WEBSTILUS zbornik 2011 by Tea Lucek

Smjer ljubavi - Webstilus zbornik 2011.

Urednica:

Smjer

dr. Blanka Pašagić Urednički kolegij: dr. Goran Hudec, dr. Budimir Mijović, dr. Marina Miklić Lektorica:

Webstilu

Andrea Vončina, prof. Grafički urednik: Aleksandar Pašagić, dipl. ing. Slika na naslovnici: Mario Pejaković: Mreža Nakladnik: Webstilus klub, Zagreb ISBN 978-953-7853-02-0

www.webstilus.net

Smjer ljubavi Webstilus zbornik 2011.

Zagreb prosinac 2011.

IZDAJA

Bezglasno obećan u oku kretnji svakodnevnici

Ljubav u dodiru boji glasa osmjehu

Prijateljstvo u smijehu suzama životu

Izdaja obećanja ljubavi prijateljstva

Nenad Bahat IZDAJA

Bezglasno obećanje u oku kretnji svakodnevnici

Ljubav u dodiru boji glasa osmjehu

Prijateljstvo u smijehu suzama životu

Izdaja obećanja ljubavi prijateljstva

Vada Bajrić

NADA NIKAD NE UMIRE

SMJER LJUBA

Poraz vuče me za ruku kroz neke crne, mračne ulice tuga na uhu mi šapuće posljednje stihove

Kažu mi Pokreni se

Život neće čekati

Kažu mi

Čujem ju u daljini kako tiho odzvanja naša pjesma lažljiva prokleta

Zaljubi se

Zadnji vlakovi ve

Sad širom otvaram oči jer onda kad nisam trebala ja sam ih uporno sklapala sanjiva i nevina

Kasno je Šapućem ja

Dok čekam na nj

Moja karta Osjećam ih kako grabe me ruke crne, smrznute izvlačeći polako niti života iz mene Ali usprkos svemu ne dam se iako odnijeli su srce, još uvijek borim se jer nada nikada ne umire.

Za smjer ljubavi

Već odavno je ist

SMJER LJUBAVI

Kažu mi Pokreni se Život neće čekati samo na tebe

Kažu mi Zaljubi se Zadnji vlakovi već odlaze

Kasno je Šapućem ja Dok čekam na njega

Moja karta Za smjer ljubavi Već odavno je istekla…

Nikol Bali LUDICE Ludice, tisuće klaunova izlaze na ulice, nova maskerata oluji prkositi stiže, danom zvana maskerata.

Java maskeratu boji u boje života, a život našim danima plovi, sazdan si od riječi, ludo moja, u pričama te svima ima..

Ludice, uzmi mog starog drvenog lutka i na tavan k ostalim ga stavi, lutak je moj sazdan od snova, a meni predstoji živjet u javi.

Bez snova nebo je prazno i oblaci po njem više ne rišu, nemirna je bura duša moja i u njoj se klaunove suze stišću.

CVIJET ISPOD

Postoji jedan cvij da je savršen, da je poseban.

Nevidljivi zid sudbinske ležerno dijeli ga od ostali živih bića od kakve-takve spoznaje sebe i drugih, od samog daha života; od kapi kiše i rose koji daju svježinu.

Postoji jedan cvij koji misli da je savršen, da je poseban, i koji gotovo uvij očekuje najbolje od života;

Martina Bandić

CVIJET ISPOD STAKLENOG ZVONA

Postoji jedan cvijet koji misli da je savršen, da je poseban. Nevidljivi zid sudbinske ležernosti dijeli ga od ostalih živih bića od kakve-takve spoznaje sebe i drugih, od samog daha života; od kapi kiše i rose koji daju svježinu. Postoji jedan cvijet koji misli da je savršen, da je poseban, i koji gotovo uvijek očekuje najbolje od života;

samo savršene stvari koje sve dolaze nanizane kao perlice na ogrlicu točno po pravilnom redoslijedu baš onako "kako treba biti". Tako se polako sve više pretvara u cvijet bez očiju i duše cvijet koji misli da je poseban i savršen, cvijet koji se ruga drugom cvijeću bez prave spoznaje o njima. Tako nastaje cvijet koji poznaje samo prazninu; tako nastaje cvijet koji kao da ne shvaća prolaznost; tako nastaje cvijet koji ne žudi za slobodom; tako nastaje cvijet koji je samodostatan

u svojoj praznini; tako nastaje cvije kojeg ljudi lako zaboravljaju; tako nastaje cvije koji zapravo ni ne miriše.

u svojoj praznini; tako nastaje cvijet kojeg ljudi lako zaboravljaju; tako nastaje cvijet koji zapravo ni ne miriše.

Drago Barukčić

Poželjet ću tebe!

Da se rasprsnu m

U MAGLI ŽELJA

i proliju po tvome

Da slušam tvoje b Mogao bih, samo kad bih htio,

Tvoje prekrasne o

poželjeti noćas najluñe želje.

Taj dokaz da si st

I sve bi mi se ostvarile.

Poželjet ću samo

jednu sekundu s t Mogao bih preletjeti Atlantik

tek toliko koliko m

i naći se na mjestima iz kojih izvire ljepota.

da ti obećam svije

Mogao bih razgrnuti zvijezde

Da se zakunem u

i pronaći mir i nešto za tebe, nešto za mene...

Poželjet ću.

Pa makar se nikad Mogao bih, samo kad bih htio, već noćas okusiti život. I tako hitro, tako lako, neozlijeñen gaziti preko oštrih bridova misli.

Ali neću. Puste su želje i treba oprezno s njima.

Poželjet ću tebe!

Da se rasprsnu mirisi i proliju po tvome vratu. Da slušam tvoje bilo dok te ljubim. Tvoje prekrasne otkucaje srca. Taj dokaz da si stvarno tu.

Poželjet ću samo jedan tren, jednu sekundu s tobom, tek toliko koliko mi treba da ti obećam svijet. Da se zakunem u ljubav.

Poželjet ću. Pa makar se nikada ne ostvari!

Koračanje u mjestu

Opijen vječnim ju tražio sam jedan

Mjesto gdje je tiš Sati utihnuše. Riječi utrnuše.

Gdje treptaj nadg

Gdje sam?

I poželio sam biti

Nikad se nisam ni pomaknuo s mjesta.

jer voda je mirna

na vodi ne ostaju Uvijek sam tražio mustru po kojoj ću satkati sreću. Zašivao sam zakrpe na rane što su ostale.

Maštao sam da ću jednom saplesti prste i isplesti pokrivač od tila. Pod njega bih se sakrio kad se nadvije bol. Oprezno i tiho da ne otkrije gdje sam. Da me ne pronañe nikad.

Želio sam se darovati Suncu. Onom okruglom crvenom Suncu. I onako bestjelesno poletjeti iznad vapaja. No svijet mi je mijenjao put. I ja sam padao. Padao umjesto zvijezda.

Opijen vječnim jutrom tražio sam jedan most preko oceana. Mjesto gdje je tišina mirisno prosuta. Gdje treptaj nadglasa šum valova. I poželio sam biti to veliko plavetnilo, jer voda je mirna na vodi ne ostaju tragovi.

Slañana Benkus

Ja nisam stijen

Što drugim

…zaljubljena…

U sebi nosim bije I samu sebe

Ja nisam stijena! Odlomljenim kamenjem ne prkosim putniku Ne pogañam svojom ljutinom slučajnog prolaznika. Svoj bijes ja nosim u sebi.

Trebala sam li Ja nisam vulkan! Užarenom lavom ne palim stare knjige Ne pokrivam prašnjavi dnevnik sivim pepelom.

„Opsesija

Jer dala sam

A za uzvr

Svoje uspomene ja čuvam u sebi.

Možda je bilo k Ja nisam otok! Opasana morem ne vapim za tuñom blizinom

Možda ti nis

Sićušnim kopnom svojim ne ljubim svakog prolaznika.

I to je mož

Svoje čežnje ja čuvam u sebi.

Rekla bih ti n Ja nisam mjesec!

Da jesi i uvijek ćeš

Obasuta zvijezdama ne remetim oseci plimu Ne donosim nemir u snove ljudi. Svoje nemire ja čuvam u sebi.

Dao si mi r

Samo d

Ja nisam stijena, vulkan, otok ni mjesec Što drugima budu tuga nebrojena. U sebi nosim bijes, uspomene, čežnje i nemire I samu sebe zovem žena zaljubljena.

Tu si zakazao

Trebala sam lijek da izliječim svoje srce „Opsesija“ nazvao si tu bolest Jer dala sam sve ono što sam obećala A za uzvrat nisam ništa primila

Možda je bilo krivo vrijeme, možda mjesto Ili nešto treće Možda ti nisi bio ti, ja nisam bila ja I to je možda razlog naše nesreće

Rekla bih ti nježno, na uho ti šapnula Da jesi i uvijek ćeš biti, kako kažeš, moja opsesija A ti? Dao si mi riječ, riječima pokazao Samo djelima nisi, dragi… tu si zakazao.

Josip Matej Bilić PONOĆNO LUTANJE

ZBOG LJEPOT

Prošla je ponoć… Oko mene – tama.

Zbog ljepote tvoj

Posve sâm, rodnim gradom lutam.

stihove i balade,

– Hoće li me sresti neka lijepa dama?

Htio bih te zavod

Nesretan sobom, teške suze gutam.

i toliko zaljubljen

Protežem korake oko kružnog toka

Htio bih večeras

i punim plućima udišem samoću.

udisati s tobom sv

Moja je patnja beskrajno duboka.

Htio bih se s tobo

– Možda, srodne duše nalaze se noću?

gdje cjelov ljubov

Promatram ljude zaljubljene, sretne

– Dugo smo se tr

i priželjkujem neki pogled da me sretne,

Zagrli me i poljub

dok višim silama sad ispaštam dug.

Dvije duše izgub

Pod kaputom skrivam srce, koje pati;

kao što sam ja pa

sve njegove bôli nitko ne će znati.

Crna sjenka mog

Lutajući gradom, vrtim se u krug.

Ti si moje novo S

ZBOG LJEPOTE TVOJE

Zbog ljepote tvoje sve slabije stvaram stihove i balade, romantične sonete. Htio bih te zavoditi, ali još sam dijete, i toliko zaljubljen da, evo, izgaram.

Htio bih večeras s tobom provoditi sate, udisati s tobom svaku minutu što mine. Htio bih se s tobom skriti u one daljine, gdje cjelov ljubovanja čuvam samo za te.

– Dugo smo se tražili. Propustili toliko! Zagrli me i poljubi dok zvijezde trepere. Dvije duše izgubljene konačno se srele;

kao što sam ja patio, znam da nije ni'ko. Crna sjenka mog života polako se gubi. Ti si moje novo Svjetlo. Zagrli me, ljubi.

NA OTOKU SAMOĆE

Zamisli

Naša sjajna zvijezda na nebu ne blista;

Ako jedna

u noći ju promatram: polako se gasi.

kap kiše

– Više te ne poznajem! Tko si? Nisi ista!

pri dodiru

Glavom mi prolaze raznorazni glasi.

sa zrakom Sunca

– Da, još te volim! I mrzim te i volim.

tvori

Sada si djevica, večeras bit ćeš drolja.

dugu boja...

Na otoku samoće neprimjetno stojim

- zamisli tek

i krikom se javljam: – O, ljubavi moja,

auru čovjeka u čijoj duši

ja te obožavam, k'o samoću noću,

kupa se

kada sâm sa sobom nalazim mirnoću

cijelo

i posve sam sretan u tom divnom skladu.

Sunce Ljubavi.

– Eh, da opet snene te usnice tvoje, kao gdjegod prije, prisloniš uz moje, gušio se ne bih u samotnom jadu.

Senada Brčaninović Zamisli

Ako jedna kap kiše pri dodiru sa zrakom Sunca tvori dugu boja... - zamisli tek auru čovjeka u čijoj duši kupa se cijelo Sunce Ljubavi.

A žalim te…

Pazi mi na dušu

žalim te, dušo mi

Pored svih pleme Presitno je…

što si na životne z

premalo za te

još te nije dotakla

ovo ime moje,

- od roñenja

da bi ta ruka

do nebeskog besk

od smrtnih grijeha

samo za moju du

uzdrhtala…

ta presitna slova

na svetost Istine

rukom Božjom su

ispisati ga mogla.

Pazi mi na dušu… Presitna su…

Misli…

je l’ da,

kad prešutiš

presitna su slova

ili izgovoriš mi im

ovog mog imena?

Pazi mi na dušu… Samo misli… neka,

pazi riječi njene!

očekivati je i to od duha

- za presitna slov

koji se davi…

za te beznačajna

u očaju drskosti

cijela duša moja

i od sujete tami.

Njegovom rukom je svezana.

A žalim te… žalim te, dušo mila. Pored svih plemenitih poema što si na životne zidine poredala, još te nije dotakla Svetost jedna: - od roñenja do nebeskog beskraja, samo za moju dušu ta presitna slova rukom Božjom su svezana.

Pazi mi na dušu… Misli… kad prešutiš ili izgovoriš mi ime.

Pazi mi na dušu… pazi riječi njene! - za presitna slova za te beznačajna imena, cijela duša moja Njegovom rukom je svezana.

Borivoj Bukva

JUTROS RANO

Pust

Jutros rano i prije svitanja, na nebu Mjesec pun

Jer, mog

uz poziv - na tebi je da pišeš stihove... Mjesečev sjaj za planinu se skrio, dok muza prati me

Mogla b

prokl

uz pogled sjetni nad morem, na horizontu je tražim... Anñeli posvud tu oko nas, s nama, i u nama, oni motre na nas... Blagoslovljeno neka je ovo jutro u nama.

U Rijeci, 17. 05. 2011. godine

Mogla

Maja Cvek

Pusti me da šutim

…i bolje je tako. Jer, mogla bih, dragi, izreći sve gorke spoznaje prošlih godina. Mogla bih, ako progovorim, prokleti naše vrijeme. Mogla bih, i bio bi kraj.

Zato pusti da šutim i uroni što dublje u svoje samoljublje.

Usavršila sam šutnje i …čekanja.

Slavica Čizmić SUSRET

davno već izvajan U susretu sa sobom

Susret u nepovrat

možda pronañem mir,

rastanak svitla i t

dušo moja.

prognan iz nehata

Put svisti svoje krenuh

U živući san nek

u potrazi za dugom.

zbunjeni plač klo

Retaj srca, švogan u vrtlogu zova,

Za prigušeni susr

zapinje za stvarnost posramjenu.

dušo moja,

Štorije u zanosu istine,

šapjen ti

iznamogle u bitkama šušpeta.

HVALA.

Ko još broji korake, godišnja doba i dane dešvane.? Razapete uzdahe na tiramole bliskih davnina. Alešanje, ćuti se nepokretnost varljive milosti. Žalovanje judske veličine u hramu mirakula. U susretu sa sobom možda pronañem oblik, dušo moja,

davno već izvajane gluposti. Susret u nepovrat oslikan, rastanak svitla i tame prognan iz nehata. U živući san nek ostane zapisan zbunjeni plač klonula vala. Za prigušeni susret sa stvarnošću, dušo moja, šapjen ti HVALA.

Emilija Dević PORTAL IZMEðU SVJETOVA

Žena je koračala odsutna pogleda. U njenim plavim očima nazirala se duboka tuga. Dok je koračala ulicama živog grada, privlačila je dosta znatiželjnih pogleda. .Nije se na to previše obazirala. Znala je da joj nitko u ovom trenutku ne može pomoći. Njen zadatak nije bio nimalo lak. Nije imala puno vremena, samo do navečer, jer će u suprotnom zauvijek ostati zarobljena u ovom svijetu kojem nije pripadala. Ljudi oko nje spremali su se da proslave najveći blagdan i zato su žurili da nabave potrebne namirnice. Nije ju zanimala svečanost. Eh, da je s njom njezin princ, al’ bi se slatko smijao gledajući svu tu strku, to potrošačko ludilo koje je obuzelo svijet, tako stran i nerazumljiv. Morala je pronaći starca. Vrijeme je neumitno prolazilo. Stala je rominjati sitna kiša.. Pomalo zabrinuto žena ogrne dugu crvenu kabanicu, a plavu dugu kosu smota i uvuče u kapuljaču. Nije se smjela previše isticati. Pogleda u malu svjetleću pločicu koju je brižno čuvala u džepu. Trag je još postojao. Znači, nije zalutala. Ispod visokih borova, u samom predgrañu, gdje ljudi zakapaju svoje mrtve, vladala je tišina. Tajanstvena žena odškrine željezna vrata groblja, koja muklo zaškripaše. Bila je sretna što nikog nije bilo. Ljudi su tih dana imali preča posla nego da obilaze grobove.

Zapahne ju miris kriza gorjele učiniše joj se poma pridavalo toliko pažnje um se da je ikada vidjela ovakv dok je hodala popločanom Vrijeme je curilo, a sta Upravo se zagledala u znakove na njemu, kad vra prema ulazu. Prilazio joj je starac, m cu poput njene. Približavao Znala je odmah da je t nu kabanicu i došao takav n poznavanja. Kad joj je pruž osmjehnu. „Ipak smo se na nećete stići na vrijeme.“ Starac se osmjehnu. „K malo čudno, naprosto nisam dao kabanicu. Znao je da s mjestu. I žena učini isto. V meñuvremenu prestala. „A baš smo se morali o „Znate, crvena boja i nije b ga s nerazumijevanjem pog svijetu odakle ja dolazim c ona, već sve jarke boje. Ah svijet, no znam da je to nem dostignete taj stupanj, ako No, ostavimo sad to, im sa sobom to što sam tražila

Zapahne ju miris krizantema, njoj tako stran. Svijeće koje su gorjele učiniše joj se pomalo sablasne. U njezinu svijetu nije se pridavalo toliko pažnje umrlima. Tamo se slavio život. Ne sjeća se da je ikada vidjela ovakvo mjesto. Čemu im služi?, pitala se dok je hodala popločanom stazom. Vrijeme je curilo, a starca niotkud. Upravo se zagledala u jedan spomenik, nastojeći proniknuti znakove na njemu, kad vrata groblja zaškripaše. Žena pogleda prema ulazu. Prilazio joj je starac, mršav, visok, odjeven u crvenu kabanicu poput njene. Približavao joj se žurnim koracima. Znala je odmah da je to on - ta tko bi osim njih obukao crvenu kabanicu i došao takav na groblje! Bio je to njihov način raspoznavanja. Kad joj je pružio koščatu, mršavu ruku, žena se osmjehnu. „Ipak smo se našli“, reče, „a ja sam već pomišljala da nećete stići na vrijeme.“ Starac se osmjehnu. „Kad sam primio poruku, bilo mi je pomalo čudno, naprosto nisam mogao povjerovati“, reče dok je skidao kabanicu. Znao je da se u njoj previše ističu na tom pustom mjestu. I žena učini isto. Važno da im je poslužila, a i kiša je u meñuvremenu prestala. „A baš smo se morali ovdje naći“, osmjehne se starac. „Znate, crvena boja i nije baš prikladna za ovakva mjesta.“ Žena ga s nerazumijevanjem pogleda. „Kako to mislite?“, upita. „U svijetu odakle ja dolazim crvena je boja dominantna, i ne samo ona, već sve jarke boje. Ah, kad biste samo mogli vidjeti taj moj svijet, no znam da je to nemoguće za vas. Možda jednom kad dostignete taj stupanj, ako ne bude prekasno… No, ostavimo sad to, imamo važnijeg posla. Jeste li donijeli sa sobom to što sam tražila?“

„Jesam“, reče suhonjavi starac gladeći rukom svoju sijedu promočenu kosu. „Ali… ima jedan problem.“ „Kakav problem?“, upita ga tajanstvena žena. „Znate, nismo daleko stigli s pokusom, tako da sumnjam kako će nam to poći za rukom“, reče starac i izvuče iz džepa mapu. „Dajte da vidim!“ Žena ju uzme, čučne i raširi papir na nadgrobnoj ploči. Zatim izvadi iz džepa neki čudan predmet koji je pomalo sličio na povećalo. Titrao je u mnoštvu boja i treperio u njenoj ruci dok ga je primicala mapi. „Vidim, vidim, niste daleko stigli, ali uz moju pomoć i uz neke preinake mislim da ćete u skoroj budućnosti uspjeti“, reče žena. I dalje je držala tajanstveni predmet nad mapom i pomicala ga gore-dolje. Uz njegovu pomoć neke je crte izmijenila i kad je poslije nekog vremena sklopila instrument, mapa je pomalo drukčije izgledala. „Eto, nije baš bilo lako, ali sreća što sam ga ponijela sa sobom“, uzdahne, vraćajući mapu. Starac je u čudu gledao u nju, pa u mapu, pa ponovno u ženu. „A da mi sad otkrijete otkud vam takvo znanje? Da niste možda neki špijun?“, sumnjičavo reče starac. Žena se zvonko nasmije na njegove riječi. „Dolazim iz daleke prošlosti, tako daleke da možda niste čuli za tu zemlju. Vi je u mitovima zovete Atlantidom, mi malo drukčije, no nije važno. Važno je da sam pomogla cijelom čovječanstvu. Znate, i mi smo željeli saznati kako je nastao svemir. I mi smo pokušavali napraviti tu minijaturnu crnu rupu… umjetni prasak, ali pogriješili smo i to nas je zamalo uništilo. Nismo željeli da se to i vama dogodi; zato smo vam poslali tu poruku, mi... preostali iz prošlosti. Poslali su mene, veliku svećenicu, da vam ukažem na greš-

ku, dok ne bude kasno. Sad gama da mogu nastaviti sa Starac je dugo gledao u joj naposljetku pruži ruku. pričao, neće mi vjerovati.“ „Nije to ni važno“, odg zagonetno. „Smislite već n radije da ste se sami sjetili, da budete pomalo ludi… A krenuti.“ Starac rado pristade je gdje to i kako ona zapravo Kad su stigli do jezera svjetla koji se primicao i ši žena mu mahne rukom, nas du. Čim je ušla u tu svjetlo da bi naposljetku promijen tajanstvenom putnicom. „Uh“, uzdahne starac, tim se nasmiješi i reče nagl definitivno... A svijet čeka…

ku, dok ne bude kasno. Sad slobodno otiñite i recite svojim kolegama da mogu nastaviti sa pokusom.“ Starac je dugo gledao u ženu, usta otvorenih od čuñenja, ali joj naposljetku pruži ruku. „Hvala vam“, reče. „Kad im budem pričao, neće mi vjerovati.“ „Nije to ni važno“, odgovori mu žena smiješeći se pomalo zagonetno. „Smislite već nešto, ne morate me spominjati, recite radije da ste se sami sjetili, pa vi ste genije i dozvoljeno vam je da budete pomalo ludi… A sad me otpratite do jezera, jer moram krenuti.“ Starac rado pristade jer i njega je kao učenjaka zanimalo gdje to i kako ona zapravo misli otputovati. Kad su stigli do jezera, ugledao je ogromni krug titrajućeg svjetla koji se primicao i širio nad površinom vode. Tajanstvena žena mu mahne rukom, nasmiješi se još jednom i zakorači u vodu. Čim je ušla u tu svjetlost, krug se stao sažimati i smanjivati, da bi naposljetku promijenio boju u posve žutu i nestao zajedno s tajanstvenom putnicom. „Uh“, uzdahne starac, „mogla me je povesti sa sobom.“ Zatim se nasmiješi i reče naglas: „Onda bi propala tvoja slava ovdje definitivno... A svijet čeka… Možda neki drugi put.“

Neven Dvoržak ODLAZIM

PROD

...i zato odlazim, Iz ovog prljavog grada,

Kad

U kojem su ljudi sami sebi dovoljni,

Mašta

Odlazim u susret suncu,

Gdje

U susret svjetlu, U zemlju Koju vječno more oplakuje, Zemlju u kojoj jutra, Galeb

Mnoge su

U dnev

Sve želje m

A snovi

Svojim krikom nadjačava I dobrodošlicu mi želi

I nije mi

Odlazim,

Što mora s

Jer ovdje više nisam

Ususret no

Nikome

Povedoh i

Potreban

Vedrina s

A jedra

Od života ci

Spomena v

PRODAJE SE BROD

Bilo je to davno, Kad želja je bila san, Mašta me vodila stalno Gdje noć je bila dan,

Mnoge su noći u dnevu prošle, U dnevu proñe i život sav, Sve želje moje stvarnost postale, A snovi pusti, čemer i jav`,

I nije mi žao brodova, jedra, Što mora su tukla sav život moj, Ususret noći što činila se vedra, Povedoh i zadnji u zagrljaj, poj`.

Vedrina se noći u tminu stopi, A jedra jedra u krpica par, Od života cijelog što more mi popi, Spomena vrijedno osta samo žar .

Prodaje se brod, ta stara laña Što nježno me primi u zagrljaj svoj, I nije mi žao manovra, svaña, Al` život kraju privede boj.

I nije mi žao, nek plovi još dugo, Ususret moru što bijesni i ljubi, Bez kapetana svoga Što nadu svoju u moru izgubi.

Još si ž U sjećanju

Tvoj ži Ostaše u dn

I patit će Grijeh duše Sve dok tijelo A Vječnost

Prodaje se brod , i nije mi žao, Ljubav to bijaše duga i čedna, Kapetan njen pod Križem je pao, Osta samo Tuga, spomena vrijedna.

I ne brini Tvoj mar z Tek molitvu koj Njemu upu

Proljeća Sa zumbulom u Za roñendan Tek Spomen n

Još si ž Spomen n Tvoj ži U srcu mo

MAJCI

Još si živa, staričice moja, U sjećanju što me ko` smrt prati Tvoj život, poezija Tvoja, Ostaše u dnevu, dio duše koja pati I patit će, dok život ne ugasi Grijeh duše moje u tijelu smrtnom Sve dok tijelo zemaljski prah ne skrasi, A Vječnost dušu u zagrljaju svom. I ne brini, ja život svoj živim, Tvoj mar za me Bog je preuzeo, Tek molitvu koju, da ne osjećam se krivim, Njemu uputi, za grijeha moga veo. Proljeća su ko što su i bila, Sa zumbulom u vazi, Jesen (jinom) u duši, Za roñendan Tvoj, što nikad nisi krila, Tek Spomen na Svijet što uokolo se ruši. Još si živa, staričice moja, Spomen na te živjeti će uvijek, Tvoj život, poezija Tvoja, U srcu mome, duši mojoj lijek.

PSEĆA SMRT

UMRO J

Sebe sam dala, kako sam znala Htjela sam više, Bog mi je svjedok Al` život me eto stvorio tako Bez riječi ljudske na kraju padoh

smeta Ostaje, eto, nadat se nečem

Želio

U životu drugom, što možda me snañe Moj jad pseći barem Da utjehu nañe

Život sam, eto, potrošila svoj Živeć ko` čovjek u obličju psa

Ustup

Za vjernost i ljubav u priči ovoj Smrt je bez groba nagrada sva

Koja s

UMRO JE MOJ STARČIĆ

Moj Starčić je tiho živio u meni Nije me želio puno smetati i uznemirivati Želio je samo stanovati U mom srcu Umro je tiho, Ne želeći me puno Uznemirivati Samo je tiho otišao, Ustupivši svoje mjesto TUZI Koja se trajno nastanila U mom srcu.

Smokva svoje ru Listić po listić, m Da smokvice mal Na drvetu golom

MOJ VRT

Moj vrt je mali Al´ u njemu svačeg' ima U proljeće i kad sunce pali Svakojakih boja i kad brije zima Kad' nakon zime prvo sunce grane Glavice male iz zimskog sna se bude Iz zemljice tople, posteljice Bogom dane Gledaju u sunce kao da se čude Malo pomalo jačaju i rastu Frizurice nove glavice im krase Kraj je hladnoće i dugome postu U susret suncu od zime da se spase Posteljica stara što život im sačuva Svečano ruho zelenila oblači U godini novoj, kao da je prva Travka svaka životom novim zrači Iz zimskog sna vrt moj se budi Ptica pjev tom daje čara Simfonija roñenja kao da se trudi Zahvalnost da izrazi zbog tog Božjeg dara

Dud se za ljeto ta Bogatom krošnjo Pticama dom i tr A ljudima hlad, s

A kad ljeto doñe Livada u cvatu, k Životom punim v Plodova svakojak

Smokvice se zlate Dud svoj rasipa p Sunčeve zrake lje Na radost ljudi, v

A kad jednom lje Plodovi se kupe, U jeseni kišnoj i z Zalogaj koji, da s

Vrt moj i za jesen Zlaćanih boja i p Dani su kraći, dol Maglena jutra mj

Smokva svoje ruho pomno slaže Listić po listić, manirom stare dame Da smokvice male što svibanj ih pokaže Na drvetu golom ne budu same Dud se za ljeto takoñer priprema Bogatom krošnjom i obiljem ploda Pticama dom i trpeza se sprema A ljudima hlad, svakom svoje poda A kad ljeto doñe sve za njeg' je spremno Livada u cvatu, krošnje ptičji dom Životom punim vrt moj živi sretno Plodova svakojakih u naručju krije svom Smokvice se zlate, rajčice zriju Dud svoj rasipa plod Sunčeve zrake ljepotu svu tu miju Na radost ljudi, veselje ptica rod A kad jednom ljeto kraju doñe Plodovi se kupe, svatko svoje u kućicu nosi U jeseni kišnoj i zimi da se nañe Zalogaj koji, da se ne prosi Vrt moj i za jesen ruho ima Zlaćanih boja i plodova kasnih Dani su kraći, dolazi zima Maglena jutra mjesto jutra jasnih

Ružmarin zeleni il' koja krizantema Cvijeće kasno zagasitih boja Zima je na pragu, topline više nema Vrtom mojim proskakuće tek ptičica koja Moj vrt i za zimu svoje ruho ima Slika ova ko' da je iz priče Smokvica moja golih ruku prima Pokrivač bijeli u jutru što sviće

V BADNJOJ NO

Drobni snežek be prelepa je badnja

Borić svetli, a kol

Stiha sused veli: Božić kada doñe, moj vrt mali I Njega dočeka odjeven u Slavi U halji bijeloj pregršt lampica se pali Što smokva ih ko' krunu na svoje ruke stavi

"Mira ti želim, Bo

Božić sveti, tak s

Drobni snežek be Moj vrt je mali U njemu svačeg ima U rastanku skorom, duši mojoj fali Jer ja ga volim i kad brije zima.

presveta je badnja

Si popevljem, a jo

Klečim poleg Isus v jaslicama ubog

Kak siroček, v šta

Mojem malom vrtu

i sreću je donese Zagreb, 28. listopada 2011.

Mira Eljazović V BADNJOJ NOĆI

Drobni snežek beli gle sipi, prelepa je badnja noć. Borić svetli, a kolač diši.

Stiha sused veli: "Mira ti želim, Božić došel bude, Božić sveti, tak se veselim."

Drobni snežek beli još sipi, presveta je badnja noć. Si popevljem, a joko mi suzi.

Klečim poleg Isuseka, ga gledim, v jaslicama ubog spi, Božji sin. Kak siroček, v štalici se rodil i sreću je donesel ljudim' svim'.

VAL

JEDNE DAVNE

Slobodan, zaštićen od bola, razigran kao dijete,

Ni mi bilo zdeno,

toplu obalu zapljuskuje

a snegom je pokri

i raspršuje svoju ljepotu.

Ni mi bilo zdeno,

deca su stezicu pr Lak kao ples, prepun mirisne svježine, nježno kao oblak svoj put slijedi i iskrice daruje životu.

Nesmo se ničega

dok sanjke su juri mi smo se veselo

Dok lagano šumi u ljetnoj bezbrižnosti,

Nesmo se ničega

veselo se smije suncu i tople zrake upija,

Na vuskom putu n

pa ih daruje ljudima

mi bezbrižna smo

dok ćute sol na koži, osvježeni

v glibokom meko

i pjesmom cvrčka očarani.

Cestom su konji b

zdaleka, stiha se č

Daljinom val putuje,

cin, cin, cin, cin.

lijepo je...

cin, cin, cin, cin.

zaplivat ću za valom po moru širokom, nepreglednom, dubokom...

Prešla su tolika le

puno je sećanja o o mojem dragom

JEDNE DAVNE ZIME

Ni mi bilo zdeno, a snegom je pokrito bilo dvorište celo. Ni mi bilo zdeno, deca su stezicu prtila i se bilo je belo. Nesmo se ničega bojali, dok sanjke su jurile kak nore, mi smo se veselo smejali. Nesmo se ničega bojali. Na vuskom putu na visokom bregu, mi bezbrižna smo bili deca v glibokom mekom snegu. Cestom su konji bežali, vlekli su velike saone, zdaleka, stiha se čulo cinkuši kak zvone: cin, cin, cin, cin. cin, cin, cin, cin. Prešla su tolika leta, puno je sećanja ostalo o mekoj čistoj bjelini, o mojem dragom selu, o mojoj Podravini.

I sada v stranom svetu,

JABLANI PORE

malo dete v mojoj duši često mi popeva cin, cin, cin, cin

Oduvijek su tu bi vezani čvrstim ko

cin, cin, cin, cin,.. Znam da zima više nigdar ne bu bila onak čista i bela, al sega se rada setim pak sem vesela.

PREKASNO Mjesec s neba sad kori nas, i zvijezde koje uvijek su tu da noć nam uljepšaju. I one nas tiho pitaju: Zašto za naše duše vječne

k'o naše djetinjstv Činilo se da rasli kada smo ih gled A hladno su ih po

Nema ih sada, pusta je oranica p Dok vlakovi jure drhtim od nostalg Jablani. Jablani. Ukradeni su moje nebo mi je bez ze plavo i zauvijek d

ne marimo, već kao gladne zvijeri kroz život trčimo, a potom plačemo, u mraku se tražimo, plašljivost samoćom plaćamo.

Ostavite jablane, ne rušite ih, ne gr Neka šušti lišće, neka se uspinju s s visokog ponosn Neka svjedoče, n oni su postojanos

JABLANI PORED PRUGE

Oduvijek su tu bili zeleni, visoki, viti, vezani čvrstim korijenjem, k'o naše djetinjstvo mirni. Činilo se da rasli smo s njima i mi kada smo ih gledali… zelene jablane. A hladno su ih posjekli, ljudi sitni. Nema ih sada, pusta je oranica pored pruge. Dok vlakovi jure i grabe daljine, drhtim od nostalgije i tuge. Jablani. Jablani. Ukradeni su mojem pogledu i srcu, nebo mi je bez zelenila nedostižno, plavo i zauvijek daleko. Ostavite jablane, dugovječne, ne rušite ih, ne gradite ograde. Neka šušti lišće, neka se uspinju sni i prosipa ljepota s visokog ponosnog drveta. Neka svjedoče, neka traju godine duge, oni su postojanost živa, tu pored čelične pruge.

KAD SRETNEŠ LJEPOTU

MI U BARCI

Postoji jednostavnost i ljepota

Barku more njiše

na pjeskovitom dnu nemirnog mora:

sjediš i ostavljaš v

biser u krilu školjke, ljepota u tišini roñena.

Sad lagano plutam

Koliko vremena, koliko dodira, nevidljivih strujanja

mir ćutimo,

za blistavu čvrstoću malog bisera.

od obale sve dalje

Koliko tišine u rañanju ljepote

S čežnjom nazire

na tamnom dnu dubokog mora.

sunce već zašlo je

Dugo očekujem r Kad sretneš ljepotu

I opet pomislim:

u ovom svijetu oluja i vukova,

Već dugo nemam

neka ti strpljiva nježnost i dugi dani čekanja

Dok duboko udiš

ne prošapću da život je samo umor i dosada.

pitam se što je to

Kad sretneš ljepotu na pustim cestama,

Brišem sol s kože

ne žuri u nova svitanja, pomisli na rañanje sjajnog bisera

Mi u barku sjeli s

u tihim dubinama, u mraku podmorja.

Kako je sve prola

Koliko treba vremena, koliko dodira, strpljivog čekanja, za blistavu čvrstoću malog bisera.

MI U BARCI

Barku more njiše i tišina ugodna je, sjediš i ostavljaš veslo dok gledaš bijele oblake... Sad lagano plutamo a valići šire se i nestaju, mir ćutimo, od obale sve dalje smo, i ne žalimo... S čežnjom nazirem lice ti, sunce već zašlo je i više ne čujem zrikavce. Dugo očekujem riječi tvoje, a ti samo gledaš me. I opet pomislim: Već dugo nemam te, srce si svoje zatvorio. Dok duboko udišeš miris mora, pitam se što je to mene zarobilo? Brišem sol s kože, moje lice od suza toplo je...

Mi u barku sjeli smo pa bez traga ka sreći plutamo... Kako je sve prolazno...

PISMO

DOLAZIM TI S

( POZDRAV Sama sam. Znam, u tvojem gradu pada snijeg

Dolazim ti sretna

i hladno je.

i mirišu svježe ta

Poželim otići daleko u mekanu hladnoću,

Donosim ti osmje

gledati pahulje i zaspati.

a ti si rosna, kao

Tada pomislim da i ti sama si.

dok mirišu svježe

Tužno je nemati rame za zagrljaj i plakanje,

Ne mislim na zim

uzimam papir i pišem ti.

sunce nek' nas gri

Uspomene ljubavlju omatam, osmjehe šaljem ti.

Dolazim ti sretna

Nek' misli te moje ogriju

Dolazim ti sretna

jer ruke su tako daleko,

sad sam opet mla

a pismo malo, bijelo, na dom miriše

Iako je rano, iako

i znam da ti radost donosi.

ti okiti staze sjaje

Dok mirišu svjež

DOLAZIM TI SRETNA ( POZDRAV PODRAVINI)

Dolazim ti sretna i mirišu svježe ta jesenja jutra. Donosim ti osmjeh u oku i na licu, a ti si rosna, kao uvijek, dok mirišu svježe jesenja jutra. Ne mislim na zimu, proći ću kroz maglu, sunce nek' nas grije. Dolazim ti sretna, polja su ti lijepa. Dolazim ti sretna, sad sam opet mlada. Iako je rano, iako si snena, ti okiti staze sjajem lijepih uspomena. Dok mirišu svježe ta podravska jutra...

Ana Ermacora Zasjenjena sjenom Zajednički odabir Boli ovo vrijeme, kao da se skrivam pod uglatim dijelovima neba Čak ni list ne treperi dok sa mnom šuteći osluškuje titraje koje u sebi prepoznajem. Našli smo se, list i ja u sivoj šutnji šutljivog utorka

Nema me ni od kuda: čak n I bolje je tako (možda); ne sudaramo se, ne smetam ne tražimo mjesta za prolaz Moja sjena i ja. Pratnja koja prati ne tek ponekad opomin loš smjer, prijetnju govorom.

Nema me ni od kuda Ne osjećam sebe leže

22.11.14.55

11. 11. 0.31

Nepotrebna nečujnost Lakoćom mičem okove noćne paučine dok sjetom prizivam vrijeme veriga na duši sputanost koraka kojima sam doticala oblake. … a sad sam tu gdje me i ( kao) nema

***

Sanjam ti ramena.... ....Z tebe nemam u snu, a tak šljam jesu li to oni dlano posustanem, maknu mi

Jesu li to oni dlanovi ko lonjeni šutimo mirom? N hov dodir jer pamtim to jepljeni, vjerni....

Pa nek' i dalje sanjam ti u snovima, koji to više n

07. 11 . 23.59

Zasjenjena sjenom Nema me ni od kuda: čak ni sjena što ostaje iza mene nije moja. I bolje je tako (možda); ne sudaramo se, ne smetamo meñusobno ne tražimo mjesta za prolaz životom. Moja sjena i ja. Pratnja koja prati nečujno, tek ponekad opominjući na neki krivi korak, loš smjer, prijetnju govorom. Nema me ni od kuda, a kao da me ima. Ne osjećam sebe ležeći sa sjenom. 11. 11. 0.31

*** Sanjam ti ramena.... ....Zapravo, samo ramena, kao da ostalog tebe nemam u snu, a tako priželjkujem vidjeti ti ruke… Zamišljam jesu li to oni dlanovi koji mi pridržavaju nemoć kad posustanem, maknu mi pramen s čela kad mi smeta oku.... Jesu li to oni dlanovi kojima mi prelaziš preko prsiju dok naslonjeni šutimo mirom? Ne vidim ih u snu, kažem, a znam njihov dodir jer pamtim toplinu. Ostali su dodiri zapamćeni, slijepljeni, vjerni.... Pa nek' i dalje sanjam ti ramena u snovima, koji to više nisu

Marija Filipaj Oklobdžija

SILAZAK KAO

Večeras govorim samo sa sobom stol, računalo i ja nas troje sjedimo u društvu zavukla bih se negdje, al dosta je bježanja a ni u ovom sada nisam sretna misli me nekako gaze… istinu slute promjena…gdje se nalaziš, promjeno, zašto si tako hrabra i zašto zatvaraš oči preda mnom? ne slutiš da te ne želim; večeras pričam samo sa sobom ..

Silazim sa scene Ostaje riječ i vrije Ostaje scena otvo Čistu magiju Pečatima lucidno Tvorit će drugi Sve bljeñim trago Rumeni jauk bjež Sve rjeñe samoćo Ispija ushićen Svoj koktel od sn Pokljucala ga arh Mir mu otimaju Satkani od nemoć Inatom osiljeni Mućak nomeni Pozitivni zvuci Pište u ruci Nježnim notama Blaže tjeskobu Sjaj suza kapa U napuhano čeka Kada samoća zam Smijulji se u polj Novo svitanje Novi silazak i usp

Rajko Glibo SILAZAK KAO USPON Silazim sa scene Ostaje riječ i vrijeme Ostaje scena otvorena Čistu magiju Pečatima lucidnosti Tvorit će drugi Sve bljeñim tragom Rumeni jauk bježi Sve rjeñe samoćom Ispija ushićen Svoj koktel od sna Pokljucala ga arhiva Mir mu otimaju Satkani od nemoći Inatom osiljeni Mućak nomeni Pozitivni zvuci Pište u ruci Nježnim notama Blaže tjeskobu Sjaj suza kapa U napuhano čekanje Kada samoća zamiriše Smijulji se u polju duše Novo svitanje Novi silazak i uspon

Slavica Grgurić Pajnić Odletjele krijesnice Tunelima zaleñenim Muklo odzvanjaju glasovi Žamorom harfe

Još zv

Po prozorima kapi lupaju Na nebeskom svodu

Još s

Umrla je duga Svjetlost nestala Odletjele su krijesnice Otpale latice Na suhim granama cvijeća Sivilo u tuzi!

Pjesm

Crnilo u srcu!

Pobijediv

Bol u grudima, tuga u očima Ranjenog srca oči gledaju Utopljenu ljubav

Boba Grljušić

Osloboñena Moj život još noć Dotakla nije Još zvijezde sjaje sjajem Kristalnim Još smiješkom ljubim Jutra uspavana Večeri snene Još svirku ljubim Milovanjem Tek ona ojačala me. Pjesma ta meni ostaje Pobijedivši ljubav siromašnu.

Irena Grubišić - Čabo NEMIRI

Ispred sna…

korakom tešk

ususret maglo Ispred sna treperim strahom

s mnoštvom t

pokrast će mi misli

u pogledu

prije no što u stih ih upredem

s grotlom usp

s toga

sve će se rasu

ne dopuštam

u glas će vrem

stražareći nad ljepotom

u igru

pronañenom iznad čempresa

u nemire srca

na izvoru svjetlosti gdje sam pila

u izvorištu sv

sretna

leptiri na ruka

osloboñena

s ogrlicom nji

ne dam snu

u sve i ništa

da me nisko spusti

u biser-zvijez

samo treperim strahom

nagnutu nad s

što ako me svlada pa zaboravim

na raskrižju z

noć nijema ta

svjetlost mjes

poništavaš zb

NEMIRI

korakom teškim od sna ususret maglovitim obalama s mnoštvom trenutaka u pogledu s grotlom uspomena u naručju sve će se rasuti u glas će vremena pasti u igru u nemire srca

u izvorištu svjetova leptiri na rukama s ogrlicom njihova praha u sve i ništa u biser-zvijezdu nagnutu nad suton planine

na raskrižju znak noć nijema tajanstvena svjetlost mjesečeva probuñena u govoru poništavaš zbivanja

ponovo oblači trenutkom jezdi maglenim obalama sata

na otvorenom

brzo strelovito zvijezda

sada novom d

otvaraš sve pr otkucava proživljeno vrijeme

sva vrata prod

sva sunca pok u sobu hladnu sjenovitu

sve nijeme rij

spiralnim njenim svjetlima ulijevaš toplinu

soba se spušta

oprezno sporo

do izvorišta dijeli se

oblačiš košulju sna

nestaje

za sve prevrnute cvjetove

poništava

za sva rascvjetala sunca za sve riječi spremljene

i što je ostalo

u ladice vremena

što meñu prsti zrnce pijeska

zidovima ne mjeriš obujam

leptirov prah

ne spajaš prostore plavetnilom

iskra mjesečev

sve će ostati u sobi zatvoreno u nemirnom računalu želja podložno mijenama začarano tajnama uzdrhtalog srca

ponovo oblačiš haljine na otvorenom dlanu isparava suza sada novom danu otvaraš sve prozore sva vrata produženog sna sva sunca poklanjaš sve nijeme riječi trenutka

soba se spušta spiralnim stubama do izvorišta dijeli se nestaje poništava i što je ostalo u otvorenom prostoru što meñu prstima zrnce pijeska leptirov prah iskra mjesečeva

Goran Hudec Na Griču Mirno i postojano, već gotovo tisuću godina nad bijelim Zagrebom diže se plemeniti Grič. Grič, zametak grada što se sa Sljemenom u zaleñu razmilio od Dugog Sela na istoku do Zaprešića na zapadu, te obujmivši u sebe nekad daleku Veliku Goricu, naslonio južnim bokom na Vukomeričke gorice. Grič, to je mjesto gdje će svakom Zagrepčancu, a siguran sam - i mnogim njegovim gostima - srce krenuti brže, a korak laganije. Ovdje se i tiše diše. Pedantan bi statističar zabilježio točno 13 raznih staza kojima se pješice može uspeti na Grič, a neka cjepidlaka bi još mogla ustvrditi da to nije točno jer se jedna od njih, ona od Popova tornja ka Tuškancu, koristi samo za napuštanje Griča. U dvoje, dakako. Možda ćete poslušati moj savjet i na Grič krenuti iz mravinjaka na uglu Ilice i Frankopanske. Lijevo biste mogli u Tuškanac, ali skrenite desno i zagrebite strmom stazom tu gdje su i Zagorkini junaci pjenili svoje konje. I evo vas za čas gore pod debelim hladom kestenova. Trenutak odmorite oči na zagrebačkim krovovima, a zatim produžite dalje. I tako, dok se pale prve plinske svjetiljke i topli suton svibanjskog predvečerja mami na ulice, možda će nepažljivom oku promaći neugledna figura što se upravo uspela na Grič. Gotovo svake večeri, nekako u ovo doba, on stigne do prve gričke klupe. Ali da ga predstavimo. Ispod pogrešno odabranog konfekcijskog broja sakoa ( više neodržavanog no pohabanog ), u majstorski zgužvanim hlačama sa davno, opravdano bi se bilo upitati da li ikad očišćenim cipelama, nalazi se Štef Cunjak. Štef na prvi pogled (a i na sve ostale) djeluje poprilično dodrlo, ali on je u stvari desetak godina mla-

ñi. Na ovu pogrešnu procjen kosa, što je u obilno prorijeñ porazbacana po glavi, a don obrazi. Štef Cunjak baš i nije ljub njenom smislu, jer s izuzetk sumnjam da je svratio drugd priraslu uz srce - odabrao sa ve Kustošije do Griča; smje panskoj, i već si tu, a i sjeo j tako lupati i da si makar ma je kondicija već odavno ero Večeras se Štef nadao da očekuju stari pajdaši. Gotov lijeva žamor, djeca su poput pe su bile okićene mladim m red bakica i djedica već imu put pauna poneki ponosni o ukus. Čak mu se i miris kest vim. Dok se vukao Gričem, trga, urednost okićenih straž Uske ulice, fasada izboranih njegovi omiljeni puti. I on se starački žurno upu zavoda i prebučna parka. Ćutila ga je dok se približ topline. To je on. Prošao je t svjestan njenog postojanja? toliki drugi prije njega, uost njemu, stvarno nije znala. N kim osjećajem dragosti, blis ga. Morala.

ñi. Na ovu pogrešnu procjenu donekle utječe i masna slijepljena kosa, što je u obilno prorijeñenim pramenovima potpuno bez reda porazbacana po glavi, a donekle možda upali, vječno neobrijani obrazi. Štef Cunjak baš i nije ljubitelj Griča, u onom intelektualno profinjenom smislu, jer s izuzetkom nekoliko uz srce me priraslih birtija, sumnjam da je svratio drugdje. Znam da je i ovu stazu - meni tako priraslu uz srce - odabrao samo zato jer je to najkraći put od njegove Kustošije do Griča; smjestiš se u jedanajsticu, siñeš na Frankopanskoj, i već si tu, a i sjeo je na klupu tek dok mu srce ne prestane tako lupati i da si makar malo povrati svoj presječeni dah. Štefova je kondicija već odavno erodirala od špricera. Večeras se Štef nadao da ga na starom mjestu, u toploj krčmi već očekuju stari pajdaši. Gotovo oporavljenog daha digne se i krene. S lijeva žamor, djeca su poput mlade ždrebadi ñipala igralištem. Klupe su bile okićene mladim majkama brižna pogled a tu i tamo, usred bakica i djedica već imunih na dječje nestašluke šepurio se poput pauna poneki ponosni otac. Previše dinamike i buke za Štefov ukus. Čak mu se i miris kestenova u cvatu učinio suviše nametljivim. Dok se vukao Gričem, Štef je izbjegavao gužvu Katarinskog trga, urednost okićenih stražara pred Dvercem, uvaženost Sabora. Uske ulice, fasada izboranih poput njegova lica, mirne i tihe, bile su njegovi omiljeni puti. I on se starački žurno uputi stazom izmeñu Hidrometeorološkog zavoda i prebučna parka. Ćutila ga je dok se približavao i osjeti kako je zapljusne neki val topline. To je on. Prošao je toliko puta pored nje ( da li je uopće svjestan njenog postojanja? ) , bez osvrtanja, bez zastanka. Kao i toliki drugi prije njega, uostalom. Šta ju je toliko privuklo baš k njemu, stvarno nije znala. Nije niti važno. tek, bila je ispunjena nekim osjećajem dragosti, bliskosti. Morala je pokušati ostati uz njega. Morala.

Bol. Kako to boli, to čupanje stoljetnih korijena. Hoće li uspjeti ... Za trenutak joj se smrači. Predah i zatim, skupivši svu snagu, pokuša ponovo. I opet bol, ali znala je, osjetila, da je sada slobodna. Nije bilo vremena, on je svojim starački opreznim korakom već odmicao. Osamljena, izbezumljena od bolova, kao žeravica su je pekli njeni iščupani izdanci. Priljubljena uz zidove krenula je za njim. Ovaj put ostat će uz njega. I čim se Štef našao u svojoj dobro znanoj uskoj ulici, umornih pogurenih zgrada, odmah se osjetio bolje. A one, čvrsto zbijene jedna uz drugu, da li iz opreza pred tko zna kojim zavojevačem, oronule, memljivih podruma, svojim su gluhim ušima osjećale sve bodrije Štefove korake. Dolje, u gradu meñu staklenim izlozima i nerazumljivom, preglasnom i predinamičnom mladeži, osjećao se kao stranac. tamo je mogao tek vegetirati. Ovdje, disao je svakom ćelijom svog organizma. Iznenada, spozna da se pred njom nalazi nepoznata prepreka. Zastala je. Bila je na uglu, a on je produžio dalje ulicom. Želi li, a tako je željela, ostati snjim morala je dalje a pred njom, vijeka šćućurena uz zid, poput ponora nepremostiva ulica. Zar sada odustati? Ne. kao da se zgrčila skupljajući snagu. Koncentracija. I osjeti nabujalu snagu, da li iz ljubavi prema njegovim dubokim očima, i otisnu se. Bio je to tako stran osjećaj, neobičan, zamoran, neugodan. I jedva je dočekala ponovni dodir žbuke, opeke, zida. Stisnula se uz taj trošni kućerak poput davljenika. Žmirnu. Morala je predahnuti, samo još koji trenutak. Štef se Cunjak večeras osjećao posebno dobro. Ne, nije to bila samo ona dobro poznata atmosfera Griča. Nešto ga je posebno razgalilo. Možda topla majska večer, možda upravo raspupani bršljan čiji su nježno zeleni listiući činili neobičan kontrast s bijelim, mjeti,ično obijene žbuke, zidom. Možda i nešto sasvim drugo. Zamijetio je Štef i nedavno obojenu željeznu ogradu i kosa žuta kljuna i crvotočinom prošarani dovratak. I plinske svjetiljke što su žmirkale

poput krijesnica, uzaludno s Tek, stigao je. Uñe kroz d šankerici, smjesti se za stol kom. Čekala ga je, možda i nes značilo za nju? Bio je nervozan. Ne, nije kiseli miris lošeg vina. I dru Ali ipak, osjećao je da nešto se s nekim smiješnim izgov ikom bilo stalo, vidio je to o nuo. Vani, noć je bila čista, zv je bilo zagušljivo, previše lj pomisli. Vraćao se kući, polaganij se koji zid, teško i umorno, vave ogrebotine na dlanovim pomiješan s odavno ispranim Slijedila ga je, sada već is takva puta. A on je uzmicao ja, ali i sve odlučnija. Štef je stvarno previše po ma, ta luda sjena stalno, stal Zamagljenom pogledu dobr čena. Osjeti se nelagodno, k ramena i krene brže. Shvatila je: odlazio je. Ne tom ulicom. Zašto? Zar je n dok su odjeci Štefovih korak noge šljunkovitim stazama p

poput krijesnica, uzaludno se boreći sa posljednjim zracima Sunca. Tek, stigao je. Uñe kroz dobro znana vrata, kimnu preutegnutoj šankerici, smjesti se za stol prekriven predugo neopranim stolnjakom. Čekala ga je, možda i nesvjesna tog pojma. Jer, što je vrijeme značilo za nju? Bio je nervozan. Ne, nije Štefa smetao suviše gust dim cigareta, kiseli miris lošeg vina. I društvo je bilo tu, svi njegovi stari pajdaši. Ali ipak, osjećao je da nešto nije u redu, morao je izaći van. Oprosti se s nekim smiješnim izgovorom - nitko mu nije vjerovao niti je ikom bilo stalo, vidio je to odmah, ogrnuo se svojim sakoom i krenuo. Vani, noć je bila čista, zvjezdana. Odmah se osjeti bolje. Suviše je bilo zagušljivo, previše ljudi, premalo prostora. Možda i to vino, pomisli. Vraćao se kući, polaganije, lelujava koraka. Tu i tamo oslonio bi se koji zid, teško i umorno, a žbuka bi ostavila duge, ponegdje krvave ogrebotine na dlanovima. poliže dlan, osjeti slatkasti okus krvi pomiješan s odavno ispranim krečom žbuke. Produži. Slijedila ga je, sada već iskusnija i bolje pripremljena za teškoće takva puta. A on je uzmicao, teturao, odlazio. Bila je sve iscrpljenija, ali i sve odlučnija. Štef je stvarno previše popio večeras. Ružne uspomene u mislima, ta luda sjena stalno, stalno tri koraka duga, mučnina u želucu. Zamagljenom pogledu dobro poznata ulica odjednom postane skučena. Osjeti se nelagodno, kao da ga netko slijedi, osvrne se preko ramena i krene brže. Shvatila je: odlazio je. Nesigurni koraci šuplje su odjekivali pustom ulicom. Zašto? Zar je negdje pogriješila? Zastade za trenutak dok su odjeci Štefovih koraka promijenili zvuk kad je počeo vući noge šljunkovitim stazama parka.

Osjetila je da ga gubi, očaj ju je svu obuzeo. I kriknu. Bezglasno, iz sve snage, na jedini način kako je znala, zasvijetlivši punim sjajem. ... Na obližnjoj klupi jedan par razmakne zagrljaj. "S ovom svjetiljkom stvarno nešto ne štima. Trebalo bi joj bolje podesiti dotok plina." "Vidiš da je opet sve u redu." Nježno se stisnu uz njega. "Tiše!" I stopi im se dah.

Meko, nježno, izgublje tebe. Ti me gledaš prazno, moru figura oko tebe. Moji njeni. Želim da se sretnemo jetu koji neće biti smrtno b se raña. Stvaram taj svijet z Svira neka davno zabo jutro. Zrake sunca oplakuju je iluzija. Zagrebačko pred u daljini. Mi sanjamo kame odlaze i zvijezde, beskrajne sanjamo sreću koje nema. M beskrajnim obzorima. To je znajemo i volimo. Dodirni umrijet ću bez tebe. Hajde uredu, ne boj se, ja sam tu. tvoj parfem, miris tvoje ko obožavam te. Moramo krenuti, hajde poljupca. Ponovo se osjeća lje. Moramo se vratiti u stv šu iluziju. Moramo dalje, p pogledom iz daljine, tvoje stvo u mojim očima blijedi Okrećem glavu prema svoj zim. Vjetar će zamesti naše jali.

Matija Jakšeković Ljubavnici... Meko, nježno, izgubljeno, lice i strah u očima od svijeta oko tebe. Ti me gledaš prazno, beznačajno, kao još jednu figuru u moru figura oko tebe. Moji pogledi prema tebi su čežnjom ispunjeni. Želim da se sretnemo negdje drugdje, u nekom novom svijetu koji neće biti smrtno bolestan. U svijetu koji ne umire, nego se raña. Stvaram taj svijet za tebe i mene. Potraži me tamo. Svira neka davno zaboravljena melodija, čaša vina, ti, ja i jutro. Zrake sunca oplakuju tvoje obraze, ništa nije stvarno, sve je iluzija. Zagrebačko predgrañe, tišina, tek pokoji zvuk tramvaja u daljini. Mi sanjamo kamene ulice, zrake sunca, brodove koji odlaze i zvijezde, beskrajne zvijezde nekih drugih svjetova. Mi sanjamo sreću koje nema. Mi smo jedno, duše nam se stapaju na beskrajnim obzorima. To je svijet koji poznajemo, svijet koji poznajemo i volimo. Dodirni me, dodirni me ponovno i ne puštaj, umrijet ću bez tebe. Hajde dodirni me i prepusti se, sve će biti uredu, ne boj se, ja sam tu. Miris tvoje kose me dovodi do ludila, tvoj parfem, miris tvoje kože. Tvoj miris prolazi kroz tiho jutro, obožavam te. Moramo krenuti, hajde probudi se. Probudi se zbog moga poljupca. Ponovo se osjeća teški miris ovoga grada, moramo dalje. Moramo se vratiti u stvarne, sive svjetove i napustiti ovu našu iluziju. Moramo dalje, ponovno se razdvajamo. Pratim te još pogledom iz daljine, tvoje kretnje, tvoje nježne korake. Veličanstvo u mojim očima blijedi kako se ti udaljavaš. Okrećem glavu prema svojoj stvarnosti. Duboko udahnem i odlazim. Vjetar će zamesti naše tragove kao da nikada nisu ni postojali.

Bogdanka Jovanov - Stojanovski

naslikaj me već jednom smešaj odgovarajuću boju pazi na količinu odmeri pravu nijansu proceni svetlo i naslikaj me nije važan potez gustoća boje nevažna je i tehnika pazi samo na senku tuge da se ne pojavi u mojim očima premeri svaki pregib svako mesto dodira drhtaj moj pogled osmeh i počni nacrtaj me... odbaci valere zdrobi formu neka je pogrešna poza ali… naslikaj me već jednom tvojim me očima ionako niko drugi neće gledati

1458

Mrmori

Uspavani

Još toplom

Brodica s

Razmišl

Dvije b

Jedn

Ponovo s

Jer jedino

Antonija Željka Kahlik

1458 KAO BRODICE

Mrmori more, mrmori tiho, Uspavani vali lagano se njišu. Sjedimo na kamenu Još toplom od večernjeg sunca. Brodica se neprimjetno pomiče Prema nama, od nas Stalno putem istim. Razmišljam kako smo ti i ja Dvije brodice koje stalno Jedna drugoj prilaze, Ponovo se vraćaju svome vezu Jer jedino tako mogu se voljeti.

18. 02. 2009.

1623

JASTUCI MOJI

Jastuci moji pamte miris ljubavi I strast poljubaca. Skrivaju svaki trag postojanja Od pogleda znatiželjnih.

Čekam Te Čekam Te da me osvojiš

čekam Tvoju L da me ispuni

Na njima naši će zagrljaji utonuti

da donese obil

U tišinu postojanja jer

u svaki dio mo

Postojimo tek kao titraj jutarnjeg daha, Malena zraka u tami htijenja Što ista vrata želja osvijetli Na bjelini mojih jastuka.

Čekam da me nježnošću

koja me okrep

i čini osjetljivo 03. 08. 2009.

i za sve što mi

Čekam Tvoj z u mom srcu

13. 9. 2000.

Ljiljana Katić

Čekam Te Čekam Te da me osvojiš čekam Tvoju Ljubav da me ispuni da donese obilje sebe u svaki dio mog bića

Čekam da me zadiviš nježnošću koja me okrepljuje i čini osjetljivom za drugog i za sve što mi daruješ

Čekam Tvoj zahvat u mom srcu

13. 9. 2000.

More Ima te

Gledam ti puninu što joj ni moja šak ni provalija zema ništa oduzeti ne m

Svaki dan te ima utkan u vrijeme isprepleten mislima dok osjećaje budiš

Punina koja mreš i hucima naleta postojano nebo od prima i daje osluškuje

čežnje ispunjaš

Svaka noć te poznaje znanac si snovima i prijatelj zvijezdama

U svim licima og kao tajna što otajenjem diše glazbom obojana srcem grijana bistra

brat tišini dok mirom daruješ

Svakom dobu si bliz bliskošću hraniš postojanje toplinom bojiš cvrkut

Nezasitnog pogle tvoju dubinu valima prebirem od punine primam i samo dok je daje njoj pripadam živim

zaštitom čuvaš srce da te preobražava

23. 4. 2011.

More Gledam ti puninu što joj ni moja šaka ni provalija zemaljska ništa oduzeti ne mogu Punina koja mreškanjem i hucima naleta postojano nebo odsijava prima i daje osluškuje U svim licima ogledana kao tajna što otajenjem diše glazbom obojana srcem grijana bistra Nezasitnog pogleda tvoju dubinu valima prebirem od punine primam i samo dok je dajem njoj pripadam živim 20. 3. 2011.

Brineš Srce mi puniš sobom mirisom svoje nježnosti ostavljaš tragove kao pjev ptice nebom

Ruku prepunih darova

Osluškujem

Osluškujem otkucaje vlastitog i odjek izvanjskog ali sama unutrašnj pronalazak mira i u najdubljim sloje a tako lako ispliva

za mene svoje dijete daruješ sve što sam sa čime dolazim u doticaj

Brineš da ne ostanem sama

Osluškujem čežnju površine da dubinama nato primajući vječnos koja galopirajuće daruje ga mudrošć toplinom

3. 7. 2000.

Osluškujem razastirući svjetlos i najtamniji zakuta osloboñena straha nemira i buke upravljam pogled nebu 6. 2. 2011.

Osluškujem Osluškujem otkucaje vlastitog srca i odjek izvanjskog u njemu ali sama unutrašnjost me iznenañuje pronalazak mira i tišine u najdubljim slojevima a tako lako isplivam na površinu Osluškujem čežnju površine da dubinama natopljena bude primajući vječnost koja galopirajuće vrijeme zaustavlja daruje ga mudrošću toplinom Osluškujem razastirući svjetlosti i najtamniji zakutak osloboñena straha nemira i buke upravljam pogled nebu 6. 2. 2011.

Primam te u srce

Vrata budućn

U daru čežnja me otkrivam sebe put svoj

Naslućujem ti korake Ljubavi kao kad dlanom dodirujem nježnost kože osluškujem spokoj punine udišem rascvjetali cvrkut Iščekujem tvoj šapat Ljubavi dok blizinom najavljuješ bliskost glasa mekog podatnost riječima dobra radost pjesme ustrajne Primam te u srce

To Tvoj je smjero mojim koracima Krila kojim plovi vjetrom uzdignut Oblaci koji mi ne ljepotom crtaju Bujice koje ruše b strahovima podig Mora koja pune presahla korita ži Tonovi kojima tiš puni nemirna njed Postaje na putu d

Ljubavi da njime oblikuješ lice sobom rasvijetliš osmijeh puštajući vlastitoj vatri da se pali iznova

Oči u čijim zjena prepoznajem sebe Svjetlo čija toplin raduje moje srce i vodi u nebo

31. 12. 2010. 25. 7. 2003

Vrata budućnosti U daru čežnja meni otkrivam sebe put svoj To Tvoj je smjerokaz mojim koracima Krila kojim plovim vjetrom uzdignuta Oblaci koji mi nebo ljepotom crtaju Bujice koje ruše brane strahovima podignute Mora koja pune presahla korita života Tonovi kojima tišina puni nemirna njedra Postaje na putu do vječnosti Oči u čijim zjenama prepoznajem sebe Svjetlo čija toplina raduje moje srce i vodi u nebo 25. 7. 2003

Darujem Ti

Moja si puni

Darujem Ti čežnju ovu užarenu

Ja sam tek list na

što vremenom zahvaća žarom

po čijem treptaju

sve više mene više

Ja sam tek kaplja

dok me u žar sami

u kojoj se sunce o

ne ižari

Ja sam tek zrno z

koje korijenu dop Darujem Ti muku ovu bučnu

Ja sam tek ton tiš

što strahom razbija cjelovitost

kojim pjesma duš

mene u meni guši dah po izdah

A Ti si Bože vjeta

savija nemirom

po kojem treperim Ti si Bože sunce

Darujem Ti sebe takvu

od kojeg upijam s

manjkavu djelomično

Ti si plodno tlo

rastrzanu okom tamnu

koje životu život

da žarom zapališ udah

Ti si pjesma duše

daruješ me sobom

koja je ispunja čit

26. 2. 2011.

4. 4. 2003.

Moja si punina Ja sam tek list na vjetru po čijem treptaju vidiš ga Ja sam tek kaplja kiše u kojoj se sunce ogleda Ja sam tek zrno zemlje koje korijenu dopušta razvijanje Ja sam tek ton tišine kojim pjesma duše počinje

A Ti si Bože vjetar po kojem treperim svaki dan Ti si Bože sunce od kojeg upijam svjetlo Ti si plodno tlo koje životu život daje Ti si pjesma duše koja je ispunja čitavu

4. 4. 2003.

Jesi li Poželim Jesi li bio u današnjem naletu vjetra što je srce provjetrilo onim poznatim okusom za kojim toliko čezne ne znajući njegove dolaske ali ih svednevice očekujuć

Poželim ispisati p koju još nijedno

Poželim od nje sa onaj nepresušni.

Poželim da svaka

bude samo lijek o Jesi li ubrzao srce otkucajima svoga darovao mu pjesmu krilima podižuću rastom obasjanu tišinom okrepljenu nadom toplu

Da svaka žeñ srca utoli samo jedan

samo jedan gutlja Poželi srce moje

istkati ćilim za sv

I za sve njihove s za svaku suzu da

Jesi li hrabrošću osnažen odlučio izboriti se za najveću dragocjenost dok se obilje malih nudi uzima dane ostavlja pustoš koja nisi ti 22. 1. 2011.

Poželim povratiti i nestašne igre .

Htjela bih da se li od grimase bola

pretvore u onaj di

sretnih dogañanj

onih svakodnevni

Sadija Klotz

Poželim Poželim ispisati pjesmu koju još nijedno biće napisalo nije, Poželim od nje sagraditi izvor čisti , onaj nepresušni. Poželim da svaka kap sa izvora bude samo lijek onima što treba, Da svaka žeñ srca i duše utoli samo jedan pogled , samo jedan gutljaj . Poželi srce moje izmiriti sve grube riječi , istkati ćilim za sve ljude I za sve njihove sakupljene tuge, za svaku suzu da osmjeh izroni, Poželim povratiti onaj tren sreće i nestašne igre . Htjela bih da se lica izobličena od grimase bola nanovo pretvore u onaj divan mozaik sretnih dogañanja, onih svakodnevnih očekivanja,

bez straha i briga... Eh, kad bi ove moje ruke imale moć da zagrle čitav svijet

Oblac

A duša moja znala skladati riječi mira , ljubavi harmonije.

Oblaci s spustili

Eh kad bi svijet manje trčao za slavom i moći

i hodaju

Kad bi znao svakog dana

po ulici

pozdraviti prvu rosu ,

subotičk

u osmjehu djeteta

preskak

pronaći sreću,

s cigle n

i u onoj tihoj noći.

koje su

u blatu p Poželim izliti rijeku da ko mehlem pokrije, umota u ruke svoje nježne

Stavio s

sve ožiljke i boljke

do prozo

svjetskim ništavilom spravljene.

zamaglj

Poželim a nemam moći.

brišući g

Ne znaju riječi moje izvor napraviti

rukavim

A ja sam samo izgubljena ,

sedeo sa

skoro izumrli idealist koji još

i na ulic

Voli ljude i grli i njihove mane ,

želeo sa

Njihovo svjetlo i njihove tame.

kao dete

nešto da

Ivan Korponai I

Oblaci su se spustili Oblaci su se spustili na zemlju i hodaju po ulici blatnjavoj subotičkoj… preskakujući s cigle na ciglu koje su bile u blatu postavljene.

Stavio sam stolicu do prozora zamagljenog, brišući ga rukavima, sedeo sam i na ulicu gledao, želeo sam i ja kao dete nešto da vidim…

Osećao sam se

Kos

kao da mi je vetar misli moje ukrao,

Imam na sebi crno odij samta. Nešto sam mršaviji, sam ja umjetnik. Stojim isp ekranu iza nas piše moje im brava. Kosta, Kosta!! Netk e to si stvarno nisam mislio bom? Molim? Da se probu Otvaram oči, totalno ut Usta su mi poluotvorena, s ispod obraza na kojem sam ran. Potpuno sam zbunjen. ostao na poslu i zaspao za s sam zadnje vrijeme težio. I htio. Ali po redu. Htio bih uredno staviti n dogañalo u mom životu. M ješio. Sad kad razmišljam o jer sam htio ući u Povijest. četrdesetima, osjetio je da s ni lijek, ni dijete, čak niti je pisca u meni kako je vrijem spavao i nitko nije mislio d Nekako sam prvo počeo huju ego, što mi je kroničn

i sakrio ih negde u oblake koji su se spustili na zemlju i po ulici mojoj sada hodaju…

17. 07. 2011

Ksenija Kušec

Kostina kratka priča Imam na sebi crno odijelo, ne, nije crno, tamnoplavo je, od samta. Nešto sam mršaviji, što je dobro. Nemam kravatu, ipak sam ja umjetnik. Stojim ispred voditelja svečanosti, a na velikom ekranu iza nas piše moje ime, publika oduševljeno plješće i odobrava. Kosta, Kosta!! Netko me zove, gle, čak znaju i moje ime, e to si stvarno nisam mislio! Kosta, probudi se, ajde, šta je s tobom? Molim? Da se probudim? Ko? Gdje sam? Otvaram oči, totalno utrnut vrat ne može nositi moju glavu. Usta su mi poluotvorena, slina je napravila jezerce na papirima ispod obraza na kojem sam bio naslonjen. Prvo što vidim je ekran. Potpuno sam zbunjen. Je li i ovo dio sna? Izgleda da sam ostao na poslu i zaspao za stolom, ali ovo što vidim je ono čemu sam zadnje vrijeme težio. Ipak, nije baš do kraja ispalo kako sam htio. Ali po redu. Htio bih uredno staviti na papir sve što se u zadnje vrijeme dogañalo u mom životu. Možda uspijem shvatiti gdje sam pogriješio. Sad kad razmišljam o tome, ti su se dogañaji počeli nizati jer sam htio ući u Povijest. Moj ego je osjetio da sam u kriznim četrdesetima, osjetio je da se ništa neće zvati po meni, ni zgrada, ni lijek, ni dijete, čak niti jelo. Tako da je biološki sat podsjetio pisca u meni kako je vrijeme da se probudi. Do tog trena mirno je spavao i nitko nije mislio da bi se ikada trebao probuditi. Nekako sam prvo počeo pisati blog. Komentari drugih napuhuju ego, što mi je kronično nedostajalo, a dobro mi je zvučala i

titula 'autor bloga'. Pisao sam uglavnom na poslu. Dosada mi je postala svakodnevni drug, a jednom kad se udomaćila, više nikad nije otišla. Čim bih ušao ujutro u ured, već je bila tamo. A od njene blizine užasno mi se spava. Sam posao mi nekad davno nije bio dosadan. Daleko od toga. U početku sam bio ambiciozan, sa sestrom sam pokrenuo zajedničku firmu koja se bavi pravljenjem omota za cd-ove i organiziranjem rock-koncerata. Krenuo sam punog srca. Svi ti šašavi rokeri, ta muzika koju sam obožavao. S vremenom se sve ipak svelo na lovu. Na žicanje love. Na utjerivanje love. Na vječni manjak i nedostatak love. A moja je sestra postala prava zločesta menadžerica. Umjesto traperica, počela je nositi kostime i štikle. Počela je i farbati kosu. Više ne izgleda divlje i rokerski. Totalno je sreñena. To je možda bolje za utjerivanje love, jer zapravo izgleda zastrašujuće. Svi ti slojevi pudera, nakvarcana koža, tone šminke, a gdje je ona zapravo? Zbog svega toga, u zadnje vrijeme sam se počeo osjećati kao tinejdžer koji nije napravio zadaću, samo ne zna točno koju. Sve sam više glumatao da radim, a kad mi je to uspjelo, počeo sam pisati taj blog. Proučio sam dosta tuñih, i vidio da ima pravih ljudi, zanimljivih, ludih. Neke sam svakodnevno čitao i jedva čekao da napišu novi post. Jednom sam i ja počeo. Moj blog se zvao 'Pokušaj jednog zgubidana da dosegne besmrtnost'. Bio sam ponosan na taj naslov. Uvijek sam mogao stisnuti tipku i vratiti se na dokument koji je dio posla. Sestra to ne bi primijetila. To rade i ostali zaposlenici u firmi, samo oni igraju pasijans i mine. Na blogu sam mogao istresti svu žalost za divotom onog života u kojem smo imali bend, u kojem je moja sestra s dugom kuštravom kosom izvikivala prekrasne vokale, a ja divljački lupao po bubnjevima u gara-

ži za probe. To je bilo ludo demo. Žalio sam za tim živ to vrijeme. To su nekadašn ri ili referenti. Što ih ne čin mentare 'piši još' ili 'divno, su mi oni više pisali, imao umalo uhvatila jer sam pre brzo sam se izvukao, a pos rekla. Umjesto da tu piskar opet morao skrušeno gleda kriv za tko zna što. U čeprkanju po nepregle do nekakvog oglasa. To je dnevnog lista. Kratka priča mogao biti moj sljedeći ko vijesti. Prestar sam za obilaženj alnim. Pisati doma, skriven lom, pobijediti, kupiti te no najmaterijalniji artefakt, im je još bila i sestra. S tom ob da me pusti na miru, da sam uspravnih leña i reći da sam je važna samo lova. A doka Postojao je još jedan pr ri. Znam to i volio bih se m imaju bar mrvicu te sposob koji dijelim s bakom, ušulj probudi, moram trpjeti njen boljim starim vremenima, m

ži za probe. To je bilo ludo, imali smo i par gaža, a snimili smo i demo. Žalio sam za tim životom, a to su čitali ljudi koji žale isto to vrijeme. To su nekadašnja sretna djeca koja su postala direktori ili referenti. Što ih ne čini sretnima. Počeli su mi ostavljati komentare 'piši još' ili 'divno, i ja tako mislim' ili slične stvari. Što su mi oni više pisali, imao sam više inspiracije. Jednom me sestra umalo uhvatila jer sam prekasno shvatio da mi gleda u ekran. No, brzo sam se izvukao, a poslije sam bio oprezniji. Znam što bi mi rekla. Umjesto da tu piskaraš, brini se više za posao. A ja bih opet morao skrušeno gledati u pod. I osjećati se kao tinejdžer kriv za tko zna što. U čeprkanju po nepreglednom smeću informacija, došao sam do nekakvog oglasa. To je bio natječaj za kratku priču jednog dnevnog lista. Kratka priča? Proguglao sam malo i vidio da bi to mogao biti moj sljedeći korak u napredovanju prema portalu povijesti. Prestar sam za obilaženje izdavača, zato mi se ovo učinilo idealnim. Pisati doma, skriven od svijeta, poslati na natječaj mailom, pobijediti, kupiti te novine i imati u rukama to. Imati čvrst, najmaterijalniji artefakt, imati ulaznicu za ostavljanje traga. A tu je još bila i sestra. S tom objavljenom pričom mogao bih joj reći da me pusti na miru, da sam pisac. Mogao bih joj pogledati u oči uspravnih leña i reći da sam kreativac, a ne neki direktor kojem je važna samo lova. A dokaz bih uokvirio da vječno visi na zidu. Postojao je još jedan problem. Nikako nisam tip koji se laktari. Znam to i volio bih se malo znati laktariti. Svi moji prijatelji imaju bar mrvicu te sposobnosti, a ja nimalo. Evo, živim u stanu koji dijelim s bakom, ušuljavam se kasno navečer da se ona ne probudi, moram trpjeti njene lamentacije o politici i nepravdi i o boljim starim vremenima, moram joj usisavati, donositi mlijeko i

slušati muziku na slušalice. Moram nositi šlape, ili ako nakratko ulazim u stan, na cipele navlačiti platnene nazuvke da s gumenim ñonovima ne oštetim parket. Ne mogu dovoditi cure, ni prijatelje, a tulume mogu samo sanjati. Da se malo više znam laktariti, mogao sam bar imati stan i auto. Ali to je od mene toliko daleko da je postalo potpuno neostvarivo. Ja sam tip koji se ne može gurati ni u redu na blagajni, a nikad, ali baš nikad nisam uspio dobiti besplatnu kolu koja bi se dijelila na štandovima za vrijeme političkih kampanja. Uvijek bih čekao red i ne bih dobio ništa. Stalno sam mislio na kratku priču. Činilo mi se da je to jedini trenutni izazov kojemu moram odgovoriti. Vidio sam na Internetu svakakve savjete o pisanju, a najvažniji je bio pisati, pisati, pisati. Svaki dan. Tako ćete steći iskustvo, ukus, mjeru i vještinu. Imao sam dovoljno discipline i zaista sam pisao svaki dan. Konačno, to što sam jednom uspio smršavjeti preko 40 kila, i to dokazuje da sam discipliniran. Izmeñu ostalog, otišao sam i na radionicu kreativnog pisanja. Bio sam sretan da sam si to uspio priuštiti. Da sam novac trošio na cigarete, ne bih to mogao. Izračunao sam da je to točno taj novac. Inače za taj višak kupujem albume i to na vinilu. Zahvalan sam svojim roditeljima. Zbog njih ne pušim, a počeo sam još kao mladac. Oni su bili jednostavni: ako ne propušiš, dobivat ćeš dvostruki džeparac. Tko na to ne bi pristao? Možda samo današnja dječurlija koja za dvije petice u školi dobiva i-čuda iz tvornice jabuka. Tada, u doba sretne djece, takva se stvar nije mogla odbiti. I zato sada imam svaki mjesec novac za dušu. I naravno, zdrava pluća. Na radionici sam sreo svakakve svatove. Bilo je tu nadobudnih koji su mislili da će postati planetarno popularni pisci čim zakorače u prostoriju. Bilo je dragih, čudnih, namčorastih, tužnih, smiješnih, ludih, zlih, lijenih, radišnih, divnih, ogavnih, pa i nor-

malnih. Ja se ubrajam u on rine i začudo, nasmijavao p uratke bliskim prijateljima. sam počeo još ozbiljnije ra sam slati priče na natječaje no kuda. Natječaj za knjige je bio prihvatljivo. Ipak, na botom ima književni prilog sam. Na listi poslanih priča m uvijek napravio kad sam st web-stranice tih dnevnih no no bih pogledao je li moja pa onda uvijek s leptirom u vu. Nije. Tek nakon toga p priče, jer ta sam imena zna je bio bogatiji za sve člano istu ideju kao i ja. Nahranit je bilo više konkurenata. Pi Slao sam priče svaki dan. P šutjela jer je valjda mislila Računao sam na količinu. I mogla spasiti. Izračunao sa dan, da bih uspio doći na li sve druge. Želio sam vidjet Bez uljeza. Vjerojatnost da bi zaobiñena. Ne bi bilo vje vjerojatnost 100 posto i zov tetu i bio sam siguran u rač jednu svoju staru fotografij

malnih. Ja se ubrajam u one radišne. Donosio sam svoje umotvorine i začudo, nasmijavao polaznike. Počeo sam čitati te svoje uratke bliskim prijateljima. I njih sam nasmijavao. Zbog toga sam počeo još ozbiljnije razmišljati o objavljivanju priče. Počeo sam slati priče na natječaje, i to po dvije tjedno. Nije mi bilo bitno kuda. Natječaj za knjige, novine, elektronske časopise, sve mi je bio prihvatljivo. Ipak, nakačio sam se na jedan dnevni list. Subotom ima književni prilog. Ako mi tu priča osvane, na konju sam. Na listi poslanih priča moje je ime bilo najčešće. Prvo što sam uvijek napravio kad sam stizao na posao, bilo je provjeravanje web-stranice tih dnevnih novina. U rubrici za kratku priču, obično bih pogledao je li moja priča uopće došla na popis pristiglih, pa onda uvijek s leptirom u trbuhu je li možda odabrana za objavu. Nije. Tek nakon toga pogledao bih tko je sve poslao nove priče, jer ta sam imena znao gotovo napamet. Odnedavno, popis je bio bogatiji za sve članove one radionice. I oni su valjda imali istu ideju kao i ja. Nahraniti ego. S time nisam bio zadovoljan jer je bilo više konkurenata. Pisao sam još brže i još bjesomučnije. Slao sam priče svaki dan. Pisao sam do duboko u noć, a sestra je šutjela jer je valjda mislila da sam ostajao raditi prekovremeno. Računao sam na količinu. I kvalitetu, naravno. Ipak, količina me mogla spasiti. Izračunao sam da ako bih slao po sedam priča na dan, da bih uspio doći na listu poslanih priča i to tako da istisnem sve druge. Želio sam vidjeti popis priča koje bi sve bile moje. Bez uljeza. Vjerojatnost da od svih odaberu jednu za objavu bila bi zaobiñena. Ne bi bilo vjerojatnosti. Jedan kroz jedan, a tada je vjerojatnost 100 posto i zove se izvjesnost. To sam učio na fakultetu i bio sam siguran u računicu. Pisao sam. Slao sam. Imam jednu svoju staru fotografiju koju sam morao poslati skupa s pri-

čom, a na njoj sam dvadeset i pet godina mlañi. Kilaža je ista ali ne i izraz lica. Tada sam još svirao u podrumu i bio sretan i tup. Nisam znao što me čeka i ta se naivnost itekako vidi na licu. Dani su prolazili, glumio sam sestri da puno radim, a kolegama na poslu da igram igrice. Da ne pomisle da sam lud. I tako sam te večeri ostao do kasno i zaspao na radnom stolu ispred kompjutera. Sestra je bila ta koja je vikala moje ime da me probudi. A na ekranu moja davno priželjkivana slika: Priče pristigle na natječaj: Kosta F.: Moj pas Kosta F.: Kako sam pobijedio demone Kosta F.: Crna rijeka Kosta F.: ðurña Kosta F.: Izidora i nogometna lopta I tako dalje do broja 85. Računica mi je do ovog mjesta bila točna. Sve sam ih istisnuo. Pobjednička pak priča koju će objaviti, kao i mnogo puta prije, nije bila na popisu, bila je djelo nekog drugog autora i imala je naslov 'Nemam sreće'.

Dragi brate!

Dugo sam ti htio ovo s uspio. Ispričat ću ti po redu lje shvatim. Prošlu zimu, u naš cirk če bijelog sibirskog tigra. M kom moćniku da je ustrijel kao i ljudsku. Preko zime n sjećanje tigrova, da ne zabo sam imao dosta slobodnog ruke umotanu u šarenu dek sam ga hraniti na bočicu, s za kolače i to zapisivati u t četku svaki tjedan na pregl je od mene pravog taticu, o ga u prikolicu gdje stanujem vanju, govoru tijela. Uživa tako rijedak bijeli tigar, sad jem krevetu i spavao. Kad dale opasno, ali životinja je ogrebe više nego što je doz njegovom napretku, a često s tigrom u rukama. Poslao sjećaš se? Raspisali su i na ime, pa su mu dali neko glu sam ga zvao samo tigre, do

Dragi brate! Dugo sam ti htio ovo sve napisati i poslati, ali tek sam sada uspio. Ispričat ću ti po redu kako se i meni dogañalo. Možda bolje shvatim. Prošlu zimu, u naš cirkus Kara-Deniz, dopremili su mladunče bijelog sibirskog tigra. Majku su kako sam čuo, namjestili nekom moćniku da je ustrijeli. Ovakvu bebu trebalo je njegovati kao i ljudsku. Preko zime nemam puno raditi, samo održavam sjećanje tigrova, da ne zaborave baš sve što sam ih naučio. Zato sam imao dosta slobodnog vremena. Gurnuli su mi tu macu u ruke umotanu u šarenu dekicu. Nije još bio ni progledao. Trebao sam ga hraniti na bočicu, svako jutro vagati na elektronskoj vagi za kolače i to zapisivati u tabelu. Nosio sam ga veterinaru u početku svaki tjedan na pregled, a kasnije rjeñe. Taj tigrić napravio je od mene pravog taticu, odmah sam ga ludo zavolio. Uzeo sam ga u prikolicu gdje stanujem, mazio se s njim, igrao, učio ga hrvanju, govoru tijela. Uživao sam. Tigar kojeg se svi boje, i to tako rijedak bijeli tigar, sad već velika životinja, bio je tu u mojem krevetu i spavao. Kad je malo narastao igre su možda izgledale opasno, ali životinja je uvijek pazila da me ne ugrize ili ne ogrebe više nego što je dozvoljeno. Novine su stalno pisale o njegovom napretku, a često je bila objavljivana i moja fotografija s tigrom u rukama. Poslao sam vam dosta tih članaka u pismima, sjećaš se? Raspisali su i natječaj kako bi mu čitatelji izabrali ime, pa su mu dali neko glupo ime po liku iz diznijevih crtića. Ja sam ga zvao samo tigre, doñi. Nisam znao kako bi drukčije.

Pred mjesec dana, ujutro, zazvonio mi je onaj mobitel koji je rezerviran samo za vas. Ako mi želite javiti nešto hitno. Od Minhena do Zagreba radije sam putovao vlakom jer sam tako imao više vremena za prebacivanje na obiteljski jezik, način, sve. Uz žalost za tobom brate, osjećao sam i sreću što ću vidjeti obitelj. Kad sam ušao u naše dvorište, miris me gotovo oborio s nogu. Pokušao sam odgonetnuti je li to cimet, vlaga zemlje, šimšir, mokraća, ili sve to skupa. Grlio sam se s majkom, ocem, mlañim bratom, sestrama. Plakali smo za tobom cijelu večer. Sutradan ujutro, dok mi je majka pripremala kavu, gledao sam kroz naš prizemni prozor i vidio u dvorištu djecu kako se igraju kao što smo se nekad i mi. Divno nam je bilo tu. Sve je nekako obično. Nitko ne bi mogao napraviti takvo dvorište namjerno. Sjećaš li se ljuljački i tobogana, pješčanika? Ona fontana bez vode bila nam je ring za borbe. A koliko se košarkaških utakmica odigralo na onom malom igralištu sa sklepanim košem od kante za vodu? Jednom sam jako uganuo gležanj skačući s betonskog stola za ping-pong. Ti si mogao skakati najdalje od svih, imao si zbilja duge noge! A šupe koje su nas vječno privlačile da se penjemo na njih? Nismo mogli imati bolje mjesto za djetinjstvo. I sad kao i nekad, djeca iz obližnjih kuća i ulica provode ovdje sve vrijeme koje mogu ili smiju. Pamtiš li i ti kako su nam roditelji pokušavali spriječiti ove ili one igre, s ovim ili s onim djetetom, ulaženje u skrivene kutke parka? Ali kako zabraniti penjanje na drvo koje je izraslo samo zato da se djeca na njega penju? Kako im reći da se ne smiju igrati s nekim zato što je Srbin, Rom ili Židov? A izgleda da je nama netko namjerno napravio čušpajz. Sjećaš li se onih kosookih, svi smo ih zvali Kinezi, a bili su zapravo iz Kambodže. U ovom su se dvorištu jednakost i

bratstvo provodili u praksi. Moja najdraža igra. Na onoj jedinoj šupi ko brzinu. Penjali smo se po iz spora, jer je uvijek pazila n put proglasio najbržom. Im provjeravati. Sad kad se tog o. Samo sam zapamtio izra jetko kad dobivao. Mi osm i sam. Bili smo Romi, s mn drugima. Roditeljsko nasto mnogo, jer zajedno smo se Hej, a roñendani? Točn nije je što proslava nije bila igranja. Majka slavljenika da se lako drže u ruci, i odn bio je dijeljenje. To je uvije redu. Tako je bilo i onaj pu Dok je dijelila kolače, njen dva svakome. Bilo je još sa šao na red. Trebalo je ostav dala meni jedan. Hana mi Hani. Hana mi da sva tri i o Sitni ustupci slagali su ma. S vremenom se meñu n vost, nevidljiva tvar. Stalno moje čas s njene strane. Ni kušao nešto napraviti od to glo reći da nije. Ponašali sm Da rešetke nema, znam da

bratstvo provodili u praksi. Moja najdraža igra. Na onoj jedinoj šupi koja je imala zid od cigle, mjerili smo brzinu. Penjali smo se po izbočinama, slobodni stil. Hana je bila spora, jer je uvijek pazila na cipelice i koljena, ali ja sam ju taj put proglasio najbržom. Imao sam štopericu i nije se tu imalo što provjeravati. Sad kad se toga sjetim, ne znam zašto sam to učinio. Samo sam zapamtio izraz njenog lica i osmijeh kakav sam rijetko kad dobivao. Mi osmjehe nismo baš često dobivali jer, znaš i sam. Bili smo Romi, s mnogo braće i sestara, sve je to smetalo drugima. Roditeljsko nastojanje nešto je utisnulo i u djecu. Ne mnogo, jer zajedno smo se igrali, ali dječja duša osjeti nijanse. Hej, a roñendani? Točno smo znali sve datume, a najsmješnije je što proslava nije bila puno drugačija od svakodnevnog igranja. Majka slavljenika napravila bi kolače, obično neke suhe, da se lako drže u ruci, i odnijela ih dolje. Najsvečaniji trenutak bio je dijeljenje. To je uvijek činio slavljenik, a ostali su stajali u redu. Tako je bilo i onaj put kad je Hana slavila deseti roñendan. Dok je dijelila kolače, njena je majka sjedila pored. Davale su po dva svakome. Bilo je još samo tri komada kad sam ja zadnji došao na red. Trebalo je ostaviti za Hanu dva. Majka se požurila i dala meni jedan. Hana mi da još jedan. Majka mi ga uzme i vrati Hani. Hana mi da sva tri i otrči. Sitni ustupci slagali su se jedan na drugi mjesecima, godinama. S vremenom se meñu nama stvorila neka posebna osjetljivost, nevidljiva tvar. Stalno neki mali dokazi i popuštanja čas s moje čas s njene strane. Nitko to nije imenovao, nitko nije ni pokušao nešto napraviti od toga. Jednostavno bilo je tu i nije se moglo reći da nije. Ponašali smo se kao da živimo kavez do kaveza. Da rešetke nema, znam da bi bili ljubavnici do groba.

Ti i ja smo duže išli u osnovnu školu jer smo morali zarañivati. Nismo izbjegli svoju bob stazu. Kad je Hana upisala gimnaziju, ja sam tek polagao popravne ispite za šesti, a ti za osmi razred. Kad je ona upisala veterinu, ja sam tek završio drugi srednje. Iz kaveza izlazili nismo. Ni iz staze. Hana. Odmah sam ju prepoznao iako je imala frizuru kakvu nikad nije nosila: šiške, ravno odrezanu kosu do uha, plavi pramenovi, a sve strogo, kao kaciga. Bila je obučena u poslovno žensko odijelo svijetle boje, u ruci je nosila liječničku torbu. Požurio sam da ju sretnem prije nego nestane u veži. Kao nekad ulazila je kroz dvorište, a mogla je i s ulice. Tada je ne bih uspio sresti. Stao sam pred nju. Bok Hana, pozdravio sam ju, smješkao se i čekao. Ona je kratko zastala i odmah htjela produžiti. Čekaj malo, nisam joj dao da ode. Sad se zaustavila i pristojno ali odbojno rekla bok, Nermin vam je ime, jel? U njenim očima nisam vidio prepoznavanje. Izgledale su mi kao da imaju zavjesu. Isto bih se osjećao i da sam zaustavio Severinu na cesti. Ona naša tvar pretvorila se u debeli stakleni zid. Čekao sam i gledao. Htio sam da se taj zid rasprsne u bezopasne komadiće. Njene oči su vrludale, bježale. Nisam glup. Odmah sam shvatio da me zaboravila. Ili istisnula iz glave. Izmijenili smo nekoliko uštogljenih rečenica. Nije doktorica, nego veterinarka, pa jasno. Radi u privatnoj ambulanti. Kako čudno, oboje se bavimo životinjama! Osjećao sam se kao obješena košulja na konopcu, samo sam odmahnuo rukom i otišao kući. I na tvom sprovodu i u vlaku do Minhena stalno sam mislio na taj susret. Naša je majka vidjela sve, a ja nju lijevim okom. Izdaleka je promatrala predvidljivi prizor. Vidjela je i kakav sam bio kad sam se vratio u stan. Ništa nije rekla, a i što da kaže? Sve se zna. Ograde ne postoje. Pojave se iznenada, izrastu kao automatski stupovi, točno kad trebaju.

Igrali smo se kao mali, već htjeli biti zajedno došlo bi vezu i točka. Dok me nije bilo, tigra zu, nitko ga nije vodio k se leka primijetio da me gleda dim. Znaš već, pravimo se vao sam ga kao i obično, p mnom je stajala divlja mač došla iz divljine. Znam za t ako ih se ostavi na neko vr ako se svaki dan ne priklju ner, mogu ga natjerati na p da skaču kroz obruč zato je se i biča. Ne želim to raditi ta životinja sluša jer me vo Osim toga stanovali smo za Znao sam i Hanine i tig dne nisam mogao prestati g sjetio Hane. Sjetio sam se k sam pogledao tigrove oči. N ruke. Drugi put u tjedan da smo Hana i ja pronašli zam Zajedno smo ga hranili i nj joj ga poklonio. Ovdje moj Ne znaš ni da me jednom me vidjela, njena majka je u kući. Ja sam rekao da sam sam je nagovorio. Da majc skupa sa mnom van. Kako

Igrali smo se kao mali, već to je bio poklon. Da smo se zaljubili i htjeli biti zajedno došlo bi do krvoprolića. Svatko je u svom kavezu i točka. Dok me nije bilo, tigra su mi čuvali i hranili u velikom kavezu, nitko ga nije vodio k sebi kući. Kad sam stigao, već sam izdaleka primijetio da me gleda drugačije. Pravio sam se da to ne vidim. Znaš već, pravimo se da nije to što je, možda nestane. Zazvao sam ga kao i obično, ponudio mu keksić za dresuru ali preda mnom je stajala divlja mačka koja je izgledala kao da je jučer došla iz divljine. Znam za taj fenomen. To se s tigrovima dogodi ako ih se ostavi na neko vrijeme. Ljubav se isprazni kao baterija ako se svaki dan ne priključi na punjač. Imam iskustva kao trener, mogu ga natjerati na poslušnost. Mogu sve te zvijeri natjerati da skaču kroz obruč zato jer slijedi nagrada u obliku mesa, a boje se i biča. Ne želim to raditi s ovim tigrom, brate. Htio sam da me ta životinja sluša jer me voli. Pa sa mnom je otkad je bio beba! Osim toga stanovali smo zajedno. Znao sam i Hanine i tigrove razloge. Svejedno, to poslijepodne nisam mogao prestati gledati u tigrove oči. Tad sam se opet sjetio Hane. Sjetio sam se kako mi je dala tri kolačića. Ponovo sam pogledao tigrove oči. Ni traga. A prije neki dan jeo mi je iz ruke. Drugi put u tjedan dana bio sam zaboravljen. A znaš li da smo Hana i ja pronašli zamorca i odmah mu napravili kućicu? Zajedno smo ga hranili i njegovali, samo nas dvoje. Na kraju sam joj ga poklonio. Ovdje moj tigar jede takve životinje. Ne znaš ni da me jednom pozvala u svoj stan na ručak. Kad me vidjela, njena majka je vikala na nju. Rekla je da neće Cigane u kući. Ja sam rekao da sam sām ušao i da nije Hana kriva. Da sam je nagovorio. Da majci pokaže kako se ne slaže, izašla je skupa sa mnom van. Kako je to zaboravila? Dok sam o tome raz-

mišljao, približio sam lice kavezu i opet pogledao tigra. Ovaj je nakesio zube. Mutne oči. Kao Hanine. Sjetio sam se onda svog roñendana. Naša mama nije ispekla kolače, ali ja sam nabavio dvije krafne i skrivečki ih dao Hani. Neka barem ona zna da mi je roñendan, tako sam razmišljao. Pokušao sam s rukom. Morao sam ju naglo povući da ju tigar ne odere. Oči su mu vrludale. Prije, dok je bio pitom htio je kontakt s mojim očima. Sada je to izbjegavao. Onda sam se opet prisjetio dogañaja sa štopericom. Sjetio sam se kako se Hana penjala i pokušao sam zamisliti onaj osmjeh. Umjesto njenog, vidio sam tigrovo lice. Onda mi se opet pričinilo njeno lice, ali tu u kavezu. Tigar s Haninom glavom. Više ne znam niti želim to odvojiti, a i tigar je konačno dobio ime. Ionako je to zapravo tigrica. Počivaj u miru brate,

Sama sam. Djeca su od

naslonjaču omotana toplom

liko lijepih rečenica. Željel

leta i smijeha. Gledam kroz

Tmurno je. Meteorolozi pr

Trudim se nekako oda

Pan kada pokušava pronaći

pronalazi, spašava svoju dj

barem i meni moglo biti tak

tvoj Nurudin

osjećam da u meni ima živ

razdoblje uzbuñenja i sreće

dosta iza mene, ne predajem ono nešto posebno i moje.

Da skratim vrijeme, pro

album i pregledavam davno

sivoj haljini, moj otac sa za

di, moja braća bosa u tanki

klupama s pločicama i kred lja prijateljica Marica koja

ze. Toliko bolnih uspomen

ðurñica Lucek

Dolina sreće Sama sam. Djeca su odavna otišla svojim putem. Sjedim u naslonjaču omotana toplom dekicom i pokušavam smisliti nekoliko lijepih rečenica. Željela bih napisati nešto živahno, puno poleta i smijeha. Gledam kroz prozor u kapi kiše koje lijevaju. Tmurno je. Meteorolozi prognoziraju snijeg. Trudim se nekako odagnati sivoću. Osjećam se kao Petar Pan kada pokušava pronaći sretnu misao. Na kraju filma on ju pronalazi, spašava svoju djecu i nastavlja živjeti sretno. Kada bi barem i meni moglo biti tako! Znam da bih mogla pronaći snagu, osjećam da u meni ima života, željela bih još jednom doživjeti razdoblje uzbuñenja i sreće. Iako sam u godinama kada je već dosta iza mene, ne predajem se: svim silama pokušavam iščupati ono nešto posebno i moje. Da skratim vrijeme, prolistat ću uspomene. Uzimam požutjeli album i pregledavam davno prošla vremena: moja majka u dugoj sivoj haljini, moj otac sa zavinutim brkovima po posljednjoj modi, moja braća bosa u tankim haljinicama, moj razred u drvenim klupama s pločicama i kredom, naša draga učiteljica, moja najbolja prijateljica Marica koja je za vrijeme rata umrla od tuberkuloze. Toliko bolnih uspomena. Suze mi same poteku kada se pris-

jetim ljudi kojih više nema. Meñu njima su i moje dvije djevojčice. Okrećem stranice da odagnam tugu i tražim sretne trenutke;

MOLITVA ZA M

prisjećam se vjenčanja, krštenja, prvašića s prevelikim školskim torbama i maramama oko vrata, roñendana, smiješnih dogodov-

Čuvaj mi, Bože, j

ština i veselih dogañaja. U misli mi dolazi slika dječice kako ska-

Nevolji ne daj da

čući i povikujući omazana pekmezom od jabuka i šljiva trče sta-

Obasjaj je svjetlo

nom i traže sakriveno blago, pronalaze ga, ponovo sakrivaju i

Mene nek' pokrije

traže, i sve tako dok susjed ne pozvoni na vrata.

Čuvaj mi, Bože, T Čuvaj je, Moćni,

Neka joj radost u

A sve njene boli p

Čuvaj je, Bože, k

U ime tvog Sina š

Skini joj svaki ter

Po mojima nek' s

Treba li, Bože, sp

Čuj me, u ime Lju

Dajem sve dane s

Za radostan osmi

Damir Maras MOLITVA ZA MOJU VOLJENU

Čuvaj mi, Bože, jedino moje Nevolji ne daj da srce joj slama Obasjaj je svjetlom Ljubavi svoje Mene nek' pokrije njezina tama

Čuvaj mi, Bože, Ti moje zlato Čuvaj je, Moćni, od svakoga zla Neka joj radost u očima blista A sve njene boli preuzimam ja

Čuvaj je, Bože, ko anñele svoje U ime tvog Sina što umre na križu! Skini joj svaki teret s leña Po mojima nek' se udarci nižu!

Treba li, Bože, spreman sam mrijeti Čuj me, u ime Ljubavi Tvoje! Dajem sve dane svoga života Za radostan osmijeh ljubavi moje

Podari joj, Bože, svu radost i sreću Podari joj, Bože, svoj oprost i spas

KAD ME KONA

Ljubavlju njeno ispuni srce Kojom je Sin tvoj ljubio nas

Kad me konačno

Dušu mi satru u p Dostojan nisam ni da Te molim

Bit ćeš tada uz m

Al' Ljubav me silna na molitvu tjera

Nestati svaki će s

Vidiš mi srce i znaš da je volim U Milost je tvoju čvrsta mi vjera

Kada mi srce razn

Spremno da svim Gorušice zrno već odavno klija

Ono će pamtiti sr

Postade čvrsto i veliko drvo

Za tebe kucati va

Jednog ću dana spasit' se i ja Al' prije toga – nju spasi prvo

Kad desi se konač Ugasi oka se sjaj

Glasnici smrti kad

Proglasiti konačn

Pobjeda bit će mo

Java će postati sn

Noćas ću umrijeti

Jer znam da ljubi

KAD ME KONAČNO SLOME

Kad me konačno slome Dušu mi satru u prah Bit ćeš tada uz mene Nestati svaki će strah

Kada mi srce raznesu Spremno da svima se razda Ono će pamtiti sreću Za tebe kucati vazda

Kad desi se konačni lom Ugasi oka se sjaj Glasnici smrti kad doñu Proglasiti konačni kraj

Pobjeda bit će moja Java će postati sni Noćas ću umrijeti sretan Jer znam da ljubiš me ti

Biserka Mejovšek PREPORUČAM SE MILOSTIVA

Nekoliko zadnjih dana su bili prilično naporni, stresni, tužni, plačni, pa još obaveze s nekom papirologijom ... sve u svemu, krstarila sam Zagrebom uzduž i poprijeko, što pješke, što tramvajem. Uputila sam se mojom ulicom prema centru grada i po ne znam koji put gledam fenomen. Moja ulica je unazad tri godine imala široki trotoar za pješake, pa s obje strane parkirane aute, pa cesta za dvije kolone automobila, pa bi koji put, a to je često, znao netko ostaviti svog limenog ljubimca na 2 minute parkiranog ne cesti u voznoj traci s upaljena 4 žmigavca i time malo usporavao promet barem slijedeća 2 sata. Ništa strašno, osim kada bi to napravio preko puta moje kuće. U ljeto će biti 3 godine kako je posve rekonstruirana. Sve! Nova kanalizacija, nešto sa strujom, neki optički kablovi ... svašta, a moram spomenuti i plinske instalacije. Našli su veliki broj zgrada, pa tako i našu, gdje je na priključku iz ceste u zgradu curio plin. Iscaltali smo puno novaca, svatko po kvadraturi svoga stana, jer saznanje da živimo na bombi baš nije ugodno. Sada moja ulica ima uži trotoar, s obje strane parkirane aute kao nekad, a cesta se suzila tako da može proći samo jedan auto. Nije to neka prometnica, ali kada je odvoz smeća, stvara se kolona, svima se žuri, trube, psuju, hračkaju kroz prozor ... i tako 3 puta tjedno. Tako je i s Hitnom ako stane pred nekom zgradom.

100

Nažalost, stane. Moram nekoga pitati tk datni vozni trak. Možda su rot drugih pomakle i približ "Preporučam se, milost kod kojega smo uvijek serv poprilično olakšao. Prvo sam se olakšala d nikom. Ali trebalo je to uči U njega kao mehaničar je i nešto popraviti s poček odužim, skuhala bih lonac i odnijela znajući da je to n Prije pri susretu smo se "Dobar dan želim" "Kako smo?" "Zdravlje?" "Bok!" A sada se preporuča!!! I to već dulje vrijeme. A mi ništa nije jasno. Nakon dugo vremena s nisam bila. Sve je drugačije popravljale najlonke, kišob roba izrañena od drveta suveniri ... do jezičnjaka. T na jezik i veli: "Kažite aaaa nu papriku ili krastavce za na površinu.

Nažalost, stane. Moram nekoga pitati tko se u to razumije gdje je nestao dodatni vozni trak. Možda su se prilikom radova kuće jedne nasuprot drugih pomakle i približile? Ništa ne kužim. "Preporučam se, milostiva ..." - čujem meni dragoga Maria kod kojega smo uvijek servisirali auto, pa i sada. Nedavno me poprilično olakšao. Prvo sam se olakšala doma, a on je to učinio s mojim novčanikom. Ali trebalo je to učiniti. Oboje. U njega kao mehaničara imam apsolutno povjerenje, a znao je i nešto popraviti s počekom plaćanja. Da se u to ime nekako odužim, skuhala bih lonac fileka, stavila kruh, parmezan, salvete i odnijela znajući da je to njegov omiljeni gablec. Prije pri susretu smo se pozdravljali: "Dobar dan želim" "Kako smo?" "Zdravlje?" "Bok!" A sada se preporuča!!!??? I to već dulje vrijeme. A ja njega preporučam drugima. Opet mi ništa nije jasno. Nakon dugo vremena sam prošla ulicama Zagreba u kojima nisam bila. Sve je drugačije. Nema više lokala gdje su se nekada popravljale najlonke, kišobrani, pa i dućana gdje se prodavala roba izrañena od drveta - kuhače, kupice, manje bačve, drveni suveniri ... do jezičnjaka. To je ono drveno što vam doktor stavi na jezik i veli: "Kažite aaaaa....", a kupujemo kako bi pripremljenu papriku ili krastavce za zimu spriječili da u staklenki isplivaju na površinu.

101

Obavila sam sve što sam planirala i na povratku kući, na neki način u susjedstvu, zastala sam pokraj čuda nad čudima. Slastičarnica. Ima možda 20 kvadrata, 5 vrsta kolača i 3 vrste sladoleda. Ima samo jedan stol sa 2 stolice. Nikada nisam u nju ušla, već sam prolazeći godinama navedeno vidjela kroz izlog. A i ne sjećam se da sam u njoj viñala sladokusce, osim 2 čovjeka koji ju vode, najčešće sjedeći na onome stolcu, ljeti vani, a po govoru dokazuju medicinski fenomen da srce može funkcionirati izvan tijela, ako uzmemo za znani slogan: Kosovo je srce Srbije. Sigurno su tu 35 godina, a rijetko tko nešto kupi. Opstali su. Jedino to tumačim tako da jedan proizvodi slastice, a drugi jede. Pa malo obrnuto. I već blizu kuće, evo Maria: "Preporučam se, milostiva!" "Mario, dajte vi meni objasnite ovo - preporučam se, milostiva? Što bi to trebalo značiti?" "Pa preporučam se za fileke. Kada budete mogli. Više ih nema gdje kupiti u blizini." Jutros idući opet u grad, Mariu, njegovom tateku i šegrtu ostavila sam fileke, a na povratku kući sam pokupila lonac i ispraćena: "Preporučam se, milostiva ...!"

102

Jeste li ikada poželjeli i vinograd, a i vikendica dobr Tek tako. Jedni naši dragi prijatel Kako smo se često druž Moj čovjek je to odmah poh ljudima kvariti planove, sno je to nešto loše. Samo ... ??? Do ideje “njihova viken mu. Znalački smo rješavali macije o rasprodajama, pok dugo kuhaju hrenovke, treba miljenija tema bili su naši o Odluka je donijeta. Poč da današnja naftna kriza? Pa dugoročno. Nastala je potro ražom dok se nije našao taj Dalje je išlo lako. Malo još više posuñenog novca i jeću, ali to je bilo pitanje vre Naša druženja nisu bila skuham nešto, oni piće, ili o no je bilo da su se naša druž va. Došao petak, pripreme z što treba ponijeti.

GRUNT

Jeste li ikada poželjeli imati svoj komad grunta uz obavezni vinograd, a i vikendica dobro doñe. Možda i imate? Ja ne! Zašto? Tek tako. Jedni naši dragi prijatelji, bračni par, to su odlučili. Kako smo se često družili, počeli smo o toj ideji razgovarati. Moj čovjek je to odmah pohvalio, a ja sam ostala nesvrstana. Čemu ljudima kvariti planove, snove, želje ... Tim više što ja ne mislim da je to nešto loše. Samo ... ??? Do ideje “njihova vikendica” razgovarali smo o svemu i svačemu. Znalački smo rješavali političke probleme, izmjenjivali informacije o rasprodajama, pokušali vrlo precizno ustanoviti koliko se dugo kuhaju hrenovke, treba li žičara voziti baš na Sljeme, a najomiljenija tema bili su naši ostali zajednički prijatelji. Odluka je donijeta. Počeli su tražiti grunt svojih snova. Od kuda današnja naftna kriza? Pa ne dolazi ona preko noći! Sve je to dugoročno. Nastala je potrošenim benzinom i prijeñenom kilometražom dok se nije našao taj teren. Dalje je išlo lako. Malo plaće, malo ušteñevine, puno kredita, još više posuñenog novca i nikla je prekrasna kućica, ne baš u cvijeću, ali to je bilo pitanje vremena. Naša druženja nisu bila grebatorska. Uvijek neka papica, ja skuham nešto, oni piće, ili obrnuto. Baš nam je bilo lijepo. Normalno je bilo da su se naša druženja premjestila u rezultat njihovih snova. Došao petak, pripreme za subotu, veselje, adrenalin i pitam ih što treba ponijeti.

103

"Čuj, u auto nam ne stanu kanistri s vodom pa ponesite nekoliko." Što je to “nekoliko”? Hoćemo li piti? Za to nam je dovoljno nekoliko litara vinčeka i po koja mineralna. Kuhati? Pa sve se donosi gotovo od kuće. Prati suñe? To je po meni jedan kanistar. Tuširanje, možda? A možda su, kako bi nas iznenadili, napravili bazen pa ga treba napuniti. Da ne ispadnemo šuftovi, kupili smo hrpu kanistara, većinu smjestili u gepek, nekoliko na zadnja sjedišta, a ja sam tri držala u krilu. Djecu smo stavili na krov auta. Drugi put smo bez pitanja kupili vratine, lungića, ćevapa ... I obavijestili ih da donosimo klopu. Pun pogodak, samo što nismo znali da su oni pozvali ostatak našega društva, pa nas se poprilično skupilo. Jedan prijatelj se izjasnio kao veliki poznavatelj roštilja. Velikodušno smo mu to prepustili, jer to treba znati, a pogotovo na +30. Ima jedan fenomen koji mi nikako nije jasan. Kada se doñe u takvu netaknutu prirodu, bajka: ptičice, leptirići, žubor potoka kojeg tu ni nema, šum slapova ... Ali čim izvadiš klopu, nastaje sveopće mahanje rukama tjeranjem muha i ostale gamadi. Dok smo se mi branili od tih gadljivih letećih beštija, roštilj - gotov. Glavno je što smo se mi družili, a što je većina vratine izgorjela do nejestivosti, spasili su ćevapi, tako da je svatko dobio po jedan, a što se desilo s lungićima ne znam, jer ih nisam ni jela, ni vidjela. Sljedeća dva vikenda nismo išli jer je padala kiša, pa je došlo vrijeme za more, znači: ništa, pa opet ništa jer je naglo zahladilo. Vjerujte mi, ne znam kako i zašto sam se našla u nekoj birtiji na kraju grada. Pijem kavu i slušam dvojicu za susjednim stolom. Jedan prodaje grunt baš u blizini naših prijatelja. Čak jeftino! Nisam dvoumila. Prišla sam, nekoliko riječi, pljunuli smo si u dlan, pružili

104

ruke i kupila sam taj komad A moj čovjek? Veselje, gradi, prekraja, povrtlarstvo čarstvo ... ali prvo - VINOG Mjesec svibanj i otišli sm Moj čovjek je bio jako k suseljanima i dok se otrijezn Konačno je krenula obrada poučio da treba prvo naprav ča i grubo se preokrene zem čovjek, kopao, prevrtao, zno se ponosno na vrh (svaki do ustanovio nakon 2 sata da je je sa zadnjim snagama da to sve bilo gotovo. Da bi riječ rekla. Ipak je vinograd nalazi u procjepu d Onda smo malo zapeli je neodgodivi posao ... i stiglo jek za kace, preše, brentače, hvati vinograda daje grožña drugačije. Variralo 20-tak k Najbolje otići i ustanovi Nije bilo teško naći naš lijevo, pa prečicom 300 met uspon od cca 600 metara. N nje: Nema vinograda. Nema "Čini mi se da nam je ne Podigao je obrvu, iskola "Budalo jedna, kako ga

ruke i kupila sam taj komadić raja na zemlji. A moj čovjek? Veselje, puse, a i više. I odmah planovi. Crta, gradi, prekraja, povrtlarstvo, voćarstvo, botanika, peradarstvo, stočarstvo ... ali prvo - VINOGRAD! Mjesec svibanj i otišli smo na naše leno. Moj čovjek je bio jako komunikativan. Odmah se povezao sa suseljanima i dok se otrijeznio od tih kontakata, stigao je lipanj. Konačno je krenula obrada vinograda. Glavni šerif iz sela nas je poučio da treba prvo napraviti krupni štih. Što je to? Uzme se štihača i grubo se preokrene zemlja oko svakoga trsa. Krenuo je Moj čovjek, kopao, prevrtao, znojio se, kašljao, pljuvao, uživao i vratio se ponosno na vrh (svaki dobar vinograd se nalazi na proplanku) i ustanovio nakon 2 sata da je učinio krupni štih oko 4 loze. Priznao je sa zadnjim snagama da tome nije vičan, platio selake i u trenu je sve bilo gotovo. Da bi riječ rekla. Ipak je lijepo imati grunt, a pogotovo ako se vinograd nalazi u procjepu dva brežuljka. Onda smo malo zapeli jer je opet došlo vrijeme za more, pa neodgodivi posao ... i stiglo je vrijeme berbe. Raspitao se moj čovjek za kace, preše, brentače, sepete ... samo nije znao koliko 400 hvati vinograda daje grožña? Raspitivali smo se, ali svako je rekao drugačije. Variralo 20-tak kila. A to je puno. Najbolje otići i ustanoviti koliko je urodilo tog budućeg nektara. Nije bilo teško naći naš grunt. Kojih 800 metara od glavne ceste lijevo, pa prečicom 300 metara pješke, a onda se ne može izbjeći uspon od cca 600 metara. Nekako smo dopuzali, stali i zaprepaštenje: Nema vinograda. Nema! Gledali smo s nevjericom i kažem: "Čini mi se da nam je netko ukrao vinograd!" Podigao je obrvu, iskolačio oči, pogledao me i zašutjela sam. "Budalo jedna, kako ga netko može ukrasti?"

105

"Pa nema ga!" Stajali smo, dalje gledali ... "Ovako, znam da nam je vinograd s ovog vrha bio u milimetar prema procjepu ona dva brijega nasuprot", rekao je. "Možda je netko pomaknuo ona dva brijega, pa tražimo na krivom mjestu?" Gledao me meni već poznatim pogledom i zakoračio je u to nešto što je je trebala biti naša loza. Nije ga bilo dosta dugo, i kad sam se već zabrinula, pojavio se i ponosno pružio dlan. Tri bobe grožña. Dvije žućkaste, a jedna prilično zelena. Laknulo mi je da nam ga nitko nije popalio. Objašnjenje je bilo vrlo jednostavno. Paprat je narasla visine solidnog jablana, pa ga nismo ni mogli vidjeti. Odmah akcija, berba, prijatelji, pajcek .... I kada smo sve pobrali, bogme smo napunili tri najlon vrećice visokokvalitetnog grožña. Dobili smo sto i jedan savjet kako proizvesti vino. Jedan bolji od drugoga. Ušparali smo na kacama jer je plod naših gorica stao u 3 staklenke za kiseljenje krastavaca. Prešu je zamijenila pasirka. Pretakanje iz tegla u flaše je trajalo danima, jer se Moj čovjek poslužio najtanjom cjevčicom kako bi obogatio kvalitetu. Jesam li spomenula muhe? Postoje muhe, ali postoje i mušice. Vinske. Kako se nakote? Sa susjedima iznad i dan danas imam hladne odnose, jer dok smo mi proizvodili nektar po receptu dobivenom iz doline Nape, oni su farbali drveninu, pa su njihova vrata boje slonove kosti još uvijek s instalacijama vinskih mušica koje su se zalijepile. I konačno je sve bilo gotovo. Dobili smo 20 butelja vina i nazvali ih - LACRIME SUE.

106

Kada sam se udala, zais kuhati: jaja ne sve načine, k mezom, juha iz vrećice, pun Moj čovjek nije bio sitn man. Volio je papicu i kada nešto fino teži cca pola kile, Tek sam nekoliko dana mentorstvom njegove mame tradicionalno odlazila u kraj rujna. I nañoh se na tržnici u m čega nema. Tražila, mjerkal mahune. Kupila sam 2 kile, za sv gledale one mene ... Što s nj Telefon: "Mama kako se priprem "Koje si kupila?" "Što znači koje? Mahun "Dobro. Koje su boje?" "Žute!" "Moraš paziti na konce "Mama, ne šivam. Poku "Piši!" "Diktiraj!"

MAHUNE

Kada sam se udala, zaista se nije moglo reći da nisam znala kuhati: jaja ne sve načine, kruh namazan masti, kruh namazan pekmezom, juha iz vrećice, punjene paprike iz konzerve... Moj čovjek nije bio sitničav i jeo je sve. I bio je izuzetan gurman. Volio je papicu i kada bi pojeo nešto fino, unatoč tome što to nešto fino teži cca pola kile, on bi dobio dvije. Tek sam nekoliko dana radila na doktoratu iz kuhanja pod mentorstvom njegove mame, a stigao je mjesec lipanj kada je ona tradicionalno odlazila u kraj svojih korijena i tamo bi ostajala do rujna. I nañoh se na tržnici u mjesecu najbogatijem ponudom; nema čega nema. Tražila, mjerkala, razmišljala i nisam mogla odoljeti mahune. Kupila sam 2 kile, za svaki slučaj. Došla sam kući, gledala ih, gledale one mene ... Što s njima? Telefon: "Mama kako se pripremaju mahune'" "Koje si kupila?" "Što znači koje? Mahune su mahune!" "Dobro. Koje su boje?" "Žute!" "Moraš paziti na konce." "Mama, ne šivam. Pokušavam ih skuhati." "Piši!" "Diktiraj!"

107

Pisala sam i razmišljala kako sam dobro odabrala. Mogu se pripremiti na sto i jedan način. I odlučim se - dinstani luk, mahune, malo paradajza, malo češnjaka, nekoliko krumpira narezanih na kocke ... voda ... još ponešto, i uspjelo mi je. Fantazija. Bijeli stolnjak, cvijeće na stolu, salvete, mahune, Moj čovjek i ja. Taj dan je bio nešto loše volje i automatizmom je stavio skuhano u tanjur. "Ima li uz ovo nešto životinjskog porijekla?" "Joooj, zaboravila sam!" "Nema veze!" "Fino?" "Izvrsno!" "Zaista?" "Nikada ih nisam jeo tako dobre." Imala sam pravo da je imao loš dan. Probrljao je ručak i otišao u krevet. Sve sam pospremila, a mahune podijelila na manje posude i u zamrzivač. Drugi dan smo ručali kod moje mame. Njegov loš dan je prošao i pokazao je što znači biti ovisnik o dobroj klopi. Dan iza toga bili smo pozvani na ručak u restoran. Dan iza toga čekalo me kuhanje. Kako ne bi propale, izvadila sam mahune iz zamrzivača. I potrudila sam se za nešto životinjskoga porijekla. Mama mi je dala recept za faširance. Bijeli stolnjak, cvijeće na stolu, salvete, mahune, faširanci, Moj čovjek i ja. "Kako ti pašu?" "Zaista si ih skuhala savršeno. A što je ovo?" "Faširanci!" "Dobri su, ali da li si u njih stavila faširanog mesa?" Pružila sam mu povećalo.

108

Izmeñu ručaka kod moj vala sam mahune. Kupovala vo. Osim toga, zašto izmišlj onako kako ih ja pripremam Stigao rujan. Stigla Nje "Ne znam što bih skuha "Mahune!" savjetujem "Mahune?" "Da, mahune!" "Bože mooooj, kako br Dolazim s Mojim čovje lja: "Nevjerojatno kako se m vo stubište." Uñemo, On zavrti mam "Kraljice moja, što si do "Mahune!" "Što si skuhala?" "Rekla sam ..." "Mooooliiiim....?" "Pa, sine ..." "Mama, ti znaš da sve j Ali, gadi mi se ta riječ izgov ih!" "Pa ona mi je sugerirala Nikada ih više nismo ku Porasla djeca i kaže mi "Mama kod Igora sam j de, malo se motaju konci, ne "Pojma nemam, ne inzi

Izmeñu ručaka kod moje mame, pa nešto s nogu vani, odmrzavala sam mahune. Kupovala ih ponovo i kuhala da utvrdim gradivo. Osim toga, zašto izmišljati kada to Moj čovjek obožava, i baš onako kako ih ja pripremam. Stigao rujan. Stigla Njegova mama. "Ne znam što bih skuhala!" "Mahune!" savjetujem joj. "Mahune?" "Da, mahune!" "Bože mooooj, kako brak mijenja čovjeka!" Dolazim s Mojim čovjekom kući na ručak, a on glasno razmišlja: "Nevjerojatno kako se miris onih tvojih mahuna uvukao u čitavo stubište." Uñemo, On zavrti mamu: "Kraljice moja, što si dobro skuhala?" "Mahune!" "Što si skuhala?" "Rekla sam ..." "Mooooliiiim....?" "Pa, sine ..." "Mama, ti znaš da sve jedem što postoji na kugli zemaljskoj. Ali, gadi mi se ta riječ izgovoriti. Mrzim ih oduvijek! Ne podnosim ih!" "Pa ona mi je sugerirala ..." Nikada ih više nismo kuhali. Porasla djeca i kaže mi Sunce mamino: "Mama kod Igora sam jeo nešto žuto, narezano na kraće komade, malo se motaju konci, nešto kao čušpajz i fino je. Što je to?" "Pojma nemam, ne inzistiraj i zaboravi!

109

Sanja Mijalković Karma beskraja Zanimljivo je koliko ideja, strahova i boli može u nama pobuditi jedna besana noć... Noćas je mjesečina. Uvijek je budila u meni ono najgore, tjerala je san od mene, a nudila mi ispreplitane misli koje sam redovno potiskivala u nekoj od lijevih ladica svoga uma. Noćas se opet pitam zbog čega dopuštam svom mazohističkom karakteru da ispliva pored svih svojih drugih i boljih osobina. Čini mi se da ne mogu pobjeći od sebe, od svog sivila kojem se prepuštam s toliko zanosa, zaboravljajući na stvarni svijet. Volim reći da je horoskop kriv za to što uživam u patnji, ili, ipak, moj umjetnički duh koji, doduše, još nije izrodio niti jedno pravo djelo, ali hoće... Jednog dana kad se probudim iz umornog bunila kojem se prepuštam. Čini mi se da radim pravu stvar. Razmišljam... o svom životu, o svim prilikama koje sam iskoristila ili nisam... o svim dogañajima, osjećajima, ljudima... I nekako imam osjećaj da su mnogi ljudi prošli kroz moj život, a samo rijetki su u njemu ostali. Rijetkima sam dopustila da mi se približe, radeći strogu selekciju osoba i osobina koje želim kraj sebe, u svom tmurnom društvu. Da, ja sam radila odabire. Davala sam sebi za pravo da biram ljude na osnovu njihovih osobina, procjenjivala sam ih i sudila im, i vjerovala da djelujem strogo moralno. Doduše, nikad to nisam glasno rekla, nikad to nisam sebi ni priznala. Voljela sam vjerovati da su svi moji izbori ispravni i žustro sam se borila za

110

njih, ne dopuštajući ikome priznala sama sebi da sva m tena nisu bila ispravna. Shv I ono što mi je sada k selekciju drugih ljudi. Nek vote, a neki nisu. Meñutim jesu, pa su nakon toga odlu me odstranili poput zloćud kada ne vratim i da ih više svoga bitka kojem su željel I ponekad mi se čini red sebe, a sada vidim da s onoga što su imali tek nako nekoga. Bila sam u njegovo otići, ali je morao...Bio je p bio moj, i ja sam bila njego pobjeći. Sada sam izgublje Hej, moj dragi...!

Istina je da u nama naj su nas napustili; bilo da se odlaska, bijega.... ili, pak, o nazivati te glupe spletove s Odavno si otišao. Bila po. Znam da nisi želio otić više mrzim ljude koji pravd je beskrupulozni izgovor za reći. Znaš li da sam mrzila

njih, ne dopuštajući ikome da pomisli suprotno. Napokon sam priznala sama sebi da sva moja uvjerenja kojima sam bila prepuštena nisu bila ispravna. Shvatila sam da sam gazila svoju riječ... I ono što mi je sada kristalno jasno je da sam i sama prošla selekciju drugih ljudi. Neki su me pustili u svoja srca i svoje živote, a neki nisu. Meñutim, s najviše žara se sjećam onih koji jesu, pa su nakon toga odlučili da mi tamo nije mjesto, i zatim su me odstranili poput zloćudnog tumora, moleći sve sile da se nikada ne vratim i da ih više nikada ne zarazim nekom bakterijom svoga bitka kojem su željeli pobjeći. I ponekad mi se činilo da znam cijeniti ono što imam pored sebe, a sada vidim da su ljudi takva bića: shvate vrijednost onoga što su imali tek nakon što to izgube. Ja sam davno izgubila nekoga. Bila sam u njegovom životu, u njegovom srcu, i nije htio otići, ali je morao...Bio je pozvan. I uvijek ga se sjetim jer je on bio moj, i ja sam bila njegova... i nijedno od nas nije poželjelo pobjeći. Sada sam izgubljena, i zato mu pišem pismo. Hej, moj dragi...! Istina je da u nama najstrastvenije emocije izazivaju oni koji su nas napustili; bilo da se radi o osjećaju ljutnje radi izabranog odlaska, bijega.... ili, pak, o sudbini... Kako god već ljudi vole nazivati te glupe spletove sretnih ili nesretnih okolnosti. Odavno si otišao. Bila sam ljuta na tebe. Da, znam da je glupo. Znam da nisi želio otići, ali ne prihvaćam te izgovore. Još više mrzim ljude koji pravdaju tvoj odlazak sudbinom. Sudbina je beskrupulozni izgovor za ljude koji ne mogu ništa pametnije reći. Znaš li da sam mrzila sve one koji su mi govorili da vrijeme

111

liječi sve rane? Da, mrzila! A dobro znaš koliko je meni teško ikoga mrziti... A znaš li samo da nikad nisam imala pravo biti tužna, jer sam morala biti jaka - zbog drugih. Vjeruj mi, sada sam jaka. Sada sam jedna od onih koji tješe ljude tom ofucanom "vrijeme liječi sve rane". Sada više ne mislim ni da je to jadna isprika. Znam da je tako. Dugo me gušila tvoja smrt, dugo se nisam mogla pomiriti s činjenicom da te nema. Sjedila bih i gledala u neki mračni kutak sobe i vjerovala da ćeš se svakog trenutka pojaviti. Bilo je dovoljno da se sjetim samo jednog trenutka i svi bi osjećaji vratili, kao onoga dana. Stezalo me u grudima, boljelo me, disanje je bilo pravi izazov. Znaš li ti da sam ja svakoga dana molila nebesa, sile, bogove da te vrate? Molila sam za čudo i vjerovala da će se dogoditi, ali nikad nije.... I sad te se često sjetim, s istim onolikim žarom i ljubavlju, ali više nisam ljuta na tebe...Više se ne molim za tvoj povratak... I skoro me ništa ne zaboli u grudima kad se sjetim tvoga odlaska. Žao mi je što ti to govorim i ponekad bih željela da osjećam krivicu zbog toga, ali ne osjećam je. Godinama sam vjerovala da mi ti šalješ ljude koji su se pojavljivali u mom životu. Znaš li ti da imam najbolje prijatelje koji su uvijek uz mene, a nisam sigurna ni da sam ih zaslužila? Znaš li da sam se molila da mi pošalješ nekog posebnog, samo za mene, nekog tvog anñela s neba? I jesi... Hvala ti... Uvijek si činio najbolje za mene, a ja sam te često zaboravljala. Ranije nije mogao proći dan da te se ne sjetim, da ti ne uputim neku suzu ili, pak, neki osmjeh, a onda je prestalo i to. Shvatila sam da se ruše moja uvjerenja o besmrtnosti duše i osobama koje nemaju zaborava. Ne, nisam te zaboravila.

112

Nikada neću, ali više ne po ku, zapostavljam nešto tako Sjećaš se kakva sam os prijatelje koje imam oko se oni su nešto rijetko što zna stvenim žarom. Znaš ti dob si mi poslao. Znam da si je Jučer sam bila na tvom Donijela sam ti cvijeće i čo mentalne gluposti iako zna če. Vjetar je bio užasno jak otjerati jer nisam zaslužila Znaš, mislim da me kar došla s onim bolom u grud prvi put nisam tebe krivila moć, jer samo ti znaš kolik me boli. Često me znalo za bilo ništa u usporedbi s ono napustio. Uvijek sam znala rosti mi, ali boli me jače... Doći ću ti opet, jako br vratiti tebe, ali ti meni mož

Puno te volim, moj dra

Nikada neću, ali više ne posvećujem dovoljno pažnje tvom odlasku, zapostavljam nešto tako veliko u svom životu, tebe... Sjećaš se kakva sam osoba bila. Znaš da nisam zaslužila te prijatelje koje imam oko sebe, ali imam ih, volim ih, cijenim ih i oni su nešto rijetko što znam da ću uvijek čuvati samo sebi svojstvenim žarom. Znaš ti dobro da nisam zaslužila ni tu ljubav koju si mi poslao. Znam da si je ti poslao. Jučer sam bila na tvom grobu. Dugo prije toga nisam bila. Donijela sam ti cvijeće i čokoladu koju si volio. Volim te sentimentalne gluposti iako znam da ti materijalne stvari ništa ne znače. Vjetar je bio užasno jak. Imala sam osjećaj da me pokušava otjerati jer nisam zaslužila biti tamo, ali nije uspio. Znaš, mislim da me karma napokon stigla, jer ponovo sam ti došla s onim bolom u grudima kao onoga dana kada si otišao... a prvi put nisam tebe krivila za to. Došla sam da te molim za pomoć, jer samo ti znaš koliko mogu voljeti i koliko dugo može da me boli. Često me znalo zaboljeti tijekom ovih godina, ali to nije bilo ništa u usporedbi s onom boli koju sam osjećala kad si me ti napustio. Uvijek sam znala da sam gore preživjela, a sad... Oprosti mi, ali boli me jače... Pomozi mi, znam da možeš! Doći ću ti opet, jako brzo. Znam da mi nijedna sila ne može vratiti tebe, ali ti meni možeš vratiti nešto.... Puno te volim, moj dragi... Laku noć!

113

Budimir Mijović Mjesec

Novi dan

Što li je Mjesec? Dijeli večer od jutra,

Nemoj se skrivati

kaže dokle sam stigao danas,

Tada se sudaraju

gdje ću početi sutra.

Nama običnim sm

Mjeseče, Mjeseče, Mjeseče,

Daju dio našeg ne

Gdje li skrivaš tu čudnu luckastu moć?

Bože, raspolovilo

Probudi dragu, ona spava,

Na ovoj bijeloj sv

Ostani sa mnom cijelu noć.

Podari malo svjet

Za ovo malo biće

Da se opijem svje

Rijeka

Da posvijetlim od

Raspukni se, kam Život je rijeka,

Pojavi se s prvom

Valovi nose sreću i tugu,

Donesi nam miris

Radost, smijeh i suze.

Nećemo pitati jes

Rijeka ponire u mnoga ušća,

Zajedno potonuti

izvire iz novih dubina.

Bože, probudi sve

Na raskršćima bira teži put,

Probudi čovjeka š

Odupire se zloj prirodi

Probudi ga dok ti

I teče aortom ljudskog bića.

114

Novi dan Nemoj se skrivati od oluje, Tada se sudaraju naše zvijezde, Nama običnim smrtnicima Daju dio našeg neba. Bože, raspolovilo se srce moje Na ovoj bijeloj svijetloj noći. Podari malo svjetla Za ovo malo biće Da se opijem svježinom, Da posvijetlim od svjetlosti. Raspukni se, kamena stijeno, Pojavi se s prvom pahuljom snijega, Donesi nam miris voska i tamjana. Nećemo pitati jesmo li lakši ili teži, Zajedno potonuti ne možemo. Bože, probudi sve usnule oči, Probudi čovjeka što luta zamišljen, Probudi ga dok tiho korača.

115

Ona

Kada ti nemir tijel

Badnje veče

Kad osjetiš u sum Priñi obali rijeke.

Poželi, čovječe, nešto lijepo,

Neka ti vjetar kosu

Neka se puni srce svjetlom,

Sve rijeke idu u je

Poželi da ti Bog pokloni sreću.

Sve one vole mjes

Svi ljudi sada imaju iste misli,

Pokupi rosu uvele

Svi sada vole miris voska i tamjana,

Osjeti, draga, zagr

Svi žele kao i ja da ti poklone svjetlo. O, nikada tako jake svjetlosti

Beskraj

Srce jače kuca, kao da pjeva. Po nekom zakonu čudnom Svijetu nepoznatom nadasve

Dok se sumrak po

Bljesak nebeske luče

Dok se zvijezda za

Ritmički ponavlja se.

Stojim na brdu i g

Dišem svjež zrak,

Udišem miris trav Možda za drugim Možda tamo jače

Možda se još neko Luda misao vrti u

116

Ona Kada ti nemir tijelom vlada, Kad osjetiš u sumraku da si sama, Priñi obali rijeke. Neka ti vjetar kosu raspršuje. Sve rijeke idu u jedno more, Sve one vole mjesečev sjaj. Pokupi rosu uvele trave, Osjeti, draga, zagrljaj.

Beskraj Dok se sumrak poljima širi, Dok se zvijezda za nebom krije, Stojim na brdu i gledam u beskraj, Dišem svjež zrak, Udišem miris trave. Možda za drugim brdom još nešto diše, Možda tamo jače cvrči skakavac u travi, Možda se još nekom kao i meni Luda misao vrti u glavi.

117

Sonja Mudrić RITAM MORA

KAD BI SRCE B

Ne opiri se vjetru, more samo slušaj! Ono će ti reći je li ovo čas za jecaj il' za udisaj.

Kad bi srce bilo s navila bih ga una da pokazuje vrije prije bola i nemir Da je barem srce

Kad bi srce razum odavno bi te izbri a još prije sve zab Kad bi srce razum samo jednom pos

More samo slušaj, struji se prepusti! Val će doći da te digne, drugi da te spusti.

Kad bi srce bilo v ja bih mu naredila ljubavi se više nikada ne preda. Jer od ljubavi se p

To je vječni ritam, kontrapunkt života. Blaženstvo bonace, nevere strahota. To je vječni ritam. Onaj tko ga čuje jedini će znati čovjek moru, osim sebe, baš i nema što za dati.

Ali srce nije sat i ne želi razum slu A nije ni vojnik, pa se ne zna ljubavi oduprijeti

Svaki put se pred i samo bira kog će voljeti. Ne oklijeva i ne p neće li to (opet) b

118

KAD BI SRCE BILO SAT Kad bi srce bilo sat, navila bih ga unazad, da pokazuje vrijeme prije tebe, prije bola i nemira. Da je barem srce ura. Kad bi srce razum slušalo, odavno bi te izbrisalo, a još prije sve zaboravilo. Kad bi srce razum samo jednom poslušalo. Kad bi srce bilo vojnik, ja bih mu naredila da ljubavi se više nikada ne preda. Jer od ljubavi se pogiba. Ali srce nije sat i ne želi razum slušati. A nije ni vojnik, pa se ne zna ljubavi oduprijeti. Svaki put se preda i samo bira kog će voljeti. Ne oklijeva i ne pita neće li to (opet) boljeti.

119

Branka Mumalo The end Preko granice Koja je boja te istine što mi ju govoriš i jesam li jedina koja ju čuje? Reci, gdje završava noć započeta jedenjem oraha i mjendula iz tvoje ruke?

Vrati se ti zvijezda tamo i pripadaš, rekao si mi. Otiñi od mene i sv nisi sretna ovdje, nastavio si. Nemoj me voljeti ne mogu ti vratiti završio si.

Stani malo, slušaj moj glas,

Do zore

moram ti priznati da nije loš ovaj život. Slikat ću te za uspomenu, a ti mene čuvaj u sjećanju. Tako ti je to kad ne nosiš fotoaparat.

120

Ma skini to crno o popij jednu rakiju znam da ti je srce i da ti osmijeh vra Prepusti se priči b slavit ćemo cijelu napojit ćemo dušu skinut ćemo zvijez Daj zapjevaj sa m pjesme što paraju jutro mi je slañe s tko još razmišlja o

The end Vrati se ti zvijezdama tamo i pripadaš, rekao si mi. Otiñi od mene i svijeta nisi sretna ovdje, nastavio si. Nemoj me voljeti ne mogu ti vratiti ljubav, završio si.

Do zore Ma skini to crno odijelo, popij jednu rakiju s nogu, znam da ti je srce još uvijek cijelo i da ti osmijeh vratiti mogu. Prepusti se priči bez kraja, slavit ćemo cijelu noć ako treba, napojit ćemo dušu bez sjaja, skinut ćemo zvijezde s neba. Daj zapjevaj sa mnom pjesme što paraju iznutra, jutro mi je slañe s tobom, tko još razmišlja o sutra!

121

Nevenka Nedić O NAŠOJ LJUBAVI PISAT' UMIJEM

VOLIM TE POP

O našoj ljubavi pisat' umijem

Volim te poput sv

Ogrnuta maštom najljepših snova,

Danju i noću, kao

Na krilima jezerskih labudova

Ime ljubavi usne

Kojima letim pod ljubavni trijem.

Jer volim – moj r

Šum živih osjećaja nije nijem

Ćutim te pored sv

Kada nas grije toplina dlanova –

Uz otkucaj srca k

Ta u njima su zapisana slova

Dovoljno da bi ri

O ljubavi s kojom duševno zrijem!

Sazdao u kip stas

Ne poznajem zlo koje nam prijeti

Javu, kao čarolijo

Jer na putovima sja svjetlost danja.

Poljupcima ovoj p

Radi nje vrijedi noćima bdjeti

Odagnaj tugu i zl

I voljenom biću dok slatko sanja

Neka ruža samo b

Šapnuti kako su divni soneti

I mirisom časti lje

Kojim se rima toj ljubavi klanja.

Nek' nama samo

122

VOLIM TE POPUT SVJETLOSTI I TAME

Volim te poput svjetlosti i tame, Danju i noću, kao Sunce i san. Ime ljubavi usne zbore same Jer volim – moj razbor duši je jasan.

Ćutim te pored svjetovne galame Uz otkucaj srca koji je glasan Dovoljno da bi riječi od slame Sazdao u kip stasit, više častan.

Javu, kao čarolijom stvorenu, Poljupcima ovoj pjesmi podari. Odagnaj tugu i zlokobnu sjenu:

Neka ruža samo bojom krvari I mirisom časti ljepotu njenu, Nek' nama samo ljubav gospodari.

123

Antonio Novak Laka ti noć I opet sam

“Dat ću ti svu vlast na

Sam u noći

koš koja im pripada, jer je

Pletem ti riječi.

Sve će ti pripasti ako se po

Nadam se Da ćeš ih čuti U nekom ludom

Normalan čovjek, norm

Snu gdje smo

da i druga ljudska bića nast

Ti i ja.

iskreni, pošteni i pravični.

Sami bez straha

koji neizmjerno ljubi svoju

Sami bez boli

movinu vode, vole ju na je

Sami u noći

pravne stvari, biti dobronam

Baš kao nekad

tko od običnih ljudi zastane

Dok smo još

naš život i život naše zajed

Za ljubav znali.

vole li uistinu svoju domov

Sad samo, draga,

ne za vlašću ili opsjednute

Pletem ti riječi

razvijenu svijest i osjećaje.

Sam u noći Gdje još Vjetar ti šapće: Laka ti noć.

Kakvi ljudi uistinu vod

zakone i imaju u rukama po Ako se situacija dobro

nošću konstatirati da hrvats

nema ljude dobronamjerne 00:39:, čet 15. 07. 2010

cirane varalice, koji umjest

naglašeno izražen osjećaj “

124

Mirko Omrčen CIJENA VLASTI

“Dat ću ti svu vlast nad kraljevstvima cijeloga svijeta i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je komu hoću. Sve će ti pripasti ako se pokloniš.” ( Lk 4,6-7) Normalan čovjek, normalno ljudsko biće naviknuto je i drži da i druga ljudska bića nastoje činiti ispravne stvari, biti dobri, iskreni, pošteni i pravični. U tom smislu običan hrvatski čovjek, koji neizmjerno ljubi svoju domovinu, misli da i oni koji tu domovinu vode, vole ju na jednak način, da će kao takvi činiti ispravne stvari, biti dobronamjerni, iskreni i pravični. Stoga malo tko od običnih ljudi zastane i upita se jesu li osobe koje odreñuju naš život i život naše zajednice dobre, poštene i pravične osobe i vole li uistinu svoju domovinu. Ne zapita se jesu li možda bolesne za vlašću ili opsjednute njome te da li, kao takvi, uopće imaju razvijenu svijest i osjećaje. Kakvi ljudi uistinu vode Hrvatsku, kakvi nam to ljudi donose zakone i imaju u rukama poluge vlasti? Ako se situacija dobro i pravilno sagleda, može se sa sigurnošću konstatirati da hrvatski narod i naša zajednica na vlasti nema ljude dobronamjerne, iskrene i pravične, nego super sofisticirane varalice, koji umjesto osjećaja pravde i pravičnosti imaju naglašeno izražen osjećaj “gladi“ za vlašću i moći, te opsesiju

125

nametanja svoje volje drugima. Naša vlast i naše elite opsjednuti

same, pozitivno a što negat

su stjecanjem vlastite moći i kontrolom drugih Sve ostalo podre-

primjećuju da su cijelo dru

ñeno je tome, a da bi došli do onog što žele, konstruiraju sve mo-

Da sami žive u jednom me

guće načine kamuflaže – riječima, svojim izgledom, lažima, ma-

pokušavaju osloboditi. Ne

nipulacijama…

nosti više nemaju ništa zaje

Od glavnih karakteristika tih ljubitelja vlasti i moći valja na-

hovnom, odnosno, istinsko

glasiti slatkorječivost, bestidnost, arogantnost, patološko laganje,

Alatka su i produžena

podmuklost, nepoštenost, manipulacija i obmana, nedostatak ka-

poštenog ugovora s vlastiti

janja, žaljenja i osjećaja krivice, parazitizam, neodgovornost, kao

gom“ i njemu se poklonili,

i potpuno odsustvo savjesti, potpuno odsustvo ljubavi prema bli-

poriva kao što je pohlepa, p

žnjemu, potpuni nedostatak osjećaja za dobro činiti. Da bismo

i kontrola drugih ljudskih b

sve saželi u jedno: nedostaje im duša, jer su je prodali vragu.

potrebno ne bi li ostvarili te

Te karakteristike nisu svojstvene samo političarima. Zlo je

činjenici da u svim sferama

tim veće što se oni okružuju individuama sličnim sebi te ih kao

slobodno misli i govori, sv

takve postavljaju na sve ključne funkcije u državi – upravi, medi-

ne može gospodariti. A org

jima, ekonomiji, vojsci, policiji, obrazovanju…, a kada se zauz-

svom oportunizmu pružaju

mu sve ključne funkcije u društvu, te osobine, način razmišljanja

njihove vladavine.

i ponašanja, koji su karakteristični njima, prenose, uz veliku pomoć medija, na normalne ljude. Od Hrvatske je takvom politikom stvoreno društvo u kojem

Vladati nad drugima i

hrvatskih političkih i inih e

tome streme, u biti su nemo

je uspjeh “pod svaku cijenu“ postalo krilaticom. Stvoreno je dru-

kama, pred vlastitom nemo

štvo u čijoj okolini takva bolesna manjina materijalno “cvjeta“, a

koje se biva “vješt“ da se n

velika većina živi u duhovnoj i materijalnoj bijedi. Time je cijelo

umanji, da se može vjerova

društvo gurnuto u situaciju koja neizbježno vodi u tragediju puno

sebe uvjeravati kako je s vl

većih razmjera od ove današnje.

je moguće ranjavati, omalo

Vodi u tragediju, jer su oni koji su se stavili na čelo ove države izgubili ispravnu orijentaciju što je za društvo, a i za njih

126

To je destruktivna vlas

pred sotonom i njemu služi

same, pozitivno a što negativno, što je korisno a što nije. Ne primjećuju da su cijelo društvo i sebe same učinili nesretnima. Da sami žive u jednom mentalnom zatvoru iz kojeg se niti ne pokušavaju osloboditi. Ne primjećuju da njihova mjerila vrijednosti više nemaju ništa zajedničkog s mjerilima vrijednosti u duhovnom, odnosno, istinskom ili objektivnom smislu. Alatka su i produžena ruka zla, jer su umjesto pravednog i poštenog ugovora s vlastitim narodom sklopili “ugovor s vragom“ i njemu se poklonili, a sve da ostvare osobne koristi, iz poriva kao što je pohlepa, povećanje osobne moći, želja za vlašću i kontrola drugih ljudskih bića. Tendencija da se učini sve što je potrebno ne bi li ostvarili te svoje porive raste. To je vidljivo u činjenici da u svim sferama društva nastoje razoriti sve ono što slobodno misli i govori, sve što se usuñuje biti slobodno, kojima ne može gospodariti. A organiziraju i dopuštaju one koji im u svom oportunizmu pružaju prividni dokaz slobode i ispravnosti njihove vladavine. Vladati nad drugima i imati vlast nad drugima, što je težnja i hrvatskih političkih i inih elita, jedne je vrste napast. Svi koji k tome streme, u biti su nemoćni pred svojim slabostima i pogreškama, pred vlastitom nemoći. A vlast je ono “obećanje“ pomoću koje se biva “vješt“ da se nikada ne pokaže slabim, da se druge umanji, da se može vjerovati u vlastitu “veličinu“. Da se može sebe uvjeravati kako je s vlašću moguće biti nešto posebno, kako je moguće ranjavati, omalovažavati, unesrećivati druge. To je destruktivna vlast i u biti se sastoji u tome da se pada pred sotonom i njemu služi. Ostvarenjem takve vlasti samo se

127

misli da se ima vlast. U stvari je to opsjednutost vlašću u kojoj vlast ovladava opsjednutima. Što znači predati se vlasti, lijepo je u svome romanu “Doktor

PISMO BRATU

Faust“ opisao T. Mann. Glavni lik tog djela, glazbeni umjetnik, sklapa ugovor s ñavlom kako bi uvijek mogao komponirati genijalnu glazbu. Tu genijalnost plaća cijenom ljubavi. Jer tko se predaje vlasti, gubi svoju sposobnost ljubljenja. Njegov život postaje prazan i hladan. Postaje bez smisla i odgovornosti, a to znači izgubiti osjećaj za razlučiti dobro i zlo, biti za zlo, a protiv dobra. Znači ne posjedovati savjest, osjećaj poštenja, pravde, razumijevanja, tolerancije. Kako je to ne posjedovati ljubav, uči i Pavao : Kad bih ljudske i anñeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa… ( 1 Kor 13 )

128

Ja znam da ti je t I preteško, brate To breme i teret Što staviše na te Pritišću te njime Nosiš ga i trpiš Iz dana u dan Reci mi, brate, Da l` to je slobod Naš vjekovni san Ko vola u jaram Upregli su tebe Za koga to oreš Za narod, za sebe Reći mi, nećeš, n Ne smiješ reći Jer je nad tobom I tobom vlada Netko veći A mislili jesmo Roblje nikad više Jednakost će biti Barjak slobode a Mi ćemo viti Reci mi, brate,

PISMO BRATU ROBU

Ja znam da ti je teško I preteško, brate To breme i teret Što staviše na te Pritišću te njime Nosiš ga i trpiš Iz dana u dan Reci mi, brate, Da l` to je sloboda Naš vjekovni san Ko vola u jaram Upregli su tebe Za koga to oreš Za narod, za sebe Reći mi, nećeš, nećeš Ne smiješ reći Jer je nad tobom I tobom vlada Netko veći A mislili jesmo Roblje nikad više Jednakost će biti Barjak slobode a ne barjak ropstva Mi ćemo viti Reci mi, brate,

129

Da l` sudbina to je Zar u imenu našem Mjesto Hrvata Slova Roblje stoje Dadoše svoj život I prije nas mnogi Za to slavno ime Da bi mi mogli Ponositi se njime Reci mi, brate, Što je od ponosa ostalo danas Gdje je jednakost, pravda, sloboda Za koje mnogi padoše I život dadoše Heroja mnogih Domovine naše Ima svako groblje A mi smo i danas Kmeti, sluge, roblje Ne znam kako tebi Al meni je teško Tišti me i boli stanje ovo Čija nepravda viče do Neba Jer ne samo jedan Stotine, tisuće i više njih nema Ni za koru hljeba Ja znam brate Da strukture ove Ne trpe nikog tko istinu kaže Umjesto otpora Umjesto kritike

130

Šutnja i poslušno Puno su im draže No takvo nas neš Gorem ropstvu vo Kažem ti brate Sloboda u pravdi Pravda u slobodi Tom linijom hodi Ne boj se, brate, Tvoraca ropstva, Od slobodne Hrv Od slobodne brać Tko može nama b Istinu uzmi Za oružje sebi Oslobodi sebe Odbaci jaram I preteško breme Odbaci laži U ropstvo što vod Pa ćemo napokon Doći do slobode.

Šutnja i poslušnost Puno su im draže No takvo nas nešto Gorem ropstvu vodi Kažem ti brate Sloboda u pravdi Pravda u slobodi Tom linijom hodi Ne boj se, brate, Tvoraca ropstva, tame i laži Od slobodne Hrvatske Od slobodne braće Tko može nama biti draži Istinu uzmi Za oružje sebi Oslobodi sebe Odbaci jaram I preteško breme Odbaci laži U ropstvo što vode Pa ćemo napokon Doći do slobode.

131

hrvatsku svijest kao najbolj

No bilo je i onih negativnih ANTE STARČEVIĆ

jena i u njima je imao žesto

bito u onom sloju ljudi, kak

HRVATSKA ZBILJA

neodreñena značenja, koji s

nisu imali svojih vlastitih pr Ante Starčević je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev da Hrvati imaju pravo u duhu nacionalnog principa i na osnovi povijesnog prava tražiti hrvatsku državu slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našega opstanka. On je prvi uvidio da nacionalni demokratski princip dolazi do pobjede ako narod ima svoju državu, dok je svako drugo rješenje polovično i nevaljalo. Po njemu je hrvatski narod puna individualnost kulturno, etnički i državno, i ako mu se ospori najveće pravo, pravo da bude gospodar u svojoj zemlji, značilo bi Hrvate deposedirati svih

koji su bili sretni da nañu bi

služiti. Za takve je upotrebl

Meñu njih je ubrajao i

ñim interesima, no nacional

odgojeni te ipak i nehotice t

svih napora u borbi za hrvat

seban utjecaj u narodu jer z

za kompromisom odbacuju

se i u pitanju narodnog opst

zemljopisne isprike da Hrva

prava. Smisao Starčevićevih nacionalističkih ideja i bit temeljnih njegovih misli, njegova političkog programa, je ostvarenje hrvatske države koja njemu nije samo okvir narodnog života, nego prijeka i bezuvjetna osnova za mogućnost opstanka hrvatskog naroda. Po njemu Hrvati mogu samo tako slobodno živjeti, nesmetano se razvijati, bez ičijeg tutorstva i gospodstva po svojoj slobodnoj volji nesmetano unapreñivati svoje materijalne i duhovne vrednote. Stoga je izričit: “Izvan hrvatske države nema života“. On je bio prvi koji je formulirao politički program, pokazivao cilj i putove. Pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu

samostalna, jer joj fale ekon

“Napokon mi vama slobodn

siromaštvu, o slaboći i o ma

po rastrganom narodu hrvat pouzdanje u se i tuñincu se Smisao Starčevićevih

nezavisnost, bilo je demokr

On je tražio da u svemu odl

o je iz dubokog uvjerenja d

da društvena odlikovanja i d

ti Božjoj, kako na primjer n

132

hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja. No bilo je i onih negativnih sila kod kojih ta svijest nije bila razvijena i u njima je imao žestoke protivnike. Protivnike je imao osobito u onom sloju ljudi, kakvih ima i danas, što su bili labilna i neodreñena značenja, koji su bili spremni na sve kompromise, koji nisu imali svojih vlastitih principa za koje bi se borili i zalagali, koji su bili sretni da nañu bilo kakvu formulu kako će drugome služiti. Za takve je upotrebljavao izraz “ropska pasmina“. Meñu njih je ubrajao i one koji ne bi htjeli svjesno služiti tuñim interesima, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili su loše odgojeni te ipak i nehotice tuñinu služe time što stoje postrance od svih napora u borbi za hrvatsku slobodu. I na drugi način vrše poseban utjecaj u narodu jer zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime. Prave kompromise i u pitanju narodnog opstanka, navodeći sve moguće socijalne i zemljopisne isprike da Hrvatska ne može tobože biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. On govori: “Napokon mi vama slobodno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hrvatske tuñe bilje usañeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuñincu se time lakše u naručaj baci“. Smisao Starčevićevih ideja i bit njegovih temeljnih misli, uz nezavisnost, bilo je demokratsko i slobodarsko ureñenje zajednice. On je tražio da u svemu odlučuje narod. To svoje mišljenje izvodio je iz dubokog uvjerenja da smo se svi ljudi rodili jednakopravni i da društvena odlikovanja i dostojanstva gospodina nema po milosti Božjoj, kako na primjer ni prosjaka po milosti Božjoj. Društvene

133

odnošaje, po njemu, uviña pravno samo društvo, te tko se hrani kruhom naroda, ima narodu račune davati. Po tom pitanju dalje je

ñih političkih interesa i prog

Devedesete godine jas

jednako jasan: „Vladar koji progoni ili ne štuje pravo svog naroda,

slavenstva-panslavenstva

prestaje biti zakonitim vladarom i napram njemu ni jedno udo na-

ke koja je rodila likvidaciju

roda nema nikakav obzir. Svetost vladara prema narodu stoji samo

što bijaše i jeste stvarnost, u

u svetosti kojom on smatra i štuje pravo naroda.”

hrvatska politika i ideologij

Borio se s jednom svrhom: da spasi hrvatstvo i da Hrvatima uzdrži u srcu živu težnju za slobodom u svakom obliku.

linijama i doživjela potpuni

sam sebi, vratio se program

U toj borbi njegovo vrhovno načelo je bilo da se hrvatski na-

dokazaše kao ideje temeljni

rod mora pouzdati samo u svoja prava, svoje snage i u Boga. Tak-

Devedesete su Starčev

vo njegovo poimanje u skladu je s učenjem Svetog Pisma koje

političko-nacionalnom živo

takoñer uči da se treba isključivo u Boga pouzdati ( Ps 131), jer

čević tada. Hrvatska politik

njegova moć, mudrost i očinska ljubav zaslužuje apsolutno povje-

vog nacionalno-političkog p

renje ( Mt 6, 24-34).

i slavenstvo i jugoslavenstv

Sloboda, samoodreñenje i nezavisnost kod Starčevića imaju u svemu prednost. Njegov program je za Hrvate vječan i vrijedit će

nja i utopija, prijevara i zam

Od njegove smrti do d

sve dotle dok hrvatski narod ne bude trajno nezavisan i slobodan u

izvršene su temeljne promje

svojoj nezavisnosti.

su se stubokom sve državne

Snažno nacionalno strujanje koje se dogodilo devedesetih

vedesetih živio aktualniji i s

godina prošlog stoljeća, strujanje koje je proželo hrvatski narod i u

iako u kasnijim razdobljima

konačnici rezultiralo svenarodnim ustankom i borbom za slobodu,

da, jednakost i pravda. Naša

bilo je zapravo trijumf najčistije Starčevićeve nauke. Bio je to

danas, u našoj nezavisnosti,

slom romantičnih ideja slavenstva i jugoslavenstva koje su svoje-

se poštuje samo ako je istov

dobno zavrtjele glavama naših intelektualnih generacija, ideja koje

stanje nije kriva ideja nezav

su onesposobile zdrav razum i nekim sljedbenicima Starčevićevog

tva, krivnja je u političkoj iz

nauka kao što su Supilo, Trumbić, Smodlaka…., ideja koje su od

njihova vladavina nije omo

tadašnjih hrvatskih intelektualaca i od Hrvatske učinile objekt tu-

čovjeka u narodnoj zajednic

134

ñih političkih interesa i programa. Devedesete godine jasno su pokazale da su ideje ilirstvaslavenstva-panslavenstva-jugoslavenstva bile etapa hrvatske politike koja je rodila likvidaciju svoga vlastitog ja, uništavanju jedinog što bijaše i jeste stvarnost, uništavanju hrvatstva. Ta nerealna, nehrvatska politika i ideologija skrahirala je devedesetih na svim linijama i doživjela potpuni slom. Hrvatski narod tada vratio se sam sebi, vratio se programu i idejama Ante Starčevića koje se dokazaše kao ideje temeljnice za Hrvatsku i hrvatski narod. Devedesete su Starčevićevoj ideji dale za pravo i u našem političko-nacionalnom životu nitko nikada nije pobijedio kao Starčević tada. Hrvatska politika rezultirala je oživotvorenjem njegovog nacionalno-političkog programa. Sve nehrvatsko je skrahiralo, i slavenstvo i jugoslavenstvo i sve drugo, jer to drugo bijaše tlapnja i utopija, prijevara i zamka. Od njegove smrti do devedesetih godina prošlog stoljeća izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević je devedesetih živio aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio, iako u kasnijim razdobljima nisu ostvarena njegova načela: sloboda, jednakost i pravda. Naša sloboda, naša jednakost, naše pravo danas, u našoj nezavisnosti, su kao snijeg na suncu. Volja naroda se poštuje samo ako je istovjetna volji onih koji vladaju. Za takvo stanje nije kriva ideja nezavisnosti; krivnja je u čimbenicima društva, krivnja je u političkoj izdaji, u prvom redu HDZ-a i SDP-a, jer njihova vladavina nije omogućila ostvarenje slobode hrvatskog čovjeka u narodnoj zajednici, u ostvarenoj hrvatskoj državi.

135

Politika jednih i drugih nije izdajnička samo u tom pogledu;

državu. Savez je samo sreds

ona nas danas ponovno navodi na putove tuñih nehrvatskih progra-

Takav oblik dopušta da se o

ma i interesa, a kad se devedesetih hrvatski narod vratio samome

formalne oznake državnosti

sebi, činilo se da nema više sile koja bi ga mogla ponovno navesti

jala i postoji prevlast jednih

na takve putove.

minacije i podčinjeni, a pol

Pokazalo se da tih izdajničkih sila ima. To su odmetnici dana-

rena dobru podčinjenih, niti

šnjeg vremena koje tuñe vlasti štite i postavljaju, uljuljavaju hr-

su dominatori nastojali post

vatski narod u novu utopiju, u novu prijevaru i zamku. Umjesto da

nje rizika i napora.

se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mo-

Višenarodna europska

gućnost uspjeha, danas nakon propalih i sveobuhvatnih ideja ilir-

opstala kao takva, morat će

stva, sveslavenstva i jugoslavenstva niču ideje europejstva, sve-

protuprirodna. Ante Starčev

čovječanstva. Niču nove težnje za uništenjem hrvatske narodne

“Nemoguće je, jer je p

posebnosti, koja je vjekovima stvarana. Narodu se protura filozofija da mu je dovoljno da se može

zakona, uprave, uz slobodu

pasmina, poviješću, stupnje

služiti svojim jezikom i kulturno se iživljavati, ako i to, a da po

društvenim odnošajima, gos

svojim životnim formama ne bude gospodar u svojoj kući i da sam

vjere“.

na svome području ne odlučuje. A projekt Europe, kao zemlje za-

Anti Starčeviću bilo je

jedničkog tržišta, ide u smjeru stvaranja nove države, ide u smjeru

tičarima i intelektualcima d

saveza u kojem se države odriču ne samo jednog dijela svoje suve-

dnoj državi neće biti subjek

renosti, već i suverenosti kao takve. Pošto je vlastita narodna drža-

rištavanja. Bez suverene drž

va neophodan preduvjet za rješavanje svih narodnih pitanja, nova

darstvo ni kultura, a ni ured

višenarodna država nije rješenje za hrvatski narod.

imamo državu, ali sve to nis

U povijesti svih dosadašnjih višenarodnih država uvijek je

nje tog cilja treba obračunat

vlast bila usredotočena na povlaštene, uvijek je postojalo prven-

tražiti izlaz u novim okvirim

stvo jednih i podjarmljenost drugih. Uvijek su drugi narodi morali

ide u tom smjeru ne vlada r

svoje interese podčiniti “zajednici“ koju su u pravilu predstavljali

čudo da nas sposobniji, vješ

povlašteni. Članica jednog saveza ne predstavlja pravu potpunu

prevare, nadmudre, te na kr

136

državu. Savez je samo sredstvo da se prikriju unitaristički ciljevi. Takav oblik dopušta da se održe tek neki narodni običaji i neke formalne oznake državnosti. U složenim državama uvijek je postojala i postoji prevlast jednih nad drugima. Uvijek su postojale dominacije i podčinjeni, a politika ovih prvih nikada nije bila usmjerena dobru podčinjenih, niti je bila za njih korisna, naprotiv: uvijek su dominatori nastojali postići što veću korist i prednost sa što manje rizika i napora. Višenarodna europska država nije rješenje za Hrvate jer da bi opstala kao takva, morat će biti ili diktatura ili je neće biti, jer je protuprirodna. Ante Starčević o nečemu takvome govori: “Nemoguće je, jer je proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili samovolju, kod naroda različitih pasmina, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“. Anti Starčeviću bilo je jasno ono što mnogim hrvatskim političarima i intelektualcima danas još nije, a to je da RH u višenarodnoj državi neće biti subjekt svoje sudbine, već objekt tuñega iskorištavanja. Bez suverene države ne može se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Mnogi će reći: Mi imamo državu, ali sve to nismo uspjeli u njoj ostvariti. Za ostvarenje tog cilja treba obračunati s inima koji to priječe i koče, a ne tražiti izlaz u novim okvirima iz kojih izlaza nema. U politici koja ide u tom smjeru ne vlada realnost, zdrav razum i račun, i neće biti čudo da nas sposobniji, vještiji, realniji i lukaviji tuñi političari prevare, nadmudre, te na kraju podčine i izrabe. To je logičan sli-

137

jed, jer zašto bi se drugi brinuli o dobru i o interesima hrvatskog naroda kad to sami Hrvati ne čine. Više ne čudi da se izdajničke elite ne brinu o interesima hrvatskog naroda, ali je žalosna činjenica da su zakazali mnogi koji u svome opredjeljenju i svojim programima “slijede“ Starčevićev nauk. Mnogi na hrvatskoj desnici uzimaju mnogo toga od njegovih

Na slobodi je da ona upr

nju. Ona se potpuno gubi kad

programa i ideja, no čini se samo iz razloga da bi mogli uspjeti u narodu. Osobito danas nedostaje duha obrane prava Hrvatske, nedostaje angažmana za očuvanje i daljnju afirmaciju hrvatske samobitnosti i djelovanja u cilju stvarnih potreba hrvatskog naroda. Većinu hrvatske desnice danas karakterizira jalovost, beskarakternost, nedosljednost, politička slabost. Izostaje čisti Starčevićev beskompromisni nacionalizam demokratskog kova. Niti kod novooformljenih desnih stranaka i pokreta nema potpuno definiranih Starčevićevih stavova u kojima je jasno definiran cilj, a to je slobodna i nezavisna hrvatska država. Zbog takvog rezerviranog stava kod mnogih u RH prevladava uvjerenje da se tu radi o kompromisnom nacionalizmu i nacionalizmu idejnih zabluda u kojem je hrvatski narod samo sredstvo za postizanje tuñih ciljeva, koji nisu istovjetni s potrebama hrvatskog naroda. Bez jasnog stava neće biti prepoznati u narodu kao ona snaga koja

Čovjek je stvoren razu

obdaren inicijativom i gosp ten je u ruke svoje vlastite

dar je i otac svojih čina. Bo nost volje da čini dobro ili

Njegova sloboda sposo

za oprečna djela, moć izbo

redijeli za dobro, sloboda j

zlo, ona je slabost. Izbor iz

redovanje u savršenosti, ak

laksanje i griješenje ako se

Sloboda se očituje u sl

narodu može vratiti dostojanstvo, a hrvatskoj državi stabilnost i

jek više čini dobro, to je slo

napredak. Samo linija izvornog Starčevićanstva, jasno opredjelje-

izbor neposlušnosti, to je z

nje za tu liniju i provoñenje ideja te linije može desnici, u trenuci-

stvo grijeha.

ma tonuća lažne desnice na vlasti, donijeti uspjeha u narodu.

Ljudska volja stvara i p

ona može biti i dobra i zla. činiti zlo.

138

TAJNA ZLA Na slobodi je da ona upravlja nagonima u nama, a ne da oni vode nju. Ona se potpuno gubi kada čovjek postaje rob nagonima. prof. Tomislav Ivančić

Čovjek je stvoren razuman s udjelom dostojanstva osobe, obdaren inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima. Prepušten je u ruke svoje vlastite odluke. Stvoren je slobodan i gospodar je i otac svojih čina. Bog mu je dao slobodu, a time i mogućnost volje da čini dobro ili zlo. Njegova sloboda sposobnost je njegove volje da se opredijeli za oprečna djela, moć izbora izmeñu dobra i zla. Ukoliko se opredijeli za dobro, sloboda je snaga, no ukoliko se opredijeli za zlo, ona je slabost. Izbor izmeñu dobra i zla nije drugo do li napredovanje u savršenosti, ako se odlučimo za dobro, odnosno malaksanje i griješenje ako se odlučimo za zlo. Sloboda se očituje u služenju dobru i pravednosti, i što čovjek više čini dobro, to je slobodniji, dok je opredijeljenost za zlo izbor neposlušnosti, to je zloupotreba slobode koja vodi u ropstvo grijeha. Ljudska volja stvara i politiku, a kako je ta volja slobodna, ona može biti i dobra i zla. Prema tome, može ona činiti dobro i činiti zlo.

139

Dobro je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka, to je

strane, te pokorenu većinu,

najveća moralna vrijednost. Meñutim, činjenica je da većina na-

reñeni, s druge strane. Hrva

ših političkih elita dobro odbacuje kao neprihvatljivo, a pristaje

svoju ličnost ne mogu kao

uz zlo kao prihvatljivo, što je suprotno moralu i moralnom zako-

odlukama. Moćnici od hrva

nu koji potiče da se čini dobro, a izbjegava zlo.

ša onako kako se po vlastit

U služenju svojom slobodom većinom su skloni zlu i zlo je

Takvo nakaradno stanj

postalo sastavnim dijelom hrvatske političke kulture. Hrvatske

duboko odvojila od etike i

političke elite zloupotrebljavaju slobodu, što raña nesreće, nep-

hovno siromaši. Tako će to

ravde, tlačenja. Takvim neispravnim služenjem slobodom ne pri-

ti zakoni koji postoje od Bo

znaju se i krše se uvjeti ekonomskog, socijalnog, političkog i kul-

ćudoreñe i po kojima se su

turnog reda, što je stvorilo stanje zaslijepljenosti, nepravde i nes-

kojima se mora pokoravati

reće. Stvara i stanje opće neslobode, čime je i sama politika liše-

nati u svakom dijelu, ako s

na smisla jer ne ostvaruje smisao koji se zove sloboda. Slika naše stvarnosti danas tako nije slika slobodnog društva;

Kad je politika u pitanj

nja takvim zakonima. Polit

to je slika autoritarnog režima kojeg karakterizira policijska država,

činiti zlo da bi se navodno

koncentracija vlasti, jedna monopolistička partija s dva imena, pot-

politici nastalo je otuñenjem

puna kontrola nad društvom, privilegirani elitizam, atomiziranje i

Istine, Pravde i Ljubavi, na

izoliranje pojedinaca, pretvaranje kulture u propagandu itd.

od vrhovnog dobra.

Politički sustav, koji imamo i koji to omogućuje, uz to hrvats-

Ono što je za narod očig

kim grañanima zatvara vrata političkog koje monopoliziraju izab-

jer oni spadaju u kategoriju

rani i na vlast pretplaćeni, tako da sloboda i demokracija još dugo

drugima što će za njih biti d

neće postati stvarnost. Stvarnost je jedna vladavina koja ima radi-

biti neizmjerno zlo. Zato za

kalno antipolitički karakter. Stvarnost je da vladaju ljudi nad ljudi-

A stradavat će i dalje je

ma, a ne zakon nad svima, stvarnost je da je samo odreñeni broj

nu savjest, bolesnu iz razlo

ostvario svoju volju i moć i da ta ostvarena moć služi promicanju

zlo. Ili im je savjest zatajila

interesa centara moći, a ne dobrobiti društva kao cjeline.

tama ( Lk 11, 35)

Slika Hrvatske danas predstavlja moćnu manjinu s jedne

140

Stradavat će i dalje jer

strane, te pokorenu većinu, one s kojima se upravlja, koji su podreñeni, s druge strane. Hrvat danas nije slobodan i većina njih svoju ličnost ne mogu kao takvi oblikovati i razvijati po vlastitim odlukama. Moćnici od hrvatskog čovjeka danas traže da se ponaša onako kako se po vlastitoj i slobodnoj volji ne bi ponašao. Takvo nakaradno stanje proizlazi i iz činjenice da se politika duboko odvojila od etike i morala, te kao takva unakazuje i duhovno siromaši. Tako će to potrajati sve dok se ne počnu poštivati zakoni koji postoje od Boga i koji se zovu moral ili etika ili ćudoreñe i po kojima se sudi što je dobro, a što je zlo. Zakoni kojima se mora pokoravati ljudska volja i po kojima se mora ravnati u svakom dijelu, ako se želi ostvariti dobro, sloboda i sreća. Kad je politika u pitanju, onda je jasno da neće biti pokoravanja takvim zakonima. Političke elite umišljaju da je dopušteno činiti zlo da bi se navodno postiglo dobro. Samo zlo u hrvatskoj politici nastalo je otuñenjem slobodne volje političkih elita od Istine, Pravde i Ljubavi, nastalo je u odmetništvu njihove volje od vrhovnog dobra. Ono što je za narod očigledno zlo, za njih je neizmjerno dobro, jer oni spadaju u kategoriju “izabranih“, što znači da mogu činiti drugima što će za njih biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Zato zajednica stalno i teško stradava. A stradavat će i dalje jer elite nemaju savjesti ili imaju bolesnu savjest, bolesnu iz razloga što ne spoznaju što je dobro a što je zlo. Ili im je savjest zatajila, jer je svjetlo što je u njima postalo tama ( Lk 11, 35) Stradavat će i dalje jer elite kao takve predstavljaju neizgra-

141

ñene ličnosti, jer nemaju karaktera, nemaju vlastitih načela i oso-

Političke elite u Hrvatskoj s

bnih uvjerenja. Jer su nezrele osobe stoga što nemaju izgrañene

njene su neznanjem koje im

svjetonazore, tj. smisao i svrhu života, jer nisu savjesni i odgo-

koje se nalazi u njihovoj izo

vorni, jer su moralno usmjereni prema zlu, jer nemaju sklada iz-

dobra i kreposna djela. Njih

meñu naravi i nadnaravi.

poslušnosti i odmetništvu v

One imaju neobjašnjive nagone kojima su se predali i sklonost

to slobode na zlo.

prema negativnom, prema zlu, što je u prvom redu posljedica la-

U jednoj zajednici u koj

bilnosti, a upravo ona je pokretač zla jer mu popušta, jer griješiti

ru, u kojoj su se upravljačke

znači popuštati. Ta labilnost u biti se temelji na ograničenosti koja

se ostvariti onaj smisao za k

nije ništa drugo do li nesklad sa samim sobom. Taj nesklad izraža-

se ne može ostvariti niti sam

va se željom u njima da ne budu ono što jesu, nego da budu ono

bez drugog ne ide, jer biti sr

što nisu i što u konačnici ne mogu ni biti, da budu kao Bog, da

Sreća može rasti i raste

preskoče svoju ograničenost, da budu gospodari i suci dobra i zla,

zla raste tuga i nesreća, čem

da prigrabe sebi božanske povlastice, da sebi osiguraju moralnu

nas. Unesrećene nacije koj

autonomiju, samodopadljivost, da postanu bogovi.

tivno dobru i sreći. Upravo

Predajući se nagonima, sebeljublju i oholosti one na perverzan

nju koje svoj naum unesreć

način i oponašaju Boga. Ta izopačenost proizvod je izopačene i

vlast i moć i koji su tu vlas

pokvarene volje koja ih je u konačnici zarobila, jer se iz nje najpri-

jući uz zlo. Ali ni oni koji i

je rodila požuda, pa navika i potom nužda. Taj lanac koji čine kari-

de služeći zlu, nisu izuzeti

ke izopačene i pokvarene volje sv. Augustin naziva “krutim rop-

zlo koje je u njima.

stvom“.

Zlo u Hrvatskoj ne mož

One i jesu zarobljenici, u ropstvu, jer sloboda nije upravljala nagonima, već su nagoni vodili nju, i što god se više budu prepuštale nagonu, tim više čine zlo, tim su više zarobljeni i u ropstvu grijeha, grijeha koji je njihov osobni čin i kojeg su prihvatili svojom slobodnom odlukom. Taj grijeh im u konačnici pomračuje i oslabljuje um, ranjava slobodu, on je uzrok njihova ropstva i smrti.

142

treba maštati i stvarati pred

bismo se tog zla oslobodili

Političke elite u Hrvatskoj stoga su sigurno i duboko ranjene, ranjene su neznanjem koje im pomračuje razum, ranjene su zlom koje se nalazi u njihovoj izopačenoj volji, pa tako ne mogu činiti dobra i kreposna djela. Njihova opredijeljenost na zlo izbor je neposlušnosti i odmetništvu volje od vrhovnog dobra. Zloupotreba je to slobode na zlo. U jednoj zajednici u kojoj upravljačke strukture ne služe dobru, u kojoj su se upravljačke strukture opredijelile na zlo, ne može se ostvariti onaj smisao za koji smo se borili, a to je sloboda. Time se ne može ostvariti niti sam smisao i svrha života - sreća. Jedno bez drugog ne ide, jer biti sretan znači biti slobodan, i obrnuto. Sreća može rasti i raste samo u činjenju dobra, dok u činjenju zla raste tuga i nesreća, čemu svjedoči stanje hrvatske nacije danas. Unesrećene nacije koju je unesrećilo zlo, po sebi uvijek protivno dobru i sreći. Upravo u tome i jest tajna zla - u unesrećivanju koje svoj naum unesrećivanja ostvaruje kroz one koji imaju vlast i moć i koji su tu vlast i moć stekli opredijelivši se i pristajući uz zlo. Ali ni oni koji imaju vlast i moć, koji unesrećuju ljude služeći zlu, nisu izuzeti od unesrećivanja, jer i njih unesrećuje zlo koje je u njima. Zlo u Hrvatskoj ne može se poreći, ono je očevidno, stoga ne treba maštati i stvarati predodžbu o dobru, nego se boriti kako bismo se tog zla oslobodili i na taj način ostvarili dobro i sreću.

143

Mario Pejaković

NOĆ PUNOG MJESECA

Mjesec otima san, tutnji grmljavina u daljini. Na užetu lepet rublja, sjene plaze u visini; šišmiši, sove, i još bešumno nešto. Čas desno, čas lijevo bljesne nebom, brzo,

vješto.

144

U TAMI

Oblaci stisli mjesec u pomrčini. Lavež i huk zalamaju tišinu. Na mekom krznu mrtvog stvorenja, bos u tami, ja, bez oproštenja.

NEMA JE VIŠE

Silovito prasnu grom; raskoljena trešnja pade, okrvavljen joj plod. I djetetov krik, i dlanovi na licu. Lepet preplašenog jata mrtvu mu, lišćem pokrio pticu.

145

Ivana Prpić Odustajem

RIJEČ-DVIJE O P Ja ne znam drugačije nego otići,

BESKRAJNO

Ja ne znam drugačije nego zanijekati. Ne mogu više čekati. Krećem dalje već predugo,

Ne pripadam nikome

Ne osvrćem se,

Samo me moja tuga

Ali ni ne pokrećem.

samo me ona ima.

Radije ću se svemu rugati

Ja poznam sebe kroz

Nego se opet u sreću uzdati.

i drugi su dio tuge.

Prije ću odustati

Nema prošlih stanja

Nego nešto poduzeti.

dok se tuña djeca

Sakrit ću se iza društvene maske,

kroz mene rañaju, um

Na osjećaje zakucat' daske. Neću razmišljati i kopati,

Mačke sa smrću svo

Samo ću pokušati opstati.

odnose obrve drevni

Jednoga ću se dana sa svime pomiriti I moliti Boga da ti nećeš odnekuda proviriti.

146

Linda Prugo - Babić

RIJEČ-DVIJE O PATNJI, TUZI I TUGOVANJU BESKRAJNO PATETIČNI STIHOVI

Ne pripadam nikome i pripadam svima. Samo me moja tuga pozna, samo me ona ima. Ja poznam sebe kroz druge, i drugi su dio tuge. Nema prošlih stanja dok se tuña djeca-patnje kroz mene rañaju, umnožavaju.

Mačke sa smrću svojom odnose obrve drevnih Egipćana.

147

Nevenka Pupek LUDILO NAGRIŽENA pjesme nagrižena

kao nusproizvodi

nepomična

mog ludila

kao jabuka sa slike holandskog majstora

lažne prisnosti

prekrivene prašinom

godišnjeg doba uzgibanih boja

ZAROBLJENA

IZMEðU ŠUTNJ zarobljena u kukuljici tjeskobe

izmeñu šutnje i vr

mirujem

nemjerljivi period

nikako ne uspijeva čekam godišnje doba

udahnuti

slobode

148

LUDILO

pjesme kao nusproizvodi mog ludila lažne prisnosti godišnjeg doba uzgibanih boja

IZMEðU ŠUTNJE I VRISKA

izmeñu šutnje i vriska nemjerljivi period vremena nikako ne uspijevam udahnuti

149

Majda Rogić BESTJELESNI OBLIK MENE

SVE ONE SITN

Sve je iščezlo, Vjerovanja, još jučer izrečena,

Na tren poželim

Sutradan su postala prazna nadanja.

Da ne postoji tre

Ljudi ubijaju ljude!

Jer umorna, nada

Moje oči pripadaju

Od lutanja

Dalekim zvijezdama.

Podajem sve svo

Tvoje - tek su paraliziran pogled

Za samo jedan iz

U sunčevim zrakama,

Nebo je poetično

Zaleñena duga u kišnim kapima.

Tlo pod nogama

Ljudi prkose ljudima!

Tišina jutra, jedi

Mojih tisuću lica odlazi,

Od ovog svijeta

Samo stranac ostaje -

U tišini jutra, jed

Govori mojim pjesmama

I ruža umije da c

Suština mijenja se... I dalje samo ljudi. Čovjek prestajem biti...

150

SVE ONE SITNE BITNOSTI

Na tren poželim Da ne postoji trenutak u kojem bih mogla željeti... Jer umorna, nadasve iscrpljena Od lutanja Podajem sve svoje želje i sva svoja nadanja Za samo jedan izdašan dah kroz svitanja... Nebo je poetično prozračno, Tlo pod nogama daleko je... Tišina jutra, jedino je odcjepljenje Od ovog svijeta U tišini jutra, jedino I ruža umije da cvjeta...

151

Zorica Sentić

pored drveta zovi me znam da nacrtam

nacrtaj mi

i Sunce i kišu nacrtaj mi jednu pticu

i trave plave

ja ću joj dati krila

koje hrane

nacrtaj mi bebu

pozovi me

ja ću se brinuti o njoj

i nacrtaj mi

nacrtaj mi cvet

nacrtaj mi, nacrtaj

ja ću ga negovati

nacrtaj i mene

nacrtaj mi drvo

da oživim

ja ću tebi njegovo voće nacrtaj mi osmehe

nacrtaj mi ljubav

ja ću ih deliti

i... dok ti crtaš

nacrtaj mi pčele

ja ću te voleti

nacrtaj mi i poljupce medene nacrtaj mi kiše oluju da sve to odnese

nacrtaj mi pticu i bebu bebu do cveta cvet i vodu

152

pored drveta zovi me znam da nacrtam i Sunce i kišu i trave plave koje hrane pozovi me i nacrtaj mi nacrtaj mi, nacrtaj mi nacrtaj i mene da oživim

nacrtaj mi ljubav i... dok ti crtaš ja ću te voleti

153

Snježana Šamanić Ljubomora

Siniša se počeo spremati za van, a Biserka razvrstavala robu za peglanje. - Nećeš dugo? - pogledala ga je ljutito, iznervirana ogromnom količinom njegovih košulja za peglanje. - Neću, bez brige. Uobičajeno! Samo nekoliko pića i već sam natrag! – vedro je uzviknuo i zatvorio vrata za sobom. Najprije je sačekala neko vrijeme kako bi bila sigurna da se već mogao prilično udaljiti, a potom krenula u akciju. Siniša je već dulje vrijeme sumnjao u svoju suprugu. Bio je siguran da ga vara; to njeno promijenjeno ponašanje, ta nervoza i iščekivanje da napokon ode, sve su to bili znaci da ima drugoga. Pa i peglanje, hm, bio je to čisti paravan i dokaz da naporno radi, da se užasno muči… A kad bi on samo zatvorio vrata za sobom, ona je već sigurno krenula s pripremama za neki sastanak. A on, blesan, nikako da shvati. Počeo je razmišljati o svemu; promijenila je boju kose, možda malo i smršavjela, a nekidan se pojavila u nekoj novoj tunici tvrdeći da je to stara, od lani, ma nemoj! Bože, nije valjda postao rogonja?! Uzdahnuo je: - E, sad ćemo vidjeti, draga moja, što mi to spremaš iza leña… Obišao je kuću i krenuo u kratku šetnju i stao mozgati što dalje? Ako se vrati prebrzo, neće ništa doznati. Dat će joj malo vremena, a onda – ako su njegove sumnje opravdane – pogodak

154

u glavu: prasss! Dosta je bilo obmane! na sto stupnjeva, ona se lij še da joj je teško. – E, nećeš više, draga stol! I tko je uopće mogao b ko koga zna, prijatelj čak… došlo mu je da je zadavi, pripalio cigaretu i pogleda joj dalo vremena da se os putu k njemu ili… možda već stišću, hlade osvježav naivnom. Bijednica jedna; sve ove godine davao, hra ju po restoranima, na ljeto do grla za auto kojeg ona v ta! Nema više, draga moja, vucara s nekim – glavu bi Nakon pola sata odluč Pričekao je još nekoli osluškujući. Nakon četrdeset minut uzdahnuo i pozvonio. Ništ put jače, uhvativši za kva užurbanost. Pokušavao se gdje bježati, jedino ako mis Ponovno je uhvatio za – Evo, evo idem! malo… Ma što samo malo! D

u glavu: prasss! Dosta je bilo obmane! Dok on svakodnevno rinta znojeći se na sto stupnjeva, ona se lijepo odmara, fol kuha, čisti, pere, uzdiše da joj je teško. – E, nećeš više, draga moja! Večeras ćeš baciti sve karte na stol! I tko je uopće mogao biti taj mamlaz, možda neki susjed, netko koga zna, prijatelj čak… Pri samoj pomisli na njenu nevjeru došlo mu je da je zadavi, pljune i baci kroz prozor! Uzrujano je pripalio cigaretu i pogledao na sat. A da ju nazove? Ne, ne, to bi joj dalo vremena da se oslobodi ljubavnika…Možda je već na putu k njemu ili… možda je već netko došao kod nje. I sad se već stišću, hlade osvježavajućim napitkom i smiju mu se, tako naivnom. Bijednica jedna; kako se samo usuñuje! A koliko joj je sve ove godine davao, hranio je, plaćao sve što je trebalo, vodio ju po restoranima, na ljetovanja, kupio novu perilicu, zadužio se do grla za auto kojeg ona vozi, a ona mu tako vraća… E, pa, basta! Nema više, draga moja, finili su Mare bali! Ako je istina da se vucara s nekim – glavu bi joj trebalo odsjeć, da, da! Nakon pola sata odlučio se vratiti i iznenaditi je. Pričekao je još nekoliko minuta sakrivši se ispod stepenica, osluškujući. Nakon četrdeset minuta našao se pred vratima stana, duboko uzdahnuo i pozvonio. Ništa. Još jednom je stisnuo zvonce, ovaj put jače, uhvativši za kvaku. Unutra se začulo neko šuškanje i užurbanost. Pokušavao se smiriti; ako je netko kod nje, nema gdje bježati, jedino ako misli skočiti s trećeg kata. Ponovno je uhvatio za kvaku. – Evo, evo idem! – čuo je njezin uspaničen glas. – Samo malo… Ma što samo malo! Došlo mu je da razbije vrata, zaskoči

155

bijednika koji je unutra, da ih oboje uguši, da ih… zapali oboje, pa nek' gore zajedno u paklu! - Evo, tu sam, samo tren…- opet će Biserka. – Samo da se obučem… Na te riječi nešto mu se smračilo pred očima i Siniša poče lupati po vratima svom snagom: - Otvori već jednom, što čekaš! Više nije bilo uzmaka. Zamišljao je najgori scenarij; bijednika će skinut' do gola i potjerat ga van, a kurvetini – njoj će samo dat šup-kartu i zauvijek je otjerat ih svog života. Prije toga, naravno, oboma odvalit' šamarčinu i gurnut ih niz stepenice. Mrcina jedna, kako se samo usuñuje… Napokon se vrata otvoriše a na njima – raščupana i znojna Biserka. - O, pa to si ti, već si se vratio? – oglasila se nevjernica ni ne sluteći što je čeka. - Tu smo, ptico, ulovio sam te… - vrisnuo je u sebi, škrgutnuo zubima, i snagom vjetra uletio u stan. - Što se desilo? Što si tako ljut? – zamucala je i popravila ovratnik neke stare kućne haljine koja joj je, očito, bila prva pri ruci. Upao je unutra. Najprije u sobu – no ništa. Na brzinu je pretražio kupaonicu, špajzu, pa kuhinju. Počeo je otvarati vrata ormara, svih ormara, u kući. I opet ništa. Iza kauča, iza zavjesa, sve je dobro pregledao, i od nervoze se pošteno uznojio, i opet ništa nije našao, odnosno nikoga… - Siniša… - oglasila se tiho Biserka – što se desilo? Što tražiš? Reci, da ti pomognem… Nemoćno je odmahnuo glavom i sjeo, pripalivši novu cigaretu. Na stolu je bila samo jedna čaša. Pomirisao je; bila je od soka.

156

– Što sad? – stao je mi - Kako to izgledaš? I z - Joj, Siniša, pa nisam - Što si? Vježbala, kaž - Da! Vježbala sam! B tako otvoriti… Na te njene riječi uža ispod kreveta pa je jurnuo njim. - Gdje ćeš, Siniša? natrag. - Pusti me! - naglo je o tu nastade gurkanje, što je nesretnika sakrila baš tamo - Siniša, što radiš? Ček žvi, iskrenula nogu. – Joj, joj, evo i nogu i kleknuvši na pod, zabuljio - Čekaj, čekaj, što ti je, Buljio je dugo u to skri podigao, izvlačeći nešto tam - Što je ovo? - To? - progutala je s sam… - Pitao sam te – što je čekao njen odgovor. - To je… htjela sam ti lim te, Siniša… - Meni stvarno više n ovdje? – viknuo je smrknut - Pa vidiš valjda! Sad t

– Što sad? – stao je misliti dalje gledajući je pun bijesa. - Kako to izgledaš? I zašto mi nisi odmah otvorila? - Joj, Siniša, pa nisam mogla odmah…Vježbala sam… - Što si? Vježbala, kažeš? - Da! Vježbala sam! Bila sam u…u trikou. I nisam mogla tek tako otvoriti… Na te njene riječi užasnuto je shvatio da još nije pogledao ispod kreveta pa je jurnuo k spavaćoj sobi, a ona se zaletjela za njim. - Gdje ćeš, Siniša? – uhvatila ga je za ruku i pokušala povući natrag. - Pusti me! - naglo je otrgnuo ruku i potrčao prema krevetu. I tu nastade gurkanje, što je očigledno značilo samo jedno: da je nesretnika sakrila baš tamo… - Siniša, što radiš? Čekaaaaj! – potrčala je za njim i, u toj gužvi, iskrenula nogu. – Joj, joj, evo i nogu iščaši! – cmizdrila je Biserka, a on se, kleknuvši na pod, zabuljio ispod kreveta. - Čekaj, čekaj, što ti je, pobogu, Siniša… Buljio je dugo u to skriveno, mračno mjesto a onda se polako podigao, izvlačeći nešto tamno, teško. - Što je ovo? - To? - progutala je slinu i uzdahnula. – Pa to je… vidiš i sam… - Pitao sam te – što je to? – smrtno ozbiljan stao je pred nju i čekao njen odgovor. - To je… htjela sam ti baš večeras reći, nemoj se ljutiti, molim te, Siniša… - Meni stvarno više ništa nije jasno… Otkud ova starudija ovdje? – viknuo je smrknuto spreman da je ošamari. - Pa vidiš valjda! Sad ti je sve jasno. Trebala sam to i …kako

157

nikako nisam uspjela skinut' kile, odlučila sam to nabaviti, eto! Ljuti se kol'ko god hoćeš, ali…kupila sam je i …sad redovito vježbam, ustvari vozim je. I to nije nikakva starudija! - Koliko? - Što koliko? - Koliko si je platila? - Stajala je pokunjeno, bez glasa, i bi mu je žao. Napokon je tiho šapnula: - Sedamsto kuna. Na tri rate, preko Neckermana. - Ovo da košta sedamsto kuna? Ti si stvarno malo ćaknuta, znaš! Želiš reći da si, u ovoj besparici, išla kupiti to sranje! Da će ti baš to pomoć' da skineš kile? Uspravila se i pogledala ga ozbiljno: - Pa i hoće, već sam skinula tri kile! Ali, jasno, ti to nisi ni primijetio… Zavrtio je glavom a u sebi se nasmijao. Položio je sobni bicikl u kut sobe i tobože smrknuto primijetio: - Ja stvarno nisam primijetio da si ti smršavila. - Ali hoćeš, vjeruj mi, za neko vrijeme, sigurno hoćeš… Pripalio je novu cigaretu, krenuo po piće i zadovoljno se nasmiješio: - Ajde da i to vidimo. Ako ne uspiješ – vraćamo je! Sjela je do njega, ispila malo piva iz njegove čaše i svečano rekla: - Dogovoreno! Došlo mu je da prasne u smijeh i sve joj prizna, da joj kaže sve o svojoj ludoj ljubomori, no nije. Samo je pustio da ga val olakšanja napokon zapljusne, kao pivo u čaši.

Moja vila Još i danas kada doñem i plašim se da te nije na vratima kad me spaziš

još treperiš, još m u pogledu i moja si sijeda vila pa utisnem pod rebrima tu oazu kao kuću našu staru i poželim da sam bliža da ponesem makar dio od težine tvoga križa.

158

Nevenka Neja Šarić Moja vila Još i danas kada doñem i plašim se da te nije na vratima kad me spaziš još treperiš, još me njišeš u pogledu i moja si sijeda vila pa utisnem pod rebrima tu oazu kao kuću našu staru i poželim da sam bliža da ponesem makar dio od težine tvoga križa.

159

Naša duboka tama

Pokr

U skloništu od šutnje zatočena gledam

ono m

kako ljudi prolaze kako ljudi pronose sva svoja lica

svilen

zakopčana u vlastite maske da ih ne prepoznaju da ne otkriju ožiljke i strah samo da ne vide strah od dana koji dolaze.

160

Pokrpani razdori Prebiremo spomen i sjećanja ono malo što je ostalo zakrpe od kože pažljivo svilenim koncem šivane dajem za danas, za sutra za plašljiva jutra držimo se hlada da ih jako sunce šutnjom ne sprži.

161

Kristina Šilipetar Čarobni krug Gdje sam? Vrti mi se... Oko vlastite osi! Čini mi se da je dovoljno samo osjetiti taj lagani pir koji stvaram misleći kako me on dodiruje. Nisam ni svjesna da zapravo ja dotičem njega. Hipnotizirano poput lude vrtim se u stupnjevima i žmireći pokušavam promotriti svijet oko sebe. Ali, zapravo, ne marim. Dobro mi je. Dobro mi je vrtjeti se u krug. Dobro mi je ne činiti ništa. Ali, utopija nestaje kada glasić u kutku svijesti na koljenima vrišti: “Želim više! Znam da mogu!”. Čujem ga i dobro znam što govori, ali smiješeći se odgovaram mu: “A ne, ne... Ne možeš!” I tako u krug. Krug se pretvorio u novi krug i ja sam opet u središtu osi. A svijet kraj mene nepovratno prolazi, a s njime i prilike, i mladost nestaje, a i moj duh nepovratno s njime. Vidim ga... Osjećam da mi nešto poručuje, ali zatvorenih očiju samo dalje nastavljam vrtnju, smiješeći se. Čudno... Ne vrti mi se. Ne znam kada sam zadnji puta jela, no noge su mi tanane i drhte. Mogla bih se zaustaviti malo i sjesti. O, Bože... Gdje sam? Kako je došlo do ovoga? Moram krenuti. Uspjesi su preda mnom, cijeli ostatak mog života je preda mnom! Želim ustati! Ali... Koljena mi klecaju... Moram sjesti... Opet krug. Drhtim... Plače mi se... Upomoć! Odavde nema izlaza! Upomoć! Svoj sam vlastiti rob! Tlo, prestani mi uzmicati pod nogama! Želim ustati! Želim ustati.... O, Bože, kako želim ustati! Ali, prestara sam. Opet u krugu. O, Bože, umrijet ću u krugu.... Upomoć! To je to. Ustajem! Sada ili nikada... Sada ili nikada... Sada ili nikada... Nikada... Sada! Svijete, ulovi me! Padam u tvoje naručje!

162

PISMO

Osluš

Propupeli beh da rukom rume Da na grudi de i skriješ tako ž

Osluš

Ispod strehe pe što ne umeju Što dane ti maj dok tvoje skute

Osluš

Žalobno cvili kad je tek putnik I ode brzo, pognuta Koji ova st

Osluš

Sve radosti za k I ako ti i sa I ako te ni beha Neka ti je p

Osluš

Todora Škoro PISMO KĆERI U TUðINI Oslušni, kćeri Smiljana Propupeli behar te opet nevinošću zove da rukom rumenom ga, kao nekad, miluješ Da na grudi devojačke ga sviješ uzdrhtale i skriješ tako žar pred draganom svojim Oslušni, kćeri Smiljana Ispod strehe pesma dve zagrljene kumrije što ne umeju da poju ako ostanu same Što dane ti majci jadnoj i samotnoj vesele dok tvoje skute bele zamišljam usred tame Oslušni, kćeri Smiljana Žalobno cvili naša stara kapija čekalica kad je tek putnik namernik otvori mesto tebe I ode brzo, pognuta lica, napojen vodom i bolom Koji ova starica ne ume da skrije Oslušni, kćeri Smiljana Sve radosti za kojima si na dalek put pošla I ako ti i sad jače od kumrija poju I ako te ni behar ni zavičajni vetar ne zovu Neka ti je prosta ova želja majčina

Oslušni, kćeri Smiljana

163

Karolina Zelenika

će sve uvenuti u sivim tono

povjetarca nestati poput ok

Zauvijek zbogom

"Uspomene će ostati, z

pognuvši glavu pokušavaju Topli povjetarac što se provlačio izmeñu spuštenih grana

nim očima. Ali sjećanja be

proljeće bez lastavica. Sam

tužne vrbe tvorio je tihi šum. Polako je dopirao do nas dodirnuvši zvuk škripanja crvene

Došao je jednog jutra

ljuljačke na kojoj sam se sasvim lagano njihala. Ponekad bih zas-

olovku i papir kako bih se

tala prepuštena slučajnim prolaskom vjetra, ponekad bih osluški-

jeliti svoje misli. Imala sam

vala radosne dječje osmijehe prisjećajući se djetinjstva, a pone-

je bio moja misao.

kad bi moj pogled odlutao do njegovog. On je uvijek sjedio ispod vrbe naslonjen na naborano deblo

Sati su prohujali s vrem

dodire, a noć posula zvijez

utihnula i spustila svoje vje

s mnogo osušenih pukotina. Baš kao i osjećaj nade što je nekoć živio u meni.

je sve praznine, praznine v

"O čemu razmišljaš?", pitao je svirajući na svojoj gitari sas-

Polagano udisanje svježine

vim lagane note nadolazećeg proljeća.

čuti. Zvukovi ljuljačke otpu

"Ni o čemu. Pokušavam pronaći djeliće snage kako bih uži-

rom. Željela sam odgurnuti

vala u ovim zajedničkim trenucima, prije... prije nego što odeš."

čuti dodire vjetra i osjetiti n

Sunce se probijalo kroz prozračne oblake nježno milujući travu obojanu ponekim šarenim ukrasima. Cvrkut ptica što se čuo u pozadini izmjenjivao bi se s njegovim tihim glasom koji je zvu-

gdje je on. Ali nisam željel Sama i bez njega.

Samo ponekad bi se o

čao tako mirno i bezbrižno kao da je ovo samo jedan predivan

vjernog prijatelja, kao da d

san iz kojeg se nikada nećemo probuditi.

prema nebu, prema mjestu

Tako je razmišljao on, on za kojeg je svanuće svakog novog

"Kada budeš gledala n

dana kao ponovno roñenje, kao nova šansa za život. Već večeras

princa, "stanovat ću na jedn

164

će sve uvenuti u sivim tonovima žalosti, a pjev ptica i toplina povjetarca nestati poput okopnjela snijega. "Uspomene će ostati, zadrži ih i čuvaj zauvijek", rekao je pognuvši glavu pokušavajući prikriti tugu u svojim zrcalno zelenim očima. Ali sjećanja bez njega su kao cvijet bez boje, kao proljeće bez lastavica. Samo misli, samo želje. Došao je jednog jutra i razgrnuo maglu. Nisam više trebala olovku i papir kako bih se osjećala sigurno, kako bih mogla podijeliti svoje misli. Imala sam njega. On je bio moja sigurnost. On je bio moja misao. Sati su prohujali s vremenom, sunce spremilo svoje tople dodire, a noć posula zvijezde po svom tamnom plaštu. Večer je utihnula i spustila svoje vjeñe, baš kao i on. Hladan zrak popunio je sve praznine, praznine vrbine krošnje, praznine moje duše. Polagano udisanje svježine bio je jedini dah života koji se mogao čuti. Zvukovi ljuljačke otputovali su zajedno s njegovom gitarom. Željela sam odgurnuti se što jače i dalje mogu, sklopiti oči, čuti dodire vjetra i osjetiti njegovu blizinu kao da sam gore, tamo gdje je on. Ali nisam željela dodirnuti tlo; tada bih bila na Zemlji. Sama i bez njega. Samo ponekad bi se osjećao šum vrbe kao da doziva svog vjernog prijatelja, kao da doziva njega. Moj pogled pružao se prema nebu, prema mjestu gdje se on sada nalazi. "Kada budeš gledala nebo noću", govorio je poput Malog princa, "stanovat ću na jednoj od zvijezda. Tada mi pokloni svoj

165

osmijeh. Ja ću ga osjetiti i od njega napraviti još jednu zvjezdicu koja će me podsjećati na našu ljubav. Zamisli onda koliko je svemir ostavio mjesta samo za nas dvoje?" Ali kako se osmjehnuti kada jedva progutam klupko tuge, a da moje već vlažne oči ne zaplaču? Kako ponovno zavoljeti kada si mi jedina ljubav bio ti?

Zgubidan. Mislim da

ne mogu se ničeg sjetiti. Po

Sada, sve što osjećam bile su suze koje su polako krivudale niz moje lice, niz moj vrat. Njihov trag se sušio sve dok kroz taj put ne bi prošla nova suza, hladnija i bolnija.

odzvanja riječ: zgubidan. Z je izgubio cijeli dan u ne

Bio je to dan kao svak

"Učinili su sve što su mogli." Bile su njegove zadnje riječi.

nisam živjela, promaknuo j

"Ključ mog života preuzela je sudbina i izgubila ga na putu. To

jesam li ga živjela ja ili net

se dogaña," govorio je što je snažnije mogao. "Ovog puta, dogo-

ima moje tijelo i još ponešt

dilo se meni."

družio se i pričao nešto sva

"Nije li Bog taj koji ima privjesak i drži sve ključeve našeg

joj duši. Jer ništa, ali baš ni

života na jednom mjestu?", odgovorila sam "Zašto je skinuo baš

mogla bih biti mrav ili ptic

tvoj ključ i zaključao tvoja vrata života?"

sabirem prije spavanja, sku

Bilo je prekasno da bi mi uspio odgovoriti. Otišao je sa zad-

rana u nešto čvrsto što se n

njim zrakama današnjeg sunca, otišao je i prije nego što je prolje-

činilo dok sam dolazila kuć

će došlo. Otišao je i udaljio naša srca toliko daleko dok sudbina ne izgubi i moj ključ života.

Penjući se uz stepenic

me nema, jer me ništa ne v

Ostali su samo snovi, ostala su samo sjećanja, zajedno s ovim mjestom koje više nikada neće biti isto. Zbogom do nekog drugog prostora, zbogom do nekog drugog vremena!

postoji, rastače se pred moj

to boli. Otići je kao da pliv

jed, a zapravo je sve isto, s

jed ni natrag. Ne znam zašt

la misao kako je sve smiješ

166

Višnja Župančić - Ruba ZGUBIDAN Zgubidan. Mislim da se tako zvao neki lik iz jedne priče, ali ne mogu se ničeg sjetiti. Pokušavam i ne ide; samo mi u ušima odzvanja riječ: zgubidan. Zato jer se tako osjećam: kao netko tko je izgubio cijeli dan u ne - svijesti. Bio je to dan kao svaki drugi, ali ja ga nisam svjesna, ja ga nisam živjela, promaknuo je pored mene i sada se u čudu pitam jesam li ga živjela ja ili netko drugi tko se samo zove kao ja i tko ima moje tijelo i još ponešto moje, netko tko je prošetao poslom, družio se i pričao nešto svakidašnje i ostavio pravu pustoš u mojoj duši. Jer ništa, ali baš ništa od ovog dana ne želim zapamtiti; mogla bih biti mrav ili ptica i sigurno bi mi bilo bolje. Ovako se sabirem prije spavanja, skupljam se da budem opet cijela, integrirana u nešto čvrsto što se neće raspasti u komadiće kako mi se činilo dok sam dolazila kući. Penjući se uz stepenice pomislila sam kako bih voljela da me nema, jer me ništa ne vezuje uz materijalnu stvarnost. Ona ne postoji, rastače se pred mojim očima, nevažna je do te mjere da to boli. Otići je kao da plivam u moru i mislim da plivam naprijed, a zapravo je sve isto, svuda je samo voda i ne postoji naprijed ni natrag. Ne znam zašto, ali smije mi se. Odnekud mi je došla misao kako je sve smiješno. Sjetila sam se s koliko ozbiljnosti

167

sam pričala s ljudima o raznim problemima na poslu, u njihovim brakovima i vezama, i voljela bih da im svima mogu reći da je meni sve to apsolutno nevažno, da su se svi pogubili kao zgubidan, pa ne znaju tko su i zašto žive. Voljela bih pogledati kroz mikroskop, postati bakterija i živjeti bakterijskim životom i ne znati za svijet izvan. Kakve bih veze kao bakterija imala s makro svijetom i njegovim uzaludnostima? Što bi meni kao bakteriji predstavljao automobil, šalica ili stolica ? Ništa! - odgovaram već kao bakterija posve uživljena u novu ulogu i sretna kao bezvezna bakterija koja nema ništa sa svijetom oko sebe.

168

169

Pred vama je nova zbirk

nih na internetskom portalu

„Smjer ljubavi“. Fotografija

Pejaković, simbol je “umrež

(engl. web) sadržana je i u i

kao udruga koja okuplja um pera (lat. stilus = pisaljka) I ovog puta u Webstilus

svih dobnih skupina i svih r

mladih do osoba treće dobi,

koji su tek nedavno otkrili u

Raduje nas što su se - uz au

(„Srodne duše“ objavljene 2

objavljenje 2010. godine) p

ponudili ono najbolje što je

mašta i zabilježilo njihovo p

Čast nam je što smo i mi

je cilj poticanje i promicanj područjima.

170

Pogovor

Pred vama je nova zbirka poetskih i proznih uradaka objavljenih na internetskom portalu www.Webstilus.net, pod naslovom „Smjer ljubavi“. Fotografija na naslovnici, koju potpisuje Mario Pejaković, simbol je “umrežavanja” ljubitelja lijepe riječi, a mreža (engl. web) sadržana je i u imenu Webstilus kluba koji je osmišljen kao udruga koja okuplja umjetnike svih profila, a posebno ljude od pera (lat. stilus = pisaljka) I ovog puta u Webstilus zborniku okupile su se «srodne duše» svih dobnih skupina i svih razina literarnog umijeća: od djece i mladih do osoba treće dobi, od afirmiranih književnika do autora koji su tek nedavno otkrili u sebi sklonost i potrebu za pisanjem. Raduje nas što su se - uz autore koje poznamo iz prethodnih zbirki („Srodne duše“ objavljene 2009. godine i „Još ponekad sanjam…“ objavljenje 2010. godine) pojavila i nova imena. Svi su nam oni ponudili ono najbolje što je u danom trenutku iznjedrila njihova mašta i zabilježilo njihovo pero. Čast nam je što smo i mi dio projekta Webstilus kluba kojemu je cilj poticanje i promicanje kreativnosti na svim umjetničkim područjima. Uredništvo

171

Kazalo Nenad Bahat Izdaja Vada Bajrić Nada nikad ne umire Smjer ljubavi Nikol Bali Ludice Martina Bandić Cvijet ispod staklenog zvona Drago Barukčić U magli želja Koračanje u mjestu Slañana Benkus ...zaljubljena… Tu si zakazao Josip Matej Bilić Ponoćno lutanje Zbog ljepote tvoje Na otoku samoće Senada Brčaninović Zamisli Pazi mi na dušu Borivoj Bukva Jutros rano Maja Cvek Pusti me da šutim Slavica Čizmić Susret Emilija Devčić Portal izmeñu svjetova

172

5 6 7 8 9 12 14 16 17 18 19 20 21 22 24 25 26 28

Neven Dvoržak Odlazim Prodaje se brod Majci Pseća smrt Umro je moj starčić Moj vrt Mira Eljazović V Badnjoj noći Val Jedne davne zime Prekasno Jablani pored pruge Kad sretneš ljepotu Mi u barci Pismo Dolazim ti sretna Ana Ermacora Zajednički odabir Nepotrebna nečujnos Zasjenjena sjenom *** Marija Filipaj Okobdžija Večeras govorim sam Rajko Glibo Silazak kao uspon Slavica Grgurić Pajnić Odletjele krijesnice Boba Grljušić Osloboñena Irena Grubišić - Čabo Ispred sna… Nemiri Goran Hudec Na Griču Matija Jakšeković Ljubavnici...

Neven Dvoržak Odlazim Prodaje se brod Majci Pseća smrt Umro je moj starčić Moj vrt Mira Eljazović V Badnjoj noći Val Jedne davne zime Prekasno Jablani pored pruge Kad sretneš ljepotu Mi u barci Pismo Dolazim ti sretna Ana Ermacora Zajednički odabir Nepotrebna nečujnost Zasjenjena sjenom *** Marija Filipaj Okobdžija Večeras govorim samo sa sobom Rajko Glibo Silazak kao uspon Slavica Grgurić Pajnić Odletjele krijesnice Boba Grljušić Osloboñena Irena Grubišić - Čabo Ispred sna… Nemiri Goran Hudec Na Griču Matija Jakšeković Ljubavnici...

173

32 33 35 36 37 38 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 50 51 51 52 53 54 55 56 57 60 65

Bogdanka Jovanov-Stojanovski Naslikaj me već jednom Antonija Željka Kahlik 1458 Kao brodice 1623 Jastuci moji Ljiljana Katić Čekam Te Ima te More Brineš Osluškujem Primam te u srce Vrata budućnosti Darujem Ti Moja si punina Jesi li Sadija Klotz Poželim Ivan Korponai Oblaci su se spustili Ksenija Kušec Kostina kratka priča Dragi brate! ðurñica Lucek Dolina sreće Damir Maras Molitva za moju voljenu Kad me konačno slome Biserka Mejovšek Preporučam se milostiva Grunt Mahune Sanja Mijalković Karma beskraja

174

66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 81 83 89 95 97 99 100 103 107 110

Budimir Mijović Mjesec Rijeka Novi dan Badnje veče Ona Beskraj Sonja Mudrić Ritam mora Kad bi srce bilo Branka Mumalo Preko granice The end Do zore Nevenka Nedić O našoj ljubavi pisat Volim te poput svjetl Antonio Novak Laka ti noć Mirko Omrčen Cijena vlasti Pismo bratu robu Ante Starčević i hrva Tajna zla Mario Pejaković Noć punog mjeseca U tami Nema je više Ivana Prpić Odustajem Linda Prugo-Babić Riječ-dvije o patnji, Nevenka Pupek Nagrižena Zarobljena Ludilo

Budimir Mijović Mjesec Rijeka Novi dan Badnje veče Ona Beskraj Sonja Mudrić Ritam mora Kad bi srce bilo Branka Mumalo Preko granice The end Do zore Nevenka Nedić O našoj ljubavi pisat` umijem Volim te poput svjetlosti i tame Antonio Novak Laka ti noć Mirko Omrčen Cijena vlasti Pismo bratu robu Ante Starčević i hrvatska zbilja Tajna zla Mario Pejaković Noć punog mjeseca U tami Nema je više Ivana Prpić Odustajem Linda Prugo-Babić Riječ-dvije o patnji, tuzi i tugovanju Nevenka Pupek Nagrižena Zarobljena Ludilo

175

114 114 115 116 117 117 118 119 120 121 121 122 123 124 125 129 132 139 144 145 145 146 147 148 148 149

Izmeñu šutnje i vriska Majda Rogić Bestjelesni oblik mene

149

Sve one sitne bitnosti Zorica Sentić Nacrtaj mi Snježana Šamanić Ljubomora Nevenka Neja Šarić Moja vila Naša duboka tama Pokrpani razdori Kristina Šilipetar Čarobni krug Teodora Škoro Pismo kćeri u tuñini Karolina Zelenika Zauvijek zbogom Višnja Župančić-Ruba Zgubidan Pogovor Kazalo

151

150

152 154 159 160 161 162 163 164 167 171 172

176