IZVADCI IZ KNJIGE „O SVAGDAŠNJIM STVARIMA“ KARLA RAHNERA
O smijehu Valjda u svagdašnjicu ne spada samo ozbiljnost svakodnevnog rada, nego i smijeh. Smijeh je vrlo ozbiljna stvar. On često više odaje čovjeka od njegovih riječi. Govoreći ovdje o smijehu, mislimo na dobar smijeh. Doduše postoji smijeh luđaka i grešnika o čemu nas uči mudri Sirah (21,20; 27,13), smijeh kojemu se i Gospodin prijeti (Lk 6,25). Na taj smijeh ovdje ne mislimo. Na umu nam je onaj oslobađajući smijeh što navire iz vedra djetinjeg srca. A može se naći samo u onoga tko po ljubavi prema svemu i svakome zadobije onu slobodnu i neusiljenu simpatiju što je kadra sve uzeti i vidjeti onako kako i jest: veliko velikim, malo malim, ozbiljno ozbiljnim i smiješno smiješnim. Budući da to sve postoji i takvo kakvo jest od Boga jest, treba ga uzeti kako jest, ne želimo li sve poistovjetiti, i smijati se komičnom i smiješnom. To pak može samo čovjek koji ne mjeri sve po sebi, koji se oslobodio sebe, zadobio onu potajnu simpatiju prema svemu i svakome, simpatiju u kojoj i pred kojom sve može doći do riječi. Nju pak posjeduje samo onaj koji ljubi. I tako je dobar smijeh znak ljubavi, on je očitovanje ili priprava za ljubav spram svega u Bogu. No ovaj bezazleni, nevini smijeh djece Božje još je nešto više. I on je slika. Sama riječ Božja izrekla je tu sličnost na koju ovdje mislimo. U smijehu, u ovom malom stvoru za koji bi se moralo pomisliti da mora nestati u ništavilu čim stupi u predvorja Božjeg beskraja, Pismo gleda odraz samog Božjeg stava. Mogla bi nas uplašiti riječ Pisma, ali ono veli da se Bog u nebu smije; smije se smijehom bezbrižnoga, sigurnoga, neugroženoga; smijehom božanske nadmoći koja je iznad svekolike, jezivo uskovitlane, krvave, mukotrpne i suludo podle povijesti svijeta; smije se mirno, gotovo bismo rekli: ravnodušno, samilosno, znajući da je sve na ovoj zemlji igra puna suza. (Ah, on to može, jer je i sama njegova vječna Riječ s nama plakala i prepatila svu bogonapuštenost ovoga svijeta). Bog se smije, kaže Pismo i svjedoči da i u zadnjem smijehu što negdje zvonko provali iz dobra srca zbog bilo kakve gluposti ovoga svijeta, odsjeva sjaj i slika Božja, odrazujući pobjedonosna, slavnog Boga povijesti i vječnosti, čiji vlastiti smijeh svjedoči da je u biti sve ipak dobro.
O spavanju Mi prospavamo dobru trećinu svoga života. Dakle, san je nužna sastavnica našeg života, zanimanje i umijeće koje svi obavljaju i umiju. Postoji li i teologija spavanja? Bez sumnje. Na čudesno ljudski način Pismo nam potvrđuje vlastito iskustvo o snu; o dobrom snu vrijedna radnika, o štetnoj nesanici poslovnih ljudi kojima menedžerstvo razgoni san, o predugom snu lijenčine i mnoge slične stvari. Ali za Pismo je spavanje također slika i prilika jedne dublje stvarnosti u ljudskom životu: slika smrti, slika mrtve i ubitačne obamrlosti, slika utonulosti u grijeh. No i Pismo gleda na san kao na vrijeme čovjekove nutarnje opuštenosti u kojoj je osjetljiv za Božje naputke (Gospodin daje u snu), za smislene, koji mogu obznaniti Božje naputke i naredbe, jer u njima mogu progovoriti možda potisnute čovjekove dubine. Zbilja, svagdanji san nešto je tajanstveno. Čovjek koji je osoba i sloboda, on koji posjeduje sebe i upravlja sobom, u snu se predaje, prepušta upravu iz svojih ruku, povjerava se moćima svoga života koje on nije stvorio i koje ne može sagledati. Spavanje je čin uzdanja u
unutrašnju ispravnost, sigurnost i dobrotu čovjekova svijeta; čin bezazlenosti i sporazuma s Neraspoloživim. Ako se spavanje tako obavlja, dakle, ako ono nije puka potpuna pohrvanost fizioloških mehanizama, nego potpuno ljudski mirno i spokojno prihvaćen čin, onda je takav čin kojim čovjek zaspe po svom nutarnjem ustrojstvu srodan molitvi, koja je također prepuštanje i povjeravanje vlastite stvarnosti Božjim odredbama što ih prihvaćamo kao njegovu ljubav. Koje čudo onda ako kršćanin ima osjećaj da san treba otpočeti večernjom molitvom koja je, sukladno prilikama molitelja, spreman, pročišćujući i pomirljiv rastanak s danom i svom njegovom svagdašnjicom; san mora biti povjeravanje Tajni koja nas uvijek ljubavlju obavija. Ako tako molitvom prihvatimo san, onda će tamne dubine vlastitog bića, u koje u snu silazimo, biti opasane blagoslovom. A anđeli će Božji, a ne anđeli mračnih ponora, bdjeti nad našim snom. Spavanje će biti spokojno i opušteno, ono će biti općenje s našim iskonima u kojima je zasnovana i treba ostati ukorijenjena sva čovjekova slobodna osobnost, svi svjesni naumi života, ako čovjek želi ostati ili postati zdrav.