Iz knjige „Otkrivenja božanske ljubavi“ Julijane iz Norwicha
Ohrabrujući me, Gospodin mi reče: „Smijem sve dovesti u red; u stanju sam; namjeravam, i hoću. I sama ćeš se uvjeriti da će sa svakom stvari biti u redu … Što je nemoguće tebi nije nemoguće meni. Poštovat ću svoju riječ u svakom pogledu, i učinit ću da sve iziđe na najbolje.“ Tako me poduči Božja milost da se postojano držim vjere koju bijah već naučila, a u isto vrijeme da posve ozbiljno vjerujem kako sve hoće ispasti dobro, kao što naš Gospodin pokazivaše. Jer veliko djelo koje će naš Gospodin učiniti jest ono po čemu će održati svoju riječ u svakoj pojedinosti, te učiniti da sve što je loše ispadne dobro. Kako će se to zbiti nitko manje no Krist ne može znati – ne dok se to djelo ne izvede. U svojoj nas je bezvremenoj ljubavi Bog stvorio i u toj nas ljubavi održava. Stoga kad bude izrečen Sud, a svi mi uzneseni na nebo, jasno ćemo u Bogu ugledati tajne koje su nam sada skrivene. Nitko od nas neće tada htjeti reći: „Gospodine, da se samo dogodilo na ovaj ili onaj način bilo bi se zbilo savršeno dobro.“ Već ćemo prije u jedan glas uskliknuti: „Gospodine, blažen si uistinu! Tako jest, i dobro je! Sada možemo zbiljski vidjeti da je sve vodila tvoja bezgranična mudrost, dobrota i ljubav.“ Zašto Bog dopušta da padamo? Kada nikada ne bismo pali, ne bismo nikada spoznali koliko smo slabi i bijedni u sebi; niti bismo u potpunosti cijenili zaprepašćujuću ljubav svoga Stvoritelja. Na nebu ćemo odista i zanavijek uvidjeti da smo teško griješili u ovom životu: ipak, usprkos svemu tome, uvidjet ćemo također da to uopće ne činjaše nikakve razlike Njegovoj ljubavi, i da ne bijasmo ništa manje dragocjeni u Njegovim očima. Kroz činjenicu da smo pali, steći ćemo duboku i čudesnu spoznaju o tome što znači Božja ljubav. Sve što je suprotstavljeno ljubavi i miru dolazi od vraga i njegove klike. Neizbježno padamo zbog svoje slabosti i gluposti – i to jednako sigurno kao što i ustajemo s još većom radošću zbog milosrđa i milosti Duha Svetoga. Čak i ako neprijatelj dobiva od nas nešto kada padnemo (to je ono što mu godi!), gubi on daleko više zbog naše ljubavi i poniznosti kada opet ustanemo. To slavodobitno ustajanje pričinja mu tolike jade i bol (toliko on mrzi našu dušu) te izgara od zavisti. Jadi koje nam je htio nametnuti okreću se protiv njega samoga. Napomena: Citirano stoji, ali bi bilo pogrešno iz toga zaključiti da grijeh nema nikakvu težinu te da ne moramo paziti da li griješimo ili ne. Za uvidjeti učinak grijeha dovoljno je pogledati patnju koja mu je pratilja, a koju svakodnevno susrećemo; ili još bolje: pogledati Raspetoga koji na otajstven način preuzima na sebe grijehe cijeloga svijeta. Napisano nam želi kazati da nakon što smo pogriješili i pokajali se za to, ne trebamo se izjedati zbog te pogreške već u poniznosti sve prepustiti Bogu. Ovo se odnosi na one koji ne mogu prihvatiti da su pogriješili, ponekad očajavaju ili rade cijele scene od toga. Iza ovakvih se najčešće skriva oholost koja odbija istinu da su pogriješili budući da bi takva spoznaja uništila umišljenu sliku o vlastitoj savršenosti. Kada uvidimo da smo pogriješili treba se u jednostavnosti pokajati, staviti to pred Boga i prepustiti sve Njegovoj ljubavi, a uz to izvući poantu da se manje uzdamo u sebe, a više u Njega.