Romano Guardini o smislu potištenosti

Romano Guardini

O SMISLU POTIŠTENOSTI

I. Potištenost je nešto odveć bolno. Ona seže preduboko u korijene naše ljudske egzistencije da bi smo je smjeli prepustiti psihijatrima. Ako se dakle ovdje pitamo o njezinu smislu, time je već rečeno da se ne radi o psihološkom ili psihijatrijskom, već o duhovnom problemu. Vjerujemo da se radi o nečemu što je povezano s našim čovještvom.

Da bi se osjetilo o čemu se ovdje radi potrebno je prije donijeti nekoliko rečenica iz spisa i bilježaka jednog čovjeka koji je pokazivao duboku potištenost. Ona u njemu nije bila samo moć koja je utjecala na njegovo mišljenje i djelovanje, na unutarnji ton koji je vibrirao cijelom njegovom egzistencijom, već ju je on povrh svega toga svjesno uzeo kao polazište svoje ćudoredne zadaće, kao razinu svog religioznog rvanja: bio je to Soeren Kierkegaard. Slijedeće rečenice trebaju naznačiti raspon i pojasniti unutarnju dimenziju u kojima se odvija ovaj možda najbolniji ljudski fenomen.

"Strašno je to kad je svijest nekog čovjeka od djetinjstva primila teret koji ne može ukloniti sva elastičnost duše ni sva snaga slobode. Briga u životu može doista tištati svijest, ali ona nastupa tek u zrelijoj dobi, nema vremena poprimiti oblik naravi. Ona je historijski moment, ne nešto što na neki način duže pritišće svijest. Tko ima takav teret od djetinjstva, on je poput djeteta koje je s kliještima izvađeno iz majčine utrobe i trajno se sjeća majčinih bolova ..."

"Tako sam zakoračio u život uz svekoliko pogodovanje mentalnih sposobnosti i vanjskih okolnosti. Sve je učinjeno da svoj duh raskošno razvijem. Ovako sam stupio u život: pun pouzdanja (u određenom smislu - jer sam pri tom imao opredijeljenu simpatiju i sklonost za patnju i za sve što je na bilo koji način potlačeno i što trpi), pače s gotovo drsko ponosnim držanjem. Vjera me nije napustila ni u jednom trenutku moga života. Može se što se hoće - samo jedno ne, inače apsolutno sve, ali jedno ne: ukloniti potištenost kojom sam ja bio zaokupljen. Nikada (drugi mogu doista držati umišljanjem to što je pak za mene bila istina, tako istinito kao i ono što slijedi što će drugi opet držati umišljanjem) nikada nisam pomislio da bi u moje vrijeme živio netko ili da bi netko bio rođen koji bi me nadmašio - a u dubini svoje duše bio sam bjedniji od svih. Nikada nisam ni pomislio da neću pobijediti, pa i kad poduzmem najveće gluposti - samo u jednome ne, inače apsolutno u svemu ostalom, ali u jednome ne: biti gospodar potištenosti od čijeg tereta sam jedva jedan dan bio oslobođen. Međutim, to treba shvatiti tako što sam veoma rano upućen u misao da pobjeda u smislu beskonačnosti (dakle jedino stvarna pobjeda) mora u smislu konačnosti biti patnja. To se opet slagalo s mojom najdubljom potištenom misli da ničemu ne vrijedim: ničemu u smislu konačnosti." "Čini mi se kao da sam rob na galiji, svezan sa smrću; svaki put kad se život pomakne, zvekne lanac i smrt čini da sve uvene - to se odgađa svake minute."

"Užasna je potpuna duhovna nemoć koja me u ovo vrijeme muči, upravo zato što je združena s iscrpljujućem čežnjom, s duhovnom rikom - a ipak tako amorfno da čak ne znam što je to što mi nedostaje."

"12. svibnja. Sve me postojanje plaši, od najsitnijeg komarca do tajni utjelovljenja; sve mi je nejasno, a najviše ja osobno; sve mi je postojanje okuženo, a najviše ja osobno. Moja je patnja velika, beskrajna; nitko to ne zna osim Boga na nebu, a on neće da me utješi; nitko me ne može utješiti osim Boga na nebu, a on neće da se smiluje."

"Dolazim upravo iz društva komu sam bio duša; šala je tekla iz mojih usta, svi su se smijali i divili mi se - ali ja sam otišao, jest, crtica mora biti toliko duga kao radijusi Zemljine staze----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- i htio sam se ustrijeliti.

Smrt i pakao mogu apstrahirati od svega, ali ne od sebe samoga; ne mogu se zaboraviti čak ni kad spavam" "Ono što me, tako nesretna i bolno zarobljena, pomirilo s mojom sudbinom i mojom patnjom, bila je neograničena sloboda da se mogu premjestiti: imao sam i dobio dopuštenje da budem apsolutno sam sa svojim bolom. Dakako, razumije se, još uvijek je dosta preostalo da bi mi dopustilo da se sam kod sebe malo radujem zbog svog ostalog umijeća. - S ovim dvjema pretpostavkama (takve boli i takve skrivenosti) stvar je individualne posebnosti kojoj će se strani čovjek okrenuti: hoće li ova osamljena, unutarnja muka (demonska) naći svoj najbolji i potpuno zadovoljavajući izraz u tome da ljude mrzi i Boga proklinje ili u čistoj suprotnosti. Kod mene je ovo drugo bilo slučaj.

Koliko se sjećam, s jednim sam bio načistu, a to je da za mene ne treba tražiti utjehu i pomoć kod drugih. Umjesto mnogo toga što mi je inače bilo priušteno, kao čovjek čeznući za smrću i kao duh želeći najdulji život, u potištenoj ljubavi prema ljudima došao sam na misao da im budem na pomoć, da za njih nalazim utjehu, prije svega jasnoću u mišljenju, a posebno jasnoću o kršćanstvu. U sjećanju mi je odavno prisutna misao da u svakoj generaciji postoje dvojica trojica, koji se žrtvuju za druge kako bi u strašnoj patnji otkrili što drugima koristi. Tako sam ja potišteni shvatio sama sebe: za to sam predođređen." “ … nikad nisam bio čovjek: to je bila od početka moja nesreća; ova nesreća je postala mojom pravom nesrećom tek mojim odgojem. Kad si dijete - a druga se djeca igraju, šale, ili nešto drugo čine; ah, i kad si mladić - a drugi mladići ljube, plešu ili nešto drugo čine: tu biti duh, iako si dijete i mladić - strašna muka! Još je strašnije, kad pomoću svoje fantazije razumiješ umjetničko djelo, a najmlađi si od svih. Ova je nesreća u četrdesetim godinama već manja i nije vječno prisutna. Nisam imao nikakve neposrednosti i zato, jednostavno ljudski uzeto, nisam živio; počeo sam s razmišljanjem i veoma rano sabrao nešto misli; ja sam zapravo razmišljanje od početka do kraja. U oba razdoblja neposrednosti, kao dijete i kao mladić, da bih našao izlaz, a kako to nikada nije refleksija, ja sam si pomogao oponašanjem mladenaštva i, još ne na čistu s dosuđenim mi darom, podnio bol što nisam kao drugi." "Čudno je kako me u stanovitom smislu strogo odgajaju. Ponekad me stavljaju u mračnu rupu i tu u muci i bolu okolo pužem, ne vidim ništa, nikakva izlaza. Tada se iznenada u mojoj duši probudi misao, tako živo kao da je prije nikada nije bilo, iako mi nije bila

nepoznata, ali sam se s njom ranije zaručio samo lijevom rukom, a sada sam zaručen desnom. Sad kad se ona u meni nastanila, uzme me za ruku, i ja, koji sam bio skupljen kao skakavac, ponovno živnem, zdrav, jak, veseo, toplokrvan, gibak kao preporođen. Zatim moram u neku ruku obećati da ću ovu misao do kraja slijediti. Životom jamčim, i sada sam u nju upregnut. Stati ne mogu, a i snage odolijevaju. Tako sam izašao nakraj i sada sve započinje iznova."

"Kako mi se često događalo ono što mi se opet dogodilo. Posve tonem u patnji najdublje potištenosti. Ova ili ona misao mi se javlja kao čvor tako da je ne mogu razriješiti, a pošto je u odnosu s mojom vlastitom egzistencijom, doista neopisivo trpim. A onda poslije malo vremena, pukne neke vrste gnojni čir ispod kojega leži veoma dražesna i obilna stvaralačka produktivnost - upravo ona koju trenutačno trebam. No, dok traje patnja, često je užasno bolno. Vremenom se ipak s pomoću Božjom učim vjerom ostati uz Boga, čak i u trenutku patnje, ili što brže ponovno doći Bogu ako je bilo tako kao da je nestao dok sam trpio. Tako to mora biti, jer kad bi se moglo imati Boga trajno uza se prisutna, onda se ne bi trpjelo."

"Neobično sam se osjećao dobro, kad sam jednog jutra ustao iz kreveta; zatim se ovo ugodno osjećanje neusporedivo povećalo; točno kroz jedan sat sam dosegao vrhunac i slutio krajnju vrtoglavu granicu, koja nije označena ni na jednom termometru dobrog raspoloženja - čak ni na poetskom. Tijelo je izgubilo svoju zemljanu težinu; zapravo, bilo je kao da uopće nemam tijela. Svaka funkcija je uživala svoje puno zadovoljstvo; svaki živac je bio dobro uštiman za sebe i usklađen s cijelim sustavom; svaki otkucaj pulsa je svjedočio snažnu vitalnost, koja je prožimala organizam. U hodu sam lebdio; ipak ne kao ptica koja prosijeca zrak da se udalji od zemlje, već kao talasanje usjeva što ga vjetar pokreće, kao čežnjom opijeno ljuljanje mora, kao sanjarsko odmicanje oblaka. Moje je biće bilo čista prozirnost - prozirno kao duboko more, kao samozadovoljna šutnja noći, kao monološka tišina podneva. Svaki je ugođaj u mojoj duši odjekivao kao melodična jeka. Svaka se misao nudila sama od sebe i svaka se useljavala u moju dušu svečanom radosti, ne manje najluđa dosjetka kao i najbogatija ideja. Svaki dojam je bio naslućen prije nego što je došao i za mene je bio samo očekivano ostvarenje u meni već postojeće mogućnosti. Sve što postoji bilo je kao zaljubljeno u mene i podrhtavalo je u sudbinom zatrudnjelom odnosu s mojim bićem. Sve je u meni bilo ominozno i sve zagonetno preobraženo u mom mikrokozmičkom blaženstvu, koje je sve u sebe preobrazilo, čak i ono neugodno, i najdosadniju primjedbu, najodvratniji pogled, najsudbonosniji sukob.

Kao što je rečeno, točno sat vremena sam bio na vrhuncu gdje sam slutio krajnju granicu.

Onda me počne iznenada nešto nadraživati u lijevom oku, da li trepavica, kapilarčić ili prašina, ne znam. Ali, znam da sam se u istom času srušio u ponor očaja."

"19. svibnja, 10,30 prije podne. Postoji neopisiva radost koja nas neobjašnjivo ražari, kao što bez razloga kod Apostola dođe do erupcije: 'radujte se, ponavljam, radujte se' - ne radost zbog ovog ili onog, već vatreni poklik duše 'jezikom, ustima, iz dna srca': radujem se svojom radošću, od radosti, u radosti, kod radosti, po radosti, s radosti:" nebeski refren koji iznenada prekida naše drugo pjevanje; radost koja kao dašak vjetra hladi i osvježava, val Pasata koji iz gaja Mamre puše prema vječnim stanovima"."

"O 'pjesniku' se kaže da zaziva muze da mu dođu misli. Kod mene to nikad nije bio slučaj, štoviše, moja individualnost mi uskraćuje to razumjeti. Naprotiv, svakog dana mi je trebao Bog da me obrani od obilja misli. Doista, daj čovjeku takvu stvaralačku moć i k

tome slabo zdravlje, tada će naučiti moliti. Ja bih mogao sjesti i bez prekida dan i noć pisati, i još jedan dan i noć, jer obilja ne manjka. Ovo sam umjetničko djelo mogao sastaviti svakoga trenutka; mogu još i sada. Kad bih to učinio, razorio bih se. Oh, tek najmanja nesmotrenost u načinu života i već sam u životnoj opasnosti. No, to mogu kad obdržavam poslušnost, kad rad obavljam kao strogu obvezu, kad redovito uzimam pero i svako slovo pažljivo pišem. U tom slučaju sam imao više radosti od poslušna ponašanja prema Bogu nego od misli koje stvaram ..."

"I u drugom sam pogledu godinama danomice trebao Božju pomoć za vrijeme književnog stvaranja. On je bio moj jedini supoznavatelj i samo sam se s pouzdanjem u njegovo supoznavanje smio odvažiti na ono na što sam se odvažio i mogao sam izdržati ono što sam izdržao i naći sreću u tome što sam doslovno posve sam u ogromnom svijetu. Ma gdje bio. pred očima svih ili u četiri oka s bliskom osobom, uvijek sam bio ovijen opsjenom odakle sam: u samoći noći nisam više mogao biti sam. Nisam bio sam u prašumama Amerike s njihovim jezama i opasnostima, nego sam bio sam u društvu strahovitih mogućnosti protiv kojih je i najstrašnija stvarnost osvježenje i olakšanje; sam, gotovo posvađen s ljudskim jezikom; sam u mukama koje su me više poučile od nove primjedbe na tekst o trnu u tijelu; sam u odlukama za koje treba imati prijatelje kao oslonac, možda cijeli ljudski rod; sam u dijalektičkoj napetosti koja svakog čovjeka s mojom fantazijom (bez Boga) može dovesti do ludila; sam u smrtnoj tjeskobi, sam u besmislu egzistencije, a da (i kad sam htio) nisam mogao nikome objasniti. No, što mislim pod "nikome": bilo je vremena (tako da se ne bi moglo reći: 'još je to nedostajalo' kad mi nije nedostajalo to da nema nikoga, vremena, kad sam i sam sebi bio nejasan. Pomislim li sada na to da su na ovakav način godine prolazile, toliko se naježim. Pogledam li na trenutak krivo, sasvim klonem. Gledam li ispravno, tako da u pouzdanju u Božje suznanje nalazim mir, radost se ponovno vraća."

"Ima li čovjek pravo htjeti vlastitu propast? Ne! Zašto ne? Jer tako što ili ima temelj u gađenju života - tada čovjek mora imati dobrote i boriti se protiv toga, ili želi biti više nego čovjek. Doista, postoje slučajevi kad i ljudski razum uviđa: žrtva bi ovdje proizvela veliki učinak, napravila bi mjesta. Ali previše je za čovjeka htjeti svoju propast. Htjeti svoju propast je toliko veliko da samo božansko može savršeno čisto imati takvu volju. U svakom čovjeku koji bi tako nešto htio uvijek će biti primjesa potištenosti. Ovdje dakle leži greška. Možda je to potisnuta želja nad kojom on svojevoljno zdvaja (ta Bogu je sve moguće) i sad se njegova strast baca u heroizam ove vrste. Ovo ipak nije dopušteno. Čovjek treba pred Bogom priznati svoje želje, ljudski ih gledati, ispuniti, moliti Boga za to a onda prepustiti Bogu treba li upravo na ovome putu ići u susret svom zalasku. Ukratko: čovjek treba biti čovjek."

"Od djetinjstva me obuzima velika potištenost čija dubina svoj pravi izraz nalazi u darovanoj mi sposobnosti sakriti je pod privid veselosti i životne radosti. Oduvijek sam svoju jedinu radost nalazio u tome (koliko se uopće sjećam), što nikome nisam mogao otkriti kako sam se osjećao nesretnim. Pri tome je točni omjer između potištenosti i umijeća predstavljanja ukazivao na to da sam bio upućen na sebe i na odnos s Bogom. Kao dijete sam bio strogo i istinski kršćanski odgajan, ljudski govoreći, nerazborito odgajan: u najranijoj mladosti sam se uzdizao dojmovima kojima je podlijegao potišteni starac i koje je u mene usadio. Dijete koje je, posve nerazborito, trebalo osjećati, misliti i živjeti kao potišteni starac! Strašno! Kakvo čudo što mi je ponekad kršćanstvo izgledalo

kao najneljudskija okrutnost; ali nikada (čak i kad sam se od njega bio posve udaljio) nisam pred njim izgubio osjećaj poštovanja i (posebno u slučaju da se nisam odlučio za kršćanstvo) bio sam odlučan da nikoga ne upućujem u poteškoće koje sam poznavao, a o kojima nikada nisam čitao ili čuo. Nikada nisam prekinuo s kršćanstvom niti ga napustio; nikada mi nije palo na pamet da ga napadnem - naprotiv, bio sam čvrsto odlučan, kad su u pitanju bile moje snage, ponuditi sve za njegovu obranu i njegovo predstavljanje u istinskom obliku ... Na takav sam način ljubio kršćanstvo; to mi je bila čast; dakako, to me, ljudski govoreći, učinilo veoma nesretnim. To je bilo povezano s odnosom prema mome ocu, čovjeku kojega sam veoma volio - i što se time hoće reći? U to upravo spada da me on učinio nesretnim - iz ljubavi. Njegova greška se nije sastojala u nedostatku ljubavi. No, on je postupao s djetetom kao sa starcem. Ljubav prema onome koji nekoga čini sretnim za promišljena je čovjeka neke vrste manjkava ljubav. Volim li onoga koji me zlonamjerno učinio nesretnim, to je krepost. Ali ljubiti onoga koji me učinio nesretnim iz ljubavi, dakle zbog nesporazuma, ali stvarno iz ljubavi: to je po mom saznanju do sada neopisani, ali normalni oblik ljubavi promišljena čovjeka."

"Nevjerojatno je kako me obuzima Božja ljubav - ah, na kraju ne znam iskreniju molitvu osim da iznovice molim, da mi Bog to daruje, da ne bude na mene gnjevan, jer mu neprestano zahvaljujem što je za mene neizrecivo više učinio i čini, da, i čini, nego što sam ikada očekivao.

Okružen porugama, iz dana u dan mučen od ljudi, čak i od uskogrudnosti svojih najbližih, ne znam ni za što drugo ovdje u domu ili u svojoj najdubljoj unutarnjosti osim Bogu zahvaljivati pošto znam da je neizrecivo ono što je za mene učinio. Čovjek - ta što je čovjek za Boga, ništa, manje od ništa. I gledaj sad, jadni čovjek, od djetinjstva zapao u najbjedniju potištenost, sam sebi predmet tjeskobe, a onda mi Bog toliko pomaže i daruje što mi je dosudio. Zivot, koji mi je bio teret, ma i koliko sam ponekad poznavao sva sretna nagnuća, crni trenutak je to zagorčio i sve upropastio .. Za jedan takav život Bog se zauzima.

On mi dopušta da u tihoj osamljenosti pred njim plačem, da iznovice isplačem svoju bol, blaženo utješen znanjem da se on brine za mene - i u međuvremenu daje ovom životu boli značenje koje me obuzima, daje mi sreću i snagu i mudrost u svim mojim obvezama, k tomu daje da se cijela moja egzistencija učini izrazom ideja ili je čini idejom. i Dakle, sada doista jasno shvaćam (iznova se radujući Bogu, iznova mu zahvaljujući), da moj život ima oslonac. Moj je život počeo bez neposrednosti, užasnom potištenosti, već u ranom djetinjstvu zbunjen u najdubljem temelju, s potištenosti koja me neko vrijeme strovalila u grijeh i raskalašenost, i to, ljudski govoreći, gotovo više bezumljem a manje krivnjom. Očeva me smrt veoma zaokupljala. Bilo je nemoguće vjerovati da će temeljna bijeda moga bića moći biti uklonjena: stoga sam izabrao vječno, blaženo uvjeren da je Bog ljubav, premda sam morao cijeloga života toliko trpjeti; da, blaženo uvjeren. Tako sam promatrao svoj život."

U prethodnim tekstovima osjećamo težinu onoga o čemu se ovdje radi. Velebni raspon pojave. Unutarnji intenzitet njezine moći.

U dodiru s misaonim svijetom ovog čovjeka - uz to i iz samog fenomena - nastojat ćemo shvatiti značenje - nešto od značenja koje ovaj fenomen ima za čovjeka, za nastajanje djela i lika osobe. Dakle, tumačimo ga ne psihološko-medicinski, već duhovno. Točnije

rečeno, vjerujem da - da donekle preteknem rezultat - potištenost moramo shvatiti kao nešto u čemu općenito postaje jasna kritična točka naše ljudske situacije.

II. Krenut ćemo pažljivo. Probijat ćemo se izvana u duboku unutarnjost - uostalom bez pretenzije da ćemo moći iscrpiti sav opseg i sadržaj predmeta.

Ime predmeta znači: težina-duha (Schwer-Mut). Težina duše.

Neki teret leži na čovjeku koji ga pritišće tako da se u sebi ruši. Popušta zategnutost udova i organa. Malakšu osjetila, nagoni, predodžbe, misli. Volja je mlohava, težnja i želja za djelom i borbom su umorne.

Unutarnji se okov iz duše spušta na sve što se inače prvotno nesmetano odvija, miče i djeluje. Napeta svježina odluke, snaga jasna i izoštrena plana, odvažan potez oblikovanja - sve to biva umorno, ravnodušno. Čovjek više ne vlada životom. Ne drži korak s probojem naprijed. Događaji se gomilaju oko njega, a on više ništa ne razumije. Obveza se pred njim izdiže kao neprebrodivo brdo.

Iz takva je doživljaja Nietzsche označio duh težine jednostavno kao demona. Odatle je nastala i slika čežnje onog čovjeka "koji može plesati". Zadnja vrijednost treba biti osjećaj, lakoća, sposobnost lebdenja i uzdizanja.

Takav život je duboko ranjiv. U biti ta ranjivost ne proizlazi iz nedostataka strukture ili iz nedostatnosti unutarnje snage - iako se nešto takvo može pridružiti - već iz senzibilnosti bića uvjetovana unutarnjom raznolikošću sklonosti. Čini mi se da jednostavni ljudi ne bivaju potišteni. "Jednostavnost" ovdje ne znači manjak izobrazbe ili skromni društveni položaj. Neki čovjek može biti vrlo obrazovan, zahtjevan, nalaziti se u raznolikim društvenim odnosima i biti stvaralački bogat, a u ovom smislu biti jednostavan.

Raznolikost ovdje znači unutarnju oprečnost i životne težnje, napetost među motivima, međusobno ometanje nagona, proturječja u stavu prema ljudima i stvarima, u zahtjevima prema svijetu i prema vlastitom životu, u mjerilima po kojima se mjeri ... Ova senzibilnost čini čovjeka ranjivim neumoljivošću postojanja. Točnije rečeno, u svemu tome je neuklonjivo ono što ranjava. Svuda patnja, patnja bespomoćnih i slabih, patnja životinja, nijemog stvorenja ... To se u konačnici ne može promijeniti. Neuklonjivo je. To je tako i tako ostaje. Upravo je to teško. Bijeda postojanja je ta koja ranjava, zato što je tako ružna, posve trivijalna.

A praznina u tome, moglo bi se kazati metafizička praznina. Tu je točka gdje se s potištenosti veže dosada i to određena vrsta dosade kako je doživljuju neke naravi. Ona ne znači da netko ništa ozbiljno ne radi, da besposličari. Može prožimati veoma zauzet život. Ova dosada znaci a se nešto, strastveno i posvuda, traži u stvarima što one nemaju.

Traži se s bolnom osjetljivošću i nesposobnošću za ono što bi se u najboljem smislu moglo nazvati građanskim: nesposobnost za kompromis s mogućim i odsutnost smisla za užitak.

To ta dosada traži i pokušava stvari uzeti posve prema želji da nađe težinu, ozbiljnost, žar i onu snagu zadovoljstva za kojim žeđa, a to ne ide. Stvari su konačne. Sva konačnost je nedostatak. Ovaj pak nedostatak je razočaranje za srce koje čezne za apsolutnim. To se razočaranje širi i pretvara u osjećaj velike praznine ... Nema ničega što je vrijedno postojanja. Ništa nije vrijedno da se njime bavi.

Etički nedostaci drugoga ranjavaju, prije svega nedostaci uglađenosti, plemenitosti nazora. Posebno duboko ranjava podlost i prostaštvo. I Stalno smo upotrebljavali riječ "ranjivost", njezin ton je istaknut. Ona izražava posebnu boju potištene patnje. Nije tu samo nevoljkost, nezadovoljstvo ili bol. Oni mogu biti mučni, žestoki, mogu pokrenuti strastven otpor. No ipak u i njima uvijek može biti nešto silno što pokreće snagu potvrđivanja na odlučnu obranu. U potištenosti, naprotiv, leži nešto drugo, posebno, što boli, moglo bi se reći nešto što pritišće na živac. Njezina patnja ima poseban karakter unutarnjosti, osobitu dubinu, nešto nezaštićeno, ogoljeno. Tu nedostaje određena snaga otpora što čini da se ono bolno veže s nečim u samoj unutarnjosti.

Ova bliskost patnje - k tomu očiti nerazmjer između, moglo bi se reći, normalnog učinka boli koji dolazi od povoda i dubine njegova djelovanja u potištenom, objašnjavaju da se ovdje radi o nečemu konstitutivnom. Bit stvari se ne sastoji u vanjskim povodima i poticajima, već u samoj unutarnjosti, u neku ruku u srodnosti sa svim što može povrijediti.

To može ići tako daleko da potišteni svaku stvar i svaki događaj, to može biti bilo što, osjeća bolno. Sama mu egzistencija kao takva postaje bol. Vlastita egzistencija kao i uopće to da nešto postoji.

Takav čovjek sebe ne smatra sposobnim ni za što. Uvjeren je da je manji od drugih, da je ništa i da ništa ne zna. A to ne jednostavno zbog toga, jer je nedovoljno nadaren ili je pretrpio neuspjehe. Naprotiv, apriori postoji uvjerenje koje se ne može neopozivo opovrgnuti dobrim uspjehom, To se uvjerenje potvrđuje svakom pogreškom mimo njezina stvarnog značenja. Još više: takav manjak samopouzdanja upravo stvara neuspjehe, čini iznutra nesigurnim, ometa i koči volju i djelovanje, čini neotpornim za vanjske prepreke.

Ovaj manjak samopouzdanja je osobito karakterističan u odnosi prema ljudima, u razgovoru, u društvenom komuniciranju i javnom nastupu. S tim je možda povezano što su ovdje posebno povrijeđene pretjerane želje za priznanjem.

Sve to uostalom ne isključuje da takav čovjek bude tašt ili ponosan, da čezne za priznanjem, ugledom. Svoje mišljenje maštanje će možda ispuniti snovima u kojima sebe poštuje i vidi se u pothvatima koji pobuđuju opću pozornost... Upravo kao što maloprije prikazana ranjivost ne dokida to da onaj koji je u sebi nosi bude otvoren za cjelovitost značenja, za bogatstvo vrijednosti ljepotu svijeta. To što je potišteni pod teretom, što ga lako ranjava postojanje, što je veoma loša procjena vlastitih sposobnosti samopotvrđivanja - sve je to na neki način aktivno i neprijateljski se okreće protiv sebe sama. Novija je psihologija shvatila da nije jednoznačno ono što mi nazivamo "životom". Štoviše, njim vlada nekoliko proturječno raspoređenih temeljnih nagona: s jedne strani postojati, potvrditi se, razvijati se, napredovati - a s druge dokinut se, propasti. Tako će to stvarno i biti. Ta čini se da se samo odavde daje shvatiti zagonetni način ponašanja našeg života. Suoči li se, kakvom prijetnjom, on se brani. Ne samo da se brani, već iz njega samoga nešto pruža odgovor opasnosti. Prijetnja ne samo da straši već i mami. Pred opasnošću, pred smrću naš se život opire. No istovremeno njega nešto čudesno mami, u njemu samome se nešto onamo pokreće.

Odavde se otvara pogled u krajnje metafizičke povezanosti. Tu počinje nešto duhovno, "veliko preziranje" samog sebe, volja da se propadne da nešto više nastane.

Sve to jest i tvori živu napetost. U potištenosti prijeti opasnost da to krene u uništenje.

Nagon za nestankom prijeti da postane gospodar. Bol i smrt dobivaju pogibeljnu snagu privlačnosti. Duboko zavođenje vuče potonuću.

Ova volja pače postaje aktivna i okreće se protiv vlastita života. U sliku potištene duše spada nagon za mučenjem samoga sebe.

Već u bliskosti sa snagama ranjavanja koje dolaze od okoline odgonetavamo nesvjesno htijenje.

Ono djeluje sugestivno: čovjek se doživljava bolesnim i tako se stvara bolest.

Ovo htijenje se odražava u osobno nametnutoj duševnoj nevolji. Tom nijemom htijenju sve postaje sredstvo, sve, čak i ono najviše što bi po svojoj naravi trebalo samo poboljšavati i ispunjavati. Ovdje dodirujemo najveću zamršenost naše egzistencije: i vrijednosti mogu biti sredstva patnje. "Vrijednost", dakle, izražava da je nešto dostojno da bude. opravdano je da postoji, dragocjeno je, plemenito, uzvišeno. "Vrijednost" dakle izražava da je nešto pozitivno, nešto što snažno ispunjava, podiže, donosi smisao. Čim u sebi zapazimo neku vrijednost, primjerice, "nešto dobro", "pravedno", "lijepo" ... , ona se nedvosmisleno pokazuje dobra i blagotvorna. S trenutkom kad se jedna vrijednost pokaže u stvarnom životu, kad je konkretni čovjek iskusi i učini, njezino djelovanje može biti višeznačno: uzdizanje i ispunjenje te istovremeno ugroženost, potresenost.

Izuzmemo li Boga koji je samo i neposredno dobro i istina, zajamčeno uređeni smisao djelovanja postoji samo na području golih ideja, same misli - zatim u području prirode (njezinim zakonskim odvijanjem. No, postoji li vrijednost u ljudskom životu koju nosi veliki broj unutarnjih snaga pod vlašću slobodne volje, u tom slučaju može učinak nečega jednosmislenog postati višesmislen. Što je vrijednost viša tim su raznolikije mogućnosti njezinih djelovanja. Što je viša vrijednost, više su mogućnosti da djeluje na upropaštavajući način. Krivo je zaključiti iz opasnog djelovanja neke vrijednosti na njezinu unutarnju neispravnost. Upravo su najviše vrijednosti najopasnije. Najviše se ne postiže u jednostavnom odvijanju života. Uvijek se plaća potresenošću i ugroženošću.

Potištenost je ta u čijem se području javljaju najsnažnije suprotnosti djelovanja. Potištena je narav u izrazitoj mjeri osjetljiva za vrijednosti. No, samouništavajuća težnja u njoj treba upravo vrijednost kao najopasnije oružje protiv sebe same. Sjećam se primjerice nezadovoljstva nekih umjetničkih naravi s vlastitim stvaralaštvom koje ne opravdava nikakvo stvarno činjenično stanje. Vrijednost vrhunskog djela, nešto posve visoko, ovdje postaje razarajuća snaga. Ili primjerice unutarnja nemogućnost promicanja pravde nekih društvenih osoba: društvena vrijednost je od samog početka takva da nema nikakva izgleda na ostvarenje i zato pritišće. Sjećam se strašnog razaranja koje može proizići iz dviju vrijednosti, koje određuju unutarnju sudbinu osobe, etičke i religiozne: jednostavno ne postoji prizor dubljeg sloma od potištene savjesti za koju obveza postaje jaram, volja za čistoćom i savršenstvom poprima nemoguć oblik, ne računajući k tome stvarne snage i odnose.

Potištena savjest vidi krivnju gdje je nitko ne vidi, odgovornost vidi tamo gdje nedostaju sve pretpostavke. Ona primjenjuje ćudoredna mjerila gdje se radi o čisto prirodnom zbivanju. Možda još dublje zahvaća opasnost koja može proizići iz religiozne vrijednosti:

odanost Svetome, čežnja da se božansko primi u vlastiti život, težnja da se ostvari Božje kraljevstvo ... Čestite pobude za koje bi trebalo držati da samo rješavaju, šire horizonte i uzdižu - u potištenosti pak sve to može voditi tjeskobi i zdvajanju svake vrste, do krajnjih oblika fanatizma, ili iluzije izgubljenosti, ili pak do protivljenja Svetomu. To izgleda kao da je skrivena rušilačka volja ove najviše vrijednosti okrenula protiv vlastitog života, isključila njihova pozitivna značenja, učinila da djeluje samo ono što potresa i prijeti.

Prije svega ovdje leži zagonetnost potištenosti: da se život okreće protiv sama sebe, da pobuda samouništenja može prekrižiti, učiniti nesigurnim i lišiti oslonca pobude samoodržanja, samopoštovanja, osobne promidžbe. Moglo bi se reći da u biti potištenosti stoji propadanje kao pozitivna vrijednost, kao nešto što se hoće i za čim se žudi. Neka se težnja odražava u tome da se vlastitom životu uzme mogućnost postojanja, da se uzdrmaju nosivi oslonci, da se stave u pitanje vrijednosti koje opravdavaju vlastiti život - da se prijeđe u ono stanje duha koje više ne vidi opravdanje vlastitog postojanja, u kojem se osjeća praznina i besmisao, da se prijeđe u očaj.

Psihoanaliza je pokušala cjelokupno ovo stanje svesti na seksualne korijene. Ne ulazeći u njezina besmislena pretjerivanja i uopćavanja koja stvaraju sliku stvarnosti koja nije samo otužna, već i trivijalna - u nečemu ona zacijelo ima pravo. Na to upućuje duboko povođenje za nagonom, moglo bi se reći, organski karakter pojave. Psihoanalitičko objašnjenje ipak zahvaća samo neke slojeve problema. Pravi korijeni leže u području duhovnoga. O tome ćemo još govoriti.

Ponekad, u određenim trenucima, stav prema samome sebi poprima oblik pred kojim postaje teško udaljiti pomisao na demonsko: onda kad potišteni doslovno i svom čuvstvenom žestinom mrzi sama sebe ... Ma koliko vidjeli i razumjeli psihološke mehanizme - postoje trenuci kad čovjeka naprosto zaskoči pitanje: ma što je to da se život okreće protiv sebe sama?

Sve to stvara bojazan pred ljudima, tjera u osamu i skrivenost.

Ranjiva unutarnjost nastoji izmaknuti ranjenome. Zbog sebe same, ali također - i to je važno u psihologiji potištenoga koji je veoma često altruistički naklonjen - da druge ne povrijedi. No, svaka bol koju on nanosi, njemu se vraća s dvostrukom silinom. Tko nema pouzdanja u sebe bježi od pogleda i razgovora, boji se da bi drugi mogli prozreti njegovu bijednost. Pobuda je još dublja, a to je želja da se uroni u dubinu. Ovaj nagon za skrivanjem očituje se u izbjegavanju ljudi. Potišteni se osjeća dobro kad je sam. Nikome nije potrebna tišina kao njemu. Tišina mu je bitna, duhovni zrak koji mu omogućuje disanje, koji ublažava i skriva. Kierkegaard je na početku svog djela "Stadien auf dem Iiebensweg - Stadij i na životnom putu" govorio o tišini i osami. Najljepše je u tom djelu sljedeće: "U Gribswaldu ima jedno mjesto koje se naziva "Achtwegewinkel - Kutak osam putova" - ne navodi ga nijedna karta i nalazi ga samo tko je dostojan da ga nađe. "Kutak osam putova" - začuđujuće proturječno ime! Kako može susretište osam putova činiti kut? Kako može ono što upućuje na promet i živahnost označavati osamu i zabit? Nema li ono od čega samotnjak bježi svoje ime od susretišta triju putova: trivijalnost? Ovdje se stvarno sastaje osam putova. Nije li to uvećana trivijalnost? Ipak je tako: ovo mjesto stoji posve osamljeno, odvojeno od svijeta, skriveno, a proturječje u njegovu imenu ga čini još osamljenijim kao što ono inače uvijek čini osamljenim. Osam putova sa svojim prometom su samo mogućnost za misao. Jer nitko ne prolazi ovim putovima. Samo tu i tamo prozuji

insekt, "lente festinans", Nitko ne hoda ovim putovima, samo s vremena na vrijeme prođe putnik u bijegu, jedan od onih koji užurbano razgledaju ne da nešto nađu, već da ne budu nađeni, jedan od onih koji čak ni u sigurnom skrovištu ne čeznu za viješću izvana, koji dopuštaju da im ona samo od smrti stigne kao jelenu od kugle - od kugle koja točno objašnjava zašto je tako tih, a ne zašto je bio pun nemira. Nitko ne hoda ovim putovima.

Samo prohuja vjetar o kojem nitko ne zna od kuda dolazi i kamo ide. Tko ponekad slijedi zavodnički mig samoće i krene uskom stazom da se sakrije u mrklini šume, on nije tamo toliko osamljen kao u Kutku osam putova. Osam putova i nitko njima ne hoda. Nije li to kao da je svijet izumro, a preživjeli u zbunjenosti pita tko će ga pokopati? Nije li to kao da je čovječanstvo otputovalo s ovih osam putova i jednoga tamo zaboravilo!? ... "Bene vixit, qui bene Iatuit", kaže pjesnik. Ako je to istina, ja sam dobro živio, budući da sam izabrao svoj Kutak. Ovo je sigurno: svijet se sa svime što je u njemu najbolje razaznaje kad ga se potajno promatra iz nekog kuta. Također je sigurno: sve što se u svijetu daje čuti i što zaslužuje da se čuje, nigdje ne zvuči tako svježe i očaravajuće kako kad ga se prisluškuje iz nekog kuta. Kako sam često tražio svoj kutak! Dugo sam ga poznavao, ali sam tek sad otkrio da je ovdje po danu tako tiho kao nikada i nigdje po noći. Ovdje je uvijek tiho, uvijek lijepo. No, najljepše je kad ljetno sunce završava svoj krug, kad nebo zrači čeznutljivim plavetnilom, kad priroda odahne od žege dana, kad stabla, cvijeće i trave s užitkom podrhtavaju pod milovanjem rashlađujućeg povjetarca; kad sunce odbaci zrake da golo u more zaroni, kad se zemlja sprema na počinak i šalje svoju zahvalnu molitvu nebu i sunce s oproštajnim poljupcem blago i mekano zagrli zemlju.

Dragi Duše, koji nastanjuješ ovo mjesto, zahvaljujem ti što ograđuješ moju tišinu; zahvaljujem ti za one časove koje sam ovdje razmišljajući pohranio u svoje pamćenje.

Hvala ti za skrovište koje nazivam svojim vlastitim! Tu tišina raste kao što rastu popodnevne sjene, tu je šutnja sve dublja kao da je prisegla čarobnom formulom. Postoji li išta tako opojno kao tišina? Ma kako hitro pijanac primicao čašu usnama, vino ga ne opija toliko brzo kao mene tišina koja sa svakom sekundom raste. A ta čaša vina, nije li samo kap uspoređena s beskrajnim morem šutnje iz kojeg ja pijem? No, opet, što je tako kratkotrajno kao ova slatka opijenost? Samo jedna riječ i ispadaš iz svih nebesa: buđenje gore od buđenja pijanca kad se otrijezni. Potpuno si utonuo i gotovo zaboravio govor, a onda netko strgne čarobnost, a ti stojiš tu i sramiš se glasa koji ispuštaš ... " Tako nešto mogao je napisati samo netko potišten iz čežnje za tišinom.

Trajni bijeg u skrivenost se izražava u cijeloj strukturi njegove egzistencije. To je egzistencija puna kulisa i maski. Uvijek se bitno krije iza nebitnoga. Uglađenost, elegantna ležernost, šala, ozbiljnost bez emocija, sve je to fasada iza koje se krije nešto posve drugo, često mračni očaj.

Ovdje je nemoguća neposredna otvorenost. Teško je jednostavno reći što se misli, što se unutra zbiva. Teško je posve unutarnje stvari nazvati imenom. Njih previše pritišće neuobičajeno. Takve su da se uopće ne može povjerovati da će ih drugi razumjeti.

Onomu koji ih živi u izvjesnom se smislu čine besramnim, nečuvenim, stranim, strašnim, možda ružnim. Ne uklapaju se u svakodnevno-ljudsko.

Ovdje se otkriva problem načina izražavanja, razdora između unutarnjeg i vanjskog.

Potištenom su unutarnjost i izražajna sredstva nesumjerljivi. Duh i tijelo, namjera i djelo, mišljenje i uspjeh, početak nekog razvoja s njegovim izvršenjem ... općenito, više i dublje,

bitno i nebitno, glavna i sporedna stvar - to su dvojnosti, a za potištenoga između njih stoji zid. Tragičan je izražajni omjer u kojem je izražajne sredstvo jednako, možda i više, sakrivanje kao i otkrivanje.

Ova se tragika može zaoštriti do užasa. Kierkegaard je o ovoj strani potištenosti kazao možda ono što je neopozivo. To su izjave kojima po vrijednosti uz bok mogu stati neki oblici Dostojevskog. Prije svega se to nalazi u njegovoj knjizi "Begriff der Angst" - Pojam tjeskobe, gdje razmatra stvarnost demonskoga. Njega određuje kao tjeskobu pred dobrom koja nastaje onda kad čovjek ogrezne u zlu. Ako je čovjek u tom slučaju potišten, tjeskoba postaje zatvorenost. Čovjek se boji svakog povjeravanja, strahuje pred svakim pogledom koji bi mogao u njega zaviriti. I to ne samo zato što strahuje od posljedica otkrivanja, jer bi to bila samo jednostavna zla savjest, već zato što se boji dobra, što uzmiče pred dobrom kao takvim. Početak pak svakog dobra jest "otkrivanje" kojim čovjek izlazi na svjetlo, očitovanje u izjašnjavanju. Prema tome potištenost postaje strahovita umuklost u kojoj se čovjek zatvara odbijanjem dobra. Nije dobro o ovim stvarima previše govoriti, osobito ne danas kad pored duboke patnje pojedinaca postoji bestidnost javnog ogovaranja. Naši literati govore mnogo i rado o demonskom. Ono je uvelike u modi. Tko tako govori, ne zna o stvarno demonskom ništa. Osim što upropaštava riječi, postoji opasnost da to što on kaže padne u dušu nekom boljem od njega, nekome ozbiljnom čovjeku koji pati. On o tome neće govoriti, ali to mora nositi.

III. Govorili smo o teškoj i negativnoj dimenziji potištenosti, o patnji i razaranju u njoj. Pri tome je uvijek probijalo nešto veliko. Posvuda smo osjećali da se nešto dragocjeno i osobito izdiže iz ove nevolje.

Težina o kojoj smo govorili - to je bilo prvo, ono odakle smo krenuli da prodremo dublje u središte fenomena - daje svemu djelovanju svojstven intenzitet, posebnu dubinu. Kod čovjeka se točno osjeti da li korijeni njegova bića dotiču potištenost. Vedra narav neke egzistencije razveseljuje. No, tko zna za ono drugo područje, taj konačno može živjeti s ljudima i mislima koji imaju dodira s takvom dubinom. Veličina ličnosti, posve stvarna veličina je nemoguća bez takva tereta koji svim stvarima daje njihovu cijelu težinu i podiže snagu u stvarnu napetost, nemoguća je bez konstitucionalne žalosti, onoga što Dante naziva "grande tristezza". Ta veličina ne proizlazi iz nekog stvarnog povoda, već iz same egzistencije.

S druge. strane, ova težina, ova nejasna žalost nosi pokatkad neprocjenjivo dragocjen plod: da se teret skine, da se unutarnja zaključanost otvori i onda se pojavi jednostavnost egzistencije, lebdeća uzdignutost cijelog čovjeka, prozirnost stvari i postojanja, jasnoća gledanja i nepogrešivost stvaranja, kako je to opet Kierkegaard opisao.

Govorili smo o težnji za skrovitosti i tišinom. Ona ne znači samo strah od susreta s ranjavajućom stvarnosti. U konačnici ona znači unutarnju gravitaciju duše prema velikom središtu, prodiranje u unutarnjost i dubinu, u područje gdje život iz slučajnoga kaosa ulazi u skrovito mjesto gdje, oslobođen raznolikosti pojedinačnog očitovanja, bivstvuje u jednostavnosti sveobuhvatnog temelja. To je povratak iz rastresenosti u koncentraciju na bitno, iz vanjske egzistencije u strahopoštovanje i zaštitu svetišta, iz površnosti u tajnu pratemelja. To je čežnja velikih potištenika za povratkom u noć i majkama.

Potištenost je veza s tamnim temeljima bitka - "tama" ovdje ne znači obezvređivanje, oprečnost dobrom i lijepom svjetlu. Tama ovdje ne znači "pomračenost" već živu protuvrijednost svjetlu. Pomračenost je zlo, nešto negativno. Tama pripada svjetlu i oboje zajedno čine tajnu biti stvarnosti. Za ovom tamom čezne potištenost, znajući da iz nje izranjaju svijetle trenutačne pojave.

A naspram tome stoji srodnost s beskrajnim prostorom, s praznim širinama - more, pustopoljina, goli planinski grebeni, jesen koja spušta lišće i prorjeđuje prostore, mir s vremenskim širinama prošlosti koje se protežu u beskraj. Beskonačni vanjski prostor i skrivena unutarnjost - oboje međusobno komuniciraju, oboje su parabola i mjesto dubokog događanja.

Upravo ta potištenost koja stvarima oduzima vrijednost, koja potkopava pojave i važnosti, koja sve čini nebitnim i tako dovodi do praznine i ludila, koja ruši vrijednosne oslonce vlastite egzistencije i gura se u besmisao očaja - ista ta potištenost je ono iz čega izbija dionizijsko. Potišten čovjek ima itekako dubok odnos prema punini: zvuči slatkoća unutarnjeg zvuka. Primjećuje na živim bićima snagu njihovih pojava. Potišteni je taj iz čijeg bića izbija obilna bujica života i koji je u stanju doživjeti neobuzdanost egzistencije.

To samo, vjerujem, u povezanosti s dobrotom. U povezanosti sa željom da se život odvija u dobru, u ljubaznosti i dobrotvornosti prema dugima.

Ne vjerujem da stvarno potišteni može po naravi biti neumoljiv.

I zato je tijesno povezan s patnjom. Nedvojbeno, potišteni ljudi su bili neumoljivi, nemilosrdni. To su bili iz unutarnje nevolje, iz tjeskobe i očaja. Nisu sami sa sobom izišli nakraj. Ništa nije tako okrutno kao očaj koji više ne zna sebi pomoći. Kad pak potišteni izgubi dobrotu - upravo zato što je duboko povezan sa životom, kad izgubi dobrotu, u njega ulazi nešto posebno zlo. Nešto što je zlo izbliza, iz dodira s nervima života. Tada je on u stanju činiti bol na onaj način na koji ga život njemu zadaje. I ovu je stranu potištenosti Kierkegaard orisao u liku Nerona u "Entweder - oder, ili - ili".

To nas dovodi do vrijednosnog središta potištenosti: u svojoj zadnjoj biti ona je čežnja za ljubavlju. Za ljubavlju u svim oblicima i svim stupnjevima, od najelementarnije senzualnosti do najviše ljubavi duha. Sržna snaga potištenosti je eros, čežnja za ljubavlju i ljepotom.

Ta duboka čežnja i to da ne izvire iz nekog dijela bića, već iz njegova središta, da se ne ograničava na posebne odnose i vremena, već sve prožima, da je cijelo potišteno biće natopljeno erosom, a eros ima ovaj posebni karakter: ujedno čezne za ljubavlju i ljepotom, za ljepotom koja je sama nešto duboko ugroženo i gdje se pojavi p(r)okazuje krizu snage života - to je temelj ranjivosti o kojoj smo govorili. Narav koja ljubi otvorena je. Spremna je izručiti se i prihvatiti, davati i primati. Povjerljiva je. Ne štedi se. Pozna patnju prolaznosti i otimanja onoga što se voli. Zna da živa ljepota postoji samo u prolaženju i da je susjed ljepoti smrt.

Ali osim toga, kao u krajnjem opiranju, tu je čežnja za Vječnim, Beskonačnim, za Apsolutnim. Potištenost čezne za jednostavno savršenim, nepristupačno-skrivenim, posve dubokim i unutarnjim, nedodirljivo-posebnim, plemenitim i dragocjenim.

To je čežnja za onim što Platon nazva pravim ciljem erosa, za najvišim Dobrom koje je istodobno u biti stvarno, po sebi ljepota, neprolazno i bezgranično. Čežnja da se postane

svjestan ove ispunjujuće stvarnosti, da ju se u sebe primi i s njom se sjedini. To je nešto posebno, što se može pratiti kroz cijelu povijest ljudskog traganja i mišljenja. To je posebno jako nezadovoljstvo s konačnim. Volja posebne vrste i posebna intenziteta u načinu da se dođe do Apsolutnog. Ona se ne zadovoljava spoznajom Apsolutnoga i hotimičnim etičkim prihvaćanjem u djelovanjima. Ona čezne za sjedinjenjem, za dodirom bića s bićem, za uranjanjem, napajanjem, sitošću. Čežnja za jedinstvom bivstvovanja.

Odavde naviru oba ona temeljna poriva života koja u potištenom imaju posebnu boju i stoje u bolnom proturječju jedan prema drugom: poriv za ispunjenjem i za nestankom. Za nestankom bijednog; ljudsko-zemljanog oblika egzistencije, da ono Jedno bude sve u svemu. Da se upravo u tome dogodi najviše ispunjenje života. Riječi kao ona pavlovska "živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni" izražavaju na višoj, kršćanskoj razini, najdublju čežnju one vrste duha koji cijenu za to plaća u potištenosti. Čeznuti za Apsolutnim, ali tako da je ono dobro, plemenito, to znači, posebni predmet ljubavi, koji joj bitno pripada. Potišteni čezne za tim da susretne Apsolutno, ali kao ljubav i ljepotu.

IV. S druge strane - i tu se zatvara krug: čežnja za Apsolutnim kod potištenoga je povezana s dubokom sviješću da je to bezuspješno.

Potištena darovitost je osjetljiva za vrijednosti i čezne za njima.

Ona čezne za oličenjem dragocjenoga, za najvišim Dobrom. Ali to upravo tako kao da se ova čežnja za vrijednosti okreće protiv sebe same, jer usporedo s njom ide osjećaj neispunjivosti. To se može navezati za određene doživljaje: ovdje sam zatajio, tamo sam propustio dužnost, negdje opet izgubio vrijeme, nenadoknadivo proigrao ... Sve su to mjesta na koja se nastavlja nešto dublje, u neku ruku osjećaj neostvarivosti, od početka pridružen čežnji. Nemogućnost leži već u načinu kako se hoće Apsolutno. Njega se hoće u nestrpljivosti koja želi imati na brzinu, u neposrednosti koja ne vidi međuinstance i tako krene nestvarnim putom ... U svakom slučaju potištenost je čežnja za puninom vrijednosti i života, za beskrajnom ljepotom, u dubini povezana s osjećajem prolaznosti, propusta, bespomoćnosti, s tugom, i k tomu sa žalosti i nemirom.

Ona je kao zrak koji sve okružuje, kao fluid koji kroz sve struji, kao istodobno svemu umiješana gorčina i slatkoća.

V. Nameće se pitanje što je smisao ove pojave i koju zadaću postavlja. Vjerujem, povrh svih medicinskih i pedagoških razmatranja, ona ima ovaj smisao: znak je da postoji Apsolutno.

U srcu se posvjedočuje beskonačnost. Potištenost izražava da smo ograničena bića, zid do zida s - ostavimo opreznu i apstraktnu riječ, "apsolutnim", koju smo do sada upotrebljavali i stavimo onu koja tu pripada: s Bogom živimo zid do zida. Ona znači da nas Bog poziva, poziva nas da ga primimo u svoj život.

Potištenost je muka rađanja Vječnoga u čovjeku. Možda je bolje kazati u određenom čovjeku, određenom da ovo susjedstvo, da muku ovog rađanja dublje doživi. Postoje ljudi

koji prije svega imaju iskustvo naravno-ljudskoga: iskustvo jasno ocrtanog lika i djela, iskustvo života s dosuđenom radosti i patnjom. Oni jasno opstaju u svojoj zemaljskoj situaciji. No, takvo bivovanje je lijepo i plemenito ako ne upadnu u opasnost te jasnoće, zadovoljstva i malograđanštine, ako shvate da njihova konačna razina rezultira iz beskonačnih odluka.

A ima ljudi koji su u neku ruku bez daljnjega "na drugoj strani", ne žive zemaljski, ovdje su stranci, očekuju ono bitno. I njihov je život jasan. Njihova je opasnost u tome što su izvan stvarnosti, izvan prostora i neozbiljni. Njihovo će postojanje biti plemenito i lijepo nadvladaju li ovu opasnost, nauče li vjernost bivovanja na dosuđenom im mjestu, budnost čekanja, a da time ne propuštaju dnevnu dužnost, pa i kad im izgleda beznačajna.

No, postoje i ljudi koji duboko doživljavaju tajnu pograničnosti, ljudi granice. Po svoj svojoj naravi oni nisu jednostrano "s ovu ili s onu stranu". Oni žive u graničnom području.

Doživljuju uznemirenost jednog i drugog područja - sami su uznemireni, u sebi nose polove ljudskoga, ljudsku ukupnost, a s tim i mogućnost unutarnjeg razdora.

Medicinari i psiholozi znaju kazati dosta točnoga o uzrocima i unutarnjoj strukturi potištenosti. Pri tome se često javlja ponešto toliko banalno da ga se uopće ne može dovesti u vezu s dubinom i doživljenom snagom koja leži u tom iskustvu. Ono što oni znaju reći upravo je nauka o stanovitim nižim temeljima strukture i ništa više. Pravi se smisao otvara iz duhovnoga. Čini mi se da je on u konačnici u ovome: potištenost je uznemirenost čovjeka zbog susjedstva s Vječnim. Istodobno blaženstvo i ugroženost.

Ipak se mora razlikovati. Opet je Kierkegaard taj koji na to upućuje. Postoji dobra i zla potištenost. Dobra je ona koja prethodi rađanju Vječnoga. To je unutarnja nevolja koja proizlazi iz blizine Vječnoga, iz naviranja da se ostvari. To je stalno aktivni zahtjev, iako se svjesno ne osjeća, da se beskonačni sadržaji prime u vlastiti život, da se izraze u mišljenju i djelovanju. On je osobito neodgodiv kad nadođe vrijeme, kad dođe čas, kad treba donijeti odluku i izvesti djelo, kad treba ostvariti novu fazu u živom čovjekovu postajanju, novi proboj unutarnjeg duhovnog lika. Takvo stvaranje i postajanje proizlazi iz unutarnje nevolje, koja je ujedno muka nakupljene punine. To znači tjeskobu života pred rađanjem nečega što se hoće u njemu uobličiti. Život osjeća da se mora žrtvovati, da mora napustiti sigurno. Nešto treba nestati da nastane novo.

Ovo stvaranje i postajanje jesu uspinjanja, vrhunci, na kojima život daje krajnje od sebe.

Njih se doseže prethodnim prolazom kroz duboku točku. Čovjek koji stvara i daje život drugačiji je od čovjeka koji osvaja, drži, gospodari, oblikuje. Prvi stvara i u tome doseže visinu koju drugi ne poznaje. Ali istodobno nosi u sebi sumnju. Zna da je sredstvo sila.

Osjeća da je bezvrijedan, zapravo zaslužuje prezir. Svaki čovjek koji stvara ima u sebi nešto čega se stidi i što osjeća čim se suoči s ljudima koji ne stvaraju, koji su sigurni i bez dvojbe. Zbog te dvojbenosti, koja spada u stvaralaštvo, u potištenosti se doživljava izrazita gorčina.

Ovu dobru potištenost valja nositi i izboriti. Iz nje se izdiže djelo i postajanje i zatim se sve mijenja. Ako je ne izbori, čovjek ne nalazi snage da se koncentrira na djelo i da se usmjeri na postajanje. Nema li čovjek velikodušnosti žrtve, odvažnosti prepustiti se milosti i nemilosti, snage za iskorak, onda unutra ostaje ono što je htjelo izići, ili postaje zakržljala stvarnost - budi se drugi oblik potištenosti, zli. Ovaj se sastoji u svijesti da Vječno nije

zadobilo oblik koji je trebalo zadobiti; da je čovjek zatajio i proigrao priliku. U njoj se osjeća opasnost da će se izgubiti, jer nije učinjeno što je zadano da se učini, što znači vječno spasenje ili propast, a treba ga učiniti u vremenu koje prolazi i ne može se ponovno nadoknaditi. Ova potištenost ima drugi karakter. Ona je zla. Može izrasti u beznađe i očaj u kojima čovjek sebe otpisuje, promašaj drži definitivnim.

I naspram ovoj potištenosti postoji zadaća. Ono što se dogodilo ne može se poništiti. Sto je izgubljeno ne može se ponovno sustići. No postoji nešto više – postoji priziv na religiozno. Golo etičko načelo kaže: što se dogodilo, dogodilo se, za to si odgovoran; što je izgubljeno, izgubljeno je, za to si odgovoran. Gledaj da to drugi put činiš ispravno. No, to je apstraktno rečeno. A kad tu ne djeluje apstraktni subjekt, već isključivo živi? Sa živom povezanosti egzistencije u kojoj jedan dan pretpostavlja drugi, jedno djelovanje počiva na drugom? Tada ne važi ono "drugi put činiti ispravno". Tada ne možemo jednostavno ostaviti ono što se dogodilo da se dogodilo i činiti sto slijedi. Čovjek uvijek djeluje kao cjelina, što on jest. On na bilo koji način mora raščistiti s prošlim kako bi cijeli život bio na raspolaganju novom. To se ne može dogoditi etičkim, već religioznim činom, a to je kajanje. Kajanje je postajanje novim pred Bogom. Stvarno kajanje postoji samo pred Apsolutnim. Ipak ne pred apstraktno-apsolutnim, nekim imperativom, ćudorednim zakonom, već pred Živim, pred Bogom. Kajanje znači staviti se pred Boga protiv sebe sama. To znači ne dokazivati se samoopravdanjem, već se priznati krivim - pred Bogom i s njim. U tome je život. U ovom "pred Bogom i s njim" budi se novo, što se ne može analizirati. Ponovno rođenje, postajanje. Tu se ne čini kao da se propušteno nije dogodilo, već se prevladava. Propušteno se ne dostiže mehanički, ali se dobiva na višoj razini.

Sve se rečeno donekle odnosilo na kritične točke potištena života, mjesta odluke. Važnije je, jer je bitnije, dosegnuti razinu na kojoj se općenito mogu riješiti problemi cijele ove egzistencije. To je odnos prema stvarnosti. Na dva mjesta postaje jasno u čemu leži greška potištena odnosa prema stvarnosti. Ona je u dvostrukom iskušenju koje spopada ljude općenito, a potištene posebno: potonuti u neposrednosti prirode i osjetila - i potonuti u neposrednosti religioznoga.

Prvo iskušenje pokazuje kriv odnos prema stvarima i prema samome sebi. Sve se uzima neposredno, i vlastita se osoba uzima kao dio prirode u kojoj se hoće neposredno ostvariti. Sve se uzima kao velika povezanost, kao jedina rijeka, kao veliko mijenjanje iz oblika u oblik, i nigdje jasne granice. Sve je jedno: jedan bitak, jedan život, jedno rađanje i umiranje, osjećanje i patnja ... Sva je raznovrsnost samo izraz jednoga. Jedno koje se odražava u tisuću oblika. I tu je veliko iskušenje da se strmoglavi, utone, zavisno od raspoloženja, u beskonačno uživanje, doživljaj, ostvarenje ... ili u umorno gubljenje volje za životom ... ili u rezignaciju vlastite ograničenosti pred velikim silama ... Iskušenje htjeti se ostvariti u neposrednom stvaranju, u genijalnosti protjecanja proizvodnje, gdje se čovjek osjeća organom prirode, ili mjestom izbijanja bezimenih moći, ili sredstvom izvanprostornog strujanja duha ... Ili opet iskušenje htjeti se ostvariti prividno se izdižući iznad ovih prirodnih veza, ipak samo projicirajući njihovu konstruktivnu suprotnost, u titanizmu duha, nemirnog traženja, pitanja koje sve razara i sumnje što sve potkopava ...

Drugo iskušenje je usmjereno na odnos prema Apsolutnome. I njega se neposredno uzima kao bez daljnjega dostižnu bezgraničnost, kao puninu koja se izravno upija, kao tajnu u koju se kontinuirano prodire razmišljanjem, razmatranjem, osjećanjem, čežnjom;

kao daljinu prema kojoj se kreće ravnim putem ... i ma kako se to izrazilo, Apsolutno se uzima kao nešto prema čemu čovjek stoji u neposrednom odnosu. Ne upuštamo se u to događa li se to pobožno ili ne, u protivljenju ili predanju.

U oba slučaja se zanemaruje odlučujuće: granica, stvarno ljudsko. Čovjek nije svijet, on je više od svijeta, nije dio prirode, već u svojoj biti drugačiji od prirode. Nije val u rijeci, atom u vrtlogu, organ u velikom sustavu, već duh, osoba koja vlada sobom, samoodgovorna osoba, slika Božja, koju Bog stalno poziva i kojoj daruje slobodu u ovom svijetu. S druge strane, nije Bog, nije dio njega, nije konkretiziranje njegove bezgranične punine smisla, nije organ njegova Duha koji sve prožima, i ma kako se htjelo izbrisati bitnu i apsolutnu razlika između Boga i čovjeka, čovjek je "apsolutno manji" od Boga, on je njegovo stvorenje. Čovjek je Božje stvorenje. Bez daljnjega je nemoguće da se čovjek slije u Boga. Takav pokušaj je nedopustiv. Svaki put k Bogu prolazi kroz svijest beskrajnog razmaka, kroz strahopoštovanje, kroz "strah i drhtanje" stvorenja.

Ali čovjek je slika Božja, duh i osoba. Po tome je nemoguće da bude dio prirode, nedopustivo je pokušati to biti. Naprotiv, najdublja čovjekova unutarnjost je izvan svijeta, stoji pred Bogom, sposobna i određena da shvati njegov poziv i na njega odgovori.

To sve znači: smisao čovjeka je da bude živa granica i da uzme na sebe život granice te da ga izdrži do kraja. S tim on bivstvuje u stvarnosti, slobodan kako od opčinjenosti lažnog, neposrednog jedinstva s Bogom tako i od neposredne prirodne samobitnosti. Provalija, pukotina s obje strane. Njegov put u prirodu je prekinut tim što je odgovoran Bogu. Čitav je njegov odnos prema prirodi stavljen pod aspekt duha, pod obvezu dostojanstva što je sadržaj odgovornosti. Njegov put k Bogu je prekinut tim što je on samo stvorenje i odatle bitno mora doći k Bogu u činu koji je istovremeno i odvojenost i povezanost: u čašćenju i poslušnosti. Kriv je svaki izričaj o Bogu koji ne može ući u čin štovanja. I opet, svako ponašanje prema Bogu je krivo koje nema oblik poslušnosti. U ovome, u ovoj svijesti, se ocrtava pravi ljudski stav. Stav granice koji je prava stvarnost.

Taj stav je istinoljubivost, hrabrost i strpljivost. Strpljivost prije svega. Pravo rješenje dolazi samo iz vjere, iz Božje ljubavi.

Tek tajna Getsemanija - i tajna grijeha iza nje, sa svime što je donio - tek to daje pravi odgovor: Gospodin je "bio žalostan do smrti", svu težinu tereta je podnio u skladu s Očevom voljom. Tek u Kristovu križu leži rješenje nevolje potištenosti. O tome se ovdje ne bi više moglo govoriti - pošto na kraju postajem svjestan kako je nesavršeno i fragmentarno sve što je rečeno. Ali neka stoji jer još ne znam bolje kazati i vjerujem da je dobro da su ove stvari na bilo koji način izrečene.

Također se nije moglo više govoriti ni o tome kako su duboko ova pitanja potištenosti i kršćanski odgovori na njih dani u Pismima sv. Pavla. To se događa u kratkim rečenicama, u uzvicima, u prizvuku cijelih rasprava, u boji i tonu. Tu se nalazi cijela teologija potištenosti, razumljiva samo onome "koji je iskusio".

Ovdje se odgovara i na ono u potištenosti, za što na zemlji uopće ne postoji "rješenje".

Pogovor Nije čudo da su desetljećima sačuvala svježinu djela mislioca koji nas je stalno iznenađivao svojim spontanim impulsima. Kad sam u tjednima duge bolesti nabasao na ovo djelo, potvrdila se njegova svevremenska vrijednost i spasonosna aktualnost, iako je nastalo 1928., tada već 20 godina staro. Ispunjen zahvalnošću što su se riječi o potištenosti pokazale kao velika utjeha, predložio sam gospodinu 'profesoru Romanu Guardiniju da ovo malo djelo ponovno izda, na što je on, nakon promišljanja da možda nije nadiđeno, pristao. Nadajmo se da će ovo novo izdanje, iako nastalo iz osobne potrebe, potvrditi aktualnost djela i time se opravdati.

Veljača, 1949.

Izdavač