Duhovnost ekonomija

1

tomislav praševid

DUHOVNOST I SUROVA MATERIJALISTIČKA STVARNOST

2

DUHOVNOST I SUROVA MATERIJALISTIČKA STVARNOST

Lektorica: prof: Ankica Franid

Draganidi, Karlovac, 2011.

3

POSVETA

om ajnana-timirandhasya jnananjana-salakaya caksur unmilitam yena tasmai sri-gurave namaha „Rodio sam se u najdubljoj tmini neznanja. Moj duhovni učitelj otvorio mi je oči buktinjom znanja.

Odajem mu svoje ponizno poštovanje.“

4 Posvedujem knjigu mome šikša guruu H H Purnacandra Goswami Maharaju, učeniku Sri Srimad A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Pri pisanju moje prve knjige „Tijelo kavez za dušu“ Maharaj mi je pomogao u razmišljanju pri koncepciji same knjige te definiranju nekih tema, posebno samome pristupu koji je u korelaciji sa suvremenim pitanjima. Takav pristup sam pokušao izraziti i u ovoj knjizi koja je tematski zahvalnija. Niz svojih razmišljanja iznio sam Maharaju u čemu se složio te mi je i sam govorio o nizu primjera i devijacija u društvu i vjerskim zajednicama bez apostrofiranja ili zlih namjera što sam shvatio kao podršku i ohrabrenje za daljnji rad na čemu sam mu posebno zahvalan.

Govorio je pomalo tužno, vidjelo se da je duboko u sebi sve to proživio. Govorio je kao iskusni promatrač, nije bio vezan za ovozemaljske događaje, kao da je bio svjestan da de ga ubrzo Božjom milošdu Njegov učitelj pozvati k sebi (Šrila Prabhupada). Ostavio je neizbrisivi dojam na mene. Na rastanku pozvao sam Maharaja da ga sljededi put ugostimo supruga Snježana i moja malenkost u našem domu. Odgovorio je da demo imati krasno druženje uz predivne bajane posvedene Gospodinu.

Neizmjerno mu zahvaljujem!

5

S A D R Ž A J: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

UVOD DUHOVNOST DRŽAVA EKONOMIJA NOVAC VLASNIŠTVO UPRAVLJANJE VJERSKE ZAJEDNICE PORODICA ZAKLJUČAK RIJEČNIK SANSKRTA BIOGRAFIJA PISCA

6 9 21 34 46 57 70 79 86 94 97 102

6 1.UVOD

Duhovnost i ekonomija su suprotnosti koje imaju malo zajedničkoga. Ciljevi su im potpuno različiti.

Iz tog razloga pokušat de se objasniti kako mogu pridonijeti dobru pojedinca kao i opdem dobru tumačenjem jednoga i drugoga. Pokušat demo pronadi ono što bi ih trebalo povezati, jer i jedno i drugo teže ekspanziji. Duhovnost teži božanskome na zdravim osnovama, jer jednostavno ne može drugačije; cilj joj ne pripada zemaljskim dimenzijama. Ekonomija je vezana za materijalno, ovozemaljsko; rast joj je izražen kroz efikasnost koja često ne bira sredstva. Gomilanje materijalnoga nije samo potreba. Ono ima dublji smisao, takoredi patološki; u suštini je destruktivan i za pojedinca i društvo.

Duhovnost bi u osnovi trebala sadržavati istinsku dobrotu, ljubav prema svim živim bidima, što je suprotnost današnjoj nesmiljenoj eksploataciji i čovjeka i prirode koji se gaze i uništavaju bez milosti i zdravog razuma. I sami kreatori takve besmislene ekonomske politike režu granu na kojoj sjede.

Povijest se sastoji od loših primjera gdje jači iskorištavaju slabije, što je u konačnici izazivalo sukobe na mikro razini kroz bune, štrajkove, kao i na višoj kroz svjetske ratove. Svijet se naviknuo na život između ratova koji bi protutnjali i poslije toga bi, što je pravo čudo, najčešde bili brzo zaboravljeni. Latinska poslovica historia est magistra vitae, „Povijest je učiteljica života“, postala je samo floskula, zgodna poštapalica. Iz povijesti se vrlo malo uči, a razlog je tomu fabriciranje povijesti tako da je ona podloga za razne nacionalizme, separatizme itd. Neinformiranost, neobrazovanost i ljudska nesreda koriste se za vladanje i bogadenje malobrojnih nad vedinom. Svijetom vladaju skriveni centri modi, demokracija je šuplja fraza ili ukrasni papir često natopljen krvlju. Svijet kraj zdravih očiju živi u sljepilu, kao da je masovno hipnotiziran.

Duhovnost je potrebna svim ljudima, no prakticiraju je malobrojni dok je za vedinu samo ukrasni simbol. Masovna upotreba kroz vjerske institucije je, nažalost, najčešde sredstvo manipulacije i izvor profita. Crkve ne mogu dati odgovore na moralne i duhovne potrebe pojedinca te na obiteljske i socijalne probleme.

Albert Camus u knjizi Pobunjeni čovjek kaže: „Dvadeseto stoljede je stoljede nasilja i matematike; dvadeset prvo bit de stoljede religije – ili ga nede biti.“ Ovdje se misli na duhovnost, nikako na institucionaliziranu religiju koja je ogrezla u manipulaciji za vlastite materijalističke probitke.

Država kao institucija postala je sama sebi svrha. Duhovni slijepci vode slijep i osiromašen narod uz blagoslov crkve i „intelektualne elite“ koji su zbog materijalnih interesa prodali i svoju dušu.

Danas se ved govori o povezanosti ekonomije i duhovnosti. Ta povezanost može se vidjeti samo u stvaranju dobara za svoje potrebe kod pojedinaca i dijelom kod ekološke proizvodnje, koja se sve više vidi kao dobar izvor zarade. Veliki sustavi još ne pronalaze svoj interes, dok državne vladajude elite koriste ekologiju kao nužno zlo, reklamni trik, čiste oko svog dvorišta (vlastita zemlja) a svoju prljavu proizvodnju sele u manje razvijene zemlje radi ekonomske isplativosti a ne ekološke osviještenosti.

Posljedice im se vradaju preko izbjeglica, jeftinije robe i pada standarda u vlastitim zemljama. Nema istinske kritike vladajudih elita koji imaju velik utjecaj u onemogudavanju postavljanja temelja humanog društva sa socijalnom osjetljivošdu. Mediji su pod potpunom kontrolom. Globalizacija pogoduje širenju iskorištavanja pojedinca koji je samo statistički broj. U boljem položaju nisu ni države koje su pod direktnim utjecajem multinacionalnih kompanija i skrivenih centara modi koji u stvarnosti vladaju, dok su izbori i demokracija samo paravan, kulisa iza koje su skriveni pravi gospodari koji odlučuju.

Za današnji svijet Šrila Prabhupada kaže da je to svijet prevaranata i prevarenih. Kao izlaz iz današnjega sveopdeg kaosa navodi duhovni komunizam. Duhovni komunizam nije inačica državnom socijalizmu koji je najčešde diktatura instalirana kao protuteža kapitalizmu kojemu služi za zastrašivanje svog stanovništva.

Slovenski osviješteni socijalist Slavoj Žižek kaže da se u svijetu danas događa paradoksalna situacija u pokušaju povratka samoupravne ekonomije. Zar je trebalo jednu državu u krvi ugušiti pod izlikom nacionalnih problema da bi se uništilo samoupravljanje koje je jedino i valjalo što je ta nesretna država iznjedrila (Jugoslavija)?

7 Danas se postavlja pitanje kako preživjeti, zadovoljiti svoje osnovne potrebe koje nisu samo hrana ved i duhovne potrebe, koje su u konačnici i važnije.

Nažalost, danas je novac postao sve, svi mu se klanjaju. Opde je mišljenje da se njime mogu kupiti i ispuniti sve želje i zadovoljstva. Novac je postao cilj umjesto sredstvo. Kapitalizam je od svog postanka vezan za kršdanstvo. Malobrojni kršdanski mislioci govore riječi pripisane Isusu: „Lakše je devi prodi kroz iglene uši nego bogatašu udi u kraljevstvo Božje.“ Na drugome mjestu evanđelist Matej (6,19-22) kaže: „Ne sabirite blago na Zemlji gdje ga izgriza moljac i rđa: gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu ga! Jer gdje ti je blago, tu de ti biti srce.“ Marks je u svojoj teoriji otuđenja također govorio: „Čovjek postaje rob kapitala kad novac, umjesto sredstvo kojim se koristi, postane glavni cilj njegova djelovanja.“ Vatikanski filozofi sada vade Marksov Kapital iz zaborava i govore da kapitalizam nema dušu iako su do jučer s indignacijom odbacivali i samu pomisao na kritiku istoga. Mora da je zagustilo.

Došlo je do potpunog poremedaja sustava vrijednosti; čovjek je i bez novca i s novcem nesretan.

Sva moguda pomagala za uživanje samo ga čine još nesretnijim.

Oni koji su modni diktiraju pravila. Nevjerojatno je kako s malim obedanjima uspiju kontrolirati široke slojeve. S nekakvom lažnom demokracijom, slobodom govora, kojom vješto manipuliraju, ušutkuju, potkupljuju, prijete i eliminiraju čak i fizički one koji im stoje na putu. Sindikalne su vođe potkupljeni. Vjerske vođe darovima i blagonaklonošdu prema njihovoj sklonosti novcu i seksualnim skandalima utišavaju. Pojavljuju se bezbrojne vjerske sljedbe koje obedavaju sve i sva, izoliraju pojedinca ili cijele skupine te na kraju traže novac i vlast nad njima za svoje ciljeve. Oni koji pošteno rade predaju se Gospodinu, ukazuju na probleme, govore o duhovnom putu, no njima se najmanje vjeruje. U njihove redove ubacuju se i oni koji imaju zle ciljeve ili po nalogu drugih modnika s ciljem da diskreditiraju ove poštene, tako da su ljudi kojima je potrebna vjera i duhovnost zbunjeni.

Zemlja je postala umobolnica; nije potrebna više ni ograda, ni žica. Doneseni su zakoni koji reguliraju nepravdu, ozakonjuju pljačku. Pošteni, pobožni, duhovno usmjereni žive u osami ili enklavama bez modi da bilo što promijene.

Oni koji imaju ne žele se ničega odredi, oni koji nemaju kao da su drogirani, bez vodstva samo vegetiraju. Kad bogati ostanu bez bogatstva, napuštaju ih i žena i djeca i tad govore da se odriču. Čega se odriču, kad su ostali bez svega? Kad čovjek ima, treba podijeliti i biti milostiv i ponizan.

Materijalni je svijet vremenski ograničen, sve ima svoj početak i kraj. Nesrede proizlaze iz razmišljanja da ono što stvaramo može biti vječno, samim time i mi sami. Stvaramo, zgrdemo radi bogadenja. Antropološke statistike govore da je čovjek u svojoj povijesti bio 99% lovac i sakupljač, živio je u skladu s prirodom i uzimao je samo koliko mu je bilo potrebno. Danas želi zagospodariti potpuno prirodom i njenim zakonima, što je besmisleno. Nesrede kao odgovor tek predstoje.

Sužujemo si životni prostor jer sredu tražimo u izvanjskom umjesto unutrašnjem, u pronalaženju stvarne svrhe života. Ekonomija je samo pomodna grana u pronalaženju puta ka višim vrijednostima a ne svrha postojanja. Racionalnim ponašanjem štedimo vrijeme i sredstva koja su nam na raspolaganju, tako da nam ostane više vremena za duhovne a ne materijalne djelatnosti.

Ekonomija ne može samostalno postojati, ona je produkt zajednice. Iz tog razloga nužno je nešto redi o državi kao regulatoru u donošenju i kreiranju ekonomskih instrumenta koji se odražavaju na makro planu kao i na najmanju zajednicu, obitelj.

Treba nešto redi i o novcu koji je akumulirana energija i mod, koji postaje sam sebi svrha a ne pomodno sredstvo u saobradanju među ljudima.

Morali bismo se čuvati tvrdnje koju je na osnovu svojih istraživanja polovinom 20. stoljeda izrekao američki asirolog E.Chiera: „Sutrašnji učenjaci vjerojatno de dodi do zaključka da je „zlatno doba“ čovječanstva bilo u 2. i 3. mileniju pr.n.e., a da su poslije toga barbari preuzeli vlast i da su svojim strojevima i mehaničkim izumima proizveli potpunu zbrku, koje su konačno izazvali rušenje svoje civilizacije na vlastite glave…“ Neki kažu da je iz istog razloga uništena i mitska Atlantida. Niz dokaza je o uništenim naprednim civilizacijama. Povijest se cikličko ponavlja, na žalost kroz tragične

8 posljedice zbog ljudske gluposti. A.Einstein rekao: „Svemir i ljudska glupost nemaju kraja. Za svemir nisam siguran. ...“ Duhovnost je pojam koji nema vremenska ograničenja. Teorija duhovnosti uspostavljena je u najstarijim svetim spisima Vedama i do danas nije izgubila na aktualnosti. Naprotiv, u svojim prognostičkim dijelovima predvidjela je tijek ljudske povijesti. Uzoholjeni „znanstvenici“ i proizvođači povijesti zaobilaze svete spise svih vjerskih tradicija iz dva razloga: ne razumiju ih jer su ti spisi po prirodi takvi da ih ne može shvatiti onaj tko nema ni mrvicu vjere i drugi je razlog to što se ne uklapaju u postavljene šablone tumačenja povijesti i zakona prirode koji su manipulativne prirode s tumačenjem vjerskih spisa. Vede pomiču povijest u znatno starije razdoblje nastanka civilizacije koju tumači kao cikličnu pojavu uspona i padova, dok današnja povijest i znanost, glorificirajudi sebe, ne priznaje nikakvu naprednu kulturu prije sebe. Ovom mišljenju pridonijelo je i krivo tumačenje Biblije koja se doslovno shvadala, što je i moglo prodi kod neobrazovanog stanovništva kojemu su uskradene informacije. Danas to teško prolazi, prevelike su rupe u tumačenjima. Revizija povijesti neophodna je kao i usmjeravanje znanosti višim, duhovnim dimenzijama a samim time i uspostavljanje pravednijeg društva s pravednijom raspodjelom i proizvodnjom dobara koja ne ugrožava cjelokupan prirodni sustav.

9 2.DUHOVNOST

„Najopasniji čovjek je svatko tko iskorištava nečiju duhovnu potrebu. Ako vam neko ukrade imetak to nije tako opasno, ako vas neko iznevjeri to nije tako opasno, ali ako vas neko prevari i ubije, ili samo odgodi vašu težnju ka meditaciji, ka božanskom, ka ushidenju, onda je grijeh veliki i neoprostiv.“ Citat nepoznatog autora.

Duhovnost je spoznajni moment, put ka višoj Istini, put ka Bogu (bez obzira na ime). Početak razmišljanja o svrsi života vodi ka duhovnosti. Ivan Antid u svojoj knjizi Sankhya kaže: „Duhovnost je unutarnji proces. Vanjski oblici duhovnosti, rituali, dogme i institucionalne religije su lažna imitacija duhovnosti. Autentična duhovnost počinje jedino u ličnosti procesom njene individuacije, kako bi apstraktni Duh dobio svoje konkretno oličenje. Sve što je izvan toga nije duhovnost.“ „Bez iskustva transcendencije čovjek je uvijek ili destruktivan, ili je rob vjerskog i društvenog autoriteta koji mu zapovijedima i zakonima namedu moral i kakvu takvu kontrolu u ponašanju.“ Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom. Svaka je religija samo mali dio božanske istine, stvorena da fokusira ogromnu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja ili zamjenjuje istinu.

Religije su kao jedna od sedam boja sunčeva spektra. Svaka za sebe kaže da je prioritetna bijela svjetlost.

Religija daje dvodimenzionalnu sliku stvarnosti, ne dozvoljava sumnju, nema jasnu percepciju, počiva na dogmi. Duhovnost daje višedimenzionalnu sliku i naprosto traži propitivanje i traženje istine koja je Božanska. U materijalnom svijetu podložna je manipulaciji zbog nesavršenosti čula materijalne prirode čovjeka.

Maksima iz perzijskog Javidan Hirada kaže: „Istina se javlja u dva vida – prvi: ona je izražena i očigledna, drugi: potrebno joj je neprekidno dokazivanje i predočavanje.“ Samo kad ovaj vid istine postane univerzalno očigledan, kao što je sada nejasan i maglovit, i kao takav pogodan da ga sofizam i kazuistika deformiraju, samo kad ova dva vida postanu jedno, svi de ljudi vidjeti isto.

J. Krishnamurti kaže: „Smatram da ne postoji put do istine, njoj ne možete pridi nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. To je moja točka gledišta, kojoj sam potpuno i bezuvjetno dosljedan. Istina, bududi neograničena, neuvjetovana, nepristupačna nijednim postojedim putem, ne može biti organizirana; niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put. Ako to shvatite, tada dete uvidjeti kako je nemogude organizirati vjeru. Vjera je čisto lična stvar, i ne trebate i ne smijete je organizirati. Ako to učinite, postaje mrtva, kristalizirana. Postaje religija, sekta, vjerovanje koje se izlaže drugima. To je ono što svi širom svijeta pokušavaju da učine. Istinu ne možete spustiti dolje, ved pojedinci moraju učiniti napor da je dostignu. Ne možete spustiti planinski vrh u dolinu.

Opis nije opisano; ja mogu opisati planinu, ali opis nije planina, i ako se uhvatiš u opis, kao što vedina ljudi radi, onda nikada nedeš vidjeti planinu.“ Nadalje kaže: „Kada neko izgubi duboko intiman odnos sa prirodom, tada hramovi, džamije i crkve postaju važni.“ Razlike među religijama izvor su mržnje. Svaka od njih svojata pravo na istinu, zaboravljajudi da potječu iz istog izvora i u njega se vradaju. Sve religije imaju i etički sustav. Kroz povijest zagovarali su ga i filozofi s najnaprednijim mislima, ali, nažalost, uvijek prevlada ljuska sebičnost i individualizam, nema solidarnosti koja omogudava opdi napredak. Jedan je od osnovnih postulata svih religijskih skupina je tolerancija, no, nažalost, to je samo floskula, retorika bez istinske želje da se primjeni.

Tolerancija traži i nekakvo odricanje i iako je to vjersko poslanje, nitko se ne želi ničega odredi. Vlada isključivost, legitimitet im proizlazi iz sile, a poslovica kaže: „Sila Boga ne moli.“

10 Rečeno je da onaj tko radi za sebe bolje da ne radi ništa; bolje da radi za druge, za sve ostale, jer svaki cvijet ljubavi i dobrote koji zasadi u vrtu svoga susjeda, učinit de da puno korova iz njegova vrta nestane, tako da de vrt Božji koji možemo nazvati Humanost procvjetati kao ruža.

Postoji zanimanje za duhovnost, uvijek je i postojala, ali su bili brojni razlozi koji su je onemogudavali. U knjizi H.P. Blavatsky napisane 1889 godine, Ključ teozofije, kaže se: „Ja vjerujem da ima nekoliko razloga za to. Između ostaloga, možemo spomenuti da je prvi: izuzetna reakcija plitkih materijalističkih teorija koje sada prevladavaju među znanstvenim učenjima. Drugi: generalno nezadovoljstvo vještačkom teologijom raznih kršdanskih crkvi, zatim i veliki broj sekti u međusobnom konfliktu koji se svakodnevno povedava. Tredi: sve veda očiglednost činjenice da vjerovanja koja su uzajamno kontradiktorna ne mogu biti istina, što znači da ono što nije dokazano ne može biti stvarno.

Ovo prirodno nepovjerenje u konvencionalne religije samo se pojačava i njihovim potpunim neuspjehom da održe moral i pročiste mase i društvo. Četvrti: uvjerenost od strane mnogih i znanje nekolicine da negdje mora postojati sustav, filozofski i religiozni, koji nede biti samo spekulativan, ved znanstven, i, konačno, vjerovanja da se takav sustav može pronadi samo u učenjima koja datiraju puno prije svih modernih religija.“ Nakon punih sto dvadeset godina ove su misli aktualne i danas, kao da se nije ništa promijenilo.

Djelomičan napredak ostvaren je širenjem vedskog učenja zahvaljujudi i Heleni Blavatsky (sadrži i učenje budizma koje isto vuče izvore iz Veda) a kasnije i nizu izvornih indijskih učitelja (gurua) koji su širili svoja učenja na Zapadu, kao što su Vivakenanda, Paramahansa sa svojim impersonalističkim učenjem, zatim predstavnik raja- yoge Swami Rama. Dolazi i niz drugih koji donose i upuduju u tehnike hata-yoge što je poprimilo i pizza-efekt, masovnost bez duhovne dubine.

Za ovu temu interesantna nam je kozmologija koja je prikazana u Vedama ili točnije Puranama koje nazivaju petim Vedama. Duhovnost je vezana za najviše sfere, iz tog razloga potrebno je i poznavati kozmologiju. Tumačenje duhovnosti i kozmologije na jedan novi način, može se redi izvoran na Zapad donosi A.C. Bhaktivedanta Šrila Praphupada svojim dolaskom u Ameriku 1965. godine.

Objavljuje Bhagavad-gitu kakva jest, potom Šrimad-Bhagavatam i niz drugih popratnih knjiga.

Njegova djela sačinjavaju pravu biblioteku vedske filozofije, religije, književnosti i kulture. To je najtemeljitija osnova za početak istinskoga duhovnog učenja, s tim što je počeo okupljati i učenike kako bi širili duhovnu misiju i učenje koje je prorekao još duhovni vođa iz petnaestog stoljeda Šri Caitanya Mahaprabhu, prethodnik Šrila Prabhupade, nastavljača Brahma-sampradaje (učeničkog naslijeđa).

Duhovnost je egzaktno i empirijski nemjerljiva. Protuteža je racionalnosti i empiričnosti egzaktnih nauka. Kod duhovnosti naglasak je na osobnim iskustvima; područja su to koja nisu istražena, neke druge dimenzije koje se drastično razlikuju od današnjih ljudskih spoznaja. Duhovnost teži ekspanziji svijesti, religija namede zadane okvire što je u konačnici dogma.

Duhovnost predstavlja istinsko znanje, a opisano je u Bhagavad-giti (13.8-12) gdje Krišna (sam Gospodin) kaže: amanitvam adambhitvam ahimsa ksantir arjavam acaryopasanam saucam sthairyam atma-vingrahah indriyarthesu vairagyam anahankara eva ca janma-mrtyu-jara-vyadhi- duhkha-dosnudarsanam asaktir anabhisvangah putra-dara-grhadis unityam ca sama-cittatvam istanistopapattisu mayi canya-yogena bhaktir avyabhicarini vivikta-desa-sevitvam aratir jana-samsadi adhyatma-jnana-nityaatvam tattva-jnanartha-darsanam etan jnanam iti proktam ajnanam yad ato nyatha Poniznost, odsutnost ponosa, nenasilje, snošljivost, jednostavnost, prilaženje vjerodostojnom duhovnom učitelju, čistoda, postojanost, samoovladanost, odricanje od predmeta osjetilnog zadovoljstva, odsutnost lažnog ega, opažanje bijeda rođenja, smrti, starosti i bolesti, odvojenost, nevezanost za djecu, ženu, dom i ostalo, staloženost u ugodnim i neugodnim okolnostima,

11 neprestana neokaljana predanost Meni, težnja ka životu na osami, nevezanost za druženje s velikim brojem ljudi, shvadanje važnosti samospoznaje i filozofska potraga za Apsolutnom Istinom – to proglašavam znanjem, a sve je ostalo neznanje.

U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „…Što se tiče znanja koje je ovdje izloženo, njegovi se elementi mogu pojasniti na sljededi način. Poniznost znači da ne bismo trebali žudjeti za zadovoljstvom da nam drugi iskazuju počast. Materijalno shvadanje života budi u nama žarku želju za uživanjem u počastima, ali s gledišta čovjeka koji posjeduje savršeno znanje – koji zna da nije ovo tijelo – sve što se odnosi na tijelo beskorisno je, bilo čast bilo nečast. Ne bismo trebali žudjeti za tom materijalnom varkom. Ljudi žele biti poznati po svojoj religioznosti i zato se katkad, ne shvadajudi načela religije, pridružuju nekoj organizaciji čiji članovi ne slijede načela religije, ali se predstavljaju kao religiozni učitelji. Što se tiče istinskog napretka u duhovnom nauku, osoba treba na temelju ovih odlika prosuditi koliko je napredovala.

Obično se smatra da biti nenasilan znači ne ubijati ili ne uništavati tijelo, ali, zapravo, biti nenasilan znači ne nanositi drugima patnju. Ljudi su pod utjecajem materijalnog shvadanja života opčinjeni neznanjem i stalno pate zbog materijalnih bijeda. Ako ne nastojimo uzdignuti ljude na razinu duhovnog znanja, vršimo nasilje. Trebamo im pokušati pružiti pravo znanje, tako da mogu biti prosvijetljeni i izbavljeni iz materijalne zapletenosti. To je nenasilje.

Snošljivost znači da trebamo naučiti podnositi tuđe uvrede i izraze nepoštovanja. Ako netko nastoji napredovati u duhovnom znanju, drugi de mu nanositi uvrede i ophoditi se prema njemu bez poštovanja. To je za očekivati, jer je materijalna priroda tako uređena. Čak je i petogodišnji dječak Prahlada, koji je njegovao duhovno znanje, bio izložen opasnosti kad se njegov otac usprotivio njegovoj predanosti. Otac ga je na mnogo načina pokušao ubiti, ali Prahlada je to podnosio (ovaj događaj je iz vedskog epa Šrimad-Bhagavatama, zapisanog prije više od 5000 godina). Možemo se suočiti s mnogo zapreka na putu napredovanja u duhovnom znanju, ali trebamo biti snošljivi i odlučno nastaviti napredovati.

Jednostavnost znači da trebamo otvoreno, bez dvoličnosti, otkriti pravu istinu, čak i neprijatelju. Što se tiče prihvadanja duhovnog učitelja, ono je veoma bitno, jer bez uputa vjerodostojna duhovnog učitelja ne možemo napredovati u duhovnom nauku. Učenik treba vrlo ponizno pridi duhovnom učitelju i ponuditi mu sve vrste službi, kako bi mu duhovni učitelj, zadovoljan njime, podario sve blagoslove. Vjerodostojni je duhovni učitelj Krišnin predstavnik i zato de učenik, ako ga duhovni učitelj blagoslovi, zahvaljujudi njegovim blagoslovima odmah postati napredan, bez slijeđenja propisanih načela. Drugim riječima, onaj tko bez sustezanja služi duhovnog učitelja može lakše slijediti propisana načela. Čistoda je prijeko potrebna za napredovanje u duhovnom životu. Postoje dvije vrste čistode: vanjska i unutarnja. Vanjska se čistoda održava (redovnim, svakodnevnim) kupanjem, a unutrašnja neprestanim mišljenjem na Krišnu, i pjevanjem Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna, Krišna Hare Hare/ Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare. Taj proces pročišdava um od nagomilane prašine prošle (i sadašnje) karme.

Postojanost znači da trebamo odlučno nastojati da napredujemo u duhovnom životu. Bez takve odlučnosti ne možemo vidno napredovati. Samoovladanost znači da ne smijemo prihvatiti ono što predstavlja smetnju na putu duhovnog napretka. Trebamo se naviknuti da djelujemo na taj način i odbacimo sve što se protivi putu duhovnog napretka. To je pravo odricanje. Osjetila su tako snažna da uvijek žude za osjetilnim uživanjem. Ne bi smo trebali udovoljavati tim nepotrebnim zahtjevima.

Osjetila trebamo zadovoljiti samo da bismo održali tijelo u dobrom stanju, kako bismo mogli obavljati svoju dužnost na putu napredovanja u duhovnom životu. Najvažnije i najneobičnije osjetilo je jezik.

Ako netko može vladati jezikom, onda de najvjerojatnije modi vladati i drugim osjetilima. Uloga je jezika kušanje i vibriranje. Zato, prema pravilima, jezik uvijek treba kušati ostatke hrane ponuđene Krišni i pjevati Hare Krišna. Što se tiče očiju, ne trebamo im dopustiti da gledaju ništa osim Krišnina prekrasnog oblika. Tako možemo ovladati očima. Slično tome, uši trebaju slušati o Krišni, a nos mirisati cvijede ponuđeno Krišni. To je proces predanog služenja i iz ovih stihova možemo shvatiti da Bhagavad-gita jednostavno objašnjava nauk o predanom služenju.

12 Predano je služenje glavni i jedini cilj. Neinteligentni tumači Bhagavat-gite pokušavaju skrenuti pozornost čitatelja na druge teme, ali u Bhagavat-giti ne postoji druga tema osim predanog služenja.

Lažni je ego poistovjedivanje tijela s jastvom. Kad shvatimo da nismo tijelo ved duhovna duša, dolazimo do svoga pravog ega. Ego postoji. Lažni se ego osuđuje, ali pravi ego ne. U vedskoj književnosti (Brhad-aranyaka Upanisada 1.4.10) rečeno je – aham brahmasmi: „Ja sam Brahman, ja sam duh.“ Taj doživljaj jastva „ja sam“, postoji i u oslobođenu stadiju samospoznaje. Osjedaj jastva naziva se egom, ali kad se odnosi na nestvarno tijelo, naziva se lažnim egom. Kad se osjedaj „ja sam“ odnosi na stvarnost, to je pravi ego. Neki filozofi kažu da trebamo odbaciti ego, ali ne možemo odbaciti ego, jer ego predstavlja osobnost. Naravno, lažno poistovjedivanje s tijelom moramo odbaciti.

Trebamo pokušati shvatiti patnje koje potječu od rađanja, starenja, obolijevanja i umiranja. Proces rođenja opisan je u raznim vedskim spisima. U Šrimad-Bhagavatamu vrlo su slikovito opisani život nerođena djeteta, njegov boravak u maternici, njegove patnje itd. Trebamo jasno shvatiti da je rađanje patnja. Bududi da smo zaboravili patnje boravka u maternici, ne tražimo nikakvo rješenje za uzastopno rađanje i umiranje. U vrijeme smrti živo bide biva izloženo svim vrstama patnje i one su opisane u autoritativnim spisima. O tome trebamo raspravljati. Što se tiče bolesti i starosti, svatko ima osobna iskustva. Nitko ne želi biti bolestan i star, ali ne može izbjedi bolest i starost. Ako nemamo pesimistički pogled na materijalni život, uzevši u obzir patnje rođenja, smrti, starosti i bolesti, nedemo imati poticaj za napredovanje u duhovnom životu. Što se tiče nezavisnosti za djecu, ženu i dom, to ne znači da prema njima ne trebamo ništa osjedati.

Oni su prirodni predmeti privrženosti, ali kad nisu povoljni za duhovni napredak, ne smijemo biti za njih vezani. …Sreda i nesreda popratne su pojave materijalnog života. Trebamo naučiti da ih podnosimo, kao što nam Gospodin savjetuje u Bhagavad-giti. Dolazak i odlazak srede i nesrede nikad ne možemo spriječiti. Zato trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sredi i nesredi. Obično se radujemo kada dobijemo nešto poželjno i tugujemo kada dobijemo nešto nepoželjno, ali kad smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari nede uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, moramo nepokolebljivo predano služiti. Predano služiti Krišnu bez odstupanja znači slijediti devet procesa predanog služenja – pjevanje, slušanje, obožavanje, odavanje poštovanja itd. – kao što je opisano u posljednjem stihu devetog poglavlja (Bg). Taj proces trebamo slijediti.

Kad se prilagodimo duhovnom načinu života, prirodno se nedemo željeti družiti s materijalističkim ljudima. To bi se protivilo našoj naravi. Osoba može sebe ispitati, vidjevši koliko je sklona životu na osami, bez nepoželjna društva. Bhakta (onaj tko slijedi spomenuta načela prirodno nema ukus za nepotrebne zabave ili odlaske u kino i društvene priredbe, jer shvada da je sve to samo gubljenje vremena. Ima mnogo istraživača i filozofa koji proučavaju seksualni život ili neku drugu temu, ali prema Bhagavad-giti takav istraživački rad i filozofska spekulacija nemaju nikakvu vrijednost. Manje ili više su besmisleni. Prema Bhagavad-giti, trebamo filozofskim rasuđivanjem istražiti prirodu duše.

Istraživanje treba biti namijenjeno razumijevanju jastva. To se ovdje preporučuje. Što se tiče samospoznaje, ovdje je rečeno da je bhakti-yoga posebno praktična. Čim je riječ o predanosti, mora postojati odnos između Nad-duše i individualne duše. Individualna duša i Nad-duša ne mogu biti istovjetne, barem ne u bhakti, shvadanju života utemeljenom na predanosti.

Individualna duša služi Vrhovnu Dušu vječno, nityam, kao što je jasno rečeno. Stoga je bhakti, predano služenje, vječno. Trebamo biti utemeljeni u tom filozofskom uvjerenju. Šrimad-Bhagavatam (1.2.11) objašnjava: vadanti tat tatva-vidas tatvam yaj jnanam advayam. „Poznavatelji Apsolutne Istine znaju da se Jastvo spoznaje u tri različita stadija, kao Brahman, Paramatma i Bhagavan.“ Bhagavan je posljednja riječ u spoznaji Apsolutne Istine. Stoga trebamo dostidi tu razinu razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe i predano služiti Gospodina. To je savršeno znanje.

Ovaj proces koji počinje poniznošdu i nastavlja se do spoznaje Vrhovne Istine, Apsolutne Božanske Osobe, nalikuje stubama koje vode od prizemlja do najvišega kata. Idudi tim stubama, mnogo ljudi dolazi do prvoga, drugoga ili tredega kata, ali ako netko ne dođe do najvišega kata – razumijevanja Krišne – nalazi se na nižoj razini znanja. Ako se želi nadmetati s Bogom i istodobno napredovati u

13 duhovnom životu, bit de osujeden. Ovdje je jasno rečeno da razumijevanje nije mogude bez poniznosti. Onaj tko sebe smatra Bogom je najumišljeniji. Premda ga zakoni materijalne prirode uvijek osuđuju, živo bide zbog neznanja misli: „Ja sam Bog.“ Stoga je amanitva, poniznost, početak znanja. Trebamo biti ponizni i znati da smo podređeni Svevišnjem Gospodinu. Živo bide biva podvrgnuto utjecaju materijalne prirod zato što se pobunilo protiv Svevišnjega Gospodina. To moramo spoznati s čvrstim uvjerenjem.“ Ovdje je izneseno znanje, a komentar Šrila Prabhupade je u skladu s učenjem njegova učeničkog naslijeđa (Brahma-sampradaje). Vrlo malo se može izdvojiti kao posebnost ove duhovne skupine; sve su ostalo univerzalni Božji zakoni koje imaju u svojim izvornim učenjima sve religije. To je put duhovnosti, religije su institucije koje najviše brinu o sebi i svojim materijalnim interesima; birokratizirane su. Duhovnost traži potpunu predaju, strogosti. Ne traži vjeru koja je vezana za religiju; duhovnost ima znanje i sigurnost viših vrijednosti.

Sam život trebao bi se odvijati po načelima dharme i sanatan dharme kao višeg principa.

Dharma predstavlja cjelokupnost moralnih, društvenih i religijskih načela. Sanatana dharma je vječna ili univerzalna pravednost, zakon. Učenja sanatan dharme znana su kao apauruseja, što znači da nisu utemeljena na ličnosti nego na načelima. Rišiji (mudraci) nisu pronašli duhovne zakone, ved su ih otkrili, tj. primili u meditaciji ili od svojih duhovnih učitelja i iz svetih spisa.

Sat sanatana dharma je odnos između individue i univerzuma te dharma ujedno podrazumijeva i vječnu, kozmičku mudrost, zakon i akciju. Sat – istinsko, sanatan – vječno i univerzalno, dharma – ono što sadržava i održava univerzum. Tako je sat sanatan dharma ono što drži društvo i civilizaciju u zajedništvu putem ispravnog življenja. U širem smislu označava upoznavanje s vječnim zakonima univerzuma koji upravljaju svime. Potraga za njima te primjena ovih zakona za dobrobit sviju je način primjene sat sanatan dharme.

Sve religije koje danas poznajemo nastaju, traju i nakon nekog vremena gase se da bi prepustile mjesto nekoj drugoj koja je usklađena s mentalitetom, kulturom i društvenim uređenjem toga vremena. Sanatan dharma je vječna jer sadrži vječne vrijednosti na kojima se temelji ljudska evolucija. Ona je podijeljena u dva ogranka: Gjana kanda – obuhvada gjanu – znanje, i vigjanu – znanost što se bazira na iskustvenom znanju koje je osoba stekla tijekom života. Vigjana obuhvada teorijske i filozofske zapise Aranjaka i Upanisade koje prenose univerzalno duhovno znanje ne ograničavajudi se na neki određeni božanski pojam ili lik. To je znanje o duhovnim načelima i kozmičkim zakonima kao i o tattvama – elementima.

Gjana kandi pripadaju jogiji, sanjasiji i svamiji. Karma kanda – grana akcije ili rituala, obuhvada teme o karmama – djelima, i upasanama – žrtvama. Karma kanda se bavi praksom te obuhvada himne, molitve i mantre, tj Samhite i Brahmane, običaje i ceremonije. Tu pripadaju panditi – svedenici.

Sat sanatan dharma govori kako čovjek ne smije negirati rad, potrebe tijela i obitelj pa tako postoji purušarth – čovječja svrha, četiri načela koja svako ljudsko bide treba postidi u svom životu da bi bio čovjek, a to su: Artha – Sanskrtska riječ koja označava „uzrok, svrhu, motiv, smisao, pojam“. Predstavlja ekonomski razvitak, materijalno blagostanje, što znači da čovjek treba imati dovoljno za sebe i svoju obitelj. Koncept uključuje postizanja slave, bogatstva, društvenog položaja. Artha je jedna od dužnosti za osobe u drugoj fazi života. Isključuju se nečasne mogudnosti, pohlepa i slično. Stječe se za pomod i podršku svojoj obitelji.

Kama – Udovoljavanje osjetilima. Želja. Želja je uzrok ove samsare (svijeta). Um je mehanizam želja, gomila misli. Um je nervni centar koji obavlja funkcije mišljenja, osjedanja i htijenja. Um je uvijek okrenut željama, uvijek nešto, nekog traži. Sam um ne treba kriviti, jer ono što zagađuje um jest vezanost za osjetila. Predmet želja nalazi se u bududnosti, jer um ne može pojmiti sadašnjost. Ego je prisutan u svim aktivnostima jer je njegova uloga zadovoljenje određenih potreba. Ego ima ulogu posrednika u procjenama i iskustvu u svim željama. Jedna je od zabluda poistovjedivanje ega s pogrešnom zamisli da je živo bide tijelo i to je uzrok velike patnje koja izobličava iskustvo. U svojoj želji (kami) čovjek mora uvijek imati na umu ispravnost misli i djela (dharmu). Želje i očekivanja plodova naših akcija samo narušavaju mir našeg uma. Za sklad duše, uma i srca, što god radili, treba raditi srcem, i u isto vrijeme ne očekivati, niti težiti ni za čim zauzvrat. Drugim riječima, ne očekivati

14 nagrade. S druge strane, ako čovjek odbaci sve želje za plodovima svoga rada i radi samo zbog rada kao takvoga, postiže savršen mir i ravnotežu uma. Prepustimo sve plodove Bogu. Izreka „Kako siješ onako deš i požnjeti“ znači da dobar rad donosi dobre, a loš loše plodove. Primamo plodove prema intenzitetu svoje vjere. Svaki je rad mješavina dobrih i loših efekata i onaj koji priželjkuje dobre, mora se također suočiti s lošim. Ali jedino onaj tko ne očekuje ništa, slobodan je od dobrih i od loših posljedica rada.

Samo ljubav čini da nemamo želja, jer želje rastu iz nezadovoljstva. Razumijevanjem duhovnih istina i uvidima u funkcije i prirodu uma treba znati da bez promjene unutarnjeg bida nema napretka; to je kao željeti da se predmet žudnje promijeni a ne mi. Ako pokušamo pobjedi od pohlepe, ona nede prestati postojati, ved de poprimiti drugi oblik. Zato trebamo koristiti samoispitivanje, biti oprezni i prepoznati u sebi oblike, snage želje, kad se pojave. Svako prepuštanje ili potiskivanje može biti obmana. Treba upoznati i otkriti sebe. Uviđanjem što su želje i kud nas vode, pomaže nam da se oslobodimo želje. Um ima neograničene modi sanjanja.

Svaka želja, misao ili djelo stvara jedan zapis u umu. Naše nam želje pokazuju stvari koje ne postoje, stvaraju privid i tada ono što stvarno jest, postaje skriveno, ono čega nema postaje očito.

Jedino u čistom umu nema materijalnih želja (jedino duhovne) niti požude. A Istina se spoznaje samo kad nema ni primisli, ni očekivanja. Istina je u nama, a misli i želje su vanjske, usmjerene prema vani i okružuju ego. Istina se ne može misliti – ona se vidi, spoznaje kroz miran i prazan intelekt, neoptereden vanjskim utjecajem. Želja postoji u nama kao i u svemu što um može obuhvatiti. Shvadajudi univerzalnost želje, ulazimo u njen prostor. U stanju ekstremne želje, bijesa, pohlepe, zbunjenosti, nadmenosti ili zavisti, treba udi u svoje srce i otkriti mir iza svega toga. Što treba odbaciti, a što željeti? Zlo treba odbaciti, a dobro željeti. Oba su aspekta bitna. Želje ljudskog bida oblikuju se prema njegovu umu. Te su želje odgovorne za sve loše osjedaje, zle misli i zle ideje. Bog je ljudima dao oči da bi vidjeli dobro. Uši im je dao da bi čuli nešto što je dobro, a jezik da bi govorili dobre riječi. Prema tome, sva osjetila koje nam je Bog dao treba koristiti na ispravan način za služenje Gospodina a ne svoga tijela s kojim se najčešde poistovjedujemo.

Dharma – Religioznost. Izvorno je značenje: ono što održava nečije postojanje. Teško ju je jednoznačno prevesti, nema pravog ekvivalenta na drugim jezicima. Ta sanskrtska riječ označava cjelokupnost moralnih, društvenih i religijskih životnih načela po kojem živi uglavnom tradicionalna Indija. Na pojam dharma također direktno se nastavlja vedski pojam rta. Rta znači: čvrst poredak, određenje, pravac, odluka, sveti običaj, ustanovu, božanski zakon, ono što je pravo, ono što je istinito. Po iskazu etimologije osnovno je značenje riječi rta: spajanje, hod, pravac, direktiva. Ono što se dogodilo i što je ustanovljeno rtom ispunjava cijeli svijet, osobito se objavljuje u prirodnim procesima.

Mokša – (sanskrtska riječ – oslobođenje ili mukti – razrješenje) pojam je koji u vedskim svetim spisima znači oslobođenje iz vječnog toka rađanja i umiranja (samsare) i svekolike patnje i ograničenosti postojanja u materijalnom svijetu.

Stanje oslobođenja ima različita obilježja u različitim filozofskim sustavima. U vedanti mokša (mukti) pretpostavlja apsolutizaciju atmana, a u budizmu njegovu krajnju negaciju. Ta je negacija uvjetovana. Kaže se „sve je ništa i ništa je sve“; radi se o filozofskom žongliranju. Ovdje se može svakako redi da postoji različite filozofske škole proizašle iz vedskog učenja. Bitno je kazati da ono što smatramo duhovnom razinom iz materijalne perspektive nije i stvarna duhovna razina. Materijalnom pripada sve do Brahmana, znači sa svim polubogovima, sve ono što sada ne vidimo niti shvadamo ved samo nasludujemo; najnapredniji sveci, vrhunski jogiji znaju za taj svijet i neki vrše i izlete u njega pa nam govore o svojim iskustvima. Materijalisti u to ne vjeruju, ali bi rado komercijalizirali ako se nešto može, ne shvadajudi da se radi o potpuno drugom sustavu vrijednosti čemu i teži sam pojam duhovnosti.

Temeljno načelo vedske kozmologije predstavlja istovremeno postojanje dvojne stvarnosti – materijalne i nematerijalne. Materijalni svijet funkcionira po načelu relativnosti vremena.

Naš se univerzum po vertikali sastoji od 14 razina, ili planetarnih sustava, loka. Svaki je planetarni sustav nalik galaksiji i sadrži zvijezde, planete i ostala nebeska tijela. Planet Zemlja smješten je u

15 sredini po vertikali na sedmoj razini, a ispod nas ima još sedam razina. Sve je to jedna živa cjelina koja se okrede i koja ima svoje zakone.

Planetarni sustavi su: Satyaloka, Tapaloka, Janaloka, Maharloka, Swargaloka, Bhuhloka, Atala, Vitala, Sutala, Talatala, Mahatala, Rastala, Patala.

Najviši planetarni sustav, Satyaloka, Brahmino prebivalište, smješten je na visini od 3.16 bilijuna kilometara iznad Zemlje.

Našim svemirom upravlja Brahma koji ima četiri glave, dok postoje daleko vedi univerzumi od ovoga našeg i njima upravljaju Brahme s deset, stotinu, tisudu i više glava (ilustracija sa glavama također je teško shvatljiva i materijalne perspektive, dvodimenzionalnog gledanja). Po tome možemo donositi meritorne zaključke i o veličini drugih univerzuma u ovoj materijalnoj kreaciji.

Uzimajudi u obzir načelo relativnosti vremena po kojem funkcionira čitava materijalna kreacija, jedan dan i nod našeg Brahme traje 8,64 bilijuna godina po zemaljskom računanju. Kako je do sada protekla polovina njegova životnog vijeka, ispada da starost našeg univerzuma iznosi 155 trilijuna godina.

Promjer našeg svemira iznosi 500 milijuna yojana, ili 6.43 milijarde kilometara.

Materijalna kreacija zaprema svega ¼ sveukupne Božje kreacije, dok ¾ otpadaju na duhovno nebo, Božje carstvo, gdje se nalaze bezbrojni Vaikuntha planeti na kojima nema tjeskobe (vai = bez, kuntha = tjeskoba) od kojih je svaka mnogo puta veda od najvedeg planetarnog sustava; znači, i od našega.

Iznad duhovnih planeta Vaikuntha nalazi se glavno prebivalište Svevišnje Božanske Osobe, Goloka Vrindavana, transcendentalni duhovni planet u obliku ogromna lotosa, koji je opet mnogostruko vedi nego sav ostali dio kreacije.

Između duhovnog neba i materijalne kreacije nalazi se nebeska rijeka Virađa. Više rijeke Virađe nalazi se duhovno nebo ili duhovna priroda – paravyoma, koja zaprema, kako je gore ved rečeno, ¾ ukupne Božje kreacije.

Ovdje je detaljno izneseno do kud seže materijalna kreacija, a od kud počinje duhovna. Kad se govori o oslobođenju, tada se iz nerazumijevanja misli o odlasku na rajske planete koje pripadaju, kao što smo vidjeli, materijalnoj kreaciji. Na rajske planete odlazi se pobožnim zaslugama, odricanjem, čistodom življenja, dobrim djelima itd. Kad se iscrpe pozitivne zasluge, vrada se ponovno u prijašnje egzistencije. Istinsko je oslobođenje odlazak iz materijalne kreacije i mogud je istinskim služenjem (bhakti) Svevišnje Božanske Osobe. Za to je potrebna čista ljubav prema Gospodinu i potpuno odricanje od misli i djela materijalističkog poimanja.

Kad potpuno shvatimo sve što smo proživjeli, naučili, pročitali, čuli, vidjeli i dobro i loše, kad spoznamo zašto smo sve to čuli, vidjeli, proživjeli i kad ne budemo ni za što od toga vezani, samo za ono više, božansko, tada smo na vratima oslobođenja. Tako oslobođeni možemo se nadati božanskoj milosti da dobijemo službu koju bismo svjesno obavljali jer je ovaj zemaljski život samo san, služenje osjetilima i zato i ne postoji u takvim uvjetima istinske srede. Na nama je da kroz znanje shvatimo tko je istinski gospodar, da shvatimo svrhu našeg izleta u materijalno, jer po svojoj prirodi pripadamo božanskom bududi da smo i sami čestica Boga.

U sanatan, vječnoj, kulturi život je podijeljen u četiri stupnja. To nije slučajno jer je glavni princip da je naš život odraz univerzuma. U kozmičkim razmjerima vrijeme je podijeljeno na četiri juge, četiri doba, pa je tako i ljudski život podijeljen na četiri duhovna reda – ašrame. Bramačarja ašram traje do 25. godine života i posveden je učenju. Grihastha ašram, od 25. do 50. godine života, posveden je osnivanju obitelji i poslu. Vanaprastha ašram, od 50. do 75. godine predstavlja vrijeme kad se polako povlačimo iz aktivnog života i prepuštamo posao svojoj djeci. Podučavamo unuke i možemo redi da imamo savjetodavnu funkciju. Sanjas ašram, od 75. godina pa do kraja života, vrijeme je kad se povlačimo i potpuno posvedujemo cilju, atma gnani. Danas ovakvi standardi teško ostvaruju.

U ovome materijalnom svijetu čovjek je podložan utjecaju materijalnih guna, koje predstavljaju tri odlike materijalne prirode: vrlinu, strast i neznanje. Tako se u Bhagavad-giti (13.22) kaže: purusah prakrti-stho hi bhunkte prakrti-jan gunam karanam guna-sango sya sad-asad-yoni-yanmasu Zbog svog dodira s materijalnom prirodom živo bide u materijalnoj prirodi slijedi putove života, uživajudi u tri gune prirode. Tako nailazi na dobro i zlo u raznim vrstama života.

16 U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Ovaj je stih veoma važan za razumijevanje procesa seljenja živog bida iz jednoga tijela u drugo. Živo se bide seli iz jednoga tijela u drugo kao što osoba mijenja odjedu. Njegova vezanost za materijalno postojanje uzrok je promjene odjede. Sve dok je opčinjeno ovim nestvarnim očitovanjem, mora se seliti iz jednoga tijela u drugo. Bududi da želi vladati materijalnom prirodom, biva stavljeno u takve nepoželjne okolnosti. Pod utjecajem materijalne želje, ponekad se rađa kao polubog, ponekad kao čovjek, ponekad kao zvijer, ptica, vodena životinja, sveta osoba ili kukac. To se zbiva. U svakom slučaju, živo bide misli da je gospodar okolnosti u kojima se nalazi, iako se nalazi pod utjecajem materijalne prirode.

Ovdje je objašnjeno zašto živo bide biva stavljeno u takva različita tijela. To je posljedica njegova druženje s različitim gunama prirode. Stoga se moramo uzdidi iznad triju guna i utemeljiti se na transcendentalnom položaju. To je svjesnost Krišne. Ako osoba nije utemeljena u svjesnosti Krišne, njezina de je materijalna svjesnost prisiliti da prelazi iz jednoga tijela u drugo, jer od davnina njeguje materijalne želje. To shvadanje mora promijeniti. Do te promjene može dodi samo slušanjem autoritativnih izvora. Najbolji je primjer Arđuna, koji sluša nauk o Bogu od Krišne. Ako se podvrgne procesu slušanja, živo de bide izgubiti svoju dugo njegovanu želju za vladanjem nad materijalnom prirodom i postupno, razmjerno smanjivanju želje za gospodarenjem, osjetiti duhovnu sredu. U vedskim je spisima rečeno da živo bide, razmjerno stjecanju znanja u društvu Svevišnje Božanske Osobe, uživa u svome vječnom blaženom životu.“ Tri gune materijalne prirode opisane su Bhagavad-giti. Ovako je opisana guna vrline (14.6): tatra sattvam nirmalatvat prakasakam anamayam sukha-sangrena badhnati jnana-sangena canagha O, bezgrešni, guna je vrline čistija od drugih guna i zato prosvjetljuje živo bide i oslobađa ga svih posljedica grijeha. Osobe pod utjecajem te gune bivaju uvjetovane osjedajem srede i znanja.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „… Problem je da živo bide u guni vrline postaje uvjetovano osjedajem napredovanja u znanju i mišljenjem da je bolje od drugih. Na taj način biva uvjetovano.

Najbolji su primjer znanstvenici i filozofi. I jedni i drugi vrlo su ponosni na svoje znanje. Bududi da obično poboljšavaju svoje životne okolnosti, osjedaju izvjesnu materijalnu sredu. Taj osjedaj vede srede u uvjetovanom životu vezuje ih za gunu vrline. Zbog tog osjedaja privlačnost prema djelovanju u guni vrline i sve dok osjedaju takvu privlačnost, moraju prihvatiti neku vrstu tijela pod utjecajem guna prirode. Tako nemaju izgleda za oslobođenje ili odlazak u duhovni svijet. Čovjek može iznova i iznova biti filozof, znanstvenik ili pjesnik i iznova se zaplesti u bijede rađanja i umiranja, ali zbog iluzije materijalne energije smatra takav život ugodnim.“ Sljededi stih (14.7) govori o guni strasti: rajo ragatmakam viddhi trsna-sanga-samudbhavam tan nibadhnati kaunteya karma-sangena dehinam O, Kuntin sine, guna se strasti rađa iz neograničenih želja i žudnji i vezuje utjelovljeno živo bide za materijalno plodonosno djelovanje.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Guna strasti ogleda se u privlačnosti između muškarca i žene. Žena privlači muškarca, a muškarac privlači ženu. To se naziva gunom strasti. Kad se guna strasti poveda, razvija se žudnja za materijalnim uživanjem. Čovjek želi uživati u osjetilnom zadovoljstvu.

Radi osjetilnog zadovoljstva čovjek u guni strasti želi ugled u društvu ili narodu i sretnu obitelj, s lijepom djecom, ženom i kudom. To su tvorevine gune strasti. Sve dok žudi za time, mora vrlo teško raditi. Stoga je ovdje jasno rečeno da se vezuje za plodove svojih djelatnosti i tako biva vezan. Da bi zadovoljio svoju ženu, djecu i društvo i održao ugled, mora raditi. Stoga je čitav materijalni svijet manje ili više u guni strasti. Ranije se utemeljenost u guni vrline smatrala naprednim stanjem. Ako osobe u guni vrline ne mogu biti oslobođene, što redi za osobe zapletene u gunu strasti?“ Stih (14.8) objašnjava gunu neznanja: tamas tv ajnana-jam viddhi mahanam sarva-dehinam pramadalasya-nidrabhis tan nibadhnati bharata O, Bharatin sine, znaj da guna tame, koja se rađa iz neznanja, obmanjuje sva utjelovljena živa bida. Posljedice utjecaja te gune su ludilo, nemar i spavanje, koji vezuju uvjetovanu dušu.

17 U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „ U ovom je stihu vrlo značajna riječ tu. To znači da je guna neznanja svojstvena utjelovljenoj duši. Guna je neznanja suprotnost gune vrline. U guni vrline osoba može razvijanjem znanja shvatiti pravu prirodu pojava koje je okružuju, ali guna neznanja potpuna je suprotnost. Pod njezinim utjecajem svatko postaje lud, a luđak ne može shvatiti stvarnost. Umjesto da napreduje, degradira se. Definiciju gune neznanja nalazimo u vedskoj književnosti. Vastiyathatmya-jnanavarakam viparyaya-jnana-janakam tamah: čovjek pod utjecajem neznanja ne može shvatiti pravu prirodu stvari. Na primjer, svatko može vidjeti da je njegov djed umro i da de, prema tome, i on umrijeti; čovjek je smrtan. Djeca koju začne također de umrijeti. Smrt je, stoga, sigurna.

Ipak, ljudi pomamno zgrdu novac i vrlo teško rade čitav dan i nod, ne maredi za vječni duh. To je ludilo. U svom ludilu opiru se napredovanju u duhovnom razumijevanju. Takvi su ljudi veoma lijeni.

Kad ih pozovete u društvo duhovnih osoba radi duhovnog razumijevanja, ne pokazuju veliko zanimanje. Nisu čak ni aktivni poput ljudi pod utjecajem gune strasti. Spavaju više nego što je potrebno i to je još jedan simptom osobe utonule u gunu neznanja. Takav čovjek izgleda uvijek snužden i odaje se uzimanju opojnih sredstava i spavanja. To su simptomi osobe uvjetovane gunom neznanja.“ Za ovu se podjelu ne može redi da je generalna. Najčešde postoje mješavine, pa i prevladavanja karakteristika određene gune. Sve aktivnosti mogu se tumačiti ovim gunama; karakteristične su za materijalnu prirodu i uvjetovane su.

Ovako je u Bhagavad-giti (14.22-25) opisana osoba koja je nadišla materijalne gune: prakasam ca pravrttim ca maham eva ca pandava na dvest sampravrttani na nivrttani kanksati udasina-vad asino gunair yo na vicalyate guna vartanta aty evam yo vatisthati nengate sama-duhkha-sukhah sva-sthah sama-lostasma-kancanah tulya-pryapryo dhiras tulya-nindatma-samstutih manapamanayos tulyas tulyo mitrari-paksayoh sarvarambha-parityagi gunatitah sa ucyate Svevišnja Božanska Osoba reče: O, Panduov sine, za osobu koja ne mrzi prosvijetljenost, vezanost i iluziju kad su prisutni niti žudi za njima kad nestanu, koja je nepokolebljiva i neuznemirena svim posljedicama materijalnih odlika, koja ostaje staložena i transcendentalna, znajudi da samo gune djeluju, koja je utemeljena u jastvu i jednaka u sredi i nesredi, koja jednakim očima vidi grumen zemlje, kamen i zlato, poželjno i nepoželjno, koja je postojana, jednaka u pohvali i pokudi, časti i nečasti, koja se jednako ophodi prema prijatelju i neprijatelju i koja se odrekla svih materijalnih djelatnosti kaže se da je nadišla gune prirode.

Materijalni je život u Bhagavad-giti opisan kao banjanovo drvo u stihu (15.1): arahva-mulam adhah-sakham asvattham prahur avyayam chandamsi yasia parnani yas tam veda sa veda-vit Svevišnja Božanska Osoba reče: Kaže se da postoji neuništivo drvo banjan čiji je korijen okrenut prema gore, a grane prema dolje, i čiji su listovi vedske himne. Onaj tko poznaje to drvo poznavatelj je Veda.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Nakon razmatranja važnosti bhakti-yoge netko može upitati: „Što je s Vedama?“ U ovom de poglavlju biti objašnjeno da je svrha proučavanja Veda spoznaja Krišne. Zato osoba svjesna Krišne, koja predano služi, ved razumije Vede.

Zapletenost u materijalnom svijetu ovdje se uspoređuje s banjanom. Za onoga tko se bavi plodonosnim djelatnostima to drvo nema kraja. On prelazi s jedne grane na drugu, iznova i iznova.

Stablo materijalnog svijeta nema kraja i onaj tko je za njega vezan ne može se osloboditi. Vedske himne, namijenjene uzdizanju, nazivaju se lišdem toga stabla. Njegov korijen raste prema gore, jer se počinje širiti od najvedeg planeta ovog svemira na kojem prebiva Brahma. Onaj tko shvati to neuništivo stablo iluzije može biti izbavljen.

Trebamo shvatiti proces iskorjenjivanja. U prijašnjim poglavljima bilo je objašnjeno da postoje razni procesi oslobođenja od materijalne zapletenosti. U prvih dvanaest poglavlja vidjeli smo da je najbolji

18 način predano služenje Svevišnjega Gospodina. Na početku ovog poglavlja razmatra se proces presijecanja vezanosti za materijalni svijet. Korijen materijalnog postojanja raste prema gore. To znači da se počinje širiti od sveukupne materijalne tvari, najvišeg planeta u svemiru. Iz njega se širi cijeli svemir, s mnogo grana koje predstavljaju razne planetarne sustave. Plodove predstavljaju rezultati djelatnosti živih bida – religija, gospodarski razvoj, udovoljavanje osjetilima i oslobođenje.

U ovom svijetu nemamo iskustvo o stablu s granama koje rastu prema gore, ali takvo drvo postoji.

Možemo ga nadi pokraj vodenih površina. Drvo s obale odražava se u vodi s granama okrenutim prema gore. Drugim riječima, stablo materijalnog svijeta predstavlja samo odraz pravog stabla duhovnog svijeta. Taj odraz duhovnog svijeta počiva na želji, kao što odraz drveta počiva na vodi. Želja je uvijek uzrok počivanja stvari u odraženome materijalnom svijetu. Onaj tko se želi osloboditi materijalnog postojanja mora analitičkim proučavanjem dobro upoznati stablo. Tako može raskinuti svoj odnos s njim.

Bududi da je odraz pravog drveta, to je stablo vjerna replika. U duhovnom svijetu sve postoji.

Impersonalisti smatraju Brahman korijenom materijalnog stabla. Prema sankhya filozofiji, iz tog korijena niču prakrti, purusa, tri gune, pet grubih elemenata (panca-maha-bhuta), deset osjetila (desendriya), um itd. Na taj način, sankhya filozofi dijele materijalni svijet na dvadeset četiri elementa. Ako je Brahman središte svih očitovanja, materijalni je svijet očitovanje središta okrenuto za 180 stupnjeva, a ostalih 180 stupnjeva predstavlja duhovni svijet. Materijalni je svijet iskrivljeni odraz i stoga u duhovnom svijetu mora postojati ista raznolikost, ali u stvarnosti. Prakrti je vanjska energija Svevišnjega Gospodina, a purusa je sam Svevišnji Gospodin. To je objašnjeno u Bhagavadgiti. Zbog svoje materijalne prirode, ovaj je svijet privremen. Odraz je privremen, jer se ponekad vidi, a ponekad ne, ali izvor je odraza vječan. Materijalni odraz pravoga stabla mora se presjedi. Pod poznavateljem Veda podrazumijeva se osoba koja zna presjedi vezanost za materijalni svijet. Ako zna taj proces, razumije Vede. Osobu koju privlače određene formule Veda privlači lijepo zeleno lišde drveta. Ona zna pravu svrhu Veda. Prema riječima same Božanske Osobe, svrha je Veda presjedi odraz stabla i dostidi pravo stablo duhovnog svijeta.“ Stih (15.2) dalje opisuje to stablo: adhas cordhvam prasrtas tasya sakha guna-pravrddha visaya-pravalah adhas ca mulany anusantatani karmanubandhini manusya-loke Grane ovog stabla šire se prema dolje i prema gore, a hrane ih tri gune materijalne prirode.

Grančice su predmeti osjetila. Ovo stablo ima i korijenje koje se širi prema dolje, vezano za plodonosna djela ljudskog društva.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Gospodin u ovom stihu nastavlja opisivati stablo. Njegove se grane protežu u svim smjerovima. U nižim dijelovima žive raznovrsna očitovanja živih bida – ljudska bida, životinje, konji, krave, psi, mačke itd. Oni se nalaze na nižim granama, dok na višim dijelovima drveta žive viši oblici života: polubogovi, Gandharve i druge više vrste života. Kao što drvo crpi hranu iz vode, ovo stablo crpi hranu iz triju guna materijalne prirode. Zemljište je katkada zbog nedostatka vode neplodno, a katkada je puno zelenila. Slično tome, ovisno o utjecaju guna, očituju se razne vrste života.

Smatra se da su predmeti osjetila grančice drveta. S razvojem različitih guna prirode razvijamo različita osjetila kojima uživamo u raznim vrstama predmeta osjetila. Vrhovi grana su osjetila (uši, nos, oči itd.), koja su vezana za uživanje u raznim predmetima osjetila. Grančice su predmeti osjetila (zvuk, oblik, dodir itd.). Sporedno korijenje su vezanosti i odbojnosti, koje predstavljaju popratne proizvode raznih vrsta patnji i osjetilnog uživanja. Smatra se da se sklonosti pobožnosti i bezbožnosti razvijaju iz toga sporednoga korijenja, koje se proteže u svim smjerovima. Pravi se korijen širi iz Brahmaloke, a drugo korijenje iz ljudskih planetarnih sustava. Nakon uživanja u rezultatima pobožnih djela u višim planetarnim sustavima, živo bide silazi na Zemlju i stvara novu karmu ili vrši plodonosne djelatnost namijenjene uzdizanju. Ovaj planet ljudskih bida smatra se poljem djelovanja.“ Ovdje je dan kratak prikaz znanja što bi trebalo biti uvod u duhovnost. Navodi su iz svetih spisa, uglavnom iz Bhagavad-gite i Šrimad-Bhagavatama s vjerodostojnim komentarima Šrila Prabhupade.

19 Put duhovnosti trebao bi biti put ka Gospodinu. Za to je potrebna, kako je ved rečeno, čistoda, i unutarnja i vanjska, da bi se počelo s prakticiranjem, putem molitvi, mantri i određenim službama posvedenim Gospodinu. Na taj način počinju nam se stvarati mogudnosti, odnosno otkrivaju nam se neke tajne, a ovdje prvenstveno mislimo na razumijevanje svetih spisa. Kad ih čitamo, u početku ih teško shvadamo, a razlog je tomu to što nismo pripremljeni, što kontaminirani um i tijelo teško prihvadaju više istine koje su po prirodi čiste. Ovdje je iznesen samo kratak uvod i iz njega se vidi kolika je to širina za učenje.

Sve velike religije imale su u svojim redovima poštene i iskrene mislioce i štovatelje Boga.

Odricanjima i čistodom življenja dano im je od Gospodina prosvjetljenje. Svojim primjerom i iskrenim riječima nadahnjivali su, nažalost, samo malobrojne. Tako nam imam Ali (AS) kaže (Gurerulhikam, 2936): „Najvede je neznanje čovjekovo nepoznavanje položaja svoje duše“. Ovim je riječima iz islamske tradicije ukazano na osnovni problem ljudi – uglavnom sve rade u neznanju. To je sistematizirano u Vedama kroz opis guna materijalne prirode (neznanje, strast i vrlinu). U drugim religijama također se ukazuje da smo dio Boga ili na neki drugi način objašnjava da je ova egzistencija privremena, da trebamo imati više ciljeve, ali izgleda da je goli materijalizam najslađi. Teško se istrgnuti iz materijalne kaljuže; duhovnost traži čistodu življenja i znanje.

Kad se danas govori o duhovnosti, uglavnom se toj temi prilazi neselektivno. U duhovnost je gurnuta i crna magija, homeopatija, astrologija, razna vjerovanja i niz stvari koje u svakom slučaju ne pripadaju kategoriji duhovnosti. Duhovnost svojom čistodom i isključivom određenošdu ka Gospodinu potpuno se razlikuje od navedenoga. Iz nerazumijevanja često je i namjerno sve pomiješano kako bi se zamaglila sama duhovnost i uz nju guraju često i demonske prakse. Za to su krive i službene religije jer su samo svoj nauk proglašavale kao duhovnost, iako je to bio čisti materijalizam. Znanost i filozofija iz svojih cehovskih i materijalističkih pobuda sve što im nije egzaktno i vidljivo nisu priznavali, pa tako i duhovnost kao stvarnost, što i danas teško čine, čime sami sebe ograničavaju na štetu ukupnoga društvenog napretka.

Vezano za temu ekonomije, postavlja se pitanje same veze s duhovnošdu. Sama ekonomija vezana je za novac koji je najčešde po prirodi prljav jer ima krivu svrhu korištenja. Ekonomija bi trebala počivati na moralnosti, što se danas teško može redi, jer nisu stvoreni ni uvjeti za takav pristup. Tu prvenstveno mislimo da društvo nije obrazovano u duhu poštenja, morala, poštivanja viših vrijednosti, ved je sve usmjereno ka brzoj i što vedoj zaradi, ne razumijevajudi da mi samo posuđujemo i najčešde zlorabimo materijalne vrijednosti koje ostavljaju karmičke tragove s teškim posljedicama kojih nismo ni svjesni.

Duhovnost je vezana za transcendenciju, božansko, buđenje više svijesti, vezana je za suptilno tijelo. Ekonomija je vezana za materijalno, skrbljenje za fizičko tijelo sklono užicima. Duhovno je sklono božanskom, materijalno je sklono demonskom. Jedno je svjetlo drugo je tama.

Duhovnost je vezana za dušu, česticu Božanskoga, ekonomija za iluzornu, vanjsku energiju Boga.

Prirode su im iste (potječu od Boga), a stremljenja različita. Duhovnost je okrenuta ka centru, ishodištu, Gospodinu i Njemu teži. Ekonomija je okrenuta ka periferiji, ka vanjskom, ne shvadajudi svoju istinsku prirodu, pa samim time i svoju svrhu da je pomod na duhovnom putu a ne sredstvo duhovne degradacije čovjeka. Kad ekonomija bude imala duhovne ciljeve, opravdat de svoju svrhu.

Ovako je samo sluga demonski postavljenim zadacima kojima je cilj udaljiti čovjeka od Boga.

U ovaj život dolazimo radi spoznaje, stjecanja određenog iskustva. Materijalno je prolazno.

Vezivanje ili prijemčivost udaljava nas od puta duhovnosti. U Kabali postoji izreka: „Sve što si vidio, svaki cvijet, svaka ptica, svaki kamen, prodi de i pretvoriti se u prah, ali to što si vidio, nikada nede prodi.“ Razna imenovanja (nacija, vjera, titula itd.) i institucije (država, škole, poduzeda, porodica itd.) pomodna su sredstva u stjecanju iskustva. Na putu spoznaje ne smijemo nikoga povrijediti jer to stvara vezanosti, karmičke posljedice i ponovna rađanja, karmičko kolo (samsara). Samsara je pojam koji u hinduizmu, budizmu, i jainizmu označava "vječno vradanje", ili vječnu patnju kroz koju prolazi pojedinac, kroz niz uzastopnih života u fizičkom ljudskom tijelu. Prevelika dobrota također stvara vezanost onih prema kojima smo dobri, treba biti uravnotežen.

Ono što nas vodi je spoznaja, vodi nas ka duhovnom. Duhovno je povezivanje sa Božanskom energijom, sa Gospodinom. On nam je nada i utjeha, vodič i cilj. Svi ga različito doživljavamo (različita

20 imena), ali uvijek kao osobnost kome se obradamo. Važan je taj osoban odnos, on nas vodi ka spoznaji bez koje je čovjek izgubljen u materijalnome svijetu. Duhovna spoznaja označava sredu koja je proces a ne materijalna sreda koja je završen čin koji unosi nemir. Materijalna sredstva ako su u službi dostizanja duhovne spoznaje, služenja Gospodinu imaju svrhu, gomilanje materijalnih dobara, luksuz i lažni sjaj izaziva patnju i nemir jer uvijek je prisutan strah da de se to izgubiti, taj strah je hrana demona. Služenje materijalnome, služenje je demona.

Citat sa interneta: „MI SMO SVI VEC JAKO DUGO ZRTVE! žrtve smo samih sebe, drugi su nas uvjerili da smo nist koristi i da smo SLABI...

MI POSJEDUJEMO NEVJEROVATNU SNAGU! NITKO NAM NISTA NE MOZE jer ne može ništa uništit nas DUH I DUSU! i to je VOLJA! snaga da ne odustaješ! Da budeš tvrdoglaviji od onih koji te sputavaju!

POKAZITE KOLIKO PUTA SE MOZETE DICI KAD VAM PODMETNU NOGU! TO JE SNAGA! odbijte biti na zemlji NEMOCNI i slabi! plačite i tucite se ZA SVOJU SLOBODU DUSE koliko god da boli! NEDAJTE DA VAM ITKO UZME DUSU, VOLJU, RADOST, DIJETE U VAMA!“

21

3. DRŽAVA

„Dužnost vlade nije da udijeli sredu, ved da ljudima dade priliku da sami do nje dođu.“ W.E.Channing

Cilj nam je teoretski objasniti sam pojam države te njenu ulogu u današnji uvjetima. Kroz kratak prikaz razvoja države pokušat demo vidjeti koje je najprihvatljivije uređenje za dobrobit vedine građana. Polazit demo bez puno teoretiziranja od postavki duhovnosti i humanizma jer očito je da sam razvoj države ide na štetu njenih građana. Država bi trebala biti nositelj zaštite prava, no ona se pretvara u represivni aparat „demokratski“ izabrane manjine nad vedinom stanovništva koja ih je delegirala da odlučuju o njihovoj sudbini. Niz je razloga za takvu ocjenu; to su ponajprije politički postupci preko kojih se ostvaruje mod iz koje proizlazi dominacija te ekonomski ciljevi (eksploatacija).

U potpunosti je zlouporabljena potreba da država bude servis za rješavanje životnih potreba građana.

Naprotiv, ona je postala subjekt preko kojega se manipulira i iskorištava građanstvo na bezbroj načina počevši od ekonomskog, koji se da izraziti kroz nekakve, opet nametnute vrijednosti, do duhovnog iscrpljivanja namedudi krive i izmišljene vrijednosti radi lakšeg vladanja putem nametanja straha i neznanja.

Država kao pojam pojavljuje se od najranijih dana povijesti čovječanstva, što potvrđuju vedski tekstovi koji se u istraživanjima zaobilaze kao da ih nema, polazedi od maksime, „O čemu se ne govori, to i ne postoji“. Tako vedski tekstovi govore da je prvobitna država bila jedinstvena i da je obuhvadala cijelu zemaljsku kuglu. Vremenom je došlo do degradacije vrijednosti pa su nastajale i države. Pisani tragovi Veda pojavljuju se prije 5000 godina. Treba istaknuti da se predaja ranije prenosila učeničkim naslijeđem, s učitelja na učenika, tako da se ne može sa sigurnošdu govoriti o vremenskim relacijama čak ni kod pisanih tragova. Znanje su prenosili rišiji (mudraci) koji su imali modi fotografskog pamdenja za danas nezamislive količine i preciznosti tekstova. I danas postoje jogiji koji su praktično nepismeni po mjerilima zapadne civilizacije, dok u stvarnosti znaju svete tekstove napamet i mogu ih bolje izgovarati i obrazlagati nego na klasičan način obrazovani znanstvenici koji zapravo ni ne znaju suštinu i poruke Veda.

Indijska država u staro doba bila je kraljevina, a kralj je po kastinskom sustavu pripadao redu kšatrija. Osim kšatrija (vladajudeg staleža i vojske), bili su vaišje (trgovci i zemljoradnici), šudre (najniži sloj stanovništva) i brahmane (svedenstvo i intelektualni sloj). Prosperitet države bio je vezan uz skromnost brahmana i poniznost vladara, odnosno orijentiranost ka služenju naroda. Degradacija brahmanskog sloja i materijalna pohlepa te megalomanija vladara vodile su propasti država i duhovnoj degradaciji cijeloga društva. To su sve poznate činjenice koje su potanko iznesene u svetim spisima kroz detaljne opise i alegorijske priče. Treba istaknuti da u najranije doba svjetske povijesti nije bilo religija u današnjem smislu. Situacija je bila slična tradicionalnoj Indiji gdje se manje obrazovano stanovništvo moli polubogovima za materijalno obilje, dok duhovno napredniji imaju za cilj duhovni napredak, spoznaju jastva i Vrhovnoga Gospodara, a sve njihove aktivnosti usmjerene su ka tom cilju, materijalno im je samo nužno sredstvo, bez obilja i sklonosti osjetilnog uživanja.

U najranije doba sve intelektualne duhovne radnje poticale su od brahmana. Može se redi da je taj utjecaj svedeničkog i intelektualnog staleža kroz razne religijske skupine ostao do danas. Njihova je degradacija i degradacija društva kao cjeline uz male iznimke, kao što se i njihova istinska duhovna uzvišenost direktno odražava na prosperitet društva. Ta razdoblja u povijesti nazivaju se i zlatnim

22 dobima kojih, nažalost, nije bilo puno, ali su ostavila traga na svjetsku kulturnu baštinu, a često i na opdi napredak.

Suvremena povijest ne govori na ovaj način, skriva činjenice, fabricira događaje i podatke prema potrebi ili, točnije rečeno, na taj se način programiraju u željenom smjeru bududi naraštaji za lakše manipuliranje. Očit je primjer Darwinova teorije evolucije koja počiva na konstrukciji s debelim rupama u evolucijskom lancu te niz nelogičnosti, ali usprkos protuargumentima zasnovanim na relevantnim arheološkim podacima i dalje je u školi opdeprihvadena. U školskom se sustavu prihvada Darwinova teorija koja se direktno suprotstavlja kršdanskom nauku postanka svijeta. Kršdanstvo govori da je čovjeka stvorio Bog, dok Darwinova teorija govori o evoluciji od najprimitivnijih vrsta života ka razvijenijim vrstama i na kraju lanca je čovjek. Znanstvenici su kao po diktatu prihvatili evoluciju u teoriji kao dogmu a od kršdanstva tumačenje povijesti, naročito kratki vremenski interval počevši sa starim Egiptom za koji kažu da je početak civilizacije. Povijest Indije, Kine i Amerike kao da nije ni postojala. I pored uvjerljivih arheoloških dokaza, te se činjenice prešuduju ili skrivaju. Ne može se redi drugo nego da je i povijest pisana po diktatu određenih krugova kojima je cijelo vrijeme cilj držati svijet u neznanju i strahu što im, nažalost, danas i uspijeva. Može se zaključiti: ne da je čovjek nastao od majmuna, nego oni kroz cijelu pisanu povijest od čovjeka prave majmuna, na dobrom su putu da to i ostvare.

Društva u kojima je čovjek egzistirao u davna vremena bila su uređena na humaniji način nego danas. Civilizacije su postojale i umirale, nestajale u međusobnim ratovima i stvarale su se nove. U starim tekstova uglavnom se govori o uređenim kraljevstvima u kojima je kralj bio odgovoran za stanovništvo. Po kastinskom sustavu u Indiji, kralj je pripadao redu kšatrija, a savjete je primao od intelektualno dominirajudeg sloja brahmana, koji su bili i inteligencija i svedenstvo. Povijest bilježi i uspone i padove takvog načina vladanja kao i danas. Ako su brahmane postajali pohlepni za materijalnim, to se odražavalo i na društvo. Poslanje im je da budu primjer odricanja i strogosti s visokim duhovnim standardima, no dešavale su se masovne degradacije. Oko 5 st. p.n.e. pojavio se i Buda kao produkt vremena i degradacije u društvu, tako da je svojim strogostima i učenjem pozitivno djelovao na oporavak društva za određeno vrijeme dok svedenstvo nije opet krenulo za svojim materijalnim interesima a kraljevi putem osjetilnog uživanja i eksploatacije svojih podređenih.

Države u pradavno doba nisu imale tako poguban utjecaj na obitelj kao osnovu društva. Obitelj se do unatrag stotinjak godina uspjela sačuvati, no tada je utjecaj razvoja kapitalizma učinio sve da je razbije i negira u korijenu. Tu država gubi svoju funkciju i postaje čisto sredstvo kapitala, neki je nazivaju i korporativna država.

O državi se može govoriti i kroz tehnike upravljanja koje polaze od pretpostavke; dali se radi o monarhiji, republici ili raznim socijalističko-komunističkim (samo u nazivu) modelima. Uglavnom su to sve varijacije jednog modela, jer dok je novac osnova na kojoj počiva kompletna struktura države, uvijek su prisutne manipulacije i eksploatacija odabranih nad vedinom koja je nezaštidena. Da bi se izbjegle revolucije, vladari su se dosjetili da ideju demokracije narodu pruže kao privid slobode. Tako se i „demokracija“ kroz stoljeda usavršavala do najnovijeg trenda globalizacije, gdje bi se sve pomiješalo u jednom velikom loncu, ali oni koji miješaju opet su sa strane (prije su to bili kraljevi) danas su „demokratski“ izabrani predstavnici, ali, naravno, opet uglavnom iz istih stoljedima pozicioniranih familija.

Država kao „uređena“ tvorevina služi za kontrolu stanovništva. Zemaljska je kugla kao jedna kultura u velikom laboratoriju. Sami procesi u tom laboratoriju predstavljaju povijest na zemaljskoj kugli. Povijest je priča o prolivenoj krvi, ratovima, ogromnim razaranjima. Kao da smo programirani da to stalno ponavljamo, kao da je to nečiji viši cilj. Država se održava i kontrolira materijalno putem ekonomije, novca, a duhovno putem religija koje su rascjepkane, hijerarhijski uređene da se lakše kontroliraju. Globalizacija je današnja potreba da se sve stavi pod kontrolu. Ranije zbog nerazvijenosti tehničkih snaga to nije bilo potrebno, danas je to ved sofisticirano.

Država kao uređen sustav može se proučavati s aspekta religije, mislitelja kapitalističkog sistema te anarhističkog i marksističkog učenja. Religija u pravilu uvijek štiti kapitalistički, a ranije feudalni i robovlasnički sustav. Ona je vjerni pomodnik kontrolora i stvarnih upravljača na zemaljskoj kugli, koje ne možemo drugačije nazvati nego demonima. Povijest potvrđuje ovu tvrdnju.

23 Neki filozofi prije Marxa, kao i sam Marx, te kasnije anarhistički filozofi ukazali su na pravi problem, ali samo s materijale strane, ekonomske eksploatacije. Uvidjeli su pogubnost religije koja je glancala pokvarenost ekonomske eksploatacije u kojoj je i sama sudjelovala, uvidjeli su duhovne potrebe ljudi, ali su ih vulgarizirali i pretvorili u kulturne potrebe koje su također viši odraz materijalnog poimanja. Duhovnost je po prirodi čista i božanska, ne može se pojmiti s materijalne točke. Socijalistički uređene države samo su druga strana medalje istih planera i gospodara modi koji plivaju na antagonizmima, sukobima, ratovima, na adrenalinu koji je neophodan kao hrana demonima.

Strah proizvodi adrenalin. Najviše straha siju religije kroz priče o kaznama i paklu, a sebe namedu kao spasitelje; stanovništvo samo mora biti poslušno, slušati svog pastira svedenika, lidera skupine, lažnoga gurua, cara, predsjednika itd. Ako prihvadaju materijalne pogodnosti, novac, religije se uklapaju u službene sisteme (dio su njih), čisti su produkt demona koje služe. Istinski sveci bježali su u osamu, odbijali su materijalne pogodnosti, lažni sjaj, podvrgavali su se strogostima i imali su najprisniji odnos s Gospodinom pun ljubavi i iskrene predaje Bogu, a ne „zlatnom teletu“. Nametanje formi odnosa s Gospodinom institucionalizira se i tada nastaje religija koja postaje dio ukupnog sistema obmane. Duhovnost se prenosila preko učitelja, učeničkim naslijeđem, inicijacijom, što znači predajom znanja o višim vrijednostima koje treba živjeti a ne papagajski ponavljati svete tekstove, što od njih čini profesionalne recitatore, profesionalne gurue.

Krenut demo s iznošenjem teorija o državi kao sustavu koji nam je nametnut, koji nije prirodan u ovakvom birokratiziranom obliku.

Pojam države može se definirati po međunarodnoj i unutrašnjoj ulozi. Na međunarodnom nivou država je suvereno tijelo. Suverenitet čine definirane i međunarodno priznate granice i potpuna vlast države na tom teritoriju (kao i stanovništvo koje stalno naseljava teritorij države). Kada teritorij ne ispunjava te osnovne uvjete, on postaje neuspjela država. Danas je primjer neuspjele države Somalija, gdje ne postoji vlast koja ima suverenitet nad teritorijem okruženim granicama.

Dvije najzastupljenije teorije na našim prostorima o unutrašnjoj ulozi države su: Država je aparat za prinudu. Po ovoj teoriji, država postoji kako bi osigurala da svatko ispuni svoje zakonske obveze, kao što su isplata dugova, poštovanje privatnog vlasništva itd.

Država ispunjava principe društvenog ugovora. Društveni ugovor je podrazumijevani ugovor između svakog pojedinca i države. Otac ovog izraza je Jan Jak Ruso. Društveni ugovor se zasniva na tome da država treba zaštititi prirodna prava svake osobe. Prirodna prava su pravo na život, pravo na slobodu i pravo na imovinu. U zamjenu za tu zaštitu, svaka osoba mora ispunjavati određene dužnosti prema državi, kao što je pladanje poreza. Ovakva ideja uloge države u društvenom ugovoru prihvadena je u svim zapadnim demokracijama.

U definiciji države kaže se da je to politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na temelju pravila koja prihvadaju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi njeni članovi.

Postoji niz definicija i teorija države ovisno o teoretičarima koji lome filozofska i politološka koplja od Aristotela, Platona, Hobsa, Rusoa, Marksa, Kanta, Hegela, Ničea, Noziak, Rotbarda i niz drugih.

Tako dr. Esad Bajtal u svojoj knjizi Država – pojam i zbilja kaže: „Čitava jedna lepeza serioznoanalitički razrađenih ideja i viđenja države kao ,prirodne zajednice’, kako je vidi Aristotel, s jedne strane, do države viđene kao ,vještačko okupljanje pojedinaca’, države kao organizacije ,monopola na legitimnu prisilu’ ili države kao organizirane forme ,totalitarne vladavine’ kako je, s druge strane, vide Hobs, Veber i Hana Arendt. Iako bi teorijski trebala služiti svima, u svojoj praktičnoj varijanti i izvedbi država se ,podudara s potvrđivanjem pojedinačnih interesa’ i uvijek znači ,iskorištavanje vedine’ od strane manjine i licemjerno (pod velom demokracije ovog ili onog tipa) uspostavljanje ,prevlasti nad njom’.

Kao ,upravni aparat društva’ i osiljena birokracija, ovako postavljena država pojavljuje se kao negator izvornog smisla i značenja političkog; političkog kao autonomnog dogovaranja i djelovanja radi ostvarenja zajedničkog dobra. A s druge strane, pravno gledano, i kao negator Platonove ideje racionalne države krojene prema principima pravde. Ako za formalne potrebe promotivne prilike, kao što je ova, složeni problem pitanja države pojednostavimo do kraja, onda se ono dihotomno fokusira na pitanje vlasti i vladanja: tko kime treba vladati – ljudi državom ili država ljudima, i na koji način?“

24 Odgovor na ovo pitanje trebao bi biti da država nije nikakva metafizička apstrakcija, nego praktičan životni okvir ljudi koji u njoj žive te ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze.

U komentaru knjige Država – pojam i zbilja Tarik Haverid, misledi na današnju državu BiH, kaže: „Vlastodršci, njihove familije, prijatelji, stranački pripadnici i istomišljenici, zaštideni su od obaveza.

Vlast može sve, ja Građanin, podanik ne mogu ništa. Takva kakva je, država ne postoji za mene; ona postoji za sebe i ja postojim za nju, ali ne i za sebe. Na sceni je svojevrsni esencijalizam, oblik državnog ustroja u kojem političko nije mišljeno kao stvar dogovora, nego čisto teološki: političko kao stvar i produkt neke vrhovne, apsolutne zbilje. Vladanje u ime tog apsoluta bez obzira da li je to, Bog, Vjera, Nacija ili Klasa, poprima forme prisile. Teologizam je osnova totalitarizma. Vladanje i prisila u esencijalističkom poimanju države postaju jedna ista stvar, esencijalistički koncept države je kolektivistički. Ateistički ili teistički, sasvim svejedno. Kao takav, on je sušta opreka konceptu kontraktualizma koji pojam države izvodi iz savjesti i slobodnog djelovanja pojedinca.

Sve ostale ideje države i njenog odnosa prema čovjeku kao subjektu ili objektu vladanja, mogu se locirati na nekom od bipolarnih kontinuuma esencijalizam – kontraktualizam; demokracija – totalitarizam; liberalizam – anarhija… itd. Kao totalitarno-nacionalističko monopolizirano društvo još smo daleko od bilo kakvog alternativno-demokratskog promišljanja ustroja države. Moramo se tek učiti državi; i učiti o državi.“ Ovdje je riječ o državi u nastajanju, ali navedeni problemi sastavni su dio i „demokratski“ uređenih država.

Dio lijevo orijentiranih teoretičara idealno društvo zamišlja kao komunizam. Nama je interesantno zato što se približava uređenosti države po socijalnim pitanjima kojoj uglavnom nedostaje vjera i duhovnost, koja nije sistemski regulirana kao nametnuti oblik demokršdanstva ili nekog drugog vjerskog utjecaja, nego država u kojoj su osobna prava i izbor vjere pojedinca maksimalno zaštideni.

Po Marxu, komunizam je oblik društvene zajednice u kojem je čovjek dostigao toliki nivo svijesti da mu institucije nisu više potrebne. One potpuno odumiru. Država potpuno odumire. Ne postoji vlada, ne postoji policija, ljudi žive u zajednici.

Dalek je put do takve države. Prije Marxa Platon je dao koncepciju idealne države i u njoj podrobno razrađuje nacrt, strukturu i oblike života te kaže da je država nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj je države sreda svih građana, sreda zajednice. Građane je na osnovi sposobnosti razvrstao u tri staleža: proizvođači, odnosno zemljoradnici, zanatlije i drugi ostvaruju proizvodna dobra za sve pripadnike društva, vojnici, čuvari, brane državu od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, a vladari upravljaju. Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban, i da ne ometa druge u obavljanju njihova rada. Pravednost je, dakle, sklad svih dijelova društvene cjeline. Ideja države jest ideja pravednosti. Ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, onda je ona to samo po imenu, a takve su, nažalost, sve postojede države.

Svoju zamisao idealnog društva Platon gradi na analogiji s čovjekovom prirodom. Što je čovjek u malome, to je država u velikome. Razlikujemo tri dijela duše: požudni, voljni i umni; a čovjek je pravi čovjek tek onda kad umni dio vodi druga dva. I država de, prema tome, biti prava država kad je bude vodio umni dio. Najbolja je država u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji.

Ovaj koncept države Platon je preuzeo dijelom iz vedske tradicije koja je znatno starija a koju je Platon poznavao.

Jedna od zamjerki koja se spočitava Platonu jest to što zapostavlja pojedinca, sve je podređeno zajednici. Danas mnogi plaču nad sudbinom pojedinca i njegovom takozvanom slobodom koja je u stvarnosti samo fiktivna. Osnovni je motiv kapitalizma atomizirati društvo, izmisliti vlasništvo za pojedinca i cijeli pravni sustav tako koncipirati. Ovo je direktno razbijanje zajednice koja je uspješno funkcionirala na principu samodostatnosti a viškove su razmjenjivali bez eksploatacije. Može se redi da je ekološka svijest bila na najvišem nivou i kod vegetarijanaca i onih koji su koristili meso za ishranu. Nisu životinje ubijane iz obijesti i luksuza, ved za goli opstanak. Duhovni obredi bili su na prvome mjestu. Nije bilo lažnog morala, jer gdje je moral, tu je i licemjerje, jedno bez drugoga ne ide.

Tako razbijena obitelj, pleme, u ime efikasnosti danas pokazuje svoje rezultate kroz prenatrpane gradove, opustjele dijelove zemaljske kugle s nastanjenim dijelovima, kao što su jug Afrike, gdje haraju zarazne bolesti namjerno unesene za račun multinacionalnih kompanija koje bjesomučno

25 sirovinski iskorištavaju to područje. Svijet licemjerno šalje lijekove kojima je istekao rok trajanja, pa njihovo uništavanje u matičnim zemljama košta više nego da ih pošalju tim nesretnicima. Šalju im hranu genetski obrađenu, konzerve hrane s isteklim rokom trajanja, i da ne nabrajamo. Održavaju se humanitarni koncerti od kojih se često ne pošalje niti dolar. Dobivaju sjemena genetski modificirana iz SAD-a besplatno prvih godina, dok ne zatru svoja autohtona sjemena koja nisu tretirana raznim zaštitnim sredstvima jer to nije ni bilo potrebno. Nakon kratkog vremena nastupaju ekonomske cijene koju ta sirotinja ne može platiti. Poslije ih optužuju da su lijeni, da ne znaju raditi, da su manje inteligentni i za niz gluposti samo zato što se ne uklapaju u zapadne standarde, a, na nesredu, leže na sirovinama koje su potrebne Zapadu. Zapad im „besplatno“ školuje dio bududega upravljačkoga kadra; nije teško pogoditi za čije de interese raditi ti programirani i kasnije duboko korumpirani vođe koji postaju i diktatori ogrezli u krvi vlastitog naroda. Sva je ta kultura došla i dolazi s „demokratski“ uređenog Zapada. Treba istaknuti da gladi nije bilo do dolaska kršdanskih misionara i predstavnika kapitala ni u Indiji, Kini, Africi a da ne govorimo o Sjevernoj Americi gdje je domicilno stanovništvo (Indijanci) fizički eliminirano preko bolesti (velike boginje), do masovnih egzekucija kroz namještene sukobe domadeg indijanskog stanovništva i doseljenika, da bi smo imali „najdemokratskiju“ državu na svijetu, SAD. Demokracija je danas na „razvijenom“ Zapadu ved otišla tako daleko da se u ime viših interesa može niz stvari napraviti pojedincu, što se i čini pod izlikom njegove „sigurnosti“. Vrše se prisluškivanja, pradenja zbog opasnosti od terorista što je postao globalni problem. Nitko ne odgovara na pitanje zašto su se pojavili ti teroristi, i tko su stvarno oni. O tome tko su teroristi odlučuje jedna skupina koja ih sama proizvodi i obučava. Ako rade za njihove interese, tad su to legitimni interesi, ako ne, onda su teroristički, bez obzira na nasilna sredstva.

Najvedi teroristi današnjice su multinacionalne kompanije koje pod svojom kontrolom drže sve države zapadnog svijeta. Umjetno proizvode i pladaju grupe koje potiču sukobe, direktno i ih podmedu preko tajnih posrednika koji mogu biti infiltrirani u svim sukobljenim stranama. One ujedno predlažu i rješenje jer se senzibilizirana javnost slaže s oštrim mjerama odmazde čak i po cijenu odustajanja od stečenih demokratskih standarda.

Terorizam je sredstvo i izlika za smanjivanje stoljedima stjecanih i u krvi stečenih demokratskih i socijalnih prava u državama koje se toliko diče demokracijom, a manipulacijom svoje vladajude elite, koju u suštini niti ne poznaju, ostaju bez nje.

Zapadni je svijet opsjednut slobodom i demokracijom. Biološka je sloboda od samog rođenja na prvome mjestu argumenata o demokraciji. Stanovništvo je uvjereno da je slobodno, da ima široke mogudnosti djelovanja, življenja itd. Ovdje se radi samo o biološkoj slobodi, slobodi na papiru ili virtualnoj. Sistem ili država pojedincu daje teoretske mogudnosti za napredovanje, što je privid jer ne startaju svi s istih pozicija. Bogati i modni imaju sve mogude šanse, dok vedinski sloj koji samo egzistira na nekvalitetnoj i jeftinoj hrani nije u mogudnosti ni pridi ovome krugu. Čovjeka su sveli na nivo tovljene životinje. Površnom analizom rasporeda modi lako je vidjeti da su kapital i mod uvijek u istim rukama. Oni koji bljesnu iz nižih slojeva, samo su privid ili iznimka koja potvrđuje pravilo. Može se uspjeti samo pod „kišobranom“ modnih. Na sceni su novi samo klonovi ili stipendisti postojedih modnika.

Demokracijom zovu potpunom kontrolom čovjeka. Voda koja se danas pije na Zapadu mora biti u bocama pod kontrolom kao i hrana koja se kupuje. Ako se nešto proizvodi, to je opet pod kontrolom porezne uprave. Sve je pod kontrolom koja se naziva sloboda ili novogovor koji je opisao G.Orwell u knjizi „1984“.

U ime opdih interesa može se oduzimati zemlja na kojoj pojedinci ili cijele manje zajednice žive i egzistiraju. Oni na vlasti procjenjuju da je ona korisnija za parkirališta, trgovačke centre, autoputove; žrtve su potrebne za ekonomski prosperitet, ekonomski rast i tko zna što nede nabrojati. Na kraju, to su uglavnom privatni interesi vješto maskirani kao javni.

Pažljivijim proučavanjem država u svijetu može se dodi do zaključka da su vođe država uglavnom isti duže vrijeme, regrutiraju se iz određenih utjecajnih familija ili klanova koji su maskirani političkim strankama. Jedni te isti kreiraju i krize i izlaze iz kriza, ratove i razna oslobođenja, teroriste i borbu

26 protiv terorista. Bitno je da taj proces stalno traje. Opasnost je stalno prisutna i time se narodi stalno plaše, a spasitelji i zaštitnici uvijek su tu, zna se koji su.

Ovakva praksa traje tisudama godina. Neke vladajude obitelji imaju vrlo stare korijene, a nove koje se programirano nametnu u manjim državama vrlo se brzo pomiješaju s ovim starim tako da je rezultat uvijek poznat.

Način vladanja i tehnike pokvarenosti opisani su kroz istinite događaje ili alegorijske priče još davno u Mahabharati do u detalje, a kasnije su nastala djela od Platona, Makijavelija i niza drugih koji razotkrivaju srž problema. Evo jedne alegorijske priče iz Mahabharate koju je na samrtnoj postelji ispričao Bhišma svome unuku Judhišthiri koji je preuzimao kraljevstvo (događaj se zbio prije nekih 5000 godina). „Nekod davno živio je opaki kralj Paurika koji se zbog svojih grješnih djela u sljededem životu rodio u tijelu šakala. Gospodinovom milošdu sjedao se prošloga života punog blagostanja. Bio je utučen što je tako nisko pao. Kajudi se za grijehe, odluči se iskupiti potpuno se suzdržavajudi od jedenja mesa.

Osim toga, bududi da je osobno vidio koliko patnje donosi grješan život, postao je istinoljubiv i samilostan prema svima drugima. Šakal je ostao živjeti na mjestu svoga rođenja, velikoj spalionici mrtvih, živedi samo od plodova što bi pali sa stabla.

Ne mogavši podnijeti njegovo čisto ponašanje, ostali mu šakali pokušaše propovijedati da se ponaša izopačeno jer su šakali po prirodi mesožderi. Obedali su mu nositi meso samo da promijeni svoje ponašanje.

Pobožni je šakal umilnim riječima uzvratio: ,Draga brado, unatoč svome niskom rođenju, želim pobožno djelovati i tako proširiti svoj dobar glas. Vrsta u kojoj se živo bide rađa i dužnosti koje time stječe ne određuje njegove prave zasluge. Razumijevanje i ponašanje govore je li netko napredan ili nizak. Zbog toga ne želim živjeti kao ostali šakali kojim je jedini cilj napuniti želudac!’

Taj je razgovor slučajno čuo tigar. Smatrajudi šakala vrlo pobožnim i učenim, ponizno ga je zamolio da mu postane ministar. Šakal mu je odgovorio da mu ponuda laska i pričinjava čast, ali misli da nije dorastao takvu političkom položaju. Rekao je da nema želju mijenjati sadašnji položaj za ekonomski razvoj. Draži mu je jednostavan, netjeskoban šumski život od života spletki koje ne prestaju u kraljevskoj palači. Nakon dužeg nagovaranja šakal je pristao pod određenim uvjetima postati ministar. Nije želio da ga se pita za savjet pred drugim ministrima, s kraljem se htio sastajati uvijek nasamo. Nije želio davati savjete vezane za kraljevu obitelj te je od kralja tražio da ne smije njegove sluge i njega kažnjavati bez valjana razloga.

Unatoč uvjetima, tigar radosno pristade. Međutim, kad kasnije vidješe kolike počasti i poštovanje kralj iskazuje šakalu, ostali ministri postadoše jako zavidni. Dok su međusobno razgovarali, otvoreno izraziše mržnju prema došljaku. Kako su živjeli prisvajajudi tuđa bogatstva, u šakalu vidješe veliku prijetnju za svoj opstanak. Najprije ga pokušaše podmititi, što šakal nije prihvatio. Kod njih se pojavio još vedi strah i mržnja pa skovaše zavjeru te uzeše posebno meso namijenjeno kralju te podmetnuše u šakalovu kudu.

Iako je otkrio zavjeru, šakal ništa ne reče imajudi na umu kako je kralj obedao da nikad nede sumnjati u njega bez valjana razloga. Kad je došlo vrijeme večere, tigar je saznao da je meso nestalo.

U napadu gnjeva, slugama naredi da uhvate lopova. Ubrzo se pokvareni ministri vratiše i obavijestiše kralja da je meso ukrao šakal te mu rekoše: ,Kralju, taj je šakal pošten samo na riječima, a najvedi je grješnik! Shvatili smo da mu nejedenje mesa i ostale strogosti služe samo kao krinka za ostvarivanje podlih ciljeva.’ Čuvši to, kralj naredi da se nad šakalom odmah izvrši smrtna presuda.

Saznavši to, tigrova majka pokuša sina urazumiti: ,Dragi moj kralju, ne bi smio slijepo prihvadati te lažne optužbe, jer de čak i najčišda osoba u ovome materijalnom svijetu imati neprijatelje. Grješnici prirodno mrze kreposne, kao što ljenivci mrze radišne, ružni lijepe, neuki učene, a siromašni bogate.

Sigurna sam da šakal nikad ne jede meso, čak ni kad mu se ponudi. Dragi sine, dobri katkad izvana nalikuju pokvarenima, a zlobnici katkad navlače krinku pobožnosti. Međutim, zato je potrebno pomno ispitivanje kako bi se otkrila prava istina, jer prvi dojam može prevariti. Onaj tko donosi odluku tek nakon duboka promišljanja kasnije se nede morati kajati zbog pogrešne prosudbe. Šakal ti je iskren prijatelj i zato ga ne bi smio smatrati krivim.’

27 Čuvši to, šakalov se pomodnik pomoli iz gomile te razotkri zavjeru što su je skovali kraljevi zlobni ministri. Nato kralj brzo poče grliti šakala iskazujudi mu povjerenje. Kako je šakal dobro poznavao diplomaciju, silno se rastuži te, iskazujudi mu poštovanje, zamoli kralja da mu dopusti svoju tugu odagnati slijeđenjem zavjeta praje (posta do smrti). Čuvši to, iznenađeni ga tigar s ljubavlju pokuša odgovoriti. Međutim, šakal mu od suza zagušenim glasom objasni: ,Dragi moj kraju, prvo si mi iskazivao velike počasti, a sad si me nesvjesno uvrijedio.

Bududi da se takvim ponašanjem stvaraju neprijatelji,više ti nisam poželjan i zato ne zaslužujem živjeti u tvome kraljevstvu. Kada kraljev sluga bude istjeran iz službe, ili na neki drugi način postane nezadovoljan, ili mu se više ne iskazuje poštovanje kao prije, ili ga gospodar prevari, ili mu se imetak nepravedno zaplijeni, ili mu se oduzmu pogodnosti koje su mu omogudavale postizanje uspjeha za koje je sposoban, on uvijek gori od gnjeva kad se sjeti nepravde koja mu je nanesena i zato jedva čeka da gospodara snađe kakva nesreda. Takav sluga kojemu su se otvorile oči često napušta kralja kako bi postao oruđe u rukama neprijatelja. Stoga mi, bududi da si me povrijedio, više ne trebaš vjerovati.

Dragi kralju, kad bih ostao s tobom, uvijek bi me sumnjičavo gledao. Zbog toga bih bio stalno tjeskoban, a kako bi ta slabost neprijateljima otvorila put za napada, i tvoji bi se podanici uplašili. Iz ovog možeš shvatiti da prvo slavljenje, a potom vrijeđanje sluge dovodi do mnogih opasnosti. Kad se jednom dvije osobe raziđu narušavanjem povjerenja, vrlo ih je teško ponovo ujediniti, kao što je dvije blisko povezane osobe vrlo teško razdvojiti. Nakon takva prekida prijateljstva, čak i ako se opet spoje, njihovo prijateljstvo više nikada nede biti isto.’

Poučivši tako tigra, šakal se oprosti i povuče u šumu, gdje napusti tijelo postedi do smrti, a nakon toga dostiže raj.“ Postoji mnoštvo primjera u povijesti koji potvrđuju ovu priču. Možda je najpoznatiji Seneka u starome Rimu kojem je tiranin Neron naredio da si sam oduzme život nakon što su ga zavidni ministri lažno optužili za urotu iako je bio vrlo uspješan carev savjetnik.

Također je poučna priča iz Mahabharate koja govori o načinu vladanja kad nekog napadnu neprijatelji a okružen je takozvanim prijateljima. Otkriva suštinu vladanja, gdje nema ni malo milosti.

Može se redi da je sistem isti, i u životinjskom carstvu kao i među ljudima s tim da među životinjama nema lažnih prijatelja i licemjerja, odnosi su jasni. Priču je također ispričao djed Bhišma svome unuku Judhišthiri: „Vrijeme i okolnosti, i ništa drugo, osobu čine prijateljem ili neprijateljem. Stoga onaj tko može inteligentno prosuditi kad se treba s takozvanim prijateljem svađati, a kad s takozvanim neprijateljem sklopiti mir, daleko je nadmodniji od onoga tko samo predviđa opasnost ili je pribrana duha. To du ti pojasniti vrlo zanimljivom pričom.“ Usred goleme šume, utočištu mnogih životinja, rastao je veliki banjan. U podnožju tog drveta, u rupi sa stotinu otvora, živio je mudar miš. Na granama je živio mačak, koji bi svakoga dana pojeo mnoštvo ptica koje bi na banjan sletjele. Jednoga dana lovac dandala stiže u šumu i sagradi u blizini kolibu. Svake bi večeri, nakon zalaska sunca, ispod banjana razapeo mrežu pa bi se vratio kudi. Nodu bi mnoge životinje pale u zamku, a lovac bi se u zoru vratio i pokupio ih.

Jedne nodi, u trenutku nepažnje, mačak padne s grane u mrežu. Vidjevši zatočenog neprijatelja, miš se neustrašivo pomoli iz rupe te krenu u potragu za hranom. Kad ugleda komad mesa što ga je lovac ostavio kao mamac, pope se na vrh mreže i poče ga radosno jesti. Razigrani se miš toliko ohrabrio da skoči na zapletenog mačka pa nastavi bezbrižno jesti. Zaokupljen jedenjem i budalaštinama, ne zapazi da mu prijeti velika opasnost dok iznenada ne podiže pogled i ispred sebe vidje ljutog neprijatelja mungosa.

Mungos je također primijetio miša i počeo se pripremati za napad. Miš se od straha izbezumio, a u međuvremenu je na grani vidio još jednog neprijatelja, oštrokljunu sovu. Prestrašeni miš pomisli: „Teško meni! Kako du se izvudi? Siđem li s mreže, mungos de me sigurno ščepati. Ostanem li ovdje, sova de se obrušiti i uhvatiti me. Ako mudra osoba ne izgubi glavu i ako je vična diplomaciji, znam da nikad nede propasti, bez obzira u kakvoj se opasnosti našla. Koliko shvadam diplomaciju, iako mi je neprijatelj, u ovim okolnostima mačak mi je jedini spas. U opasnosti se katkad mora sklopiti mir s nadmodnijim neprijateljem. Zato je bolje za neprijatelja imati nekog učenog, nego budalu za prijatelja.“

28 Donijevši odluku, obrati se mačku: „Poslušaj me, jer ti pokušavam redi nešto što je za tvoje dobro.

Prijatelju moj, ako ti je stalo do života, u ovoj bi se opasnosti trebao pobrinuti i za mene. Obedavam, izbavit du te iz lovčeve mreže ako se zavjetuješ da me nedeš ubiti. Progrist du mrežu i tako te osloboditi, a ti me zaštiti od ovih neprijatelja. Sjeti se smo kako čovjek uz pomod suha komada drveta prijeđe rijeku. Tako sa sobom nosi drvo na drugu stranu, kao što drvo nosi njega. Stoga se prijateljski ujedinimo radi uzajamne dobrobiti.“ Mudri i rječiti mačak, koji je imao dobru mod predviđanja, odgovori: „Dragi moj mišu, pametno govoriš i zato iskreno pristajem postati tvoj pravi prijatelj. Izbaviš li me, ne samo da du te spasti iz ove pogibelji, ved du ti biti vječno zahvalan i tako te uvijek služiti poput ponizna učenika.“ Miš de nato: „Poslušaj što sam smislio. Čučnut du ispod tvog trbuha, a kad neprijatelji odu praznih ruku, progrist du mrežu i tako te osloboditi.“ Mačak odgovori: „Odlična zamisao! Dođi brzo! Znaj da de te moji rođaci zauvijek služiti. Dakako, nikada ti se nedemo modi odužiti jer se uzvradanje za uslugu smatra vrstom otplate, a ne bezuvjetnim služenjem.“ Čuvši te riječi, miš se s povjerenjem šduduri pod mačkom. Kad vidješe neočekivan preokret događaja, zaprepašteni mungos i sova beznadno odustadoše od hvatanja plijena. Znajudi da ih nede modi zavaditi zbog uzajamne koristi, razočarani napustiše mjesto. Miš tada poče polako grickati mrežu. Vidjevši kako sporo napreduje, nestrpljivi mačak usrdno zamoli: „Molim te, požuri! Ne zanemaruj me sada kada si postigao što si želio.“ Miš nato odgovori: „Dragi prijatelju, strpi se. Oslobodit du te u pravom trenutku. Posao koji se obavlja u pogrešno vrijeme beskoristan je. Kad bih te prerano pustio, doveo bih se u veliku opasnost.

Stoga du te osloboditi tek kad vidim da se lovac približava, jer deš tada misliti samo na to kako da odmah pobjegneš na drvo, a ja du se dokopati svoje rupe.“ Mačak de: „Ne zaboravi kako sam ja ispunio svoj dio dogovora, jer tako postupa pravi prijatelj.

Ako mi zbog ranijeg neprijateljstva ne vjeruješ, molim te, oprosti mi i pruži mi priliku da dokažem svoju iskrenost.“ Miš uzvrati: „Potpuno shvadam sve što si rekao u vlastitu korist. No redi du ti što je za mene dobro.

Treba se paziti prijateljstva koje se temelji na strahu. Onome tko se iz straha udruži s jačim, a onda postane nepažljiv, taj de prijatelj prije nauditi nego pomodi.

Nitko po svojoj prirodi nije ničiji prijatelj, neprijatelj ili dobronamjernik, ved to postaje zbog određene pobude. Kad se prijateljstvo tako sklopi, prema prijatelju se s velikim poštovanjem ophodimo nadajudi se postizanju željenih ciljeva. Međutim, nakon ostvarivanja nakane, prema takozvanome prijatelju ne odnosimo se isto kao i prije. Stoga, kad se s nekim sprijateljimo s određenim povodom, trebamo djelovati tako da se prijateljev cilj nikada u potpunosti ne ostvari.

Evo, vidi, ostao je još samo jedan konopac koji te veže.“ U sam osvit zore pojavi se lovac okružen čoporom ljutih pasa, našto se mačak izbezumi od straha.

U tom trenutku miš pregrize posljednji konopac. Mačak mahnito skoči na stablo, a miš žurno uleti u svoju rupu. Vidjevši to, lovac se rastuži zbog osujedena lova, pokupi oštedenu mrežu i razočaran vrati se kudi.

Došavši k sebi, sretan što se spasio iz pandži smrti mačak pozva miša: „Dragi prijatelju, zašto si pobjegao a da se nisi uljudno ni pozdravio? Nadam se da ne sumnjaš u moje namjere! Bududi da je naše prijateljstvo čvrsto, izađi iz rupe kako bismo uživali u slatkodi bratske ljubavi. Samo zlobnici prekidaju prijateljstvo. Ja nisam takav! Vječno sam ti dužan što si mi spasio život i zato du te zajedno sa svojim prijateljima i rođacima obožavati kao učitelja. Odsad moju kudu i sav moj imetak smatraj svojim.“ Čuvši taj razmetljivi govor, miš, koji se vrlo dobro znao zaštititi, također ljubazno odgovori: „Dragi prijatelju, prema učenim mudracima, prijatelje i neprijatelje treba pažljivo ispitati, jer za uočavanje razlike među njima treba oštar razum. Katkad prijatelj više nalikuje neprijateljima, a katkad se neprijatelji veoma prijateljski ponašaju. Kad se prijateljstvo sklopi, vrlo je teško utvrditi je li taj odnos uspostavljen iz dobrih namjera ili iz požude, gnjeva ili pohlepe…“ Nekada se vladalo s više duha, a postojao je i strah jer su vladari bili religiozni pa je i to dijelom utjecalo na sam moral vladara. Danas država postaje servis interesnih skupina na globalnoj razini.

29 Sistem je planiran kroz obrazovanje, zdravstvo, takozvanu obranu i sigurnost, što se svodi uglavnom na zaštitu interesa kapitala, a nikako na očuvanje vrijednosti zajednice i pojedinca.

Kao dobar primjer može poslužiti Rezoluciju o opasnostima kreacionizma u obrazovanju koju je donijelo Vijede Europe 2007. godine s tezom da je Teorija inteligentnog dizajna opasna. U njoj Vijede ističe da se poricanje evolucije vrsta kroz prirodnu selekciju, što je donedavno bio gotovo isključivo američki fenomen, postupno nastoji uvesti u obrazovne sustave u nekim europskim državama, što predstavlja prijetnju ljudskim pravima. „Kreacionisti dovode u pitanje znanstveni karakter određenih područja znanja i tvrde da je teorija evolucije tek jedna od mogudih interpretacija. Oni optužuju znanstvenike da ne predstavljaju dovoljno dokaza koji bi potvrdili teoriju evolucije kao znanstveno vjerodostojnu... Postoji opasnost da se u dječjim umovima stvori ozbiljna zbunjenost oko pitanja što su uvjerenja, vjera i ideali, a što znanost. Stav da sve treba biti ravnopravno može se doimati kao privlačna i tolerantna ideja, no zapravo je opasan. Kreacionizam ima mnogo kontradiktornih aspekata. Ideja o inteligentnom dizajnu, koja predstavlja najnoviju, rafiniraniju verziju kreacionizma, ne poriče određeni stupanj evolucije. No opasnost se krije u činjenici da se inteligentan dizajn, predstavljen na suptilniji način, nastoji prezentirati kao znanost“, stoji, između ostalog, u toj rezoluciji.

Vijede Europe je međunarodna organizacija 47 država članica šire europske regije, čiji su glavni zadaci jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu.

Bez stajanja na stranu kreacionista koji imaju svoje razloge, treba istaknuti da su u potpunosti odbačena istraživanja znanstvenika o teoriji evolucije. Jedna od utvrda konzervativnog načina obrazovanja u Europi su sveučilišta Oxford i Cambridge koja imaju svoje teorije i ne osvrdu se na znanstvena istraživanja. Sama teorija evolucije, i kad je inaugurirana, bila je na klimavim nogama.

Arheolog Michael A. Cremo u knjizi Skrivena povijest ljudske vrste temeljito je podastro dokaze o starosti ljudske vrste. Veliki dio znanstvenika s odobravanjem je primio knjigu, no dio koji odlučuje o obrazovanju prešuduje takve dokaze. Ovo je samo jedan primjer, da ne govorimo o proizvođačima povijesti koja se također oslanja na teoriju evolucije. Izmicanjem samo jedne cigle, cijeli se sustav ruši kao kula od karata. Lakše je dokazati da obrazovni sustav od ljudi pravi majmune, nego da je čovjek nastao od majmuna.

Posebna je priča država kao produkt nacionalnog identiteta, pa i jezik koji proističe iz identiteta naroda i nacije (nacija je etapa u razvoju naroda koja se očituje u stvaranju države). U sveopdoj globalizaciji čovjek je zbunjen politikom malih država i njihovih vođa koji inzistiraju na čistodi jezika i očuvanju nacionalnih tekovina. U svoju obranu vade podatke iz povijesti koju friziraju za danu potrebu držedi se Hitlerove maksime da što je laž veda, narod de je lakše prihvatiti. Nažalost, to se potvrđuje i u praksi, čak i glave padaju, vode se ratovi; sutra se mire, ali opet sa starom „istinom“. Sve je spremno, može se početi iz početka. Oni pametniji gube živce, odlaze, ali svijet je postao globalno selo, više se nema kamo ni pobjedi. Njihova država koja se toliko zalaže za jezičnu čistodu, u bescjenje daje svoja najvrjednija blaga (banke, strateške domade kompanije, zemljišta itd.) stranim bezimenim vlasnicima, privatnim i državnim kompanijama koje su potkupile i ucijenile lokalne političke elite, a narod se svađa o pravilnosti izgovorene ili napisane riječi i padeža.

Zapadne države uređene su kao parlamentarne demokracije, i to se smatra kao najviši stupanj demokracije. Narod predstavljaju parlamentarne stranke koje su naprosto nametnute. U pravilu su to dvije najjače, jedna predstavlja „desnu“ opciju, druga „lijevu“. Oko sebe okupljaju manje stranke ili pojedince koji bi mogli značajnije utjecati na biračko tijelo. Okupljanja su čisto trgovačke naravi, ali zna biti i prijetnji, ucjena i ostalog samo da se ostvari cilj. Razlike između lijeve i desne opcije kao da i ne postoje, i pored velikih najava o reformama sustava upravljanja, racionalizaciji, socijalnoj politici i ostalog što bi poboljšalo efikasnost javne uprave; sve to uglavnom ostaje mrtvo slovo na papiru. Tako vrijeme prolazi, oni se smjenjuju i odlaze, a da se stanje ne mijenja, ono se samo pogoršava.

Statistički zavod je pod državnom upravom, podaci se obrađuju prema potrebi. Što je loše, prešuduje se, što im ide u prilog, naglašava se. Mediji su također korumpirani, uglavnom se financiraju preko oglasa koje pladaju velike kompanije. Tko plada, taj i određuje pravila. Nažalost, dio novaca multinacionalnih kompanija završava i u džepovima političara ili na tajnim računima stranaka.

30 Stvoren je začarani krug političari – mediji – kompanije, sve počiva na novcu, profitu, sve je na štetu javnih interesa i kvalitete života pojedinca koji je nezaštiden. Poseban je apsurd stvaranje bezbrojnih društava za sve mogude zaštite, od prirode, djece, žena, muškaraca, homoseksualaca, ugroženih životinja i da se ne nabraja, a stanje je sve gore i pored sve te silne brige. Trebalo bi vidjeti od kud sredstva tim društvima i gdje završavaju, tu je i odgovor za njihovo bujanje u kvantiteti i mizerni rezultati rada. Sve se svodi na to da se skrije neefikasni parlamentarni sustav, koji je opet samo paravan.

Unatrag tridesetak godina u zapadnom svijetu dolazi do smanjivanja industrije u društvenom bruto proizvodu i povedavanja uslužnih djelatnosti, na djelu je sve veda globalizacija. Dolazi do razbijanja tradicionalnih krugova raspoređene modi. Sindikati koji su igrali određenu ulogu u industrijskom sektoru i koji su utjecali na pritisak na vlast za ostvarivanje prava za srednji sloj društva, gube utjecaj. Stvaraju se sindikati uslužnog sektora, njihov motiv i cilj djelovanja promijenjen je, sveo se uglavnom na novčane zahtjeve, visinu primanja. To je ved teren i gdje vlada ima ovladanu tehniku i široko polje djelovanja za razne monetarne makinacije da ih izigra, što i čini.

Do 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeda na stranačkoj sceni vedine zapadnih društava prevladavale su tzv. masovne političke stranke koje su imale izravniju vezu sa svojom socijalnom (biračkom) bazom, a i organizacijski su funkcionirale tako da je njihovo članstvo preko članarine, donacije i vlastitom aktivnošdu osiguravalo značajna financijska sredstva za djelovanje stranke. To je posebno bio slučaj s vedinom socijaldemokratskih, socijalističkih i komunističkih stranaka koje su nastojale artikulirati interese radničke klase i drugih srodnih skupina. U parlamente tih zemalja bili su često birani radnici i samostalne profesije koji se nisu politički profesionalizirali.

Međutim, od tada dolazi do profesionalizacije parlamentarnih zastupnika koji imaju relevantno stručno i političko znanje i iskustvo. Taj je proces unaprijedio učinkovitost procesa odlučivanja i bolju kontrolu i nadzor nad upravnom i izvršnom vlašdu. Međutim, profesionalizacija zastupničke funkcije oslabila je izravne veze s biračkim tijelom.

Postupno se razvija novi tip političke stranke koji su neki istraživači nazvali 'modernom kadrovskom strankom' ili 'kartelskom strankom' (Katz i Mair). Taj tip stranke razvija svojevrsnu simbiozu stranke i države. Stranka se pretvara iz posrednika između države i civilnog društva u dio države, pa se može uvjetno redi da se stranke „podržavljuju“, a države „postrančuju“. Vodstva stranaka se profesionaliziraju, upravljačka i specijalistička znanja dovode do izdvajanja pojedinaca u stranačkoj hijerarhiji, a članstvo postaje sve manje značajno i razbijeno. Stranke međusobno dijele državne izvore i dobra (položaje i financijska sredstva), zajednički ograničavaju razvoj novih političkih snaga i njihov ulazak u politički život. Može se govoriti o kartelizaciji političkog života, a kartelske stranke postupno se sve više udaljavaju od društva, njihova predstavnička uloga zamire, programski se vrlo malo razlikuju, a u svakodnevnom djelovanju najviše se oslanjaju na državne izvore. Ovo oslanjanje na državne resurse potencirano je povedanjem troškova stranačke politike – povedana upotreba javnih medija u promociji stranke (posebno u vrijeme predizbornih kampanja), oslanjanje na visoko pladene eksperte, unutrašnja profesionalizacija stranke te smanjivanje financijskih doprinosa članova i pristalica stranke.

S druge strane, ta ovisnost stranaka o državi ograničava njihovu autonomiju i povedava izravni ili neizravni utjecaj masovnih medija, interesnih grupa, velikih kompanija itd.

Svi ovi procesi utječu na političku ranjivost političkih stranaka, otuđuju ih od društva i potkopavaju povjerenje građana u demokratske institucije, a istovremeno ih prisiljavaju na ponašanja koja su opasna za demokraciju. Jedno je od tih ponašanja i politička korupcija koja može biti najrazornija za društvo. Može se redi da je korupcija postala legalna kroz razne oblike lobiranja u državnim institucijama. Normalno je da se lobiranje honorira što nije transparentno.

Kad se pogleda na što se svela demokracija, na kakve se odluke može utjecati? Vidljivo je da se demokracija sprovodi samo u nevažnim pitanjima, ali kad su u pitanju ekonomski izbori, oporezivanje, valuta, zapošljavanje, prava zaposlenikâ, socijalna politika i sve što se tiče rata ili mira, uplitanje građana je nepoželjno. Civilna društva za sve mogude zaštite tada se uglavnom i ne čuju jer ona su ionako za periferna zbivanja.

31 Ako se pogledaju zakonski akti europske zajednice koji predstavljaju Ustav, oni zaostaju za francuskom Deklaracijom iz 1793. koja proglašava da „Narod uvijek ima pravo propitkivati, ispravljati i mijenjati svoj Ustav. Jedna generacija ne može podvrgnuti budude generacije svojim zakonima.“ (Članak 28.).

U dijelu najvažnijeg akta napravljene su cementirane barijere da se ne bi nešto mijenjalo. Tako unutarnje tržište, slobodno kretanje dobara, usluga, kapitala i ljudi, politika kompetitivnosti (uključujudi stavke o natječajima u javnim službama), oporezivanje, gospodarska i monetarna politika, zapošljavanje, socijalna politika, gospodarska, socijalna i teritorijalna kohezija, poljoprivreda i ribarstvo, okoliš, zaštita potrošača, istraživanje i razvoj, tehnologija, energija, sloboda, sigurnost i pravednost, granična, useljenička i azilska politika, policijska i sudska suradnju, javno zdravstvo, industrija, kultura, turizam, obrazovanje, mladež, sport, stručno usavršavanje, civilna zaštita i administrativna suradnja ostaju nepromjenjivi, pod punom kontrolom. Ovdje treba dodati obranu i vanjsku politiku koje su opet pod ograničenjima nepromjenjivosti. Znači, one su direktno pod kontrolom uskoga kruga modnika. Napravljeno je upravo ono što se željelo. Stvorena je kulisa, privid slobodnih izbora i izbora glomaznog parlamentarnog sustava bez mogudnosti da se utječe na bitne odluke. Sličan ustav imao je SSSR čiji je nacrt 1936. godine izradio nebirani Politbiro. Ta dva dokumenta dijele i do sitnih detalja razrađenu ekonomsku politiku, premda ne i istu ekonomiju.

Stvoreno je opde nepovjerenje u vlade, izrečena je davno prije maksima: „Narod je izgubio povjerenje u vladu. Možda bi vlada trebala raspustiti narod i izabrati novi.“ Još u 6. st. p.n.e. Lao Ce je rekao: „Najbolja je ona vlada o kojoj narod jedva zna da postoji.

Sljededa je najbolja: ljudi je vole i slave je.

Naredna: boje je se.

Iduda: sramote je i psuju.

Ako povjerenje nije dovoljno, ni u naknadu nede biti povjerenja.

Prvi vladari ne pridaju važnost riječima, ali važnost imaju njihova djela – Kao da su se zbila sama sa sobom.“ Koliko god kritizirali današnju državu, ona još uvijek nema alternativu. Pitanje je samo s kojim demo je strategijama prilagođavanja, rasteredivanja i proširenja morati u bududnosti učiniti efikasnom.

Država bi trebala biti u svim segmentima kooperativna, zasnovana na ustavu, u kojoj je javna vlast pravno konstituirana i ograničena putem materijalnih i formalnih principa ustava; ljudskim dostojanstvom, odnosno temeljnim pravima, vezan socijalno-pravnom državnošdu, diobom vlasti neovisnošdu sudstva i u kojoj se vlast demokratski i pluralistički kontrolira. Teško je izbjedi globalna okrupnjavanja gdje nacionalne države gube suverenitet dok pred svojim biračima govore o nepovredivosti suvereniteta. Pri samome udruživanju glatko ga se odriču, što je vidljivo pri udruživanju država u Europsku uniju. Posljedice za nacionalnu državu nesagledive su, počevši od gubljenja suvereniteta. Nadalje, država lagano odustaje i od ved ostvarenih socijalnih prava, ljudska su prava ugrožena zbog donošenja raznih zakona o sigurnosti, što je paravan za ukidanje demokratskih stečevina, i, što je najgore, vlast se koncentrira u uskome vrhu koji praktički nije niti poznat biračkom tijelu. Demokracija je samo formalna.

Pojedine su države izuzete od pritisaka udruživanja u EU. Ovdje se prije svega misli na Švicarsku koja je bila oaza bankarstva i za vrijeme prošlih ratova, a i sada u turbulentnim odnosima u svijetu i Europi koja praktički nema čvrste valute iza koje stoji stabilna država osim švicarskog franka.

Ekonomija kao podloga monetarne politike bilježi oscilacije, prestrukturiranje i padove uz visoku zaduženost najvedeg broja zemalja. Velikom broju zemalja odgađa se bankrot kako ne bi povukle i ostale sa sobom jer bi to značio krah monetarnog sustava, a po svemu sudedi, u pravom bi svjetlu pokazao na čemu počiva globalizacija. Bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, s tendencijom osiromašenja i onih zemalja koje su bile srednje razvijene.

U pradavna vremena (o kojima govore Vede) postojala je samo jedna država, ako se tako može nazvati, jer danas je država teritorijalno omeđena, s nacionalnim identitetom koji je diktiran politikom. U ta vremena to nije bilo potrebno, govorilo se o ratovima polubogova koji su se borili protiv demona s varljivim uspjehom. Tako je nastao i ep Ramajana. Demoni kao dio božanskog

32 plana imaju i pozitivnu ulogu, podsjedaju čovjeka i polubogove na prolaznost, bijedu materijalnog postojanja, više kod čovjeka nego kod polubogova zbog njihovog obilja i modi. Demoni također imaju velike modi što im daje osjedaj nepobjedivosti, tako da su toliko samouvjereni da ne priznaju ni Gospodina, što je i normalno jer kako bi obavljali svoju zlu misiju da znaju da de biti kažnjeni. Ljudi bi trebali biti svjesni raznih umjetnih tvorevina nazvanih države koje, umjesto da im olakšavaju život i daju mogudnosti za duhovno napredovanje, prave od ljudi vječne sluge materijalnih interesa, potiču ih na osjetilno uživanje kojem namedu visoke poreze, opet, kako obrazlažu, radi „javnih interesa“.

Simone Weil kaže: „Samo pojedinac ima vječnu sudbinu. Zajednice je nemaju.“ Gledajudi povijest Europe u posljednjih sto godina vidimo da su se često mijenjale granice, vršena su etnička premještanja, čišdenja s tragičnim posljedicama iako se govori o „uređenoj tvorevini“. To je samo dokaz da ne postoje čvrste granice, vječni ustavni zakoni, nacije, jezici i niz drugih stvari za koje se hvataju nacionalne „elite“ koje radi svojih sebičnih interesa truju narod koji je u konačnici uvijek sitna moneta za podkusurivanje. Iste te vodede nacije koje su ratovale i među sobom ulaze u globalizacijski proces ne vodedi računa o interesima „svoje“ etničke skupine, sve obedavaju na izborima, a poslije štite samo svoje interese i interese igrača koji su ih postavili (oni koji vuku konce iza sjene). Politika je sve, samo nije transparentna, demokratska ili kako je sve ne nazivaju.

Navedena je vedska država kao početak razvoja kasnijih država. Ta je država bila uređena na principu staleža. U Bhagavad-giti (4.13) sam Gospodin Krišna kaže: catur-varnyam maya srstam guna-karma-vibhagasah tasya kartaram api mam viddhy akartaram avyayam Stvorio sam četiri staleža ljudskog društva prema odlikama materijalne prirode i djelovanju koje im je svojstveno. Premda sam stvoritelj ovog sustava, trebaš znati da ništa ne činim jer sam nepromjenjiv.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Gospodin je stvoritelj svega. Sve nastaje iz Njega, On sve održava i nakon uništenja sve počiva u Njemu. On je stoga stvorio četiri staleža ljudskog društva, počevši sa staležom inteligentnih ljudi, koji se nazivaju brahmane jer se nalaze u guni vrline.

Sljededem, upravnom staležu pripadaju ljudi koji se nazivaj kšatrije jer se nalaze u guni strasti.

Trgovci, koji se nazivaju vaišje, nalaze se pod utjecajem materijalne gune neznanja. Iako je stvorio četiri staleža ljudskog društva, Gospodin Krišna ne pripada ni jednom od njih, jer nije jedna od uvjetovanih duša, koje tvore ljudsko društvo. Ljudsko je društvo slično bilo kojem životinjskom društvu, ali Gospodin je stvorio spomenute staleže kako bi uzdignuo ljude s razine životinjskog života i omogudio im da sustavno razviju svjesnost Krišne. Sklonost određena čovjeka djelovanju određuju gune materijalne prirode koje je stekao. Takvi simptomi života, svojstveni različitim gunama materijalne prirode, opisani su u osamnaestom poglavlju Bhagavad-gite. Međutim, osoba svjesna Krišne viša je čak i od brahmane. Iako se od brahmane zbog njegovih odlika očekuje da posjeduje znanje o Brahmanu, Vrhovnoj Apsolutnoj Istini, vedina njih prilazi samo Brahmanu – neosobnom vidu Gospodina Krišne. No onaj tko nadiđe ograničeno znanje brahmane i stekne znanje o Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Gospodinu Šri Krišni, postaje svjestan Krišne – ili, drugim riječima, postaje vaišnava.

Svjesnost Krišne obuhvada znanje o svim potpunim ekspanzijama Krišne, kao što su Rama, Nrsimha, Varaha itd. Kao što je Krišna transcendentalan prema podjeli ljudskog društva na četiri staleža, osoba svjesna Krišne transcendentalna je prema podjelama ljudskog društva, bilo da je riječ o zajednicama, narodima ili vrstama ljudskoga roda.“ Ovdje je rečeno da je sam Gospodin stvorio četiri staleža. U Indiji se to pretvorilo u čvrst kastinski sustav koji ne tolerira promjene. Indija je 1947. godine stekla nezavisnost zahvaljujudi viziji Mahatme Ghandija koji je zagovarao nenasilje (ahimsu). Nezavisnost je dobio i Pakistan čije vodstvo također nije bilo radikalno. Kad je nezavisnost ostvarena, 1948. godine organiziran je atentat na M. Ghandija iz nezadovoljstva zbog njegove miroljubive politike. Indija je bila kipudi lonac. Brzim povlačenjem Britanaca ostao je neriješen problem muslimanske i hinduske zajednice koje su ostale u novim državama a nisu se uklapale u nacionalističke politike lokalnih modnika koje je dodatno potpirivala Britanija. Sve je to vodilo nasilju koje se na kraju i dogodilo. U povlačenju je došlo do etničkog

33 čišdenja Indijaca u Pakistanu i muslimanskog stanovništva u Indiji. U bezrazložnoj osveti ubijen je i opljačkan ogroman broj stanovništva, po nekim procjenama radi se o više od milijun ljudi.

Ovdje je naveden primjer ludosti izazvane u zemlji koja je svojom filozofskom i duhovnom baštinom u prebogatoj povijesti dala kulturni temelj svijetu. Bhagavad-gitu su intelektualni sloj i brahmane tumačili na dva načina: kao poziv za mirno rješenje i kao poziv za nasilje koje je evidentno u njenom sadržaju. Zaboravljaju se okolnosti kad i kako se rat koji je opisan dogodio, zaboravlja se tko je vodio glavnu riječ. Sam Gospodin Krišna dolazi na Zemlju u određenim trenucima kako bi zaštitio najvjernije i uništio demone. Kroz Bhagavat-gitu objašnjava da je On gospodar, stvoritelj i uništavatelj koji direktno ili indirektno preko Svojih opunomodenika (polubogova) upravlja materijalnom kreacijom, svim živim bidima, pa i ljudima. Latinska izreka kaže: „Što je dozvoljeno Jupiteru (Bogu), nije dozvoljeno volu.“ Veliki ljudi pokazuju svoju mudrost kad vode ljude najboljim putem (gore u tekstu opisana je diplomacija). Bhagavat-gita govori o inteligenciji (brahmanama) koja treba savjetovati političke vođe (kšatrije) bez materijalnog interesa ili ostvarivanja indirektne modi, te da vođe trebaju ispravno postupati bez loših karmičkih posljedica. Zlo koje nanosimo danas drugima sutra de nam se vratiti. Povijest je puna takvih primjera, a čak nisu prošla ni duga vremenska razdoblja. Onaj tko je u ovome životu bio nasilan, u drugome može postati i sam žrtva nasilja u ljudskome obliku ili, ako je puno griješio, može se degradirati u niže vrste.

Ovi primjeri nemaju namjeru zagovarati vjerski uređenu državu, jer one su se pokazale u novijoj povijesti kao totalni promašaji. Bez visoke duhovne svijesti svedenstva i inteligencije, bez njihovog primjera skromnosti i odricanja za više ciljeve, društvo ne može napredovati, kako god država bila uređena. Vjerski tekstovi mogu biti podloga za kreiranje moralnih normi. Vjerski tekstovi sadrže i niz drugih poučnih alegorijskih priča, govore i o uspostavljanju temelja ljudske vrste, podrijetlu čovjeka, prolaznosti materijalne egzistencije i upuduju na zaključak da je duša vječna. Duša, stvarni mi, putuje kroz različite inkarnacije zbog želje za osjetilnim uživanjem koje vodi razočaranjima. To je samo prolazno iskustvo, a vječna se priroda čovjeka teži vratiti kudi, Bogu. Sve vjerske tradicije u svojim izvornim tekstovima govore o tom putu, no kod nekih je došlo do devijacija. Pojava države kakvu poznajemo kroz noviju povijest sa svim svojim instrumentima plod je tog zastranjivanja i udaljavanja od izvornih načela koja bi trebala brinuti o čovjeku i navesti ga na pravi put, put duhovnosti, put povratka Gospodinu.

34

4. EKONOMIJA

Tema ekonomije potpuna je suprotnost temi duhovnosti zbog nametnutog, posve materijalističkog tumačenja i takve nehumane operacionalizacije u praksi. Takav pristup, u svakom slučaju, na dugi rok nosi pogubne posljedice.

Svaki organizam ima dušu, pa tako i onaj koji mi stvorimo: država i njen aparat, ekonomske cjeline, od velikih kompanija do najmanjih, obitelji itd.

Svaki se taj organizam rađa, živi i umire; isto kao i ljudski organizam. Ne možemo govoriti o duši kao o ljudskoj, jer ljudska je duša neuništiva kao jedinka, ali tijelo je uništivo. Tako i ovi organizmi služe višem bidu, čovjeku, a on univerzalnom sistemu i samome Gospodinu. Nekad je toga svjestan, no, nažalost, najčešde nije.

Dušu imaju i sredstva za proizvodnju i sam proizvod. Kao što smo rekli, to nije kao ljudska duša, ved se može redi njen odraz. Lako se uvjeriti u istinitost ovih tvrdnji. Ako kritiziramo auto koji nas vozi ili neki stroj koji nas služi, i ako vidimo problem ali ga ne rješavamo, taj stroj, učestalošdu bezrazložne kritike, postaje sve gori, često se kvari i na kraju ga odbacujemo. Drugi gospodar koji je obzirniji zna se pohvaliti kako je kupio jeftin i dobar stroj.

Zaključak je da i društvu i sredstvima kojima se služimo moramo prilaziti kao živom organizmu koji je, kao i mi, u službi višim ciljevima.

Zanemarivanje ovakvog pristupa neizbježno vodi problemima, što demo objasniti kasnije.

Govorit demo o ekonomiji, ekonomki kao užem pojmu i političkoj ekonomiji koja diktira uvjete.

Navest demo teorije ekonomije iz udžbenika koje proučavaju studenti ekonomskih fakulteta.

Sama definicija ekonomije mijenjala se kroz stoljeda, počevši od izvornog značenja, koje je bilo vezano za obitelj, do suvremenog, koje je vezano za zajednicu.

Termin „ekonomija“ potječe od grčkih riječi oikos (kuda, domadinstvo) i nomos (zakon, pravilo o upravljanju). Iz tih riječi nastala je starogrčka riječ oikonomos, što bi u slobodnom prijevodu značilo „skup pravila i vještina upravljanja domadinstvom“.

Ekonomija je znanstvena disciplina koja proučava kako društva upotrebljavaju oskudne resurse da bi proizvela određena dobra i usluge i raspodijelila ih među ljudima.

Dvije su ključne zamisli u ekonomiji: Sva su dobra oskudna. Ne postoji način da neka zemlja može proizvesti beskonačne količine dobara.

Iz toga proizlazi da bez obzira na to koliko ekonomija neke zemlje bila razvijena, ona ne proizvodi dovoljno da bi mogla zadovoljiti čak i mali broj želja svih svojih stanovnika.

Kako su želje neograničene, a dobra ograničena, ekonomija mora pronadi način da dobra proizvodi na najefikasniji mogudi način. Efikasnost je, dakle, druga bitna odrednica suvremenih ekonomija.

Iz ovih dviju premise proizlazi da svako društvo mora izabrati koje de robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako de dobra biti raspodijeljena. Ta su tri problema centralni problemi oko kojih se vrti ekonomija bilo kojeg društva u svijetu.

Ovdje je ključno da su dobra ograničena, a želje bez granica. Samo obuzdavanjem želja modi demo kontrolirati ponajprije sebe, a zatim i korištenje resursa koji su limitirani. Nije uvjet da se stvara hiperprodukcija ved da se zadovolje potrebe koje se razvojem svijesti smanjuju jer se odbacuje besmislen luksuz iz kojeg proizlazi moda koja danas diktira tempo „razvoja“. Stvarne su potrebe daleko skromnije.

35 Vrlo je važan sektor vojna industrija. Devet desetina svih znanstvenika svijeta radi za centre modi, posebno za vojnu industriju. Mrvice od toga idu u civilni sektor, ili ono što je ved zastarjelo a ne daje mod pojedincima koja se ne može kontrolirati. Pušta se samo ono što je pod potpunom kontrolom.

Ekonomija kao znanost bavi se razotkrivanjem, analizom i produbljivanjem saznanja o ekonomskim zakonitostima i pojavama u društvenoj proizvodnji sa stajališta analize odnosa proizvodnje (klasična ekonomska teorija), odnosno racionalnosti upotrebe ograničenih resursa i neograničenih ljudskih potreba. Analiza se vrši na makro i mikro nivou.

Ovdje se spominju neograničene ljudske potrebe, što je čista fikcija. Što su manje želje, manje su i potrebe. Razvojem svijesti razvijaju se duhovne potrebe, a materijalno se koristi za najnužnije ili osnovne potrebe. Luksuz nema granica, lažno se prikazuje kao sreda, što je apsurd. Nikad čovječanstvo nije bilo toliko ovisno o psihoterapijama; imamo primjer SAD-a gdje i psihijatri imaju svoje psihijatre. Luksuz vodi ka lažnom osjedaju modi koji, kad se ogoli, vodi traumama i nesredi.

Predmet izučavanja ekonomije podijeljen je na dvije glavne oblasti: mikroekonomiju i makroekonomiju.

Mikroekonomija, čiji naziv potječe od grčkih riječi micros (mali) i oikonomia (privreda), proučava pojedinačne privredne subjekte (kudanstva i poduzeda). Mikroekonomija se sastoji od brojnih znanstvenih disciplina, kao što su marketing, management, strateški management, računovodstvo, poslovna organizacija, vanjskotrgovinsko poslovanje, operacijska istraživanja, istraživanje tržišta, ekonomika poduzeda, međunarodni marketing, međunarodna ekonomija itd.

Naziv makroekonomija potječe od grčkih riječi macros (velik) i oikonomia (privreda), što znači da proučava ekonomske agregatne veličine. Proučava privredu u cjelini i sveukupne mogudnosti ekonomije, i unutar toga pojave kao što su: inflacija, nezaposlenost, poslovni ciklus, te ekonomija države, svjetska ekonomija itd.

Mogude su i druge podjele, a postoje i dijelovi ekonomije koji ovdje nisu zasebno spomenuti.

Financije su, primjera radi, tradicionalno ubrajane u ekonomsku disciplinu, a danas se sve više izdvajaju kao zasebna disciplina, naravno, usko vezana uz ekonomiju.

Ekonomija je kroz povijest prošla dug razvojni put, ovisno o promjenama ekonomske razvijenosti i društvenih odnosa. Ekonomska misao započinje učenjem antičkih filozofa Ksenofonta, Platona, Aristotela, Ibn Halduna itd., a kasnije srednjevjekovnih skolastika i kanonista, među kojima je i sv.

Toma Akvinski. Opda karakteristika tog razdoblja bio je normativizam o čemu govore stavovi o trgovini, kamati, pravednoj cijeni itd., što je u vezi s vrijednostima i ciljevima, za razliku od pozitivne ekonomije koja predstavlja skup sintetiziranih znanja o onome što postoji u praksi – životu.

Prvi ekonomski teoretičari bili su merkantilisti (od 15. do 18. stoljeda), koji su se zalagali za pozitivnu platnu bilancu zemlje u međunarodnoj trgovini, koja bi se ostvarivala uz snažnu intervenciju države. Na osnovi kritike državnog intervencionizma, merkantilisti su razvili teorije ekonomskog liberalizma u Francuskoj (fiziokrati) i Engleskoj (klasičari).

Engleski politički ekonomist Adam Smith započeo je modernu ekonomiju kao znanstvenu disciplinu preko svoje knjige Bogatstvo naroda.

Ključni zadatak ekonomije jest odgovoriti na tri pitanja: što, kako i za koga?

Društva imaju različite ekonomske sustave koji na različite načine odgovaraju na ta pitanja.

Tako imamo društva s naredbodavnom ekonomijom i društva s tržišnom ekonomijom. U današnjem svijetu nijedno društvo nije u potpunosti usvojilo jedan od sustava, ved je to njihova mješavina, pa za sva ta društva kažemo da imaju mješovite ekonomije.

Tržišnom ekonomijom smatramo ekonomiju zasnovanu na ravnoteži ponude i potražnje. Krajnji je vid takve ekonomije liberalno društvo u kojem državni aparat nema utjecaja na ekonomiju.

Zagovornici takvog društva polaze od shvadanja da ekonomija teži ravnoteži zahvaljujudi zakonu spojenih posuda. Pojam globalizacije usko je vezan za ovakvo poimanje ekonomije.

Postoje i teorije ekonomije: Klasična politička ekonomija Austrijska škola ekonomske misli Neoklasična politička ekonomija Keynesov model

36 Monetaristička teorija Nova klasična ekonomija Institucionalizam Novi keynesijanizam.

Suprotno oikonomiji postojala, je hrematistika koja je označavala vještinu trgovanja i bogadenja. Četo se brkaju pojmovi „ekonomija“ i „ekonomika“. Ekonomija je širi a ekonomika uži pojam.

Ekonomija kao društvena znanost proučava: 1. proizvodnju i ponudu, 2. raspodjelu, 3. razmjenu i potrošnju materijalnih dobara i usluga u 5. određenom vremenu, 6. prostoru i 7. društvu.

Ovisno o tome kako se promatra, ekonomija je društvena znanost ili vještina. Ekonomija kao vještina omoguduje gospodarskim subjektima – pojedincima, kudanstvima, poduzedima ili državi – da proizvode, pribavljaju i troše materijalna dobra i usluge.

Promatramo li ekonomiju kao znanost, tad je riječ o teorijskoj ekonomiji, a kad se promatra kao vještina, riječ je o primijenjenoj ekonomiji.

Ekonomija može biti pozitivna i normativna.

Normativna ekonomija sadrži prosudbe o ekonomskoj stvarnosti ocjenjujudi ih s određenih etičkih pozicija. Ona govori kakve bi ekonomske pojave trebale biti. Primjer: „Visoka nezaposlenost u nekoj zemlji ekonomski je i politički neprihvatljiva pa politika zapošljavanja mora biti jedan od prioriteta ekonomske politike.“ Pozitivna ekonomija istražuje funkcionalne i kauzalne odnose između ekonomskih varijabli bez vrijednosnih sudova o njima. Ona proučava ekonomske pojave onakvima kakve jesu.

Primjer: „Nezaposlenost u određenoj zemlji u 2003. iznosila je preko 17% radne snage.“ Ekonomika proučava kako ljudi alociraju i koriste rijetke resurse u svrhu proizvodnje dobara kojim zadovoljavaju svoje potrebe.

Iz definicije ekonomike izvode se dva glavna zaključka: 1. dobra su rijetka, 2. društvo svoja dobra mora efikasno koristiti.

Rijetkost i efikasnost temelji su ekonomike.

Predmet izučavanja ekonomike podijeljen je na dvije glavne oblasti: mikroekonomiku i makroekonomiku.

Mikroekonomika je grana ekonomike koja proučava ponašanje i funkcioniranje mikroekonomskih subjekata – pojedinca, kudanstva, poduzeda i privrednih grana.

Osnivač je mikroekonomike Adam Smith (1723. – 1790.), koji je 1776. objavio knjigu Bogatstvo naroda, svojevrsnu ekonomsku Bibliju u kojoj je objasnio funkcioniranje tržišne ekonomije.

Makroekonomika je grana ekonomike koja proučava ponašanje i funkcioniranje privrede kao cjeline.

Osnivač je makroekonomike John Maynard Keynes (1883. – 1946.), koji je 1936. objavio djelo Opda teorija zaposlenosti, kamate i novca u kojem su izneseni temelji makroekonomike.

Za razliku od mikroekonomije koja se zasniva na djelovanju tržišta, makroekonomija se temelji na državnoj regulativi.

Makroekonomika i mikroekonomika nisu međusobno razdvojene ekonomske discipline.

Međusobno se nadopunjavaju jer se djelovanje mikroekonomskih subjekata događa u makroekonomskom okruženju.

Mikroekonomika pretpostavlja makroekonomiku i obrnuto Neki teorijski i politički problemi ekonomskih sustava: problem ekonomiziranja i optimalizacije proizvodnje unutar danih tehnoloških i institucionalnih okvira problem uspostavljanja parcijalne i opde ravnoteže problem izbora kriterija raspodjele problem izbora ciljeva ekonomskog razvoja i sredstava njihovog ostvarivanja problem upravljanja ekonomskim sustavom.

37 Danas se navodi ova definicija ekonomije: ekonomija je bilo koji poseban sustav organizacije za proizvodnju, razmjenu, raspodjelu i potrošnju dobara i usluga kojima ljudi zadovoljavaju svoje potrebe. Možemo je shvatiti i kao skup mehanizama uz pomod kojih se organizira upotreba oskudnih sredstava kako bi se proizvela dobra i usluge radi zadovoljenja želja ljudi koji žive u nekoj zajednici.

Ona uključuje četiri osnovna elementa: ekonomska sredstva, tehnologiju, preferencije potrošača i institucije.

Iz navedenoga nema ni riječi o nekakvoj humanosti, socijali ili bilo čemu sličnome jer to je samo trošak. Može se redi da su među prvima argumentirano na nehumanost kapitalističkog ustroja ekonomije pisali Marx i Engels, s tim da ni socijalistički ustroj nije bio puno bolji; i jedan i drugi teže normama, u cilju efikasnosti i vede proizvodnje. Socijalistički ustroj humaniji je u raspodjeli, ali i on stvara vladajudu oligarhiju koja se pretvara u klansku kamarilu što je suprotno ideji s kojom je krenula ka pravednoj raspodjeli.

U spisu Nadnica, cijene, profit Marx 1865. godine piše da se sve više odlučuje u korist kapitalista, a na štetu radnika, i da je, prema tome, opda tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi, nego da snizi prosječnu razinu nadnica, odnosno da sruši vrijednost rada više ili manje do njezine minimalne granice. Danas govorimo o globalističkoj metamorfozi – ironično nazvanoj „natrag u bududnost“ – a to nije ništa drugo nego staro iskorištavanje u novom ruhu.

Reduciranje socijalne države postao je planetarni problem. Kao glavni protagonist liberalne ekonomije, SAD širi svoju propagandu o uspješnosti svoje ekonomije svijetom. Statistike što se često podrugljivo nazivaju „skup netočnih podataka“ potvrđuju Ameriku kao vodedu ekonomsku silu svijeta. Ekonomskim parametrima može se utvrditi da su ulazni troškovi od sirovina, u prvom redu nafte, znatno niži nego u zemljama s kojima se uspoređuje, zatim socijalna davanja i socijalna zaštita u SAD-u su simbolični. Ukupan javni dug SAD ne može se više podmiriti iz prihoda koje ostvaruje privreda tako da su najvedi dužnik na svijetu. Manipulacijama se odgađa državni bankrot. Borba protiv terorista samo je paravan za skrivanje stvarnih problema koji se ne rješavaju. Ekonomija sa svojim teorijama i pored najviše nobelovaca za ekonomsku znanost doživljava fijasko. Same nagrade za ekonomiju političke su prirode, kao i one druge tako da potiču zabludu o efikasnosti zapadne ekonomije koja nije ništa drugo nego maksimalna eksploatacija. Efikasnost je drugi naziv za eksploataciju i prirode i ljudi.

To su samo dokazi da iza svega stoji politika uskih krugova koja je i lansirala globalizaciju za masovnu pljačku svijeta jer je i SAD premali za tako velike apetite. Globalizacija nije ništa drugo do organizirani kaos u kojem odabrani igrači izvlače korist.

Sama svrha rada i iskorištavanja prirodnih resursa nije namijenjena zadovoljavanju interesa ljudske populacije, ved koncentraciji bogatstva u rukama malobrojnih pojedinaca (oko 10 %).

Neshvatljiva je ravnodušnost ukupne populacije koja pristaje na tako ponižavajudi odnos.

Danas je u upotrebi i pojam Z. Brezinskog – tittytainment – kombinacija omamljujude zabave i minimalne prehrane (kroz socijalnu pomod). Svijest masa pod takvim tretmanom nije viša od zombija, ili, kako prof. S. Kulid kaže, na djelu je majmunizacija svijeta. Sve ovo danas postaje mogude konzumiranjem genetski modificirane hrane, koja se ne modificira samo radi boljeg uroda i otpornosti na bolesti ved se računa na konzumente od kojih se žele stvoriti ovce u ljudskom obliku.

Tu se pojavljuje i farmaceutska industrija koja velikim manipulacijama s lijekovima, naročito s cjepivima, također direktno utječe na pretvaranje ljudske populacije u zombije.

Za ove tvrdnje ne treba puno istraživanja; uvijek procure u novine i sredstva „informiranja“ kompromitirajudi podaci i pored potkupljenosti izdavača. Unatoč očitim dokazima stanovništvo je ravnodušno jer je ved kontaminirano. Treba pogledati velike parade uz tehno muziku, što nije ništa drugo nego direktno uništavanje mozgova mladih ljudi. Što se može očekivati od njih u bududnosti kad se sada samo prepuštaju trenutnoj opijajudoj raskalašenosti začinjenoj raznim opijatima, što je u suprotnosti sa zdravim razumom i što direktno nanosi štetu i pojedincima i društvu? Kome je normalnom stalo do takve populacije? Zar to nije čista demonska politika koja razara tkivo društva?

Proizvodnja se seli u zabačene dijelove svijeta, a u razvijenim zemljama ostaju strateška istraživanja, dio proizvodnje, tako da se u matičnim zemljama uglavnom sve svodi na usluge koje zauzimaju najvedi udio u ukupno ostvarenom prihodu. Ulice postaju cirkus za zabavu nekada srednjeg

38 sloja koji postaje socijalna kategorija što se hrani mesom zatrovanih životinja, opija alkoholom proizvedenim sintetski putem što ima razara jetra i bubrege te postaje žrtvom raznih vrsta sintetskih droga što ih vodi ludilu. Uz napredovanje tehničkih sredstava stvara se virtualni svijet. Materijalizam po svojoj prirodi nije stvaran jer počiva na iluziji, ali ovo što se danas stvara prelazi sva očekivanja. Put u pakao zajamčen je. Demoni caruju.

Postoje oni koji naporno rade za svoju obitelj, postaju roblje, sve više im se uzima, prava su im sve manja. Bogati postaju još bogatiji, srednji sloj nestaje, perspektiva je opde siromaštvo. Bogati zaboravljaju duhovne poruke i iz Biblije koja im je tako blizu.

Novi zavjet poručuje da se ne radi bogadenja radi, ved da se opstane (1Tim,6,8-10): „A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni! A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer je pohlepa za novcem izvor svih zala.“ Marksistička teorija predviđa komunizam u bududnosti. Rečeno je da se proizvodne snage brže razvijaju od društvenih odnosa. Kada društveni odnosi u svom razvoju dostignu proizvodne odnose, nestat de i klase, a samim tim stvorit de se uvjeti za budude komunističko društvo. Prelazno je razdoblje socijalističko, koje smo imali prilike ved vidjeti, a koje se nije moglo niti razvijati zbog neobrazovanosti i pohlepe protagonista. Malobrojni intelektualno sposobni i moralno neiskvareni brzo su eliminirani. Ne treba zanemariti i vanjski pritisak kapitalističkih zemalja i klera kojima je dobro došao proklamirani ateizam u tim državama koji je nastao kao odgovor na pohlepu svedenstva za materijalnim dobrima, slizanošdu s kapitalistima, a ranije s feudalcima, te njihova stalna želja za modi i kontrolom opdeg stanja u društvu. Tako je socijalizam izguran sa scene.

Socijalisti su se odrekli Boga, pa tko da ih čuva, u koga da vjeruju osim u kult ličnosti koji nije ništa drugo nego diktatura pod drugim imenom u kojoj vođa sebi pripisuje modi samoga Boga.

Bržim razvijanjem proizvodnih snaga na štetu proizvodnih odnosa stvara se privid modi kod pojedinaca i društva da mogu zagospodariti prirodom, što je najveda iluzija. Ved su postojale u povijesti i naprednije civilizacije od današnje ali su zbog svoje oholosti i neumjerenosti bile uništene velikim kataklizmama. Ostali su samo tragovi u građevinama i dijelovima naroda po zabačenim otocima ili planinskim vrletima koji su se danas ved pomiješali s drugim narodima. Povjesničari, ili, bolje rečeno, proizvođači povijesti, to negiraju; oni imaju odgovore na sva pitanja, a na nama je samo da kimamo glavom. Službena politika i vjerske institucije najčešde su naručitelji takvih fabriciranih tumačenja. Po njima, prije njih ništa nije bilo, a ako je i postojalo, to je barbarizam, a jedino su oni svjetionik znanja i prosperiteta.

Kaže se da je anđeo postao vragom kad se odrekao ljubavi prema Bogu, držedi da je svijet koji je stvorio Bog nesavršen. Individualna volja i želje, načela, mod i intelekt postavljeni su iznad ljubavi prema Bogu. Neizbježno nastaje suprotnost božanskom redu koji počiva na beskrajnoj ljubavi, jeziku koji jedino prihvada Gospodin, a ne bilo kakve spekulacije; On traži čistu predaju, ljubav bez uvjeta. Je li to mogude u današnjem svijetu?

Materijalizam je po svojoj prirodi iluzoran i to potvrđuju sveti spisi, a i sam uvid u život koji je vremenski ograničen upuduje nas na propitivanje naše svrhe postojanja. Ekonomija polazi od pretpostavke da je sve postavljeno kao da je vječno, sve je usmjereno rastu, no priroda je neumitna, šamara nas stalno i pokazuje da je zakon entropije (nereda u sustavu, razgradnje) na prvome mjesto.

Koliko god se trudili nešto napraviti za vječnost, to je osuđeno na propast. Čovjek liči na mitskoga Sizifa koji je također sve svoje snage upro u besmisao materijalnoga. Sama ekonomija može imati smisao da olakša čovjeku put ka duhovnoj spoznaji uz maksimalno poštivanje prirodnih zakona, jer sama upozorava na ograničene prirodne resurse i neograničene ljudske želje. Bez duhovnog napretka ne mogu se želje staviti pod kontrolu. Bez razvoja svijesti čovjek je samo rob svojih prohtijeva koje ni sam ne izmišlja nego mu se namedu iz centara modi koji manipulacijom ljudske svijesti usmjeravaju „razvoj“ ljudske vrste za svoje demonske ciljeve.

Ekonomija je u uskoj vezi s politikom tako da postaje paravan za sebične materijalističke interese, nesmiljeno iskorištavanje i ljudi i prirodnih resursa. Ekonomisti i političari trebali bi biti moralni, no,

39 nažalost, tamo gdje su novac, profit i ekonomski probitak, moral prestaje i nastupa materijalistička zona sumraka. Škole odgajaju učenike za eksploataciju i prirode i ljudi. Sve je podvrgnuto dnevnim interesima uz vrlo malo planiranja za bududnost. Deklarativno se zalaže za zaštitu prirode, uglavnom u razvijenim zemljama, dok se istovremeno kapital istih ti zemalja ulaže u devastaciju prirode u nerazvijenim zemljama kroz zagađenu industriju i, po najnovijem, otkupljivanjem zemljišta u siromašnim zemljama koje nije onečišdeno pesticidima. Time uništavaju i tu nezagađenu zemlju i narod u tim zemljama podvrgavaju novom obliku kolonijalizma nazvanog neoliberalizam, globalizam itd. Istraživanja su pokazala da su za stvarnog robovlasničkog društva više brinuli o robu kojega su hranili i davali mu smještaj da bi mogao raditi nego u današnjem „demokratskom“ i „slobodnom“ svijetu gdje ljudi bukvalno umiru od gladi zbog nebrige vladajudih elita, bilo velikih država ili malih kolonijalnih koje su potkupljene od multinacionalnih kompanija.

Ono malo dobra što je ostalo počiva na entuzijazmu malobrojnih pojedinaca koji se trude vlastitim primjerom svoje znanje prenijeti malobrojnima koji nisu inficirani profitom kao najgorom materijalističkom pošasti.

Ekonomija ima smisla ako gajimo poštene odnose među ljudima koji ne počivaju na eksploataciji, prevari, lakom bogadenju. Zbog toga je bitna duhovnost, da je čovjek svjestan Boga koji je stvarni gospodar svega. Mi samo posuđujemo materijalno u svrhu učenja i nikada ne možemo biti stvarni vlasnici, što si volimo umišljati, tako da nas to udaljava od stvarnog cilja materijalne egzistencije za koju se toliko grčevito volimo vezivati.

Struktura ekonomije okrenuta je rastu proizvodnje usluga, proizvoda vezanih za naftu, proizvodnje prehrambenih proizvoda vezanih za mesnu industriju, ubijanje životinja i slično. To je ogromna vedina ukupne proizvodnje koja nema veze s duhovnošdu, ved je potpuna suprotnost. Ekonomija govori o ograničenim resursima, a ovdje ih bespotrebno rasipamo i nanosimo štetu sebi i planetu na kojem živimo. Iz temelja treba mijenjati navike. Danas se deklarativno sugerira nekakva ekološku osviještenost, dok se, ustvari, eksploatacija samo rafinira i stavlja u bolji celofan. Tako se slobodno može redi da zapadna kultura življenja nije ništa drugo nego ušminkano divljaštvo. Jako se puno u posljednje vrijeme vodi brige o humanom ubijanju životinja. Može li uopde ubijanje biti humano?

Kakva je razlika između ljudi i zvijeri koje jedu sirovo meso? „Ljudi koji jedu meso su na visokoj civilizacijskoj razini pa ga termički obrađuju“, začinjavaju ga da bi lakše lešinu mogli pojesti. Mrtvo meso uvijek je lešina, iako mu neki tepaju da je svježe. Potrebna je i etiketa o klanju, podrijetlu i niz drugih gluposti. Osnovno je da je to nehumano, da se nepotrebno ubija kraj toliko obilja voda i povrda koje višestruko može prehraniti planet. Danas se u svijetu toliko govori o nestašicama hrane i gladi stanovništva. Opda ludost.

Standard se mjeri raznim parametrima: od potrošnje mesa i ribe do kilograma smeda po osobi koje stvaramo. „Razvijeniji“ troše više mesa i ribe te proizvode više smeda. Zemlja je ved toliko „razvijena“ da postaje jedno veliko smetlište, a životinje su na rubu istrjebljenja radi ljuske bolesne pomame za mesom, kao da se i sami ne sastoje od mesa. Govorimo o zvijerima koje jedu meso, pa što su onda ljudi? Valjda kulturne obrazovane zvijeri, jer termički obrađuju meso, iako ga neki jedu i sirovo (tatarski odrezak itd.)

Rad kao svrha stvaranja dobara za zadovoljenje vlastitih potreba te obitelji i društva davno je postao otuđen. Marx je izvrsno detektirao taj problem pa tako u svojim Ranim radovima kaže: „Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopde proizvodi robe.

Ta činjenica izražava samo to da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprotstavlja njemu kao tuđe bide, kao sila nezavisna od proizvođača. (…)

Sve te konzekvencije nalaze se u određenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tuđem predmetu. (…)

U čemu je, dakle, ovanjštenje rada?

Prvo da je rad radniku izvanjski rad, tj. da ne pripada njegovoj biti, da se on, stoga, u svom radu ne potvrđuje, nego poriče, da se ne osjeda sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu, fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Stoga se radnik osjeda kod

40 sebe tek izvan rada, a u radu se osjeda izvan sebe. Kod kude je kad ne radi, a kad radi, nije kod kude.

Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan sebe. (…)

Stoga dolazi do rezultata da se čovjek (radnik) osjeda samodjelatan samo u svojim životinjskim funkcijama, jelu, pidu i rađanju, najviše još u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeda se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljusko, a ljudsko postaje životinjsko.

Jelo, pide, rađanje itd. jesu, doduše, također prave ljuske funkcije. Međutim, u apstrakciji, koja ih dijeli od ostaloga kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednjim i jedinim ciljevima, one su životinjske. (…)

Otuđen rad čini dakle: 3) čovjekovu rodnu bit i prirodu, i njegovu duhovnu rodnu mod, njemu tuđom biti, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otuđuje čovjeku njegovo vlastito tijelo i prirodu izvan njega, i njegovu duhovnu bit, njegovu ljudsku bit.

4) Neposredna konzekvencija toga što je čovjek otuđen proizvodu svoga rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj biti, jest otuđenje čovjeka od čovjeka.“ Nadalje, Marx u Kapitalu III govori o carstvu slobode koje počinje tamo gdje prestaje rad: „Carstvo slobode počinje, ustvari, tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrsishodnošdu; po prirodi stvari ono, dakle, leži s one strane, oblasti same materijalne proizvodnje.

Kao se što divljak mora boriti s prirodom da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao svoj život, tako mora činiti i civilizirani čovjek, i on to mora u svim društvenim oblicima i pod svim mogudim načinima proizvodnje. S njegovim razvitkom proširuje se to carstvo prirodne nužnosti, jer se uvedavaju potrebe. Ali se u isto vrijeme uvedavaju proizvodne snage koje te potrebe zadovoljavaju. Sloboda se u toj oblasti može sastojati samo u tome da udruženi čovjek, udruženi proizvođači, racionalno urede taj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, mjesto da on njima gospodari kao kakva slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdostatniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvo nužnosti. S one strane njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha sama sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvjetati samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi. Skradenje radnog dana jest osnovni uvjet.“ Marx je to definirao kao osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastite potrebe.

Ovdje su naznačeni problemi koji su i danas ostali. Najvažnija je stvar što se čovjek vezuje za rad i rezultate rada. Samo vezivanje nosi trajne posljedice za pojedinca, koji ne shvada prirodu odnosa.

Marx je naznačio samo dvije strane, najamnog radnika i kapitalista, „vlasnika“. Ne shvada se da sve pripada Gospodinu, a mi smo samo sluge. Koncentracija modi samo je lažna nada u vječnost. Danas je radnik, sutra de biti kapitalist, ne shvativši odnose i samu prirodu, iz života u život ponavljat demo pogreške. Sve je lijepo objašnjeno u Bhagavat-giti. Ponajprije treba shvatiti svrhu života, zašto smo u ovoj egzistenciji i da je ona samo privremena. Osnovni je cilj učenje, a rad je samo sredstvo a ne cilj na tom putu.

Cilj je učenja spoznaja jastva. Tako Krišna u Bhagavad-giti (3.3) kaže: loke smin dvi-vidha nistha pura prokta mayanagha ynana-yogena sankhyanam karma-yogena yoginam Svevišnja Božanska Osoba reče: O, bezgrešni Arjuna, ved sam objasnio da postoje dvije vrste ljudi koji pokušavaju spoznati jastvo. Neki ga pokušavaju shvatiti empirijskom, filozofskom spekulacijom, a neki predanim služenjem.

Pod predanim služenjem misli se na rad koji je nužan zbog održanja tijela kao hrama Božjega.

Nadalje, Krišna kaže (Bg. 3.4): na karmanam anarambhan naiskarmyam puruso snute na ca sannyasanad eva sinddhim samadhigacchati Čovjek se ne može osloboditi posljedica samim suzdržavanjem od djelovanja niti samim odricanjem može dostidi savršenstvo.

Stih (Bg. 3.5) izjavljuje:

41 na hi kascit ksanam api jatu tisthaty akarma-krt karyate hy avasah karma sarvah prakrti-jair gunaih Svatko je prisiljen bespomodno djelovati u skladu s odlikama koje je dobio od guna materijalne prirode. Stoga nitko ne može biti neaktivan, čak ni na trenutak.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Aktivnost nije pitanje utjelovljenja života, ved priroda same duše. Bez prisutnosti duhovne duše materijalno se tijelo ne može kretati. Tijelo je mrtvo vozilo koje pokrede duhovna duša. Ona je uvijek aktivna i ne može biti neaktivna čak ni na trenutak. Kao takva, duhovna duša mora biti zaokupljena dobrim djelatnostima svjesnosti Krišne. Inače de djelovati po zapovijedima iluzorne energije. U dodiru s materijalnom energijom duhovna duša usvaja materijalne načine djelovanja i da bi se pročistila od takvih sklonosti, mora obavljati dužnosti propisane u sastrama. No ako u svom prirodnom položaju djeluje u svjesnosti Krišne, sve što čini dobro je za nju.

Srimad-Bhagavatam (1.5.17) to potvrđuje: tyaktva sva-dharmam caranambujam harer bhajann apakvo tha patet tato yadi yatra kva vabhadram abhud amusya kim ko vartha apto bhajatam sva-dharmatah Onaj tko se posvetio svjesnosti Krišne ništa ne gubi, čak i ako ne obavlja dužnosti propisane u sastrama ili ne izvršava svoju službu pravilno ili padne s te razine. No kakvu de dobrobit stedi slijeđenjem svih naredbi sastra namijenjenih pročišdenju, ako nije svjestan Krišne?

Proces pročišdenja prijeko je potreban za dostizanje svjesnosti Krišne. Stoga je red odricanja, ili bilo koji proces pročišdenja, namijenjen dostizanju krajnjeg cilja – svjesnosti Krišne. Bez svjesnosti Krišne sve se smatra neuspjehom.“ Nadalje, stih (Bg. 3.7) izjavljuje: karmendryani samyamya ya aste manasa smaran indriyarthan vimudhatma mithyacarah sa ucyate Onaj tko obuzdava aktivna osjetila, ali misli na predmete osjetila, zavarava samoga sebe. Takva je osoba varalica.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Ima mnogo varalica koji odbijaju djelovati u svjesnosti Krišne, ali prave predstavu od meditacije, dok u umu misle na osjetilno uživanje. Premda mogu govoriti o suhoparnoj filozofiji kako bi zadivili svoje uglađene sljedbenike, prema ovom stihu najvedi su prevaranti. Čovjek može radi osjetilnog uživanja obavljati dužnosti bilo kojeg društvenog staleža, ali ako pri tom slijedi pravila i propise svoga staleža, postupno de pročistiti svoje postojanje. No onaj tko se predstavlja kao jogi iako traga za predmetima osjetilnog uživanja mora se nazvati najvedim prevarantom, čak iako ponekad govori o filozofiji. Njegovo znanje nema nikakvu vrijednost, jer plodove znanja takva grešnog čovjeka odnosi Gospodinova iluzorna energija. Um takva varalice uvijek je nečist i stoga njegova predstava od joge i meditacije nema nikakve vrijednosti.“ Ovdje su nam bitne riječi koje govore da čovjek bez obzira na pripadnost bilo kojem staležu treba izvršavati svoje obaveze kako bi pročistio svoje postojanje, odnosno karmu. Potreban je pošten pristup svakoj aktivnosti.

U stihu (Bg. 3.8) kaže se: yas tv indriyani manasa niyamyarabhate rjuna karmendriyaih karma-yogam asaktah sa visisyate S druge strane, iskrena osoba koja umom pokušava vladati aktivnim osjetilima i koja bez vezanosti primjenjuje karma-yogu (u svjesnosti Krišne) mnogo je bolja.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Umjesto da postanemo pseudotranscendentalisti i težimo za osjetilnim uživanjem i razvratnim životom, mnogo je bolje nastaviti obavljati svoje dužnosti i ostvarivati svrhu života – osloboditi se materijalnog ropstva i udi u Božje carstvo. Najviši je svarthagati (cilj samointeresa) dostidi Višnua. Čitav sustav varna i asrama zamišljen je kako bi nam pomogao da ostvarimo taj cilj života. (Kasnije de biti obrađen u poglavlju o obitelji, prim. aut.) I obiteljski čovjek može dostidi to odredište služenjem u svjesnosti Krišne u skladu s propisima. Da bi dostigao samospoznaju, treba vladati sobom, kao što je propisano u sastrama, i nastaviti obavljati svoje dužnosti bez vezanosti. Na taj način može napredovati. Iskrena osoba koja slijedi taj proces u mnogo

42 je boljem položaju od varalice koja se bavi pseudospiritualizmom kako bi prevario neuke ljude. Iskren čistač ulice mnogo je bolji od prevarantskog meditanta koji meditira samo da bi zaradio za život.“ U ovim je stihovima jasno rečeno da se ne smije vezivati za rad i rezultate rada. Ovo vrijedi za sve staleže, jer oni su ionako privremeni. Takva nas svjesnost vodi oslobođenju od materijalne prirode u kojoj se nalazimo i, kako je kazano, u Božje carstvo. Ovo nije samo figurativno rečeno; usvajanjem ovakvog načina razmišljanja svaki nam posao postaje lakši. To ne znači da se trebamo prepustiti punoj eksploataciji beskarakternih rukovodilaca i vlasnika. Za ovaj proces potrebna je ukupna svjesnost svih strana (staleža, kako se kaže). Ako toga nema, pojedinac u svakom slučaju treba svoje želje smanjiti i sve misli trebaju mu biti usmjerene ka Gospodinu. Rješenje je uvijek kraj nas. Želje su uglavnom usmjerene ka osjetilnom uživanju, a eliminiranjem želja i potrebe se smanjuju. Čovjekove su egzistencijalne potrebe minimalne. Za ono što se danas smatra potrebama čak i pobožnih ljudi može se redi da je samo luksuz koji ih udaljava od Gospodina. Često se u krugovima koji izvode vjerski obred govori da je nešto za Gospodina, i da su darovi koje prinosimo za Njega. To je čista iluzija, Bogu je potrebna samo naša ljubav, važan Mu je čin služenja, znači, trenutak kad mislimo na Njega, a ne materijalna stvar koju prinosimo kao dar. Služenje s puno vedim efektom može se postidi i u mislima, ako smo iskreno predani. Materijalno je služenje samo navika kojom se sugerira da stalno mislimo na Gospodina. Kada to postignemo, možemo i u mislima to raditi, a svoje fizičke egzistencijalne potrebe svesti na minimum. Najvažnije su one duhovne, svjesnost o Gospodinu. Najbogatiji je onaj čovjek koji nema želja (osim ljubavi prema Gospodinu). Čitajudi svete spise, prije svega Bhagavad-gitu, ako imamo iskrenu namjeru, nije teško protumačiti ekonomiju kao sastavni dio života, koja počiva na tri gune materijalne prirode, ponajprije guni strasti, a često i neznanja. Tako se u Bhagavad-giti (14.6) kaže: sattvam rajas tama iti gunah prakrti-sambhavah nibadhnanti maha-baho dehe dehinam avyayam Materijalna se priroda sastoji od tri gune – vrline, strasti i neznanja. Kad vječno živo bide dođe u dodir s prirodom, o, Arjuna snažnih ruku, te ga gune uvjetuju.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Zbog svoje transcendentalne prirode živo bide nema nikakve veze s materijalnom prirodom. Unatoč tomu, djeluje pod utjecajem triju guna materijalne prirode, jer je postalo uvjetovano materijalnim svijetom. Živa bida dobivaju različite vrste tijela, pod utjecajem različitih odlika prirode, i zato bivaju potaknuta da djeluju u skladu s tom prirodom. To je uzrok raznih vrsta srede i nesrede.“ Nadalje, Bhagavad-gita (14.17) izjavljuje: sattvat sanjayate jnanam rajaso lobha eva ca pramada-mohau tamaso bhavato jnanam eva ca Iz gune vrline razvija se pravo znanje, iz gune strasti razvija se pohlepa, iz gune neznanja glupost, ludilo i iluzija.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Bududi da sadašnja civilizacija nije povoljna za živa bida, preporučuje se svjesnost Krišne. Kroz svjesnost Krišne, društvo de razviti gunu vrline. Kad razvije gunu vrline, ljudi de vidjeti pravu prirodu stvari. U guni neznanja, ljudi su kao životinje i ne mogu jasno vidjeti stvari. Na primjer, u guni neznanje ne vide da se, ubijajudi životinju, izlažu opasnosti da ih ta ista životinja ubije u sljededem životu. Ljudi se ne poučavaju pravom znanju i zato postaju neodgovorni. Da bi se stalo na kraj toj neodgovornosti, moraju se kroz obrazovanje razviti gune vrline. Kad steknu znanje u guni vrline, postat de razboriti i stedi znanje o pravoj prirodi stvari. Tad de biti sretni i uspješni. Čak ako vedina ljudi nije sretna i uspješna, ako određeni postotak stanovništva razvije svjesnost Krišne i utemelji se u guni vrline, postoji mogudnost za mir i blagostanje u čitavom svijetu. U protivnom, ako je svijet odan gunama strasti i neznanja, ne može biti mira i blagostanja. U guni strasti ljudi postaju pohlepni i njihovoj žudnji za osjetilnim uživanjem nema kraja. Možemo vidjeti da čak ni oni koji imaju dovoljno novca i odgovarajude pogodnosti za zadovoljenje osjetila nisu ni sretni ni spokojni. To nije mogude zato što su u guni strasti. Ako žele sredu, njihov im novac nede pomodi; moraju se uzdignuti do gune vrline slijeđenjem procesa svjesnosti Krišne. Kad netko djeluje u guni strasti, nije samo nesretan, ved je njegov posao mukotrpan. Mora smišljati razne planove kako bi zaradio dovoljno novaca i održao svoj status quo. Sve je to mučno. U guni neznanja, ljudi postaju ludi.

43 Nesretni zbog okolnosti u kojima se nalaze, uzimaju utočište opojnih sredstava i tako još dublje tonu u neznanje. Njihova je bududnost veoma mračna.“ Odgovor na sva pitanja daje sam Gospodin u Bhagavad-giti (14.20): nanyam gunebhyah kartaram yada drastanuoasyati gunebhyas ca param vetti mad-bhavam so dhigacchati Kad osoba pravilno vidi da sve djelatnosti vrše samo gune prirode i shvada Svevišnjega Gospodina, koji je transcendentalan prema svim gunama, dostiže Moju duhovnu prirodu. Šrila Prabhupada kaže: „… Živo je bide bespomodno, jer je u vlasti tih guna, ali kad uvidi svoj pravi položaj, može dostidi transcendentalnu razinu, stekavši priliku za duhovni život. Ustvari, živo bide ne vrši različite djelatnosti. Prisiljeno je djelovati, jer se nalazi u određenoj vrsti tijela kojom upravlja određena guna materijalne prirode. Bez pomodi duhovnog autoriteta ne može shvatiti svoj pravi položaj. …“ Nadalje, sam Gospin u Bhagavad-giti (14.22-25) govori po kojim se simptomima može prepoznati osoba koja je transcendirala tri gune materijalne prirode: sri-bhagavan uvaca prakasam ca pravrttim ca moham eva ca pandava na dvesti sampravrttani na nivrttani kanksati udasina-vad asino gunair yo na vicalyate guna vartanta ity evam yo vatisthati nengate sama- duhkha-sukhah sva-sthah sama-lostasma-kancanah tulya-priyapriyo dhiras tulya-nindatma-samstutih manapamayos tulyas tulyo mitrari-paksayoh sarvarambha-parityagi gunatitah sa ucyate Svevišnja Božanska Osoba reče: O, Panduov sine, za osobu koja ne mrzi prosvijetljenost, vezanost i iluziju kad su prisutni niti žudi za njima kad nestanu, koja je nepokolebljiva i neuznemirena svim posljedicama materijalnih odlika, koja ostaje staložena i transcendentalna, znajudi da samo gune djeluju, koja je utemeljena u jastvu i jednaka u sredi i nesredi, koja jednakim očima vidi grumen zemlje, kamen i zlato, poželjno i nepoželjno, koja je postojana, jednaka u pohvali i pokudi, časti i nečasti, koja se jednako ophodi prema prijatelju i neprijatelju i koja se odrekla svih materijalnih djelatnosti kaže se da je nadišla gune prirode.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Arjuna je postavio tri različita pitanja i Gospodin odgovara na njih, jedno za drugim. U ovim stihovima Krišna prvo izjavljuje da osoba utemeljena na transcendentalnoj razini nije zavidna. Takva osoba ne žudi ni za čim. Za vrijeme boravka u materijalnom svijetu živo bide, utjelovljeno u materijalnom tijelu, nalazi se pod nadzorom jedne od triju guna materijalne prirode. Po napuštanju tijela oslobađa se okova materijalnih guna prirode, ali sve dok se nalazi u materijalnome tijelu, treba biti nepristrano. Treba predano služiti Gospodina kako bi samim tim zaboravilo svoje poistovjedivanje s materijalnim tijelom. Kad svoju svjesnost usmjerava na materijalno tijelo, svojim djelatnostima nastoji samo zadovoljiti osjetila, ali kad prenese svoju svjesnost na Krišnu, prestaje zadovoljavati osjetila. Nije mu potrebno materijalno tijelo niti se mora povinovati zapovijedima materijalnog tijela. Materijalne gune u tijelu de djelovati, ali jastvo je kao duhovna duša odvojeno od takvih djelatnosti. Kako postaje odvojeno? Ne želi uživati u tijelu, niti želi izadi iz njega. Tako transcendentalno utemeljen, bhakta samim tim postaje slobodan. Ne treba pokušavati da se oslobodi utjecaja guna materijalne prirode.

Sljedede je pitanje vezano uz ponašanje transcendentalno utemeljene osobe. Na osobu na materijalnoj razini utječu takozvana čast i nečast koje se iskazuju materijalnom tijelu, ali na osobu na transcendentalnom položaju takva lažna čast i nečast ne utječu. Ona obavlja svoju dužnost u svjesnosti Krišne i ne mari za poštovanje koje joj drugi iskazuju. Prihvada stvari povoljne za obavljanje svoje dužnosti u svjesnosti Krišne, inače joj nije potrebno ništa materijalno, ni kamen ni zlato.

Svakoga prihvada kao dragoga prijatelja koji joj pomaže u svjesnosti Krišne i ne mrzi svog takozvanog neprijatelja. Jednako je naklonjena svima i sve vidi na jednakoj razini, jer svršeno dobro zna da nema nikakve veze s materijalnim postojanjem. Društveni i politički događaji ne utječu na nju, jer je svjesna privremenih preokreta i uznemirenja. Ne trudi se učiniti bilo što za sebe. Može sve učiniti za Krišnu,

44 ali za sebe osobno ne pokušava ništa. Takvim ponašanjem istinski se utemeljuje na transcendentalnoj razini.“ Ovdje su dani odgovori, ali da bi se uistinu spoznali, potrebna je mudrost. Ne možemo gledati samo ekonomski aspekt, jer je on, ako nije u službi održanja tijela kojem je svrha učenje, onda potpuno materijalistički i sigurno vodi u materijalne bijede. Neimaština nije samo odraz bijede, to može biti i obilje ako nema svrhe. Najveda je bijeda siromaštvo duha. Odgovori na pitanja: „Tko sam ja? Odakle dolazim? Zašto sam došao? Kamo idem?“ od suštinske su važnosti i govore o svrsi našeg postojanja.

Ako je ekonomija čisti materijalizam, postaje okov za čovjeka. Čovjek mora naučiti davati, naučiti voljeti, naučiti biti nesebičan, ekonomiju koristiti da bude racionalan u osiguranju nužnih životnih potreba, tad mu je ekonomija kao pomod i u njegovim duhovnim potrebama. Ovo izgleda kao lirika koja je nespojiva s današnjim shvadanjem ekonomije kao sluge potrošačkog mentaliteta koji je usađen u današnjeg čovjeka.

Nesebičan odnos prema okolini ispunjen ljubavlju dugoročno je najisplativija investicija koja se ne može uvijek gledati kroz materijalnu dobit iako je i ona vidljiva. Normalno je da nam uvijek ne polazi sve za rukom, to trebamo shvatiti kao učenje i dar Gospodinov, neuspjesima ne smijemo biti uznemireni. I stara poslovica kaže: „Kad imaš, ne poleti – kad nemaš, ne ponizi se.“ Bitna je vjera koja daje samopouzdanje. Teško je bez vjere egzistirati, jer to čini čovjeka duboko usamljenim i nesretnim.

Vjera daje svrhu i smisao života. Iz tog razloga ljudi traže put ka Gospodinu. U Bhagavad-giti (7.16) rečeno je: cathur-vidha bhajante mam janah sukrtino rjuna arto jijnasur artharthi jnani ca bharatarsabha O, najbolji Bharatin potomče, četiri vrste pobožnih ljudi – nesretni, željni bogatstva, znatiželjni i oni koji tragaju za znanjem o Apsolutu – počinju Me predano služiti.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Za razliku od nitkova ove osobe slijede načela propisan u svetim spisima. Nazivaju se sukrtinah, što znači da se pokoravaju propisima spisa i dudorednih i društvenih zakona te su manje-više predani Svevišnjem Gospodinu. Njima pripadaju četiri vrste ljudi – oni koji su ponekad nesretni, oni kojima je potreban novac, oni koji su ponekad znatiželjni i oni koji ponekad tragaju za znanjem o Apsolutnoj Istini. Te osobe u raznim okolnostima prilaze Svevišnjem Gospodinu da bi Ga predano služile. Nisu čisti bhakte, jer u zamjenu za predano služenje žele ostvariti neku težnju. Čisto predano služenje oslobođeno je težnji za materijalnim dobitkom. U Bhaktirasamrta-sindhuu (1.1.11) nalazimo ovu definiciju čiste predanosti: anyabhilasita-sunyam jnana-karmady-anavrtam anukulyena krsnanu- silanam bhaktir uttama ,Osoba treba povoljno transcendentalno služiti Svevišnjega Gospodina Krišnu s ljubavlju i ne smije željeti da plodonosnim djelovanjem i filozofskom spekulacijom stekne materijalne dobrobiti. To se naziva čisto predano služenje.’

Kad ove četiri vrste osoba priđu Svevišnjem Gospodinu kako bi Ga predano služile i potpuno se pročiste, družedi se s čistim bhaktom, postaju čisti bhakte. Što se tiče nitkova, za njih je predano služenje vrlo teško, jer vode sebičan, neuredan život, bez duhovnih ciljeva. Ali ako neki od njih dođu u dodir s čistim bhaktom, čak i oni postaju čisti bhakte.

Ljudi koji su uvijek zauzeti koristoljubivim djelatnostima prilaze Gospodinu kad se nađu u nevolji i druže se s čistim bhaktama. Tako u svojoj nevolji postaju Gospodinovi bhakte. Razočarane osobe također katkad prilaze čistim bhaktama kako bi se s njima družile i razvijale želju za spoznajom Boga.

Suočeni s neuspjehom u svim oblastima znanja, suhoparni filozofi ponekad žele stedi znanje o Bogu i prilaze Svevišnjem Gospodinu kako bi Ga transcendentalno služili i tako transcendirali znanje o neosobnom Brahmanu i lokaliziranoj Paramatmi te milošdu Svevišnjega Gospodina ili Njegova čistog bhakte spoznali osobni vid Boga. Sve u svemu, kad se nesretni, znatiželjni, oni koji tragaju za znanjem i oni kojima je potreban novac oslobode svih materijalnih želja i u potpunosti shvate da materijalna nagrada nema nikakve veze s duhovnim napretkom, postaju čisti bhakte. Sve dok ne dosegnu takvu pročišdenu razinu, bhakte koji transcendentalno služe Gospodina okaljani su koristoljubivim

45 djelovanjem, potragom za svjetovnim znanjem itd. Sve to moraju transcendirati prije nego što se mogu uzdignuti na razinu čista predanog služenja.“ Čest je slučaj da čovjek, kad ostvari svoj cilj i misli da je postigao nekakav rezultat, zaboravlja na Gospodina, ili se čak želi uzdignuti i na viši položaj od samoga Boga. Bog je milostiv i daje nam više od naših potreba. Taj je dar varka i iskušenje koje moramo prevladati; inače, padamo u još vedu duhovnu bijedu. Iskusni i oni iskreni koji se žele predati Gospodinu ne padaju na materijalne uspjehe niti si umišljaju preveliko znanje, po prirodi su skromni, zato i napreduju. Sama ekonomija treba upudivati na skromnost. Čovjek i apsurdnost nesvrsishodnog rada može se vidjeti iz sljededeg primjera: Francuski književnik i filozof Albert Camus u svojoj knjizi Mit o Sizifu kaže: „Bogovi su osudili Sizifa da neprestano kotrlja veliki kamen do vrha jedne planine, odakle se on vradao uslijed vlastite težine.

Oni su smatrali, s izvjesnim pravom, da nema strašnije kazne od uzaludna i beznadna rada.“ (…) „Shvatili smo ved da je Sizif apsurdan junak. On je to koliko po svojim strastima toliko i po svojoj muci. Njegov prezir bogova, njegova mržnja prema smrti i njegova strast za životom donijeli su mu neizrecivu kaznu, gdje se cijelo bide ulaže da ništa ne dovrši. To je cijena koju treba platiti za strast ove zemlje.“ Ovdje nedostaju samo ekonomski parametri da nešto dokažu, pa i da se dobije Nobelova nagrada. Najmanje se govori o onome što je čovjeku najpotrebnije, a to je svjesnost, da se izdigne iz materijalnog taloga, iz gune neznanja i strasti i sav svoj napor usmjeri ka duhovnom promišljanju svrhe svoga rada, svoje muke, jer, u suštini, čovjek je uvijek Sizif, to nije mit, to je žalosna stvarnost.

Poruka je iz Novog zavjeta da se ne radi zbog bogadenja, ved da se opstane: „Uistinu, vjera je velik izvor dobitka ako je duh zadovoljan onim što ima. Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, tako da ništa ne možemo iz njega iznijeti. A kad imamo za hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni! A oni koji žele postati bogataši upadaju u napast, u zamku i mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer pohlepa za novcem je izvor svih zala. Ali ti čovječe Božji, bježi od tog zla! Teži svim silama za pravednošdu, pobožnošdu, vjerom, ljubavlju, postojanošdu, blagošdu! Bij plemenitu bitku vjere, postigni život vječni u koji si pozvan i za koji si dao priznanje pred mnogim svjedocima.“ (1.Timoteju 6:6-12) Ovdje je nedvojbena poruka koja se može sugerirati ekonomskim misliteljima da bi cilj ekonomije trebao biti samodostatnost, a ne viškovi, ekspanzija. Ovdje se misli na viškove koji povedavaju nekontrolirano bogatstvo koje čovjek ne može potrošiti, neki čak ni u više života. Neki mogu redi da se time onemogudava opdi razvoj. Vrlo se lako može vidjeti da često sanacija „razvoja“ pojedinih industrija ili njenih grana u konačnici bude skuplja od samog učinka. Najčešde je profit izvučen za privatne ili prljave političke interese od čega se financiraju „demokratske“ kampanje koje su uglavnom namještene između sličnih opcija koje nikada nisu istinski sankcionirane za svoje političke promašaje. Štete uvijek plada zajednica.

46 5.NOVAC

"Veći je zločin osnovati banku nego je opljačkati!"

B.Brecht

Novac je koncentrirana energija čija snaga počiva na vjerovanju u njega. To je, u svakom slučaju, izmišljena, virtualna vrijednost što se posebno ističe danas u svijetu gdje se samo manipulacijama održava vrijednost pojedinih valuta. Ovdje prije svega mislimo na američki dolar koji je i jedna od obračunskih svjetskih valuta pa manipulacijama s njegovom vrijednošdu dolazi do prelijevanja u američke fondove, odnosno džepove privatnih modnika koji drmaju bankarskim sektorom SAD-a i svijeta.

Papirnati novac imao je zlatnu klauzulu koja je služila kao zaštita vrijednosti, no iz spekulativnih razloga odustalo se. Danas postoji vrijednost izražena u polugama zlata, što je poseban oblik zaštite vrijednosti kad se ne vjeruje papirnatom novcu. Vjerovanje u zlato kao metal koji može služiti samo za određene svrhe također je vjerovanje u virtualnu vrijednost jer ne može zadovoljiti sve naše potrebe, a s vrijednošdu se također manipulira. Pa tako za novac profesor S. Kulid kaže: „Novac je, nažalost, postao vjera kod svih religija i ateista. Svi mu se mole.

Do novca se danas najteže dolazi poštenim radom. Sve druge kombinacije imaju primat nad radom koji je totalno podcijenjen. Ovisnost o novcu umjetno je stvorena, tako da se raznim suptilnim metodama stvorilo dužničko ropstvo. Danas su oko 90% svijeta dužnici a samo 10% vjerovnici.“ Vjerovnici donose i ključne odluke, tako i Denis Healey, bivši britanski ministar obrane kaže: „Svjetska zbivanja ne događaju se slučajno: namjerno su izazvana, bez obzira na to jesu li povezana s nacionalnim pitanjima ili trgovinom; najčešde ih insceniraju i vode oni koji u rukama drže trakice za otvaranje i zatvaranje kesa.“ U zgrtanje novca uključene su i sve velike religije koje se bave i rentijerstvom. Nisu rijetki slučajevi, najviše u SAD-u, da se satelitski kanali koje su zakupile kršdanske zajednice iznajmljuju za porno sadržaje. Gdje je tu vjera, duhovnost; oni koji bi trebali biti lučonoše ogrezli su u kriminal svake vrste, totalno se degradirajudi služe direktno za demonske svrhe čiji je novac jedno od osnovnih oružja.

Služedi novcu, direktno služimo demone. Opravdanja da je to za Gospodina samo je izlika, jer Svevišnji ima sve i sve Mu pripada, od nas traži samo ljubav.

U samoj Bibliji na koju se mnogi pozivaju kaže se: „Nitko ne može služiti dvojicu gospodara, jer de ili jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili de uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“! (Matej,6,24) Vrlo je inspirativna i priča također iz Biblije: Najedanput mu pristupi neki čovjek i zapita: „Učitelju, što dobro moram učiniti da postignem život vječni?“ „Zašto me pitaš o onome što je dobro?“ odgovori mu. „Samo je jedan Dobri. Ako hodeš udi u život, vrši zapovjedi!“ „Koje?“ upita ga. „Ne ubij!“ odgovori mu Isus. „Ne čini preljuba! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!“ „ To sam se sve držao“, reče mu mladid. „Što mi još treba?“ Isus mu odgovori: „Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa deš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!“ Kad ču te riječi, mladid se udalji žalostan, jer je posjedovao veliko imanje.

Tada Isus reče svojim učenicima: „Zaista, kažem vam, mučno de bogataš udi u kraljevstvo nebesko.

Također vam kažem: Lakše je devi prodi kroz iglene ušice nego bogatašu udi u kraljevstvo nebesko.“ (Matej 4, 18-19) Kad govorimo o novcu, moramo vidjeti što kaže suvremena materijalistička teorija koja tome problemu prilazi ozbiljno kao najvažnijoj stvari na svijetu, što i jest, nažalost, istina jer su se ljudi zbog svoje neukosti dobrovoljno predali vrhunskim manipulatorima koji im kroje sudbinu i u ovom, i najčešde u sljededim životima zbog neučenja, predaji materijalnome koje je prolazno.

47 Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Njime se raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajena definicija novca kaže da je novac (1) obračunska jedinica; (2) spremnik vrijednosti; te (3) sredstvo razmjene, iako vedina autora drži da su prva dva svojstva nebitna te da slijede iz posljednjega.

Novac je u ekonomiji svako opdeprihvadeno sredstvo (medij) koje može poslužiti kao sredstvo razmjene, pladanja i izmirenja duga. Novac u optjecaju u nekom nacionalnom gospodarstvu čine gotovina u optjecaju i depozitni novac. Gotovinu u optjecaju sačinjavaju od države ili središnje banke izdani metalni (kovanice) i notalni (papirni) novac.

Depozitni novac jesu slobodna i stalno raspoloživa sredstva na transakcijskim i sličnim računima kod banaka, plativa po viđenju, koja se bez zapreka i gubitaka mogu koristiti kao sredstva pladanja. Gotov novac manji je dio novca i rjeđe sudjeluje u definitivnom podmirenju tražbine nego što je to slučaj s depozitnim novcem (uobičajeni je odnos 3:1 u korist depozitnog novca). Novac služi kao sredstvo razmjene, rezerva vrijednosti (blaga, štednje), mjerilo vrijednosti (jedinica obračuna) i mjera svih odgođenih pladanja. Poželjne su ove osobine novca: fizička prenosivost, trajnost, djeljivost, standardiziranost i prepoznatljivost.

Današnji novac nema unutrašnje vrijednosti: nominalna (monetarna) vrijednost mu je daleko veda od unutrašnje (nemonetarne) vrijednosti. Svatko ga prima zato što počiva na tzv. fiducijarnom monetarnom standardu – na povjerenju svakoga tko ga prima na ime izmirenja tražbina da ga i dalje može koristiti kao sredstvo razmjene pri kupovini robe i usluga ili na ime podmirenje duga.

Novac kroz povijest koju poznajemo imao je svoj razvoj. U davnoj prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer je sve za život svatko sam proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a viškova nije bilo.

Udžbenici iz kojih se danas uči povijest počinju s plemenskom zajednicom. Razvojem plemena došlo je i do podjele na pretežito stočarska i pretežno ratarska. Stvaranjem viška proizvoda počela je razmjena. Razmjenjivali su stočarske proizvode za ratarske. Takva neposredna razmjena robe za druge robe naziva se trampa. Dogovorno je utvrđeno koliko jedne robe treba dati za drugu. Jednom robom pladala se druga roba, a takva roba kojom se može platiti bilo koja druga roba je novac. Prvi novac bio je robni.

Stočari su pladali stokom (oni i danas stoku zovu blagom); lovci krznom, strelicama, lovnim trofejima; ratari žitom, čajem, duhanom, datuljama, kavom; obrtnici glinenim ili bakrenim novcima, čavlima, sjekirama, platnom, suknom; ribari sušenom ribom, solju, školjkama. Ponekad su i ljude (robove) razmjenjivali za drugu robu. U tim je primjerima određena roba predstavljala novac, pa takvu robu nazivamo robnim novcem. Na takav način donedavno su trgovali u nekim nerazvijenim (po kriteriju „razvijenih“) državama svijeta.

U nekim dijelovima svijeta korišten je za pladanje i simbolički novac kao, na primjer, pužidi, slonove kosti, ukrasno kamenje, nizovi dukata itd.

Simbolički novac nije davao sigurnost ljudima da su uvijek dobili pravu protuvrijednost. Razvojem proizvodnje kovina pojavila se realnija mogudnost razmjene i niz prednosti: mogu se sjedi u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične uporabe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta. Zato je i razumljivo da se uporabom metala javlja i novac kovan od različitih vrsta metala (prije više od 8 000 godina). S vremenom zlato i srebro zauzeli su ulogu novca. Oni su u prirodi vrlo rijetki, u njihovu proizvodnju mora se uložiti dosta rada, zato su i veoma skupi. Za male količine tih kovina moglo se dobiti velike količine drugih roba.

U prvo se vrijeme zlato i srebro vagalo, kasnije se zbog nepraktičnosti prestalo s time. Počelo se zlato i srebro unaprijed rezati u komade određene težine, kao jamstvo da je težina točno određena i da je komad novca od zlata i srebra određene čistode, a u svaki komad utiskivali su se posebni znaci.

Obično je taj znak prikazivao vladarov lik, jer su vladari prvo počeli kovati svoj novac, zatim srednjovjekovni gradovi i konačno država. Kovani je novac mao različite oblike, mogao je biti okrugao, četvrtast itd. Danas je u svijetu novac okrugla oblika.

Zlatni i srebreni novac danas je rijedak. Najčešdi je sitan novac od nikla, bakra, aluminija, aluminijske bronce i drugih slitina metala.

48 U srednjem vijeku ljudi su počeli svoj metalni novac povjeravati bankama na čuvanje. Banke su im izdavale potvrde na osnovi kojih su mogli podidi svoj novac kad bi im zatrebao. Te su se potvrde zvale banknote. Postupno su ljudi počeli pladati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Papir je mnogo praktičniji i lakši od kovina ili roba koje su nezgodne za pohranu i prijenos. Tako je nastao papirni novac. U prvo vrijeme on je predstavljao zlato ili srebro kao sredstvo pladanja jer je u njemu imao podlogu, odnosno vlade su mogle izdavati u opticaj samo onoliko papirnatog novca koliko su po obedanom tečaju za njega imale pokride u zlatu. Od 1971. Godine, kad je predsjednik SAD-a Richard Nixson ukinuo Zlatni standard, moderni svjetski novac izgubio je materijalnu podlogu, i tako su središnje banke, od kojih su mnoge u privatnom vlasništvu, dobile teorijsku mogudnost njegova izdavanja u neograničenim količinama.

Pohranjivanjem ili davanjem na čuvanje zlata, te izdavanjem potvrda za njegovu vrijednost, nastale su prve makinacije. Novac – potvrde bez zlatnog pokrida – izdavane su za kamate, što je i svrha bankarstva. Kad bi ljudi (komintenti) došli istovremeno podidi sav papirni novac i zlato u bankama, uvidjela bi se sva bijeda bankarskog sustava koji počiva na laži. Posuđuju novac koji nemaju i za to ubiru kamate. Nad neurednim platišama uvijek visi mač hipoteke, tako da im se u nemogudnosti vradanja duga oduzima stvarna imovina. Ilustrativno može poslužiti podatak da se u svijetu danas proizvede oko 160 tona zlata, a prodaja je veda za 60% od stvarne proizvodnje.

Evo kako Ivan Antid govori o bankama kao centrima modi i kontrole nad ljudima: „Bankarski je sustav kriminalan jer banke uopde ne raspolažu novcem s kojim manipuliraju. Obavezana rezerva je oko deset posto, i ona se ne izdaje, što znači da je poslovičnih devedeset posto financija s kojim banka trguje fiktivno i sastoji se od uloga samih građana i njihovih kamata. S tim novcem manipuliraju, s novcem samih klijenata, prebacuju ga od štednje i kamata jednih do zajmova drugih, i uzimaju razliku. Na osnovi tuđega i fiktivnoga kapitala samo banke stječu realnu dobit od napladenih kamata i oduzete imovine. Klijenti su uvijek u gubitku. Ta je prevara zakonski podržana jer sudovi podržavaju bankarske tužbe i potraživanja od dužnika, iako su im banke izdale tuđi novac, ne svoj.

Zato banke, kad bi štediše došle odjednom podignuti svoj novac koji su ostavile u banci, ne bi imale taj novac. Dale su ga drugima kao kredite koji još nisu otpladeni. Suvišno je redi da nikakav ugovor nisu banke potpisale s ulagačem da imaju pravo njegov novac pozajmljivati drugome za kamate.“ Kao što smo vidjeli, novac ima svoju stvarnu ili imaginarnu vrijednost. Promjene vrijednosti novca su inflacija, deflacija, devalvacija i revalvacija. Riječi su latinskog podrijetla.

Ako se prekomjerno povedavaju emisije novčanica da bi se pokrili neki državni rashodi, nastaje poremedaj koji se odražava u povišenju cijena. To se zove inflacija (latinski: inflare = napuhati).

Suprotna je pojava deflare (latinski: deflare = ispustiti zrak). To je novčano-politički potez kojim se smanjuje količina novca da bi se ojačala njegova vrijednost i izazvao pad cijena.

Smanji li se novčanoj jedinici vrijednost u odnosu prema valutama drugih zemalja i prema zlatu, nastaje devalvacija (latinski: devalvare = smanjiti vrijednost). Njoj je suprotna revalvacija (latinski: revalvare = vratiti vrijednost): povedanje vrijednosti vlastitoj valuti u odnosu na ostale.

Ovo su samo tehničke mogudnosti koje omogudavaju legalnu manipulaciju i masovnu prevaru koju vode bankovni i burzovni mešetari gdje su žrtve od malih ljudi do država koje srljaju u dužničko ropstvo. Pravi nalogodavci uvijek su u pozadini, za koje se niti ne zna, oni su gospodari i života i smrti.

Danas se gubi povjerenje u novac ponajprije zbog pogrešne monetarne i ekonomske politike koje vode države. Svijet je zahvatila ekonomska kriza, novac se tiska kako bi se pokrile dubioze nastale između realnosti i promašenih ekonomskih politika koje su pogodovale privatnom sektoru, multinacionalnim kompanijama koje su preko potkupljenih političara izvlačile novac i opet ga plasirale za jačanje svoje lažne modi. Stvarana je iluzija ekonomske snage na čemu danas počiva i „najmodnija“ zapadna sila, SAD-e, koji je u 2008 godini u nekoliko mjeseci udvostručili količinu novca u opticaju, koji je opet potrošen na krpanje napuhanog balona.

Opda nesigurnost uvjetovala je nepovjerenje u papirnati novac, tako da je danas opdi trend mijenjanja vrijednosti u zlato kojem vrijednost sve više raste. Novac se radi sigurnosti mijenja u investicijsko zlato koje je na Zapadu oslobođeno poreza i nameta. Zamijenjeni papirnati novac za zlato (nazivaju ga „papirnato zlato“) iznajmljuje se. Problem je što je količina tako iznajmljenog novca

49 („papirnatog zlata“) u svijetu 40 puta veda nego stvarne količine zlata. Postavlja se pitanje: Što de biti kad muzika stane, a poluge se moraju vratiti.

Materijalistička logika suvremenog čovjeka otprilike ovako izgleda: „Kupuje se novcem kojega nema. Kupuje se roba koja im ne treba da bi se pokazala onima koje ne vole.“ Ova je logika prenesena i na privredni sektor koji je financiran lažnim novcem i tako je pumpana „najmodnija“ ekonomija svijeta, no ni to nije bilo dovoljno. Sjedinjene Države, najvedi dužnik na svijetu, „siromašnoj“ i do sada tehnički inferiornijoj Kini dužne su trilijune dolara. Dosad je SAD takve situacije rješavao ratovima, manipulacijama vrijednošdu nafte koja je uglavnom u svjetskim razmjerima bila pod njegovom kontrolom. Situacija u svijetu drastično se mijenja na štetu interesa SAD-a. Kroz globalizaciju korporacije su pružile pipke po cijelom svijetu tako da im sama Amerika nije više interesantna. Svijet je postao dvorište korporacija, bez obzira na društveno uređenje, imena država su samo paravan za neuko stanovništvo koje još izlazi na izbore u nadi promjena koje uzaludno čeka.

Očite su manipulacije, iskorištavanja i stanovništva i nominalnih država. To ne bi bilo mogude bez novca koji je kao krv u organizmu, može se redi virtualna krv. Ljudima je utuvljeno u glavu, sad se ved može redi da su programirani da novac smatraju utjehom za sve vrste životnih nevolja, a u Americi i jedinim sredstvom slobode i nezavisnosti.

Bankarski sustav u svijetu uređen je tako da su banke u državnom i privatnom vlasništvu. Gledajudi strukturu vlasništva, ono je najčešde kod privatnog vlasništva dioničarsko. Vlasnici dionica po zakonskim propisima trebali bi biti poznati, no najčešde su fiktivni. Banke su, što se manje zna, udružene u kartele. Stvorena je ogromna koncentracija kapitala i modi tako da se može redi da je na Zapadu stvoren kartelizam a ne kapitalizam. Ta mod kao ptica grabljivica nadvijena je i nad državama i građanima. Nijedna država nije izuzeta iz tih pandži, a građanstvo je svedeno na roblje koje je kroz školstvo i religiju programirano i uvjereno da uživa najvede blagodati slobode. Stvorena je lažna slika o jednakim mogudnostima napredovanja, a siromaštvo je produkt nesposobnosti pojedinca. Ovce nede napasti pastira i ako ih vodi u provaliju, na šišanje ili klanje. Nekada se pobuni ovan te napadane pastira koji ga kazni ili zbog agresivnost da skratiti za glavu. To se upravo događa ljudima.

Stanovništvo je otupjelo, nema organiziranih protesta s jasno izraženim ciljevima, demokratska prava sve se više suspendiraju. Kao glavna briga izmišljen je terorizam kojim se plaši stanovništvo (to je posebna i još tužnija priča).

U jednom starom filmu prikazan je Eiffelov toranj uoči Drugog svjetskog rata na kojem su bili turisti. Toranj je bio ozvučen i upravo se javljalo preko razglasa o napadu Njemačke na Francusku, ulasku njenih trupa na francusko tlo. Na platou tornja bila je gužva što je omogudavalo džeparu da jednom građaninu izvuče novčanik. Građanin je to primijetio i počeo glasno protestirati. Džepar mu se pun prezira obratio: „Sram te bilo! Dok ti domovinu napadaju, ti gledaš na novčanik, gdje ti je patriotizam?“ Lopovi nemaju nacije niti religije.

Današnji dug Amerike je teško i izgovoriti: 14.330.000.000.000 dolara sa tendecijom rasta i to dvije milijarde dolara dnevno.

Ogromna količina svježe tiskanih američkih dolara odavno nema apsolutno nikakvo realno pokride, osim slijepe vjere vlasnika da u rukama zaista drže opipljivu vrijednost. Kakva se tek tempirana bomba krije u tonama američkih državnih obveznica čije tiskanje i emitiranje neodoljivo podsjeda na obrazac poslovanja takozvanih piramidalnih banaka. One veoma uspješno posluju privlačedi sve vede financijske uloge i potkrepljujudi ih primamljivim kamatama što stvara iluziju financijskog čuda, dok u jednom trenutku grupa vedih povjerilaca ili štediša ne dođe na šalter da naplate svoja potraživanja podnosedi gomilu lijepo dizajniranih papira. Na tako nesigurnim i krhkim temeljima zasnovan je masonski projekt vladavine svijetom, proklamiran ved na prvoj novčanici od jednog dolara, ukrašenoj tradicionalnim simbolima ove konspirativne organizacije međunarodnog karaktera.

Sljededi de primjer pokazati kako je ustrojen bankarski sustav na Zapadu. Često se govori o „najmodnijoj“ zemlji na svijetu, o njenom bankarskom sustavu, centralnoj banci koja kreira bankarsku politiku u SAD-u, kao centru modi, koja se odražava u velikoj mjeri na svjetsku politiku.

Ovdje mislimo na središnju banku SAD-a (Federal Reserve) Banku Federalnih Rezervi ili popularno

50 nazvanu „Fed“. Banka je u potpunosti pod kontrolom privatnog kapitala (korporacijskog) od kojih je najmodnija Njujorška banka (Bank of New York). Kartel privatnih banaka predsjedniku nalaže koga da imenuje kao guvernera federalnih rezervi. Sustav federalnih rezervi čine privatne banke. Vlada Sjedinjenih Država posuđuje novac od Fed-a, a porezni obveznici pladaju kamate, čime se povedava profit privatnih banaka koje sačinjavaju sustav Federalnih rezervi. Na novčanici američkog dolara piše: „Novčanica Federalnih rezervi – Ova je novčanica zakonsko sredstvo pladanja svih dugova, javnih i privatnih.“ Sama novčanica nema nikakvu vrijednost, nema nikakvih jamstava i ne označava ništa drugo nego priznanicu o dugovanju. Neke novčanice u svijetu imaju ili su imale zlatnu klauzulu koja je vremenom sve više u postotku smanjivana. Tako izmišljenoj posuđenoj vrijednosti dužnik je dužan pladati kamate i glavnicu koja zbog manipulacija samom izmišljenom vrijednošdu pretvara dužnika u roba zbog nemogudnosti otplate. To se upravo desilo i samim Sjedinjenim Američkim Državama. Posuđuju novac od Fed-a kojim financiraju ratove u svijetu, koji su opet režirani od kartela proizvođača oružja (i oni su pod kontrolom privatnih banaka) koji zaradenim stranama prodaju oružje. Dug države ne može se više brojčano iskazati. Država nije više javni servis nego ekspozitura privatnih interesa koji su u rukama skrivenih gospodara modi.

Ekonomska politika SAD-a zagovara poticanje potrošnje koja se financira zaduživanjem građana i manjih ekonomskih subjekata koji su uvijek pod kontrolom kartela koji se novčano alimentiraju, kako smo ved rekli, iz Fed-a po potrebi. Primjer je sadašnja ekonomska kriza koja je ulila tisude milijardi dolara za pokrivanje gubitaka vodedih banaka da se ekonomski sustav potpuno ne uruši. Emisija novca iz Fed-a pokriva sve investicijske promašaje, nove ratove itd., ali nikad ne pomaže srednjoj klasi socijalnim programima.

Kako novca nema dovoljno, u opticaj se stalno ubacuju nove količine (trilijuni dolara u godinu dana). Amerika je i dalje „najmodnija“ ekonomija, i sam pokvareni um Gebelsa nije ravan novim manipulatorima.

Kao potvrda iznesenih tvrdnji može poslužiti i Chris Hedges, novinar New York Timesa koji je 2002. dobio Pulitzera za izvještavanje o terorizmu, kao i priznanje Amnesty International za pisanje o ljudskim pravima. Chris je bio novinar, i to jedan od najboljih. 2002. dobio je pulitzera i - otišao iz novinarstva. Danas je radikalni kritičar američkog društva.

SAD-država s najvedim deficitom u povijesti čovječanstva, država koja dnevno posuđuje dvije milijarde dolara, s malo izgleda da de ikad biti u stanju otplatiti dugove. Četrdeset milijuna Amerikanaca službeno se nalazi u zoni siromaštva, deseci milijuna ubrajaju se u kategoriju blizu granice siromaštva. Prema gruboj procjeni, u te dvije kategorije ulazi dvije tredine stanovništva. Svako četvrto dijete u Americi ovisi o bonovima za hranu. Ekološka kriza doseže granice katastrofe.

Uostalom, znamo da korporativni kapitalizam ne osjeda lojalnost državi, obično je ona njegova prva žrtva.

Zapadna Europa na čelu s Njemačkom njeguje politiku štednje, tako da udružene zemlje u Europskoj uniji vode kontroliranu bankarsku politiku sa strogom kontrolom emisije novca. Ovo je druga medalja iste politike koja se vodi iz jednog skrivenog centra modi koji vrši globalnu koordiniranu politiku.

Novoprimljene članice nekada su se financirale iz svojih resursa, a pomagale su si kontroliranom emisijom novca čime su mogle financirati svoj razvoj ili promašaje, ali nisu ulazile u dužničko ropstvo.

Prije ulaska obedavano im je sve, primamljivane su raznim „bespovratnim“ poticajima za poljoprivredu, investicijama za zdrave programe itd. Onog trenutka kad su pristupile Uniji počela se vršiti potpuna kontrola financijskog sektora. Banke koje su bile u državnom vlasništvu dokapitalizirane su, znači svi manjkovi zbog loših poteza i nekontrolirane emisije novaca iz banke kroz vrijednosne papire čime je financiran kakav-takav razvoj pokriveni su zaduživanjem same države kod banaka kojima su „prodane“ (poklonjene) kao zlatne koke. Novi su vlasnici privatne banke kojima se pravi vlasnik niti ne zna, opet udružene u kartele.

51 Države su ostale puki izvršitelji odluka koje im se namedu izvana. Političari nemaju odgovornosti jer nemaju osjedaj da upravljaju svojim dobrima, koja su i nominalno i stvarno u stranim rukama.

Otvoren je put nesmiljenoj korupciji. Racionalna politika pretvorila se u štakorsku, vučenje samo sebi za privatne interese. Mozgovi političara su mozgovi zombija, navučeni su mogudnošdu lake krađe lažnog novca koji im omoguduje privremene privilegije, lažni sjaj, lažnu mod, koja je privremena.

Političari su postali potrošna roba, kad odrade svoj prljavi posao, izvade im se na vidjelo afere, lopovluci, strpaju se u zatvore ili im se podmetnu galopirajude bolesti od kojih brzo umiru, a u krajnjem slučaju naprosto ih likvidiraju ili prikažu kao samoubojstva, rekli bismo iz zasjede. Nakon otkrida prljavih radnji vlasnička struktura u kojoj je država i narod opljačkan ne mijenja se. Privatno je vlasništvo svetinja samo za multinacionalne kompanije, kartele, njihovi interesi moraju biti maksimalno zaštideni. To je „vladavina prava“, čijeg i za koga?

Dobar je primjer iz Drugog svjetskog rata kad su u Njemačkoj u bombardiranju gradovi sravnjeni sa zemljom dok su tvornice Krupp (proizvodnja topova i vojne opreme) i druge koje su bile pod vlasništvom stranog kapitala (apsurd, nominalno židovskog), pošteđene. Kakva „slučajnost“?

Današnje države Portugal, Španjolska, Grčka i da ne nabrajamo dalje postale su dužničko roblje posuđenim novcem kojeg nema, za investicije koje im ne trebaju, kao na primjer betonizacija španjolske obale, što je uništavanje okoliša, prirodne sredine. Novac je trošen i za financiranje privilegirane manjine koja utječe na glasačke odluke da bi se ta politika i dalje vodila. Najvedi dio tog fiktivnog novca nikad niti ne uđe u države, kompjutorski se obradi kao dug, prebijanje ili nešto slično u svrhu vradanja kamata, glavnice itd, ali paradoks je da se ukupan državni dug i dug matičnih privrednih subjekata geometrijskom progresijom uvedava.

U najpovoljnijem položaju u Europskoj uniji je Njemačka koja i propagira politiku štednje što nailazi na osudu ekonomskih modnika kao obuzdavanje privredne ekspanzije koja traži pojačanu potrošnju.

Nadalje, Njemačka se (zbog pritiska javnosti) protivi besmislenim agresivnim ratovima i nerado izdvaja sredstva za takve namjene. Najveda joj je prednost to što je kao razvijena industrijska zemlja uspjela zadržati kontrolu nad bankarskim sustavom, zatim telekomunikacijama i prometu. Ukratko, zadržala je atribute države, ali do kada? Problem joj je stvoren izmještanjem industrijskih kapaciteta u nerazvijene zemlje gdje je jeftinija radna snaga što joj diže stopu nezaposlenosti. Prednost je što i dalje potiče i zadržava razvoj sofisticirane proizvodnje koju prodaje kroz licence ili jednostavno organizira proizvodnju u profitabilnim destinacijama. Ovdje se opet radi o zaštiti krupnog kapitala, zaštiti multinacionalnih kompanija koje imaju sjedišta u Njemačkoj. Stvarni standard srednjeg sloja je u opadanju, prava i povlastice se smanjuju, opet se sve čini za zaštitu krupnog kapitala, i privatnog i državnog.

Stara latinska poslovica kaže, Quod licet Jovi, non licet bovi – Što je dozvoljeno Jupiteru nije volu.

Ovdje se radi o dvostrukim mjerilima. Njemačka, kao modna, zadržala je najvažnije privredne subjekte (željeznica, banke, telekomunikacije itd.) u državnim rukama, čak je kupovala i kupuje cijele privredne sisteme, banke po zemljama koje se priključuju Uniji. U istim tim korumpiranim i nacionalistički indoktriniranim zemljama objašnjeno je da je država uvijek loš gospodar i da sve treba privatizirati. Pa dali je Deutsche Telekom privatna kompanija koja kupuje kompanije po zemljama bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije. To je i učinjeno na štetu istih onih koji su ih plebiscitom izabrali kao čuvare nacionalnih interesa, čuvare kulture, teritorija i ostalog. Teritorij su ustupili stranim gospodarima kroz apsurdne vojne saveze, banke poklonili, prirodu zagadili prljavom industrijom, kulturu onečistili stranim utjecajima (trederazredni filmovi, neartikulirana muzika) ili je truju arhaičnim nacionalističkim sadržajima čime ih totalno zatupljuju. Prodali su ih za šaku bezvrijedna novca, prodali su bududnost svoje djece. Zaklali su kravu koja ih je hranila za jedan bezvrijedan odrezak koji je uvijek u konačnici lešina.

Iznošenje ovako crne slike ima jedino za cilj da nas potakne na razmišljanje o stvarnim vrijednostima. Novac očito to nije, on je direktno sredstvo demona kojim omamljuju lakovjerne, pohlepne, ulovljene na mamac (novac). Nikada se ne može prevariti poštenog čovjeka, on naprosto nede udi ni u kakvu kombinaciju, uvijek je zadovoljan postojedim, znači ovladao je sobom. Ovladanost nema materijalnih želja, osim nužnih za očuvanje tijela. Kaže se da je najbogatiji čovjek onaj koji

52 nema želja. Svaka želja povlači posljedicu (akcija-reakcija). Materijalna želja izazva zapletenost u paučinu zadovoljavanja osjetila, duhovna želja daje mogudnosti duhu (našem osobnom bidu) da se otisne u zagrljaj beskrajnoj ljepoti božanskoga. Za to je potrebno odricanje od nametnutih sustava vrijednosti. Mozak je programiran ili, bolje rečeno, zatrovan od manipulatora koji nam objašnjavaju što je „dobro“ za nas, moderno i niz gluposti. Um je po prirodi inertan, trom, potican od biološkog kompjutora (tijela), koje ima svoje potrebe (osjetilno uživanje). Prepuštanje tijelu je kao voziti se u autu nizbrdo, ne držedi volan. Auto je samo sredstvo koje u dobrim rukama vrlo brzo može dovesti vozača (osobnu dušu) kudi, Bogu.

Novac bi, ved kad postoji, morao biti samo sredstvo a nikako svrha bilo kakve radnje. Akumuliranu vrijednost mogu sadržavati samo materijalna dobra koja imaju uporabnu vrijednost u svrhu služenja čovjeku i zajednici. Akumulirana vrijednost papirnatog novca lažna je vrijednost, taj je novac samo papir iz kojeg proizlazi virtualna mod koja počiva na našem vjerovanju u njega. Ljudi su hipnotizirani tom modi.

Novac se može usporediti s vatrom, može nas grijati, ali se možemo i opedi. Danas je slučaj da neki ne mogu ni pridi vatri, neki se peku, a neki misle da uživaju. To se sve događa pod okriljem sunca, koje nam daje Božju toplinu gdje nam vatra nije ni potrebna, ali od blata na očima (neznanje) ne vidimo Sunce, prepuštamo se demonima da nas peku na roštilju, nekad na tihoj vatri, nekad na samome plamenu, prema svojim patološkim željama.

Zapad je svoju snagu stvorio kroz pažljivo skrojenu mrežu ugovora, zajmova, dioničarstva i banaka.

To se sve udice i omče oko naivnih glava koje zbog svoje pohlepe same trče u pripremljene kaveze.

Vjerske i duhovne tradicije kroz povijest imale su različit pristup novcu (to de biti vidljivo u dijelu o vjerskim zajednicama), do njegova negiranja, smatrajudi ga uzrokom zla, što je bilo vidljivo u ranim kršdanskim zajednicama, da bi se kasnije to u potpunosti promijenilo na štetu čovjeka i zajednice.

Vedska tradicija, kao najstarija (danas poznata), poznaje novac i o njemu govori od najranije povijesti. Novac može služiti za osobne probitke, osjetilno uživanje, materijalni komoditet i tada se moli polubogovima za njegovo stjecanje, najčešde božici Durgi kojoj se prinose žrtve (ponekad i ljudske). Može se redi da je to tamna strana. Često se govori da nam novac može poslužiti u služenju Gospodina, što se prikazuje kao svijetla strana, pa mu se i tepa umilnim imenima, čak se naziva lakšmi (Lakšmi je božica srede u vedskoj tradiciji koja na prvo mjesto stavlja duhovnost, asketizam, strogosti) iako Gospodinu nije potrebno ništa, osim naše ljubavi. Sam Gospodin Krišna u Bhagavatgiti kaže: yo me bhaktyā prayacchati tad bhaktytam aśnāmi prayatātmanah

Ako Mi netko s ljubavlju i predanošću ponudi list, cvijet, plod ili vodu, prihvatit ću njegovu ponudu.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Za inteligentnu je osobu najvažnije da bude svjesna Krišne i transcendentalno služi Gospodina s ljubavlju, kako bi dostigla vječno, blaženo prebivalište i bila vječno sretna. Proces dostizanja tako divnog rezultata vrlo je lak i može ga usvojiti čak i najvedi siromah, bez ikakvih kvalifikacija. Samo treba biti Gospodinov čisti bhakta. To je jedina kvalifikacija.

Nije važno što je ili u kakvom je položaju. Proces je toliko lak da može ponuditi Gospodinu s iskrenom ljubavlju čak i list, malo vode ili neki plod i Gospodin de to sa zadovoljstvom prihvatiti. Svjesnost Krišne nikome ne može biti uskradena, jer je tako laka i univerzalna. Tko je takva budala da ne želi biti svjestan Krišne, slijededi ovu jednostavnu metodu, i tako dostidi najviši, savršeni život vječnosti, blaženstva i znanja? Krišna želi samo služenje s ljubavlju i ništa više. Krišna prihvada od Svoga čistoga bhakte čak i mali cvijet. On ne želi nikakvu ponudu od abhakte. Iako je samodovoljan i ništa Mu nije potrebno, prihvada ponudu Svoga bhakte, kao razmjenu ljubavi i privrženosti. Razvijena svjesnost Krišne najviše je savršenstvo života. Bhakti je u ovom stihu spomenuta dva puta kako bi se naglasilo da Krišni možemo pridi samo predanim služenjem, bhakti. Ničim drugim ne možemo navesti Krišnu da prihvati neku ponudu, čak iako postanemo brahmana, učenjak, bogataš ili veliki filozof. Bez tog

53 osnovnog načela – bhakti – ništa ne može navesti Gospodina da prihvati bilo što od bilo koga. Bhakti je uvijek bezuzročna. Proces je vječan i predstavlja neposredno služenje apsolutne istine.“ Ovdje je na jasan način prikazan jedan od načina na koji se možemo približiti Gospodinu. Za sve je načine univerzalna ljubav i predanost, to je jedina vrijednost koju Gospodin prihvada. U raznim vjerskim običajima prinose se ponude Gospodinu. Naše nuđenje materijalne vrijednosti kojima, po svome mišljenju, dižemo standard ponude zapravo je pokušaj kupovanja Gospodina. Za takvo razmišljanje krivi su svedenici koji prihvadaju neprimjerene ponude u ime Gospodina, ustvari to čine za sebe. Propisuju se čak i cjenici za izvršene liturgijske usluge (obredi kod rođenja, smrti, inicijacija, kod kršdana krštenja itd.). Postoje i iscjelitelji koji imaju sposobnosti, kako se kaže Bogom dane, koji također imaju cjenike; to su prevaranti koji služe sve, samo ne Boga. Na nama je da po svojoj savjesti odvojimo za danu uslugu, koja je opet dar posredno Gospodinu. Interesantno je da su u takvim odnosima siromašni najdarežljiviji, i opet se jedna iskrena ljubav prema Gospodinu iskorištava.

Može se redi da novac personificira materijalni svijet, iluziju poistovjedivanja čovjeka s tijelom. Bez prihvadanja karmičkog zakona, reinkarnacijskog procesa kao svrhe učenja, postojanja nekih viših vrijednosti nemogude je shvatiti iluziju materijalne egzistencije (u knjizi „Tijelo – kavez za dušu“ pokušao sam, između ostalog, objasniti da su sve religijske tradicije ili prihvadale ili još uvijek prihvadaju nasušnu činjenicu da mi nismo ovo tijelo).

Nitko ne može negirati potrebu novca na ovom stupnju društvenog razvoja, ali je neosporna činjenica da se on koristi u manipulativne svrhe. Postao je osnovno sredstvo osiguravanja modi koja počiva na lažnim i izmišljenim vrijednostima. Iz jedne lažne premise nižu se i sve ostale na kojima počiva društvo, od lažnog morala, lažne religije do prevarantskog vodstva koje nas vodi u ambis.

Duhovno nas unazađuju i još, kakvoga li demonskog licemjerja, uvjeravaju da to čine za naše dobro.

Religije su postale sotonistički kultovi, politička vodstva, patološki razbojnici, od čovjeka stvaraju zombija, hranu za demone.

Ne može se redi da to nije predviđeno u svetim spisima, sve je potanko opisano počevši od vedskih tekstova, starih kršdanski tekstova koji su djelom uvršteni u Bibliju, koja je i sama modelirana, tako da je puna proturječja, zatim islamske tradicije koja je mlađa ali počiva na istim korijenima, i da ne nabrajamo. Svi viču: „Drž'te lopova!“, svu krivnju prebacuju na druge, jedino su oni ispravni, Bog je jedan, ali je njihovo tumačenje jedino autentično, istinito, ispravno. Sve im pada u vodu kad vam ispostave račun, opet za novac, tad se vidi njihova prava svrha i cilj postojanja.

U himalajskom vrletima ima vrhunskih jogija, može se redi sadhua, svetaca, koji su ovladali tijelom i nadišli materijalne besmislice. U goste im znaju dodi materijalno vrlo imudni po blagoslov ili savjet, osjedajudi podsvjesno da su na krivome životnom putu, ili naprosto traže legitimitet za svoje ludosti, nude im novac koji oni stvarno napredni odbijaju ili ga prime pa njihovi učenici razdijele sirotinji ostavivši sebi samo za nasušne potrebe. Sadhui objašnjavaju: „Što de mi vaš novac, on ništa ne vrijedi u ovim vrletima, ništa se ne može uzeti od prirode za novac.“ Bogom dana priroda ne prihvada te lažne vrijednosti, traži naše suosjedanje i razumijevanje da sve što uzimamo od nje samo posuđujemo da nam pomogne u našem razvoju. Trebamo izraziti zahvalnost kroz pažnju da je ne povrijedimo, ne uništavamo zbog svojih sebičnih ciljeva i umišljenih potreba koje nam na putu spoznaje nisu ni potrebne.

U društvu su postavljene krive vrijednosti. Razbijena je struktura opstanka ili, kako bi se informatičkim rječnikom reklo, matrica svrsishodnog postojanja čovjeka. Oduzeto mu je prirodno stanište, a to je obitelj. Razbijena je, gubi smisao i svrhu s ovako postavljenim ciljevima razvoja društva. Obitelj je poticala suosjedanje, socijalnu svijest, ljubav prema bližnjemu. Sve mu se to oduzima i sintetičkim nadomjescima želi nadoknaditi kroz pornografiju, namještene „sportske“ borbe, razne reality šoue i druge besmislice. Čovjeku se oduzima čak i normalna funkcija razmnožavanja, to sve više preuzimaju laboratoriji kroz kontroliranu umjetnu oplodnju koja de uskoro ispunjavati sve naše želje. Dobivat demo djecu kakvu samo poželjeti možemo, prave barbike, bilo muške ili ženske, ili klonove, zombije, upravo ono što se danas dešava.

Od čovjeka je stvorena mala tvornica frustracije i strahova, negativnih emocija, upravo ono što je osnovna hrana demonima koji se napajaju na ljudskoj patnji, ne na smrti, jer to je završen proces, nego na muci.

54 Kao vrhunac patologije u kršdanstvu kao vodede zapadne religije jest slavljenje razapetog Isusa, a čin patnje trebao bi izazvati možda ljubav. Kako nevinom djetetu objasniti ljudsku iskvarenost kad mu na samom njegovom početku usađujemo strah, programiramo ga da proizvodi strah. Čiji to mogu biti ciljevi? Čovjeku se govori da je stvoren u grijehu i da stvara grijeh za koji se treba ispovjediti svedeniku.

Svedenik mu daje hostiju koja simbolizira tijelo Isusovo, a sam pije posvedeno vino koje simbolizira krv Isusovu. Pa zar to nije simbolički kanibalizam ili možda sotonistički obred? Na kraju kao vrhunac licemjerja, trebamo simbolički krvavih usta poljubiti bližnjega svoga.

Na tim obredima počiva moral i zapadna kultura. U dijelu muslimanskog svijeta, koji je ispaden neopravdanim ratovima, tumači se da de onoga tko umre mučeničkom smrdu kao čin osvete (raznese sebe i sve oko sebe ne birajudi žrtve) u raju dočekati djevice s kojima de puteno uživati te sve drugo obilje. Ne tumači se da danas živudi Židov sutra može biti rođeni kao Palestinac sa svom svojom patnjom i mukom i obratno.

Ljudski je griješiti a božanski opraštati.

Svaki se dan ubijaju milijuni životinja da bismo zadovoljili svoje animalističke sklonosti, unijeli u sebe kao energiju patnju i strah. Kad se tako programiramo, što možemo davati iz sebe osim agresije i straha?

Kao opravdanje, postajemo humani prema životinjama na lancu, pticama u kavezu, umjetno uzgojenoj travi na terenu za golf zbog kojeg su posječene šume. Zar to nije vrhunsko licemjerje.

Cijeli svijet počiva na laži. Obistinile su se riječi Georga Orwella: „Rat je mir Sloboda je ropstvo Neznanje je snaga“ Treba pročitati njegovu knjigu „1984“ i Životinjska farma koje više nisu alegorije, ved žalosna stvarnost, ono što se i ne dešava danas čeka nas sutra, ni malo dobroga. Vede govore o Kali-yugi, dobu tame koje je tek počelo.

Novac treba biti samo osnovno sredstvo koje, zbog ljudske pohlepe, zamjenjuje izgubljeno povjerenje. Moramo učiti djecu da ništa na ovome svijetu nije besplatno. Englezi imaju poslovicu: Besplatno je samo uže za vješala. Sve podliježe zakonu akcije i reakcije.

Osnovni je smisao života ljubav prema Gospodinu, a ona se ne može novcem kupiti.

Očito je da na krupnome planu malo možemo učiniti. Mahatma Gandhi je rekao: „Veličina nas kao ljudskih bida ne leži toliko u našoj sposobnosti da promijenimo svijet, što je mit atomskog doba, ved u našoj sposobnosti da promijenimo sebe.“ Propaganda snažno utječe i modelira ljudsku svijest čime destruktivno djeluje na čovječanstvo.

Politiku na svjetskoj razini kroz stoljeda kreira uska skupina obitelji, često s kraljevskim genima ili skrivenim podrijetlom koji u suradnji s bankarskim krugovima koji vuku tradiciju od Babilona pa preko Kazara i današnjih skrivenih korijena kapitalom i vezama negativno utječu na zdravu društvenu selekciju na globalnoj razini. Poznato je rodoslovlje egipatskih faraona koji su se rodbinski parili, da ne nabrajamo razloge, što je u konačnici kao rezultat vodilo patologiji. Ništa se nije promijenilo do danas. Svijet vode patološke skupine. Interesantan je profil takvih ličnosti; totalna moralna iskvarenost i odsutnost bilo kakvih skrupula, vanjska uglađenost i gluma za potrebne predstave u kojima se laž prikazuje kao istina toliko uvjerljivo da i sami vjeruju u nju, usmjerena obrazovanost za sebične ciljeve, štakorska gramzivost, patološka opsjednutost vladanjem i modi.

Jedina obrana od nametnutih „vrijednosti“, službenih obrazaca, jest neprihvadanje takvog sistema, modeliranja čovjeka za njihove sebične patološke ciljeve. Promjena sebe znači samoprogramiranje, to upravo čine duhovno usmjereni ljudi. Problemi manipulacije su prisutni od kad je čovjeka. Tako Lao Ce, kineski filozof, još u 6. stoljedu kaže: „Otklonite učenost, odbacite razum – Ljudi de imati stostruke koristi.

Otklonite dobrotu, odbacite pravednost – Ljudi de se vratiti sinovljevom poštovanju

55 roditeljskoj ljubavi.

Otklonite lukavstvo, odbacite koristoljublje – nede više biti lopova i razbojnika.

Jer su ova tri para tek bezvrijedni ures.

Stoga neka vrijedi: vrati se skromnome i izvornome, malo htjeti, želju odbaciti.“ Gledajudi suptilnije materijalističke zakonitosti o čemu nam govore zakoni termodinamike, posebno drugi zakon entropije koji kaže da se materija i energija mogu mijenjati samo u jednome smjeru; od uporabljive ka neuporabljivoj, od korisne ka nekorisnoj, ili od sređene ka nesređenoj. Prema zakonu entropije, kad god se na Zemlji ili u svemiru stvara nešto što je nalik na neki poredak, to se događa uz cijenu još vedeg nereda u okolini. Zakon entropije djeluje isključivo na materijalni svijet, gdje je sve konačno, gdje sve ima svoj početak i kraj, gdje sva živa bida moraju prijedi svoj put i naposljetku napustiti ovu egzistenciju. To je zakon koji vlada horizontalnim svijetom vremena i prostora. Njegova se mod zaustavlja kad se govori o vertikalnom svijetu duhovne transcendentnosti. Ovaj je zakon Albert Einstein smatrao najvažnijim znanstvenim zakonom, dok je Sir Arthur Eddington rekao da je to najviši metafizički zakon čitavog svemira.

Daljnji razvoj čovječanstva u smislu tehnološkog razvoja gubi smisao, neodrživ je, jer ved sada trošimo energije, minerala, vode tako da nam je ovaj planet, s ovim rezervama premali. Suludi umovi ved uništavaju ljudsku populaciju bolestima (kao što je sida) koje su izašle iz laboratorija, glađu, besmislenim ratovima. Sve ovo ima ograničeni rok, kraj je predvidiv. Štakorska politika: štakor koji grize oplatu drvenog broda, iz radoznalosti ili da oštri zube pogubna je i za njega samoga. Sama nauka došla je pred zid jer vidi da mehanicistički pristup i sve teorije zadane vremenom i prostorom padaju u vodu. U raskoraku se našla vrhunska nauka i obrazovni sustav. Znanost traži prostor za svoj razvoj u vertikalnom pristupu, znači višim duhovnim dimenzijama, dok je obrazovanje ušančeno, konzervativno, postavljeno potpuno na krive materijalističke postavke koje kroz učenje učenicima razvijaju lijevu stranu mozga, dok desnu koja je za višu inteligenciju, duhovni razvoj, u potpunosti odbacuju. Put ka duhovnosti nije religija, dogmatizam; duhovnost traži drugačiji pristup, drugačije vježbe (jogu) koje su poznavale stare vjerske tradicije a neke ih i danas njeguju. Tehnike su poznate, ima ih u svim starijim vjerskim tradicijama ili onima koji se naslanjaju na njihove korijene.

Ovo je navedeno kako bi se ukazalo da taj novi svijet ne priznaje novac, tamo su potrebne neke druge vrijednosti, drugi pristup. Cijeli vrijednosni sustav današnjice koncipiran je na materijalističkoj modi koja se najviše očituje kroz novac. Čovjek je iscrpio i sebe i prirodu, ova je dimenzija očito postala zatvor, pametniji ved traže izlaz.

Sve upuduje na besmislenost vezivanja za materijalno koje je i tako prolazno. Zemlja kao odredište osobne duše koja svoju misiju odrađuje i kroz tijelo čovjeka, daje mu mogudnosti za najbrže napredovanje ka duhovnim odredištima, ali, nažalost. i mogudnosti za strmoglavi pad u niže egzistencije i niže planetarne sustave, kroz sljedede egzistencije jer je osobna duša neuništiva, što nas udaljava od samoga Gospodina. Na nama je izbor.

Novac ne bi trebao biti cilj i svrha život. Gospodin Caitanya u ovoj molitvi govori o najvišem savršenom cilju odricanja: na dhanam na janam na sundarim kavitam va jagad-iša kamye mama janmani janmanišvare bhavavatad bhaktir ahaituki tvayi „O, svemodni Gospodine, ne želim stedi bogatstvo, uživati u lijepim ženama niti imati brojne sljedbenike. Želim samo da Te Tvojom bezuzročnom milošdu predano služim, život za životom.“ O našoj sudbini i sudbini novca govori Proročanstvo Cree Indijanaca: „Tek kada sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku,

56 tek kad upecate posljednju ribu, tek tada dete saznati da se novac ne moĹže jesti.“

57

6.VLASNIŠTVO

U Talmudu u Izrekama otaca (V/9.) kaže se: „Ima četiri vrste ljudi; tko kaže: Moje je moje, a tvoje je tvoje – to je prosječna vrsta, a ima ih koji kažu – to je sodomska vrsta Moje je tvoje, a tvoje je moje – neuki.

Moje je tvoje, a tvoje je tvoje – pobožan.

Tvoje je moje, a moje je moje –zlotvor.“ U Dharmapadi Buddha kaže: „budala misli, djeca su moja, imetak je moj, a ne uviđa da ni sam nije svoj, a kamoli djeca ili imanje.“ Pravo vlasništva se definira u granicama zakona: pravo držanja, korištenja i raspolaganja jednom stvari, koje se može prikazivati prema svim tredim licima.

Vlasništvo je u današnjem smislu kompleksna kategorija koja je, prije svega, ekonomska, a potom obrađena pravno sa sociološkim posljedicama. Ima i duhovni značaj jer je vezano i za religiju kroz povijest. Andrija Gams u svojoj knjizi Svojina definirao je vlasništvo iz niza aspekata, pa demo to djelo koristiti kao pomod za pristup ekonomskom i pravnom aspektu. Veliku ulogu u definiranju vlasništva odigrali su K.Marx i F.Engels čiji je doprinos neosporan. Tako njihovo učenje danas priznaju i vatikanski mislitelji (malo sa zakašnjenjem) uvidjevši svu pogubnost današnjega liberalnoga kapitalizma koji se proširio po cijelome svijetu. Učenje Marxa i kasnije marksističkih mislitelja sa Zapada te bivše Jugoslavije gdje je inauguriran sustav samoupravljanja blizak je aspektu duhovnosti s ekonomskog stajališta, dok je duhovni zanemaren, što se pogubno odrazilo na djelu u novonastalim socijalističkim zemljama. Njihovo tumačenje vlasničke strukture i motiva vlasnika u potpunosti razotkriva privatno vlasništvo koje ima nešto patološko u sebi, želju za širenjem i dominacijom, a ne društvene interese tako da se suvremene političke elite uglavnom bave time kako zavarati obespravljene radnike čiji glas očekuju na izborima i kako izvudi novac od bogatih vlasnika za svoje prljave kampanje. Radnici su u svakom slučaju izigrani.

Obedanja su lažna kao i crkvena o iskupljenju grijeha kroz patnju koja je nametnuta. Iskupljenje dolazi kroz dobrovoljno odricanje (tapasyu) i visoku svijest, duhovni razvoj, spoznaju cilja egzistencije ljudskog bida, koja u svakome slučaju nije materijalni komoditet koji vodi osjetilnom uživanju i negiranju viših duhovnih vrijednosti. Sve se podređuje materijalnom širenju što je, ustvari, rezanje grane na kojoj se sijedi. Cilj „napretka“, ili, točnije rečeno, ekspanzije vlasništva i, kako se misli, modi, ni u kom slučaju nije planiran kao dobrobit za zajednicu; dobrobit je samo popratna pojava koja izaziva još vedu materijalnu ovisnost. Svaki komoditet želi još vedi komoditet, nema skromnosti i ovladanosti sobom, u čovjeku je zvijer. Kaže se da mi u sebi hranimo dva psa, jednoga mirnoga, dobroga koji se hrani dobrotom i drugoga koji je nasilan i koji se hrani hranom koja izaziva nezasitnost (meso, osjetilno uživanje); kojeg više hranimo taj de prevladati, taj nam određuje bududnost i u ovom i sljededim životima.

Da bismo shvatili suštinu vlasništva, moramo navesti kronologiju nastajanja vlasništva jer ona nije prirodna, što de se vidjeti u daljnjem tekstu. Definicije vlasništva su u skladu s današnjim učenjem teorije o vlasništvu kao potrebi. Kroz daljnji tekst vidjet de se da to tumačenje ima i negativne implikacije, za čovjeka i društvo u cjelini.

Vlasništvo je društvena institucija koja ima za zadatak zadovoljiti naše potrebe, počevši od nužnih biološko-fizioloških pa do kulturnih, našim društvenim bidem uvjetovanih potreba. Kulturne potrebe izvedene su iz čovjekova svojstva kao društvenog bida i kako se razlikuju od primarnih fizioloških potreba, zovu se i umjetnim. To su psihološke, duhovne, estetske, konvencionalne (pomodarske), luksuzne potrebe. Korijen je kulturnih potreba, u krajnjoj liniji, u našim instinktima, koji se ne

58 izražavaju direktno nego u sublimiranom, prerušenom vidu, kao nagon za isticanjem, nadmetanjem, agresivnošdu.

Vlasništva nema u prirodi, ved samo u društvu. Kad životinje prisvajaju dijelove vanjske prirode, to čine instinktivno. Iako je korijen njegove svojine instinkt, čovjek to čini po određenim društvenim pravilima koja mu dozvoljavaju ili zabranjuju to prisvajanje.

Suštinski je element vlasništva prisvajanje. U životinjskom svijetu to se prisvajanje odigrava instinktivno, a u ljudskom ga društvu reguliraju norme, odigrava se „unutar i posredstvom“ društva, kako kaže Marx. Upravo zbog takvog normativnog reguliranja prisvajanja vlasništvo postaje društveni odnos.

Prisvajanje se očituje u dva odnosa prema prisvojenom predmetu: korištenju i raspolaganju.

Korištenje znači trošiti i utrošiti stvar, crpsti ili iscrpiti podobnost koju stvar pruža za zadovoljenje određene potrebe. Raspolaganje označava samo okolnost uvlačenja stvari u sferu interesiranja prisvajača, virtualno svojstvo stvari (a ne neposrednu mogudnost kao kod korištenja) da se stvar utroši ili inače iskoristi za zadovoljenje neke potrebe.

Prisvajanje u vidu korištenja ili raspolaganja čini sadržaj i suštinu svojine. Ovo je važno istaknuti jer se na Zapadu i u kapitalističkim zemljama vlasništvo identificira s rimskom koncepcijom dominiuma kao apsolutnog privatnog vlasništva.

Objekti privatnog vlasništva po imovinskom pravu mogu biti materijalni predmeti, a u širem smislu mogu biti i drugi objekti prisvajanja takozvane „nematerijalne vrijednosti“ koje imaju ekonomski značaj i mogu se izraziti kao ekonomske vrijednosti. Ako se vlasništvo i šire shvati, to mogu biti svi interesi koji se mogu ekonomski izraziti. Pod time se podrazumijevaju proizvodi ljudskoga duha, znanstvena i umjetnička djela, znanstvena otkrida, znanstveni tehnički pronalasci itd.

Objekt svojine može biti i čovjek, što je vidljivo iz institucije ropstva. Bilo je slučajeva i pladanja dugova tako što su se prodavala vlastita djeca što se dešavalo u feudalizmu.

U modernim građanskim pravima ljudski je leš u stanovitim slučajevima predmet svojine, kao i dijelovi živog ljudskog tijela koji se mogu presaditi u drugi ljudski organizam.

Može se redi da je vlasništvo ponajprije ekonomska kategorija i to zato što je ona pobuda i cilj ekonomske djelatnosti.

Vlasništvo je u pravnome smislu svojina kad se preko pravnih normi regulira prisvajanje. Između vlasništva u pravnome i ekonomskome smislu postoji međusobna uvjetovanost i međusobni utjecaj.

Ako je taj odnos pravilno postavljen, ako pravni sustav pravilno odražava i izražava ekonomske datosti i mogudnosti društva, ekonomski se odnosi pravilno razvijaju i društvo napreduje. Na taj su odnos naročito ukazivali Marx i Engels, smatrajudi ekonomiku bazom društva, a pravo osnovnom idejnom nadgradnjom ekonomije, ističudi osobiti značaj svojine. Iz tog razloga mnogi pisci s ovog područja smatraju ekonomiju sadržajem, a pravo formom.

Najvažniji znanstveni teren na kojem se vlasništvo obrađuje su ekonomija i pravo. Pravo se može izučavati i sa stajališta sociologije. Društvene norme koje reguliraju prisvajanje imaju i dublju društvenu projekciju i utječu i na druge društvene odnose izvan i preko neposrednog prisvajanja. Na primjer, monopol prisvajanja proizvodnih sredstava u danom društvu određuje daljnju strukturu društva, prije svega njegovo klasno raslojavanje.

Vlasništvo je u uskoj vezi s radom. Rad je svrsishodna fizička i umna djelatnost radi stjecanja ekonomskih dobara – predmeta vlasništva.

Rad u velikoj mjeri utječe na vrijednost stvari (proizvoda) kao predmeta vlasništva. Ovdje se pojavljuje pojam vrijednosti kao ekonomska kategorija, a ujedno i kao pravna, opdedruštvena, sociološka i filozofska kategorija. Vrijednost je ekonomski vid interesa – mjera korisnosti jedne stvari u toku zadovoljenja potreba. To je osnovna ili upotrebna vrijednost stvari. Vrijednost proizvoda određuje određena jedinica rada, ali ima i drugih kao rijetkost ili pristupačnost i „granična korisnost“ određena proizvoda.

Vrlo je važan s ekonomskog i sociološkog stajališta odnos rada i radnika prema uvjetima i sredstvima rada, sredstvima proizvodnje. U prvobitnim društvima rad i sredstva za proizvodnju bili su neodvojivi. Značajnije odvajanje nastaje u kapitalizmu, gdje je radnik osobno slobodan, ali je lišen sredstava za proizvodnju koja su u svojini kapitalista. Dio rezultata rada (viška rada) prisvaja

59 kapitalist. Radna snaga radnika je roba koju kupuje kapitalist, tako da viškom novostvorene vrijednosti sam raspolaže. Iz toga razloga nastaju i klasne razlike.

Vlasništvo je direktno povezano s vlašdu. Vlast je podčinjavanje drugih ljudi, a vlasništvo podčinjavanje materijalnih dobara u okviru društvenih normi. Vlast je mod nad ljudima a vlasništvo mod nad stvarima. Vlast se u svom supstancijalnom izrazu javlja putem države i pravnog poretka. U modernim demokracijama težnja je da se djelokrug društvene vlasti proširi na što širi krug građana, da se vlast ne sastoji u podčinjavanju ljudi u njihovoj tjelesnoj i duševnoj cjelokupnosti, nego samo u podčinjavanju njihovih volja u zakonskom, unaprijed postavljenom i određenom poretku. Ovdje su najvede manipulacije.

U širem smislu vlast se očituje preko nadmodi jednog lica nad drugim, iako takva situacija nije institucionalizirana. Tako je i prestiž jednog lica u društvu, u širem smislu, vid vlasti.

Jedan je od osnovnih zahtjeva demokracije da se vlast pojedinca ograniči, usmjeri u društveno korisne svrhe i da se kontrolira od strane onih nad kojima se vlada.

Vlast ima tendenciju da se pretvara u vlasništvo, najčešde putem podčinjavanja rada drugih ljudi pomodu vlasništva nad uvjetima i sredstvima rada. Vlast i vlasništvo izraženo su isprepleteni kod kolektivnog vlasništva gdje vlast i podčinjenost čine sadržaj društvenih normi prisvajanja. Vlast teži da se manifestira kroz vlasništvo, kroz nagomilavanje što više i što skupljih dobara. S druge strane, i vlasništvo teži vlasti, ljudi teže da putem svog bogatstva steknu prestiž i političku vlast. Klasna struktura danog društva ovisi o raspodjeli vlasništva i vlasti među članovima tog društva.

Vlasništvo se može podijeliti na privatno i kolektivno. Marx i Engels kolektivno vlasništvo vezuju za tzv. organsko društvo, dok je privatno vlasništvo karakteristično za građansko društvo. Pojmovno organsko i građansko društvo Marx i Engels preuzimaju od Hegela. Hegel obitelj smatra osnovnim prirodnim društvenim organizmom čija je antiteza građansko društvo u kojem prevladava privatni, pojedinačni interes. Njihova sinteza treba biti, kao krajnja faza samoostvarenja duha, „supstancijalna“ država, savršena, u sebi usklađena, društvena organizacija, ostvarenja morala i slobode, i svih drugih supstancija duha.

Kolektivno vlasništvo vezano za organsko društvo Engels spominje u Antidiringu: „U staroindijskoj opdini i u zadruzi starih Slavena proizvodi se ne pretvaraju u robu. Članovi opdine neposredno su udruženi radi proizvodnje, rad se raspoređuje prema običaju i potrebi, a isto tako i proizvodi ako dospiju u potrošnju. Neposredna društvena proizvodnja kao i neposredna raspodjela isključuju svaku robnu razmjenu pa, dakle, i pretvaranje proizvoda u robu (bar u granicama opdine), a s tim i njihovo pretvaranje u vrijednost. U Kritici Gotskog programa Marx piše: „U društvu koje počiva na zadružnim načelima, koje se bazira na zajedničkoj svojini sredstava za proizvodnju, proizvođači ne razmjenjuju svoje proizvode; ni rad koji je utrošen na proizvode ne pojavljuje se ovdje kao vrijednost tih proizvoda, kao neko materijalno svojstvo koje oni posjeduju, jer sad ved, suprotno onom što imamo u kapitalističkom društvu, individualni radovi postoje ne okolišno, nego neposredno kao sastavni dijelovi cjelokupnog rada.“ Roba je ekonomska baza i osnovna determinanta građanskog društva za koje je vezano i privatno vlasništvo, privatni interes kojega karakterizira želja za rastom, dobiti i opda sebičnost, što se pravda napretkom društva.

Proizvedena roba namijenjena je trgovini. U svom radu Nacrt za kritiku političke ekonomije Engels, polemizirajudi s Adamom Smithom i drugim liberalnim ekonomistima tog vremena koji trgovinu kao posljedicu privatne svojine smatraju naprednom pojavom, tvrdi da je „trgovina nemoralno sredstvo za postizanje nemoralnog cilja“. Nadalje, Engels (slično J.J.Rousseau) piše o privatnoj svojini kao monopolu tvrdedi da „konkurencija počiva na interesu, a interes opet proizvodi monopol… proturječnost konkurencije ista je kao i proturječnost samog privatnog vlasništva…“ jer „u interesu je svakog pojedinca da sve posjeduje, ali je u interesu cjeline da svi jednako posjeduju“.

Po Marxu i Engelsu, privatno je vlasništvo motivirano sebičnošdu i gramzivošdu, vlasništvo je klasnog, otuđenog društva, a iza njega uvijek stoji država i pravna prinuda, bilo ona kolektivna ili privatna, i možemo je nazvati pravnim vlasništvom. Nasuprot njoj, druga vrsta vlasništva, organsko, besklasno, pravno neregulirano, nema vanjskih prinuda. To vlasništvo nije „nevlasničko“, jer vrši osnovnu funkciju vlasništva – prisvajanje, ali to se prisvajanje vrši spontanim, neprinudnim

60 društvenim normama, a ne po pravnim normama. Stoga je još uvijek vlasništvo (nema društva bez vlasništva), samo je nepravno vlasništvo (neregulirano pravnim normama).

Privatno je vlasništvo relativno kratkotrajna pojava u ljudskom društvu. Pojavilo se u kasnim fazama novije povijesti (počevši sa starim vijekom). Rana je povijest obilježena kolektivnim vlasništvom. Kolektivno vlasništvo može se podijeliti na neeksploatatorsko, koje je postojalo u starim društvima (organskim društvima), i eksploatatorsko, koje je bilo u starovjekovnim despotskim državama i u feudalizmu. U nekim dijelovima svijeta zadržalo se do danas, ali pod utjecajem današnjeg dominantnog privatnog vlasništva potpuno nestaje.

Neeksploatatorsko vlasništvo susrede se u društvima u kojima je pojedinac podčinjen zajednici tako da su sve njegove životne manifestacije izražene u zajednici i kroz zajednicu. Norme koje su postajale u tim zajednicama ili još postoje a koje reguliraju društvene odnose su norme običajnog prava. (Običajno pravo je osnova za kasnije donesene pravne norme.) Pravna norma je samo ona čiju sankciju određuje državna sila, znači, preteče pravne norme.

Treba napomenuti da je religija tada imala puno značajniju ulogu. Postojao je drugačiji odnos čovjeka prema Bogu. Religija je bila jedina duhovna nadgradnja, sva društvena pravila bila su religijska ili sankcionirana religijom. Može se redi da su vlasnički odnosi bili isprepleteni religijom.

Religija je bitnu ulogu imala i u ekonomici.

Odnose u antičkoj obitelji opisao je francuski pravni povjesničar , Fustel de Coulanges u svom djelu Antička država. Opisuje organizaciju grčkoga oikosa i rimske familie. Vjerovali su u duhove-bogove koji pripadaju kultu predaka. Središte njihova kulta bilo je kudno ognjište. Njima su se prinosile žrtve prilikom svakog objeda, dio najljepše hrane i pida stavljao se u ognjište, a kasnije kod Rimljana u posebnu kapelicu. Vjerovalo se da dim sagorjele hrane služi kao hrana duhovima-bogovima.

Fustel de Coulanges kaže: „Pravo je značenje riječi familia vlasništvo; ono označava njivu, kudu, novac, robove…“ Oikos i familia bile su zatvorene, društvene cjeline, ne samo kao autarkične proizvodno-potrošačke nego i religijske. Ovakav oblik zajednice svoje podrijetlo vuče iz indijske tradicije, pa je dijelom i iskrivljen, od prinošenja žrtve u hrani koja se stavljala u vatru da izgori do zakapanja svojih mrtvih u početku pod kudno ognjište, kasnije na međe posjeda. U Indiji je do danas zadržano kremiranje te prinošenje hrane Božanstvu čiji se ostaci kasnije konzumiraju kao posvedena hrana – prasadam. U vatru se stavljaju vode za određene liturgijske običaje kao žrtva pri značajnim događajima (kao što su vjenčanje, inicijacija, rođenje, smrt itd.). Ovi su običaji očito uzeti iz drevne indijske tradicije, ali su pojednostavljeni, iskrivljeni i, može se redi, vulgarizirani.

Sadržaj vlasništva, tj. korištenje predmeta vlasništva i raspolaganje njime, ponajprije je poseban društveni odnos i istovremeno religijski čin.

Eksploatatorsko kolektivno vlasništvo tipično je za feudalizam. Društvo je u feudalizmu podijeljeno na kmetstvo i plemstvo, aristokraciju, (kasnije se javljaju međuslojevi). Kmetovi su, za razliku od robova, slobodni, ali zemlju ne mogu napustiti. Po pravnim shvadanjima europskog feudalizma, kmetovi su u ugovornom odnosu s plemidem čiju zemlju obrađuju i koji im duguje zaštitu, iako su u praksi prepušteni sebi.

Postoji šire tumačenje feudalizma. Po tom shvadanju, nije bitno da li vedinu stanovništva, proizvođača, čine robovi, sasvim neslobodni ljudi ili kmetovi, poluslobodni ljudi, niti je važna organizacija vladajudeg sloja, plemstva, nego je bitna osnovna privredna struktura društva po kojoj: 1) jedina ili bar osnovna privredna djelatnost je zemljoradnja; 2) ovu djelatnost vrši vedina stanovništva lišena potpuno (robovi) ili djelomično (kmetovi) uvjeta i sredstava za proizvodnju s tim 3) što proizvode njihova rada u cjelini ili djelomično prisvaja jedan protežirani društveni sloj, nazvan plemstvo, aristokracija, činovništvo ili drugačije putem svoje društvene (danas bismo rekli političke, javne) vlasti; i, najzad, 4) sve se ovo odigrava u autarkičnim, zatvorenim proizvodnim jedinicama, pri čemu su te kolektivno vlasničke proizvodne jedinice, na primjer ranije navedene autarkične zemljoradničke obitelji, uključene u sustav eksploatacije od strane protežirane manjine. Upravo se zbog toga vlasnički sustav tog društva naziva eksploatatorska kolektivna svojina.

61 Ovo tumačenje zahvada sve despotske države po cijelome svijetu prije uvođenja feudalizma u Europi, kao i sam feudalizam, što je ved rečeno. Ova se praksa prenijela i u kasnije društveno uređenje, kapitalizam.

Religije koje su u punoj mjeri prisutne odobravaju i podržavaju feudalne odnose, propovijedajudi da vlast i bogatstvo, pa i vlast feudalaca, potječu od bogova ili Boga i da podanici po Božjoj volji duguju poslušnost svojim gospodarima. Kršdanstvo revolucionarno u svojim počecima postupno prihvada ideologiju europskog feudalizma i sama Crkva preuzima monarhističko-aristokratsku organizaciju, svedenstvo-kler odvaja se od naroda laika i postaje posebna aristokratska organizacija sa staležima poput svjetovne aristokracije. Crkva propovijeda poslušnost kmetova, njihovu patnju i siromaštvo pripisuje tzv. istočnom grijehu i obedava spas za ovozemaljske patnje u zagrobnom životu.

Crkva ima i materijalne razloge za ovakvo propovijedanje jer je i sama bila istovremeno vlasnik velikih feudalnih posjeda.

Treba istaknuti da su pojedine religije ili dijelovi nekih bile i vrhunac duhovnih dostignuda pa su imale pozitivnu civilizacijsku funkciju u određenim fazama društvenog razvoja, iako su neke kasnije postale kočnica društvenog i duhovnog razvoja.

Eksploatacija je urođena u samoj prirodi čovjeka, u njegovoj težnji da druge podčini sebi.

Eksploatatorsko privatno vlasništvo nosi u sebi klice privatnog vlasništva. Kad feudalci počnu razmjenjivati dobra kojima su raspolagali, ona postaju roba što je osnova privatnog vlasništva.

Nagomilana roba koja služi razmjeni postaje izvor privatnog vlasništva. Postupno se javljaju trgovci, zanatlije itd. Začeci privatnog vlasništva javljali su se i u robovlasničkom društvu. Tako su regulirani odnosi i u Hamurabijevom zakoniku. Privatno vlasništvo javlja se i kod slabljenja plemenskih, rodovskih veza, što je opisano u Starom zavjetu.

Kasnije u Ateni takav proces uzima maha u 6. st. p.n.e., a u Rimu za vrijeme i poslije punskih ratova u 3. i 2. st. p.n.e. Čisti oblik privatnog vlasništva, obrađen u rimskome pravu pojavljuje se kao apsolutno stvarno pravo: jus utendi, fruendi abutendi – ono je suvlasništvo društva gdje se proizvodi roba za tržište. Sam radnik-rob smatra se sredstvom proizvodnje. Rimsko pravo nije samo pravo nego i ekonomija koja tada nije posebno izučavana. Ovo su temelji kasnijega europskoga kontinentalnog prava koje također vodi računa o ekonomskoj funkciji stvari.

Rad roba smatra se plodom stvari (robom koja je i sama stvar kako su tumačili) i sasvim je logično da proizvod pripada vlasniku roba, da po pravilu plod pripada vlasniku glavne stvari. Po navedenim shvadanjima društva, eksploatacija je „prirodna“. Zbog kasnije nezainteresiranosti i okrutnosti robovlasnika, rimska robna proizvodnja počela je stagnirati, a vodili su se i stalni ratovi, carstvo se podijelilo na Istočno i Zapadno (interes svedenstva). U Europi kao novi oblik društvenog upravljanja nastaje feudalizam kao naprednije društveno uređenje u smislu razvijanja proizvodnih odnosa i rafiniranije eksploatacije.

U početku se pojavljuju mali robni proizvođači u gradovima koji rade sa svojim sredstvima za proizvodnju, vlastitim alatima prerađuju vlastite sirovine. Kasnije se, osobito u 16 st., stvaraju manufakture bazirane na radu najamnih radnika, bivših kmetova koji su pobjegli ili su otjerani sa zemlje ili od osiromašenih zanatlija. Počinje se stvarati novi oblik privatnog vlasništva – kapital.

Radnici su odvojeni od sredstava za proizvodnju koji pripadaju određenom licu, kapitalistu, za kojeg rade. Ti se radnici nazivaju najamni radnici jer iznajmljuju svoju radnu snagu. Osobno su slobodni, ali im je egzistencija prepuštena kapitalistu, vlasniku sredstava za proizvodnju.

Potreban kapital za osiguravanje rada manufaktura osiguravaju trgovci koji su se bavili unosnim i rizičnim poslovima, a često i zelenaštvom. Marx je to nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala.

Poslije faze „zelenaškoga kapitala“ dolazi industrijski kapitalizam (uvođenje strojeva koji mogu zamijeniti radnike). Krajem 19. stoljeda javlja se financijski kapitalizam koji karakterizira nagomilavanje i koncentracija kapitala u krupnim organizacijskim i financijskim jedinicama.

Iz navedenoga vidljivo je da su privatno vlasništvo i njegovi modaliteti nastali razbijanjem nositelja kolektivnog vlasništva, plemena, roda, opdine, šire obitelji, koji su bili zatvorene samodovoljne privredne jedinice, koje su apsorbirale individuu. Individua je morala biti oslobođena plemenskih,

62 rodovskih i obiteljskih veza. Nositelj-subjekt privatnog vlasništva je pojedinac, kao i nositelj tržišnih, privatnovlasničkih te društvenih odnosa.

U novom sustavu privatnog vlasništva proizvođač je pojedinac koji ne proizvodi za sebe, ved za druge, za tržište. Nastaje i društvena podjela rada, a kasnije de se pojaviti i tehnička podjela rada u momentu kad se sredstava za proizvodnju individualnog proizvođača pretvore u kapital, odnosno kad se odvoje rad i vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Vidljivo je da je potrebna razmjena proizvoda koja se naziva tržište iz razloga što nije odozgo nametnuta organizaciona veza koja bi omogudavala razmjenu roba. Ovdje se pojavljuje osnovni motiv privatnog vlasnika da ne zadovolji potrebe drugih ljudi kao što je bio slučaj u kolektivno vlasničkom sustavu (to mu je posredni cilj), ved da proda što više svojih proizvoda i ostvari što vedu zaradu.

Kao posljedica želje za zaradom pojavljuje se i konkurencija koja tjera proizvođače da što više, racionalnije i jeftinije proizvode, opet ne zbog koristi potrošača, ved da bi više zaradili te eliminirali konkurenciju.

Osnovni je regulator na tržištu ponuda i potražnja koje namedu stihijnost samog tržišta. Stvara se dojam da se roba na tržištu krede po vlastitim, objektivnim i o ljudima neovisnim zakonima, kao što je to slučaj u prirodi. To se naziva „fetišizam“, a Marx to naziva otuđenošdu društva i čovjeka.

Pored tržišta kao njegov sastavni dio javlja se i prometna vrijednost. Vrijednost se očituje i u smislu korisnosti, zadovoljavanju naših potreba, pa se naziva upotrebna vrijednost.

U kolektivnom vlasništvu nema prometne vrijednosti. Prometna vrijednost omoguduje razmjenu.

Razmjenjivači teže dobiti jednake vrijednosti, odnosno ekvivalente. Sve robe svode se na jedno zajedničko mjerilo koje ne pomaže pri razmjeni. Prosječna vrijednost izražava se cijenom koja nije uvijek u skladu s prometnom vrijednošdu jer ovisi o ponudi i potražnji iako postoji težnja da se one izjednače. Kako bi se cijena mogla na neki način izraziti, traži se jedna roba koja je pogodna i na nju se svode vrijednosti sve ostale robe. Najbolje je rješenje pronađeno u zlatu, koje je lako djeljivo, njegova mala količina predstavlja veliku vrijednost i lako je prenosivo. Kasnije de se pojaviti papirnati novac a zlato de ostati kao podloga ili osiguranje vrijednosti, što de se kasnije sve više ublažavati tako da ostaje takoredi goli papirnati novac.

Sustav privatnog vlasništva dovodi do stvaranja dviju osnovnih grana prava: privatnog i javnog prava. Ekonomska sfera odvaja se od političke. Ekonomski interes štiti privatno pravo, čije jezgro čini imovinsko pravo. Javno pravo štiti tobožnji javni interes, a u suštini štiti interese vladajude klase, interesnih skupina, a sve se predstavlja kao javni interes.

Iz privatnoga kapitalističkog vlasništva pojavljuje se državno kapitalističko ili kolektivno kapitalističko vlasništvo. Ulažu se državna financijska sredstava u razna poduzeda kako bi se ubrzao ekonomski razvoj zemlje i smanjila nezaposlenost. Prihodi od tih poduzeda slijevali su se u državni budžet. Takva su poduzeda u sektoru klasične privatne svojine samo što je vlasnik država.

Tendencije na tržištu vodile su zbog konkurencije i niza drugih igara do koncentracije kapitala.

Stvaraju se trustovi, koncerni i slična udruženja koja nisu omeđena političkim granicama. Iza tih udruživanja uvijek stoji modna financijska grupa, privatna, a često i državna.

Država stječe sredstva putem poreza, carina i drugih nameta te ih raspoređuje za javne potrebe i obveze koje je preuzela na sebe: školstvo, zdravstvo, sigurnost (policija, vojska) itd.

Samo privatno vlasništvo nema interes za financiranje javnih funkcija, koje su prihvadene kao nužno zlo da se cijeli sustav ne uruši, ali su zato omogudene i brojne manipulacije i protežiranje privatnih interesa koji su prikazani kao javni.

U klasičnom kapitalizmu u privređivanju glavno je geslo štednja. Štedi se i u proizvodnji i u potrošnji, štedi se na nadnicama radnika. U kolektivno kapitalističkoj fazi geslo je što vede izobilje i potrošnja, radnik se stimulira da bolje radi i više troši. Danas je ostao taj dvojaki model. SAD protežira potrošnju uz financiranje tiskanjem neograničenog broja novčanica očekujudi da de to netko u bududnost platiti ili ratovima anulirati. Tu je i europski model temeljen na kontroli i štednji koji protežira prvenstveno SR Njemačka, što su prihvatile i istočne zemlje koje su u ekspanziji kao što su Kina i Indija, a Japan to ima ved ugrađeno u svijest generacijama.

Gledajudi kroz povijest razvoj vlasničkih odnosa, u samome početku religija je imala bitnu funkciju.

Religija je pokrivala cjelokupnu idejnu nadgradnju pa i važedi normativni sustav po kojem je društvo

63 postojalo i živjelo. Te su norme vrlo efikasno funkcionirale preko sankcija koje su nagovještavali od strane duhova i bogova. Plemenske zajednice smatrale su da zemlja pripada duhovima predaka, tako da su svoje mrtve zakapali, kako je ved rečeno, pod kudna ognjišta, a kasnije pod međe posjeda koje su obrađivali. To je i davalo prvu vlasničku karakteristiku po kojoj su imali pravo posjeda i kupovanja tog zemljišta.

Kasnije se i u Starom zavjetu govori o vlasništvu (III Mojsijeva knjiga, 25, 23): „Zemlja da se ne prodaje za svagda, jer je moja (Boga-Jahve) zemlja, a vi ste došljaci i ukudani na njoj.“ Ovaj je stav primjenjivan i bio je osnova juvileja, propisa po kojem se zemlja svake pedesete godine (sedam puta sedam godina) vradala prvobitnom vlasniku. Taj institut predstavlja ostatak kolektivne svojine, ali istovremeno Stari zavjet daje sigurnost da se može zadržati mali zemljoradnički posjed kao osnova egzistencije osnovne zajednice, obitelji. Kasnije se u knjigama proroka također govori o svojini gdje se osuđuje veliko gomilanje materijalnih dobara i eksploatacija koja se počela javljati kod Židova. Same prvobitne vjerske zajednice iz kojih je formirano kršdanstvo, prije svega gnostička skupina Eseni, počivale su na uzajamnoj kolektivnoj solidarnosti, što je i ostavilo pozitivan dojam na okolinu tako da se kršdanstvo i počelo ubrzano širiti jer je propagiralo duhovni komunizam.

Gnostici su bili pod utjecajem Platonova učenja i neoplatonista koji su materiju smatrali nižom supstancom u odnosu na vječne i savršene ideje. Materija nasuprot duhu smatrala se izvorom zla a tijelo izvorom grijeha pa su stoga propovijedali asketizam, odricanje od tjelesnih zadovoljstava i materijalnih dobara. Iz takvog učenja javljaju se asketske komunističke grupe koje de prerasti u pokret anahoreta (pustinjaka-isposnika), a kasnije monaha koji su živjeli po samostanima u gdje su dobara bila zajednička.

Tijekom vremena kršdanstvo je postupno napuštalo komunističke i anarhističke poglede koji su negirali državu, svaki oblik nasilja među ljudima i prema ljudima, društvene autoritete, društvenu hijerarhiju, ropstvo, bogatstvo, a napuštaju i isticanje jednakosti svih ljudi Postupno su se uklopili u rimsku državu, svoje zahtjeve su prenijeli u zagrobni život. Ove su promjene nastale pisanjem Novog zavjeta dok se sve više odustajalo od izvornih kršdanskih učenja, tako da se govorilo o spasu duše, a u ovom životu o trpljenju koje de dati rezultate, ali ne u ovom životu.

Rimska država koja je sama bila u krizi prihvatila je modificiranu verziju kršdanstva kao službenu religiju koja je odgovarala interesima vladajudih struktura, a i tadašnjem vodstvu Crkve koje se sve više birokratiziralo i postajalo aparat koji de u sljededim stoljedima biti nezaobilazan faktor u donošenju ključnih odluka, najčešde protiv interesa šire zajednice.

Kršdanstvo se u nastaloj situaciji miri s vlasništvom i vlašdu kao nužnim datostima ovozemaljskog života, a nepravdu, nasilje, siromaštvo koje je proizlazilo iz vlasti ne odobravaju i smatraju ga posljedicama istočnoga grijeha.

Prisvaja se vlasništvo koje je bilo zajedničko i koje je pripadalo svima pojedinačno. Crkva tumači da se predmeti vlasništva ne smiju koristiti za zadovoljenje vlastite sebičnosti i pohlepe, nego u korist sviju. Vlasništvo treba postati izvor milosrđa. Kasnije de Tomo Akvinski pod Aristotelovim utjecajem revidirati dotadašnja kršdanska učenja koja su bila dijelom pod utjecajem Platonova učenja i vlasništvu dati novi značaj. Po njemu, čovjek je granično bide između ideje i materije, duha i tijela.

Zbog toga je, iako se treba prikloniti duhu da bi spasio svoju dušu unutar i posredstvom Crkve, upuden u ovozemaljskom životu na materijalna dobra. Vlasništvo (i vlast i država) spada u dio prirodnog prava koje je niže od božanskog prava, ali također potječe od Boga. Privatno je vlasništvo, po njemu, izvor egzistencije a ne posebnog privatnog interesa. Tolerira trgovinu, kao nužno zlo gdje se traži pravedna cijena. Ovo je učenje ostalo do današnjih dana u kršdanskoj Crkvi.

Treba redi da su se unutar kršdanstva stalno javljali pokreti koji su se vradali ili makar pokušali vratiti na prvobitna gnostička učenja. U starom vijeku to su bili tzv. karpokratijanci i pavlidani (prethodnici kasnijih bogumila) i drugi, u srednjem vijeku albigenzi, katari, begardi, itd., u novom vijeku husistički taboridani i radikalno orijentirani anabaptisti. U engleskoj puritanskoj revoluciji u 17. st. javlja se radikalno krilo diggeri (kopači) predvođeni Winstanleyem koji ona mjesta u Bibliji koja predviđaju zajedničko vlasništvo i društveni egalitarizam uzimaju za službeno učenje. Ideje diggera našle su primjenu u sektama u SAD-u.

64 Reformistički pokreti u novom vijeku, koji su istovremeno bili prve političke ideologije mlade buržoazije, težili su afirmirati privatno vlasništvo. Tako je po Lutheru (privatno) vlasništvo „milostiva Božja ustanova“ (ordinati), a naglašava i privredni karakter vlasništva, njegovo svojstvo kao rezultat rada i štednje. Takvo je shvadanje u skladu s novom privrednom funkcijom vlasništva. U srednjovjekovnom kršdanstvu rad je smatran posljedicom iskonskoga grijeha, muka nametnuta čovjeku zbog pada u grijeh, dok vlasništvo nije bilo rezultat rada, nego milost Božja, otuda i obveza dijeljenja milostinje siromašnima.

Kalvin daje novi smisao vlasništvu, odbacuje srednjevjekovni pojam milosti te zauzima stav da egzistencija građanstva ovisi o sistematskom i proračunatom rada. Vrada se na starozavjetnu zakonitost i racionalnost. Rad je istovremeno religijska obveza, a savjesno obavljanje poslova također je služenje Bogu. Vlasništvo je zaslužena nagrada u vidu rezultata rada. Bog je dao zemaljska dobra za našu dobrobit, putem tih dobara izražava se znak predodređenosti čovjeka za spasenje. Kalvin je protiv milostinje, ali ističe da zemaljska dobra trebaju služiti i za pomod bližnjemu.

Islamski stavovi o vlasništvu oslanjaju se na učenje iz Korana koji ima ideje slične onima iz Starog zavjeta. On nema negativan stav prema vlasništvu niti ograničenjima prema veličini bogatstva niti veličini zemljišnih posjeda. Zemlja pripada Bogu-Alahu kao vrhovnom vlasniku, a ljudi su samo njeni korisnici i uživatelji. Iz toga razloga trebaju pomagati siromašnima.

Najstarije religije koje se pojavljuju u Indiji imale su također uspone i padove, uglavnom vezane za materijalne probitke. U Indiji je egzistirao kastinski sustav koji se održao do danas. Brahmanizam sa svim svojim podskupinama kao religija i kao društveno-normativni sustav sankcionira kastinsku podjelu indijskog društva, a time i raspodjelu dobara te ekonomsku funkciju pojedinih kasta. No treba istaknuti da je najviša kasta, brahmane, najbolje prolazila jer su joj bili osigurani prihodi od strane nižih kasti, iako je religijski standard za brahmane kao intelektualno vodede u društvu trebao biti asketizam i siromaštvo.

Kao određen protest na nedosljednost brahmana koji su prigrlili materijalnu raskoš kao oblik življenja, ovdje treba dodati i konzumiranje mesa koje se u početku uzimalo samo nakon žrtvovanja životinja prilikom vjerskih obreda, a kasnije je to postala praksa koja se širila i među nižim slojevima.

Kao odgovor na tu izopačenost, pojavio se vjerski vođa Buda, po vedskim spisima deveta inkarnacija samoga Gospodina Krišne, kako bi uspostavio religijska načela koja su u dobroj mjeri bila narušena.

Početak budizma odigrao je pozitivnu ulogu jer je ovaj materijalni svijet smatrao iluzijom i patnjom.

Iluzija se odražava i u materijalnim dobrima, u želji za njihovim posjedovanjem, pa otuda i njihov negativan stav prema vlasništvu.

Kasnije se taj stav ublažavao tako da se odustalo i od vegetarijanstva koje se održalo samo u nekim budističkim redovima.

Za vjersku kulturu Indije treba dati šire objašnjenje koje de biti obrađeno u dijelu o obitelji kao osnovi svakog društva. Tradicionalna obitelj u Indiji počiva na varna-ašrama sustavu, odnosno duhovnoj (što je zanemareno) a ne kastinskoj podjeli, koja je u svakom slučaju protežirala brahmane kao intelektualni sloj koji je trebao biti moralna vertikala a ne sam za sebe slučaj, što se dešavalo kroz povijest u svim religijskim zajednicama, ako su uopde i opstale i nisu bile u krvi ugušene ili zbog samog asketizma marginalizirane. Problemi o kojima govorimo ostali su u Indiji do danas iako je ona izvor i nadahnude mnogim duhovnim misliteljima i pokretima, a ujedno i poligon najsurovije materijalne eksploatacije koja počiva na kastinskom sustavu uz dodatak neoliberalizma koji se uklopio u indijsko društvo.

Religije koje su se pojavile u Aziji kao taoizam, potom konfučijanizam u Kini i šintoizam u Japanu, imale su pozitivan stav o vlasništvu kao daru duhova, odnosno bogova.

Postoje koncepcije koje privatnu svojinu smatraju otuđenom. Postoje različite definicije, a navest demo jednu koja je odgovarajuda ovome radu. „Otuđenje je kad se čovjekovo vlastito djelo ili drugi čovjek javljaju kao nešto tuđe i čak mu se suprotstavlja kao sila nad njim.“ Ova definicija bliska je Marxovu učenju koji društveno-filozofski smisao otuđenosti tumači kao otuđenost, odstupanje, otpadanje od prvobitnog ili autentičnog, samovlasničkog stanja pojedinca, društva ili dijela društva.

Religije uglavnom imaju negativan stav prema vlasništvu kao i negativan stav prema ovome materijalnom svijetu. Budizam smatra da je ovaj materijalni, osjetilima ovladan svijet otuđen od

65 jednoga višeg postojanja, više „zbilje“ – od nirvane. Gnostici su također smatrali da je došlo do otuđenosti od jedne više zbilje koja je duhovna, od takozvane plerome, a pod njihovim utjecajem kršdanstvo smatra da je najviša autentična zbilja raj, gdje spašene duše žive vječno, a ovaj svijet i ljudi u njemu kroz iskonski grijeh otuđili su se od rajskoga stanja. Spasenje kroz vjeru i crkvu je povratak „razotuđenju“ – oslobođenju od otuđenosti (grijeha) i vradanju stanja autentičnog savršenstva.

Treba redi da je na ovo učenje imao utjecaj Platon. Plotin s učenjem da su duh i ljudski duh zarobljeni u tijelu teži da se vrati Jednome i da se sjedini s njime. Ovo učenje vuče korijene iz vedskog istočnog učenja.

Kasnije se ideja otuđenost javlja kod njemačkog idealista Hegela koji slobodu smatra procesom savladavanja prepreka u saznanju i samospoznaji (oslobađanju) duha. Materijalistički filozofi slobodu smatraju prilagođavanjem nužnosti, dok je idealisti, pa i Hegel, smatraju savladavanjem, prevladavanjem nužnosti. Objektivni duh ima tri faze: pravo, subjektivni moral i objektivni moral.

Pravo je najniža faza objektivnog duha. Ono također sadrži trijadu: apstraktno pravo koje obuhvada čovjeka kao subjekt prava, vlasništvo i nepravo koje obuhvada naknadu štete i krivično pravo.

Po Hegelu, vlasništvo je vanjska sfera slobode čovjeka. Taj je oblik slobode težnja čovjeka da što više podčini sebi vanjsku prirodu. Predmeti te prirode prisvajaju se i služe za podmirenje potreba. Za Hegela nije bitna ni količina ni ekonomska vrijednost robe, nego volja i sloboda lica koja se kroz njih „ovanjštuje“, „otuđuje“, i tu volju i slobodu proširuje da bi postigao višu fazu objektivnog duha – subjektivni moral.

U pravu volja i sloboda imaju svoje postojanje u stvarima. U subjektivnome moralu volja postoji u sebi samome, to je „unutrašnji svijet slobode“. Treda faza, sinteza prava i subjektivnog morala jest objektivni moral, ustvari socijalni moral, čiju najvišu fazu (poslije obitelji i tzv. građanskog društva) čini država, u kojoj i pravo i moral, kao i vlasništvo, služe zajednici. Iako vlasništvo u toj fazi ostaje privatno (što proturječi Hegelovim osnovnim zamislima o državi kao „organskom“ društvu, kao izrazu društvenog totaliteta), volja i sloboda tu dostižu svoj vrhunac, tu se u cjelini ostvaruje ideja dobroga.

Kod Hegela je otuđenost normalna faza u kretanju duha, svaki pojam (a to je kod Hegela cjelina ideje i bida), svaka cjelina (zasebnost) otuđuje se da bi se u višem pojmu, višoj cjelini razotuđila, pa se ponovno otuđila. Kretanje je sadržano u samome pojmu otuđenosti.

Rousseau u svom Društvenom ugovoru smatra prvobitno društveno stanje kada je još vladala jednakost i ravnopravnost, osobito u pogledu držanja materijalnih dobara, autentičnim stanjem čovjeka i društva, a kao otuđenost smatra nastanak nejednakosti, neravnopravnosti, posebno podvrgavanje jednih ljudi drugima, neimudnih imudnima, pojavu najamnog odnosa i zloupotrebu prava od strane bogatih i vladajudih. Smatra da se kroz vlasništvo, posjedovanje stvari izražava i materijalizira ljudska lakomost i želja za stjecanjem.

Proudhon i ostali anarhisti kao idejni sljedbenici Rousseaua još su više naglasili vlasništvo i zloupotrebu od strane države, dakle vlast, kao motiv, uzrok i vid otuđenosti društva i čovjeka u njemu, naglašavajudi prirođenu i autentičnu dobrotu i socijalnost čovjeka.

Kao i Hegel, Feuerbach kršdanstvo smatra najrazvijenijom religijom. Nadalje, kaže da se čovjek otuđenjem od religije, prenosedi ljubav u zagrobni život, treba vratiti u ovozemaljski život, u društvo, među ljude. Moses Hess umjesto Feuerbachovog „apstraktnog boga“ pronalazi „konkretnog boga“ otuđenosti ljudi – u novcu kao najvidljivijem izrazu podjele rada i privatnog vlasništva.

Marx Hegelov sistem „duha“ prevodi na materijalističku osnovu te poput Feuerbacha razvoj čovječanstva uzima kao vrhovni totalitet i cilj razvoja. Proces otuđenja ne odvija se kroz kretanje duha nego smatra da je privatno vlasništvo osnovni pokretač otuđenja i otuđenosti čovjeka. Kod Hegela, duh se krede kroz prirodu i društvo-povijest. Marx ne obrađuje dijalektiku prirode ved samo društva. Po njemu, društvo je totalitet a čovjek u njemu „generičko bide“. Njegova generičnost izražava se u njegovoj socijalnosti, u spontanoj povezanosti čovjeka kao individue i kao člana zajednice, kao i kroz njegovoj povezanosti s prirodom. Za prirodu Marx kaže da je čovjekovo anorgansko tijelo. Čovjek živi od prirode, što znači da je priroda njegovo tijelo s kojim mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Rad čovjeka najviše povezuje s prirodom. Rad smatra spontanim izražavanjem čovjeka kao generičkog bida a otuđenost predstavlja u klasnom društvu, kad se radnik odvaja od sredstava za proizvodnju i kada drugi prisvajaju rezultate njegova rada. Privatno je

66 vlasništvo najjasniji oblik otuđenja rada i čovjeka a odigrava se u robnoj privredi, gdje imamo najčišdi oblik privatnog vlasništva u kojem je utjelovljen otuđeni rad.

Po Marxu, otuđenost je antagonističko, negativno stanje, odstupanje od autentične društvene supstance. Društvo gubi svoj organski karakter, dezintegrira se, razbija se na samostalne individue koje se međusobno nadmedu i konkuriraju. Društvo se „atomizira“, potiskuje se generičnost čovjeka, a u prvi plan izbija njegova sebičnost. Radniku vlastiti proizvod postaj tuđ, što više proizvodi tim više pogoršava svoj položaj. Proizvod-roba krede se po vlastitoj zakonitosti (zakonima klasične političke ekonomije), što otuđenim ljudima robnog društva izgleda kao da se radi o vječnim, nužnim, od ljudi izvana nametnutim, prirodnim zakonima. Kretanje robe predstavlja privatnu sferu društva koja se umjetno odvaja od javne sfere koja poprima oblik države. Za razliku od Hegela koji državu smatra najsavršenijim i autentičnim oblikom društva, Marx smatra da je društvo zajednica generičnih ljudi koja se razlikuje od države. Država je oblik otuđenosti društva, uvjetovan robom, a istovremeno aparat kapitalista da proletarijat eksploatiraju i drže u zavisnosti.

Otuđenost je izražena i u duhovnoj nadgradnji: pravu (primjer je država), religiji (koja je također sredstvo buržoazije za obmanjivanje proletarijata, obedavajudi im iluzornu sredu u zagrobnom životu kao nagradu za patnje u ovozemaljskome), moralu, filozofiji, umjetnosti.

Marx rješenje vidi u komunizmu gdje bi privatno vlasništvo kao oblik otuđenja bilo ukinuto.

Komunizam je kao naturalizam-humanizam istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i suštine, između opredmedivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individue i roda.

Kasnije se pojavljuju antropološki marksisti Bloch, Fromm, Marcuze, Goldman, Sartre i drugi. Oni aktualiziraju Marxovu ideju otuđenosti. Glavni vid otuđenosti vide kroz „antropološki“, tj. kulturni i psihički plan te u nezdravim obiteljskim odnosima. Uzroke otuđenosti vide u industrijskom društvu koje postaje sve više represivno u odnosu na prošla društva. Državni aparat postaje glomazan kao i državne ustanove s tehnokracijom. Čovjeka guše i druge službene ustanove, kao što su škole, obrazovni sustav uopde, a po nekima i sama obitelj, brak, obvezne društvene konvencije, društvena hijerarhija i autoriteti, upravljački aparat privrede, koji sačinjava jedna uska društvena elita. Političke slobode Zapada samo su farsa, samo vid manipulacije – kao što su lažna kultura, lažna ideologija. Pojavljuje se obilje proizvoda koje stvara potrošačko društvo, a čovjek postaje ovisan o tim stvarima jer je bombardiran reklamama i drugim manipulativnim sredstvima, čime su ugušene prave ljudske vrijednosti. Ova se kritika odnosi i na socijalističke zemlje koje imaju glomazne državne aparate i birokraciju koja također pridonosi otuđenosti čovjeka.

Zanimljivo je Frommovo razmišljanje koje iznosi u svojoj knjizi Imati ili biti da postoje dvije osnovne orijentacije ljudskoga karaktera: sebičnost i altruizam. Iz toga proizlazi dva osnovna karakterna životna i društvena opredjeljenja, imanje i bivstvovanje. „Pod bivstvovanjem mislim na način postojanja u kojem se ništa nema niti se ima niti se i za čim čezne, ved je čovjek radostan, svoje sposobnosti koristi produktivno i sjedinjen je sa svijetom“. U bivstvovanju postoje dva oblika: 1) životnost i autentičan odnos prema svijetu i 2) oblik življenja suprotan prividu i odnosi se na pravu prirodu, na pravu stvarnost osobe ili stvari, nasuprot varljivim prividima. U modusu bivstvovanja javlja se ljubav, dijeljenje s drugima, davanje. Kod tog modusa posjedovanje je egzistencijalno, održavanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Nasuprot tome, kod modusa imanja javlja se „strast da se prisvoji i da se zadrži“. Taj se modus ne zadržava samo imanju stvari, on stvara potrebu za silom, težnju da se slomi otpor drugih osoba, ne samo da se zaštiti privatno vlasništvo, nego da se ona proširi i na živa bida, ženu, djecu, životinje; muž eksploatira ženu, žena djecu itd. Lica se pretvaraju u stvari, njihov međusobni odnos poprima osobine vlasništva. Individualizam znači „posjedovanje samoga sebe“. Ljudi se pretvaraju u robe. Potrošačko se društvo bazira na tome da se stvari ne zadržavaju nego da se odbacuju kako bi se nabavile još više i još skuplje.

Svi kritičari privatnog vlasništva u svom prijedlogu komunističko-anarhističkog društva navode da budude društvo mora biti bez vlasništva ili s ograničenim i potisnutim privatnim vlasništvom, bez državne vlasti i bez bilo koje vrste represije. Slažu se s Marxom da se budude društvo treba sastojati od manjih slobodnih i dobrovoljnih asocijacija. Sve to dovodi do ideje samoupravljanja. Tako Fromm

67 u svojim radovima predviđa ostvarenje „industrijske i političke participativne demokracije“. Zadržala bi se industrijska proizvodnja bez državne ili druge čvrste centralizacije. Uvela bi se maksimalna decentralizacija s „okvirnim planiranjem“. Veliki sustavi (korporacije) podijelili bi se na manje.

Birokratska uprava bila bi zamijenjena „humanističkom“. Potrebno je stvoriti „uvjete rada i opdu atmosferu u kojoj motivi nisu materijalna dobit ved psihičko zadovoljstvo…“ . „Proizvodnja nede biti motivirana profitom i ekspanzijom.“ Znanje treba upravljati proizvodnjom, a ne kapital. U industrijskoj demokraciji svatko mora biti obaviješten i aktivno sudjelovati u donošenju odluka, počevši od radnog procesa. Da bi se to ostvarilo, da bi radnici sami sebe zastupali, osnovat de se stotine tisuda grupa od po petstotinjak članova radi rješavanja političkih i drugih društvenih poslova društva (kultura, vanjska politika, zdravstvo, opda dobrobit itd.) Osnovat de se Vrhovni kulturni savjet od najistaknutijih znanstvenika i umjetnika, itd.

Za ispravno donošenje stava prema iznesenome treba se uzeti u obzir čovjekova moralna i duhovna priroda. U filozofiji i znanosti prevladava mišljenje da postoje dva osnovna stava: jedan govori o „generičnosti“, o dobrobiti, a drugi o sebičnosti i agresivnosti čovjeka. Slično tome, postoji stav o društvu koje dijele na organsko (harmonični karakter društva), a ono može biti od demokracije do diktature (Staljin, Hitler). Po tzv. organskim teorijama, čovjek je kao pojedinac integriran u društvo, on je „nesupstancijalan“ dio društva. Njegova volja i sloboda izražene su kroz društvo. Po drugome stavu, društvo je, manje-više, mehanička, „ugovorna“ zajednica pojedinaca, individua, „supstancijalni“, odlučujudi dio društva, volja i sloboda su dane individui. Kroz povijest je bilo izraženih primjera, ali i miješanih. Ljudska povijest obiluje ratovima, sukobima, nije uvijek bila klasna borba. U svakome društvu jedna grupa teži da se nametne drugoj i da je po mogudnosti eksploatira.

Po svojoj osnovnoj prirodi čovjek u sebi ima sebičnost i agresivnost, ali ima i socijalne nagone što omoguduje da se njegova sebičnost i agresivnost usmjere prema društveno korisnim ciljevima.

Velika šteta društvu nanesena je od strane religije. Religija je trebala biti moralna vertikala i oslonac pojedincu i društvu, no elegantno su zaobiđeni duhovni ciljevi. U samim vođama prevladala je gramzivost i pohlepa tako da su izdali ideju vodilju – služenje Gospodina s ljubavlju. Tko je opsjednut ljubavlju nikad ne razmišlja o materijalnome koje je rezervirano za niže duše koje su podložne demonskim utjecajima bez obzira na formalno zvanje ili formalnu obrazovanost.

Vlasništvo je vezano uz ego („ja i moje“) i predstavlja oblik neznanja, vezan je za fizičko tijelo sklono osjetilnom uživanju koje nema granice. Potraga za sredom u materijalnom svijetu uvijek vodi prividu i u konačnici praznini. Potvrda je nezajažljivost u gomilanju materijalnih dobara onima kojima se pruži prilika, bez obzira na pripadnost svjetovnoj ili vjerskoj grupi. Malobrojni su koji odolijevaju. Moralna načela nisu rezervirana samo za vjernike. Postoji puno ateista koji imaju vrlo visok moralni standard, solidarni su prema okolini, kao i puno deklariranih vjernika koji nemaju ni trunke humanosti, suosjedajnosti, isključivi su i misle samo na sebe. Povijest je puna primjera uglavnom zla na svim stranama, a najmanje širenja ljubavi i tolerancije iako je svima to cilj.

Različiti su razlozi za takvo ponašanje. Fizičko tijelo iz svoje prirode održanja zbog potrebe za sigurnošdu ima težnju za akumuliranjem materijalnih sredstava, a samim time i vlasništva kao oblika lažne sigurnosti. Duhovno tijelo, ili točnije osobna duša, stvarni mi, tih težnji nema; ono je po prirodi nevezano za bilo koji oblik materijalnog poimanja.

Materijalno ima uvijek potrebu za širenjem, gomilanjem, uvijek se osjeda ugroženo jer počiva na prigrabljenoj modi, što nije prirodno. Čovjek želi Božju mod, što je demonska priroda. Istinsko znanje i samoovladanost nema potrebe za širenjem, umnožavanjem, reprodukcijom, osjetilnim uživanje; ono traži viši smisao. Takve su osobe malobrojne, uglavnom osamljene, neshvadene. Duhovnost se teško probija u svijet neznanja i strasti. Osnovna je karakteristika duhovnosti nenasilje (ahimsa). Da bi svoje ideje proširila, potrebna je kritična masa. To se dogodilo u bližoj povijesti u stjecanju nezavisnosti Indije od kolonijalne britanske vlasti. Na čelu s Gandhijem, nenasiljem (što je duhovna tradicija Indije) uspjeli su osigurati nezavisnost. Duhovnom snagom uspjeli su zauzdati silu strasti i neznanja.

Nažalost, Indija je kasnije i sama krenula tim putem, prihvadajudi zapadne vrijednosti i oblik komunikacije koji se očituje kroz dominaciju i eksploataciju zanemarujudi svoju bogatu duhovnu tradiciju.

68 Kad počnu razmišljati o materijalnim sredstvima, vlasništvu i kad počnu gomilati ta sredstva, bez obzira na duhovni cilj, duhovni pokreti postaju religija koja je uvijek orijentirana ka zemaljskome.

Duhovnost ima mod koja nije usporediva ni s jednom materijalnom modi; to su različite energije.

Religija zna da ta mod postoji, ali zbog prljavih ciljeva koje pokušava proglasiti svetima ne može je stedi, uvijek je ograničava materijalna iluzija, ne može položiti taj test kušnje.

Duhovnost teži samospoznaji, prodiranju u sebe, samim time samodostatna je. Religija teži širenju, nametanju, dominaciji svoje ideje radi lažne materijalne modi, što je suprotnost samoj čovjekovoj božanskoj prirodi. Bog sam ne namede Svoju mod; vremenu (kali) je prepustio da regulira odnose u materijalnoj prirodi.

Danas je pristup poimanju vlasništva nešto izmijenjen. Veliki se značaj pridaje intelektualnom vlasništvu. Nepokretna imovina sa svom svojom tehnologijom manji je dio ukupnog vlasništva jedne kompanije, a vedi predstavlja intelektualno znanje. Tako se ukupna vrijednost informatičkih tvrtki, koje su najviše propulzivne i koje ostvaruju najvede i najbrže profite, uglavnom mjeri po snazi inženjerskoga kadra, njihovom inovativnom sposobnošdu. Menadžerska ekipa ima zadatak odraditi svoj dio, privudi i zadržati potreban kadar.

Može se redi da je eksploatacija dignuta na višu razinu. Dolazi do daljnje koncentracije modi i prestruktuiranja kapitala na nova područja što za posljedicu ima višak radne snage, manjak zaposlenih koji izdvajaju doprinose u državnu kasu čiji se budžet smanjuje. Ukupna kupovna mod stanovništva u opadanju je, ostvarena socijalna prava krešu se. Balon je napuhan do maksimuma.

Potrebna su hitna rješenja, samo ne kao pred Drugi svjetski rat kad je situacija bila slična. SAD i Velika Britanija bili su pred bankrotom. Njemačka je, na krilima fašizma koji je financiran iz krugova koji su krizu i izazvali, pokušavala zauzeti vodedi položaj krivim sredstvima i pogrešnom ideologijom za pogrešne ciljeve, upavši u namještenu zamku koju je opet nesretni narod platio, i Njemačke i svijeta, dok su režiseri i ovaj put profitirali. Danas je situacija slična samo su drugi igrači u igri: Kina, arapske zemlje i Izrael koji je opet u igri, čije gazde i danas miješaju karte, opet na štetu naroda koji su bili i ostali sitna moneta za trgovanje, bez obzira na stranu, pobjednika ili poraženoga.

Rat bi trebao biti pročišdenje, katarza. Nažalost, nije tako, jedni lete na krilima pobjede, drugi su utučeni porazom, a nitko ne uviđa materijalnu iluziju, cikličnost promjena, pobjede i poraza, što i jedno i drugo bez sagledavanja istine vodi u duhovnu bijedu i daljnju patnju tijela i degradaciju duše.

Gdje su tu religije? One posveduju topove, ispradaju duše u raj, dočekuju nove duše kroz rođenja koje iniciraju kroz obrede, naravno, uvijek za novac, uz opravdanje da i oni moraju od nečega živjeti.. Što je vedi promet, veda je i zarada. Čovjek je zbog osjetilnog uživanja postao rob. U materijalnoj prirodi nema iznimke – i kapitalist i radnik robovi su svojih osjetila, danas jedan eksploatira drugoga, sutra de proces biti obratan, nekad i u ovom životu, ali u drugome sigurno. Besmisleno je zgrtati dobra i na taj način davati si lažnu mod. Čovjek je zahvaljujudi neznanju sveden na nivo životinje. Ovaj problem postoji od davnina, tako da je opisan u Šrimad-Bhagavatamu (5.5.1) gdje je rečeno:

uvāca deho dehakāmān arhate tapo putrakā yena śuddhyed yasmād brahma-

ye tv anantam

Gospodin Rsabhadeva reče Svojim sinovima: „Dragi Moji dječaci, od svih živih bida koja su prihvatila materijalna tijela u ovom svijetu, ono kojem je dodijeljen ovaj ljudski oblik ne treba danju i nodu teško raditi samo za osjetilno uživanje, dostupno psima i svinjama koje jedu izmet. Čovjek treba vršiti strogosti i pokore da bi dostigao božanski nivo predanog služenja. Takvom djelatnošdu, srce postaje pročišdeno i kada dostigne taj novo, dostiže vječan i blažen život transcendentalan prema materijalnoj sredi.“ U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „U ovom stihu Gospodin Rišabhadeva govori Svojim sinovima o važnosti ljudskog života. Riječ deha-bhak odnosi se na svakoga tko prihvati materijalno tijelo, ali živo bide kojem je dodijeljen ljudski oblik mora djelovati različito od životinje. Životinje kao što su psi i svinje uživaju jedudi izmet. Cijelog dana izložena teškoj patnji, ljudska bida navečer pokušavaju uživati

69 u jelu, pidu, spolnim odnosima i spavanju. Ponekad se moraju braniti. Međutim, to nije ljudska civilizacija. Ljudski život znači dobrovoljno prihvadanje patnje zbog napretka u duhovnom životu.

Naravno, patnja postoji i kod životinja i biljaka koje pate zbog svojih ranijih grijeha. Međutim, ljudsko bide treba dobrovoljno prihvatiti patnje u obliku strogosti i pokora da bi dostiglo božanski život. Tada može uživati u vječnoj sredi. Napokon, svako živo bide pokušava uživati u sredi, ali sve dok je zarobljeno u materijalnome tijelu, mora ispaštati različite vrste bijeda. U ljudskome tijelu postoji viši razum. Da bismo dostigli vječnu sredu i vratili se Bogu, moramo djelovati prema uzvišenijem savjetu.

U ovom je stihu značajno da vlada i prirodni staratelj, otac, trebaju obrazovati podređene i uzdignuti ih do svjesnosti Krišne. Svako živo bide bez Krišne neprestano pati u krugu rađanja i umiranja. Da bi ih oslobodili ove stege i omogudili im da postanu blaženi i sretni, treba ih poučavati bhakti-yogi.

Budalasta civilizacija zanemaruje učiti ljude kako da se uzdignu na nivo bhakti-yoge. Osoba bez svjesnosti Krišne nije bolja od psa ili svinje. Upute Rsabhadeve su prijeko potrebne u sadašnjem trenutku. Ljudi se obrazuju i osposobljavaju da rade vrlo teško za osjetilno uživanje i ne postoji uzvišeni cilj u životu. Čovjek putuje da bi zaradio za život, napuštajudi dom rano ujutro, hvatajudi mjesni vlak i stišdudi se u kupeu. Da bi došao u mjesto u kojem radi, mora stajati sat ili dva. Potom mora ponovno idi autobusom da bi stigao u svoj ured. U uredu teško radi od devet do pet, onda mu treba dva ili tri sata da se vrati kudi. Kad jede, ima spolni odnos i ide spavati. Poslije sve te patnje, njegova je jedina sreda nešto spolnog uživanja. Yan maithunadi-grhamedhi-sukham hi tuccham.

Rsabhadeva jasno kaže da ljudski život nije namijenjen ovakvoj vrsti postojanja, koju uživaju čak psi i svinje. Uistinu, psi i svinje ne moraju teško raditi da bi imali spolni odnos. Ljudsko bide treba pokušati živjeti na drugačiji način i ne imitirati pse i svinje. Rješenje je dano u ovome stihu. Ljudski je život namijenjen za tapasyu, strogosti i pokore. Uz pomod tapasye možemo se osloboditi materijalnih okova. Kad je netko svjestan Krišne, predano služedi, osigurana mu je vječna sreda. Bhakti-yogom, predanim služenjem, naše postojanje biva pročišdeno. Živo bide traga za sredom život za životom, ali svoje probleme može riješiti jednostavno bhakti-yogom. Tada odmah postaje sposobno vratiti se kudi Bogu. U Bhagvad-giti (4.9) potvrđeno je: janma karma ca me divyam yo vetti tyaktvā punar janma naiti mām eti so 'rjuna Onaj tko poznaje transcendentalnu prirodu Moje pojave i Mojih djelatnosti po napuštanju tijela više se ne rađa u materijalnome svijetu, ved dostiže Moje vječno prebivalište, o, Arjuna.“

70

7. UPRAVLJANJE

Upravljane je organizacijska funkcija i proces kojim se ostvaruje određeni cilj. U upravljanju državom kao subjektom na prvome mjestu dominantna je politika kao vještina.

Upravljanje ponajprije ovisi o ciljevima onih koji upravljaju i onima kojima se upravlja. Cilj bi trebao biti isti, ali najčešde nije jer oni koji su delegirani da upravljaju imaju svoje ciljeve koji nisu isti s onima koji su ih birali.

Ciljevi trebaju počivati na potrebama društva za normalnom egzistencijom. Potrebe pojedinaca trebaju biti uravnotežene, bez velikih oscilacija, pojedinac treba težiti duhovnim ciljevima. Na tom se uzorku i pravi plan, a ne na megalomaniji pojedinaca koji uglavnom gledaju svoje interese koji su u pravilu na štetu društva, usmjereni osjetilnom uživanju ili gomilanju materijalnih sredstava koja im daju privid modi. Ti su interesi materijalistički, kratkoročni, sebični i u konačnici degradirajudi na ljestvici duhovne evolucije samog čovjeka.

Materijalističke interese objašnjava H. Blavatsky: „Što dublje tonemo u materiju, potrebniji su nam sve materijalniji vidovi ugode. Esencijalni i modni Bog u čovjeku nije materijalan i neovisan je ograničenjima vezanim uz materiju. Koje su stvarne potrebe života? Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi o tome što mi smatramo nužnim. Željeznice, brodovi itd. u današnje su vrijeme naša potreba, a ipak su milijuni živjeli dugo i sretno ništa ne znajudi o njima. Nekome se nezaobilaznom potrebom može činiti tucet palača, drugome auto, tredem lula itd. Međutim, sve te potrebe takvima je stvorio sam čovjek. One čine stanje koje čovjeku odgovara i mame ga da ostane u tom stanju, ne želedi ništa više. Čak mogu sprječavati njegov napredak, umjesto da ga potiču. Ako doista težimo duhovnom napretku, sve materijalno mora prestati biti neophodnom potrebom. To je žudnja i uzaludno rasipanje misli na povedavanje zadovoljstva nižeg življenja koje sprječava čovjekov ulazak u viši život (duhovni, op.aut.).“ Ove su riječi izgovorene prije 120 godina, a aktualne su i danas. Njihov sadržaj izvađen je iz Bhagavat-gite koju je izgovorio sam Gospodin prije pet tisuda godina dajudi nam upute za duhovno napredovanje, oslobađanje od materijalne uvjetovanosti i dostizanje Svevišnjega. Čovjek zaboravlja Gospodina, svoje božansku prirodu i djeluje samo s ono malo fizičke snage koju ima u tijelu i sposobnostima uma, ograničenog osjetilima i uvjetovanog svim individualnim sadržajima i utiscima koje je sakupio, kojih se grčevito drži, a koji su nametnuti kao javno mnijenje, propaganda, „znanstveni“ zakoni, tabui, religijska vjerovanja ili sofisticirani implantanti.

Materijalističke potrebe čovjeka treba transformirati i težiti duhovim ciljevima. Potrebe se tumače i kao željeni standard, a koji ovisi o nivou svijesti pojedinca i društva. Potrošačko društvo diktira modu, samim time i potrebe koje nisu stvarne, ved su nametnute propagandom. Odbacuju se sredstva koja mogu biti korisna. Iz bahatosti se baca i hrana ili koriste samo neki dijelovi koji su u modi dok istovremeno milijuni ljudi gladuju. Vrlo svjesni ljudi imaju najmanje potrebe u hrani, odijevanju i upotrebi tehničkih sredstava. Snobovi i manje obrazovno stanovništvo koje potrošačko društvo preferira ima i veliku ulogu u odlučivanju kroz glasanje gdje postaju čista glasačka mašina indoktrinirana putem medija koji su opet pod kontrolom kapitala.

Književnik M.Kovač u tekstu „Mediji na strani zla“ (Feral, 1996) kaže: „Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjega i vedega kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa drugo doli dio čopora na utjecajnim mjestima.“ Medijski se potiče i potrošnja; ako je ona veda, država se bolje alimentira kroz poreze,vedi su i prihodi od poreza nepotrebnih roba (često i štetnih po samo zdravlje) koje se kroz reklamu namedu.

Za ozbiljnije i dugoročno isplativije projekte koji bi bili na korist široj društvenoj zajednici potrebna je svijest i znanje u prvom redu onih koji predlažu strateške odluke a zaduženi su i za njihovo provođenje.

71 Ako se za cilj postavi ekspanzija, rast (u ekonomiji se izražava u postotcima) bez stvarnih potreba, logično je da je to na nečiju štetu, ili okoline ili prirode. Izrađuju se projekti koji su alibi, podloga ili opravdanje za uništavanje prirode iz koje se crpe sirovine ili zagađuje okoliš. Svijesti nema, uzmiče pred agresivnim profitom od kojeg društvena zajednica dugoročno ima najmanje koristi.

Društvo opteredeno ekonomskim rastom odlično ilustrira sljededi pasusu skinut s Interneta: „Trajno rastuda ekonomija nije samo luda, ved je u svojoj suštini vrlo zlostavljačka. Ovaj gospodarski sustav mora stalno povedavati proizvodnju da bi rastao, a što je, u biti, proizvodnja? To je pretvaranje živih u mrtve, živih šuma u letve, živih rijeka u bazene za generiranje hidroelektrana, živih riba u riblje štapide, te u konačnici sve ovo u novac. Bruto nacionalni proizvod je, dakle, mjera ove pretvorbe živih u mrtve.“ Danas je u svijetu dominantan društvenopolitički sistem kapitalizam. Propagandom se uvjerava društvo da je to i najnapredniji model upravljanja i vladanja. Propaganda je usmjerena na sebičnost (koja se potiče) čovjeka koji je smišljenom manipulacijom izvučen iz razbijene obitelji i svoje tradicionalne okoline. Tako osamljenome nametnut mu je virtualni svijet osjetilnog uživanja (svih oblika poroka jer tu su i najvedi profiti) što se kosi s duhovnom prirodom čovjeka.

Kapitalizam je u svakom slučaju napredniji sustav u odnosu na socijalizam, ako se gleda iz perspektive kapitala i sebičnih interesa koji se namedu kao dominantni. Kapitalizam je takoredi istisnuo socijalistički ustroj kao oblik vladanja koji je bio diktatura vedine nad manjinom nasuprot kapitalističke diktature manjine nad vedinom. Sam je model prikazan kao neefikasan jer se osujeduju privatne inicijative koje su „motor privrednog napretka“, ne govoredi u čiju korist, odnosno na čiju štetu. Ovdje se prešuduju socijalne prednosti socijalističkog modela koji je iz tog razloga bio podvrgavan sankcijama od strane Zapada da se ne bi proširio na kapitalističke zemlje u kojima su iz tog razloga i jačali sindikati i prava radnika. Slomom socijalizma drastično padaju prava pojedinaca i na Zapadu i u novoosnovanim tranzicijskim zemljama. Istraživanja pokazuju da su samo političke elite profitirale. Za račun svojih osobnih sebičnih interesa prepustile su svoje zemlje najgrubljim oblicima eksploatatorskoga kapitala multinacionalnih kompanija ili država koje su preuzele potpunu kontrolu nad njima kroz kredite ili „ulaganja“ za svoj račun i na štetu obespravljenih građana koji su imali bar nekakvu sigurnost u socijalizmu i pored postavljenih diktatora.

Socijalistički model trebalo je nadograđivati kroz osujedivanje diktatorskih ambicija vođa koji su i isplivali na površinu, u početku kao vođe revolucije koje su vodile nezadovoljne i obespravljene mase koje je iskorištavao isti taj kapitalizam (prije feudalizam). Nažalost, istraživanja pokazuju da je dovođenje diktatora u socijalističkim zemljama često bilo financirano iz zapadnih centara modi, jer su kreatori takve politike uvijek izvlačili korist.

Stvoren je model suprotstavljenih strana, gdje je kapitalizmu, koji se ved kao sistem razvio, dobro došao socijalizam sa svojom ekonomskom nerazvijenošdu i ograničenim pravima, prije svega vlasništva. Mediji i propaganda po nalogu vladajude elite govorili su bez kriterija sve najgore o suprotnoj strani čime su ulijevali strah u svoje stanovništvo. Stvoren je polaritet koji je izazivao nesigurnost i strah što je bio i osnovni motiv. Danas se to transformiralo u borbu protiv terorizma, opet strah koji proizvodi adrenalin što je hrana demonima.

Danas kapitalizam kao dominirajudi društvenopolitički sustav ne ide u smjeru razvoja demokratskih prava. Naprotiv, on ih pod izlikom izmišljenog terorizma suspendira i smanjuje ved dostignuti nivo sloboda i socijalnih prava. Zar ne bi bilo logično da razvojem proizvodnih snaga realni standard stanovništva raste, što nije slučaj? Srednji sloj u zapadnim zemljama sve lošije živi a vedih napetosti nema. Stanovništvo kao da je drogirano, kao ovce izlaze na izbore i biraju uvijek između dvije opcije koje se razlikuju samo po imenu.

Biraju se bezlične stranke s lažnim programima koje rade u interesu multinacionalnih kompanija koje su premrežile svijet, čiji se stvarni gospodari niti ne znaju. Pojedinac je samo statistički broj, predsjednici država samo su glumci (najčešde vrlo loši). Nitko ne postavlja pitanje imaju li sva rođena djeca iste šanse za napredovanje. Nisu djeca birala roditelje da budu kažnjavana. Može se postaviti pitanje je li masa (loše obrazovana i indoktrinirana) koja bira „svoje“ predstavnike kvalificirana za tako odgovoran čin biranja delegata koji odlučuju o njihovoj sadašnjosti i bududnosti njihove djece.

Nekada je samo muška populacija glasala, s pravom se govori da su tada ženska prava bila ugrožena.

72 Danas su ugrožena osnovna prava na normalan život svih populacija bez obzira na spol i dob zbog neznanja i neodgovornosti onih koji biraju te pokvarenosti onih koji su birani. I oni koji su u povlaštenom položaju ne shvadaju da su i sami izmanipulirani.

Statistike koje se provode u svijetu o nivou srede govore da društveni standard nije presudan faktor za sredu, ved solidarnost stanovništva koja nas ne otuđuje jedne od drugih, što je osnovni motiv kapitalističkog ustroja koji je u osnovi demonski. Ne može se druga riječ upotrijebiti za nešto što je protiv čovjeka i prirode. Religije (punih usta Boga) su samo vješte sluge demona koje obmanjuju narod udaljavajudi ga od Gospodina. Iskrena želja čovjeka za Gospodinom na najgrublji se način zloupotrebljava. Bilo koja crkva ili vjerska ustanova mora stajati uz čovjeka, ne uz kapital i profit koji je demonski izum, a izgleda, nažalost, i sama religija sa svojim institucijama.

Termin politički sustav koristi se u užem i širem smislu. U užem smislu politički je sustav skup formalno pravnih institucija koje čine državu. U širem smislu on uključuje i propisane i stvarne oblike političkog ponašanja, pravnu organizaciju države i njeno stvarno funkcioniranje. U najširem smislu, politički sustav može se promatrati kao skup procesa interakcije ili kao podsustav društvenog sustava koji je u interakciji s drugim nepolitičkim podsustavima kao što je ekonomski, na primjer. Prvu definiciju najčešde koriste pravnici, a druge dvije politolozi.

Politički sustav obuhvada sve segmente ljudskog života, sve institucije, organizacije i asocijacije koje se formiraju u samom društvu i koje vrše određeni utjecaj na donošenje i primjenu državnih odluka. Politički sustav javlja se kad je postalo jasno da država ne može biti jedina organizacija koja djeluje u svrhu kreiranja zakona i drugih oblika ponašanja.

U političkom sustavu bitno je područje odnosa društva prema procesu državnog odlučivanja unutar države.

Politički sustav javlja se na bazi praktične kritike predstavničkog sustava i njegove idealno zamišljene sheme. Prostor za razvoj političkog sustava stvoren je kad se uvidjelo da zakon, koji je zamišljen kao izraz opde volje, nije suglasan sa stvarnim interesima građanina kao pojedinca.

On kao nauka mora izraziti jedinstvo djelovanja svih aktera u stvaranju političkih odluka.

Pojam političkog sustava obuhvada sve agense političkog života, i sve institucije, organizacije i asocijacije koje se formiraju u samom društvu i koji vrše određeni utjecaj na donošenje i primjenu državnih odluka i vrše određene utjecaje na procese državnog odlučivanja, odnosno procese stvaranja i ostvarivanja prava.

Ovo je, nažalost, samo teorija, politički sustav koji je na usluzi svojih građana samo je imaginacija.

Zakoni kao instrumenti služe za zaštitu elita koje predstavljaju interese krupnoga kapitala ili tajnih centara modi koji se javno ne eksponiraju. Dokazi su na svakom koraku. Mediji u njihovoj službi plasiraju gomilu laži. U svakoj državi samo je državnim organima dozvoljeno da lažu bez posljedica.

Odstranjivanje pojedinih pijuna samo potvrđuje pravilo, sustav je, bez obzira i na neke pojedince koje izgube, stabilan. Revolucije su samo kazališne predstave s puno krvi, mijenjaju se samo glumci na političkoj sceni. Banke su ved zaštitile svoje interese. Ako novoosnovani sustav želi funkcionirati bez sankcija nametnutih od strane financijskih modnika, mora priznati i stare obaveze. Dužničko ropstvo nemogude je promijeniti bez promjene mentalnog sklopa pojedinca i društva. Potrebni su novi prioriteti zasnovani na duhovnim osnovama. Treba graditi društvo bez nasilja. Svaki oblik nasilja stvara karmičku spiralu iz koje se ne može izbaviti ni pojedinac ni društvo. Katarza i opraštanje sebi i drugima, prije svega protivnicima, vodi nas iskupljenju i miru u duši, što je najvažnije.

Za stabilan i pravedan politički sustav potrebne su pravedne političke odluke koje su za dobrobit šire društvene zajednice. Nositelji političkih odluka mijenjaju se, nastaju politički pokreti koji, kako je još 1908. godine rekao Karl Kaucki (zet Karla Marxa): „Uobičajeno shvadanje povijesti vidi u političkom pokretima samo borbu za određene političke ustanove – monarhiju, aristokraciju, demokraciju itd. – koje su opet rezultat određenih etičkih ideja i težnji. Ako ostanemo na tome, ako ne istražujemo osnovu tih ideja, težnji i ustanova, lako demo dodi do zaključka da se one tijekom vjekova mijenjaju samo po vanjštini, a da u suštini ostaju iste; da su to iste ideje, težnje i ustanove koje se uvijek ponavljaju, da čitava povijest predstavlja neprekidnu težnju ka slobodi i jednakosti, koja uvijek nailazi na neslobodu i nejednakost i koja se nikad ne može ostvariti, ali se također nikad ne može ni sasvim iskorijeniti.

73 Ako se dogodilo da su borci za slobodu i jednakost negdje i pobijedili, njihova se pobjeda pretvara u zasnivanje nove neslobode i nejednakosti. Ali se odmah ponovo javljaju i novi borci za slobodu i jednakost.

Tako se čitava povijest javlja kao kružni tok koji se redovito vrada u sebe samog, kao vječito ponavljanje istih borbi, pri čemu se mijenjaju samo kostimi, a čovječanstvo se ne miče s mjesta.“ Ove riječi izgovorene prije sto godina danas su također aktualne, kao da se ništa nije promijenilo.

Svaka država ima svoj politički sustav, koji podrazumijeva ukupnost svih institucija kojima se uobličava politička vlast, uređuju odnosi između vlasti i društva, kao i način vršenja te vlasti. Danas je u svijetu najvedim dijelom zastupljena parlamentarna demokracija gdje se na vlasti izmjenjuju uglavnom dvije vodede političke stranke. Sam izbor delegata različit je od zemlje do zemlje kao i brojčana zastupljenost. Stranke u parlamentu glasačke su mašine koje se povinuju volji stranačkog vodstva. Postavlja se pitanje čemu toliki broj delegata kad svi delegati glasaju po direktivi stranačkog vodstva. Tehnički gledano, dovoljan je minimalan broj delegata, a smanjilo bi se i troškovno opteredenje. Ovdje se ne gleda na racionalnost ved na privid demokracije jer se tumači da delegati predstavljaju svoje baze, regije. Svoje interese mogu ostvariti i na nižoj razini upravljanja gdje nisu tako izražene beneficije koje imaju delegati za mandata a i poslije kroz mirovine itd.

Jednom izabrani delegati u pravilu ne podliježu kontroli ili reizboru, odgovaraju uglavnom stranačkom vodstvu. Postoje rijetki slučajevi da se pojedinci raziđu sa stranačkim vodstvom, a razlozi su najčešde materijalni interesi. Sami delegati trebali bi predstavljati građane i zastupati njihove interese. Može se slobodno redi da delegati predstavljaju ekonomske i tajne političke interesne skupine koje su ih financijski podržale u izbornoj kampanji. Normalno je za očekivati da, kada dođu na vlast kroz razne namještene poslove, zakonske akte itd., vrate uslugu. To se ne može nazvati korupcijom, jer je to blaga riječ, to je čisti banditizam na štetu društvene zajednice koja se obmanjuje nacionalnim floskulama o ugroženosti i nekim drugim atributima koji služe za obmanjivanje masa.

U uređenijim državama postoje vanjske ekonomske institucije koje rade makro programe s ekonomskim simulacijama, ali opet za zaštitu makroekonomskih interesa kapitala, a manjim dijelom za građanstvo kojem se daje samo onoliko da se ne pobuni.

Nekada u davna vremena savjete su državnicima davali filozofi (intelektualni sloj) i svedenički stalež. Vedi dio intelektualnog sloja nema duhovnog, a često ni stručnog znanja ili nema poštenja, potkupljiv je, pa radi svojih sitnih interesa daju „stručne“ podloge korumpiranim političarima koji traže legitimitet za svoje štetne odluke. Oni koji znaju na margini su utjecaja kao i istinski duhovnici u vjerskim krugovima. Svedenici su se kroz povijest degradirali tako da su i demokratske revolucije u Europi inzistirale na sekularizaciji države, odvajanju svedenstva od vlasti. Postoji izreka: „Krv mučenika je sjeme crkve.“ Kada ta biljka izraste, nikad ne daje željeni plod, kao da se degenerira.

Razlog je neiskrenost i sebičnost, biljka traži njegu i ljubav kao i vjerski ciljevi. Duhovnost kao osnovni cilj nema nikakve veze s materijalnim kombinacijama. Bog traži služenje iz ljubavi, nagrada je u ovome svijetu čisto srce i mirnoda uma. Sile tame traže ropstvo, nagrada je materijalno bogatstvo, koje je opsjena. Služiti se dva gospodara ne može. Zavedeni materijalnom iluzijom radije odabiru vladanje u paklu nego služenje u raju. Vjera počiva na nadi. Politika i religije to vješto koriste pretvarajudi je u ljudsku sebičnost na kojoj počiva cijeli društveni sustav.

Kako država počiva na privrednim subjektima koji stvaraju novu vrijednost, mora se nešto redi i o osnovama upravljanja jer danas dolazi do ispreplitanja i nametanja modi jednih nad drugima. Ranijih desetljeda država je držala konce u svojim rukama, osobito u socijalističkim državama te diktaturama, a danas u doba globalizacije kompanije su premrežile i države i kontinente namedudi svoja pravila.

Kompanije su uređene kao dionička društva. Državne kompanije također su uređene kao dionička društva, a tu su i razne državne agencije kao fasade za nelegalne poslove. Opravdanje je za dionička društva u državnom vlasništvu efikasnije upravljanje. Stvarni je motiv ispreplitanje državnih i privatnih interesa na štetu, nije teško pogoditi, opdih društvenih interesa.

Uz upravljanje u uskoj vezi su rukovođenje i menadžment, koji se ne smiju pojmovno poistovjedivati jer imaju funkcionalne različitosti. Možemo ponoviti da je upravljanje organizacijska funkcija i proces. Funkciju upravljanja u poduzedu vrše vlasnici ili njihovi predstavnici. Upravljanje se realizira donošenjem upravljačkih odluka.

74 Rukovođenje označava aktivnost planiranja, organiziranja, vođenja i kontrole. Rukovođenjem se daju upute izvršiteljima za izvršavanje radnih zadataka. Rukovođenjem se ostvaruju predviđeni ciljevi – poslovni rezultati u određenom vremenskom razdoblju.

Menadžment se pojmovno određuje u trostrukom značenju. Menadžment označava proces maksimalnog iskorištenja i upotrebe raspoloživih resursa. Menadžmentom se naziva uprava i nadzorni odbor u poduzedu. Menadžmentom se nazivaju i svi menadžeri – direktori u poduzedu koji su odgovorni za izvršavanje određenih zadataka.

Organizaciju upravljanja određuju dioničari – vlasnici – članovi trgovačkog društva u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima. Upravljanje predstavlja proces mijenjanja postojedeg stanja u društvu u skladu s postavljenim ciljem ili planom. Upravljanje se realizira kroz proces donošenja upravljačkih odluka i njihovu provedbu. Upravljanje u dioničkim društvima pripada dioničarima dok upravljanje u društvima s ograničenom odgovornošdu pripada članovima društva.

Upravljanje možemo podijeliti na: - strateško (vlasničko) - taktičko (poslovno) - operativno (pripada menadžmentu).

Strateško upravljanje održava skup dugoročnih ciljeva koji de biti realizirani taktičkim i operativnim upravljanjem kroz poslovne politike poduzeda. Strateškim se upravljanjem određuju standardi rukovođenja kroz kontrolni sustav kritičnih točaka.

Uprava društva – menadžment – vodi poslovanje društva i raspolaže rukovodedom kontrolom.

Kontrola rukovođenja podrazumijeva postavljanje ciljeva i podciljeva društva i njihovo ostvarenje.

Uprava društva donosi rukovodede odluke o proizvodnji, prodaji, proizvodnom programu – asortimanu, tehnologiji te zapošljavanju radnika i vanjskih suradnika. Rukovodede odluke donose se na temelju određene metodologije procesa odlučivanja uz poštivanje postojedih postavljenih procedura, pravila, uputa i propisa.

Prema Zakonu o trgovačkim društvima (Republike Hrvatske) utvrđeni su sljededi organi trgovačkog društva: 1. Skupština društva 2. Uprava društva 3. Nadzorni odbor.

Skupština je organ upravljanja društvom. Skupština odlučuje o svim pitanjima koja spadaju u strategiju upravljanja društvom.

Uprava društva vodi cjelokupno poslovanje između dvije Skupštine na vlastitu odgovornost. Upravu društva imenuje nadzorni odbor u dioničkim društvima. U društvima s ograničenom odgovornošdu Uprava se određuje u društvenom ugovoru, odlukom članova društva na Skupštini ili odlukom članova društva donesenom u pisanom obliku.

Nadzorni odbor nadzire vođenje poslova društva u skladu s odlukama Skupštine, aktima društva i propisima. Nadzorni odbor ovlašten je pregledati poslovne knjige društva, godišnji obračun (bilancu) i dužan je o svom radu podnositi redovita i izvanredna izvješda Skupštini. Nadzorni odbor zaključuje s Upravom – direktorima ugovore o radu i pladi. Članovi Nadzornog odbora odgovorni su članovima društva za pričinjenu štetu za vrijeme trajanja svog mandata.

Efikasnost upravljanja u trgovačkim društvima postiže se kroz zajednički timski rad Nadzornog odbora i Uprave.

Ukoliko žele ostvariti u potpunosti ulogu efikasnog i kvalitetnog upravljanja i kontrole, nadzorni odbori trebaju donijeti transparentna pravila rada za uprave. Također trebaju postavljati profesionalne višečlane uprave trgovačkih društava.

Ovdje je ukratko prikazan udžbenički prikaz dioničkog društva. Na prvi pogled omogudava se transparentnost, no to je samo paravan za skrivanje pravih vlasnika i interesa koji se ostvaruju kroz menadžersku strukturu.

U svijetu raspored modi ovisi o velikim korporacijama koje za djelatnost imaju proizvodnju i trgovinu naftom i pratedom industrijom.

75 Najvede svjetske korporacije po podacima za 2005. godinu su Wal-Mart (promet 288 mld. am. dol.), BP (285 mld.), Exxon mobil (270 mld.am.d.), sel (269 mld.am.d.), GM (193 mld.am.d), DaimlerCrysler (176 mld.am.d.). Sve su ove korporacije vezane uz naftu i automobilizam, osim WalMarta koji ima i trgovinski lanac po svijetu pa je po njemu zbog nehumanih uvjeta i najnižih plada u odnosu na slične kompanije uveden naziv od strane sindikata: valmartizacija.

Iz navedenih podataka vidljivo je tko kreira svjetsku ekonomsku politiku. Ovim podacima treba dodati Rusiju i arapske zemlje koje najvedim dijelom svoj razvoj mogu zahvaliti nafti i plinu. Kina, Indija i zemlje Istoka svoj brzi razvoj zasnivaju na jeftinoj radnoj snazi, korištenju energenata vezanih za naftu i uništavanju prirodnih resursa, što de se u konačnici pokazati kontraproduktivno i za njih i za zemlje koje su premjestile svoju prljavu industriju. Treba dodati da je obračunska valuta do sada u svijetu bila američki dolar koji je pod kontrolom privatnih banaka koje su umrežene sa spomenutim korporacijama. Kad je irački predsjednik Sadam Husein uveo euro kao obračunsku valutu, izvršena je invazija od strane prije svega SAD-a i Velike Britanije i preuzimanje naftnih polja, opet od strane zapadnih korporacija. To je opomena ostalim arapskim zemljama kakvu monetarnu politiku mogu voditi, i kojoj se sili moraju pokoravati. Do kada?

Postavlja se pitanje: Kakva je alternativna energija moguda koja predviđa prestruktuiranje i znatne uštede, kako je mogude njeno uvođene u energetski sustav pokraj ovako raspoređene modi i eksploatacije pokvareno bogate manjine nad vedinom obespravljenog naroda u svijetu od navedenih igrača?

Korporacija je društvo kapitala koje do sredstava za osnivanje i poslovanje dolazi izdavanjem dionica. Novčani iznos potreban za osnivanje i rad korporacije zove se osnovna glavnica, koja se dijeli na određeni broj dionica. Dionice se nalaze u rukama dioničara, vlasnika korporacije. Korporacije se najčešde osnivaju kao dionička društva. U gigantskim korporacijama broj dioničara penje se na stotine tisuda pa, u nekim slučajevima, i više od milijuna. Korporacija je jedan od najsavršenijih načina prikupljanja kapitala, posebno u onim djelatnostima u kojima priroda procesa proizvodnje zahtijeva velik novac. Korporacije imaju složenu organizacijsku strukturu, s vedim brojem poduzeda (kderi) u svom sastavu.

Osnovni je kriterij upravljanja korporacijskim poduzedima u njihovu sastavu posredstvom vedinskog vlasništva nad dionicama tih poduzeda. Velike korporacije, s obzirom na složenost svoje strukture, pristupaju procesima divizionalizacije organizacijske strukture i decentralizacije rukovođenja, te formiranju relativno autonomnih jedinica po djelatnostima, profitnim centrima i strateškim poslovnim jedinicama, kako bi izbjegli njihovu veliku tromost i poticali prilagođavanje zahtjevima okoline u kojoj djeluju.

Korporacije imaju, posebno one najvede, na stotine pa i više lokalnih kompanija (poduzeda), širom svijeta. Sve se te lokalne kompanije objedinjavaju u manji ili vedi broj poslovnih područja, odnosno programa. Jedno poslovno područje odnosno program može objediniti vedi broj tvornica iz različitih zemalja koje po srodnosti spadaju u određeno poslovno područje.

Istraživanje koncentracije vlasništva ukazuje na nisku razinu odvojenosti vlasništva i kontrole u korporacijama. Visoka koncentracija vlasništva ili vedinski paketi dionica omogudavaju manipulaciju na štetu malih dioničara. Bankarstvo je direktno uključeno u poticanje ulaganja slobodnih sredstava u dionice, čak vrše i preporuke koje daju svojim klijentima. Normalno bez odgovornosti, rizik je uvijek na strani malih dioničara kojima se mažu oči simboličnim dividendama.

Svijet je premrežen korporacijama čiji je dohodak vedi od osrednjih država. Vojna industrija, bankarstvo, naftna industrija SAD-a je u privatnim rukama. To je vrh hobotnice koji diktira poslovna pravila u cijelome svijetu. Stvarni vlasnici, ili gospodari modi ne moraju biti u SAD-u, oni su raspoređeni velikim djelom i u Europi gdje se kriju i kamufliraju po raznim ložama koje su gospodari života i smrti, novih ratova ili organizatori mirnih rješenja; po potrebi i za svoju korist. Državnici, vlade i ostala bulumenta istureni su protagonisti kojima se pripisuje mod koja je u suštini lažna, oni su samo izvršne poluge koje lažu i manipuliraju za svoje gospodare. Kad izvrše svoj zadatak, odbacuju se bez milosti.

U službi svojih gospodara samo vlada smije legalno lagati narod. U skladu s tim, medijima nije dozvoljeno da objavljuju bilo kakve informacije koje bi ukazivale na tako nešto. Mediji mogu

76 objavljivati samo one informacije koje podržavaju službeno promovirane i od strane naroda prihvadene laži, a uza sve to i gomilu nerelevantnih informacija, koje po samoj svojoj suštini nemaju nikakvu važnost, nego samo služe za odvradanje pažnje naroda od bitnih stvari u životu. Tako se ujedno stvara i „službena kultura“ odnosno mentalni matriks, u kojem mi trebamo živjeti.

Mistik Gurđijev kaže da je društvena zajednica građena kao kristalna struktura, čvrsta je i sklona raspadu. Svojom krutošdu onemogudava kreativnost pojedinca koji je upravo svojom kreativnošdu može održati. To je izraženo kod svih društvenih organizacija bez obzira na usmjerenje, lijevih ili desnih, kod svih religioznih skupina. Društvo počiva na autoritetima, želi nametnuti svoje šablone, političke, socijalne, religijske. Sve organizacije traže obožavanje i kopiranje autoriteta, običaja, ponašanja. Kopiranjem se gubi sloboda kreativnosti, individualnost. Bez slobode kreativnosti zajednica se vremenom raspada.

Društvo kroz obrazovni sustav može dugoročno utjecati na duhovni progres i pojedinca i ekonomski prosperitet društva, no, nažalost, to nije slučaj. Navest demo samo primjer o učenju povijesti kao učiteljice života kako su rekli stari Latini, Historia est magistra vitae. U školama se ne uči povijest, nego samo posljednja verzija službene interpretacije prošlosti. Dakle, tu se samo radi o jednoj „povijesti-pod-navodnim-znacima“. Naravno, oni koji ne nauče ovu „povijest-pod-navodnimznacima“ onako kako treba (koja odgovara trenutnom rasporedu političke modi), ne mogu predi u idudi razred dezinformativnog sustava.

Zajednica se sastoji od pojedinaca, koji i sami po inerciji ne vole promjene koje donose uvijek nešto novo, počevši od pozicija, pravila, rasporeda modi. Promjene ponajprije moraju početi od pojedinca, njegove percepcije materijalne iluzije ograničene prolaznošdu koja se namede kao svrha življenja, na štetu duhovne stvarnosti koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Sama vanjska preobrazba nema kvalitativnih i dugoročnih rezultata bez unutrašnje preobrazbe, okretanja duhovnoj suštini.

Promjene u načinu obrazovanja vrše sami pojedinci željni duhovnog napredovanja, znači individualno, a ne sustavno organizirano. Duhovne škole na Istoku tijekom povijesti posvedivale su veliku pažnju individui u duhovnom obrazovanju. Rezultati su neosporni po kvaliteti, ali ne i kvantiteti. Danas se masovno obrazovanje prepušta konvencionalnom obrazovanju zapadnog tipa koje se uklapa u svjetske globalne trendove, gdje je cilj profit što udaljava čovjeka od duhovne suštine.

Na Zapadu se pojavljuju pod utjecajem istočnih učenja škole i vrtidi kao na primjer Waldorfska škola koja pristupa pojedincu kao individui otkrivajudi i naglašavajudi njegove sposobnosti. U neke škole uvodi se i petnaestominutna meditacija (TM ) između satova nastave što se pokazalo kao odličan stimulans za učenike kojima se na taj način bistri svijest i omogudava znatno šire perceptivne mogudnosti. Ovi su pokušaji vrijedni pažnje, ali oni nisu dovoljni da naglase duhovnu prirodu čovjeka i usmjere ga u tom smjeru.

Vremenom de se nova područja ljudske svijesti, što je spadalo u paranormalne pojave, usvajati i nadograđivati ako se uvidi mogudnost manipulacije u korist materijalnih ciljeva. Cilj duhovnog obrazovanja trebao bi biti približavanje Gospodinu. Kruti šablonizirani svjetovni i vjerski odgoj stvara kod učenika averziju prema učenju. Nauka počiva na hipotezama koje su postale dogma a vjerski odgoj kompletno na dogmama. Duhovnost je, nažalost, izbor pojedinca, zato i je tako malo svetaca i dobrih ljudi. Stanovništvo se sustavno kroz obrazovanje kontaminira i pravi ovisnike, klonove koji ne razmišljaju svojom glavom, za crkvu postaju stado (ovaca) a za državu i kompanije armija potrošača (ovisnika).

Ovaj je svijet postavljen na materijalnoj iluziji, sve se njoj posveduje, ljudi kao da su u snu, što govori i ruski metafizičar Gurđijev. Često je naglašavao da vedina ljudi cijeli svoj život provedu u snu, neki se u tom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige. Nadalje, kaže da svi mi volimo svoju iluziju.

Pa kako i ne bismo kad smo toliko muke i truda uložili da je stvorimo ovakvu kakva ona trenutno jest.

Uza sve to, mi smo ostvarili i vrhunac hipokrizije jer istovremeno se izjašnjavamo da želimo saznati istinu, ali tako da se ona mora uklopiti u naša preduvjerenja. A naša su preduvjerenja istovremeno dio ove iluzije. I tako nikako napolje iz ovoga začaranoga kruga. Nikako napolje iz mentalnog zatvora.

Iako je Gurđijev djelovao još prije Drugog svjetskog rata, njegove su riječi aktualne i danas: „Moderna kultura zahtijeva automatizaciju i ljudi nesumnjivo gube svoje stečene navike za

77 nezavisnost, automatiziraju se i pretvaraju u dijelove stroja.

Nemogude je redi gdje je kraj svega toga i gdje se nalazi izlaz — ili postoji li uopde kraj i izlaz iz toga. Jedna je stvar sigurna, a to je da čovjekovo ropstvo raste i povedava se. Čovjek postaje rob vlastitom voljom. Njemu ne trebaju više nikakvi lanci. On počinje voljeti to svoje ropstvo, pa čak se i ponosi time.

A to je i najstrašnija stvar koja se uopde čovjeku može dogoditi.“ Bez sumnje, potrebne su promjene pojedinca i društva, koje je teško ostvariti u rasporedu modi koja svijetom vlada. Daniel K. Inouye, američki senator, sedamdesetih godina prošlog stoljeda izjavio je: „Postoji jedna Vlada u sjenci s vlastitom avijacijom, vlastitom mornaricom i vlastitim financijskim izvorima. Ona je sposobna da slobodno ostvaruje vlastite interese, bez ikakve vanjske kontrole i ona se nalazi izvan svakog zakona.“ Nadalje, bivši američki predsjednik, Woodrow Wilson u kampanji nazvanoj The New Freedom (1913.) izjavljuje: „Neki od najvedih ljudi Amerike na poljima industrije i trgovine plaše se nečega. Oni su svjesni postojanja jedne tako dobro organizirane sile, tako suptilne, tako prepredene, tako isprepletene, tako cjelovite i tako modne, da samo šapatom smiju pričati o njoj.“ Ljudi su zaplašeni, oni hrabriji su korumpirani, kada dođu u priliku („izabrani“ su na odgovorne funkcije) da nešto korisno naprave za zajednicu, prepuštaju se niskim strastima i misle samo za sebe, ponekad je to i tragikomično. Nedavno sam saznao za podatak da je nekoliko članova Predsjedništva jedne od balkanskih državica samo za troškove toalet papira, prikazalo u troškovima za prošlu financijsku godinu u vrijednosti od pola milijuna dolara!? Mislim da je ovaj podatak dovoljan da čovjek dobije sliku koliko ti ljudi vrše nuždu! Ovaj je problem riješen tako što je osoba koja je objavila ove podatke odmah otpuštena s posla, tako da više ne uznemirava društvo ovakvim detaljima iz objektivne realnosti. Kraj ovakve upravljačke strukture postavlja se pitanje: Zar je onda čudo što narod živi u izmetu do grla?!

Zapadni „civilizirani“ svijet nije ništa bolji, samo je forma uglađenija. Za ilustraciju, brave su izmislili Nijemci, dok u nekim seoskim vrletima brdovitog Balkana i na slabije naseljenim jadranskim otocima ni danas nemaju brava (nema krađe). Pribor za jelo prvi su koristili Nemanidi (srpski vladari iz 13. st.), dok se u „kulturnoj“ Europi hrana uzimala za današnja shvadanja na poludivlji način (kidala se rukama). Danas taj isti Zapad, koji je do jučer ogrezao u krvi u međusobnim ratovima koje je danas premjestio malo dalje od svojih granica, diktira svijetu kulturu, pravednost, miroljubivost, dok ga istovremeno ekonomski bez imalo milosti eksploatira dok se zavađene države bore ili međusobno ili razne političke frakcije za vlast pomognute opet od tog istog „civiliziranog“ Zapada. Licemjerju nema kraja.

Kako je taj Zapad human može poslužiti sljededa ilustracija. Može li netko zamisliti farmu na kojoj je zbrinuto 50.000 krava koje nikada u svom životu nede vidjeti ni sunca ni mjeseca, a takve postoje u SAD-u, a priprema se prva takva u UK-u.

Svinjske farme danas za 105 dana proizvedu 100 kg svinjetine koja također nikada nije vidjela ni sunca ni mjeseca, a znanstvenici se trude da rok od 105 dana svedu na 102 ili 100 dana. Humanost i ubijanje jadnih životinja posebna je priča, još tužnija.

Na tržištu je ved gumena piletina koja također nikada nije vidjela ni sunca ni mjeseca.

U Japanu postoji tvornica na 17 katova koja proizvodi i dnevno isporučuje 25 tona zelene salate a nemaju ni grama zemlje. Na tih 17 katova provedeni su vodeni kanali u kojima ta salta raste a u vodu se dodaju sva potrebna hranjiva. Unaprjeđuje se tehnologija, tako razmišljaju da to bude pokretna traka te da tripliciraju kapacitete, na jednom dijelu prizemlja ubacuju sjeme, a na drugom im stigne traka sa salatom koju beru i pakiraju.

Posljedice se daju vidjeti kroz povedanje psihičkih bolesti, karcinoma i niza drugih bolesti, na čemu opet profitiraju farmaceutski karteli čiji je moto: “Pacijent izliječen – potrošač izgubljen.” Potrošačko društvo je začarani krug ovisnika, ispranih i kodiranih mozgova koji su postali zombiji u rukama demona.

Danas je Zapad instalirao mentalni matriks čovjek-potrošač, tako da ljudi kupuju svoj životni stil i da ih materijalne stvari definiraju kao osobe. Dokazano je da novac i materijalno bogatstvo ne donose nužno sredu u životu. Naprotiv, takav način života samo je izvor novih frustracija i nezadovoljstva jer

78 uvijek tražimo više i neprestano se uspoređujemo s drugima koji imaju više od nas, što na kraju dovodi do tjeskobe. Fokusiranje na ekonomski status zaklanja istinske životne vrijednosti i povedava nezadovoljstvo.

Filozof Erich Fromm je potrošača okarakterizirao kao dojenče koje plače za svojom bočicom jer smatra da čovjek nije ništa ako nema ništa. Naš cilj treba biti da budemo puno, a ne da imamo puno.

Ovdje se nesumnjivo sugerira duhovna punoda. To se može postidi samo kroz duhovnu preobrazbu, prvo pojedinca pa, kad se stvori kritična masa, i društva.

Kao što je rečeno na početku ovog poglavlja, upravljanje ne može imati samo svrhu ekonomskog rasta zbog profita, koji, kao što je vidljivo iz obrazloženja, vodi destrukciji čovjeka kao ličnosti, društva i prirode koja nam je Bogom posuđena, ne dana kako se kaže i krivo tumači i sama Biblija. Čovjek mora shvatiti da sve pripada Gospodinu, mi smo samo sluge, ne u doslovnom smislu riječi.

Služenje treba shvatiti kao interakciju onoga koji služi i služenoga. Vrhunska je inteligencija prihvati činjenicu da smo stvoreni Božjom voljom, da smo svi čestice samoga Gospodina, da u svakome od nas, u našem fizičkom tijelu počiva naša osobna duša, stvarni mi i Nad-duša koja predstavlja Gospodina. Svako živo bide, i biljke i životinje čak i minerali imaju dušu. Inteligencija je biti svjestan da je svako živo bide dio Gospodina. Naš odnos sa svakom jedinkom treba shvatiti kao odnos s Gospodinom, u svakom živom bidu prepoznati Božju prisutnost. Naš ponizan stav pridonijet de suzbijanju opde agresije okoline koja proizlazi iz neznanja. Čovjekova agresija proizlazi iz nerazumnih želja, koje su mu nesvjesnome najčešde nametnute. Služiti znači truditi se više davati od sebe nego primati. Ako svijet počnemo doživljavati kroz dobrotu i pružanje pažnje i ljubavi svakom živom bidu, to de biti najbolji oblik služenja i najdraži Gospodinu.

79

8.VJERSKE ZAJEDNICE

„Tko nam je donio ove neshvatljive vijesti iz kraljevstva Duha, svijeta Beskonačnog? Ne vladari ili filozofi, ved siromašni, neškolovani, prezreni. I s kakvom nas veličanstvenom sigurnošdu oni vode iz pustinje intelekta prema raju Duha!“ ( Prof. Kšiti Mahana Sena)

Vjerske zajednice svoj legitimitet crpe iz religije, a religija se poziva na vjeru i duhovnost.

Autentična duhovnost počinje jedino u ličnosti procesom njene individualizacije, kako bi apstraktni Duh dobio svoje konkretno oličenje, ili krade, spoznaju Gospodina. Do spoznaje se dolazi predajom (bhakti marga) i samospoznajom (jnana marga).

Za razliku od duhovnosti, religije daju odraz slike u ogledalu, što nije stvarnost ved samo dio istine, traže potpuno pokoravanje službi, u konačnici ne Bogu nego demonima.

Religije imaju funkciju edukacije i prinude. Edukacija uči što je ispravno činiti i način (obred, liturgija) kako se to čini. Prinuda je kontrola ljudi putem nametanja mentalnog obrasca, kontrole uma. I edukacija i prinuda potrebne su zbog samog razvoja i ubrzavanja duhovnog napretka čovjeka.

Pitanje je samo koje religije imaju duhovni legitimitet, iako svaka za sebe tvrdi da je ona prava i jedina. Sloboda bi podrazumijevala da to čovjek sam prepozna kad mu se uz sve relevantne informacije predoči izbor. To bi se trebalo odvijati kroz školski sustav koji je pod prinudom (obaveznog obrazovanja). Prinuda ima smisla ako su sredstvo i cilj istinski, duhovni. Prinuda se najčešde koristi kod neiskrenih namjera, manipulacije s namjerom discipliniranja ljudi kako bi postali bolji materijal za obradu, u pravom smislu riječi stado (ovaca), koje vode „duhovni“ pastiri ili svedenstvo.

Najčešde se religijsko iskustvo pretvara u (nacionalnu) tradiciju, što je najniži oblik manipulacije, ali vrlo čest. Religija na taj način postaje folklor ponekada i s pogubnim posljedicama zbog izazivanja isključivosti, netrpeljivosti koji vode sukobima s ostalim skupinama koje drugačije misle. Duhovnost je ovdje u potpunosti zanemarena.

Svaka se vjera zasniva na egu, što je subjektivna kategorija sklona manipulaciji samog čovjeka, određene grupe ili širih masa. Vjera traži poslušnost, nametnut okvir koji je u konačnici uvijek dogma.

Duhovnost je proces, evolucija, približavanje čovjeka Bogu kao kompleksnom osobnom bidu ili želja za stapanjem s Božjom energijom, što je opet prelazni oblik prihvadanja Vrhunskog Intelekta kao osobe, a negiranje osobnog bida, što nema logike jer sve religije govore da je duša (osobna) neuništiva. Istinska je duhovnost istinsko znanje. Kod vjere uvijek postoji sumnja. Duhovni proces je proces stjecanja znanja.

Duhovna se evolucija krede ka čovjekovoj samospoznaji, oslobađanju od kalupa tradicijskog uvjetovanja.

Vjerske zajednice preko svojih odabranika (svedenstva) prisvojile su ulogu edukacije i usmjeravanja čovjeka kao jedinke i skupine. Proučavanjem povijesti vidljivo je da su velike religije nastale na duhovnim iskustvima pojedinaca kojima su se kasnije pridružili učenici. Kasnija razdoblja karakteriziraju podjele, borba za vlast i odustajanje od prvobitnih načela koja su se temeljila na odricanju, skromnosti, solidarnosti itd. Kad se stvorio vedi broj poklonika koji su zbog raznih životnih nedada pokušali pronadi utjehu, došlo je i do jačanja materijalne modi, razvoja svedeničke strukture pa i interesa vladajudih elita da to iskoriste. Dolazi do sprege svedenstva i vladajude elite, tako da duhovni ciljevi prelaze u religijsku manipulaciju nad zajednicom i čovjekom kao jedinkom. Čovjek se sastoji od materijalnog (fizičkog tijela) i osobne duše koja uvijek ima težnju vratiti se kudi, Bogu. Ta se iskonska težnja zloupotrebljava i manipulira se njome dajudi joj razne forme, obrede i slično da bi se stvorila razlika od drugih i samim time lakše manipuliralo.

80 Vjerskih zajednica ima jako puno. Nije nam cilj sve obraditi, nego artikulirati probleme koje imaju i istaknuti ono što je dobro, što mogu i drugi koristiti u svom razvoju, ako im je uopde i stalo do njega, jer odnosi su najčešde zacementirani.

Postoje vodede svjetske religije koje su duboko ukorijenjene u društvo i državu osobito na Zapadu gdje su im osigurani i prihodi kroz zakonske akte. Manje religijske skupine prepuštene su samofinanciranju i snalaženju da sredstva prikupe putem članarina ili donacija od svojih članova.

Kontrola tih sredstava je takoredi tabu tema, sve je uglavnom prepušteno liderima ili malom broju oko njih. Državne institucije ne miješaju se u rad vjerskih zajednica i njihovo trošenje sredstava, jer bi se to smatralo miješanjem države u autonomiju vjere, što se vješto koristi za manipulaciju.

Moderne države u euroatlanskom svijetu su sekularne, što znači da postoji potpuna odvojenost religije od socijalnih i političkih aktivnosti države. Znači, postoji distanca između Božjih i ljudskih zakona. Ovo je bitno istaknuti jer se religija često koristi u političke svrhe.

Unutar religijske zajednice vlada hijerokracija, vladavina svedenstva. Ponekad se hode involvirati u političku i državnu vlast, tada se to definira kao hijerokracija u svjetovnoj vlasti.

Može biti i tajno involvirana kao sudionik partner vlasti u civilnoj instituciji demokratske vlasti; tad se to zove kripto-hijerokracija. Tu su preko neformalnih utjecaja, parapravni su i parapolitički. U njihovom instaliranju sudjeluje izvršna vlast, javna uprava i opda državna administracija; oni koji su zaduženi za razdvajanje države i crkve direktno krše ustavne norme.

Napušta se načelo jednakosti pred zakonima, pa hijerokracija zauzima povlašten status te postaje superiorna, izuzeta, ekskluzivna u odnosu na druge objekte građanskog zakonodavstva.

Ovakvih je primjera puno u tranzicijskim državama, koje prelaze iz jednog društvenog sustava u drugi (iz socijalizma u kapitalizam) gdje su najočitija koketiranja s crkvenim vrhom koji se mahom zalagao za kapitalističko uređenje iako im je najdraže sâmo vrijeme promjene jer tad je njihov utjecaj najvidljiviji. Kasnije, sređivanjem stanja nakon promjene političari žele punu samostalnost i ne žele dijeliti ni mod ni vlast.

Sve religiozne skupine vole se predstavljati kao duhovni vodiči, što je vrlo diskutabilno s obzirom na način i rezultate djelovanja. Na svjetlo dana izlazi sve više afera koje u korijenu potresaju vodede religijske skupine. Gdje afera nema, informacije su zatvorene tako da se naizgled misli da je sve u redu. To su uglavnom vrlo zatvorene skupine s rigoroznim kaznama za pružanje informacija.

Ovako crne riječi ne mogu se shvatiti u globalu, jer ima stvarno dobrih duhovnih zajednica koje su na dobrobit svojim članovima, ali su, nažalost, više iznimka nego pravilo.

U manjim vjerskim zajednicama presudnu ulogu imaju lideri. Od njihove sposobnosti, usmjerenosti istinskim duhovnim vrijednostima, a ne osobnim interesima, ovise i te zajednice. Čest je slučaj da se počne s puno entuzijazma kad su i vidljivi rezultati, da bi se s vremenom to razvodnilo. Počnu se gledati osobni interesi i tad zajednica gubi društveni smisao i postaje ekspozitura pojedinca koji je neprikosnoven. Kad se nametnu ili izaberu, lideri se najčešde okružuju laskavcima, ulizicama, cinkarošima i ostalim sa lošim atributima. Oni laskaju egu lidera, zavaravaju ga i dovode u zabludu misledi da mu olakšavaju rad. Sve je to na štetu poštenih i iskrenih duhovnih tragatelja koji se povlače, mijenjaju zajednicu ili odlaze u osamu.

Opravdano se postavlja pitanje: Gdje je tu Bog na kojeg se pozivaju? Interesantno je da u početku i bogobojazni nakon nekog vremena kao da utrnu i Bog im postaje samo mantra kojom mašu dok je suština duboko materijalistička. Lijepe su priče za novopridošle kojima se obedavaju sve mogude duhovne blagodati, iako ni oni sami u duhovnim spoznajama nisu dalje odmakli od liturgijskog procesa za koji misle da im daje vjerodostojnost što im je i zaštita kako oni misle za ispravan rad.

Istinsko povezivanje s duhovnim vrijednostima ostalo je malobrojnim entuzijastima koji se istinski predaju Gospodinu, bez kalkulacija.

Sustav odlučivanja u vjerskim zajednicama je centralistički, hijerarhijski uvjetno ako hijerarhija postoji. Kod velikih religija karte su podijeljene i zna se tko donosi odluke, sistem napredovanja i niz drugih stvari koje su vezane za vrh same organizacije. Baza je prepuštena nižem svedenstvu čije se devijacije skrivaju da se ne bi proširio loš glas ili posumnjalo u ispravnost poruka koje šire, a samim time slabio bi i utjecaj na vjernike.

81 Postoje razni odbori koji u lokalnima zajednicama od strane vjernika „odlučuju“ u suradnji sa svedenikom o pitanjima vezanim za tu zajednicu koja se uglavnom odnose na to kako proširiti svoj utjecaj ili obraniti svoje interese te kako osigurati dodatna sredstva. I ta su pitanja po sugestiji svedenika. Sami članovi odbora također su birani po preporuci koja odgovara svedeniku. Znači, hermetički zatvoren sustav.

U manjim vjerskim zajednicama problemi su još složeniji, transparentnost odlučivanja je tabu tema. Nisu definirani ekonomski odnosi, unaprijed se računa na moralnost u očima onih nižih od sebe, lideri su zaštideni položajem, uvreda je i, kako kažu, grijeh posumnjati u više po rangu od sebe, što se debelo zloupotrebljava za osobnu korist pojedinaca na višim funkcijama.

Odlučivanje u takvim zajednicama prepušteno je uglavnom liderima i sa simboličnim pravom glasa članova koji imaju obavezu sudjelovati u financiranja te skupine. Lideri se najčešde biraju kao duhovno napredni, što u prijevodu znači ambiciozni menadžeri s osobnim ambicijama koji često nisu uspjeli na nekim drugim područjima pa su našli profitabilno uhljebljenje u vjerskim zajednicama gdje se predstavljaju kao veliki vjernici, pa čak i dogmatici u tumačenju vjerskog učenja. Ako im misija iz nekog razloga završi, mijenjaju i zajednicu i područje djelovanja, vrlo brzo zaboravljaju ono što su radili i propovijedali.

Velike vjerske zajednice počele su s rotacijom mjesta i dužnosti svojih svedenika jer su uvidjele opasnost zacementiranosti odnosa, što im je dalo dinamičnost i u stanovitom smislu osvježenje, pa i vedu kontrolu stanja kako u ekonomskom smislu taku i u samom širenju svog nauka.

Manje zajednice nemaju redovitu praksu rotacije, izbora ili reizbora svojih lidera tako da to dovodi do osipanja članova koji lutaju od jedne vjerske skupine do druge u potrazi za sredom ili duhovnošdu jer se osjedaju izigranima, obedava im se puno duhovnog u zamjenu za njihovu materijalnu participaciju, što se na kraju na nju samo i svodi.

Posebna je priča transparentnost prihoda i rashoda sredstava o kojima odlučuje sam lider s mogudnošdu da su upoznati samo njemu lojalni članovi. Što je veda organizacija, vede su i manipulacije.

Vjerske zajednice trebale bi svojim primjerom skromnosti i asketizmom davati primjer što im je glavni cilj, a to je duhovnost, nikako materijalna raskalašenost i hedonizam u bilo kojem obliku te gomilanje materijalnih dobara ili rentijerstvo.

Redovnici u hramovima trebali bi biti primjeri čistode, misionari širenja ljubavi, zadovoljstva i duhovne srede. U praksi to nije baš tako, s godinama ego protiv kojega se deklarativno bore kod njih raste, počinju razmišljati o materijalnoj sigurnosti, sve više djeluju individualno a manje kolektivno, brane svoje stavove koji njima odgovaraju citatima iz vjerskih spisa koji su po prirodi arhaični i neprimjenjivi jer se društveni odnosi razvijaju. Malobrojni su koji su ovladali sobom, i ako jesu, povlače se ili su u sukobu s matičnom institucijom kojoj su pripadali ili još uvijek pripadaju.

Vjerske zajednice rade na učenju svojih članova iz svoji svetih spisa zanemarujudi ili čak grubo negirajudi ostale spise ili čak starije od svojih iz kojih i sami vuku korijene nastanka. „Napredni“ se trude naučiti proklamirano napamet, neki pokušavaju na tim arhaičnim običajima i živjeti, no ubrzo dolazi otrežnjenje jer svijet se razvija, mijenja; stara pravila treba prilagoditi novom vremenu. Tu treba razboritost, a ne dogmatizam i zaostalost. Isti ti koji su učili članove kako „ispravno“ živjeti, neki su čak i suptilnim metodama prisiljavali druge, nakon nekog vremena i sami odustaju i kao da ništa nije bilo, promijene okolinu, zajednicu i započinju novu životnu priču bez imalo grižnje savjesti.

Oni „najvjerniji“ koji su naučili i svete spise napamet, reproduciraju svoje „znanje“ ili, kako je rekao Šrila Praphupada, postaju profesionalni recitatori, a da ne poznaju suštinu i smisao onoga što propovijedaju. Udaljili su se od proklamiranog cilja, ili, kako bi se reklo, od šume ne vide drvo. Postaju teret i sebi i zajednici, zbog svoje dosade, nerazumijevanja stvarnog stanja, nerazumijevanja da smo svi mi u stalnoj kretnji i potrazi za istinskim znanjem koje se može dati svojim primjerom življenja a ne naučenim citatima, koji učestalim ponavljanjima i inzistiranju na tvrdoj primjeni vode čistom dogmatizmu, što daje nevjerodostojnost toj skupini koja misli da najbolje radi. Ovdje u svakom slučaju treba redi da se od nekih principa ne može odustati, ali ne mogu pravila vrijediti za niže rangirane dok za više rangirane vrijede druga pravila. Očito se radi o manipulaciji.

82 Opravdano se postavlja pitanje: Koje su to vjerske zajednice? Odgovor je jednostavan: U svim vjerskim zajednicama i, kako vole redi one vede za manje, u sektama. Malobrojni izuzetci potvrđuju pravilo. Novoosnovane vjerske zajednice čije učenje počiva na najstarijim svetim spisima, autentičnim tumačenjima uz lucidno vodstvo daju najbolje rezultate, ali, nažalost, njima se najmanje vjeruje. Vede skupine žele minorizirati njihov rad, ili ga čak proglašavaju demonskim, jer ih shvadaju kao konkurenciju, a i svojim dobrim primjerom unose nemir u društvenu kaljužu koja ne voli promjene.

Vjerovanje i duhovnost, nažalost, postali su biznis ogrnut velom dobrih namjera, dok je suština čisto materijalistička.

Vede duhovne zajednice poput kršdanskih imaju vertikalnu hijerarhiju koja ima vijek preko tisudu godina, tako da je sistem vladanja i kontrole razvijen. Da nije tako, ne bi toliki period izdržale. Bilo je preslagivanja, ali, u svakom slučaju, za obranu vlastitih interesa. Osobni interesi, može se redi liderski, vješto su zamaskirani i ne dozvoljava se da prevladaju nad interesom ukupnog liderstva vjerske organizacije.

Manje vjerske zajednice koje samostalno djeluju podložne su liderskim ambicijama pojedinaca koji ponekad graniče s patologijom ili kriminalom tako da su članovi često izmanipulirani. Najuporniji zbog nekakvog ponosa ili često i pritisaka ne napuštaju zajednicu, ved tako frustrirani prenose svoje frustracije na mlađe po stažu u zajednici.

N.D.Walsch u svojoj knjizi Nova otkrida – Razgovor s Bogom kaže: „Organizirana religija postoji ved tisudama godina. Dotakla se mnogih pojedinačnih života, ali malo je promijenila u kolektivnom društvu. Ostali su problemi, kao i na početku: pohlepa, zavist, bijes, nepravednost, nejednakost, nasilje, rat… Vedina organiziranih religija još nije ljude oslobodila takvih stvari, nego ih je još dublje gurnula u njih. U nekim ih slučajevima zapravo i opravdava čak i vlastitim primjerom. Kolektivnim društvom vlada otuđenje; ne prevladava sjedinjenost s Bogom, nego odvojenost.“ „Svrha života je razvoj, evolucija. Evolucija religije zaostajala je iza evolucija znanosti, tehnologije, psihologije itd. Religiji nije bio dopušten razvoj. Tvrdi se da nova otkrida nisu moguda.“ Nadalje kaže: „Istinski majstor nije onaj koji ima najviše učenika, nego onaj koji stvara najviše majstora. Istinski vođa nije onaj koji ima najviše sljedbenika, nego onaj koji stvara najviše vođa.

Istinski kralj nije onaj koji ima najviše podanika, nego onaj koji najviše njih povede do kraljevske modi.

Istinski učitelj nije onaj koji posjeduje najviše znanja, nego onaj koji u drugima budi najviše znanja. A istinski Bog nije onaj koji ima najviše slugu, nego Onaj koji služi najvedem broju ljudi, stvarajudi od svih njih Bogove. Jer ovo je Božji cilj i slava: da više nema svojih podanika te da svi oni Boga spoznaju ne kao nedostižnog, nego kao neizbježnog.“ Najbolji je primjer Gospodin Krišna opisan u Bhagavad-giti koji je osobno Gospodin, ali i duhovni vodič, prijatelj i sluga Arđuni na bojnom polju Kurukšetri gdje mu je bio vozač bojnih kola. Gospodin nam je stalno na usluzi i traži samo razmjenu ljubavi a daje neizmjerno, punodu srca što ne može ništa materijalno.

Stvaraju se bezbrojne sekte, čak i u velikim religijama. Svi tumače vjerske spise i namedu svoju istinu. Inzistiraju na razlikama, nitko ne govori o onome što nas spaja, što nam je zajedničko. Svi se boje da ne bi nešto izgubili, komadid modi kojom obmanjuju svoje članove i aspirante. Neiskrenost vjerskih vođa udaljava ih s puta duhovnosti, udaljava ih od Gospodina tako da se okredu materijalnim vrijednostima. Sebi pripisuju duhovne modi koje nemaju i na taj način manipuliraju svojim sljedbenicima koji na pogrešnoj adresi traže Božju utjehu. Sve se svodi na velike riječi i pražnjenje džepova naivnih vjernika kojima, kad progledaju, ostaje gorak okus u ustima i praznina u srcu. Ljudi traže duhovnost kao put do Gospodina, a ne shvadaju da je Gospodin u njima. Taj put shvadanja da je Gospodin u nama predstavlja duhovnost; to je, nažalost, najduži put.

Postoji priča o Draupadi, ženi brade Pandava, koja je bila zalog u kockarskom dvoboju najstarijeg brata Judhisthire i Duryodhane sa suparničke strane koja se na prevaru htjela domodi kraljevstva pa je i predložila tu namještenu igru. Judhisthira je izgubio i Draupadi se trebala obnažiti pred cijelim skupom, što je bila velika sramota i uvreda za obitelj Pandava.

83 Nasilno su joj počeli odmotavati sari u koji je bila odjevena. Posramljena i uplašena, počela je moliti bradu Pandave da joj pomognu, no oni se zbog dane riječi nisu usudili. Sva nemodna, počela je u mislima zvati Krišnu, inkarnaciju Gospodina, koji im je bio prijatelj i rod. Prošlo je dosta vremena dok se Krišna nije pojavio, ali ipak na vrijeme da joj pomogne. Odmotavajudi sari koji zahvaljujudi Krišninim modima nije imao kraja tako da nisu mogli razgolititi Draupadi, Duryodhana i njegove pristaše ostali su posramljeni.

Nakon nekog vremena kad je imala prilike susresti Krišnu, Draupadi Ga je upitala: „Pomogao si mi na čemu Ti beskrajno zahvaljujem, ali mi nije jasno zašto sam moralo toliko čekati?“ Krišna joj je odgovorio: „Pomislila si da sam Ja u Dvaraki, i dok sam došao najbrže što sam mogao, prošlo je dosta vremena. Da si pomislila da sam u tvome srcu, taj bih ti čas pomogao, ne bi morala čekati.“ Gospodina se ne može doživljavati deklarativno i smatrati imaginarnim. Duhovnost je proces, življenje Gospodina u srcu, shvadanje sebe i svih živih bida kao dijelova samoga Gospodina. Sve vjerske tradicije govore o tome. Napredno kršdanstvo govori o življenju Isusa u srcu, a ne razapetom na križu koji predstavlja iskupljenje, ali i vječitu muku. Primjer je takvog razmišljanja i Rudolf Steiner koji je proširio učenje kroz ezoterična istraživanja, spajanjem kršdanskog učenja ljubavi prema Gospodinu i istočnog učenja egzistencije duše nakon napuštanja fizičkog tijela. To su različiti putovi koje ne treba s indignacijom kritizirati. Ljudi su na različitim nivoima svijesti, imaju i različite potrebe, učenja u ovoj materijalnoj egzistenciji, to je njihov put. Ljudima je potrebna ljubav, povjerenje, ne sila i lažni autoritet koji prelazi u licemjerstvo.

Kreativnost koja je najvažnija ljudskom bidu u vjerskim zajednicama nikako nije poželjna.

Kreativnost je put ka duhovnosti što je u suprotnosti sa vjerskim naukom koji uvijek teži dogmatizmu, poslušnosti.

Vjerske zajednice uzimaju si za pravo tumačiti kroz vjerske spise duhovna, vjerska i ekonomska pitanja i sam politički sustav društva u cjelini samo s jedne točke gledišta, vjerskog fundamentalizma, ne uvažavajudi razvoj nauke i tehnologije te razvoj društvenih odnosa. Vjerskim krugovima su najprihvatljiviji društveni odnosi feudalizama. Pogodan im je zbog načina donošenja odluka u svojoj organizaciji gdje traže potpuno poštivanje autoriteta, bespogovornu poslušnost po cijenu izopdenja iz zajednice. Kapitalizam prihvadaju kroz sustav vlasništva, što odgovara kleru i vjerskom vrhu te liderima manjih zajednica koji su skloni materijalnim manipulacijama i mešetarenju. Kapitalizam tu dopušta široke mogudnosti.

U povijesti je bilo mnoštvo primjera uspješnih vjerskih zajednica iz kojih su se razvile velike religije.

Neke su opstale ili su novoosnovane na starim učenjima. Neke su naprosto silom izbrisane iz povijesti, a neke se pojavljuju i danas na starim vjerskim i duhovnim učenjima. Tolerancija je sve veda, ali ne zbog razvoja svijesti, ved zbog drugih prioriteta ljudi, u prvom redu ekonomskih tako da religija ostaje sve više bez svojih vjernika. Razvoj tehnologije i podizanje lažnog standarda potrošačkog društva ljudi sve su više okrenuti najnižim oblicima osjetilnog uživanja. Stvaraju se virtualne vrijednosti gdje je duhovnost suvišna. Apsurd je da je kao nikada do sada dostupno bezbroj informacija a ljudi su sve neobrazovaniji. Razvoj tehnologije ubija svaki oblik razvoja svijesti, čak se čini da je to izgubljeno vrijeme koje se može „korisnije“ iskoristiti opet na virtualno zadovoljstvo čija je osnova sve niža. Ljudi pokraj sve tehnologije postaju sve zaostaliji.

Nasuprot vedini koja iz neznanja hrli u pakao osjetilnog uživanja, malobrojni dobivaju neviđene mogudnosti razvoja svijesti, duhovnog napredovanja što je ranije bilo ekskluzivitet namijenjen malobrojnima. Sve je više duhovnih učitelja koji dolaze s Istoka i potiču ljude na razmišljanje o svrsi života. Niz je i prevara, gdje se želi izvudi novac, ali ipak ostaje poruka da ljudi trebaju razvijati nenasilje. Samim tim, osnovni je uvjet nenasilja vegetarijanstvo, odbacivanje alkohola, kocke, nekontroliranog seksa. Nema potrebe dizati u zvijezde pojedine pokrete, učitelje, da se neki ne bi našli povrijeđeni iako bi kod istih ego trebao biti pod punom kontrolom. Može se redi da je evidentan napredak u svijetu, ali se ne treba zavaravati, političari se maksimalno trude da ponište iskrenu želju ljudi za duhovnim napretkom.

Najviši oblici duhovnosti vezani su za individue koji primaju učenje personalno, od učitelja-gurua (osobno ili posredno preko duhovne literature) ili u izoliranim manjim krugovima na koje nemaju utjecaj velike religije ili institucije koje su tajno povezane s političkim establišmentom. Kad

84 organiziranost duhovnog učenja počne poprimati institucionaliziranost, tada dolazi do tendencije stvaranja svedeničkog staleža, što ima za posljedicu stvaranje kulta, njegovanje dogme i samim time stvara se religija koja s vremenom postaje instrument manipulacije. Uvijek su u početku dobre namjere, ali širenjem i masovnošdu pojavljuju se ambiciozni materijalisti (skriveni demoni) koji ovdje vide priliku za svoje demonske materijalističke ciljeve, što lako i ostvaruju jer ljudi skloni duhovnosti teško se suprotstavljaju, naprosto to nije njihov svijet.

Suočen sa životnim teškodama u ovome svijetu, čovjek razvija potrebu da nađe svrhu i smisao života, svoga postojanja. Religije se pokušavaju nametnuti kao autoriteti koji imaju odgovore na ta pitanja. Tako danas možemo govoriti o dvije osnovne skupine ili tradicije: zapadnoj, proročkoj tradiciji i istočnoj, spasilačkoj ili mističnoj tradiciji.

Zapadna tradicija Proizlazi iz srodne semitske skupine. Tu spadaju judaizam, kršdanstvo, islam i njihovi ogranci.

Proročka tradicija ističe Božju objavu čovjeku koja je izvan područja ljudskog duha. Potvrđuje svijet, a to znači da prihvada temeljno dobro materije i traži iskupljenje ili preobrazbu ovoga grješnog svijeta.

Istočna tradicija Proizlazi iz srodnih indijskih korijena. Tu spadaju hinduizam, budizam i njihovi ogranci. Mistična je i naglašava traženje Boga unutar čovjekova duha. Niječe svijet, prihvada temeljnu duhovnu narav stvarnosti i traži oslobođenje duše od neprekidnoga kotača rađanja, reinkarnacije kojoj je podređena u ovom svijetu.

Pojam religije nije u potpunosti određen. Latinska riječ religio (odatle i naša riječ religija) izvorno znači ukazivanje poštovanja bogovima ili jednostavno praznovjerje. No, sigurno je da religija označuje mnogo više.

Najmanje je šest dimenzija religije, njihovo mjesto na ljestvici ovisi o tome stavljamo li na prvo mjesto što ljudi vjeruju ili što čine. Zapadna civilizacija naglašava vjerovanje, ali se osoba smatra religioznom ako nešto čini u svojoj religijskoj praksi.

Religiju možemo promatrati u najmanje šest dimenzija: Doktrina – sustav vjerovanja koji daje potpuno tumačenje stvarnosti.

Mit – priče o Bogu i bogovima, o stvaranju i spasenju te o događajima povijesna značenja. (Mit nije izmišljotina.)

Etika – vrijednost i pravila ponašanja.

Obredi – štovanje, svetkovanje, obredi pristupa i inicijacije, obredi kojima se određuje prehrana i odijevanje itd.

Iskustvo – doživljaj pojedinca o transcendentnom i zastrašujudem ili osjedaj pripadnosti i predanja nekom vedem od sebe.

Društvo – institucionalna organizacija ljudi pomodu koje očituju svoju religioznost.

Religija je odgovor ljudskog bida na vlastito stanje. Suočen sa životnim teškodama u ovome svijetu, čovjek razvija shvadanje univerzuma i svoga postojanja, kako bi našao svrhu i smisao života.

Nekim je ljudima religija „istinska“ samo ako je korisna. Emile Durkheim, osnivač suvremene sociologije, smatra da je religija odigrala osnovnu funkciju u društvu. Drugi, kad promatraju religiju u njenim počecima, kažu da je ona, ni manje ni više, bijeg u maštu. Freud ju je nazvao „iluzijom“. Karl Marx (1818.-1883.) ju je opisao kao „uzdah potlačenih“.

Drugima je, opet, religija čovjekov najbolji dokaz za postojanje Boga. Augustin je to vidio u čovjekovom „nemirnom srcu“. Rudolf Otto ju shvada kao „osjedaj strahopoštovanja“, ona je „numinozna“ - božanska.

Vještom manipulacijom od religije je stvorena iluzija. Tako K. Marx kaže: i bi„Religija je uzdah potlačenog stvora, osjedaj okrutnog svijeta, duša bezdušnih okolnosti. Ona je opijum za narod.“ Nadalje kaže: „Ukinude religije kao prividne srede naroda zahtjev je za njihovu stvarnu sredu. Zahtjev da se odreknu iluzija o svom stanju, zahtjev da se odreknu stanja koje dovodi do iluzija.“ Problem je naznačen, od religije je stvoren hipnotički opijum koji zavodi mase. Vode se ratovi u ime jednoga Boga između iste religiozne skupine. Bog je i jednima i drugima zaštitnik. To je apsurd, ali je ludost i ukinuti religiju kao jedinu utjehu potlačenom sloju koji živi u neznanju. Najbolje je rješenje

85 podizanje duhovne svijesti kroz obrazovanje, a samim time i mogudnost osobnog izbora svoga puta, a ne nametanje silom određenih vjerskih kalupa.

Duhovnost je predaja Gospodinu, a najviši je oblik predaje bhakti, predano služenje Gospodina.

Ima ga u svim religijama, kao što ima istinskih svetaca u svim religijama, ali su oni, nažalost, manjina i ako su među nama, najmanje se čuje njihova riječ. Služenje Gospodina najlakše je prihvatiti, ali i najteže provoditi. Mnogi krenu tim putem, ali vedina odustaje. Neki ostaju, ali daju svoja tumačenja koja odgovaraju njihovim djelatnostima koje su u pravilu okrenute materijalnom poimanju života gdje su na prvome mjestu materijalni probitci i osjetilno uživanje maskirani zavodljivim pričama.

Svami Wivekanada nam sugerira: „Ne osuđuj nikoga, ako možeš pružiti ruku koja pomaže, uradi to. A ako ne možeš, sklopi ruke, blagoslovi svoju bradu i pusti ih da idu svojim putem.“ Vjerski izbor objašnjen je u Bhagavad-giti kroz gune materijalne prirode (17.4): yajante sattvika devan yaksa-raksamsi rajasah pretan bhuta-ganams canye yajante tamasa janah O Bharatin sine, ovisno o svom postojanju pod utjecajem različitih guna prirode živo bide razvija određene vrste vjere. Smatra se da ima određenu vjeru prema gunama koje je steklo.

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „svatko ima određenu vrstu vjere bez obzira na svoj položaj, ali prema naravi koju je stekao smatra se da je njegova vjera u vrlini, strasti i neznanju. Tako se, u skladu sa svojom vrstom vjere, druži s određenim osobama. Ustvari, kao što je bilo rečeno u petnaestom poglavlju, svako je živo bide, izvorno, djelid Svevišnjeg Gospodina. Zato je izvorno transcendentalno prema svim gunama materijalne prirode, ali kad zaboravi svoj odnos sa Svevišnjom Božanskom Osobom i dođe u dodir s materijalnom prirodom u uvjetovanu životu, stvara vlastiti položaj, družedi se s raznolikostima materijalne prirode. Umjetna vjera i postojanje, uzrokovani takvim druženjem, materijalne su prirode. Premda živo bide može biti vođeno nekim dojmom ili životnim shvadanjem, izvorno je nirguna, transcendentalno. Zbog toga se mora pročistiti od materijalnih nečistoda koje je steklo kako bi ponovno uspostavilo svoj odnos sa Svevišnjim Gospodinom. Jedini put povratka bez straha jest svjesnost Krišne. Ako se utemelji u svjesnosti Krišne, osiguran mu je put uzdizanja do savršene razine. Ako ne prihvati ovaj put samospoznaje, sigurno de djelovati pod utjecajem guna prirode.

U ovome je stihu vrlo značajna riječ šradha, tj. vjera. Šradaha, vjera, izvorno nastaje iz gune vrline.

Netko može vjerovati u poluboga ili izmišljenog Boga, ili u neku maštariju. Čvrsta se vjera smatra rezultatom djelovanja materijalne vrline, ali u materijalno uvjetovanom životu nijedno djelo nije potpuno pročišdeno. Pomiješano je. Nije u čistoj vrlini. Čista je vrlina transcendentalna. U pročišdenoj vrlini možemo shvatiti pravu prirodu Svevišnje Božanske Osobe. Sve dok vjera nije potpuno utemeljena u pročišdenoj vrlini, podložna je nečistodama gunama materijalne prirode. Nečiste gune materijalne prirode dopiru do srca. Tako se vjera stvara prema stanju srca u dodiru s određenom gunom materijalne prirode. Ako je nečije srce u guni vrline, trebamo shvatiti da je njegova vjera u guni vrline. Ako je u srce guni strasti, i vjera je u guni strasti. Ako je srce u guni tame, iluzije, i vjera je tako nečista. U ovom svijetu postoje različite vrste vjere i zbog različitih vjera različite religije. Pravo je načelo religiozne vjere u guni čiste vrline, ali bududi da srce nije čisto, postoje razne vrste religijskih načela. Tako. Prema raznim vrstama vjere, postoje razne vrste obožavanja.“ u Palestinu, posebno nakon dolaska Hitlera na vlast.

Mladi Židovi pod utjecaj cionizma i socijalizma iz Istočne Europe naseljavaju u Palestinu i tamo formiraju prve kibuce, poljoprivredne zadruge. Na početku kibuce su činili tek deseci ljudi. U isto

86

9.PORODICA

Cijeli je svijet jedna velika razjedinjena obitelj. Svi napori trebali bi biti usmjereni k otklanjanju problema koji nas dovode u konfliktne situacije te pronalaženju onoga što nas spaja, što nam osigurava opdi napredak. Za sredu je potrebno tako malo, ništa materijalno, samo razumijevanje, tolerancija, ljubav i zahvalnost. Ovi su pojmovi suprotnost pojmovima efikasnost, novac, vlasništvo, politika itd., koji upuduju na sebičnost, odvajanje, dominaciju, mod. Oni ne pomažu čovjeku, čine ga duboko nesretnim, razdvajaju ga socijalno, etnički, razdvajaju obitelji (djecu od roditelja, supružnike).

Nesreda je sveopda, čak i oni koji su na vrhu piramidalne modi strepe, boje se trenutka kad de pasti s trona koji je materijalan, imaginaran. Zar nisu dovoljne prirodne katastrofe, bolesti, nemodi, ved si ljudi još sami zagorčavaju život prije nego što odu s ovog planeta koji je za one što se odriču materijalnoga Raj (ništa ne traže, a imaju sve), a za one koji su robovi materijalne iluzije, sluge demona, Pakao (bez obzira na sve materijalne pogodnosti). I Raj i Pakao počinju i završavaju u srcu.

Evo jednog natpisa sa stedka koji su ostavili bogumili: "Ovaj je svijet samo san demona".

Obitelj je osnovni stup društva na kojem zdravo društvo počiva. Ukupnost promjena u obitelji odražava se na društvo. Obitelj je mikro organizacija, nukleus društva. Danas je obitelj na prekretnici kao nikada dosad u svojoj povijesti. „Suvremenost“ društva, ili bolje rečeno otuđenost čovjeka od prirode i tradicionalnih vrijednosti, ostavlja snažne tragove, ponajprije negativne na sadašnju populaciju a i pokoljenja koja dolaze. Može se redi da promjene nisu spremno dočekali ni političari koji kreiraju stvarnost ni njihovi savjetnici počevši preko školskog i obrazovnog sustava, a ni vođe dominantnih religijskih skupina koje si pripisuju brigu za moral i religioznost kao osnovu za duhovnost, kako misle. Religioznost je sama sebi svrha, očuvanje staleškog reda u društvu sa zacementiranim običajima, u prvom redu vjerskim koji utječu i na lažni moral koji je doveo do popuštanja moralnih normi pa samim time i anarhije u poimanju moralnih vrijednosti. Politika tržišta, profita i novca zahvatila je sve strukture društva, tako da nema moralne vertikale na koju bi se oslanjao pojedinac a kamoli obitelj koja je izgubila tradicionalnu vrijednost. Obitelj je nekada bila proizvođač i potrošač. Danas je, nažalost, sve više potrošač koji ovisi o makro sistemu tako da je to pored duhovne zapostavljenosti osnovni razlog njenog propadanja.

Danas je ekonomski napredak, po svaku cijenu u ime lažnog standarda bez moralnih i duhovnih vrijednosti, postao pravilo u svim društvenim uređenjima. Obitelj u svojoj osnovi ima ekonomiku (materijalna osnova) i seksualnost (produženje vrste) jer bez nje njih ne može opstati. Lažnom brigom kroz birokratizirane državne institucije i neprihvadanjem osnovnih tradicionalnih vrijednosti došlo je do uspostavljanja nekih novih (tržišnih) vrijednosti koje su i dovele do stvaranja labavih zajednica sklonih promiskuitetu i sve vede ekonomske neovisnosti samih partnera. Seksualnost i materijalni rast su u uskoj vezi. Seksualnost je iz intime obitelji i doma iznesena na tržište zbog materijalne nezasitnosti što je dovelo do seksualne izopačenosti. Nekadašnja je erotika kroz tržište postupno pretvorena u komercijalnu tvrdu pornografiju u kojoj nema dobnih granica ni imunih krugova koji ne upadaju u pakao nemorala. Kao najgori primjeri su pedofilski skandali u vjerskim krugovima. Ovaj primjer samo naglašava moralni i duhovni krah društva zahvaljujudi onima koji bi trebali biti lučonoše moralne čistode i materijalnog asketizma.

Ukupnost društveno-političkih odnosa u društvu kao nikada do sada u povijesti utječe na obitelj, zato je i uvrštena kao posebno poglavlje. Najvažnije funkcije obitelji su: - Reproduktivna funkcija – počiva na seksualnoj energiji kao obliku osjetilnog uživanja bez kojeg vjerojatno ne bi ni bilo produženja vrste. Nažalost, osjetilno uživanje danas postaje prioritet.

- Ekonomska funkcija – izražena kao mikroekonomija koja čini deliju makroekonomije.

- Funkcija socijalizacije – sadrži odgojnu funkciju koja priprema člana za društvo, religioznu funkciju, iz koje odgojem i rastom svijesti proizlazi duhovna funkcija koja bi trebala biti i najvažnija. Ovdje se

87 može govoriti i o etičnosti, osjedaju za socijalnost, što ne mora biti vezano za religiju, ali može biti temelj razvoja duhovne svijesti najvažnije funkcije.

Ovo je najuža podjela koju sociolozi proširuju i tumače na različite načine. Pokušavaju se pronadi razlozi sve vede degradacije obitelji, pada nataliteta, asocijalnosti u društvu i niza drugih negativnosti koje su utjecale na razgradnju obitelji kao osnovne delije društva.

Da bismo govorili o obitelji, moramo je definirati kao pojam. Ovo su neke od definicija koje cirkuliraju u krugovima koji se teoretski (sociolozi) i praktično (socijalni radnici) bave obitelji, daju i savjete iako ih nitko ne pita kakva je njihova obitelj i imaju li je uopde. Šrila Prabhupada bi rekao: “Slijepac vodi slijepca“, tako da se to sve na kraju svodi samo na teoretiziranje bez kvalitativnih promjena i jasne vizije što se želi.

Obitelj je izraz kojim se označava društvena grupa koja se sastoji od supružnika i najbližih krvnih srodnika (roditelji i djeca) koji obično žive zajedno. Rimsko pravo razlikovalo je pojam obitelji vezane srodstvom (gens) i obitelji vezane zajedničkim životom (famillia), odnosno obitavanjem. Za obitelj se koristi i izraz familija.

Obitelj je osnovna socijalna grupa u društvu, i obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece.

Obitelj je grupa ljudi koji dijele zajedničke vrijednosti i imaju zajedničke ciljeve, i obično žive u istoj kudi, stanu, prebivalištu. Svi članovi domadinstva koji su pod jednim krovom su obitelj. To je i grupa ljudi koji imaju zajedničke pretke, zajedničko podrijetlo.

Obitelj je osnovni element svakog povijesnog i suvremenog društva. Obitelj je zasnovana na emocionalnim vezama i ekonomskoj nužnosti. Promjene u društvu redovito se odražavaju i na stanje u obitelji. Temelj zdravog društva počiva i na zdravoj obitelji.

Suvremeno društvo potisnulo je obitelj u drugi plan, došlo je do drastičnih promjena u načinu poimanja obitelji jer je više nego očito da je tradicionalna obitelj patrijarhalnog tipa izgubila svoje atribute – autoritet roditelja, vjernost supružnika, poslušnost i pokornost djece itd. S vremenom su nestali standardi i norme koji su omogudavale konvecionalnost međusobnih interakcija. Odgoj djece postao je iznimno težak jer oni ruše roditeljski autoritet i pokazuju veliku dozu samovolje i individualizma.

Obitelj je primarna društvena grupa i od fundamentalnog je značaja za normalan život, rad i razvoj njenih članova. Svojom unutarnjom organizacijom, načinom života, međusobnim odnosima, pruža zaštitu, odgoj i pripremu za život njenih članova. Dobra i ugodna, intimna i topla atmosfera u obitelji, sigurnost koju pružaju zdravi međusobni odnosi, prvi su preduvjet uspješnog razvitka ličnosti.

Temeljno je obilježje obiteljskog odgoja, a i dječje potrebe, roditeljski autoritet.

Funkcije obitelji: -Regulacija spolnog ponašanja -Reprodukcija -Socijalizacija -Briga i zaštita mladih -Ekonomska funkcija Zapadna obitelj mijenja strukturu, odnosno gubi funkcije koje preuzimaju druge društvene institucije: ekonomska funkcija -organizacija rada; podjela rada u obitelji prenošenje znanja -potomci preuzimali običaje i tehnologije rada od predaka 3. izvor sigurnosti, zabave, olakšanja i rekreacije -danas tražimo isključivo izvan obitelji 4. izvori društvenog statusa -pripisan ugled i položaj 5. osnove za orijentaciju u životu -prenosila vrijednosne orijentacije i rituale (molitva, vjerovanja, običaji) 6. utočište, jamstvo da se bolestan pojedinac nede prepustiti sudbini 7. emocionalna zajednica svojih članova

88 -osnivanje radi ljubavi, stalna potreba za osjedajem ljubavi i sigurnosti.

(W.F.Ogburn) Obitelj predstavlja jednu od primarnih društvenih zajednica jednako kao i škola i radna zajednica.

Obitelj je primarna društvena zajednica koja zadovoljava ljudske potrebe i društvene funkcije svojih članova. Funkcije obitelji opisane u tablici: Funkcije u društvu:

Potrebe pojedinca:

Biološka reprodukcija Spolnost Gospodarstvena funkcija Rad i proizvodnja Kulturna funkcija Odgoj i moral Zaštitna funkcija Potpora i pomod Pojam obitelji ne treba miješati sa sličnim pojmovima koji se često upotrebljavaju u istom značenju, kao što su kudanstvo (ekonomski kriterij), brak (pravni kriterij), rodbina (kriterij krvnog srodstva) i drugo.

Postoje različiti tipovi obitelji. Prema mjestu života i gospodarstvenoj funkciji prepoznaju se gradska i seoska obitelj. Prema broju članova i rodbinskom odnosu prepoznaju se nuklearna i proširene obitelj. Nuklearna obitelj su roditelji i djeca, a proširene su višegeneracijske obitelji.

Proširene obitelji mogu biti i nuklearna obitelj s jednim ili više dodatnih članova (dodatni je član bakaudovica, majčin brat koji nije stvorio svoju obitelj i dr.) Pod pojmom restrukturirana obitelj podrazumijeva se nuklearna obitelj s djelomičnim srodstvom, odnosno obitelj u kojoj su poočim ili pomajka, te djeca koja nemaju zajednička oba roditelja. Prepoznaju se i migracijske obitelji od kojih je u našem okruženju najčešda obitelji čiji jedan ili više članova duže vrijeme rade izvan mjesta boravka obitelji. Samačko kudanstvo također možemo svrstati u specifičan tip obitelji, osobito zato što se u našem okruženju nalaze ostarjeli roditelji koji žive sami uz brigu i pomod nuklearne obitelji koja ne živi u istom kudanstvu. Bake i djedove koji žive samostalno i pomažu djeci čuvajudi im unuke gotovo svakodnevno možemo ih svrstati i u tzv. proširene nuklearne obitelji.

Iznesena teorija može se nadopuniti i željom kakvu obitelj žele zapadni političari, kao na primjer Jack Kemp, istaknuti američki političar koji je izjavio: "Između stvaranja bogatstva i njegovanja osobnosti postoji prirodna veza. Materijalno je bogatstvo izgrađeno na temeljima morala – na poštivanju pravila zakona, vjere, discipline, ugovora, štednje, osobne cjelovitosti i radne etike. Zdrave obitelji koje njeguju ta uvjerenja najbogatiji su izvor snage naše kulture i nade u bududnost." Ove riječi kao da su skinute s predizbornog letka. Postavilo bi se samo kratko pitanje: Gdje ima morala u materijalnom bogatstvu koje je samo sebi svrha? Moral i bogatstvo su oprečni pojmovi, suprotnosti.

Tradicionalna obitelj težila je samodostatnosti, zadovoljavanju osnovnih materijalnih potreba ne zapostavljajudi duhovne koje su bile sadržane u istinskoj religioznosti. Takva je obitelj na Zapadu razbijena.

Danas u svijetu postoje rijetke iznimke očuvanosti takvih obitelj koje su udružene u zajednice, kao na primjer Amiši koji postaju turistička atrakcija, ne kao dobar primjer koji treba slijediti, nego, nažalost, kao izlet u zoološki vrt. Sljededi je primjer u Izraelu gdje postoje kibuci (zemljoradničke komune) koji su formirani samim uspostavljanjem izraelske države. Oni također prolaze kroz krizu jer mladi traže više „slobode“, može se slobodno redi, više osjetilnog uživanja. U Italiji postoji Damanhur koji egzistira kao eko društvo na temelju etičkih i duhovnih vrijednosti. U svijetu se organiziraju i eko farme vaišnavske zajednice, poznatije kao Hare Krišna. Ove zajednice počivaju na strogim moralnim principima (što nije baš popularno za one sklone osjetilnom uživanju) koji ima za cilj duhovni razvoj pojedinca i obitelji kao djela varnasrama sustava koji počiva na vedskom učenju.

Postoje i druge manje, najčešde vjerske zajednice koje pokušavaju nešto učiniti, ali materijalni interesi i odricanje od osjetilnih užitaka koje pruža „suvremeno“ društvo osnovna su zapreka. Zapreka u razvoju takvih zajednica može biti i novac ako postane prioritet ili mjerilo vrijednosti, cilj. Zajednice bi trebale njegovati zajedništvo, solidarnost, međusobno pomaganje, imati razumijevanje za članove.

Obožavanje vjerskih simbola ne može biti samo sebi svrha na štetu zapostavljanja odnosa među članovima ili emocionalno i materijalno iskorištavanje pojedinca koje vodi ka osipanju zajednica i u

89 konačnici gašenju. To je prevara, lažno obožavanje, uvrede prema Gospodinu i njegovim slugama.

Zajednice moraju planirati bududnost na samodostatnosti, skromnosti, vlastitom razvoju kroz stvaranje novih dobara u skladu sa prirodom. Svojim pozitivnim primjerom zadržati zadovoljne i privlačiti nove članove.

Pojedini teoretičari tradicionalne zajednice često svrstavaju u fundamentalističke. Tako Slavoj Žižek slovenski filozof koji pripada istaknutom krugu evropskih lijevih teoretičara dijeli takve zajednice na one čiji je fundamentalizam okrenut prema unutra i koje uspješno žive u suživotu sa okolinom (Amiši itd.) i one koje su radikalne te izazivaju svojim vjerskim fanatizmom okolinu koja također neprimjereno odgovara.

Obitelji koje čine post moderno društvo u suštini su izolirane i susredu se sa nizom problema: Sve vedi broj rastave brakova Česte izvanbračne zajednice i samačke obitelji Veliki broj obitelji u kojima se živi sa samo jednim roditeljem Sve manje ljudi koji se odlučuju na brak, brz raspad brakova Pokušaji življenja u komunama i istospolni brakovi Obitelj postaje jedno od najvažnijih političkih pitanja i problema suvremenog društva Potreba razvoja posebnih ministarskih odjela za brigu o obitelji.

Obitelj je postala predmetom intenzivnog istraživanja i socioloških skupina. Dat demo prikaz i njihovih istraživanja: Obitelj je u sociologiji toliko važna jer se upravo u obitelji društvo reproducira u svom osnovnom obliku – pojedincu. Otkud god krenuli u sociologiji, morate imati neku zamisao o tome kako dete konceptualizirati obitelj, kako se ona mijenjala i kakva je veza između obitelji i društva.

U sociologiji se uvijek krede od tzv. nukleusne obitelji koju čine majka, otac i djeca. Suvremeno društvo poznaje nekoliko osnovnih vrsta obitelji, od kojih su najvažnije upravo: 1. nukleusna i 2. proširena. Četiri funkcionalne karakteristike obitelji: Zajedničko stanovanje Zadovoljenje primarnih čovjekovih potreba Ekonomsko održavanje (kooperativnost) i Reprodukcija.

Prema klasičnoj sociologiji postoji pet funkcija obitelji koje bi trebale vršiti svaka obitelj: Reproduktivna funkcija Odgojna funkcija Ekonomska funkcija Zaštitna funkcija Religijska funkcija.

Nukleusna obitelj najmanja je zamisliva jedinica obiteljskih sustava koja se definira kao grupa osoba povezanih brakom, krvnim srodstvom, koja konstituira jedno domadinstvo u kojemu komuniciraju svi međusobno u svojim ulogama muža i žene, majke i oca, sina i kderi, stvarajudi zajedničku kulturu.

Danas sve više dolazi do odstupanja od nukleusne obitelji, a to se najviše očituje u visokom postotku razvoda brakova, izvanbračnih zajednica, migracijama, stilu života i slično. Suvremenost sve jače kida odlike tradicionalne obitelji.

Proširena je obitelj najmanja obiteljska jedinica, unutar koje vrijedi podjela rada, što nas dovodi do tzv. proširene obitelji; ona može biti vertikalno proširena (s članovima tredeg koljena) ili horizontalno (s pripadnicima iste generacije, stričevi, ujne…).

Postoje i dva modela proširene obitelji: poliandrija (jedna žena ima dva ili više supruga) i poliginija - polygyny; nastalo od poly+ gine= žena, jedan muškarac ima više žena. Upotrebljava se i izraz poligamija (mnogoženstvo) - od grčkog (πολύς, latinično: pollys) (= puno) i (γάμος, latinično: gamos) (= brak). Prvi izraz je precizniji.

90 Uz poliginiju se veže i konkubinat (muž dovodi u obitelj još jednu ženu s njezinim potomstvom); konkubina je u izvanbračnoj vezi, ali nije u srodničkoj vezi, iako su njezina djeca ravnopravna s polubradom.

Postoji i institucija tzv. grupnog braka kao uzajamna i višestruka bračna veza nekoliko muškaraca i nekoliko žena.

Postoji primarna i sekundarna socijalizacija obitelji. Primarna socijalizacija odvija se unutar obitelji i u nju su uključeni procesi usvajanja kulture društva i struktuiranje osobe. Sekundarna socijalizacija odvija se u školi, s vršnjacima i u svim ostalim društvenim skupinama s kojim se susredemo tijekom života.

O važnosti odgoja u obitelji govori Karl Jaspers u djelu Duhovna situacija vremena: „Neki nemir ovladava svijetom; klizedi prema bezdanu osjedamo kako sve zavisi o tome što de nastati iz nadolazedeg naraštaja… Znamo da odgoj određuje nadolazedi ljudski bitak; propast odgoja bila bi propast čovjeka. Odgoj pak propada kad se razmrvi povijesno naslijeđena supstancija u ljudima koji u svojoj zrelosti snose odgovornost…“ J.J.Rousseau (1712. –1778.) istaknuo je da : „…razvitak civilizacije ne vodi poboljšanju nego pogoršanju morala, i to morala u najširem smislu riječi, tako da to uključuje i sredu kako pojedinca tako i cjelokupne ljudske zajednice, a obitelji osobito…“ O evidentnim krizama obitelji kroz vrijeme govori Giddens koji razlikuje tri osnovne faze: 1. tzv. predmoderne, gdje su se odnosi uglavnom temeljili na ekonomskim razlozima, te su se ljudi na brak odlučivali s određenom osobom uglavnom da bi osigurali ekonomski okvir za stvaranje obitelji 2. u XVIII. st. počinje se razvijati ideja romantične ljubavi, gdje se idealizirao predmet ljubavi, dok de zajednički život s tom osobom značiti ujedno i životno ispunjenje (ideja osobiti razvitak dostiže pojavom romana kao nove književne forme). U romantičnoj ljubavi važan je seks, ali uspješna seksualna veza potječe od romantične privlačnosti, a ne obrnuto. Ideal romantične ljubavi je žena koja čuva svoju nevinost dok ne naiđe na savršenog muškarca.

3. faza nove seksualnosti je prva moderna faza odnosa muškarca i žena, u kojoj nevinost za žene više nema vrijednost; ovdje se spolni odnos u potpunosti oslobađa asocijacije na rađanje djece, što osobito potiče razvoj sve savršenijih načina kontracepcije.

Kriza obitelji posebno je naglašena u društvu utemeljenom na slobodnom tržištu.

William Beveridge govori o državi blagostanja (nakon II. svjetskog rata) čime želi utemeljiti državno uređenje koje bi brinulo o nezaposlenima, bolesnima, starima ili siromašnima.

Nasuprot tome stoje tzv. tržišni liberali – država blagostanja zadire u prava pojedinaca.

Odatle potječe ideja da se država u vremenu liberalne demokracije i ekonomije ne bi trebala baviti obiteljskim problemima.

Suvremena alternacija konvencionalnoj obitelji je tzv. postmoderna obitelj. Haralambos kaže: „Kao postmoderna kultura, obiteljski odnosi u suvremenoj obitelji Zapada vrlo su raznoliki, fluidni i neodgonetnuti. Kao i postmoderni kulturološki oblici, obitelj je danas kombinacija raznolikog niza elemenata, mješavina staroga i novoga.“ J. Stacey je, izučavajudi postmodernu obitelj, došla do zaključka kako se tradicionalna obitelj raspada, i to poglavito na temelju broja rastava.

Visoko intelektualni kadar potiče nove obiteljske i neobiteljske stilove života, i to ponajprije zbog pogleda na obitelj kao na „dodatno opteredenje“, čemu sve više prilazi i srednji sloj društva.

U „nižim“ slojevima društva još uvijek je na cijeni tradicionalna obitelj. O obliku tradicionalne i na religijskim principima zasnovane obitelji kao dijela staleški uređenog društva govori se u starim vedskim spisima koje je i danas u određenoj mjeri prisutno u Indiji, koja nažalost ne može odoljeti zapadnoj potrošačkoj ekspanziji koja diktira i kulturu življenja. Ovdje ne treba miješati kastinski sustav koji je ostavo negativna trag do današnjih dana u Indiji. Kaste nastoje biti zatvorene i ne dozvoljavaju miješanja, naročito muških članova dok kod staleško principa to je mogude, u zavisnosti sa duhovnim napretkom.

Da bi se obitelj u ovim za nju teškim vremenima sačuvala morala bi imati za cilj: mogudnost samostalnog proizvođenja hrane odvajanje od velikih sistema, što manje biti ovisna o njima

91 stacioniranje uz izvore vode osigurati neuznemirenost da se može posvetiti meditaciji, molitvi reducirati želje, trošiti samo koliko je potrebno, rasipanje je grijeh stvarati komune gdje mogu jedni drugima pomodi orijentaciju na poljoprivredu i ekološki uzgoj hrane.

Osnivanjem zajednica ili komuna olakšava se život obitelji i pojedincu. Komuna mora imati jasna pravila, koja ne smiju ovisiti o volji i sposobnosti lidera. Odlučivanje mora biti unaprijed definirano.

Funkcije svih važnih mjesta pri odlučivanju moraju biti u određenom vremenu zamjenjive, npr. najviše dva mandata (2x4 godine, ukupno 8 godina). Možda može postojati i neki drugi model koji osigurava promjenu.

Financiranje zajednice odvija se prema mogudnostima pojedinca. Pojedinac može imati koristi od pomodi zajednice tako da de kasnije i sam modi više izdvajati s tim da, kad mu krene, ne zaboravi zajednicu. Prikupljanje i trošenje sredstava mora biti transparentno izabranom odboru i godišnje prezentirano svim članovima zajednice.

Dužnost je članova da pomažu zajednicu, no i ona mora pomagati članovima kroz duhovnu brigu, savjete, ali i materijalno pomagati slabe, stare, bolesne i nemodne.

U obitelji posebnu ulogu ima žena a posebnu muškarac što pridonosi zajedničkom cilju. Dvojnost u cjelini. Po svojoj prirodi muškarci objekte promatraju opdenito, a žene detaljno! Priroda je muškarca da se brine o obitelji, o njenoj što sigurnijoj bududnosti, da se u potpunosti realiziraju obiteljski ciljevi.

To su veliki izazovi, za njih je potrebna velika energija i konstantan rad. Zbog te velike zauzetosti muškarci nisu u stanju puno pažnje poklanjati životnim sitnicama. Za njih je to gubljenje vremena, što de žene jako teško razumjeti. Žene u pravilu pridonose suptilnijem djelu, može se redi i duhovnom odgoju mladih članova. Žena je ta koja pobuđuje ljubav u djetetu koja de vremenom prerasti u sveopdu ljubav i toleranciju prema svim živim bidima, što je put ka višoj svijesti, približavanju Gospodinu. Ovakav odnos karakterističan je za tradicionalnu obitelj s razvijenom sviješdu što suvremeno društvo razara u korijenu, što je ved i obrazloženo.

Treba istaknuti da obitelj, kako god idealna bila, ima i svoje opasnosti za duhovni razvoj pojedinca, a ovdje se prvenstveno misli na vezanosti. Ova knjiga govori o vezanosti čovjeka za materijalno, kroz skrbljenje, stjecanje, ekonomiju, novac, vlasništvo, institucije (svjetovne, vjerske), imenovanja (nacija, titule, inicijacije itd.) i na kraju obitelj koja zarobljava čovjeka. Ovaj su problem uvidjeli i marksistički mislioci i predvidjeli raspad obitelji tehnološkim napretkom, čak su to smatrali i poželjnim.

Zagovornici i mislioci kapitalističkog ustroja u svojim programima obitelj smatraju okosnicom zdravog društva, ali u praksi su više napravili da tu istu obitelj razbiju (što im je dobrano ved i uspjelo) nego socijalistički sustav koji ju je uspio (zbog siromaštva) sačuvati. Raspadom socijalističkog sustava i transformacijom u svim svojim negativnostima približili su se Zapadu, a kako su bili u zaostatku s razuzdanošdu i materijalnom iskvarenošdu, to pokušavaju ubrzano nadoknaditi.

Obitelj je neophodna, ali moramo biti svjesni, što je i naglašeno u Bhagavad-giti, da ona zarobljava čovjeka u materijalnoj iluziji. Pojedinac se vezuje za obitelj kroz seks (osjetilno uživanje) i pribavljanje nužnih materijalnih sredstava koja u neznanju vremenom prerastaju u luksuz, obijest, materijalnu iskvarenost. O seksualnoj energiji govori se i u Srimad-Bhagavatamu (2.6.8): Iz gospodinovih spolnih organa potječe voda, sjeme, organi rađanja, kiša, kao i roditelji. Njegovi su spolni organi izvor zadovoljstva koji suzbija nevolje rađanja.

U komentaru stiha Šrila Praphupada kaže: „Spolni organi i zadovoljstvo začeda suzbijaju nevolje obiteljskih opteredenja. Potpuno bismo prestali rađati ako Gospodinovom milošdu ne bi postojao sloj materije na površini spolnih organa koja pruža zadovoljstvo. Ova materija pruža zadovoljstvo koje je toliko silno da u potpunosti suzbija nevolje obiteljskih teškoda. Čovjeka toliko privlači da nije zadovoljan samo jednim djetetom, ved povedava broj djece i pored opasnosti u pogledu njihovog održavanja, samo radi ove materije koja pruža zadovoljstvo. Međutim, ona nije nestvarna, jer potječe od Gospodinovog transcendentalnog tijela. Drugim riječima, materija koja pruža zadovoljstvo je stvarnost, iako uslijed materijalne zaprljanosti izgleda izopačeno. U materijalnom svijetu spolni je život uzrok mnogih nevolja uslijed dodira s materijom. Prema tome, spolni život u materijalnome svijetu ne treba poticati više nego što je neophodno. Čak i u materijalnome svijetu postoji

92 neophodnost za stvaranjem potomstva, ali djeca se moraju rađati s punom odgovornošdu o duhovnim vrijednostima. Duhovne vrijednosti života trebaju se spoznati u ljudskom obliku materijalnog života, a ljudsko bide mora planirati obitelj uzimajudi u obzir duhovne vrijednosti i ništa više. Izopačen vid ograničavanja broja članova obitelji uz pomod kontracepcijskih i ostalih sredstava najgrublji je vid materijalne zaprljanosti. Materijalisti koji se služe ovim sredstvima žele nasilu potpuno iskoristiti mod zadovoljstva sluzavog sloja koji prekriva spolne organe bez ikakvog znanja o duhovim vrijednostima. Bez znanja o duhovnim vrijednostima, neznalica pokušava iskoristiti samo materijalno, osjetilno zadovoljstvo spolnih organa.“ Sama seksualna energija, koja se smatra čovjekovom najjačom energijom ako se ne transformira u duhovnu, potiče materijalnu nezajažljivost. Prvi koraci materijalne iskvarenosti nastaju upravo u obiteljima koje žive u duhovnom neznanju. Obitelj mora osigurati uvjete za reprodukciju te samodostatnošdu i skromnošdu razvijati humanističke porive. Skromnost osigurava višak vremena za duhovno učenje, shvadanje svrhe života: Zašto smo došli u ovu egzistenciju? Kamo idemo i što nosimo sa sobom? Očito materijalno ne nosimo ništa, samo iskustva i znanje koji nas prati u evoluciji duše koja se zbog svojih želja odvojila od Gospodina. Život je učenje kroz služenje, počinje u obitelji.

Služenju nije svrha osjetilno uživanje, ved održavanje tijela kao hrama Božjega, kako bi se došlo do spoznaje da smo samo kap u moru Božje kreacije, iskra ljubavi koju moramo dijeliti sa svim živim bidima.

Idealan oblik služenja opisan je u Bhagavad-giti, u dijelu u kojem se govori o karma-yogi koja kroz svjesnost prelazi u bhakti-yogu, služenje Gospodina s ljubavlju. U svakom živom bidu treba prepoznati česticu Gospodina (Paramatma), pružati ljubav (kao oblik služenja) koja prelazi u zahvalnost.

Materijalni interesi zasnovani na manipulaciji i iskorištavanju u službi su demona i nemaju veze sa Božanskom prirodom čovjeka koji je zbog svog neznanja najčešde zaveden.

Elementi bhakti-yoge mogu se nadi u svim religijama. Karma-yoga i bhakti-yoga vezane su za iskonsku prirodu čovjeka i njegov duhovni razvoj. Niz je primjera u povijesti gdje su ovi elementi uspješno korišteni. Krajem staroga i početkom novoga vijeka na područje današnjeg Izraela osim drugih vjerskih skupina živjeli su i Eseni, vjerska zajednica koja se može smatrati pretečama kršdana.

U kasnijim razdobljima (srednji vijek) pojavili su se na području Balkana bogumili. Na graničnom području između Francuske i Španjolske također u srednjem vijeku živjeli su katari. Sve ove vjerske skupine bile su vezane za tradicionalan način života. Treba naglasiti da su bili vegetarijanci kao i rani kršdani. Svojim načinom života, skromnošdu te duhovnim znanjem odudarali su od šire okoline, tako da su nažalost neki, kao katari, doslovce rečeno zbrisani, uništeni u krvi kako bi im se izbrisao svaki trag. Tradicionalan način života uništavan je i u Africi za vrijeme kolonijalizma od strane katoličkih misionara. Ova praksa ni do danas nije prekinuta. U Indiji se također provodi pokrštavanje neukog stanovništva (što je povod sukoba) i pored prebogate duhovne tradicije. Kolonijalnom vladavinom i kasnije neokolonijalnim tržišnim liberalizmom stvoreni su gori uvjet nego za samoga kolonijalizma koje nema nikakvog opravdanja. Stanovništvo je osiromašeno, razbijena je tradicionalna obitelj, ljudi u beznađu hrle u gradove gdje postaju suvremeno roblje. Oni koji su ostali na selu postaju žrtve vjerskih misionara. Ne treba čekati da čovjek napusti tijelo i preseli na paklene planete, on je ved u ovom životu podvrgnut paklenim iskušenjima. Uzrok je svega sveopde neznanje.

Zapadna Europa „uspješno“ je modernizirala selo tako da gotovo nema ni traga nekadašnje tradicionalne okoline koja je ostala još u tragovima po zabačenim planinskim predjelima ili u nerazvijenim dijelovima Istočne Europe, što se pokušava također uništiti. Sve je počelo pričama, elaboratima o „efikasnosti“, okrupnjavanjem zemljišnih parcela, što je direktno poticano kroz državne fondove (i danas se to čini), dok se zapostavila priroda čovjeka, njegove prirodne sklonosti i način života. Rezultat je bio seljenje stanovništva u gradove, industrijalizacija, težnja da se od čovjeka stvori biološki stroj, što je dovelo do emocionalne uznemirenosti i duhovne praznine. Idealna hrana za demone.

Problemi se, kao što je vidljivo, uočavaju, političari nude rješenja kroz nove slobode, liberalizam, a u stvarnosti čovjek postaje sve više zarobljen kroz sve mogude kartice (bankovne, zdravstvene, informativne itd.). Ni to nije dovoljno; na pomolu je čipiranje ljudi, ugradnja malih elektronskih čipova kako bi se mogao kontrolirati identitet pojedinca, a ujedno omogudila i potpuna kontrola

93 kretanja. Počelo se sa životinjama, nastavilo s osuđenicima na razne kazne, da bi počela primjena na ljudima što se opravdava izjavama „radi njihove sigurnosti“. Sloboda koja se propagira postala je ropstvo, zatvor otvorenog tipa. Sve to utječe na emocije ljudi, frustracije, tako da se od svijeta stvara planetarna zatvorska psihijatrija.

Vjerske su institucije, nažalost, samo jedan od instrumenata koji pomaže ovakvom stanju. Svojom nevjerodostojnošdu, moralnom iskvarenošdu, materijalnom gramzivošdu odvradaju ljude od vjere tako da je na Zapadu sve više ateista, što ih posebno ni ne zabrinjava jer su si osigurali prihode kroz oporezivanje i onih koji vjeruju u njih i onih koji ne vjeruju. Materijalna dobra uvedavaju i kroz rentanje, tajne investicije, što je razotkriveno kroz niz skandala u koje su upletene i banke i političari.

Sve je to dovelo do stvaranja raznih alternativnih pravaca, u kojima također ima puno materijalnog i emocionalnog, a ponekad i seksualnog iskorištavanja. Obedava im se duhovni napredak, sreda, bez odricanja uz minimalan trud, samo da izdvoje materijalna sredstva. U konačnici se i vidi da je to osnovni motiv, premda ima i raznih oblika patološkog iskorištavanja, raznih oblika služenja vođa što dovodi do opde rezigniranosti i razočarenja, povlačenja i traženja vlastitog puta.

Niz je razloga da se ljudi separiraju, što u konačnici vodi frustriranosti pojedinca koji postaje lak plijen svih onih koji su ga sa ciljem tako stvorili. Tradicionalno društvo počiva na solidarnosti.

Solidarnost znači pomodi svakom živom bidu u granicama svojih mogudnosti, prepoznati česticu Gospodina u svemu. To znači služiti Gospodina. Licemjerno je obožavati ikone, murtije itd., a zapostavljati ili što je još gore iskorištavati bližnjega svoga. Gospodina treba prepoznati u svakome živom bidu, tad de i molitva, mantra ili neko drugo obradanje ikoni, murtiju itd. imati svrhu.

Izlaz je, kao što smo vidjeli, u povratku tradicionalnim vrijednostima. Potrebna je vjera i iskrena želja uz prakticiranje nenasilja prema okolini počevši od vegetarijanstva, odbacivanje raznih vrsta opijata (alkohola, duhana, droga, nepotrebnih lijekova itd.), ignoriranje propagandnih poruka (ekonomskih i političkih), odbacivanje promiskuiteta, neprihvadanje raznih vrsta kockanja koja se masovno reklamiraju preko medija, pronalaženje vlastitog duhovnog puta koji nije nametnut vjerskim i političkim pritiscima. Potrebno je sagledavati negativnosti, biti ih svjestan ali imati pozitivan pristup, optimističan bez uznemirenosti sa kojima se svakodnevno susredemo. Negativnosti treba gledati kao posljedice prijašnjih loših djela (zakon karme), a bududnost graditi na dobroti, ljubavi, razumijevanju, toleranciji. To su osnovne pretpostavke za stupanje na duhovni put koji nam pruža nebrojene mogudnosti, a ponajprije mir u duši. Širenjem ljubavi neizmjerno nam se puno vrada. To je jedini put ka Gospodinu od kojeg nas pokušavaju svim silama odvojiti.

94

10. ZAKLJUČAK

Čovječanstvo počiva na materijalnoj iluziji zaboravljajudi duhovnu prirodu čovjeka. Prepušta se osjetilnom uživanju ne misledi ni na svoju ni na bududnost pokoljenja koja de dodi, a da ne govorimo o prirodi koju bjesomučno uništava. Kompletna struktura društva sazdana je na iluziji da je čovjek svemogud, ravan Bogu, što je čista demonska filozofija. Kroz obrazovni sustav sugerira se da je čovjeku sve dozvoljeno, da je on jedino svjesno bide. Tako su „svjesnom bidu“ postavljeni tutori koji za njega misle, njime upravljaju ili, bolje rečeno, manipuliraju počevši od države preko njenih instrumenata, ekonomije, politike, vjere, nacije i drugih sustava koji su samo magla i iluzija. Mi, božanske duše, što po prirodi jesmo (i u Bibliji se kaže da smo stvoreni na sliku i priliku svoga Oca), dovedeni smo u neznanje zbog kojeg zaboravljamo svrhu svoje egzistencije u ovome materijalnome svijetu, koja nije osjetilno uživanje i uništavanje svega čega se dohvatimo u ime ekonomskog rasta, tehnološkog napretka i da se ne nabraja. Sva tehnička pomagala čovjeka samo udaljavaju od njegove iskonske, duhovne, božanske prirode, dajudi mu lažnu mod. Otuđen od prirode i Boga, čovjek živi u stalnoj frustraciji, što je razlog ratova, osobnih trauma i raspada obitelji. Strahovi se stalno izmišljaju i namedu kroz razne oblike pritisaka. Čovjek se zastrašuje i Bogom i vragom, bolešdu, drugom nacijom, ratom i da ne nabrajamo. Uvijek postoje i rješenja: lijekovi, osloboditelji, humanitarci, svedenici, gurui itd., ali problem se nikada ne rješava do kraja i ta se igra stalno ponavlja. Očito je cilj instaliranje stalnog straha i neizvjesnosti. Čovjek nije stroj što se uporno pokušava nametnuti kao paradigma. Ovu filozofiju je postavio R. Descartes (početak 17 st.): on je mislio da je čovjek stroj kojega s duhovnim svijetom povezuje organ zvan hipofiza - biološka nakupina u mozgu kroz koju nam dolaze impulsi iz Platonova svijeta ideja.

Bududi da takvu hipofizu nije još nitko našao, zaključilo se da je čovjek samo stroj, odnosno kompjutor. Tehnika se ubrzano razvija pokušavajudi stvoriti biološkog robota. Ako se to ostvari, čovjek nede modi egzistirati na ovakav način. Tada nede biti potrebne ni države, ni nacije, vjere, sindikati, ljudi de biti strpani u ograde, torove slične životinjskim, svinjske farme o kojima je govorio J. Orwell. To je savršenstvo demokracije kojoj svijet ide. Ako se ne probudimo kao pojedinci i kolektiv, ako ne postanemo solidarni jedni prema drugima, zaboravljajudi razlike, tražedi ono što nas spaja, što nama pomaže da napredujemo u duhovnom znanju a ne materijalnoj izopačenosti u koju svijet srlja tada smo osuđeni na još vedu patnju i nesredu, zatvoreni krug gdje se ne vidi kraj.

Jedan je od najvažnijih instrumenata države je ekonomija koja je u svojoj suštini materijalistička, što uvjetuje vezanost čovjeka kao osobe jer se poistovjeduje s tijelom. Stvarni mi, osobna duša teži duhovnom, što je suprotnost materijalnome. Da bi se ova suprotnost uskladila, potrebno je shvatiti suštinu prirode i svrhe naše egzistencije u ovome materijalnom svijetu. Jedina je svrha inkarnacije učenje, da shvatimo kako nismo ovdje radi tjelesnih užitaka, služenja tijelu, ved da spoznamo svoju božansku prirodu, da smo djelid Boga i da jedino Njega možemo služiti.

Bog je toliko milostiv da ne traži od nas ništa, samo ljubav. To je kao kad se kaže da nas osmijeh koji nekome uputimo ne košta ništa, a stvori ugodnu atmosferu što razvija povjerenje i bliskost, jer smo tako otuđeni. Davanjem ljubavi ne gubimo ništa, a dobivamo neizmjerno puno. Živimo u neznanju, a ono nije opravdanje, ono je grijeh. Oni koji misle da znaju, a na ključnim su pozicijama, najčešde su samo manipulatori kojima je stalo samo do svojih sebičnih interesa. Čest je slučaj i patološkog sluganstva koje je prisutno kod pojedinaca, koje se zna kasnije pretvoriti u bolesnu želju za liderstvom ne birajudi sredstva, tako da u ime „svetih“, „nacionalnih“ i drugih ciljeva nanose ogromne štete užoj ili široj zajednici, što nosi i karmičku zapletenost s lošim posljedicama za njih i zajednicu. Može se redi da postoji i svjesno programiranje pojedinaca koji postaju bududi lideri određenog profila koji služe, slobodno se može redi, demonskim ciljevima. Potvrda je u tolikim

95 uništenim državama te u opljačkanim i nacionalno i vjerski zatrovanim narodima. Postavlja se pitanje, tko od toga ima koristi, kad vidimo da i najmodnije države propadaju, narodi su im potlačeni, žive u strahu,a i dalje ih se zavarava da su najmodniji, najbolji. Njihovi vođe, nesvjesni karmičkih zakona, žive također u iluziji da su modni. Nalaze se u strogo čuvanim zlatnim kavezima i dobili su priliku radi zasluga u prošlim životima, a sada svojim lošim djelima pridonose degradaciji u sljededim inkarnacijama gdje ostaju bez modi, a čak padaju i u niže vrste života.

Velika je nesreda i izbjegavanje opravdane kritike, što se tumači kao odsutnost poniznosti. Rečeno je da je kritička riječ u svojoj sredini izdaja, u tuđoj uvreda. Za primanje kritike treba imati višu svijest.

Opravdana je kritika prijateljska, a laskanje je uvijek neprijateljsko i služi osobnim sebičnim ciljevima.

Ova bolesna želja za liderstvom prisutna je u velikom broju svjetovnih i vjerskih organizacija koje sebi vole tepati da su duhovne iako su često čisto profitne, a ponekad i demonske. Privredne organizacije i znanstveni krugovi daju si važnost time što se proglašavaju motorima napretka.

Dugoročna se šteta ne računa, ona je kolateralna, zanemariva, važniji su osobni interesi. Ubija se krava koja nas hrani zbog jednoga šnicla koji je, iako im je ukusan, samo dio mrtve prirode, lešine.

Najveda je posljedica neznanja ubijanje životinja za prehranu koja je čisti luksuz, što ima za posljedicu ekonomske konzekvence od gladi, onečišdenja okoline pa do duhovnih posljedica kojih nismo ni svjesni.

Država preko svojih instrumenata može bitno utjecati na opde stanje svojih građana u pozitivnom smislu. Nije uvijek potrebna ekonomska uspješnost, visok nacionali dohodak. Za sredu je potrebno vrlo malo. Ekonomija govori o rastu, profitabilnosti, uspješnosti, to nazivaju sredom. Gomilanje je osuđeno i na rasipanje, pitanje je samo trenutka kad demo odbaciti nešto što nam se ne sviđa ili nije u modi. Odbacujemo akumuliranu vrijednost, potrošeni rad. Istinska sreda traži drugi put, odricanje, smanjivanje želja, potpunu kontrolu i racionalnost na osnovnim dobrima, nikako luksuz, rasipnost, jer je to uništavanje darova Božjih. Sve pripada Bogu. Ako pođemo od te činjenice, shvatit demo da mi samo posuđujemo sredstva, a kao dobri gospodari čuvamo ih za pokoljenja koja bi se isto trebala odgovorno ponašati prema njima.

Ekonomija je postala sama sebi svrha, i kao znanost i kao privređivanje. Ne govori o stvarnoj racionalizaciji u smislu duhovnog napretka čovjeka. Potiče potrošački mentalitet i čovjeka modelira kao materijalnog ovisnika koji se ni u bududim životima ne može osloboditi karmičke zapletenost i degradacije u niže vrste života.

Ukazivanje na duhovnost, svjesnost Boga, nije vjerski fanatizam, zazivanje teokratskog društva.

Vjerovanje je osobna stvar koja ne smije biti instrumentalizirana jer je najčešde onda podložna manipulaciji od samih, kako se vole nazivati „duhovnih“ vođa koji i kroz duhovnost vide osobne materijalističke interese. To je svetogrđe, ali tko gleda danas na to. Svijet je postao kao atletska staza, treba trčati što brže, ugrabiti što više. Nametnuto je mišljenje da je egzistencija samo jedna, ova koju sada proživljavamo. Potrošačko je društvo ovakvu filozofiju nametnulo i deklariranim vjernicima.

Treba istaknuti da vjernik nije uvijek i duhovno svjestan. Svojim dogmatizmom, fanatizmom može biti gori i štetniji za okolinu nego li deklarirani ateist koji se drži moralnih načela.

Industrija dvadesetog stoljeda bila je bazirana na nafti, automobilskoj i vojnoj industriji koja je bila pokretač tehnološkog napretka.

U dvadeset prvo stoljede ušli smo s mikro tehnologijom, digitalizacijom, a danas se ved radi i s bio čipovima. Sve upuduje na to da trebaju biti uštede energije, no energija se ukupno troši više, što se pravda ekonomskim rastom.

Razlog je jednostavniji. Nafta je i dalje kao pokvarena krv u tkivu svjetske ekonomije kojom rukovode tajni centri modi pod čijom su kontrolom i multinacionalne kompanije iako se misli da su one samostalne, što je čista zabluda.

Danas ved postoje mogudnosti za istiskivanje nafte i plina kao dominantnih energenata, ali to bi znatno poremetilo raspoređenu mod u svijetu. Tek kad se stanovništvo uspije podvrgnuti preko genetski modificirane hrane, raznih implantanata i ostalim sredstvima kontrole kojih je danas sve više, od strane tajnih centar modi, tad de dodi i do nagle promjene dominantne energije bazirane na nafti. To vrijeme ved nastupa zbog nemogudnosti kontrole Kine, Indije i Brazila koji postaju veliki proizvođači dobara a ujedno i potrošači energije. Samim time dolazi i do nove raspodjele modi koja

96 može izazvati i nove sukobe s puno vedim posljedicama nego ovi današnji koji su ograničeni i koji se vode zbog nasilne raspodjele prirodnih dobara.

Gledajudi ekonomski, čovjek kao svjesno bide mora biti slobodan u razmišljanju i odabiru, a ne rob nečije nafte (naftne kompanije), nečijih kredita (banke), nečijih krivih odluka (politika), nečijih loših i štetnih lijekova (Farmaceutski kartel koji ih sami educiraju ili podmiduju doktore koji vam propisuju njihove lijekove). Gledajudi duhovni prosperitet čovjek mora također biti slobodan u izboru uz mogudnost šire naobrazbe kroz obavezni školski sustav, a ne da je od malih nogu dogmatski indoktriniran što se kasnije pretvara u ateizam ili potpuna nezainteresiranost za svoju duhovnu egzistenciju što je sada trend na Zapadu, i prepuštanje nekontroliranom čulnom uživanju.

Stanovništvo svijeta umjetno je podijeljeno na vjernike, agnostike i ateiste, a u suštini su svi vjernici, svi se klanjaju novcu. Novac je demonska izmišljotina, putem novca im se robuje i služi.

Duhovnost kao potpuna razlika i institucionaliziranoj vjeri i ateizmu teško pronalazi put do zatrovanih srca ljudi. Postoje pokušaji pojedinaca i udruženih skupina da prošire znanje koje je na planetu od njegova postanka, ali nailaze na velik otpor. I oni kojima je duhovnost najpotrebnija grčevito se bore protiv nje, kao bolesnik koji ne želi lijek dok se potpuno ne iscrpi. Nažalost, i u duhovne organizacije ubacuju se željni napredovanja, lake zarade, bolesno ambiciozni koji institucionaliziraju duhovne skupine i prave ih fanatično vjerskim tako da od njih stvaraju opet sluge demona. Sve je pokriveno dobrim namjerama zaboravljajudi da i one mogu voditi u pakao.

Najčešdi uzrok svih problema u društvu je sam sistem, institucija. Duhovno svjestan pojedinac proklamira duhovne ciljeve. Na njegovoj ideji izgrađuje se vjerska institucija kojoj rodonačelnik više nije niti potreban, on može opstati samo kao ikona. Socijalno napredne zajednice ili uspješne ekonomske cjeline stvorene su na idejama pojedinca, njegovoj inventivnosti, kreativnosti. Ekonomija Zapada je to uvidjela pa cijeni znanje koje se može pretočiti u materijalnu vrijednost. Potvrda je tome je tržište na kome najbolje kotiraju informatičke kompanije koje su i najpropulzivnije. Odlazak najvrednijih pojedinaca iz tih kolektiva odražava se kroz pad vrijednosti dionica kompanije. Velike države i preporode uvijek su vodili pojedinci. Izgradnjom birokratskog aparata su vremenom propadale.

Namede se zaključak da je pojedinac i pored nužnosti življenja u socijalnom okruženju uvijek prepušten sebi, stjecanju iskustva koje ga vodi duhovnoj evoluciji. Materijalno bogatstvo bez visoke duhovne svijesti degradira ga. Materijalno je prolazno, unosi nemir, nesigurnost, traži stalnu borbu (pri stjecanju ili očuvanju). Duhovne vrijednosti daju mir i perspektivu. Duhovnost je proces. Da bismo duhovno napredovali, ne smijemo se poistovjedivati s fizičkim tijelom jer razmišljamo u njegovim okvirima, skučeno. Moramo se izdignuti, poistovjetiti se s beskrajnom sviješdu i tad su nam i spoznaje beskrajno otvorene. Znanje ne znači i spoznaju, ono je vezano za um a spoznaja za višu svijest, što je potpuna razlika. Spoznaje nema bez duhovnosti, a znanje može biti i kavez, čak i štetno ako je usmjereno materijalnome a ne duhovnom cilju.

97

RIJEČNIK SANSKRTA

A Acarya – onaj tko poučava vlastitim primjerom; duhovni učitelj Acintya – bhedabheda – tatva – naučavanje Gospodina Caitanye po kojem su Bog i Njegove energije istodobno istovjetni i različiti.

Agni – polubog vatre Ahankara – lažni ego, zbog kojeg se duša pogrešno poistovjeduje s materijalnim tijelom.

Ahimsa - nenasilje Arijac – civilizirani sljedbenik vedske kulture; onaj tko stremi duhovnom napretku Asrame – četiri duhovna reda u vedskom društvenom sustavu: brahmacarya (učenički život), grhastha (obiteljski život), vanaprastha (red povlačenja) i sannya (red odricanja).

Astanga – yoga – osmerostruki sustav yoge koji je uspostavio u pradavno doba Kapila (mudrac Kapiladeva, koji je bio ekspanzija Gospodina osobno) Asura – osoba koja se protivi služenju Gospodina Atma – jastvo. Atma se može odnositi na tijelo, um, inteligenciju ili Vrhovno Jastvo.

Obično označava dušu.

Avatara – „onaj tko silazi“; potpuno ili djelomično opunomodena inkarnacija Boga koji silazi iz duhovnog svijeta s određenom misijom.

Avidya - neznanje B Bha - znanje Bhagavan – „onaj tko posjeduje sve obilje“; Svevišnji Gospodin, koji je riznica sve ljepote, snage, slave, bogatstva, znanja i modi odricanja.

Bhakta – osoba koja obožava Gospodina s predanošdu.

Bhakti – predano služenje Svevišnjeg Gospodina Bhakti – rasamrta – sindhu - priručnik o predanom služenju, koji je u šesnaestom stoljedu na sanskrtu napisao Srila Rupa Gosvami.

Bhakti – yoga - povezivanje sa Svevišnjim Gospodinom predanim služenjem.

Bharata – bivši kralj Indije, čiji su potomci bili Pandave.

- Zemlja duhovnog znanja, jedno od sanskrtskih imena za Indiju.

Bhava – zanos; stadij bhakti koji prethodi čistoj ljubavi prema Bogu.

98 Brahma – prvo stvoreno bide u svemiru; po uputi Gospodina Visnua stvara sve životne oblike u svemiru i vlada gunom strasti.

Brahmacari – učenik koji živi u celibatu, prema propisima vedskog društvenog sustava (vidi asrame).

Brahmajyoti – duhovni sjaj koji emanira iz transcendentalnog tijela Gospodina Krsne i obasjava duhovni svijet.

Brahmaloka – Brahmino prebivalište; najviši planet u ovom svemiru.

Brahman – (1) osobna duša; (2) neosobni, sveprožimajudi vid Svevišnjeg; (3) Svevišnja Božanska Osoba; (4) mahat-tattva, odnosno sveukupna materijalna stvar.

Brahma-samhita – spis koji sadrži molitve koje je Brahma uputio Gospodinu Krsni; otkrio ga je Caitanya Mahaprabhu u južnoj Indiji.

Buddhi-yoga – drugi izraz za bhakti-yogu (predano služenje Krsne), koji pokazuje da predano služenje predstavlja najviši oblik korištenja inteligencije (buddhi).

C Caitanya-caritamrta – biografija Sri Caitanye Mahaprabhua koju je u šesnaestom stoljedu na bengaliju napisao Srila Krsnadasa Kaviraja. Goswami.

Caitanya Mahaprabhu – inkarnacija Gospodina Krsne u dobu Kali. Pojavio se u Navadvipi, u Zapadnom Bengalu, pred kraj petnaestog stoljeda i započeo yugadharmu (glavni proces religije za ovo doba) – skupno pjevanje Božjih imena.

Candala – onaj tko jede pse i ne pripada ni jednoj kasti.

Candra – vladajudi polubog Mjeseca (Candraloke).

D Deva – polubog ili osoba koja posjeduje božanske odlike.

Dharma – (1) načela religije; (2) vječna, prirodna djelatnost živog bida (predano služenje Gospodina).

Dhyana – meditacija Dvapara-yuga – pogledaj pod Yuge G Garbhodakasayi Visnu – pogledaj pod Purusa- avatare.

Garuda – ptica koja nosi gospodina Visnua.

Goloka – Krsnaloka, vječno prebivalište Gospodina Krsne.

Gosvami – svami, onaj koji potpuno vlada svojim osjetilima.

Grhastha – oženjeni čovjek koji poštuje propise vedskog društvenog sustava.

Gune – tri odlike materijalnog svijeta; vrlina, strast i neznanje.

Guru – duhovni učitelj.

I Indra – kralj raja i predsjedavajude božanstvo kiše.

J Jiva (Jivatma) – vječna duša.

Jnana – transcendentalno znanje.

Jnana-yoga – put dostizanja duhovne spoznaje spekulativnom filozofskom potragom za istinom.

Jnani – sljedbenik puta jnana-yoge.

99

K Kala – vrijeme Kali-yuga – doba svađe i licemjerja, koje je počelo prije pet tisuda godina i koje ukupno traje 432 000. Pogledaj pod Yuge.

Karma – materijalne djelatnosti, koje donose posljedice.

Karma-yoga – put spoznaje Boga posvedivanjem plodova rada Bogu.

Karmi – onaj tko se bavi karmom (plodonosnim djelovanjem); materijalist.

Krsnaloka – vrhovno prebivalište Gospodina Krsne.

Ksirodakasayi Visnu – Pogledaj pod Purusa-avatare.

L Lila – transcendentalna „zabava“ ili djelatnost Svevišnjeg Gospodina.

Loka – planet M Maha-mantra – „velika mantra“: Hare Krsna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare/ Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare.

Mahatma – „velika duša“; oslobođena osoba koja je potpuno svjesna Krišne.

Mahat-tattva – sveukupna materijalna energija.

Mantra – transcendentalni zvuk ili vedska himna.

Manu – polubog koji je otac čovječanstva.

Maya – iluzija; energija Svevišnjeg Gospodina pod čijim utjecajem živa bida zaboravljaju svoju duhovnu prirodu Boga.

Mukti – oslobođenje od materijalnog postojanja.

Muni – mudrac.

N Narayana – četveroruki oblik Gospodina Krsne koji vlada planetima Vaikunthe; Gospodin Visnu.

Nirguna – bez osobina ili odlika; u odnosu na Svevišnjeg Gospodina, izraz pokazuje da je Gospodin transcendentalan prema materijalnim odlikama.

Nirvana – oslobođenje od materijalnog postojanja.

O Om (Omkara) – sveti slog koji predstavlja Apsolutnu Istinu.

P Paramatma – Nad-duša; lokalizirani vid Svevišnjeg Gospodina koji se nalazi u srcu svakog živog bida i koji promatra i vodi uvjetovanu dušu.

Parampara – učeničko nasljeđe.

Prakrti – energija ili priroda.

Pranayama – vladanje disanjem, kao metoda napredovanja u yogi.

Prasadam – posvedena hrana; hrana ponuđena s predanošdu Gospodinu Krišni.

Pratyahara – povlačenje osjetila, kao metoda napredovanja u yogi.

100 Prema – čista, spontana ljubav prema Bogu.

Purane – osamnaest povijesnih spisa koji predstavljaju dopune Veda.

Purusa – „uživatelj“; duša ili Svevišnji Gospodin.

Purusa-avatare – prvobitne ekspanzije Gospodina Visnua, koje uzrokuju stvaranje, održavanje i uništenje materijalnih svemira. Karanodakasayi Visnu (Maha Visnu) leži na Uzročnom oceanu i izdiše bezbrojne svemire; Garbodakasayi Visnu ulazi u svaki svemir i stvara raznolikost; Ksirodakasayi Visnu (Nad-duša) ulazi u srce svakog stvorenog bida i svaki atom.

R

Rati - ljubitelj Rajo-guna – guna strasti.

Raksase – rasa demona koji jedu ljude.

Rama – (1) ime Gospodina Krišne koje znači „izvor sveg zadovoljstva“; (2) Gospodin Ramacandra, Krišnina inkarnacija u obliku savršeno pravednog kralja.

Rupa Gosvami – vođa šestorice Gosvamija iz Vrndavane, glavnih sljedbenika Sri Caitanye Mahaprbhua.

S Sac-cid-ananda – vječnost, blaženstvo i potpuno znanje.

Sadhu – sveta osoba ili osoba svjesna Krišne.

Samadhi – trans; potpuna obuzetost svjesnošdu Boga.

Samsara – ciklus uzastopnog rađanja i umiranja u materijalnom svijetu.

Sanatana-dharma – vječna religija; predano služenje.

Sankara (Sankaracarya) – veliki filozof i tvorac učenja advaite (nedvostranosti), koja naglašava neosobnu prirodu Boga i istovjetnost svih duša s nepodvojenim Brahmanom.

Sankhya – (1) analitičko razlikovanje duha i materije; (2) put predanog služenja koji je opisao Gospodi Kapila, sin Devahuti.

Sankirtana – skupno slavljenje Boga, posebno pjevanjem Njegovog svetog imena.

Sannyasa – red odricanja namijenjen njegovanju duhovne spoznaje.

Sannyasi – osoba koja je prihvatila red odricanja.

Sastra – razotkriveni spis; vedska književnost.

Sattva-guna – guna vrline.

Satya-yuga – pogledaj pod Yuge. Šiva – polubog koji upravlja materijalnom gunom neznanja (tama-gunom) i koji uništava materijalni svemir. Šrimad-Bhagavatam – Purana, povijesni zapis, koji je napisao Vyasa-deva da bi predstavio duboko znanje o Gospodinu Sri Krsni. Šruti – Vede. Šudra – pripadnik staleža radnika u sustavu četiri staleža vedskog društva.

Svami – onaj tko može potpuno vladati svojim osjetilima; osoba u redu odricanja.

Svarupa – izvorni duhovni oblik ili prirodni položaj duše.

T Tamo-guna – guna neznanja.

Trataka – zagledanost ili upiljeni pogled Treta-yuga – vidi pod Yuge.

U

101

Upanisade – 108 filozofskih rasprava koje predstavljaju dio Veda.

V Vaikunthe – vječni planeti duhovnog svijeta.

Vaisnava – bhakta Svevišnjeg Gospodina.

Vaisya – pripadnik staleža poljoprivrednika i trgovaca u sustavu četiri staleža vedskog društva.

Vanaprastha – čovjek koji se povukao iz obiteljskog života da bi razvio vedu mod odricanja u skladu s propisima vedskog društvenog sustava.

Varnasrama-dharma – vedski društveni sustav, u kojem je društvo podijeljeno na četiri staleža i četiri duhovna reda života (varne i asrame).

Vasudeva – otac gospodina Krsne.

Vasudeva – Krsna, sin Vasudeve.

Vedanta-sutra – filozofska rasprava koju je napisao Vyasadeva i koja se sastoji od sažetih izreka koje otjelovljuju bit Upanisada.

Vede – četiri izvorna spisa (Rg, Sama, Atharva, Yajur).

Vidya – znanje.

Vikarma – djelatnosti kojima se krše naredbe spisa; grešna djela.

Virat-rupa – kozmički oblik Svevišnjeg Gospodina.

Visnu – Božanska Osoba.

Visnu-tattva – kategorija ili položaj Boga.

Visva-rupa – kozmički oblik Svevišnjeg gospodina.

Vrndavana – transcendentalno prebivalište Gospodina Krišne, poznato kao Goloka Vrndavana ili Krišnaloka. Gradid Vrndavana u oblasti Mathure u Uttar Pradeshu u Indiji, u kojem se Krišna pojavio prije pet tisuda godina, očitovanje je Krišnina duhovnog prebivališta na Zemlji.

Vyasadeva – pisac Veda, Purana, Mahabharate i Vedanta-sutre.

Y Yajna – žrtvovanje.

Yakse – sablasni sljedbenici poluboga Kuvere.

Yamaraja – polubog koji kažnjava grešnike nakon smrti.

Yoga – duhovni proces povezivanja sa Svevišnjim.

Yoga-maya – Gospodinova unutarnja, duhovna energija Yuga – „doba“; postoje četiri yuge, koje se ponavljaju u ciklusima: Satya-yuga, Treta-yuga, Dvaparayuga i Kali-yuga. Sa smjenom doba, od Satye do Kali, religija i vrline postupno nestaju.

102

O AUTORU:

Rođen je 1954. godine u Beogradu u skromnoj radničkoj obitelji. S deset godina s roditeljima odlazi na selo djedu i baki u blizini Daruvara, gdje završava i gimnaziju. Od najranijih dana neprestano je prisutna ljubav prema knjizi. U gimnaziji se susrede s ezoterijskom literaturom, pa počinje i s praksom ritmičkog disanja i nekim meditativnim tehnikama.

U Zagrebu završava Ekonomski studij. Radio je kao ekonomist u jednoj zagrebačkoj firmi, što ga je sve usmjeravalo u materijalistički način življenja. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okrede duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji.

Kontradiktornosti koje pronalazi u Bibliji i nemogudnost racionalnog tumačenja Biblije upuduju ga na temeljito proučavanje izvora biblijskih tekstova, što ga preko drugih religija vodi ka najstarijim tekstovima vedske tradicije. Susret s tekstovima Bhagavat-gite i druge knjige vezane za vedsko učenje daje mu odgovore na pitanja koja je toliko dugo tražio. Pronalazi smisao i svrhu postojanja osobe, shvada besmisao zanatskog učenja koje čovjeku oduzima najviše vremena, a u suštini samo je zanat ogrnut materijalističkom svrhom. Iz tog razloga i odriče se konvencionalnog načina stjecanja znanja i u potpunosti se okrede duhovnoj spoznaji koja mu kroz učenja i praksu daju nove mogudnosti približavanja Istini.

Potvrdu ispravnog načina života traži na selu gdje s obitelji odlazi od gradske vreve te počinje živjeti i učiti u skladu s prirodom. Zalaže se za toleranciju među religijskim skupinama odbacujudi dogmatizam a pojedincu ostavlja pravo izbora vlastitog duhovnog puta. Mišljenja je da je sreda i Istina u nama i oko nas; treba je samo spoznati i putem ljubavi podijeliti s okolinom te predanošdu i služenjem približiti se Gospodinu.

Do sad je objavio knjigu Tijelo kavez za dušu. prasevic@net.hr