IV Zaključci s preporukama
IV ZAKLJUČCI S PREPORUKAMA Regionalno istraživanje „Interkulturalnost u očima aktera vaspitno-obrazovnog procesa“ nastoji prikazati obim i karakteristike vaspitno–obrazovnog konteksta koji podstiče usvajanje ključnih kompetencija u oblasti interkulturalnog obrazovanja u 4 srednje škole u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te predložiti preporuke za unapređenje njegove prakse. Analiza raspoložive dokumentacije pokazala nam je da postoje opšti i posebni pravni akti koji prepoznaju potrebu za organizovanim vaspitno–obrazovnim djelovanjem u domenu usvajanja znanja, formiranja navika, stavova i vrijednosti za međukulturalni sklad, razumijevanje, toleranciju i poštovanje. Gledajući na taj način uređenje vaspitno-obrazovnih sistema, oni bi se mogli tumačiti kao modeli koji omogućavaju razvoj interkulturalnosti. Ipak, rezultati kvantitativnog i kvalitativnog dijela istraživanja, umnogome su demantovali funkcionalnost teorijskog okvira. Da zaključimo, iako nastavnici/ce kod sebe uočavaju vrlo razvijene lične kompetencije iz oblasti interkulturalnosti, značajan broj nastavnika/ca procjenjuje da nema dovoljno kompetencija da se bave planiranjem konkretnih tema iz ove oblasti u radu s učenicima/ama. Odgovori se najviše razlikuju u odnosu na teme vjerskog i nacionalnog identiteta, kao i nacionalizma i etnocentrizma, i ove teme procjenjuju kao najzahtjevnije. Pored pedagoške nesigurnosti, gotovo svi nastavnici/ce su zainteresovani da se bave temama iz oblasti interkulturalnog obrazovanja. U predmetu koji predaju u visokom procentu prepoznaju ciljeve/ ishode koji se tiču informisanja učenika/ca o novim pojmovima u ovoj oblasti i formiranja sistema vrijednosti koji podstiču empatiju i tolerantan odnos prema razlikama. Najmanje su zastupljeni potvrdni odgovori u odnosu na oblast usvajanja vještina sprovođenja dijaloga u uslovima društvenih razlika. I pored visokog procenta nastavnika/ca koji su procijenili da u školi u kojoj rade postoji praksa promovisanja tema iz oblasti interkulturalnog obrazovanja, taj procenat je nešto niži kada se pitanje svede na nivo lične odgovornosti i prakse. Pored pomenute prakse o kojoj svjedoče i toga što u svom predmetu prepoznaju ciljeve/ishode, uvjereni su da su, pored nedovoljno razvijenih nastavničkih kompetencija, nedostaci u programima i stručnoj literaturi i resursima koje prate rad sa učenicima/ama ozbiljan ometajući faktor za odgovoran i kontinuiran pristup u radu. Daju različite ideje na koji način treba promovisati i realizovati ideje interkulturanosti u nastavnom procesu, a najveći broj nastavnika/ca misli da pristup mora biti interdisciplinaran i da prožima čitav školski kurikulum. Nastavnici/ce vjeruju da teme iz ove oblasti učenicima/ama jesu korisne, ali mali broj njih vjeruje da utiču na promjene mišljenja i ponašanja. Iskustvo najvećeg broja nastavnika/ca je da su, u okruženju u kojem mladi odrastaju, konflikti koji su nastali uslijed nepoštovanja različitosti (kulturne, etničke, vjerske, rodne, nacionalne i socijalne) prisutni povremeno, a najprisutniji su u medijima. Na pitanje koji je najčešći povod za sukobe koji nastaju u društvu/okruženju u kojem mladi odrastaju, polovina nastavnika/ca navodi da su to različiti stavovi i nacionalna pripadnost. Nacionalna pripadnost kao uzrok je izraženiji u Crnoj Gori, dok su različiti stavovi izraženiji u Bosni i Hercegovini. Roditelji jasno prepoznaju značaj interkulturalnog obrazovanja u formiranju ličnosti njihove djece. Ulogu porodice stavljaju na prvo mjesto, odnosno navode da je korijen vaspitanja i formiranja stavova u porodici. Naravno, očekuju da se u školi razgovara sa učenicima/ama o temama iz oblasti interkulturalizma i svjesni su potrebe da se o ovim temama mora razgovarati na drugačiji način, ne samo putem predavanja, već više u formi razgovora, razmjene mišljenja, organizovanjem mogućnosti za druženja, putovanja, realnih susreta. Na žalost, ne vide školu kao mjesto na kojem i sami mogu sticati nova znanja i vještine da sa djecom razgovaraju o ovim temama, niti pokazuju spremnost da budu uključeni u aktivnosti realizovane na ovu temu. Najveći broj učenika/ca susreo sa pojmom interkulturalizam putem medija, a trećina navodi da nije imalo priliku da razgovara i uči o temama koje dolaze iz oblasti interkulturalnog obrazovanja u školi. Oni koji su imali prilku da uče o ovim temama u školi, najviše su razgovarali o vjerskoj različitosti, te kulturnoj i nacionalnoj, i to u okviru predmeta koji svojim programskim sadržajima podrazumijevaju teme ravnopravnosti, uvažavanja ljudskih prava, podsticanja zajedničkih vrijednosti i međusobne povezanosti (maternji jezik, istorija, sociologija, vjeronauka/religija, građansko obrazovanje), ali i na časovima odjeljenjske zajednice. Značajan je broj učenika/ 39
