vjeru, koja je neumorno 221

podsjećala čovjeka da iza svih događaja stoji nevidljiva i moćna Ruka koja ih pokreće i upravlja kuda želi.

Treći sloj romana otkriva tragične posljedice bošnjačkog odstupanja od duhovnih istina koje su preuzeli od baštinika vjerovjesničkih učenja i koje su u svoj duh upili poput majčina mlijeka. Ali, Bajić ni tu nije pesimističan – kroz nekoliko portretiranih likova i situacija on ukazuje kako na određene deformacije i plitkost u poimanju objavljenih istina, tako i na duboku mudrost i pritajenu snagu tog duha, koji se najsnažnije ispoljava upravo onda kada je i potreba za njim najveća.

Konačno, u četvrtom planu romana je herojska borba tog naroda u zadnjem, najsnažnijem i najopakijem nasrtaju na njega na kraju dvadesetog stoljeća – uspomena na to nastavlja se čuvati kroz obnovljena imena jedne izvanredne petorke u sinovima šestog, pridruženog člana, koji umire u stranoj zemlji a čiji potomci nastavljaju živjeti u mjestu njegova rođenja.

Roman je pisan lahkim i pitkim jezikom, moglo bi se kazati i „mladalačkim“. Kratki i efektni dijalozi, emocijama nabijeni događaji, dramatični obrti i sitni, usputni detalji podaruju mu uzbudljivost i čitaoca drže dokraja vezanog za njega. Bajić se u nekim pasažima uzdiže na iznimno visok nivo kao pisac i uspijeva postići kvalitet stila kojim se odlikuje samo istinska literatura.

Budući da se radi o mladom autoru opravdano se može očekivati da će njegovo pero ispisati još vrijednih knjiga, na radost čitalaca.

Roman rado preporučujem za štampanje.

U Sarajevu, 27. aprila 2011. godine Mustafa Prljača

222

Podaci o autoru Esad Bajić do sada je objavio: Zbirke priča: – BOJA SJEĆA JA, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2010, – OTKOSI SJEĆA JA, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2008, – SEBILJ ili potraga za ogledalom, Kulturno-prosvjetno društvo „Svjetlost” – Konjic, Konjic, 2001.

Zbirke pjesama: – BIHUZURKA, MOS Konjic, 1996, – KAME DA , BZK „Preporod”, Konjic, 1997, – BESA , BZK „Preporod”, Konjic, 1998, – GODOVI DA A, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2006.

Islamistika: – KURBA I HADŽ, Medžlis IZ-e Jablanica, 2007, – SEKSUAL OST I I TIM I ŽIVOT U ISLAMU, Libris, Sarajevo, 2005, – SLOVO O HIDŽRI, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2005, – SMRT, KABUR I SUD JI DA , Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2003, – RAMAZA SKI ASIHATI, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003, – KUR'A SKI IZAZOV Z A OSTI, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2003, – Z AKOVI ZA RAZUMOM OBDARE E, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2002, – MO OGRAFIJA MEDŽLISA IZ-e KO JIC, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 1999.

223