IZVADCI IZ ENCIKLIKE EVANĐELJE ŽIVOTA PAPE IVANA PAVLA II.
Sada kada je jedna kategorija ljudi ugrožena u temeljnom pravu na život, Crkva osjeda dužnost dati pravo glasa s hrabrošdu onome tko nema glasa. Njezin krik je uvijek evanđeoski u obranu siromaha svijeta, kojima se prijeti, koji su bez ugleda i čija su ljudstva prava ugrožena. (br. 5) *** Kajin podiže ruku na brata Abela i ubi ga (Post 4,8): u korijenu nasilja protiv života „Bog nije stvorio smrt i ne raduje se propasti živih. Ved je sve stvorio da opstane… Da, Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost; i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišdu došla smrt u svijet i nju de iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (Mudr 1,13-14; 2,23-24). Evanđelje život, koje je na početku odjeknulo stvaranjem čovjeka na sliku Božju za punu i savršenu sudbinu života, proturječi razarajude iskustvo smrti koja je došla u svijet i baca sjenu besmisla na čitavo postojanje čovjeka. Smrt je došla zbog lukavosti đavla i grijeha praroditelja. I dolazi nasilno, preko ubojstva Abela sa strane brata Kajina… Želimo zajedno ponovno pročitati tu biblijsku stranicu, koja se, iako u svojoj krajnjoj jednostavnosti, predstavlja kao nikad dosad bogata poukom: Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Gospodinu žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. I Gospodin reče Kajinu: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.« Kajin pak reče svome bratu Abelu: »Hajdemo van!« I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Gospodin zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?« Gospodin nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat deš zemlju, ali ti više nede davati svoga roda. Vječni deš skitalica na zemlji biti!« A Kajin reče Gospodinu: »Kazna je moja odviše teška da se snosi. Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe, može me ubiti.« A Gospodin mu reče: »Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu de se izvršiti!« I Gospodin stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije. Kajin ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani. (Post 4,2-16)
1
Kajin se veoma razljuti i lice mu se namrgodi jer Gospodin pogleda na Abela i njegovu žrtvu. Biblijski tekst ne objavljuje razlog zbog kojega je Bog više volio Abelovu žrtvu od one Kajinove; pokazuje ipak jasno da, makar je dao prednost Abelovu daru, ne prekida dijalog s Kajinom. Opominje ga podsjedajudi ga na njegovu slobodu pred zlom: čovjek nipošto nije predodređen za zlo. Sigurno, kao nekod Adam, on je kušan zlom modi grijeha koji, kao bijesna zvijer, vreba iz zasjede njegovo srce u očekivanju da se baci na plijen. Ali Kajin ostaje slobodan pred grijehom. Može ga i mora nadvladati: Još mu se možeš oduprijeti! Brat ubija brata. Kao u prvom bratoubojstvu, u svakom ubojstvu biva povrijeđeno duhovno sredstvo, koje ujedinjuje ljude u jedinstvenu veliku obitelj, bududi da su svi dionici istoga temeljnog dobra: jednakog osobnog dostojanstva. Ne malo puta biva povrijeđeno i srodstvo tijela i krvi, npr. kada se prijetnje životu razviju u odnosu između roditelja i sinova, kao što se događa s pobačajem ili kada se, u širem obiteljskom ili rodbinskom kontekstu, pospješuje ili priskrbljuje eutanazija. U srži svakog nasilja protiv bližnjega nalazi se popuštanje logici zloga, tj. onomu koji bijaše čovjekoubojica od početka, kako nas podsjeda apostol Ivan: „Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svoga“ (1Iv 3,11-12). Tako je ubojstvo brata, od početka povijesti, žalosno svjedočanstvo o tome kako zlo napreduje potresnom brzinom: pobuni čovjeka protiv Boga u raju zemaljskom pridružuje se smrtna borba čovjeka protiv čovjeka. Nakon zločina, Bog intervenira da osveti ubijenoga. Pred Bogom, koji ga pita o sudbini Abela, Kajin, umjesto da se pokaže upleten i pokaje se, drsko izbjegava pitanje: Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga? – Ne znam: pomodu laži Kajin želi prekriti zločin. Tako se često događalo i događa kada najrazličitije ideologije služe opravdanju i maskiranju najokrutnijih zločina prema osobi. Zar sam ja čuvar brata svoga? – Kajin ne želi misliti na brata svoga i odbija prihvatiti onu odgovornost koju svaki čovjek ima prema drugome. Spontano dolazi misao o današnjim tendencijama izbjegavanja odgovornosti čovjeka prema sebi sličnomu, čiji su simptomi, između ostaloga, pomanjkanje solidarnosti prema slabijim članovima društva kao što su starci, bolesnici, doseljenici, djeca – i ravnodušnost koja se često događa u odnosima među narodima kad su u pitanju osnovne vrijednosti kao suživot, sloboda i mir. Ali Bog ne može ostaviti zločin nekažnjen: iz zemlje po kojoj je krv ubijenoga prolivena traži se da On uspostavi pravdu… Život, posebice ljudski, pripada samo Bogu: zbog toga tko napada život čovjeka, na neki način, napada samog Boga. Kajin je proklet od Boga i od zemlje, koja mu nede davati svoje plodove. I kažnjen je: stanovat de u stepi i pustinji. Nasilje ubojstva korjenito mijenja životnu sredinu čovjeka. Zemlja edenskog vrta, mjesto obilja, iskrenih međuljudskih odnosa i prijateljstva s Bogom, postaje zemlja Noda, zemlja bijede, samode i udaljenosti od Boga. Kajin de biti skitnica i lutalica na zemlji. Pa ipak, Bog, uvijek milosrdan i kada kažnjava, stavlja znak na Kajina, da ga tko, našavši ne ubije: daje mu obilježje koje ima za cilja da ga ne osudi na prokletstvo drugih ljudi koji bi ga 2
htjeli ubiti kako bi osvetili Abelovu smrt. Ni ubojica ne gubi osobno dostojanstvo i Bog sam postaje tome garancija. I upravo se ovdje pokazuje paradoksalno otajstvo milosrdne pravednosti Božje… Bog ne želi kazniti ubojicu ubojstvom, jer želi pokajanje grešnika više nego njegovu smrt. (br. 7-9) *** Može se u određenome smislu govoriti o ratu modnih protiv slabih: život koji bi zahtijevao više prihvatljivosti, ljubavi i brige smatra se beskorisnim, ili se smatra nepodnošljivim teretom pa se odbacuje na mnogo načina. Tko, sa svojom bolešdu, svojim hendikepom ili, još puno jednostavnije, samom svojom prisutnošdu, dovodi u pitanje blagostanje ili običaje života onih koji su napredniji, u opasnosti je biti viđen kao neprijatelj od kojega se treba braniti ili ga ukloniti. Raspiruje se tako neka vrsta zavjere protiv života. (br. 12) *** Moramo postati svjesni da se nalazimo pred golemim i dramatičnim sukobom između zla i dobra, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života. Nalazimo se ne samo ispred, nego nužno usred tog sukoba; svi smo uključeni i svi smo sudionici s neizbježnom odgovornošdu da se bezuvjetno odlučimo u korist života. I za nas jasno i snažno odzvanja Mojsijev poziv: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo; Život, dakle, biraj, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30,15.19). (br. 28) *** Još nestvorena vidješe me oči tvoje (Ps 139,16): užasan zločin pobačaja Među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti, hotimični pobačaj predstavlja obilježja koja ga čine posebno teškim i svakako otklonjivim. Drugi vatikanski sabor ga zajedno s čedomorstvom, naziva užasnim zločinom. Ali danas, u svijesti mnogih, opažanje njegove težine je izblijedilo. Prihvadanje pobačaja u mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog osjedaja, koji postaje sve nesposobniji razlikovati dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane. U vezi s time jasno odjekuje prijekor Proroka: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5,20). Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je prekid trudnode, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnijenju. Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti savjesti. Ali nijedna riječ ne može učiniti da bi se promijenilo stanje stvari: hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bida u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeda i rođenja. Moralna težina hotimičnog pobačaja pojavljuje se u svoj svojoj istini ako se priznaje da se radi o ubojstvu i na poseban način ako se promotre specifične okolnosti koje ga označuju. 3
Onaj koga se ubija ljudsko je bide koje započinje život, nedužno koliko se uopde može zamisliti: nikad se ne bi smjelo smatrati napadačem, još manje nepravednim napadačem! Ono je dotle slabo i nemodno da je lišeno i onog najmanjeg oblika zaštite koji se sastoji u molbenim jecajima i plaču novorođenčeta. Ono je potpuno povjereno zaštiti i brizi one koja ga nosi u krilu. Pa ipak. baš je ona, majka, ta koja odlučuje i traži njegovo odstranjenje, pa čak ga i naručuje. Istina je da često puta majčin izbor pobačaja dobiva dramatično i bolno obilježje, katkad se odluka o odstranjenju ploda začeda ne donosi iz egoističkih razloga i komocije, nego zato što bi se željela spasiti neka važna dobra, kao što su vlastito zdravlje ili dostojna razina života drugih članova obitelji. Ponekad se boje takvih prilika života novorođenčeta pa pomisle: možda bi za njega bilo bolje da se ne rodi. Ipak, ovi i drugi slični razlozi nikad ne mogu opravdati namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bida. (br. 58) *** Vi ste narod kojega je Bog stekao da naviještate silna djela njegova (1Pt 2,9): narod života i za život Poslani u svijet kao narod za život, naš navještaj mora postati i pravcato slavlje Evanđelja života… Mi, kao i Psalmist, u svakodnevnoj molitvi, pojedinačnoj i zajedničkoj, hvalimo i blagoslivljamo Boga našeg Oca, koji nas je satkao u krilu majčinu, koji nas je vidio i ljubio dok još bijasmo nestvoreni i kličemo nezadrživom radošdu: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao“ (Ps 139). Da, ovaj je besmrtni život, usprkos svojim mukama, svojim mračnim tajnama, svojim patnjama, svojoj kobnoj prolaznosti veličanstveno djelo, jedno uvijek originalno i dirljivo čudo, događaj dostojan da bude opjevan u radosti i slavi. Još više, čovjek i njegov život ne izgledaju nam samo kao jedno od najvedih čudesa stvaranja: Bog je čovjeku udijelio dostojanstvo gotovo božansko. U svakom djetetu koje se rađa i u svakom čovjeku koji živi ili umire mi prepoznajemo sliku slave Božje: tu slavu mi slavimo u svakom čovjeku, znaku Boga živoga, slici Isusa Krista. (br. 84) *** Snagom sudjelovanja u kraljevskom poslanju Krista, potpora i promicanje ljudskog života moraju se ostvariti službom ljubavi, što se izražava osobnim svjedočanstvom, različitim oblicima dobrovoljne službe, društvenim animiranjem i političkim angažmanom. Baš je taj zahtjev posebno hitan u sadašnjem času, u kojemu se kultura smrti tako snažno suprotstavlja kulturi života i često se čini da je jača. No još prije, to je zahtjev koji se rađa iz vjere ljubavlju djelotvorne, kako nas opominje Jakovljeva poslanica: Što koristi, brado moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. (Jak 2,14-17) 4
U službi ljubavi postoji stav koji nas mora animirati i označavati: moramo se brinuti o drugomu ukoliko je osoba što ju je Bog povjerio našoj odgovornosti. Kao Isusovi učenici, pozvani smo postati bližnji svakome čovjeku, iskazujudi posebnu pažnju onomu tko je siromašniji, usamljeniji i potrebniji. Baš posluživanjem gladnoga, žednoga, stranca, gologa, bolesnoga, zatvorenika kao i još nerođeno dijete, starca patnika ili bliskoga smrti dano nam je služiti Isusu, kao što je On to sam izjavio: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje brade, meni učiniste!“ (Mt 25,40). (br. 87) *** U velikom nastojanju za novom kulturom života podržava nas i nadahnjuje povjerenje onoga tko zna da Evanđelje života, kao Kraljevstvo Božje raste i daje obilne plodove. Sigurno je ogroman nesrazmjer koji postoji između brojnih i modnih sredstava, kojima su opskrbljene snage koje djeluju kao podrška kulturi smrti i onih s kojim raspolažu promicatelji kulture života. Ali mi znamo da se možemo osloniti na pomod Božju, s kojom ništa nije nemogude. Hitna je velika molitva za život, koja prolazi kroz čitav svijet! Neka se iz svake kršdanske zajednice, iz svake skupine ili udruženja, iz svake obitelji i iz srca svakog vjernika uzdigne zanosna prošnja Bogu, Stvoritelju i ljubitelju života. Sam Isus nam je pokazao svojim primjerom da su molitva i post glavno i najsnažnije oružje protiv sila zla i poučio je svoje učenike da se neki đavli ne izgone osim na taj način. Pronađimo poniznost i hrabrost molitve i posta, kako bismo postigli da snaga koja dolazi odozgor sruši zidove zablude i laži, koji sakrivaju pred očima tolike naše brade i sestara pokvarenu narav postupaka i zakona protivnih životu, i otvori njihova srca naumima i nakanama nadahnutim na civilizaciji života i ljubavi. (br. 100) *** l dok kao narod hodočasnika, narod života i za život, s pouzdanjem putujemo prema novom nebu i novoj zemlji, upravljamo pogled prema Onoj koja nam je znak pouzdane nade i utjehe.
O Marijo, zvijezdo novoga svijeta, Majko živih, povjeravamo Ti stvar života: pogledaj, o Majko, beskrajan broj djece kojima je zabranjeno roditi se, siromaha kojima je onemogudeno živjeti, ljudi i žena žrtava nečovječnog nasilja, starih i bolesnih i ubijenih ravnodušnošdu ili lažnim sažaljenjem. Učini da oni koji vjeruju u tvoga Sina znaju smelo i s ljubavlju navijestiti ljudima našega vremena Evanđelje života.
Isprosi im milost da ga prime kao uvijek novi dar, radost da ga sa zahvalnošdu slave kroz čitav svoj život i hrabrost da za nj svjedoče djelotvornom ustrajnošdu, da bi izgradili zajedno sa svim ljudima dobre volje civilizaciju istine i ljubavi, na hvalu i slavu Boga stvoritelja i ljubitelja života.
5