Mistika - iskustvo i nauka (predavanja 2008/2009)

Sveučilište u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultet Vlaška 38, Zagreb Katedra moralne teologije Profesor: dr. sc. Jakov Mamić

MISTIKA – ISKUSTVO I NAUKA (predavanja 2008/2009)

UVOD A. U kolegiju obrañujemo nešto što ima značenje općenite spoznaje i nećemo se doticati područje konkretnih duhovnih iskustava. Potrebno je vidjeti specifičnosti i zajedničke pokazatelje, ali veliki dio sadržaja mističnog iskustva je specifičan, unatoč zajedničkim pokazateljima. Dosta toga ovisi o strukturi ličnosti, koja „uvjetuje“ vrstu milosti i to je bitan princip za svako razlučivanje.

Struktura ličnosti je nutarnji naboj osobe, sklonost, intenzitet emocija, „ranjivost“ osobe (na ljubav, bol, spoznaju, radost ili na čovjeka). Ove ranjivosti imaju značenje ne samo pokazatelja, nego i vrste iskustva. To se može vidjeti u 4 oka, kad se osoba „prelistava“ pred nama (ili čak sami pred sobom☺), tada to možemo uočiti. Ovdje se ne govori o ranjivosti u negativnom smislu, kao 'slaba točka', nego je to nešto pozitivno kod osobe.

Ovdje nam je važna općenita spoznaja, koja se odnosi na 2 vida: • literatura – važna je spoznaja kroz koju ćemo moći promatrati narav odreñene literarne mistike (racionalna, emotivna, ispravna ili ne i sl.); • s obzirom na mistično iskustvo.

B. Težak je problem kolegija i zahvaća u 2 velike razine: 1. ljudska antropološka razina, mehanizmi psihe; 2. misaona, božanska razina.

Zato je ovo kolegij koji traži spoznaju zakonitosti po kojima djeluje psiha, kako se ona „otvara govoru“ odozgor, kako govor odozgor daje poruku i mijenja osobu. Ovo je nauka, a sve drugo je nauk (zato i jest teško)! Ovo je znanost sa svojim izvorima, metodologijama, kriterijima koji su u najmanju ruku iskustveno provjerljivi.

C. Ovaj kolegij je specifično pitanje teologije i to duhovnog bogoslovlja. Mistično pitanje1 nije neki sporadični fenomen ni Crkve ni vjere ni povijesti teologije, nego to je trajni dogañaj Crkve. Nalazimo ga u objavi. Protestantska teologija bila je jako protivno okrenuta ovom pitanju, sve do Moltmana, iako je Luther imao iskustava kao monah koja teolozi ozbiljno vrednuju kao dubinska iskustva vjere, gotovo i mistične naravi. Certans, francuski egzeget je Pavlovo iskustvo prerekao kroz kategoriju mističnog „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Jedna od temeljnih kategorija mističnog iskustva je svijest o njemu. Prema tome, riječ je o trajnom dogañanju, s utemeljenjem u Objavi i u stalnom životu Crkve. Nema niti jednog razdoblja Crkve bez mističnog iskustva.

D. Postoji velika suvremena osjetljivost i interes za ovo područje teološke znanosti2: • religijski – sve religije imaju svu mistiku, od monoteističkih, preko teističkih, od hebraizma, kršćanstva, islama, pa do hinduizma i budizma; • kulturološki – osobito suvremeni mediji jako koriste to pitanje kao kuriozitet i interpretaciju odreñenih intenzivnih emotivnih doživljavanja kao mističnih3; → razvodnjavanje pojma • teološki – osvijetliti, razumjeti i objektivno pokazati.

UZROCI ovakvog interesa za mistiku danas: 1. velika obnova 3 područja izvora teološke znanosti: Pismo, oci i liturgija.

Ponovni pristup crkvenim ocima koji su izvori nesagledivih dosega za naše vrijeme.

Postoji velika konvergencija otaca i našeg vremena, ali nemamo kvalitetnog proučavanja

1

Literatura: Jakov Mamić, „Teološko-duhovni pristup mistici danas“; te knjiga „Mistika naših dana“.

Npr. kod nas fenomen vlč. Zlatka Suca za kojega se pokazuje veliki interes.

3 Npr. u Japanu vlada 'kultura užitka', odn. kultura erosa u kojoj se erotski tumači mistički trenutak.

2

1

toga. Imamo teorijsku spoznaju o svemu, ali nema pouke. Treba duboko zaorati u te 2 brazde: otaca i suvremene teološke misli i tu se krije teologija!

2. kritika izdanja ozbiljnih velikih mističnih autora ili imena – veliki zahvat na području kriteriologije dali su bolandisti, tj. skupina stručnjaka koja je trebala analizirati sve životopise svetaca i podvrgnuti ih kritičkom aparatu. Tada su izvori pročišćeni i misao je predstavljena u autentičnoj misli autora; 3. promijenjen odnos izmeñu razumijevanja mističnoga i savršenstva – time je učinjen veliki pomak. U nedalekoj prošlosti (o. 1965) izmijenjen je odnos mističnoga i savršenstva i mistično se promatralo kao iznimno rijetko i stoga nije imalo težinu u području kršćanskog savršenstva. No, sada mistično ima duboku vezu s redovitošću ostvarenja kršćanskog savršenstva. Ta veza je veza „mysteriona“, otajstva. Mistično ili će živjeti misterij ili neće biti mistično! Ako ispraznimo kršćanstvo od misterija, dobivamo čisto ljudsko slovo! Prije je tako bilo jer se zadržavalo na fenomenu kao takvom, tj. na odreñenim očitovanjima svijesti, a ne na sadržajnom zbivanju subjekta4; 4. Istok – najprije otkriće, pa spoznaja, pa utjecaj istočnjačkih nauka i tehnika na kršćansku teološku misao koja se odnosi na mistiku; 5. humanističke znanosti i njihov kritički integrativni doprinos ovome problemu – razvoj sociologije, psihologije i dr. antropoloških znanosti koje su nam otkrile mehanizme i otvorenost čovjeka i Božju svrsishodljivost čovjeku. Možemo reći da putovi uma vode k Svjetlu!

U teološkoj javnosti danas vlada mišljenje da mistika, i kao iskustvo i kao nauka, pripada trajnom životu Crkve, odn. trajno pripada životu Crkve5! Razlozi za to: 1. narav Objave – cijela objava je to, tj. otkrivanje Boga kroz susrete, dogañaje, iskustva i ta iskustvena spoznaja je teorijski uobličena i ostala je slovo i nauk. Zato će Ivan reći „što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše… navješćujemo i vama“ (usp. 1 Iv 1,1-3), a to je iskustvo otajstva! Pravo razumijevanje objave ide kroz iskustvo i zato unutar teološke formacije mora postojati odgoj za iskustvo, trebamo ići prema teološkom razumijevanju iskustva6; 2. mistika je vrhunska mogućnost razvoja vjere, a vjera je bitna sastavnica Crkve, koja je sazvanica u vjeri. Crkva bez vjere je ideologija i politika, a Crkva vjernica je prisutnost božanskog otajstva u svijetu i zato zbog dimenzije vjere koja je bit mistike, ona je trajna sastavnica života Crkve! Vidimo da je mistično iskustvo iskustvo vjere u svom najintenzivnijem stupnju. To mistično iskustvo može doživjeti svoj vrhunac i može biti popraćeno raznim fenomenima, no ti fenomeni nisu bit mističnog iskustva, za razliku od npr. svijesti; 3. modaliteti mističnog iskustva kakve imamo u mističnim izvorima u povijesti, posebno pisanim, postaju medijacije za Crkvu, tj. postaju mogućnosti Božjeg dodira Crkve, mjesta objave Boga i Božje svjetlo za hod Crkve. To ima karakter privatne objave (koja ne obvezuje Crkvu), ali s posljedičnom porukom za zajednicu jer svaka karizma dana je osobi za druge7. Ovo je „privatna“ objava ukoliko je javna objava završena;

4

No, rijetki su oni koji su u ekstazi, ali često su mnogi 'izvan sebe' ☺!

Iako je mistika prije smatrana isključivim povlaštenim iskustvom u Crkvi.

6 Teolog je autentičan prenositelj Boga i bez proučavanja ovoga, teško možemo biti teolozi. Knjiga prof.

Maurica o egzistencijalnoj teološkoj nemoći, tj. sterilnosti teološkog proučavanja jer nema mistagoške dimenzije koja nas kroz svjetlo uvodi u otajstvo! Schönbrun, dominikanac koji govori o krizi teologije koja ide istraživati bez pratnje iskustva izjavio je da danas „živimo u pustinji teološke misli“.

7 Prema tome, karizmatici su nositelji Božjeg dara za svijet! Oni u istini svoga bića dobivaju svjetlo za ljude!

5

2

4. autentično mistično iskustvo nosi sa sobom i razlučivanje – donosi dovoljno svjetla za provjeru i usmjerenje duhovnog života. Znači da je ono eminentno mjesto djelovanja Duha Svetoga.

MISTICI Riječ „mistik“ dolazi od grč. „mysticos“ = uvedenik, tj. osoba uvedena u misterij, otajstvo. Mistik je osoba koja ima mistično iskustvo. Ne mora nužno biti teolog, tj. tumač toga iskustva, no može biti teolog (iako je rijetkost da je teolog mistik). Tvorac mističnog iskustva je Duh Sveti. Teolog je onaj koji rasvjetljuje i razlučuje, osvjetljuje i objašnjava.

Mistik, Duh Sveti i teolog su u svom sadržaju jedno. Ako osoba zamjećuje, a mistik je, to je prvi znak da je teolog. Svijest je bitna sastavnica mističnog iskustva, bez nje nema autohtonog mističnog iskustva. Ovdje je važan direktni dodir s mistikom, s njegovim iskustvom kroz eventualno njegov spis ili njegovo direktno iskustvo. To će nam biti i izvor i refleksija jer važan je taj neposredni dodir s izvorima. U dodiru s mistikom, važno je proučiti: 1. simbolika izričaja – mistik se redovito izriče kroz simbol. Simbolika je jezik mistika jer je sveobuhvatan, slikovito verbalan. U Bibliji je poznat kao alegorijski; 2. samo iskustvo: ljudsko, religiozno, duhovno, kršćansko – sve ove 4 dimenzije imaju karakteristiku integralnosti, tj. cjelovite spoznaje. Obrada iskustva podrazumijeva smještaj sadržaja na razinu dotičnog iskustva; 3. obrada iskustva – vidimo mogućnost polivalencije raznih iskustava, zato je važno studirati iskustvo analizom sadržaja: je li sadržaj transcendencija, personalnost, je li otvoren eshatonu ili ne i sl.; 4. izričaj iskustva – on koincidira sa simbolikom, a u sebi ponekad uključuje teološke kategorije. Autor koristi pomagala teološke znanosti da izrekne što se u njemu dogaña.

MISTIČNA TEOLOGIJA Mistična teologija se kao pojam pojavljuje krajem 5., poč. 6. st., vezana je uz Pseudodionizija, tj. Dionizija Aeropagita. On je autor male knjižice „De theologia mistica“ = „O mističnoj teologiji8“ (uz još 3 druga djela), tj. to djelo se pripisuje čovjeku koji je bio prisutan na Aeropagu kad je Pavao propovijedao, a on se tome smijao. Na taj način se predstavlja u toj knjižici, te sada nakon prijelaza na kršćanstvo piše svoje iskustvo Boga. No, utvrñeno je da je riječ o krivom autoru i da je djelo nastalo u 5/6. st. Putem kritičke analize možemo utvrditi 2 velika utjecaja na djelo: 1. Proklo Carigradski – učenik je platonske akademije, sin grčke kulture i filozofije, vrlo učen čovjek s bogatim duhovnim iskustvom, no ne i vjerskim! jer nije se u svom pojmovlju odrekao panteizma. Utjecao je na Pseudodionizija: • po vrijednosti nutrine i značenju iskustva; • po jezičnom uobličavanju iskustvenih opisa; 2. Grgur Nissenski – u 4. st., pripada Kapadočanima (brat mu je Bazilije Veliki), čovjek duboke erudicije i vjere.

Srž Dionizijeva pristupa je „theologia negativa“, apofatična teologija – njezina bit: nikakva refleksija i nikakvo tumačenje i nauk ne može objasniti iskustvo Boga i Božja otajstva. Takav pristup trajat će do 17. st.

20. st pokazuje iznimni interes za mistiku, i to zato što dovodi mistično iskustvo u dodir s redovitim kršćanskim životom – to je ogroman teološki pomak jer se naglasak pomiče s fenomena na dogañaj! Fenomen shvaćamo kao pojavnost, a dogañaj kao zbivanje stvarnosti. Ovdje prestaje „mistično pitanje“, a postaje put duhovnog života pojedinca i 8

Osnovna ideja toga djela bit će obrañena kasnije, kad budemo analizirali njegov i Terezijin put.

3

Crkve. To znači da se mistično polako integrira u kategoriju kvalitetnog duhovnog života Crkve. Tu vidimo opravdanost mističnog iskustva kao trajnice Crkve.

1917. g. javlja se nazivlje „asketika“ i „mistika“ – ovaj je pomak diferencirajući (o tome je bilo govora još u 17. st.), njime mistika ulazi u škole i kao sastavnica izobrazbe crkvenih učilišta, odn. kandidata za svećeničku službu, iako tada priručnici još uvijek dosta distancirano govore o toj normalnosti mističnog iskustva kao redovitog kršćanskog života. Želimo proučiti: 1. prisnost i oblici Božje prisutnosti su primarni; 2. značenje duhovne svijesti; 3. izričaj.

Senzibilizaciju mističnoga u našem vremenu potencirao je i meñureligijski dijalog!

To je vrlo važno područje suvremene kulture duha i primarni faktor susreta civilizacija9.

Mistično je Crkva prepoznala kao mjesto susreta u religijskom aspektu, npr. susret p.

Ivana Pavla II u Assisu, to su mahom kontemplativne osobe koje tu govore i sudjeluju.

Kontemplativne zajednice imaju danas nevjerojatnu razinu u Crkvi, one održavaju takav ekumenizam, koji će možda tek nakon jednog stoljeća biti vidljiv na vanjskoj razini. Ovdje se posebno misli na 3 velike monoteističke grupacije: židovstvo, islam i kršćanstvo, no moramo imati i 'otvoren prozor' prema religijama Dalekog Istoka, zbog kulturološkog dodira s njima.

Ovaj problem javlja se s dominikanskim autorom koji je meñu prvima pokušao teološki čitati iskustva hindu tradicije. Ovdje je važno ne stvarati konvergencije i pokušavati sintezu nemogućega! Vrijednost ovoga pristupa je u tome da shvatimo i prihvaćamo mogućnost različitosti putova, a ne istovjetnost. Svaka isforsirana kovergencija je laž i nije put! Jedina prihvatljiva konvergencija je odnos prema Svetome!

Kulturološki faktor utječe na buñenje mistike danas – počinje krajem 19. st. i traje čitavo 20. st. Možemo ga tumačiti i kroz razvoj nekih posebnih znanosti: 1. povijest – povijesni razvoj, osobito s obzirom na zajedništvo izvora, rasa, kultura, jezika, etičkih i moralnih vrijednosti i sl. To je hod na početke, kao zajednica ljudskog roda; 2. antropologija, tj. psihologija i sociologija – pokazuju da su mehanizmi ljudske psihe pojedinca i zajednice gotovo identični, odn. percipiraju i procesualno obrañuju sadržaj i finaliziraju. Sociološki gledano, relevantne oblike duhovnog religioznog iskustva društva ovjekovječuju i tako stvaraju paradigme svog identiteta. Intenzivnije poznavanje psihe približilo je ljude, vidjevši da su nutarnji procesi gotovo svugdje identični; 3. filozofija – očevidan je razvoj filozofske misli, one koju kao takvu poimamo (filozofska koncepcija Istoka, grčka i pravno-moralna kodifikacija latina). Uvijek unutar filozofskih traženja imamo pojam transcendencije, koji se u religiji i teologiji naziva „svetim“, a u metafizici pojmom „apsolutnoga“, odn. metafizičkoga, onoga koji nadilazi obličja. Težina ovog utjecaja i razvoja je što čovjek pokušava svojim putem i razmišljanjima doći u dodir s onim što spoznaje. Zato je veliko značenje istočnih meditativnih mističnih iskustava, u susretu s Apsolutnim.

TERMINOLOŠKO PODRUČJE Važno nam je pitanje termina, posebno zbog pluralističkog društva danas trebamo biti upoznati s tim. Ovdje su nam posebno bitna 3 pojma: mistika, kontemplacija i mistično iskustvo, pri tome nam je neophodna jasnoća pojmova, kako bi to mogli razlučiti.

9

Dr. Ivica Kostović, vrhunski stručnjak za mozak govori da su istraživanja otkrila da meñu primarne funkcije ljudskog mozga spada religiozna, uz sfere razumijevanja, svijesti, etičnosti, tu je i sfera svetoga.

4

Postoje neki ozbiljni autori koji smatraju da je najbolje odustati od pojma „mistika“ i žele uvesti pojam „svjesno božansko sjedinjenje“, npr. to žele: Feuernstein, von Balthasar i McGeen. No, važna nam je jasnoća pojma jer treba stvarati prostor za novu i diferenciranu terminologiju, a ne se jednostavno odreći biblijske baštine!

A. MISTIKA Početak Mistika kao pojam u našem spoznajnom svijetu vuče porijeklo iz grčke kultne (mistični kultovi) kulture, stoga je bitno obilježena religioznim značenjem – to je dodir osobe s misterijem, zato je bitna crta mistike iskustvo misterija.

Inkulturacija je uvriježivanje mistične stvarnosti u novim svjetovima, koji mogu biti zapadni ili istočni, ali uvijek su religioznog karaktera. U području inkulturacije bit se uvijek sačuva, a to je iskustvo! Unutar kršćanske inkulturacije mistika ima 3 pravca primjene: a) biblijski – to je onaj u kojemu Riječ ima značenje dubinske žive prisutnosti Isusa Krista. To je u povijesti egzegeze poznato kao alegorijski pristup (Origen).

Gotovo kompletna otačka egzegeza koja je ponovno aktualizirana u 13. st. vraća na alegorijski pristup; b) liturgijski – liturgijska primjena mističnoga odnosi se na Isusa Krista, ali u Tajnama, Otajstvima i to nam daje mogućnost da uñemo u kontakt sa životom.

Nemoguće je tajnu Večere Gospodnje, krštenja, proniknuti bez ovog otajstvenog mističnog pristupa; c) duhovni – naglašava sudjelovanje, „participatio“, zajedništvo.

Razvoj pojma kroz povijest – primjena mističnoga unutar povijesti katoličke teološke misli prolazi kroz ove 2 (ili 3) velike faze: 1. prijelaz s objektivnog na subjektivno značenje pojma – dugo stoljeća, od otačkih vremema, 4. st., pa do 16. st. bilo je objektivno poimanje mističnoga (npr. bila je mistična gozba, mistično otajstvo, mistično Tijelo i sl.). Mistično upućuje na objektivnu stvarnost koja postoji, neovisno o tome što mi o tome mislili. Taj pridjev prati stvarnost objektivnog značenja.

U 16. st. dogaña se prijelaz na subjektivno značenje: pojavljuje se mistično iskustvo, mistični nauk, mistični fenomen i sl. Ovdje su subjekti nauk, fenomen, a ovisi o subjektu koji ga trenutno živi! Ranokršćanska teologija je apofatična/negativna i njoj prethodi cijeli proces mističnog vala iz Renanske škole (Tauer, Suzo, Reisburg). Za razliku od skolastičke teologije, u kojoj Toma smatra „što god o Bogu rekli, On to nije“, tj. smatra da se Bog ne može poistovjetiti s tim10. Žalac negativne teologije nije u negaciji, nego u afirmaciji numinoznoga („numinozum“ kao nešto nedohvatljivo)! Negativna teologija govori što čovjek ne može, a ne što može, a to što čovjek ne može znaju samo oni koji su Ga susreli!

2. prijelaz od pridjeva na imenicu – znači da je ono mistično postalo mistika. U 5/6. st. Pseudodionizije u djelu „De theologia mistica“ spominje taj pojam. No, sada u 17. st. i posebno u 19. st. „mistika“ znači iskustvo!

(3.) prijelaz od mistike kao iskustva na mistiku kao nauk – ovaj prijelaz u 16. st. čine 2 portugalska fratra: Gabriel del Toro, franjevac i Sebastian Toscano, augustinijanac. Oni i njihovi učenici vrše ulogu prijelaza od mistike kao iskustva na mistiku kao nauk i tako nastaje „asketika“ i „mistika“. No, to u 20. st. gotovo nestaje i postaje „duhovno bogoslovlje“.

10

Edith Stein: „Tko traži istinu, traži Boga“.

5

Nakana ova dva fratra bila je opisati mistično iskustvo, a njihovi učenici su to njihovo djelo naslovili kao „Nauk o mističnom iskustvu“ (1560. g.). Posljedice ovoga su: a) pluralnost značenja pojma – unutar samog pojma vidimo 4 varijante: mistični, mistično, mistika, duhovno, tj. objektivno, subjektivno, imenično i nauk. Poseban problem nastaje kad se pojam veže uz druga iskustva; b) poteškoća definiranja – trebali bi doći do definicije mistike koja bi bila općevažeća za unutarkršćanska iskustva i iskustva drugih religijskih pravaca, s jednom vrstom konvergencije, odn. diskonvergencije; c) sve češće poistovjećivanje mističnoga sa subjektivnim – to se veže uz važnu značajku: užitak! Mistično je sve što proizvede dubinski užitak, zato ga nalazimo u erotici, sportu11, drogi, alkoholu, hrani… i u nutarnjim stanjima koja izlaze iz domene svijesti. Taj užitak je 'mamac' i u suvremenoj kulturi znak prepoznavanja mističnoga. To su ekstatična iskustva koja su u fenomenologiji iskustva povremena i bitna im je značajka obuzetost osobe, koja može doći iznutra i izvana, ovisno što je predmet koji nam nudi dubinsko iskustvo.

Važna su nam još 2 pojma: 1. „pati divina“ – termin izvorno dolazi od Pseudodionizija, a znači: a) iskustvo božanske patnje ili b) božansko iskustvo patnje.

Danas se pojam koristi u oba smisla (posebno McGeen); 2. „duhovno“ – jako važan pojam jer je u jednom trenu pojam mistika prešao u „duhovno“, te je došlo gotovo do istovjetnosti duhovnog i mističnog B. KONTEMPLACIJA Od početka pojave ovog pojma, on se nalazi uz bok „mistike“ i gotovo da se paralelno razvijaju. Izvorište mistike je u grčkoj kultnoj misterijskoj stvarnosti, a izvorište kontemplacije je u grčkoj filozofskoj i misaonoj stvarnosti, a nosi i obilježje duhovnoga kod Platona i naoplatonizma. To će se poistovjetiti s vrjednijim svijetom, intelektualnim, duhovnim, a toga imamo tragove i u nekim NZ-im spisima. Prema tome, vidimo da kontemplacija ima drugačije izvorište (od mistike) i razvijat će se na 3 načina: 1. u grčkoj kulturi kontemplacija će biti gnoza, tj. vrhunska spoznaja života – ta gnoza kao spoznaja postaje oblik života. I u ranokršćanskim zajednicama nalazimo tragove gnoze (ali ne i gnozu kao takvu!), npr. kod Jeronima, Tertulijana, Laktancija, Augustina i dr., no to predstavlja oblik uspješne inkulturacije! Ta gnoza s vremenom će dobiti kategoriju oblika u gnostičkim sljedbama i to je trajni izazov i napast duhovnih ljudi da duhovni život poistovjete sa spoznajom; 2. u kršćanskom području kontemplacija je vrhunska spoznaja kršćanskog misterija, a u kršćanstvu je misterij tajna, uvijek živa Osoba (inače kršćanstvo postaje ideologija), prisutnost Osobe; 3. duhovno poimanje kontemplacije poistovjećuje se s tajanstvenom Božjom prisutnošću.

U ovome prepoznajemo razvoj od gnoze, preko spoznaje misterija, pa do zajedništva!

Možemo uočiti razliku mistike i kontemplacije: mistika sadrži objektivni vid misterija, tj. misterija kao takav, a kontemplacija sudioništvo subjekta! Ovo je najrašireniji oblik razumijevanja mistike i kontemplacije: mistika kao stvarnost koja sadrži 11 Prof. je razgovarao s 2 jaka igrača naše nogometne reprezentacije i oni govore o „mistici sporta“, to je dubinska ovisnost ličnosti o nečemu, tj. kad nas dotična stvarnost toliko obuzme da gotovo više ne gospodarimo sobom!

6

misterij, a kontemplacija kao spoznaja misterija. No, dogaña se da su se ta dva pojma gotovo izjednačila.

U srednjem vijeku kontemplacija je nešto više okrenuta prema ljubavi, a mistika prema spoznaji, no oba pojma jednako su važna i obje su na odreñeni način u suprotnosti sa skolastičkom teologijom.

U naše vrijeme najšire razumijevanje mističnoga se poistovjećuje sa svim iskustvima koja se intenzivno doživljavaju, a vezuju se uz užitak. Tako da se kontemplacija danas odnosi na ona iskustva koja imaju veze s molitvom, vezana je uz modalitet, odn. način kako se dolazi do iskustva.

Potrebno je revorizirati pojmove! Treba najprije vidjeti težinu pojma i što on nosi u sebi, iz kojega je izvorišta i koja mu je sadržajna težina, te čemu vodi.

KRŠĆANSKA MISTIKA Napomene za ovo poglavlje: • unutar cjelokupne mistične teologije, biramo uži put i tumačimo ovo; • drugi komplementarni aspekti, mistična poimanja i mistična iskustva drugih konfesionalnih pravaca bit će dodirnuta samo onoliko koliki je naš interes.

DEFINICIJE – imamo 3 važne definicije: 1. Sv. Ivan od Križa: „Kontemplacija je znanje Ljubavi, tj. ulivena i ljubavna spoznaja Boga, koja istovremeno i prosvjetljuje i zaljubljuje.“ (2 TN 18,512) Ivan od Križa daje nam najbolju definiciju. Razlikujemo 5 bitnih elemenata: a) ulivena stvarnost – znači da je posve darovana, a dar je nešto što ničim ne zaslužujemo; b) spoznaja – svijest; c) ljubavna – to je narav spoznaje; d) prosvjetljuje i e) zaljubljuje13.

Vidimo da je dva puta spomenuo „ljubav“, time želi istaknuti da je ljubav ključ preobrazbe i promjene, a ne spoznaja. Primijeniti osobu može samo jaki nutarnji naboj i pokret prema nečemu što vidimo i komu odgovaramo i to nas mijenja!

2. Giovanni Moioli14: „Mistika je onaj trenutak ili onaj izričaj ili ona razina religioznog iskustva na kojoj odreñeni religiozni svijet biva življen kao iskustvo dubine i neposrednosti.“ Ovdje je više riječ o mističnom iskustvu, nego o mistici i zato je dragocjen njegov pristup s obzirom na definiranje mističnog iskustva. On smatra da 3 različita faktora tvore mistično iskustvo: a) trenutak, čas zbivanja; b) izričaj ili izraz, tj. sami fenomen kao takav; c) razina – ona je način razumijevanja zbivanja, odn. je li zbivanje shvaćeno na perceptivnoj intelektualnoj ili iskustvenoj razini? Ovdje se krije pitanje načina 12

U pogl 19. i 20. druge Tamne noći Ivan govori o 10 stupnjeva mističnih stepenica božanske ljubavi. Ta knjiga predstavlja zakon duhovnog života kršćanina: svaki stupanj daje ono što treba osobi koja je na tome stupnju, npr. na 1.stupnju opažamo „nevoljkost okusa“, tj. hraneći se različitim sadržajima života, odjednom se nešto u nama budi i opaža da je to u čemu smo uživali zapravo bez užitka; 2. stupanj „tražiti dalje“; 3. „uporište u ljubavi“; 4. „obuzetost sebedarjem“; 5. „gorjeti od čežnje“; 6. „let bez umora“; 7. „smionost“; 8. „svojina“; 9. „blago gorenje, izgaranje“, 10. „sličnost“.

13 U ljubavi je ključ preobrazbe; neće spoznaja promijeniti, već snažan nutarnji pokret prema Onome koga se ne boji jer ga se voli.

14 Čit. Mojoli; važan teolog 2. pol. 20. st.

7

razumijevanja i svijesti o onome što se dogaña i upravo ta 2 elementa su nezaobilazna u svakom autentičnom religioznom iskustvu15!

Vidimo da je za njega iskustvo jedinstvo, odn. zajedništvo. To nam govori da je riječ o spoznaji koja dolazi neuobičajenim načinom, tj. nereflesivnim načinom.

3. Ermano Ancilli: „Pojam 'mistika' u kršćanskom smislu riječi označava ljubavno i tajanstveno zajedništvo kršćanina s Bogom, što u duši raña posebnu spoznaju.“ Ova definicija ima neke nedostatke: • u njoj se ne vidi „ulivenost“, tj. vrhunaravna besplatna darovanost; ne govori kako je došlo do ljubavnog i tajanstvenog zajedništva; • ovdje je spoznaja plod iskustva, a kod Ivana od Križa mistika je spoznaja.

Zajednički elementi koji objedinjuju cijelu stvarnost u svim definicijama: 1. osobnost božanskoga – znači da Bog u mističnom iskustvu ima jedno „Ti“, tj.

On je osoba, a čim je osoba, znači da stvara odnos. On se zove Otac, Sin i Duh Sveti, tj. Osoba božanskoga u kojoj je odnos; 2. ljudska osobnost – otvorena je za dar kojega prima od božanske osobnosti.

Ovdje je pedagogija odnosa vjerničkog iskustva s Bogom16. Individualnost čovjeka u odnosu s božanstvom je otvorenost! Dok je odnos nas s onim što je na našoj razini razmjena; 3. iskustvo – to je svijest o spoznaji da te ljubav Božja mijenja!

4. (cjelovita) preobrazba – ona je plod susreta, zahvaća cijelu osobu.

C. KRŠĆANSKO MISTIČNO ISKUSTVO SPECIFIČNOST KRŠĆANSKOG MISTIČNOG ISKUSTVA U temelju svih specifičnosti je spoznaja da je kršćansko mistično iskustvo utemeljeno na milosti i kršćanski mistik toga je svjestan.

Imamo 3 osnovne specifičnosti: 1. kršćansko mistično iskustvo jest i očituje se kao isključivo Božje djelo – to je participacija u Bogu, tj. sudjelovanje u jednom životu, jednoj komuniji koja nam ne pripada.

Na nju smo pozvani, ali ona nije naše pravo. To znači da smo u nečemu što nam je posve darovano. Ako smo sudionici božanskog života, a ljudi smo, to je potpuni dar.

Tehnike, napor i intuicija su slične kao i u drugim mističnim iskustvima, npr. na Istoku.

No, Biblija nam isto govori da u ovim područjima uvijek Bog ima inicijativu i čovjek sudjeluje otvorenošću17.

2. odsutnost diastaze/dvojnosti – cijeli filozofski i religijski svijet daje veliku važnost duhu i materiji, duši i tijelu. Svojstvo većine istočnih nekršćanskih religija je rastajanje, tj. nespojivost te dvije stvarnosti. Oni smatraju da tijelo ne može duhovno funkcionirati dok nije umrtvljeno, tj. dok tjelesna dimenzija nije dovedena do ništavila.

Potreba osloboñenja od materija koja je sinonim zla i potreba da postanu „duhovni“ (grč. „pneumatikoi“) je nezaobilazna, jer inače neće doživjeti prosvjetljenje. U kršćanstvu 15

Nema religioznog iskustva koje ne bi bilo obilježeno sviješću i zato trans nikada nije pokazatelj mističnog iskustva!

16 Važno je koju percepciju Boga imamo u obraćanju s Njim. Sv. Terezija Avislka nas potiče da najprije promislimo tko smo, kamo idemo i s kim ćemo razgovarati.

17 Npr. pitanje poziva – težina toga pitanja očituje se u potrebi čovjeka da bude. Danas suvremeni čovjek ne čuje sebe cjelovito jer je 'zatrpan' brojnim informacijama. Potreban mu je jedan šok, koji može biti šok milosti ili zla.

Prema „puno je zvanih, a malo izabranih“ vidimo da je odabir zapravo uvijek naša odluka i ta odabranost od Boga je naš čin!

8

diastaze nema, iako je u prvim stoljećima bilo pod utjecajem gnoze i zato je to trajna napast i kod nas. Npr. takvu protivnost nalazimo kod sv. Pavla, no ako nema podijeljenosti koje raščlanjujemo, tada nema jasnoće u razumijevanju i u tome je vrijednost takvog pristupa.

Ali to nije svojstvo kršćanstva, jer tu postoji čovjek u svojoj cjelini i on je u svim svojim aktivnostima time obilježen: u tjelesnosti je duhovan, a u duhovnoj dimenziji tjelesan.

Utjelovljenje, činjenica dolaska Sina Božjega u obličju tijela, čini da ta diastaza nestaje!

3. kršćanska mistika je: a) komunionalna – komunionalnost je svojstvo mističnog iskustva u odnosu na Boga, to je sudjelovanje u naravi božanskoga, čuvajući identitet čovjeka! Na Istoku se gubi osobnost u božanskom jer božansko nije različito od čovjeka niti čovjek od božanskoga i zato, kad se čovjek spozna u božanskoj dimenziji, on prestaje biti čovjek i taj čas intuicije čini da budu Jedno (gubi se čovjek i božanstvo). U kršćanskoj mistici čovjek uvijek ostaje čovjek i Bog Bog! Nema negacije, nego samo participacija/sudioništvo snagom ljubavi! b) komunitarna – komunitarnost je svojstvo mističnog iskustva u odnosu na Crkvu. Vjernik je uvijek u svom iskustvu član tijela Crkve i on, snagom ucjepljenja u tijelo, ima „mehanizam“ kroz koji će primiti dar, a to je vjera! Dar što ga prima je za tijelo Crkve i zato je svako mistično iskustvo eklezijalno, ne samo zato što je osoba član Crkve, nego jer je ono darovano za Crkvu18.

S obzirom na ove dvije crte kršćanskog mističnog iskustva, kod drugih mističnih iskustava možemo razlikovati 2 crte: • apersonalnost – identitet se stapa s božanstvom; svojstvo svih velikih religija Istoka; • individualističnost – to je iskustvo za osobu i nema neposredne veze s drugima. U zen-budizmu postoji 10 slika borbe s bikom19, koje predstavljaju duhovno-mistični put budističkog monaha. Taj bik predstavlja čovjekovo Jastvo i ovladati njime, znači zagospodariti svojim egom, tj. ovladati vlastitim bićem, tada postajemo slobodni. U zadnjoj slici je čovjek koji prolaznicima nudi ono što ima u svojoj košari, nudi im blago svoje slobode. Tu se vidi socijalna dimenzija, a ona je odsutna u cijelom duhovno-religijskom sustavu Istoka. No, ovdje je zbog utjecaja Zapada, jer socijalna dimenzija (komunionalnost i komunitarnost) su specifičnosti kršćanskog mističnog iskustva.

PODUDARNOSTI, KONVERGENCIJE svih mističnih iskustava 1. Rudolf Otto20 Nakon Feuerbachove kritike religija, otišao je u Indiju i pratio razvoj religioznog iskustva u svojim dubinskim korijenima. Zaključio je da je važno ono „Sveto“, koje sadrži: a) numinozum21– nema religioznog čina, ukoliko nemamo svijest da se nalazimo pred svetim, a sveto može biti plod straha, iskustva ili mističnog iskustva; b) spoznaju numinoznoga – to je razradba putova kroz koje se sveto spoznaje; c) iskustvo numinoznoga – mistiku smješta u mogućnost iskustva numinoznoga i naziva je „naravna mistika“, tj. iskustvo; naziv naravna kasnije prelazi u „univerzalna mistika“.

18

Zato Crkva posebno brine za kontemplativne zajednice!

Vidi skriptu kolegija „Kršćanska meditacija i istočne meditacije“, str. 13.

20 Njemački luteranski teolog s početka 20. st., proučavatelj religija i profesor povijesti religija.

21 Numinozum je nešto nedostupno, apsolutno, nadilazeće, nepojmljivo…

19

9

2. Charles Andre Bernard Pita se što je zajedničko mističnim iskustvima svih religija i ističe da je to sam naziv: svi ta dubinska iskustva nazivaju mističnima!

U istraživanju zajedničkoga razlikujemo 2 pravca: a) poistovjetiti ono zajedničko s pojmom „univerzalne mistike“, bez obzira na razlike; b) konvergencije treba tražiti na razini onoga što je imanentno ljudskom biću kao takvom: spoznaja, sloboda, svijest, iskustvo i preobrazba.

Zajednički nazivnik koji udovoljava svim objektivnim pristupima mističnom iskustvu i mistici možemo svesti na nekoliko kriterija: 1. svijest Apsolutnoga, shvaćenog u smislu religioznoga, odn. u smislu odnošajnoga (religiozno podrazumijeva dimenziju relacije); 2. način spoznaje Apsolutnoga – to je ona spoznaja koja se razlikuje od uobičajene spoznaje. Nema se jasna spoznaja niti intelektualna niti iskustvena, nego ostaje samo „dojam“. Postoji: a) diskurzivna spoznaja je ona koja se dogaña putem razlučivanja; b) empirijski oblik spoznaje, za razliku od iskustvenoga, je sjetilna spoznaja, koju nazivamo „dojam o nečemu ili o nekoj stvarnosti.

SPECIFIČNOST KRŠĆANSKOG PRISTUPA: 1. narav Apsolutnog – u kršćanstvu Apsolutni je trojedini Bog, koji je zajedništvo osoba Oca, Sina i Duha Svetoga. Znači da se iskustvo dogaña u odnosu sa zajedništvom osoba; 2. spoznaja Boga dogaña se po Isusu Kristu – On daje svjetlo Duha, koji izlazi od Oca i Sina; 3. spoznaja Boga je darovanost Njega samoga čovjeku vjere – tu veliku ulogu ima teologalni život!

Spoznaja kršćanskog specifičnog iskustva je Ljubav – to je i najdublja spoznaja, spoznaja zajedništva.

MODALITETI MISTIČNOG ISKUSTVA KOJE MOŽEMO SMATRATI ZAJEDNIČKIM SVIM MISTIČNIM ISKUSTVIMA Autor Cliveti navodi 5 modela: 1. autentično mistično iskustvo mora imati osjećaj objektivnosti – ono što se u njemu odgaña doista je stvarnost božanskoga; 2. pasivnost subjekta – ovaj pokazatelj prati mistično iskustvo od početka do kraja; 3. neprevarljivost zbivanja – sigurnost da nije riječ o utopiji, imaginaciji, fantaziji, o empirijskom, tj. o dojmu (sjetilna spoznaja). To je neprevarljivost misterija pred kojim je subjekt i neprevarljivost samog iskustvenog zbivanja; 4. simbol – i sadržaj i izričaj iskustvenog zbivanja jer sadrži stvarnost koju znakovito (znakovljem) izriče. Taj element mora biti u svakom autentičnom mističnom iskustvu.

Izraz simbola je univerzalniji i bogatiji od bilo koje druge logičke kategorije; 5. askeza – ona ne priprema mistično iskustvo u strogom smislu riječi, tj. ono nije vezano uz naš asketski rad koji ne može 'izazvati' mistično iskustvo. No, askeza ima plodonosnu ulogu, tj. mistično iskustvo imat će svoj jaki odjek u osobi koja je asketski pripremljena za njegovo dogañanje. To znači u sebi oblikovati stav kreposnog življenja, a ono ide za izgradnjom jasnih moralnih stavova i to znači da je osoba dozrela u svojim

10

pozicijama. Ovaj asketski element jako je naglašen u nekršćanskom mističnom iskustvu, posebno u ranoistočnim religijskim sustavima hinduizma i budizma (90% rada u budizmu i hinduizmu je na askezi). No, ovaj je element naglašen i u istočnokršćanskoj monastičkoj teologiji, povezanoj s hezihazmom; (6.) možemo dodati još i ovaj element: put i proces u razvoju iskustva!

Santiago Guerra22 u svojoj shemi više vrednuje samo zbivanje iskustva: 1. prekid diskurzivnog uobičajenog oblika spoznaje i njegovo nadilaženje je pokazatelj autentičnosti mističnog iskustva – ovim se posebno bavio Ivan od Križa i navodi 3 pokazatelja kad je vrijeme prijeći od meditativne na kontemplativnu molitvu; 2. imati iskustvo središta, tj. objedinjujuće novosti koja nije prije postojala – iskustvo koje se želi nazvati mističnim mora u sebi imati jednu takvu novost koja osobu posve objedinjuje, za razliku od prijašnjeg stanja; 3. neposredna prisutnost – znači da objekt pred kojim se nalazimo u iskustvu nije ničim izazvan i nema medijaciju (posredništvo); 4. besplatnost i obdarujuća Prisutnost – razlikujemo: a) „gratia gratis dana“ = milost besplatno darovana, to je svaka milost; b) „gratia gratum faciens“ = milost koja milosnim čini, tj. pretvara osobu u milost i to je ova besplatna obdarujuća Prisutnost; 5. paradoksalno iskustvo i izričaj – riječ je o značajci koju smo nazvali „simbolička“, tj. neuobičajeno iskustvo i izričaj.

Ellwood donosi zajedničku definiciju: „Mistično iskustvo je iskustvo koje se dogaña u religioznom kontekstu u kojemu se ovo sa strane subjekta neposredno i uzastopno razumijeva kao susret sa stvarnošću božanstva u neposrednom neracionalnom obliku, te za vrijeme toga zbivanja raña, na razini bića, duboki osjećaj jedinstva i života, različitog od redovitoga.“ Značajke ove definicije: 1. objedinjuje sve važnije zajedničke elemente mističnog iskustva; 2. odnosi se prije svega na Boga i trajne stvarnosti koje su značajka vječnog svijeta, tj. svijeta poslije smrti; 3. novost ili prosvjetljenje zahvaća čitavu osobu, koja ima svijest o sebi i o kozmičkoj stvarnosti; 4. ljubav je medijacija spoznaje, ona je zbivanje i razumijevanje iskustva.

POGREŠNE PRIMJENE Danas je krivo poimanje mistike i misticizma. S time se poistovjećuju najrazličitiji osjećaji, iskustva, fenomeni i ponašanja, a i oni se primjenjuju na područja koja proizlaze iz svijeta normalnoga, pa tako mistik može biti svaki sanjar, okultist i sl. Nikako se mistikom ne može nazvati: 1. egzaltiranje, tj. isticanje jednog nerefleksivnog osjećaja – to osjećaj sjetilnog karaktera koji čovjeka tako obuhvaća da čovjek drhti; 2. egzaltiranje ushita – to je nutarnje ispunjenje jedne čovjekove dimenzije koja preplavljuje cijelu njegovu svijest; 3. afirmacija strasti na odreñenom području sjetilnog čovjeka koja ga obuhvaća; 4. tzv. budnost ili teozofija; 5. okultizam i magija, posebno demonologija; 6. stanja izazvana drogama…

22

Čit. „Gera“.

11

KRŠĆANSKO MISTIČNO ISKUSTVO Za svaki teološko-duhovni pristup nezaobilazan je pojam „mističnog iskustva“ koji proučava modalitet iskustva Boga u životu kršćanina. Negiranje mističnog iskustva dovodi u pitanje oblik objave, tj. izvornost objave. Prva spoznaja čovjeka o Bogu nije domet čovjeka, nego je Božji dar! Već u prvim traženjima vidimo naznaku pasivnosti, odn. misterija. Taj čimbenik je nezaobilazan u svakom teološkom pristupu objavi, vjeri, kršćanstvu, nauku.

Važna su nam 3 pitanja: 1. pitanje iskustva – iskustvo je temeljni oblik ljudske spoznaje; 2. pitanje kršćanskog iskustva – ono kršćansko je konstitutivni element i bitna sastavnica mističnog iskustva; 3. pitanje mističnog iskustva – pojam „mistično“ ima 2 značenja: a) značenje misterija, tajne; b) značenje modaliteta, načina djelovanja milosti ili intenzivnost djelovanja milosti.

S obzirom na pojam „iskustvo“ u teologiji se dogodilo zaziranje od te kategorije i ona nije prisutna u teološkom studiju i nije jedno od „teoloških mjesta“ („locus theologicus“) unutar fundamentalne teologije – za to postoje razlozi koji su dvostruke naravi: 1. povijesni razlog, povezan je s protestantskom teologijom o opravdanju – Trident se bavio pitanjem sigurnosti spasenja, tj. može li vjernik imati sigurnost da je spašen i kakve naravi je ta sigurnost. 16-18. st. nastao je stav koji je posljedica protestantske teologije o osjećaju i sigurnosti spašenosti, no to katolička teologija osporava: čovjek nije spašen samo ako ima iskustvo spašenosti! Alumbradosi ili „prosvijetljeni“ stavljaju naglasak na intenzitet doživljajnosti kao mjerila autentičnosti kršćanskog života i ovu tezu analizira evangelički pokret; 2. razlog teološko-metodološke naravi – poistovjećuje se iskustvo s mističnim, tj. iskustvo kao iskustvo postoji samo ako je mistično. Time je nanesena velika šteta i kršćankom životu jer ga je lišilo kategorije iskustva, ali i šteta je nanesena i mističnom iskustvu. Razlikujemo 4 kategorije iskustva: ono postoji kao iskustvo po sebi, kao duhovno iskustvo, religiozno i mistično.

POJAM „ISKUSTVO“ 19. st. je temeljno za razradbu i definiranje iskustva, zbog pojave psihologije kao znanosti. Javljaju se 3 velika imena: 1. William James Postavlja prvu teoriju: nema trajnih razumijevanja unutar ljudske naravi, sve je varijabilno i ovisno o vibracijama subjekta, pod odreñenom stvarnošću. Time James ruši mogućnost iskustvene spoznaje kao objektivne, jer ako nema „trajnica“, nema ni objektivnosti. Stoga, sva iskustvena spoznaja mora se svesti na subjektivnu spoznaju. James osniva 2 pravca unutar psihologije: pragmatizam i funkcionalizam.

Drugo načelo: dva su temeljna oblika iskustva: a) eksperiment – to je iskustvo koje se sa sigurnošću može ponoviti, u svrhu znanstvenog dokazivanja činjenica. Korijen „eksperientia“ = iskustvo isto je kao i korijen „eksperimenta“; b) empirizam – sve što nije eksperiment pripada empirizmu, tj. subjektivnom osjećaju koji može biti: spoznajni ili afektivni. Empirizam, prema ovome, nema objektivnu težinu, tj. ne može biti izvorom i uporištem ni filozofije ni teologije. Može služiti filozofiji za proučavanje trenutnih stanja dotičnog subjekta. Ova teorije dovodi u pitanje svako religiozno iskustvo, osim mističnoga!

12

U vremenu moderne i postmoderne religiozno je jako upitno i tako profano zauzima dimenziju religioznoga i postaje religiozno. Postaje svjetovna religija bez osobnog Boga.

Zanimljivo je da se svi bore protiv religioznoga, ali afirmira se mistično i ono je pošteñeno kritike! Zato što mistično, prema teoriji empirizma, ne podliježe objektivnim kriterijima jer nema objektivne datosti, nego je individualno – to je negativno poimanje mističnog iskustva.

2. Sigmund Freud, austrijski psihoanalitičar 1909. g. u SAD-u James je Freudu prenio svoj nauk i razvoj psihologije njemu povjerio. Podsvijest je ključ Freudova pristupa – to je iracionalni svijet koji kreira i dominira čovjekova ponašanja. Zato čovjek može dominirati bićem tek kad spozna svoj iracionalni svijet, koji se afirmira kroz empatiju: doživljaje, ushite, dojmove, osjećaje, ekstaze i sl. Stoga i u njegovoj koncepciji mistično ima svoje mjesto jer je doživljavanje iracionalnog u čovjeku.

3. Carl Gustav Jung Nastavlja na provizornosti empirijskoga, s utemeljenošću znanstvenog na psihoanalizi i uspostavlja teoriju tzv. predodžbene (imaginarne) terapije, s naglaskom na ulogu podsvjesnog svijeta, koji se velikim dijelom očituje kroz snove. Velik dio iskustva kod Junga je empirijske naravi, s razlikom na mogućnost objektivnoga, ali ne objektivno ukoliko je takvo u sebi, nego ukoliko je to moja projekcija i to je imaginarni svijet.

DODATAK: recenzija članka „DINAMIČKA STRUKTURA MISTIČNE SVJESNOSTI“, Bernard McGeen Pojam „mistično“ javlja se od 2. st. i označava jače, dublje iskustvo. U 19. st. prvi put se javlja sintagma, tj. pojam „mistično iskustvo“.

W. James iskustvo rastavlja na racionalni i emotivni element. U emotivnom elementu je temelj religioznog. McGeen to pobija jer smatra da mistici nikada ne govore o iskustvu, nego o onome što su primili, tj. o sadržaju iskustva! Znači da ono ne počiva na emociji, nego na svjesnosti Božje prisutnosti! Zato i predlaže pojam „svjesnosti“, koji nalazi kod Terezije Avilske koja govori da je „postala svjesna Božje prisutnost“.

E. Kant u „Kritici čistog uma“ ističe da čovjeku nije moguće iz razuma doći do Boga, jer čovjek je smješten u prostor i vrijeme. No, isusovac Marechal pronalazi „transcendentalnu metodu“ i kritizira Kanta: on nema 3 postavke: a) polazi od ograničenog čovjeka, a čovjek je biće otvoreno Apsolutnome! b) to je upravo uvjet čovjekove spoznaje i ljubavi!

U transcendentalnoj analizi moguće su 3 paralele: 1. osjetilno – ono u naravi budi pitanja; 2. intelektualna razina to reflektira i provjerava; 3. objektivno: što ćemo učiniti s time što smo tumačili, tj. što nam je činiti sada.

Ovdje se ponajprije zapaža spoznaja. Religiozno iskustvo je drugačije – ono ne započinje u čovjeku, nego je dar! U temelju je Ljubav i iz nje kasnije dolaze spoznaje, dok u običnom iskustvu prvo dolazi spoznaja! Mistična svijest pretpostavlja religijsku: u isti tren daje i spoznaju i svjesnost Božje prisutnosti!

Navodi 3 primjera i različita puta toga dara: 1. Majstor Eckhart (14. st.) – uzor je „intelektualne mistike“: čovjekov um je otvoren beskonačnosti! Zato čovjek kao „imago Dei“ je mjesto Božje prisutnosti. Neki citati Majstora Eckharta: • „Ljudi postanu svjesni neupadljivog susreta s Bogom… Bog je neupadljiv, a duša voli biti neupadljiva jer želi biti jedno s Bogom“

13

• „Bog je ništa… Biće bez bića i način na koji dušu vodi je bez načina“ • „Bog djeluje u pasivnom umu: 'docta ignorantia' povlači duh u čuñenje i zadržavanje u traganju“; 2. Nikola Kuzanski (1401-1461) – na putu sjedinjenja važni su i spoznaja i ljubav!

Uz svaku ljubav koja čovjeka uzdiže Bogu je i spoznaja. Ističe preklapanje suprotnosti, granica konceptualnog mišljenja koja može dovesti čovjeka do vrata raja, ali samo ljubav može preskočiti taj zid! Citat: „O Kriste, naučio si nas dvjema stvarima: vjerom razum prilazi Riječi, a ljubavlju je utemeljen u svjetlu Riječi!“ 3. Ivan od Križa (1542-1591) – odjeljuje spoznaju od ljubavi: spoznaja koja započinje u fizičkim osjetilima, ostvarena u ljubavi prema stvorenju, nije put prema Bogu.

Mi ništa ne možemo učiniti da spoznamo Boga, nego naša spoznaja mora proći kroz čišćenje. Pitanje kako doći do prisutnosti Božje: izvjestan dodir božanstva – u dubokim spiljama osjećaja se dogaña komunikacija s tim znanjem i to su duhovni dodiri. Centar duše je Bog i što duša više prodire u taj centar, više je božanska!

Analiza misticizma – kategorija „svjesnosti“ više objašnjava nego sam pojam „iskustvo“. Kant je priznao „morao sam zatvoriti znanje da bih mogao otvoriti put vjeri“ i tu mistika ima svoje opravdanje!

Nastavak predavanja: POJMOVI ISKUSTVA – 4 osnovna pojma: 1. konstatacija o neposrednoj Prisutnosti – ovaj pojam naziva se i „intuicija“. Ovaj pojam je primjenjiv i na autentično ljudsko iskustvo, na kršćansko i na mistično iskustvo. U nekršćanskim, osobito istočnim religijama, koristi se kategorija intuicije više nego kategorija „iskustvene spoznaje“. Zato jer nijedan od istočnih religioznih sustava ne prihvaća izdiferencirani pristup objektu, tj. spoznajni, afektivni i nema izdiferenciranosti izmeñu subjekta i objekta, a i kvaliteta spoznaje je u jednosti (spoznaja da si Jedno).

Intuicija je vrhunski trenutak spoznaje, koja je ujedno i preobrazba čovjeka! Ovaj oblik je primjenjiv jer on ima u sebi one sastavnice bez kojih nema autentičnog kršćanskog i mističnog iskustva, a to je Prisutnost Drugoga, svjesnost subjekta i komunija!

2. životna spoznaja, tj. ona do koje se dolazi kroz život – ona je bolje shvaćena u kategoriji iskustva kao mudrosti. Uvijek je spoj racionalnog, emotivnog i življenog, egzistencijalnog, povijesnog. U tu kategoriju spada cjelovita provjerena spoznaja, ona koja ima plodove. Ova kategorija tvori dio i autentičnog ljudskog i kršćanskog i mističnog u antropološkom smislu riječi, tj. u antropološkim pretpostavkama subjekta koji ima iskustvo.

3. eksperiment u Jamesovom smislu i u smislu cijele škole 19. st. – kao takav, potreban je u znanosti!

4. uobičajena spoznaja – to je spoznaja svakog ljudskog, racionalnog, duhovnog bića i temelj je svake spoznaje!

BITNE SASTAVNICE ISKUSTVA – 3 su: 1. subjekt = osoba jer samo osoba može imati iskustvo, zbog svoje relacionalnosti (odnošajnosti); zato sam pojam osobe zahtjeva Prisutnost; 2. objekt = prisutnost Drugoga bez kojega osoba nema nikakve šanse da postane!

3. proces.

Isusovačka škola je otvorila problem transcendentalnoga, kao zov osobe prema nadilaženju, to je vapaj bića da se nadiñe!

Razlikujemo: • prozvanost znači svjesnost čovjeka o njemu samome, to je vapaj nutrine;

14

• pozvanost je korak dalje: silazak 'odozgor' i u tom susretu čovjek biva nov!

Za autentičnost kršćanskog i mističnog iskustva, neophodno je važan OBJEKT, jer subjekt se može izgubiti u sebi, može sebe projicirati i stvoriti privid da je pred Drugim.

Takvih projekcija ima puno i unutar njih velikim dijelom nastaje fenomen nutarnjeg govorenja, stigmi i sl. Projekcija je poistovjećivanje subjekta s Jednim koji je za nas jako bitan, ali taj objektivno ne postoji u projekciji i zato je jako važan objekt! Objekt se može prereći u Prisutnost.

U autentičnom mističnom iskustvu subjekt šuti, a Prisutnost govori. To je ogromna razlika izmeñu subjektivističkog iskustva ili empirizma i autentičnog kršćanskog mističnog iskustva. Znat ćemo je li autentični proces vjere tu kada ustanovimo da naše biće šuti i zato je nezaobilazna potreba čišćenja! Asketska priprema bića je neophodna za djelovanje Prisutnosti. Higijena duše je potrebna, ali opet treba imati na umu da slabost nije znak da ne postoji higijena duše. Ona je kompatibilna s higijenom duše, ali pod uvjetom istine, poniznosti, a ona se sastoji u stavu „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25) – u takvom stavu se dolazi do duboke spoznaje da je duhovni život darovanost!

ISKUSTVENA SPOZNAJA Pitamo se može li iskustvena spoznaja predstavljati vrijednost u teološkom razumijevanju stvari?

1. iskustvena spoznaja nije apstraktna – znači da nije spoznaja ideja niti gomilanje pojmova, ona se bitno razlikuje od apstraktne spoznaje; 2. nije univerzalna – nije spoznaja do koje se dolazi induktivnim putem, kroz odreñeni proces partikularnih datosti; 3. nije deduktivna spoznaja, tj. spoznaja do koje se dolazi deduktivno.

Ova sva 3 oblika svojstvena su teologiji, ali se nijedan ne poistovjećuje s iskustvenom spoznajom. Iskustvena spoznaja je osobna i neposredna spoznaja pojedinačnih i konkretnih „stvari“23. Važna je svjesnost odnosa, jer taj odnos je odnos sa živim bićem.

Zbog toga što je odnos moguće uspostaviti samo sa živim, odnos je uvijek relacija (lat. „latio, ilatio, relatio“).

Značajke iskustvene spoznaje: a) predmet, objekt – jako je važan objekt, tj. objektivnost spoznaje. b) život – iskustvena spoznaja ne može se svesti na puku emocionalni doživljaj (to je tema empirizma), nego je ona osobni dinamički čin, ona je život. Znači da se uspostavlja komunija izmeñu osobe i predmeta spoznaje. Dinamički odnos je uglavnom životne naravi, nije čin spoznaje. On ima obilježje afektivno i pasivno: i pita i sluša, i daje i prima. To je ujedno pokazatelj i našega sudjelovanja u jednom činu. Ona je temelj svakom drugom iskustvu! Pasivna uloga je zapravo receptivna spoznaja, koja je po naravi aktivna (ne čisto pasivna spoznaja). c) svijest o odnosu – to je obilježje autentičnog iskustva. To je zapravo zajedništvo. Ono ima 2 oznake: • interpersonalnost – svojstvo susreta dviju osoba; • komunionalnost – susret proizvodi razmjenu bića, što znači da se dogaña da osoba postaje dio te druge osobe i obrnuto. Na taj način mi nismo ono što smo bili prije susreta i to je novost!

23

Pod pojam „stvari“ se krije predmet spoznaje.

15

Kršćansko iskustvo je iskustvo koje ima dodir s misterijem i nastaje iz misterija!

Mistično iskustvo ima dodir i obilježje kršćanskog iskustva. Mistik ne prestaje biti kršćanin, a kršćanin može imati intenzivnije iskustvo od mistika.

Kršćansko iskustvo je bitno teologalno iskustvo. Objava je očitovanje, otkrivanje, govor, ona priziva i poziva. Tako osoba kojoj se ona očituje i otkriva, stvara stav koji je svojstven vjeri. To znači: ili ćeš odgovoriti, prihvatiti, poći ili nećeš. Ako čuješ, prihvatiš, polaziš, ideš… to je vjera! Ako je vjera, onda je riječ o teologalnom odnosu: to je stvorena participacija na nestvorenom, to je prisutnost Nestvorenoga u stvorenome.

Vjera nije spoznaja, ona je bitnost: biti u novosti! Sama objava u sebi nosi teologalnu crtu.

Svako kršćansko iskustvo obilježeno je teologalnom crtom jer kršćanska iskustva koja se temelje na teologalnomu mogu dokučiti intenzivnije momente negoli su to mistična iskustva! Ruiz F. govori da ova teologalna komunitarnost može biti veća nego neka mistična iskustva! To znači da nije forma, odn. modalitet taj koji odreñuje kvalitetu duhovnog života i iskustva, nego: 1. intenzitet milosti, 2. receptivnost sa strane osobe, 3. suradnja.

Temeljno pitanje je snaga milosti i stupanj prihvata i suradnja!

Vidimo da mistično iskustvo nije nadomjestak kršćanskom teologalnom iskustvu, nego je pojavak posebnog iskustva, koje ne mora biti ni veće ni manje, nego posebno.

Ivan od Križa govori o znakovima prijelaza iz meditacija u kontemplaciju. Ne može se govoriti o prijelazu iz iskustva u iskustvo i zato se pitamo u čemu je poanta koja obilježava mogućnost prijelaza, je li to pasivnost, aktivnost, receptivnost? Postavlja se težište na intenzitet milosti, na receptivnost i suradnju! Dominantnu ulogu u cijeloj zavrzlami odnosa ima intenzitet milosti. Kod Ivana od Križa imaju 2 reda znakova: psihološke i teologalne milosti! Ivan težinu stavlja na „nasrtaj“ božanskoga, koji je toliko intenzivan da onemogućuje antropološku dimenziju.

Dvije su naznake koje ne smiju biti ignorirane kad je riječ o procjeni je li neko iskustvo kršćansko ili ne: a) iskustvo koje stvara komuniju, odnos zajedništva. Otvara se pitanje kvalitete odnosa, a bitna oznaka kvalitetnog odnosa je nutarnja sloboda ili osjećaj spašenosti (ali ne i sigurnost spašenosti!), jer to nas otvara uzdarju; b) teologalno – znači pasivnost, koju trebamo shvatiti u dometu asimilativnosti.

U smislu „upiti“ nešto tako da to što smo upili postaje dio nas, ali i učiniti sličnim!

Pokazatelj teologalnog elementa je kristolikost! Ta kristolikost će biti korektiva hoda i ako postoji dodir, odn. prijelaz, on je ovdje.

Meditacija pripada diskurzivnom području, njezin domet je otkriti. Dok kontemplacija pripada teologalnom području vjere, a njezin domet je promijeniti čovjeka.

Pojavila se teza da je mistično sve što ima obilježje intenzivnoga – to ima osnova pod jednim uvjetom: da je temeljno obilježje misterij, a on se nalazi u svima. No, to nije polazište, nego intenzivnost iskustva, a razlika je u intenzitetu milosti, tj. u obliku milosti. Nisu konkurencija i idu zajedno, iako imaju isti učinak, nisu isto.

Mistično iskustvo – napomene: • treba čuvati jedinstvo mističnog i kršćanskoga; • treba razmisliti o izmijenjenom nazivlju, tj. da se mistično iskustvo naziva sjedinjenje, komunija; • treba vidjeti dodaje li ili umanjuje kršćansko iskustvo.

16

Trebamo isključiti neke misli o mističnom iskustvu: 1. mistično iskustvo nije elitizam, tj. ne daje neku novu vrijednost; 2. mistično iskustvo nije angelizam, tj. nije predokus blaženog gledanja; 3. u odnosu na kršćansko teologalno iskustvo, mistično nije nova dimenzija života, ali jest posebna! Unutar ovoga treba vidjeti neposrednost spoznaje; Najbolji izričaj za mistiku je „komunija života u pasivnoj svijesti“! Ovdje vidimo neke elemente: spoznaju, ljubav... Možemo reći da je težište stavljeno na psihološki element, a to je svijest. Ovdje je svijest posljedica jednog zbivanja koje je koinonija, ali dogaña se istovremeno s komunijom, jer to je odnos! Mistično iskustvo osobama koje ga proživljavaju je jasno, ali ga izreći ne mogu.

POSEBNOSTI MISTIČNOG ISKUSTVA Prije se naglasak stavljao na: • neposrednost – no, suvremena teološka misao ne uzima ovaj element kao identifikacijski. Suvremena psihologija uviña da mnoštvo iskustava ima svoj predmet neposredno i bez medijacija, prema tome, to nije pokazatelj mističnog iskustva; • intenzivnost – jačina doživljajnosti i doživljavanja. Prema tome, svaki intenzivan doživljaj mogao bi se okarakterizirati kao mistično iskustvo. No, suvremena kultura griješi kad odreñena iskustva koja se intenzivno doživljavaju tumači kao mistična.

Ako želimo da mistika danas nešto znači, moramo njezinu posebnost staviti na razinu svijesti! McGeen govori o tome da se težište mora staviti na razinu svijesti! Svijest o kršćanskom mističnom iskustvu mora pretpostaviti 2 stvari: 1. ontološka stvarnost – koju mistično iskustvo mora pretpostaviti s obzirom na svijest je individualnost Boga i čovjeka, tj. različitost identiteta! To je element koji diferencira kršćansko mistično iskustvo od mističnog iskustva politeističkih religija; 2. teologalni element – darovanost iskustva, milosti.

Mistično iskustvo je pojavak jedne svjesne komunije, u svojim ontološkim elementima dara, Prisutnosti (koja je ontološko-teologalni element) i odgovarajuće akcije.

Duhovni spjev 12,5 govori o otajstvima koja nas gledaju – njih Ivan od Križa naziva „oči“. Ta otajstva su objedinjene istine i otajstva Božja. „Oči su zrake i božanske istine24 što nam ih vjera nudi25“, one su neoblikovane i velom obavite u svojim vjerskim člancima. Ivan ove istine naziva „oči“ jer duša uvelike osjeća prisutnost Ljubljenoga, toliko da joj se čini da ju stalno gleda…

Inverzija procesa: u autentičnom mističnom iskustvu nije čovjek subjekt, nego Bog! Te oči koje nas gledaju i istine i otajstva vjere su On sam! Ovo je važno i na psihološkom faktoru, jer otajstva vjere dobivaju jedno novo lice. To više nisu istine u koje vjerujemo, nego Prisutnost koja nas oblikuje u takvom jednom iskustvu. To su tajne koje nas mijenjaju, ta Prisutnost mijenja potpuno naš odnos prema sadržajima vjere. Vjera znači biti u Prisutnosti koja te mijenja, to je personifikacija istine. Ta inverzija subjekta postoji i u islamskoj i židovskoj mistici, ali je nema u politeističkoj.

24 25

Ovaj prijevod je izvoran, no mi smo preveli sa „zrake božanskih istina“.

Mi smo preveli s glagolom „predlaže“.

17

MISTIČNO ZNANJE („scientia mistica“) Mistično znanje je teološko tumačenje mistične spoznaje ili dimenzije mističnog iskustva. Kreće se u 2 pravca: 1. vidjeti narav mistične spoznaje, tj. u čemu je ona – mistična spoznaja je ljubavna spoznaja, a ne intelektualna, refleksivna, imaginarna, senzorijalna/osjetilna spoznaja. „Ljubavna“ znači da je afektivna spoznaja. Ovaj element pronalazimo kod nekih proučavatelja mističnog iskustva i autora koji o tome pišu. Ivan od Križa zato govori o „ljubavnom dodiru“. Ljubavna afektivna mistična spoznaja je zapravo komunija: odnos, prisutnost, znanje, gledanje, osjećanje, djelovanje…sve! Ta mistična spoznaja je komunija, koja je svjesno življena ontološka stvarnost na teologalni način!

2. vidjeti predmet, objekt, odn. modalitete, oblike mistične spoznaje: a) NEPOSREDNA spoznaja po ljubavnom dodiru – bez posredovanja je i ne poznaje medijacije, a to je svojstvo svih valjanih autentičnih iskustava. Do te spoznaje ne dolazimo imaginarnim radom niti sjetilnim niti užitkom. Mistično iskustvo ne stvara novu spoznaju, nego jest svijest komunije! Komunija svijesti o Prisutnosti je mistično iskustvo, a ne nova spoznaja! Nije svjesna u smislu da je od nas pokrenuta. Prisutnost nam nameće svijest intenzitetom komunije, tako u nama raña svijest. Važna su 2 termina kad je riječ o naravi neposredne spoznaje po ljubavnom dodiru: • ljubav – ljubav je uvijek darovana komunija26! Ne može se svesti ni na što jer sve obuhvaća!

• personalnost – ne samo u smislu čuvanja identiteta, nego i personalizirajući pristup b) PASIVNOST (asimilativnost) – princip Dionizija Aeropagita (5/6. st.) glasi „Ne učeći, nego trpeći učiš“ (lat. „Non discens, sed patiens divina“) božansko, tj. božanske stvarnosti. Pasivnost ne znači da nužno moramo trpjeti, nego da na nama netko izvodi neku radnju koja nas čini drugačijima! „Asimilirati“ (a+similatio) znači postati sličan 'upijajući' nešto. „Patiens“ znači da je pasivna ljubavna spoznaja ona koja nas mijenja, tako što ju mi 'upijamo' u sebe.

Osim asimilativnog aspekta trebamo prijeći i na responzorijalni aspekt, tj. da ta Prisutnost stvara odgovor u čovjeku. Tako se stvara responzorijalni odnos, u kojem se vidi na djelu ono da će nam „Duh Sveti će vam dati što reći“, vjera će u nama 'roditi' pravu riječ!

Najčešće je prava riječ pogled pun razumijevanja27 (pa i nad tuñim glupostima ☺) → pogled zrele kršćanske osobe liječi. c) JEDNOSTAVNOST spoznaje – riječ je o kontemplativnoj savršenoj spoznaji koja ne dolazi kroz medijacije intelektualnog, imaginarnog i senzualnog svijeta. Što je stvar savršenija, jednostavnija je! Jednostavnost je sinonim savršenosti (npr. sv. Franji je bilo svejedno da li je gol ili bos, žedan ili sit). d) CJELOVITOST – znači da ova spoznaja zahvaća cijelu osobu. To ne znači da postoji mistična dimenzija ili mistični organ unutar osobe, no u teologiji se govori o „aplikaciji uma“ (lat. „aplicatio mentis“, ali ne „aplicatio rationis“ jer su „mens“ i „ratio“ različite stvari28!). Ovdje je potrebno uočiti važnost korijena – mistična spoznaja je cjelovita 26

Ljubav je darovana i ako izgubi taj vid darovanosti, postaje trgovina i više nije ljubav!

Pogled zrele osobe 'liječi'…

28 Umnost spada na mudrost, a razumnost na inteligenciju i razumjeti znači shvatiti nešto. Trebamo vidjeti da nema grijeha ako nema odgovornosti. Tada je moguća duhovna ili duševna rana u osobi, ali se ne može govoriti o grijehu. Zato trebamo dobro razlikovati psihičke rane koje mogu postojati u duši, psihi, svijesti i podsvijesti, od zlih čina za koje smo odgovorni. U tom slučaju može se primijeniti teorija liječenja rana koja nema veze s grijehom! Time se negira krštenje, kao brisanje istočnoga grijeha, no posljedice njegove ostaju.

27

18

zato što dodirne korijen osobe, a to je čovjekovo jastvo (iz njega dolaze sve 'grane' čovjeka: intelektualne, emotivne…), koje Isus zove „srce“. e) FRUITIVNA spoznaja – to je usrećujuća spoznaja. Lat. „frutio“: kada gledamo nekoga tko nam je drag i pri tome osjećamo mir, radost, ugodu… Ovo je važno jer ta fruitivna spoznaja u čovjeku proizvodi učinke radosti, mira, sreće, otvorenosti… (o tome piše cijela knjiga „Živi plamen ljubavi“). Uvjet za fruitivnu spoznaju je noć! Moramo proći noć, tj. proces čišćenja, izlaska. Nećemo moći usrećujuće gledati u lice Božje ako nismo pročišćeni.

Zato nikada ne bi smjeli bježati od križa! f) NEPREVARLJIVOST – to je plod svih dosadašnjih pokazatelja. To je svjesnost komunije (Terezija Avilska: „Znam, jer sam to iskusila“) MISTIKA I TEOLOGIJA Važne su nam napomene: a) uvijek kad govorimo o kršćanskoj mistici, moramo nužno poći od temeljne točke, a to je teološka analiza. Važno je baviti se milošću koja je na djelu i baviti se subjektom. Zato teološka analiza mora voditi računa o: • sadržaju vjere, • ontološkoj strukturi subjekta, čovjeka; • procesu duhovnog života – u njemu su svi mogući elementi koji ga integriraju ili razaraju; b) teologija koja se bavi intenzivnijim proučavanjem mističnog iskustva procesa naravi, sve intenzivnije vidi da nije samo kritika (da kritizira mistike, mistična iskustva, karizmatike) niti je samo slijepo slušanje svega toga. Teologija vrši 2 funkcije: 1. razlučiti i vrednovati – znači doći do jamstva autentičnosti dotičnog iskustva, tj. njegov sklad s vjerom, Bogom i samom osobom. V. Truhlar iznosi kriterij kojega nema niti jedan autor u povijesti, što se tiče vrednovanja mističnog iskustva: postoji li diskrepancija, razlaz izmeñu naravi i iskustva, tj. je li dotično iskustvo adekvatno odreñenoj naravi osobe. Potrebno je razlučiti i vrednovati: iskustvo vjere, ali i izričaj tog iskustva.

2. čuti i integrirati – prijelaz od razlučivanja i vrednovanja na integriranje, tj. usvajanje mističnog iskustva. Teologija sada uzima mistiku kao svoje „teološko mjesto“, tj. sluša je i iz nje crpi spoznaje. Integrirati zapravo znači dati pravi smještaj jednom iskustvu koje će postati izvor mnogih spoznaja! To je moguće zato što mistično iskustvo nudi življenje onoga što teologija uči! To je svojstvo svakog kršćanskog iskustva, a posebno mističnoga, jer tu je na djelu intenzitet posebne milosti.

Posebno je važno da teologija sve to ne čini s ciljem da neutralizira taj oblik kršćanskog života, niti da donosi negativistička načela i prosudbe o tome! Smisao teologije ovdje je: • otkriti govor otajstva kroz iskustvo, • otkriti značenje tog iskustva za teologiju!

Važan je pozitivan pristup teologije tome problemu!

Autori naglašavaju potrebu „karakterizacije kršćanske mistike ili kršćanskog mistika“ – to je fenomenološka metoda koju treba primijeniti da bi se identificiralo kršćanskog mistika.

Značajke fenomenološke metode – mora uključivati 4 kategorije:

19

1. identitet – polazi se od činjenice da je riječ o kršćaninu koji je vjernik! To znači da nužno mora njegovo iskustvo pokazivati 3 odnosa29: a) s Isusom Kristom, putom i posrednikom božanskog života; b) sa sakramentima, tj. provjeriti jesu li sakramenti u životu dotične osobe otajstva božanskoga za njegovu vjeru; c) sa Crkvom – koju ulogu ima ona u duhovnosti osobe.

Ovo nam je važno jer autentično mistično iskustvo nije 'prodor' u božansko, nego sudjelovanje u božanskom, koje se dogaña snagom Prisutnosti božanskoga. Mora se naglasiti silazak novoga u čovjeka (ne uspon prema Njemu), a to je pokazatelj autentičnosti.

2. stav – kršćanski mistik ima živu svijest o onome što se u njemu dogaña, kao o nečemu što je besplatno i dar je milosrdnog Boga. Njegovo iskustvo je jedan intenzivni oblik saveza, partnerstvo (no, treba naglasiti da pozvanost ostaje Njegova30!). Stav besplatnost, a nutrina mistika u tom stanju je svijest o grešnosti! Njegovo iskustvo i sve što živi je plod milosrdnosti Božje, a u sebi nosi svijest o vlastitoj grešnosti.

3. odnos mistika prema svom vlastitom iskustvu – kako ga vrednuje: kao istiniti dogañaj, svjesni dogañaj i relativnu vrijednost! Mistik je svjestan da njegovo iskustvo nije ni bit kršćanstva niti je nužno najveći dar, nego je to ljubav! Relativizacija iskustva otvara mistika poučljivosti, traženju, uvažavanju, suradnji, komuniji, tj. integriranju tijela u različitosti življenja; 4. realizam – znači da je iskustvo koje mistik živi komunija, neprevarljiva, objektivna i stvarna! To je egzistencijalna spoznaja (ne reflektivna) koja se dogaña snagom vjere!

Vrednovanje mističnog iskustva u Sv. pismu Puno je studija o tome postoji li mistično iskustvo u Sv. pismu, posebno kod protestantskih teologa.

NOVI ZAVJET – postoji stil života i kršćansko iskustvo vjere, ufanja i ljubavi, koje ima obilježja mističnoga ili onoga što će biti kasnije nazvano mističnim iskustvom.

Mistici koriste Božju riječ u 2 pravca: kao nadahnuće i kao izričaj, a za to koriste: 1. knjige – posebno Izlazak, koji je paradigma tamne noći; 2. simbole – oblak, zastor, sjena, noć, plamen…

3. likove – Mojsije, Ilija, Job, Abraham…

Crkveni oci u NZ-u vide sponzalnu, zaručničku mistiku i u tome ključu interpretiraju i savez, osobito proroke (Izrael je zaručnica, preljubnica, ljubavnica i sl.). Dogaña se personifikacija odnosa. To vidimo u interpretaciji poziva „Zavede me i dadoh se zavesti“ (usp. Jr 20,7). Posebno je važan Origen sa svojim alegorijskim (mističnim) pristupom Pismu, ali i Grgur iz Nisse, osobito djelo „Mojsijev život“ i njegovo mistično razmišljanje o tome.

Pavlovska mistika – to je kamen spoticanja u teološkoj egzegezi: Pavlov odnos s Kristom ima neke elemente koji su svojstveni za definiranje mističnog iskustva: a) nazočnost koja se nameće, b) realnost nazočnosti, c) svijest o nazočnosti, 29

Možemo uočiti da u suvremenoj 'poplavi' mističnih doživljajnosti nema niti jedan od ovih triju relevantnih faktora. Svaki od ovih faktora traži drugi faktor. Kod problema verifikacije mističnih iskustava kod protestantskih Crkavam, njihova teologija ističe Riječ koja ima ulogu sakramenta i ona prosuñuje i ozdravlja.

30 U duhovnim pozivima koji su u krizama, treba uvijek voditi računa o pozvanosti, a to nije bezbrižnost, nije privilegij niti nekakvo izuzeće! I sama Crkva je 'pozvanica'.

20

d) novost kao plod osobe, e) besplatnost: „Što imaš, a da nisi primio?“ (1 Kor 4,7).

Intenzitet Pavlovog izričaja „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20) opisuje Certaux31: to je najintenzivniji komunicirani (izrečen) oblik mističnog odnosa u Crkvi!

Ivan (teolog i ljubitelj misterija) jako inzistira na novosti čovjeka snagom Ljubavi: novi smo jer smo ljubljeni! Snagom te Ljubavi ostvarujemo jedinstvo!

Zaključak odnosa teologije i mistike32 – taj odnos mora postojati i teologija se prema mistici treba postaviti na temelju ovih načela: 1. mistici su svjedoci i mistagozi – mistici uglavnom nisu teolozi (ako teologiju razumijemo kao reflektivnu znanost). Oni se smještaju na 'drugu obalu', na 'obalu vjere', a to je iskustvo vjere. Mistik nam se otvara kao bogatstvo ako tražimo od njega svjedočanstvo vjere. U tom smislu Ivan od Križa u Usponu govori „Crede ut inteligam“ = „Vjeruj da shvatiš“, razumiješ. Znači da mistik svjedoči vjeru Crkve, vjeru koju Crkva ispovijeda.

2. mistici imaju vlastiti objektivni izričaj iskustva – taj izričaj nije teološko refleksivni jer oni su svjedoci iskustvene mijene, oni govore jezikom personaliziranog odnosa s Bogom., tj. jezikom iskustva. Riječ je o specifičnom izričaju, koji je jedan od mnogih izričaja vjere. On, niti je manje važan, niti je manje vlastit, formalnom i objektivnom izričaju vjere, kojega nalazimo u Katekizmu. Ovaj izričaj je istinit i vlastit, u njemu je svjedočko kršćansko življenje, tj. mistik svjedoči ono što Crkva uči! Vidimo: • jednakovrijednost izričaja: formalnog i mističnog, • dvostruki pristup mišljenju: refleksivni i iskustveni, • sadržaj iskustva: štovanje vjere koju Crkva uči – tu je objektivna stvarnost.

3. odgovor egzistencije i mistika teologa – znači da mistiku nije „zabranjen“ pristup tumačenja i teološkog razumijevanja vlastitog iskustva. Za to imamo 3 eklatantna primjera: Ivan od Križa, Rahner i von Balthasar33! Ako se dogodi da je mistik i teolog, tada imamo i mistika i teološko mjesto u jednoj osobi: svjedok, mistagog i teolog! Velika je vrijednost takvih osoba. Puno je mistika u povijesti koji jakim izričajima i simbolima samo opisuju, ali ne i objašnjavaju što se dogaña u tome mističnom zbivanju. Zato nam je važan npr. Ivan od Križa koji daje objašnjenje.

Mistici moraju biti predmet teologije, mistik može biti teološko mjesto jer: • mistik je pokazatelj „sensus fidelium“ – važna su nam življena iskustva da znamo „sensus fidelium“; • mistik je pokazatelj „sensus theologicus“, tj. teološkog govora o Bogu – u tom smislu, mistik je jedno od pokaznih mjesta vjere, i to tamo gdje teolog „čita“ povijest vjere, da bi ju razumio kao povijesno ostvarenje (ne da je mistik teološko mjesto u smislu kategorija i pojmova!). Kako se vjera povijesno ostvaruje jedan je od modaliteta vjere i življenje vjere koje Crkva uči.

MISTIČNI IZRIČAJ Pokazati mistični izričaj je uvjet poznavanja mističnog iskustva! Mistični izričaj za mistika je nešto što slijedi njegovo iskustvo, a za nas je nešto što nas uvodi u njegovo iskustvo, tj. uvodi nas u razumijevanje sadržaja iskustva. To je velika razlika u pristupu 31

Čit. „Serto“.

Preporučena literatura: BS 75, 2004, br. 1, prof. Špehar, „Mistika u životu kršćana“ – dobar članak, samo treba obratiti pozornost na izjavu koja ne stoji: da mistik mora dobro poznavati dogmatsku stvarnost! To nije preduvjet mističnog iskustva, jer mistik nema iskustvo zato što spoznaje, nego spoznaje zato što je uveden u komuniju i ta je komunija izvor spoznaje! Dobro je da je upoznat mistik s dogmama, ali to nije preduvjet njegova iskustva.

33 O p. Ivanu Pavlu II. još se ne govori, ali hoće…

32

21

mističnom izričaju: za nas je to „ulaz“, a za njega očitovanje. Ovu temu možemo proučavati kroz 2 aspekta: 1. mistični izričaj – to su neki novi oblici, uobičajeni, kojima mistici izriču svoje iskustvo; 2. izričaj mistika – svaki mistik ima mogućnost svoga izričaja. Razna su očitovanja ovoga kroz povijest: neki se izriču kroz autobiografije, neki kroz nagovor, savjet, simbole…

Gotovo je uvriježeno da je mistični izričaj teološki neispravan. To je posljedica teološkoga redukcionizma ili refleksivne globalizacije (koja teologiju poistovjećuje s refleksijom).

Nerijetko je negativan stav prema mističnom izričaju. Moguće je da nam se neki mistični izričaj ne sviña, npr. „prevelika sladunjavost“ u obraćanju Gospodinu, no to moramo gledati kao govor bića toga odreñenog mistika, a to nije govor našega bića. Potrebno je „probiti ljusku“ da bi došli do poruke! Danas se dogaña obrat prema mističnome i kvalitetan zakret prema mističnom izričaju na području teologije, kršćanstva i kulture.

Značajke mističnog izričaja: a) neizrecivost – to je polazište, uvijek je na početku: pristupamo nečemu što je neizrecivo. Ono što mistik osjeća i govori je neizrecivo i to je dio njegova iskustva, nešto što razlikuje njegovo iskustvo od svega drugoga! Nije u pitanju nedostatak riječi, nego neizrecivost svijeta što ga mistik živi; b) kreće se uvijek u okvirima vjere – to je oblik izričaja vjere i naglasak je uvijek na komuniji. Neizrecivost nije čovjekova nijemost, nego više jedan oblik „tepanja“, kao kad dijete izriče nešto što ima u sebi, a ne uspijeva to izreći. Terezija Avilska u djelu „Moj život“ 17,5 govori „Milost je primiti milost, milost je prepoznati milost i milost je prenijeti milost“, izreći je! c) mistični izričaj se najčešće utječe simbolima – simbol je najmanje neprikladan (ne „prikladan“ jer ništa nije prikladno!) da nešto kaže o bogatstvu mističnog iskustva. Simbol ovisi o mistikovoj kulturi, iskustvu, bogatstvu… Razlozi „prikladnosti“ simbola: • cjelovitost značenja simbola – jer simbol predstavlja stvarnost bez nutarnjih podjela, a to je svojstvo iskustva; • cjelovitost sudioništva subjekta – osoba je svim svojim bićem unutar toga; • stimulira spontano sudjelovanje čitatelja – zahvaća čitatelja i on je zahvaćen bez uvjeta da se mora prilagoditi!

SIMBOLI U IZRICANJU MISTIČNIH ISKUSTAVA Mistično iskustvo se izriče kroz simbole, a glavni razlog je zbog cjelovitog izričaja iskustva i u nepodijeljenom značenju simbola. U tzv. „zaručničkoj“ mistici imamo uglavnom sljedeće simbole: 1. KOPRENA, zastor, veo – imaju značenje u ranoj kulturi, ne biblijskog korijena, nego paralelno biblijskom korijenu. Zastor se koristio u posmrtnim obredima, u obliku zaštite od duha umrle osobe. Prekrivalo se lice da bi se zaštitilo od djelovanja pokojnikova duha. Zastor kao simbol izriče i zaštitu i vjeru u „nadživot“ te osobe. Pojam „zastora“ ima sljedeća temeljna značenja: a) skrovitost identiteta – onaj koji prekriva lice govori time da je njegov identitet nedostupan, skrovit; b) slika neba, tj. slika jednog nedostupnog svijeta. Ima mnoštvo biblijskih pokazatelja u kojima se koristi ovaj simbol, npr. Mojsije koji je prekrio svoje lice da ga Bog ne bi ubio svojim svjetlom; slučaj Rebeke i Izaka; kod Suzane i dr. To susrećemo i u rimskoj i egipatskoj kulturi.

22

2. OBLAK – to je mjesto Božje prisutnosti. Oblaci su u Bibliji smatrani glasnicima blagoslova i kazne, zato što su i tamni i svijetli. U Iz 19,134 vidimo govor o njima kao o Božjim kolima (jureći oblaci). Oni su znak vidljive prisutnosti Božje (usp. Izl 16,1035). U NZ-u kod Pavla imamo interpretaciju stupa od oblaka, pa kod crkvenih otaca, u srednjem vijeku „Oblak neznanja“ i sl.

3. PLAMEN – kao i oblak, pripada svereligijskim simbolima. Plamen osvjetljuje i grije, ali i razara, smatra se svojstvom i Božjeg i sotonskog. U Starom Zavjetu je birani simbol djelovanja Božjega. Novi Zavjet - Heb 12,29 Bog je nazvan ognjem koji proždire.

Taj plamen ima 2 značenja: a) Božje djelovanje i identitet Božji, b) simbol je Duha.

U mističnoj teologiji značajan je Ivan od Križa koji stvaralačku aktivnost završava djelom „Živi plamen ljubavi“.

4. SJENA – u starim kulturama sjena je „alteritas“ ega, drugo Jastvo. Ona je vječni oblik prisutnosti osobe koje više nema (to je svojstvo starih egipatskih religija). U mističnoj teologiji sjena je simbol koji označava blizinu i prisutnost realnoga. Taj biblijski simbolizam ističe se u 2 pravca: a) zaštita, zaklon od opasnosti izvana; b) djelotvornost Njegova – pokazuje da je Prisutnost na djelu, prisutnost Onoga koga sjena označava; u Lk 1,35 „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“ vidimo da sjena izvršava njezino začeće; 5. TAMNA NOĆ – ovaj simbol nalazi se u simbologiji slavenskih naroda. Kod Ivana od Križa je uzet kao simbol mističnog zbivanja. Značenja simbola: a) strah i nemoć – zbog toga što je svjetlo simbol božanskoga i moći, a tama simbol tame i nemoći; b) tajanstvenost ljubavi – noć je vrijeme ljubavi, intimnosti, sjedinjenja, komunije, svih značajnih koraka, osobito u mističnoj teologiji Ivana od Križa; c) simbol dolaska dana – kada noć odmiče, dan dolazi, te se sve vidi jasnije, sve se mijenja.

Ivan od Križa ovom simbolu noći daje eminentno značenje i daje mu ime „tamna noć“.

TIPOLOGIJA Ova problematika koristi se u svrhu dokazivanja putova da je svako intenzivno kršćansko iskustvo mistično, tj. da su sva misticistička iskustva mistična, da je svaki oblik iskustva misticističkog mistično. Mnogi autori kažu da postoje mistična iskustva kontemplacije i akcije; da postoji mistika misli i ljubavi; da postoji ne samo objektivna, nego i subjektivna mistika. Problem iskustva je možda najsloženiji problem suvremene duhovnosti, a i psihologije. Mistika ljubavi nije problem, nego: • problem misli – mnogi smatraju da su hinduistički i slični obredi obredi misli; • problem: ne negira se mogućnost iskustva u aktivnosti, ali koliko je ono mistično?

Unutar kontemplativnog mističnog iskustva pokazuju se različiti modaliteti. Modeli se odreñuju: • prije svega na osnovu oblika življenja; • sadržaj mističnog iskustva koji se živi u dotičnom iskustvu; • izričaj mističnog iskustva.

34 35

Iz 19,1 „Gle, Jahve sjedi na brzu oblaku, u Egipat dolazi.“ Izl 16,10 „…u oblaku pojavi se slava Jahvina“.

23

Imamo 3 temeljna tipa mističnog izražavanja (Ovo je kvalifikacija unutar kontemplativne mistike, tj. kršćansko-muslimansko-hebrejska mistika): 1. mistika zaručnička (sponzalna) – to je mistika saveza. Koristi se odnos zaručnikzaručnica. Jedan od velikih pomaka objave je izričaj proroka o savezu zaruka, odnos CrkvaKrist itd. Elementi koji su tipičan oblik ove mistike, a imaju asketsko značenje su: a) raspoloživost – odgoj volje da naša volja postane Njegova i tada se dogaña b) potpuno predanje.

Izraz koji karakterizira ovaj oblik mistike je komunija, zajedništvo, sjedinjenje. On ima svoje korijene u monaškoj mistici, kod Katarine, Terezije. Stručno se naziva „Brautmystik“, a posebno to razrañuje Terezija Avilska; 2. mistika bitka – znači da se Apsolutni, tj. Bog i čovjek tako sjedinjuju da postanu jedno. Ovo ne uključuje alteraciju ega, tj. izmjenu Jastva, nego čovjek ostaje u svom Jastvu, a Bog u svom, ali postaju jedno na razini biti! Ovdje je karakterističan pojam jedinstvo, a posebno su značajni Taules, Suzon, Majstor Eckhard i Ruisebroch. Ovaj izričaj se naziva stručno „Wesens mystik. Gertruda je kao most izmeñu sponzalne mistike i mistike bitka; 3. mistika odsutnosti/prisutnosti – Bremond i Balthasar su zastupnici ovog pristupa mističnom iskustvu. Polaze od iskustva Isusa Krista „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mt 27,46). U tom času je ta negativna strana iskustva, tj. odsutnost zapravo vrhunac religioznog iskustva dotične osobe. Ta granica odsutnosti je toliko jaka da osoba u toj noći doživi intenzivnost komunije, prisutnost. Možemo govoriti o važnosti odsutnosti kao jednoj od faza mističnog procesa, izrastanja u vjeri. Odsutnost se može podudariti s mističnom hodom, ali da predstavlja vrhunac mističnog iskustva, onda je nazivamo Prisutnost. Ona nije pokazatelj nevjere! Kad je riječ o mistici odsutnosti, možemo reći da je značajka ovog fenomena u tome da pročišćava, tj. da stvara uvjete za ono što će doći. Ne može odsutnost biti vrhunac iskustva, tj. u fazi odsutnosti čovjek se može strašno osjećati, tu se dogaña da nas Prisutnost mijenja… Zato ovu Isusovu rečenicu ne smijemo promatrati odvojeno od one „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23, 46).

Ovi modaliteti su oblici Božjeg ulaska u ljudsku egzistenciju. Stoga oni su izbor Božji prikladan čovjeku, tj. Bog bira put koji će čovjeku biti tako blizak da doñe do transformacije osobe. Ove kvalifikacije (sponzalna, mistika bitka i odsutnosti) ne moraju se poklapati s jednim autorom jer svi autori imaju elemente svih, ali uvijek kod nekoga jedan od tih elemenata prevladava.

Klasični mistici su važni zbog toga što studij klasičnih mistika daje kriterije pomoću kojih vrednujemo mistično iskustvo u samu mistiku. Imamo 3 kvalitete: 1. bogatstvo i raznolikosti iskustava; 2. sposobnost razumijevanja iskustava; 3. kvaliteta izričaja.

Klasični mistici: • ostaju vrijediti kao autoriteti za studij iskustva i milosti; • onu su pokazatelji raznolikosti Božjeg dara; • govore o velikom bogatstvu Crkve; • imaju svoju veliku mistagošku ulogu u Crkvi.

24