Uvod u čitanje Ivana od Križa (predavanja 2008/2009)

Sveučilište u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultet Vlaška 38, Zagreb Katedra moralne teologije Profesor: dr. sc. Jakov Mamić

UVOD U ČITANJE IVANA OD KRIŽA (predavanja 2008/2009)

UVOD Pristup našega kolegija djelima Ivana od Križa je tematski, a ne tekstualni. Ulazimo u njegov opus kroz odreñene teme, iako ovaj pristup ima i rizike: • postoji mogućnost da suzimo i strukturiramo Ivanovu poruku; • možda nećemo moći istaknuti „ključeve“ čitanja njegovih djela.

No, unatoč tome, ovaj pristup je objektivno opravdan i kvalitetan.

Unaprijed treba istaknuti da je važan osobni rad nad djelima Ivana od Križa i to je nešto što je neophodno.

Program kolegija: I. Smisao kolegija; II. Nauka Ivana od Križa za naše vrijeme; III. Predstavljanje Ivanovih djela; IV. Rast duhovnog čovjeka po Ivanu od Križa.

I. SMISAO KOLEGIJA Ovo je studij jednog autora, a ne teološki pravac, odreñeno vrijeme ili područje.

Kolegij ima formativnu vrijednost, tj. u funkciji je našega izrastanja, naše formacije, mnogo više nego naših teološko-teoretskih spoznaja. On odgovara duhovnim, moralnim, etičkim i psihološkim potrebama nas samih. Formativna vrijednost je važna: • dovodi nas u dodir s pologom duhovne tradicije Ivanovog vremena i polog njega samoga, i sve to kroz egzistenciju, živući proces; • kroz ovaj pristup možemo nadići svoje uvjetovanosti, tj. mentalitet i vrijeme u kojem živimo i kojim smo uvjetovani, ali i omogućuje nam da proširimo svoje vidove i na duhovnoj i na intelektualnoj razini. Sv. Ivan je prije svega autor formacije, odgoja (ne informacije).

Razlozi ovakvog pristupa 1. Naslov „dr. mysticus“ = „otajstveni (na)učitelj“ koji je sv. Ivan od Križa dobio u 20. st. H. Urs von Balthasar u svom 3. opusu1 govori o laičkoj teologiji i kao paradigmu za nju navodi Ivana od Križa. Prema Bathasaru, laička teologija je teologija u čijem središtu nije poziv poslanja ili redovničkog posvećenja (tj. da bi ona bila svećenička duhovnosti ili teologija). Redovništvo ima specifikum po 3 evanñeoska savjeta, a laikat ima teologalan život. Dakle, smjestiti Ivana od Križa na razinu laičke teologije je: • ispravno – laici nemaju druge osnove i puta za ostvarivanje svetosti, osim teologalnog, tj. puta bogoslovnih kreposti; • necjelovito – no, u svakom duhovnom putu (i svećeničkom i redovničkom) dominiraju ove tri stvarnosti, tako da se ne može govoriti o nijednoj svetosti u Crkvi koja ne počiva na životu teologalnih kreposti.

Balthasar objašnjava naslov „dr. mysticus“ time što se Ivan ne bavi profesionalnim studijem nijednog od otajstava teološke nauke, nego govori o izrastanju čovjeka u tim otajstvima.

2. Svjedočenje Ivana od Križa – veliki broj stručnjaka smatra da nema područja koje se ne bavi čovjekom, a da se nije bavilo Ivanom od Križa (proučavatelji religije, psihologije, antropologije, panteizma, mistike, povijesti, umjetnosti…), čak i vrlo značajni umovi 19. i 20. st. Velika su svjedočanstva o njemu i najčitaniji je autor u SAD-u, i to 2 puta u 20 g!

Zato jer ovdje je riječ o jednom od najeminentnijih ljudi iz područja čovjekovog duha i njegovih mogućnosti.

1

„Herlichheit“, „Gloria“.

1

3. vrhunska je vrijednost njegovog pisanog opusa: a) sinteza iskustva i nauka – to je jako rijetko; često je ovo zapravo prepričavanje iskustava i to je uglavnom sva mistično-teološka literatura 12-20. st. ili nauk o duhovnom životu; b) pruža poruku iznimne čistoće u odnosu na Boga koji je Trojstvo – jasna je i filozofska i teološka postavka i nema konfuzije, za razliku od Renanske škole (Majstor Eckhart i dr.); c) izvanredan istančan prodor u čovjekovu veličinu i čovjekovu nemoć i jad – ima autora koji smatraju da je riječ o preteči suvremene psihologije jer fantastično analizira psihičke mehanizme; d) literarna kakvoća – s obzirom na terminologiju, ali i s obzirom na poetsko bogatstvo simbola; npr. DS 4 možemo okarakterizirati kao da je ta 4. strofa zapravo „Franjo u Duhovnom spjevu“; e) Ivanov odnos prema velikim kršćanskim vrijednostima i njihov razvoj, kao npr. Bog, Krist, vjera, ljubav, križ, zajedništvo…

Vidimo postupno afirmiranje i otkrivanje Ivana od Križa. Njegov rani životni put je dosta nesretan i gotovo anoniman, proživio je traumu izrastanja. Uživao je ugled unutar svoje redovničke zajednice, ali u uskom krugu ljudi koji se svodi na ljude koji su cijenili kvalitetu nutrine, duhovnog vodstva i umjetničkog stvaralaštva (takvih je bilo malo). Završio je u samostanskom zatvoru u Toledu (to je posljedica autoriteta koji je imao u svoje vrijeme), gdje je napisao Duhovni spjev. Cijenili su ga ljudi kojima je trebalo duhovno vodstvo i oni koji su cijenili umjetnost. Mnogi su ljudi od njega naručivali da im napiše odgovore na neka njihova pitanja, pa iz tih spisa mnogo toga saznajemo. Postoje studije francuskog jezičnog područja koje su pripremale prijedlog da ga se predloži Kongregaciji na nauk vjere, ne bi li ga se osudilo kao osobu odreñene doze panteizma, psihologizma, no taj prijedlog nije proslijeñen.

Njegovo „javno izrastanje“ vidimo u 20. st. – razlozi za to: 1. istraživanja – važna su nam 3 autora (istražuju povijest, biografiju, stvaralaštvo): • Brunno; • Silverio – povjesničar koji je načinio kritičko izdanje cijelog opusa Terezije Avilske i Ivana od Križa, a bio je i vrhovni poglavar karmelske zajednice; • Crisogono.

2. važna su nam 3 imena: • Baruzi – francuski filozof, pripadao agnosticima; • Damaso Alonso – Španjolac; literarni kritičar, sveučilišni prof. koji je zajedno s E. Pachom ostvario veliki studijski pothvat kritike Ivanovog opusa; • Crisogono – hrvatski životopis sv. Ivana od Križa je od njega, ali je nadiñen danas jer postoje nova saznanja, npr. Dothan ima novi životopis; 3. crkveno učiteljstvo – osobito 1926. g. kad je Ivan proglašen naučiteljem Crkve, a to je svatko tko Crkvi u cjelini, za odreñeno vrijeme ima što reći.

Posljednja desetljeća 20. st. kao opće iznenañenje okreću se prema vrednovanju Ivana kao osobe i njegove poruke. Imamo 2 velika prodora na području kulture: 1. komunističke ideologije, tj. negacija Boga i 2. kapitalističkog liberalizma – afirmacija kapitala, odn. čovjeka, koja isto Boga stavlja u pitanje; liberalni kapitalizam svodi čovjeka na njegovu mogućnost, a to je „imati“ i negira ono „biti“, a „biti“ viče za smislom.

2

Sve to prouzročilo je skretanju interesa prema Ivanu od Križa: pražnjenje čovjeka upućuje svoj duboki krik za smislom! Čovjek je sveden na svoju nemoć i bez perspektive je u komunističkoj ideologiji marksizma. Zato nutarnja praznina čovjeka se okreće protiv ove dvije stvarnosti i poseže za Ivanom od Križa, koji se otkriva kao pjesnik, mistik, teolog i osobnost.

Smisao kolegija – važno: 1. pojam „ostvarena egzistencija“ – ostvarena je u svim svojim dimenzijama i ništa nije potisnuto niti zakinuto, nego je ostvarena na jednom maksimalnom nivou koji je moguć ljudskoj egzistenciji. Takve egzistencije ulaze u definiciju „duhovno bogoslovlje“ i to kao izvor nauka. Mi ćemo ovdje obrañivati jednu takvu egzistenciju koja je ostvarena.

2. ovdje ćemo dobiti i sintezu života, misli, iskustva i riječi, tj. sintezu ostvarene egzistencije – to može biti paradigma, mjesto usporedbe ostvarenosti vlastite egzistencije.

Svaka je egzistencija izvorna i nema ponavljanja puta, kao što nema ponavljanja ljudskog bića. Ciljevi su isti, no putovi su naši i mi ih ostvarujemo, ali samo ako se sami ostvarujemo. Naglasak je na misaonoj i iskustvenoj strukturi.

3. dobit i posljedica ovog proučavanja je razviti vlastito iskustvo i duhovnu osobnost. Ovdje dolazi trostruki govor: a) govor težišta – najprije vidjeti svoja težišta, tj. jake i slabe točke svoga bića.

Vidjeti uporište svoga bića, tj. na što se oslanja naša egzistencija; b) govor ciljeva – vidjeti ciljeve kojima usmjerujemo svoju egzistenciju, uvijek vodeći računa o težištima2. Trebamo naučiti osluškivati govor, odn. vapaj bića. c) govor medijacija – nakon uočavanja ciljeva prema kojima mi težimo, koje smo izabrali snagom svojih težišta (a ne onih koje su nam drugi dali!), treba ići na medijacije, tj. analizu medijacija koje koristimo za stvaranje duhovnog profila, odn. cjelovitog iskustva.

Ove govore treba uskladiti, no važno je uvijek „biti, stajati u Istini!“. Govor cilja i medijacije tražit će ustuk od težišta, tj. težišta će morati čuti, kao normativan, govor cilja i medijacija. To znači odricanje: treba 'rezati' neke stvari i to je moguće ako sebe volimo (ako ne, to ćemo opravdavati i preskakati). Zato treba „stajati u Istini“: rezanjem se ojačava temeljno stablo da se donese plod, a tome što treba rezati govore nam cilj i medijacije.

4. usvojiti korisnu metodologiju – iz studija ostvarene egzistencije i izrastanja duhovnog profila, metodologija će se pokazati s vremenom kroz studij.

OSNOVNI PODACI O IVANU OD KRIŽA Ivan od Križa roñen je 1542. g. u gradu Fortiora (blizu Segovie). Roditelji su se zvali Gonzalo i Katalina. U Medini del Campo (ispod Valladolida) je od 1551-1564. g.

Razlikujemo 3 razdoblja Ivanova života: 1. rad u bolnici – asistencija bolesnicima i skupljanje milostinje za nemoćne i one koji nisu mogli platiti liječenje; 2. studij – na isusovačkom koledžu, kao vanjski ñak koji „u malo vremena steče velike mogućnosti“; 3. karmelsko zvanje – važna su 2 elementa koji tvore karizmu Karmela: molitveni i marijanski.

Ivan je u Salamanki bio 1564-1568. g. na studiju, koji je bio jako važan sveučilišni studij srednjeg vijeka, ali opet „Qod natura non dat, Salamanca non suplet!“

2

Jer može se dogoditi da ostvarujemo tuñu egzistenciju, tj. egzistenciju nekog izvora.

3

Važni gradovi: • Durvelo 1568. g. – ovdje započinje reforma reda, koju je otpočela Terezija Avilska; • Pastrana 1571. g. – novicijat u kojem je učitelj novaka; • Mancera; • Alcala de Henaves 1571. g. – ravnatelj je koledža bosonogih; • Avila 1572-1577. g. – ispovjednik u samostanu Utjelovljenja u Avili; • Toledo 1577-1578. g. – devet mjeseci u zatvoru, gdje nastaje Duhovni spjev; • El Carlvario 1578-1579. g. – prior kroz godinu dana; • Baeza 1579-1582 – utemeljuje drugi koledž i postaje rektor istoga; • Granada 1582-1588. g. – 4 godine je prior i 2 provincijal; • Segovia 1588-1591. g. – 3 godine je prior i savjetnik vrhovne uprave; • Ubeda 1591. g. – umire 14.12.

• 1593. g. – prijenos tijela iz Ubede u Segoviu; • 1675. g. – proglašen je blaženim od strane pape Klementa X.; • 1726. g. – proglašen je svetim od strane pape Benedikta XIII.; • 1926. g. – proglašen je naučiteljem Crkve do pape Pija XI. Kratka sinteza Ivanovog života Riječ je o postupnom ostvarivanju jedinstvenog poziva, u kojemu su dva područja rada: otkrivanje i dozrijevanje. Ivan ima jedinstvene pozive: poziv biti redovnik; poziv ući u obnovu redovničkog života; poziv biti mistik; poziv biti mistagog; poziv biti pjesnik; poziv biti pisac.

Ovo je jedincati poziv. Uočavamo konstante koje se javljaju u 'prelistavanju' njegove ličnosti: 1. osobnost – viñena je pod 2 vida: ljudskim i redovničkim; to je konstanta ljudske i redovničke osobnosti; ništa ne gubi, nego usmjeruje k punini.

2. objedinjenost ličnosti – riječ je o uravnoteženom razvoju svega.

3. problem središta – usredotočen je samo na jedno središte, tj. nema više središta.

Dinamizam koji podržava i hrani svaku egzistenciju: 1. ljubav i traženje Boga – nema energije koja može iznijeti teret egzistencije osim ljubavi! Uz to „Samo Bog je dosta!“ je važan aksiom karmelske škole, no problem je što ga nikada nismo do kraja 'dosegnuli'. Glavna značajka odnosa je stalno tražiti jer Bog je neizmjerna dubina, posvemašnja novost koja nas 'izaziva'. Ako nema stava traženja, nema ni dinamizma. Treba uvijek tražiti jer Nañeni ne dopušta da bude uokviren; sve ostalo je naša umotvorina.

2. usredotočenost i posljedično odricanje – govor težišta, medijacija i cilja je bitan.

Kršćanska egzistencija je egzistencija koja počiva na naravi, ali nije narav, nego je novost!

Treba stajati u istini: „Istina će vas osloboditi!“; svaka lažna maska se kad-tad odbije o glavu. Kad smo usredotočeni na tu novost, ona zahtjeva odricanje, no put odricanja ne treba unaprijed odreñivati, nego je on posljedica govora, tj. onoga što smo čuli u susretu s težištima, medijacijama i ciljem. Odricanje je uvijek posljedica usredotočenosti, tj. zahtjev kvalitetnijeg, višeg. Onaj tko to shvati, rast će. Ovo je jako povezano s traženjem Boga.

3. potpuni susret i posvemašnja obnova – ovaj dinamizam sve nosi.

4

TRI VAŽNA UVODNA PODRUČJA A. IVAN OD KRIŽA, UČITELJ I PISAC SPISI – pisana ostavština Ivana od Križa je jako važna, krije veliko bogatstvo. Ovdje ćemo obrañivati sadržaj knjiga, no ne i ono što Ivan govori. Njega ćemo upoznati čitajući njegova djela. Spisi imaju dvostruku povezanost unutar sebe: 1. iskustvo – u spisima nalazimo tragove iskustva duhovnog života, što je ključ za poznavanje Ivanove nutrine; 2. nauk – učiteljstvo Ivana od Križa i njegov usmeni nauk koji je prenio onima koji su to od njega tražili Iz života i nauka nastaju teme, ciljevi i mistagoški stil. Potrebno je odreñenoj kulturi ponuditi misterij na način te kulture i to je prvo mistagoško pravilo.

Literarna aktivnost Ivana od Križa traje samo 8 godina. 1578-1586. g. piše, a svoje prvo djelo napisao je u 36. g., a zadnje u 44. g. života. No, ta literarna aktivnost je kod njega marginalna, jer on nije ni pjesnik ni pisac po profesiji, nego sebe posvećuje i svoje vrijeme onome što smatra potrebnim. Njegova jedina briga bila je „Živjeti dan“ i samo to je bitno.

No, moram reći da ima potpunu pripravljenost za svoj posao: 1. doktrinarnu – sustavni studij filozofije i teologije u Salamanci; 2. literarnu – njegova poezija odiše poezijom velikih pjesnika njegova vremena; 3. učiteljsku – potpun je u ovoj dimenziji i pozivan sa svih strana da pouči druge; 4. iskustvenu – iskustvo ima veliku težinu u razumijevanju njegove nauke; 5. umjetničku – na tom području Ivan donosi dvije velike stvari: a) Uspon na goru Karmel; b) Isus Krist – to je reprodukcija Ivanovog rada na kojoj je jedan slikar napravio sliku „Krist nad kozmosom“.

NASLOVI DJELA Opus ima dvije skupine: 1. Kraći spisi – sastoje se od 3 manje cjeline, koje obuhvaćaju Pjesme, Upozorenja, Naputke, Izreke i Pisma (ukupno ih je 30); 2. 4 veća djela: a) Uspon na goru Karmel – ima 3 knjige: • pogl. 1-15.

• pogl. 15-32.

• pogl. 32-45. b) Tamna noć – ima 2 knjige: • Tamna noć osjeta (ima 14 pogl,); • Tamna noć duha (ima 25 pogl.); c) Duhovni spjev (verzija B) – nastao je u zatvoru u Toledu. Ima 40 strofa koje su tumačene od str. 7-259. d) Živi plamen ljubavi (verzija B) – ima 4 strofe i komentar od str. 7-125.

Poeziju je napisao 1584. g., a komentar 1591. g.

Posebno su važne dvije stvari: 1. veliko biblijsko bogatstvo u djelima – sadrže 1653 biblijskih navoda i citata!

Autori njegova vremena nemaju ni trećinu tih navoda u trostruko većem opusu ove naravi.

To pokazuje Bibliju kao izvor cjelovitog znanja Ivana od Križa. Npr. 2S 22,73 – rješava se sumnja kako sada u NZ-u nije dopušteno pitati Boga neke milosti nadnaravnim putem, kao što je to bilo u SZ-u. Kao primjer navodi Mojsija, Abrahama, narod, Gideona, Davida, 3

Druga knjiga Uspona, poglavlje 22., redak 7.

5

svećenike, proroke i dr. koji su ureñivali duhovni život tako da su tražili znakove (viñenja i posebne milosti). U Isusu Kristu je punina objave.

2. važnost Crkve u duhovnom životu – temeljna težina u važnosti Crkve je ta što je njoj povjerena Riječ Božja i ona je autentični tumač Riječi. Za razumijevanje Crkve važan je „sensus Ecclesiae“, tj. osjećaj pripadnosti Crkvi, to čini nutarnju dimenziju Tijela Crkve.

B. ČITATI I RAZUMJETI Prije svega su važne 3 napomene: 1. Ivan je težak autor – dosta je složen i traži posebnu metodu čitanja; 2. mnogo nudi, ali i mnogo traži – nudi svjetlo, a traži motivaciju; 3. potrebno je pripremiti se za čitanje – takoñer je važno ne odustati.

Savjeti: • važno je uočiti kombinacije tri funkcije kod Ivana: a) mistik – mistik je čovjek iskustvene spoznaje: ono što govori prošao je on ili netko drugi i zato je iskustvo važan podatak u metodi Ivana od Križa. b) teolog – treba poznavati filozofsko-teološke pojmove teologije njegovog vremena (posebno Aristotel i Platon za područje kontemplacije); potrebno je znati i biblijsku baštinu i doktrinarni sustav (sheme i tumačenja); c) mistagog – za Ivana od Križa najvažnije je nastajati.

Formativni cilj njegovih spisa: nastajati u mjeri misterija kojega ispovijedamo. U suprotnome svi misteriji naše vjere ništa ne vrijede. Spasenje je novost izrastanja u egzistenciji, izbavljenje iz mehanizma zla koje čovjek u sebi i oko sebe nosi i koje ga može ugroziti u njegovu rastu. Ako se uspostavi odnos s misterijem, dogaña se dinamika, tj. ostavlja se prostor misteriju da „radi unutra“. Važno je usmjeriti život prema misteriju.

• Ivan traži a) aktivne i kreativne čitatelje – to tumači u uvodima svojih djela. Npr. u DS 2 ističe da strofe nastaju s obilnim mističnim razumijevanjem i zato se ne mogu protumačiti, nego je bolje pustiti ljubavne izričaje u njihovoj širini da se svatko s njima služi po mjeri njegove slobode i potrebe; b) ustrajne čitatelje.

Mogu se javiti poteškoće kod čitanja: 1. „strani svijet“ jer teme koje obrañuje daleko su od svakodnevice; 2. odricanje koje traži djeluje kao „ništa“ – to je radikalnost koju zahtjeva, bez pravljenja kompromisa izmeñu zla i dobra u sebi. No, važno je uvijek naglasiti da možemo biti Božji i sa svojim slabostima. To znači da oslonac u hodu nismo sami sebi, nego je to Gospodin. U ovom hodu duhovni život se nikada ne mjeri jesmo li osloboñeni svih slabosti, nego jesmo li time uvjetovani, tj. slijedimo li njih. Odricanje je odgoj nutrine (osjetila, duha, apetita, tj. želja, potreba i sl.).

3. individualizam – kaže se da su Ivan od Križa i karmelska mistika individualistične, zato što se bave osobom, čovjekom, individuom. Ne da osobu zatvara u samu sebe, nego je ovdje riječ o ljudskoj nutrini i čovjekovoj intimnoj dimenziji bića4.

4. simbolički jezik.

4

Kojoj pristup ima samo osoba sama, Bog, ispovjednik i duhovni voditelj. Zato u S 22 savjetuje da duhovni voditelj treba učiniti sve da osoba s problemima ima povjerenje u njega.

6

C. TEME A. teme koje ne obrañuje – važne su nam i one, jer spominje neke teme za koje pretpostavlja da su poznate, jer se o tome u njegovo vrijeme puno pisalo, pa ih sada ne razjašnjava. Ivan se želi baviti onim čime se drugi ne bave, a potrebno je. Teme koje ne obrañuje su: • sakramenti; • stupnjevi i metode molitve – no, ima neke indikacije molitvene pedagogije; • vježbe u pojedinim krepostima – česte su u njegovo vrijeme.

B. teme koje obrañuje – one su novost: a) teologalni život vjere, ufanja i ljubavi – u sustavu duhovnog života: • govori o vrijednosti vjere i njezinom doprinosu za duhovni život. Za Ivana od Križa vjera je novost spoznaje, tj. ona koja čovjeka otvara da razumije sebe, svijet i Boga.

• cjelovita uloga ljubavi, koja je novost bića, preobrazba: ljubav mijenja u ono što je ona, to je svojstvo ljubavi.

• uloga nade je ostvariti nutarnju slobodu čovjeka. b) duhovni život kao proces – nije baš uvijek susljedan proces (nekada se zna dogoditi da se u trećoj fazi pojavi prva); c) jake teme: 1. apetiti – to je Ivanova riječ (nemamo je u literaturi prije ni poslije). Pod tom stvarnošću podrazumijeva dvije stvari: • neurednost težnje, sklonost – disonancija i rascjep koji vlada izmeñu „htjeti“ i „biti“. Važno je biti u skladu s vlastitom naravi, milošću, pozivom, ali i s mogućnostima osobe. Ovo potonje podrazumijeva i vrstu iskustva koju ćemo imati i kriterij po kojemu ćemo vrednovati je li naše iskustvo ispravno ili ne, tj. je li u skladu s potencijalom naše naravi ili ne; • neuredna usmjerenost ljubavi – spolnost nije područje koje iscrpljuje ljubav, nego je ljubav sve što nama vlada, a vlada nama jer to volimo5.

Voljeti znači htjeti. 2S 5,3: čovjek mora proći noć da bi bio nov!

2. dinamizam grijeha – Ivan od Križa ga vidi u biblijskoj perspektivi: grijeh je razarajuća snaga osobe, donosi smrt, tj. ne dopušta da bude život, „reže“ odnos s Izvorom i osoba „vene“. Grijeh je djelovanje sila zla koje potiču da se osoba zatvori u sebe, odvoji od Izvora te potone u svoju nemoć.

3. askeza – odgoj osobe, odgoj relacionalnosti, čvrstih stavova, kreposnog življenja, kulture, revnosti… i higijena duše.

4. izbor ljubavi i izbor transcendencije – ljubav je jedina sila koja mijenja čovjeka i svijet, a važan je i izbor transcendencije Boga u sebi i čovjeka u mogućnosti, tj. u pozivu. Ova perspektiva stvara sustav kod Ivana od Križa: njegov čovjek je čovjek koji se kreće prema Obećanoj zemlji, to je zov čovjeka koji u sebi osjeća mogućnost da bude nov. Transcendencija nije samo Božja datost, već i čovjekova mogućnost.

5. tamna noć – ovaj pojam je Ivanova zamjena za kategoriju čišćenja, ona je cijena zrelosti. U njoj je najintenzivnije stanje dozrijevanja, tj. ostvarivanja punine osobe. Noć nam govori da je veliko zbivanje u čovjeku diskretno i u tom procesu iznimno je važna strpljivost. Ne može se očekivati zora (čovjekova novost) bez prethodne noći.

5

Sklonost je problem jer ona je nataložena negdje u naravi i zato je najveći problem odgoj nutarnjeg svijeta čovjeka. Potrebno je prebirati se s „lampicom svjetlosti Božje“. Ne možemo biti bez sklonosti, strasti, ali može to biti u skladu i odgojeno.

7

6. pasivnost – potrebno je znati primiti i onda reći „hvala“. To je i euharistija: stav i čin osoba koje primaju i zahvaljuju. Ona je darivanje, a sve što primamo nije naše, ali je „za nas“! Važno je zahvaljivanje. No, ova pasivnost je uvijek aktivna i uvijek u sebi ima nadu. Danas je zahvalnost problem.

7. kontemplacija je zaljubljenost, tj. potpuna obuzetost novošću koja je Bog, a dostupna je u Isusu Kristu! Ta zaljubljenost čisti i ako je nema, tada nema motivacije čišćenja, jer nema korektiva i zova.

POJAM SJEDINJENJA duše s Bogom Obrañujući ovaj pojam, čini nam se da počinjemo zapravo od dometa duhovnog puta, no ovaj pojam za Ivana od Križa predstavlja puno više. To je: 1. stvarnost – znači da prožima osobu na svim stadijima duhovnog života; 2. tema – to je pitanje koje se nužno obrañuje unutar problematike duhovnog života; 3. pojam – riječ sa svojim odreñenim značenjem.

Ova stvarnost, tema i riječ zauzimaju središnje mjesto u razmišljanju (teološkoantropološkom) i iskustvu Ivana od Križa. To iskustvo je najvažniji izvor Ivanove spoznaje Boga. U njoj imamo tri smisla: a) odražava cjelinu života – u 2S 5,26 Ivan govori o „trajnom sjedinjenju“, no to je ujedno i „cjelovito“ sjedinjenje! Prema tome, u tom sjedinjenju ne može niti jedna nijansa života biti izuzeta iz njega (niti jedan djelić ni tijela ni duše ni duha!). To je „union total“, čovjek cjelinom svoga bića sudjeluje u tom sjedinjenju i to objašnjava mogućnost fenomena i na razini tijela, fenomena koji izriču užitak, radost…, pa i na način koji nije svojstven jednom mističnom iskustvu7. Sjedinjenje je trajno jer se dogaña na razini biti duše (ne razuma, volje i pamćenja); b) pokazuje recipročno darivanje: 1. porijeklo komunije ili dara, uzdarje – Ivan od Križa razumije objavu kao ponudu koja izaziva odgovor, što znači da je i odgovor zapravo djelo Božje, i to u svojoj dimenziji vjere, nade i ljubavi. Zato on cijelu strukturu duhovnog života postavlja na teologalnu razinu „Sve je darovano!“ Ono što čovjek u komuniji i meñusobnom darivanju daje, to je prihvat i zato je kvalitetan duhovni život obilježen zahvalnošću8 i tu je smisao i cilj duhovnog života.

2. meñusobna aktivnost i meñusobna pasivnost Boga i osobe – za razumijevanje ovoga važan je pojam „aktivne pasivnosti“. c) znak je strastvenog zajedništva: 1. pojam „passio“ = strast, dolazi od lat. „patior, pati, passus sum“ = trpjeti.

Ivan od Križa počinje od ove razine čovjeka, u kojoj je „passio“ živ i značajka te razine je opstati. Tu je riječ o razini bića koja se bori da „bude“. Prema tome, uloga strasti je održati biće i zato su te naše potrebe, jer imamo potrebu biti. Nema nijedne potrebe koju imamo, a da nije u funkciji našega bića. Ključ svega je odgoj potreba, imajući u vidu narav bića i cilj prema kojemu smjeramo. Zato, strast kao takva nije štetna, nego nutarnja snaga i potreba bića da se održi, a mi stvaramo mogućnost i prostor u kojem će ta potreba postati stvarnost. Strastveno zajedništvo je temeljni oblik zajedništva na razini egzistencije, tj. da budemo i to da budemo na način cjelovitog razumijevanja svoga bića.

6

Ovo poglavlje Uspona na goru Karmel je dragocjeno za razumijevanje pojma sjedinjenja! Čak se zna dogoditi i spolno zadovoljenje osobe u mističnom sjedinjenju (kao npr. kod sv. Terezije Avilske).

Prema tome: sve što čovjek doživljava je dio toga sjedinjenja i zato je potrebno imati kvalitetne voditelje duhovnog života.

8 A ne „lovom“ na karizme Duha. Valja se otvoriti Bogu i dopustiti mu da se proslavi kroz osobu kako On želi.

7

8

2. pojam „desiderium“ = žudnja, čežnja – nakon strasti, slijedi čežnja. Biće spoznaje sebe i otkriva svoju duboku potrebu da se nadiñe, da prijeñe na višu razinu.

Biće otkriva dimenziju transcendentalnoga, nečega što je u nama, a nije naše, a 'zove' i tu ulogu ima krepost. Zato je krepost trajni pozitivni stav, tj. jedna nova razina bića, utemeljena na dobru, a ne samo na potrebi nastanka. Tu je važan odgoj i pedagogija Ivana od Križa; 3. razina je „spes“ = nada – teologalna krepost nade. 1. i 2. razina su domet čovjeka, u kojem prepoznaje zov na 3. razinu, no ona je božanska i Bog ovdje dariva nadu. 'Komadić eshatološkog bačenog u trenutačnu čovjekovu egzistenciju.' Nada je posjed obećanja! Nada bez dimenzije obećanja ne osmišljava, ne vodi, ne nosi, a obećanje je sadržaj nade. Priča duhovnog života je pitanje odnosa, interpersonalnosti9, a ne nauka.

Ivan od Križa promatra sve što je Bog učinio za čovjeka i sve što je čovjek učinio s Bogom, kroz prizmu sjedinjenja. U središtu je ŽIVOT i s tim središtem povezana je stvarnost Boga, a na 2. mjestu je MISAO i s tim je povezao sjedinjenje. Struktura razumijevanja duhovnog života ili života uopće je u bitnoj odnošajnosti s Bogom, oko Njega se sve okreće. Novost egzistencije je sjedinjenje!

Sve u čovjeku se usredotočuje na „jastvo“, ono ima svoju socijalnu stranu koja je personalna, relaciona: važno je „imati“ i drugi su važni samo ukoliko su medijacija nečega za nas (suvremeni mentalitet). Ali oskudnost jastva je na transcendentalnoj razini, tj. nema odnošajnosti. To autori nazivaju „višom silom“, koja nam ne treba za ostvarenje. No, čovjek Ivana od Križa je odnošajno/relacionalno jastvo. Bez njega čovjek se zatvara u svoju nemoć, jer mu nedostaje transcendentalna dimenzija, koja ga otvara novosti i drugačijem.

Sjedinjenje ima 4 elementa: 1. teološki – sadržaj sjedinjenja su objava i vjera (treba ih držati zajedno): • za Ivana od Križa, objava je otkriće dinamike jedinstva ili sjedinjenja, to je Božje otkrivanje nutarnjih odnosa u Njemu, jer Bog je zajedništvo. Ključ koji sve to drži je sjedinjenje, jedinstvo u kojem imamo uvijek troje: ljubitelj, ljubljeni i ljubav!

• vjera je darivanje ovoga čovjeku, to je novost nama darovana, za nas. Postoji opasnost da se vjera poistovjeti s psihološkim činom i nečim našim, no niti sam odgovor na vjeru nije naš. Abraham je vršio obećanje, tj. primjenjivao je govor vjere na egzistenciju i u tome je umijeće duhovnog života. Ništa nas ne može učiniti drugačijim, osim govora koji je drugačiji nego što smo mi. Zato je važno poznavati otkrivanje dinamike nutarnjeg života s Bogom jer tu je smisao čitanja evanñelja: „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12) – u Isusu je Bog rekao tko je i što je. Spoznati u biblijskom rječniku znači dodirnuti.

2. ontološki – potrebno je to povezati s egzistencijom. Odnosi se na najdublju razinu, tj. na ono „biti“ i zato Ivan od Križa u 2S 5,2 govori o cjelovitom trajnom sjedinjenju duše na razini biti (ne samo moći!). Otkriva nam dvije razine: a) razina čovjeka – otkriva duboku potrebu čovjeka da bude. Kad Ivan govori o dubokoj potrebi negacija, započinje riječima „Ako hoćeš biti… moraš…“ Cilj je da čovjek bude u svojoj punini, tj. u svojoj ostvarljivosti, ostvarenosti, a to znači biti u prostoru sjedinjenja10. Najprije dolazi do ovog procesa nastajanja, no čovjek ide dalje. b) božanska Prisutnost – osoba koja živi zov na sjedinjenje ima svijest o participaciji, koja je ključ čovjekove promjene. Onaj na kojemu participiramo je posve 9

Ovo zajedništvo je komunija, tj. „cum“ + „munire“ = zbrinjavati!

Vidimo u djelu „Živi plamen ljubavi“.

10

9

Drugi11. Novost čovjeka je silazak Boga u njegovu egzistenciju i obuzimanje ove egzistencije sadržajem božanskoga. Participacija zato nije uspon, nego silazak. Prema tome, zahvaća stvarnost čovjeka i njegovu bit i stvarnost Boga u Njegovoj biti koja se spušta, zahvaća čovjeka i čini ga novim u sjedinjenju.

3. psihološki – element sjedinjenja znači da su unutar toga uključeni mehanizmi psihe, a to znači da Bog ne mijenja čovjeka mimo čovjeka12. Danas čovjek može zamijetiti Sveto samo putem šoka, koji može biti ili milosni ili zli ili zbog eklezijalne prisutnosti fenomena u Crkvi (npr. ukazanja). Jer to je za suvremenu kulturu poticaj da čovjek 'doñe k sebi'. Ali, putovi razvoja odnosa sa Svetim nisu 'šok', nego se nakon takvog šoka dogaña transformacija. Mehanizmi psihe ulaze u proces transformacije i imaju svoj govor koji treba biti pročitan, tj. treba se podvrgnuti prosudbi; 4. mistični – element s kojim se veže transformacija čovjeka. To je modalitet milosne intenzivnosti i ne povezujemo ga s fenomenima.

VAŽNI POJMOVI Ivan od Križa uvodi neke pojmove, ali i zapostavlja neke starije. Kategorije koje uvodi: • pojam sjedinjenja – u njegovo vrijeme taj je pojam bio zastupljen pod pojmom „savršenstvo“, koji posebno razrañuje Terezija Avilska13. Savršenstvo je grčka kategorija koja u sebi ima značenje askeze (svojstvene religijskom svijetu Istoka). Ivan od Križa ovaj pojam na neki način zapostavlja i uvodi pojam sjedinjenja („union“); • pojam noći – velika novost Ivana od Križa je pojam „tamne noći“, kojim zamjenjuje tada značajan pojam „čišćenja“; • teologalni život.

Ivan od Križa pravi terminološki ljestvicu u kojoj se vidi stupnjevitost hoda: • pojam sjedinjenja je osnovni pojam kojeg Ivan daje i u kojemu sve utemeljuje, od tog pojma sve počinje i sve završava, a ujedno je i taj pojam dinamika tog procesa.

• pojam „tamna noć“; • Božja komunikacija, Božja prisutnost; • transformacija, pretvorba bića.

1. POJAM „SJEDINJENJE“ Bilo je pokušaja da se taj pojam prerekne na suvremen način, s dva termina: susret i dijalog. Sanhuanisti14, osobito 70-ih god. nadalje, smatrali su da treba učiniti tu zamjenu pojmova, jer navodno pojam „sjedinjenje“ je anakrom i u sebi je ambivalentan, tj. izlaže se riziku krivog razumijevanja15. No, Ivan ima biblijske razloge zašto koristi pojam sjedinjenja: a) Isusova velikosvećenička molitva – u sebi nosi dva aspekta u perspektivi sjedinjenja: • Isusova molitva za jedinstvo; • Isusov ulog da se jedinstvo obistini.

11

Zato ovdje nema mjesta panteizmu (iako govorimo o ontološkoj razini) jer čovjek ostaje čovjekom, a Bog ostaje Bogom.

12 Augustin: „Bog te stvorio bez tebe, ali te neće otkupiti bez tebe!“ 13 Terezijina knjiga nosi naslov „Put k savršenosti“ (pravi prijevod je „Put savršenstva“).

14 Proučavatelji sv. Ivana od Križa.

15 Jer su postojale optužbe za panteizam, posebno kod govora o jedinstvu na razini biti.

10

Isus moli za jedinstvo, ali ujedno i sebe ulaže da se to obistini. Ivan smatra da ukoliko bude razvijao Isusov koncept kršćanskog ostvarenja na tragu je evanñelja. b) Ivan gleda početak i njega opisuje u „romansama“ u kojima razvija tematiku kroz stvaranje, utjelovljenje i ujedinjenje. Ivanove „romanse“ imaju jaku povijesno-spasenjsku poruku te ističe tri jedinstva: na početku, jedinstvo u procesu i jedinstvo na koncu.

Prema tome, koncipirajući duhovni život u perspektivi sjedinjenja, imamo dodir s izvorom, ostvarujemo Božji projekt, a model imamo u Trojstvu: početak → projekt → model → participacija.

Povijest spasenja je sjedinjenje, a samo spasenje je „boravak u Bogu“.

• Spasenje je novost čovjeka.

• Model je trojstveni: jedinstvo u različitosti – to znači da nema stapanja čovjeka i Boga, kao što ni u trojstvenom jedinstvu nema nestanka Oca, Sina i Duha Svetoga, nego je božansko jedinstvo afirmiranje Trojstva i različitost je jamstvo jedinstva.

• Participacija je silazak Boga u našu egzistenciju, tj. prisutnost Boga u našoj egzistenciji.

Osim ovoga, Ivan navodi još jedan razlog zašto mijenja terminologiju: u NZ-u nalazimo 5 oblika sjedinjenja: 1. jedinstvo osoba u Trojstvu, 2. hipostatsko jedinstvo čovjeka i Boga u Kristu, 3. sjedinjenje Boga i Krista s čovjekom, 4. jedinstvo vjernika u Kristu s Bogom, 5. jedinstvo vjernika meñusobno.

Oni su kao paradigme, uzroci i mogućnosti.

Ivan dodaje još dvije novosti: 1. jedinstvo čovjeka u njemu samom, tj. potreba da se koncipira čovjek u svojoj objedinjenosti subjekta; da ne bude dihotomije i podijeljenosti unutar čovjeka. Tome služi odgoj nutrine, osjetila, duha, duše i teologalnog života; 2. odnos čovjeka sa stvorenom stvarnošću – to je sklad čovjeka sa svime što postoji i zato Ivan bira taj pojam sjedinjenja: a) to je pojam koji izriče sintezu duhovnog života kao besplatnosti, darovanosti; b) izriče sintezu punine kršćanskog života kao čovjekove ostvarenosti; ovdje je teološki i antropološki element; c) u ovom konceptu nalazimo povijesni, personalni, kršćanski i spasenjski aspekt duhovnog života.

2. POJAM „TAMNA NOĆ“ Ovaj pojam uvodi kao zamjenski termin za kategoriju čišćenja. Ima biblijsku rezonanciju – važna je kategorija Izlaska, u kojoj se noć shvaća kao mogućnost hoda u slobodu. Ivan ovaj termin koristi u brojnim kontekstima, pa vidimo bogatstvo i nijanse toga pojma, koji je: i tama i svjetlo, sadrži i neznanje i znanje, spoznaje i sljepoće, individualno i kolektivno, božansko i ljudsko… Pojam upotrebljava u tamnoj noći osjeta duše, duha, pa u Duhovnom spjevu koji završava Živim plamenom ljubavi i to je svijetli stup koji vodi Izrael u slobodu. Možemo reći da je kod Ivan od Križa u konačnici došlo do prericanja biblijske kategorije ostvarenosti kršćanskog života i noći kao puta u slobodu.

11

3. POJAM „PRISUTNOST BOŽJA I KOMUNIKACIJA“ Ovom kategorijom prelazimo na drugu stepenicu: komunikacija Božja jako je vezana uz sjedinjenje. Prisutnost u sebi ima tri značajke: 1. trajnost – znači da nema trenutka vremena i ostvarenja svega što postoji, a da je bez Prisutnosti.

2. intimnost, 3. rast.

Razlikujemo tri temeljna oblika prisutnosti: a) stvorena ili bitna – stvarateljska ruka Božja sve održava i tu prisutnost iz stvorenja nitko ne može dokinuti. Odnosi se na mogućnost egzistiranja svega jer stvorenje nikad ne može biti ispražnjeno od Boga, bez obzira u kojem stanju se nalazilo. Bog je mogućnost izrastanja svega. b) milosna – oblik prisutnosti koji je vezan uz slobodni dodatni dar Božji.

Ovdje je riječ o izdiferenciranom odnosu čovjeka s Bogom. No, taj odnos je različit od osobe do osobe, jer netko je u intenzivnijem spasenjskom kontaktu s Bogom, a netko ne.

Moguće je i ne imati ovaj odnos u milosti: ovu odnošajnost priječi teški ili smrtni grijeh te čovjek nikada nema sigurnost o stanju milosti. No, postoji 'simptomi' koji su znakovi milosne egzistencije, npr. djela Božja. c) duhovna – ova duhovna Prisutnost je posebna, selektivna, čak i mistična. To je razina ljudske osobe koja se zove duh, jastvo, svijest. Jastvo (antropološko, psihološko, milosno) nije naše, nego smo u odnošajnom smislu svi sinovi Božji. Jastvo je jedinstveno i neponovljivo i ono uvjetuje odnos: Bog se komunicira na naš način i zato je važno vidjeti otvorenost vlastitog bića komunikaciji. Zato je važno poznavati sebe. Svijest je bitni element mistične milosti, odn. mističnog iskustva, za razliku od drugih oblika Prisutnosti.

Jastvo i svijest determiniraju narav milosti, odn. narav našeg odnosa s Bogom.

4. TEOLOGALNI ŽIVOT Teologalni život je nova stvarnost koja se javlja unutar komunikacije Božje. To je takoñer biblijska kategorija, a nalazimo ga posebno kod Pavla (1 Kor 13): vjera, ufanje i ljubav čine odnos: a) vjera je novost spoznaje – ona dolazi odozgor, jer mi imamo svoj limit kojega ne možemo prijeći. Taj dio koji je u okviru naših mogućnosti može proučavati znanost i teologija kao znanost, no teologija se otvara i novosti koja je vjera, tj. spoznaji koja dolazi izvan nas, za nas. Tiče se nas u onoj mjeri u kojoj mi „jesmo“ i nosimo svijest o potrebi transcendentalne dimenzije svoga bića i to je naša ostvarljivost. Kad se probije „strop“ naših ograničenja, nastaje komunikacija s Bogom. b) ufanje je prisutnost budućnosti – posjedovanje novosti spoznaje, po vjeri; c) ljubav je novost iskustva egzistencije – znak neotkupljene osobe je njezina usredotočenost na interes, a ljubav je ona koja je otkupljuje od interesa i egzistencije koja je usredotočena samo na interes. Zbog toga je ljubav jedina novost koja može mijenjati svijet! Vjera služi da spoznamo tu novost, a ljubav je ona koja mijenja, dok nada čini da posjedujemo tu novost. Borba za čovjekovo ostvarenje je borba za čovjekovo izrastanje iz korijena (zato je jako važno vidjeti je li korijen živ).

Ivan od Križa spoznaje objedinjenost: gleda kako objedinjena struktura čovjeka može integralno nastajati i otkriva mehanizme temeljne strukture te objedinjenosti: duh, duša i moći. Moći su operativni mehanizmi bića: razum, volja i pamćenje. Potrebno je omogućiti operativnim moćima kvalitetniji pristup predmetu njihova interesa: predmet

12

razuma je spoznaja, predmet volje je ljubav, a pamćenja prošlost, sadašnjost i budućnost.

Tako će spoznajna razina biti kvalitetnije angažirana vjerom, volja ljubavlju, a pamćenje nadom. Ivan traži da se memorija isprazni od svega što uvjetuje egzistenciju, a nada je ono što će isprazniti memoriju i to je prisutnost novog života kojega nismo gradili na interesu, odn. to je ostvaren život u eshatološkoj stvarnosti. Ovo je potpuna novost u teologiji, što kasnije preuzima Rahner, koji prihvaća bitnu Ivanovu crtu teologalne odnošajnosti.

Teološka odnošajnost su principi koji djeluju i zajedno i različito. Jedna od njih ima sve: vjera u sebi ima i ljubav i nadu, ali je odnos obilježen jednom od njih, tj. jedna od njih je jako aktivna i dinamična, no ona sve nosi jer je riječ o teološkoj odnošajnosti.

Nosiva struktura Ivanovog sustava je sjedinjenje i teologalni život.

Teologalni život – neka zapažanja: 1. Teologalni život je milost i personalizirani i dinamizirani kršćanski život, čiji je sadržaj komunija s Bogom. Vidi se važnost darovanosti, personalizacija, dinamizam duhovnog života i komunija s Bogom, koja je plod takvoga života. Teologalni život je posebno važan jer uspostavlja duhovni život u njegovom: a) izvornom temelju – to je onostrani Bog; b) dinamičkom temelju – razvoj tog susreta kroz vjeru, ufanje i ljubav.

2. Teologalni život stvara trostruki odnos16 – znači da se u duhovnom životu zapažaju tri odnosa koja se meñusobno upotpunjuju, diferenciraju i tvore jedno: a) vjernika, b) baštinika nade, c) učenika ljubavi.

Prepoznati sebe znači biti u odnosu. To su korektivi i pokazatelji sadržaja i putova duhovnog života. To su izdiferencirani odnosi, tj. odnos vjere ima svoju specifičnu težinu u duhovnom životu. Pitanje sadržaja vjere, odnosa prema Riječi i rasta u spoznaji tvore jedno, komuniju, koja je bit zdravog duhovnog života.

Ovdje je važan element silaska, a ne uspona: mi smo novi jer je Novi ušao u našu egzistenciju, a ne jer smo mi ušli u novost. Ta crta od kršćanina stvara zahvalnoga čovjeka, tj. čovjeka euharistije (grč. „zahvaljivanje“).

Odnos je uvijek personalan, uspostavlja se izmeñu nas i Oca, nas i Sina i nas i Duha Svetoga. Gotovo nikada nije Bog kao takav subjekt kršćanskog duhovnog života, nego je uvijek uočljiva odnošajnost. To vidimo kod svih svetaca, zato možemo reći da je odnošajnost specifikum kršćanstva.

Pasivnost i aktivnost – pasivnost je značajka Božjeg zahvata, a aktivnost je značajka ljudskog zahvata. Ako u duhovnom životu osjećamo pasivnost od zbivanja koje nas mijenja, čisti, gdje ne vidimo ništa svojega (to je tama i svjetlo…), to je Bog na djelu. Ta pasivnost je takva da od nas traži aktivan stav: prihvat zahvata Božjega.

3. Sve se dogaña u Isusu Kristu – Ivan od Križa i karmelska škola u Kristu vide isključivu i definitivnu medijaciju objave Boga. Zato isključuju potrebu svake naknadne nove objave, odn. otkrivanje lica Božjega. To ne znači da druge škole duhovnosti nisu potpune na ovoj razini, nego je karmelska upravo razvila taj element (Uspon 22,2). Isus Krist je i objava i medijacija, tj. i sadržaj i put objave. On sam stvara medijacije. U duhovnom životu treba tražiti kristolikost (ne darove) i to je važno, jer tako ćemo imati i okosnicu i svjetlo17!

16

Neki autori govore o „trodimenzionalnosti“ – ako se ta dimenzionalnost shvati u smislu dubine, moguće je prihvatiti i ovaj pojam.

17 1 TN 13,3: o razložnosti ulaska u noć osjetila – jedini put što se ima dogoditi u čovjeku je kristolikost. Ivan od Križa upozorava da uvijek postoji opasnost da i u Bogu tražiš sebe i zato je potrebno čistiti se od te ugode.

13

4. Medijacije stvara Isus Krist. To su: Crkva i sakramenti – oni su za Ivana od Križa „stabilni oblici ekonomije spasenja“, tj. u svim vremenima i u svakoj fazi duhovnog života, ovdje se nalazi Njegova dostupnost.

5. Odgoj za teologalni život i u teologalnom životu zahtjeva noć i negaciju, no i noć i negacija su svjetlo.

6. Teologalni život je u stalnom rastu – on je osnova, dinamizam. U svakoj fazi je nov i zato je svaka faza novost na razini vjere, ljubavi i nade.

SJETILNI ČOVJEK Na početku je riječ o ulasku u jedan proces čovjekovog ostvarenja kroz zov vjere.

Pravi početak ovog procesa vidimo u činjenici da ne možemo čak ni poželjeti biti novi, ako nismo zahvaćeni, tj. ako nam On nije priopćio da postoji jedan svijet za nas posve nov. Ovo sjedinjenje prethodi čišćenju.

Organizacija i podjela duhovnog itinerarija Klasična podjela: a) početnici, b) duhovni, c) savršeni.

Ivan od Križa koristi ovu terminologiju, ali i uvodi odreñeno novo pojmovlje. Ivanov itinerarij: objedinjenost čovjeka, kojega gleda pod dva vida: psihološki i teologalni. Ova organizacija itinerarija ima dvije faze: 1. obraćenje i odgoj osjetila i 2. „ponor vjere“.

1. OBRAĆENJE I ODGOJ OSJETILA – ova faza nosi obilježje psihološkoga, ali i teologalnoga. Ovdje nije izričit govor o osjetilima kao takvim, nego više o osjetilnom čovjeku. Ivan traži da se nadiñe logika osjetilnog čovjeka, tj. ugoda, utjeha i dr. karakteristike sjetilnog čovjeka. U 1S 13: sve je interni fluid koji nas „preplavljuje“ kad funkcioniramo i taj fluid je problem, ali ne u sebi (u smislu da ne smije postojati), nego u smislu da se na njemu ne smijemo zaustaviti.

Za ovu fazu važno nam je stanje u kojem se osoba nalazi u toj fazi i njezin sadržaj.

Razlikujemo tri područja odgoja osjetila: a) područje molitve – važno je razmatranje i traženje obrazloženja, razumijevanja stvari; b) područje pobožnosti i askeze – i prvo i ovo drugo područje u vrijeme Ivana od Križa bile su nosiva struktura duhovnog života; c) područje osjetilne afektivnosti – područje sjetilne afektivnosti – pokazuje se kao žudnja, čežnja, odabir, a Ivan uvodi kategoriju „apetit“.

Pojam osjeta ili osjetila – to je modalitet koji obuzima cijelog čovjeka. Nije nešto u protivnosti s čovjekom, nego je „saveznik duha“. Ne smijemo pojmiti čovjeka kao nutarnju dihotomiju, protivnost, nego kao objedinjenost. Zato Ivan od Križa govori o odgoju četiri naravne strasti.18 Osjet obuhvaća Boga, čovjeka i svijet – on je razina na kojoj se zamjećuje i Bog i čovjek i svijet. Uvijek je naša razina i potrebno je u našoj razini Njega zamijetiti na Njegov način.

18

Ivan govori o 7 temeljnih čovjekovih žudnji, koje preriče kroz 7 glavnih grijeha).

14

Ivan navodi tri važne stvari koje se tiču čovjeka na razini sjetilnog poimanja samoga sebe (1S 13,8-9): a) cijeniti sebe – imati pozitivan pristup prema sebi, to je neophodno za svaki zdravi duhovni život; b) kritizirati sebe – znači otvoriti se istini; c) razumjeti sebe – znači shvatiti biće koje ima potrebu posve drugačije egzistencije (posvemašnja novost).

Na pitanje zašto ući u prvu fazu, Ivan odgovara: potrebno je napraviti most preko kojega ćeš prijeći iz jednoga u drugi svijet, u svijet vjere19, tj. iz svjetovnog života u život usmjeren na Boga.

Ivan navodi dvije kategorije ljudi koje se nalaze pred potrebom gradnje mosta: a) ne žele napustiti svoj kontakt s Bogom i svoje poimanje svijeta – to Ivan navodi u Usponu 3-4: br. 3 „neće da poñu naprijed“ i br. 4 „ne razumiju sami sebe niti nalaze koga tko bi ih razumio“; b) oni koji zauvijek ostaju u svom svijetu: • osjetljivost temperamenta, • slabost osobe.

Navodi razloge tome u 1. knjizi Tamne noći 14,5 „Što se tiče toga koliko vremena mora duša proboraviti u postu i pokori osjeta, to se ne može sa sigurnošću reći, jer kušnja ne traje kod svih jednako niti su kod svih jednake napasti; to je odreñeno voljom Božjom. Svatko će biti ponižen više ili manje žestoko, kroz duže ili kraće vrijeme, prema većem ili manjem broju nesavršenosti koje mora očistiti; a i prema stupnju ljubavnog sjedinjenja na koji ga Bog hoće podići!“ – svaku kušnju trebamo gledati sa strane nakane, tj. što Bog kroz nju kani od tebe učiniti. Odsutnost pokreće traženje i Bog se skriva da bi naučili tražiti Ga, tj. približiti Mu se.

U odgoju osjetila razlikujemo dvije razine: A. Afektivna razina: žudnja, čežnja – ova razina je, prema duhovno-misaonoj strukturi Ivana od Križa, jako bitna i daleko je važnija od intelektualne razine.

• žudnja i čežnja pripadaju u normalno funkcioniranje čovjeka – nije smisao iskorijeniti tu žeñ za ugodom, utjehom, nego to područje prihvaćamo kao ono koje pripada normalnom razvoju čovjeka i strukturi ljudske ličnosti; • cilj odgoja čežnje je „zaraziti osobu za Božju stvar“ (1S 14); • odgoj kreposnih stavova.

1N 1,3 obrañuje problem žudnje, čežnje, žeñi – ističe da sobe koje su time zahvaćene, njih na pobožnost navodi utjeha i ugodnost što je nalaze u pobožnosti. Prema tome, one idu u pobožnost jer ih vodi ugoda. To može biti razlog i izboru zvanja – takve osobe upadaju u mnoge pogreške i nesavršenosti, te djeluju mlitavo kao djeca. To je zato jer je osnova opredjeljenja utjeha i ugoda, a kada to zataji, sve propada i više nema smisla ni poziv ni pobožnost. No, nije problem u utjehama, nego u nasladama koje osoba ima zbog utjeha.

Ta naslada je zaleñe cijele stvari i ona je pravi problem.

Važno je ne pobrkati nutarnji mir s utjehom20. 1S 14 – Uspon govori o cilju, te u cijelom poglavlju Ivan tumači tekst „Kad žud me milja žarka podžigaše“. Ivan želi da duša pobijedi sve požude i da se odreče užitaka svih stvari, što ih volja, uspaljena tim užicima, prihvaća i uzljubi da se u njima naslañuje. Zato je duši bio potreban neki drugi „živi plamen“ bolje

19 20

2 TN 17 govori o skrovitosti tamnog motrenja. Ovo poglavlje je velika utjeha ljudima „suše“.

O tome piše Ignacije Loyola u svojim Duhovnim vježbama: kriteriji razlučivanja, o utjehama.

15

ljubavi, a to je upravo ljubav prema Zaručniku, da se „polažući u Njega svoju nasladu i snagu, preobuče u smionost i odlučnost, da bi lako raskinula svaku drugu nasladu.“ Čovjek ne može biti bez naslade, užitka, utjehe… Postoje razine i razina koja obećava novost bića te mora biti 'upaljena' Onim koji je novost, tj. Onim koji kada djeluje u osobi i u duši, stvara novog čovjeka, a to je Isus Krist21!

Potreba, čežnja, žudnja očituje se na tri razine: molitve, pobožnosti i pokore – to Ivan obrañuje u 1N 1,3. Ta žudnja je ujedno i snaga i slabost početnika. Probleme koje uočava obrañuje kroz u glavnih grijeha, jer prisutnost 7 glavnih grijeha duguje svoju snagu žudnji, utjesi, ugodi. Za nas su ovdje važna prva tri grijeha: a) oholost – prva knjiga Tamne noći, 2. pogl. „tajna oholost“ kod duhovnih osoba se pojavljuje i očituje se kao zadovoljstvo vlastitim stanjem i vlastitim djelima.

• u 1N 2,1 ističe da te osobe rado govore o duhovnim stvarima pred drugima, poučavaju druge (umjesto da sami uče), osuñuju one koji nisu pobožni kako bi oni htjeli, tj. njihov profil pobožnosti i duhovnog života je jedini mjerodavan. ðavao im povećava oholost i želju da umnože svoje pobožnosti i onda te osobe osuñuju druge riječima i činima.

Sotona zna da ta pobožnost ne stvara kristolikost i zato to koristi, no nemoćan je kad je Krist na djelu (no, kad smo mi na djelu nije); • u 1N 2,3 govori: kada se takve duhovne osobe osporava, one misle da oni koji ih osporavaju (ispovjednici, duhovni voditelji…) ne razumiju njih i zato ih mijenjaju, tj. idu drugim osobama. To je često u kontemplativnim klauzurnim samostanima22; • 1N 2,3 još donosi da te osobe odluče mnogo, a učine malo. Očituju svoj duh onima za koje znaju da će cijeniti njihove stvari. Ponekad te osobe od duhovne oholosti padaju u ushit, ali gotovo nikada kad su sami, a ako nema drugih, jako se vesele kad drugi naiñu i to vide23; • 1N 2,4 donosi da te osobe veoma teško izriču svoje grijehe jer se boje da će im time „pasti cijena“, nego se radije opravdavaju, a ne optužuju (a u tome nema istine i nema kajanja); • 1N 2,6 govori o onima koji napreduju: vladaju se potpuno oprečno jer su utemeljeni na poniznosti. b) lakomost – o tome u 1 TN 3: • 1N 3,1 govori da se te osobe teško zadovoljavaju s onoliko Duha koliko su primili od Boga i tuže se da u duhovnim stvarima ne mogu naći utjehu koju žele, gube vrijeme u čitanju (tražeći u tome utjehu), umjesto da se mrtve, opterećuju se dragocjenim krunicama i sličicama; • 1N 3,2 o onima koji se dobro upute: oni se ne priljubljuju uz vidljive predmete; • 1N3,3 potrebno je pozitivno čišćenje, tj. otvoriti se da Bog očisti dušu. c) bludnost – u 1N 4,1 naziva ju „duhovna bludnost“ jer proizlazi iz duhovnih stvari.

1N 4,2 nehotična je (nema veze s grijehom) i dolazi iz tri izvora: 1. užitak osobe u duhovnim stvarima – ako osoba uživa u tome, uživa cijelo biće i svaki dio na svoj način. Zato se u sjetilnom dijelu pojavljuje taj fenomen „duha bludnosti“. Duša u visokoj milosti s Bogom može u svojim osjetilima proživljavati sjetilne užitke i pokrete. Tu vidimo duboku kontemplaciju, a opet sjetilnost na svojoj razini. Izlaz iz toga je obnoviti se u tamnoj noći osjetila, tj. „uvući“ osjetila u tamnu noć; 2. ñavao – da bi smutio dušu, ona se rastrese od straha od tih pokreta. Prije nego osoba uñe u molitvu, počne se bojati prisutnosti te duhovne bludnosti i u osobu ulazi nemir. Želi navesti osobu na to da napusti molitvu i zato te čine i pokrete povezuje s tako 21

Zato će četiri glagola važna za odgoj osjetila uputiti upravo na ovo.

Ivan ističe tri glavna problema: psiha osobe, Sotona i duhovni voña.

23 Osnovno rješenje i najbolja pedagogija kad se prepozna takva duhovna oholost je ignorirati!

22

16

uzvišenim djelima molitve, svetih osoba itd. Zna se dogoditi da se u osobama javi dimenzija duhovnog bluda kad im na pamet padnu svete osobe i to redovito čini sotona da bi prerezao nit koju te osobe imaju prema tim svecima, tj. veliku ulogu koje imaju u njihovim životima; 3. strah – strah što su ga duše stekle od tih pokreta, on zapravo proizvodi te pokrete duhovnog bluda, jer je postao baština; • 1N 5 govori da mekušavost naravi može isto biti uzrok pojavka duhovnog bluda, ali i tašta dopadnost (1N 4,6), naklonost prema kojoj osobi (1N 4,7); • 1N 4,8 donosi izlaz: rješenje je ući u tamnu noć jer se u njoj sve rješava razumski. Primarna Ivanova tendencija bila je integrirati čovjeka, tj. ako je u nekoj fazi čovjeka obuzela afektivna razina, to je predominacija jedne čovjekove razine i zato se ta razina treba čistiti.

B. Razina spoznaje ili molitveno-racionalna razina, razina razmatranja – uz afektivnu razinu, pri odgoju osjetila jako je važna i razina spoznaje, jer ona upotpunjuje prethodnu razinu. Znak te razine je posvetiti se promatranju otajstava Božjih i vlastitog života. To može čak postati i molitveni oblik osobe, molitvena praksa osobe i to se nerijetko dogaña u molitvenoj pedagogiji. Potrebno je da osobe sebi predodžbeno, imaginarno predstave, uprisutne Prisutnost. Tada se stvara relacija s otajstvom. O ovome Ivan posebno govori u „noći“: teologalna odnošajnost je ona koja daje novost bića.

Unutar razmatranja javlja se potreba novih ispovjednika, knjiga… sjetilnog iskustva i sl.

To su pokazatelji ove razine, duhovnog života i duhovne zrelosti osobe (1N 2-7 o tome).

Nezrelost se javlja zbog dva razloga: 1. površnost – osoba ostaje na toj razini jer ne vidi i nesposobna je uočiti prave vrijednosti, djeluje onom savršenosti na koju je pozvana; 2. nestabilnost – dolazi do nemoći da se osoba počne baviti pravim stvarima, nego ide za senzacijama koje se očituju najredovitije kao oblici ugode i užitka. Tu se vidi i plodnost neke religiozne aktivnosti, molitve…tj. vidi se prema tome koliko užitaka u nama proizvede.

Rješenje: 1. postati svjesni neophodnosti ove razine u kojoj jesmo, i razine žudnje i razmatranja. Čak postoji i opasnost da osoba napusti odreñenu razinu prije nego je došlo vrijeme za to; 2. ne ostati na toj razini – ona jest neophodna, ali nije definitivna.

1S 13 govori o cilju: cilj je integracija u duhovni svijet svih vrijednosti. Sve vrijednosti trebamo integrirati u svoj duhovni svijet i to se naziva „odgoj osjetila“, čišćenje osjetila, tj. noć. Da se to postigne postoje dva načina: a) aktivni – asketski; b) pasivni – milosni odgoj, Bogom dani.

Asketski put mnogi povezuju s onim što ne smijemo. Ivan govori o „sve-ništa“24 i ta negacija ima prizmu asketskoga, no to ona nije. Ne bi Ivanu trebali pristupiti pod asketskim aspektom, jer on uvijek na početku naglašava „Ako hoćeš biti sve, ne budi, ako hoćeš imati sve, ne imaj, ako hoćeš uživati u svemu, ne uživaj…“. Kad se to shvati, drugačiji je pristup jer onda nas vuče to „sve“ koje nas čeka i novost bića koje je pred nama. To je presudno u cijelom duhovnom životu. Uvijek mora biti „pozitivna noć“ i gledati u ono „sve“. Kod Ivana je u pitanju odgoj volje i to je danas možda najveći problem u duhovnom životu: motivirati volju da odreñene stvari integrira na Božji, duhovni način.

24

Neki ga zovu i „doktor ništavila“, a neki „doktor posvemašnosti“.

17

Ivan navodi 4 glagola važna za odgoj osjetila: 1. GAJITI • 1S 13,3 to je temelj: gajiti stalnu želju kristolikosti, stalnu želju nasljedovanja Krista u svemu. Za to je troje potrebno: • razmišljati o Njegovom životu, • prilagoñavati se Njegovom životu, • ponašati se u svemu kao On. a) Važnost Krista – duhovni život kršćanina je ostvarivanje Isusovih otajstava u svom životu i zato nema nijednog drugog modela po kojemu kršćanin može izrasti, osim Isusa Krista, jer On je kršćaninova novost. b) Odgoj volje – znači usmjeravati svoju afektivnu težnju i žudnju prema Isusu Kristu. Unutar povijesti kršćanske duhovnosti nerijetko se odnos stvara sa Zaručnikom., U toj problematičnoj terminologiji, subjekt duhovnog života je duša i ona kao takva ulazi u zaruke sa Zaručnikom Isusom. Zato je „duša“ bila nositelj duhovnog života (ne „osoba“), jer ona je ženskoga roda i lako može izraziti taj zaručnički odnos da i muškarac može biti u afektivnom i emotivnom odnosu s Isusom Kristom.

2. ODREĆI – u 1S 13,5: odreći se svake ugodnosti koja ne bi bila na slavu i čast Božju. Tu je važan odgoj osjetila (odricanje), no pravi problem je naslada. Motivacija mora biti ljubav Kristova: odgajati oči da ne vide, uši da ne čuju…kako bi mogli vidjeti, čuti… što želimo i to je odgoj. Mnogo važnije od samog čina je naslada koja iz čina dolazi.

3. ODGAJATI – u 1S 13,5: odgojiti 4 naravne strasti (radost, nada, strah i bol) – za to treba učiniti dvije stvari: a) odgojiti, integrirati, „umrtviti“; b) učvrstiti biće u nutarnjem miru – „savršeni mir“ za Ivana od Križa znači postići nutarnju smirenost i slaganje čovjekovih moći.

Bez ovoga se neće moći ostvariti stabilnost osobe i zato je potreban odgoj tih naravnih strasti.

4. ŽELJETI – željeti na razini duše. „Ako ne znaš što vrijedi, vidi što je teško“ i zato kaže: „Biraj teže, a ne lakše, neugodno, a ne ugañanje, sušu, a ne utjehu, manje, a ne više… biraj ništa, a ne nešto!“ Kada nešto želimo, obuzeti smo time i zato je ovo jako važan glagol.

Neophodno je da ovo vježbamo jer to je jedini način da ojačamo vjeru i da doñemo do užitka i utjehe. Potrebna je urednost i razboritost. 1N 13,7: volja se odgaja izabirući teže. Zatim u 13,10 tumači crtež Uspona na goru Karmel.

5 pravila o odgoju osjetila U početnoj i teologalnij fazi nalazimo pet pravila, koja su pravila cjelokupnog duhovnog života, a okosnica je 1S 13 – odnosi se na aktivni ulog, tj. asketski aspekt duhovnog života, ne toliko što Bog u nama čini, nego što mi činimo u odnosu na svoje izrastanje: 1. uskladiti se s Isusom Kristom – to je vrhovni kriterij, cilj svega; 2. trijeznost u upotrebi vanjskih osjetila – odgoj za kvalitetno funkcioniranje svoga sjetilnog sustava. Opit može i odricanje, ali i neodricanje; 3. oslobañati se od opcije požuda – ne „strasti“ (iako taj pojam nalazimo kod Ivana od Križa) jer strast kao takva nije problem, koliko žudnja ili „apetit“. Za osloboñenje od požuda Ivan ima izlaz: „biraj teže!“, tj. nešto što ne izaziva ugodu, nešto što nam se ne da učiniti (o tome u 2S 22,19); 4. usmjeravati se protiv egoizma – ne ići na ruku ugodama, jer nas to vraća i naš svijet postaje jedino zanimljiv svijet, tj. svijet kojemu sam okrenut, kojega tražim i koji me ispunja…i svaki drugi svijet gledam kroz to. No, važan je cilj svega ovoga: borba protiv egoizma.

18

5. prihvatiti, ne samo verbalnu, nego i stvarnu sintezu sistema „sve-ništa“ – to je Ivanov sustav: prihvatiti ovu sintezu znači usredotočiti cjelokupnost svoga dogañanja i izrastanja na teologalnu razinu. To je ključ novosti. Dokle god nas ne dotakne teologalna razina, mi nismo kadri biti novost u svijetu.

PONOR VJERE Pod ovim se misli na izrastanje kroz teologalno zajedništvo. Dinamizam duhovnog života u sebi dobiva tu novost na razini: 1. načela, tj. uporišta 2. sredstava i 3. ciljeva.

Duhovni život koji počiva na teologalnom životu, u sebi ima duhovne principe i uporišta drugačija od svakog drugog oblika duhovnog života. „Izvan nas“ znači da je to nešto što nije naše, a mi smo25. Ta uporišta nisu samo s obzirom na izvor milosti toga života, nego i na nevjerojatno blisku prisutnost Isusa koji „hoda“ s nama. O tome Ivan od Križa govori u predodžbenim/imaginarnim viñenjima, koja mogu biti proizvedena putem mašte ili nadnaravnim putem.

Ivan od Križa počinje s vjerom, jer ona je jedino sredstvo sjedinjenja s Bogom u Isusu Kristu: 1. vjera je središnja objektivna stvarnost kršćanskog sadržaja i strukture.

Ona je kršćanska središnja stvarnost, nešto što tvori kršćanina i zato je za njega dobar naziv „vjernik“ i u tome smo svi; 2. vjera je dinamika otajstva, tj. otajstvo se neće otvoriti, osim po vjeri; 3. vjera je „moj čin“, tj. moj ulazak u savez – to je vlastita slobodna, zrela i odgovorna odluka da uñemo u savez.

U Ivanovo vrijeme duhovni je život bio postavljen na pobožnostima, molitvenom životu (Terezija Avilska) ili na kreposno-moralnu strukturu (djelo Nasljeduj Krista).

Ivan od Križa donosi strukturu duhovnog života postavljenu na vjeri, ufanju i ljubavi. Tu je riječ o njegovom sustavu koji je jedinstven, zato i jest učitelj duhovnog života cijele Crkve. Ivan Pavao II u dokumentu „Učitelj u vjeri“ donosi vjeru kao obilježavajuću crtu njegova sustava.

2S 22: Rješava se sumnja kako sada, u Novom zavjetu milosti, nije dopušteno pitati Boga nadnaravnim putem kao što je bilo dopušteno u Starom zavjetu.

Krist je jedina Riječ Božja i više nije dopušteno Boga pitati na način kako su Ga pitali pojedinci u Starom zavjetu. Ivan navodi likove iz Starog zavjeta koji su direktno pitali Boga, tražeći Ga za savjet što učiniti. No, takav način komunikacije s Bogom više nije dopušten, jer: • sve što želimo pitati Boga, već nam je rekao u svome Sinu, a do tada još nije sve izrekao jer nije poslao svoga Sina. Onaj tko bi tražio nešto pored Isusa Krista, zapravo bi vrijeñao Boga. Mi volju Božju trebamo naći u Isusu Kristu i trebamo se držati nauke koju nam je ostavio Krist, a • nauka nam je dana po službenicima Crkve i zato nijedna od nutarnjih stvari nema dubinu toliko dugo dok ne dobije potvrdu od strane Crkve. Zato je potrebna veza sa živom Crkvom i službenicima Crkve. U Starom zavjetu je isto bila potrebna potvrda o nadahnuću od strane proroka. Neophodno je povjeriti svoju nutrinu nekoj drugoj osobi i zato je jako važno duhovno vodstvo.

25

Naš kršćanski poziv nije poziv na život bez kušnje, pitanja, patnje, krika… nego je u nutarnjem miru. Kršćanin obilježen križem ne proklinje, nego slavi!

19

Ivan se poziva na dva bitna elementa koja nam pomažu, prije nadnaravnog: pitanje razuma i naravnog zakona. Bog se nikada ne „upliće“ u one stvari do kojih možemo doći naravnim razumom i Evanñeljem.

Razlikuju se dvije vrste duša: neki se duhovniku boje otvoriti jer žele da ostave samo dojam svetosti i savršenosti, dok se drugi stide reći svoje kušnje, a to je znak malene poniznosti. Ivan daje savjet u 2S 22,19 da treba poučavati duše kolika je vrijednost nadnaravnih saopćenja, no na njih se ne treba pozivati, ali ipak treba ostaviti mogućnost da Bog neke duše vodi na taj način. Treba ih poučiti da „djelo ili čin volje u ljubavi vrijedi pred Bogom više od svih viñenja i objava…“!

Okosnica ovog poglavlja su vjera i evanñeoski zakon. Važno je uočiti bitne točke: 1. novost Krista, 2. presudnost vjere, 3. nevažnost fenomena – misli se na traženje izvanrednih putova ostvarenja duhovnog života. Trajna napast svake osobe koja se bavi duhovnim životom je žudjeti za novim: činiti, vidjeti, osjetiti novo koje je izvanredno i neuobičajeno. No, nije problem ova potreba, nego osloniti se u duhovnom životu na tu novost do koje doñemo. Zato je potrebna prosudba jer volja Božja se redovito traži u susretu s drugim. Svi duhovni voditelji imaju poslanje Crkve, a u otačkim vremenima imali su tu mogućnost i vjernici laici (osim ako se problem vezao uz sakramentalnu stvar). Duhovni voditelj mora biti osoba vjere, otajstva i iskustva.

O važnosti vjere Ivan govori u 2S 12-15: vjera kao nositeljica tereta čišćenja, što se dogaña kroz molitvu i kroz bogoštovne čine.

Odgoj za ljubav je zadatak i središnja tema sjedinjenja s Bogom. Ovdje se misli o odgoju u aktivnom smislu, tj. s obzirom na ono što mi unosimo u taj život. Daje napomene: a) spoznaja da čovjek ne može ljubiti ako nije uzljubljen, tj. iskustvo darovane ljubavi. b) brige sjetilnog čovjeka postaju vidljive kada počne čišćenje volje26; c) odgoj volje kroz ljubav ističe se kroz tamnu noć. „Duhovni spjev“ i „Živi plamen ljubavi“ su ocrtali doseg ljubavi. Odgoj volje kroz ljubav ima dva aspekta: 1. teologalni27 – tu je zapovijed ljubavi „Ljubi Gospodina Boga svoga“ (Mt 22,37); 2. antropološki – nastavak „… svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22,37) sabrati čitavoga sebe u sebe, da budemo duhovno, sjetilno, tjelesno, voljno, intelektualno… integrirani. Ovaj antropološki aspekt odgoja je objedinjenost ličnosti.

Cilj ovoga je čovjek. Ovaj odgoj i čišćenje je zapravo kristijanizacija požude, užitka, pokrštenja užitka, težnje koju svatko ima u sebi (da uživa i osjeti ugodu). Ivan od Križa govori da treba prijeći s te kategorije užitka na kategoriju dara i to je kristijanizacija požude: da ona postane sila, snaga koja će druge usrećivati. Ne smijemo ju „ubiti“, nego trebamo transformirati tu energiju u nama koja nas usredotočuje na nas, trebamo ju usmjeriti na druge i pretvoriti u dar. Ivan ovaj postupak rješava kroz jednu strukturu i navodi nekoliko vrsta dobara (u 3S 17-20): naravna, vremenita, svjetovna, duhovna, vrhunaravna, izazovna…

U 3S 16,2 Ivan ovim dobrima iznalazi nutarnje aspekte u volji i svaki se od njih bavi odreñenim dobrom i čisti se na razini toga dobra, da se vidi kako je složen nutarnji čovjekov svijet.

26 27

O ovome govori cijela druga knjiga Uspona.

O tome u trećoj knjizi Uspona.

20

NEGACIJA KOD IVANA OD KRIŽA Ivan govori o odnosu odricanja i koinonije, zato je za njega odricanje radosno iskustvo. Ono izvire iz srca sjedinjenja čovjeka s Bogom i tvori cjelinu tog sjedinjenja. Ima pet naznaka – negacija kod Ivana od Križa je: 1. teologalno zajedništvo; 2. mistično iskustvo; 3. kreativna pasivnost; 4. otkriće bitka (slično mističnim pokretima istočne naravi); 5. ima asketsku ulogu.

Ranije je odnos prema ovoj stvarnosti bio vrlo odbojan i pokušalo ga se zaobići, no danas vlada suglasje s obzirom na ovaj pojam. Ivan ima sustav „sve-ništa“.

SUSTAV „SVE-NIŠTA“ Sam ovaj izraz ima paradoksalno i antitetsko značenje (često koristi crno-bijelu tehniku kako bi bolje istaknuo željeni aspekt). Ivan je zvan „doktorom ništavila“ ili „doktorom posvemašnosti“.

Put „ništa“ shvaća osobe, stvari i iskustva. Razlikujemo tri uspona, tj. puta na Goru Karmel na kojoj stoluje Bog: 1. uspon: nadnaravna dobra – dovode nas samo do podnožja gore; 2. uspon: kroz zemaljska dobra – dovode do podnožja; 3. uspon: ništa – dovodi do cilja.

Različite su pretpostavke odakle dolazi „sve-ništa“: • dolazi iz filozofije, s primjesom istočnih religija (navodno da je preko Maura došao do sufizma); • iz teologije, u smislu transcendencije Božje…

No, ova dva izvora nisu temelj Ivanove teologije, nego pravi izvor Ivanove teorije je teologalni, proizlazi iz teologalne odnošajnosti.

O tome što je to negirati, što je to „ništa“ (španj. „nada“) imamo više odgovora: praznina i poništenje (Biblijski pojmovi), mrtvljenje i odricanje (Pavlovi pojmovi), isprazniti se…

Autori se redovito bave predmetom odricanja, ali to je krivi put jer nije problem predmet, nego bitna je dinamika stvari, tj. što stvari tvore unutar osobe i kakav odnos treba zauzeti prema njima.

Ivanovo „nada“ („ništa“) ima posebnu kvalitetu: • dualistička filozofija Platona i neoplatonizam – sve što ne potječe iz kontemplacije i što nije božansko, ne može koristiti izrastanju čovjeka; • monaška askeza vuče korijenje iz grčke filozofije i iz Biblije, Origen ima jak utjecaj na monaški pokret.

• francuska škola koja ovo vidi kao djetinje odricanje, tj. kao slijepi pristup stvarnosti, u podsvijesti se nalazi uvjerenje da ono čime bi se čovjek mogao koristi je zlo.

Ipak, možemo reći da je Ivanov pristup je poseban jer sadrži teološku i mističnu konotaciju: 1. negacija: način poimanja i integriranja stvarnosti u osobu; 2. negacija: način ulaska osobe u dodir sa stvarnostima; 3. negacija: nije odbacivanje vrijednosti, bilo vrhunaravnih, bilo naravnih; 4. negacija: oblik zajedništva sa stvarnošću (2S 16,10).

Ivan govori o plodu koji u sebi ima jezgru, te koru treba razbiti da se do nje doñe.

21

4 su temeljna značenja negacije „nada“: 1. negacija: sjedinjenje s transcendentnim Bogom – Bog se komunicira putem uskih cijevi (sjetila, razum, osjećaji i sl.), tj. filtre u kojima se pročišćava do te mjere da je iskoristiva za susret s transcendentnim Bogom. Zato ta komunikacija nikad nije u čistoj formi jer je potrebno iz nje odstraniti ono što ne pripada Bogu. Negacija je zato posljedica Božje prisutnosti i ona je filtar koji odstranjuje taj višak; 2. kristološko značenje: Isus Krist je Riječ, Djelo i Život – traži odricanje, zato „Tko ostavi kuće, ili braće… stostruko će primiti i život vječni baštiniti“ (Mt 19,29).

Ljubav, da bi mogla učiniti svoju ulogu, mora dosegnuti kvalitetu Kristove ljubavi na križu, tj. samoponištenja; 3. sloboda – ova sloboda ima dva pravca: a) afirmacija sinovstva Božjega u čovjeku; a) onemogućiti čovjeku da se vrati u ponor pada, a to je grijeh od kojega je otkupljen; 4. nutrina – osoba mora biti integrirana na intelektualnoj i sjetilnoj razini.

Potrebno je reorganizirati ljudsku afektivnost: preusmjeriti unutarnje čovjekove snage koje vode cjelokupnom čovjekovu izrastanju.

SINTEZA IVANOVOG DUHOVNOG HODA Danas se uočava veliki problem lutanja i nesnalaženja u temeljnim postavkama duhovnog hoda. Zato ćemo ovdje dati uvid u ono neizostavno, u čemu postoji mogućnost kvalitetnog rasta: 1S 13,11: dinamizam „todo-nada“ = „sve-ništa“ – problem duhovnog života nije toliko sadržaj, nego uspostava i kvaliteta odnosa. Za kvalitetan početak i izrastanje odnošajnosti neizostavna je napetost izmeñu „sve“ i „ništa“. Odnos koji je temeljna crta duhovnog života uspostavlja se ovisno o našem pristupu „sve-ništa“.

Odnos je uvijek determiniran onim što nas „drži“, što nam daje odreñeno zadovoljstvo, ugodu, osjećaj užitka.

Sav čovjek živi u toj napetosti „sjetilnost - duševne moći - biće“: • sjetilnost na području užitka – užitak u svemu ili u ničemu. Ovdje se ne misli da možemo žudjeti „ništa“, nego je to „ništa“ ovdje ono što nam je jako zanimljivo, ali ne vodi nas dalje od nas, tj. dovede nas do naše nemoći i zatvorenosti bića. To nije gubljenje u ništavilu.

• duševne moći na području spoznaje, posjedovanja i volje, tj. ljubavi; • biće na području svoga ostvarenja.

Ivanova pedagogija u ovoj problematici: 1. Uvijek poći od pozitivne motivacije – to znači htjeti sve, spoznati sve, imati sve, biti sve. Nikada ne bi smjeli polaziti od negativne motivacije.28 2. Uprisutniti sebe u ovo „sada“ – to znači osloboditi se prošlosti i budućnosti i biti „sada“; to je nutarnja sloboda.

3. Imati jasnu spoznaju o disproporciji onoga prema čemu idemo i stvari koje nam stoje na raspolaganju – disproporcija je u tome što stvari koje imamo na raspolaganju nisu adekvatne za postizanje cilja.

4. Potrebne su nove medijacije – razlozi za to: a) Bog je tvorac preobrazbe i On daje adekvatna sredstva za preobrazbu – ta sredstva niječu apsolutnu vrijednost onim mogućnostima koje nam stoje na 28

Npr.: «Moram se odreći ovoga i onoga kako bih postigao sve.»

22

raspolaganju, tj. naš razum, volja, pamćenje, sjetilnost i dr. ne može se samo po sebi nadići i ostaje u granicama svojih mogućnosti; b) Bog daje nove oslonce hoda i nova uporišta hoda: • vjera – otvara slušanju. Potreba da biće čuje cjeloviti govor samoga sebe i Onoga pred kojim stoji, treba se čuti zahtjev transcendencije koja nas zove.

• ufanje/nada – drugdje se postavi sigurnost, tj. nada je poziv da se premjesti uporište svoje sigurnosti. Ako smo ga imali u sebi, nada nas poziva da ga premjestimo u Onoga koji je iznad našega dometa.

• ljubav – potrebna je promjena temelja: treba uzeti kao temelj egzistencije darovanost, jer ona je temelj egzistencije i izrastanja.

Muka noći – noć je sastavnica procesa i ima dva učinka koji su istovremeno i uzroci noći: lišavanje – svako lišavanje je noć; preobrazba – pretvorba je prisutnost izobilja Novoga.

Naglasci unutar procesa duhovnog hoda A. Dvije su razine na kojima se dogaña ova stvarnost: a) meditacija – narav je u „punom pogonu“ i to je svojstvo razdoblja meditacije; ovdje imamo pitanje odricanja, čišćenja, upoznavanja nutrine… tj. cijeli asketski put; b) kontemplacija – to je puna pretvorba.

B. Dva su faktora jako važna za duhovni proces Ivana od Križa: a) afekcija – znači uočiti u čemu uživamo i što nas ispunja zadovoljstvom i radošću, tj. odvagnuti ulogu sjetilnog svijeta u sebi i težinu koju dajemo užitku u duhovnom životu (ne misli se na grešni užitak); b) motivacija hoda – potreba pozitivnog izbora, kao Ivanovo polazište.

C. Odlučujući je STAV – u pitanju užitka nije problem sadržaj dobara (jesu li naravna ili vrhunaravna), nego je važan stav, tj. odnos prema tim dobrima. Trebamo se pitati držimo li mi njih ili oni nas, jesmo li slobodni u odnosu na njih i što nas drži uz njih? Čak i vrhunaravna dobra mogu biti kočnica u duhovnom izrastanju i zato je stav važan.

MEDITACIJSKO-KONTEMPLACIJSKI HOD PROCESA Ivan od Križa je poznat autor koji daje prostor meditaciji i pravila za prijelaz iz meditacije u kontemplaciju, te razrañuje kontemplaciju kao definitivno stanje preobraženog čovjeka. Navodi tri važna momenta zašto se baviti meditacijom: 1. psihološki razlog – potreba da imamo zadovoljstvo s onim čime se bavimo i potreba da žudimo za većim; 2. teološki razlog – pozvani smo da vidimo „više“; 3. naravni razlog – naravni čovjek djeluje sukladno savršenosti na kojoj jest.

Zato se u fazi odreñenog stadija duhovnog života mora zadržati na meditaciji. No, nužno je da ima svijest da je to prijelazno razdoblje29.

29

Neki misle da meditacija ima svoju ulogu do odreñene razine duhovnog života, a zatim iščezava. No, Lott smatra da meditacija zapravo nikada ne prestaje, a tako misli i prof. Mamić.

23

Prijelaz se dogaña na dvije razine: a) na razini novosti subjekta – sve više Bog postaje akter našega stanja; b) na razini novosti sadržaja, objekta – duh ulazi sve intenzivnije u prouku predmeta i svojim razumijevanjem „servira“ sadržaj. U prvoj fazi je sjetilni svijet, a ovdje je duh onaj koji ima neposredni odnos s Duhom Božjim i zato je potrebno sići na razinu duha u ozbiljnim stvarima duhovnog života.

Razlikujemo: 1. intenzivna meditacija – to je aktivnost ljudskog duha u odnosu na svijet vjere (istine, Pismo, nutrina, teologalni život i sl.); 2. početna kontemplacija – to je postupna supstitucija subjekta, tj. subjekt duhovnog života polako sa strane čovjeka prelazi u aktera Božjega; 3. savršena ili konačna kontemplacija – to je ostanak bez „puta“ i bez „okvira“, tj. znači da naši putovi i okviri više ne vrijede.

24

25