Škole duhovnosti (predavanja 2008/2009) by U Potrazi Za Zborom

Sveučilište u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultet Vlaška 38, Zagreb Katedra moralne teologije Profesor: dr. sc. Jakov Mamić

ŠKOLE DUHOVNOSTI (predavanja 2008/2009)

UVOD Pluralizam je važna činjenica, on je izravni i trajni čimbenik kršćanskog života! Samo evanñelje je izvor različitih oblika života i duhovnih iskustava. Prema tome, vidi se značenje evanñelja u razvoju duhovnog života i značenju kršćanske duhovnosti. No, da bi nešto bilo duhovnost, mora u sebi imati: • kategoriju iskustva, kao temelja; • sinteze – potrebna je životna sinteza odreñenog sadržaja, koja se 'provlači' kroz mehanizme čovjekove nutrine, koji su antropološke i milosne naravi. Potrebna je podudarnost milosnog s onim što čovjek u sebi nosi, kao prilog i darovanost. U tome je pravo umijeće duhovnog života: naći 'uklapanje' jednog i drugog, te nastaje kompaktna cjelina integriranog duhovnog života; • kategoriju sustavnosti. Danas su brojne ponude da se različiti pristupi nazivaju duhovnošću, je potrebno raščistiti što se pod tim misli! Npr. za većinu danas, duhovnost bi bila nekakav umjetnički, pjesnički pristup stvari. No, važna je činjenica faktora nutrine: i poezija i umjetnost i znanost…sve je u tim „mehanizmima srca“ i sve kroz to prolazi, sve to plod je jednog složenog procesa. Svojstveno za duhovnost je naći zajedničku sintezu egzistencija, koja tvori odreñeni pravac duhovnosti1. Kada se stvore sinteze, nalaze se tzv. konvergencije (lat. „convergere“ = ono raspršeno dovesti u sredinu; od te riječi je „conversio“ = obraćenje) – odnosi se na usklañenost pristupa vrijednosti egzistencija s evanñeljem. Konvergencije stvaraju nove oblike života: stvaraju se grupe na temelju različitih pogleda i one su novi oblik koji pokazuje podudarnost/konvergenciju vlastitog razmišljanja s onim u evanñelju. Tako su nastale i redovničke zajednice! Sve te duhovnosti i škole, sinteze iskustva i misli su karizme! Karizma je djelo Duha Svetoga, udijeljeno osobi ili skupini za druge. Važne škole duhovnosti izuzete su iz kategorije ideologije i nisu ideološki pravci razmišljanja! No, danas nažalost neka suvremena duhovna kretanja imaju takve crte. Npr. New age je prepoznao potrebu duhovnoga u suvremenoj kulturi i nudi odreñene sinteze kao izlaze, no to nije djelo Duha Svetoga, nego ljudsko iznašašće. Zato je New age ideološko, a ne milosno pitanje, jer to je pokret domišljen na temelju stvarnih potreba ljudske i društvene prisile ove civilizacije. Zato uzima od velikih religija one pokazatelje koji su danas potrebni i to nudi ljudima. Možemo reći da je to sociologija, kao i mnoge druge sljedbe i manja religijska kretanja danas. Vidjeli smo sintezu s evanñeljem i Duhom Svetim, ali još jedna naznaka razlikuje škole duhovnosti od drugih: škole duhovnosti i putovi duhovnosti nisu intelektualne kreacije! One nisu ideološke, nego karzimatske! U korijenu duhovnosti i škola duhovnosti je življena stvarnost i ona formira grupu i grupa življenjem elaborira školu! Zato nema škole ondje gdje nema egzistencije (tamo se mogu naći samo tragovi)! Danas je to veliki problem redovničkih zajednica, npr. postoje škole povijesno prepoznatljive, ali egzistencijalno iščeznule2. Nemoguće je živjeti od povijesti, potrebno je danas otkrivati mogućnost svoga življenja i pitati se nudi li se danas kvaliteta nutrine i bliskost Bogu, nudi li se aspekt veličine ljudske osobe i eklezijalnog značenja Crkve?

U osobnim susretima važno je uočiti jedinstvenost svake osobe, pa iako je problem jedak, osobe se razlikuju po strukturi ličnosti. Rješenje problema je čisto osobno, ne može se tražiti kroz druge osobe, nego treba do kraja čuti čovjeka i iz nutrine čovjeka ponuditi izlaz i odgovor! 2 Zakonitost života: „Tamo gdje se ne živi, umire se!“

Važna su nam 3 pojma: 1. DUHOVNOST = organizirana cjelina života – prema tome, postoje modaliteti i sredstva svetosti. Ovdje govorimo funkcionalno, u odnosu na škole duhovnosti. 2. DUH = sinteza, ozračje povezano s karizmom, znakovito, ali ne obvezujuće! Npr. duh franjevaca, karmelićana, isusovaca… 3. ŠKOLA DUHOVNOSTI = konkretna, dosljedna i življena duhovnost, sa strane mnogih članova u svom kontinuitetu. Ona je znanstveno elaborirana, a elaboriranje se dogodilo na samom početku škole ili od grupe nastale nakon tog početka. Načelno postoji vrlo malo škola duhovnosti, ali postoje struje duhovnosti, dok dokumenti Crkve priznaju samo 4 škole duhovnosti!

KRITERIJI ŠKOLA Razlikujemo 6 kriterija prema kojima neku školu nazivamo školom: 1. etničko-geografski – pokriva geografske i nacionalne površine. Npr. „istočna i zapadna duhovnost“ je geografski kriterij, a „indijska, armenska…“ nacionalni. Prema tome, neke škole pripadaju odreñenom geografskom području, a i one koje se identificiraju s nacionalnim identitetom. 2. doktrinarno-dogmatski – razlika škola je što jedna intenzivnije sustavno obrañuje odreñene istine vjere, a druga škola neke druge. Npr. u židovstvu proročki, nazirejski i katehetski pravac, a u kršćanstvu euharistijska, marijanska, trinitarna, kristološka, pneumatološka škola i sl. 3. psihološko-antropološki – ova razina na odreñeni način reflektira čovjeka ili grupu ljudi u odreñeni sadržaj koji može biti intelektualni, emotivni, afektivni. Npr. postoji govor o afektivnim školama duhovnosti3, koje odreñeni sadržaj 'prerañuju' na afektivan način, koje smatraju da je u čovjeku emotivna razina 'gazdarica', a intelektualna je 'sluškinja' emotivnoj i zato je primarno odgojiti emotivnu razinu! 4. povijesno-kronološki – znači da se ide od izvora jedne stvarnosti i prati se razvoj odreñene misli, ponuda, vrijednosti i sl. kroz povijest. Kroz ovaj kriterij možemo promatrati svaku od škola! 5. kriterij utemeljitelja – ide se na korijen nastanka kroz osobu utemeljitelja. Ovdje se dolazi do zaključka da gotovo svaka škola ima jedan svoj početak u osobi: budizam u Budi, islam u proroku Muhamedu i sl. Ali i redovi i različite družbe, kongregacije imaju svoje osnivače. 6. životni staleži i pozivi – kroz životne staleže promatramo posebno 3 kanonska životna staleža: laici, redovnici i prezbiteri. Svaka od grupacija ima svoju duhovnost, no nije sigurno hoće li imati i svoje škole. Na 2. razini su pozivi i zvanja, koji čine jako važno područje duhovnog života danas. Područje zanimanja je područje zova na ostvarenje, ono u najmanju ruku od pozvanoga traži izdiferenciran pristup: poznavati mogućnosti ostvarenja osobe unutar njezinog poziva i biti joj na usluzi kao „duhovno pomagalo“ u ostvarivanju svog poziva!

Cijeli pravac „devotio moderna“ protkan je ovim emotivnim elementom!

DEFINICIJA Važno je vidjeti odrednice bez kojih odreñeni put i odreñena duhovnost nije škola, tj. odrednice koje tvore školu duhovnosti. To ćemo otkriti kroz definiciju: „Škola duhovnosti je duhovni put koji nastaje iz iskustva izvora (1), oko kojega se okupljaju učenici (2), u odreñenom povijesnom kontekstu (3), otvarajući specifičnu perspektivu glede budućnosti (4), a jedna druga generacija (5) sve to strukturira u organski sustav po kojemu ljudi mogu sudjelovati u iskustvu izvora (6), a kada iskustvo izvora postane zatvoreno, tada je nužna reforma (7).“ Iz ove definicije vidimo 7 odrednica koje definiraju škole duhovnosti: (1) iskustvo izvora – izvor može biti: a) osnivač odreñene škole ili pokreta; b) utjecajne osobe koje nisu otpočele sam pokret – imamo 3 velika primjera takvog nastanka škole: • Augustin – na njegovom Pravilu ima barem 4 velika crkvena reda, a on sam ih nije osnovao niti je direktno napisao pravilo, no njegova misao, tumačenje, razvoj duhovnog života i sl. pridonijelo je da se razvije odreñena duhovnost koja ima Augustinov 'miris'; • sv. Bernard – nije osnovao cistercite, ali smatran je izvorom za razumijevanje toga puta duhovnosti unutar Crkve; • sv. Mala Terezija – nije osnovala Karmel, ali smatra se izvorom za pristup karmelskom putu! Možemo reći da je izvor božanska dodirnutost osobe, u kojoj osoba zamjećuje posebnost iskustva Boga. To iskustvo izvora nalazimo u svim školama! (2) krug učenika – uloga učenika je da iskustvo izvora zaživi, ali da i oni zažive kroz iskustvo izvora. Prema tome, krug učenika je korporativno iskustvo početka i to nalazimo svugdje! Samo iskustvo izvora nije dovoljno, potreban je krug učenika i osoba koje će asimilirati, zaživjeti i dati izričaj odreñenoj inicijativi ili iskustvu. Učenik uobličuje konkretne upute u izričaj (npr. sv. Bonaventura u franjevaštvu). Iskustvo (1) i krug učenika (2) daju temelj školi! (3) povijesni kontekst – okolnosti u kojima odreñena stvarnost nastaje vrlo su važne. Povijesni kontekst bitno utječe na sadržaj škole i modalitete koje ona nudi. Važna su nam 2 autora koja proučavaju značenje povijesnog konteksta za nastanak, sadržaj i modalitete škola duhovnosti: a) De Guibert (1938) – on smješta utjecaj povijesnog konteksta na vanjske faktore: povijesne prilike pomažu da škole uzmu svoju odreñenu fizionomiju koja će po stilu života i izričaju priličiti vremenu; b) Ch. Bernard (1970) – utjecaj smješta na nutarnju razinu i daje 3 odrednice koje stoje u temelju svega: odnos sa sobom, s Bogom i sa svijetom. Te odnose definira sve što nastaje. Npr. kroz ta 3 odnosa vidimo nastavak franjevaštva kao škole i uočavamo da je dominantan sadržaj franjevaštva odnošajnost sv. Franje s ovim stvarnostima (kako je živio stvarnost sebe, u odnosu na vertikalu i horizontalu), tako započinje pokret i škola koja će tu odnošajnost uobličiti u poruku, pravac za druge!

(4) specifična perspektiva glede budućnosti – važni su naglasci! Škole duhovnosti obilježene su s 2 stvari: a) vrijednosti koje nude – škole u tu svrhu nude svoje odreñene naglaske, npr. misijski, siromaštvo, kontemplacija… b) ciljevi kojima teže. Škole nude i prikladne medijacije4 za ostvarenje tih naglasaka. Medijacija je mogućnost dodira s izvorom, jer ako nema medijacija, tada nema ni škole ni izvora! Naglasci pojedine škole (siromaštvo, kontemplacija i sl.) rijetko u sebi nose doktrinarnu obrazloživost, gotovo da je nemaju, nego imaju ponudu, tj. zajednica ljudi je znak: živi se i svjedoči se! Naglasci imaju za cilj uvesti učenika u sustav vrijednosti i istovremeno pokazuju nutarnju dosljednost školi! (5) druga generacija – prva generacija učenika daje školi duhovni temeljni oblik, a druga (ili druge!) razvijaju početni oblik tako da on postane dostupan sljedećim generacijama. Jake prisutnosti škola danas su redovničke zajednice, kao živa tkiva koja svoje „sokove“ „vuku“ izdaleka. Ova druga generacija smo zapravo mi sami. Zadatak je školu tako organizirati da ona danas bude škola, tj. da ima iskustvo izvora i dr. što treba imati, uvijek vodeći računa o korijenu! Npr. generalni kapituli redovničkih zajednica trebaju biti brižljivo prebiranje stvari i stvara se složena cjelina, s 2 bitne značajke: a) nutarnji organizam je živ: ciljevi, vrijednosti, medijacije i sl. generira život; b) škola se zaštitila – znači da, svjesna svog života, ne dopušta onom lošem da „ulazi“ u nju (krive vrednote, mentalitet, odreñena pomodarstva i sve što ne pridonosi da škola bude iskustvo izvora). Ova složena cjelina mora imati: • sve elemente za duhovno izrastanje članova, prvenstveno mora doći kao nutarnji zahtjev života; • trebamo stupiti u neposredni odnos s izvorom (ne prepričani!); • važan je ekvilibrij/uravnoteženost elemenata meñusobno i ostvarljivost toga danas! (6) dostupnost ljudima – važno je pitanje smisla škole, ona mora ponuditi: a) put, odn. hod – to su bliski pojmovi, ali ne i isti; b) prostor za put, unutar sebe mora imati: • duhovnu stvarnost; • naglasak na prianjanju uz Boga; • mogućnost sjedinjenja s Njim. Školu treba vrednovati kroz mogućnost ostvarenja više nego kroz doktrinaciju! Npr. neka škola može imati izvanredan govor, no ako nema „humusa“ trajat će samo dok traje entuzijazam učenika, a kad se on ugasi, gasi se i pripadnost školi, što znači da korijenje nije pušteno5. (7) reforma – prva generacija ima živo iskustvo i formativni karakter. Sljedeće generacije mogu doživjeti nemoć dostupnosti izvorima i neučinkovitost formacije i to je odreñena „zakočenost“. Najčešće se dogaña da se „izgubi“ puno toga u organizaciji pri institucionalizaciji škole. Tada se pokazuje potreba reforme, a reforma znači „reaktivirati 4

Jedan od kriterija koji odražava stanje odreñene škole je životnost medijacija unutar škole! Moguće je ostati u školi bez entuzijazma, npr. dugoročne masline koje vlasnik maslinika treba ili prerezati ili podrezati ili ostaviti. Jedino što treba gledati je čovjek, jer je njegova sreća osnova, a to je ostvarenje. Postoji puno faktora koji čovjeka priječe da donese odluku, zato su potrebni ljudi u zajednici da mu pomognu! Jednostavno ostati u zajednici u takvim okolnostima nije mudro, jer je bit ostvarenje! 5

izvor“ (koji nije presušio!). U povijest imamo velike pokazatelje toga, npr. Cliny (11-12. st. benediktinski red), 16. st. reforma prosjačkih redova i sl. Reforme trebaju: a) imati cilj: da imamo pristup duhovnom iskustvu i stoga je potrebno vidjeti što ga sprječava (institucionalizacije, mentalitet i novost vremena, modaliteti života…); b) vidjeti odgovora li izvorna sinteza današnjem socioreligioznom kontekstu; c) vidjeti je li karizma sve što odreñena škola danas jest? d) vidjeti postoji li nutarnji neodgodivi pritisak za reformu, a pokazatelj toga je: • nemoć postojećega i • volja da se bude! Znak: pripadnici škole više ne znaju povezati svoj duhovni put s putem škole. Ovaj simptom prisiljava nas na dvostruko „listanje“: svoga puta i puta škole. Nerijetko sporedni faktori diktiraju odluku o priključenju škole i zato treba slušati govor bića! Postoje 3 pokazatelja toga stanja: a) kriza formacije; b) kritičnost mentalnog sklopa; c) napuštanje zajednica, škola. Iza svega toga može stajati nesposobnost vodstva da vidi novost u osobama i da integrira novost osoba u skupni interes, a da bi se to moglo dogoditi, potrebna je dimenzija Duha!

ŠKOLE DUHOVNOSTI Sve škole duhovnosti koriste termin „put“ za prezentaciju i oživotvorenje sadržaja kojega nose6: 1. Židovska škola sebe opisuje kroz Toru (grč. Pentateuh, hebr. Torah) ili Zakon Mojsijev. TORA je pouka o putu života, koji se ostvaruje kroz „halakah“ = tijek života, to je nauk o putu života koji se dogaña u tijeku života. Kršćani u Dj 9,2 nazvani su „sljedbenici Puta“, a i Isus u Iv 14,6 za sebe kaže „Ja sam Put…“ 2. Budisti svoju duhovnost vide kao put = „YANA“, koji vodi k „BODHY“u. Razlikuju 3 puta: a) mali = hinayana; b) veliki = mahayana; c) dijamantni = vajrayana. 3. Taoizam – „tao“ je put, to je panteistički misticizam. 4. Islam u eminentnoj kategoriji sofizma koristi pojam „tarikah“ = puteljak. „Tarik“ označava zvijezdu Danicu koja pokazuje tijek dana, noći… ŽIDOVSKA DUHOVNOST7 Osnovni pojmovi: • Torah: pismena i usmena (koja je prije pismene i prati pisanu); • Mišna = napisana usmena Tora; • Talmud = komentar Mišne; • Midraš = proučavanje, istraživanje Tore; • Kabala = mistični pokret u hebraizmu8.

Na Istoku se ne može govoriti o ponudi koja vrijedi ako ta ponuda nije „put“. Literatura: Jasminka Domaš, zbornik radova. 8 „Judaizam“ je kasniji pojam, nastaje u 14-15. st. 7

Zadržat ćemo se na hebraizmu/židovstu koje je neposredno prethodilo ili je istovremeno s kršćanstvom. Prema tome, nećemo se upuštati u ono što se mnogo kasnije razvilo. Temeljno za židovsku duhovnost je pojam svetosti (hebr. „kedušah“), posebno svetosti Boga! Hebr. „kadoš“ je pridjev koji označava da je to nešto snagom novosti svoga bića odvojeno od svega drugoga i to pripada kategoriji „svetost Božja“! Gospodin im upućuje poziv: „Budite sveti! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“ (Lev 19,2) – to znači da se ne smiju miješati s drugima! Zato su u Ponovljenom zakonu propisi o kaznama. Taj „Sveti“ ih vodi, oslobaña, ulazi u savez s njima, čuva ih, a u zajednici omogućava da bude shvaćen kroz kabalu. Izrael je sveti narod koji je u odnosu sa Svetim! Židov je pozvan biti svet! Autor Mandel ističe da Bog poziva narod da postane svet, da bi On mogao biti prisutan kao „Sveti“ u povijesti – tu je riječ o jednoj supstituciji! Zato je narod kao kategorija u izraelskoj instituciji nezamjenjiv! Religiozna duhovna stvarnost prožela je strukturu društvene naravi! U izraelskoj teologiji nema pojma „Sveto pismo“, nego „čitanje“ – to znači da je Božja riječ živa: jednom vremenu govori na jedan način, a drugom vremenu na drugi. Zato npr. imaju puno prijevoda Imena Božjega! Pnz 6,4-5 „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ – ova izjava je u temeljima hebrejske duhovnosti, na njoj se gradi sva kultura Izraela. Temelj na kojem je jasna crta razdvajanja od svih drugih naroda: Izrael je narod koji sluša Neizrecivoga i Osobnoga! Kultna mjesta ili mjesta duhovnosti židovske škole – privilegirano mjesto je Hram, jer je to obitavalište „slave Božje“, u njemu boravi Sveti! Prije Hrama tu ulogu imao je Šator – Izrael je putnički narod, spoznaja Boga se dogañala na putu! Hram je memorija puta! Nakon babilonskog sužanjstva i razaranja Hrama, nastaje sinagoga! Razlika sinagoge i Hrama: Hram je kultno mjesto u vidu žrtve („sacrificium“ = „sacrum“ + „facere“), a sinagoga je kultno mjesto zakona i propisa, tj. bogoštovno, jer u njoj se vrši pouka Tore, kasnije Proroka. Sastavnice hebrejske duhovnosti: a) šabat – svetost dana subote; b) slavljenje blagdana – čitanje Pisma i klanjanje, štovanje Pisma; c) kultna žrtva – nakon ponovne izgradnje hrama uspostavlja ponovno se kultna žrtva, u smislu ranije prakse. Škole – 2 su škole u Izraelu: 1. „nevi'im“, proročka škola – ova škola je obredna škola, tj. služba (zato govorimo o službi proroka, kralja i sl.). Prema tome, postoje čini koje treba izvršiti da bi služba bila izvršena: čitati Riječ, primiti ju, poslati poruku… 2. „nazir“ – to je životni poziv, cjeloživotna škola, tj. opredjeljenje koje se tiče cijeloga života, u smislu posvemašnje posvećenosti Svetome, tj. pripadati Njemu, a to su nazireji9! Na temelju odreñene odluke, osoba se posve posveti Bogu. Značajke ovih škola za razliku od kultnih poganskih, grčkih ili istočnih pravaca: • inicijanti su se uvodili u misterij i školu uvijek kao i u službi naroda! Grčka misterijska praksa je individualistička, u smislu da se odnosi na vježbenika i nema relaciju s drugima (niti u svijesti niti u obredu), nego se odnosi samo na njegov 9

Nazireji se nisu brijeli, „nisu pili vina ni opojna pića“…

individualni rast i život. U židovskim školama pripadnici uvijek ulaze u obred kao članovi izabranog naroda i za narod Božji! • nema pesimističnog odnosa prema materiji – smatraju da je sve od Boga stvoreno „u početku“10! Torah kao put – za Hebreja to je punina objave, tj. punina Božjeg govora! Pri pristupu Tori možemo vidjeti 4 moguće interpretacije: 1. „p-šat“ („pešat“) – doslovni smisao Zakona; 2. „ramez“ – alegorijski smisao (svojstven kršćanskom otačkom pristupu); 3. „d-raš“ („deraš“) – talmudsko tumačenje; 4. „sod“ – mistično, kabalističko čitanje. Sve kršćanske škole duhovnosti oslanjaju se na židovstvo, osobito u vjernosti vrijednosti slušanja Riječi! Cilj židovske duhovnosti: da Izraelac postane objava slave Gospodnje! Razlikujemo 2 oblika predaje u Izraelu: pripovijedana i himnička (nastala kao potreba zabilježbe prepričavane predaje). Srce predaje je pustinje! Pojam pustinje jako je vidljiv u Knjizi Izlaska i tamo nalazimo obrise i poruke. On biva jednim od temeljnih pojmova kršćanskog duhovnog hoda. U duhovnoj terminologiji Ch. de Foulcaulda pustinja zauzima glavno obilježje puta. Pustinja kroz sliku Tamne noći kod Ivana od Križa takoñer zauzima posebno mjesto, zatim i kod Tomasa Mertona takoñer. Ona je za Izrael mjesto važnih zbivanja: 1. mjesto objave Boga (Izl 19,16); 2. mjesto čudesa Božjih (Izl 15-17); 3. mjesto saveza (Izl 24.33-34); 4. mjesto početka odnosa naroda s Gospodinom (hod kroz pustinju). Cijela pustinja je mjesto gdje Izrael uči biti narod Božji. Savez pripada temeljnoj kategoriji nacionalnog i vjerničkog identiteta Izraela. On je društvena kategorija koja postaje religiozna, tj. prvotni smisao saveza je stvoriti narod, a iza toga dolazi identitet naroda kao svojine Božje. To postaje jamstvo u Ponovljenom zakonu, gdje se odreñuju kazne za krivoboštvo (to je prestanak sakralnog identiteta naroda). Crte važne za duhovnost Izraela: 1. bit pustinje je autokomunikacija Božja ili samoobjava Boga – ona obilježava duhovnost pojedinaca i naroda. To će se reflektirati na sve biblijske religije i bit će jedno od temeljnih obilježja islama, a u kršćanstvu će biti izrečeno kroz kategoriju straha Božjega. Poanta ovoga je dvostruka: a) nemoć čovjeka – sve što nas nadilazi trebamo prekrižiti kao svoju mogućnost; b) posve Drugačiji ili Transcendentni. Uočavamo svetost Boga koji se objavljuje i uspostavlja „sveti narod“. Božja samoobjava ima svoj proces i stupnjeve, a sve se dogaña u pustinji: • Izl 24: napuštanje naroda od strane Boga, kriza. U Izl 33,3 „Idite u zemlju kojom teče med i mlijeko. Ja s vama neću poći jer ste narod tvrde šije“ Gospodin od njih traži da odlože svoj nakit, a to su bili likovi božanstva. Ova Božja 10

Zanimljivost: u početnim riječima „berešit“ = „u početku“ (Post 1,1) vidimo da početak Božje riječi počinje s drugim slovom hebrejskog alfabeta. Prema tome, to „u početku“ zapravo ne predstavlja istinski „početak“ koji je Bog sam, što je i izrečeno na neki način time što je na početak Božje riječi stavljeno drugo slovo alfabeta, a „alef“ (Alfa) je pridodan samo Gospodinu!

odluka donesena je zato da narod opstane i to treba uočiti jer Božja pedagogija se vidi kroz savez! • pritisak naroda na Mojsija, da se zauzme za njih, Mojsije moli Boga „objavi mi svoje putove da te shvatim“ (Izl 33,13); to je molitveni oblik dijaloga; • Gospodin odgovara „pred tobom ću izustiti ime svoje Jahve“ (Izl 33,19). To je vrhunac jer Gospodin je „onaj koji jest“, a ime je identitet! Prema tome, Bog će mu reći tko je On i to je samoobjava! Ime govori o Božjoj odluci trajne prisutnosti u narodu! Tu vidimo činjenicu Božje prisutnosti kao temeljnu činjenicu u povijesti11! 2. komunija – nakon što je Bog priopćio tko je i otkrio svoje lice, dolazi do uspostave odnosa koji je povijesni i očituje se u hodu, a njegov krajnji cilj je sloboda! Povijest obilježava cijelo otačko vrijeme, kao i kategorija hoda (kojoj je istoznačnica „put“), koja obilježava svu povijest duhovnosti. Sloboda takoñer obilježava cijelu povijest spasenja, a povezana je i s društvenom kategorijom12. Značenje ovog odnosa: a) jednoboštvo – znači ispovijed: Dekalog je nalog od Gospodina za narod koji je krenuo u hod prema slobodi i trebaju rušiti kumire i sve što nije u skladu s Gospdinom; b) vjernost Jednome – ona će biti ozakonjena i propisana Zakonom; c) identitet naroda: baština, tj. posvećenost; d) spomen – potrebno spominjati je Boga; e) kult – uz spomen, takoñer element povezan uz Hram. 3. Nakon završetka pustinje, dolazimo do izmijenjene slike: Izrael sada dolazi u posjed stalne egzistencije. Prema tome, nema više hoda prema Obećanoj zemlji u povijesnom smislu riječi. Prije su dobili nalog: podići Šator u hodu, koji je „Šator sastanka“, tj. komunikacije Boga i naroda i u koji smije ući samo Mojsije, a narod ne. To je „Svetinja nad svetinjama“ i kad je stup od oblaka bio iznad šatora, tada je sila Gospodnja bila u njemu. No, sada kad je narod ostvario stabilnu egzistenciju, nastaje Hram13! Uloga Hrama: on je mjesto objave Gospodnje, tj. mjesto Njegova boravka i Božje svetosti! Isusov život je obilježen hramom (prikazanje u Hramu, kušnja u pustinji kad je doveden na vrh Hrama14, pasha u Jeruzalemu…). Hram, uz pustinju, savez, samoobjavu i komuniju, igra presudnu ulogu! Odnos vjernika sa Svetim odvija se kroz Hram i zato Isus brani svetost Hrama izgoneći trgovce iz njega. Stabilizirana egzistencija Izraela napušta povijesnu kategoriju pustinje i kompletno se okreće prisutnosti Svetoga, koja je u Hramu. Sada počinje „agrarna duhovnost“, odn. duhovnost obilježena kalendarom agrarne kulture. Imamo 2 velika pokazatelja: početak su beskvasni kruhovi, a kraj blagdan sedmica. Vraća se uloga i značenje žrtve (odlazi se s propisa koji su zamijenili žrtvu kad nije bilo Hrama). U beskvasnom kruhu i jaganjcu bez mane dobivaju znak: žrtva kao znak otkupljenosti, znak hoda u slobodu! Žrtva nikada nije imala otkupnu moć u Izraelu, nego je bila spomen-čin na Izlazak i hod u slobodu. Važne su kultna duhovnost i Hram: a) cilj Izraelca je ostvariti značenje Hrama, tj. postići, na razini vlastite nutrine, svijest obitavanja Boga, svetosti bića. Isus Krist je na ovoj razini egzemplarni uzrok s 11

Egzistencija prisutnosti je fantastična kategorija duhovnog života i to će karmelski sveci posebno razviti u svojoj duhovnosti! 12 Npr. u Latinskoj Americi teologija osloboñenja, koja se u Europi razvija preko Metza. 13 J. Danielou je lijepo razradio kategoriju Hrama kroz: kozmički hram, Mojsijev hram, Krist-hram, Crkva-hram, Proročki hram i mistični hram. 14 Isus, Sin Božji, doveden je na vrh mjesta Božje prisutnosti, kako bi bio kušan od sila zla…

obzirom na tu tendenciju duhovnosti Izraela. On ide do te mjere da je prenio značenje Hrama na svoje vlastito tijelo! Savršenstvo čovjeka mjerilo se paradigmom Hrama i zato Hram u duhovnosti Izraela nije nikada puka grañevina, nego mjesto objave Boga! Čitav je niz psalama i himana koji govore o ljepotama Hrama, a završni čin kultnog izražavanja Židova je procesija oko hramskih zidina, sa značenjem „moj put je vezan uz prisutnost Gospodnju u povijesti!“ b) izraelska duhovnost ne poznaje likove ni slike ni kipove. Predmet kulta je Bog koji vodi u slobodu! On dolazi u kult Izraela kroz „Spominjemo se Bože imena tvojega, dobrote tvoje usred Hrama tvojega!“ Izraelac uzima spomen i zato je euharistija memorija, spomen-čin pashe, izlaska. Ta dubinska povezanost memorije jako je važna! Lik i slika u kultu Izraela je Bog koji vodi u slobodu, On je u memoriji (kao na slici!): Bog osloboditelj je kultna slika Izraelca!

ISLAMSKA ŠKOLA Bit islamske duhovnosti izražava se kroz ispovijest vjere – ona je sažeta u rečenici „Nema drugoga osim Alaha“. Islamska duhovnost je zapravo način kako ta ispovijest vjere postaje egzistencija, tj. kako je pounutrašnjiti tako da postane „govor nutrine“. Nauk islama Temelj islamske duhovnosti je činjenica da se Bog objavio15 u dvostrukoj dimenziji: 1. jedinstvo = „unitas“ – jedinstvo je u tome da je On različit, iako u svemu postoji trag Božji; 2. jedincatost = „unicitas“ – ništa od svega toga nije On. Do pounutrašnjenja se dolazi ponavljajući Kur'an (objavljene tekstove) kao istine vjere i putove svoga duhovnog ostvarenja. Vrhunac duhovnog hoda postiže se u potpunom predanju Alahu, a to se sastoji u prinosu vlastitog života Onomu koji jedini jest! Ovo jedinstvo i jedincatost objavljeni su Muhamedu i zato je on časni prorok, nositelj objave. Dobio je zadatak i poslanje da objavu prenese svijetu. Oni smatraju da je objava darovana samo njima i nitko drugi nema objavu osim Alaha. Kako se postaje mistik? Mistik, u smislu iskustva vjere, postaje se slijedeći prorokov put, tj. put čovjeka Božjega Muhameda. Različitost prorokovih situacija dovodi do različitosti iskustava Boga. Bog ima svoje oblike objave, a to su ujedno i putovi kojima se vjernik približava jedinom jedincatom Jedinstvu: A. MOLITVA – ima 5 ročišta: • zornica (o. 5h), • podnevica, • popodnevica, • molitva zalazećeg sunca, sumraka, • večernja. Prije molitve se vjernik mora očistiti, tj. oprati ruke, lice i noge. Često je ovo pranje simboličko i prati ga molitva. Molitva je uglavnom molbenica ili ima oblik oprosnice, odn. zadovoljštine. Molitelj stoji u stavu naklonjen, a ruke su uglavnom prekrižene i taj stav pokazuje da se nalazi sluga pred Gospodarom. To je jako važno za duhovni identitet

Islam pripada baštini objavljenih religija.

muslimana, jer upravo osjećaj beznačajnosti pred Svesilnim je bogatstvo! Jedna od bitnih značajki islamske duhovnosti je i ponor16! Najvažnija molitva: „U ime Boga, blagošću bogata, milosrñem obilna! Hvalim Te Bože, Gospodine svemira, blagošću bogati, milosrñem obilni, Apsolutni i jedini vladaru dana sudnjega! Pred Tobom, pred samim Tobom, liježem u adoraciju! Od Tebe, od samoga Tebe, pomoć molim, upravljaj korake naše na siguran put, na put onih kojima si u obilju dobročinstva dao, na put različit od puta onih koji su te razljutili, različit od putova onih koji griješeći su se izgubili“. Ova molitva je dijalog izmeñu Boga i sluge. Važna je molitvena praksa u islamu: a) dijaloška molitva – molitva islamskog vjernika je bitno govor i odgovor, osobito vjera u Prisutnost! Sluga, molitelj, izgovara „Alah bogat blagošću, obilan u milosrñu!“, a Alah odgovara „Moj sluga me hvali“, zatim sluga „Alah, apsolutni gospodar sudnjeg dana!“, a Alah „Moj sluga me slavi i podložan mi je“… To je dijaloška stvarnost molitve, u kojoj stvarnu ulogu Alaha ima predmolitelj molitve; b) odnošajnost – sav sadržaj molitve je u vezi s čovjekom i u vezi s Bogom. Odnosi se na čovjeka i njegovo ostvarenje i put, osobito na čistoću srca. Osobitost Boga je Njegova jednost i svetost; c) recipročnost – „Ljubav raña ljubavlju“, prema tome ljubav milosrdnog Boga prema sluzi raña ljubavlju sluge prema milosrdnom Bogu! Izrael, kršćanstvo i islam su objavljene religije i inicijativa je uvijek odozgor, pa i ta gesta ljubavi17! Zato je odgojni proces zapravo odgoj za ljubav, tj. osoba postaje sposobna voljeti! d) prostracija – stavljanje glave meñu koljena, u sjedećem stavu. Ova gesta označava približavanje Bogu i redovito se vrši nakon izrečene molitve, te se tako cijelo biće stavlja u položaj „ništavila“, nemoći; e) završni čin molitve – to je sjedanje s licem okrenutim prema Meki, Istoku, tj. Kabahu, odn. Ćabi, zato jer se Kabah smatra mjestom Božje objave; f) učinak molitve je pražnjenje – ono znači: • izlazak iz samoga sebe, tj. nadići sebe – to ne znači biti iznad sebe, nego gospodariti sobom, „zagospodariti s nižim dijelom duše“; • uroniti u tajnu Boga – to veliki sufit iz 11. st. objašnjava ovako „To se dogaña kada doživimo da samo Bog jest, a to se doživi kad u našem srcu nema ništa drugo, nego Bog, jer mi smo manji od zrna pepela…“ g) uloga straha Božjega – to je „timor reverentialis“ = strah poštovanja, koji transformira osobu i veliki je čuvar srca18! B. POST – to je obveza za sve odrasle tijekom mjeseca ramazana! Obvezuje se od izlaska sunca do zalaska, tj. tijekom dana. Razlikujemo 4 vrste posta: a) uzdržati se od svakog jela; b) uzdržati se od svakog pića; c) od pušenja; d) od seksualnog odnosa. Što se tiče sufita i monaha, post je trajao i duže i imao je mnogo šire područje! Veliki učitelj islama Rumi, iz 1207. g. (Perzijanac, današnji Iran), uspostavio je sufite, pokret 16

To je preuzeto od Mojsija. Familijaran/obiteljski Bog je Bog patrijarha, tj. Abrahama, Izaka i Jakova. On gotovo da boravi s čovjekom i to vidimo na počecima objave. Tada je prevažno iskustvo Boga jer determinira spoznaju Boga! Kroz saveze, osobito s Noom, pokazuje se potpuna besplatnost, tj. sloboda Boga i sloboda čovjeka. No, kasniji razvoj duhovno-teološke misli ide do „ponora“, tj. Bog kao drugačiji, nedostupan. Ovaj aspekt duhovnosti prenesen je u islam. 17 Znamo i iz psihologije da osoba koja nije iskusila što znači biti voljen, ne može ni voljeti. 18 To je važno za osobe koje su jako intelektualne i afektivno zrele.

mistične tendencije unutar islama: „Glad je hrana Božja, po kojoj Bog oživljava tjelesa pravednika“. Praksa posta je u vezi s propisom Kur'ana koji kaže u suri 26 „Boravit ću sa svojim Gospodinom koji me hrani i napaja“ – prema tome, boravak s Bogom je hrana i piće! Smisao posta: a) post postaje sredstvom približavanja Bogu – o tome govori mistik Rumi „Moć Gabrijela19 ne dolazi iz kuhinje, nego iz motrenja Tvorca života“. Snaga posta u približavanju Boga je u naglasku na onoj snazi koju ne vidimo i to je poniznost, „poniženje sebe“ dajući važnost onome što ne vidimo, a ne onome što vidimo; b) post pomaže nutarnjem postu – velika je korist koju isposnik ima u nutarnjem postu, a možemo razlikovati 3 faze: 1. odgoj nižeg dijela duše, tj. sjetilne duše – znači zagospodariti strastima i izbjeći negativne posljedice neodgojene duše (4 su: laž, klevetu, zavist i oholost); 2. suzdržati se od dopuštenoga – Rumi ističe da „tada dominiramo svojom srdžbom koja je opravdana“, tj. kad smo opravdano ljuti, ne iskazujemo svoju srdžbu i to je post. „Pravda prepušta korak milosrñu“, ustupa mjesto milosrñu. To mogu učiniti samo osobe koje u sebi imaju iskustvo da ih Bog prihvaća, tj. imaju iskustvo ljubavi! 3. odreći se svega što Bog nije, s ciljem da bi se usredotočili samo na Njega – neki autori nastoje vidjeti duhovnu i tekstualnu vezu izmeñu sufita islama i Ivana od Križa20. Ovdje spominje „zastor“ koji može biti izmeñu duše i Boga, a to je nešto što prijeći spoznaju Boga kao ljubavi! Te zastore otklanjati zapravo je ova 3. faza posta i ona je bit islama jer vodi k potpunom predanju Bogu! Ne imati nikakvu drugu hranu samo je jedna strana medalje, a druga je imati hranu u Bogu! Prema tome, fizička odricanja su znakovlje za ono nutarnje! C. HODOČAŠĆE u Meku – ono ima 10 točaka i složeno je obredno postavljeno: 1. oblači se propisana haljina hodočasnika; 2. biti u velikoj džamiji Meke; 3. 7 puta obići Kabu; 4. posjetiti Arahat, tj. nizinu blizu Meke; 5. provesti noć u Muzdalifahu (mjesto blizu Meke), noć u molitvi; 6. bacati kamenje prema 3 kamena stupa koji podsjećaju na Sotonsku kušnju (kušnju Šeitana) čovjeka Božjega Jišmaela; 7. žrtvovati neku životinju u selu Mini; 8. ponovno 7 puta obići Kabu; 9. napiti se vode iz izvora Zamzam; 10. moliti na mjestu na kojem je Abraham sa svojim sinom molio, nakon što su sagradili Kabah. Hodočašće završava molitvom za oprost i prosvjetljenje! Na kraju se osoba posvećuje memoriji (dhikr), tj. spomenu Boga. Hodočastiti u Meku znači približiti se Bogu, s nakanom potpunog predanja Njemu. Važno je prisjetiti se ovdje da je zapravo pravo hodočašće svakodnevica! D. DŽIHAD – islam se u suvremenoj obradi naziva religijom mira, a istovremeno propisuje rat. Taj „sveti rat“ je džihad i ima 3 opravdana cilja: 1. odbaciti neprijatelje; 2. zaštiti mir; 19

Gabrijel je Muhamedu objavio istine Kur'ana. Možemo uočiti misterij: svi putovi Božji zapravo su jedan, tj. govor o Susretu! Obuhvaća 2 stvarnosti koje sve nadilaze: stvarnost Boga i stvarnost čovjeka! 20

3. sačuvati uvjete za život kakav je propisan od Boga, prema Kur'anu. U bitku idu samo oni koji vjeruju. „Islam“ je izvedenica i znači „onaj koji vjeruje“, vjernik. Oni se bore protiv: • pobunjenih demona (reminiscencija biblijske objave); • nevjernika kafiruna („kaurim“ je nevjernik); • prijatelja Šeitana (Sotone), kako navodi sura 4. Za ispravno poimanje džihada, važna je jako dimenzija borbe protiv nižih sila duše – ovo duhovno-mistično razumijevanje džihada ima 3 razine: a) borba protiv duše koja je posve pod utjecajem zlih sila – duša je ovdje živa sila koja je podjarmljena živim silama koje djeluju preko nje; b) osvješćivanje vlastite situacije, tj. borba da čovjek počinje razumjeti svoju savjest (sura 75) – to se dogaña kad čovjek sebe počinje okrivljavati za zlo i to je razina svijesti o vlastitom zlu; c) borba duha, tako da trijumfira nad silama zla, tako što svoju volju podlaže Božjoj (sura 89) – pobjeda je kad se postigne jedinstvo dviju volja, Božje i čovjekove. SUFITI Ovaj pojam datira iz 9. st. Dobiva fizionomiju u 10. i 11. st., osobito svoje doktrinarne postavke dobiva početkom 13. st. s Rumijem. Značenja pojma: 1. „Suf“, arap. = vuna – poistovjećuje se s vunenim plaštem kojega su nosili sirotinja i askete 9-13. st. Islam kakvog nalazimo u Kur'anu nastao je u svijetu mnogoboštva. To je bila religija siromašnih, a ne bogatih krugova. Aristokracija, trgovci i veleposjednici arapskog svijeta bili su protiv islama jer je bila ugrožena trgovina kumira zbog njih; 2. sufiti pripadaju odreñenom sloju društva, oni su „važni, prvi“; 3. „boraviti na vratima prorokove kuće ili balkona“ u Medini – to su ljudi koji su htjeli biti uz proroka. Osnovno pravilo je slijediti proroka; 4. „čistoća“. Općenito se misli da je riječ o ljudima koji su dobivali duboke haljine vune, koje su označavale pripadnost Bogu! Bilo je važno pripadati Alahu i uzeti vanjski znak koji će govoriti o identitetu pripadnika. U jednom trenutku monah prestaje biti putnik i postaje put… Bit sufizma je interiorizacija islama, tj. učiniti islam duhovnim putom: • nauk o jednoj istini da „nema drugog boga osim Alaha“! • to je jedina istina u kojoj Bog sebe objavljuje u Kur'anu; • recitirati Kur'an (sura 5) – oni koji recitiraju Kur'an postaju jedno s božanskoljudskom ljubavlju i imaju iskustvo da im je Bog bliži od života! Interiorizacija islama dogaña se kroz 3 stvari: 1. kroz spoznaju i ljubav; 2. kroz molitvu; 3. kroz vršenje kreposti. Zajednica sufita – da bi postao član sufitske zajednice mora se proći iskustvo: • biti sluga ljudima, • biti sluga Bogu, • biti čuvar vlastitog srca. Kad su ispunjeni ovi uvjeti, pita se duhovnog učitelja da mu dopusti postati članom zajednice i tada slijedi obred primanja u zajednicu (u dvorani). Prije su derviši, sufiti imali individualne ćelije, ali danas su uglavnom zajedničke. Najprije kandidat izriče zavjet duhovnom učitelju:

zavjet služenja Bogu u svim okolnostima. Zatim mu duhovni učitelj udjeljuje blagoslov i plašt s derviškim prekrivanjem glave. Cilj zajednice: 1. Rumi: „Tko želi biti s Bogom, mora biti sa sufitima“ – oni su pojam Božje prisutnosti (tu vidimo kako „prestaju biti putnici i postaju put“!); 2. pružiti meñusobnu pomoć braći u duhovnom hodu – osloniti se jedan na drugoga; 3. sufitska zajednica je škola kreposti – zajedništvo je meñusobni odgoj i rast, što zahtjeva intimno personalno povjerenje, da kroz nju iskusimo spasenje. Kreposti na kojima inzistira: meñusobna ljubav, poniznost, strpljivost, raspoloživost (dobra volja), briga za bolesne i poštovanje osobe. Jako važna crta je siromaštvo, tj. ne imati ništa. To se preriče u imperativ odcijepljenosti, odvojenosti i odvajanja od „imati“! Do toga se dolazi kroz 2 faze: a) faza savršenstva – magla: spoznaje se i vidi se u Prisutnosti, ali ima i puno nesavršenosti; b) kontemplacije – otkriva se jedini izvor uz kojega piješ i koji trajno teče21. Središte sufitske zajednice je šeik, duhovni učitelj, koji ima dvostruku ulogu: 1. kandidata čuva od zastranjena; 2. oslobaña ga iluzije. Učenik u rukama šeika mora biti „kao leš u rukama kupača leševa“. Zadatak učenika je postići dvoje: a) doživjeti preporod i duhovnu preobrazbu; b) osnovna vježba je memorija, sjećanje (dikr) – to je vježba ponavljanja imena ili naziva Božjih (ima ih oko 90) i to je temeljna vježba sufita koju ponavljaju recitirajući ime Božje22. Cilj ponavljanja je ući u stvarnost koju ime u sebi sadrži23. Ime se uglavnom izgovara zatvorenih očiju i uz ritam disanja: u ritam nadisaja vjernik uzdiže dušu, a uz ritam izdisaja izgovara ime i tako stapa svoj biološki ritam sa značenjem imena. Duhovni hod zajednice ima 3 faze: 1. postići potpuno pokorničko obraćenje – to je „tanba“, tj. odvajanje od svijeta; znači da se ostavi ono što udaljava od Boga; 2. borba protiv nižeg dijela duše – kaže se da je to najveći sveti rat: protiv instinkta i žudnje; tu nije riječ o potiskivanju, nego o odgoju, preobražaju i usmjeravanju instinkta; 3. potpuno prepuštanje Bogu – prepoznato je kad se postigne nutarnji mir24 i koji to postignu, ne mogu više biti pod utjecajem nikakvih sila zla! Najbolji nositelj duhovnog hoda je „fakir“ – to je siromaštvo, koje ima 3 faze: a) ništa ne posjeduje od ovoga svijeta; b) odriče se budućega svijeta; c) odriče se odricanja – ova faza omogućava da putnik postaje put i derviš tako postaje mjesto kroz koje „prolaze“ stvari, a nijedna se ne zaustavlja na njemu. Konačni cilj: dostići poništenje u Bogu, tj. kada siromaštvo postane apsolutno i to je boravak u Bogu!

Ivan od Križa taj izvor preriče na euharistiju! Kao hezihazam kod nas! 23 „Nomen est omen“ = ime je identitet! 24 To je autentičan znak i u kršćanskom duhovnom iskustvu! 22

KRŠĆANSKE ŠKOLE DUHOVNOSTI Službeni dokumenti Crkve govore o 4 škole duhovnosti: 1. škola duhovnosti sv. Franje Asiškog, 13. st.; 2. škola duhovnosti sv. Ivana od Križa, 16. st.; 3. škola duhovnosti sv. Franje Saleškog, 16/17. st.; 4. škola duhovnosti sv. Alfonsa Marie Liguoria, 17/18. st. Uz ove škole imamo i druge pravce, posebno one koji se poistovjećuju s redovima. Neke redovničke ustanove mogu se smatrati kao ustanove koje imaju svoje škole duhovnosti: • benediktinci; • augustinijanci – red nastao u 13. st., augustinijansko Pravilo nadahnjuje mnoge redove nastale nakon njih; • dominikanci; • isusovci; • sv. Vinko Paulski – red milosrdnica, lazarista; • pasionisti (18. st.) – osnivač je Pavao od Križa (veliki crkveni mistik koji je proživljavao iskustva muke Gospodnje i zato „pasionisti“)… Opravdanost škola Plodovi koji opravdavaju postojanje škola: 1. plodovi unutar samih zajednica – veliki broj svetih, učenih, kvalitetnih ljudi nastao je zahvaljujući tim školama; 2. plodovi u Crkvi – osobitu pažnju treba posvetiti onome što škole afirmiraju: svetost Crkve! Redovničke škole povećavaju svetost Crkve, tj. intenzivnije uprisutnjuju božansko u povijesti; 3. velika korisnost u kulturi i općenito u duhovnom životu – kroz kontakte u ostvarenim djelima: „Nasljeduj Krista“, Ignacijeve duhovne vježbe i knjige „Moj život“, sv. Terezije Avilske. Tematičnost škola Kad se škole analiziraju pod tematskim vidom, naći ćemo gotovo cijelu teologiju unutar toga! 1. pitanje kristocentričnosti – vrhunski primjer toga je sv. Franjo koji uopće nije želio pisati Pravilo, nego je samo istaknuo da je Isus Krist vrhunac! 2. pitanje eklezijalnosti – Ignacije Loyola; 3. marijalnost egzistencije – maristi u Karmelu, kroz 2 vida: a) izrastanje u krepostima marijanske naravi – cijela duhovnost Latinske Amerike utemeljena je na pentekostnom i marijanskom25; b) marijanske pobožnosti – možemo reći da je vjera Istoka spašena zahvaljujući marijanskom elementu vjere; 4. liturgijski element – liturgija kao meditacija; benediktinska duhovnost usredotočena je na tu stvarnost i ona je viñena molitveno (dogañaj spasenja se pjeva!); 5. molitvenost kršćanske egzistencije – kontemplativna dimenzija je jedna od temelja od samih početaka Crkve: monaštvo, franjevaštvo, dominikanci, karmelićani… 6. element askeze kao puta cjelovitog izrastanja – to postaje most komunije duhova na svjetskoj razini; 7. mističnost kršćanske egzistencije.

Teologija osloboñenja je zapravo prericanje Marijinog „Magnificat“ (Veliča).

Dileme koje traju Radi se o pojavama novoga, osobito nakon II. vatikanskog koncila javljaju se novi oblici života i rada i novi sadržaji! Ta pojava postaje izazov za škole u njihovoj cjelini i kolektivitetu. Javlja se dilema: • kako ostati otvoreni novim vrijednostima, a ne izgubiti identitet? • kako sačuvati identitet i integrirati novo u njega? Ovo nisu pitanja pojedinaca, nego zajednica. Važan je molitveni identitet zajednice: svjedočki molitveni identitet! Pitanje obnove nakon II. vatikanskog sabora: 1. obnovljeno je zakonodavstvo i apostolat zajednica; 2. spisi utemeljitelja se koriste za vlastito djelovanje i prestiž zajednice. Nedostaje svijest da se škole obnavljaju na isti način na koji i nastaju: osnova svake škole je stvoriti „humus iskustva“, u kojemu će ljudi moći provjeriti istinitost i korisnost škole. Treba prije svega obnoviti iskustvo života: iskustvo karizme u vlastitoj zajednici! Važno je provjeriti navještaj i istinitost karizme.

BENEDIKTINSKA ŠKOLA Benediktinska škola obilježila je Europu 6-10. st., nastala je s cenobitskim monaštvom (to je monaštvo koje živi u zajednici). Benedikt je uspio stvoriti sufazu izmeñu ranog monaštva koje se pojavilo krajem 3. st. s Pahomijem. Pahomijevo pravilo i cenobitsko zapravo su uspjeli integrirati zanos istočnog monaštva u cenobitskoj formi i to je prvi oblik monaških zajednica. Karolinška politika koristila je benediktinskom monaštvu za rješavanje problema kulture, gospodarstva, pismenosti, pravosuña, pa i crkvenog novačenja. Utjecaj svjetovne vlasti u monaštvo dosegao je svoj vrhunac prije Clinyske reforme. Ona je otpočela s ciljem rješavanja svjetovnog i crkvenog hijerarhijskog utjecaja na redovništvo. Engleska i Francuska prihvaćaju pravilo sv. Benedikta i to s reformom Clinya, nakon reforme i objedinjavanja benediktinskih opatija u federaciju. Benediktinske opatije od malih samostana postaju pravi gradovi, uključujući škole, sudnice, crkve, gostinjce… Važne su 2 činjenice s povijesnog aspekta: 1. objedinjavanje monaha oko opata – kako bi se samnjio utjecaj vladara i biskupa; 2. klerikalizacija benediktinske karizme – biskupi su regrutirali kler od benediktinaca. Pravilo objedinjuje: Pahomija, Bazilija, Augustina (monaštvo od 3. do 6. st.) Redovnička zajednica – ona je škola za one koji traže Boga, ona je mjesto prisutnosti Boga. Mjesta na kojoj se Prisutnost može iskusiti u njoj: 1. liturgija – koja se slavi pred Njim i Njemu u čast; 2. opat – on je namjesnik Isusov i posrednik Božje volje; 3. gosti. Zajednicu tvore monasi. Vježbom duha monah kuša prisutnost Božju. Duh se vježba kroz bdijenja, udivljenje, post, „lectio divina“, molitve… s ciljem da se postigne čistoća srca. Zanimljivo je da Pravilo ne spominje zavjet čistoće, ali govori o čistoći srca! Čistoća srca se usmjeruje kroz 2 pravca: a) u odnosu prema Bogu – očituje se kroz strah Božji (zbog veličanstvenosti Onoga pred kojim stojiš, a ne kao psihološki faktor bojazni);

b) u odnosu prema čovjeku – izražava se kroz suze, jer tko je kadar suosjećati s ljudima, taj ima čisto srce; važno je znati da uz suze stoji i poniznost. Značenje opatije – to je vrijeme u kojemu su simboli imali veliko značenje, a opatija je simbol nebeskog Jeruzalema. Zato, biti u opatiji znači biti u nebeskom Jeruzalemu. Iz toga se razvila velika pobožnost prema nebu kao mjestu prema kojem opatija ide (opatije su tako lijepe jer su anticipacija nebeskog Jeruzalema) Pravilo – ima 72 poglavlja. Razlikuju se 4 vrste monaha: 1. cenobiti, „koinonia“ – monasi koji žive u zajednici, s odgovornom osobom; 2. anakoreti – monasi koji su prvo iskustvo duhovnog iskustva stekli u zajednici i onda se odlučili povući u samoću. Oni su trajna potreba Crkve, zato sve ozbiljnije redovničke zajednice imaju mjesta gdje se redovnici mogu povući; 3. sarabaiti – to je vrlo loša vrsta, prema sv. Benediktu, jer su bez ikakve veze s nekim zajednicama; 4. skitnice – osobe koje su „robovi samovolje“, prema sv. Benediktu. Neka poglavlja Pravila: 2. pogl. kakav treba biti opat – dosljedan, odgovoran i Kristov namjesnik; 3. pogl. uloga braće u odlučivanju – obvezno je iznositi svoje mišljenje, ali donijeti odluku pripada opatu; 4. pogl. pomagala za dobra djela (74 pomagala): prvo je Boga ljubiti, a zadnje „nemojte zdvajati o Božjem milosrñu“; 5. pogl. poslušnost – poslušnost Benedikt naziva najvišim stupnjem poniznosti; 6. pogl. šutljivost – učeniku dolikuje šutjeti, a učitelju govoriti; 7. pogl. poniznost – poniznost su ljestve savršenstva; navodi 12 stupnjeva, meñu kojima je zadnji kada ti tijelo govori da si ponizan, a prvi je strah Božji; 8. pogl. služba Božja u noći – bdijenje i putovanje. Globalne značajke Pravila: 1. slušanje – treba slušati sebe i slušati učitelja, opata. On odgaja: a) odgoj za zrelost duha – očituje se u prihvaćanju Pravila zajednice; b) odgoj za slobodu duha – vidi se važnost osobe i važnost nutarnje slobode, c) primat riječi Božje – vidi se važnost Riječi u nastanku monaha, ali i prolaznost svega drugoga. Slušanje ima ove crte: a) čuti sebe – to je put osloboñenja od posesivnosti i nesreñenosti srca (što ga čini robom samovolje); b) čuti brata – usredotočenje na brata je usredotočenje na dar Božji u čovjeku (Bog često najbolje mišljenje daje po najmlañem bratu); c) čuti Boga – kroz opata; poslušnost je znak slušanja Boga, poslušnost ne trpi oklijevanje i svojstvo je onih koji ništa ne vole više od Krista! Važno je i čuti Riječ koja postaje tvoja („lectio divina“), a kada to postane, vraća nas sebi da čujemo sebe i osluškujemo novost koja je plod Riječi; 2. molitva – već slušati i čuti Boga jest molitveni stav. a) korna molitva – izricanje psalama, 7 puta dnevno i jednom noći; ovu molitvu prati obveza da monah moli za monaha (velika pomoć da se ne odbaci subrata); b) osobna molitva – u šutnji; Benedikt se oslanja na monahe koji su prethodili njemu: onaj tko moli dopušta da mu u srce prodre plamen duha, a u tom plamenu duha monah će naći snagu; 3. poniznost – hod poniznosti do ljubavi. Pravilo poniznost spaja s puninom istine i slobodom djece Božje (Terezija Avilska: „Poniznost je istina vlastitog bića“);

4. opat – namjesnik je Krista, učitelj zajednice, osobno familijaran s Božjom riječi, osoba koja služi različitosti. Glavne točke škole duhovnosti: 1. bdjeti s Kristom – biti budan s Kristom, to je smisao • „opusa Dei“ – to je Časoslov, tj. riječ Božja na djelu; • liturgije – ona ima naznake kao memorija veličanstvenih Božjih zbivanja; ona je izvor i uspjeh osobne molitve, jer Riječ u liturgiji vodi, sudi i usklañuje monahe s voljom Božjom! 2. rad – ora et labora. Benedikt se oslanjao na Bernarda i Bazilija. Djelo Božje i djelo čovjekovo idu zajedno! 3. odcijepljeni od svih i sjedinjeni sa svima – to nije nikakav prijezir stvorene stvarnosti, niti kakav moralizam glede tjelesnosti, nego naviještanje kraljevstva i uprisutnjenje eshatološkoga! 4. voljeti čistoću i ne mrziti nikoga – voljeti čistoću znači čuvati srce od interesa; 5. monaško povlačenje: • osluškivati govor šutnje, • čuvati ekscentričnost opatije od političko-eklezijalnih utjecaja; • šutnja je alfabet ljubavi; • istraživati u noći Sv. pismo i završavati noć s „Aleluja“ – tako monah povučen živi od vjere (čuti u šutnji). Lectio divina – riječ Božja koja postaje tvoja.

FRANJEVAČKA ŠKOLA DUHOVNOSTI Franjevačka duhovnost nije isto što i franjevačka škola duhovnosti, jer škola je sustav, a duhovnost su elementi koji tvore život jedne zajednice. Franjo (1181-1226): • sv. Franjo sigurno spada u likove kršćanske svetosti, s najjačim utjecajem u Crkvi i izvan Crkve; • ističe se jako ljubav prema siromaštvu.; • Franjo se smatra univerzalnim bratom, bratom svakog čovjeka i svega stvorenoga, ljubitelj prirode… • ima veliki utjecaj na duhovnu i moralnu obnovu svoga vremena; • okuplja braću i piše Pravilo za njih 1221. i 1223. g. 1223. g. Pravilo iz 1223.g. postaje značajno tako što grupu pokornika pretvara u red; • njegove nasljedovatelje nazivaju „manja braća“; • s Klarom utemeljuje žensku granu franjevačke zajednice, „siromašne gospoñe“ (klarise); • kasnije nastaju 3 grane franjevačke zajednice: OFM, OFM cap, OFM conv; • Franjo je morao riješiti napetost s problemom duha i slova, to je problem osobnog nadahnuća i poslušnosti Crkvi; • čistoća srca omogućuje mu da unaprijed vidi kozmičko jedinstvo! • život mu je sinteza izmeñu pripadanja Kristu raspetom i služenju Crkvi. Franjevačka škola duhovnosti – mnoštvo autora kao sintezu vidi: 1. poslušnost, 2. malenost i 3. apostolat.

Sinteza franjevaštva: 1. karizma – Franjo u testamentu kaže da mu je Gospodin dao braću i želio je s njima živjeti po obliku života evanñelja. Karizma je dar Božji, osobni za Crkvu. Franjo dobiva zadatak da mora živjeti po obliku evanñelja. Katari prihvaćaju isti princip evanñeoskog života, osobito u strogosti. Razlika je što Franjo ne ulazi ni u kakvu polemiku s institucionalnom Crkvom. Ekleziološka dimenzija kod Franje je očevidna, stoga on inzistira na odgoju za krepost i rast kreposti. krepost treba izrastati kroz posluh i siromaštvo. Zato naziv „minores“ za njih, tako je Gospodin naložio Franji; 2. metanoja – ona se sastoji u zrelom poimanju Boga i sebe, znači važna su oba subjekta, i Bog i čovjek. Zrelo Boga pojmiti znači pojmiti Ga kao milosrñe, a sebe u poniznosti. L. Boff: „Ako čuješ zov duha, slušaj i nastoji postati svet, cijelom dušom, srcem i svim snagama! Ako zbog ljudske slabosti ne uspiješ, nastoji tada postati savršen svim snagama, no ako ipak ne uspiješ postati savršen, tada nastoji postati dobar, ali ako nisi postao dobar zbog zamki zloga, tada nastoji biti razuman… Ako ništa od toga ne uspiješ, tada nastoji nositi taj teret Bogu i povjeri ga Božjem milosrñu. Ako to učiniš bez gorčine i u zanosu duha zbog Božje osjetljivosti koja ljubi nezahvalne i zle, tada ćeš shvatiti što znači biti razuman, dobar, savršen, svet… Ako svaki dan budeš ovo činio, tada ti jamčim, bit ćeš na tragu sv. Franje, nećeš biti daleko od kraljevstva Božjega!“ Sam Franjo navodi svoju metanoju: dok je još bio u grijesima, sam Gospodin je pogledao na njega (u Oporuci o tome). To nije zaokret sa zla na dobro, nego je to promjena ličnosti, kroz milosrñe i poučnost; 3. radost – savršena radost, nutarnji mir i staloženost. Ovo odgovara pomirbi svih nutarnjih faktora u čovjeku. Radost zbog stanja bića, dinamika kršćanske radosti ide ukorak s nutarnjom slobodom. Traži sljedeće elemente: • lišiti osobu svojstva ropstva – ovdje veliku ulogu igra vrijednost siromaštva. • Franjo koji traži od svojih da umru ogoljeni, bez ičega, ta askeza dovodi njega i njegove sljedbenike do toga da su podložni stvorenjima. Ne smije stvar nama vladati, nego treba ju toliko pročistiti da se možemo služiti s njom; 4. siromaštvo – „gospoña siromaštvo“. Siromaštvom se slijedi „Kristova kenosis“, tj. samoponištenje. Franjo je naziva „gospoña“ jer to je bio srednji vijek i Franjo se odriče gospoñe, tj. zaručnice i uzima drugu gospoñu (siromaštinu). Kenosis Kristova otkrivena je kao biser za Franju. U spisima je vidljivo da u svemu dominira Kristova ogoljenost. Franjo je pravio jaslice da pokaže veličinu Boga u neznatnosti. Tipični element Kristova lika meñu nama je kenosis. Ovo siromaštvo je temelj i činjenica drugih kreposti u franjevaštvu i kad ono izmakne, ničega ni nema; 5. ljubav – to je jedna od bitnih elemenata njegove karizme. To je izbor stila života. Ljubav je Franjin izbor: živjeti ljubeći i ljubiti živeći! Ovaj izbor prati poniznost, jer ova ljubav je stvarno mistično iskustvo i ono se vidi u njegovom hvalospjevu stvorovima. 6. čovještvo Kristovo; 7. kozmičko bratstvo.

KARMELSKA ŠKOLA Ideal života je nešto što odreñuje zajednicu i njeno poslanje. Unutar tog ideala su 2 elementa: 1. ambijent, životni prostor – ambijent je pustinja, koja je zapravo sinonim samoće. Ona je i sinonim hoda u slobodu! Mislili su ostvariti pustinjački stil života u svojim počecima; 2. kristocentrizam – ima 3 oznake: a) Krist je gospodar mjesta; b) gospodar je egzistencije i

c) početak i kraj stvarnosti. Što se tiče dinamičke strukture, sve se usredotočuje na cjelovito izrastanje osobe. To nije specifičnost Karmela, ali je posebni nalog stavljen u to: 1. traženje Boga u svakodnevici – Terezija: „Drage sestre, Bog vam se vrti meñu loncima“; 2. dijaloški stav slušanja i prihvata riječi – odnos prema riječi mora biti živ, ona govori i ona mora biti čuta, ako se želi imati plod riječi; 3. psihološka otvorenost dijalogu i familijarnost – ova dva elementa vode kontemplaciji26; 4. živjeti u Prisutnosti i sve činiti snagom Njegova imena – to znači živjeti u istini, a istina čovjeka je „što imaš, a da nisi primio“ (1 Kor 4,7). Ima još elemenata svojstvenih redu: • „vacare Deo“ znači „isprazniti“ se zbog Boga, tj. biti slobodan za Njega. To je inače monaško pravilo; • nadahnitelji Karmela: a) Ilija, kao uzor kontemplativnog života – Ilija i vrednote, tj. njegov odnos prema Riječi, koja ga determinira. Karmelićanin u sv. Iliji prepoznaje ideal odnosa s riječju i zavjet čistoće i na toj liniji spaja sv. Iliju i Mariju; b) Blažena Djevica Marija – karmelska duhovnost posvećuje pažnju posebno dvama blagdanima kao najvećima: 1) Navještenje, kao Marijin odnos prema Riječi koji determinira egzistenciju; 2) pohod Elizabeti, u kojemu prenosi radost ploda Riječi drugome – jako veliko težište stavlja se na „Veliča“. ELEMENTI TEREZIJANSKE ŠKOLE • svijest o pustinjaštvu i kontemplaciji – to znači samoća i sjedinjenje; • što se tiče načela duhovnog života: odati se Božjoj riječi; • susret s Gospodinom ne završava s molitvenim susretom; • susret se dogaña u istini i Terezija sugerira metodu koja ima 7 elemenata: 3 bogoslovne i 4 stečene kreposti (karmelski plašt se sastoji od 7 dijelova kako bi podsjetio redovnika na ove kreposti kojima se morao „zaogrnuti“) Metodologija uvoñenja u duhovni život: 1. priprema (daljnja i bliža); 2. čitanje; 3. meditacija; 4. kontemplacija; 5. zahvaljivanje; 6. inkarniranje; 7. molba. Razlikujemo: a) stečena kontemplacija – to je stanje duše koja je na rubu mističnog dodira; zahtjeva asketski i milosni element; b) ulivena kontemplacija – nije izvanredna milost, nego je sastavnica intenzivnog kršćanskog izrastanja u svetosti. Prema tome, dostupna je svima, ali nije za sve obvezatna, samo je dovoljno biti kršćanin i omogućiti sjemenu da se ostvari! 26

Karmelićanin ne može biti „čudak“!