SJENA JEDNOG TAIBA by Maving bb

Esad Bajić

SJE A JED OG TAIBA

Konjic 2011.g.

Naziv knjige: SJE A JED OG TAIBA Autor: Esad Bajić Izdavač: KUU Sejfullah, Konjic Za izdavača: Muamer Ćukle Urednik: Benjamin Mušinović Tehničko uređenje i štampa: Maving-bb d.o.o Konjic Tiraž:

Slatka kao ti i kratka kao ja... Čudna je sarajevska gužva za čovjeka svikla na malu čaršiju. Ne godi mu kad ispred očiju prolaze toliki ljudi koje ne poznaje. Osjeća strah i neku čudnu, pritajenu jezu. Taib je takav čovjek. Sjeo u ćošak kafića, da je manje slučajnih puteva do njega. Vrijeme je oblačno. Padat će kiša, a on misli o snijegu. Ovo ljeto je bilo kratko. Nije se uspio ni okupati na svojoj Neretvi. Dolazak jeseni mu biva kao vrijeme povlačenja u ilegalu. Idućih sedam mjeseci, sve dok se bude ložilo za njega je «neko drugo vrijeme». Ne voli hladnoću mada mora priznat da se u zimskim noćima ponekad osjeća zaista fino. Valjda zato što su noći dovoljno duge da ima mjesta i za to. Kafić je prazan. Ulica pokraj njega puna ljudi u pokretu. Prepoznao je dvojicu s kojima se sretao u ratu. Ostali su živi, bi misao kojom proprati njihovo viđenje. Prazna kafana ima i svojih prednosti. Konobarici je dosadno pa onda češće gleda u jedinog gosta. On to naravno primijeti i čini sve da pokaže kako nije primijetio. Godi mu. Godi mu još od ulaska njeno prisustvo. Zbog nje je u stvari i ušao. Vidio je kako izlazi, nosi kese smeća do kontejnera i vraća se. Ustao je sa klupe na kojoj je sjedio i ušao za njom da izbliza vidi je li ono iz daleka viđeno bila posljedica zamagljenosti vida ili ne. Ima u njenom držanju nečeg poznatog Taibu. U njenom pogledu, njenim očima, ima ona kriška životne zrelosti namazana medom ženske čežnje. Iako nenavikao da u takvim situacija ubrzava dešavanja ipak ga neko strujanje duboko u njemu, želja za promjenom, za pokušajem, za nadom, natjerala da uđe. Pri ulasku, pri osvjedočenju da je ono što je vidio baš ono što je prvotno pomislio, želja se ustalila pa je naručio kafu i ostao u stanju iščekivanja. Eto ja sam ušao, mislio je, sad neka sudbina malo sama pogura, ako treba da bude pogurano, ako u ovom ima neki put, stazica neka za njega i njegovo sutra. U takvim situacijama nikad nije znao da procijeni šta mu je najpametnije činit, pa je birao čekanje. Ona ga gleda. Da li samo zato jer nema koga drugog ili i ona osjeća onaj poseban nemir koji se javi kad si u blizini osobe koja u sebi ima ono nešto što ti misao i pogled kao čičak lijepi za nju. 3

Nije se osmjelio da izvede zaključak. Ako ga izvede obavezat će ga na djelovanje a on je bio tamam na sredini svog htjenja. Niti da ga odbaci do kraja, niti da ga unaprijedi. Podsvjesno je samo molio Boga da prolaznici prolaze, da ne zastaju, da ne svrate unutra. Godila mu je ta samoća njih dvoje, ti kratki pogledi. Malo je korio sebe što je sjeo daleko od šanka. Predaleko za progovorit a da ne bude vikanje. Mogao je da joj, onako, kao gost, kaže kako će kiša, kako je osjeća u svojim kostima. Možda bi potekla priča. A opet, ako ima nešto, ako i ona osjeti nešto, pa nije joj preko svijeta. Žensko je. Uzet će krpu, poći da obriše prozor, evo, možda baš ovaj pored njega. Nije da je prljav, ali uvijek žensko oko može naći nevidljive trunke prašine na površini koja se nalazi kraj muškarca koji je interesuje i prići da ih očisti. Ustaje. Ide prema njemu. Ne nosi nikakvu krpu. Možda da naplati!? - Nisi odavde? pita ga. - Zar je tako očito? odgovara joj. - Ma ne, ništa posebno, samo izgledaš drugačije od onih koji ovdje svraćaju pa sam pomislila da si stranac u našem gradu!? - Tako nekako. - Smeta li ako sjednem, nema nikog a ovdje je najtoplije. - Bilo bi mi drago, i meni je dosadilo da budem sam. - Čekaš nekog? - Ne - Odakle si? - Iz okoline Mostara. - Lijepo mjesto. - Ti si odavde? - Pola - pola. Prije rata sam živjela u Foči, uz rat sam bila vani, poslije rata smo došli ovdje. - Ovo je tvoj prostor ili samo radiš? - Mamin je, samo radim. 4

Pa zar to nije isto? Nije, mama se preudala, ne živim s njom. Imaš li oca, ili puno pitam? Nestao je na početku rata.

Taib je gleda. Priča smireno. To su informacije koje je davno proživjela. Glas joj ne mijenja boju. Lice ne odaje znake napetosti. Možda ubija vrijeme dok mušterija ne uđe. Puši cigarete bolje od njegovih. Nema posebnih znakova razlikovanja. Vojnik kao i on. U nekoj drugoj armiji, ali ipak vojnik. Ima onu sjetu u pogledu. Onaj neki jedva zamjetljivi sjaj boje meda. - Udata? - Ne, ti? - Da, mislim oženjen sam!, slaga joj gotovo ne htijući. - Imaš li djece! - Da! - Lažeš me! - Zašto to misliš? - Niko ko ima djecu ne odgovara tako jednostavno DA. Možda nisi ni oženjen? -Nisam, u pravu si. Ne znam šta mi bi. -Obično lažu suprotno, hoćeš još jednu kafu, ja častim? - Može! -Aparat nešto nije u redu, nadam se da se može piti, rekla sam mami još jučer da zovne majstora, ali ko zna kad će to učiniti. -Prva je bila dobra. Ustaje, lagano prelazi put od stola do kafe-aparata. Okreće ručku i gleda u tanki mlaz kafe koji se slijeva u šoljicu. Taib je posmatra. Trebala bi pogledat prema njemu i nasmijat se. Ako to učini, njen kontakt nije samo ubijanje dosade. Gleda ga, osmjeh joj razvlači usne, on uzvraća. -Kraća, duža, slađa, gorča?, pita ga. U Taibu nestade ukočenosti. -Neka bude slatka kao ti i kratka kao ja!, reče svoju često korištenu izreku.

-Da ti ne bude tanka i gorka, reče ona uz osmjeh i onaj sitan ali primjetan sjaj u očima kojima odaje da joj nije mrsko što je u njihov odnos unio humor i nivo bliskosti dostatan da se glasno primijete osobine njene ljepote. -Živiš sama? Upita je kad oboje oprobaše kafu koju im je donijela. -Kako kad, nekad sama, nekad ne!, reče sa osmjehom. Taibov unutarnji damar zaigra na taj njen osmjeh. - Sad ti mene lažeš?, reče joj. - Hm, trenutno sam sama, jesi li zainteresovan?, reče opet uz osmjeh kojeg sakri u šolji prinoseći je usnama. -Ne znam. Gledam te, pričam s tobom i kontam bi li se išta promijenilo u životu kad bismo sada otišli do tvog stana i proveli noć skupa? -Jesi li od onih što samo vole razmišljati ili? -Ni to ne znam. -Ne izgledaš mi kao muškarac koji toliko ne zna, no, meni će smjena za pola sata, ako želiš provjeriti budi tu kad krenem.. Uzgred, ja sam Azra. -Taib, drago mi je. Nastupi kratka tišina a onda kad Taib htjede unijeti malo više konkretnosti i ozbiljnosti u njihov razgovor jedan dedo vani ne shvati da bi ulazak mogao biti nesmotren čin i uđe. Taiba izraz Azrinog lica pri njegovu ulasku obveseli. Jasno vidje kako bi radije bila u njegovu društvu nego li usluživala dedu. Posmatrao je kako uslužuje dedu, prešao kratko i po dedinoj pojavi a onda se vratio cigareti i pepeljari. Imao je pred sobom mogućnost. Njen poziv, ma kako izrečen sa osmijehom i uz dozu neobaveznosti ipak je poziv. Izrečen je, Taib bi se smio zakleti, sa istom namjerom izazivanja sudbine s kakvom je i on ušao u ovaj kafić. Ima osjećaj da neće ni za sekundu promijeniti raspoloženje ako on sad ustane, plati i ode. Navikla je vjerovatno na ovakve razgovore. Ako je sačeka i ponudi se za njen prijedlog? Dal' će mu se nasmijat i pomislit da je glup? Neće! Da je to rekla pred nekim još, u društvu, moglo bi se 6

shvatit kao zezanje, no, bili su sami, oči u oči, ako i kaže da se zezala biće to samo njen strah da u djelo sprovede svoju želju. A on? On će se poigrat mogućnostima sudbine. Nema obaveza. Ima želju da je bolje upozna. Sačekat će kraj njene smjene, naručit ako treba još jednu slatku kao ona, i prepustit se dešavanju. Zovne li ga, krenut će, nasmije li mu se samo pri odlasku i mahne, nasmijat će se i on njoj onim uvježbanim osmjehom koji govori: «U redu je znam šta je zezanje, samo ti idi, ja evo čekam nekog, drago mi je da smo proćaskali...» i mahnut će i on njoj. Zapali cigaretu i zagleda se u izlog zlatare preko puta ulice. Zlato! Je li vrijedno zato što sija ili što ga malo ima? Ako je zbog tog što ga malo ima, ne bi li i definicija ljudske sreće i zadovoljstva mogla da glasi kako su najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji te sreće i zadovoljstva imaju najmanje? Može Fanta, nemam kole? -Kako ti se čini moja sobica?, upita ga Azra kad uđoše u njen stan. -Grijanje radi, a to je u ovim prvim hladnim danima naj-važnije, odgovori Taib. -Dobro si, i ja volim da mi je toplo. Hoćemo li odmah žestoko ili nešto lakše? -Ne pijem, može kola ili nešto slično, ako imaš. -Može fanta, nemam kole? -Svejedno je. Taib gleda sobu. Ne konta strane svijeta, tek da je lijevo od kreveta na kom sjedi prozor koji gleda negdje prema Hrasnom. Mali ćilim na podu sobe, TV-e, muzička linija, dva kartonska paketa nepoznata sadržaja iza vrata. -Koliko imaš prostorija?, pita Azru koja je nestala za vratima nasuprot onih na sobi. -Ova spavaća, ta soba i trpezarija Dvosoban je, tamam za mene. Vraća se unutra. Umjesto farmerica i košulje sada je u trenerci. Izgleda sitnije. 7

-A ja se ponadao da je samo jedna soba!, reče on uz osmijeh prinoseći sok usnama. -Jesi to nešto dobro ručao danas ili žedniš od kad si sa mnom!, reče mu ona spuštajući se na drugi kraj kreveta. -Da iskren budem jeo nisam ništa od jutros, ali kako sam prestidan da te zamolim da nam nešto napraviš za večeru skontah da je najbolje da unutra sručim ovo što je ponuđeno! -Šteta što si tako stidan!, reče mu ona jednako veselim tonom, i sreća što sam ja lijepo i domaćinski vaspitana pa ću ti ipak napravit nešto za večeru. *** Azra je pripremajući večeru koristila priliku da ga neopaženo posmatra Izgledao je tužan i odsutan, a opet na neki privlačan način miran. Govorio je gluposti s takvom ozbiljnošću da je pomišljala da mu nisu sve na broju, a onda bi rekao nešto što bi svemu tome dalo dosta logike da nikako nije mogla priznati da nije dobar. I taj mir! Iz njega je jednostavno izlazio mir. Nije baš ličio na nekog uljudnog gosta. Obišao je naslobodno cijeli njen stan, pregledao njene cd-ove, ispušio dvije na balkonu iako je ona više voljela da za komšiluk ostane tajna. Onda je ušao tu u trpezariju, legao na kauč i zaspao kao svi sretni. Sve u svemu, do sada bi se s nekim drugim ko bi se ovako ponašao već posvađala i poslala ga van. Doduše, do sada, ona druge nije ni dovodila u svoj stan, a njega kojeg uopšte ne poznaje, eto, jeste i ne namjerava ga istjerat vani. Ta činjenica je škaklji u glavi ali nešto iznutra je drži da ne odstupi od započetog, bar dok ne bude veći razlog. Muškarce je uglavnom dijelila na one koji suviše oklijevaju, ne nalaze početak i ne stižu do kraja i na one koji odmah počnu s krajem. Kojima li je on pripadao? Kakav god da je, šta god da ispadne, trenutno joj je godio. Mada, crv nervoze svrdlao joj je utrobom, htjela je nešto neobično, nešto posebno, vanredno da uradi već više dana, no, da li je onaj blijesak u njegovim očima tog poslijepodneva bio pravi znak za to i da li je ovo što je učinila dobro?, pitala se. *** 8

Žena je najljepša na mjesečini Šta je to u čovjeku što mu ne da da bude ono što želi ili da to što želi prihvati kao svoje? Otvorio je oči, gleda sobu koja nije njegova, ženu koja nije njegova, željom koja nije njegova. Okrenuta mu je leđima. Spuštena kosa na crvenoj trenerci. Sprema večeru. Eto, doveo je sebe u situaciju kada ne zna šta učiniti, kad mora ostati puki posmatrač dešavanja, tek spreman da reaguje protiv svoje riječi ukoliko situacije ode u smjeru koji bi narušio njegove nepovredive granice. Kao nekad u ratu. Uđeš u neprijateljsku pozadinu, nemaš snage da išta uradiš osim da skriven posmatraš a opet činiš sve da ako budeš otkriven izvučeš živu glavu zanemarujući pri tom logičke postotke mogućnosti istog. Kad je život u pitanju njegova volja je uvijek nalazila načina da bude optimistična. I kad je izvođen na strijeljanje duboko u sebi nadao se da su puške prazne ili napunjene ćorcima. I bile su. Da li će se u ovoj situaciji kada u pitanju nije fizički opstanak jednako ponijeti da zaštiti svoje duhovno biće, obraz?! )adao se da hoće. Možda se život samo u krug vrti i sveti za one trenutke kada nije umio birati!? )ešto slično mu se već desilo, samo ne njegovom voljom. Bilo je ratno doba. Došao je u tu kuću da prenoći, bez svoje volje, po rasporedu koji su drugi načinili. Tada je još uvijek bio pokoran vojnik u armiji reda. Večera u porodičnoj atmosferi, domaćin kuće bio je na terenu. )išta mu se nije činilo čudno ili ne čudnije nego inače u takvim situacijama. Ponoć se bližila, zijavenjem je dao znak da mu se spava, možda ga je sutra čekao posljednji dan, mrzio bi da umre nenaspavan. Uvela ga je u malu sobu, upalila lampu i izašla. Raspremio se i legao, lampa mu je bila na dohvat ruke i ostavi je da gori. Sviđale su mu se te stare kuće. Pola metra od njega bio je još jedan kauč, desno prozor, iznad niski strop, vrata iz sobe vodila su u kuhinju, odatle u 9

hodnik, iz hodnika u kupatilo, pokaja se što ga nije posjetio prije nego je legao. Trpit će. Ugasio je lampu. Razmišljanje u sutrašnjem danu, o tom bezimenom brdu iznad sela koje je trebalo zauzet ne dade mu čvrst san. Trčao je poljima kraj )eretve, vabio psa Luksija, u trku gubio opanke a onda nikako da ih nađe, san kao san, trznu se, nešto je čuo. Vrata sobe se otvaraju, ona ulazi, vidi je gotovo jasno na odrazu mjesečine s prozora. gleda ga, tiho pita spava li? On šuti, boji se da ga ne oda drhtaj tijela, na čas kao da ga orosi znoj. Ona prilazi još bliže, zažmirio je potpuno. )ekoliko trenutaka ne čuje nikakav zvuk, onda ga uginjanje podnice natjera da pogleda kroz trepavice, okrenula se, jasno vidi kako preko glave skida svoju majicu, pantalone, prilazi vratima, saginje se i iz malog paketa vadi nešto. )ekoliko trenutaka kao da zatreperi u toj nagosti. On se prepade da će čuti udaranje njegova bila i šum krvi u ušima. Konačno nađe neku haljinku, obuče se, baci još jedan pogled na njega i izađe. žena je najljepša na mjesečini vajari strasti najlakše valjaju siluete Pomisao na smrt ne može protiv pomisli na ženu, ne kad imaš devetnaest godina. Pod sklopljenim kapcima do jutra se premotavala kratka scena nagosti. Budno uho hvatalo je svaki pokret iz susjedne prostorije, nadao se da će ponovo ući, molio Boga da ne uđe. Može li dan borbe oprati noć nečistih misli pitao se tog jutra čekajući u rovu da krenu naprijed. Strah se stresao u njemu ko ovan zvonar pred kišu. Ako preživi, samo ako preživi sasut će joj sve po spisku.

ečasne misli -Budan si?, upita ga Azra da se nije ni okrenula. -Imaš oči na leđima? odgovori joj Taib protupitanjem. -Nemam na leđima, al' zadnjica mi uvijek trni kad neko gleda u nju. Voliš li špagete, spremila sam nam večeru? -Špagete mogu proći a zadnjici reci da si ponekad umišlja. Očekivala je da će poslije buđenja otići da se umije, ali on samo opra ruke i prihvati se jela. -O čemu razmišljaš?, upita ga nekoliko trenutaka kasnije dok je zamišljeno zurio u prazan tanjir odbijajući da mu sipa još. -Hm, vrti mi se jedna situacija iz života po glavi, nikako da je se otarasim, mislim da sam zaspao s tim mislima. -Mogu li čut, lakše varim dok mi neko priča. -Može, ako prestaneš cupiti te špagete! -Haha, nervira te? -Da, ne mogu da se usredsrijedim na priču. -Evo, bit ću fina, hajde pričaj! -Pade mi na um jedan trenutak iz života kad sam isto ovako bio u kući koja nije moja, sa ženom koja nije moja i s mislima koje nisu časne. -Imaš nečasne misli?, reče mu ona i vragolasto usisa kraj špagete usnama nimalo ne krijući da ga izaziva. On joj odgovori pogledom koji je vagao između nevinog osmjeha i izazivanja. - Ok, oprosti, nastavi priču!, reče ona. Taib joj ispriča početak u mislima maločas započete priče i nastavi: -Taj dan smo trebali zauzeti brdo iznad jedno malog sela. Čekali smo u rovovima da krenemo naprijed, onda se umjesto našeg desio njihov napad. Granate su padale ko šipka ljuta oca po djetinjoj guzici. Naši rovovi su bili puni, što nas koji smo trebali napasti što onih koji su čuvali liniju. Uskoro se pojaviše i njihove sjenke u šipražju ispred linije. 11

Šest sati se pucalo bez prestanka. Melek smrti radio je u tri smjene na obje strane. Gledali smo se međusobno jasnim pogledom: linija će pasti. Onda se sa megafona, kroz svu moguću buku, čuo glas našeg komandanta. POBJEDA ILI SMRT. Adrenalin je dizao kosu na glavi. Oni koji su držali liniju zbunjeno su gledali u nas koji smo došli da napadamo. Nisu znali šta za nas znači taj poklič Začuo se tekbir iz pedeset grla. Znak da se ide naprijed do zadnjeg. Kako to vrijeme i kroz sjećanje luči adrenalin. Bilo je to kao naša javna tajna. Tajna od koje se neprijatelju koji se suočavao s nama ledila krv u žilama. Značilo je samo jedno. Ili pobijedit il' poginut. Već sam bio pretrčao pedesetak metara kad sam shvatio da tekbire koje izgovaram izgovaram u sebi. Grlo je bilo toliko suho da glas iz njega nije mogao izaći. Biće ti smiješno ako kažem da sam u takvim trenutcima osjećao istu slast kakvu osjeća muško kad je sa ženskom. Borba se nastavila u šipražju između linija, teško se raspoznavalo ko je ko, grlio sam stijenu ne veću od ovog stola i pucao. Tada sam doživio svu besmislenost rata, .njihova artiljerija pomjerila je nišanske sprave, granate su padale i po njima i po nama, samo sam na trenutak osjetio šištanje a onda sam udario od nešto. Letio sam u dubinu. Kada sam otvorio oči shvatio sam da ne vidim, nisam smio da taknem oči. Tražio sam ruke, rukama pipao noge. Sve je bilo na okupu osim vida i sluha. Tjerao sam se da vjerujem da je tiho, nisam htio povjerovati da ne vidim i da ne čujem. Nakon nekoliko trenutaka otvorenim očima vidio sam neku mutnu bjelinu, kao kad nestane slike na TV-u, onda je počelo da huči u ušima, a u onoj bjelini da se pojavljuju čudni crvići, bacakali su se i mutili bjelinu. Malo po malo šum u ušima se stišao, ponovo sam čuo pucnjavu a oči počele nazirati vrhove bukvi oko mene. Deset metara od mene, savijen iza stabla stajao je neprijatelj i gledao me. -PUCAJ! kriknuo sam. Šta čekaš? Pucao je. Zažmirio sam oči i čekao da smrt dođe nesretan kao nikad do tada, ubijeđen da je za taj splet okolnosti kriv moj prošlonoćni grijeh i njeno prokleti presvlačenje tamo gdje ne treba. Ispucao je

čitav rafal a ja sam još uvijek bio živ. Nije čak ni boljelo. Ponovo sam otvorio oči. -Izvlači se šta čekaš?!, derao se na mene. Tad sam u desnoj ruci osjetio pušku, trznuo se prema njemu i stiskao obarač. Iznenađen mojom reakcijom bacio se niz strminu ispod njega. Vraćao sam se za svoju stijenu i govorio da sam ranjen. Dotrčali su da mi pomognu, začuo se fijuk granate, bacili su se po meni. Krajičkom svijesti osjetio sam olakšanje, donji sam, ne može mi ništa biti! Onda je granata eksplodirala dovoljno daleko, kroz hiljade zvukova raspoznao sam jedan, geler koji frkće gubeći snagu. Pogodio me u rame, ispod trojice njih, probio uniformu i samo se onako vruć zalijepio za kožu. -Izvini Bože! rekao sam. Izvini sve može ako Ti hoćeš! Taj Božiji odgovor na moje misli potpuno mi je povratio smirenost. Zavili su što su trebali zaviti i naslonjen na rame nekog čovjeka pošao sam nazad. Najbolje da te vodim kući reče, znaš puno je ranjenika, lakše smještaju po kućama, bit ćeš dobro samo da te doktor pogleda. Već je pala noć. Šta može vidjet doktor s fenjerom u ruci? Šaka tableta protiv bolova i sljedeći. Čovjek koji me vodio bio je presretan, dobit ranjenika značilo je imati pravo napustiti liniju. Znao sam već na pola puta, takva je moja životna priča, vodio me u istu onu kuću u kojoj sam proveo prošlu noć. Na vratima nas je čekala ista ona žena. - Daj mu nešto da jede Habiba, ja moram nazad do doktora, i ne boj se, njegovi će prije izginuti nego pustiti liniju. - Bio si budan sinoć, reče kad ostadosmo sami. Klimnuo sam očima priznavajući. -Samo da znaš, bila sam legla i sanjala kako gineš, uvijek sanjam istinite snove. U oku joj se sklupčao strah, i jedna suza. Kako je lijepo kad te nekom žao, čisto onako, što si čovjek, čovjek s njenu stranu linije. - Znaš šta meni tu nije jasno u toj priči, reče Azra Taibu. - Nije mi jasno zašto te onaj što ti je vikao da se izvučeš nije upucao? 13

-Heh, čudna priča. Dva dana ranije čovjek nosi crni kombinezon i prodaje ga. Meni zapeo za oči al nemam para, i na kraju dao mi ga ali mi uzeo kompletnu maskirnu uniformu, s jaknom, opasačem, sve. Dok sam se mijenjao govorio sam sebi da sam glup i budala, al' nisam mogao da se ne zamijenim, znaš kad te ono nešto spopadne, moraš i gotovo, i eto, taku uniformu oni nosili, onaj me zamjeno za svog ranjenoga i pokušao me spasiti, ispade da sam sebi spasio život. -Isto kao danas, nisi mogao da ne pođeš sa mnom?, upita Azra veselo dodajući: Što priznat ćeš, s obzirom na moju privlačnost, nije nikakav čudan postupak. -Vjerujem da zagonetnim silama slučajnosti ipak mi upravljamo. Kad bih izgubio vjeru u to mislim da bi me slučajnosti smrvile. Pokušavam slučaj uvijek smatrati slugom. Kad se nešto desi prihvatam to. Došao sam, sjedim ovdje, pušim, gledam kako pereš suđe i kontam bi li ustao da te cokim jednom. -Vidi ti njega, da me poljubiš, pitam li se ja tu išta, i nisi li rekao da neće biti ništa, u stvari sad si mi u toj priči rekao da ćeš me još i mrzit bude li išta?! -Hm, časna pionirska, sve mi se više sviđaš! Pristaješ li da odeš sutra sa mnom na Bjelašnicu? -Na Bjelašnicu, prvo ne mogu, radim, drugo šta ću na Bjelašnici? -Odlučio sam da posjetim jedno mjesto koje iz rata ima za mene veliku važnost. Nešto kao moja mala ćaba. -Mala ćaba? -Objasnit ću ti... kad se vratim, reče joj sa osmjehom. -Ne bi li malo duže trebao ostat da se tako lahko možeš vratit? upita ona tek sa učtivim osmjehom, ni sama ne znajući zašto je tako sjeknu činjenica da će negdje otići. Poče preispitivat ponovo svoje postupke ali kad vidje njega kako se zavalio u dnevnoj sobi, opružio kao svoj na svom i daljinskim mijenja kanale na njenom tv-u, ne pokazujući ničim kako razmišlja da noć provede u njenoj spavaćoj sobi odbaci to preispitivanje. Takvog, baš takvog je tražila.

Hodžin zapis Bjelašnica je u Taibu živjela kao žeravica, kao kob koja ga je razdirala i uvijek iznova vraćala sebi svih poslijeratnih godina. Tu, na jednom od njenih brežuljaka desilo mu se ono čega se cijeli rat bojao. Pošao je iz baze gdje su odmarali na liniju koju su držali i zatekao neprijatelja na njoj. Bio je zarobljen. Upravo te trenutke zarobljavanja premotavao je po ko zna koji put u svojim mislima vrteći tespih među prstima, čije bobke je promicao kao da time promiče crnilo koje su mu vraćale misli. -Selam alejk! reče mu sredovječan muškarac. -Je li vas mogu zamolit za minut pažnje! Taibu se mogućnost da razgovara jako svidi jer sve je bolje od onih glasova koji su dopirali iz njegove nutrine. -Alejkumu selam! Bujrum! -Vidim da ste vjernik pa sam pomislio da se razumijete u vjeru? Šejtan se glasno nasmija ovom pitanju i Taib osjeti kako se njegov inat ote kontroli. -Pa znam neke stvari, ne znam šta vas interesuje? -Molim Vas, da se upoznamo, Ja sam Ibro. Ovdje sam malo na odmoru. Živim u Njemačkoj. -Taib, drago mi je. -Znate, malo mi je nezgodno da vas opterećujem ovako iznenada ali mislio sam ovih dana da navratim do nekog hodže. Da pitam, trebao bi mi zapis. Ne znam, rekoh, možda znate nekoga. -Zapis, za bolest? -Ma ne situacija je malo delikatnija. Molim vas mogu li vas počastiti nečim? -Može kafa. -I ja ću isto, vidite, ja sam u Njemačku otišao na početku ovog nesretnog rata. Tamo sam, hvala Bogu, ostao, oženio se, imam dvije krasne kćerke, evo vidite imam im sliku ovdje na mobitelu. Ova viša je Ajla a ova mlađa Sabina... i, znate, došlo je prije dva mjeseca do jedne nezgodne situacije, tako da smo se ja i žena razišli. 15

-Razveli? -Ma nismo se razveli, mada, vidim da ste pošten čovjek pa ću bit iskren. Jeste ona je podnijela zahtjev za razvod braka, ali tamo su propisi, znate. Mora proći godina dana odvojen život pa da se sve to realizuje. Sad, vidite tamo je žena zaštićena zakonom, njoj je ostao stan, djeca, ja moram sve to da izdržavam, znate, a ja sam čuo da imaju te učene hodže koje mogu napravit zapis da se sve to izgladi. - A ako smijem pitat šta je razlog razvoda? -Pa znate, mislim, priznao sam njoj, mogu reći i tebi, mislim, tek smo se upoznali ali ti si čovjek od vjere jel' tako. Ja sam, kako da kažem? Imam veliku potrebu za ženom, shvatate? -Seksualnu? -Da, i to moja žena zna, no vremenom, sve to u braku postane... izvinite jeste li vi oženjeni? -Ne! -E vidite, ove je godine na moje protivljenje moja žena otišla na tri mjeseca kod svoje sestre. I znate, ja nisam izdržao, imao sam odnos s jednom njenom kolegicom, s posla, od prije se znamo. -I ona je saznala? -Pa jeste, nisam to mogao držati u sebi, priznao sam joj. „Žene više vole laži o odanosti nego istinu o varanju, upamtite to!“ zazvoniše u Taibovoj glavi riječi profesora biologije, koji je više pažnje posvećivao na nastavi tome da potpuno muški razred ne bude homoseksualan nego da ih nauči nečemu iz biologije. -Pošteno! Ote se Taibu navika iz usta. Htio je reći „budalo“ al navika je jača od trenutnog htjenja. -Mislim, jeste pošteno, priznao sam, pristao na štošta da mi oprosti al' ona je jednostavno spakovala stvari i djecu i vratila se sestri. Nakon sedam dana njen advokat je pokrenuo stvar. Sad sam ni na čemu. Ona je u stanu na koji još uvijek otplaćujem rate, sud je odredio da od mog primanja meni ostaje minimalno ostalo ide za rate, njoj i djeci. -I vi bi sada, da vam kakav hodža napravi zapis i sastavi vas sa ženom. Čovjeku se javi osmjeh na licu. 16

-Da! Upravo to, mislim volim je, pogriješio sam, al šta je jedna greška naspram tolikih godina zajedno, tu su djeca,. Molim te pogledaj ih još jednom, evo ova mlađa je Sabina, ovo je Ajla, da ih nisam uslik'o mobitelom ne bi im sad ni slike im'o. Šejtan u Taibu se smijao grohotom. To ga natjera da bar za tren prelomi. Da bude ono što bi volio bit. Da kaže ono što misli. -Vidite, gospodine. I ja sam hodža, ne radim taj posao ali završio sam tu školu. Ono što sam ja shvatio iz vaše priče, vama ne treba hodža nego advokat jer to su pravne stvari. Hodže koje pišu zapise meni su lično nepoznati. Nije da ne vjerujem u postojanje sira namještaljki i slično nego ne vjerujem da se oni liječe zapisima koje oni prave druga stvar u vašem slučaju mislim da vam više treba neko iskusan u životu. Ja bih lično, mada ne spadam u iskusne ali osjećam se slobodnim izreći svoje mišljenje jer ste me pitali, prvo još jednom porazmislio o svemu, mislim da trebate istrajati u vašem pokajanju i dati supruzi do znanja da ste shvatili da ste pogriješili. Prevarena žena se osjeća jako povrijeđeno i može ti oprostiti ili da nju jad pritisne pa napravi kompromis ili da ako ima ljubavi prema tebi ta ljubav ispliva a isplivat će jedino ako je primijeti kod tebe i vidi da si se žestoko pokajao. -Ma molio sam je za oproštaj, klečao na koljenima… na kraju krajeva, mog'o sam joj ne priznat. -Sve je to uredu, al' jedno znam, žene ne slušaju riječi, one slušaju njihov zvuk. Žene vole pare ali iznad toga vole davanje, nekog ko stoji kraj njih brine, čvrstoću. Nemam nikakvih obaveza pa ću biti slobodan da govorim što mislim. Ono što ja vidim je, nemojte se uvrijedit, da vi nju niste jednom prevarili, niste joj ni priznali iz kajanja nego iz straha da će sama saznat. Vidim da je i prije sumnjala ali žena neće ostaviti čovjeka zbog sumnje, razdvojit djecu od oca radi sumnje, a najteži joj je dokaz tvoje priznanje. Da joj je rekla i ta njena prijateljica s kojom si bio a da ti nisi priznao, dalo bi se srediti, ovako, godina je duga, ako bude ljubavi, Božije milosti, sudbine sredit će se to, ako ne, živjet ćete kako već živite. Taib je završio sam se čudeći odakle mu dolaze riječi i očekivao je da čovjek ode. Nadao se da neće biti nagal zbog njegovih riječi ali 17

bio je spreman i na to samo da konačno jednom progovori ono što misli i pusti svoje unutarnje ja da progovori. Čovjek se nije naljutio, nije ustao. Gledao je u njega širom otvorenih očiju. Dade znak konobaru da donose još po jednu kahvu. -U pravu ste, vjere mi. Baš je sve tako bilo. Vidiš da si ti efendija, odmah sam osjetio! Mislim, rekao sam ti već, imam veliku potrebu, nekoliko sam puta to učinio, platio sam, imaju tamo kuće za to, al to nikad nisam shvatao kao prevaru, ovo je ipak bilo drukčije, i pokaj'o sam se vjerujte mi. -Koliko već ne živite sa ženom? -Evo već treći mjesec. -I s koliko ste žena spavali? -Mislim ni s jednom, mislim ovaj jesam za pare, ali nisam bi ni s kim u vezi sa strane. -Nema ovdje hodže za te zapise prijatelju. -Ja sam spreman platiti nije problem. Mene čudi da vi to ne radite. Vidim jako ste pametni, mudri. -Radim, ali na svoj način, dat ćete mi adresu svoje supruge a ja ću uradit što mogu. -Naravno naravno, imam i njenu bluzu rekli su mi da treba njena haljinka. -Da, treba, dat ćete mi i nju kasnije, sad samo adresu i sliku ako imate. - Imam evo slika iz novčanika, vidite, tu je stalno nosim. Kad ćete to moći ja sam ovdje još dva dana, možete ovdje ili trebate biti kod kuće, oprostite niste rekli odakle ste? -Iz Mostara sam. Mogu ovdje, javit ću vam večeras iza večere šta mogu i koliko mogu. -Novac nije problem samo vi recite. -Prvo da vidim šta mogu a onda o novcu. Sad ću se povući u svoju sobu, oprostite. Taib uze sliku Ibrine žene i osjeti vrtoglavicu.

I volio je Mustafa Razu I sada na staroj školi u Taibovom selu postoji natpis: RAZO VOLI TE MUSTAFA! I volio je Mustafa Razu, Raza je voljela Mustafu. Cijelu srednju školu proveli su pod jednim kišobranom, u jednoj klupi, vozarili na jednom sjedištu autobusa, jedan sendvič s obje strane jeli. Došao je rat. Raza je otišla, Mustafa patio i onda je otišao i on. Raja je zaboravila i Razu i Mustafu. Taib bi, katkad, pomislio na njih za sjetnih ratnih dana u zemunici kad bi se i sam poželio ljubavi. Trebalo je da se vole negdje u tuđini, za sve njih koji to nisu mogli. Onda se Mustafa vratio. Bez Raze. Sve je bilo isto samo Raze bilo nije. Sretao se s njim u kasarni, kafu pio, cigarete dijelio, u rat zajedno išao. Saznao da je Raza već bila udata kada je ovaj stigao u Njemačku... -Biće Raza Mustafa! -Neće Taibe, one koje mi se sviđaju previše liče na nju, one koje ne liče ne sviđaju mi se. Mustafa će biti zarobljen dan poslije Taiba. S njim će ga skupa isljeđivati i te muke zarobljeničke zbližiće ih da jedan u drugom brata nađu. I za tih logorskih dana Mustafa je stalno mislio na svoju Razu, a Taib se prisjećao svih mogućih priča o ljubavi kojima bi bar koliko toliko pomogao Mustafi da ne klone duhom, a i sebi samom. Pričao mu je o Lejli i Medžnunu iz plemena Benu Amir koji su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu svoju devčad. O Jusufu i Zulejhi čiji je život opisan i u Kur'anu i nazvan «naljepšom pričom». O Vamiku i Azri, staroiranskoj priči o ljubavi. O Husrevu i Širin, čiju je ljubavnu priču spjevao nadaleko poznati Nizami koji ju je napisao po nalogu seldžučkog namjesnika Tugrula u vrijeme kada je pjesnik žalovao za svojom umrlom suprugom, kipčačkom ljepoticom po imenu Afak. O Omeru i Merimi čije je početne stihove ponavljao dok ih Mustafa nije naučio napamet.

Dvoje su se zamilili mladih; Omer momče, Merima djevojče, U proljeće kad im cvjeta cvijeće, Kad im cvjeta zumbul i karanfil. No, od svih tih parova Mustafi se najviše dopadala priča o Šah Džahanu i njegovoj najdražoj ženi i jedinoj pravoj ljubavi Mumtaz Mahal. Vjenčali su se dok je Šahu bilo 15 godina, a ona je bila nešto mlađa od njega. Rodila mu je četrnaestero djece, no pri posljednjem je porodu umrla. Nesretni Šah je odlučio da će voljenoj supruzi napraviti najljepšu grobnicu na svijetu. Tako je nastalo jedno od najromantičnijih zdanja na svijetu - hram Tadž Mahal. U izgradnji je sudjelovalo 20.000 radnika i 1.000 slonova, koji su iz udaljenih kamenoloma dovlačili mramor. Iz Rusije je dopremljen malahit, mramor iz Mahrane, iz Bagdada karneol, iz Perzije tirkiz, iz Kine kristal. Izgradnja je trajala 22 godine, a okupila je majstore iz cijele Azije. Šah je na kraju izdao okrutnu naredbu da se svim građevinskim radnicima odrežu ruke, a arhitektima odrube glave, kako svoj talenat više nikada nigdje ne bi mogli iskoristiti. Planirao je sagraditi još jedan Tadž Mahal, u crnom mramoru, kao svoju grobnicu. Drugi hram nalazio bi se s druge strane rijeke Džamne, a srebrnim mostom bio bi spojen s mauzolejom svoje voljene, no u tome ga je spriječio njegov sin. Dao je zatvoriti svog oca i on je svoje posljednje godine života proveo u zarobljeništvu. U knjigama je zapisano da se njegova voljena rodila u aprilu 1593. u Agri i u svojoj četrnaestoj godini udala za njega, kao njegova treća žena. Tada je dobila ime Mumtaz Mahal ili "voljeni ukras dvora". Ne zna se mnogo o njoj, ali još za njezina života pjesnici su opjevali njezin izgled, otmjenost i osjećajnost. I mjesec bi se trebao skriti od srama pred njezinom ljepotom, govorili su… -Znaš li ti da si čudo?, govorio je Mustafa Taibu dok mu je šaptao ovu priču. -Zašto čudo Mustafa? -Čudo Taibe, taj dar govora i pamćenja koji imaš je čudo. Čudo, kad mene odavde, iz ovog neživota uspiješ prebaciti toliko godina

unatrag, smjestiti u tu lijepu priču, da zaboravim i ko sam i gdje sam i da na trenutak čak osjetim da mogu biti sretan. Kad bi se osjećao posebno loše Mustafa je tjerao Taiba da mu opiše lice Mumtaz Mahal, a Taib ga je opisivao strogo pazeći da svaka crta, svaka nit bude Mustafina Raza. Bez obzira na njihovu sudbinu znao je da ona gori u Mustafi i da jedino njen lik može da mu povrati dovoljno snage da se izbori sa teškim logorskim životom. -Hoćemo li ovdje ostat zauvijek?, upita ga jednog dana dok su kopali rovove za odjeljenje srpske artiljerije oko Sarajeva. Bilo je tu mnoštvo razornog oružja i Mustafi klonu nada kad ga vidje. -Ma, sve će na kraju biti kako Bog hoće. Kad Bog hoće njemu ne trebaju ni borci, može cijelu vojsku porazit s običnim komarcem, reče mu Taib kojem je to pričanje Mustafi jednako predstavljalo olakšanje za spas zdrava razuma kao i Mustafi slušanje, ako ne i više. Onaj koji daje često je većoj potrebi za davanjem nego li onaj koji prima za tim primanjem. -Može moj Mustafa, može, nastavljao je Taib tiho. Ima ih što se kunu da je i moćno rimsko carstvo vremenom uništila malarija koju im je darovalo jedno tako malo stvorenje kao što je komarac. Mada ja mislim da je od svih oružja najjača ljudska želja. Treba željet, željet i nikad ne prestajat željet. Nada je milost i prisan prijatelj. Ako vjeruješ u svoje snove iznenaditi ćeš se što si sve sposoban učiniti? -To mogu, ponavljao je Mustafa. Znam šta je to! Mogu li ja?, pitao se Taib duboko u sebi. I baš u takvim trenutcima, kad bi Taib polahko gubio svoju snagu, Bog je slao nekog da ga podigne da mu ne dopusti da klone. Pokušavao se kasnije tog dana s Mustafom sjetiti sedam svjetskih čuda a onda ih je jedan zatvorenik koji je bio u blizini prije nego oni počeše nabrajati preduhitrio: «Vidjeti, čuti, dodirnuti, okusiti, osjećati, smijati se, voljeti.", reče im on, «to je sedam svjetskih čuda, sve drugo je zabluda»!

Zapamtio je te njegove riječi za čitav život, dale su mu snage više nego hiljade drugih ma ko da ih je rekao. Bile su žive, jake i na mjestu koje im je ustostručilo snagu. Život ga je cijedio svom snagom a on se bojao šta će ispast iz tog cijeđenja. Kad stisne šljivu koju bi kradomice brao po imanjima na koja su ih vodili da rade, iz šljive bi potekao njen sok, šljivin sok. Tako je i s ljudima, mislio je: Kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas muče, progone, ogovaraju, kad nas netko uvrijedi, kad nam nanese bol - iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba...Nekad se pomisli da je to zato što je netko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je, osjećao je Taib, da iz čovjeka može izaći samo ono što ima u sebi, što jest. Pitao se šta će ugledati kad ga život konačno dovoljno jako stisne!? Kada smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu - zub za zub. Uglavnom kažemo: "želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da to svoje zlo dobiješ natrag". Ljudi žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni, međutim, takvim ponašanjem najviše štete sebi. *** Slika žene koju je Ibro dao Taibu za zapis bila je Mustafina Raza. Da mu kaže da se razvodi?, pitao se Taib kad se pribra u svojoj sobi. Da mu ne kaže? Šta sebi da kaže? Dok drugi žive on im drži svijeću. Da možda sve odloži i vrati se u onu kafanu i provjeri nije li pod onim obrvama pogled koji će ga cijeli život gledati? Ipak odluči da se prije toga vrati u svoj rodni kraj i nađe Mustafu. Ibri se više i ne javi. Svidje mu se taj sitni osjećaj zlobe! Ono što ostaje zajedničko svima jeste čežnja za tim da budu voljeni i da nekom pripadaju. Sve priče, bajke, mitovi i legende, iskustvo ljudi svih vremena i svih naroda pokazuje da ne postoji ništa ljudima tako potrebno kao što je ljubav, zaključivao je Taib čekajući prijatelja u svom rodnom mjestu.

Istihara Ljepotice- dvije kafe, jednu običnu i jednu slatku kao ti. -Vidi, Taibe, ovo što hoću da ti kažem, možda će te iznenaditi, al' mislim da s tobom o tom mogu pričat., reče Mustafa. - Hoćeš da ti olakšam Mustafa, al da me nikad ne pitaš kako znam, da ne misliš da sam dobri, i da me poslušaš? -Hm, pa hajde, mada ne znam. - Jesi se čuo sa njom? Mustafa obori pogled, zavrti upaljač na stolu, usne se stisnuše u crtu. -Jesam!, odgovori -Rekla ti je da je sama, sa svojom djecom? -Jeste! -Nije ti rekla ništa više, samo te pitala šta radiš, čime se baviš, kako živiš? -Tako nekako. Mada je stvarno nevjerovatno kako znaš, nikom nisam rekao? -Nebitno kako znam. Ti sad vagaš, otišao bih odmah da nije oca, majke, braće, sestara. Znaš, reći će da te iskoristila, da si ti momak a ona žena s dvoje tuđe djece. Žena koja te nije čekala. Znam prijatelju da si tražio nekog da te sasluša, ali dozvoli mi danas da se ja tebi izjadam, da ti kažem da bi sam sebi udario šamar svaki put kad se nasmijem, kad se sam probudim, sam sebi kafu napravim, kad dijete prijatelja po kosi pomilujem. Teško je usrećiti jednu osobu a kamo li više njih, jer život je takav, nečesto sreća za jednog znači bol za drugog. Razmisli o alternativi, pomisli da ne odeš Razi, da nađeš neku drugu djevojku. Hoćeš li moći sa njom da pričaš čitavu noć bez prestanka, hoćeš li moći sa njom budan da šutiš? Rijetke su one koje mogu da razumiju šutnju, a ako ne mogu razumjeti šutnju neće razumjeti ni riječi. Htio si da čuješ moje mišljenje jer znaš da sam uvijek mislio suprotno od drugih, meni si samim tim dao odgovor, ne znam jesi li sebi... -Malo si me iznenadio jer nisam nikom pričao o tom, ti si trebao biti, prvi, al eto ti već znaš, ja sam samo mislio da mi kažeš kako se klanja istihara, već sam je klanjao ali nisam ništa sanjao. 23

-Istihara je namaz koji se klanja kad se neko dvoumi, kad ne može da odluči između dvije stvari. Ljudi obično kažu da se klanjaju dva rekjata a onda se legne i čeka san. Ne znam. Meni je istihara sam taj namaz. Stao si pred Boga, obratio Mu se na propisan način. Konektovao se na centralni server, zašto bi volio da si nešto sanjao? Zar se opet ne bi dvoumio? I onako je malo ko do sada shvatio jesu li snovi ono čemu težimo ili ono čega se odričemo? Zar nije ljepše da čovjek sam donese odluke, zar te ne bi bilo stid priznati joj nakon nekoliko godina da ti je trebao san, da nisi bio siguran. Vjeruj mi, varljive su građevine na snovima građene. Bog nas je naoružao razumom kao najvećim oružjem, zašto ga odbacit i tražit nešto drugo da nas štiti i vodi. Sve ovo što ti govorim, govorim na osnovu onog šta bi, ovakav kakav sam u okolnostima u kojima jesam ja učinio, a ti znaš svoje. Reći ću ti jedno. Učini ono što će tebe učiniti sretnim, time ćeš na kraju usrećiti i svoga oca i svoju majku. Jedna od ljepota življenja jeste, da ne zaboravimo da smo bića sa osjećajem i potrebom. Znam da im u početku neće biti lahko, al kupi im za tu prvu godinu tuge i tegobe desetljeće sreće. Ako išta znam o roditeljima, to je da su sretni ako su im djeca sretna. Znaš u čemu griješimo? Vjerujemo da je život nepromjenljiv i da kad uzmemo jedan pravac moramo da idemo njime do kraja. Sudbina, naprotiv, ima mnogo više mašte od nas. Meni ćeš prijatelju ostati isti, šta god odlučiš, i ja ću to što odlučiš smatrati jedinim mogućim nakon što odlučiš, samo, iskreno, volio bih da vas ponovo vidim sretne, pod istim kišobranom, na istoj onoj stijeni iznad našeg sela, lakše bi vjerovao da će se i moji snovi ispuniti. Svako od nas ima svoj san, pozornicu na kojoj čeka svoj aplauz. -Ljepotice, da platimo. -Je li kafa bila kako ste naručili? -Malo si se podcijenila što se tiče slatkoće, al dobro je...

Sveta stolica - )isi odavde? - Zar je tako očito? - Ma ne, ništa posebno, samo izgledaš drugačije od onih koji ovdje svraćaju pa sam pomislila da si stranac u našem gradu!? - Tako nekako. - Smeta li ako sjednem, nema nikog a ovdje je najtoplije. - Bilo bi mi drago, i meni je dosadilo da budem sam. - Čekaš nekog? - )e! - Odakle si? - Iz Mostara. Tu se nasmijaše oboje. I Azra i Taib. -Zaklela bih se u šta hoćeš da smo sve ponovili kao i prvi put kad smo se upoznali, reče Azra kroz osmijeh u čijoj se dubini, ipak, u odnosu na njihov prvi susret sad krila toplina, brižnost i pažnja koja se jako brzo nataložila za mjesec dana koliko se već viđaju. -Lahko se upamti što se voli! reče Taib. Azra ga samo pogleda sa otvorenošću cijelog svog ženskog bića i promumlja kroz usne «aha». Voljela je da ga gleda dok je on pričao. A pričao je o svom prijatelju Mustafi i njegovoj Razi. Iz boje njegova glasa jasno je razaznavala koliko voli to dvoje ljudi i upijala ga pamćenjem da usporedi sa onom kojom će nekad spomenut njeno ime. - Vi žene ste čudo, sreća pa to tako rijetko imate na umu!, reče joj na kraju priče kroz osmjeh. Na TV-u su se davale vijesti o skoroj posjeti Pape Bosni i Hercegovini. -Znaš da je čovjek koji izrađuje ovu stolicu za papu moj dobar prijatelj? -Ozbiljno, i ti svakog znaš, izgledao si mi kao neko ko ne prijateljuje sa drugom vjerom. 25

-Prijateljujem ja sa svakim ako mi se učini dobrim insanom. A Sejo nije druge vjere, musliman je kao i ja, al eto pravi svetu stolicu. -Što je zovu sveta stolica? -Jesi ti znala da je jednom žensko bila papa? -Molim? -Da, jedna žena je bila papa i zbog nje je i nastala sveta stolica. -Nikad to nisam čula. -Ma slab je men' se čini taj fakultet što si ti potjerala, reče Taib zadirkujući je i poče joj priču o ženi papi. U devetom vijeku jedna žena je postala papa. Ona je bila gospodar Rima, svijeta i raja i vladala pod imenom Jovan VIII. Svetu papsku službu završila je tako što je na svijet donijela dijete za vrijeme procesije u Rimu pred zgranutom gomilom koja je zapanjeno posmatrala kako se papa porađa. Nakon ovog skandala, kaže dalja priča, papa Benedikt ustanovio je običaj da se preko probušene stolice provjerava pol budućeg pape. Probušena stolica od crvenog mermera trebala je da omogući biračima da se pregledom i dodirom uvjere u papinu muškost. Tek nakon takve provjere Hristov namjesnik je mogao da preuzme Petrove rajske ključeve. Ta jedinstvena svetkovina postojala je sve do 16. vijeka. Kada nije bilo sumnje o papinom polu, čuo bi se uzvik: "Imamo muškarca za papu!!!". -E to je reći žensko! reče Azra zamišljajući slike koje joj je Taib upravo podastro. -Teško je i zamisliti koliki napor je Jovana morala uložiti da stigne do tog položaja. -Šta misliš bili ja mogla postat papa, reče Azra. -Ne bih to volio. -Zašto? Ne voliš žene da vladaju? -Ma ne, nego ako bi ti bila papa, ja bi onda ispao papučar. Oboje se nasmijaše a Azra malo i pocrveni svjesna da ga je tim pitanjem bocnula da ispali opasku vezanu za svetu stolicu koje se on, jasno je to vidjela po intenzivnom sjaju u njegovim očima, sjetio, ali ipak nije spomenuo. 26

Tu malu neprijatnost sakri spuštajući pogled na novine ispred sebe. -Evo piše da su najinteligentnije osobe, prema nekom istraživanju provedenom u Americi, vozači kamiona. -Slažem se apsolutno, reče Taib. Po onom što sam ja shvatio o životu najbitnije je pravilno poredat prioritete i brzinu, a vozači to moraju činiti htjeli ili ne htjeli inače plate glavom. Koliko god žurili znaju da kad su prazna rezervoara ne mogu proći kraj pumpe, kako to mi pješaci u životu često činimo, i reći, nemam vremena sipat gorivo žurim! Jesmo li, ovo, postali prijatelji? Azri je Taibova prisutnost godila. One primisli o mogućoj zajedničkoj budućnosti koje je prije tjerala iz glave ne želeći da je novo razočarenje u životu ponovo pomete sad su se javljale u punoj snazi. Promatrala ga je, gotovo kriomice pratila sve njegove pokrete u želji da ih shvati i da im se prilagodi. Nije znala puno o njemu, tek fragmente koje je teško mogla smjestiti u jednu priču, ali znala je, svojim ženskim bićem jasno osjećala da počinje da se veže za nj i da joj to vezanje godi. Počeli su da se viđaju skoro svaki dan. Da se navikavaju jedno na drugo. Pričali bi, šetali, sjedili. Dan za danom donosio je neku posebnu bliskost koju nije mogla smjestiti u samo prijateljstvo a opet niti u neku vezu mada joj je jasno na njeno u šali izgovoreno pitanje: Jesmo li, ovo, postali prijatelji?, odgovorio prekrasnom rečenicom za koju je, po brzini izgovora, pretpostavljala da nije njegova ali je toliko voljela da nije htjela provjeravat. Davati prijateljstvo onome ko traži ljubav, isto je kao nuditi hljeb onome ko umire od žeđi. Oprezno je slagala zrnce po zrnce njegove prošlosti nikad ne nagleći, uvijek čekajući da on sam počne a onda tek ponekim pitanjem šireći tu njegovu priču. Istodobno je pazila da od svoje ne kaže ono što je pokopala je u sebi i htjela da sakrije za sva vremena. Nije mu spomenula kako nešto sudbinsko vidi u tom da je trebao biti hodža, da je to podsjeća na njenu prvu i jedinu pravu ljubav. Čuvala je to od njega jer bi time otvorila i onu drugu priču. Ranu svoju kojoj zavoje nikad više nije htjela dirati. 27

Znao bi joj recitovati stihove za koje nije htio priznati da su njegovi mada je ona bila skoro uvjerena u to. Nekad bi stihom postajala obična njegova izjava. Imao je interesantan način izražavanja i moć da od obične stvari, obične priče napravi mistiku. Godilo joj je to. Godio joj je on. Godila je sama sebi pored njega. Bilo je lijepo vjerovati da mu znači u životu, da mu je ono njegovo )ešto, kako je znao oslovit podvlačeći joj kad bi se ona kao bunila što je tako zove da poenta nije u )ešto nego u )jegovo. Nakon što joj mama darovala kompjuter ponudi joj se da instalira neke programe koji su joj trebali za fakultet kojem se nakon poznanstva s njim bi ponovo ozbiljnije posvetila. Ostao je do kasna zabavljen pregledanjem i isprobavanjem mogućnosti koje je kompjutor nudio i ona se osmjeli da mu predloži da prenoći što nije činio od one prve večeri. -Puno bi bilo dva puta ponavljat pogrešku, reče joj. Azra se ujede za jezik misleći kako je pogriješila, a onda on posegnu za telefonom i ču ga kako nekom daje adresu da dođe. Ne bi joj to drago. Već je nekolika puta okusila kako zna biti jednostran i učinit neke stvari bez ikakve konsultacije. -Koga to zoveš u ova doba da dođe? upita bojažljivo. -Neke svoje drugove! -Pitam li se ja išta tu, šta će reći komšiluk kad vidi muškarce da mi ulaze u 11 navečer? -Ma neće dugo, to su raja iz škole ne žive daleko. -Ali zašto? -Pa da bi ja mogao ostati ovdje noćas. -Ne razumijem. -Zovnuo sam prijatelja da nas šerijatski vjenča, reče on kao da joj saopštava rezultat neke utakmice. -Molim! -Nadam se da nemaš ništa protiv? -Pa ti nisi normalan. Šta će tvoji prijatelji misliti o meni? -Da si se lijepo udala, reče on uz osmjeh. 28

Šesti od pet Noću je Taib počesto znao da ječi, da se budi, da se naglo u znoju sav ustaje. Poslije takvih buđenja odlazio bi u dnevnu sobu i ostajao nekad i do jutra pišući. Ujutro bi vidjela da je to što je noću pisao uglavnom bucao i bacao u kantu za smeće. Prihvatala je to kao i još nekoliko drugih čudnih navika koje je imao sve do dana kada se vratio se s posla posebno zamišljen. Oči su mu sijale za nju dotad neviđenim sjajem. Vidjela ga je kao nikad prije, u punini njegovoj koju je do tad samo naslućivala. Bješe istovremeno i nejak i snažan. Ganut i ushićen. Ljubazan ali šutljiv. Pitala je za razlog a on joj davao nepotpune odgovore. Shvatila je tek da se čuo s drugom iz zarobljeništva. Nije forsirala nikakva pitanja koja su se ticala tog dijela njegova života. Slušala je ono što joj je govorio poštujući njegovu želju i podcrtavajući sebi strogo da ga ni za sekundu ne okrivi što tim pričama nekad dira njene rane, rane za koje nije ni znao. Nekoliko noći po tom događaju konstantno je pisao ali ujutro nije nalazila izbucane papire u kanti za smeće. Bojala se preturat po tim njegovim zapisima a on sam ih nije nudio mada su slobodno stajali na stolu pored balkonskih vrata. Nakon vikend izleta na Bjelašnicu reče joj da mora otići na dan dva da nešto obavi, a da će je kad se vrati nevjerovatno iznenaditi. Navikla na njega, po dolasku s posla, da bi ubila dosadu, posvetila se detaljnom čišćenju stana. Otvoren prozor i promaha učiniše da se vjetar zavuče među njegove uredne složene papire na stolu i razbaca ih po sobi. Ona potrča da ih sakupi. Prva pomisao joj bi da sve vrati kako je i bilo i ništa mu ne govori jer se bojala njegovog nepovjerenja, posebno u tim momentima kad je stalno preturala po glavi razlog njegova odlaska i još više to iznenađenje koje joj je obećao. Nadala se duboko u sebi da će to biti ono na što istina još nije bila sasvim spremna al, duboko u sebi je to priželjkivala. Vjenčanje. Pravo vjenčanje. Sa zvanicama, s bijelom vjenčanicom, buketom, svim onim o čemu svaka žena čitav život sanja. Poče kupit listove i slagat ih po obilježenim stranicama, pomalo slučajno a pomalo namjerno bacajući poglede na ispisane redove. Na kraju znatiželja nadvlada oprez, složi sve listove po redoslijedu i poče čitati. 29

ŠESTI OD PET Ispod je manjim slovima pisalo Sjena jednog Taiba a onda je bilo prekriženo nekoliko puta. Poče da čita: Jusuf Rođen je kao najmlađe muško dijete u velikoj prodici Jakuba i žene mu Muškije. Tačnije rečeno, bješe dvanaesti sin. -Mašallah, Jakube, reče mu hodža Dervo, šteta bi bila ne dati mu ime Jusuf, po Jusufu pejgamberu, kad već toliko zajedničkog ima s njim. Jakub ga posluša. Bi mu drago da ga neko bar riješi tog razmišljanja o imenu kad nije mogao drugih briga. A briga je bilo. Trinaestero gladnih usta upiralo je pogled u njega svakog jutra. I tako, godine šezdeset i neke život poteče u Jusufa, sina Jakubova. Jedino je majčino mlijeko bilo samo njegovo. Sve ostalo zapadalo ga je po redu starosti. Molio je Boga još ko dječak da se opanci na nogama jedanaestog brata raspadnu kako ne bi zapali njega. A zapadali su, i veliki i poderani, kao i druge rite koje su od drugih iznosane visile s njega. No imao je Jusuf i nešto svoje. Imao je prelijepi osmjeh koji mu nije silazio s lica. Majka mu je govorila da se taj osmjeh pojavio još nakon prvog dojenja do sitosti, i eto od tad Jusuf njega nosi na licu. Imao je i jednu razliku od života poslanika po kom je dobio ime. Njega su braća voljela. Trebalo je stisnuti u selu pa makar zadirkivat Jusufa za nešto. Odmah bi se tu našla bar trojica - četvorica njegove braće da šakama, ili već čime stignu, riješe nesporazum i bilo kakvu drskost. Stariji su nekad kroz šalu, sanjajući stoljetni san da prokopaju brdo iznad sela i dovedu vodu znali reći: «Eh da se kakav kamička hoće s njega otisnuti pa malog Jusufa malo nareziliti, braća bi mu brdo sa poljem sravnila.» Godine su prolazile. Braća rasla, Jusuf bivao sve ljepši i ljepši. Kad prvom bratu već bješe dvadeset i četiri godine i djeca mu se izrodiše, zovnu ga jedne jeseni daidža mu Rifet da ide s njim u Njemačku. Iduće jeseni on zovnu i drugu odraslu braću. Uskoro Jakubova polja 30

ostadoše bez kosaca a torovi bez čobana. Braća su jedan za drugim stasavajući u momke odlazili put daleke zemlje. Jakub se nije žalio. Ni bez čeg ga nisu ostavljali, osim bez stalne vike i graje koju je imao u kući. A opet, i za to imao je Jusufa, njegov osmijeh i njegovu pjesmu. Bosnom se vrijeme u kluhko prelo. Šuškali dani i lijegale noći. Sinovi se ženili, rađali djecu i iz zemlje daleke slali i med i mlijeko. Samo je Jusuf, još neoženjen mada s isprošenom Ilhanom, pod strehom babine kuće dočekao noćnu bosansku moru. Uzalud su stizala pisma i pozivi braće. Ostao je, braći htjede poslat samo babu i majku, ali oni ne htješe ni čuti da odu sve dok je on tu... Šestorka Noć je lomila strah u grudima umorne šestorke. Zastali su. -Osjećam se kao šestar! reče Crni. -Zašto? -Ne znam. Cijelo vrijeme ovaj prostor između naših i njihovih linija vidim kao onaj bijeli list u školi u koji trebam ubosti šiljak šestara i opasat krug. -Možda je to zbog minobacača na leđima? -Možda. -Kako se ti osjećaš Hamo? -Ko kurirka M. kad odnese poštu vezisti Mehi. Za tren prostor ispuni nevidljiva svježina osmjeha. -Možete li se, molim vas, bojati šutke? procijedi Zufer mrtav ozbiljan. Svi pogledi se zaustaviše na njemu kao na onoj zamišljenoj tački gdje Crni treba da ubode svoj šestar. -Što ideš s nama kad ti smeta? zapita Muris. -Strah me ići sam! odgovori hladno. -Ima li šta protiv straha, Efendija? -Ima, još više straha. Nalet vjetra s rijeke donese hladnoću i šestorka utihnu. Dva svjetleća metka probušiše nakratko crninu iznad njihovih glava. Još malo i valja zagaziti vodu. 31

Muris je pažljivo pipao obalu. Ostali su pratili njegove stope. Zlata su vrijedile u minskom polju. Efendino uho osjeti dah. -Samo da ti kažem, onaj lijek protiv straha djeluje, oču sa usana razvučenih u osmjeh. Da ga prerano ne ufati šandoprc, pomisli Efendija i prisjeti se njihovog prvog susreta. Prikovani granatama u ničijem prostoru čekali su smrt svakim gelerom koji je frktao oko njih gaseći nadu u život kao što lokva na putu gasi čik cigarete. Smetala je u tim časovima nada. Tjerala na strah a on se više trpiti nije mogao. Onda se pojavio on. Kao da je iznikao iz trave. S budalastim osmjehom na licu. -Kuda ćeš budalo? pita li su. -Kad ne možeš nazad nije loše probati naprijed! čuli su. Za oko sat vremena granatiranje je prestalo. Njihove minobacačlije imale su prečeg posla. Smišljali su priču o ludom baliji koji se pojavljuje niotkud. Otad je s njima. Do njegovog dolaska bilo ih je pet pa su njega nazvali jednostavno ŠESTI. *** Nakon obavljene akcije skloniše se u mlin nedaleko od rijeke. Mlin nije nudio neku vele zaštitu u slučaju da počnu prebirati granatama, al' štitio je od iznenadne kiše i nudio priliku da se zapali. Zufer je previjao Murisovu nogu ne obazirući se na upadice ovog drugog. -Nemoj Zufere dragi ići u medicinske sestre, niti umiješ previjati niti dobro izgledaš! -Sačekat ću ja da injekcija protiv bolova prestane djelovat pa ću uživat u tom tvom humoru, odgovori mu Zufer. Ostali su pušili i gledali u Efendiju. -Reci mu! procijedi Crni i obori pogled. -Šta da mu kažem? reče Efendija i otpuhnu. -Reci mu da postoje pravila. Da se ponekad ponaša kao dijete.

-Pa eto, ti mu reci, uostalom, svi smo mi djeca. Jedina razlika je u našim igračkama. -Pusti te se te prazne priče, oglasi se Muris. Da nije bilo njega ne bi ja sad imao šta previjat ovdje. Zavlada ponovo tišina. Samo žubor vode što grebe prolomljenim koritom vodenice. - Jedva čekam da zagrlim Emšu, reče Hamo nakon nekog vremena. - I ja svoju Merku, doda Crni. - A ja se nadam da ću na ovu nogu konačno nekog pokupit? nastavi Muris. -Pa da i ja odahnem od brige oko tebe, dodade Zufer. -Samo da se on vrati, zabrinuto reče Efendija trenutak prije nego li se nakon gotovo nečujnog tapata njegovo lice pojavi na vratima. -Ljudi, jedva čekam da ih opet potprašimo, sleti mu s usana dok se razdragano počeo protezati mjerkajući upitno Murisovu ranu. -Jel' sve u redu, buraz? *** -Svi smo mi isti moj efendija. Neko ima slutnju, neko sumnju a neko strah! reče Šesti od petorice kad po referisanju u komandi nakon prošlonoćne akcije uđoše u svoj sobu. -Ne znam šta bih ti rekao. Tu i tamo treba odglumiti, reći što treba reći i što se želi čuti, no, tebi ta gluma ne treba zato ti takvom priznajem da se ponekad sam sebi činim kao izhrdan raonik, plazim i grebem po ovom životu a tek ponegdje ugrizem malo tvrdine i brazdu prevrnem. Volio bih biti odlučan i nepokolebljiv! Reče efendija. -Haha, ja više volim biti odlučan i nepokojebljiv, da izvineš. Otimao sam čitav dosadašnji život s trnokopom u ruci a babom za vratom, od gore za njivu. Ja na proljeće od nje ona na jesen od njive i livade za sebe. Da ne bi ovog rata na kraju bi uzimala od mene. -Živio si na selu. Šta imaš od škole? -Vrata i prozore. Skinuo sam ih i donio kući da babi i majki bar ne puše. Ionako su joj granate krov razorile, reče kroz osmjeh. 33

Ugasiše svjetla. Nekoliko minuta gorila je samo svijeća tišine a onda Efendija ponovo progovori. -Jak si momak, al' samo da znaš, zerhu su više bučan i zerhu više nasmijan da bih povjerovao kako u tom ne sakrivaš bunar tuge i gorčine. Ne moraš mi reći samo se nudim ako budeš imao potrebu. Odgovorila mu je tišina koju nakon nekog vremena opet on prekide. -Je li u pitanju djevojka? -Nije…u pitanju je žena. -Na to sam i mislio! uzvrati Efendija. -Nisi na to mislio, u pitanju je žena. Tuđa žena. -Znaš brate, sad bi opsovao da mislim da ima ikakve koristi od tog! -Zašto? Toliko je ružno? -Ne, ne, možda bi mi nekad bilo dok sam život i vjeru iz knjiga čito, sad mi je to što reče obično, sasvim obično i ljudski, no opsovao bih jer te upitah. -Ma ne beri brige, kad tad ćemo i do moga sela doći, a tad će svi saznati. -Zato si ovako objestan u ratu. Želiš poginuti i riješiti se boli? -Griješiš Efendija. Ovaj rat je prilika. Želim ako on pogine a ja ostanem, da budem hazur na njenu ruku. -Sad si me iznenadio, priznajem. Nije lijepo željeti drugom smrt. -Da mu je želim sam bi ga ubio. Ovo je onako, da budem uz Božiju. Moje ako na to moguće ako. Ništa ja ne želim. Ja sam hoću da budem spreman. Ako sam te iznenadio, neka sam. Zbog iznenađenja me i držite sa sobom, nisam li ja šesti od pet i neće li tako uvijek biti? -Nisi šesti od pet, ti znaš. -Ne smeta meni. Vas pet i ja šesti, višak od kog glava ne boli ili glava od koje višak ne boli! Tako mi je kroz čitav život. -Ne znam šta da ti kažem prijatelju! -Samo reci da može. -Može, zašto da ne bi moglo. *** 34

Samo što se uvedoše u san kasarnom odjeknu glas ezana. Oču se žamor. Oni koji su redovno obavljali molitvu krenuše prema česmama, oni koji su to činili samo u specijalnim prilikama proviriše kroz prozore pa kad ne vidješe komandantov džip nastaviše da spavaju. -Efendija, ezan, sabah! progovori Šesti koji još i ne bi zaspao. -Ezan jest, sabah nije, odgovori mu efendija. Ovo se opet onaj Muho prenuo iza sna. -Koji Muho? -Ma ima u drugoj četi jedan momak. Dobar praktičar vjere al' mu nisu sve ovce na broju. Kad legne samo mu je jedan san, da prvi ustane i ezan prouči. Vjerovatno su noćas u komandi i drugi imami pa je legao sa strahom da će ga neko preteći, evo vidiš. Tamam što smo sklopili oči on se prenuo. -Pa eno neki idu da klanjaju, hoćeš li im reći. -Ma ne treba se petljat gdje nam nije mjesto, ne petljaju se ni oni u naš raspored, snaći će se. Čudno mi da si se tako lahko ti probudio. -Ma nisam ni spavao. -Razmišljaš? -Ma došlo mi, pitam se hoću li ja biti puno griješan što još nisam otkrio Boga? Slabo znam o vjeri osim onog u mektebu što sam nekad učio a sad da budem pošten, zaboravio. I kad stanem da klanjam s vama ja ti ne znam ništa osim Elhama. Efendija se nasmija, sage ispod kreveta, izvadi neku knjižicu i prinese mjesečini uz prozor. Pročitat ću ti nešto: Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”. U tom trenutku ševa zapjeva, ali čovjek to nije čuo. Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”, i grmljavina se prolomi nebom, ali čovjek to nije primijetio. Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”. Sjajna zvijezda zasja, ali čovjek to nije vidio. I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!” I život se rodi, ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”. Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka… ali on samo otrese leptira i nastavi. )e shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon… -Jesi to ti napisao? upita Šesti. -Nisam, ali mi se sviđa. -Eh, liči mi na tebe a opet ne bih volio da je tvoje. -Što? -Pa ti umiješ govorit baš onako kako ja razumijem i po tom se sviđa, a opet nekako je to mehko, ne znam kako da kažem, nekako ženskasto, a ne bih volio da mi komandir bude takav. Na trenutak zašutiše a onda se ponovo javi Šesti. -Znaš, ja Boga baš doživljavam tako kako je tu opisan, samo, ponekad se bojim da sam ja daleko od Njega. -Zašto? -Zbog grijeha. -Kakve to velike grijehe misliš da si napravio? -Vrijedi li i dalje ona ponuda za rame za plakanje? -Heh, da mi je to od tebe doživjet, da zaplačeš, pristao bi da ne spavam dva-tri dana, reče efendija kroz smijeh. -Ma neću plakat, nego sve nešto kontam, možda ipak u ovom ratu ja poginem a nikad nikom nisam ispričao svoju priču. -Hajde ne budali, o čemu razmišljaš. A priču pričaj ako ti se priča, svakako sam se već razbudio. -Zove se Ilhana. Ilhana Šeha. Mlađa je od mene četiri godine. Od malena su je pratile dvije zvijezde, ljepota i bogatstvo. Otac joj je još šezdeset i neke otišao za Njemačku. Fine pare zaradio. Kuću napravio. Uz kuću je valjda htio pravit i djecu, al' nije mu se dalo. Imao je samo nju i to, da budem iskren, niko u selu nije vjerovao da je njegova. Rodila se nekako van datuma. -Kako van datuma?

-Pa on bi dolazio jednom godišnje iz Njemačke gotovo uvijek u istom mjesecu, a ona se rodila mjesec prije tog mjeseca njegova dolaska. -Zar se to na selu može sakrit? -Ne može, al' šta ćeš, ni žene nisu previše ogovarale. Kad te neko bije jer si nerotkinja svejedno ti je hoće li te kasnije biti što si s drugim legla, bar si oprala obraz za one prve optužbe. -Dosta logično, no ne bih se zakleo da je i ispravno, dodade Efendija. -Bilo kako bilo, ona se rodila. Isprva valjda ni on nije shvatio da se ne poklapa pa je častio sve redom i pričao kako je sljedeći sin. Valjda je u svemu tome uz pomoć pića popustila vremenom obazrivost kod onih s kojima je dernečio kad bi dolazio, pa mu je neko jednom dok je govorio o tom svom nerođenom a spremnom sinu rekao, da će se roditi, samo dok mu Zlata smjeri na pravoga. Zlata mu je bila žena. Tad je valjda i njemu puklo u očima. Već tu noć je išibao a sutradan nestao. Kad se vratio, nije bio sam. Nepoznati ljudi su došli s njim. Sve mu oduzeli. Ostala mu je doduše kuća, al' opuhana ko konjske jasle. Za godinu dana je na kocki, piću i ženama prokockao i proćardao sve što je zaradio za jedno desetljeće. Tako je Ilhani od ono dvoje što je prije krasilo ostala samo ljepota. Dva puta je on i nju i majku izgonio iz kuće, al' Zlata, ma šta pričali za nju, nije htjela da babi još veću sramotu nanese, a zbog Ilhane ni na most pa skočit nije mogla. Trajale su te trzavice i skoro dvije godine a onda se primirilo, on je prestao piti ponešto počeo i raditi i sve se naoko smirilo. Tad nekad smo se i nas dvoje našli. Babo joj je bio nabavio dvije krave a kako smo im blizu, komšiluk gotovo, često smo miješali hajvan i čuvali zajedno. Tu su ti ti problemi. Da sam je zagledao dok joj je babo bio bogat moji ne bi imali ništa protiv, al' ovako, budući da mom babi nije nikad pošlo za rukom da stekne neko bogatstvo ostalo mu je da tu žeđ napaja vizijom poštenja. Čim su nas u selu skontali da smo ludi jedno za drugim posjedao bi me na tronožac u sobi i držao vazove. Ne zamjeri na izrazu, al' znaš na što mislim. -Znam šta znači vaz, ne sekiraj, i meni su vazili.

-Posadio bi me preda se i nekad i po sahat pričao o poštenju, o tom kako je on za rad tog poštenja čitav život i ostao siromah al' mu nije žao, kao bogat je u duši. Čuo sam mu tu priču hiljadu puta i bio dovoljno zreo da shvatim da on njome nadomješta kajanje što nije imao hrabrosti kad su drugi otišli put Njemačke za boljim životom da i on ode za njima. Znaš, mog oca je baš kao i mog dedu Husrefa kroz život proganjala sjenka pradede mi Adema. Oženio se iz Sarajeva udovicom koja mlada ostade bez muža. Bila je sirota al' njen svekar je prihvatio ko rođenu šćer i kako nije imo svog evlada sve imanje dao njoj po samrti. E tad ti je moj dedo pohasio. Odo se piću, kocki, ženama. Na posljetku doveo i nekakvu Švabicu na pranenu Umihanu. Helem, ubrzo je spisko što je beg godinama stico. U to obolio, Švabica mu otišla a on na postelji osto deset godina. Umro je uz drugi svjetski rat. Narod ga preziro, jedino ta pranena, kažu ko evlija bila, pazila ga do smrti mu. Sama je jako dugo živjela, devedesetu dočekala, kažu da me je voljela iznad svega, al eto, mali sam valjda bio, ne sjećam je se. Umrla je kad sam imao tri godine. Dedo je valjda pamtio oca i nosio taj stid njegov u sebi. Živio da mu neko kaže kako je isti majka a valjda nije imao sreće jer je ličio na babu mu ko jaje jajetu, baš kao što kažu i za mog babu. Helem, ja sam ti po njihovom imao sreću da budem likom na pranenu Umihanu. Valjda sam zato i deverli glave. Možda pola od ovog ne bih znao da nije bilo tih pridika babinih a kasnije majčinih objašanjavanja, mada ih skorom nisam ni slušao, jedva bi čekao da završe pa da s prvim mrakom odletim mojoj Ilhani u bašču. No jedne večer nije me sačekala. Sutradan je nije bilo ni u čobanluku. Umjesto nje, krave je čuvala njena majka. Tek nakon sedmicu ujagmio sam da je vidim i popričam s njom. Saznao sam šta je donijelo red u njihovu kuću. Roditelji su bili odlučili da njenom ljepotom vrate nekadašnje stanje. Tražili su bogata zeta. I valjda ga u svojim glavama bili i našli. Jedan Jusuf, sin Jakubov, iz susjednog nam sela imao je puno braće i svi su listom do rata završili u Njemačkoj. Fin i lijep momak. Znao sam ga. Babo joj je čekao da napuni sedamnaest i bio je spreman da ode i ponudi je Jakubu, Jusufovu ocu, ko da će je ovaj za se uzimat a ne za Jusufa. - A ona? Kako je ona reagovala?

-U početku je sve bilo isto, nalazili bi se ponekad kradom, ostavljali jedno drugom pisamca. Ja sam radio i štedio ko crv. Nadao sam se da će doći neko rješenje i borio se da budem spreman. A onda je mene zakačila vojska. Godinu dana u Zaprešiću. Pisao sam joj al' znao sam da pisma ne dobija. Kad sam se vratio sve je bilo gotovo. Na ruci je nosila prsten, oko vrata ogrlicu. Bila je dogovorena. Tad sam pio k'o ćuko. Sve što sam bio uštedio tad sam popio. Uspio sam nekako da se jednom nađem nasamo sa njom, tad mi je rekla da ne može drukčije. Otac i majka je zaklinju mlijekom koje je dojila. Rekla mi je da me ne voli manje, al' da ne želi učiniti nešto što će starog šejtana iz njene mladosti vratiti u njihovu kuću. I zaista stanje im se popravilo. Jakub je pomogao njenog oca, ovaj kupio traktor i po selu obavljao mnoge poslove te lijepo i zarađivao. U nekolika navrata i neka Jusufova braća su navraćala do njega, planirali su neku poljoprivrednu zadrugu pokrenut. - Kako si gledao tog Jusufa? -Nisam bio ljut na njega. Mislim da on i nije znao za nas, a inače, on ti je više komad duše nego li komad čovjeka. Ne bi ti znao reći šta je da nije imao muški izgled. Toliko je lijep da bi i žensko mogao biti, i mehak, nježan, osmjeh na licu, pjesma na usnama. Nekad sam čak mislio i da nije baš sav svoj. -Nisi mu nikad prišao i rekao? -Mislio sam doduše, al' rijetko sam bio trijezan a u pijanstvu sam nekako zamrzio i sebe pa jedno vrijeme mislio da sam i nju. Odgađala je brak nekako. Izgleda da se ni Jusufu nije žurilo a i njeni nakon što su ostvarili veze s njegovim nisu previše navaljivali. Onda je došao rat i sve je trebalo na brzinu. Htjeli su da se vjenčaju i što prije krenu za Njemačku. Tu im je Jusuf svima pomrsio račune. Nije htio da ide. Mada da ti iskreno kažem, vidjevši šta se sprema u tom sam i ja osjetio dašak milosti. Rekoh ako će je to spasiti rata neka se uda i za drugoga. Dvije večeri prije ugovorenog dana vjenčanja poslala mi je po jednoj rodici pismo i pozvala me da se nađemo. Sreća pa nisam pošao ni previše pijan a ni previše trijezan. Tamam rekao bih. Tamam da utolim ljubav a da ne raspojasam strast. Ona je pričala, malo se smijala, malo plakala. Vidio sam da me voli al' i da će se svejedno udat za njega. Osjetio 39

sam se ko kakvo žensko. Postavljao sebi neka pitanja o svrsi i svemu a onda zaželio da joj složim šamar, da je uvrijedim, učinim nešto dovoljno loše da me zamrzi i time prekinem to za sva vremena. -I jesi li? -Jesam! Tako jako da sam se prepao da se ne ubandači. Al' nije, samo je zaplakala. Rekla mi da me oduvijek voli, još od onih dana kada je bila djevojčica, spominjala mi sve one trenutke kad me krišom gledala, sanjala. Nisam je mogao slušati, pri odlasku sam je odgurnuo od sebe kada je pošla da me zagrli i čuo ono što ti prije rekoh: “Voljela sam te, volim te i uvijek ću te voljeti!” Nastalu tišinu nakon nekog vremena prekide efendija: -Takav je život, sve ko nešto izvanjski a u stvari najteži je onaj što ga u sebi kuhamo i mijesimo. -Da. Tad sam bio načisto da je moram prestat voljet. Zato sam i otišao od kuće čim je prva puška pukla. Nije linija za mene. Puno vremena za razmišljanje. Mislio sam da ću je nekako zaboravit. Al, to ti je ko rodni prag. Što si dalje od njega sve ga više voliš. Kad po noći gledam mjesec, vidim njeno lice. Jel' mi grehota? -Grehota!? Ne znam. Mislim da Bog ne sudi za ono što nije u našoj moći, a mislim da ta ljubav niti pita kad će, niti gdje će smjeriti. Ona ti je ko grom. Samo trebaš paziti, rane najdublje ljubavi dovoljne su da stvore prilično veliku mržnju. -Jes' vala, dobro si to rekao, baš ko grom. Kad te ošine, ošine, a mržnja ponekad mislim da bi mi bila blagoslov. Obojica utonuše u misli. Šesti je sklapao potrgane papiriće sjećanja, vraćajući sve noći slične toj u kojoj se nalazio a u kojima je šaptao svojoj Ilhani, tuđoj Ilhani... Efendija koji prihvati da ga zvanjem umjesto imenom zovu puštao je da mu ispod sklopljenih kapaka prolaze prošle godine. Na samom početku rata, kad tek je stasavao iz golobrada mladića u zrela insana i pojmio kolika je razlika između riječi vjere učenih u školi i njihove sprovedbe u životu morao je kao i Šesti napustiti svoje mjesto. Njega nije otjerala ljubav, ili možda jeste, samo druge prirode. Još nije bio okusio žestinu rata, vatru bitke, sjedio je s borcima na liniji, gorljivo 40

im prenosio znanja vjere o kojima je učio u školi. Zborio im o veličini džihada, svete borbe na putu Božijem i veličini šehadeta, smrti na tom putu. Stariji su ga slušali bez riječi. Vidio je da njegova priča ne pije mnogo vode kod njih, al nisu ga prekidali pa nije ni on svoju priču. Onda, nakon šehadeta jednog mještanina, dok je pokušavao drugima dočarat veličinu njegove žrtve, momak njegovih godina stade ispred njega, unese mu se u oči i vidljivo ljut reče: «Slušaj efendija, toliko fino pričaš o tom šehadetu da mi nikako nije jasno šta ćeš ovdje, što ne ideš u borbu, što ne pogineš kad je toliko fino!» Ostali borci ustadoše i odvedoše mladića u stranu koreći ga za te riječi, no, on, efendija, osjeti žaoku bola u svom srcu, osjeti žeravicu stvarnosti. Ma koliko on nije govorio ništa što tačno nije, ipak, mladić je u pravu. Učen je da riječ bez djela ne vrijedi. Nakon neprospavane noći oprostio se s roditeljima, uz teške suze svoje majke i muški težak ali ipak i topal očinski pogled uputio se ka obližnjoj planini gdje bila baza jedinice koja je važila za najjaču i svoojim postojanjem ulijevala sigurnost borcima na okolnim linijama. Primiše ga kao što primaju svakog. Niti ga tetošiše što je efendija niti mu zbog tog išta prikačiše na pleća što drugim nisu. Godilo mu je to. Nakon skoro šest godina ponovo je bio čovjek kao i ostali. Zvali su ga njegovim imenom, zvali su ga vojnikom i bio je vojnik kao i svi drugi. Ne efendija, samo vojnik. Prošao je brzu al dobru obuku. Naučen da sluša starije još u medresanskim danima nije mu teško padala disciplina. Grupa s kojom je obučavan bila je nešto mlađa od njega, za godinu-dvije. Samo je komandir bio stariji. Mladi, jaki i hrabri. Na obuci su ih učili da se povjere jedni drugima. Da svaki pred svima ispriča svoju životnu priču. Onda, kad bi ispričali, rekli bi im da sve to zaborave. Da nemaju kuće, da nemaju braće, da imaju samo sebe i da su sad jedni drugima jedina porodica. Da su došli dobrovoljno, da su se dobrovoljno javili u taj odred i da je njihov život pripada borbi, kad ga borba zatreba ima da se da. Većina mladića u grupi redovno je klanjala a s vremena na vrijeme dolazili su i ugledni predavači i držali im predavanja poput onih koje 41

je on nekad držao na liniji u svom mjestu. Samo ovdje niko nije ustajao da se usprotivi. Rat je postajao sve zlokobniji. Vijesti koje su stizale o stradanju njihova naroda činile su da vrije krv u njihovim venama. Svaka trunka obuke shvatala se kao dug i Bogu i narodu. Iz dana u dan stasavali su u dobro obučenu grupu i jedva čekali da ih povedu u borbu. Znali su da neće čuvati liniju, da ih obučavaju za napade i proboje neprijateljskih linija. Nakon završetka osnovne obuke podijeli su ih u grupe po dvanaest ljudi i svakoj dodijelili po jednog starijeg vojnika, u borbi već okušanog, za komandira. I onda je došla i ta večer. Ušao je komandant i saopćio im da se tu večer dobro naspavaju, da će ujutro rano krenuti u svoju prvu akciju. Legli su na svoje krevete u bazi i ćutke gledali u plafon. Ma kako je komanda bila jasna, da se spava, niko osim komandira voda nije spavao. On je valjda bio navikao na to, no oni, nisu. -Je li te strah? pitao je neko. Da, bilo ga je strah, neka čudna ledena ruka grebala je prsima, uvrćala stomak, stezala mišiće, gušila dah, no, naučeni su da se takva pitanja ne postavljaju pogotovo da se na njih iskreno ne odgovara. «Svi mi osjećamo strah, ali borci ove jedinice ne smiju to pokazat, ne smije se to vidjeti na vama kada prolazite naše linije i saborce na njima a pogotovo ne pred neprijateljem. Ko nema hrabrosti ili je ne može odglumiti neka se odmah povuče!» bile su riječi koje im je komandant ponovio nekoliko puta u svojim obraćanjima. -Nije hrabar onaj ko se ne plaši nego onaj ko zna čega se treba bojati!, odgovorio je sjetivši se riječi nekog vojskovođe o kojem je učio u školi. Učinile su mu se sretna sredina između onog što im je rečeno da trebaju govorit i istine koju je osjećao u sebi. Krajičkom oka, neprimjetno, prebirao je lica i pokrete onih koji su ležali oko njega. U potrazi za svojim stanjem mjerio se prema drugima. 42

Jedni su mirno gledali u plafon, drugi se prevrtali, treći šaptali dove i sure koje su znali. Neki su i spavali. On je ponavljao u mislima riječi kojih se držao od kako je ovaj rat počeo. Ponavljao je zikr La havle ve la kuvvete illa billahi, da nema moći i snage osim u Boga i tako je i zaspao. Probudili su ih prije zore. Mnogo puta uvježbani u rekordnom vremenu su ustali, uzeli svoju opremu i bili na kamionu pred bazom. Minut-dva sačekali su komandira a onda je kamion krenuo. -Momci, da bude jasno, ovo nije jedna od vježbi, s jutrom se očekuje napad na jedno naše selo i mi imamo naređenje da prije tog napada napadnemo njih. Pregledajte polahko još jednom svoju opremu i kad izađemo iz kamiona neću da čujem nijednu riječ dok ja ne upitam. Nakon nepun sat vožnje kamion je stao i oni iskočiše željni da vide gdje su. Kamion je stao na kraju šumskog puta, pored betonskog korita. Dočekalo ih je pet-šest ljudi s linije. Postrojili su se u zbornu liniju i čekali da komandir završi razgovor sa tim ljudima. Okrenuo im se i rekao da imaju deset minuta da klanjaju sabah. Svi su već ustajanjem u bazi uzeli abdest i samo pogledaše u komandira. Komandir pogleda u njega. Ponovo je bio efendija. Istupi naprijed i okrenu se u pravcu gdje im rekoše da se nalazi kibla. Osjetio je tremu poput one kad u medresi prvi put pod budnim okom profesora predvodiš džemat. Glas mu se činio i previše drhtav a opet i previše tih. Hladna zemlja na koju položi čelo na sedždi dođe mu kao mehlem, da ga smiri, da ga razbudi. Drugi rekjat je klanjao mnogo lakše, osjeti čak i neku posebnu milost kroz taj čin da ipak u tako odabranom društvu ima nešto što ga promeće naprijed. Nakon namaza tiho prošaputa dovu Bogu: «Ne daj mi Bože da svojim kukavičlukom i nesposobnošću ukaljam ovo zvanje svoje!» Krenuli su u koloni jedan za drugim. Prvo uzbrdo, pa nizbrdo sve dok ne stigoše u malo seoce u podnožju brda. Dvojica koja bjehoše iz tog mjesta prođoše naprijed do komandira i uskoro i ostalima objasniše gdje su neprijateljske linije. Trenutak rasporeda za borbu bio je ujedno i znak kako ih je komanda vidjela na obuci. 43

Efendija se razočara kad ga komandir ostavi u pozadini sa dvojicom koja će pružati podršku skupa sa vojnicima na liniji njima koji će krenut na neprijateljske rovove koji su bili pedesetak metara naprijed. Osjeti val stida i razočarenja. Osjeti svu sitnost svoga bića. Prvo kroz činjenicu da nije odabran da ide naprijed a onda i kroz činjenicu kad čuvši da ostaje kao podrška osjeti i određeno olakšanje. Mrzio je tu svoju plašljivost i skoro molećivo pogleda u komandira. -Treba mi neko zreo za podršku, reče mu ovaj očito shvatajući njegove misli. Godiše mu te riječi mada ga nije napuštao osjećaj da su izrečene samo da smire njegovu sujetu. Tad mu komandir pruži ruku i reče riječ od koje njemu tijelo zadrhta. -Halalosum, efendija! -Halalosum! odgovori a onda gotovo mehanički uz iste riječi rukova se sa ostatkom grupe. U pamćenje mu se ureza čuđenje ljudi s linije koji su tu bili. Smjestio se u razrušenu kuću odmah ispred linije, desno od njega sa sijačem bili su Samir i Ekrem. Ostali iz grupe nastavili su puziti kroz jutarnju maglu, rosnom travom ka neprijateljskim rovovima ispred njih. Efendiji je godila samoća jer nije bilo nikog da vidi kako mu se noge tresu dok kroz mali otrov promatra prostor ispred sebe, a opet, smetala mu je jer nije imao nikog da mu postavi pitanje šta da radi. Obuka je govorila da treba od trenutka početka pucnjave da vatrom pokriva neprijateljske položaje, ali on ih kroz maglu skoro nije ni vidio, uz to pored tranšeje koja se nazirala tu je bilo i nekoliko kuća sa mnoštvom prozora od kojih je svaki mogao biti neprijateljski vojnik. Gdje da puca? Koga da pita? «Bože, ne daj mi da neko pogine zbog moje nesposobnosti, naputi me na potez dobar i čin ispravan...!» *** 44

Mada je u svijesti tražio pucanj koji se trebao čuti nije ga mogao naći. Prvo se začuo jauk njegovog prijatelja s kojim je dijelio dvospratni krevet u kasarni. Začuo se negdje ulijevo od njegovog vidokruga. Kao odgovor na nj iz neprijateljskih rovova osula se žestoka paljba. Tišina se odjednom rasprsla u hiljade reskih zvukvoa. Samir i Ekrem nemilosrdno su trošili svog sijača. Začuše se i rafali s linije. Naprijed su odjekivale eksplozije bombi za koje nije znao bacaju li ih njegovi ili neprijatelj. Šta se dešava?, pitao se. Da li da puca i na kog da puca? Magla se dobro prorijedila ali on nije sa svog mjesta vidio nikakvu metu. Poželi da otrči do Samira i Ekrema samo da mu kažu gdje neprijatelj a onda se sjeti komandirova pogleda, duboko zagrize donju usnu i osta na mjestu budno prateći prostor ispred sebe. Uskoro se ukazaše dvojica saboraca kako vuku ranjenog Edina. Samo što ga skloniše za kuću unutar linije kad u nju pogodi projektil iz ručnog bacača. Krajičkom oka vidje neprijateljskog vojnika iza kuće ispred njega kako ponovo podiže ručni bacač. Sad će gađat ovu kuću, pomisli. Vođen unutrašnjim nagonom otkotrljao se do kraja prostorije i iskočio na gornju stranu. Pri doskoku ga stiže jak udar detonacije i oblak prašine. Pitanje: da li je čitav?, ostalo je u sjeni onog što je vidio dok je iskakao. Neprijatelj se spuštao šikarom niz strminu iza kuće. Dobro je čuo tog jutra lokalnog komandira kao tvrdi da su te linije iza njihovih leđa utvrđene. Izgleda da to nije bilo tačno. Četnici su bili skoro na dvadeset metara iza njih. Izvadi dvije bombe i ispravljajući se u čučeći položaj baci ih u šikaru gdje čas prije vidio dvojicu. Bombe eksplodiraše a kao odgovor oglasiše se rafali neprijatelja. -Predajte se balije opkoljeni ste! dolazio je glas iz šikare. Sama pomisao na zarobljavanje ledila je krv u žilama. Pretrčao je desetak metara do male sušare gledajući da kuća u kojoj je bio ostane između njega i linije kako bi mu leđa bila zaštićena. Izvadi i treću bombu i baci je u šikaru iznad. Jauk koji je začuo vrati mu samopouzdanje. Meci su fijukali kao razbješnjele ose. Sa svake strane. Vidio je kako je Samir sijač smrti prebacio na ove što dolaze s leđa. Ekrem mu je 45

mahao i pokazivao nešto grozničavo rukama. Nije mogao da shvati šta. Promijenio je okvir u strahu a da nije ni ispalio metak iz njega. Odluči proviriti iza ćoška i skameni se. Tamam kad je čučeći izvirio niz strminu prema šupi strčaše dvojica četnika. Pucao je instinktivno i neprecizno. Skoro podsvjesno je gledao kako njegovi meci paraju ledinu ispred njihovih nogu. Sreća je bila što ga nisu očekivali tu pa su na tren zatečeni zastali. On ispravi cijev i prvog pogodi direktno u grudi dok se drugi bacio na stranu gdje se otkrio Ekremu i Samiru koji ga zakovaše rafalima iz sijača. Skoro ne dišući opali još po dva metka u svakog, dograbi bombe sa opasača prvog i bez razmišljanja ih baci u šikaru iznad. -Tako je momci, hvatajte ih žive, druga četa opkoli... derao se Kemal koji se pojavio iza kuće udesno od njeg neprestano pucajući. Efendija mu se divio gledajući kao uspravno pretrčaje prostor između objekata i dere se punog glasa. Odakle mu glas pitao se. Njegovo suho grlo puštalo je samo krkljanje kada bi poželio da vrisne. -Zaokupi efendija!, čuo je Ekrema, povlače se, zaokupi!» Efendija konačno proguta gutu straha u grlu, uzviknu tekbir koliko je mogao glasno i potrča u šikaru. Nešto neopisivo kolalo mu je venama, osjećao se lahak, ono nešto što ga je čitav život sputavalo kao da je nestalo iz njega. Dokopavši se ravnijeg terena poče pucati ispred sebe osjećajući kako mu s tim pucanjem raste neka raspojasana obijest. Skoro da se počeo smijati. Iz šume na kraju ledine kojom se šikara nastavljala jasno je vidio neprijatelja kako puca na nj. Meci su fijukali okolo ali i pored njegove neopreznosti ne pogodiše ga. U takvom stanju stiže ga Kemal i povukavši ga za ruksak obori u zaklon. -Jesi ti lud! prodera se na njega.

Efendija nije imao pojma šta da mu odgovori, tek, bio je svjestan kako je taj trk na granici smrti moćan i oslobađajući. Trk iza kojeg se može pričati o veličini džihada i uzvišenom položaju šehadeta. Hiljade tona straha odletjele su u jednom trenutku u havu a nastalu prazninu popunila je neka ugodna toplina koja je kočila svaku drugu misao. Tu sazna od Kemala da je jedan momak iz njihove grupe poginuo a komandir i drugi momak su teže ranjeni u prethodnim dešavanjima. Poginuli je ostao među linijama a ranjeni su u kući ispod njih. Linija je poprilično stabilna prema starim položajima loša je situacija ispred njih. Osim njih dvojice, Ekrema i Samira ne zna se tačno koliko je mještana na poziciji lijevo. Niko nije očekivao da će napasti iz ovog smjera. Treba izdržati dok ne stigne pojačanje. Ono što su učili na obuci ubrzo se pokazalo tačnim. Neprijatelj nakon neuspjelog proboja povlači nakratko svoje snage a teren poklapa granatama. Minobacačke granate padale su jedna za drugom a mali teren na kom je smješten klin linije uskoro se pretvorio u dimnu zavjesu. Valjalo je naći dobar zaklon jer iza granata uslijedit će sigurno pješadijski napad, dal' opet preko čistine kojom su jutros pokušali ili direktno s linije nisu znali. Neprijateljske snage bile su mnogo jače nego se pretpostavljalo. Kemal i efendija ležali su jedna uz drugog u svom malom zaklonu stišćući usne pri svakoj detonaciji. Obojici im je to bilo prvo vatreno iskustvo pod granatama a kako se intenzitet granatiranja povećavao i granate padale sve bliže njima polahko su se navikavali na pomisao da bi moglo biti i zadnje. Imali su samo grudobran koji ih je štitio od puščane paljbe neprijatelja ispred njih. Skoro na otvorenom bili su lahka meta gelerima koji su zlokobno frktali. Razmišljali su da se povuku do one kuće ispod ali tada ne bi vidjeli neprijatelja dok im ne priđe na desetak metara. -Nemoj me ostavit ni po koju cijenu!, prošaputa Kemal nakon što jedna granata eksplodira nekoliko metara ispred njih. -Ja se jedino bojim zarobljavanja, ako budem u nesvijesti a ne mogneš me izvući, ubij me, bilo šta. Zakuni mi se Bogom.

Efendija je gledao u njega a riječi koje je čuo djelovale su mu kao san. Uporno se napinjao da izbjegne jasnost da se sve to uistinu dešava i pobjegne u neku sigurniju misao. Misao da je u bazi i da sve to sanja. Nekako mu se ona gorčina koja ga otjerala s linije u selu učini beznačajnom naspram ovog u čemu je sad. -Sve će biti u redu, reče mu prisjećajući se šta bi sam volio da mu neko kaže. Riječi zaista umiriše Kemala i efendiji bi drago da ih je rekao. -Ima li išta za proučit?, upita ga kad granatiranje malo stade. -Moli Boga šta želiš, On sve jezike zna a sad se dova prima!, reče mu. Čudio se kako borac čijoj se hrabrosti malo prije divio, sad od njega, prestrašenog ko promrzao kukurjek, prima mir. Zar je moguće da njegovo zvanje ulijeva toliko povjerenje. Nakon prestanka granatiranja nastupilo je zatišje. Očekivao se napad, al' niko se nije primicao. Izgledalo je da su zbog gubitaka ipak odustali od namjera za taj dan. S linije su izvlačeni ranjenici, a pred podne plavokosi Senad dopuza do njih i reče da će zamijeniti efendiju a da on ide do kuće ispod gdje ga traži komandir. Komandir je ležao na spužvi u podrumu kuće. Bio je vidno poblijedio a rame i lijeva ruka u krvavim zavojima. -E efendija, kako si? reče pokušavajući da se nasmije. -Dobro sam, hvala Bogu, kako vi komandire? -Ma evo, biće dobro, malo me zakačilo. Sjedi! Efendija sjede do njega s poštovanjem u pogledu spram njegova zvanja i stanja. Komandir dade očima znak dvojici vojnika da ih ostave same. -Vidi, efendija, želim ti nešto reći, mlađi si od mene al efendija si. Nisam pristao da odem s drugim ranjenicima, no, nisam siguran da ću još dugo izdržat. Neko treba vodit ove momke dok pomoć ne dođe, koga god izaberem drugi će biti uvrijeđeni, takvi ste vi mladi, no ti si efendija, ako izaberem tebe, složit će se, imaš nešto što oni nemaju. 48

-Ma ne znam jesam li ja za tog, strašiv sam! -Svi smo strašivi, efendija, mada sam ja čuo da si ti jutros skinuo dvojicu i to prsa u prsa. -Ma jesam al' to je bilo slučajno. -Ništa nema slučajno, na kraju krajeva vojska smo, ja kažem naredbu a ti kažeš, tako je, zar ne? -Tako je. -Eto, to smo završili a sad hoću nešto drugo. Znaš, ako preživim ovo zaboravi, ako ne preživim obećat ćeš mi nešto. -Šta god kaže komandire. -Dole u bazi, znaš našu kuharicu Jasnu? -Znam. -Ona je moja djevojka, i vjereni smo, htjeli smo se vjenčat, ali rat nikako da stane. Znaš, pojeo sam govno sa njom. -Ne razumijem. -Spavali smo skupa, razumiješ. Efendija osjeti nelagodu i obori pogled a komandir nastavi. -Zreo si ti čovjek, ne znam šta će bit ako je trudna, hoću da je zaštitiš, opravdaš. Znam da smo pogriješili, nisam ja Bog zna kakav vjernik, al vjernik sam, razumiješ. Žarko želim da je trudna i da mi rodi sina, znaš ja nemam nikog i neću da mi dijete bude kopile, jer nije. -Preživjet ćeš ti, reče efendija u želji da time pobriše sve drugo što je čuo i izbjegne omču odgovornosti koju nije shvatao ali je osjećao da ga steže oko vrata. -Možda, a možda samo kroz ovu patnju okajavam svoje grijehe, nisu li tako pričali da Bog nekom oteža smrt da bi se očistio od grijeha? -Da, tako kažu u knjigama. -Eto vidiš. -Može li na motorolu dobit bazu? -Mogu, al' nas prisluškuju. -Nema veze, mislim da neće smetat, zovi. 49

U slijedećih pola sata svi koji su imali pristup liniji koju je koristio efendijin komandir prisustvovali su neobičnom događaju. Efendija je preko motorole vjenčavao komandira i Jasnu. -Zejno komandir ti nudi brak pristaješ li? -Da! -Svjedoci jeste li čuli? -ŠŠŠŠ čuli, prijem! -Druga četa, čuli , prijem!... Na kraju su im četnici sa susjednih linija poslali kanonadu granata kao čestitku za vjenčanje. Komandir ga je gledao kao sveca a on pokuđene glave svjestan da je učinio nešto neobično razmišljao je šta će mu reći stariji alimi u komandi ako se vrati. Uhvati ga strah pri pomisli kako će ga izribat za šegačenje sa šerijatom. Dobro mu dođe granatiranje da zaboravi na taj strah. Strah na strah! Sjeti se Mešine rečenice «Boj se ovna boj se govna, kad ćeš živjet!» Komandira su tu večer odnijeli ka bolnici živa. Došlo je pojačanje i s njim i novi komandir tako da efendija odahnu od pomisli u šta se uvalio kad je pristao na komandirove riječi. Mislio je na svog komandira i o tom kako oni koji su naizgled vrlo jaki u stvari imaju vrlo osjećajno srce i vrlo su ranjivi. *** Dani koji su slijedili pisali su nove priče i nizali nove mezare na bosanskim mezarlucima. Uspjeli su treći dan probiti liniju no po povratku u bazu sačekala ih je tužna vijest. Njihov komandir je umro u bolnici. -Je li je vidio?, pitao je efendija. -Jeste, umro joj je na rukama!, rekoše mu. Iako ga nije nešto posebno poznavao svi saborci počeše efendiji dijeliti saučešće kao da mu je brat. Navečer se iskupi i komanda. Efendija je već bio načisto sa sobom da se neće kajati radi onog što

je učinio i smjerno je čekao spreman da otrpi grdnju moralista u brigadi. Zovnuše ga nasamo nakon obraćanja vojsci. -Ko ti je dao pravo da vjenčavaš?, reče načelnik štaba za moral. -Niko! -A ti si opet vjenčao i to preko motorole! -Jesam! -I šta misliš jel' to u redu? -Ne mislim ništa, učen sam da je vjera u srcu, moje srce tad je reklo da to trebam i ja sam to uradio a vi sad radite šta hoćete! -Polahko, polahko, zar nisi učio u školi da koristiš razum? -Jesam? -Pa što ga nisi koristio? -Jer ga nisam imao, kad je puklo razuma je nestalo, srce me držalo gore i srcem sam mislio. -Nećeš dobiti kaznu, al pošto si malo previše poletan nećeš u brigadi više obavljat nikakve vjerske dužnosti dok ti se ne odobri, jesmo li jasni? -Jeste! -Onda, smo se dogovorili, a sad ti komandant želi nešto reći. Efendija se okrenu prema komandantu a ovaj ga pogleda. -Bio si dobar prošlih dana. Pošto te komandir postavio za zamjenika iza sebe i ja i borci smo složni da to i bude tako. Od sad vodiš svoj vod. Drugi će ti objasnit koje su ti obaveze i ko će popunit mjesta šehida. Zbog neslaganja vojnika sa odlukom načelnika za moral svi vojnici ga umjesto imenom počeše zvat Efendija. Slijedom čudnih okolnosti stiže ga ono od čeg je pobjegao. Pokušavao je od drugih komandira naučit kako da se ponaša u novoj ulozi koju je dobio. Znao je da mora ići prvi, jedino na što se nikad nije do kraja navikao bilo je da govori drugima gdje će. Teško mu je padala pomisao da će neko poginut jer ga je on tu odredio. Zato su ka dje god bilo moguć raspored određivali zajednički. *** 51

Rat je imao svoje priče i one su se vezle dalje. Prilikom jedne akcije pojavila se gusta jutarnja magla, koja im je omogućila da neopaženi uđu u neprijateljske rovove i zauzmu ih. Tu poče priča. Borba i stradanja tražile su mistično, tražile su nešto nadnaravno i uskoro se u njihovoj brigadi a onda i šire vezla priča o njima. Legenda o tom kako ih neće metak, kako znaju postat nevidljivi kad on, Efendija, nešto prouči i sve ono o čemu su drugi maštali. Njegov vod je u toj akciji ostao na pet ljudi ali ga komanda nije popunjavla. Razgovarao je o tom s komandom a oni mu rekoše da ne dira tu priču, da ona u ratu treba, ako mu je nezgodno da je potvrđuje onda može da šuti kad ga neko pita. Dobijali su zadatke prema svojoj brojnosti, nekad i obimnije, niko im izričito nije branio da prime još ponekog, al vremenom to je postalo nezamislivo, kao neka intima među njima, jednostavno su ih zvali Pet, to im je bilo i kodno ime u komandi koja je, da bi održala tu priču o njima, sve češće gledala da ih drži negdje na terenu, dalje od druge vojske. Koristili su ih kao asove iz rukava kad je trebalo dignuti moral vojsci. Onda se desila ona diverzija i pojavio se on. Šesti. Ostao je s njima. Uklopio se kao da je bila neka pukotina među njima kojoj je on potpuno odgovarao. Grupa se i dalje zvala Pet a njega svi ostali prozvaše Šesti. Nije bio s njima od početka, nije uvijek koristio njihovu taktiku u borbi. Imao je svoju posebnu obijest i svoju posebnu ludost. Nikad mu nisu spominjali svog prvog komandira i njegovu sličnost s njim. Oni nisu pitali njega za prošlost on nije njih. Živjeli su sa različitim tajnama i teretima nutrine i činili isto. Ratovali. *** -Kao da sam naslutio, kad ti spomenuh neku večer da ćemo, kad – tad, u moje selo! reče Šesti Efendiji po dolasku u njegovo selo. -Jesi vala, ponekad mislim da to i nije slutnja, nego čovjek nekom unutarnjom željom okrene točak sudbine u smjeru misli. -Ih da je tako, nemaš ti pojma kako bi taj točak kloparao, uzvrati Šesti kroz osmjeh.

Zadatak koji su dobili je bio nejasan. Doći u komandu u selo Šestog i staviti se na raspolaganje istoj. Problem je nastao kada u komandi, osim da dolaze niko nije znao šta treba da rade. -Šta obično radite? upita komandir nemalo iznenađen al' i vidno ljut vidjevši da mu umjesto pomoći koju je tražio šalju samo šest ljudi. -Obično ležimo, odvrati Muris koji nikad nije podnosio aroganciju kojom je komandir odisao. -Lakše malo Murise, dobaci Efendija. Nismo mi krivi ako je došlo do nesporazuma. Za što ste vi u stvari tražili pomoć? -Četnici iz ovog kraja nam zbog razuđenosti linije često prolaze u pozadinu, tražio sam pomoć da pokrijem liniju a dobio vas šest, tamam za jedan rov. -Hm, za jedan rov jesmo, al' ne za naš nego njihov. Mi ti nikad linije držali nismo. -Hajde odmorite, pa ću nešto smislit, reče im komandir i oni se uputiše ka kućici do komande. Imali su dovoljno cigareta da kupe ljubaznost lokalne vojske ako već nisu komandirovu. Dane su provodili hodajući po liniji. Šesti je bio vodič. Linija je bila s brda s dola. Tek svako kilometar rov, prostor između bez mina, dušu dao za provući se. -Sreća pa nema u pozadini ništa veliko, inače ovuda može proći bataljun da ga niko ne vidi, reče Muris. -Da predložimo mine? Upita Zufer. -Tu i tamo, poneku, prevelik je prostor. Nego, ja sve nešto mislim, da je nas naš komandant poslao da mi malo odemo u njihovu pozadinu, zašto bi nas inače slao. -Ma ja sve čekam kad ćeš se sjetiti, neću da napominjem. Ja ti čovječe znam ovaj teren ko svoj džep, s osmjehom dobaci Šesti. -Jedino na vašu odgovornost, ja vas nigdje neću uvodit niti naredbe davat, reče lokalni komandir kad ču prijedlog. -Pa uvijek je na našu, samo mi idemo. -Smijemo li jezik zarobit? upita efendija. -To vam mogu dozvolit, već su naših sedmoricu oni zarobili u svojim akcijama. Evo i večeras treperim ko jasikov list. 53

Javljaju sa veze da hvataju neke njihove šifre po kojima se da naslutiti da su negdje nekog zarobili a ja nikako da dobijem povratnu informaciju. Sve sam digao na liniju. Uputit ću zahtjev za odobrenje iz više komande pa ako dopuste već sutra možete krenuti. Ok? -Kako god, mi smo svakako tu. *** Svaki novi dan je samo još jedno više putovanje kroz život. Prije nego što je komandir sam mogao otkriti šta se prošle noći dešavalo stigla je vijest. Odakle se najmanje nadao. Vlado M. poznati četnički vođa poslao mu je poruku preko radio stanice. -Zarobio sam Jusufa, 100.000 dojč maraka da ga vratim živa i zdrava, javi mu braći. -Gdje baš Jusufa, reče zamjeniku. A opet radi njega je sve ono prije i bilo. Deset kilometara su ušli duboko. Iz kuće ga odveli. -I šta sad? upita zamjenik. -Šta ja znam, neko im mora javit. I da nije šta jest. Sve su nam ove puške što se s njima branimo njegova braća platila. -A belaja, kad hoće - hoće, džaba si ga postavio za kurira. -Džaba. A i on baš sad našao da dođe ovdje. -Misliš na njega? -Ja na koga. -Šta misliš likuje li? -Znaš šta, ponekad me tvoje nisko gledanje na ljude poražava. Ne likujem, al' ne misliš li da neće otići u njihovu teritoriju čim čuje -Pa samo onako kažem, nisam ništa loše mislio. Tu noć intimnu ispovijest Šestog Efendija ispriča ostalim dok je ovaj čistio pušku van kuće. Činio je to samo kad je ljut, nervozan, uplašen, utučen ili sve skupa. -On će ići, i ja ga ne bih ni pokušao spriječiti. Možda sam čak nedavnom svojom upadicom još više kriv za to. Ići ću i ja. Nema komande, nema potpore, nema ništa. Nema ni plana. Odoh se ja pripremiti a vi ostali do dvanaest odlučite, da možemo bez vas ne bi 54

vas ni pitao, no i ovako, šta god odlučite, nema zamjerke. Ovo je skoro pa privatna akcija. Dobro razmislite. *** Nisu dugo razmišljali. Kud jedan tu i ostali, bila je odluka. Krenuli su noću. Znali su teren, ali otkriti gdje neko drži zarobljenika bilo je teško. Moraće uhvatiti nekoga od njihovih da im to kaže. Pred zoru su prošli linije i dan dočekali četiri kilometra u njihovoj dubini. Kako je Šesti odlično poznavao teren nije ni bilo većih problema. Odluku su donijeli ćutke. Šesto je pokazao da ostanu u zaklonu a on se izgubio. Otišao je uhvatiti jezik. Vratio se tek s mrakom. Umoran i šutljiv. -Još osam kilometara u pozadinu. Znam gdje je ali ne poznajem teren! reče. Drži ga zatvorena u svojoj štali, svezana u lancima ko hajvana. Gledanje naplaćuje deset maraka. Nastala je šutnja. Tišina u neprijateljskom zaleđu je najteža. Cvrkut cvrčka je prejak kad očekuješ bat neprijateljskih koraka. -Šta misliš koliko ih je smak'o dok je sve ovo saznao? Upita Hamo Crnog. -Ne znam, ne želim ni znati. Opet se osjećam ko šestar a minobacač ne nosim. Išli su tiho i sporo. Šesti naprijed, za njim efendija a za njima ostala četvorica. Muris je još osjećao posljedice zadnjeg ranjavanja i kretao se zadnji. Plan je bio stići neprimjetno do tog sela prije zore. Bilo kakva omaška, da ih neko primijeti, značilo bi tragediju. Za Jusufa sigurno. Ako je u svemu bilo neke sreće, onda je bilo u činjenice da je vojvodina kuća bila na kraju sela bliže šumi. Koliko se ljudi moglo naći u njoj nisu mogli otkriti. Dva stražara s vremena na vrijeme ukazivala su se oko štale. Tu im lahnu. Jako je bitno da je informacija koju su imali istinita. Šesti je napravio plan kojem se niko nije bunio. Četvorica ostaju na kraju šume spremni za akciju. Efendija ide iza njega, kao prva ispomoć, s RPGom ako ne uspije sve uraditi tiho da ga zaštiti od onih koji bi bili u 55

kući. Muris, na kosu desno sa snajperom. Iako će sve izvesti u prvi mrak, snajper će dobro doći da unese pometnju po kućama u selu. -Svakom po tri tromblona. Ja i Šesti uzet ćemo glavnicu bombi. Crni preuzima zatvorenika i vodi ga naprijed s Hamom, za vama se povlači Muris i Zufer. Isti raspored i ako ne uspijemo. -Bez predaje? -Bez predaje! -Hajmo s bismilom, reče efendija i s prvim akšamom krenu puziti prema mjestu gdje Šesti već ležao i osmatrao. -Biće šteta za prigušivač ako ne uspijem, jedini je koji imamo da valja,! Reče efendiji kao da se pravda kad je ovaj došao do njega. -U tom što si sad rekao zdravo je jedino to što si uopšte progovorio. Šta planiraš? -Doći do štale ne bi trebao biti problem. Ako budem imao sreće da bude samo jedan stražar, žica, ako ne metak, brine me jedino u kakvom je on stanju. -Uzeo sam ova kliješta od Crnog. Ako je svezan lancima neće pomoć ali neka imaš uza se. I bez emocija. -Nemam emocija. Zar nisam profić, efendija? -Večeras je bitno samo da jesmo a još bitnije da i ujutro budemo. -Bićemo! Bićemo, imam dobar osjećaj. Ponovo se osjećam nepokojebljivo, reče s drskim osmjehom na licu. Efendija ga pogleda molećivo. *** Da Jusuf nije vrisnuo kad ga u mraku napipa Šesti, stražar bi prespavao samo noć, ovako je ušavši da vidi šta je sa zarobljenikom utonuo u vječni san. Žica u rukama Šestog bila je brza i nije dala prilike glasu da izađe vani. Samo tiho krkljanje. Jusuf je bio i psihički i fizički iscrpljen. Šesti skide sa stražara kaput da mu pokrije golotinju. Osmotri i osluhnu, a onda mu dade znak da ide ispred njega ka kosi iznad sela na kojoj je čekao Efendija. Jusuf nije mogao na svojim nogama dalje od sto metara. Efendija je na 56

sreću prišao mnogo bliže od mjesta gdje trebao čekat. Uzeše ga i neopaženo dođoše do ostalih. -Vi prema dogovoru, reče Šesti, skinuo sam stražara i svezo u lance, možda ih zavara, ali za svaki slučaj ja ću ostat do pred zoru, do tada bi vi trebali biti u onom skloništu što sam vam noćas pokazao. Minirat ću put. Ako osjetim da kreću za vama zadržat ću ih, tad ne čekajte. Ako ne ovarišu odmah za nama ja ću vas stići do zore. Najteže je bilo ponovo kroz njihovu liniju vratiti se na svoju teritoriju. Digli su se svi seljani. Češljali su svaki žbun. Najveću opasnost predstavljali su psi. -Da bar naši otvore negdje jaku vatru pa da im ovdje popusti koncentracija? reče Crni efendiji. -Kako kad ne znaju šta je s nama. Nemamo ni dogovoren kanal a ne znam bi li smio vezu koristiti. Najbolje je da se razdvojimo. Ja i on ćemo otići niže, dva kilometra i napravit napad na njihovu liniju, dole kod one žičare, tad bi im ovdje trebala popustiti pažnja i vi Jusufa prenesite do našej teritorije. Kad tu dođete sklonite se iza one porušene kuće i zovite naše na liniji. Šifra je ŠESTI-ŠESTAR. -A vi? -Mi nikog ne nosimo, snaći ćemo se. Kad su iza ponoći bombe obasule četničke rovove i glasni jauci doprli do naše grupe, krenuli su pažljivo istom stazom kuda su i došli. Za svaki slučaj Crni je pipao naprijed i koliko toliko provjeravao da nema novih mina. Zufer i Hamo nosili su Jusufa a Muris držao odstupnicu. Kako je bilo ostaloj dvojici mogli su samo da zamisle. Pred zoru su prošli linije i nakon dva kratka poziva uspostavili vezu s momcima na liniji. Među njima zatekoše i lokalnog komandira. -Šta je s njima dvojicom?, upita glasom oca nakon što se prvo uvjeri u Jusufovo stanje. -Pucnjava je prestala prije dva sahata! umjesto odgovora konstatova Muris. -Ove granate što ih sad šalju trebale bi biti dobar znak, reče Crni. -Amin, povikaše skoro u glas. 57

-Ja ću do komande zajedno s doktorom i Jusufom!, reče komandir više kao pitanje njima četvorici nego kao odgovor. -Mi ćemo ostati ovdje, rekoše. Pozdraviše se šutke. Dan zaglušujućih granatiranja otegao se ko pometina. Sunce je pržilo što granate nisu. Čitava linija je jedva disala čekajući da vide bilo šta. Motorola u Murisovim rukama je izdajnički šutjela. -Samo da ih ne uhvate, ote se jednom od vojnika na liniji. Jedva uhvatiše Hamu da ga na udari. -Kako naši ništa ne uhvate na vezi, imamo li mi tu ikakvu opremu? nervozno se pitao Muris. *** Svijetom hodaju dvije vrste ljudi. Onu jednu, što samo prokletstvo u njoj stanjuje i goni je da se hrani i sladi tuđom mukom teško je i spominjat, a kamo li s njom riječ razmijeniti. Tako vrsti ljudi pripada Tima K. poznatija kao Timača. Žena koja ujutro kad se na noge postavi pa kroz prozor pogledavši lijep dan ugleda, bolest od te ljepote dobija i hrope sve dok negdje nekog ne opanjka ili u nečiju nesreću mrvu sebe ne umoči. Kad su zarobili Jusufa, nalazio se sam u kući. Ilhana i Jakub bjehoše u planini a majka mu kod sestre u G. I svijet, ko svijet. Tuđu nevolju a i svoj strah prepoznao. Šutio, djeci prijetio da se ne izdaju. Da starog Jakuba i onu kršnu Ilhanu bar donekle loše vijesti sačuvaju. No desilo se da je za to brzo saznala Timača. Malo joj to glacnulo dušu, mada je kao i ostali ponavljala "pa ne njega..." a u sebi, baš kao i ostali "neka nije koga moga". No, nekako se desilo da je ona shvatila da Jakubu i Ilhani nije rečeno. Bio je to velik zalogaj za nju. Nije mogla a da ga ne proguta. Zategla je opanke i pravac u planinu.

Na guvnu kraj kuće zatekla je Ilhanu koja je dočeka malo mrko. Iz daleka dok joj je prilazila nadala se da je možda njen Jusuf. Obikli su se tamam. Otvorili jedno drugom. Ispričali jedno drugom. Tek zadnjih nekoliko mjeseci ona ćuti svoju sreću a pod srcem osjeća da gnijezdi i njihov evlad. Nije bila sigurna, ali sad bi mu baš voljela reći. Voljela bi mu reći da sve one ružne snove što je nedavno sanjao eto, baš oni mogu prometnut u lijepe, svojom ljubavlju, svojim evladom. Još uvijek, je priznat će to duboko u sebi, štrecne kad pomisli kako je svoju ljubav uspjela da okrene Jusufu. Štrecne je što se sjeti kamo je ona bila okrenuta i koliko je još teče. Ali, to je duboko, duboko u njoj, više kao činjenica, više kao sjećanje nego li istinski osjećaj. Smišljala je kojim riječima da dočeka Timaču, da je ne uvrijedi al' da je od ulaska u kolibu odbije. No, ova je već s deset metara kad joj je prišla počela plakat, lelekat i naricat. -Jadna li moja tiiiiiiiii... Da mi ti ga živa ufateeeee, Da mu kosti polomeee... Ilhani ne bi jasno šta govori al' da joj je i kakvu šalu na taj način ispričala strah bi je od nje spopao. Teško je uvezivala Timačine riječi, stalno zapitkujući. -O moja ti pa ti ne znaš, o gdje mene vrag natenta da ti kažem, a ja svratila da bol podijelimo, govorila je Timača praveći se da ne zna. Stigao je i Jakub taman na vrijeme da otjera poganu Timu od Ilhane, koja problijedila i onemoćala bješe pala po guvnu. -Nemoj šćeri da evlad otrpi, reče joj Jakub prvi put jasno vidjevši da mu je snaha noseća. -Babo moj, oni su nam našeg Jusufa zarobili. -Hajde hajde... ne volim plač snaho moja, hajde do kolibe pređi, pa ćemo otići do kuće da vidimo šta se tačno zbilo... Ja jesam neku noć sanjao ružan san, ali ako išta o snovima znam, ovaj jutrošnji je fin da ne može biti bolji... Ilhana ipak nije mogla hodati pa je Jakub bio primoran ostat dok ne nađe nekog da bude uz nju. Iza ikindije ugleda kolonu prema kući. Držao se na nogama lijepim snom koji je sanjao noć prije, ali tad, kad ugleda tu grupu ljudi, kad mu ponovo proleti kroz glavu sve što mu je Ilhana čula od Timače, 59

noge mu klecnuše, prizva Božije ime i sjede. Šta god da je od Boga je i Bogu hvala, ponovi u sebi. Uhvati ga tuga al' preplavi i ponos. Valja vijest o evladu dostojanstveno dočekat, pa kakva god da je. -Kojim dobrom ljudi?, ne izdrža da ne upita kad se grupa primače. Svi viđeniji ljudi iz sela. -Biće ako Bog da, da smo s hajrom, reče prvi od njih i Jakub jasno razabra da pod onim hajrom ozbiljno misli. -Sreli smo Timaču doli u stranu pa mislimo da vam je rekla. -Nikad nisam slušao budale, odgovori Jakub da se odhrve toj igri nerava koji su pucketali u njemu a opet ne željevši pred svojim vršnjacima da se izgubi i ko kakva žena poleti s pitanjem. -Da mi tebi naš dragi Jakube ne olčumimo. Jusuf je bio zarobljen ali je oslobođen i biće dobro, ako Bog da. A sad da sjednemo pa da o svemu popričamo kako je i šta bilo. Ušli su u kolibu, posjedali oko ognjišta po šćemlijama i sećiji. Pričao je najstariji od posjetilaca Hurem. I kako su došli da ga zarobe, i kako su poslali vijest da se pare za nj daju i kako je Bog dao da se vojska sa strane u našoj komandi zatekne a sa njom i jedan naš iz ovih krajeva. Odveo ih, oslobodili ga, i eto oni došli i na muštuluk a i da s njima oboje pođu da ga vide, malo je od svega, a kako i ne bi, rastresen pa da mu se možda kakva hodže nađe da mu šta zapiše, da što prije okovera i tu nesreću zaboravi. -Ko je taj iz našeg kraja s njima bio? rekoše skoro u glas, Jakub tiho a Ilhana kroz plač koji je nije prolazio. Posjetioci se nađoše u nezgodi. Ako obore poglede i ne odgovore javno će priznat da znaju ono što je bolje da se ne zna. Ako odgovore, kako? Upriješe pogled u Muharema i ovaj ne imade kud. -Ljudi svi znamo ko je, al' zar je i bitno, bitno je da ih je Bog poslao da budu tu baš u ovo vrijeme i da učine to što učine. -Kako su ga spasili? nastavi Ilhana. -Pa Bogami ti i ne znamo, znamo da je bio odveden tamo u P. i da su njih šestorica prošli linije, našli ga, oslobodili i doveli. -Jel' ikom išta bilo? upita Jakub. 60

-Opet muk. -Recite nam, zaslužili smo da znamo. -On i još jedan se nisu bili vratili dok smo mi u selu bili... S planine prema selu spuštali su se polahko. Jakub nije dao da ga vode. Nabadao je na svoj štap i nešto tiho ponavljao u sebi. Ilhanu su nosili u deci. Bojali su se da će izgubiti dijete koliko joj se utroba židala od unutarnjih navala plača. Vani skoro nije puštala glasa, tekle su joj samo suze. Kad bih išta imala svoje na ovom svijetu, žrtvovala bih ti za njega, a ako šta slučajno imam, uzmi Bože i dovu mi usliši, šaputala je držeći se s obje ruke za stomak. *** Četvorka koja je čekala Šestog i efendiju, ostala je na liniji još sedam dana. A onda pognutih glava i teških pleća pođoše kućama na dopust. Efendija i Šesti nisu se vratili. Efendija se više nikad neće ni vratiti. Razmjena tijela dogovorena je na linijama dole oko grada. Za njegovo tijelo tražili su dvojicu živih. Komandant je nekako uspio da to sredi u višoj komandi. Šta je bilo sa Šestim nisu htjeli reći. Po Jusufa, Ilhanu i roditelje prvom prilikom došla su Jusufova braća. Odveli su ih u Njemačku. Jusufu je trebalo liječenje. Psihički je bio potpuno uništen i vrlo teško se oporavljao. Stvari koje je preživio za dva dana ostavile su brazde na duši za čitav život. U Njemačkoj je rođen i njihov sin. Jusuf je tražio od Ilhane da mu daju njegovo ime. Ime Šestog. Na njihovoj liniji u selu zaživjela je legenda. Legenda da je Šesti živ, da je u njihovoj teritoriji i da on baca sve one bombe i puca rafale koji bi se s vremena na vrijeme čuli iza njihovih linija. *** Ja sam jedan od rijetkih koji je znao istinu, samo je nisam imao kome ispričat. Zarobljen sam malo prije Jusufa. Na liniji. Vraćao sam se s večere al' u našim rovovima bjehoše oni. Natovarili su mi veliki PAM na leđa i poveli sa sobom. Nisam bio bogat niti poznat i za me 61

nisu mogli tražit otkup pa sam odmah završio u zatvoru na Kuli. Tu sam upoznao i Šemsu. Bio je teško ranjen u glavu i bez svijesti. Takvog su ga i uhvatili, nekoliko dana su čekali da umre, a onda je on došao sebi. Da bi kod komande prikrio sramotu koju su mu napravili oslobodivši mu zarobljenika ispred nosa, Šestog vojvoda višoj komandi prikaza kao Jusufa. A kako Jusufa niko nije tražio jer je pravi Jusuf već bio slobodan njemu je ostalo da čeka kraj rata. Kraj koji se nije nazirao. Dva mjeseca proveli smo blizu jedan drugog. Iako je vojvoda poginuo u nekom njihovom razračunavanju oko plijena on je i dalje tvrdio da je Jusuf i kao takav bio vođen u zatvoru. -Ja sam otišao na razmjenu, naši iz brigade su zarobili oveću grupu njih i tražili za razmjenu prvenstveno svoje saborce, mene i Mustafu. -Ne govori nikome ništa!, rekao mi je Šemso pri odlasku. -Ali nećeš nikad izaći ne budu li te tražili!, protivio sam se. -Samo ti me ovdje znaš, zakuni mi se Bogom i svim što ti je sveto da nećeš nikom reći dok rat ne stane, onda, onda ako hoćeš! -Zakleo sam se. Pred sami kraj rata stajao sam u studenoj sarajevskoj noći i čekao na mostu gdje se odvijala razmjena. Bila je to velika razmjena, svi za sve. Htio sam ponovo da ga vidim. Pitao razmijenjene, gdje je i saznao da je pobjegao tri mjeseca prije razmjene tokom radova na Romaniji.

Šta čovjeku ostane od snova?

Šta čovjeku ostane od snova? Pustoš ili utjeha? Šta ostane od života? Kao da je čitav život samo nenin stari pokupljeni pulover koji param i na klupko zamotajem. Budućnost je ono što još nisam oparao a prošlost ovo klupko što nikako lijepo da namotam, jer svaka pređa kad se jednom oplete čvrstoću izgubi, pa mi krugovi s klupka lete, gužvaju se i pokupljaju. U zarobljeništvu sam pravio kuću. Stotine kuća na stotine različitih mjesta. Počeo sam u početku da je temeljam u svom selu. Onda kad sam čuo da je palo, popaljeno, počeo sam praviti drugu u gradu. Kad me prebaciše u zatvor u Kuli, zidao sam kuću na Vratniku. Svaku večer sam micao mic po mic. Fino sam vidio sebe kako ulazim u opštinske zgrade. Predstavljam se skromno. Ja bivši borac i robijaš, bivši efendija i mladić, htio bih negdje malo zemlje, da malo kuće napravim. A oni me ljubazno primiše. Saslušaše i pomogoše. Nisam ja nezahvalnik, ne tražim mnogo, samo ono što sam sebi ne mogu dati. Materijal i radnu snagu ću sam skupit. I temeljao sam. Dva sprata. Da djeca imaju po sobu. Muška baška, ženska baška. Držali su me ti snovi pa možda i pet šest godina iza rata. A onda sam postao svjestan da trebam nanovo sanjat. Nudili su mi, doduše, da poprave kuću na selu, al' gori više niko ne živi. Gori se i kukrika u sebe povukla a i kukurijek jedva da niče. Iako se počesto kao mazlum ponašam toliki mazlum nisam. Shvatio sam da spominjanje ratnog puta i robije, mladosti i morala ne pije vode ni kod čistačica a kamo li kod onih na državnim funkcijama. Vlada težak zakon, zakon u kom, ako nemaš novca i političke moći, šaka od sto i pištolj prituren u rebra sređuje sve a ljubaznost ništa. Nemam snage više da udaram šakama, da diram oružja, želim samo svoj mir i nadam se da sam našao čeljade uz koje ću ga imat. U slobodno vrijeme čitam i pišem. Bježim među slova i među riječi nekako svjestan da ne budem li se ja trudio oblikovat njih one bi mogle mene. 63

Veliki broj prijatelja iz logora snašle su teške bolesti tijela i psihe. Ko djeca smo izgubljena na ulicama, na raskrsnicama između želja, hrabrosti i mogućnosti. Neko se lakše nosi s tim, nekog rastrga ta izgubljenost. Čak se rijetko i viđamo isključim li iz tog Mustafu, s kojim sjednem, popijem kafu, odšutimo sat-dva dotičući se tek nebitnih stvari iz okruženja. Ta tišina, taj muk me plaši, tjera da pišem, da pričam, da radim, a radim da imam za tamam. Možda zerhu manje od tog, tamam onoliko da me natjera da opet sanjam. Učili su me da nikad ne poželim sve, da poželim samo dovoljno. Našao sam i onu drugu stranu svog bića, nadopunjujem se njome i priželjkujem sretne momente. Priželjkujem ih kroz svoje dove, kroz svoje snove, i jedan sam od onih koji će ipak trun snova svojih vidjet ostvarene. Pobrinula se za to prošla srijeda. Bio sam na poslu i tamam negdje pred pauzu, u pola jedanaest, pozva me portir. -Direktor te traži! Nisam se zabrinuo. Odavno sam već razmišljao promijeniti posao pa, ako me i čeka otkaz, isto je, ja ja njemu ja on meni prvi. U kancelariji je bio još jedan čovjek. Ugodno obučen. Neki direktorov suradnik, mislio sam kad sam ušao. -Evo, ovo je on, reče direktor kad uđoh, ustade, potapša me blago po ramenu i izađe. Prepadoh se da sam u neznanju učinio nešto od svojih najcrnjih snova. Onaj čovjek mi odjednom poče ličiti na strašnog sudiju. Pomisao na islijeđivanje i zatvor izjede me cijelog u sekundi. Ne mogoh da ne sjednem. -Ti si Taib B?, upita. -Jesam, rekoh i u nekoj neviđenoj potrebi pružih ruku. -Ja sam Zaim K. drago mi je, reče uz osmjeh i prihvati moju ruku. Lahnu mi. Kako god je zakon loš, dobar sudija ga može promijeniti, isto kao što ne postoji tako dobar zakon da ga loš sudija ne može učiniti lošim. Ovaj čovjek mi se činio dobar. -Ne bih da ti uzimam više vremena nego što treba, reče, mi. Ja sam advokat. Imam ovdje jednu oporuku koja glasi na tvoje ime. 64

-Oporuku? -Da, oporuka Šemsudina H. Kako mi je ovdje preneseno trebalo bi da se znate iz rata i logora. Ja lično ne poznajem tog gospodina, ovo sam dobio od svog kolege iz Š. Spomenuti gospodin vam daje na raspolaganje veliku svotu novca po određenim okolnostima u kojima mi trebate pomoći. Ako ste za to ja bih odmah počeo. Klimnuo sam glavom jedva čekajući da razumijem nešto od onog što mi je taj čovjek pričao. -Jeste li poznavali K.K. poznatijeg kao Efendija? -Znam o kome se radi. -Je li ostao iza njega iko živ? -Nije. -Znaš li gospodina Murisa T.? -Poginuo je. -Ima li ikog iza sebe? -Nikog. -Dobro. -Hamo T.? -Živ je, žena i troje djece. -Ramiz J. poznatiji kao Crni -Poginuo, ostala žena i jedno žensko dijete. -Zufer M.? -Poginuo, roditelji su mu i sad živi. -Dobro. Ova novčana sredstva gospodin Šemsudin je oporučio tebi da po zadatom redoslijedu podijeliš ovdje spomenutim ili njihovim nasljednicima, bližoj rodbini, sve piše kome i kako. Zauzvrat, za tvoj trud, on tebi poklanja kuću, na Vratniku, ovdje u Sarajevu. Ključe ćeš preuzeti čim završimo ovo s papirologijom. -Gospodine, kako je umro? -Nigdje ne piše da je umro, uostalom, imaš ovdje pismo od njega pa ćeš sam vidjeti, ja sam samo posrednik u ovom slučaju.

Pismo Dragi Taibe, slučajno saznadoh da si živ i bi mi drago, nadam se da je i tebi. Ugazio sam u godine kada bi čovjek trebao da stekne mudrost života. Ali, evo ja, ko tek prohodalo dijete učim prve korake ljudstva. Znam da me se sjećaš jer dijelili smo vakat kad se pamćenje žigom straha i strepnje utiskivalo u srce čovjeka. Čuh jednom od jednog efendije koji me malo podsjećao na onog mog, nikad zaboravljenog efendiju, da će čovjek kad umre na onaj svijet ponijeti samo znanja koja u srcu nosi, ništa iz pameti same neće ostat... Pomislih kako, eto, ja ni tu, neću ništa izgubit...ponijet ću sve što imam. Znam da se pitaš kako sam predevrio ovih 13 godina. Al halali što ti ne mogu reći. Ne što neću nego ih se ne sjećam. Mogao bih ti reći ovo što mi moji sada bliski kažu, al' to nije moja riječ i moje pamćenje, nego njihovo, pa neka njihovo i ostane. Zadnje što je moje jeste onaj bijeg sa još dvojicom iz onog autobusa kojim su nas vukli na rad, Hamida bi trebao da se sjećaš, onog momka iz Višegrada. E njegov ples na smrtonosnom rafalu je zadnja potpuna slika koju pamtim do prije nekolika mjeseca. Ne znam pratiš li ove računare i njihovu tehniku, ako pratiš, shvatićeš sve kad ti kažem da se meni izbrisao jedan dio hard diska, bar tako kaže moj najmlađi sin. Oženjen sam ženom koja ne zna ništa o onom što ja sad pamtim baš kao što ni ja ne znam ništa o onom što ona pamti. Lijepa je. Tiha je. Blaga je. Topla je. Vidim da me voli i ja se trudim ponovo zavoljet nju. Imam 4 sina. Bilo mi je drago ponovo naučit njihova imena. Najstariji je K. po mom efendiji. I jedini se on odaziva na puno ime. Blizanci su Hamo i Ramiz, mada se odazivaju na Hem i Rem. Najmlađi je Muris-Ris. Lijepi su mi sinovi. Lijepa je i ova zemlja u kojoj sam, mada u njoj sjećanja nemam. Ne znam šta sam mislio i o čemu razmišljao sve ove godine što ih ne pamtim. Možda zato i ove moje riječi djeluju previše živo. Za mene, sve ono što je bilo davno, kao da je bilo prije nekolika mjeseca. Neću 66

ti kriti. U glavi imam veliki tumor. Pa se možda već sutra neću sjećati ni ovog danas. Kažu mi da sam i nakon rata živio kao i prije rata. Otimao gori za njive, gora otimala za sebe. No, dosta sam njivu proširio. Ovo što ti dajem dajem bez upita i bez rasprave. Nemaš pravo da odbiješ. U kući sam rekao da te čeka koverta. U njoj je novac. Plati nekog da vidi kakvi su mezarevi mojih roditelja. Bio sam im jedinac. Daj da se načini hajr u njihovo ime i bašluke podigni ako nisu podignuti. I kad ti bude javljeno da mene više nema, podigni i moj. Samo jedan. Za dušu, drugi će biti ovdje, za moje tijelo. Da je moj efendija živ, bilo bi mu drago da me vidi kako plačem. Neka mu je vječni rahmet. Možda ćeš se pitati kako sam te našao? Preko našeg Mustafe. Rekao mi je da si živ, da ste često iza rata bili skupa a ostalo su učinili moji advokati. Možda od ovog svega ne bi bilo ništa, razmišljao sam da dokrajčim sam sebe a onda sam nabasao na njega i ponovo je nešto jako i snažno zakolalo mojim venama. Ostavljam u emanet mojim sinovima da im kad te posjete pokažeš naša polja, naša brda, njihovu babovinu, ti ili Mustafa, volio bi oba. Volio bih ti reći kako se nadam da ćemo se vidjeti, ali sumnjam u to, no znaj da nisam umro tužan. Poselami mi preživljene suborce i reci im da se nikad nisam predao. Strepnja Pismo je bilo prikačeno u originalu a Taib je samo u donji desni ćošak dodao broj stranice. Azri je šumilo u ušima a u sjećanju su izranjale slike. Početak Taibove priče strašio je poznatim detaljima, rezao onim nepoznatim koji su se savršeno uklapali u one poznate. Odjekivala su joj u ušima njoj poznata imena i predjeli za koje mu nikad nije govorila. Pokušavala je da staloženo razmišlja. Da ne žuri. Disala duboko da savlada slabost i napade panike. Onda je ustajala, pila vodu, tjerala crne misli i mislila na tu kuću na Vratniku i osjećala zadovoljstvo, onda bi se sjetila kako je mislila da će iznenađenje biti prava svadba a ne kuća, pa bi pomislila kako je moguće i jedno i drugo, a onda joj čitava Taibova priča poče ličiti na njenu. Strepnja je shrva a sjećanje 67

najteže prokulja iz nje. Vratiše se teške ratne slike, na najteži mogući način, do sitnica vidljive i jasne... U kući je bila tišina. )e toliko zbog nedostatka zvuka koliko zbog muka koji je nastao u razumu njih dvije. Majka i kći. Zavijene u teški oćut ljudske zebnje kad iščekuju gore od zamislivog. Sivilo zidova kao da se trunilo na njih svakom sekundom iščekivanja. Ona je često odlazila do kupatila. Mama je gužvala svoju haljinu u ruci stiskajući je drhtavim prstima. Iz grudi su dopirali hropci jecaja. Oči isplakane, koža oko njih crvena i natekla. Lica zategnuta u nepuštenom kriku. -Mama ne boj se!, progovorila bi Azra, ne mogavši izdržati topot tišine. Čekala je da ove riječi budu njoj upućene, ali ih ne bi. Susrela je samo majčin crn, ko bič oštar pogled. Znala je šta se nalazi u njemu. I ona bi voljela da nije rođena, da nije tu. Čekanje zla ubija gore od zla samog. Ponovo ustade i ode do kupatila. Smrad je ugrizao nosnice ali ona se opet ne usudi pustiti vodu. Bojala se da će neko čuti. Bojala se da će sama čuti. Bojala se same pomisli na zvuk. Hodala je na vrhovima prstiju. Pogleda se u ogledalo sva razočarana što se vidi. Htjela je da se ne vidi, da je nema, da se probudi iz strašnog sna. Pažljivo spusti poklopac i sjede zagnjurivši glavu među koljena. Sinoć su joj odveli tatu. Isti ljudi koji su s njim radili tolike godine. Znaju da su njih dvije tu. Ostavili su ih al' će se vratiti kad preostalu muškadiju otjeraju u logor. Krv joj se zaledi u žilama pred slikom sinoćnjeg dešavanja u susjednoj zgradi. Vrisci koji nagone na ludilo.Odveli su muškadiju a onda se vratili. Onda se začuo vrisak njene prijateljice Samire. Izveli su je na balkon, da svi vide bulin striptiz. Otimala se, plakala, ujedala, grebala, molila, a onda su joj izveli majku i rekli da bira. I morala je skinuti svoju odjeću dok se kroz jauk majčina glasa raspoznavalo: "Skoči kćeri, skoči!" Pucali su po prozorima tražeći da svi izađu na balkone. )ije mogla da gleda, zaklopila je oči i zaželjela da suze koje teku budu olovo koje će spržit taj strašni vid. )ije mogla ne čut kako je s još nekoliko djevojaka iz te zgrade odvoze uz resko cerekanje i pijano zavijanje.

Stomak se nape. Već odavno ima želju da povrati, samo da ima šta. Lupanje u ušima pretvorilo se u ujednačen šum vlastitog krvotoka. )eće joj valjda učiniti isto. Pred majkom. Ona nije lijepa kao Samira. Ima krive noge. Ima kvrgava koljena. Ima. )i lice joj nije lijepo. Ona je ružna, mora biti ružna. Ustade, uze makaze i poče gotovo s ushićenjem rezati kosu. Opet pogleda niza se. Obukla je novu odjeću prekjučer kad su se još nadali da će ih samo protjerati. Skide je i iz korpe izvadi prljavu ustajalu odjeću i obuče je na sebe. Pri povratku majku zateče sklupčanu kraj vrata iza kojih se začu komešanje. Majka se skloni a vrata u čas odletješe s baglama. Majka je povuče sebi i tako zagrljeni skupiše se u dovratku između plakara i niše. Otvoriše se i vrata od hodnika. -I ovdje imaju dvije... Drhtala je, majka Boga molila da ih uzme obje. Osjećala je udare po leđima ali nije mogla da otvori oči i krajičkom svijesti bi zahvalna toj nemoći tijela. Tonula u dubok san. Sanjala je behar ne šeftelijama. Pravi mirisni behar. Pčele su letjele oko cvjetova a janjad odlučena blejala u toru iza štale. Bio je mjesec ramazan i ona je bila kod svoje nane na selu. Voljela je njene iftare. Te se godine zagledala u ramazanskog softu. Privlačila ju je njegova ljepota i ono nešto tiho, zabranjeno, znajući kako bi joj tata reagirao da je saznao za to. )jen efendija je stajao pokraj ograde i pričao o Sarajevu, o kaldrmi i Begovoj džamiji o momcima i djevojkama, taman se sage, iščupa cvijetak iz onog busena u ogradi i pođe da joj ga pruži kad je nešto povuče i svijest se zakovitla. . . Azra ne izdrža to teško sundanje njenih sjećanja. Dah joj je nestajao u grudima i ponovo joj se činilo kako je svlače i skoro golu provode kroz zgradu policije u Foči. Ponovo su je savladavale aveti prošlosti koje je bila zakopala i od sebe i od drugih... Spusti Taibove zapise na sto i odagna nadošlu želju da ih ponovo pročita, sjeti se da u latici stola drži cigarete, otvori je i nervozno pripali jednu. Nije znala šta misli. Na tren joj se učini da je on samo utvara, onda, da je sve ovo neka njegova bolesna igra. Poželi da nije tu, da se nije vratila, da je ostala tamo u izbjeglištvu, u Njemačkoj, daleko od svoje prošlosti i svega 69

što kroz nju nosi u sebi. Nervoza i panika tjerale su je u strah koji nije mogla podnijet. Ne sad! Zatvori oči i vrati se u krilo svoje nene Emše. Nigdje se nikad nije osjećala sigurno kao u njenom krilu. -Vako bi mene boj babo, ala mu rahmetile!, govorila je njena nena i onda joj savijala desnu ruku na srce i ponavljala «la ilahe illallah!» Činila je to tiho, dedo nije branio al' jeste njen tata Slobodin. Kad je u sedmoj godini počela da se plačući budi iz sna i kad se to nastavljalo iz noći u noć, nena je skoro plačnim glasom molila nešto dedu. Nije Azra odmah shvatala šta, samo je vidjela kako je on sutradan doveo ovna s pijace i zaklao ga u dnu bašče. Sjeća se da je tada plakala gledajući šta dedo čini ali je prišla njena nena, stisla je uza se onim svojim mršavim rukama, unijela joj se u lice, poljubila i rekla: -Ne plači, kenjo nenina, njegova je krv berićet! Ispričala je to Taibu i on joj objasni da su vjerovatno klali kurban. Taib!? Pitala se gdje je on, kad će doći, kad će joj odgovoriti na neka pitanja? Je li on kriomice ispitivao njenu prošlost? S kojim ciljem? Zašto joj nikad o tom nije govorio? Zar je moguće da ona kafa s kojom je sve počelo nije slučajna? Odakle mu priča o njenoj tetki Muškiji, tetku Jakubu i njegovim sinovima. Zar će kritike njene mame na račun njene veze s njim biti istinite?

Vuk samotnjak sam bio, i dan danas ost'o... Dugo su trajala objašnjava Taibova Azri, prekidana njenim plačem i nervoznim hodanjem po stanu. -To su moje rane!, govorila mu je, rane od kojih sam pobjegla. Zašto moraju da se vraćaju, zašto ti da budeš taj koji po njima čeprka? Neću nikakvu kuću na Vratniku, hoću svoj život koji sam odabrala, bez zidova i priča koje će mi vraćati prošlost... Znaš li ti kroz šta sam ja prošla, kroz šta je prošla moja majka? Znaš li? -Ja ničim nisam spomenuo to kroz što si prošla? -Nisi, ali bi bolje bilo da jesi! Sve si učinio da pokažeš kako znaš! Ko ti je dao pravo da znaš? Taib je gledao i šutio. Prošlost slegla u njemu govorila mu je da je tako najbolje. Da, ma kako nešto teško bilo, proći će, da noć nestat će, sunce granut, a kad sunce grane sve izgleda lakše. Izgledali su lakše i logorski dani, i oni ratni obični dani, i poslijeratni, samo ako oči upreš u budućnost i smogneš snage vjerovat da je bolja od prošlosti. Njen plač podsjeti ga na talmudske riječi: Budi jako pažljiv da ne natjeraš ženu u plač, jer Bog broji njezine suze. Žena je stvorena iz muškog rebra. Ne iz stopala po kojem se hoda, ne iz glave, da bude nadmoćna, nego iz muškog bedra, da bude jednaka, ispod ruke, da bude zaštićena, i sa strane srca, da bude ljubljena. Znao je da mora biti dovoljno velik da prizna svoje pogreške, dovoljno pametan da od njih ima koristi i dovoljno jak da ih ispravi. Znao je štošta toga sročenog u riječi ali nije znao jedno, nije znao šta da učini, šta od onog što mu je padalo na um, da odabere. Bar ne odmah. Nije se nadao ni ovako brunoj reakciji od Azre. Pokušavao je naslutiti u šta od onog što o njoj ne zna tako bolno upiru riječi njegove priče. Je li opet njena mama njihovu limunadu promiješala svojim prstima. Baš ga nije voljela. Ni na trenutak ga nije htjela razlikovati od bradatih mladića koji su prolazili sarajevskim ulicama. Uzalud je objašnjavao da nije poput njih, da ne dijeli njihovo mišljenje u mnogim stvarima, da nije ni tako dobar vjernik kakav bi, istina, htio da bude, da o vjeri priča malo više nego drugi jer je takvu školu učio. Ništa. Ostala je službena i na ivici ljubaznosti.

Kakva je bila prema Azri kad on nije bio prisutan mogao je da zamisli, ili i da je osjeti u toj noći. Azra je popila neku tabletu i legla. Taib je kroz neke njene riječi izgovorene u napadima bijesa ili nemoći, naslućivao kroz što je sve prošla i šta sve kriju one praznine u njenoj prošlosti. Pitao se i sam ima li pravo motat ovo klupko prošlosti na vreteno svojih želja. Izvlačit poderane halje prošlosti i stavljat im svoje zakrpe. Izašao je na balkon i zapalio cigaretu. Bilo mu je teško i ruke su same zazivale olovku i papir. Htio je da piše, bio je to njegov način samoodbrane, njegov način bijega u pobjedu. Pisao je i prije rata, u ratu, poslije rata. Kad bi mu bilo teško, kad je tražio dodatnu snagu pisao je. Kad nije imao olovke pisao je u sebi, mislima po nevidljivom papiru pamćenja. Ponovo je zavrtio Šemsudinovo pismo, Jusufovo pismo. Nije znao kako da ga zove. Bio je nanijetio, da nazove Mustafine roditelje i traži njegov broj telefona ako im je poslao, da pita kako je Šemsudin? Sad mu se učini da nema pravo na to razmišljanje. Osjećao je tegobu koja pritiska Azrine grudi pojačanu odsustvom ličnih osjećaja. Nije sebi pošteno mogao priznat da išta osjeća u tom trenu. A htio je da osjeća tegobu kao i ona, da osjeća da je pogriješio i potrebu da je moli za oprost. Hoće li ovo s Azrom postati prošlost, pitao se? Hoće li ujutro kad ustane sve ovo njihovo što se tako neprimjetno iskitilo nestati? Hoće li opet biti sam? Vuk samotnjak sam bio, i dan danas ost'o... zapjevušiše njegove misli dopuštajući podsvijesti da se poigra s njegovim osjećajima. Samoća ima svoje prednosti, daruje slobodu, samo, imao je on tu slobodu pa je ipak tražio i pronašao Azru. Samoća je hladna, glođe čovjeka, oštri inteligenciju a isisava osjećaje. Inteligencija bez osjećaja nije daleko od ludosti samo joj je polaritet na drugoj strani. Južni ili sjeverni pol. Dvije suprotnosti ali na svakoj jednako hladno i neuslovno za život. Neće odustat! 72

Kročio je k toplijim krajevima i nastojat će na sve moguće načine da održi taj korak. Nije li tog popodneva zamišljao njene oči dok je uvodi u njihovu kuću na Vratniku. U taj Božiji znak. Čudo ispunjenja njegovih želja. Sve je bilo tačno u onom što mu je advokat rekao. Potpisao je što je trebalo potpisat. Ima svoju kuću. Lijepu, prelijepu. Ni veliku da izazove zavidnost ni malu da stijesni životne puteve. Dovoljnu da primi poštansko sanduče i da on, Taib, konačno imam svoju adresu, da ne daje onu gdje se rodio a gdje je samo zgarište nekadašnjeg doma. Spreman je da tu adresu dijeli s njom. Da li je siguran da je spreman dijeliti sebe? To mu se učini ključnim pitanjem? Voli li on Azru il' tek su sudružnici u samoći? Koliko su već skupa. Šta ona vidi u njemu? Jel' ono nešto njemu nedefinisano ali veoma blisko u njenim očima dovoljno za brak, za djecu koju je želio? Svatko u sebi nosi neku savršenu sliku osobe svojih snova. Ta osoba ima sve ono što smatra poželjnim i vrijednim ljubavi. Na osnovu te slike ljudi traže osobu koja u najvećoj mjeri posjeduje osobine koje im odgovaraju. S druge strane stoji mišljenje da se suprotnosti privlače što znači da traženje bolje polovice znači traženje drugačije polovice, one koja dopunjava. Osjećajan sanjar pronaći će možda hladnog i promišljenog, brbljavac-šutljivca, ranoranilac-pospanka, dok će društveno biće pronaći samotnjaka. Gdje su on i Azra u tim suodnosima? Nije li možda glavno pitanje voli li on sebe? Ima li uopšte smisla pitati se voli li ga neko drugi ako nije siguran voli li sam sebe? Ako se ne voli onda će i sve druge koji ga vole doživljavat strano, onako strano kako se doživljaju svi koji vole nešto što on ne voli... Zašto nema tu potrebnu opreznost da zaštiti Azrino srce od tuge? Zašto priču nije promijenio, ta, svakako je Bosna puna sličnih, mala zamjena likova ne bi priču učinila lažnom! Ili, jednostavno, život sa sobom nosi te teškoće s ciljem koji se da otkriti tek kad se prožive i prevaziđu? 73

Ne želi joj tugu, želi joj sreću, želi joj i više nego sebi makar kroz tu nesmotrenost ispadalo da je ne voli onako kako bi ona željela da je voli. Biti iskreno voljen od nekog, daje snagu. Nekoga iskreno voljeti, s druge pak strane, daje hrabrost, hrabrost koju je on toliko trebao. Je li osuđen na one monologe kakve je vodio po glavi nakon rastanka sa Ajlom? Je li osuđen na samoću nakon pogibije najboljih drugova? U čemu je smisao toliko smrti oko njega? Zar je zaista najbolje da sve zaboravi, da i dalje sve što napiše pokida sa zorom i baci? I baca li on to jer ne vidi smisao ili ne vidi u sebi snage da stane iza onog što je napisao? Il' samo treba jednom dati priliku onom što napiše da ugleda svjetlost dana. Šta bi Azra rekla da pročita cijelu knjigu? Šta će reći ako u nju stanu i ta njegova trenutna pitanja makar tada kad je bude čitala to bude tek prošlost. Jesu li tragovi koje ostavljamo za sobom nešto što samo svjedoči da bili smo ili oni u stvari putuju s nama i daju oblik i odgovor na pitanje ko smo sada? Ne traži li svako danas ponavljanje tog pitanje i ne daje li svako danas svojim tragovima i svjedočenjem novu nijansu tom odgovoru sutra? Kakve su posljedice stalnog vraćanja u prošlost po njegov život? Hoće li svaki njegov čin, svaka bol koju osjeti, biti doživotni kroz čitavu vječnost?" Vječno vraćanje, znači li to da svaki put kada bira šta će učiniti mora biti spreman da to izabere za čitavu vječnost. A isto je i sa onim što ne činit, sa svakom mrtvorođenom mišlju, svakim propuštenim izborom. I hoće li čitav neživljen život ostati da buja u njemu kroz čitavu vječnost i zauvijek ga dozivati ignorisani glas savjesti? Nije li unesen u priču o Azrinim precima i u njihovu susretu vidio na silu nešto sudbinsko i predao se tome kao što se svetosti predaje ne propitujući je. Taib protrlja glavu i pogleda na rijetka svjetla okolnih zgrada.

Dođe vrijeme za vrijeme. Daruj mu smisao i sadržaj kako bi se razlikovalo jedno od drugog. Pomjeri granice tišine i neka mu putanja bude tvoja misao. Odgovor na sutrašnje pitanje ko je može bit uveliko ljepši potrudi li se donijet pravilne odluke te noći. Osjeti potrebu za potpunim buđenjem, za snagom nadahnuća, a usne i jezik kao i uvijek u takvim trenucima izgovoriše šehadet. -La illahe ilallah! Nema Boga osim Allaha! La havle ve la kuvvete illa billah! Nema snage niti moći osim u Boga. Treba otresti misli koje mu nisu donosile dobro. I s mislima je kao i sa riječima. Pustiš li da loše teku sa usana one će učinit i da se unutrašnjost takvom osjeća, baš kao što i lijepe riječi kad se govore, turobnu unutrašnjost svojom ljepotom znaju vratiti u lijepo stanje. Odvažnost, pomisli Taib. Za ovo što ja želim, čemu težim, treba odvažnost. Nije li odvažnost početak šehadeta, ne treba li iznad svega imati odvažnost pa reći: -Ne, nema. Ne treba li hrabrost da se sve negira a onda na toj čistini On prizna? Može li ga priznat čovjek koji sebe ne prizna dok to ne učini? Ustade se i pođe do kupatila, onda zastade kraj otvorenih vrata na Azrinoj sobi. Učinilo mu se da ne diše. Zastade. Onaj poznat osjećaj iznenadne strepnje hladnim mu obli unutrašnjost, no ne učini ništa naglo, ne poleti, ne pomače se, samo za čas zaustavi disanje i skoncentrisa se na sluh. Nakon pola minute oču njen uzdah. Lahnu mu, nikad nije volio te tablete za spavanje, da li zbog filmova u kojima je toliko puta kao dječak gledao kako se glavni junaci ubijaju tim tabletama ili šta već? Sjeti se i ratnih dana kada je isto tako zaustavaljao dah da čuje dišu li ranjeni drugovi oko njega. Bože!, pomisli. Kako Si Ti Velik i Moćan. Ti koji uzdržavaš u svojoj moći sa ova bića, snagom i moći koja je meni neshvatljiva ali u koju vjerujem. Koliko samo ljudi diše noćas, muškaraca i žena, starih, mladih tek rođenih, a Tvoja moć bdije nad njima, snaga Tvoja pokreće njihove grudi, njihove organe, daruje im svima zrak i u životu ih održava. Jesu li svi ovi zapetljani dijelovi sudbine moje i sudbina onih čije su životne priče stigle do mene zapetljane, teške i

nejasne upravo zato što ja sam svoju nit s Tobom izgubio, što sam se u nauku vjere Tvoje pogubio? Zagrize Taib donju usnu, mehanički rukama zasuka rukave na košulji i krenu ka kupatilu. Uze abdest i vrati se u svoju sobu. Još nije bilo vrijeme sabaha, padala je zadnja trećina noći, ona trećina za koju je učen da baš je posebna u cijelom danu, da u njoj Bog posebnu milost spušta ljudima i dove njihove, molbe, traženja, prima. Kroz glavu mu proletješe stotine dana u kojima nije upotpunio svoje molitve. Proletješe mu i hiljade onih mladalačkih kada je svaku molitvu u njeno tačno vrijeme obavljao. Onda oni dani kad njihova redovnost se kidala, kad njegov mir se kidao, kad stvarnost je davala previše pitanja a njegovo znanje i znanje onih oko njega nedovoljno pravih i pregršt krnjavih odgovora. Razguli! Već u medresi, nakon dvije godine, ono što je učio zbunjivalo je i remetilo mir vjere njegove u grudima. Saznade za mnoštvo frakcija unutar vjere koja mu se do tad činila tako jednostavnom, tako lahkom i prirodnom. Učio je biografije velikana vjere, učenjake, pravnike, filozofe, njihove misli, izreke stavove i krio sama od sebe u tim mladalačkim danima kako mu se svako malo javlja želja da opsuje, da udari šakom od sto i kaže: Stanite, šta vam je, što vam ovo treba!? Zašto je toliko važno izmislit nešto novo i kroz to istaći sebe? Zašto toliko razjedinjenja kad je primjer onog koga slijedimo tako jednostavan i lahak? Samo treba željet drugima što i sebi i pri tom ne smatrati da oni moraju biti kao ti. Naučen je ipak, da uvijek iza svakog znanja ima novo znanje, ima mogućnost nekog novog saznavanja koje će opravdati nelogičnost onog što trenutno zna. Učen ja da uvijek bude otvoren ka promišljanju novom i mogućnosti da za rad novog znanja revidira svoje prijašnje stavove, da samo tako ima mogućnost da napreduje. Volio je osnivača svog mezheba velikog imama Ebu Hanifu zbog njegove slikovite rečenice u kojoj veli da ako bilo ko poslije njega nađe bolji dokaz od njegovog, pa makar i u kravljoj balezi, ostavi 76

njegov a slijedi taj bolji dokaz, al' u isto vrijeme čudio se mnogobrojnim pristalicama njegovim što osuđivali su svaki izlazak iz okvira tih davno postavljenih zakona hanefijskog mezheba. Volio je u početku rata stroge zakone koje su sa sobom donosili malobrojni arapski mudžahidi koji su dolazili u njihovu jedinicu da im pomognu u borbi za opstanak. Sviđala mu se u tim ratnim danima njihova strogost i rado im se priklanjao. Išla je ta strogost u vjeri uz rat, uz teške životne momente. Onda nakon nekog vremena, kroz razgovore s njima počelo je sve to da ga zbunjuje. Nije bila spojiva s njegovom unutrašnjom bojom vjere ta predstava totalnog podčinjavanja gotovim stavovima, bez ikakvog ličnog promišljanja. Ti okviri postadoše vremenom kao zatvorske ćelije njegovim mislima. Što je manje razmišljao lakše se uklapao, ali time je više gubio sjaj svoj unutrašnji. Nije mogao vjerovati da Bog ga želi baš takvog, da odbaci misli svoje, razum svoj, promišljanja i tek slijepo slijedi podastrte stavove. Činilo mu se da time glača lišće na stablu vjere dok samo stablo i grane njegove pušta da zahrđaju. Ostao je u njihovoj blizini jer mu je i dalje godila njihova disciplina ali su njegove misli počele da ga plaše. U početku se bojao da je to licemjerstvo, hvatao je sebe da na njihova predavanja klima glavom a u sebi misli drukčije. Jednog će dana u njihovu kasarnu doći veliki profesor iz arapskih zemalja. Držat će predavanje nakon kojeg će on odlučiti da odgovore na svoja životna pitanja počne tražiti na drugom mjestu u drugom nauku. Taj profesor je u jeku ratnih dešavanja držao predavanje o selamu, islamskom pozdravu. Bilo je to ponižavajuće za Taiba. Obraćao se im se kao da nikad nisu čuli ni za islam ni za selam. Nije ga toliko slušao, više se pitao kakvu to sliku oni tamo imaju o njima. Zar tako malo znaju ili je toliko stotina godina borbe njegovog naroda da ostane u vjeri tako mizerno za te arapske profesore. Onda je profesor skrenuo na praktični primjer nazivanja selama. Uze za primjer njihovu borbu, kako svaki put, ama svaki put, kad nešto zapriječi pogled jednog od njih na drugo nakon ponovnog viđenja trebaju jedan drugom nazvati selam. Taib nije mogao da svari tu priču. 77

Jasna su mu bila njena načela ali, pobogu, gdje je tu realnost. Ako pođemo u borbu i privlačenje neprijateljskim rovovima a pri tom budemo stalno nakon svakog okretanja glave selamili jedan drugog gdje ćemo stići. -Jesi li ti ikad bio u borbi? upita na kraju kad profesor završi predavanje i reče da je spreman za pitanja. Prostrijeliše ga pogledi mnogobrojnih saboraca. Ignorisaše njegovo pitanje al' zato je profesor dugo i naširoko objašnjavao sve forme nazivanja selama. Ponovo je sebe prekoravao pitanjem ko je on da išta pita i išta misli kad nejak je da se suprotstavi napadima koji su nekako slijedili uvijek kada bi neko izrekao nešto van općeg mišljenja. Bojao se bilo čega što bi moglo izazvati neslogu. Neslogu nije volio još iz školskih dana shvatajući kako je ona donosila nesreću u muslimanski narod, od nekad pretežno muslimanske Španije pa do krvavog stanja u dalekom Afganistanu gdje su muslimani tukući se ruskim okupatorom s istom revnošću činili to i između sebe samo zato što jedni su Paštuni drugi Hazari, što jedni su suniti drugi šiti. Gdje god ima neka manjina teži da se pripoji svojoj većini, mislio je Taib. Evo i ovdje u Bosni, danas, Hrvati Hrvatskoj, Srbi Srbiji, samo se muslimani bore za razjedinjenje. Na koliko je država samo rasparčan arapski narod. Jedan narod, jedna vjera a desetine država koje redovno, svako malo vremena, vode međusobne ratove, i što se te države više deklarišu kao islamske skoro da jednakim pravilom u njima ima manje istinskog islama a više fukaraštinje, bijede i neobrazovanja. I tako je skoro odvajkada. Najmrža lekcija iz medrese bila mu je ona iz koje je trebalo naučiti svu silu državica na koje se vremenom iscjepkalo islamsko carstvo. To ga je tjeralo da bude oprezan spram svojih misli koje su, nekako po pravilu, kako je on htio biti oprezniji, bile sve oštrije. Sjeti se zgode iz svoje škole kad je u onim predratnim danima pitao zašto ne uče o džihadu a profesor mu odgovorio da to nije njegova briga, da nije njegova briga ni to hoće li ili neće biti rata, da njegovo je da uči. I tad, u toj školi, on nije učen da razmišlja koliko je u stvari učen da se pokorava. Gdje li je taj njegov profesor pitao se ponekad u ratu? Bori li se s puškom u ruci ili drži predavanja poput ovog selam-profesora? 78

Nije prošlo dugo a dobio je taj odgovor. Pred sami kraj rata nakon vraćanja iz logora i ponovnog priključenja svojoj brigadi poslan je da završi školovanje. Susreo je tako dragu zgradu i neke drage prijatelje u njoj. Našao se u školskoj klupi nakon četiri godine i nije mogao zaustaviti čudan, luđački smijeh koji ga je spopadao dok je pogledom prelazio po učionici, po klupama po mladim dječacima koji su sad pohađali njegov razred a od kojih nije poznavao nikog. Redom su bili mlađi od njega po nekoliko godina i redom o ratu nisu imali ličnog iskustva. Profesor ga je pitao kako je, a onda poslao vani da svojim smijehom ne remeti čas. Izašao je pred zgradu, iz džepa izvukao kutiju Lorda i pripalio. Tek što je povukao nekoliko dimova prišao mu je vaspitač i rekao da ugasi cigaretu da je pušenje zabranjeno. -Al nisam u zgradi?, branio se iskreno ne shvaćajući da krši ikakav propis. -Nema veze što nisi, ugasi tu cigaretu! Taib ga pogleda, ruka naviknuta da sluša pođe da je baci a onda se zaustavi. Lice vaspitača ga jako podsjeti na lice jednog starijeg čovjeka kojeg je vodio u borbu prije nekoliko dana, čovjeka koji kad zapuca pobježe, ostavi svoje borbeno mjesto i njega bez veze s ostalom vojskom. Čovjeka koji mu svojim činom, navodeći na bijeg još trojicu sličnih priredi najtežu ratnu noć. Noć koju provede među linijama ne mogavši ni na neprijatelja ni svojima, pod unakrsnom vatrom ljubeći zemlju i iznad svega trpeći svoj najveći strah, strah od samoće. -Bože daj mi samo da sretnem nekog od naših pa neka onda poginem ako je suđeno, nemoj poginem sam! molio je Taib u toj noći. Zaustavi ruku u naumu da baci cigaretu, ponovo je vrati svojim usnama, pogleda u vaspitača i ne prepoznavajući sebe takvoga jednostavno izusti: Razguli! -Molim? reče preneraženi vaspitač. -Rekao sam razguli, ne kršim nikakva pravila, izašao sam iz zgrade, pušim već četiri godine, znam da nije dobro, al pušim i nemam snage danas da se toga okanim. Pusti me da završim i kazni kako hoćeš!

-Zar se tako razgovara sa svojim profesorom, zar smo te to naučili u ovoj školi? nastavi vaspitač. Taib ga je gledao. Zašto vaspitač tako postupa, pitao se? Zašto on sa svojih četrdeset godina insistira na tom nekom svom većem položaju koji mu on, Taib svakako ničim ne može ugrozit, zašto se ne nasmije, ne shvati ga, pomiluje po glavi? Da to učini sigurno više ne bi pred njim zapalio, bilo bi ga stid, ovako, ovako ga izaziva, ovako ga kinji, ovako raste bijes u njemu, bijes i razočarenje. Evo, bacit će tu prokletu cigaretu, al' ne što ga se boji, ne što se boji kazne nekakve koja kakva je god smiješna je naspram onog što se dešava širom Bosne, nego eto, što shvata da to nekako treba završit jer on ne voli te konfliktne situacije u kojima jedna strana neće da popusti, gdje nikakav kompromis ne pomaže, znao je to, naučio je to u te četiri prošle godine, kroz rat i logor, kroz sve to što je stalo u tako malo vremena. Baci cigaretu i ustade. Bi mu drago da sjedi na stepenicama te pri uspravljanju njegova glava bješe iznad vaspitačeve. Pogleda ga u oči. Vidje da se i ovaj unezgodio pred njim tako uspravljenim. Smeđe odijelo, košulja kravata. Taib nesvjesno pogleda sebe. Maskirne pantalone izgužvane do besvijesti još mjestimično prljave od one zemlje po kojoj je puzao prije nekoliko dana, vojničke čizme, jakna. Zavuče ruke u džepove pri tom i napipa u njima svoje cigarete. Osjeti kako mu niz kičmu puže ono nešto neobjašnjivo, ono nešto jače od njega, ono nešto što još nije naučio da pobjedi u sebi. Izvadi cigarete i stojeći tako izvuče i zapali još jednu. U njemu je zvonilo hiljade zvona, hiljada njegovih glasova govorilo mu je da je to pogrešno, da je bez veze, da ne valja, da će sam sebi kasnije reći da je pogriješio, ali sve je to bilo samo kao san, stvarnost je činila drugo. Povuče dim i ponovo sjede pognute glave sa onim dobro poznatim osjećajem u stomaku. Osjećajem koji bi dobijao kad bi upadao u rov i bez ikakvih analiza zaključivao samo jedno - biće tu dok ne pogine ili se ne naredi nešto drugo. Sad mu to nije niko naredio, nije ni on sam nego ta neka neobjašnjiva sila u njemu, inat, prkos, ni sam nije znao šta, samo da je riješen da popuši tu cigaretu. Ignorisao je potpuno prisustvo vaspitača i da olakša sebi taj muk 80

otišao mislima do svojih saboraca pitajući se gdje li su oni sada, dok on, tu, van svake svoje logike, uči nekakvu školu. Vaspitač se udaljio bez riječi, a on nakon što ču zvono za kraj časa ustade i pođe prema učionici. Drugi čas bješe čas onog profesora što mu je pred rat govorio da njegovo je da uči. Imao je u svom držanju nešto oficirsko. Taib je već primjećivao taj hod, visoki oficiri, možda moralista, poput onih koji bi nakon što bi oni u nekoj bitki dobro izginuli, dolazili da im dignu moral. Profesor kao da je čuo njegove misli. Baci dnevnik na sto i stade ispred table. -Djeco, neke lekcije se nauče u školi a neke samo u životu. Kad uđete u zemunicu a desetak metara od vas padne granata, kad osjetite kako je život krhka stvar, kako smrt ima svoj zvuk, svoj oblik, kako frkće i reže zrak. Evo, došao nam je i Taib, Taib zna o čemu govorim. Taib ustade i nakloni se ne znajući ni sam šta bi pred tolikim uprtim pogledima. Sjedio je u zadnjoj glupi i gledao glave ispred sebe. Sitne, krupne, ošišane i neošišane. Golobrade dječake kakav je i sam bio prije nekolike godine. Nekako je očekivao da će profesor nastaviti svoju priču, preći taj početni primjer zemunice i granate na deset metara, da će spomenut i onaj njegov slučaj kad granata pada direktno među noge a on leti zrakom kao ptica, pada u krš i ostaje nesvijesti. Nesvijesti iz koje kad se budio mislio je da je već u svijetu Berzaha, strahu njegovu da ne izgovori šehadet jer se pobojao da će umrijet u pola te riječi i otići na onaj svijet negirajući sve... No profesor je skrenuo na drugu temu i Taib se zabavi crtajući krugove po svesci koju mu je jedan učenik tog jutra vidjevši da nema ništa od opreme posudio. Rat je svima zajednički ali svak će imati neki svoj pogled na nj u skladu sa ličnim iskustvom koje ima spram njega. Kako je svako ratno iskustvo dovoljno strašno tako će svak svoje i vidjeti najstrašnijim ma kako nečija druga istinski budu veća, bolnija, teža... U narednim danima nađe neke poznanike iz one svoje predratne generacije koji su po isturenim odjeljenjima medrese po Bosni završili istu i sad pohađali teološki fakultet. Imao je problem sa 81

spavanjem i zatvaranje doma u devet sati navečer nikako mu nije prijalo. Nije znao šta bi sa sobom u tom mraku, u krevetu bez sna. Nađe jednog studenta koji je imao sobu nedaleko od Baščaršije i poče noćevat kod njega. Nastava je tekla. Dobro mu je išlo izuzmu li se jezici. Nije se skoro ničeg sjećao od onog što je učio prije a lekcije u tom završnom razredu bile su teške. Arapski i nekako, ali engleski nikako. Nakon mjesec dana nastave uslijedili su kontrolni. Na času engleskog njega opet obuze onaj smijeh kojeg nije mogao obuzdati, smijeh beznadežnosti. Profesorica ga upita šta mu je a on ne može da se suzdrži: -Profesorice, zahvalio bih svima koji mi bacaju papiriće sa odgovorima, ali bi zamolio da me ne zbunjuju, evo imam tri papirića sa prvom zadatom rečenicom, ni na jednom nije isto napisana, a ja ne znam koji da proberem. Profesorica se nasmija pogleda ga i upita. -Jesi ti pio kafu jutros,Taibe? -Nisam. -A da ostaviš kontrolni i odeš na kafu dok ne počne slijedeći čas? -Ne mogu! -Zašto, puštam te, neću te zapisat kao odsutnog!? -Nemam para za kafu. Profesorica priđe svojoj torbi na stolu izvadi marku i pruži mu je. Taib priđe, uze je a onda se nasmija i reče: -Može l' još jedna za cigarete? -Ne, za to se sam snađi. -Dobro, hvala! Izađe iz dvorišta, zagleda se u sofe Begove džamije, pogleda desno, lijevo, poželi da zapali cigaretu što je činio uvijek kad se dvoumi, a onda samo krenu lijevo, ka Kolobari. Imao je nizak pritisak i kafa mu je pomagala da lakše misli no morao je računati i na nervozu koja će se javit prvim srkom kafe kad poželi da zapali. Nije zapalio od jučer ujutro kad ga je neko od studenata 82

počastio. Gadan vakat za nekog ko se dobrovoljno javljao za izviđanja samo zbog duplog sljedovanja cigareta. Uđe u Kolobaru i probra mjesto u ćošku. Volio je da su mu leđa okrenuta zidu, da ne misli o njima. Konobar priđe i on naruči kafu. Bacao je pogled po drugim gostima, mladićima u civilkama, mladićima u maskirnim uniformama, djevojkama, gologlavim i pokrivenim, stariji par, i niko, baš niko pred kim se dimila cigareta. Čizme na nogama su puštale i on shvati da je negdje ulicom ugazio u lokvu. Mrzak mu bi osjećaj mokrog tabana u čizmi. -Izvinite molim vas, reče konobaru bez razmišljanja, ima li nade da se ogrebem za jednu cigaretu? -Žao mi je ja ne pušim, vidjet ću s gazdom! Uskoro iz prolaza u unutrašnjost objekta izađe čovjek srednjih godina i zaputi se ka njemu. -Jel' slobodno? upita. -Naravno, klimnu Taib. -Vojnik si? reče mu pridošlica i počasti ga cigaretama. -Aha, reče Taib i prinese cigaretu plamenu upaljača. -Došao sam tu u medresu da završim školu... Čovjek bi široke ruke, uz škrtu priču počasti ga sa još dvije cigarete, ispriča mu ukratko kako je izgubio brata na Žući a onda ga zovnuše i on pri odlasku ostavi kutiju na stolu. -Hvala, reče Taib svjestan da ga čovjek nije čuo. Zapali još jednu i zagleda se na ulicu. Bi mu došlo da zaplače. Postajao je svjestan svoje onemoćalosti, nedefinisan sebi, nalazio se na mjestu i u prilikama u kojima nije znao šta da radi. Do jučer mu ponos ne bi dao da moli za bilo šta, a eto, taj dan je već uzeo novac za kafu čak tražio i za cigarete, sad od nepoznata čovjeka uzima skoro cijelu kutiju, šta ga čeka u ostatku dana? Prisjeti se vremena pet godina ranije kada je za babom cupkao ovom čaršijom prvi put dolazeći u Sarajevo. Hodali su tim ulicama tražeći zgradu Gazihusrevbegove medrese. Te velike, mistične ustanove o kojoj je sanjao kroz osnovnu školu. Tražili su Begovu džamiju za 83

koju mu je dedo ispričao da bi deset njihovim seoskih džamija stale u nju kolika je. Tražio je turbe velikog Gazihusrevbega, gazije čije se djelo uzdizalo kroz vjekove i kroz pokoljenja živeći između ostalog i kroz njih, mlade softe, buduće imame, koji su s dikom izgovarali njegovo ime, spominjući koju su školu završili... Prisjeti se kako je tih prvih dana u domu škole plakao čeznuvši za svojim roditeljima, svojim selom, poznatim predjelima. Onda su slijedili ti lijepi dani, najljepši dani njegovog života. Bio je očaran Sarajevom, bio je ponosan što u njemu živi, njegovim bibliotekama u kojima je pronašao toliko knjiga, toliko lijepog, toliko snova, mašta, emocija... Sanjao je da će biti bibliotekar, da će dane provoditi među knjigama i potajno se nadao da će njegovi zapisi koje je već tada kitio po sveskama jednom biti čitani kao što je on tada s puno žara čitao Bašeskiju i druge pisce, diveći se njihovim zapisima. Koristio je slobodno vrijeme da obilazi ona mjesta koja je Bašeskija spominjao u svom ljetopisu i kovao plan da mu napiše knjigu, da kao pismo njemu u taj stari vakat ispiše šta je sve bilo sa mjestima koja je spomenuo on u svom ljetopisu, sa potomcima ljudi koje je navodio, sa njegovim Sarajevom. Tu je, u toj potrazi uspio da pokrpi i svoje porodično stablo. S manjim nedostacima mogao je sa sigurnošću utvrditi svoje pretke u zadnjih dvije stotine i osamdeset godina. Znao je da s muške strane u sebi nosi gene kavkaskih muslimana koji su progonjeni od Rusa, sa stravičnim pričama o pokolju, stigli do Bosne, a s druge strane fascinirao ga je lik njegove pranene Fatime koju je pradedo mu na silu sebi doveo pa je onda kad je otac joj s naoružanom pratnjom pun bijesa po nju došao odlučila da ipak ostane. Taj njegov pradedo, čovjek kao od stijene odvaljen, pun snage i života da su ga se nadugo i naširoko svi bojali, kako se pričalo, pred njom je čitav život bio manji od makova zrna. Stoga se i njegov dedo Mehmed, nikad nije spominjo po babinu imenu nego po njenom, Meša Fatimin. Ona mu je, znalo se, van svih tadašnjih običaja sama ime nadjenula. Tragajući za tim zapisima zavolio je historiju, kroz nju je zavolio i prošlost do mjere da je prestao da je posmatra kao nešto gotovo. Bila 84

mu je stvarna, živuća, ne nešto što je bilo i prošlo već nešto što je započelo i traje, traje do vječnosti. Danas je samo nova kap što past će na dlan prošlosti a sutra samo stečena navika da iza kapi ove kanuće i druga. Stečena navika koja će jednom iznevjeriti očekivanja. Kroz te misli on refleksivno rukom pođe ka kutiji cigareta. Pri tom naspram sebe primijeti djevojku koja tek bješe sjela. Lijepa djevojka. Kao upis lijepa djevojka. Kao slika lijepa djevojka. Ka hurija lijepa djevojka.

Idi, ne kvari mi sjećanje! Uhvatio joj je na trenutak pogled prije nego ga je oborila na stol. Zelene oči, crne obrve iznad kojih se kao luk rahmetli Starog mosta nadvio rub njene bijele šamije. Kako je nestvarno lijepa. Vidi da je on gleda i malo joj je nelagodno, čuva pogled da joj se ne susretne s njegovim. Hajde da malo živim, pomisli Taib u sebi i ustade. -Selam alejkum! -Alejkumu selam! -Jel' slobodno? -Kažu da jeste, bar do Špicaste stijene, odgovori djevojka s malo ironičnim glasom ipak ne negodujući kad on sjede naspram nje. Pričali su. Dugo su pričali. Onemoćao i za šta osim za sebe kakav je bez oklopa i maski presu svoje srce u njeno zauzvrat primajući sadržaj njenog. Na rastanku ona mu svojom hemijskom napisa broj telefona na dlanu. Bojao se da će tinta nestati u znoju, žurio je nazad u medresu da ga zapiše na papir, nastava je već odavno bila završena a on nije mario za to. Kasno te večeri otišao je na spavanje van doma, kod svog druga i nazvao broj koji mu je dala. -Molim!, rekla je. Ko je? - Ja sam. - Ko si ti? - Ja sam onaj zbog kojeg nećeš zaspati ni trena ove noći. Nije zaspala. Nije ni on. Ujutro u sedam sati spustio je slušalicu i strčao niz Kovače. Čekala je kod Sebilja. Stigla je prije njega. Pogledi im bjehoše mehki. Suhi pamuk duša čekao je da plane. Počelo je kao nekakva njegova pobuna protiv jednoličnosti a već tim prvim susretom poteklo je kao tiha voda. Pazili su, sklanjali svaki 86

kamičak koji bi im mogao namrežgati tok i punim plućima udisali život koji se kroz ljubav međusobnu nudio u najjačem obliku. Izgubili su zasebnost i trudili se dati sebe za njih. Okolo su drhtale najlonske oči grada, rafali rata i detonacije neljudskosti. Razvlačili su trenutke da traju što duže i bili slijepi na sve drugo. Živjeli su osmjeh i kušali slast dugo sanjanog voljeti i biti voljen. Ne bi joj slagao da je tad rekao da je sve što ima na svijetu. Nije to istina ni bilo puno jer bio je totalni kokuz u svakom smislu. Švorc u svakom pogledu. Kada bi izlazili na kafu osjetio bi dodir njenih ruku na koljenima ispod stola. Diskretno mu je davala novac da ne vide drugi da ona plaća. Nije mu smetalo. Samo bi se pogledali u oči, nasmiješili zjenicama i klimnuli glavom. Nakon one prve noći nisu mnogo govorili. Brzo su naučili pričati tišinom. Znala je da u njegovoj sobi iza vrata visi automat, da tek je na kratkom odmoru koji čeka sljedeću bitku. On je znao da njeno zadovoljstvo ponuđenom kratkoćom nudi snagu i za dugo čekanje bude li potrebno. Tu su iako izbjegavajući govor o budućnosti, kao shvatljivu želju da nadvladaju rastanak koji se nametao, obećali jedno drugom biti na vjenčanju. Svi ti dani u Taibovom sjećanju pokriveni su njenom bijelom mahramom koju je nosila. Prihvatala je i njegove mane i vrline i učila ga strpljivo da bude muškarac. Došla je zima i naglo je zahladnilo. Mukli svrdlovi željeza pomognuti hladnoćom rađali su sve češću bol, bol je tražila bijes, jauk i krik koji bi je otjerao. A on nije mogao da joj kaže kako ga bol mijenja kako ga tjera protiv samog njega i porađa loš nagon za uništenjem svega što mu znači u životu. Nije smogao snage da vjeruje kako će ga shvatit ako zamoli za nekoliko dana neviđanja, dok mu se stanje ne smiri. Ili nije mogao privolit sebe da pristane na to. Bio je ratnik ali nikad nije naučio biti gazija. Petak. Kišni petak. 87

Sačekao je da izađe sa akšama iz Begove džamije. Šetali su Čaršijom, pa onda gore, kraj Bakija, do mjesta gdje stanovala. Uhvatio ga je strah od njene blizine i njegove daljine koja ga je vukla sebi. Bio je blizu nje ali sam sebe je zaboravio povesti! Budila se želja za samokažnjavanjem, ružno samosažaljenje tražilo je mjesto u njegovom biću. Ostavi je, govorilo je ono nešto iz njega. Ostavi je prije nego joj upropastiš život. Prljav si za njenu čistoću. Odbaci sve što si uz nju postao i budi opet beznačajan, samo tako ti možeš živjeti. Bez ljubavi, bez voljenja, bez razloga da brineš i o čemu. -Tražit ćeš da uđeš? rekla je kad su bili pred njenom kapijom -Nećeš me pustiti, rekao je. -Neću! -Čak i ako će to značiti kraj? -Zar neće kraj biti ako te pustim unutra? -Hoće. Srce mu se bunilo, udaralo u grudima skoro da je čuo njegovu vrisku, njegovo: )eće, neće pustiš li me i ne pustiš li me! Ali nije ponovio te njegove riječi ostao je dosljedan vojnik svoje ludosti. Stara navika. Taj dan mu je geler proradio u nozi. Čizme su mu puštale i noge već danima bile mokre. Bio je ozebao i poprilično gladan. Uzalud je znao jasno da čini lošu, strašno lošu stvar, da trga njenu i svoju dušu, da pali onu čistoću pamuka koju su preli sve prošle dane. Možda je to i bio razlog. Teško je slagao različite osjećaje u sebi… Tu večer bol je nadvladala i razum i osjećaje. -Je li ovo naše alahimanet- rekla je tiho? -Valjda, rekao je podlo zabijajući nož u srce. -Samo da znaš Taibe, očekivala sam ovaj trenutak, ovu večer, očekivala i bojala je se. Ti si dobar čovjek, voljela sam te, volim te i uvijek ću te voljeti i čuvat ću ove dane s velikim ponosom u svom životu... Htio je reći hvala, ali tada je ulicom projurio automobil i svjetlost farova obasjalo je njeno lice. 88

Plakala je. Prvi put u životu je vidio nekog da plače za njim. Sablast koja ga držaše u svojim rukama nestade u trenu. Osvijestio se i poželio pasti pred njene noge, ljubiti zemlju na kojoj stoji, čak je bio i pošao da to učini a onda je pogledao njene usne i čuo njene riječi: Idi, idi, ne kvari mi sjećanje. *** Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. )e moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... )emoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... Taib je hodao pazeći jedino da ide strmu, tako je znao da će ga dočekat Miljacka. Hodao je i osjećao strah, strah da nije dostojan svoje patnje. Koračao je ne primjećujući prostor, samo ono jedno, bezprostorno OVDJE, niti vodeći računa o vremenu potpuno toneći u to jedno SADA. U tom OVDJE i u tom SADA hiljade puta iznova sastajao se sa njom i mijenjao tok događaja nadajući se da će izbjeći rezultat gorčine koja je svrdlala njegovim bićem. )a mostu kod Careve džamije zastade. Miljacka je povlačila crtu. Gdje je sad snaga onih riječi da nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; i da sve se još divnije vraća?, pitao se zagledan u vodu. Hoće li ikad naučiti osjećati i ponašati se prema nekad odabranim formulama koje kažu da treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno. )ije on njih nesvjestan, sjeća ih se, zna za njih, samo... trenutno ih neće, ne želi, kao da srce govori razumu: Popusti me, ne boli tebe kao mene... Obuzimala ga je malodušnost a nikakve uzvišenosti ideala nije bilo da ga održi. Pomisao da vrijeme liječi sve rane mu se zgadi. Ljubav! Ljubav liječi sve rane!

Koji dio sebe da promijenim kako bih smogao snage ne pretvarat je u gorčinu, kad će od toliko definicija ljubavi odbacit onu da je idealna prilika za dugu bol, skoro glasno pomisli Taib osjećajući kako ga misli režu i probadaju. Misli i hronično upaljeni sinusi kojima vjetar iznad Miljacke nije nimalo godio. Bol tijela nema respekta prema boli duše, čak se vrlo rado nadovezuju na nju kad dobije priliku. Svjedoci jeste li čuli? Nije još dugo ostao u medresi. Učenici su zbog hladnoće i sličnih razloga o kojima on, budući da nije ni provodio vrijeme u domu, nije mnogo znao, odlučili organizovati štrajk. Rijetka je to pojava, i sramotna u medresi. Zadnji takav bio je nekad davno dok su njene klupe pohodili sadašnji njihovi profesori. Oni su se doduše borili za uvođenje svjetovnih predmeta, a eto, on je doživio da štrajkuju iz drugih razloga. Nije znao ništa o tom štrajku, tek po nesreći njegovoj noć prije je noćio u domu i ujutro ustavši vidio da djeca ne idu u učionice nego u amfiteatar. Pošao je za njima. Nasmijao se na ulazu vidjevši kako pune mjesta od zada, da ona naprijed koja će biti najbliža profesorima kad uđu ostaju prazna. Odabra da sjede u drugi red, jednako daleko i od profesor a i od učenika. Nije ga puno zanimalo šta će se desiti više se pitao koliko će potrajati jer još nije bio popio ni kafu a cigareta mu se bez nje nije pušila. Onda su ušli profesori, jedan za drugim držali vazove i pridike, jedni osuđivali, drugi savjetovali. Na trenutke se iznenađivao kako pojedini profesori olahko bacaju ajete o sektašima na tu ustrašenu djecu, kako pojedine davno odslušane lekcije sad čuje upućene njima. Neki su opet pričali o tom koliko snajperskih gnijezda prolaze svako jutro da bi njima došli na nastavu... Odužilo se a njemu se pila kafa i pušila cigareta. Strah ostalih učenika iza leđa i bijes profesora ispred stješnjavao ga je na tom njegovom mjestu, no trudio se da ostane miran da se ne uključuje u ono što ga se ne tiče mada mu je sve više bila mučna ta bitka Davida i Golijata. Onda je ustao predstavnik učenika i organizator štrajka i skoro plačnim glasom objasnio učenicima kako je njih zaveo šejtan, 90

kako su se ogriješili o svoje profesore i školu i islam i pozvao ih da poslušaju savjet i vrate se u učionice. Gledajući ga jasno se vidjelo da on te riječi profesori, silama, učenici, šejtan, samo duži da razduži odgovornost i spasi se straha koji mu je tresao nepromišljene gaće svijesti. Taibu se povraćalo od tog, znao je već dok je ovaj govorio da će čim završi on, Taib, napravit grešku, nepopravljivu grešku. Nije se mogao zaustaviti. Već je vidio kako će taj budući hodža, iako je istinu kazao svojim riječima, sutra unutar zajednice imati utaban put da napreduje jer, eto, na vrijeme je pokazao koliko je spreman da mijenja mišljenje kad god to zatreba pa vjerovatno i ne daj Bože u situaciji kad će zbog tog neka grupa diverzanata u neprijateljskom zaleđu to platit glavom. Podsjeti Taiba na one komandirčiće što su se gurali da uđu u veliku komandu. Takvi bi na izviđanjima, kao i on i njemu slični, govorili kako je teren težak, kako se ne može, a onda u komandi, na referisanju, kad bi on rekao da misli kako ne može, ustajali i slagali kontru, govorili kako može, kako treba, sve ono što su znali da komanda želi čuti udvoravajući se tako komandantu. Zaboravljali bi pri tom da je baš njih ta ista komanda poslala da izvide, da budu filter između njihovih želja i života boraca koji će sve te ratne planove iznijeti na svojim leđima. Kako je samo umio bjesnit zbog sličnih situacija nikad do kraja se ne mireći da zaista mogu postojati ljudi s takvim načinima mišljenja. Ne sjeća se Taib šta je tačno rekao kad je učenik prije njega završio svoje pokajničko obraćanje. Ustao je i s bijesom u glasu govorio o tom kako medresa ne bi trebala da odgaja poltrone, proizvodi zanatlije i trgovce vjerom... Tek kroz maglu upozoravao je sebe da na posustalu pamet i činjenicu da time pečati san svoje mladosti, ljubav svojih mektebskih dana, dedin ponos gazi, mrtva se babe stidi... Pokušavao je dozvat u sjećanje sve one savjete starijih ljudi u brigadi koji su prenosili svoja iskustva iz ranijeg perioda. Prisjećao se kako su mu govorili da bijes treba zaustaviti makar i istina mu uzrok bila, kako treba odmjeriti ima li koristi u tom što govori, postiže li išta. No, kako bi se javljali ti glasovi tako bi dolazili i oni drugi, oni što su 91

govorili reci, reci tu pred tom djecom neka zapamte, ponesu u svom sjećanju. Pokušao je negdje na kraju da se povrati da izgladi a onda je shvatio da je već previše rekao, previše istine kojoj tu nije bilo mjesta, ne od njega, ne na taj način i tim tonom, galamom koja nije bila njegova želja nego način kojim je njegovo tijelo proizvodeći dodatni bijes podizalo pritisak na normalnu razinu. Zaboravio je da oni ispred ne slušaju šta on govori nego ko govori i da sve, baš sve što on kaže bilo kakvim osim pokajničkim glasom oni će doživjeti kao napad na sebe, kao bunu i protivljenje. Okrenuo se učenicima koji su kao prestrašena janjad u većini samo čekala da im neko kaže šta da rade, rekao im da se vrate na nastavu, a on sam otišao u Kolobaru na kafu. Slijedećeg jutra svi su za prvi čas imali čas odjeljenske. Iznijeli su im spiskove i tražili da se potpišu koji hoće ostat u školi takvoj kakva je koji neće da napišu da neće i da idu kuća. Kojim kućama i kako iz opkoljenog Sarajeva nisu napisali. Taiba nisu ni probudili. Kasno mu je bilo objašnjavat da on to nije organizovao, da njemu ne smeta ni hladnoća ni slaba hrana, da sve to je mnogo bolje od onog na što je navikao. Tek, dani su prolazili a on čekao raspust da se vrati u svoju brigadu. Noć prije organizovanog izlaska učenika iz Sarajeva na zimski raspust čekaće na jednom sarajevskom mostu veliku razmjernu zarobljenika i tražit među njima poznata lica, lica koja nije mogao da vidi. Vratio se u kasarnu. Za nekoliko dana u izjavi direktora medrese u novinama koje stigoše i do njihove baze, pročitao je kako medresa unatoč ratnim okolnostima i dalje radi po istim principima i kako su i te godine isključili jednog učenika iz škole. Nazvao je prijatelja u Sarajevo tek da mu potvrdi da je to on. Nije se bunio. Iako nikad nije saznao zašto je isključen nije se bunio. Znao je da uvijek mogu naći dovoljno neopravdanih časova da sve bude po zakonu. Mogli su ih i oprostiti znao je, ali nisu morali. Uskoro je krenula Vlašićka ofanziva i on se umjesto u klupi našao u Vlašićkom snijegu. Rat s bližio svom kraju, kraju nakon kojeg će ga čekati njegovo zaboravljeno obećanje 92

dato Ajli. Dobro se sjeća. Vani je rosila kiša. Upijala je tišinu još neprobuđenog grada i darivala mir koji je Taib tako dugo čekao. Ukrao je tu noć samo za sebe. Žalci podsvijesti tek s vremena na vrijeme doticali su ga svojim poganim jezičcima. Potiskivao ih je nazad nemoćan da ne čuje njihov glas: Taibe. Nakon mira dolazi nemir, ponavljao je sebi. I kako je svanjivalo tako se njegov mir urušavao u međusobnim trvenjima trenutnog i upamćenog. Kada je telefon zazvonio umalo se nije bacio po podu. U toj tišini djelovao je kao rafal. - Molim! -Je li Taib? -Da! -Esselamu alejkum Taibe, ovdje Amela, sjećaš se, treći C? Alma mi je dala broj. Zovem radi Ajle. - Ajle? Šta se desilo? -Ma ne, mislim da! Oj, 'vako! Izvini što ti ja ovo govorim al' tako me zapalo, znaš ona se udaje u srijedu. -Mašallah! -Da, da, mašallah, nego, vidi, nemoj se ljutiti zamolila me da te pitam bi li je ti šerijatski vjenčao, ako imaš vremena? - Zašto bi se ljutio, u srijedu, kad i gdje? - Svatovi će doći kod nje kući, znaš gdje stanuje. Ona hoće da se odmah tu šerijatski vjenča. Ako možeš da ti dođeš. Zvat će te njen buraz da dogovorite detalje, samo da ja pitam hoćeš li, mislim možeš li, mislim…? -Mogu Amela, bit će mi drago. -Eto onda, izvini što nazvah ovako rano, rekoh sabah je, budan si.. -U redu je. -Allahimanet! -Allahimanet! Zidovi ko zidovi. Samo Taib nije znao zašto se vrte? I odakle ti šumovi mora u njegovim ušima? Kao hipnotisan prepuštao se svojim mehanizmima odbrane. Ustao je i polahko otišao do kupatila. Uzeo abdest. Polahko. Pažljivo, kao da se gasuli za onaj svijet. 93

Vratio se. Prema Kabi okrenuo lice. Od potresa duše činilo mu se da svi zastori padaju. Da se brda razmiču, daljine sažimaju. -Bože, otrpjet ću!Ako mi ovo čini zbog ljubavi, hvala joj. Ako mi čini da mi bude teže, opet joj hvala. A vjerujem, Bože, čini to samo zato da podijelimo bol, da sama manje ponese kad ode. Srijeda. Okupao se. Obukao najljepšu odjeću, stavio najljepši miris i krenuo. Pred njenom kućom je gužva. Sve poznata raja. Znao je kad dođe da će nastati muk. Valja u muku savladati muku. Prilazi, guta gorčinu i ponavljam sebi: Ostani đubre do kraja. Naziva selam, postavlja usne na osmjeh tražeći riječ kojom bi prekinuo tišinu. -U redu je raja, danas sam sporedna uloga u ovom filmu. Konačno osmijesi mada u kutovima očiju njenih prijateljica hvata suze. Muški prilaze. Žamor se vraća. Ulazi u kuću. Ne treba reći da su svatovi malo kasnili. Tako je uvijek kad želiš da nešto što prije prođe. Nastojao je pred rajom biti ono što su navikli. Pričao. Zabavljao druge. Bio je dobar u tome. Svatovi dolaze. Sviraju. Ulaze. Bilo mu je lakše. Baš kao u ratu. Privlačenje linijama, srce među zubima, strah, nervoza a onda kad prvi pucanj stigne svega nestane. Gledao je u svoju zamjenu. Plamičak Jusufove ljepote igrao je na njegovom licu. Stid na krajevima usana. -Tarik, drago mi je, veli pružajući ruku. Ajla mi je pričala o tebi, drago mi je da nas ti vjenčaš. Taib ipak nije potpuno miran, izlazi vani da zapali jednu. Ne leže mu ono njegovo «drago mi je». Prate ga oči. Prate ga šapati. Dim Drine tek je trun Hirošime u njemu. Život je rat, ponavlja sebi u mislima. Heroji nisu oni koji se ne plaše nego oni koji to mogu sakriti. Dobar je u sakrivanju, toliko dobar da sam sebe ne može da pronađe. Uskoro kuću ispunjavaju tekbiri. Izvode je iz one njene sobe kraj balkona na gornjem katu. Odavno je nije vidio. …Allahu ekber, Allahu ekber, ve lillahil hamd. 94

Da je opiše u tom trenu? Ne bi mogao. Sjeda na trosjed preko puta njega. Stari svat najavljuje šerijatsko vjenčanje. Žene će reći da nikad do tad nisu čuli srčanije učenje Kur'ana. Mehanički je Taib ponavljao riječi ustaljene prakse. Išlo je dobro, nije se pomeo. -Da li ti Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kći Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li čuli? -DA! -Da li ti Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kći Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li čuli? -DA! -Da li ti Tarik, sin Abidov, uzimaš Ajlu, kći Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li čuli? -DA! Okrenuo se njoj. Tad su im se po prvi put susreli pogledi. -Da li ti Ajla, kći Salkina, u smislu šerijatskih propisa, drage volje, bez ičije prisile i nagovora, prihvataš ovdje prisutnog, Tarika sina Abidova za svog zakonitog supruga? Gledao je u njene oči, zaklet će se da mu pri tom nije zaigrao nijedan mišić na licu, u duši je bilo nešto drugo. Ni njoj. Šutjela je dovoljno dugo da mu posljednji put da priliku da sve promijeni i dovoljno kratko da drugima ne bude previše sumnjivo. Ono društvo u prostoriji koje ih je poznavalo strepilo je. Disali su samo oni koji nisu znali njihovu priču. Kada je izgovorila DA u prostoriji više nije bilo zraka od uzdaha olakšanja. -Svjedoci, jeste li čuli? - Čuli smo!

Drugo i treće pitanje išli su spontano. Svima je lahnulo. Kada je treći put pitao svjedoke jesu li čuli, cijela prostorija je rekla DA! -U smislu prakse Poslanika islama ja tebi Tarik čestitam dovom Allahu da ti Ajlu učini dobrom a tebi Ajla da Allah njega učini dobrim i da vam da svako dobro u vjeri i životu, kako na ovom tako i na onom svijetu! Taj dan vraćajući se autobusom kući glave prislonjene uz staklo prozora pomisli kako je veliki ahmak i slijepac, kako sve svoje pročitane knjige može baciti, sva znanja pobrisati sve svoje želje ugasit jer nedostojno je da sanja onaj ko nema snage da živi svoje snove. Nisam ja nikakav ratnik, pomisli Taib u sebi. Nikakav. Ja sam i u rat išao samo iz straha i ništa više. Padao je, tonuo, sam za sebe nije nalazio nikakvo opravdanje, čak šta više, osuđivao se i nalazio da je to osuđivanje u potpunosti ispravno. Imao je dvadeset tri godine, bio bez škole, bez posla, bez ideje, bez plana, daleko, daleko od svih svojih zamisli u onim mladalačkim danima, a da stvar bude i gora nije osjećao nijedan atom snage, želje da išta od tog promijeni. Osjećao se umoran, preumoran, izgubljen. Trebao mu je otac, falio mu je otac, da ga pomiluje, da ga istuče, da mu pokaže smjer...

Jesi li ijednom pomislio na mene? Taib je nakon klanjanja ranog sabaha predavajući selam ugledao Azru koja ga je strijeljala pogledom s kraja sobe. Bilo je u njenom pogledu i bijesa i prezira. On ustuknu u sebi, odustade od dove i uspravi se. -Znaš li ti efendija da tebi molitva služi samo da pobjegneš i sakriješ se? reče mu ona. -Možda!, reče on zbunjen oštrinom njenog glasa. -Ti si kukavica! -Možda. -Ti si budala, nastavi ona već histeričnim glasom. -Ti znaš, odgovori on ujedajući se za jezik, shvatajući da je tom svojom poštapalicom kojom je inače ignorisao sugovornika, davajući mu do znanja da prestaje da se objašnjava s njim, zapalio samo veću vatru i bijes u njoj. -Šta ja znam! Zar je bitno šta ja znam, šta iko zna, osim toga što ti umisliš u svojoj glavi. Kupi se, idi, živi taj svoj bijedni život i piši svoje priče, opisuj tuđe živote bježeći od svog. Mada ti ne bježiš od sebe, divno si efendiju izmislio. Malo ti bilo jednom pa se dva put ubaciš u priču. Da te ne bi zafalilo. Šta bi svijet da tebe ne nestane. Ko bi pisao scenario života?! Taib je pogleda. Shvatao je šta mu govori ali nije mogao da nazre zašto toliki bijes i uvrede odjednom, razlog za kojim je posezao nije mogao biti toliko velik. To je samo jedna njegova priča, priča koju je htio ostavit na listovima. Zasmeta mu njen govor. Toliko su toga lijepog rekli jedno drugom ranije. Ne zaslužuju takve riječi sad. Nastave li se, zarežu li se u pamćenje srca njihov odnos više nikad neće biti isti. -Zašto Azra? Zašto te riječi? Zašto me vrijeđaš jedinim svetim do čeg držim? -Nemaš ti ništa sveto u sebi, ništa, za to treba imati srce, ti ga nemaš. Tebi je sve možda, sve ne znam, sve svejedno. Upotrijebi jednom to svoje JA. Čitaš knjige, maštaš a kad te život dohvati, kad se treba boriti za nešto, onda pobjegneš u svoju molitvu. Jesi li ijednom 97

pomislio na mene tokom ove noći, jesi li? Pada li ti na um da se boriš za mene i protiv mene kad treba? Il si pomirljiv jer ti je svejedno? Da joj kaže da jeste, da je stajao na vratima i osluškivao njeno disanje, da se nadao da će se smirit kad ustane? Da joj kaže kako nije prišao i zagrlio je samo zbog opreza i straha da će je time još više naljutit u tom njenom stanju? Umjesto svega upita je samo želi li kafu? -Ne, ne želim kafu, ne želim tvoje umiljavanje, hoću da ideš, odmah, spakuj svoje stvari. Zalupila je vrata i uskoro je čuo tuš u kupatilu. Nije znao šta da radi, da se pakuje, stvari je imao više nego što može ponijet, da je čeka bez da išta učini hoće li je još više razbjesnit? Šta treba da radi? Bojao se da ga sabur ne popusti. Ako je onda poslušao Ajlu i umjesto da klekne i traži oprost jednostavno otišao, treba li i sad? Čemu škola prošlosti ako nema nauka!? Pođe slagati knjige sa police osluškujući zvuke iz kupatila. Slagao ih je polahko. Lijeno, bez ozbiljne namjere da to učini. -Još nisi počeo?, reče mu Azra vraćajući se u svom plavkastom bademantilu sa bijelim peškirom oko vrata. -Nisam! -Zašto? -Zato što te volim, što te želim, što hoću da te vodim našoj kući. Kući koju konačno imamo, da u njoj rađamo našu djecu, živimo naše živote! -Haha!, nasmija mu se u lice. -Jesi ti lud, misliš se s time izvući, pogledaj me, nije meni sedamnaest godina, pogledaj me. Taib je pogleda. Znao je da nema sedamnaest godina al isto je tako znao da je ono što vidi u njenim očima nemoć, tuga zbog svega što govore i što čine i strah, strah od mogućeg ispunjenja onoga što mu govoori da učini. -Umoran sam od odlazaka, ne želim to, ne mogu!, reče i sjede na kauč pored vrata.

Nekako su u isto vrijeme podigli pogled i zagledali se u natpis na zidu koji je Azra uokviren donijela sa sobom kad se vratila iz Njemačke. Tri riječi koje je najteže izgovoriti su: Volim te, Oprosti i Pomozi mi! pisalo je na njemu. Kako riječi nemaju snagu kad ih čovjek nije spreman čuti, mislio je Taib. Azra vrati pogled na njega. Vidjela ga je utučenog, tužnog a opet nekako mirnog. Dječak. Veliki dječak.. Onda se prisjeti malopređašnjeg sna u kom je trčala njemu u naručje uvijena u bijeli šal i cvjetnu haljinu a s desna iz klupe, kao u parku, mahala joj je njena nena. Dječak. Veliki dječak. )eoprezni dječak. Po mnogo čemu Taib se razlikovao od čovjeka s kojim je zamišljala provesti život. Sanjala je da je neko voli, obožava, u zvijezde ukiva, a on, ako je i volio nije na taj način, ima te svoje granice i voli do njih, iza njih voli nešto drugo, nešto na što ni sama nije znala smije li, treba li da bude ljubomorna, a opet, znala je, dobro je znala, da joj to drugo svejedno smeta. Je li tu smisao riječi njenog oca koje joj je uputio kad mu je prvi put povjerila da je tužna zbog ljubavi: -Samo zato što te neko ne voli onako kako bi ti želila, ne znači da nisi voljena cijelim njegovim bićem. Taib je vojnik, i sad je vojnik, cijeli život on će biti vojnik, i ....zašto plače... zašto jedan vojnik plače? -Zašto plačeš?, upita ga začuđeno gledajući suze koje se slijevaju niz njegovo lice. -Vidio sam to u jednom filmu, odgovori joj pogledavši je u oči sasvim smireno bez imalo ustručavanja zbog suza koje su mu se još cijedile iz očiju. 99

-Kakvom filmu, šta lupetaš? -Ne sjećam se, glavni junak je htio da odgodi vjenčanje jer nije bio siguran u to voli li zaista svoju izabranicu, nije znao kako da joj to kaže jer se bojao da će ona biti povrijeđena i počet plakat. Onda je kad su se sastali prije nego što je išta rekao on počeo plakati i sve one riječi koje nije mogao da joj kaže ona je rekla njemu. Dječak. Veliki dječak. Divan dječak. -Nemoguć si, od koliko si samo zakrpa ti sastavljen!? reče mu nezadovoljna što joj bijesa iz glasa nestaje, a prizvuk osmjeha nadolazi. -Svako od nas nosi neku zakrpu i svakome se primijeti gdje je šav – nekome na licu, nekome u očima, nekome u glasu! Svi smo mi krpljeni i sastavljani iz mnogo dijelova. Gledala ga je u nevjerici, nije mogla vjerovati da se može tako prepredeno smiješiti i govoriti takve riječi a suze, suze za koje bi se zaklela da su bile iskrene maloprije su mu tekle niz lice, još uvijek je vidjela njihov trag u očima. -Odakle samo vadiš te riječi? upita na kraju tek da nešto kaže. -Napisao ih je neki Radović a ja zapamtio. -Svoje riječi koje napišeš bacaš u korpu za smeće a tuđe učiš napamet, smatraš li da je to dobro, da je to život koji želiš? -Mi više volimo život, nego život nas. A ako ga tako volimo, onda nije red da ga ogovaramo i da mu nalazimo mane. Smiješio se. Njen dječak. Njen veliki dječak. Njen neoprezni dječak. Njen nemirni dječak se smiješio gledajući je. Nije mogla biti ljuta na njega, ne na tog njega koji se brani, koji ne odustaje, koji iznenađuje, koji mijenja boje očiju i probija se kroz sve njene ljutnje. -Opet Radović? reče prepuštajući potpuno usne osmijehu i hvatajući se u kolo s tim njegovim simpatičnim zajedljivim stavom svjesna da u stvari polahko shvata koliko je bilo strah da će je poslušat i zaista se spakovat i otići. -Isti onaj od maloprije. 100

-Znam i ja jedan citat. -Kaži! -Nikada nemoj odlaziti, ako imaš razloga ostati!... Valja li? reče i sjede kraj njega, boreći se da ne obori pogled pred njegovim. -Znamo što jesmo, a ne znamo što možemo biti! reče on i uhvati je za ruke

Azra je osjećala kako nešto toplo struji u njenom stomaku, upinjala se svim snagama nastaviti, prisjećala se onog što je učila na studiju književnosti, osjećala veliku potrebu da mu ostane takmac u toj igri. -Sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora, reče pokušavajući se sjetiti nastavka te misli, no on je preduhitri -To nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići. -Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn, reče mu a on nastavi: -I odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario, nastavi on. -Izgubiti nadu u molitve jer jedna nije uslišana, prošaputa ona -Ne vjerovati u ljude, jer ti je netko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav. -Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan, jer nisi uspio u prvom pokušaju. -Siguran put k neuspjehu je - odustati! -Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja. Zadnje riječi šapnula mu je skoro u uho a onda se odmače i zagleda u njegove oči. Htjela je da ustane i da je poljubi, no on uzvraćajući pogled reče: -Znaš li da je tvoj dah na mom vratu ljepši od sve poezija ? -Volim te! reče mu ona. -To nam je zajedničko, reče on. -Šta? -Pa to da me volimo! Uzvrati on kroz osmjeh. 101

-Ovo nijedna žena ne bi trpila što ja trpim, znaš li ti to Taibe? -Znam, ali isto tako znam da tebi uopšte nije krivo što si jedina koja ovo trpi. -Nije, zaista nije! Obostrano volim te bi zaogrnuto u dug i čvrst zagrljaj.

102

Čovjek je nejakim stvoren... Što više postojim, to više jesam. Mora biti da je tako. Svakim danom me više i svakim danom me manje. Takva je priroda ovog dunjalučkog postojanja. Što više jesi, to si bliže da nisi, kao da stvarna bit postojanja jeste u nestajanju. )iko sa sigurnošću ne zna reći gdje je ona ljestvica u našem životu, u našim godinama, kada se obara dolje i ima li je uopće. Zavisno je od osobe do osobe. Od snage koju svako od nas u grudima nosi, od svjetla kojim razumom svijetlimo, a nekad, nekad i od zaborava i nehata. I jedno je i drugo, mnijem. I jedno je da svakim danom kraju idemo, i drugo je da svakim danom cilju stižemo. Svete knjige kažu da krajnji cilj je Bog. Bog nas uči da pronaći Ga mogu samo oni koji sebe pronađu. “Ja sam uz misao roba Moga o Meni”, kaže se u predaji koja bilježi Božije riječi. “Odazivam se molbi onoga ko Me moli”, obećanje je Božije u časnoj Knjizi. Može li Boga zazvati onaj koji sebe ne čuje, onaj koji, i kad skupi svjetla u srcu, u svoje ga oči okrene i zaslijepi se? Može li ga odagnati iz misli i najgori poricatelj? )e želim gledati ovaj svijet nikako drugačije doli kao )jegovo stvaranje, ne želim motriti steranje tmine nit' rađanje jutra doli kao znake )jegove, ni drhate srca ni treperenje duše... Spuštam prste na tipke tastature s blagom žali za vremenom kad olovku sam vukao po bijeloj hartiji da posijem slova svoja, misli svoje, traženja svoja. Svaka misao, jezikom izrečena, ili slovom onišanjena, čovjekova je potreba i pokazatelj da samoća se uvukla u njedra njegova postojanja... Zaziva čovjek u samoći, traži da zvuk drugog do njega dopre, pa makar i eho glasa njegova, jal nijemi govor slova... 103

Tu ispod slova, ispod mezara misli sliježe se on ČOVJEK – I)SA) Tako slova bivaju ono što mislimo, a praznine među njima ono što ne dosežemo. I kad titnta oteža, kad se oblaci tmurni u srcu sakupe, tad se slova sakriju pod busenje malaksalosti, muk se naseli u djelovanje, no, ni to ne podrži dugo, jer čovjek je nejakim stvoren – progovorit će, jal glasom, jal slovom, jal tek suzom što ništa drugo nije doli stih duše, znak onog nevidljivog, duhovnog, obznanjen u svijetu pojavnosti. Poteći će iz srca i kanut na oči, a oči šta li su doli knjiga srca, doli vrh pera iz kog kapa tinta našeg duhovnog postojanja. I tad, stegnut će vas u grlu, kao majku u leđima što stegne pred porod čeda njenoga. Rođenje svako sa sobom nosi bol, a u njemu često je samo sjeme sreće, pa pomislim ponekad kako boli i nema, kako sve je samo rađanje sreće...

104

oćima koje si od mene ukrao... - Taibe požuri, evo sad je! čuo se Azrin glas iz dnevnog boravka. Taib se odmah zatim pojavi na vratima ozarenog lica, kleknu pored nje i nasloni uho na njen stomak. -Sad se ritnuo, osjećam ga, osjećam ga Taibe! Nekoliko minuta oboje mirni, skoro ne dišući, gledali su u njen stomak a onda se na zategnutoj koži pojavilo malo ispupčenje i izazvalo osmjehe njihovih bića. -Jesi vidio kako šuta? -Jesam, reče i poljubi je. U kratkoj tišini koja je nastupila dok su čekali hoće li se beba opet pokrenut Taib je nervozno uvijao prste ruku. -Znaš ono kad si me neki dan pitala padnu li mi cigarete na um? E sad su mi pale. -Nemoj da ti padaju! reče Azra nježno ga pogledavši a onda nastavi da čita njegov rukopis. Njihov rukopis. Zapis o njihovu životu. Ona je čitala a on stajao i gledao u nju. -Šta je, šta ti je sad palo na um? upita vidjevši osmjeh i sjaj u njegovim očima. -Jedna izreka za koju neki tvrde da je i hadis! -Koja? -Ona koja kaže da je gledanje u lice supruge ibadet. Lice joj ozari radost, pogleda ga veselo i ispružajući natečena stopala reče: -A možeš misliti koji je tek ibadet izmasirati trudnoj ženi stopala! -O, to je već analogija, draga moja... nego, dokle si stigla s čitanjem, znaš da nestrpljivo očekujem tvoje mišljenje? -Čitam, Taibe, čitam tvoju knjigu, ne želiš da olahko prelazim preko nečeg što si ti, tako revnosno, noćima koje si do mene ukrao, pisao.

105

106

TAIBOVA K JIGA Meša Opale borove iglice zabijale su se u stare Mešine oputnjake dok je gazio stazom ka podnožju Trebevića goneći pred sobom dvadeset brava što su, umorni od velika puta, poslušno vukli svoja blatnjava runa, ne bježeći kao što su to činili prošli dan kada ih je Meša tek kupio od njihovih čobana na Bjelašnici. Oblačno je, zemlja kaljava, put strm. Gusta magla koja se slegla u sarajevskoj kotlini priječila je Mešin pogled na šeher. Žurio je stazom koju je sada puno bolje poznavao. Prije četiri dana prošao je njom u oba pravca. Gonio je brave na pijacu. Nervozan, pun strepnje od pomisli kako će to sve proći. A prošlo je baš kako je hodža protabirio njegov san. Uspješno. Nikad mu neće zaboraviti. Uzeo je brave na riječ, dotjerao ih do Sarajeva, prodao već rano ujutro i do večeri se vratio na Igman da sutradan dotjera još sedmero brava koliko mu je naručio bogati Hamid iz Donje mahale, za svadbu svoga sina jedinca. Od kako je počeo, zaradio je dovoljno da ovu današnju napravi kao pravi trgovac. Godio se za brave po bjelašničkim selima, dobio ih je jeftinije nego prije jer je plaćao odmah. On, Meša, svojim parama. Parama koje nikad prije nije imao. Što se više spuštao čaršiji srce mu je jače lupalo. Ako ga sreća bude služila moći će da od zarade odvoji za odijelo i obuću. Radije bi on da to ostavi za kasnije, kad još više zaima, ali hodžinu je rekao poštovati. A hodža je rekao da narod nema vremena da zaviruje u ljudsku dušu pa mu ljepotu treba pred oči stavit. Čovjeku fukaraste vanjštine udjeljuje se sadaka, a novac daje gospodi. Hodža je svojom riječju Meši davao snagu a Fatima prisutnošću u srcu mir. Magla ga je podsjećala na nju. Vodnjikavost skoro nevidljivih, a opet neprozirnih niti magle podsjećala ga je na njen hod, sjenu koja bi padala i zavirivala u njegovu trošnu sobu uz seoski put. Nikad je nije vidio sasvim izbliza, ono kad čovjek stane s čovjekom pa se pogledaju licem u lice, zagledaju oči u oči. Zato je jasno pamtio zvuk njenog glasa. Zvuk? Poj na kom je dozivajući ga u 107

sjećanje zaspao toliko puta do sada. Vidio bi njenu siluetu kako se strmom kosom spušta ka njegovoj kući na putu u mekteb i sklanjao se sa vrata, sjedajući kraj ognjišta, koje, uvučeno u duvar iza vrata, nije davalo prilike da ga ona vidi, niti da on nju vidi. Krv mu je jurila venama i šumila u ušima ko voda klokinjavog vrela. Pred ikindiju, kad bi za vedra dana sunce jasno sijalo sa zapada, njena sjena bi u trenutku kad bi prolazila ispred otvorenih vrata, prelazila prag i prošetala hitro odajama, koje su čeznule za njom. Rasplinula bi se i, umjesto da nastavi svoj hod po duvaru ispod vrata, ona bi zastala u njegovoj duši tu ostavši da zaviruje u sve njene kutke. Zbog nje se i razbolio. Bilo je to uoči petka. Iznenada se pojavila i jedva je uspio da se skloni sa praga na kom je veoma često sjedio. Sunce je bilo skoro na zalasku a njena duga sjena, tankovijasto se pružila sve do ognjišta. Tu ju je on primio na svoj dlan, samo za trenutak. Bio je to živi dodir. On je trznuo svoju ruku grudima, a ona svoju sjenu vršcima duvara, koji se od vrata nadolje naslanjao na staru porušenu štalu. Vidio je samo krajičkom oka kako se preli preko protruhlog direka i nestade. Čitavu noć nije spavao. Uzimalo ga je bunilo. Ispred očiju prolazile su mu slike njegove majke. Čas ga je prtila punom torbom i spremala za ovcama, čas opet u toj torbi ne bi bilo ništa doli natrpane slame koja je skrivala njihovu glad. Zatim bi dolazio otac, ljut, oteklih podočnjaka. Onda bi dolazili nekakvi ljudi, gonili njihove ovce, nosili pokućstvo. Majka je plakala, onda bi otac plakao. Tu bi Meša načas dolazio svijesti. Vrućica je izgonila iz njega i posljednju kap tečnosti. Pipao je po mraku stari ibrik i vršak mu prinosio suhim ispucalim usnama. Voda u njegovoj utrobi kao da je mijenjala stanje. Hladna u ustima dolje se pretvarala u užarenu masu i još više palila donoseći nove bolove. Ponekad bi dolazio sebi i znao samo da se budi, ni ko je, ni šta je, ni gdje je. Nije imao snage da ode do ognjišta, da potakne vatru. Opet bi se pojavljivao babo, govorio bi mu da potakne vatru, donese mu vode, ili bi vidio sebe mlada u uglu sobe, pred babom, koji se nešto raspravljao sa majkom, pokazivao na njega, pa na brijeg. Majka je šutjela sva skupljena na kraju sećije, oborena pogleda povlađivala je kao i uvijek. Onda bi se 108

slike izmrsile, vidio je sebe kako sjedi na kamenu iznad sela, koji se nekada davno odvalio od stijena, gore u brdu, i ko zna kako, sletivši kroz čitavu šumu, došao tu da ostane. Momci su voljeli taj kamen. Skupljali su oko njega poslije jacije u svojim sijelima i pričama. Rijetko je propuštao ta sakupljanja do trenutka dva dana poslije babine posjete Mujagi kada je bio ismijan od strane svih mladića i posramljen otišao kući. Tada je i saznao pravu istinu. Babo mu je prosio Mujaginu Fatimu. Najljepši cvijet među cvjetovima dunjaluka. Najnježnijeg leptira među svim leptirovima. Drhtaj grudi i žigu srca njegova. Momci su se smijali. Osramoćeni i osiromašeni pijanica tražio je od jednog od najuglednijih i najbogatijih ljudi u selu njegovu šćer, koju su prosili najugledniji momci od Bjelašnice do Porima. Mjesec dana je izbjegavao susretanje sa bilo kim. Uskoro je babo mu, da podmiri dugove, prodao kuću i preselio u gotovo porušenu suhozidinu koja je donedavno služila rahmetli Mehagi kovaču kao radionica. Nije imala sobe. Ništa. Samo jedna prostorija popođena glatkim oblucima donesenim sa Neretve. Tu su prenijeli ono malo stvari što ih babo nije prodao uz kuću. U bunilu je gledao poskakivanje golemih kapi ljetnje kiše po suvi oko ognjišta. Otac je puzao po trošnom krovu pokušavajući da začepi rupe koje su poslije svake kiše bile veće i brojnije jer je krov bio uveliko struho. Majka bi plakala. Bilo je to vrijeme kad više nije znao plače li zbog teške sudbine ili zbog bolesti koja joj je grizla pluća i jetru, a u čestim trenucima kašlja izbacala kapljice krvi na bijeli rubac. Štrapanje vode i majčin jecaj prelijevali su se u sliku crnog blatnjavog mezara i struganje lopata koje su ga punile zemljom. Gušile su ga ruke saučešća. Majka je umrla dva dana nakon što se otac pijan, vraćajući se iz Kasabe, sunovratio niz Humske stijene. Orlovi su mjesec dana kružili iznad nepristupačne lastve, gdje se njegovo tijelo zaustavilo. U dva dana ostao je bez igdje ikog svoga. Siroče. Od nešto para koje zateče u majčinu rupcu dao je da se roditeljima urade nišani. Majci oba a ocu samo jedan, koji je postavio u vrhu litice na mjestu, odakle se sunovratio. Drveni nišani, jer za bolje nije bilo novca.

109

Negdje pred zoru više nije znao kad je u bunilu kad je pri svijesti. Nije znao je li samo ugazio u tami ili je i tama ugazila u njega? Sjeća se da je plakao. Plakao je i iduća dva dana dok su seljani dolazili pokušavajući mu pomoći. Donosili su mu hranu ali on je nije ni gledao. Jedino bi ponekad popio gutljaj varenike. Krajem drugog dana kad je izgledalo da će poći na bolje opet je pao u bunilo. Tog dana došao ga je obići i Mujaga. Sjeo je na šćemliju preko puta njegova uzglavlja i gledao ga. Meša se bojao njegovih riječi. Bojao se da će ga ružiti, da će ga pitati ko je on da gleda njegovu Fatimu, da se igra s njenom sjenkom, da je voli, da je u srcu nosi? Bojao se. No, na njegovu sreću, sve što je Mujaga rekao, osim selama na početku, bile su riječi:"Izdržat ćeš ti, na majku si". Slijedeće što se sjeća nakon toga bilo je lice hodže Karića. Kratka sijeda brada, oči zelene kao najdublji virovi Neretve i crveni fes omotan žutom tkaninom kojoj Meša nije znao naziv osim da je hodža donio sa Ćabe prije više od dvadeset godina kada je sa još petoricom imućnijih seljana išao na hadž. Upravo po tom putu je i postao poznat. Kad su se ljudi koji su putovali sa njim vratili njega nije bilo. Čulo se da se razbolio i ostao negdje u Anadoliji. Godinu-dvije kasnije svi su mislili da je umro a onda ga i zaboravili. Tačno pet godina poslije on se vratio bez vidnih znakova bolesti ali sa velikim znanjem po kom se ubrzo potom pročuo. Uzeo je da klanja u mektebu u kojem je i prije odlaska klanjao. O svemu je znao, govorili su stariji. Nije bilo boljke koju nije liječio, bilo da je insanska ili hajvanska. Na sijelima se pričalo o ljudima koji su dolazili iz daleke Krajine da ih liječi. Govorilo se, također, da je malo prgave naravi što mu je odbijano na učenost. Meša ga dotad nije plaho poznavao. Vidio ga je svega dvatri puta kad ga je namaz zaticao u hodžinu selu. Tog jutra kad je došao sebi iznenadio se vidjevši njegovu glavu nad sobom. Nije se upitao odakle tu nego ko će mu platiti jer znao je da hodža dosta skupo naplaćuje liječenje van svoje kuće, a pogotovo kad se radilo o mještanima ovih krajeva. Isprva nije bilo tako. Mnoge je liječio džaba, ali se onda desio slučaj sa njegovom komšinicom i on se naljutio na ljude. Svađa je izbila kad je spomenuta komšinica, krešući brst na putu za planinu, kako je 110

pričala, vidjela dvije bale sijena kako idu prema selu a da ih niko ne nosi. Prepala se i poletjela brže bolje hodži da joj zapiše jer joj se priviđa. Međutim, kad je došla hodžinoj kući vidjela je te iste bale položene ispred hodžine štale. Seljani su kasnije čuvši sve to nahrupili kod hodže i tražili objašnjenje. Počele su optužbe da se bavi sihrima i vradžbinama. Počele su mu se pripisivati razne čudne zgode koje bi se s vremena na vrijeme dešavale u njihovom selu. Istjerao je te ljude iz kuće a onoj ženi poručio da promjeni oči ili da odgrize jezik. Da nije bilo onih nekoliko starijih ljudi čija se još poštovala, mlađarija bi ga tad otjerala iz sela. Kasnije će se saznati da mu se ona žena svetila za zgodu iz mladosti kad su njih dvoje, ko malo, i ašikovali. On je volio zapalit a tanak bio s duhanom, dok ga je u njenog babe švercera bilo u izobilju. Jednom mu se požali da ne zna gdje joj kokoš nosi jaja a on reče kako će joj kazati ako mu da kutiju duhana. Trknula ona do kuće, napunila mu kutiju a kad mu je dala on joj odgovorio da kokoš jaja u prknu nose a gdje ih ostavljaju moraće izvidit sama. Mešu, kad osjeti da je bolje, bi stid što se sjetio te zgode a i strah jer se zbog mnogobrojnih priča o hodžinim moćima pobojao da ovaj kako nije dokučio njegove misli. Ako i jest, ne odaje, pomisli Meša kad se ustade. Na čelu je imao nekakvu oblogu a njedra su mu se čula mirisom koji do tada nikad nije osjetio. Hodža je sjedio na šćemliji pored ognjišta raspirujući vatru. Tri dana ga je skoro šutke liječio a onda vidjevši da je Meša dobro otišao svojoj kući. Bez riječi i bez objašnjenja. Na tome bi se, mislio je Meša, sve i završilo da njega nije kopkalo to što mu nije platio. Za mjesec, dva, radeći kod imućnijih u selu, sakupio je, po njegovu računu, dovoljno da plati hodži. U petak se pokupio i otišao na džumu u hodžino selo. Poslije klanjanja prišao mu je nazvao selam i stidno mu stavio novac u vanjski džep na kaputu čineći kako je čuo i vidio da drugi rade kad mu plaćaju. On ga je pogledao mrko i glavom mu pokazao da ga slijedi. Uveo ga je u svoju kuću a hanumi dao znak da ih ostavi. Meša je kod njega ostao do sutra ujutro. Iznenađen hodžinom mirnoćom i toplim riječima koji bjehoše potpuna suprotnost njegovom oporom ponašanju kojim su ga drugi opisivali. 111

Ispriča mu kako je, kad ga je ostavio, sedam dana za redom činio gusul i klanjao istiharu tražeći od Allaha uputu u vezi njega. Kad je sedmi put usnio san vidio je Mešu kako na užetu vodi hajvanče i šiba ga štapom. Kako bi koji put udarao tako bi od one jedne živinke bivale dvije, od dvije četiri, od četiri osam. Proučio je ajet iz Kur'ana koji je govorio o tome da čovjek često ne zna šta je dobro za njega. Jer nešto može biti dobro za čovjeka, a on misliti da je zlo, a opet za nešto može misliti da je zlo, a ono je dobro. Bar ga se Meša tako sjećao i tako razumio. Prvi dio sna mu je protabirio kao nagovještaj da bi u trgovini mogao imati sreće i nafake, drugi dio mu je objasnio spomenutim kur'anskim ajetom a na kraju mu savjetova da o svakoj stvari dobro promisli ali da nikad ne zaboravi ono što mu prvo padne na um, jer to je šapat duše i treba ga znati slušati. Kad ga je u zoru ispraćao potapša ga po ramenima govoreći: "Još ćemo se mi sretati, hajde s hajrom.". Nekoliko dana kasnije uputio se Meša ka Bjelašnici, ka Salihagi Mrndžiću kojeg mu hodža bješe preporučio. Savjetovao ga je da trgovinu počne sa hajvanom i to tako što će u zabačenim selima Bjelašnice kupovati pojevtino i goniti u Sarajevo gdje su cijene više, pogotovo za bjelašničke brave koji bjehoše na namu. Salihaga mu ponudi da mu bude jamac, za početak, da može na riječ uzimati stoku i isplaćivati nakon prodaje. *** O svemu ovom Meša je razmišljao ugoneći brave u prvi slobodan tor na čaršijskoj pijaci. Svijeta ne bi mnogo tog augustovskog jutra godine 1878. Ono malo ljudi što je hodalo oko torova i zagledalo hajvan bili su nekako šutljivi, teška pogleda. Bio je poprilično nov u gradu i osim nekoliko poznanika sa pijace koji su se bavili istim poslom nikog nije poznavao pa ga bi stid da pita za razlog tih čudnih, sumornih pogleda. U glavi je nagađao da je to u vezi sa glasinama da je sultan u nekakvom Berlinu prodao Bosnu Austrougarskoj, međutim on o tome nije baška razmišljao jer u njegovu glavu nije išlo to da neko proda zemlju ma koliko da je bio pijan, a znalo se da Veliki sultan, poglavar svih muslimana, niti pije niti je od onih koji moraju nešto prodavati. Sve je to on pripisivao vlaškim glasinama, a u krajnjem slučaju, što reče jedan seljak na Bjelašnici od kojeg je 112

kupio ono troje najkrupnijih brava - vlast se mijenja u velikim kasabama po selu niko plaho ne zalazi. Ipak, ne mogavši sasvim rastjerati zle slutnje, da bi se smirio, on poče misliti na nju. Svoju Fatimu. Znao je da je u zadnje vrijeme i ona pobolijevala. Nije je viđao da ide u mekteb a ni za hajvanom u čobanluk. Kad je zadnji put bio u selu seoski hamal Ševko mu reče kako je čuo da na sijelima pitaju Mujagu šta će sa Fatimom. Pitali su ga bi li je sad bio voljan dati Meši na što je on odšutio a to ti je, govorio je Ševko, isto kao da je i pristao. Istina Ševki nije baš svaku vjerovati ali čuo je to i iz drugih govorkanja što ga je obradovalo i učvrstilo u zamisli da, ako Bog da, pred zimu iskuša svoju sreću i ode kod Mujage. Nije se mogao natjerati da vjeruje da će mu je dati, ali nije mogao ni da ne pokuša jer zbog toga je živio. U trenucima tih razmišljanja koja su mu stezala srce sjetio se hodžinih savjeta. Ako je teško otići i upitati možda se iza toga krije sreća, a on, iako mu je babo pio i bio omražen u selu nije ništa od njega naslijedio, sam mu je Mujaga rekao da je na majku a nju su, rahmet joj lijepoj duši, svi po dobru pamtili i spominjali. Sad je malo i zaimao. Nije mnogo, ali ako ovako nastavi još koja tura i imat će dovoljno za početak. Tamam htjede da sračuna koliko mu treba tura da sakupi za njihovu staru kuću koja je sada opet bila na prodaju kad ga jedan katolik upita za brave i on se vrati u stvarnost. Prodade ih i odmah, ne čekajući, krenu brdu. U čaršiju nije ni ušao. Imao je dovoljno hrane i vremena da se vrati do Salihage prije mrklog mraka. Zahvaljivao je Bogu na nogama koje su ga nosile ko malo koga drugog. O tome koliko i kako brzo pješači već su pričali po Igmanu i Bjelašnici. *** Vrijeme između tog i idućeg pijačnog dana provodio je pogađajući hajvan po selima i dogoneći ga u tor pored Salihagine kuće koja mu postade gotovo ko svoja. U početku se stidio usluga koje mu je Salihaga činio. Kasnije kad je malo zaimao pokuša da mu plati ali ovaj odbi govoreći da je to za hodžu a i Meša mu bješe legao pri duši. Uvečer uz ognjište pričali bi o prošlosti i budućnosti. U ovaj zadnji vakat više o budućnosti. Vijest da je Bosna bila prodata bila je potvrđena. U Maglaju su se već vodile borbe sa nadmoćnom Austrougarskom vojskom. Čekalo se kad će u Sarajevo da bahne. 113

Mešu je to činilo tužnim. Nije bio ni u kakvom ratu ali je znao da on donosi smrt i progone pogotovo sada kad ih je Turska ostavila zabavljena sama sobom. Salihaga bi mu tada da mu razbije kaharluk pričao o tome kako ga je hodža zadužio ukazavši mu povjerenje i mnoge stvari o kojima drugi mogu samo da pričaju. Upoznao se s hodžom kad mu se najmlađi sin, Halid, razbolio. Hodžin zapis ga je izliječio a on da se oduži hodži kopao kukuruz sedmicu dana. Hodža mu prigovori da ne treba toliko a kad mu ovaj zatraži kusur želeći se našaliti hodža ga pozva u kuću i obeća mu pokazati nešto što nije nikom. Posjede ga na šćemliju, uze ćitab u ruke i poče učiti. U neko doba prestade, uze štap išaran harfovima i opisa krug oko njega. Poslije toga po sobi se pojaviše čudni insani. Držali su u rukama koplja i sablje ali iako htješe da nasrnu nisu mogli preko onog mjesta gdje hodža po suvi opisao krug. Salihaga se bješe prepao ali kad sve završi poželi da je još trajalo jer shvati da ga je hodža uveo u svijet čudniji od našeg običnog. Svijet s kojim je on devrio od kako se vratio iz Anadolije. Kad od hodže zatraži da mu objasni ovaj ne htjede govoreći da je dobio kusur i da može ići. Salihaga u punoj snazi i hrabar ko malo ko željan još hodžine moći zamoli ga čim je znao obećavajući mu da će raditi još sedam dana ako mu pokaže nešto od svog znanja. Hodža idućeg jutra pristade te Salihaga osta još sedam dana. Kad je dogovor istekao hodža ga poslije akšama uvede opet u svoju sobu i izvadi onaj isti ćitab i nakon što nešto zapisa i zapečati voskom pruži mu ga. "Ovo ćeš", reče, "noćas u gluho doba noći odnijeti na Krstac do stećaka i predati čovjeku koji će te gori čekati. Zamotaj dosta cigara i stegni srce trebaće ti hrabrosti. I pazi ni za živu glavu ne ispuštaj ovaj papir iz ruka dok ne stigneš gori. Htio si avanturu dobićeš je". Tu noć Salihaga nikad neće zaboraviti. Nebo bješe oblačno, mrak, prst se pred okom ne vidi. Išao je poznatim putem ali ništa ne bi kao prije. Svuda oko puta sela i kućice. Zapaljene vatre gorjele su svako sto metara a oko vatre čudna vojska sa čudnim oruđem. Kao da su izronili iz historije iz dedinih priča o Mongolima. Zalijetali bi se da ga i udare ali bi ih straža koja stajaše kraj svake vatre vraćala govoreći "On je kurir"! - kod druge bi ga vatre isto tako dočekivali. Čuo je kako govore: "Ide kurir!" Salihaga podobro napet i poprilično ustrašen išao je putem ni za trenutak ne zastajući. Nije ni smio. Zastati ni progovoriti prije Krsca nije smio. Tako mu je hodža zapovidio. Kad je bio oko pola puta naiđe na tuču. 114

Oko jedne vatre petnaestak ljudi se krvilo sabljama. Ženskadija su vriskala i zvala ga. Tad mu je bilo najteže, čuo je za sobom dozivanje: "Salihaga Salihaga hajde s nama mani se hodže. Hajde nama i on je s nama bio i šerbe ispijao!" Uhvati ga strah. Činilo mu se da do iduće vatre bješe mnogo više. Čuo je i korake za sobom ali se ne smjede osvrnuti. Kod iduće vatre još gore. Nasrtali su na njega, htjeli ga probosti ali taman kad je pomislio da je gotovo stajali bi. Nešto im nije dalo da mu priđu, ni oni ni njihova koplja. To ga okuraži i on oko dva sahata po ponoći stiže na Krstac do svatovskih stećaka. Tu su se nekada sreli svatovi i svi izginuli. Trebao je čekati kod najvećeg stećka gdje su pokopani mladenci iz obojih svatova. Nasloni se na stećak i počne gledati kroz mrak. Prvo je čuo muziku. Trube i bubnjeve, zatim oču i topot konjskih kopita. Nešto je dolazilo sve bliže. Srce mu se stezalo od straha a krv udarila u lice. Samo ga je hodžina opaska da ne smije odustati držala na mjestu. Baš kad je osjećao da je ono gotovo prišlo granu mjesec otkrivajući pred njim nevjerovatan prizor. Čitave Bare ispod Krsca bjehoše prekrivene konjanicima. Dokle god se moglo nazrijeti bješe samo konjanik. Konji gizdavo okićeni, konjanici pravi gorostasi. Za njima se u daljini ukazaše pješaci. Bezbroj crnih tačaka. Na čelu je jahao div od oko dva i po metra kakvog Salihaga ni dotad ni otad ne vidje u svom životu. Za pasom gola sablja i buzdovan veličine ljudske glave niz bedro. Zaustavi konja ispred njega i nazva selam. Salihaga ne može da odgovori na što se onaj nasmija i reče:"Otkad nam to hodža šalje nijeme?" "Jesi li donio poruku?" Salihaga zavuče ruku u njedra i izvadi ćage predavši mu ga. Div ga poljubi i pritisnu na čelo zatim predade čovjeku koji je dojahao iz kolone koja je sve to gledala bez zanimanja. Ovaj ponovi divovu počast i otvori. Počeo je čitati. "Zato što je napao nevina insana koji mu ništa nije radio Turkez Bakeri iz Anadolije se osuđuje na smrt vješanjem. Izvršiti odmah po prijemu i pred očima mog izaslanika!" Div se okrenu i zapita za nekog, očito za spomenutog u osudi. Jedan pješak se probi kroz konjanike i izvijesti da još nije stigao. Posla dvojicu konjanika po njega. Salihaga se uplaši brzine kojom oni nestadoše. Što bi trepnuo odoše i vratiše se noseći ili bolje reći 115

vukući između sebe čovjeka. Ni po čemu se Salihagi nije razlikovao od ostalih. Baciše ga pred Divovog konja a ovaj mu kad se ustade ponovi osudu pitajući ga šta ima za dodati. Čovjek sav prestrašen, baš kao običan insan, poče da se brani time što ga je spomenuta osoba pomokrila s praga i stala na njega. Div mu prigovori da nije trebao biti tu i zapovijedi dvojici pješaka da u šumi usijeku dvije rahulje i sohu. Za tren se vratiše s njima i pobiše ih u zemlju. Sohu prebaciše preko rahulja a na njenu sredinu svezaše vješalo. Dvojica pograbiše osuđenika i objesiše ga kao kakvo dijete. Nakon što izdahnu Div odselami i okrenu vojsku nazad. Otišli su kao što i dođoše. Uz bubnjeve i trube. Salihaga pun strepnje od onog što se desilo pomisli da će poludjeti. Prouči što je znao i umio te se poče spuštati nazad. Na putu ne bi ni svjetla ni vatri. Ni vojnika ni stražara. Sve bješe nestalo kao da ne ide istim putem. Vadio je smotanu škiju ispod kape i pušio jednu za drugom. Hodžu nađe kako se abdesti za sabah. Ništa ga nije pitao. Klanja sabah zajedno s njim i čim se ukaza dan spuči opanke i nazad. Put bješe kao što je i uvijek bio. Nigdje kuće niti znakova da je pored njega prije na noć gorjela vatra. Kod stećka ne bi niti vješala niti obješenog. Nađe u travi dvije slamke dobro izrasle nad ostalim. S jedne na drugu bješe prepeta paukova nit, a na sredini mrtav pauk. Salihaga ne povjerova. Prohoda malo niz Bare ne bi li našao tragove kopita, ali ne bi ništa što bi svjedočilo da je tuda prošla vojska. Ponovo se vrati hodži koji ga dočeka kahvom i zatraži da mu ispriča šta je sve doživio. Pričali su čitav dan. Tu mu je hodža sačinio zapise i za čeljad i za hajvan i otad, da Bog da pa potraje, njemu i njegovim ne desi se ništa osim obične prehlade i strune koje su liječili travama i vrućom varenikom. Kad kroz razgovor Meša, ne baš s ponosom, spomenu oca, Salihagu kao da nešto sjeknu, ugleda mu se trzaj ljutnje na licu i očima. Zaustavi Mešu u onom što mu je pričao i reče: -Halalit ćeš mi sine, vidim da u sebi nosiš slike oca kakve ispreda tvoje selo. No, ja sam dužnik tvog oca možda i više nego hodže Karića i ne želim dozvolit ni tebi da na taj način pričaš o njemu.

116

Jeste, pio je. Jeste, bio je nezgodan u tim trenucima pijanstva, i nesmotren i nekućevan. Sve stoji i sve to znaš. Ali, isto tako, moraš znati da je tvoj otac imao čast, svoju, posebnu, ali je imao, i imao je petlju, dvije stvari koje Bošnjaci sve manje imaju a oni što ti o ocu najgore govore nemaju je nikako. Vidiš mene kakav sam. Bog me dao i u visinu i u širinu. I sad me se ljudi boje a prije desetak godina, eh, tad sam Bogme bio u snazi. I svako malo bi se neko nalazio da svoju snagu potvrđuje na meni. Rijetko je bio kakav teferič da se ne nađe budala koja će pokušat nadjačat mene da bi pokazala koliko je jaka. Put do vrha bio je najkraći preko mene. Na teferiču, ovdje u Kramarima prije deset godina, zaskočiše me na varku trojica iz Trnova. Mrcine od ljudi. Po sto pedeset kila u svakom, go mišić. Znalo se da ne pijem a oni navalili sa šišom preda me. Popij Salihaga! Ja jok, oni opet, popij ili ćemo te mi zalijevat. Ja se suprostavih , poče guranje, nosanje i oboriše me na zemlju. Otimam se, udaram koliko mogu, gledam oko sebe. Narod ništa, ni ovi moji iz sela. Rekao bi da im je i drago što me neko sa zemljom sastavio. A ova trojica složni. Dvojica drže, treći udara. Žestoko udara. Trpim, otimam se, sve ne bi li neko pritekao da mi bar jednog skine s leđa. Tamam kad pomislih da nema nikog da pomogne pomoli se tvoj otac. Onako visok a mršav, ala rahmetile. Zovnu onu trojicu i veli im: «Pas vam mater, što mene ne nudite da popijem, šta ste njega napali kad znate da ne pije!» Onaj treći mene popusti krenu na njega. Da si vidio samo kako ga je dočekao. Kao razjaren ovan se zaletio glavom u stomak da je onaj frcio dva metra dalje. Tada se i ja ote onoj dvojici, pa udri. U onom bijesu jedva sam se suzdržao da ih ne zatučem. Zato ti sine kažem mani se seoske priče, selo ocrnjuje svakog ko iskače ja gori ja doli. Misliš ti da mene ovi seljani vole? Jok! No me se boje i znaju da im trebam jer bez čvrste ruke i ovdje bi kod nas mrtve glave padale oko mrginja i raznih drugih čarki. Seljak je takav, pobit će se za dvije travke sijena, za pedalj obradive zemlje.

117

Ko želi da ga narod poštuje i sluša mora na svako dobro uzvratit sto puta, al isto tako imat snage i čvrstine u istoj mjeri uzvratit i na zlo, druge nema. Meša je ovu priču upijao u sebe. Bi mu drago da ču za oca u tim drugim prilikama i s tim osobinama koje je on slabo imao priliku da vidi. Prisjeti se onih trenutaka kad bi ga otac u svom pijanstvu znao i zagrlit i pomilovat, kakvu slasticu mu gurnut ko djetetu u ruke. Nije nikad ni mislio da, ala rahmetile, nije imao srca, samo, imao je i tu lošu naviku i u toj navici lošu narav. Pitao se i hoće li mu hodža pružiti priliku da i on doživi šta god slično Salihaginu doživljaju, ali kad se našao sam u mraku odžaka odustajao bi od te pomisli i želje. Da bi otjerao ta razmišljanja koja su ga bojila tegobom iznutra, mislio je na Fatimu, na pazar, novac koji će zaraditi. Bješe naumio da dva dana prije pijačnog otjera stoku u Sarajevo i pokuša je prodati onako jedno po jedno po čaršiji. Priče oko dolaska nove vojske i novog cara su ga uznemirivale i htjede ih ako već dođu sačekati u svom selu, među svojima. Svakako je išla zima i nije mogao računati da će sa ovom trgovinom moći nastaviti kad snijeg zavali puteve. Salihaga mu bješe predložio da od novca kupi kakvih stvari koje bi zimus mogao prodati u svom kraju te tako ne biti na gubitku što se njemu učini sasvim pametnim i prihvatljivim. Desetak brava koliko bješe otkupio stjerao je do Jarčedola dva dana prije pijace. Tu ih predade u tor, te se sam spusti do čaršije da nađe kupce. Zateče ljude još više mrke i još težeg pogleda. Malo je ko pričao. Malo je ko radio osim kahvedžija čije radnje bjehoše pune ljudi. Niko ne zapjeva, niko se ne nasmija. Kahva se pogledom naručivala a gusti kolutovi dima kroz šupljine iznad vrata odlazili su u havu ne mogavši naći mjesta unutar prostorije u koju Meša bješe svratio da pokvasi grlo smrekovačom. Vidje da je đavo odnio trgovinu tog dana i požali što je uopšte sišao s bravima. Pola mu zemlje palo a on misli o trgovini. Na podne je hodža učio duže da bi kasnije još duže vazio. Prvi glasnici su govorili da je neprijatelj već došao pred Sarajevo. Hodža je o tome govorio spominjući kur'anske ajete koji su pozivali na borbu, na džihad. Ljudi u džamiji zadžamoriše. Začuše se salavati iz 118

više grla. Tekbiri. Oni od vrata čuli su istu melodiju i iz drugih čaršijskih džamija. U mladalačkim srcima ustalasa se snaga izronjena iz slavne prošlosti kada gazije i šehidi progovoriše iz hodžinih usta. Mnogo puta izgovorene riječi Kur'ana dobiše život u njihovim srcima. Neki iza pasa potegoše kubure i dižući ih iznad glave počeše uzvikivati borbene pokliče. "Nikad Bosna nije šapatom pala, nikad", ponavljao je hodža, "pa neće ni sada, niti ikada". Mjesto na ćursu zauze potom Ahmed efendija za kojeg Meša bješe čuo da je vrstan pjesnik. Ako pukne Bosne bedem )a granici časnog dina Osjetiće talas leden Stambul, Meka i Medina! Efendija je govorio stihove a zagrijana masa zahukta. I Mešinim srcem nešto novo zastruja. Iako je s početka u tom svemu vidio samo prepreku svojim planovima nakon ovih riječi osjeti kako se njegova ljubav prema Fatimi rasplinu cijelim njegovim bićem obuhvatajući u sebe i zemlju i vjeru i sve ostalo što se tražilo od Meše tog dana. Osjeti kako je sve to jedno. Kako je to sve dio iste ljubavi i da jedno bez drugog ne može. Ubrzo zaboravi i ovce na Jarčedolima i svoj daleki kraj. Osjeti kako ga je samo sudbina dovela da dođe i brani ovaj kraj, ovo bosansko šeher Sarajevo. Jedno jedino, kako reče Ahmed efendija. Njegove misli podgrijaše još više riječi drugog efendije kojem nije znao ime a koji je prisutne podsjećao na svijetle primjere bošnjačke borbe i hrabrosti. Masa u trenutku požali što neprijatelj već nije tu da ga zgaze i krvavog pošalju Sultanu na divan pokazujući mu da Bosna može bez Sultana ali Sultan ne može bez Bosne. "Sa ramena glavu dam ali Bosne kamen ne dam" uzvikivao je efendija s ćursa ruku visoko uzdignutih iznad sebe, upirući pogledom u kuburu koju stezao u desnici. Meša se postidi što nema kuburu da i on učini isto. Poslije efendije na ćurs se pope jedan krupan brkat čovjek vojničke nošnje i izgleda koji poče objašnjavati kako je najvažnije da se ojačaju snage na Tvrđavi iznad starog grada jer nju ko drži - drži grad. Po njegovim procjenama tu će biti odlučujuća bitka. Oni koji 119

bjehoše iz donjeg dijela grada zagrajaše kako neprijatelj prvo udara na njih. Oni s Koševskog brda također su tvrdili da su oni najpreči. Brkati na kraju reče da on odgovara za kulu na starom gradu i ako neko hoće sa njim neka se prijavi. Meša stade među prvima, i uskoro se nađe u koloni koja je za brkajlijom išla ka kuli. Tvrdio je da će po njegovim obavještenjima i proračunima neprijatelj već prekosutra biti tu. Meša usput na prijedlog nekog mršavog momka s kojim se nađe u hodu, svrati do prvog puškara te nakupova svega i svačega ne žaleći novca. O puškama i oružju nije znao mnogo a u tom zanosu malo paziše i na pare te se u njegovom zavežljaju kad mu ga je komandir u tvrđavi pregledao nađe štošta toga nepotrebnoga. Tu noć su vrlo malo spavali, stalno je neko stizao donoseći nove vijesti o kretanju neprijatelja i pripremama koje su činjene da se on dočeka. Posada na kuli se sve više povećavala. Da li zbog toga što su ljudi povjerovali njenom komandiru, nižem oficiru iz turske vojske, ili zbog toga što im se ona činila sigurnijom od busija koje su pravljene na drugim prilazima gradu, Meša nije znao a nije ga ni zanimalo. Pun iznenadne želje za borbom maštao je kao i uvijek o njenom kraju. O dolasku u svoje selo i priči kako je on bio taj koji je branio Sarajevo. Ponekad bi se vidio sasvim zdrava a ponekad, pogotovo nakon vježbi sa kuburom kojoj su ga podučavali, malo ranjen u lijevu nogu. Spušta se niz brijeg kraj Mujagine kuće, nahramljujući. Jednom mu pade na um da bi mogao kupiti konja kad sve ovo završi i na njemu ujahati u selo. Prisjeti se scene koju mu o rahmetli ocu ispriča Salihaga i nekako se osjeti odvažnije i snažnije. U tom maštanju mu prođe dan. Pored njega su prolazili ljudi a da ih on nije čestito ni vidio. Čuo je neke kako traže da se postave istureni izviđački odredi oko Han Kobile, Radave, Mrkojnice. Odbrana sa Pašina brda je tražila da se dio ljudi iz kule prebaci njima Nije ih Meša mnogo slušao. U početku je pokušao ali kako dobro nije ni znao gdje se koje mjesto tačno nalazi odustao je odlučan da bude tu i čeka. Ponekad je želio da se sve što prije završi. Nije se bojao, pogotovo ne otkako se pokazalo da se kuburom sasvim dobro gađa. Sedam od deset puta uspio je da skine svoju kapu na udaljenosti od sto koraka. Malo mu je teže išlo punjenje. Požali što nije kupio snyder ili vinčester kakve su imali većinom u tvrđavi. Njegova

120

kubura, kako je zvao, bješe stara kremenuša i preko dvjesto koraka nije mogao gađati. *** Devetnaestog augusta, negdje oko pola šest bi jasno da je neprijatelj stigao. Pucnjava je odjekivala sa svih isturenih položaja. Obavijen maglom neprijatelj je prošao kraj izvidnica. Osamdesetak ljudi koji su bili istureni na brdu s drugu stranu tvrđave otvori žestoku vatru. Kroz pucnjavu čuli su se hurlici. Na tvrđavi je sve bilo pripravno. Mešu iznenadi kad ugleda, desetak metara lijevo od svog mjesta, sitnu priliku žene. Moglo joj je biti oko dvadeset tri-četiri godine. Bila je obučena u neke muške široke čakšire i vuneni ogrtač koji ju je gotovo svu pokrivao dok je nageta nad svoju pušku gledala u pravcu odakle su dolazili pucnji. Njena šarena jemenija i mrke crte lica podsjetiše ga na Fatimu. Odakle žensko tu? Šta je natjeralo da se miješa u muške stvari? Kakav je to rat u kom ratuju žene? pitao se Meša i tim više u mislima napadao sitnu žensku priliku što je više rasla u njemu toplina koja je izvirivala iz njene pojave. Želio je da je ocrni, napadne, otjera odatle gdje mu je smetala jer je porađala u njemu nešto čisto i idealno a na tren opet prljavo i šejtansko. Nešto što je dotada samo zamišljao i samo njoj, svojoj Fatimi pripisivao. Uskoro započe žestoka borba i pomete njegove misli. Branioci ispred tvrđave napustiše svoje položaje i veoma brojan neprijatelj nahrupi pred njene zidine. Poče žestoka pucnjava. Meša nekoliko puta uzdignut iznad zaklona osjeti kako tik pored njega zazviždaše vruće kugle. Prethodnica neprijatelja dobro je nagrđena. Strijelci sa lijeve strane imali su ih kao na dlanu. Vidjevši da im ide na ruku Meša se okuraži. Ponovo se izdiže i poče ciljati. Sa prvih deset hitaca pogodio je dvojicu koji bjehoše prišli najbliže. Kad je počeo gađati dalje začu njen glas. Pjesma vjetra u borovim iglicama. Tad joj vidje i oči. Crne, raširenih zjenica izgledale su kao naoko ugašena glavnja koja svakog trenutka treba da plane. Korila ga je što rasipa municiju na daljinu kad ne može dobaciti. Tek tad posta svjestan da je momak koji je bio između njih pobjegao. Nagonski htjede da se suprotstavi njenim opaskama ali jedna kugla odbi dio kamena ispred njega i on se sage. Za malo vremena svi položaji ispred kule bjehoše napušteni a ljudi zbijeni na prostoru unutar kule. 121

Neprijatelj je zauzeo položaje u obliku potkovice i sve manje pucao. Neko je govorio da im je nestalo municije, a drugi opet da čekaju topove. Meša je šutio. Sve što je mislio bila je ona žena do njega. Osjeti se usamljen i požali što je maloprije nije upito za ime. To bi već bilo poznanstvo i mogao bi da joj kaže koju riječ ako ga zrno smrtno rani. Sa Debelog brda čulo se gruhanje topova. Oko jedanaest sati moglo se čuti a uskoro i vidjeti kako neprijatelj već navaljuje na zapadne zidine grada. Napredovao je i u rejonu sjeverne Miljacke tako da se djelovanje branilaca svelo skoro samo na odabranu tvrđave i susjednog zida oko starog grada. Meša koji je uvijek volio slobodu gledajući sve to poče da se osjeća zarobljenikom. Neko se iz grada probi do tvrđave i obavijesti ih da je Debelo brdo palo. Ostali su i topovi i municija. Komandir posla jednu grupu prema gradu u čije ulice su popodne počeli da nadiru dušmani. U toj grupi bješe i Meša. Na samom čelu išla je i tajanstvena žena. Oni koji su ih sačekivali u uskim uličicama obavijestiše ih da se najveća borba vodi na petsto metara od Čekrčinje džamije ali da se tamo teško može jer neprijatelj svuda udara. Krenuli su tamo ali ih u putu sretoše njeni rijetki branioci. Džamija bješe pala i ljudi su se polahko povlačili. Prije bi se moglo reći ginuli. Mrtvih je bilo svuda. Krv je tekla sarajevskim sokacima. Mladići u punoj snazi ginuli su na ćepencima svoga djetinjstva. "Za din i Bosnu!", uzvikivao je neko u Mešinoj grupi. Neprijatelj je pucao iz druge ulice. Mnogi padoše i Meša ne znajući kuda će okrenu za onom djevojkom koja je, nakon što je ostala bez ogrtača, izgledala kao djevojčica. Dobro je poznavala ulice. Za dvadesetak minuta već su bili izvan grada. Meša je slutio da se probija ka šumi. Znao je da većina bježi ka Palama. Provlačeći se uskim ulicama koje Meša nije toliko ni poznavao nailazili su ponekad na austrijske vojnike. Pucao je kad je i ona pucala i bježao kad je ona bježala. Vremenom se grupa rasipala i na izlasku iz grada ostadoše sami. Išla je stazom ispred njega kao srna. Nisu ništa govorili. Meša se bojao da će ga upitati zašto je slijedi. Na podne se ne začuše ezani. Mjesto njih su na tvrđavi odjekivali puščani prasci koji su se s vremena na vrijeme slijevali u jednoličnu dugu eksploziju. Topovi su bili prestali. Znak da se u tvrđavi i voćnjacima i uličicama iza nje vodi borba prsa u prsa. U jednoj ulici 122

prilikom izlaska iz grada Meša je vidio dvije mrtve djevojke. Obje su ubijene iz puške. Vidjelo se to po krvavim mrljama na njihovim grudima. Ležale su među tri muška leša. Meša je bježao od pomisli da je to jedna porodica mada su haljine na njima govorile baš to. Crna kosa jedne od ubijenih jedino se još micala na vjetru. Otkrivena lica i uvehli obrazi nisu htjeli da odu iz Mešinih očiju. Vidio je taj dan dosta mejta ali ta slika je lebdjela ispred njega na putu ka skrovitim kutcima Trebevića. Oko jedan sahat pred ikindiju ona je stala. Prislonila se uz truhli panj javora i okrenula lice gradu. Borbe su vođene u samom srcu starog grada i u žutoj tvrđavi. U ostalim dijelovima odjekivao je tek pokoji pucanj. Meši je bubnjalo u glavi. Odjednom se sjeti svojih janjaca, svoga hodže, svoje Fatime. Poželi hladnoću rodnog kamena. -Sudnji dan!, govorila je Sevda nakon što su se upoznali. A upoznali su se tako što su se prvo porječkali oko toga ko i zašto bježi. Zatim je on rekao da nije Sudnji dan jer se još nisu desili predznaci koje je pejgamber navijestio u hadisima a on o njima čuo od svog efendije. Ona je na to samo skupila usne u onaj Meši dobro poznatu žensku grimasu kojom pokazuje da do njegovog objašnjenja ne drži ni koliko do crnog pod noktom. No kako se utišaše pucnji u kotlini utiša se i njihova naglost u mislima. Ona progovori tišim glasom, kakav i priliči ženi kad razgovara sa nepoznatim muškarcem. Nije bila djevojka, reče mu da je udovica. Čovjek i dijete su joj prije šest mjeseci umrli od neke zarazne bolesti. Bila je sirota i ostala je sirota, bez igdje ikoga. Sada i bez zemlje. Htjede da se vrati u grad da pogine. Nerazuman strah doveo je u tu šumu. Htjela je nazad. Meša je zaustavljao a da sam nije znao šta da joj kaže i kako da je utješi nakon onog što mu je ispričala. Taj njen glas prekidan jecajima u toj samoći, uvlačio mu se pod kožu i tjerao ga da nešto čini a nije znao ni šta ni kako. Što se više bližio mrak to ga više hvatao nemir. Bili su sami usred šume. Niko da naiđe njihovim putem. Kad mu na kraju reče da se neće vraćati u Sarajevo dušmanima u ruke, Meša ne znajući šta bi drugo predloži joj da krene sa njim kod njegovog prijatelja na Bjelašnicu.

123

Stigli su tek u zoru po mraku se provlačeći šumom, skoro u pokidanoj odjeći. Davši joj svoj kaput da pokrije golotinju koja se ukazivala ispod njene pokidane haljinke Meša ostade samo u svom starom vunenom džemperu. Salihaga ga je dočekao pun straha i radoznalosti. Kad mu je sve objasnio o borbi i ratu ostade da kaže i o njoj. Mještani koji su se bili skupili na guvnu kraj kuće da sve čuju radoznalo su je gledali. Ona je šutila a Meša o svemu pričao onako kako je znao i vidio. Njihov put od Sarajeva do Bjelašnice ipak skrati i ubaci još dvojicu vojnika koji su se odvojili pred susjednim selom. Unoseći ove laži u priču pogledavao je ka njoj. Nije ni trepnula, oborene glave uvijena u vuneni bičaj zurila je preda se. Pred večer nakon što su ih mještani pustili da se naspavaju domaćin pozva Mešu i upita ga šta će sa njom. Meša jedva da je postajao svjestan da ona nije Fatima. U snu tog dana njih dvije su se miješale. Meša je ponovo gubio snagu razabiranja stvarnosti. Nakon noći koju je u hodu proveo sam sa njom ona mu je ušla pod kožu. Osjećao je na sebi njene ruke koje su ga u mraku u strahu da joj se ne izgubi stiskale za ramena i mišice. Njeno krhko tijelo na svojim rukama dok je nosio jedan dio puta nakon što uganu nogu. Postala je sastavni dio njega a i seljani su tako mislili. Kad je vijest obišla čitavo selo i malo se slegla u njihovim glavama, te kad je poslije pada Sarajeva na red došlo razmatranje Mešina slučaja. Gotovo svi su se složili da se tu nema šta pričati. Ženidba. Na pitanje Salihagine žene šta ona misli o svemu tome samo je slegnula ramenima. Neko kroz priču spomenu hodžu i Meša se trgnu. Hodža mu dođe kao spas. Zamoli domaćina da osedlaju konja i da je njih dvojica zajedno odvedu kod hodže Karića u njegov kraj. Domaćin pristade a ona i na tu ideju samo slegnu ramenima te se njih troje uputiše u Mešin kraj trećeg dana po padu Sarajeva. Bjelašnička sela u hladu Treskavice nisu baš previše strahovala zbog pada Sarajeva. Čestim govorom, hranilo se mišljenje da će Turska doći i sve dovesti u red a oni pesimisti su se tješili da ako od tog ništa i ne bude, ipak njih neće niko dirati. Naprijed je išao Salihaga vodeći konja na uzdi, na konju žena, a iza njih Meša. Bez puno govora, šutke. Oko ikindije popeše se na planinu sahat vremena do hodžina sela. Tu naiđoše na postarijeg dedu u čobanluku. Salihaga mu poče objašnjavati odakle ide i kome 124

ide usput mu spominjući pad Sarajeva ali ovaj se nimalo ne iznenadi niti začudi, više bi se moglo reći da je bio odsutan u slušanju. Kad Salihaga završi on sumnjičavo pogleda Mešu i poče priču Meši težu i strašniju od pada Sarajeva. Negdje možda tačno na dan borbi oko Sarajeva jedan momak iz okoline Nevesinja čiji je babo, baš kao i Mešin, prosio Mujaginu Fatimu i bio odbijen, privukao se selu i na silu odveo Fatimu sa sobom. Potjera koju su u selu organizovali mogla je da ih vidi kako zamiču s drugu stranu Neretve prema Javorju gdje su ih vjerovatno čekali drugi s konjima. Kad je Mujaga sutradan saznao ko je i gdje je odveo te sa ovećom grupom naoružanih mještana nahrupio u to selo i domaćinovu kuću, umalo da mrtve glave padnu. Na kraju se dogovoriše da Fatima presudi, a ona, kažu, izađe pred oca, poljubi ga i reče da joj halali, da nije bilo na silu nego na njenu dobru volju. Mujaga, bijesan i uvrijeđen isuka sablju da joj glavu odsiječe al' ga pratnja nekako savlada. No, iste noći po povratku kući kao da pameću skrenu i sad je kod hodže i svi čekaju hoće li mu pomoći. Meša se gušio. Tijelo mu zahvati ona ista groznica od prije dva-tri mjeseca. Otežaše mu udovi, uhvati ga ukočenost. Zadnje čega se sjećao prije nego je pao u nesvijest bile su isprekidane slike u kojima je načas vidio Fatimu kako se niz brijeg spušta njegovoj kući, onda bi iskrsnula slika druge žene u poderanim haljinama, zatim opet Fatima kako trči kroz šikaru u poderanoj odjeći ispred krupnih austrougarskih vojnika. Salihaga i seljak čija priča bješe uzrok svemu pokušavali su mu umivajući ga povratiti svijest. Žena koju su vodili sa sobom sjahavši s konja, tupo je zurila preda se. Salihaga nakon nekog vremena zamoli seljaka da ih primi u svoju kolibu dok on ode do hodže u selo. *** Meša se brzo oporavio. Ležao je kod hodže koji pripravljaše mehleme i čajeve da bi mu povratio snagu. Na ruku mu nije išlo kišno vrijeme koje za tu vrstu bolesnika predstavlja pravu teškoću. Pored Meše tu je bila i Sevda. Šutila je slušajući hodžine zapovijedi, a i hodžinoj hanumi lahnu kad joj ona pokaza koliko je vrijedna i umješna u kućnim poslovima. O njoj su se seljani najviše raspitivali. Odakle je, kako da nema nikoga svoga da dolazi po nju i tako redom. 125

Bilo je i onih koji su donosili glasine i pokušavali nagađanjem dokučiti ko je i kako je. Oni najradoznaliji zamjerali su hodži što neće ništa da im kaže jer on je morao nešto znati. Hodžu je, međutim, najviše brinuo Meša čija bolja bješe čisto fizičke prirode. Imala je dosta sličnosti sa padavicom ali ne bješe padavica. To mu je rekao odmah nakon što je malo prizdravio. Meša se na to nije puno obazirao. Mislio je na Fatimu i nije mogao suzdržati suze. Hodža je dobro znao njegovo stanje i nije govorio o tom. Već je imao na vratu Fatimina babu, Mujagu, koji bješe neizlječiv slučaj. Hodža ga vrati njegovoj kući gdje je ne jedući gotovo ništa kopnio iz dana u dan. Uzalud su bili dolasci rodbine i komšija koji ga pokušaše tješiti da je takvih slučajeva i prije bilo, da ima još dvije udane šćeri i unučad, da će unučad posut i od Fatime, da kako se god okrene nije otišla u lošu kuću, da se okrene budućnosti i mane prošlosti. Ništa nije pomagalo. Bila je njegova mezimica, njegovo srce iščupano a nadasve ga je boljelo što ga je grizla savjest da je odbijajući mnoge prosce sam bio sebeb onog što se desilo. Mjesec i po nakon tog događaja klanjaše mu dženazu, neki govorkaše da je namjerno popio nešto, drugi da je smrt došla na čemer u njemu. Bilo je to baš na dan kad hodža objavi da će se Meša i Sevda vjenčati. Pošto se svadba trebala provesti u Mešinom selu odgodiše je četrdeset dana zbog žalosti u kući Đulse hanume, Mujagine žene. Hodža poče da brine o Meši kao o svom sinu, pozajmi mu nešto novca i otkupi njegovu staru kuću da mladenci imaju gdje početi život. Meša se svemu nije posebno radovao. Nije uopšte. Ni on ni Sevda. Više su se odnosili jedno prema drugom kao zatvorenici koji su osuđeni da provedu ostatak života u istoj tamnici. Svadba bješe skromna, bez svirke i veselja. Najbliže komšije i hodža Karić. Dok su je dovodili iz hodžina sela u Mešino iskupi se podosta svijeta da vide čudnu mladu za koju nisu ništa znali i svog još čudnijeg komšiju koji je ženio a da, kako se pretpostavljalo, također, nije znao mnogo o njoj. Čuli su doduše varijantu koju im je ispričao Salihaga kad ih je doveo do hodže ali ona je bila štura i već se uveliko mnogo toga dodalo u šupljine koje su bile u toj njegovoj priči. Zurili su u mladu dok je hodala pored efendijine žene koja je bješe opremila ko rođenu kćer. Blijeda i sitna u skupoj svili koračala je pored efendinice gledajući preda se. Pričalo se da nije bila za to da 126

se uda ali da je hodža sve to sredio na svoj način. Jedva su čekali da počnu živjeti i da vide šta će izaći iz toga. Poslije uzbuđenja oko pada Bosne pod Austro-ugarsku upravo im je nešto ovakvo trebalo da ih drži u neizvjesnosti i popuni uobičajeno jednoličan život na selu. -Možda je vama muškarcima dovoljno samo da imate ženu, no nama ženama pored muškarca treba i nešto što se zove ljubav! reče Sevda Šemsi kad se zagledaše jedno u drugo pri svjetlosti fenjera. Znao je Meša da mu prigovara za Fatimu, da je u onoj svojoj šutnji razumjela njegovu bol i osjetila žicu na kojoj mu srce igra. Pogleda je po prvi put sasvim slobodno, niz cvijetove na jameniji, niz bluzu i dimije, njene dvije sitne ruke oslonjene na krajeve sećije pa se vrati na njene oči. Uzvrati mu nakratko pogled pa ga opet obori. Ko jabuka senabija, sitna, čvrsta i jedra. Širio se stidljivo i tajanstven a neodoljiv miris. Hodžiničini prsti, pomisli Meša i već sa zorom idućeg dana shvati kako je srce varljivo a ženski dodir zarazan. Gledao je u sklopljene kapke svoje žene i osjećao kako se želi zavući pod njih.

127

128

Šemso Šemso je svom snagom zabijao budak u tvrdo humsko kamenje. Nije preveć mario za razdrljenu košulju na plećima koja se sa svakim zamahom još jače prihvatala njegovog znojnog tijela. Već tri mjeseca on kopa jarak s brijega u selo. Sve znanje kojem ga je hodža podučio vrilo je u njemu kao što maslo na verigama vrije a kad bi zaprijetilo da prekipi, cvrkne izvan kotla, Šemso bi ga smirivao radom. Htio je da bude ratnik kao njegov babo u odbrani Sarajeva, kao njegov dedo u odbrani Salihagine časti, da život potroši u prašini bojišta, da s tekbirom ispusti zadnji krik kako su to činili odabrani drugovi Muhammeda pejgambera u kazivanjima njegovog hodže s kojim provede osam godina svoga života primajući njegov nauk i slušajući njegove mudre riječi. Činio je hajr za dušu njegovu a na korist njegovih seljana dovodeći vodu u selo i gradeći sebilj. Davno im je halalio što su nekad smatrali da je malo zaostao, da će da presvrati jednog dana. Nije se zabavljao kao njegovi vršnjaci. U petoj godini je odlazio kod hodže da uči jaziju, od osme je neprekidno osam godina bio kod njega. Ispočetka je i njemu bilo teško i skučeno u hodžinim odajama, bez djece i igračaka samo knjige, a onda se navikao. Kada je prije nekoliko godina boravio s babom u gradu i tom prilikom zamijećen kako dobro uči Kur'an imam mahalske džamije ga propusti u mihrab što on s radošću primi al' kako radost vuče za sobom i druge želje on iskoristi trenutak poslije učenja dove da građanskim ljudima kaže nešto od onog što je naučio od hodže a što njegovi seljaci nikako nisu razumijevali te poče: "Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovoga jer je ovaj svijet prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom a vara ukrasom svojim. Sve nas to vodi u grijeh i zaborav. Opskrba vas goni da zaboravljate na sve ono što je istinsko i vječno, zaokupljeni sadašnjicom vi ne vidite ni budućnost niti se sjećate prošlosti. Među kaurima živimo a ne spremamo se pomoć svoju djecu da ih otjeraju, hiljade naših ljudi je otišlo i odlazi za Tursku govoreći da to čini radi vjere a nije radi vjere nego radi njenog nepoznavanja. Vjera je građevina čvrsta što odolijeva vjetrovima i poplavama, đuladima i vremenu. Pušta da joj vjetar zviždi kroz otvorene rupe za puškarnice i čuva mezare šehida u njoj sahranjene. Ta zgrada trebamo mi biti, ne dati prah kom je 129

muminska glava sedždu učinila ni po kakvu cijenu. Braćo, mi smo u nevolji, sabiremo ono što nećemo jesti i gradimo ono u čemu nećemo stanovati. Vrijeme je nateglo luk svoj i strijela njegova ne promašuje. Mi smo svojim nemarom i zaokupljenošću svijetom ovim dozvolili da ta strijela u naše grudi se zabije. Zadovoljavamo se nadom da će biti bolje i prepuštamo našu djecu, njihovu djecu i djecu njihove djece da živi pod sjenkama trave zgažene čizmom nevjernika." Ovdje ga je prekinuo imam sav bijesan istjeravši ga iz džamije. Uzalud je bilo objašnjavati da to nisu njegove riječi. Zavučen duboko u kovitlace misli Šemso je dane provodio u ponavljanju svake hodžine riječi, savjeta, upute. Babo bi ga ponekad pogledao zabrinuto. Pitao se nije li možda učinio grešku što je dijete poslao hodži na nauke koje osim zdrava hodžina razuma, a on u to nije sumnjo, niko više nije mogao da odgonetne. Tu svoju nauku da svaku riječ vraća i oko nje se zamisli Šemso je primjenjivao i tokom kopanja te je tako znao odlutati da ne bi osjetio kako već dva, tri sahata kopa bez odmora. Tješile su ga hodžine riječi i opominjala Poslanikova kazivanja. -Propašćeš ne naučiš li čuvati svoju tajnu. Pustiš li da tuđim venama zakola njena krv sve tvoje znanje neće te spasiti. Vremenom će naučit šta znači tajna koju mu je hodža spomenuo kao i njegove riječi da mudrost nije cilj na koji treba stići, već način na koji se putuje. Njegova oca su kad se oženio i malo zaimao prihvatali kao svoga, pričali s njim, međutim, od kada je poslao njega na učenje kod hodže i otkako je on počeo da im ponešto govori o islamu odjednom se svijet odmetnuo. Prvih nekoliko godina kad bi dolazio koji dan od hodže svijet bi se skupljao i on bi osjećajući u srcu ponos pred ozarenim licima svojih roditelja pričao okupljenom svijetu o islamu, časnom Poslaniku Muhammedu, o historiji Arapa, Perzijanaca, krajevima dalekim za koje je saznao iz mnogobrojnih hodžinih knjiga. Ljudi su slušali i odobravali a on objašnjavao i jedva čekao da prođe vrijeme kad će ponovo da se vrati od hodže sa novim znanjem. No kako je postajalo izvjesnije da će on naslijediti njihova hodžu to je seljanima postajalo teže. Čuo bi počesto kako spominju njegove pretke i s prezirom komentarišu hodžinu odluku da baš njega uzme na učenje od toliko djece viđenih seljaka. 130

*** Šeste godine učenja kad bi ga hodža ostavljao slobodnog od obaveza uzimao bi krišom iz njegove biblioteke knjige i odlazio na tavan gdje bi skriven pri svjetlosti iz jednog malog okruglog otvora na krovu čitao. Naročito je volio perzijske knjige, bilo ih je kod hodže svakakvih. S prelijepim pričama od kojih bi zastao dah svakoj djevojci kad bih mogao da je ispriča. Na tom je tavanu, na lučevim čađavim gredama zavolio Husejna i njegovu karavansku prašinu. Iz knjiga saznade i one stvari islamske historije koje su svako mlado srce ispunjeno vjerom punile bolom i suzama. Došla su bila u tim danima teška iskušenja za Šemsinu vjeru i teške prepreke za njegove nejake mladalačke misli. Žudio je tih časova da nekom sve ispriča, da mu neko kaže gdje šta ide a gdje ne ide, ko je u pravu a ko nije. Naravno, bio je tu hodža, ali Šemso je znao prizna li mu da čita te knjige koje mu je on zabranio da će ga hodža, koji nikad nije gazio svoju riječ, otpremiti kući i on će sa svim tim teretom biti daleko i od hodže kojeg je volio i poštovao kao nikog a i od knjiga bez kojih nije mogao da zamisli svoj život. Sve je manje jeo i spavao a sve više vremena iskradao na tavan i čitao. Njegov perzijski i arapski svaki dan su bivali sve bolji i bolji pa se čuvao pri kontaktu s hodžom da se ne izda, da ne kaže nešto od onog što je pročitao. Nije više za jutra kradomice pogledom ispraćao čobanice koji su s pjesmom odlazile u čobanluk, zaboravio bješe i Talovu Hajru, hodžinu komšinicu, njegovih godina, koja bi ponekad poslom iznenada bahnula u hodžinu kuću ili bi se navečer podugo motala oko štale koja se dobro vidjela s hodžina prozora. Znao je da će hodža brzo primjetiti to njegovo iskradanje ali su ga knjige vukle sebi i on je postajao gluh na te riječi opreza. Desilo se to baš one noći kada suzama nakvasi knjigu čije užutjele stranice prozboriše bolom ljudske sudbine, mudrošću Poslanikove pouke, stvarnošću svijeta i veličinom i snagom vjere roba koji je jedino Allaha uzimao za svog Gospodara i jedino njegovu riječ priznavao vrijednom življenja. Čitao je emocijama natočeno kazivanje o sudbini Poslanikova unuka Husejna. O njegovom rođenju, životu, prekrasnim riječima kojim ga je sam Poslanik opisao ashabima svojim, zajedno sa njegovim bratom Hasanom, kao predvodnika džennetskih mladića. 131

Poslanikova svetost je kroz te hadise kapala na Husejna i činila ga posebnim. Kad je knjiga predočila događaj iz Poslanikova života u kojem on pod jedan pokrivač prima kćer Fatimu, zeta Alija te svoje unuke Hasana i Husejna pa onda uči dovu u kojoj Boga zaziva i njih pod pokrivačem oslovljava kao svoj bejt, svoju porodicu, Šemsi suze obliše obraze. Hadisi o njihovoj posebnosti koji su slijedili u knjizi grijali su Šemsino srce i dalje otvarajući u njemu sve ustave suza koje su neprekidno kvasile lice. Te suze svete ozarenosti pri kraju knjige pretvoriće se u suze bola, strepnje i straha. Tamo gdje će autor opisati tragediju muslimana tog vremena, koji toliko klonuše vjerom da dopustiše krvoločnim vladarima svojim da sabljama nahrnu na Poslanikova unuka Husejna i njegovu porodicu i skoro čitavu je pobiju na mjestu zvanom Kerbela. Nešto neshvatljivo bolno pulsiralo je u Šemsinim grudima koja su se nadimala u toj mjeri da je pomislio da će pući. Navikao je da sve što čita prati kroz zamišljene slike prizora koji su mu u knjigama predočeni, ali za ono što je tad čitao nije bio spreman. Nije mogao da predoči konjanike koji sebe smatraju muslimanima kako sa tekbirima u kojima veličaju Boga udaraju na život i čast Poslanikova unuka, predvodnika mladića u Džennetu. Iznova i iznova je čitao te listove nadajući se da negdje u teže razumljivim rečenicama stoji odgovor kako je to moguće? Kako je moguće da neko išta zna o Istini a da opet digne sablju na Husejna? A pisac koristeći historijske izvore podastirao je skoro svaki trenutak tih teških kerbelskih scena u kojima Husejna i njegovu porodicu ucjenjujući ih da priznaju nepravednog vladara prvo danima muče žeđu, ne dajući im da dođu do vode, a onda napadaju sabljama i kopljima ubijajući ih jedno po jedno da bi na kraju ubili i Poslanikovu krv, unuka njegova. Šemso nije mogao vjerovati da se to dogodilo. Posebno ga je boljelo pri pomisli kako je malo vremena prošlo od Poslanikova preseljenja na ahiret do ovog događaja. Pokušao je da zamisli sav taj muslimanski narod koji se nije podigao da zaštiti Poslanikova unuka a onda se nemoćan predao čitanju onih rijetkih svijetlih primjera ljudi koji su ostavljali sve dunjalučko i dolazili do Husejna žrtvujući svoj život da bi zaštitili njegov. Čin tih ljudi rastao je do nivoa svetosti u Šemsinim grudima. Volio ih je kao svoje najrođenije, vraćali su mu nadu u srce nakon što bi skrhana bolom i neshvatanjem svega pročitanog gutala čemer. U mislima su mu se redale slike pročitanog. Jedna od njih zarezaće mu se čitav 132

život u pamćenje. Slika i riječi Vehabove majke za koju historičari tvrde da bješe kršćanka, kojoj, nakon što Vehab, sin njen, poginu na kerbelskim poljima uz Husejna, donose glavu ubijenog sina i da bi joj povećali bol bacaju je pred njene noge, a ona, prkosna i nepokolebljiva i u toj majčinskoj najvećoj boli, uzima glavu svog sina, ljubi je a onda je vraća krvnicima uz riječi: "Nesretnici jedni ovo je tlo Kerbele, evo vam glava mog Vehaba, ona je sadaka a sadaka se ne vraća". Zaželi da vidi i sebe u tim svetim safovima. Pred zoru sa suzama u očima ode da uzme abdest ne mogavši nikako da odagna slike pročitanog. Čitavo vrijeme namaza u glavi mu je odjekivao govor Zejnebe kćeri Alijeve pred tiraninom i ubicom svojih najmilijih, čitav mu se namaz učini kao misao koja nakon što bi izgovorena postade stvarnost. "Ništa neće biti isto nakon Kerbele". "Ovdje je poginuti običaj a biti šehid pitanje ponosa", bile su Zejnebine riječi iz knjige koje su mu se stalno ponavljale u glavi. Kad je predao selam primijetio je kako iza njega sa strogim izrazom lica sjedi hodža držeći u rukama knjige koje je on prošlih dana i noći čitao. Prepade se, ne uspjede da se suzdrži dok završi zikr već gotovo plačno reče: "Halali efendija!". Hodža ne odgovori ništa, pokaza mu da završi sa zikrom i niz merdevine se spusti u ganjak kojim se već širio miris čaja čiji sadržaj Šemso nikad nije otkrio ali je znao da okrepljuje čovjeka i čini ga budnim. Sišao je nakon desetak minuta tihim korakom čovjeka koji je pogriješio i očiju iz kojih je kapalo pokajanje. Efendinica ih je obojicu mrko pogledala, efendiju posebno. Bio je to onaj pogled bosanke djetinjstva ukoričenog bjelašničkim dugim mrazevima i preranom udajom što je dovelo do tog da dobro radi i dobro sluša ali se nikad ne predaje. Sto puta je prigovorila efendiji po pitanju Šemsine škole, što ga ne pusti da malo proviri u svijet, popriča sa vršnjacima, zagleda djevojke. Ovog jutra nije ništa od tog glasno izgovorila ali je pogled bio više od riječi. Šemso se još više postidje osjetivši da ovaj put nije kriv hodža ili efendija kako ga je ona zvala, činilo mu se više iz navike i poruge nego iz poštovanja. Popili su čaj bez riječi a onda je hodža zapovidio ženi da skupi Šemsinu prtljagu. Šemso iako se tome nadao ne može a da ne zaplače. Hodža koji suza nije trpio ni kod bolesnika izađe vani kao poslom a žena mu priđe i poče tješiti Šemsu: 133

-"Pusti sine suze, momak ne plače, mani se ti njega, vidim ja da ti je pamet knjigama i kojekakvim pričama napunio pa ti sad žao što ideš, nije svijet vani tako loš kako knjige kažu, dao je Bog ljepote i na ovom svijetu, vidjećeš ti za nekoliko dana, pitaćeš se šta si radio svo ovo vrijeme ovdje. Nema ti u Bosni hajra od knjiga, eto hodža ih je pročitao i sakupio ne znam ni sama koliko pa šta imamo, ova dva sobička, kravicu. Hajde de, opremi se pa da majku iznenadiš, znam ja kako je imati dijete a ne viđati ga svakog jutra. Hajde sine a kad se oželiš vidjet Hajru ti dođi, nije ni hodžino sve u ovoj kući, a i on će smekšati za koji dan, ta znaš ga ko i ja." Šemso se taj dan vratio kući, majci rekao da ga je hodža pustio te da je naučio što treba naučiti, a babi je navečer, kada su sami pošli na proplanak iznad sela ispričao sve kako je i šta je bilo. Meši koji se već dobro bio zabrinuo za sina bješe drago. Već je neko vrijeme razmišljao da popriča s hodžom o njegovoj budućnosti jer Šemsi tada bješe već petnaesta godina i valjalo je da nešto počne raditi i zarađivati. On i matera mu više đuturumi, a vakat težak. Šemso prvih nekoliko dana bi utučen, kasnije uđe u priču sa vršnjacima iz sela pa mu nekolike sedmice bi lijepo, ali nakon toga opet nastupi čežnja, zamišljenost, osjeti se kako ne može s ljudima, postajaše mu strani što ih je više upoznavao. Pokušavao je omladini govoriti o islamu, o čudnim i zanimljivim stvarima koje je učio kod hodže, neke je nagovarao da uče arapsko pismo, međutim od tog ne bi ništa osim podsmjeha s njihove strane. Ono što je on smatrao najvećim blagom oni su odbacali i mijenjali s nečim što je za njega bio grijeh. Priče su im se svodile na djevojke, njihove bluze i dimije. Čuo je i neke intimne ispovijesti koje su dijelili ali nije povjerovao u njih. Smatrao je da se nešto takvo može desiti samo u glavi griješna i neznana čovjeka. Odbijao im je na šalu njihova zadirkivanja o djevojkama i ašikovanju. Jednom, međutim, odluči da preko dana ode na planinu radi trava koje baš u to doba cvjetaše i bjehoše spremne da se uberu i osuše a koristili su se kako ga je hodža naučio za liječenje bubrega. Kad čovjek oboli, pije vodu u kojoj ti cvjetovi suhi ili sirovi budu stavljeni petnaestak dana. Hodajući po vrtačama u potrazi za cvjetovima naiđe u nezgodnom času na dvoje čobana, muško i žensko koji sjediše suviše blizu jedno drugog sakriveni u 134

jednom šumarku. Na prvi mah pomisli da ga to ne treba zanimati i bješe odlučio da se neprimjetno udalji, a onda ga obuze radoznalost pred nečim nepoznatim i on se približi još više. Znao je i nju i njega. On bješe od onih što su se svaku večer više sela hvalisali svojim podvizima prilikom ašikluka. Sjedio je uz djevojku i rukom je s vremena na vrijeme štipkao. Ona se na Šemsino veliko iznenađenje opirala samo jezikom ali je kikotanjem i uvijanjem pokazivala da joj ne smeta. Šemsi se pred tim zamrači pred očima i jedva uspjede da se udalji a da ga oni ne vide. Tu je noć proveo u razmišljanju. Donese odluku da ne popusti ni za trenutak. Slijedećeg dana nakon ikindije namaza održa dug vaz u kom ukori ljude zbog njihova nemara prema vjeri navodeći im sve strahote kazne koja slijedi za to. Između ostalog, još mlad i nezreo spomenu, pogrešno kako je kasnije zaključio, i ono što je prije na dan vidio. Nakon tog vaza selo se okrenu protiv njega, a nekima posta kriv i hodža što ga je učio. Počeše mu prigovarati što u mektebu govori o stvarima o kojima ljudi ne govore nego kad su nasamo. Oni zamjeriše njemu a on njima. Potpuno se odvoji od svijeta u stanje gdje mu zadovoljstvo bješe namaz i knjige koje je donio od hodže. Noći su donosile bljedilo i sijede vlasi u inače rijetkoj kosi. Umjesto rumenila koje je krasilo obraze njegovih vršnjaka on poprimi onu boju čovjeka izmorena bolešću a njegovo čelo se nabra i ispuni bubuljicama koje su mu iskakale od neke jeze što bi ga hvatala i prožimala kroz čitavo tijelo noću dok bi nad nekom knjigom tabirio pitanja koje je gledao oko sebe. S vremena na vrijeme se sam silio da jede jer bojao se da ne oboli. Pamtio je dobro hodžine riječi: «Jabuka kad je najzrelija i najmirisnija, tad je najbliža da počne truhnut!» On je žurio da pojede svoje znanje, da ga svari i pretoči u mudrost. Tražio je riječi te mudrosti, njen jezik za sadašnje vrijeme. Ipak je uviđao da onome ko ima opažanje dovoljan je običan znak. Onome ko je nepažljiv, nije dovoljno ni hiljade objašnjenja. Sve vazove koje je do sada održao bili su već nekad davno izrečeni nekoj drugoj skupini iz nečijih drugih usta i ma koliko ta usta bila velika i mudra ipak bošnjački kamen nije arabijska prašina trebalo je iz svake riječi i mudrosti izvlačiti tanke niti koje važe za Bosnu i Bošnjake i onda te niti sviti u jednu pletenicu, da bude za pogledat lijepa i čvrst jer Bošnjak ako će i prihvatit jedino će takvu prihvatit. Morila ga je praznina u koju je gledao. Budućnost je pružala samo svoju zoru, 135

suru i oporu bez ikakve miline za muslimane. Slutilo je na ratove na bijedu. Efendiju je zaobilazio, sreli su se istina nekoliko puta ali su se samo poselamili i ispitali za zdravlje. Nije mogao pobjeći od pomisli da u društvu s efendijom pa makar i kroz ćutnju dobija više nego što može običnim razmišljanjem i zamisliti. Nije srdžba bila razlog rijektih susreta nego stid i tvrdoglavost koju je naslijedio od svoje majke koja u to vrijeme sve više poče kopniti od neke bolesti i bijaše dodatna teškoća njegovu stanju. A mislio je on i na nju i na oca i na njihovo malo imanje i na Bosnu i na hiljade ljudi što se iseliše i što su se još uvijek iseljavali za Tursku. Oteo bi mu se ponekad uzdah iz grudi pri pomisli da je stariji, imućniji da ima ugled i moć da stane pred te ljude i kaže im: "Kuda?" Kome ostavljaju svoje hareme, tragove što pamte stope pravovjernih? Pitao bi ih od čega bježe? Već je bio čuo kako se učenjaci spore oko toga treba li hidžra u Tursku ili ne. Stajao je čvrst u uvjerenju da je farz ostati i očuvati islam u ovim krajevima. Ni trenutka nije sumnjao u to mada je nazirao da je takva odluka teška, da donosi iskušenja prema kojima su stvari koje je on do tada doživio veoma mizerne. Sve češće je posezao za putem u grad. Htio je da osjeti kako diše njegov narod, a kako nova vlast koja je došla prije njegova rođenja. Dva puta je otišao i do Sarajeva da vidi kakve su mogućnosti da ponovo obnovi stari posao svoga oca. Od zemlje se sve teže živjelo i razmišljao je da će mu trgovina donijeti dvostruku dobit. Moći će da zarađuje i tako pomogne babu i majku a uz to i da upozna svijet, ljude i krajeve. Nakon dvije godine osmjeli se i krenu sa omanjim stadom gotovo istim putem kojim je nekad prošao njegov otac. Jedan hadžija u Sarajevu sa kojim je prilikom odlaska na mevlud u Begovu džamiju bio zaturio malo širi razgovor obeća mu da bi otkupio uz pristojnu cijenu nekoliko brava. Reče mu da to ne čini što mu je nužda jer ima on kupit i izbližega ali ako bi on htio s tim počet da se bavi drago bi mu bilo da pomogne brata muslimana. Uz to ga je pozvao da nekoliko dana i ostane kod njega da se ispričaju jer plaho mu se svidio. "Nisam" - reče hadžija - "odavno sreo mlađeg čovjeka a da mudrije priča, da znaš svaka mi se ta tvoja besjeda uz srce lijepi samo, nemoj mi zamjerit što ti ovo velim, trebaš malo da naučiš kako i s čim se ljudi služe živeći. Neće ti biti 136

džaba vjeruj mi, ja sam trgovac imam svoje dućane i svoju robu, za trgovinu treba puno više od znanja o vjeri jer sad ti je i anamonjihova vlast a dolaze im i običaji još su se uz to i naši ljudi izmijenili puno je više lopovluka nego ti misliš a ne bi Bog mi je svjedok volio čuti da si negdje izgubio. Zato ti je najbolje dotjeraj ti nešto brava kod mene dogovorićemo se a i drago bi mi te bilo viđat, neka si živ i zdrav svojoj majci i babi nekako si mi za srce prirastao." Šemso je bio dirnut pažnjom ovog čovjeka, od dina, kako je rekao babi kad mu je iznio svoj plan da počne sa trgovinom. Babi mu bi drago i on tako, poput oca mu prije dvadeset i nešto godina, potjera brave u Sarajevo. Bilo mu je prvi put da samostalno radi posao i osjeti se ponosan i u duši zadovoljan. Vratiše mu se slike iz historije islama. I Poslanik bijaše pastir i trgovac duša mu se razveseli na ovu pomisao. Već odavno bijaše odlučio da živi kao što su živjeli Poslanikovi ashabi. Idući dalje i približavajući se Sarajevu sve je više svoju dušu tištio onim sitnim propustima odlučujući još čvršće da se prihvati Allahova užeta. Da bi to dokazao odluči da će svu zaradu osim peškeša majki podijeliti sirotinji kao što su to radili i poznati ashabi trošeći čitav imetak na sirotinju . Pred večer na Koševskom brdu zatvori hajvan u tor i ode sa Hadžijom na konak da mu upozna familiju i da se sada kao stari ahbabi ispričaju iako im to bješe tek drugi susret. Hadžija bješe imućan. Kuća to nije toliko pokazivala ali Šemso to poveza sa hadžijinom skromnošću i vjerom te još više zavoli tog čovjeka i stade zahvaljivati Allahu što mu ga je dao za prijatelja. Za večerom se iskupi sva čeljad. Hadžija, žena mu, i šćer Umihana od dvadeset i dvije godine. Šemso izbjegavaše da je gleda dok je ona u svojim dimijama od zelene svile donosila i spuštala na siniju sofru koja bijaše, kako se Šemsi učini, zgotovljena baš zbog njega, jer skroman čovjek ne bi nikad samo za ovolišnu čeljad pripremao sve te nafaize. Nakon večere donese se leđen i ibrik te on i hadžija uzeše abdest a kad to učiniše i ženskinje stadoše džematile da klanjaju akšam. Šemso u rijetkim trenucima svoje sreće prouči čitav Ja'sin na namazu. Činilo mu se ljepše nego ikad te vidje kad je predavao selam kako njegovom prijatelju niz lice teku suze i donja usna lagano podrhtava. Nakon namaza Šemso očekivaše da će kod hadžije doći 137

kakvo sijelo no hadžija tu noć bješe ostavio za njih dvojicu da muhabete i da se bratski upoznaju kako dolikuje dvojici mumina. Legli su tek poslije sabaha. Hadžija nekako lakšeg srca a Šemso po prirodi osjetljiv i teško zatomljivih emocija gotovo uplakan ostade budan. Pogodila ga je hadžijina priča. Hadžija mu prije ne bješe rekao za svoju dvojicu sinova. Odgajao ih po islamu da budu mumini i oni to bjehoše, Bog mu bješe dao da prije mnogo godina obavi i hadž, stekne poprilično dobru naobrazbu počne živjeti, ono, kako se kaže, džennet na zemlji a onda dođoše iskušenja i bolest mu odnese oba sina, osta sam sa svojom ženom i tek dovedenom mladom, Umihanom, koja bješe sirota i nakon smrti svoga muža ne ode nigdje već ostade s njima u kući kao šćer od koje je njih dvoje nisu ni razlikovali. Hadžija priznade da im je Umihana jedina ovosvjetska radost i da će joj sve što sada ima, a ima dosta, ostaviti. Jedina mu je želja da doživi da se ona malo averti, ispliva iz one šutljivosti u kojoj je, i pristane na nečiju ponudu da se uda. Da i on hadžija nakon iskušenja i bola ponovo dočeka radost da uda šćer, bezbeli, za kakva poštena i dobra mumina koji će znati shvatiti svu njenu bol. Ostala je bez muža a da u braku nije bila ni četiri mjeseca. Šemsu obuzeše emocije i želja da čini dobro i samo dobro, pa umalo da to jutro ne zapita hadžiju za Umihaninu ruku, onu bijelu, nježnu ruku sa dugim gipkim prstima koje je nehtijući promatrao na njenim grudima gdje sipajući mu vodu da umije ruke nakon večere pridržavala svilenu bluzu da ne pokaže što pokazat ne treba. Savlada ga stid i saznanje da se ipak prije svega treba s roditeljima dogovorit i izun zatražiti. Sutradan ga hadžija zaustavljaše ali on ne pristade nego mu obeća da će brzo navratiti ponovo a da sad mora hitno ići nazad kući. Prije povratka ipak ode do Baščaršije i zagleda se u sebilj. Te česme koje su se pravile pored puteva da napoje žedne putnike pravljene su kao spomenik žednim članovima Poslanikove porodice na Kerbeli. Nekad ih je u Bosni bilo skoro dvije hiljade, a sad je taj, na Baščaršiji, jedini. I on je bio stradao u požaru pa je obnovljen. Znao je i priču o njegovom obnavljanju, i onu suhu historijsku, lišenu detalja kao i onu drugu koja se pričala potajice, o teškom progonu bosanskih porodica koje su se porijeklom pozivale na Poslanika. Priči koju bi on u drugim okolnostima odbacio kao narodnu izmišljotinu, ali tad, tu, pred sebiljem, pomisli kako to možda i nije 138

daleko od istine, jer, eto, kroz vjekove taj lov na Poslanikove potomke se nastavljao ma kako se mijenjali vladari i carstava. Tu je donio odluku da će u svom selu sagraditi Sebilj, podići uz Božiju pomoć taj spomenik istini i potrudit se da drugi znaju zašto ga diže i čemu je spomen. Penjući se uz Trebević bješe iznutra obasjan svjetlom koje ga je izdizalo pa je prolaznicima izgledao kao neko ko je skrenuo s pameću te rasijan hoda. Od ovog ih je jedino razbijala njegova skromna ali i lijepa odjeća. Razlog njegova stanja nije bio samo u namjeri da gradi sebilj nego i toplo lice Umihane i onaj trenutak kad su im se oči susrele i kad mu se učinilo da je njen pogled u srce mu zašao. Pri pomisli da je i Božiji poslanik također oženio udovicu stariju od sebe srce mu zaigra. Poče i protiv svoje volje da se prisjeća njenih zelenih očiju, pokreta što ga natjera dva-tri puta da svrati do vode da uzme abdest i tako odagna šejtana od sebe. Tek kad bijaše prevalio u drugu polovicu puta sjeti se da nije održao svoje obećanje. Niti je kupio majci peškeš od svoje prve trgovine niti je zaradu podijelio siromasima. To ga dirnu i poče prekoravati sam sebe. Kući ga dočekaše s radošću i ponosom. Njegov otac, Meša, bijaše ispunjen srećom da mu je i sin kao i on nekad počeo dobro s trgovinom i ponada se da su sva njegova strahovanja u vezi sa sinovljevom naukom bila neopravdana. Evo, Bog ga dao zdrava i paćna, a nauka mu sad u ovom poslu može pomoći. Poslije večere, nakon što sklanjaše jaciju Šemso ispriča svojim roditeljima o hadžiji a nakon kraće šutnje spomenu i Umihanu i ovdje ugledavši majčin sjetan izraz lica slaga da mu je prava šćer. Znao je dobro da je njegova majka osjetljiva na neke njegove priče u kojima spominje udovice i raspuštenice. Znao je on također da ona i hodžinica odavno kuju planove za njega i za Hajru. Sve ovo ga natjera da i mimo volje i svojih principa slaže i prećuti istinu. Kaharan Šemso tu večer leže u postelju. Uz put je smatrao da će što prije da sredi stvar sa svojim roditeljima i da se vrati i od hadžije zaprosi njegovu Umihanu te ga tako obraduje a svome srcu ispuni želju. Da se smiri i sakupi snage ponovo se vrati mislima na svoju prošlost, na dvadeset godina koje su iza njegova prvog plača istopile 139

svoje bivstvovanje kao snijeg na obroncima Prenja pred junskim suncem. Odjednom poželi da ponovo osjeti onu širinu duše koja ga bješe obuzimala za vrijeme učenja i tajnog iščitavanja na hodžinu tavanu. Učini mu se da je nekako daleko od safova na Kerbelskom pijesku poredanih na dan desetog muharrema kad je historija života i ljudskog postojanja primila krvavi pečat istine koji će nositi čitavog svog postojanja kao znak vjernicima da istina nema kraha a nevjernicima da laž nema kraja niti svršetka, da nikuda ne vodi ma koliko golema, jaka i duga bila. Zapade u polusan gdje se java sa snovima prepliće. Čas je vidio Umihanu kako ga gleda, čas je za ovcama lagahno koračao put Sarajeva, čas slušao hadžiju kako govori o svom stanju, bolima i sreći. Ima je dosta i sve ću njoj dati, bijaše hadžijina riječ koja Šemsu razbudi, prepade. Natjera ga da mu mislima bujica pitanja navre. Počeo je dijalog čovjeka sa čovjekom, borba ljudske slabosti i želja protiv usvojenih principa i namjera. Sukob čovjeka u sebi kad se sve počne činiti drugačijim, kad se postavljaju pitanja sebi o sebi kao nekom nepoznatom, kad slučajnosti dobiju visinu nečeg važnoga a važnost sitna postane. Šejtansko kolo u groznici ljudskih slabosti. Zaboli ga što mu je hadžija spomenuo bogatstvo, njegove riječi i poslije ovih ispadoše kao okvir za njegovo namamljivanje. Nije li ta sva hadžijina ljubaznost samo plan da se on, naivan momak, namami u puteve hadžijinih želja i nakana. Šta on o njemu zna? Ništa. Ko mu je potvrdio hadžijinu priču. Može li se ljudima vjerovati na riječi. Svi mu govore da je to lijepa osobina ali da za nju nije vakat. A opet, bude li sve onako kako je hadžija rekao bude li uistinu onakav kakvim se predstavio, budu li sva ova Šemsina pitanja bezrazložna kako će mu idući put na oči? Zar je toliko glup da i nakon obimnog učenja ne zna nijedan odgovor? Uze abdest i osjeti olakšanje u dodiru s hladnom vodom. Nova snaga mu projuri tijelom. Njegova razmišljanja postadoše povezana a misli čvrste i samopouzdane. Sve je to umor. On je Šemso, isti, jednak, prošli i budući. Njegov put je jasan, put ashaba Božijeg poslanika. Sačekat će jutro još razmisliti i učiniti. Klanja sabah i legavši na desnu stranu nakon kratkog učenja zaspa snom umorna ali ipak sretna čovjeka. Majka ga ne htjede buditi vidjevši ga ujutro kako lijepo spava. Priđe i pomilova ga oprezno da se ne probudi. Voljela je to dijete i više od 140

materinske ljubavi ako je to moguće. Njegovo zdravlje i mudre pametne riječi razbijali su njen stari strah mada nerijetko budile i neke nove. Osjeti sreću gledajući svoje čedo u punoj ljepoti i snazi kako ispod dugih crnih trepavica sanja svoj sanak. Taj dan sinu je pripremila iznenađenje. Udesila s hodžinicom da Hajra malo navrati do nje, kao za rad neke ispomoći. I Šemsu baš probudi Hajrin smijeh. Pamtio ga je još od djetinjstva. Pomisli na tren da sanja al onda je sasvim jasno vidje na vratima. Bi ga stid što ga zatiče raspremljenog pa navuče bičaj skroz do vrata. -Jesi me se to postidio?, bocnu ga ona ko nekad kraj hodžinih taraba. Ne snađe se Šemso da odgovori a ona već s metlom poče mesti sobu ne pokazujući ničim da joj smeta što on tu leži. -Jesi naš'o kakvu u Sarajevu, a?, upita ne prekidajući posao. -Išao sam da prodam brave!, progovori Šemso stisnuta grla ne mogavši se smirit u njenom prisustvu. Bila je sva nadošla, okrupnila, proljepšala se, probeharala i daleko od tog da se sjeti poput Umihane rukom pripitomit tkaninu na sebi. Nije mogao da skine oči sa nje. Kad mu se sasvim primaknu i nađe na putu kojim je svjetlost upadala u sobu čineći joj odjeću skoro providnom Šemsi udari krv u lice. Šejtan, reče Šemso i osjetivši jak grč navuče pokrivač preko glave. Hajra ga protrese nekoliko puta da vidi šta mu je, a onda kad primijeti njegove zakrvavljene oči potrča u dvorište po mater mu. Hodža, po kojeg Meša odjaha s konjem istog trenutka kad vidje šta je sa Šemsom, zaključi da je to može bit od bjelašničkih voda i slaba sna pospješeno dužim pješačenjem, ali ipak pristade da za svaki slučaj ostane na konaku. Tu noć mu Šemso ispriča svoje misli a hodža zamišljen klimaše glavom i poče da mu obrazlaže iznesena mišljenja i stanja. Ispriča mu o Bosni i njenoj sudbini. Napomenu mu da ga nije otjerao kao što to Šemso misli jer on je već trebao da ide. Reče da mu je knjige namjerno ostavljao da ih može uzeti a da je ono što je pretrpio, padove i uzlete nakon odlaska od hodže moralo da se desi ako želi da se izgradi i očvrsne. Hodža mu jedino zamjeri što je ovakva prilika trebala da ih sastavi, što prije nije došao da ga obiđe, jer eto i on je ostario, pobolijeva često i vrijeme mu je ako je njegovim znakovima vjerovati na izmaku. Šemso mu slaga, mada to i ne bi laž, kako je namjeravao upravo tih dana da ga obiđe i savjetuje 141

se sa njim oko nekih pitanja i tu mu ispriča svu istinu o svom putu u Sarajevo, o hadžiji i Umihani o svojim sumnjama i planovima. O razmišljanjima o vjeri, o Bosni, o kraju više nego početku... Hodža ga je mirno slušao a onda progovori: - Eh, doći ćeš, ako Bog da u moje godine. Svijet podnosi starca samo ako je duhovit ili bogat. Mi smo danas u Bosni ostali otrgnuti od svog gnijezda. Pilići smo u nepoznatoj šumi. Ne znamo šta nas može snaći a majke nema da nas odbrani. Moramo se ponašati prema prirodnim zakonima za piliće i strpiti se dok ne postanemo jaki da se vinemo na svojim krilima. Naš narod ovdje čeka put trnovit i neizvjestan. U knjigama se kaže da je Bosna još za vrijeme Poslanika poslala ljude da prime islam i da je tada data pod duhovnu upravu hazreti Omera. Ako je tako onda nas čeka vrijeme naglosti ali nikad uništenje, jer ovo je, moj Šemso, ipak prkosan i hrabar narod, mada ja iskreno nisam načisto s tom pričom. Negdje opet kažu da je svijetli padišah kad je Bosnu osvajao sanjao trojicu hulefa-i-rašidina, Ebu Bekra, Osmana i Ali ibn Taliba, da je Allah zadovoljan s njima, pa mu je terdžuman protumačio san tako da će u Bosni biti i darežljivih i samilosnih i učenih samo pravde u njoj nikad biti neće jer nije sanjao Omera, a opet, kako se kaže Hakk istina a san tlapnja osim ako ga ko istinu ne prihvatiš. Što se tiče Umihane ne budi kenjac, to što ona nosi bogatstvo nije tvoje nego njezino. Zar si džaba učio knjige? Ti si siromah koliki i jesi, jer ženino je ženino a tvoje i njeno i tvoje. Budeš li je zaprosio još se raspitaj. Ne valja u čovjeka sumnjat ali ni ućoravo ići, svakoj su glavi dva oka dana. Treba dobro odgledati, sa bunjišta cvijet ne brati. Ne doživljavaj islam kao fukaraštinju i siromaštvo kako pripovijedaju drugi neuku svijetu da bih im omilili njihovo siromaštvo. Mislim da sam ti za vrijeme učenja, ako nisi zaboravio, spomenuo predaju o tom da vjera izlazi iz kuće ha siromaštvo i bijeda uđe, tako je u stvari i sa čovjekom. Još jedan sam ti nauk ostao dužan dati, jako važan, najvažniji, rekao bih. Vidim i čujem da voliš prekorit. Nemoj to činiti, nećeš umrijeti a da ne počiniš ono za što si drugog javno prozivao. Teško je za objasnit ali vjeruj meni, mojem iskustvu i ovoj istini što ti je prenosim. Vjera koju si ti naučio je nevina, čista, poput djeteta, poput osmjeha, ali zapamti osmjehneš li 142

se djeci, ona uzvrate osmjehom. Osmjehneš li se velikima, oni se pitaju: ”Zašto se ovaj smije?!" Mnoge, sine, kao i tebe muči što mi muslimani nismo jedinstveni, što svi ne mislimo isto, ali, sreća je da nije tako, jer svi koji bi to želili, vjeruj mi, pod tim uglavnom podrazumijevaju da drugi misle kao i oni, nikako suprotno. I sam sam život donekle proveo u tom stanju. Šemso se ne mogaše oduprijeti pomisli kako mu hodža govori i o svojoj smrti te ga to ražalosti, pogotovo kad ga hodža pozva sebi na koji dan, da dođe i uzme knjige, koje toliko voli i koje će mu valjati u životu bude li ih znao slušati, jer knjiga mudra se sluša a ne pušta se da ona sluša tebe, jer riječ svaka može drugačije da se čita i izgovori a samim tim drugačije i da znači. Da ga hodža nije zvao samo za rad druženja i knjiga shvatiće za dvije večeri kad ponovo srete Hajru na podi iznad hodžine kuće. Šemsu pri ovom prisjećanju sjeknu u mislima. Zazvoniše mu one hodžine riječi: nećeš umrijeti a da ne počiniš ono za što si drugog javno kritikovo. Ispravi se, zahvali Bogu što tu večer u hajr preokrenu pa umjesto obijesti majci nevjestu dovede. I to kakvu nevjestu. Usne mu se u osmjeh razvukoše dok naslonjen na dršku budaka pusti pogled na strminu ispod sebe. Njegovi sinovi išli su ka njemu. Uspinjali su se uz brdo noseći zavežljaje u kojima je bilo jelo spremljeno za njega. Dolje sa kućnih vrata majka im je govorila da paze da ne prospu hranu. Odgovarali su joj grajom djetinjih glasova i žureći zvali: "Babo, evo ti ručak, majka je skuhala pitu". - Polahko Ali, ružiće te majka! reče najstarijem sinu vidjevši kako se utrkuje s braćom. - Ne žurim ja, reci Hasanu i Husejnu!, odgovori zadihani dječak s očima podvučenim surmom. Prekide posao, poigra se malo sa svojim sinovima a kad se oni vratiše kući primi se budaka i svojih razmišljanja. Još nekoliko sedmica i voda će zažuboriti iz sebilja koji gradi kao znak uspomene na žedne na Kerbeli. Htio je u početku da bude više 143

česama na njemu, a onda se zadovoljio s četiri. Toliko je i vrela uvezao u jarak koji kopa i koji će dovesti do njega. Da svako ko se vode bude pio, zajedno ta četiri vrela pije. U razmišljanju kako da tu vodu najbolje zaštiti i čistoću joj očuva poslužio se opisom vodovoda koji su muslimani izgradili za vrijeme uprave nad Andaluzijom. Andaluzije o čijoj sudbini mu je hodža najviše pričao ponavljajući često da treba iz nje crpiti pouku za Bosnu i muslimane u njoj. Znao je njenu historiju sve od 711.godine kada je sa svojom vojskom na poziv španskih plemića došao Tarik ibn Zijad pa sve do sve do 1610. godine, kada i posljednje skupine muslimana napuštaju »Zeleni Otok«. Hodža je među svojim knjigama imao i jednu u kojoj su sakupljene neke priče i sudbine zadnjih muslimana Zelenog otoka. Tu knjigu mu nikad nije branio čitat a i sam bi je često otvarao i čitao. Upravo tu knjigu mu je kad je osjetio da mu se bliži kraj svojom rukom poklonio. Taj čin kao i njen sadržaj učinio je da ta knjiga i kod Šemse zauzima posebno mjesto do te mjere da je vrlo često nosio sa sobom u svojoj torbi. Posebice je osjećajući žeđ za hodžinom blizinom prelazio preko onih redova u knjizi koje je sam hodža svojim perom označio kao posebne, među njima potresnu ispovijest nekog Muhameda Andaluzija u kojoj opisuje svoj život u vremenu nakon progona i pokrštavanja muslimana u Španiji. Taj opis je hodža označio posebno zelenkastom tintom. Za islam sam saznao preko svoga merhuma oca kada mi je bilo 6. godina. Tada sam išao u kršćansku školu i učio kršćansku vjeru. Kad bih se vratio kući, otac bi me poučavao islamu. Tako sam uporedo učio obje vjere. Četiri godine mi je bilo kad su me prisilili da idem u kršćansku školu. Moj otac je nabavio jednu tablicu od orahova drveta. Sjećam je se kao da je sada gledam; bijaše glatka bez mrlja. )a njoj mi je pisao alfabet, pa bi me pitao o pojedinim »kršćanskim slovima«, pa kad bih mu ga spomenuo, on bi mi napisao to slovo arapskim pismom i rekao bi: -Ovako je naše pismo. Tako me je poučio cijelom arapskom alfabetu i to dva puta. Kad me je prvi put učio, preporučio mi je da nikome ne kazujem i da to krijem od majke, i od strica, i od brata, i sve rodbine. Zatim mi je još priprijetio i tajno slao moju majku da me o tome pita, pa bi me ona pitala: -Šta te otac poučava?, a ja bih odgovorio: -)išta. Ona bi mi rekla: -Kaži mi ne boj se, jer ja znam šta te on poučava. Ja sam 144

uvijek odgovarao da nema ništa i da me otac ne naučava. Tako je isto radio i moj stric, a ja bih nijekao. )eprestano sam išao u kršćansku školu, a otac bi me kod kuće poučavao. )akon nekoliko vremena pošalje mi otac jednog svog iskrenog prijatelja, ali ja ni njemu nisam priznao. Sa ovakvim postupkom se moj otac bio izvrgnuo velikoj opasnosti, jer da sam kome kazao, ne bi mu preostalo drugo nego da bude na lomači spaljen. Ali Bog nas je pomagao i olakšao nam da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i lijepo Mu ibadet činimo među neprijateljima prave vjere. Moj otac, Bog mu se smilovao, naučavao bi me: -Kad odeš u kršćanske crkve i vidiš kipove prouči u sebi tajno, između nekoliko ajeta, suru Kafirun. Pošto se moj otac uvjerio da ja krijem islamske stvari i od rodbine, a nekamoli od drugih, rekao mi je da mogu slobodno reći da sam musliman svojoj majci, stricu i samo još nekim vjernim njegovim prijateljima. Oni bi dolazili u našu kuću i razgovarali o vjeri, a ja bih slušao...Putovao sam nekoliko puta da se sastanem sa dobrim muslimanima iz Džejjana, putovao sam u Granadu, Kordobu, Sevilju, Toledo i u druge gradove ovog »zelenog poluotoka«, Bog ga islamu u okrilje vratio! Kad je Granada istrgnuta iz ruku naših djedova muslimana, neprijatelj je dozvolio da se može, ko želi, iseliti preko mora, prodati što želi i doći u ove islamske zemlje. Rok za to je bio tri godine. Ko želi da ostane u svojoj vjeri i svome imetku mogao je ostati uz uvjete koje su postavili i dužnosti koje su protiv muslimana napisali. Ali kada je neprijatelj vidio da oni odlučno sele, pogazio je ugovor i silom neke povratio s morskih obala njihovim kućama i strogo im zabranio selidbu svojoj braći i rodbini u islamskoj zemlji. Uopće je neprijatelj pokazivao jedno a radio drugo. Zatim su neprijatelji počeli tražiti načine kako bi silom u bezvjerstvo natjerali muslimane. Započeli su ukidati muslimansku odjeću, banje, sastanke i druge muslimanske postupke. Ovi su se sustezali i opirali, te nekoliko puta se oružja laćali i u boj zalazili. )ajposlije smo ostali među neprijateljima, koji su na lomači palili svakoga na kome bi se ma šta islamsko opazilo i patili bi ga raznim patnjama... Mlada trudna žena zvana Elvira osumnjičena je da je heretik što nije jela svinjsko mesa i što je mijenjala rublje subotom. Stavljena je na inkvizicijsko mučenje «porto», rastezanje tijela na točkovima. )a 145

šesnaestom okretaju priznala je, što je zadovoljilo inkvizitore. Kažnjena je sa tri godine zatvora i konfiskacijom cijele imovine, a djeca su data crkvi da ih odgaja, dok nikad nije saznala za sudbinu muža. Jedan od bezbrojnih slučajeva mučenja dogodio se Zahri Sidika, krštena kao Marija Gonzales. Uhapšena je kao heretik dok je potajno klanjala i presvlačila se petkom. Stavljena je na potro. U teškim mukama plakala je dok je izgovarala: "Ja nemam šta da priznam, samo se Allaha bojim!" Umrla je u teškim mukama. Ispod ovog napisa hodža je dopisao svojom rukom bilješku u kojoj je naveo kako mu je nekakav trgovac u Stanbolu pričao da i tad u selima oko španskog grada Toleda ima ljudi koji potajno ispovijedaju islam. Šemso se duboko zapita čeka li Bosnu ista sudbina, treba li djecu svoju odgajat za taj vakat i za takve, ne daj Bože prilike. - Ko ne pamti iznova proživljava.!, bila je poštapalica njegova hodže kada bi govorio o budućnosti.

146

evakat Zima je stezala svojim mraznim rukama selo koje sa svojim protruhlim krovovima, zameteno u muku glasova o ratu i strahu sutrašnjeg dana slijedom navike pokušavaše zaspati. Rijeka ispod polja divljala je poput čovjeka kojeg je teški udarac sudbine otjerao u ludilo pa udara i kriči ne vidjevši ni početak ni kraj, ni sebe ni oko sebe. Rika samrtnika koji ne zna ni da se rodio niti da će umrijeti. Voda je poput razgoropađenog diva otkidali ledene zakorine duž svoje obale i mrvile ih noseći ih u mrklu noć. Uho je drhtalo od znakova nesreće koja je pjevala u tom avetnom času. U trošnoj kućici sred sela starac je ležao budan. Prošlost je nadolazila kao huk razgoropađene rijeke njegova djetinjstva noseći svoje slike i sjećanja. Voda. Misao o njoj stezala ga je i otimala snu. U toj noći voda je bila sve. S vodom je počeo kratki san u koji je bješe zapao. Tekla je jaka, mutna, široka, razlijevala se u njemu i van njega razdirući ga i taložeći ga. Isplivavao je iz nje čas mlad i poletan čas star i iznemogao. Groznica staračkih misli izgonila mu je tu istu vodu po tijelu, topila mu misli tako da je od svega ostala samo zbrka izvijesnosti pomiješana sa strahom i zebnjom koja je drhtala u njemu. A vrijeme je proticalo sporo. Osluškivao je ritam svoga srca. Šum znakova koji njemoćom pozivaju na opreznost spram svijeta ovoga. Prizivao je u pomoć mudrost naučenog i proživljenog. Sve oko njega treptalo je zadahom prošlosti. Nesvjesno je opipavao predmete oko sebe želeći da se razuvjeri. Ništa nije imalo svoj oblik. Cjelokupnost dešavanja govorila je o prošlosti. O ponavljanju. On je bio u toj noći i čekao njeno svanuće. On je umro u danu koji ona navješćuje. Sve je to već vidio na onaj njemu svojstven način. Osjetio. Sad to treba i doživjeti. Ustade i priloži drva na ognjište. Plamičak koji gotovo bješe utrnuo poblijedi u dodiru sa suhom hrginjom bukova panja. Na trenutak svjetlost zastade u frktavom plamenu i on iskoristi taj podareni haljetak tame da još jednom sabere misli. Plamen je poput sitne zvijeri zalizivao pukotine ponuđenog zalogaja kao da kuša njegov okus, onda bi se izvio i za trenutak poremetio stanje tame u sobi mijenjajući oblike na njenim zidovima. Starcu se učini kao da se pred dobar obrok proteže a onda kad ga zgrabi umnoži se i svojim jezičcima obgrli upareni panj počevši ga gutati uz cvrčljivo frktanje koje mu se učini kao samrtni 147

hropac zapaljenog panja. Na ognjištu se načini nekoliko plamenih svrdlova. Starac se strese pred prepoznatljivošću tog trenutka. Budnost mu je odagnala izmiješanost postojećeg i zamišljenog ali on još uvijek nije mogao da razabere odgovor na sve to. Gledao je u plamen i vidio u njemu sagorijevanje svog života. Djetinjstvo, godine provedene u hodžinoj kući, njegovi odlasci u Sarajevo. Iz plamena kao da ga prekoriše Umihanine oči. Zasjaše mu iz treptaja ali mu se učiniše hladne, hladna svjetlost prirode sasvim drukčija od one koju pamti. Gdje je ona sada? Oprašta li u ovoj noći svoje probuđene nade? Halaluje li mu neiskusnu poletnost mladosti i jalove nade koje joj je možda dao? ...Njegova šćer Emša pri rođenju jedva osta živa. Priraste mu za srce izmeđ sve druge djece, zbog sna lijepog kojim ga Bog počasti u tim trenutcima dok je iščekivao hoće li postat dijete ili prhnut u džennet kao ptica njegova. Sna u kom njegov sebilj izgubi svoje vode, svoje česme, a jedna od njih ostade baš u ruci njegove Emše. Emše što ga tek stasavši u djevojku za srce ujede, bez pitanja, bez selama i ičega, kad se kroz prozor u noć s neznancem, mimo svih adeta otisnu. Pogazi obraz, čast i propise dina kojim ju je on, na svom krilu učio. Poboja se starac sjećanja na gorčinu koju je osjetio tada. Na hladnoću kojom je kaznio. Dijete mu je, a nikad joj od tad nije prag prekoračio. Poboja se ponajviše da je to razočarenje pripisao Bogu učinivši tako ništa manji grijeh od onog Iblisovog. A sutra je dan kad osjeća da će se susrest sa odgovorom. Nije li tražio previše od čeljadi svoje u vaktu kad je i puno manje bilo dostatno. Nije li i svoju šćer otjerao tim postupcima, učinio joj možda vjeru stranom i teškom kroz način na koji je insistirao na njoj. Zaplako je ipak od sreće kad mu sinovi koji je obilaziše rekoše da klanja i din čuva... Bio je i pregeo u sebi da joj oprosti, da je pozove da mu dođe, da ga obiđe, ali, eto, ko zna da li će iamti prilike da joj to kaže na ovom svijetu...Obistinili se njegov san, zatre li se njegov sebilj, izgine li njegova čeljad, hoće li znati odgovor zbog čega je bio tu na dunjaluku varljivom što mislima mu je zbilju oblizivao sa svih mogućih strana. Pitao se nije li precjenio svoje postojanje. Nije li umislio da može više nego je spreman. Nije li pokazao oholost mišlju da može i treba više nego drugi oko njega, da znanje mu njegovo daje tu mogućnost i obavezuje ga na to. Opet, čvrsto je vjerovao da čovjek je. Isti onaj čovjek što ponuđeni dar hilafeta na zemlji primi 148

od Boga kad ne htjedoše ni nebesa ni Zemlja. Zna da stvoren je nejakim. Zna da sva moć je kod Gospodatra Njegova i da je On daje kome hoće i koliko hoće. Griješio je. Činio i grijehe i greške. Ali, ne želi izgubit sve svoje pobjede, odustat od čvrstoće svojih misli i klonut u toj noći iskušenja kad zamka šejtanova je najača. Želi prihvatiti i grijehe i greške a snagu za to crpit iz Milosti Milostivog i nade da će mu oprostiti. Najteže je biti neodlučan. Ako je san onakav kako se protumači, onda je i život onakav kako ga prihvati. Spreman je priznati svoje greške, prihvatiti ih, al neće dozvoliti uz Božiju pomoć da životne ga slabosti obezglave u ovoj noći za koju vjeruje da mu je posljednja. Na kraju krajeva on vjeruje u svoj san u svoj osjećaj i u svoje tumačenje. Ne treba tugovat nad gubitkom sebilja ako će jedna njegova česma nastavit teći. Nije malo jedan ljudski život, jedna generacija, da ugradi sebe u nešto, ako će to nešto napojit i žedna srca onih koji tek dolaze. Ako je njegov život vrijedio Bog će dati da njegov trud se vidi, ako nije, onda je i bolje da mu se trag svaki zatre. Vrijeme je vani bičevalo prirodu koja cviljaše po njegovim udarcima. Kroz protruhle podlačke na krovu vjetar koji je iznenada oživio svom snagom zavuče se u prostoriju i na ognjištu se njegov bič uhvati u koštac s plamenom. Plamen kao da se na trenutak prepade, poleže po čađavom zidu a onda vidjevši da je priklješten prope se i svojim jezicima poletje za iznenadnim gostom. Još većom snagom kao da iskaljuje bijes zalomi svoj obrok. Vjetar kao da se ne obazrije na to. Još jače je puhao drmajući sve što je mogao da dohvati. Starčeva probuđena čula i dalje su se borila sa znacima devra koji su obigravali oko njega. Prepoznavao ih je ali nije mogao da punom jasnoćom povjeruje u njih. Dunjalučko tijelo cijepalo se ko pahretna krpa. Obazrije se po kući zastajući pogledom na svojoj čeljadi. Snaha i žena činile su se da spavaju, no ženino isprekidano disanje govorilo mu je da san nije okusila u toj noći. Dubok uzdah što se s vremena na vrijeme otimao iz njenih grudi odavao je staze njenih misli. Gore je ona u planini. Sa svojim Alijem, Hasanom i Husejnom. Ona je u stisku njihove ruke koja čvrstoćom zahvata pokušava ugrijati hladnoću željeza. Mrko pogleda u Šemsu koji ustade i krenu prema vratima. Noć ga dočeka vijavicom i mrazom koji razgoropađene iglice zavuče svuda po njegovom tijelu kao da ga ispipava i 149

provjerava njegovu snagu. Starac na tren zastade a onda kroči i krenu ka sredini sela hodajući po površici čije hrskanje jedino u čitavim zvukovima noći podsjećaše na nešto lijepo. Pamćenje mu je polahko kopnilo al mu se jasnoća unutarnjeg vida na hladnoći uvećavala a tjeskoba gubila. Misli treba sapinjati sjećanjem na smrt al' one uprte u budućnost treba obojiti nečim veselim, jer, insan mislima svojim doziva i budućnost svoju. Sebilj bješe zamrznuo. Voda je donekle tekla samo ispod donje česme kroz protruhlo korito. Priđe i drhtavim rukama dotače vodu. Uzimao je abdest zaklanjajući fenjer na čijoj nejasnoj svjetlosti sebilj izgledaše kao džinovsko tijelo kakve morske hobotnice. Od dodira hladne vode prolazili su ga žmarci i neka okrepljujuća, osvješćujuća snaga. Kad god bi ga nešto stislo i gušilo dolazio je do sebilja i na njemu uzimao abdest. Podiže kapu i potra tjeme glave kad iz planine dopriješe prvi hitci. Malo kasnije dug rafal prolomi noć i razuvjeri njegove nade da mu se pucnjava samo učinila. Znao je da do nje mora doći ali sve dok ne oču ovaj rafal nadao se i drugim mogućnostima ma kako slab im izgled bio. Pođe prema kući. Pogledao je ženino lice pri ulasku i učini mu se da dvije sjenke na njenom licu pokušavaju da joj se zavuku u oči. Izgledala mu je kao slijepa, kao da na mjestu očiju ima prazne duplje a onda plamen na ognjištu zaigra jače i on vidje kako ona plače. Pucnjava učešća. Ono čega su se bojali nagovještavalo je svoju postojanost. Već nekoliko dana očekivao se dolazak četnika i seoska omladina je u planini iznad sela već nekoliko dana i noći slabo naoružana držala busiju. Vijesti iz mjesta kojima su četnici prošli bile su jezive. Starac je predlagao i svom i narodu iz okolnih sela da se sklone iz manjih u veća mjesta i tu pruže otpor. Nisu ga poslušali. Planinštaci, srasli sa svojim ognjištem kao sa svojom sudbinom, nisu imali hrabrosti da ga napuste. Rađe bi da smrt dočekaju na njemu. Nekako im sigurnija i prirodnija izgleda tu, kraj njihovih kuća nego život u tuđini. A tuđina je sve odakle pogled ne dopire na njihova brda. Pucnjava još više učešća i reklo bi se primače selu. Kao da je na starčeve misli davala odgovor. Njegovi sinovi su gore! Pucaju! Kroz sav strah i gorčinu osjećanja iz dubine srca probudi se i izbi na 150

površinu ponos. Nešto mladalačko zastruja mu žilama kad pomisli kako je uspio da odgoji djecu onako kako knjiga zapovijeda. Bore se ako su živi! Bore! Ponavljao je to u svojim mislima osjećajući kako će smrt uz to biti samo korak u svijet za koji se spremao čitav svoj život. Ženini prsti prebirali su zrna tespiha a usne izgovarale molitvu. Znao je za koga moli. Znao je da ga prekorava za ono što je odlučio. Da ostane sa svojim narodom makar se i ne slagao sa njihovom odlukom o nenapuštanju sela. Nisu se njih dvoje uvijek slagali al se jesu poštovali i tu zbora nije bilo. –Ne možeš ti Šemso zamislit dobro a da ga ja nijesam spremna uradit a ni zlo, ako mi se ćefne, no kad volim, mogu mi kožu gulit neće ništa promijeniti. A tebe volim, nisam vična tim tvojim ćitabima al' sam vična slušat!, drhtavim glasom govorila mu je one noći kada ju je kao ženu svoju kući poveo. Kroz prozor u donjem dijelu sobe ukazaše se plamenovi s upaljenih lučika. Pucnjava je podigla i ostale u selu i izlazili su sa upaljenim lučem vani da bi bolje osluhnuli. Snaha mu, Alijeva Hata, sjedila je budna na slamarici krja prozora. Savijenih koljena, uzaslonjene o zid gledala je čas njega na sred sobe čas svekrvu na sećiji. U očima joj je igrao strah. Šemsu zaboli njegova neopreznost. Mogao je bar nju da pošalje do grada dok ovaj agaret ne prođe. Kakvo je god zlo u većim mjestima je manje. Ili bar do Emše. Potraži u svojim mislima riječi koje bi joj uputio kao umirenje ali ubrzo odustade. Tu su gdje su i najbolje da su svjesni toga. Ako prežive valjaće im, ako ne, Allahu hvala na svemu. Vjerovao je duboko da će neko ostat, a strah od pomisli da među svojom djecom bira nekog zabolje ga u očinskom srcu. Čitav život u sebi je nosio Kerbelu, tog jutra se zapita nije li je time i prizivao. Neki dan se obratio ženama u mektebu, nakon vijesti o silovanjima u mjestima koja su četnici zauzeli. Rekao im je da je svaka muslimanka koja na pravdi Boga bude silovana čista. Znao je kako je to slaba utjeha za strah koji ih je obuzimao i isto tako je znao da je jadan onaj muški svijet koji dozvoli da se to desi sa njihovom ženskadijom... 151

Momaka iznad sela bilo je dovoljno da odbije manju grupu ali pretpostavljao je da je četnička horda brojnija nego se to govorilo. -Šta sam još mogao učiniti?, zapita se polutiho. Nekoliko mjesta uzvodno je palo a da nije pružilo nikakav otpor. Mislili su ako ne pruže otpor bolje će proći. A nisu. Kad se nisu sklonili jedina mogućnost je bila da pruže odbranu, pa kakvu bilo. Obrazlažući to nekoliko dana ranije po prvi put je svojim seljanima ispričao tužnu priču o događajima na Kerbeli htijući im pokazati šta biva kad se svetost odbaci, pa onda dugo i naširoko i o Španiji, o zemljama zapadno do Bosne koje nekad također naseljavaše muslimani a sad im ni biljega nema, o tom kako oni koji dođu neće pitat klanjaš li pet vaktova nego će samo sjeći, palit i uništavat, ne praveći razliku da l' neko drži ili ne drži do svoje vjere, da l' krije ili ne krije šišu ispod stola. «Za sebe, ako udare punom snagom», govorio je Šemso seljanima, «ne možemo mnogo učiniti, ali možemo s plemenitim nijetom da se uzdignemo i svojim otporom zlu da ostavimo sjeme za neke druge pobjede u novim vremenima nekim drugim pokoljenjima. Ako se nećemo povući, što ja i dalje mislim da je najpametnije, onda bar možemo pokušati i dati do znanja većim mjestima da ako smo se mi ustali u odbranu to oni mogu i bolje od nas…” Nije išlo nimalo lahko. Stara uvriježena misao da ih neće niko ako oni nikog ne diraju teško je ostavljala seljane, no ipak je nekako na kraju izmolio da se bar koliko toliko pripreme na pružanje otpora. Nije htio da gleda mladost svog sela kako gine zateknuta u kućama. Imao je tri sina i nije želio da sve što je uložio u njih bude bez borbe predato na milost onima koji milosti nisu imali. -Ako u ime Boga budete pružili otpor i pali kao šehidi naći ćete se u koloni koju će predvoditi vaši imenjaci”, govorio im je pred polazak na planinu. Ali je bio šutljiv i postojan. Naučio je slušat i slušao je. Hasan je imao majčinu mirnoću i snagu, nije bježao od borbe ali ni krio kako se nada da će ostati živi, dok je Husejn bio načisto da neće i tražio od svih da se prema njemu odnose u skladu sa tim mišljenjem. Obišao je čitavo selo tražeći halal i halalujući svima. 152

Pojedini u selu govorkali su da je okrenuo s pameću. Šemso je znao da nije. Znao je da on još nije zadojen dunjalukom i da ga očekivana nagrada u koju nije sumnjao goni da budem dosljedan do kraja. Ostavio je staru pušku njihova dede s riječima: -"Ovo babo tebi, da ne dopustiš da četnici osjete slast mučenja nezaštićenih!» Šemso se zapita je li dovoljno dobro shvatio njegove riječi. Trnila mu je u srcu činjenica da je još od rođenja baš za Husejna mislio da je to posebno čeljade što će iz kičme njegove izaći. Osluhnu pucnjavu a onda osjećajući kako mu srce treperi krenu ka mektebu. Seljani su se već skupljali. Tog jutra ne bi nikoga da je prespavao sabah. Kad je četnički vojvoda jednostavno zaklao Mušana koji siguran u mogućnost dogovora ode preda nj da ga dočeka i dogovori primirje, sve je bilo jasno. Na Mušanovu tijelu kojeg konj donese na sebi bila je poruka da i njih čeka isto. U mektebu se iskupilo i staro i mlado. Gledali su ga prodornim očima zakrvavljenim od besna i tražili odgovor. Šutio je oborene glave shvatajući da je to njihovo pravo. Pravo da ga optuže za sve što se dogodi bez priznanja i javnog kajanja što do je do tog došlo jer ga na vrijeme nisu poslušali. Kad ga Mešan upita šta da čine, ustade, obiđe ih pogledom a onda bez riječi izađe na sofe mekteba i prouči sabahski ezan. Klanjali su sabah. Ljudi su šutjeli nakon namaza. Nisu se razilazili. Usplahireni pogledi odavali su spremnost na sve samo da se kutarišu onog što je dolazilo. -"Djecu, žene i djevojke poslati u sela niz rijeku, odmah. Jači neka nejake odvuku na saonama. Stariji koji mogu da se bore neka se naoružaju i zauzmu busiju oko sela. Momci neće izdržati. Po pucnjavi se vidi da je udar žestok…”, reče Šemso. U selu se sve uskomešalo, pucketanje prtine i njiska konja izmiješala se sa huktanjem starijih žena i plačem djece. Šemsine grudi su podrhtavale od studeni i straha da neće uspjeti otpremiti nejač prije udara. Pucnjava na planini je bivala sve žešća i moglo se vidjeti da su 153

se branioci povukli na čuku više samog sela. Glasove branilaca i četnika vjetar je donosio skupa. -"Allahu ekber…. Naprijed braćo Srbi! Tekbir… Juriš…" Ljudi su sleđeni strahom i panikom zaboravili na prepirku, zahvaljivali su Bogu što ima neko da im naredi. Pokorno slušanje dalo je rezultata. Kroz izmaglicu nadolazećeg dana, putem kraj rijeke krenula je kolona nejači. Šemsu zabolje srce kad vidje da sa njima odlazi i nekoliko njegovih vršnjaka pravdajući se da su suviše nemoćni da bi pružili otpor. Sa danom se ukaza sva strahota dešavanja. Tek što je kolona onih koji su napuštali selo odmakla iz polja u hrastovu šumu u polje na konjima sjahaše četnici. Selo je bilo opkoljeno. Samo se još na kosi iznad sela čuo poneki pucanj branitelja. Starci i nekolike djevojke koje nisu htjele da napuste selo zauzeli su busiju iznad i ispod sela u štalama ili iza duvara kojim je polje bilo ograđeno od sela. Šemso i njegova Hajra skupa sa snahom koje ne htjede da krene sa drugima prema selu, s kremenušom u ruci, smjestiše se u Mujaginoj štali. Krave i sitnu stoku pustili su iz štala i ona je sada mučući i blejeći sundala po selu ili jednostavno stajala pred štalama kao da ni njima nije jasno šta se dešava. Zamoli Allaha da mu podari smirenost i nanišani ispred sebe. Bio je okrenut prema kosi iznad sela i jasno mogao vidjeti kako sedmorica mladića trče prema njemu. Povlačili su se i njemu lahnu kad ne prepozna među njima njegove sinove. Biće agaret, bolje da ga ne dožive. Četnici ispod sela zatvarali su obruč i ispaljivali hice prema ljudima koji su ih čekali sa kosama i sjekirama uz dvije tri puške i poneku bombu. Očuše se psovke i životinjski krici kada nekoliko žena pokuša pretrčati iz donjeg u gornji dio sela. -Evo bula biće meze… čuo se grlati četnik. Šemso posegnu rukom za džep iz kojeg izvadi bombu i dade je svojoj ženi. Desetak minobacačkih granata uz frktanje pade po selu. Štala zakrcka ali izdrži. Ubrzo se oču ispaljenje još nekoliko. Gađali su sa kose na kojoj su mladići pružali otpor tokom jutra. Čegrtav zvuk zapara vazduh i sve se oko Šemse pretvori u mrak. Ležao je svjestan da je živ i ništa više. Vrijeme nije upratio, onda osjeti nečije 154

ruke na sebi. Vukli su ga. Kao u daljini čuo je neke glasove i osjetio kako bi bačen na nešto tvrdo. Zapljusnu ga mlaz hladne vode i on dođe sebi. Ležao je na sredini sela, pokraj sebilja. Selo je gorjelo. Oko njega nekoliko beživotnih tijela. Četnika je bilo veoma mnogo. Izvlačili su stvari iz zapaljenih kuća. Dvojica su stajala iznad njega i mokrila po njemu kroz smijeh govoreći: -"Evo 'odža da se abdestiš!” On pođe da prouči šehadet a onda osjeti jak udarac čizme u glavu. Padajući u nesvijest ču nekog kako govori: -"On ih je digao na bunu, njegova su ona trojica što mi braću ubiše, kolji…” Prošlo je skoro pola dana dok Šemso sav okrvavljen ne dođe sebi. Vatra ga probudi. Ležao je u hrpi na sebilj naslaganih tijela, posutih gazom i zapaljenih. Jedva se skotrlja u raskravljeni led kraj sebilja. Žubor vode i hladnoća leda osvijesti ga potpuno. Četnici su bili otišli. Kraj njega na sebilju bila su tijela njegovih seljana. Na samom vrhu gomile jedno tijelo probodeno je barjakom sa mjesecom i zvijezdom skinutim sa ćursa u Mektebu. Šemso stisnu zakrvavljene usne. Užas koji se ukaza pred njegovim pogledom zamuti mu razum. Jedva živog ga zatekoše njegovi sinovi kad krajem dana uz pristiglu partizansku pomoć otjeraše četnike i uđoše u selo. Zaleđeni sebilj raskravio se od vatre zapaljenih ljudskih tijela. -Nikad ne zazivaj što podnijet ne možeš!, progovori Šemso na tren dolazeći sebi a onda jedva čujno izgovori šehadet i utonu u nesvijest iz koje se nije probudio.

155

156

Emša Kad je na rukama stare babice Kadire prvim plačem oglasila svoj život i drhteći pokazala svoju prirodu niko u toj sobi osim njene majke Emše nije pokazao radovanje. Čak je i ona vraćajući se pribranosti nakon porođajnih bolova požurila da svoju ozarenost sakrije pod nepomičnost lica upinjući se da strah koji je zaigrao u srcu utopi u vjerovanje o Božijem određenju. Njen muž Atif, čim mu sestra Hava oborenih očiju izađe u hodnik da kaže vijest, oporo pljunu na ugazanu suvu i dugim koracima potraži najkraći put do Dragine kafane. Vratio se tek nakon dva dana više nošen nego što je sam išao. Muškija je tada već spavala svoj deveti zemaljski san. Njena nena, upinjući se da učini najviše dobra od onog što se imalo, dade joj to ime. Da privije mehlem na srce svog Atifa i da mu kaže, da još ima jeseni i da eto, baš ona, Muškija, svojim imenom valja reći i njemu i svima u selu, da će iza nje da se rađaju samo muška djeca. Saja, Kaduna, Melća i Sajima, četiri starije sestre Muškijine, jedna drugoj do uha, šćućurene u uglu sobička nadvirivale su se nad bešiku i gledale male sestrine okice čekajući da ogladni, probudi se i pogleda ih. Sedmi dan je Melća ujagmila da vidi kako se Muškija smije u snu. Baš taj dan došao je i hodža Safet da djetetu prouči ezan i ikamet na uho i pritvrdi mu ime. - Neće se Božija milost prizvat nezadovoljstvom onim što On daje niti ispijanjem ovolikog alkohola. Šutim, ne prisjedam na ljudsku muku makar je takvom sam i ne vidio, no, reći ću ti, evo se hvala Bogu peto rodilo a ni jednom se kurban ne zakla pri rođenju. A red je. Sunnet je to Pejgamberov. Ne bi ovo rekao Atifu, ali eto, reći ću tebi Jusufe. Kurban može i glavu spasit i život sačuvat, belaj svaki odagnat i nafaku donijet”, reče efendija pri odlasku Emšinu svekru. Hodžinu besjedu ču Jusuf a ču je i Ali, Muškijin daidža koji, kao usput bješe navratio, da vidi kako mu je sestra. Znao je da će se Jusuf teško odreć brava za kurban ženskom djetetu a srce ga stegnu pri pogledu na voljenu sestru. Kako ne imade druge sestre da s njom podijeli svu ljubav kojom ga je Bog obdario u Emši je nalazio mir i ono sveto, nebesko o kojem je tako često u samoći, još od mladosti rane razmišljao. A i ona je nakon što se mimo babine 157

volje i znanja, ponesena toplinom noći i uzavrelošću krvi udala ishitreno za Atifa i time ostala bez naklonosti roditelja oslanjala u potrebi za rodom, upravo na njeg. Preko njega, budući da je često, bez obzira na očevu ljutnju, dolazio da je obiđe, saznavala je vijesti od kuće i primala skromne ali duši neophodne darove koje joj je majka slala. Ali je bio spona koja ju je držala u teškim životnim tegoba koje su zamijenule onu kratkotrajnu sreću udaje. Baš kratkotrajnu. Čim se ukrala, čim je ukročila u Atifovu kuću i rekla ona tri bračna DA pred efendijom, slagavši mu kako je babo joj upoznat sa svim, ona se pokajala, ali nije se moglo nazad. Kad god bi smogla snage bježala je od tih teških pomisli kako se sudbina preko noći izvrati, kako insan tako lahko poludi i kako čitav život trezveno može živjeti i patit zbog te jedne noći ludosti, opsjene, čarolije muških riječi, toplog ljetnjeg zraka i neke sopstvene u srcu probuđene pomame. Hiljadu puta je propustila kroz svoje misli onaj put od njihove ljetne kolibe do Atifove kuće, onog mjesečinom obasjanog neba, onih zrikavaca usput, onog mirisa sjena u tek sabijenim stogovima kraj kojih je prolazila sa Atifom... Taj put, tih nešto više od dva sata hoda bjehoše sva njena životna sreća, ispusti li one radosti djetinjstva u babinoj kući, među svojom braćom. Nešto više od dva sata bila je sretna i rađajući Muškiju, mada kada shvati da je i peto žensko, pomisli, kako više za nju sreće neće ni biti. Koliko se ogriješila o svog babu, od njegovu učenost od njegov odgoj, mislila je da bolje nije ni zaslužila. Valjalo je ipak sve to podnijet, živjet i kćeri svoje voljet i za se i za svog čovjeka, kakva takva, njenog. *** Emšina porodica je zaklala tri kurbana. Ta vijest joj obli srce toplinom i ispuni ga radošću. Nije skrivala suze pred Alijem dok joj je govorio kako je sve urađeno uz babin pristanak i naputak da treba zaklat tri a ne jedan. Pomisao da joj je oprostio učini joj svu tegobu života beznačajnom. Grizla je donju usnu da pred Atifom sakrije taj smješak kako ga on ne bi protumačio kao podsmjehivanje. Vraćala je one trenutke Alijeva dolaska, kad joj se saopštio tu divnu vijest i cupila svaki djelić tog sjećanja. Osjećala je da se u njenom srcu ponovo rađa volja za životom i tjerala njome glasine koje su kao zla 158

kob koja nikako da odmota svoje kluhko, dolazile i govorile o skorom ratu, o moćnom Švabi što već je Beograd zauzeo, komitima što se u šumu odmeću i otimaju sve što stignu. *** Glad, studen, čemer i jauk posijaše svoje inje na bosansku goru. Od pet šćeri Emšinih dvije neće dočekati kraj tog agareta. Kao ni njen Atif, što, našavši ga u sobi raspuštenice Mare četnici mu glavu na kolac nabiše. )ajstarija kćer Saja, od rođenja bolešljiva, umrije od studeni u zbijegu svojom dekicom prikrivajuć mlađe sestre. Sajima umrije pred sam kraj rata od neuhranjenosti. Kaduna i Melća predeveraše nekako smršavši ko aveti. Samo je Muškija rasla ko iz vode, uvijek nasmijana, rumena i uhranjena kao da je neka nevidljiva ruka hrani u tim dugim teškim vremenima, kad bi jaje kokoške preliveno preko zelja bilo jedina hrana. Lice joj je krasio osmijeh i sem one noći i dana kad Emšini najbliži nastradaše u četničkom agaretu i rodno selo izgori, koje je stravičnom plačem preplakala, Emša nije pamtila da je ikad imala išta do li radost u očima. *** Iako se uveliko pričalo o tome da je rat završen ništa osim te vijesti i pokojeg pristiglog seljana što je s puškom otišao, ja u onu - ja u ovu vojsku, ne promijeni se u kraju. Jad, bijeda, oskudica. Ipak ne bi zbijegova, ne bi vojski što dolaze i sve uzmaju sa sobom. Vrati se Emša sa svekrvom iz planine u kuću, pokrpiše se opale daske, odvaljena vrata i prozori, u praznu sagorenu štalu donesoše nešto pruća i opletoše tor za dvije ovce što su čitav rat vodale uza se. Svekar Jusuf umrije. Atifa ubiše. Emšin pogled na tri glavice svojih kćeri i pomisao na njihovu sudbinu sve više joj je donosio teške misli o budućnosti. Kako će četiri ženske glave živjet bez muška pod krovom i ko će tu djecu gledat ako njoj šta bude?, mislila je i tim mislima krpila nedostatak sna noćima. Iako pometeni svojim sudbinama, istim belajima i mukama Emšina preživjela braća Ali i Hasan ne oglušiše se na zov sestrinih misli. Ali uze Kadunu i Melću sebi, poodrasle da pripomognu u poslu i da 159

imaju šta pojest i štagoć obuć. Drugi brat, Hasan, ostavši bez ruke u ratu, kao partizan, živješe u gradu, javi da će uzet Muškiju, al od tog vremenom ne bi ništa, osta s Emšom kojoj bi drago da je tako. Uz to dijete osjećala se sigurno. Nafake nije preticalo ali nikad se nije bilo gladno a nije falilo ni osmjeha. Muškija nije znala gledat a da se ne smije. Kad joj bi osma godina majku joj Emšu zaprosi Hamid, udovac iz susjednog sela. U ratu sa ženom i sinovima ode u partizane. Bi ranjen, al preživi. Žena mu umrije odmah nakon rata. Bi podosta stariji od nje al joj na njeno veliko čuđenje opet svojom prosidbom razgali srce i zapali u njemu onaj fitilj, fitilj o mogućoj sreći, kakvoj takvoj. Kad je otišao zatekla je sebe s nekom toplom drhtavicom u duši. Samo, bi tu i onog što peče, onog teškog što nekako uvijek ide uz sreću, njegova djeca iz prvog braka, sad već odrasla, ne složiše se da dovede i dijete uz ženu. Hamid je tješio da će ih to proći, da je bitno samo u početku da ih posluša, kasnije će se i oni smetnut brigom o svojim porodicama, no Emša je znala zašto to oni ne daju. Bojali su se da će na još jedna dio dijeliti očev imetak. Emša ipak shvati da mora sebi naći oslonac, da će do kraja života biti na teretu drugom odbije li tu priliku. Dobra prilika je kao ljetnji pljusak, brzo dođe i još brže ode, pamtila je riječi svog rahmetli oca. Odluči da ode do braće za savjet. Znala je da od Alija nije mogla očekivat da joj uzmu i Muškiju jer je i sam jedva sastavljali kraj s krajem. Pouzda se u Hasana, bio je naimućniji, na položaju u gradu. Ne zateče ga u kući. Njegova žena joj reče da ga ne čeka, da ona ima dosta belaja i oko svoje dvoje djece i da nema potrebe da je zamajava lažnim obećanjima. Posluša je, ne htjede radi svoje sreće njemu pravit nesreću. Hamid je čekao a Emša suze lila ne mogavši da se odvoji od Muškije u strahu da će pošalje li je gdjegod u kakav dom što joj je Hamid predlagao ostati i bez duše. Vjerovala je u njegovo obećanje da će je kad se stanje smiri uzet k sebi ali nije mogla u svoju sreću. Bila je pregela u srcu da je da nekom u najam, siromašniji seljaci su djecu uveliko davali bogatijoj rodbini u najam, da ih izdržaju, hrane u zamjenu za njihov rad. Emša je pristala na tu odluku ali se u isto vrijeme i radovala i tugovala što nema kome da je da. 160

Boljele su te poratne godine. Sporo zacjelivale rane ratne. Posebno je to vidjela na svom bratu Aliju. Nije pregeo da stane uz novu vlast, uz komuniste. Zamjerili su mu to i teško je nalazio posao a vjerovatno vi zaglavio i zatvora da nije bilo Hasana. Živio je od zemlje i hajvana, tužan i utučen smrću svoje supruge. Oženio je nakon rata postariju udovicu iz sela ali tu o ljubavi nije bilo priče. Kad su jednom načeli tu temu samo je muklo promrmljo u bradu kako bi babo da je živ rekao da je lijepo zbrinut ženu poginulog brata muslimana. Htjela mu je reći da treba zbrinut i sebe ali po izrazu njegova lica vidjela je da je on tu priču sahranio u sebi. Čitao je babine knjige i vrijeme najrađe provodio u šutnji. Hasan mu je nudio posao u seoskoj zadruzi sli on nije pristao. Emšu je peklo tiho nerazumijevanje između njih dvojice. Ali nije bio za sudjelvoanje u vlasti, za prodavanje duše kako je to zvao, dok je Hasan sav gorio žarom novog vremena i rado prihvatao ponuđene položaje. Ali ga je osuđivao da izdaje babin put a on njega da taj put ne razumije i da njegova suština nije u sklanjanju nego u stalnoj borbi. Nakon onog agareta u ratu kada su samim čudom ostali živi Hasan je odmah nakon što su klanjali dženazu poginulim otišao s partizanima dok se Ali vratio u razrušeno selo i odbijao priključiti bilo kojoj vojsci. -U vremenu smutnje budi poput mlade deve, ni leđa dovoljno jakih da budeš jahan ni vimena da budeš mužen!, govorio bi Ali riječi naučene od rahmetli babe kada bi se susretao s Hasanom nakon obilaska porodičnog harema, što su redovno činili svakom petnaestog u mjesecu. Najduže su se zadržavali kod Husejnovog mezara. Šutke. Vraćajući iznova slike one noći i dana kada su dočekali četnike u planini iznad sela. Husejn je poginuo pred zoru, do kraja života živeći ideale kojima ih je darivao otac kroz priče koje je pričao svake večeri uoči petka i ponedjeljka nakon što bi džematile klanjali jaciju. Poginuo je s tekbirom na usnama i vjerom u srcu koja je kako su ratne godine odmicale njegovoj braći djelovala kao neka priča iz davnog vakta kad su zemljom hodali ashabi Božijeg poslanika i njihova djeca. Ali bi Fatihu učio poluglasno podignutih ruku a Hasan u mislima spuštanih ruku.

161

Mjesec pun namjesti se na okno prozora kraj Emšine glave. Budna gledaše u nj. )a sadžaku njegove svjetlosti prođe joj prošli život. Kakav život? pomisli. Jad! U vunenom uvaljanom gunju spavala je njena džigera. Lijeva bosa noga povlačila je gunj prstićima dok su drugi kraj ruke čvrsto držale uz vrat. Dijete moje! Dijete moje, plakala je Emša. )e bi se ona ni udavala, ali šta će, kud će. Atifova braća, ha svekrva preseli, uzeše joj svu zemlju što je rađala osta samo go kamen na kom osim mahovine ništa ne niče. Od Hamidove prosidbe Emšu je spopadao i čudan san. Ponavljao se svake hefte u skoro istom obliku. Bio tako živ i nekom neshvatljivom svjetlošću ispunjavao joj dušu da se za zore, budeći se pitala, jel' pri zdravoj pameti, ludi li? Dva puta je kriomice išla hodži. Prvi put hodža ne htjede da ga rastumači, drugi put, reče da će, može biti, ako Bog da, rodit sina. Njoj se to nekako složi, da će to biti s Hamidom. Pogleda mjesec, zasmeta joj njegova udaljenost, njegova hladna svjetlost što je šalje, zaplaka dok misli bubnjaše glavom: Šta da radim Bože, šta će biti s nama? U tom plaču ne primjeti da se Muškija probudila. Osjeti samo tople kćerkine ruke oko vrata i ču glas: "Sve će biti u redu mamo!" Prenu se, poželi da je zagrli al' tad vidje da je Muškija odmah nakon zagrljaja već sklopila svoje ruke i ponovo utonula u san. Bože, jesam li ovo sanjala, pomisli Emša!? Nije Emša sanjala. Bi onako kako Muškija reče. Za tri dana na vrata bahnu rođak joj s majkine strane. Bješe imućan seljak s dosta stoke. Već je imao troje djece u najmu. -Ne bih ti lagao moja Emšo. Došao sam da ponudim i da reknem. Ne tražim je da tebi pomognem, već ako more biti i tebi i meni. Ja svoje djece nemam a Bog mi mala dao. Od mene joj je odjeća, hrana i topal dom, ako se zacuri, zagleda, pa dođe vrijeme i da se uda od mene joj je i oprema. Rod smo, gledaću je ko svoju i od sebe neću razdvajat, a tvoja je, nije moja. Pa kad god da dođeš da je obiđeš, bujrum, njoj kad se tebe uželi da dođe, isto tako bujrum. 162

Emša zehru otvori srce i briznu u plač.Teškim čemerom stisnuta iznutra ispriča mu sve, ko bratu najrođenijem. -Savjetuj se kćeri Emšo. Ja ne mogu puno hodat, al eto, otiđi s braćom se savjetuj, ako ti kažu, nek neko od njih malu doprati do mene u selo, a biće kako sam ti reko! Petnaest dana iza toga, hiljade puta iznova Emša privi na grudi svoju Muškiju. Ali čekaše da je povede rođaku Hasanu u najam, a Hamid, već sve bješe dogovorio da Emšu prevede u svoju kuću. Dva dana ranije umolila ga je da ih kriomice hodža šerijatski vjenča. Ne htjede Hamid u početku ni čut. Džaba mu ona kroz suze spomenu rahmetli babu, svoju tugu golemu što mu bi neposlušna i što u takvom stanju doživi tragediju svoje kuće i njenu želju da bar na taj način oduži se mrtvom ocu. No, kad mu na kraju ispriča i svoj san zvog kojeg ponajviše i pristade da se uda, on, čuvši za sina osjeti muški ponos, želju i popusti pod uslovom da bude kriomice i bez ikakvih svjedoka. Emša vidjevši da nema kud dalje tražit pristade. Bolje i šaronja nego išta reče joj hodža nakon vjenčanja. Olakšaše joj i braća priznavši da im je drago da se uda za Hamida. Bio je viđen čovjek, donekle i u vlasti... Hasan iz grada posla haber o suglasnosti a njegova žena nove ženske haljine da ima za preobuku. -"Biće dobro mamo!", reče joj Muškija na rastanku, ljubeći je i pokušavajući sakrit svoje suze. Sama uze daidžu za ruku zaputi se u selo rođaka Hasana. Emša tu noć provede u suzama. Muškija je bila pametno dijete. Sposobno. Puno zrelije i pametnije nego li ostala djeca. Vrlo brzo Hasan je zavoli ko rođenu kćer i odvoji od ostale djece u najmu. Nije je slao da mu čuva ovce niti goveda. Vodio je sa sobom u magazu, u radnju, a kad se otvori škola na ibret svih seljana posla je s muškom djecom iz sela u školu. Hodža se kleo da bistrije čeljade u životu nije vidio. Sa šesnaest godina već je neki prosiše ali Hasan ne dade. Sa sedmnaest opet dođoše, Hasan ne dade. Sa osamnaest, kad već uveliko bješe vrijeme da se uda, Hasan zastade i upita: -Kćeri moja, reci jesi kail za kojeg od ovih što dolaze? -Ja ću babuka, poslušat šta ti kažeš! 163

-Kćeri moja, ja hoću da to bude s tvoga draga srca, a u tvoju odluku vjerujem više nego u svoju! -Ja bi onda, babuka, pričekala. -Imaš ti nekog kog si zagledala, vidim kako ti oči sijaju!, reče Hasan kroz osmjeh i strepnju koja ga nije napuštala kako je više razmišljao o tom da će njegovo srce otići iz njegova doma. -Imam, babuka, sanjala sam san kako siniju brišem u kući Jakubovoj, ali on nit mi prilazi niti na me gleda. -Nek bude šćeri kako ti odabereš reče Hasan, a u glavi već znade šta će uradit. Jakub bješe viđen mladić, ljepotom i stasom mu nadaleko ne bi ravna, samo bješe siromašan. Siromašan al ponosan. Siroče iz rata što odbi da ode u dom jer ga bješe prerasto kad ga zovnuše. Imao je malo kućerka i nešto slabe zemlje. Znao je on što ne gleda njegovu Muškiju. Neda mu ponos, a nije što mu se ne sviđa. Nije majka muška rodila a da mu se Muškija ne svidi. Slijedećeg dana Hasan skovana plana zaputi se Jakubu. Kako mu se selu primicaše to mu se lice više osmjehom kitiše. Tamam, tamam, mislio je Hasan. Tamam, zašto šćer od Boga poslanu gubit, bolje uz nju i sina pridobit. Hasan Jakubu ponudi Muškijinu ruku u zamjenu da se preseli kod njeg, daće im kuću pored svoje, zemlje i hajvana u miraz, a njemu Jakubu od sebe, da mu izađe u susret, samo da prihvati, pola svoje stolarske radnje, da rade oba u njoj ravnopravno. Jakub gledaše iznenađen, srce kucaše za Hasanove riječi a ponos se stezaše oko protruhlog kućnog praga. -Znaš li ti Hasane šta je crnje od gavrana? -Šta? -Čovjek što na ženinstvo dođe! -Ne budali Jakube, neš ti na ženinstvo doć, ti ćeš meni ko pomoćnik doć, a ja ono što imam nekom valjam ostavit. Ja evlada nemam. Dvije sam žene doveo, Allah im dobro dao, i reći ću ti što nikom nisam, kad drugu dovedoh hodža mi glavom na istiharu zavrti, kaže usnio je san da se dvije bedevije neplodnom rujinom gonjaju, e ja sam ti ta neplodna rujina. Vidiš, Bog mi mal dao, šta dotaknem para postane, al evlada od svog srca nemam, osim moje Muškije. 164

-A šta ona kaže? upita Jakub. -Ona me je tebi i poslala, kaže sanjala je tvoju siniju briše! -Ja, Hasane, moju, a ne tvoju, reče Jakub i zdahnu. Ponos srce prekide. Dok se ovaj razgovor vodio u Jakubovoj kolibi, Muškija s darovima preko brda krenu majku svoju obić. Polubrata svoga, Slobodina, ne vidješe odavno. Uvijek je sa osmjehom izgovarala njegovo ime i voljela ga cijelim srcem sestre. Jedina je pored majke i Hamida znala tajnu njegova čudnog imena. Hamid je htio da bude Slobodan, u znak slobode i veličine države, no majka joj se zakle babinim mezarom da neće djetetu dat nevjerničko ime pa makar je na komadiće rezali. Tako su nekako, da ni sami ne znaju kako, napravili kompromis. Hamid je dobio slobodu a majka din. Nijedno ni drugo nisu bili zadovoljni ali je ostalo tako.

*** Iza ikindije velike kiše koje već nekoliko dana padaše u planinama siđoše i u njihov kraj. Muškija kako pristupi mostu na rijeci koji je vodio u majčino selo zastade. Voda je dodirivala grede mosta nerijetko ih potpuno zapljuskujući. Pomisli da se vrati al' kako odavno ne vidje majke i brata odustade i krenu dalje. Nije znala plivati i voda joj svaka bi strašna, a ova, što je kurlala čitava stabla, hučala ko šejtanski rog i razmicala brda svojom snagom nagonila je srce da zastane u svom kucanju. Ipak stupi na most. Polahko. Isprva htjede da ga pretrči, al ipak se prepade da ne posrne. Korak po korak, skoro žmureći, u sebi učeći sve dove koje nauči u mejtefu. I bi već prešla kad voda nanese veliki bor iz keljmenskih stijena i njime udari u most. Most se zatrese, grede zacvilješe pod udarom, Muškija se izvi u stranu, pokuša rukama da se uhvati, al kraj mosta se izmače i ona osjeti kako je mutna voda dohvati svojim hladnim rukama i ponese sa sobom... -Nekog voda odnese! zakukaše čobani iz čaira s drugu stranu mosta..

165

Muškija se gušila u vodenoj bujici, tijelo je udaralo od stjenovitu obalu vukući je sve dalje i dalje. Tamam kad bi pomislila kako će je srce prekinut voda bi je vratila na površinu i dopustila da udahne. Prstima je grčevito pipala oko sebe tražeći nešto za što bi se uhvatila. U jednom trenutku izgubi osjećaj za stvarnost. Nađe se na nakvu polju punom žare, za njom zmija ko aždaha velika, pođe da je proguta, ona ko bježi al noge male, teške, nepomične skoro, ugleda čeljusti koje se oko nje smićuju kad odnekud iz one žare, crn ovan, velikih rogova, udari onu zmiju i baci je u stranu. Njoj se život povrati, toplina i smiraj neki je obuzeše i učini joj se na trenutak da vidi komad neba i čuje neki topal glas. Isti onaj bor što je u vodu s mosta baci Božijim davanjem zaglavi se u klancu ispod mosta zavrijevši krajevima u obale. U njegovu koru Muškija zari svoje prste i sačuva se da je voda dalje ne odnese u gotovu smrt. Čobani koji vidješe kako je pala, ubrzo dođoše, vezaše bor sidžimom da se ne pokrene i dvojica najsmjelijih otpuzaše njime i izvukoše Muškiju na obalu. Kad je prepoznaše bi im drago. Znalo se koliko je Hasan voli i moglo se računat na lijepu nagradu. Hasan bez duše, sa tri konja i dva pomoćnika dođe u selo po svoju Muškiju. Žene mu rekoše da je osim jake prehlade i modrica dobro, no on ne htjede rizikovati, metnuše je na ležaljku privezanu među konje i odvede je u grad kod doktora. Vijest stiže i do Jakuba. Sjeknu ga, Prepade ga. Pomisli da je to sve zbog njega i sreće koju odbi. *** Prehlada ipak ne bi obična. Muškija je s vremena na vrijeme iskašljaval krv. Kad joj se majka s bratom pomoli u bolničku sobu, Muškija nadjača bolove i dočeka je s osmijehom na licu. Hamid htjede da je otpreme u veću bolnicu kad joj ni nakon mjesec dana vrućica ne prođe. Uvijek se iznova vraćala a Muškija je kopnila. Hasan nije vjerovao tim hećimima. Mjesec i ništa ne pomogoše, mislio je. Noću se tajno zaputi hodži. Starom nepokretnom hodži Safetu. 166

-Ima li lijeka dragi efendija, ja svoj mal ne žalim, svaki dram ću dat ako joj lijeka ima, reče Hasan. -Moj čestiti Hasane. Davno je bilo kad sam ti istiharu klanjo, sad vako, kadkad, koliko mogu, odležećke. Adet je bio da se prenoći dok efendija svoje odradi. Ali Hasan ne mogavše. Uzjaha konja i do zore bješe u gradu. Muškijino stanje bješe isto, daidža Hasan i Hamid već sve dogovorili da ide u drugu bolnicu. -Tamo su vojni doktori, hej, elita! govorio je daidža joj. Majka Emša isto bi za to, no poštovala se i Hasanova. -More li čekat do danas iza podne dok se ja ne vratim? upita. Složiše se. Konja na smrt izmori trkom ga goneć nazad u hodžino selo. -Efendija dragi ima li habera? -Ima, ima habera moj Hasane. Nek oni nju vode, nemoj se zamjerat, al Muškija će do prvog punog mjeseca okoverat ko da ništa nije ni bilo. Jednog je kurbana potrošila da se vode spasi, drugi će je od bolesti iščupat. Tu efendija ispriča Hasanu ostatak priče. Ovaj se vrati nakon toga u grad, složi se da je premjeste u drugi grad, u veću bolnicu, a nakon toga vrati se kući i deset najboljih ovnova iz stada izvede, prizva Božije ime i kurbanima ih učini. -Kćeri moja nikad ne bolovala i nikad belaja u životu ne imala, Bog ti dao čistoga evlada, u grudma mu dina i imana, u životu rahatluka i mala! *** Jakub zadjenu malu sjekiru za pas i sporim koracima zaputi se na Kom iznad sela. Trebalo mu je dobro javorovo drvo za držalica koju je mislio napraviti, ali, duboko u sebi znade da to nije jedini razlog njegova izlaska iz sela. Htio je malo samoće. Neka žeravica plamtjela mu je u srcu. S Koma se najbolje vidi Hasanovo imanje. Ako bude dimilo iz dimnjaka na radnji, to će značit da je Muškija dobro i zdravo, jer Hasan, neće raditi dok ona ne ozdravi, bilo je sigurno. Ako ne, onda on, Jakub, ne zna šta će uradit. Stezalo ga je u 167

prsima dvije tri zadnje večeri. Tamam kad legne, pokuša zaspat, ta bol dođe, razbije mu san, kao vikor zakovitla misli i na trenutak svojom jačinom, i njega, Jakuba, iščupa iz njegove ose pa ludi noću baš kao konj njegov kad sidžim iščupa pa se poljem otme, kopita u trk nose a sidžim za šljive zapinje, glavu da slomije. Kad vidje da dima nema tuga mu se na dah nasloni. Sjede. Odloži sjekiricu iza pasa, zažmiri i pusti da mu njen lik pred oči izađe. Kakav je samo pogled imala. Od njenih očiju nikad se ledenica na strehu primila ne bi. Nije to vatra, to je neka toplina koja kravi sve na što pane. Još sanjala veli, njegovu siniju briše. A on 'nako Hasanu. Dočekala sirotinja svojih pet minuta pa da begu mačku preguli. Moj Jakube! Kakvoj se sreći nadaš kad je prkosom i seljačkim inadom dočekuješ. Šta mu je falilo da je pristao. Niko ga ne bi ogovarao. Kad se mal stekne, sjekira u med upane, tu se ne prigovara, tu se samo zavidi. Evo da je ne voliš pa da je oženiš za rad imetka, pa to bi bilo shvatljivo, nisko, nečasno, ali, ti dišeš za nju, evo, od kako je bolesna i ne jedeš, pod rebrima te negdje nešto žiga i zakleo bi se nekad da osjećaš kako ona diše, doli negdje u gradu u svom bolesničkom krevetu. Vjetar je nanosio mirise jeseni. Hučao u kršu oko Jakubovih nogu dok je gledajući ka Hasanovoj kući vodio dijalog sam sa sobom i koreći se i braneći se sam. U to vrijeme Muškijin daidža, zajedno sa svojom ženom bješe pošao po Muškiju. Iz bolnice su javili da je iznenada jako brzo oporavila i da može kući. Ne javiše Hasanu pravdajući se sami sebi da će mu reći kad je dovedu. Dva dana ranije otac od onog momka što je spasio Muškiju iz nabujale vode bahno je kod njih. Dosta imućan seljak sa dobrim vezama u partijskom vrhu izrazio je želju da vidi Muškiju i da je ako bi se njene daidže i majka složili isprosi svojem sinu jedincu, koji nakon što je vidio, niti jede niti spava, samo o njoj priča. Daidža Hasan od svoje žene, a ona, Bog zna od koga, bješe načuo za Hasanovu posjetu Jakubu i bi mu puno draže da se Muškija uda za sina ovog čovjeka nego li za nekog Jakuba koji je, kako mu žena reče, repa bez korjena i bez listova. Stoga odluči da ode po Muškiju 168

bez Hasanova znanja, dovede je kući pa tu nekako utanači da se ona vidi i s tim momkom i s njegovim ocem. -Sjećaš li se onog momka što te iz vode spasi? upita je slijedećeg dana kad se nakon posla vrati kući i zateče je budnu. -Ne sjećam se ničeg od kako sam pala u vodu! reče Muškija. -Pod sretnom si ti zvjezdom rođena Muškija, pod sretnom. Paneš u vodu u kojoj bi se udušio i vrstan plivač pa se ne udušiš, još sreću imaš da te iz nje izbavi Sulejmanov sin. Znaš li ti ko je Sulejman? -Ne znam. -Eh, u Sulejmanovoj pojati je uz rat spavo Jovan Sredojević dok je rane vido. Znaš li ko je Jovan Sreodjević? -Ne znam ni njeg. -Narodni heroj Muškija, narodni heroj koji nikad nije zaboravio kako mu je Sulejman život spasio. -A što ti to meni daidža sve govoriš, ja sam žensko, ja se u to ne razumijem. -Ne razumiješ, bezbeli, ali eto, velim kako si sretna, jučer mi je Suljeman dolazio i veli da bi mu bila čast da prihvatiš ruku njegova sina jedinca Sabita. -Ja njega i ne znam, dragi daidža. -Pa lahko je to udevrit. Zna on tebe, iz vode te bona iščupo, da njega nije bilo ko zna bi li i živa ostala. -Neka mu Bog zafali za to što me spasio, ja ga se ne sjećam. Hasan se trznu, u njenom izgovaranju Božijeg imena i halu s kojim to učini osjeti istu onu boju, smirenost i jasnoću kakvu je imao njegov rahmetli babo. Prošlost mu zaigra pred očima, srce zakuca jače, krv udari u obraze, postidi se svog nauma i odluči javiti Hasanu da dođe po Muškiju. - Dijete drago dok ti je daidža živ biće uz ono što odlučiš!, reče joj toplo a onda izađe iz sobe. Žena ga ipak nagovori da se strpi dan dva i javi Suljemanu da sa sinom dođu na sijelo, nek se vide, može biti to prevagne. 169

Sulejman, kao slučajno, sa sinom navrati sutrašnju večer. -Ovo je Sabit, pokaza Husejn Muškiji kršna momka čije su oči plamtjele gledajuć Muškiju. -On te spasio iz rijeke. Muškija zahvali ne gledajući u mladića, nego preda se, kao što je učena da postupa kad je pred muškom koje joj ništa nije. Sulejman i daidža Husejn uskoro radi nekog posla odoše u grad a Muškijina dajinica ode do komšinice da nešto uzme. -Sad ću ja, ne zamjerite, eto me za tren, vi progovorite koju dok se vratim. Kako ona izađe useli se tišina. Sabit je sjedio na stolici za stolom a Muškija na maloj sećiji uz prozor. -Još si ljepša sad, reče Sabit nakon nekog vremena. -Svi smo lijepi koliko na sje Bog stvorio lijepim, odgovori Muškija svjesna igre svog daidže i dainice. -Na san mi izlaziš svaku noć od kako sam te vidio, reče Sabit. -Biće da si se prepo! odgovori Muškija. -Nisam se bona prep'o, nego sam te zavolio. -Eh, ljubav, šta je ljubav? -Ljubav je kad bez nekog ne možeš živjeti, ko ja bez tebe. -A kako znaš da bi mogo živjet i sa mnom? -Znam. -Ko ti je rekao? -Ne mora mi niko reć, znam. Udaj se za mene i bićeš ko ove gradske gospođe, ko tvoja dainica. Babo mi ima veze, ha se oženim namjestiće me ovdje u grad u činovnički pos'o, ispočetka kurir, a kasnije, zna se. -A šta ako ja neću da budem gospođa, meni se više sviđa na selu. -Pa bićemo na selu. Samo ti proberi kako ćeš i tako će biti. -A imaš li ti siniju? upita Muškija iznenada. -Siniju, naravno da imam siniju. 170

-A ima li tvoja sinija frž u sredini? -Kakvu frž, ko pravi siniju sa frži u sredini?! Nema!, odgovori Sabit zbunjeno.

Muškijine usne se kratko razvukoše u osmjeh. Ima neko ko je pravio i sa frži, al' je opet sinija, pomisli ona u sebi. *** Muškija se nakon sedmicu dana vrati na selo Hasanu. Dan po dan i prošli događaji padoše u zaborav. Istini za volju, Sabit još nekoliko puta dođe pod Muškijin prozor. Možda bi došao i koji put više da pri jednom dolasku ne srete Hadžiru Mujanovu. Čuvala je koze ispod Komskih stijena i Sabitu se, kad ovarisa na nju, učini da je vidio šumsku divu. On progovori koju, ona mu se koji put nasmija. Drugi put nađe je umahajem, kiša ih otjera u Komsku pećinu, a odatle Sabit odluči ne ići dalje. Vrati se kući vodeći mladu. Babo mu se malo ljutnu na taj njegov postupak a onda da zaliječi sramotu Muškijina odbijanja napravi veliku svadbu ne žaleći para. Hadžira je znala ponekad u samoći tiho izgovorit "Muškija, puti ti se pozlatili.» Jakub na proljeće na pendžeru zateče sasvim drugu Muškiju. Nije ćutala niti ga je gledala s onim svojim djetinjim osmjehom. Čim mu na selam odgovori nastavi: -Nego Jakube koliko ćeš ti meni još pod ovaj prozor dolazit? -Dolazit ću Muškija koliko to ti budeš htjela! -E ja neću da mi više dolaziš. -Jesi to našla drugog? zapita Jakub zabrinuto. -Nisam niti ću tražiti, al il' ćeš ujutro Hasanu na vrata i isprosit me, il' ću ja svog Sivca osedlat pa me eto za tobom u selo! Šta ti znači živjeti ako živiš samo za sebe? -Puće bruka Muškija! -Ja sam ti svoje rekla a ti gledaj hoćel' pući il' ćeš Hasanu na vrata. Tebi fali hrabrosti da se malo rastaneš sa sobom a sastaneš sa mnom. Htjede Jakub još nešto reći ali prozorski okvirovi se smitiše.

171

Valjalo je ujutro Hasanu na vrata. Sporazumiše se nekako. Jakub ne htjede da bude crnji od gavrana a ni Hasan da mu Muškija ode u sirotinju. Pa se dogovoriše. Muškija će kod Jakuba al će ovaj pristat da joj u miraz Hasan da podosta svog mala. Do vjenčanja Jakubu je valjalo popraviti štalu, proširit je, pokrpit kuću. Hasan posla svoje pomoćnike iz radnje da mu pomognu. *** Na svadbi Hasan priđe Aliju. Emša uprati njihov razgovor i sa strepnjom bacaše pogled k njima. Zbunjivali su je izrazi njihovih lica. Izgledali su kao u onom skoro zaboravljenom vaktu kad su se kao tek stasali mladići sašaptavali u babinoj kući. Ne bi one zadrške po kojoj ih je pamtila poslije rata a Alijeve oči poprimale su neki dotad neviđeni sjaj. Na kraju kad jasno vidje da obojica skrivaju suze i izlaze iz prostorije ne istrpi mirovat i pođe za njima. -Gradiće sebilj u našem selu!, reče Ali. -Kakav sebilj, ko će gradit?, upita Emša. -Ko spomenik žrtvama u ratu. Samo je Hasan sredio da izgleda skoro ko babin!, reče Ali i Emša zaplaka vidjevši u njegovim očima ponovo onaj mladalački ponos. -Ne svađate se više? -Zar se ti ne bi trebala veselit na kćerkinoj udaji? reče Ali umjesto odgovora i zagrli sestru uvodeći je nazad u prostoriju gdje su se svatovi veselili.

kraja u stvari i nema - to je samo vječnost koja čeka da se u njoj porodimo

172

Podaci o autoru Esad Bajić do sada je objavio: Zbirke priča: - BOJA SJEĆA JA, KUU “Sejfullah”, Konjic, 2010., - OTKOSI SJEĆA JA, KUU “Sejfullah”, Konjic, 2008., - SEBILJ ili potraga za ogledalom, Kulturno-prosvjetno društvo “Svjetlost” Konjic, Konjic, 2001. Zbirke pjesama: - BIHUZURKA, MOS Konjic, 1996., - KAME DA , BZK “Preporod”, Konjic, 1997., - BESA , BZK “Preporod”, Konjic, 1998., - GODOVI DA A, KUU “Sejfullah”, Konjic, 2006. Islamistika: – KURBA" I HADŽ, Medžlis IZ-e Jablanica, 2007., –SEKSUAL OST I I TIM I ŽIVOT U ISLAMU, Libris, Sarajevo, 2005., –SLOVO O HIDŽRI, KUU “Sejfullah”, Konjic, 2005., – SMRT, KABUR I SUD"JI DA", Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2003., – RAMAZA SKI ASIHATI, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003., –KUR'A SKI IZAZOV Z A OSTI, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2003., – Z AKOVI ZA RAZUMOM OBDARE E, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2002., –MO OGRAFIJA MEDŽLISA IZ-E KO JIC, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 1999.

173