Urbani Šokci 13

Nakladnik Udruga Šokačka grana Za nakladnika Marko Josipović Materijalna potpora Ministarstvo kulture i medija RH Uredništvo Ružica Pšihistal Katarina Dimšić Fotografije Ivan Živić

Osijek, 2020.

Urbani Šokci 13

PROLJETNI CIKLUS U TRADICIJSKOJ KULTURI ŠOKACA I BUNJEVACA Uredila Katarina Dimšić

Šokačka grana Osijek

Osijek, 2020.

Sadržaj Uvodnik................................................................................................................................2 Ruža Silađev

Proljetna prehrana Šokaca u Sonti nekada............................................................4 Ljubica Gligorević

Fenomen filipovčica iz Komletinaca........................................................................18 Marino Mihalj

Ophodi kraljica u Beregu, Monoštoru, Santovu, Baču i Sonti.......................28 Ivan Lović

Duhovski ophod ljelja u Gorjanima.........................................................................79 Ljubica Gligorević

Vinkovačke tijelovske procesije i gradnje sivnica............................................103 Vera Erl

Svadbeni običaji Cvelferije u zapisima Mare Švel Gamiršek i zabardana šokačka memorija........................................................................................................122

Uvodnik U izazovnoj godini okruglog broja, okupljanje Urbanih Šokaca broji svoje 15. izdanje. Shodno vremenima, a kako im i samo ime navodi – urbani – Šokci su se privremeno preselili na digitalna mjesta druženja. Ipak samo privremeno jer u šokačkoj je krvi druženje uz razgovor, pjesmu, svirku, ples ili „za stolom“. Sve smo to objedinili i ove godine u digitalnom izdanju zbornika – kratkom, ali dovoljnom da kroz nekoliko naslova predstavi Šokce u njihovom iskonskom izdanju. Šokci koji su nastanjivali područje panonskog bazena, naši preci kojih se sjećamo, a i oni puno stariji od njih, godinu su mjerili drukčije nego što ju mi mjerimo danas. Njima je godina počinjala proljećem. Proljeće je obilovalo raznolikim molitvenim ceremonijama – od obrednih plesova kojima se prizivala kiša (a s kišom plodnost), od obrednih radnji s raznolikim rekvizitima kojima se tjeralo zlo, do procesija kojima se molilo za bolju nadolazeću godinu, za bolje sutra, uživajući pri tome u jednostavnoj, ali ukusnoj, u masnoj, ali odmjerenoj hrani, kao što i priliči skromnom početku godine koja pred sobom tek donosi novo bogatstvo.

Stoga ovim zbornikom na samom kraju 2020. godine otvaramo novu godinu i nova poglavlja u životu Šokaca i Bunjevaca koja tek predstoje budućim generacijama da ih ispišu...

Uredništvo

Ruža Silađev Sonta

Proljetna prehrana Šokaca u Sonti nekada

Poznato je iz povijesti da je prehrana stanovništva u prošlosti bila veoma oskudna; uvjetovana lošim materijalnim stanjem. To se naročito nepovoljno manifestiralo u predraćima (ekonomske i političke krize), ratnim vremenima i poraćima. Sve navedeno se odražavalo i na prehranu Šokaca u Sonti.

Sve do agrarne reforme poslije Drugog svjetskog rata većina stanovnika je bila bezemljaška. To je značilo da su za „koricu kruha“ radili kod bogatih zemljoposjednika za nadnice koje nisu mogle podmiriti potrebe brojnih obitelji s još brojnijim članovima. Zato su već i djeca od ranoga djetinjstva bila uključena u razne poslove oko kuće ili su „išla u službu“ van mjesta stanovanja kao sluge.

U proljeće je s prehranom kod većine stanovnika bio veliki problem.

U seoskim domaćinstvima više nije bilo prerađevina od mesa spravljenih jesenas u klanju svinja. Meso se pojelo, a u ostavama (vojatima) je visiela još suha slanina koja se pažljivo trošila jer je bila potrebna kada stignu poljski radovi (okopavanje repe i kukuruza, žetva, sječa konoplje), ponešto suhih kostiju, možda koja suha šunka i skrivena po neka kobasica da se ima za Uskrs, pa „da i mi za Uskrs budemo ko drugi svit“. Ako je u proljeće domaćica imala živine, bila je sretna jer često je kuga praznila seoska dvorišta.

4

Proljetna prehrana u Sonti mogla bi se podijeliti u dvije grupe.

Prehrana u korizmu i prije i poslije iste, mada bi se s današnjega aspekta moglo reći da i nema razlike. Naime, sva hrana pripremala se na isti način, samo se u vrijeme mrsa u gotovo sva jela dodavala svinjska mast prije svega, ali i mast od peradi, malo mesa i slanine. Ulje, zetin, uopće nije bilo u hranidbenom lancu, osim „za podmazat prelju“. Takvo stanje u prehrani trajalo je sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada je nastao procvat u ekonomiji.

Do tada hrana se svodila većinom na namirnice biljnog porijekla (žitarice, povrće i voće) spravljane u domaćinstvima, a kako nije bilo nikakvih hladionika gdje bi se sačuvala, uvijek je svježe pripravljana.

Doručak (fruštuk) i večera bili su većinom kuhani. Naravno, kada se išlo na njivu, izjutra se nije imalo vremena za pripremu kuhanog doručka, već se nosio kruh, slanina, malo kobasice i dimljene krvavice (urke), ako je zaostalo od zime i svakako svinjska mast kao i mast od peradi. Ručak je bio uglavnom suh jer je većina stanovništva bila na njivi. Zimi se večera kuhala nešto ranije, tj. u kasnim popodnevnim satima, a u druga godišnja doba kasnije, povratkom s njiva. O umješnosti reduše (osoba u obitelji zadužena za kuhanje) ovislio je što će se naći na astalu, ali glavna namirnica je bila kruh pripreman u svakoj kući jednom tjedno i tjestenina pripravljana svaki dan.

Doručak (fruštuk) U Korizmu se nije jelo ništa mrsno. Na Čistu srijedu sav se namještaj, svo posuđe, pa čak i stakla na vratima i prozorima, pažljivo očistilo da nema ni trunke masnoće na njima. Za pokoru je valjalo biti više gladan nego sit, 5

no supruge i majke su pripravljale malo pojačanu hranu za one koji su bili u sječi trske i drva, odnosno koji su izdržavali obitelj, jer im je trebalo snage za rad. To znači da im je u radnu torbu stavljano poneko jaje, slanina, sir i kajmak (ako su imali kravu, kozu ili ovce). Takvi radnici su se i u Korizmu i inače puno prehranjivali ribom. Ribe je bilo mnogo u raznim barama i polojima i veoma se lako mogla uloviti. Djeca nisu bila pošteđena posti, izuzetno ako su bila bolesna dobivala su također pojačanu hranu. Svi zdravi i bolesni su za doručak jeli kruh pripravljan na „tisuću i jedan“ način.

Nedjeljom se uvijek kuhao svečani ručak za podne. Bio je mrsan čak i u Korizmu, no ako se nije imalo mesa, kuhao se postan. Preko tjedna, osim u Korizmi, četvrtak je bio mrsni dan kada se obično kuhao paprikaš od bilo koje vrste mesa.

Za doručak se često „priko šnjite kruva“ izlilo na oko kuhano jaje pa se to nazivalo naumak kruva, posolito i popaprito sa samlitom, crvenom paprikom. Sve se to moglo poprskati otopljenom mašću ako nije bio posni dan. Jaja su se vrlo racionalno koristila. U proljeće koje su stari Šokci zvali gladno proliće, jer „niotkud dinara“, jedino se moglo prodati jaje pa kupiti soli, kvasa, patrijola, sumporače, duvana... „Jajce je bijo dinar“.

Kruh se kuhao minut, dva u soku od rajčice s pola vode. Izvadio se na tanjur isto tako posolio i popaprio (Šokci u Sonti i danas kažu za posipanje jela crvenom sitnom paprikom, popapriti, a posuti biberom, paprom – pobiberiti), a ako nije bila Korizma, prvo se polio otopljenom mašću.

Kruh se mogao prokuhati na kratko u grahu na pola skuhanom (popucanomu). Opet se stavio na tanjur posuo grahom, posolio, popaprio i u vrijeme mrsa pomastio. Na njega se moglo nasjeckati češnjaka, što je bio pravi delikates, ili crvenog luka za koji Sonćani kažu crni luk.

6

Papula je preteča paštete, odnosno to je pašteta od kuhanog graha.

Kuhani grah na vodi se ocijedio, zgnječio vilicom, dodao mu se sitno sjeckani češnjak, sol i ljuća mljevena paprika. Sve se dobro miješanjem sjedinilo i mazalo preko običnog ili prženog kruha.

Kada je bilo dovoljno jaja, pekao se kruh u jajima i jeo sa čajem, najčešće od kamilice (titrice). Doručak je često bio i velika bundiva-turkinja, pečena na sađaku u krušne peći. Uz friško pečeni kruh ovo je bila prava poslastica. Tikve su se kuhale u svako doba dana. Prijala je kuhana tikva namazana na kruh.

Kada se pekao kruh, nezamislivo je bilo da se ne ispeče od istoga tijesta lepinja „velika ko točak“ u vrijeme mrsa rastvorena po sredini i pomašćena svinjskom mašću, ali „da mast curi do lakata“ i opet posuta solju i sitnom crvenom paprikom.

Krumpir je pored kruha bio druga namirnica u upotrebi. Željno iščekivana izjutra je mutana kompirača. Pleh (tepcija) za pečenje se namazao mašću, po njemu se poređali krumpiri sečeni na tanke okrugle kriške i zalili smjesom brašna, vode i soli i poprskali mašću. Obično se peklo po nekoliko plehova jer su obitelji bile mnogočlane i uz to jelo se služio posoljeni, nagnječen između dlanova, crveni luk. Ovo jelo se spravljalo u dane mrsa jer je zahtijevalo masnoću.

Krumpir se za doručak i pekao i kuhao. Najčešće se pekao s ljuskom u pepelu ili u krušnoj peći, ili u zidanom štednjaku – špojeru. Ovako pečen se najčešće posluživao sa beskvasnom pogačom, a na Veliki petak ovo jelo je bilo pripravljano u svakoj šokačkoj kući. Kuhani krumpir se inače mogao naći često na trpezi za doručak, opet samo posoljen i popapren. U vrijeme mrsa se mogao prognječiti i preliti crvenim lukom prženim na svinjskoj 7

masti i začinjenim s dosta sitne crvene paprike i dodanom prženom slaninom. Uz to se lijepo slagala ukiseljena cikla. Krumpir se često kuhao u ljusci s velikim komadom slanine i jeo opet s nagnječenim crvenim lukom.

Materama nije bilo teško izjutra ranije ustati, zamijesiti tijesto od brašna i vode, „razvaljat' kaglijom veliko ko točak od koli“. Tako razvaljano tijesto se izrezalo na četverokute ili pravokute veličine otprilike 20x20 cm, lokšice, i skuhalo ili samo u posoljenoj vodi ili u smješi soka rajčice i vode.

Svatko sebi je uzimao na tanjur, solio, paprio, dopunio s češnjakom ili lukom, poprskao mašću – ako taj dan nije bila post – ako je bila, onda se jelo bez masnoće.

U svom životu nisam srela Šokca ili Šokicu koji su se rado sjećali prove, odnosno proje, peciva od kukuruznog brašna. Očigledno da su se njome zasitili dugotrajnom upotrebom priželjkujući kruh i druge proizvode od pšeničnog brašna. U Sonti se nije pripravljala kuhana proja (kačamak).

8

„Kutralo!“ osobno mi je znala reći svekrva (Kata Silađev,1922.-2010.) kada bih načela temu o proji. „Priviše je bilo zameti sotom provom. Sidimo uveče, predemo, vezemo, štrikamo, jel već šta je na redu, a mater u čije smo kuće, istom kaže: 'De, cure, nek se digne koja pa nek promiša provu'.“ Proja je već s večeri bila umiješena od kukuruznog prosijanog brašna, tople vode i soli, stavljena na toplo mjesto, najčešće u zapećak uz peć i prekrivena krušnim tarkom. Ovo tijesto je zahtijevalo što češće miješenje jer je bilo ukusnije i udesnije što god više dobije zraka. Čak i noću se po netko dizao iz kreveta da promijesi proju. Ujutro su se stavljali na tepciju (pleh) listovi opranog, ukiseljenog kupusa, a preko njih pripravljeno tijesto i preko njega opet kupus. Ovako se spremalo u Korizmu, a u mrsne dane se kupus izostavljao pa se pleh namazao svinjskom mašći, a proja se odgore poprskala istom. „A ta jedva smo čekali da projde Korizma pa da ima makar masne prove.“ Obično se tako završavala svekrvina priča o proji. Mada je proja bila tvrda, a naročito kad odstoji, „ta, sve desnice izdereš i zube iskidaš“, nije se bacala. Uvečer se natopila mlijekom ili čorbicom od večere i pojela.

Inače zimi, a i s proljeća, dok je još visio zavidan broj pola slanine u vojatu, koja je bila smrznuta, jela se tanko narezana, s kruhom i nagniječenim crvenim lukom i češnjakom. Također, omiljen doručak je bio i pečena slanina, tanko izrezana, dužine 10 cm. Na toj masti se propržio crveni luk na koji se dodalo nekoliko žlica brašna i mala žlica mljevene crvene, ljuće paprike. Na sve to se dodao sok od rajčice s vodom u omjeru 1:1, ukuhalo se u gušći sos i jelo uz pečene šnite slanine. Ako se oskudijevalo sa slaninom, ovakav se sos mogao napraviti s bilo kojom mašću i poslužiti uz vruću lepinju ili kruh.

9

Između doručka i večere Od doručka do večere je dugo vremena za želudac bez hrane. Stoga se u tom intervalu, malo namazalo kruha s mašću ili pekmezom, ili malo kompota s kruhom, kokica, okrunjenog, kuhanog kukuruza, koji se kuhao u velikom loncu i stajao na toplom štednjaku s kutlačom te je svatko mogao u bilo koje doba dana, kad ogladni, malo prezalogajiti. Kukuruz se kuhao više zimi, a manje u proljeće, za dva do tri dana. Noću se iznosio u ostavu na hladno, a ujutro se odgrabila potrebna količina i opet stavljala na topli štednjak ili peć. Sjemenke su bile također veoma zastupljene u ishrani.

Najviše su se ljuskale (jele) sjemenke cuncukreta i bundive.

Djeci se u svako godišnje doba pripravljao griz, makar na vodi, ako u datom momentu nije bilo mlijeka u kući. Oni koji su imali kravu bili su bez brige. Uvijek se djetetu mogla dati gruda sira ili kriška kruha s kajmakom.

Bake i majke su znale sačuvati šuške (suhe višnje), šljive i vince kalotina (kriške krušaka i jabuka nanizane s jeseni u vijenac), oraja, te ponekada počastiti svoju unučad. Do jabuka se teško dolazilo. U dućanima ih je bilo rijetko, ali sokacima su išli prodavači jabuka sa zaprežnim kolima koji su dolazili izdaleka gdje su one uzgajane te mijenjali jabuke za kukuruz, pšenicu, grah i sl.

Također, najpristupačniji obrok u slučaju gladi je bila prženica, prženi kruh, namazan češnjakom, posut solju i mljevenom crvenom paprikom, a u vrijeme mrsa namašćen s bilo kojom mašću. Opet, osobno se sjećam da su bake, majke, matere, a i djedovi i očevi vrijeme od doručka do večere skraćivali samo uz komad kruha i nagnječenog crvenog luka ili cikle, naročito u dane posta. Ako preko dana nije baš ničega bilo, jela se moča. Komad kruha se umočio u vodu, posolio i popaprio i bio je spreman 10

za prezalogajiti. Djeca su obično tražila da se takav kruh pošećeri. Masna kruva je također bilo uvijek pri ruci. Namazao se kruh mašću, opet posolio i popaprio. Neki su stavljali od gore nasjeckan crveni luk, češnjak i ukiseljena cikla. Masni kruh su djeca najčešće voljela posuti šećerom. Preko dana se također puno jela pečena bundeva.

Za malu djecu i odojčad koja je sisala kao dopuna hrane ili kompletan obrok se pripremalo pržito brašno. Krušno brašno (danas bi to bili tipovi brašna iznad T500 jer takva brašna sadrže visoki postotak Bvitamina, naravno stari ljudi to nisu znali) se polako i strpljivo pržilo u šerpi na štednjaku pri tihoj vatri sve dok ne primi lijepu smeđu boju. Spravljala se veća količina, makar za tjedan dana, „da se ima pri ruke.“ Kada se dobro ohladi, stavljalo se u duncane boce (boce za kompot) i pokrilo papirom ili krpom. Obrok se pripremao kao kašica s mlijekom. Mogla je biti slatka i slana varijanta. To je jedno od omiljenih dječjih jela, tako da su i veća djeca iščekivala ostatke od maloga brata ili sestre „za konzumiranje“. U podne se maloj djeci spremala i posna juha od krumpira s veoma sitnom taranom.

Večera Jednom dnevno Šokac u Sonti je morao imati štogod kašikom (nešto sa žlicom) u sva godišnja doba. To znači da je moralo biti kuhano jelo s čorbom. Ako je bila večera s nekim izlivkom ili zapečeni krumpir sam ili s krvavicom, rebrima ili mesom, kompirača (u dane mrsa), kao predjelo se pravila čorbica ili juhica.

Opet mnogo je ovisilo o maštovitosti onoga tko je bio zadužen za kuhanje. U trapovima je u proljeće još uvijek bilo krumpira, cikle, mrkve, peršina, celera, paštrnaka, na vijencima sušene crvene paprike, a u 11

vajatima graha, oraha, maka… U drvenim bačvama je bilo kiselog kupusa i paprike, rjeđe krastavaca. Kasnije u proljeće su sazrijevali grašak i mahune koji su bili prava blagodat za kuhinju jer su se kuhali graška i valjuščića i čorbaste maune. U ova jela su se stavljali mladi krumpirići, crveni luk, češnjak, obilno peršinovog lista, grašak i mahune. Mahune su majke kuhale u velikoj količini te ostavljale na hladno u vojat. Tako su djeca mogla jesti preko dana kad god ogladne dok su roditelji u polju.

U Sonti se ljeti mnogo kuhao sok od rajčice sosa u boca (kao i danas) i spravljao u boce za sva godišnja doba. Spravljao se u velikim kazanima i u pripremi je sudjelovala cijela obitelj zbog zahtjevnosti posla. Svako domaćinstvo je nastojalo pripraviti što više soka jer je bio bitan sastojak u ishrani i kao namirnica i kao lijek preko zime i proljeća.

Sosa se kuhala na mnogo načina. Mogla je biti čorbica (rajčica i voda, prema ukusu), s dodatkom korijena celera, nekoliko suhih paprika s vijenca i parom sitnih glavica crnoga luka kao i češanj, dva, češnjaka. U to se zakuhavala tjestenina (rizanci, valjuščići, tarana, trzani valjuščići ili kašikom valjušaka). Ovakva čorbica se najčešće spravljala posna, ali je moglo biti stavljeno i koji komad tanko siječene dimljene slanine.

Od sose se u dane posta ili kad kuharica nije imala vremena mijesiti tijesto pravila kiselica, čorbica od kuhane rajčice iz flaše s veoma malim dodatkom vode, jako začinjena ljutom sitnom paprikom, brašnom, malom žlicom octa i feferonama. U nju se tijesto nije zakuhavalo jer je bila gušće konzistencije.

Za jelo kompira i valjušaka bi se moglo reći da je jelo nacionale Šokaca iz Sonte. Obično se na masti dinstao crveni luk na koga se nasjeckalo na kockice krumpira. Još se malo dinstalo i podlilo vodom, kojoj se, kad 12

provri, dodavalo peršina, celera, paštrnaka i suhe paprike, a ljeti svježe sa struka kao i nekoliko malih rajčica. Kad je povrće omekšalo, dodavalo se soka rajčice par žlica i ukuhali se valjušci najčešće otkidani (trzani) prstima.

Ovo jelo su često pripremali svinjari i čobani s dodatkom prepržene, sitno sjeckane dimljene slanine i žlicom odvajanih od meko umiješene mase tijesta i ukuhanih valjušaka. Jelo se zvalo svinjarcki valjuški. Isto to jelo bez početnog upržavanja i masnoće se zove soparni (suparni) rizanci, jel valjuški ovisno koja je tjestenina ukuhana. Ovo jelo se zvalo još i asafricka.

Među tjesteninom je i jelo tisto na suvo. Ukuhaju se kolutovi krompira, ocijede od malo posoljene vode u kojoj su se kuhali, dosole, prognječe, pa im se doda kuhana tjestenina, zaprška s dosta masti (u dane posta bez masti), na kockice crvenog rezanog prženog luka, uz dodatak mljevene crvene paprike. To se prelilo preko tjestenine i krumpira i dobro promiješalo. Po potrebi se dodavala tekućina u kojoj se tjestenina kuhala.

Od preostale tečnosti od kuhanja krumpira i tjestenine, kao i dodatka malo zaprške, se napravila čorbica. Uz ovu tjesteninu u proljeće se jeo kiseli kupus ili paprika.

Tisto devenjom je bilo omiljeno jelo jer se pripremalo slatko, a kako je šećer bio na visokoj cijeni i razumljivo je. To su rezanci kuhani u slabo posoljenoj vodi, ocijeđeni i oplahnuti hladnom vodom, malo pomašćeni otopljenom mašću, preprženim mrvicama staroga kruha i posutim s malo šećera, a ako je negdje u kući zaostalo malo cimeta još posuto i sa njim.

Skoro na isti način su pravljeni čikmaki (makom tijesto) orasima tista, grizom tista sa kojim se najviše jijo dunc od višanja, pekmezom tista…

Taški (džepovi) su također omiljeno jelo u Šokaca. Zatim gomboci, tijesto od brašna, vode i malo soli, formirano između dlanova u loptice pa 13

kuhano u slanoj vodi, procijeđeno i oplahnuto hladnom vodom i preliveno uobičajenom zaprškom. Žganci, tijesto od oko 80% kuhanog pa ohlađenog krumpira, 20% brašna, 1 jajetom i malo soli, dužine 5 cm, napravljeno kao valjci, skuhano, posuto preprženim lukom, mašću i crvenom paprikom. Mogla je biti i druga varijanta tako što se miješao na štednjaku krumpir (s malo vode u kojoj se kuhao) i brašno bez jajeta. Kad se ukuhalo samo u sebi, žlica se umakala u zapršku pa se zahvatilo tijesta za jedan zalogaj, slagalo u zdjelu jedno na, i uz drugo. Moglo se posuti preprženim mrvicama. Žmara je umiješeno, slatko tijesto kao za palačinke, a zatim uz stalno miješanje prženo na mast. Papreni rizanci, je vrlo jednostavno jelo.

To je kuhana slana tjestenina izrezana kao malo širi rezanci posuta zaprškom. Urišca je jelo koje se kuhalo isključivo u dane posta. S malo soli se ukuhalo u vodi oljušteno i usitnjeno sime bundive. Kad je dostignut zadovoljavajući okus, zakuhali su se tanji rezanci. Jelo je moglo biti u slatkoj i slanoj varijanti. Jelo se kašikom jer je bilo čorbasto. Simencom tista je kuhana tjestenina posuta usitnjenim sjemenom tikve. Mogla je biti slatka i slana varijanta.

Grah se u Sonti najviše kuhao utorkom. U dane mrsa u njega se stavljalo mesa, slanine, kobasice, suhe kosti, a ako je post, spravljao se bez mesnih dodataka. I u posni grah i u masni se stavljalo kao i danas paštrnak, peršin, mrkva, crni luk češnjak, osušena paprika s vijenca kao i mljevena. Tu su recepti isti kao i prije. Sonćani najviše vole gra i obaška tista. Ovo je i danas omiljeno jelo. Sastoji se od čorbastoga graha koji se sipa u tanjir preko kuvani rizanaca na vodi. Grah je mogao biti skuhan malo rjeđe sa raznim navedenom vrstama povrća i u njega su se utrzali valjuščići.

14

Bez obzira, da li su tjestenine bile slatke ili slane njima je prethodila čorba. Najčešće su to bili u sose rizanci ali i druge čorbice. Jedna od omiljenih čorbi je bila i ajnpre supa. Ova čorba se često kuhala i za doručak i za večeru. Staklasto se upržio crveni luk, dodala se žlica ili više brašna (prema količini juhe), malo se upržilo i na to se dodala voda i sol. Pustilo sa da tiho ključa, a kad luk omekša, umutilo se jaje i stavilo u juhu. Ako je bilo dovoljno jaja u datom momentu, stavilo se svakome u obitelji po jedno polako spuštajući u ključalu juhu da ostane u cilo.

U proljeće uz slanu tjesteninu se najviše jela zelena salata, u Sonti nazvana, salat, i crveni i ljubičasti luk, češnjak, kisela cikla, kupus i paprika i svježa rotkva iz trapa. Sve što se od povrća kiselilo za zimu stavljalo se u drvene bačve, a manje količine u staklene, velike flaše.

Sva tijesta kao i kruh su spravljana od krušnoga brašna, osim kolača i tijesta za nedjeljnu juhu. Od kolača su se pripravljala najviše kisela tijesta slatka ili slana, opet sa priručnim plodovima koji su mogli opstati preko zime. To su razne štrudle, što bi Šokci u Sonti rekli „gibanice ko noga debele.“ Razvlačena tijesta sa sirom, bundevom, a za Uskrs makom i orasima, kao i razni keksovi na mašinu. Do šezdesetih godina 20. stoljeća se nisu mnogo pravili kolači s filom. Šlag i pavlaka uopće nisu bili u jelovniku (osim kiselog kajmaka i ostalih mliječnih proizvoda), mada je u selu bilo mnogo krava. Ovo je bila nepoznanica. Ako je na neki malo bolji kolač trebalo staviti šlag, on se pripravio od bjelanjaka sa šećerom. Margarin također nije bio u širokoj upotrebi. Kolači su se pravili sa svinjskom masti pa čak i glazura „od čokolade“. Otopila se mast s malo šećera, dodala štangla čokolade i više kakao praha i prelila preko pite.

U Korizmi su se izbjegavali peći kolači, ali ako se netko zaželio, nedjeljom ili blagdanom bi se pripravili. Drugim danima se ponekda 15

pripravljala otezana bundivara, sirovača, palačinke, a ponekada i kolačići (krofne).

Od pića se konzumirala rakija i vino. Vino se čak u malim količinama davalo i djeci. Djeca baš nisu imala izbor pića. Baka mi je govorila: „Ta, kupimo za jajce, niki šećer kod Pere Berneta, turimo u bocu, pa mućkaj, mućkaj i onda ta voda bude slatka, pa je popiješ. Onda, drugi što čeka reda, napuni bocu vodom notaj šećer, pa isponova.“ Djeca su često pravila i sodavodu. U čaši vode se stavljalo malo octa i na vrh noža sode-bikarbone. Kada izvrije popije se i djeluje vrlo osvježavajuće.

Nekada, prije svakoga jela u Sonti (mada ovo i danas upražnjavaju mnogi vjernici), Šokci su se prekrižili u znak Božjeg blagoslova, a poslije jela bi rekli: „Fala Bogu dragomu što nas je naranijo i napojijo“, ili samo „Fala Bogu“, opet uz znak Križa.

Osobno bih rekla da je prehrana Šokaca u Sonti bila zdrava za čime danas žudimo, ali nedovoljna i neraznovrsna. Nije bilo mesa koliko bi trebalo, ni masti bilo koje vrste, a ni šećera. Ljudi su jeli da bi mogli raditi, a ne da bi što više uživali i probali sve što god se može. Sami su uzgajali svoje povrće i žitarice, hranili stoku i živinu svojim proizvodima, bez ikakvih kemikalija i predstartera i startera. Gojaznih ljudi u cijelome selu se moglo izbrojati na prste dvije ruke. Stara izreka kaže: „Ta, ne moraš baš sve pojist isprid tebe. Gledaj da i drugomu ostane.“ Ili „Ne moraš se najist da baš prstom možeš dosegnit!“

16

Ljubica Gligorević Gradski muzej Vinkovci ljubica@muzejvk.hr

Fenomen filipovčica iz Komletinaca Uvod Prvi etnografski zapisi o godišnjem proljetnom ophodu filipovčica iz vinkovačkoga mjesta Otok, a može se pretpostaviti da je tako bilo i u susjednim Komletincima, su iz 1897. godine, svećenika i preteče etnološke misli Josipa Lovretića u monografiji Otok (Lovretić 1897: 404–405), što su mu o tom godišnjem običaju kazivali njegovi sugovornici sa sjećanjima na polovicu 19. stoljeća i ranije, a vezano i uz njegova onovremena saznanja: „U oči prvog svibnja (1. V.) još za rana nasiku momci svojim divojkama, ili oci i rođaci svojim ukućanicama, grabova granja. U Filipovčicu smije ići svaka divojka, koja već sidi za stativama, koja zna tkati. Divojke se skupe u družbe, svakog sokaka divojke za se. Opreme se u bilo ruvo, nike budu otkrivene glave pod pletenicom, nikoje se prikriju bilim maramicama.

Obuku košulje ćenarke, nekadašnje materine najfinije, a dobro sačuvane divojačke košulje. Bilu maramu pribace oko vrata i bili zapreg pripašu. Koja ima dukata, poveže i dukate pod vrat. Svaka pripne na grabovu granu istom otkano tkanje, obično što lipše pritkivane šarene otarke, da se vidi, kakve je darove za svatove izatkala. Prid večer, ali još za vidna, krene taka družba sa svojim granama selom. Ne ulaze nigdi u avlije, nego prolaze selom kroz sve sokake pivajući: Filip i Jakob goru lomio.

Drvce zeleno, jajce šareno.

18

Filipovčice, jakobovčice!

Drvce zeleno, jajce šareno.

Filip i Jakob goru lomio, Drvce zeleno, jajce šareno.

Goru lomio, Boga molio, Drvce zeleno, jajce šareno.

Da nam Bog dade, da kiša pade, Drvce zeleno, jajce šareno.

Da kiša pade, da trava raste, Drvce zeleno, jajce šareno.

Da trava raste, da paun pase.

Drvce zeleno, jajce šareno.“ (Lovretić 1897: 404)

Komletinačke filipovčice i druga očitovanja filipovčica Prema kazivanjima starijih kazivača iz Komletinaca uoči blagdana sv. Filipa i Jakova 1. svibnja, u njihovu selu do kraja pedesetih godina 20. stoljeća, u živoj praksi izvodio se običaj ophoda filipovčica. Mlade djevojke u bjelini narodne nošnje, bose i s grabovim granama u rukama obilazile su selo uz pjesme: Filipovčice, jakobovčice…

Istodobno, pišući o otočkim filipovčicama preko bilješki Lovretić je zapisao i varijacije pjevanja u susjednim Komletincima: „Filip i Jakop goru lomio, Goru lomio, Boga molio: Daj mi, Bože, snau košutu, Snau košutu, sina jelina.“ (Lovretić 1897: 404) Slika 1. Stara razglednica Komletinaca, početak 20. stoljeća 19

„U Otoku pivaju i ovo: 'Filipova mila majko, Je l Filip doma?

Otišo je sijat lan Još na Vidov dan.'

Samo te dvi nepotpune pismice znadu, a eto propitivo sam, pa mi nitko ne zna više reći. Ja sam u Komletincima zapisao ovako: 'Filipova mila mati (1) Je l Filip doma?

Otišo je goru lomit Otišo je sijat lan Još na Ivan dan.'

I ovo: 'Bile vile, di ste bile?

Mi smo goru salomile, I vama smo ostavile Kleto drvo topolovo Slika 2. Komletinčani s običajem filipovčica I još glogovo.'“ (Lovretić 1897: 405) na Vinkovačkim jesenima 1971.

Lovretić primjećuje i nesuglasje u vidu transformacija, kako je kazivačica jasno govorila drvo, a u pjesmi su pjevale dervo.

Današnja etnološka tumačenja govore kako su sudionice ovim ophodom trebale proizvesti određenu vitalnost, plodnost i opći napredak u toj kalendarskoj godini za svoju zajednicu.

20

U brojnim drugim slavonsko-srijemskim mjestima na dan 1. svibnja – kada je u prošlosti obilježavan sv. Filip i Jakov1 – bila je uobičajena pojava, do oko 1940. godine, da u zoru ispred Vatrogasnoga doma, neke od

Slika 3. Komletinčani s običajem filipovčica na Vinkovačkim jesenima 1971. godine

gostionica, ali i pred kućama djevojaka osvane majpan, majban,2 odnosno filipovčica. Naime, vatrogasci ili mlađi muškarci, dan uoči iz šume bi donijeli odabrano – najviše i najravnije stablo, najčešće graba ili breze.

Očistili bi ga od svih grana i grančica, ostavljajući samo gornju krošnju koju bi okitili bocama i raznobojnim vrpcama i ostavljali na tom mjestu sve do Duhova. Majpani, odnosno filipovčice, tako su simbolizirale puninu novoga života – proljeće, buđenje prirode, vitalnost i snagu... Ovaj običaj 1

U novije vrijeme sv. Filip i Jakov ap. obilježavaju se 3. svibnja.

Majpan, od njem. riječi majbaun – „svibanjsko stablo”, kako su ga nazivale Švabe, odnosno filipovčica, kako su ga nazivali Šokci.

2

21

filipovčica, nakon dugoga vremena, 1. svibnja 2000. godine revitaliziran je u mjestu Ivankovu: na ulazu iz smjera Vinkovaca i izlazu u smjeru Vođinaca – nikle su okićene filipovčice, a tako i u Đeletovcima, Bapskoj i Iloku među Slovacima, gdje je i najduže zadržan kao utjecaj zapadnoeuropske kulture na ovim našim prostorima. Ove običajne pojavnosti na 1. svibnja povezane su s godišnjim buđenjem prirode. Uz komletinačku praksu podizanja majpana, sȃm ophod filipovčica jedinstven je i u današnje vrijeme zapamćen samo u tom šokačkom mjestu. U Otoku se ne pamti kada je prakticiran ophod filipovčica, unatoč zapisima Josipa Lovretića, kao što je slučaj s kraljičarima u Komletincima, gdje su sasvim potisnuti, a u prošlosti su imali snažno uporište.

Slika 4. Komletinčani s običajem filipovčica na Vinkovačkim jesenima 1971. godine

Od oko 1950. godine sve do 2009. godine ophod filipovčica nije bio u živoj praksi seoske zajednice u Komletincima, ali ga je izvodio mjesni KUD3 prilagođeno sceni i različitim priredbama. Sudionice su mlade bosonoge djevojke odjevene u bjelinu narodnoga ruha4 s povezanim dugačkim vrpcama crven, bijeli, plavi od vrata na dolje i s prolistalim grabovim 3

KUD Filipovčice iz Komletinaca na vinkovačkom području – jedini su nositelji, u današnje vrijeme scenski izvođači ove sačuvane tradicije na prostorima istočne Hrvatske.

KUD je osnovan 1964. godine. U njegovanju tradicijske kulture i folklora proljetni ophod filipovčice izvodili su scenski na folklornim priredbama, od samih početaka rada do danas, od Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova do zagrebačke Međunarodne smotre folklora te po manjim priredbama diljem Hrvatske. Za KUD su filipovčice zaštitni i prepoznatljivi znak, ne samo u nazivu.

4 U novije vrijeme šlingano ruho potisnulo je drugu domaću stariju bjelinu.

22

granama u rukama koje su im priredili njihovi momci ili očevi. U ophodu, na scenskom nastupu prate ih i momci, ali u novije vrijeme i tamburaši.

Kada su Komletinčani osnivanjem KUD-a u mjestu počeli scenski izvoditi ophod filipovčica u njega su bile uključene generacijski starije osobe, one koje su svojedobno u živoj praksi i bile autentični sudionici (žene i muškarci). Današnje uključene generacije folkloraša upravo su u dobi djevojaka i momaka, kako je to i bilo u prošlosti prema nepisanim pravilima ponašanja, ali s generacijskim pomakom na više godine, u suglasju s današnjim vremenom i poimanjem djevojaštva i momaštva.

Od 2009. godine kroz Komletince u rekonstruiranom obliku kreću organizirani ophodi filipovčica. U okviru manifestacije Otočko proljeće, od 2010. godine, a u organizaciji KUD-a Filipovčice u Komletincima je utemeljena i Smotra proljetnih običaja, temeljena na ovom specifičnom komletinačkom ophodu – povezujući sve druge proljetne običaje, primjerene napjeve i očitovanja koje scenski predstavljaju gostujući KUDovi i Pjevačke skupine istočne Hrvatske, ali i iz inozemstva.

Od 2009. godine kroz Komletince u rekonstruiranom obliku kreću organizirani ophodi filipovčica. U okviru manifestacije Otočko proljeće, od 2010. godine, a u organizaciji KUD-a Filipovčice u Komletincima je utemeljena i Smotra proljetnih običaja, temeljena na ovom specifičnom komletinačkom ophodu – povezujući sve druge proljetne običaje,

23

Slika 5. i 6. Druženje filipovčica na komletinačkom Palackića stanu te ophod Filipovčica kroz Komletince, uključenost i najmlađih folkloraša, 2010., snimila Ljubica Gligorević

primjerene napjeve i očitovanja koje scenski predstavljaju gostujući KUDovi i Pjevačke skupine istočne Hrvatske, ali i iz inozemstva.5 U sadašnje vrijeme ophod filipovčica među sudionicima doživljava sa kao zahvala slavonskoj šumi koja se svake godine iznova zazeleni i svojom ljepotom nadahnjuje ljude. U okviru običaja filipovčica, u naše vrijeme Komletinčani pjevaju i ove stihove: Blago tebi, zelena šumice!

Ti se mladiš svake godinice, a ja sada i više nikada.6

5

Tijekom travnja i svibnja mjeseca 2011. godine i II. Smotre proljetnih običaja u Komletincima, Hrvatska televizija, Redakcija pučke i predajne kulture – snimila je 30minutni dokumentarni film o komletinačkim filipovčicama, stručna suradnica Ljubica Gligorević, scenarist i urednik Aleksej Pavlovski. S 2019. godinom u kontinuitetu održano je deset komletinačkih Smotri. Zbog pandemije bolesti Covid 19, Smotra proljetnih običaja u Komletincima 2020. godine nije održana.

6 Rješenjem Ministarstva kulture RH od 2. studenoga 2011. godine, proljetni godišnji ophod filipovčice iz Komletinaca dobio je svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

24

Slika 7. Obnavljane ophoda filipovčica kroz selo, Komletinci, 2009., snimila Ljubica Gligorević

Zaključno Istočna Hrvatska u današnje vrijeme obiluje bogatstvom različitih tradicijskih izričaja i umijeća koji žive u izvornom ili rekonstruiranom obliku među svojim nositeljima i prijateljima tradicijske baštine. Na sreću, danas su različita tradicijska umijeća iznova postala zanimljiva, moderna i tražena, posebice unutar kulturnoga turizma i povratka vrijednostima tradicijske baštine i kulture. Istodobno, važno je povezati prošlost i suvremenost i zaštititi u što većem broju naša umijeća, vještine i različita očitovanja s tradicijskom podlogom – time ćemo produžiti njihovo trajanje za buduće generacije.

25

U ovom članku izdvojen je Proljetni godišnji ophod filipovčice iz Komletinaca, s vinkovačkog područja, zaštićen 2011. godine na nacionalnoj hrvatskoj listi nematerijalnih kulturnih dobara, kako bismo ukazali na njegov fenomen - jedinstveni i osobiti značaj. U njegovom obnavljanju u naše suvremeno vrijemo oko temeljne okosnice došlo je do znatnih transformacija i iskoraka u odnosu na prošla vremena: uključenost djece kao sudionika, muškaraca u samom ophodu kroz selo, tamburaša… To je neminovnost kako bi se u ovim vremenima, opterećenim brojnim egzistencijalnim nevoljama uopće i uspio održavati.

Literatura: Gligorević, Ljubica. 2012. Fenomeni zaštićenih kulturnih dobara s područja istoka Hrvatske. U: Zbornik radova s III. Znanstveno-stručnog skupa Tradicijom usprkos krizi – može li se?. Poljoprivredni fakultet u Osijeku - ZAKUD VSŽ. Vinkovci. 107-138.

Gligorević, Ljubica. 2017. Suvremene refleksije života i djela Josipa Lovretića. U: A. Bilić, S. Cvikić, Lj. Gligorević, D. Živić, L. Marijanović (ur.)

Josip Lovretić (1865. -1948.), jedno stoljeće poslije, Grad Otok. Otok. 6991.

Lovretić, Josip. 1897. Otok. U: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, svezak II. JAZU Zagreb. Zagreb. 91- 515.

Televizijska emisija: Filipovčice iz Komletinci. 2012. Dokumentarni emisija HRT-a, Programa za kulturu, Odsjeka emisija pučke i predajne kulture. Redateljica: Ljiljana Mandić Scenaristi: Ljiljana Mandić, Aleksej Pavlovsky. Stručna suradnica: mr. sc. Ljubica Gligorević. Producent: Tihomir Štivičić. Urednik: Aleksej Pavlovsky. 30 min.

26

Marino Mihalj Velika Kopanica marino.mihalj@hotmail.com

Ophodi kraljica u Beregu, Monoštoru, Santovu, Baču i Sonti Uvod1 Obavijen velom mističnog podrijetla i starine običaj kraljica/kraljeva/ljelja na blagdan Duhova2 (pedeset dana nakon Uskrsa) privlači pažnju kako kao dio običajno-obredne prakse tako i u obliku folklornih inscenacija. Ophod pripada godišnjim običajima koji se ponavljaju svake godine, a najčešće su vezani uz katoličke blagdane (usp. Kopilović 2010: 10, Vitez 2001: 310). Iako je već posve izašao iz običajne prakse u većini panonske zone3 gdje je rasprostranjen, u nekim šokačkim i bunjevačkim lokalitetima ophodi se obnavljaju, no ipak su folklorna i scenska uprizorenja najčešći oblik u kojem ovaj običaj živi (usp. Vitez 2006: 24-29).

1

Rad je originalno objavljen u monografiji Tradicijska baština, identitet i migracije bačkih Hrvata Šokaca urednice Milane Černelić (FF press, Subotica-Zagreb, 2018.)

2 Ophodi kraljica održavaju se na blagdan Duhova, prvobitno sva tri dana praznovanja blagdana, kako je to još u 11. stoljeću propisano od crkvenog sabora u Constanzi, da bi ga Crkva kasnije reducirala na dva dana, tako da su se i ophodi kraljica izvodili na Duhove i Duhovski ponedjeljak (usp. Gavazzi 1988: 71).

3 Običaj je raširen na području Slavonije, Srijema, Baranje. Osim toga, poznat je i Hrvatima u dijaspori – Vojvodini u Srbiji i u Mađarskoj (usp. Černelić i Štricki Seg 2014: 191; Velin 1975: 81-110; Sekulić 1991: 342-346). Slične običaje imaju i drugi slavenski i neslavenski europski narodi (usp. Gavazzi 1988: 81-85).

28

Terensko istraživanje o ophodima kraljica provedeno je sredinom travnja 2016. godine u Monoštoru, početkom prosinca iste godine u Beregu i Monoštoru, a na temelju potvrde o obnavljanju ophoda, početkom ožujka 2017. godine i u Santovu.4 Na temelju saznanja o kraljicama u Sonti uvršten je i ovaj lokalitet u razmatranje kraljičkih ophoda.5 S obzirom da je u Beregu i Santovu običaj revitaliziran kao običajno-obredna praksa, a u Monoštoru ga se namjerava revitalizirati na isti način, učinilo mi se zanimljivim istražiti zašto i na koji način se običaj „oživljava“, a uz to i izložiti etnografsku građu samoga običaja. Ophod kraljica u istraživanim lokalitetima počinje gubiti trag u razdoblju od Drugog svjetskog rata do otprilike sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda ga se u Sonti sedamdesetih godina (i samo tada, nikada kasnije) inscenira u folklorne svrhe, a ista praksa provedena je i osamdesetih u Monoštoru i traje i dan danas, a revitalizacije se događaju devedesetih u Santovu te 2000. godine u Beregu. U gradu Baču običaj se nije obnavljao, a terensko istraživanje na temu kraljica nije se provelo jer se kazivači tog običaja više ne sjećaju, stoga će se građa iznijeti samo prema rukopisu A. Kesejića (1949-50).6 4

Istraživanje je provedeno u sklopu dvaju kolegija, „Prakse terenskog istraživanja“ te „Komparativna istraživanja običajno-obredne prakse“ pod vodstvom profesorice Milane Černelić. Članak "Ophodi kraljica u Beregu i Monoštoru" objavljen je u Godišnjaku za znanstvena istraživanja, 8: 187-207. Zahvaljujući Ž. Mandiću, M. Mandić i S. Periškić Pejak dobiveni su dopunski podatci za Santovo.

5 Zahvaljujući poglavlju u knjizi Ruže Silađev o kraljicama, kao i njezinom naknadnom dopunom tih podataka u knjizi bili su mi dostupni podatci i za Sontu.

6 Stoga se može pretpostaviti da se običaj prestao izvoditi još u prvim desetljećima 20. stoljeća, ako ne i ranije. Ni u susjednim selima Vajskoj i Plavni kazivači ne znaju za ovaj običaj. Prema Kati Pelajić, koja je sa suprugom još osamdesetih godina 20. stoljeća ispitivala kazivače u Plavni o kraljicama, nitko od njih se nije sjećao da je taj običaj postojao i u Plavni, a tih godina su imali kazivače rođene devedesetih godina 19. stoljeća, no niti oni nisu čuli niti znali da je u Plavni bilo kraljica. Stoga je ova rukopisna građa 29

Povjesničari tvrde (usp. Sekulić 1991: 92-93; Bara 2009: 12-1; Žigmanov 2009: 53) da su Šokci u Bačku stigli prije Bunjevaca, a njihova prva seoba iz bosanske Posavine u Bačku, uzrokovana turskim osvajanjima, bila je sredinom 16. stoljeća. Nije poznato postoji li običaj na njihovim prvotnim prostorima,7 ali M. Gavazzi (usp. 1988: 83-84) je utvrdio da ga podunavski Bunjevci, u kojih je običaj također postojao kao običajnoobredna praksa, nisu mogli donijeti iz sjeverozapadnog dinarskog prostora jer ondje nije poznat.

Počevši od rada M. Gavazzija (1988) koji je donio najosnovniji pregled običaja te M. Černelić i T. Štricki Seg (2014) čije su metodologija i način komparacije uvelike bile uzor za ovo istraživanje (posebno jer se radi o bliskim etničkim skupinama), konzultirani su literatura i izvori o kraljicama u istraživanim selima te njima bliskim lokalitetima kako bih se bolje upoznale lokalne karakteristike običaja. A. Kesejić (1949-50) donosi najstariji opis kraljica u Baču. Njegov zapis temelji se na kazivanju starice koja je ophodu mogla sudjelovati osamdesetih godina 19. stoljeća. Građa iz Bača iznosit će se samo u pojedinim tematskim cjelinama, za koje postoje podatci, a pritom se zbog učestalosti nedostataka podataka to neće posebno naglašavati u ostalima tematskim cjelinama. A. Sekulić (usp. 1991: 342-347) generalno komparira podatke o ophodu kraljica u bačkim šokačkim i bunjevačkim selima, ističući lokalne specifičnosti, ali s fokusom na bunjevačke izvedbe, međutim vrijedan je popis literature koju je konzultirao i koja je olakšala potragu za izvorima vrijednima proučavanja.

S. Werni opisao je kraljice u Sonti u lipnju 1939. godine u Subotičkim Novinama. U članku poziva na očuvanje običaja koji nestaju te naglašava dragocjena kao jedino svjedočanstvo ovoga običaja u ovome kraju, kolikogod manjkava bila.

7 Niti u jednom izvoru nije navedeno da se običaj izvodio i na bosansko-posavskim prostorima.

30

kako se za „budućnost (kraljica) ne treba još bojati“ (ibid. 5). Osim toga, okvirno opisuje običaj te donosi nekoliko stihova koji se pjevaju prilikom izvedbe. Najstariji je zapis o bereškim kraljicama je članak M. Radičeva (1944). Slično kao i Werni, poziva na očuvanje običaja koji nestaju, spominje raznolikost izvedbi diljem Slavonije i Srijema te donosi opis običaja uz prikladne stihove. Spomenuti autori tekstove nisu smjestili u vremenski okvir. Običaj je u Beregu zapisao i J. Ilić (1960) koji ga je vremenski smjestio u razdoblje nastanka teksta, a također donosi opis izvedbe i tekstove pjesama. S. Velin (1975: 81-110) donosi opis običaja u nekoliko sela pa i u Santovu, među bunjevačkom i šokačkom etničkom skupinom, koji je istraživanje usmjerio na lokalne specifičnosti i olakšao potragu za karakteristikama. Običaj je istraživao šezdesetih i sedamdesetih godina, ne samo u Santovu nego i bunjevačkim selima u Mađarskoj iz kojih donosi kraljičke pjesme. O monoštorskim pišu K. Pašić (1998), Z. Vitez (2006) i M. Šeremešić (2007), a sonćanske je kraljice opisala R. Silađev (2011). Navedeni radovi temelje se na kazivanjima osoba koje su u običaju sudjelovale dok je bio dio običajno-obredne prakse. U njima se donosi opis narodne nošnje koja se nosila tom prilikom, opis običaja te tekstovi pjesama koje se pjevaju. Radovi nisu smješteni u vremenski okvir no kazivanja daju posljednje generacije žena koje su sudjelovale u običaju. Rad Z. Vitez (2006) o scenskim uprizorenjima kraljica na Zagrebačkoj smotri folklora 2005. opisuje revitalizacije običaja u folklorne svrhe. Upitnica namijenjena kazivačima pripremljena je po uzoru na već postojeću upitnicu8 dopunjena pitanjima koja su se nametnula čitanjem literature.

Kazivači su sudjelovali u običaju dok je bio dio običajno-obredne prakse (ili su im pak preci govorili o njemu) ili su sudjelovali u njegovoj revitalizaciji.

8

Upitnica Etnološkog atlasa, svezak IV, tema 139. Duhovski ophodi i igre.1967. Zagreb: Etnološko društvo Jugoslavije, Komisija za Etnološki atlas – Centar za pripremu Atlasa, 83-88.

31

Mnoga sjećanja na kraljice su izblijedjela, osobito što se tiče pjesme i odijevanja, no drugih detalja su se mogli lakše prisjetiti.

Običaj ophoda kraljica bit će predstavljen komparacijom etnografske građe kroz dulje razdoblje, od najranijeg prisjećanja kazivača do današnjih dana, usporedno s podatcima iz spomenutih pisanih izvora.

Osim toga, ukazat će se i na problem kontinuiteta i diskontinuiteta običaja, na njegov društveni aspekt i tendencije revitalizacije. U radu se neću baviti pitanjem podrijetla, starine, mitologije, magijskih aspekata9 te koreografskih analiza. Ophod će biti analiziran prema nekoliko odrednica – sam datum obilježavanja, priprema, sastav grupe i nazivlje, odijevanje, ophod (kretanje, koreografija, pjesma, pokloni), a posebno poglavlje bit će o revitalizaciji.

Veza blagdana i običaja Velin (1975: 82) je opisao običaj kao „jedan od folklorski najbogatijih godišnjih običaja proljetnog kruga“, a kod kazivača susrećemo opise poput prastari običaj, običaj iz starine i stari šokački običaj iz čega se da iščitati da pitanje njegova podrijetla njima nije poznato, niti se ta informacija generacijski prenosila. Pašić (1998: 8) navodi kako je to bio „veliki svetac i svi žitelji su se nalazili kod kuće“ s čime su se složili i kazivači. Djevojčice su se nakon svete mise i ručka skupljale na dogovorenom mjestu s kojega su kretale u ophod. Za skupinu djevojaka koje na blagdan Duhova sudjeluju u ophodima, koriste se nazivi: kraljice na Duhove, Duhovske kraljice, kraljíce, kraljíce na Dôve; a za samu izvedbu koriste se sintagme: ići u kraljice, bila sam (u) kraljica, primate li kraljica/kraljice, voditi kraljice (biti dio njih, ne 9

Vidjeti više u: Lozica, Ivan. 2000. „Kraljice u Akademiji“. Narodna umjetnost, 37/2: 6785.

32

predvoditi; ali i izvesti običaj u nečijem dvorištu), (do)nositi kraljice (nekome u kuću), tribu kraljice? (dopuštenje za ulazak u domaćinstvo).

Važno je naglasiti da se sintagme vezane uz običaj kraljica u svim lokalitetima isprepliću jer se radi o sličnom govornom području te da one variraju od sugovornika do sugovornika. U Beregu, Monoštoru i Sonti ophod se održavao prvi dan blagdana Duhova, u Baču drugi dan blagdana (usp. Kesejić 1949-1950: 29) dok se u Santovu, prema Velinu10 (usp. 1975: 83) u ophod odlazilo prvi i drugi dan no kazivači su spomenuli samo dovski ponediljak: „Prvi dan Dova triba svoju dušu očistit odlaženjem na svetu misu i zajedničkom moljitvom (po kućama su se okupljalo po deset do dvadeset osoba, ponajviše žena); na drugi dan Dova, prijepodne se također ide u crkvu (mala i velika misa), a popodne je slobodno, stoga se tada vode kraljice.“ (Živko Mandić, Santovo)

Literatura ne daje informaciju kakva je praksa bila u vremenskim neprilikama (česte kiše u kasno proljeće), no kazivačice spominju da su ophod uglavnom otkazivale do iduće godine kako ne bi oštetile narodnu nošnju ili se razboljele.

Sastav i nazivi likova u povorci Daljnji tekst odnosit će se na razdoblje od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je običaj postojao kao dio običajno-obredne

10

Valjalo bi napomenuti da Velin (usp. 1975: 82) spominje i kraljice pravoslavnih mještanki koje su se izvodile također na blagdan Duhova, ali prema starom julijanskom kalendaru. Kazivači ih se ne sjećaju niti im taj podatak poznat, no poznato im je da su Bunjevke vodile svoje kraljice isti dan kad i Šokice, o kojima Velin također piše.

33

prakse, čemu svjedoče literatura i kazivači, za sve lokalitete osim Bača čija je građa iz osamdesetih godina 19. stoljeća.

Skupinu čini uglavnom između deset i dvadeset djevojčica predadolescentskog uzrasta, a u Santovu je uvijek, kao su kazivači naglašavali, neparan broj jer svi likovi, osim kraljice, imaju svoj par. Uzrast je varirao ovisno o društvenim okolnostima. Još je Ilić (1960: 41) zapisao na kraju teksta da u običaj više nisu išle odrasle djevojke, čije godine nije naveo, već „ženska dica od sedam-osam godina“. Kazivačice su u Beregu i Monoštoru rekle da je minimalna granica bila otprilike pet godina, dok je maksimalna ovisila o tome kad je djevojčica spremna za udaju.

Monoštorske kazivačice tvrdile su da su u ophod išle do trinaeste godine, a nakon toga bi „postale cure“ čime bi dobile dopuštenje za sudjelovanje u događajima namijenjenima adolescentima i odraslima kao što su igranka, divan ili ćošak. Bereške kazivačice (Slika 1.) u ophod su išle do završetka osnovne škole (šest razreda), a nakon toga počele pokazivati interes za momke: „pocurile i išle gledat momke“ (Janja Andričin, Bereg). Tako ponovno u šali J. Andrinčin tvrdi: „To su od 15 godina bile već cure, eto gledale su momke. Nisu išle kraljice vodit. Makar šta! (…) Divojke momke gledaju, neće kraljice vodit!“ Njihov iskaz se razlikuje od Ilićeva zapisa, no ne smijemo isključiti mogućnost da je Ilić možda imao i starije kazivače pa da je došlo do promjene u dobnoj granici. Živko Mandić napominje da je minimalna dob u Santovu označena prvom pričesti dok je gornja granica bila slična kao u prethodna dva primjera, dok su u Sonti djevojke mogle sudjelovati u kraljicama sve do udaje (uglavnom 15-17 godina). Kesejić (usp. 1949-1950: 29) je kraljice opisao kao skupinu koju čini dvanaest petnaestogodišnjakinja korovljanki, a u tekstu ne donosi značenje te riječi.

34

Slika 1. Bereške kraljice 1946. godine. Fotografija u vlasništvu Anke Ivošev.

Ranije je u tekstu spomenuto da su u ophod išle uglavnom djevojčice, kako pišu Ilić (usp. 1960: 41), Velin (usp. 1975: 82), Pašić (usp.

1998: 3) i Šeremešić (usp. 2007: 94). Razlog tomu je što su u monoštorskim i sonćanskim kraljicama mogli sudjelovati i dječaci, ali isključivo u ulozi barjaktara/kraljeva. Radičev (1944: 44) o tome piše: „… izvode se (kraljice) na raznoliki način. (…) Negdje ga izvode i momci i djevojke zajedno. Kod nas ga izvode samo djevojke male i velike pa i djevojčice.“ Pojavu muškaraca uočila je i Z. Vitez (usp. 2006: 43-44) kada su se na pripremnoj snimci za Zagrebačku smotru folklora pojavili u ulozi barjaktara. Sudjelovanje je ovisilo o interesu, no kazivačice u Monoštoru su rekle kako su sudjelovali u rijetkim slučajevima – ako im je nedostajalo članova u skupini ili ako su u susjedstvu bila dva prijatelja koja su to željela. Razlog zašto su bili nezainteresirani, kazivačice nisu znale točno definirati no nagađale su da bi to mogao biti sram, ali od čega nisu znale reći. Prema riječima Živka Mandića, u Santovu su prije 1914. godine u ophodu sudjelovala i dva dječaka u ulogama torbonoša, to jest prikupljali su darove, ali je nejasno 35

zašto je praksa prestala. Jedini lokalitet u kojemu je jasno sudjelovanje dječaka je Sonta. Iako su dječaci, prema riječima Ruže Silađev: „…bili sramežljivi i rijetko sudjelovali.“, a imali su ulogu kraljeva s barjacima.

Povorku, koju je Ilić usporedio s „četom vojnika“ (1960: 40), predvodila su dva barjaktara. Njih u Beregu, prema Iliću i kazivačima, slijedi trojka – u sredini kraljica, a njoj s lijeva i s desna diveruše, a Radičev pak piše da kraljica ide sama iza diveruša (1944: 45). U Monoštoru barjaktare slijede dvije djevojčice u paru – kraljica/mlada i dvorkinja/diveruša. Iza njih su, u svim lokalitetima, ostale divojke ili kraljice, „koje tom prigodom služe kao kraljičine dvorske dame“ (Ilić 1960: 40), a na začelju u Beregu nalaze se dvije torbonoše koje skupljaju darove, što su potvrdile i kazivačice. Njih u Monoštoru nema, a ondje darove prikuplja dvorkinja. U Santovu je Velin (usp. 1975: 88) zapisao uloge dva barjaktara na početku, dvije djevojke prid mladom, lijevu i desnu diverušu s kraljicom u sredini, zatim bana i banicu te dvije torbonoše na kraju. Sastav povorke nešto je drugačiji u Sonti.

Prema Werniju (usp. 1939: 5) povorku predvode deveruša koja vodi mladu, a za njima torbonoša ili jajčarka. Potom slijede dva kralja (dvije curice) s barjacima i onda četiri ili šest djevojčica kraljica. Prema Silađev (usp. 2011: 37) kraljevi su, koji su, kao što je spomenuto, mogli biti i dječaci, išli na začelju, a na čelu mlada i torbonoša. U Baču (Kesejić 1949-1950: 29) su pak na čelu kralj i barjaktar s lijeve i desne strane, a između njih snašica i kraljica, zatim ostale kraljice te torbonoša na kraju povorke koja ne pripada skupini kraljica: „Torbonoša nije kraljica, ona ide iza njih“ (ibid. 30).

Dogovor oko uloga vršio se mjesec do dva prije blagdana, a nagađanja već i godinu prije, nakon ophoda. Biti kraljicom/mladom bila je posebna čast i uvijek je to bila uloga koja se prva dogovarala. Morala je biti imati određene osobine: „Kraljica mora bit iz dobre kuće, mora bit lipa, lipo pivat. Kraljica je morala je bit visoka.“ (Marija Turkalj, Monoštor), kako bi mogla što više podignuti stolac; imati najljepšu odjeću: „Pa tako smo gledali 36

koja ima najlipše ruvo. Ta je bila kraljica. Da joj lipo stoji.“ (Marica Lerić, Bereg) te izgledati „dostojanstveno“ (usp. Velin 1975: 84, Radičev 1944: 45). Pri dogovaranju drugih uloga u obzir je ulazilo više faktora. Prvi je fizička spremnost koja se očituje u činjenici da su barjaktari i torbonoše bile djevojke koje su snažnije, a Velin (1975: 84) zapisuje da su barjaktari morali biti lijepi, stasiti i lipog struka. Gledalo se i da se uloge ne ponavljaju, to jest da svi mogu barem jednom biti u nekoj ulozi, a također i starost sudionica – diveruše su u Beregu bile najmlađe djevojčice jer ta uloga nije nosila nikakvu odgovornost, a u Baču je najmlađa članica (snašica) također bila u pratnji kraljice, kao i diveruše. Počimalja (ona koja započinje pjesmu) postoji u Monoštoru (bila je također bez ikakve odgovornosti kako bi mogla neometano započeti pjesmu) i Sonti (obično je počimalja bila i torbonoša), a Velin (usp. 1975: 86) zapisao da pjesmu započinju barjaktari, no kazivači su rekli da je pjesma jednoglasna, kao i u Beregu. Valjalo bi naglasiti da je ovdje slučaj o određenom diskontinuitetu običaja jer Velin iznosi podatke za ranije razdoblje. Iskaz Janje Andrinčin iz Berega svjedoči da su ophodi kraljica predstavljali ne samo društveno nego i statusno okupljanje: „… ja nisam išla, to ni mogo svako ić. Pogotovo koj’ siromah. Mi smo onda radile. Tako je to bilo. I birale su se. A ja sam bila siromaška pa nisam išla nikud. (…) To se one poizbiru što su bolje.“

Usporedno s time, Eva Kovač iz Monoštora također nije sudjelovala u ophodu, a razlog tome je nezainteresiranost njenoga društva za ophod.

Werni (1939: 5) donosi zanimljiv opis biranja koji se nije temeljio na dogovoru već na sreći – djevojčice su uloge pisale na ceduljice te ih bacale u zrak: „Već u subotu pri Duhove se djevojčice-drugarice negdje sastanu, napišu razne službe koje kod kraljica dolaze u obzir, na jednake cedulje te ih bacaje u zrak. Svaka prisutna grabi (graši) jednu ceduljicu.“

37

Nekoć je lokalitete obilazilo više skupina koje su bile podijeljene kvartovski (Monoštor, Santovo) ili po ulicama (Bereg, Sonta). Među njima nije bilo konkurentnosti i rijetko kad se događalo da skupina ode u dio sela koji nije njoj namijenjen, a i to bi se dogodilo samo ako se nekoj od članica skupine ondje nalazi rodbina. Granice nisu bile striktno odijeljene nego je to bilo nepisano pravilo bazirano na usmenoj predaji: „Znalo se već, prenosilo se s koljena na koljeno“, tvrdi Marija Turkalj iz Monoštora. U Beregu (usp. Ilić 1960: 40), Santovu i Sonti (usp. Silađev 2011: 37) skupina je prvo odlazila plebanošu/popu (svećenik), zatim knezu sela (načelnik sela), uglednijim osobama (liječnik, učitelji) jer su im oni darivali novac i tek onda u svoj dio sela. U Monoštoru nema pravila obilaska, ondje je ophod započinjao u domaćinstvu u kojem su se sudionici okupili prije ophoda, a u Sonti na početku ulice koju obilaze. Santovačke kraljice su u dvije skupine obilazile selo – jedna skupina obilazila je Gornjak, a druga Dolnjak, a mjesto sastanka bila je prva kuća u navedenim dijelovima sela.

Odijevanje i rekviziti O odijevanju kraljica bilo je mnoštvo različitih kazivanja koja se mogu opravdati činjenicom da su kazivačice u običaj išle u dječjoj dobi te nisu toliko obraćale pažnju na nošnju koliko primjerice na poklone koji su im bili najčešće prva asocijacija na kraljičke ophode, a njihova djeca nisu ih prakticirala. Osim toga, sudeći po fotografijama i nekim kazivanjima može se zaključiti kako nisu postojala striktna pravila za odijevanje, jedino se gledalo da to bude nešto novija izrada te da bude čisto i uredno. Uz to, u Monoštoru na sjećanje utječe i folklorna inscenacija iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koja je radi zahtjeva scene donijela promjene (od kojih je i narodna nošnja) o kojima ću pisati nešto kasnije u tekstu. Izvori i kazivanja

38

donose različitu građu za svaki lokalitet pa će odijevanje kraljica biti obrađeno zasebno, kako bi se izbjegla konfuznost.

Najprije ću opisati nošnju iz Bača koja se razlikuje od ostalih lokaliteta. Kesejić (usp. 1949-1950: 29-30) piše da kralju na glavi stoji papirnata crna valjkasta kapa visoka tridesetak centimetara na kojoj su bile nalijepljene sličice s likom svetaca te križ od papira. Barjaktar je u ruci nosio barjak. Snaša je preko glave imala tintuk (veo) te je bila odjevena u skute i košulju, a preko košulje je marama. Ostale kraljice imale su tursku sitno ubranu suknju, košulju, maramu i bijelu kecelju, a na glavi bijelu maramu kojoj krajevi vise.

Ilić (1960: 39-40) je na kraju svoga teksta zapisao da običaj u Beregu, u vrijeme njegova zapisivanja, izvode „ženska dica, a ne odrasle divojke“ međutim, ne piše o dobnoj granici niti ne navodi dob kada djevojčica postaje djevojka. Ophod je, prema njegovim riječima: „Jedinstvena prilika da se svaka šokačka divojka pokaže u svojoj novo izrađenoj ćenjarskoj košulji i lipo izvezenom i našljokanom oplećku“ (ibid.). I Radičev (usp. 1944: 44) zapisuje da je to bila najljepša narodna nošnja, ali ne ulazi u detalje. Tu nošnju je mjesec do dva prije blagdana izrađivala majka, a dan prije djevojka je ubrala cvijeće (muškatliju, zivalu, dragoljub i božurak) i stavila ga u zdjelu s hladnom vodom, a s kojim će se sutradan zakititi. „Dan na dan je neumorno divojačka majka sidila i prosicala rukave, vezla i šljokala košulju, samo da joj kćerka kao kraljica bude u novoj košulji lipo sprimljena“, tvrdi Ilić (1960: 39-40). Osim izrade, majka je poškrobila i izglačala sve plantike, pripremila našljokanu svilenu pregaču vezenu od žežene svile koji je isprepleten uzanim svilenim raznobojnim plantičicama i ukrasnim škovrtljama te vatrenu maramu s dugačkim resama. Međutim, bereške kazivačice imale su drugačije iskaze. Njih je isto pripremala majka, ali i baka, no u odjeću koja im je u tom trenutku bila najbolja, a ne novoizrađenu tom prilikom. U njihovu djetinjstvu, prema riječima Marice 39

Lerić iz Berega, nova nošnja izrađivala se samo za prvu pričest. Likovi se razlikuju nošnjom (ako je to moguće) i rekvizitima. U Beregu, kosa je spletena u sitnu pletenicu, oko vrata im je bijelo, žuto i crveno zrnje, leper potkose i dukati (ako ih je imala). Kraljica i ostale djevojke na sebi imaju zlatem ili šljokani oplećak, košulju, šljokani pojas ili pojas na jabučice oko struka i pregaču u tri pole. Kraljica se od ostalih sudionica razlikuje burundžukom (velom) preko lica koji se utakne u kosu. On je bio vezen i okolo je imao šarenu plantiku s čipkom. Barjaktari i torbonoše bile su u svilenim suknjama, na kojoj je šljokani ili zlatem vezena pregača od jedne pole. Barjaktari su u rukama imali barjake izrađene od bilo kakvog uspravnog drveta na koje je obješena svilena marama na grane ili vatrena marama tamnije boje, a torbonoše košare ukrašene tkanim otarcima te cvijećem: asparatem (asparagus), ružmarinom i muškatlijom (pelargonija).

Na nogama su šule na zrnca ili ispletene šule na očenaša (motiv krugova povezanih linijom) ili na ogrebalca (motiv krugova povezanih linijom se paralelno izmjenjuje motivom trokuta različitih boja). Moram naglasiti da su to moguće i poželjne kombinacije, no kazivačice su isticale da su nosile ono što su imale, ali da bude „bolje“ i „lipše“. Sva nošnja koja nije bila od obična platna korištenog za svakodnevnu nošnju, smatrana je svečanijom.

U Monoštoru se nosilo narodno djevojačko ruho (Šeremešić 2007: 94). Kazivačica Janja Šimunov rekla je da je odjeća „bila kako ti majka imala tako ti sprimila“, ali da je kraljica morala biti opravita. S obzirom da su kazivanja o narodnoj nošnji bila različita, mogu se složiti s izjavom da su nosile ono što su imale. Ovdje se također nije izrađivala nova nošnja, kao što to piše Ilić. Prema nekim kazivačima odjeća je bila tišlja, to jest jednostavnija jer su najsvečanije ruho čuvali za crkvu, a prema drugima ona je bila najsvečanija. Današnje scensko uprizorenje (postavljeno osamdesetih godina prošlog stoljeća) odigrava se u najsvečanijoj nošnji pa je moguće da je ostavilo utjecaj na sjećanje kazivačica. Dječaci su kao barjaktari bili u šljokanoj košulji i gaćama ili pantalonama (hlačama).

40

Barjaci su bili izrađeni od štapa ili kandžije na kojoj je bila obješena svilena delinska marama (uglavnom starija, koja se više ne koristi) nevažno koje boje. Djevojčice su bile gologlave, to jest kosa im je bila spletena u pletenicu. Kraljica/mlada je isto kao i u Beregu preko lica imala burundžuk.

Ona je morala imati najljepše ruho – šljokana krila ili rjeđe roklju koju si nije mogla priuštiti svaka djevojka. Dvorkinja je u ruci nosila košarku u koju su domaćini stavljali darove. Prema nekim kazivanjima bila je u najjednostavnijem ruhu jer je „služila kraljici“ (Anita Đipanov Marijanović, Monoštor). Tišlja roba, u koju su bile odjevene ostale djevojke, a i barjaktari, uključivala je bijela čista krila (mogu biti odnica, čista šljokana ili vezena bijelom svilom), delinski ili čunčani pregač, oplećak (u slučaju jake vrućine madžarica11), a na nogama šule. Odjeća nikako nije smjela biti kao ona za misu jer bi se u ophodu uprljala.

Velin (1975: 82) zapisuje: „Vrlo se radovala Duhovima šokačka i bunjevačka omladina, naročito divojka jer je to bila jedinstvena prilika da se svaka šokačka i bunjevačka djevojka pojavi u najnovijoj haljini.“ Kazivači nisu potvrdili izradu nove odjeće, nego su potvrđivali činjenicu da je svatko odjenuo nošnju ovisno o svojim mogućnostima. Posebno je zanimljivo kazivanje Marije Blažev koja je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovala u ophodu, a u prilog mu ide i fotografija (Slika 2.). Njene prijateljice, isto Šokice, nosile su bunjevačku narodnu nošnju, a jedino je ona, kao kraljica, bila u šokačkoj. Bunjevačka nošnja, to jest suknja i bluza oblikovana po uzoru na građansku odjeću, bila je jeftinija za izraditi: „Jedino sam ja bila u šokačke nošnje. One su se nosile eto tako bunjevačko ruvo su navlačile. To je bilo jeftinije. Nije se moralo vest zlatem, nije se moralo šljokat. Naša nošnja je jako skupa. Pa zato što tu treba samo suknja i ona bluza, sašije se i eto obuču. Pa šta ja znam, oni koji su bili možda 11

Suvrstica košulje koja je izrađivana po uzoru na građansku odjeću, za ljetno odijevanje s kratkim rukavima, redovito od lakših tvorničkih platna.

41

siromaškije šta ja znam. Jer ovo se mnogo moralo ulagat u nošnju.“ (Marija Blažev, Santovo)

Slika 2. Kraljice u Santovu krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Fotografija u vlasništvu Marije Blažev.

Dijelovi santovačke šokačke nošnje, tj. njeni preporučljivi dijelovi, za ophod kraljica bili su: oplećak (gornji dio, košulja), košulja (suknja), šareni pojas i pregača. Za blagdan Duhova (ibid.) djevojke su nosile ćenjarsku košulju (prosicanih rukava ili vezenu zlatom) i zlatom vezeni (našljokani) oplećak te šljokani pregač od bijelog šokačkog ćenjara ispleten uzanim svilenim raznobojnim plantičicama, ukrasnim škovrtljama i svjetlucavim šljokama. Kraljice nisu imale nakita na sebi, jedino je mlada nosila burundžuk (veo) na glavi. Barjaktari su nosili barjake napravljene od šarenih svilenih marama s dugačkim resama koje su bile privezane na dugačak i jak prut, a torbonoše, na kraju skupine, nose otkane šarene torbe u koje su stavljale dobiveni dar.

Werni (1939: 5) nije opisao narodnu nošnju koju su djevojčice odijevale za ophod, ali je spomenuo da „preotimlju isprazne novotarije grada sve više maha, lijepa narodna nošnja putuje pomalo u ormare i škrinje, a zamjenjuje je jednostavna gospodska moda grada“ te da mladu krasi koprena preko glave i đerdani oko vrata. Silađev (usp. 2011: 37) 42

potvrđuje činjenicu da je nošnja bila raznolika te da je nosio tko je što imao.

Ponekad su se uredile u pulanke – plećke, pulane i vezene skute i srvijancke12 pregače sa plantikama (platnene trake) i ušima, a nekada u košuljice, suknje i svilene pregače, a na nogama im šarene vunene ljope.

Kosu su isplele u pletenice, a „koja se dala na modu, uplela je kiku jel u jedan jel u dva repa“ (ibid.). Glave su ukrasile bijelom voštanom krunicom.

Mlada je imala na glavi krunicu s voštanim cvijećem i šlajerom (veom) te na nogama papučice. Dječaci, to jest barjaktari, u svilene srvijancke vezene košulje, uroljane srvijancke gaće i šarene vunene ljope. U rukama im barjaci izrađeni od štapa te „pribacitih ušreg dviju žalinki,13 jedna uz drugu“ (ibid.).

Torbonoša je bila uređena kao kraljice, ali u rukama je nosila bijeli ćilimac i košaricu od pruća.

Međutim, oprave su mogle biti različite, no važno je da budu svečane, čemu svjedoči i fotografija (Slika 3.) na kojoj kraljice nemaju vjenčiće, voštane krunice, na glavi.

Slika 3. Kraljice 1940. godine u Sonti. Fotografija u vlasništvu Ruže Silađev.

12

Izrađeno od srvijana, tj. usnivanog pamučnog platna s reljefnim ornamentom. „Ručno, rebrasto, tkano platno od pamučnih vlakana (i potka i osnova) koje se koristi za izradu finih narodnih nošnji“ (Ruža Silađev).

13 Žalinke ili žalimke su kupovne marame, optočene resama koje su najčešće koristili muškarci kao dio svečane narodne nošnje.

43

Izvođenje ophoda Pripreme Kao što su Ilić (usp. 1960: 39-41) i Velin (usp. 1975: 82) zapisali i kazivačice u svim istraživanim lokalitetima potvrdile, u pripremama za ophodu sudjelovale su majke, ali i bake. One su ključni faktori u prenošenju običaja s koljena na koljeno, a to se poglavito uočava na dvije karakteristike – učenju pjesme i pripremi odjeće. Pjesmu ih je učila pjevati baka ili udovica koja je imala više slobodnog vremena, ali i starije sudionice koje su u prethodnim godinama sudjelovale u običaju. Majke/ bake su također svoje kćeri/unuke na sam dan Duhova odijevale u narodnu nošnju te im plele pletenice ili već primjerene frizure za taj dan. Osim toga, majka jedne od sudionica je najčešće ravnomjerno dijelila dobivene darove nakon ophoda.

Kretanje i pjesme14 Grupa koja će sudjelovati u ophodu sastajala se ili u dvorištima starijih žena koje su ih prethodno pripremale za ophod, na ulici/križanju ulica, prvoj kući u ulici, kod kraljice ili neke od sudionica. Domaćini su bili kod kuće jer je bio blagdan, a time i neradan dan te su „radosno dočekivali kraljice“ (Pašić 1998: 8). Kraljice bi u ophod kretale poslijepodne nakon užine (ručak) i svete mise. U Monoštoru bi prvi „ritual“ (ibid.) izveli u domaćinstvu gdje su se sastajale, a u Beregu, Santovu i Sonti se uvijek prvo odlazilo svećeniku.

Jedino su u Santovu zapisane pjesme koje su označivale početak obreda i 14

Notne zapise te karakteristike pjesama koje se izvode prilikom običaja obradile su kolegice Gabriela Paradžik i Andrea Višak. Skromnu građu prikupile su u Beregu, Monoštoru i Santovu od 22. do 24. studenog 2017. godine. Zbog manjka materijala za zaseban tekst, odlučile su svoj dio građe uklopiti u ovaj te im ovim putem zahvaljujem na ustupljenim podatcima.

44

za vrijeme hodanja ulicom, dok u ostalima lokalitetima nisu zapisani, a ni poznati kazivačima, nikakvi početni obredi/pjesme/plesovi, a tako ni pjesme koje su se pjevale tijekom kretanja ulicom jer bi to bilo vrijeme kad bi odmarale svoje glasove. Kazivačice iz Monoštora rekle su da bi isprobale otpjevati pjesmu prije no što bi krenule, ali kao izvedbu običaja u tome domaćinstvu gdje su se sastale. Ilić nije iznio mnogo podataka o pripremama na dan ophoda kao ni interakciji u domaćinstvu. Ulicom se kreću u parovima, a kada s kraljicom dolaze i dvije diveruše, one bi stajale pokraj ili ispred nje. Na kapijama (ulazna vrata u dvorište) ih čekaju domaćini, a postojalo je i domaćinstava koji nisu htjeli primiti kraljice u dvorište, uglavnom iz financijskih razloga (posebno za vrijeme rata i u poraću), no kazivačice kažu da se to već znalo unaprijed (obično su to bila ista domaćinstva svake godine) i da ih se samo zaobilazilo. Pri ulasku uvijek upitaju za dopuštenje, a zatim kreću s pjesmom. Izvedbe se u ovim lokalitetima razlikuju pjesmom i pokretima pa će radi njihove bolje preglednosti biti predstavljeni zasebno.

Bač

U Baču (usp. Kesejić 1949-50: 29-30) kraljice su se sastajale kod jedne od sudionica oko 14 sati. Iz te kuće prvo su obišle najbliže susjede, a zatim su krenule obilaziti selo. Na početku formacije išli su kralj i barjaktar, a između njih kraljica koja je za ruku držala snašu. Iza njih idu kraljice u parovima, uhvaćene za ruku. U dvorištu ih je već dočekao stolac na koji je sjela kraljica, a njoj u krilo snaša. Ponekad se stavio i jastuk koji se nakon odlaska kraljica bacao na krov. Oko kraljice i snaše formira se kolo, a izvan kola s jedne strane stoji kralj, a s druge barjaktar. Pjevajući pjesmu, kreću se u kolu. Dok one plešu, torbonoša dobiva darove – novac ili hranu (jaja, slanine, brašno).

Na kraju ukućani dolaze do snaše kojoj dižu tintuk kako bi joj vidjeli lice.

Zbog toga se nakon obilaska kraljica i snaša moraju oprati od uroka. Ne 45

spominje se odlazak svećeniku, no za prolazak kraj crkve imaju stihove: „Isticalo sunce, ljeljo, iza svete crkve, ljeljo!“ Kod momka: „Ode mi dojdosmo I ode nam kažu Momče perjaniče. Mi ćemo ga ženit S kraljevom divojkom Koja nosi dara Tri tovara blaga.“

Kod djevojke: „Ode mi dojdosmo, I ode nam kažu Momče i divojče Na čast vama momče, A nama divojče.

Mi ćemo ju udat, Za inđika (?)15 đaka, Koji perom piše Po orlovi krila, Po orlovi krila I po sokolovi.“ Monoštor

Nakon što su ušle u dvorište, kraljice započinju s pjesmom (Prilog 1.). U dvorištu ih je dočekao stolčac tronožac na koji je sjela dvorkinja/deveruša i njoj u krilo kraljica/mlada, a ispred njih se nalazila košarka. Počimalja je bila, kao što sam spomenuo, jedna od kraljica koja nema druge dužnosti. Pjesme su se mijenjale ovisno o situaciji kakva ih je zatekla u domaćinstvu. Točnije, posebne pjesme su bile ako je u kući djevojka za udaju ili momak za ženidbu. Zapisane su samo te dvije varijante (usp. Pašić 1998: 3; Šeremešić 2007: 94-95), a kazivačicama nije poznata niti jedna druga: „Ustaj gazdarice, ustaj gazdarice, došle su kraljice.

I dva barjaktara, i dva barjaktara da nam date dara.

Mi ode dojdoše, mi ode dojdoše u gospocke dvore.

Gospocki su dvori, gospocki su dvori širom ograđeni, 15

Nečitko napisano u rukopisu.

46

zlatem pozlaćeni.

Mi ode dojdoše, mi ode dojdoše i ode nam kažu da ode imade, da ode imade bratac i sestrica.

Bratac i sestrica, bratac i sestrica dajte nam sestricu.

Dajte nam sestricu, dajte nam sestricu, mi ćemo ju udat.

Mi ćemo ju udat, mi ćemo ju udat za popova đaka.

Za popova đaka, za popova đaka koji knjigu piše.

Koji knjigu piše, koji knjigu piše po orlovom krilu.

Po orlovom krilu, po orlovom krilu i po sokolovom.“ (Pašić 1998: 8)

Kad bi to otpjevale onda bi se počele hvatati u kolo i zapjevale bi: „Ded zavedi kolo, ded zavedi kolo na smiljevo polje.

Da smilja beremo, da smilja beremo, smilja i kovilja.

Da kralja kitimo, da kralja kitimo, kralja i kraljicu.

Kralja i kraljicu, kralja i kraljicu, bana i banicu.“ (ibid.)

Gdje u kući ima muške djece tada pjevaju: „Ustaj gazdarice, ustaj gazdarice, došle su kraljice.

I dva barjaktara, i dva barjaktara da nam date dara.

Mi ode dojdoše, mi ode dojdoše u gospocke dvore.

Gospocki su dvori, gospocki su dvori širom ograđeni, zlatem pozlaćeni.

Mi ode dojdoše, mi ode dojdoše i ode nam kažu.

Da ode imate, da ode imate dva brata junaka.

Dva brata junaka, dva brata junaka, dajte nama mlađeg mi ćemo ga ženit.

Mi ćemo ga ženit, mi ćemo ga ženit Tonkom Gororonkom.

Tonkom Gororonkom, Tonkom Gororonkom koja ima dara.

Koja ima dara, koja ima dara, dara tri tovara.

Prvi tovar dara, prvi tovar dara, kumu i kumicu.

Drugi tovar dara, drugi tovar dara, svekru i svekrvi.

Treći tovar dara, treći tovar dara, svima svatovima.

Ded zavedi kolo…“ (ibid.)

47

Za vrijeme pjesme i kola barjaktari kruže oko skupine jedan u susret drugome, a kraljica/mlada i dvorkinja/deveruša su i dalje u sredini. Kada pjesma i kolo stanu, kraljica/mlada podiže burundžuk da otkrije svoje lice, zatim ustaje iz krila, dvorkinja/ deveruša joj dodaje stolčac te ga podiže u vis i kaže: „Nek’ vam toliko konoplja naraste!“, a onda ga baci preko glave.

Nakon tog čina, gazdarica prilazi i u košaru stavlja svoje darove koji su uglavnom bili jaja i novac. Kazivačice su se posebno radovale jajima jer su kod slastičara mogle zamijeniti jedno jaje za kuglu sladoleda. Domaćini su ih onda nudili pićem (uglavnom vodom) ili slasticama koje su se pravile prigodom blagdana (najčešće gibanica). Pri izlasku zapjevaju pjesmu: „Zbogom gazdarice, zbogom gazdarice, ošle su kraljice.

I dva barjaktara, i dva barjaktara, dali ste nam dara.“ (ibid.)

Bereg

Radičev (usp. 1944: 45) je iznio nešto drugačiji opis kretanja u dvorištu, ali stihovi su jednaki onima koje je zapisao i Ilić te koje su potvrdili kazivači. Prema tvrdnjama kazivačica, u Beregu se ne izvodi nikakav ples nego su sudionice formirane kao i u povorci u kojoj se kreću selom.

Domaćini kraljice iščekuju na ulazu u dvorište, a one pitaju za dopuštenje ulaska i nakon toga kreću s pjesmom. Radičev (ibid.) tvrdi da barjaktari stanu uz kućna vrata te ih prekriže barjacima. Za to vrijeme kraljice formiraju kolo, a u sredinu na stolac sjeda kraljica. Kod stiha „ded zavedi kolo“ barjaktari zamjene mjesta, dok ostale nastavljaju s pjesmom i plesom u kolu. Ilić (usp. 1960: 40) je zapisao dvije pjesme, međutim nije napisao kome su namijenjene no iz stihova se može iščitati da je jedna namijenjena svećeniku, a druga domaćinstvu gdje su brat i sestra spremni za ženidbu, odnosno udaju. Kazivačima je poznato više pjesama (Prilog 2.) – svećeniku, načelniku sela, momku, djevojci i bakama/udovicama/obitelji bez djece.

48

Pjesme se mogu podijeliti na dva dijela. Prvi se mijenja ovisno o namjeni, a drugi je uvijek isti („Ded zavedi kolo, mile…“) pa će on biti ispisan samo u prvoj verziji. Pripjev „mile“ kod Ilića (ibid.) zapisan je velikim početnim slovom, no kazivači su potvrdili da je to pripjev koji nema određeno značenje.

Kod svećenika: „Mi ode dodjosmo, mi ode dodjosmo, Mile.

U gospocke dvore, u gospocke dvore, Mile.

Gospocki su dvori, gospocki su dvori, Mile. Šindrom ogradjeni, šindrom ogradjeni, Mile.

Zlatom pozlaćeni, zlatom pozlaćeni, Mile.

Po njima se šeće, po njima se šeće, Mile.

Gospodin plebanoš, gospodin plebanoš, Mile.

Ded zavedi kolo, ded zavedi kolo, Mile.

Na cmiljevo polje, na cmiljevo polje, Mile.

Da cmilja beremo, da cmilja beremo, Mile.

Cmilja i kovilja, cmilja i kovilja, Mile.

Da Kralja kitimo, da Kralja kitimo, Mile.

Kralja i kraljicu, kralja i kraljicu, Mile.

Bana i banicu, bana i banicu, Mile.

I dva barjaktara, i dva barjaktara, Mile.

Udilte nam dara!“ (ibid. 40)

Kod načelnika sela: „Od dvora do dvora, od dvora do dvora, mile.

Do kneževa stola, do kneževa stola, mile.

Di knez pije vino, di knez pije vino, mile.

A knezica spava, a knezica spava, mile.

Diži se knezice, diži se knezice, mile.

Došle su kraljice, došle su kraljice, mile.

I dva barjaktara, i dva barjaktara, mile.

49

Ded zavedi kolo…“ (Janja Andrinčin, Marija Darazi, Marica Lerić, Milorad Stojnić) (Prilog 2.)

Za djevojku: „Mi ode dođošma, mi ode dođošma, mile.

I ode nam kažu, i ode nam kažu, mile.

Da ode imade, da ode imade, mile.

Jedina u mame, jedina u mame, mile.

Mi ćemo ju udat, mi ćemo ju udat mile.

Za popova đaka, za popova đaka, mile.

Koji sitno piše, koji sitno piše, mile.

Po orlovom krilu, po orlovom krilu, mile.

I po sokolovom, i po sokolovom, mile.

Ded zavedi kolo…“ (Janja Andrinčin, Marija Darazi, Marica Lerić, Milorad Stojnić) (Prilog 2.)

Za momka: „Mi ode dođošma, mi ode dođošma, mile.

I ode nam kažu, i ode nam kažu, mile.

Da ode imade, da ode imade, mile.

Jedinak u mame, jedinak u mame, mile.

Mi ćemo ga ženit, mi ćemo ga ženit, mile.

Turkinjom divojkom, Turkinjom divojkom, mile.

Koja nosi dara, koja nosi dara, mile.

Dara tri tovara, dara tri tovara, mile.

Ded zavedi kolo…“ (Janja Andrinčin, Marija Darazi, Marica Lerić, Milorad Stojnić)

Za momka i djevojku: „Mi ode dođosmo, mi ode dođosmo, Mile.

I ode nam kažu, i ode nam kažu, Mile.

Da ode imade, da ode imade, Mile.

50

Momak i divojka, momak i divojka, Mile.

Mi ćemo ga ženit, mi ćemo ga ženit, Mile.

Divojku udati, divojku udati, Mile.

Za popova djaka, za popova djaka, Mile.

Koji sitno piše, koji sitno piše, Mile.

Po orlovom krilu, po orlovom krilu, Mile.

I po sokolovom, i po sokolovom, Mile, Ded zavedi kolo (…).“ (Ilić 1960: 40)

Kod bake/udovice/obitelji bez djece: „Molji Boga Janjo,16 molji Boga Janjo, mile.

Da kišica pade, da kišica pade, mile.

Pa da trava raste, pa da trava raste, mile.

Pa da kokoš pase, pa da kokoš pase, mile.

I da snese jaje, i da snese jaje, mile.

Da ga nama daje, da ga nama daje, mile.

Ded zavedi kolo…“ (Janja Andrinčin, Marija Darazi, Marica Lerić, Milorad Stojnić)

Kad zapjevaju: „Ded zavedi kolo…“, barjaktari zamijene mjesta.

Nakon otpjevane pjesme, gazdarica ih dariva novcem koji stavlja „mladoj u njedra“, to jest otvor na oplećku, a ostale darove stavlja torbonoši u korpu.

Tko želi vidjeti tko se krije iza burundžuka, on ga podigne, ali tek nakon darivanja, prema riječima Davora Kovačevića. Marica Lerić i Đula Srimac napomenule su da su ih domaćini upitali žele li se okrijepiti uz piće i kolače, no uglavnom se nisu dugo zadržavali jer su nastojali obići što više sela.

16

Ime se mijenja.

51

Santovo

U Santovu (usp. Velin 1975: 84-86) bi se toga poslijepodneva najčešće skupile u mladinoj kući. Na čelu idu dva barjaktara, zatim dvije djevojke „prid mladom“, zatim lijeva i desna diveruša te u sredini mlada, iza njih ban i banica te na kraju dvije torbonoše. Svaka skupina imala je svoj dio sela, išlo se od kuće do kuće, a uvijek se odlazilo svećeniku, liječniku, bilježniku i učitelju. Kada dolaze do kuće, jedna od njih otvara kapiju i upita domaćina za dopuštenje. Na ulasku se barjaktari odvoje od skupine pa stanu uz kućna vrata i prekriže ih barjacima. Nekoć su gazde kućanstva morale postaviti stolicu pokrivenu išaranim ubiranim ćilimom na koju je sjedala mlada (kraljica), a ostale su u oko nje u kolu pjevale i kad krenu stihovi: „Ded zavedi kolo…“, plesale bi u kolu. U vrijeme pisanja Velinova članka došlo je do promjene i mlada sada stoji na sredini kola, a kazivači su pak rekli da nema nikakva hvatanja u kolo već se stoji u dvorištu u istom redoslijedu kako se i kreću ulicom. Pjesmu su uvijek započinjali barjaktari (ibid.), a kazivači su rekli da je pjesma jednoglasna te da je kraljice jedno vrijeme pratio i gajdaš, no nakon njega više nije bilo glazbene pratnje jer nitko u selu nije znao svirati gajde. Kad ispjevaju pjesmu, domaćica ili domaćin ih darivaju, a oni im pjevaju zahvalnu pjesmu, što kazivači nisu potvrdili. Na kraju odlaze kraljičinoj kući gdje obave raspodjelu darova. Kraljičina majka ispeče im kajganu zbog velike količine jaja, što je, prema kazivačima, mogao biti slučaj, a i nije morao. Velin je zapisao mnogo kraljičkih pjesama koje uključuju i šokačke i bunjevačke, ali i pravoslavne skupine kraljica. Pjesme je i sistematizirao u nekoliko skupina, po namjeni, ali nije za svaku skupinu dao primjer iz svakoga sela što nas može navesti na zaključak da pjesme za neke namjene u određenim lokalitetima nisu postojale. Kazivači na terenu nisu bili upoznati jesu li djevojke pravoslavne vjeroispovijesti imale svoje ophode, ali u Beregu su rekli da su se manjine prilagođavale šokačkoj većini. Za neke namjene Velin je dao i više primjera, primjerice zapisao je dva napjeva koja se pjevaju braći u domaćinstvima – jedan je iz njegova 52

života, a drugi iz 1860. godine. Spominje i kraljičke napjeve ratne tematike koji su se pjevali za vrijeme svjetskih ratova, a različitost tih napjeva nam potvrđuje činjenicu da su običaji podložni promjenama te se prilagođavaju lokalnim potrebama. Za potrebe ovoga rada izdvojit ću napjeve koji su poznati kazivačima (Prilog 3.).

Stihovi polazne pjesme glase: „Naše mile majke Pa i dobre bake Nas lipo sprimile, Svilom odinile.

Zafaljimo njima Na velikom trudu.

Srića nek je prati I nek zdrave budu!

Krenimo veselo U Santovo selo Kraljice voditi, Kuće po’oditi, Ljude veseliti, Svakog pozdraviti.“ (Živko Mandić)

Danas se najviše pjevaju navedeni stihovi, za koje je Velin (1975: 89) zapisao da se izvode hodajući sokakom. Stihovi današnje izvedbe donekle se razlikuju od onih koje je zapisao Velin (Prilog 3.): „Od dvora do dvora, do careva stola.

A car pije ladno vino, a carica igra Stankom pomoravkom, s Turkinjom divojkom.“

Refren: „Ded pošeći naokolo Na smiljevo polje, 53

Da smilja beremo, Da kralja kitimo, Kralja i kraljicu.

Bana i banicu, I dva barjaktara.

Dajte nama dara.“

Također se sokakom pjevaju i ovi stihovi: „Od dvora do dvora, Do careva stola, Di car pije vino, A carica spava.

Diži se carice, Došle su kraljice, Otvaraj sanduke, Pa dilji jabuke.“ (Marica Mandić) „Golubica pita slavuja na grane: ‘Jesu li to vile, naše sestre mile, Il su labudice sa naše Vrbice?’

Slavuj odgovara sa drinove grane: ‘Nisu ono vile, naše sestre mile, A ni labudice sa naše Vrbice, Već su, golubice, prilipe kraljice.

Ko ljiljan s oltara – Dva su barjaktara; Ko bile metvice – Dvi su čuvarice.

Ono nisu ruže, već su diveruše.

Trndofija prava med njima je mlada.

Tamo viđeš bana, visokog zvizdana, I malu banicu, prilipu sračicu.

Na kraj torbonoše ko dvi čermuljoše.’“ (Živko Mandić)

Za dva brata: 54

„Mi ode dođosmo, I ode nam kažu, Dva momka u majke.

Dajte nama star’jeg, Mi ćemo ga ženit’ Turkinjom divojkom, Koja nosi dara, Dara tri tovara.

Prvi tovar dara Kumu i kumici.

Drugi tovar dara Bratu i sestrici.

Treći tovar dara Svekru i svekrvi.

Ded povedi kolo…“ (Živko Mandić)

Za momka i djevojku: „Mi ode dođosmo, I ode nam kažu, Da ode imade Momak i divojka.

Mi ćemo ga ženit’ Turkinjom divojkom, Koja nosi dara, Dara tri tovara.

Prvi tovar dara Kumu i kumici.

Drugi tovar dara Bratu i sestrici.

Treći tovar dara Svekru i svekrvi.

Ded povedi kolo…“ (Marica Mandić) 55

Ili: „Ode nama kažu, Da tude imade Momak i divojka Momak neženjeni, Diva neudata.

Ili ga ženite, Il’ ga nama dajte.

Mi ćemo ga udomiti Za popova đaka, Koji sitno piše Po orlovom krilu, Po orlovom, mile, I po sokolovom.

Ded povedi kolo…“ (ibid. 96)

Za djevojku: „Mi ode dođosmo, I ode nam kažu, Da ode imade U mame jedina.

Mi ćemo ju udomiti Za popova đaka, Koji sitno piše Po orlovom krilu, Po orlovom, mile, lale, I po sokolovom.

Ded povedi kolo…“ (Marica Mandić)

Kod svećenika: „U gospodske dvore, Gospodski su dvori Šindrom ograđeni, 56

Zlatom pozlaćeni.

Po njima se šeće Gospodin plebanoš.

Po njima se šeće, U bašću zagleđe, Da li cvate ruža, Pa da nama pruža.

Ded zavedi kolo…“ (Marica Mandić)

Kod udovica, žena koje žive same: „Moli Boga Kata da kišica pade, Da kišica pade, pa da trava raste, Pa da kokoš pase, Pa da snese jaje, Pa da nama daje.“ (Marica Mandić)

Ukoliko netko ne želi pustiti kraljice u dvorište: „Mi selu iđemo, mi selu iđemo, mile.

Selo od nas biži, selo od nas biži, mile.

Zašto od nas biži, zašto od nas biži, mile?

Mi mu ne iđemo, mi mu ne iđemo, mile, Da ga porobimo, da ga porobimo, mile.

Već mu mi iđemo, već mu mi iđemo, mile, Da ga veseljimo, da ga veseljimo, mile!“ (Živko Mandić)

U dvorištu: „Zec Boga molji, zec Boga molji, mile, Lisica ga dvori, lisica ga dvori, mile.

Na lisice perce, na lisice perce, mile, Na kurjaku zvonce, na kurjaku zvonce, mile.

Zvonce obznanjiva Zvonce obznanjiva, mile, Da iđu kraljice.“ (Živko Mandić)

57

„Ode nama kažu, kažu i ne lažu Da su tu težaci, zemljice junaci.

Ruke najvridnije zrno posijale, Srebrnim su srpem žito pokosile, Na guvno svozile, brižno ovršile, dicu naranile.

Daj, Bože Svevišnji, svakomu težaku, zemljice junaku, sriće pune vriće.“ (Živko Mandić)

Velin napominje da su u Santovu kraljice obično bile darivane jajima, orasima, a u najnovije vrijeme novcima. Torbonoše – primivši darove – stave ih u torbu. Zatim se kraljice polako kreću iz dvorišta uz ovu pjesmu: „Fala tebi stoput, domaćine Stipo;17 koji si nas tako darivao lipo.“ (ibid. 91)

Sonta

Werni (usp. 1939: 5) zapisuje da skupinu predvode mlada i deveruša, a za njima torbonoša ili jajčarka koja nosi sepet (torbu) za darove i jaja. Iza njih su dva kralja sa štapovima o koje su ovješene svilene marame ili šarane žalinke i svilene pantlike (trake), a iza njih ostale kraljice. Pri ulasku u dvorište hvataju se u kolo s deverušom i mladom u sredini, a kraljevi ostaju izvan kola. Međutim, iako su razlike u izvedbi evidentne, važno je naglasiti da oba autora donose iste stihove pjesama. Prema Silađev (2011: 37) skupina je išla dvoje po dvoje, u paru, a predvodili su ju mlada i torbonoša, za njima ostale kraljice, a na kraju kraljevi s barjacima u ruci. Ophod su započele u svećenikovoj kući jer su kod njega uvijek dobivali novca pa koja grupa prva stigne dobije najviše. Prvo na vratima upitaju jesu li dobrodošle, a zatim torbonoša zatraži jedan stolčić koji stavi na sredinu kola kojeg se formirale ostale kraljice. Na taj stolčić torbonoša stavlja 17

Ime se mijenja.

58

ćilimac te na njega sjeda mlada; ispred nje stavi košaricu te odlazi njoj iza leđa i na desno rame stavi desnu ruku. Kraljice se okreću u kolu i pjevaju namijenjenu pjesmu: „Mi dojdoše ovde; U popovcke dvore; Popovcki su dvori; Šindrom ošindrani; Svilom izvezeni; Zlatom popunjeni.“ Refren (koji se ponavlja bez obzira na promjenu prethodnih stihova): „Okreni se, Kralju; I dva i tri puta, ljeljo; Ajd na smiljevo polje; Da smiljke beremo; Kralja da kitimo; Kralja i kraljicu, ljeljo!“ (ibid. 38) Na riječi „okreni se kralju“ kraljevi šeću oko kola (usp. Werni 1939: 5). Čast su svećeniku izražavale kroz stihove: „Popovcki su dvori šindrom ošindrani, svilom izvezeni, zlatom popunjeni!“ Kraljevi stoje iza kola jedan nasuprot drugome i odručenom desnom rukom drže barjake zabodene u zemlji. U određenom trenutku, kada to zahtijeva pjesma, kraljevi zamijene mjesta. Mlada se podiže sa stolčića, torbonoša uzima ćilimac i baca ga visoko u zrak te govori: „Alom, dajdalom!“ Zatim ga hvata i gazdarici kuće kaže: „Toliko vam konoplja narasla!“ Darovi se stavljaju u košaru ispred mlade. R. Silađev (2011: 38) piše da su u vremenima prije socijalizma odlazili i učiteljima (i drugoj „gospodi“) kojima su pjevali: 18 „Mi dojdoše ovde, u gospocke dvore Zaspala gospoja, pod žutom naranđom Ustani gospojo, gospodar je budi Došle su kraljice, šta ćemo jim dati Mlade ćemo dati, burmu pozlaćenu Kralju ćemo dati, konja nejašena. [refren: ] Okreni se Kralju…“

18

Ova pjesma preuzeta je iz rukopisa Ruže Silađev pripremljenog za istu knjigu, a koja se razlikuje od pjesme navedene u knjizi, u kojoj je i nešto kraća.

59

Kod susjeda se pjevaju stihovi koji ovise o tomu živi li ondje djevojka za udaju i mladić za ženidbu. Ako su bili oboje, onda su se pjevale obje pjesme. U slučaju da nema djece, pjesma je bila namijenjena boljem urodu.

Djevojci: „Roljanka divojka, dajte nama rolju Mi ćemo je udat, za popova đaka Koji perom piše, od orlova krila I od sokolova ljeljo. Okreni se Kralju...“ (ibid. 39)

Mladiću: „Momče perjaniče, Dajte nama momka Mi ćemo ga ženit Somborckom divojkom Koja nosi dara Dara tri tovara, ljeljo.

Okreni se Kralju...“ (ibid.)

Djevojci i momku: „Momče i divojče, Dajte nama momka Mi ćemo ga ženit Somborckom divojkom Koja nosi dara Dara tri tovara, ljeljo.

Okreni se Kralju...“ (ibid. 39-40)

Gdje nema djece: „O Kraljeva majko, Izajdi na polje Pa pogledaj gore 60

Oće l’ biti kiše Kiše i odviše, ljeljo Ajd na smiljevo polje Da smiljke beremo Kralja da kitimo Kralja i Kraljicu, ljeljo, Kumu i kumicu, ljeljo Alom, dajdalom!“19 (ibid. 40)

Kazivačica Ruža Silađev Pavka Domić komentirala je: „Di koja gazdarica je jako šporovala. Ako bi dala samo jedan dinar jel jedno jajce, mrnđale smo čim izajdemo na s’kak“ (ibid.).

Darivane su najčešće jajima i novcem, a ako je gazdarica tijekom izvedbe dala mnogo, onda su pjevale još bolje. Pjesmu i ples su znale izvesti i u centru gdje su ih zaustavljali, a kada košara bude puna, odlaze kući u veselju iščekujući sutradan kada se odlazilo Gospi u Doroslovo.20 Završetak ophoda slikovito je opisala Silađev: „I tako od dvora do dvora, od sokaka do sokaka, pa obidemo cilo selo. Kad projdemo kroz korzu, momci i divojke se korziru, pa nas zaustavu u po centra sela: 'Ajte, cure, i nama otpivajte Kraljice.' Oma se mi ukalašimo kad znamo da ćemo dobit. Rasporedimo se jel prid crkvom, jel prid omladinckim domom, jel isprid bude baka-Stane novinarke. Otpivamo naše, Torbonoša baci uvis visoko ćilimac i onda momci počmu bacat novce u košaricu. A svaki bi da se pokaže da je gavaler.

19

Ruža Silađev je posljednja dva stiha nadopunila usmenim putem. „Sonćani od ukazanja Majke Božje, Marije Pomoćnice u Doroslovu, drugi dan Duhova idu na hodočašće u Doroslovo. Nije vezano za Kraljice. Prvi dan Duhova u Doroslovu je mađarski dan, drugi dan je hrvatski dan, a treći je njemački (švapski). Do današnjeg dana je tako. Prema tim danima i mise su na odgovarajućim jezicima.“ (Ruža Silađev, Sonta) 20

61

Kad košarica bude puna, što jaja, što novaca, idemo doma. Podilimo se i ajd kod Pere Berneta prodat jajca. Na alku. Pera je mirijo jajca na alku u nikoliko klasa. Sa’ smo istom bili srićni i zadovoljni. Tu noć sve spavat ne možemo o’dragosti. Imamo novaca za sutra it kod Gospe. U Doroslov.

Bože, osvane sutradan! Drugi dan Dova. Onda je bijo naš dan. Kazala se šokačka misa ko i u današnje vrime. Uranimo ko višci i vištice, pa prid crkvu! Poredamo se u procišion sa svim svitom. Na čelu Raspeće, pa ajd pišice doroslovačkom štrekom upravo do Gospe na svetu vodicu di se ukazala. A, cila puta pivamo svete pisme i molimo se ko i očevi i matere.

Posli mise u Doroslovu ajd na vašar. Natrgujemo dugački šećera makom, orasima, šareni, lutaka i konja od kolača. A, najvažnije patrice od kolača.

Obisimo ji na vrat. Kad dojdemo natrag u Sontu, nusput kod Granašovi, nakidamo grana od orgovana i na nji obisimo sve što smo kupili kod Gospe. Tako idemo kro’selo. Da svi vidu ko je bijo kod Gospe, a i ko je juče vodijo Kraljice.“

Završetak ophoda Ophod u svim lokalitetima završava ravnomjernom raspodjelom dobivenih darova. Ilić (usp. 1960: 41) je zapisao da se u Beregu skupina vraća kraljičinoj kući gdje njena majka od dijela dobivenih jaja napravi kajganu, a ostalo se raspodijeli. Kazivačice to nisu potvrdile, one su samo ravnomjerno podijelile darove te odlazile kući nakon kraćeg druženja i prepričavanja doživljaja. Isto tako bilo je i u ostalim lokalitetima.

Ruža Silađev iz Sonte objašnjava značenje ophoda kraljica: „Kraljice nose proljetni blagoslov zemlje. One donose plodnost i rodnost.

I da nema darova kraljice bi išle u ophodnju, a svakako je lijepo biti viđen i dobiti darove.“

62

Ostali kazivači nisu znali točno reći svrhu ophoda, no smatraju da se išlo jer je to starovirski običaj kojim se željelo blagostanje obitelji, urod u polju i dobra udaja/ ženidba potomaka, a u Monoštoru i što viša konoplja (nekoć je bila važna biljka jer se od njena vlakna tkalo platno koje je služilo za mnoge kućne potrebe primjerice za tkanje odjeće, ručnika, stolnjaka i slično). Sve te želje izražavale su se kroz tekst pjesme koji se prilagođavao od domaćinstva do domaćinstva. Osim toga, smatralo se nesrećom ako kraljice zaobiđu kuću ili ih ne prime u dvorište, što su posebno isticale kazivačice u Beregu. Ljudi su počašćeni dolaskom kraljica i kako kažu, prema riječima Živka Mandića: „Posli kraljica ko da je Du Sveti pomilovo sve nas.”

Na temelju komparacije triju notnih zapisa Gabriela Paradžik i Andrea Višak zaključile su: „Od tri šokačka sela u kojima smo imale prilike čuti napjeve Kraljica jasno se mogu zapaziti dva oprečna stila: s jedne su strane napjevi Santova i Berega, a s druge Monoštora. Napjevi se ovih dvaju skupina razlikuju po nekoliko lako uočljivih elemenata. Za početak, kraljičke pjesme Santova i Berega su jednoglasne, a pjesme iz Monoštora – dvoglasne. U potonjem selu napjev započinje takozvana počimalja u predtaktu, a ostale joj se pjevačice pridružuju već na samom početku prvoga takta. Glavnu dionicu, u kojoj sudjeluje i počimalja, pjeva prvi glas, a drugi ga prati za tercu niže.

Pjesme prve skupine su u durskom rodu. Ovo im daje veseli, slavljenički karakter, osobito imajući na umu da ih u ova dva sela uvijek izvode djevojčice osnovnoškolskog uzrasta. S druge su strane monoštorske pjesme u molskom rodu. Mol i odrasle žene koje ih izvode daju ovim pjesmama svečani, premda ne pretjerano slavljenički karakter. Karakter se očituje i u tempu izvedbe koji je u prvoj skupini nešto brži nego u drugoj, a ovo je dalje naglašeno u monoštorskom refrenu koje pjevačice pjevaju sporije no ostatak pjesme. Zahvaljujući dvoglasju, monoštorske kraljičke pjesme imaju najveći ambitus melodije od ostalih koje smo mogle čuti – penje se do sekste. Melodija u Beregu doseže kvintu, a u 63

Santovu tek kvartu. No najveća je razlika između ove dvije skupine kontekst izvedbe. Dok je u posljednjih nekoliko godina ovaj običaj u Santovu i Beregu doživio svojevrsni revival, u Monoštoru je, barem zasada, oživio samo na pozornici.“

Prestanak i revitalizacija ophoda kraljica I što se onda dogodilo s kraljicama? Ni kazivači nisu sigurni zašto se prestalo odlaziti u ophod, a nagađanja su različita. Običaj je u Monoštoru počeo iščezavati u razdoblju oko Drugog svjetskog rata, a postepeno nestaje pedesetih godina. Monoštorske kazivačice sličnih su godišta, međutim nisu sve išle u ophod što ide prethodnoj rečenici u prilog. U Beregu to nestajanje kreće nešto kasnije, oko pedesetih, a običaj se gubi u šezdesetima. O tome piše i Ilić (usp. 1960: 41) koji je spomenuo da se običaj „pomalo održava“ te predviđa njegovo nestajanje kroz nekoliko godina. Sredinom pedesetih godina, iz kazivačima nepoznatih razloga, običaj se prestaje izvoditi i u Sonti. Velinov članak iz 1975. godine može biti svjedokom održavanja, iako su kazivači rekli da se običaj u Santovu gubi pred kraj šezdesetih godina. Za bačke kraljice postoje samo nagađanja o njihovu potpunom izostajanju iz običajno-obredne prakse. Dubljom analizom uzroka nestajanja sjećanja neću se baviti jer smatram da to treba sagledati u širem kontekstu, no navest ću uzroke koje nagađaju kazivači. Kao najčešći razlog, kazivači su navodili „represije socijalističkog režima“ koje su zabranjivale isticanje religioznosti, a ovaj su običaj vezali primarno uz crkvu čemu svjedoče opisi poput stari „crkveni/vjerski običaj“. O utjecaju socijalizma na gubitak običaja Adam Pašić iz Monoštora kazuje: „… dico, vi ne možete zamisliti kakva je to represija bila, pritisak da se više izbaci toga što je imalo povezano s virom. A te kraljice su povezane s virom. Zato što… tako da je to bio strašan tu pritisak na sve nas tu. Dosta toga se kradom izvodilo.“ 64

Nadalje, jedan od razloga je bilo napuštanje narodne nošnje, to jest izrade materijala od prirodnih sirovina. Stoga nije imalo smisla pjevati i željeti što višu konoplju, kada se ona više nije koristila. Razdoblje pedesetih godina kazivači su opisali „razdobljem sramote“. Čega ih je to točno bilo sram? Na prvom mjestu sudjelovanja u ophodima koji su smatrani nazadnima i nisu išli u prilog napretku koje je to vrijeme zahtijevalo, na drugom je nošenje narodne nošnje, a na zadnjem dobivanje poklona za izvedbu koje se smatralo prošenjem za hranu. Đula Srimac iz Berega objašnjava: „Nije se htila nijedna spremati. To je naša nošnja propala. Što mi imamo nošnje starije, to je naše. A ove mlade nisu se htile spremati i it. Neće valjda prosit po selu!“

Slično su govorile i druge kazivačice: „Pa mi smo valjda zadnja generacija koja je vodila kraljica. Mi, moja generacija. Onda je to pristalo pa je i komunizam krenuo i kad su se ti sveci ukidavali. Onda je to sve krenulo da iđeš prosit pa da ti da netko, a kad se to raskinulo, onda je to kraj.“ (Marica Lerić, Bereg)

Iako je sredinom šezdesetih u Monoštoru običaj izašao iz običajnoobredne prakse, jedna kazivačica, Marija Turkalj, sudjelovala je u jednom ophodu i nekoliko godina kasnije. Njena baka, koja je bila kraljica početkom 20. stoljeća, skupila je unukine prijateljice iz susjedstva i naučila ih običaju i pjesmi „da se on ne bi zaboravio“: „Sićam se, ja sam imala deset godina pa smo još išle; al krišom, kod moje tetke i tako eto.“ S oprezom su išle jer se ophod, prema tvrdnjama kazivača, povezivao s djelovanjem Crkve koja je u tome razdoblju bila pod represijama komunističkog režima.

Taj slučaj pokušaja obnove donio je i određene promjene. Sudionice su bile djevojčice, odjevene u najjednostavniju narodnu nošnju jer bi svečanu oštetile i uprljale šetnjom u ophodu, a išle su najavljeno kod 65

rodbine i susjeda. Koliko se Marija Turkalj sjeća, one su bile jedina skupina te godine. Za Bereg takvih podataka nema.

Obnovu različitih običaja, ali kao folklornih inscenacija, kazivači vežu uz Katicu Pašić, dugogodišnju koreografkinju kulturno-prosvjetnog društva i voditeljicu vokalne skupine „Izvorinke“.21 Jedan od tih običaja bile su i kraljice, a izvodile su ga „Izvorinke“. Nekoliko je promjena koje razlikuju običaj kao dio običajno-obredne prakse i scensku izvedbu. Kazivači, članovi KPD-a i „Izvorinki“, nisu znali objasniti razlog promjenama, no prihvatili su ih jer su u koreografkinju imali velikog povjerenja. Navode da je bila velika zaljubljenica u folklor svog mjesta, a pošto je bila neudana, imala je više slobodnog vremena za istraživanje. Ona je nedavno preminula, stoga ne možemo iz prve ruke saznati informacije o ideji inscenacije kraljica, njenim izvorima i promjenama koje su unesene na sceni. Običaj na sceni izvode samo djevojke (od srednjoškolskog uzrasta do udaje) i po potrebi udane žene (ali samo u ulozi barjaktara). Narodna nošnja je najsvečanija – šljokana krila i pune glave, a kraljica se razlikuje burundžukom. Udane žene su kao barjaktari u svilenim suknjama i s maramom na glavi. Na scenu se, ovisno o zahtjevima i trajanju izvedbe, postavljaju i domaćini kojima kraljice dolaze. Ovisno o okolnostima, uzimaju se braća blizanci („dva brata jednaka“) ili brat i sestra te se otpjeva jedna pjesma, a nakon darivanja se silazi sa scene uz popratnu pjesmu.

21

„Izvorinke“ su osnovane spontano 1979. godine. Katica Pašić okupila je nekoliko žena koje su 8. ožujka, na Dan žena, iste godine otpjevale nekoliko tradicijskih pjesama te vokalnom izvedbom oduševile prisutne. Nakon tog nastupa, na inicijativu vladajućih u selu, osnovana je vokalna skupina, a naziv je dala publika s obzirom da su pjevale izvorne pjesme. Međutim, na nastupima se nisu predstavljale pod tim imenom nego kao KPD. Njegovale su stare napjeve, a kako ne bi na pozornici izgledale statično, Katica Pašić odlučila je prikazati pjesme kroz običaje te je tako nastalo niz koreografija koje se i danas izvode (Iz razgovora s Marijom Turkalj).

66

Nedugo za obnovom u izvedbi „Izvorinki“, običaj se javlja i u dječjoj školskoj folklornoj skupini koju je vodila učiteljica Eva Forgić. U njemu su sudjelovale djevojčice viših razreda osnovne škole u svečanoj narodnoj nošnji.

Scensku izvedbu običaja pozitivno su ocijenile mnoge prosudbene komisije na folklornim natjecanjima još od prvih uprizorenja te se zbog toga on često izvodi. Sudionice se rado prisjećaju svih putovanja na kojima su izvele ovaj običaj, a kao najvažnije izdvajaju Beogradske muzičke svečanosti (BEMUS), Međunarodnu smotru folklora Zagreb i nastup u Ohridu (Slika 4.).

Slika 4. „Izvorinke“ iz Monoštora izvode kraljice u Ohridu osamdesetih godina.

Fotografija u vlasništvu Marije Turkalj.

Devedesetih KPD i „Izvorinke“ doživljavaju stagnaciju u djelovanju, no 2001., kada KPD dobiva hrvatski predznak, neke od članica „Izvorniki“ nastavljaju s radom ondje. Godine 2005. običaj je prikazan na 67

Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu22 (Slike 5. i 6.), a od tada se nerijetko izvodi na natjecanjima (ovisno o pravilima) i nastupima u jednakoj formi kako ga je zamislila Katica Pašić osamdesetih godina.

Slika 5. KUDH „Bodrog“ iz Monoštora izvodi kraljice na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2005. Fotografija u vlasništvu Marije Turkalj.

Slika 6. KUDH „Bodrog“ iz Monoštora izvodi kraljice na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2005. godine. Preuzeto s internetskih stranica Međunarodne smotre folklora.23

22

Međunarodna smotra folklora 2005. godine bila je posvećena temi kraljica i srodnih običaja i ostalih proljetnih ophoda. Izvor: http: //www.msf.hr/Smotra/hr/arhiva/hrarhiva2005.html (pristup 16. siječnja 2017.)

23 Izvor: https: //www.flickr.com/photos/69495271@N03/sets/72157640637435434/.

Posljednji pristup: 25. siječnja 2016. godine.

68

2016. godine običaj je trebao zaživjeti i izvan scene, no zbog vremenskih neprilika, otkazan je za sljedeću godinu, iako još uvijek ta zamisao nije provedena u praksi: „Moram ti reći da ove godine [2017.] planiramo obnoviti. Da, po selu mislimo, mislimo to. (…) Ja sam došla na ideju da obnovimo običaj zato što imamo dobru skupinu cura koje to mogu izvesti. I bilo bi šteta da tako nešto ne uradimo sad kad imamo tako dobru ekipu oko sebe. (…) Danas, kad nam nitko ništa ne brani, imamo slobodu da sve radimo, mislim da je sad trenutak tako nešto obnoviti i da ima života da se nastavi u narednim godinama.“ (Anita Đipanov Marijanović, Monoštor)

U Beregu se običaj obnavlja krajem devedesetih godina u sklopu KUD-a, na inzistiranje svećenika Davora Kovačevića kojeg mještani opisuju kao velikog zaljubljenika u tradiciju i narodne nošnje. Od tada, svake godine se nastoji organizirati minimalno jednu skupinu djece koja će obići mjesto i izvesti običaj. Po potrebi, uključuju i dječake što im je jedne godine svećenik prigovorio pa od tada tu situaciju pokušavaju izbjeći. Kazivači navode da nastoje održati običaj onako kako ga se sjećaju starije žene koje su sudjelovale u njemu. To se najviše očituje u pjesmi i narodnoj nošnji, dok su se primjerice darovi prilagođeni suvremenosti (uz novac, daju se i slatkiši), a nerijetko svećenik najavljuje ophod na kraju svete mise kako bi stanovnici mogli čekati kraljice pred svojim kućama. U slučaju vremenskih neprilika, ne odlaze u ophod kako ne bi uništili narodnu nošnju. Običaj se nešto rjeđe izvodi na sceni, a uglavnom ga izvodi dječja skupina (Slika 7.).

Odrasla skupina ga je, koliko je kazivačima poznato, izvela samo jednom i to u spletu pjesama i plesova na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2002. godine.24

24

Međunarodna smotra folklora 2002. godine bila je posvećena folkloru i drugoj baštini Hrvata koji žive izvan Hrvatske.

69

Slika 7. Dječja skupina HKPD-a „Silvije Strahimir Kranjčević“ iz Berega izvodi običaj kraljica u Osijeku 2015. godine. Fotografija u vlasništvu Milorada Stojnića.

Sličnu sudbinu doživjele su i santovačke kraljice. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj ondašnjeg ravnatelja škole Marina Velina, obnavlja se običaj (Slika 8.). Djevojčice je za tu potrebu uvježbavala desetak godina vjeroučiteljica Marica Jelić-Mandić koja je i utemeljila današnju izvedbu, a animirala je djevojčice od četvrtog do osmog razreda osnovne škole, posebno one dobroga sluha, no uloge dijeli ravnomjerno. Zbog jezičnih barijera, a i zbog nestalnog interesa djevojčica, ostali su samo pri jednoj varijanti pjesme. Devedesetih godina škola je odlučila otkupiti narodne nošnje iz sela za folklorne potrebe te kako bi nošnje sačuvali u selu. Sve manje djevojčica posjeduje narodnu nošnju, a i sve manje je onih koji ju znaju odjenuti pa se zbog toga pozivaju i okupljaju stručne žene iz sela, ali i roditelji čija je uloga razvoziti djecu po selu. Naime, na samim početcima obnove interes je bio velik (otprilike sto kuća) pa su djevojčice odlazile u ophod dva dana, no pojavom osobnih automobila, ophod se ponovno vratio na dovski ponediljak,25 ali i interes se smanjio, kako djece tako i kuća koje ih očekuju: „Nažalost, ljudi umiru, otišli su i nemamo kome nositi kraljice, nema zahtjeva za to. Kad sam ja to počela, ljudi su se probudili pa su zvali i željeli da dođete pa tako im je drago pa poslali bi djecu našu pa s novcem ih 25

Santovčani na prvi dan Duhova odlaze na hodočašće u Jud, stoga je malen broj kućevlasnika prisutan u selu.

70

darivali i s jajima. Ali sad već zadnjih godina ni jaja nema, jer, prominjilo se vrijeme je li. Ne držu se već ni kokoši pa sad da netko kupi jaje pa da dade kraljicama, onda više da im novaca. Jer drugo je. Pa nakupe jaja, pa ne znaju kome da prodaju pa šta će s tim jajcima, to se pojednostavilo, dobiju novac i podijele ga i eto.“ (Marica Mandić)

Slika 8. Kraljice u Santovu 2014. godine. Fotografija preuzeta s internetskih stranica Hrvatskog glasnika.26

Svakako je zanimljivo napomenuti i sudjelovanje djevojčica mađarske nacionalnosti koje pohađaju hrvatsku školu u Santovu čime se žele obrisati nacionalne razlike te pružiti priliku svime. Tom gestom uvedene su nove prakse u ophodu – više se ne obilaze samo šokačke kuće, već i mađarske po potrebi. O značenju običaja za zajednicu svjedoči i 26

Izvor: http: //www.glasnik.hu/2014-05-06-11-07-49/2014-05-06-11-09-42/256-oddvora-do-dvora. Posljednji pristup: 25. siječnja 2016. godine.

71

kraljička pjesma u udžbeniku za hrvatski jezik (Slika 9.), što ide i u prilog jačanju nacionalnog identiteta. Običaj se rijetko izvodi na sceni za folklorne potrebe te se uvode znatne promjene osim toga što se glumom i likovima treba prilagoditi pozornici, no to je varijabilno.

Slika 9. Kraljička pjesma u udžbeniku za hrvatski jezik hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj

O santovačkom ophodu kraljica godine napisan je članak (S. B. 2014) u kojemu se daje kratak osvrt na obnovu samoga običaja te naglašava važnost ove inicijative za očuvanje nacionalne svijesti santovačkih Šokaca: „Kraljički običaj na duhovski ponedjeljak, koji je prije dvadesetak godina obnovila učiteljica Marica Jelić Mandić, posljednjih godina uvježbava vjeroučiteljica Katalin Molnár Tomašev. U tradicijskome kraljičkom ophodu sudjelovale su učenice nižih i viših razreda santovačke Hrvatske škole, u pratnji bivše učenice i „kraljice”, danas učenice pečuške Hrvatske škole Miroslava Krleže Ivane Martić, koja im je pomagala i u pjevanju, te naizmjenično roditelja Stipe Božića, Joze Tomaševa, Eve Gorjanac i Stipana Balatinca. Kao i svake godine, svugdje su lijepo primljene, pogošćene i darivane, a u župnom uredu primio ih je santovački župnik Imre Polyák, u svome domu ravnatelj santovačke škole Joso Šibalin, te drugi mještani (...) Običaj koji se povezuje s praslavenskim obredom, stari 72

je hrvatski narodni običaj s prepoznatljivim društveno-obrednim i magijsko-apotropejskim elementima. Mnogi ističu ulogu duhovskog običaja „kraljica” u očuvanju hrvatske nacionalne svijesti, a njihova odjeća (sablja, barjaci...), nazivi (kralj, kraljica, ban, banica, barjaktari), te jezik kraljičkih pjesama, potvrđuju sjećanje na nekadašnji vojnički, graničarski život šokačkih Hrvata, na dio prošlosti našega naroda.“

Sonćanske kraljice na žalost nisu doživjele ponovne izvedbe pa ni revitalizaciju čak ni nakon što je OKUD „Ivo Lola Ribar“ sedamdesetih godina običaj postavio na scenu sa „svim izvornim elementima“, prema riječima kazivačice Ruže Silađev.

Završni osvrt „Santovo, Breg i Monoštor, eto ta sela Šokaca imaju vrlo slične običaje, s malim razlikama. Tako što imaš male razlike u tradicijskom ruhu, tako imaš i male u običajima. Svako je nešto svoje novo unosio.“ (Marija Šeremešić, Monoštor)

Iz komparacije se dalo uočiti, a to je potvrdila i M. Šeremešić koja se duže vrijeme bavi temom tradicijskog naslijeđa bačkih Šokaca, kako je običaj kraljica u ova tri lokaliteta vrlo sličan. Vitez (usp. 2006: 47-48) je pri široj komparaciji običaja uočila kako se običaj ophoda kraljica može podijeliti na dva tipa. Prvi tip sadrži likove poput kralja i kraljice te ples sa sabljama, a drugi tip je svadbena povorka koja izriče formule s magijskim elementima. Bereške, monoštorske kraljice, santovačke i sonćanske kraljice pripadaju drugome tipu jer predstavljaju likove iz svadbe (mladenka, djeveruša, barjaktar), a izvedba sadrži magijske radnje za plodnost (sjedenje, bacanje predmeta u vis i izgovaranje formule za rast).

Kraljice istraživanih lokaliteta razlikuju se nazivljem likova, no ne toliko i njihovim ulogama, a osim toga i pokretima koje izvode u domaćinstvu, dok 73

tekstovi pjesama sadrže slične motive (primjerice udaja za popova đaka, ženidba za bogatu djevojku). Razlikuje se i napjevi bereških i santovačkih kraljica, s jedne strane i monoštorskih, s druge strane.

Sjećanja kazivačica sudionica izblijedjela su, a prva asocijacija koju vežu uz kraljice bile su pokloni koje su dobile nakon ophoda. To je ipak razumljivo s obzirom da se radi o dječjoj dobi, a i razdoblju u kojem nisu imale mnogo, kako su navodile, pa su im takvi pokloni predstavljali veliko bogatstvo. Prekide u održavanju običajno-obredne prakse kraljica i njihovo nestajanje kazivači su vezali uz političku i društvenu situaciju pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.27 Ideje za inscenacijama i revitalizacijama običaja vezane su uz pitanje identiteta za kojim se poseže u razdoblja prije nestanka običaja kao običajno-obrednih praksi, ali inscenacija i revitalizacija u ova dva lokaliteta, donijele su promjene koje prvenstveno ovise o vremenskim kontekstima izvedbe.

Sudbina sonćanskih kraljica zapečaćena je pedesetih godina, te nažalost, osim folklorne inscenacije sedamdesetih godina, nije nikada revitalizirana.

Monoštorski običaj kraljica prilagodio se sceni te odabrao elemente koji će postati reprezentativni. Poznato je da se u prilagodbi sceni (usp.

Vitez 2006: 26-27) nastoji oponašati osnovna radnja negdašnjih izvedbi.

Pozornica predstavlja kuću ili dvorište na kojoj već čekaju ukućani, zatim slijedi izvedba, darivanje i odlazak. Prikaz je i lokalno obojen izborom odjeće, oglavlja, teksta i napjeva koji su reprezentativni, a članice koje prikazuju kraljice ne pripadaju najčešće uzrastu negdašnjih kraljica. Sve navedene elemente pronašli smo i u monoštorskoj izvedbi gdje je su 27

Nisu samo kraljice običaj kojemu se tada gubi trag pa bi se tema šire kontekstualizacije nestajanja običaja mogla proširiti i na druga istraživanja koja bi uključivala političke, urbanističke, društvene i ekonomske aspekte.

74

kraljice poprimile novo značenje – postale su reprezentativan običaj kojim se pokazalo bogatstvo nošnje sela uz jaku vokalnu izvedbu.

Santovo je krenulo u smjeru obnove običajno-obredne prakse devedesetih godina, u sklopu izvannastavne aktivnosti, na inicijativu ravnatelja škole Marina Velina u suradnji s vjeroučiteljicom Maricom Mandić, a danas djevojčice uvježbava Katalin Molnár Tomašev. Svakako je zanimljivo ispreplitanje hrvatske i mađarske nacionalnosti u ovome, nekad isključivo, šokačkom običaju. Iako je običaj već pri kraju svoga vijeka doživio promjene, danas se pokušava izvesti što izvornije koliko je to moguće, a škola je sudionicama osigurala i komplete narodnih nošnji koji se nose tom prilikom.

Bereg je krenuo u istome smjeru na inicijativu svećenika Davora Kovačevića koji Berežane, dvadesetak godina otkako je ondje na službi, potiče na čuvanje tradicije. Iako izvedba ophoda ovisi o vremenskim prilikama i broju zainteresiranih djevojčica, nastoji se okupiti barem jednu skupinu koja će obići selo. Običaj se nošnjom, pjesmom i kretanjem ne razlikuje od onih oko polovine 20. stoljeća, no aspekti poput primanja u dvorište i darivanja ovise o suvremenim kontekstima.

Ova komparacija samo je mali prilog istraživanju kraljica u Hrvata Šokaca na području Bačke. Kraljice su samo jedan od primjera tradicijske kulture kojima je obilježen kulturni identitetski prostor bačkih Hrvata (usp. Žigmanov 2009: 61) u kojemu kulturno-umjetnička društva nastoje inscenacijama ili revitalizacijama običajno-obrednih praksi sačuvati folklorne sadržaje tradicijske kulture.

75

Literatura Bara, Mario. 2009. „Pregled povijesti Hrvata u Vojvodini“ U: Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti – osnovne činjenice, ur. T. Žigmanov.

Subotica: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 11-50. Černelić, Milana i Tamara Štricki Seg. 2014. „Ophodi kraljica“. U: Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca, ur. M. Černelić. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, FF press – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 191-239.

Gavazzi, Milovan. 1988. Godina dana hrvatskih narodnih običaja II. Novo priređeno izdanje, Zagreb: Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske – Hrvatsko etnološko društvo.

Kopilović, Andrija. 2010. „Običaji kao čuvari nacionalne svijesti“ U: Identitet bačkih Hrvata. Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa, ur. R. Skenderović. Zagreb-Subotica: Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko akademsko društvo, 9-17.

Pašić, Katica. 1998. „Eto, to je Bački Monoštor“. Miroljub, 3: 98.

Radičev, Marin. 1944. „Kraljice, duhovski običaj kod Hrvata u Bačkom Briegu“ Klasje naših ravni, 6: 44-47.

Sekulić, Ante. 1991. „Bački Hrvati. Narodni život i običaji“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 52.

Silađev, Ruža. 2011. Šokica pripovida. Subotica: NIU Hrvatska riječ. Šeremešić, Marija. 2007. Tragovi sjećanja. Subotica: NIU „Hrvatska riječ“ Subotica i Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“ Sombor.

76

Velin, Stjepan. 1975. „Duhovski običaj Bunjevaca, Šokaca i Srba u našem dijelu Bačke“. Etnografija južnih Slavena u Mađarskoj, 1: 81-112.

Vitez, Zorica. 2001. „Narodni običaji“ U: Hrvatska tradicijska kultura na razmeđu svjetova i epoha, ur. Z. Vitez i A. Muraj. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, Institut za etnologiju i folkloristiku, 309-375.

Vitez, Zorica. 2006. „Kraljice: između seoskih djevojačkih ophoda i folklorne pozornice“. Etnološka tribina 29(36): 23-51.

Werni, Sebastijan. 1939. „Kraljice u Sonti“, Subotičke novine, 16. lipnja, broj 24: 5. Žigmanov, Tomislav. 2009. „Hrvati u Vojvodini danas“. U: Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti – osnovne činjenice, ur. T. Žigmanov. Subotica: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 53-73.

Arhivski izvori Ilić, Josip. 1960. Narodna nošnja i običaji kod Šokaca u Bačkom Bregu. Nova zbirka 112. Zagreb: Arhiv HAZU Odsjeka za etnologiju.

Kesejić, Antun. 1949-1950. Etnografska građa iz Bača. Nova zbirka 7b.

Zagreb: Arhiv HAZU Odsjeka za etnologiju.

Internetski izvori S. B. 2014. „Od dvora, do dvora...“ , glasnik.hu, 21. lipnja 2014. godine.

Izvor: http: // www.glasnik.hu/2014-05-06-11-07-49/2014-05-06-11-0942/256-od-dvora-do-dvora. Posljednji pristup: 15. siječnja 2018.)

77

Ivan Lović Općina Gorjani ivan.lovic@gmail.com

Duhovski ophod ljelja u Gorjanima Uvod Ljelje su djevojke koje sudjeluju u proljetnom ophodu na blagdan Duhova.

Običaj ljelja sadrži elemente staroslavenske mitologije, što upućuje na njegovo staroslavensko podrijetlo. U neko davno vrijeme vjerovatno je predstavljao obred inicijacije, a do danas se sačuvao kao dio narodne baštine sela Gorjani. Ljelje u povorci hodaju ulicama, ulaze u dvorišta domaćina, pri tome pjevaju prigodne pjesme te izvode karateristični obred.

Djevojke su u ophodu podijeljene po ulogama na kraljeve i kraljice, dok muškarci imaju uloge svirača ili prosjaka (sakupljači darova). U povorci ljelja najprije idu prosjaci, zatim kraljevi, za njima kraljice i na kraju svirač ili svirači. Ljelje su obučene u specifičnu odjeću, karakteriziraju ih prepoznatljivi rekviziti. Kraljevi na glavi nose šarene kape, izrađene od svilenih cvjetova, a u rukama nose sablje, dok kraljice nose vjenčiće poput mladenki. Ljelje u dvorištima pjevaju domaćinima, ovisno o tome tko živi u kući, plešu obrednu igru i Kolo uz pratnju svirača, najčešće gajdaša. U kolu i obrednoj igri kraljevi udaraju sabljama. Domaćini ih časte i darivaju, a zatim odlaze do druge kuće. Običaj se spontano održavao do 1958. g., obnovljen je za snimanja 1964. i 1966. godine. Ponovno je obnovljen 2002. g. i od tada se održava svake godine. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske upisalo je 2007. g. „Proljetni ophod ljelja iz Gorjana kod Đakova“ na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a 79

2009. g. UNESCO ga upisuje na svoju Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Podrijetlo običaja U Gorjanima, selu nedaleko od Đakova, njeguje se običaj ljelje. Običaj je bio poznat na širem području panonskog prostora kao ostavština nekih davnih vremena, a upravo u Gorjanima ostao je sačuvan do današnjih dana.

U Gorjanima je postojala legenda kako ljelje potječu iz turskih vremena, u spomen na događaj u kojemu su djevojke obučene u šarenu odjeću i sa sabljama u rukama uz pjesmu krenule prema turskom taboru.

Turci su navodno pomislili kako su ljelje duhovi pa su se razbježali, a djevojke su na taj način oslobodile zarobljene muškarce iz sela (usp. Karalić 1977). Općenito je poznato kako narod sve ono što je staro i za što ne zna pravo podrijetlo, govori kako potječe još od „turskih vremena“ pa je vjerovatno i ova legenda nastala na sličan način, a kao zanimljiva priča sačuvala se u narodu i prenosila generacijama.

Pojedini istraživači bavili su se istraživanjem njihova podrijetla, postoje određene teorije, a najvjerojatnija je ona staroslavenska, koja podrijetlo ophoda ljelja veže uz staroslavensku mitologiju. Ljelje su smatrane kćerima staroslavenskih božanstava Peruna (Gromovnika) i Iris (Duge), a njihova povorka predstavljala je svatovsku povorku. Pjesme ljelja opisuju tragične svatove božanske djece koji se utapaju u „Dunavu“ i općenito pjevaju o ženidbi i udaji (pjevanje momku, svekrvama). Odjeća ljelja puna je svatovskih elemenata, a igra sa sabljama u kolu u jednom dijelu prikazuje upravo perunov simbol. Odjeća je također povezana uz božanstva: Perun (Gromovnik) – sablje, Iris (Duga) – raznobojne vrpce (usp.

Novak 2007). Sve ovo spontano se sačuvano u običaju ljelja kroz više 80

stoljeća njegovog postojanja. Narod ga doživljava kao običaj, igru, veselje, a ne kao obred, što je vjerojatno u svojim počecima bio. Smatra se kako je ophod predstavljao obred inicijacije, odnosno kako su djevojke sudjelujući u ophodu i ulazeći u dvorišta mladića pokazivale kako su odrasle i spremne za udaju.

Prihvaćanjem kršćanstva ophod se prilagodio i sačuvao u određenom obliku. Danas se održava na katolički blagdan Duhova.

Povijesni prikaz Prvi zapisi koji govore o ljeljama u Đakovštini potječu iz zapisa Luke Ilića Oriovčanina koji spominje običaj kraljica (u nekim mjestima drugi naziv za ljelje) u selu Slatinik Drenjski (usp. Ilić Oriovčanin 1846). Milko Cepelić spominje ljelje u Širokom Polju i Vuki 1883. g. (usp. Uzelac 2007), a Lucija Karalić održavanje običaja u Gorjanima prije 1898. g. (usp. Karalić 1977).

Od 1957. g. ljelje u Gorjanima istražuje Zdenka Lechner, a Lucija Karalić joj je glavna suradnica. 1961. g. Zdenka Lechner proširila je istraživanja na ostala sela Đakovštine i zabilježila do kada se običaj u njima održavao: u Vuki do 1920. g., Semeljcima do 1918. g., Koritni do 1915. g., kao priredba u Osijeku 1934. g., u Viškovcima do 1922. g., Drenju do 1911. g., Gašincima do 1906. g., Trnavi do 1922. g. i Podgorju do 1910. g. (usp. Lechner 1963).

Osim u selima koje je istraživala Zdenka Lechner običaj se u Đakovštini održavao u Selcima Đakovačkim i Strizivojni do 30-ih godina 20. st. (usp.

Vitez 2006). U Gorjanima se običaj najduže zadržao, najbolje je istražen te je stekao najveću popularnost. Prema fotografijama i zapisima iz Gorjana poznato je kako se održao: 1898. g., 1903. g., 1914. g., 1918. g. (Slika 1.), 1919. g., 1921. g., 1925. g., 1938. g., 1939. g., 1940. g., 1946. g., 1952. g., 1953. g., 1957. g. i 1958. g. kada je održan posljednji spontani ophod. Običaj je obnovljen za potrebe snimanja i održan je u selu 1964. i 1966. g.

81

Slika 1. Ljelje iz Gorjana, 1918. g.

U Gorjanima se 1966. g. osniva Kulturno-umjetničko društvo „Gorjanac“ koje u svojim počecima nema folklorni program pa se na prvim smotrama i nastupima predstavlja običajem ljelja. Običaj je već ranije predstavljan na sceni 1950. i 1964. g., a od 60-tih godina 20. stoljeća ljelje nastupaju na svim važnijim smotrama folklora u Hrvatskoj: Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Međunarodna smotra folklora i druge, Ljeto valpovačko i druge. Već tada prepoznata je njihova važnost i isticane su kao 82

vrijedan dio narodne baštine: „historijski spomenik“ (Program priredbe JAZU, 1966.).

Prvi službeni nastup KUD-a „Gorjanac“ s ljeljama održan je na 1.

Smotri folklora u Zagrebu u srpnju 1966. g. (Slika 2.), a zatim u prosincu iste godine na proslavi 100-godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu koji je dugi niz godina istican kao najvažniji nastup ljelja.

Slika 2. Prvi nastup KUD-a „Gorjanac“ na 1. Smotri folklora u Zagrebu 1966. g.

Od tada do danas ljelje su nastupale na velikom broju pozornica u Hrvatskoj i inozemstvu. Može se reći kako je najistaknutiji dosadašnji nastup ljelja održan na 10. Festivalu nematerijalne kulturne baštine u Tokiju u Japanu 2008. g. (usp. Lović 2008) (Slika 3.), gdje su ljelje odigrale „diplomatsku ulogu“ u korist upisa hrvatskih nematerijalnih kulturnih 83

dobara na UNESCO-ovu svjetsku listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (upis prvih kulturnih dobara iz Hrvatske izvršen je 2009. g.).

Slika 3. Članovi KUD-a „Gorjanac“ u Tokiju u Japanu 2008. g. (Foto: Lović, I.).

Osim nastupa u Japanu značajno je spomenuti nastup na CIOFF-ovoj Folklorijadi – folklornoj olimpijadi u Anseongu u Koreji 2012. g., gdje su ljelje predstavljale Hrvatsku i nastupale u društvu skupina iz 46 zemalja svijeta. Na konferenciji CIOFF-a u Francuskoj, koja je održana nakon 84

Folklorijade, nastup KUD-a „Gorjanac“ u Anseongu istaknut je kao najcjelovitiji i najbolji prikaz folklorne baštine na tadašnjoj Folklorijadi.

Ljelje su ponovno oživljene i vraćene na gorjanske ulice obnovom običaja 2002. g. Najzaslužnija osoba za obnovu običaja bila je tadašnja voditeljica KUD-a „Gorjanac“ gđa Marija Ilakovac (tada Bučanović) koja zajedno s članovima KUD-a uvježbava pjesmu, ples i kretnje ljelja. Običaj se ponovno izvodi u selu na blagdan Duhova uz veliko oduševljenje mještana Gorjana, a posebno nekadašnjih sudionica ophoda. Običaj se od tada održao svake godine u samim Gorjanima, a nekoliko godina nakon obilaska Gorjana prikazan je i u okolnim selima po uzoru na nekadašnje odlaske u tzv. „tuđa sela“ (usp. Karalić 1977).

Zbog kontinuiteta njegovanja običaja u Gorjanima, najbolje istraženosti i očuvanosti svih elemenata, „Godišnji proljetni ophod ljelja iz Gorjana kod Đakova“ 2007. g. upisan je u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a 2009. g. na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (Slika 4.).

85

Slika 4. Povelja o uvrštavanju ljelja iz Gorjana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz 2009. g.

Narodna nošnja sudionika ophoda Djevojke koje sudjeluju u ophodu ljelja oblače specifičnu odjeću, kakva se u ovoj kombinaciji nije nosila u drugim prigodama. Sastoji se od osnovnih dijelova koje čine oplećak i podsuknje (u ranijem vremenu rubina), zatim suknje (ili roklje), pregača i marama na grane (od teške svile s cvjetnim motivima); na nogama su cifrane počne (pantafule) ili opančići; od nakita nose dukate, šalange i šticle, a ono što ih posebno ističe su kape, vjenčići i sablje.

86

Sudionice ophoda dijele se po ulogama na kraljeve i kraljice te sukladno tome koriste i različite simbolične rekvizite po kojima se razlikuju.

Kraljevi imaju glavnu ulogu u ophodu, na glavama nose kape – ukrašene muške šešire, a u rukama sablje koje pridržavaju crvenom pamučnom maramom, tzv. zetinarkom. Kraljice ne nose sablje, a umjesto kape na glavi nose voštane vjenčiće, iste onakve kakve su nosile mladenke na vjenčanju.

Nekada su i kraljice nosile marame zetinarke, zataknute o pojasu, što je vidljivo na starijim fotografijama, iako nije poznato u koju svrhu su korištene.

Kape koje nose kraljevi sastoje se od crnog muškog šešira na koji su postavljene šibe u obliku stošca, a na šibe su vezani c´jetovi (raznobojni svileni cvjetovi kakve snaše – udane žene stavljaju na glavu kad povežu maramu šamiju). Uz rub šešira uvezane su štrepe, s prednje i stražnje strane postavljeno je malo ogledalce, na vrhu je kovilje, danas jednobojno, nekada raznobojno, a niz leđa se spuštaju raznobojne svilene vrpce.

Umjesto svilenih cvjetova (koji se koriste još od prve polovice 20. st.) nekada su se kape ukrašavale smiljem i koviljem, biljakama koje ne rastu u Slavoniji, nego su ih kupovali prilikom odlaska na hodočašće u Marijansko svetište Jud (Máriagyűd) u blizini Šikloša u Mađarskoj (usp.

Karalić 1971). Kovilje se i danas koristi, a članovima KUD-a uglavnom ih šalju prijatelji i poznanici iz Dalmacije, gdje prirodno raste.

Sablje su posuđivali od ljudi u selu koji su služili u vojsci. Ukoliko nije bilo dovoljno sablji, koristili bi kosu (kakva se koristila za košnju trave), čiju bi petu najprije omotali krpom, a zatim maramom zetinarkom te su je koristili poput sablje (usp. Karalić 1977). Stare sablje koje ljelje danas koriste potječu iz Austro-Ugarske i Kraljevine SHS, a postoji i nekoliko novoizrađenih sablji.

87

Narodna nošnja muških sudionika ophoda ne razlikuje se od one koja je korištena u drugim svečanim prigodama; sastoji se od rubine, frosluka, gaća ili rajtozni, kape i razne obuće. Muškarci u ophodu imaju uloge prosjaka (dva momka koji nose korpu i sakupljaju darove), svirača i kočijaša.

Uvježbavanje običaja Uvježbavanje ophoda započinjalo je ranije. Obično su se djevojke između sebe prije Duhova dogovarale tko će ići u ljelje, pronašle bi ženu u selu koja je ranije sudjelovala u ophodu te ih je ona uvježbavala u kući ili dvorištu jedne od sudionica. Ondje bi uvježbavali hodanje, pokrete, pjesmu i ples.

Kolo bi uvježbavali obično uz svirku na muzikama (usnoj harmonici). Kasnije je uvježbavanje ljelja preuzela učiteljica Lucija Karalić koja ih je uvježbavala 60-ih i 70-ih godina 20. st. (usp. Lović 2012).

Otkako ophod izvode članovi KUD-a „Gorjanac“, pjesma, ples i svirka uvježbavaju se na redovitim probama KUD-a tijekom cijele godine zbog stalnog prikazivanja običaja na sceni, a intenzivnije pred sam blagdan Duhova.

Svirači u ophodu ljelja Ljeljama je u ophodu svirao gajdaš, njega su dovodili iz okolnih sela jer u samim Gorjanima (otkako se pamti) nije bilo gajdaša. Poznato je kako je ljeljama svirao gajdaš iz Potnjana, gajdaš iz Selaca Đakovačkih (vjerojatno Vinko Bičanić), a najčešće i najduže svirao je gajdaš Milivoj Nikšić iz Budimaca, kojeg su zvali Baća. Gajdaše su dovozili i odvozili zaprežnim kolima, a njihovu svirku plaćali su novcem (usp. Lović 2012).

88

Kada u okolici više nije bilo gajdaša, ljeljama najpije sviraju dudaši (1958. g. svira nepoznati dudaš na tzv. podravskim dudama, a od 70-ih godina dudaš Lazar Dmitrić iz Čepina na tzv. bilogorskim dudama) i sve češće samičari. Od 1966. g. u ophodima i na smotrama svira samičar Ivan Galović iz Satnice Đakovačke, a nakon toga samičari iz Gorjana: Nikola Budrovac, Tomo Pribanić i Stjepan Perić. Obnovom ophoda ljeljama u početku sviraju samičari (Tomislav Bogdanović i Marko Birtić), od 2004. g. ponovno gajdaši (Domagoj Pavić iz Đakova (2004.), najviše Ivan Lović iz Gorjana (od 2005.) i zatim Tomislav Livaja iz Osijeka (2019.)) te povremeno samičari (Tomica Ivanović i Hrvoje Perić) ili tamburaši.

Ljeljama su kolo znali zasvirati tamburaški sastavi, ali rijetko. 1914. godine sviraju im violina, bas i kontra, 1939. g. glavnoj skupini ljelja sviraju violina i tamburaši, a drugoj skupini ljelja gajdaš.

Izgled običaja U ophodu ljelja postoje manje razlike u nekadašnjem (do 1966. g.) i današnjem održavanju (od 2002. g.).

Nekadašnji ophodi započinjali su u poslijepodnevnim satima prvog dana Duhova. Najprije su djevojke odlazile na sv. Misu obučene u svečane rubine, bez bilo kakvih obilježja ljelja. Nakon sv. Mise i ručka oblačile su odjeću ljelja i sastajale se u kući jedne od sudionica odakle su kretale u ophod selom. Krenule bi udesno iz dvorišta u kojemu su se sastali. Na čelu povorke išli su prosjaci s korpom na kojoj se nalazi otarak. Iza njih išle su djevojke u koloni dvije po dvije, najprije kraljevi, a za njima kraljice (Slika 5.). U prvom redu kraljeva i kraljica išle su počimalje. Broj kraljeva nije bio određen, nekada je svaki kralj imao svoju kraljicu (usp. Karalić 1977), a kasnije je broj kraljeva obično bio veći od broja kraljica. Obično je broj 89

kraljeva i kraljica bio paran, a ukoliko je broj bio neparan u prvom redu kraljeva ili kraljica išle su tri djevojke. Najčešće je u ophode išlo 8 kraljeva i 3, 4 ili 5 kraljica. Najviše djevojaka u jednoj skupini u nekadašnjim ophodima bilo je 1958. g.: 11 kraljeva i 6 kraljica, a u novim ophodima 2019. g.: 12 kraljeva i 8 kraljica. Na kraju povorke išao je svirač.

Ophodi koji se održavaju od 2002. g. počinju sv. Misom u župnoj crkvi sv. Jakova apostola st., gdje svi sudionici već budu obučeni u narodne nošnje za ophod. Nakon sv. Mise pred crkvom se pleše Kolo, a nakon toga krene se u ophod kroz selo.

Slika 5. Ophod ljelja 2014. g. (Foto: Foto Zoom, Đakovo).

90

Djevojke se kreću pješačkom stazom uz kuće. Hodajući ulicama pjevaju posebne stihove, uz istu melodiju. Pjesme koje djevojke pjevaju dijele se na tri cjeline: pjesme koje se pjevaju hodajući ulicom, pjesme koje se pjevaju domaćinima u dvorištu, pjesme koje se pjevaju prilikom obredne igre te deseterački dvostihovi koji se pjevaju u Kolu. Svaka pjesma sastoji se od šesterca i osmerca koji završava pripjevom „ljeljo“. Pjesmu započne počimalja, a prihvate sve sudionice. Pjeva se dvoglasno, a deseterački dvostihovi u kolu ponekad i troglasno.

Neke od pjesama koje se pjevaju pri šetnji ulicama: „Mi idemo, ljeljo, mi idemo kralju, ljeljo Od dvora do dvora, od dvora do dvora, ljeljo Do careva stola, do careva stola, ljeljo Đe car pije vino, đe car pije vino, ljeljo A carica spava, a carica spava, ljeljo Car caricu budi, car caricu budi, ljeljo Među oči ljubi, među oči ljubi, ljeljo Ustani carice, ustani carice, ljeljo Došle su kraljice, došle su kraljice, ljeljo Da i´darivamo, da i´ darivamo, ljeljo Škudom i dukatom, škudom i dukatom, ljeljo Hvala Vama caru, hvala Vama caru, ljeljo Na zlatnom dukatu, na zlatnom dukatu, ljeljo Hvala Vam carice, hvala Vam carice, ljeljo 91

Na sjajnoj škudice, na sjajnoj škudice, ljeljo S Bogom ostaj kralju, s Bogom ostaj kralju, ljeljo.“

Ili: „Mi idemo, ljeljo, mi idemo kralju, ljeljo Priko na Dunavo, priko na Dunavo, ljeljo Pa na Crno more, pa na Crno more, ljeljo Na moru je lađa, na moru je lađa, ljeljo Na lađi lađari, na lađi lađari, ljeljo Međ njma je Mara, međ njima je Mara, ljeljo Bili dar bilila, bili dar bilila, ljeljo Bileć potonila, bileć potonila, ljeljo Toneć govorila, toneć govorila, ljeljo Aoj moje platno, aoj moje platno, ljeljo Kome ćeš ostati, kome ćeš ostati, ljeljo Ni ocu ni majci, ni ocu ni majci, ljeljo Ni bratu ni seki, ni bratu ni seki, ljeljo Prokletoj maćuvi, prokletoj maćuvi, ljeljo Koja me je klela, koja me je klela, ljeljo Jutrom i večerom, jutrom i večerom, ljeljo I u svako doba, i u svako doba, ljeljo.“

92

Domaćini koji žele primiti ljelje, ostave otvorenu dvorišnu kapiju i ljelje uz pjesmu ulaze u dvorište. U dvorištima pjevaju prigodne pjesme ovisno o tome tko živi u kući, npr. pjevaju bratu i sestri, momku, djevojci, mladoj snaši, kraljevoj majci, gospodi u selu ili starijem svijetu. Primjeri pjesama koje se pjevaju u dvorištu: „Ovdi nama kažu, ovdi nama kažu, ljeljo Bratac i sestrica, bratac i sestrica, ljeljo Seku vi udajte, seku vi udajte, ljeljo Brata nama dajte, brata nama dajte, ljeljo Da ga mi ženimo, da ga mi ženimo, ljeljo S našim desnim kraljem, s našim desnim kraljem, ljeljo Il´ s lijevom kraljicom, il´ s lijevom kraljicom, ljeljo.“

Ili: „Oj kraljeva majko, oj kraljeva majko, ljeljo Izađi pred kralja, izađi pred kralja, ljeljo Kralj se umorio, kralj se umorio, ljeljo Sablju polomio, sablju polomio, ljeljo Il´ mu novu kujte, il´ mu novu kujte, ljeljo Il´ drugu kupujte, il´ drugu kupujte, ljeljo.“

Ili: „Ovdi nama kažu, ovdi nama kažu, ljeljo Gospodski su dvori, gospodski su dvori, ljeljo 93

Šikrom šikrovani, šikrom šikrovani ljeljo Zlatom okovani, zlatom okovani ljeljo Kralje su čekali, kralje su čekali, ljeljo Kralje i kraljice, kralje i kraljice, ljeljo Lipo darivali, lipo darivali, ljeljo Sa srebrom i zlatom, sa srebrom i zlatom, ljeljo Škudom i dukatom, škudom i dukatom, ljeljo.“

Nakon prigodne pjesme domaćinu slijedi obredna igra u kojoj kraljevi hodaju („šeću“) i udaraju sabljama te tom prigodom pjevaju: „Aj pošeći kralju, ajd pošeći kralju, ljeljo Sastante se kralju, sastante se kralju, ljeljo Ajd poigraj kralju, ajd poigraj kralju, ljeljo.“

Obrednu igru počinjale su pjevati kraljice, a kraljevi su izvršavali radnje o kojima one pjevaju. Nakon toga svirač zasvira, a kraljevi (rjeđe i kraljice) zaigraju Kolo (usp. Lović 2012) (Slika 6.).

U Kolu se pjevaju deseterački stihovi pri pjevanju svirač stane sa svirkom.

Pjevale su o ljeljama, momcima, svekrvama i razne druge stihove: „Aj, al´je lipo pogledati ljelje, kad naprave veliko veselje

Aj, žitno klasje otišlo u ljelje, a ražulja za njima se šulja 94

Aj, svekrvice nemoj mi se jedit´, sve´dno ću ti za sinijom sjedit´.“

Slika 6. Ljelje u Gorjanima na prvi dan Duhova 1957. g.

Ples u kolu ljelja ista je vrsta plesa kakav se inače pleše u „Šokačkom kolu“ (kojeg su zvali samo Kolo). U Gorjanima je korak nešto specifičniji: prvi dio koraka pleše u mjestu, a u drugom dijelu radi se korak u lijevo (u većini slavonskih sela prvo se radi korak u lijevo, a zatim na mjestu). Sablju djevojke drže u desnoj ruci, a lijevom rukom se drže za lakat desne ruke sudionice do sebe ili se hvataju o pojas sudionice do sebe.

95

U Kolu kraljevi spuštaju sablje prema središtu kola i udaraju njima. Nakon što se otpjeva nekoliko pjesama, svirač prestaje sa svirkom, a ljelje (nekada kraljice, danas kraljevi) pjevaju: „Rastante se kralju, rastante se kralju, ljeljo Poklonte se kralju, poklonte se kralju, ljeljo.!

Prilikom pjevanja ovih stihova kraljevi otvaraju kolo i naklone se domaćinima, a oni ih časte i darivaju. Ranije su ljelje darivali jajima, kobasicom, slaninom, vinom, rakijom i novcem, a kasnije samo novcem.

Kada nije bilo prosjaka, novac je u maramu zetinarku zataknutu o pojasu sakupljao prvi kralj (glavna ili prva počimalja).

Mlada snaša u svom dvorištu postavi stolice za kraljeve na koje postavi vankuše (jastuke, obično štikani – šlingani) (Slika 7.), a kraljevi nakon otplesanog Kola sjednu na njih. Prije nego kraljevi sjednu, kraljice su morale provjeriti ima li pod vankušima nešto podmetnuto (npr. kora od bundeve koja pukne prilikom sjedanja kralja pa bude smijeha kada se to dogodi) (usp. Karalić 1977).

U ostalim dvorištima stolice s vankušima nisu se priređivale.

Slika 7. Kolo ljelja u na Duhove 2012. g. (Foto: Foto Zoom, Đakovo).

96

Pri ustajanju sa stolica kraljevi (nekada kraljice) pjevaju: „Ustante se kralju, ustante se kralju, ljeljo!“

Domaćini ih počaste kolačima (Slika 8.) i pićem te odlaze do sljedeće kuće i tako redom po selu.

Slika 8. Snaša Kata Bogdanović časti ljelje 1964. g., u pozadini gajdaš Milivoj Nikšić – Baća.

Kod prelaska ulice nekada su pjevale: „Mi idemo, ljeljo, mi idemo kralju, ljeljo Priko na Dunavo, priko na Dunavo, ljeljo Pa na vodu ´ladnu, pa na vodu ´ladnu, ljeljo!“

97

Nekada je ljelje (do 1958. g.) primala gotovo svaka kuća u selu, osim onih koje su bile „u žalosti“ za pokojnikom i ophod je trajao do mraka. U suvremenim ophodima (od 2002. g. do danas) ljelje prima najviše desetak domaćina u selu s kojima je ranije dogovoren dolazak, a sudionici se u kućama duže zadržavaju (prilagodba suvremenom vremenu zbog mnoštva fotografa i posjetitelja koji prate ljelje).

U nekadašnjim ophodima ponekad su se u selu iste godine organizirale dvije skupine ljelja. Obje skupine obilazile su cijelo selo, a ako bi se susrele na ulici, zapjevale bi i zaplesale zajedničko kolo (usp. Karalić 1967). Posljednji ophodi s dvije skupine ljelja održani su 1938. i 1939. g.

Poznato je kako su selom ponekad znale ići tzv. male ljelje, djevojčice koje su bile obučene kao i odrasle djevojke, ali su umjesto sablje mogle nositi štap omotan u raznobojne vrpce na vrhu kojega je bilo cvijeće.

Posljednji puta male ljelje su išle u ophod 1903. g. Ako su se na ulici susrele velike i male ljelje, male pjevaju velikima: „Ustranu remenje, ustranu remenje, ljeljo Dok prođe kremenje, dok prođe kremenje, ljeljo Kremen vatru daje, kremen vatru daje, ljeljo Remenica neće, remenica neće, ljeljo!“

Ophodi su u prijašnje vrijeme završavali u dvorištu kuće u kojoj su uvježbavali ophod i iz koje su kretali u ophod selom. U tome dvorištu također su izveli sve radnje kao i u drugim dvorištima, a nakon toga razišli su se kućama. Presvukli su se te ponovno vratili u istu kuću gdje im je bila priređena večera. Poslije večere su zaplesali i proveselili se uz svirku gajdaša ili drugih svirača. Novac i darove, koje su sakupili u selu, predali su domaćici ili ženi koja ih je uvježbavala te ih kasnije podijelili.

98

U suvremeno vrijeme ophod obično završava u kući nekoga od sudionika ophoda ili članova KUD-a gdje se sudionici zadrže određeno vrijeme i nakon toga raziđu. U nekim godinama nakon obilaska Gorjana sudionici ophoda odlazili su svečanim konjskim zapregama u okolna sela, gdje su također prikazali običaj u nekoliko dvorišta. Ophodi su na taj način održani u Tomašancima, Punitovcima, Širokom Polju i Beketincima (Slika 9.).

Slika 9. Odlazak ljelja u Tomašance na Duhove 2011. g. (Foto: Foto Zoom, Đakovo).

Odlasci u druga sela stara je tradicija ljelja. Nekada se u okolna sela nije odlazilo na sam blagdan Duhova (prvi dan Duhova, kako su ga zvali), nego na tzv. drugi dan Duhova (Duhovni ponedjeljak). Ljelje su se tada ponovno sastajale u kući u kojoj su uvježbavale ophod te u svečano ukrašenim konjskim zapregama odlazile su u tzv. tuđa sela (jedno ili više okolnih sela) (Slika 10). Ondje su ljelje također u povorci obilazile selo i 99

održavale običaj u pojedinim dvorištima. Odlasci u tuđa sela obično su bili najavljeni i dogovoreni preko rodbine i prijatelja. Prilikom vožnje kolima znale su se dogoditi razne nezgode, ponekad zabavne, a ponekad i opasne.

Djevojke koje su se vozile u kolima išle su zauzvrat kočijašu jedan dan kopati kukuruz.

Slika 10. Ljelje iz Gorjana i gajdaš iz Selaca Đakovačkih pri odlasku u tzv. tuđa sela u kolima Ivana Kirhofera, 1953. g.

Povratkom iz tuđih sela ophod je završio. Nekada su sudionice najčešće samo jednom u životu sudjelovale u ljeljama, nekima je to bila čast, neke su išle iz potrebe (zbog siromaštva), ali svima je odlazak u ljelje predstavljao „veliko veselje“ i uspomenu za cijeli život.

Literatura: Ilić Oriovčanin, Luka. 1846. Narodni slavonski običaji, sabrani i popisani po Luki Iliću Oriovčaninu. U Zagrebu tiskane 1846. kod Franje Supana, kr. Pov. Knjigotiskara i knjigotèržca. 145-153.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. 1966. Program Priredbe u okviru proslave 100-godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb.

100

Karalić, Lucija. 1971. Ljelje, rukopis. Gorjani.

Karalić, Lucija. 1977.: Ljelje, rukopis. Gorjani.

Karalić, Lucija. 1967. Ljelje, svatovi, kijareže, bilježnica s rukopisima.

Lechner, Zdenka. 1963. Izvještaj o ispitivanju običaja kraljice. Poseban otisak iz knjige Ljetopis 68. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb: 311-312.

Lović, Ivan. 2012. Gorjanske ljelje. 51-88.

Lović, Ivan. 2008. Izvješće o gostovanju članova KUD-a „Gorjanac“ u Japanu.

Novak, Marija. 2007. Tragovi hrvatske mitologije. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb: 131-174.

Uzelac, Branka. 2007. Mi idemo, ljeljo, mi idemo kralju ljeljo... 41. Đakovački vezovi, Prigodna revija, broj 37, godina XXXVIII, Đakovo: 21-22.

Vitez, Zorica. 2006. Kraljice: Između seoskih djevojačkih ophoda i folklorne pozornice. Etnološka tribina 29, Vol. 36: 23-51.

101

mr. sc. Ljubica Gligorević Gradski muzej Vinkovci ljubica@muzejvk.hr

Vinkovačke tijelovske procesije i gradnje sivnica U kršćanstvu su se procesije javile vrlo rano.1 Nakon državnoga priznanja za Konstantina I. razvili su se različiti oblici procesija, često i po pretkršćanskim običajima, i zauzeli mjesto u crkvenome kalendaru (Cvjetnica, ophod s križem na Veliki petak). Tada se uvode i raznovrsne zavjetne procesije zbog važnih životnih događaja (suše, glad, kuga) ili procesije vezane uz štovanje svetaca. Rani srednji vijek razvija velika hodočašća po cijelome kršćanskome svijetu, a u kasnome srednjem vijeku uvodi se tijelovska procesija (XIII. st.). U Katoličkoj je crkvi Rimski obrednik iz 1614. znatno smanjio broj procesija; za prosvjetiteljstva procesije su se držale „pretprosvjetiteljskom pobožnošću.“ Unatoč tomu procesije su do danas u Katoličkoj kao i u istočnim crkvama (litije) ostale važan dio pučke pobožnosti.2 Od 1253. godine katolički kršćani slave blagdan Tijelova – Svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Slavi se u četvrtak poslije Svetkovine Presvetog Trojstva, što je deveti četvrtak nakon Uskrsa. Iz 1

Lat. processio: napredovanje [vojske]), u religiji, kultni ophod prema nekomu svetomu mjestu ili njegovu središtu (svetištu), put od jednoga do drugoga svetoga mjesta. Pritom se izvode kultne geste (ples, pjesma, poskakivanje, bacanje na koljena, prostracija). https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50513 (pogledano 1. travnja 2020.).

2 Ibid.

103

Njemačke u 14. stoljeću proširuje se na cijelo zapadno kršćanstvo. Tijelovo je blagdan kojim se slavi euharistija i misterij pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Svetkovina Tijelova povezana je s procesijama. Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća.

Taj običaj se u 14. stoljeću raširio po brojnim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici)3 nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.4 Na hrvatskim prostorima od 18. st. u narodu je to Bršančevo, Brašančevo,5 budući se misli da se tada žito počinje pretvarati u brašno.

Slika 1. Slavko Tomerlin, Tijelovska procesija u Velikoj Kopanici, brodski kraj, 1921., ulje na platnu, E 206 - Etnološki postav Gradskog muzeja Vinkovci, snimila Lj. Gligorević

O vjerskom životu i pučkoj pobožnosti u prošlosti vezanom uz 3

Pokaznica (ostenzorij, monstranca), u katoličkoj liturgiji, svečano ukrašena posuda u kojoj se izlaže posvećena hostija. Unutar ovalna obruča, zaštićena prozirnim staklom, nalazi se mjesečasta kopča (lat. lunula), u koju se umeće hostija. Nastala je u XIV. st. u vezi s uvođenjem Tijelovskih procesija. Pokaznice su često remek-djela zlatarske umjetnosti (gotika, barok). http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49033 (pogledano 30.9.2019.)

4 https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/koliko-znate-o-blagdanu-tijelovo---288606.html (pogledano 1.10.2019.).

5 Narodni izraz Brašančevo dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo tijelo.

104

tradicijski život i kulturu malo je zapisa i samih istraživanja. Svećenik i preteča etnološke misli u nas Josip Lovretić (1865.-1948.)6 zapisao je: „Prije nego se dignu iz kreveta, mole ljudi, žene i dica, pa makar samo oče naš. Mlogi mole kad se umivaju, ili brišu. Prije i posli jela moli se svako. U nekim kućama bio je običaj, da se prije i posli jela izmoli Oče naš i Zdrava Marija na glas. Prije spavanja se svako moli. … I pastiri na paši mole se prije i posli jela. … Ispovidaju se skoro svi odrasli. Ako se dogodi, da se ne ispovidi u selu, to ide u drugo selo i tamo se ispovidi. Postove obdržavaju strogo, osobito stariji.…Gospi: k svetom Luki, sv. Ivanu, sv. Roku i drugima idu često, osobite ženske i to starije, a riđe ljudi. Naši idu čak u Mađarsku u Jud. Obično se moli iz pobožnosti. Isto tako idu i u crkvu i gospama, samo mladež ide često i zato, da pokaže svoje ruvo. U svakom selu imade po nikoliko osobito pobožni, i to više žena, već ljudi. Imadu svoje društvo, a zovu se bratinci i bratinke. … Osobito pobožne u crkvi, a svadljivice i lajavice izvan crkve dignu u sprdnju. Ko je pobožan i kod kuće i u crkvi, toga svako poštuje i rado sluša.

Kod nas nema ljudi bez vire. Imade ji, koji nisu pobožni, al to su i drugačije ljudi zla glasa. U našem selu (Otoku, op. autorice) nema nikakve druge vire, ali ima u bližnjem selu Oroliku, a to su Nazarenci. Poznato mi je o toj viri samo to, da rado dile milostinju.“ (Lovretić 2016:290-291)

O tijelovskim procesijama i općenito procesijama, svećenik i zapisivač narodnoga života Josip Lovretić u svome opsežnom djelu nije pisao, osim fragmentarno vezano uz ulogu divojaka križonoša – koje predvode slavlje na procesiji.7 6

Josipu Lovretiću je 2015. godine Znanstvenim skupom u mjestu rođenja Otoku, obilježena 150. obljetnica rođenja.

7 U poglavlju „Život prema dobi, o Redu (divojačkom)“ zapisano je: „U mlogi sela u đakovačkoj biskupiji kleče divojke u crkvi u 'redu'. U Otoku ima pet redi divojaka (…). U 105

O tijelovskim procesijama Za tijelovskih procesija od župe do župe regulirana je struktuiranost i sam raspored i redoslijed slavlja. Neki hodočasnici nerijetko su i danas za procesija u narodnim nošnjama svojega mjesta. U zapisima Ivana Vučevca Vinkovčanina zabilježeno je kako su oko 1940. godine u proljetno-ljetnjem razdoblju u procesijama na Brašančevo, Bršančevo, blagdan Tijelova, kada se po pučkom tumačenju žito pretvara u brašno, podizane u središtu Vinkovaca sivnice, sijevnice, jednodnevne, provizorne kapelice, specifično okićene raznolikim narodnim rukotvorstvom i zelenilom, uz dopunu svete slike i postavljane na četiri strane mjesta, a nakon crkvene procesije rušene i demontirane (usp. Vučevac, Ivan Vinkovčanin. 2004. Stari Vinkovci.

Vinkovci: Udruga građana Vinkovački šokački rodovi).

Mara Stojanović, Pavićeva, Vinkova8 iz Gradišta govorila je:

Otoku je prvo misto u redu na polovici prvog reda s desne strane. Divojka, koja tu kleči, zove se prva počimajla. S live strane kleči druga počimajla. Do prve počimajle iz desna kleči prva križonoša, a do nje druga križonoša. Tako je isto i kraj druge počimajle prva divojka: prva križonoša, a do nje druga križonoša. Počimajle moraju počimati pisme u crkvi, na prošencijonu i na ukopu, a križonoše nose zastave, kadgod kud prošencijon ide, ili kada se mrtavac saranjiva (…(. Prvo je dakle misto prva počimajla, drugo: druga počimajla; treće je: prva križonoša s desna i prva s live strane, četvrto: druga križonoša s jedne i druge strane, pa tako redom (…). U Privlaki je prvo misto u prvom redu s live strane, a križonoše nisu do počimaljke (tako kažu u Privlaki), nego na kraju u prvom redu.

Na kraj ne voli ni jedna divojka kleknuti. Zato je u Otoku dika, koja je križonoša, a u Privlaki nije.“ (Lovretić 1897:354-358).

8 Rođena 1928. Didović, umrla na sv. Luciju 13. prosinca 2012. Godine 1952. se udala za šumarskog tehničara Vinka Stojanovića, a 1957. se presvukla u građansko ruvo.

(Gligorević, Ljubica. 35./99. emisija Gori lampa. Vinkovačka televizija, 8. lipnja 2007. godine).

106

„Za Bršančevo građene su kapelice od granja koje su uvijek unutra okićene ručnim radom, a okolo ne (...). Sveta slika uvijek je bila i kako mi kažemo koperte, one nacigovane, iznutra se stavljao lijepi stolnjak, križ, cvijeće (…). U središtu Gradišta nekada je bio Trokut, pa je građeno pet sivnica na svakom ćošku. Kod Crkve se krenulo, pa se išlo Crkvenim krajom, pa se skrenilo u Lisičak, onda se skrenilo Glavnom ulicom koja ide od Varoši prema Crkvi i onda opet u kod svećenika u dvorištu. Od Crkve prema Cerni se nije išlo, samo Trokut (…). U svakom kraju mlađe i starije snaše gradile su sivnice, nisu divojke (…). Naprid je išao tutor, nosio je križ, pa su išla djeca, pa su išli ljudi, pa cure koje su pjevale i zastave nosile, onda je išlo Nebo i svećenik i Sveti sakramenat (…). Kod svake se sivnice molilo i pjevalo, molile su stare žene (…). Bilo je lijepo. Samo to je jednom prestalo i sad samo bude tu u Parku, simbolično (…). Bude opet pet sivnica. Ja sam 2004. godine uređivala sivnicu sve od mog ručnog rada to je bio kostur od letvica, napravio je jedan tutor, on je umro, onda sam ja i okolo, prvo stavim vunene ili plišane ponjave, ili štofane, onda stavim šlingu na to, ili miljeta i uredim (…). Kada procesija prođe sivnice se ruše. Vidi se tako tko voli radit, i tko ima, a sad mlađe niti radu, niti imaju, pa ne mogu ni pravit sivnice.“

Slika 2. Jedna od četiri Tijelovske sivnice u Radićevu bloku u Vinkovcima, Župa sv. Ćirila i Metoda, 2009., snimila Lj. Gligorević 107

Nakon Domovinskoga rata, župnik i župljani Crkve sv. Ćirila i Metoda, koja je otvorena 1984. godine u vinkovačkom Radićevom bloku, među prvima su obnovili ovu staru običajnu tradiciju tijelovskih procesija i gradnju sivnica, koju redovito obdržavaju do danas. Slijede ih pateri i župljani vinkovačke crkve sv. Vinka Pallottija, koja je otvorena 1989. godine u južnom dijelu Grada.

Slika 3. Sudionici Tijelovske procesije u Radićevu bloku u Vinkovcima, Župa sv. Ćirila i Metoda, 2008., snimila Lj, Gligorević

Od 2007. godine na blagdan Tijelova u vinkovačkoj Župi sv. Ćirila i Metoda redovito jedan broj članova Udruge Vinkovački šokački rodovi, svečano spremljeni u vinkovačko šokačko ruvo, zajedno sa župljanima sudjeluju na misi i procesiji noseći Nebo nad Presvetim (usp. Liščić 2007: 7).9

9

I osobna nazočnost autorice članka.

108

Slika 4. i 5. Procesija u Radićevu bloku u Vinkovcima i njeni spremači, Župa sv. Ćirila i Metoda, 2009., snimila Lj. Gligorević

Među vinkovačkim Rodovima,10 curama, snašama, momcima, bajama i najmlađima – svečano spremljeni’ po šokački – uvijek je lijepo vidjeti i sudionike iz Nuštra, Rokovaca, Štitara, Šiškovaca i drugih šokačkih mjesta. Nakon Domovinskoga rata, kako su obnovljene tijelovske procesije po mnogim župama i gradnja sivnica, šokački spremljeni sudionici, kao primjerice u Bogdanovcima, Tordincima, Komletincima, Gradištu ili u vinkovačkoj Župi sv. Vinka Palottia čine svečanijim u ovo naše suvremeno vrijeme sam sveti čin (usp. Gligorević 2013: 10-11).

10

Za Grad Vinkovce i revitalizaciju hrvatske tradicijske kulturne baštine u naše suvremeno vrijeme tranzicije i globalizacije izrazito je značajno osnivanje 2003. godine Udruge građana za očuvanje i promicanje povijesnog, kulturnog i etničkog identiteta vinkovačkog kraja Vinkovački šokački rodovi. Ova vinkovačka i slavonsko-srijemska Udruga za kratko vrijeme je, zbog svojih brojnih i zapaženih aktivnosti postala prestižna i prepoznatljiva ne samo za Grad i okolicu, već i cijelu Hrvatsku u njegovanju šokačke baštine. Važnost je još i veća ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. i unošenjem svojih kulturalno-povijesnih osobitosti i specifičnosti.

109

Slika 6. Procesija u župi sv. Vinka Pallottia, Vinkovci, 2009., snimila Lj. Gligorević

Ove stare tradicije obnovljene su i u: Rokovcima i Andrijaševcima, Komletincima. Nakon gotovo šest desetljeća ponovno je zaživjela tijelovska procesija. Ručnim radovima, cvijećem asparagusom, asparadus špinerima uređuju se oltari, a drvenu konstrukciju za sivnice izrađuju članovi mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koji su i redoviti sudionici tijelovskih procesija. Tijelovska procesija obnovljena je i u nuštarskoj filijalnoj Crkvi sv.

Katarine u Ceriću nakon Domovinskog rata i velikog stradanja mjesta i mještana, uz aktivno sudjelovanje članova mjesnoga KUD-a Slavko Mađer. Žene sivnice uređuju onim što su njihove vrijedne ruke izradile posljednjih godina.

Slika 7. i 8. Tijelovska procesija – Crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, Bogdanovci, 2009., snimila Lj. Gligorević 110

Zanimljivo je za usporedbu s vinkovačkim tijelovskim procesijama što je Nevenka Laušin, rođena Antolković u svom tekstu „Tijelovske procesije u Ivaniću za moje mladosti“ napisala: „Nama pučkoškolcima tridesetih godina dvadesetoga stoljeća svaki je blagdan dobrodošao. Naša je župna crkva za određene vjerske svetkovine pripremala svoj već tradicionalan program u kojega su se uključivali gotovo svi Ivanićgrađani. Za nas je đačiće bilo najbitnije da na dane svečanosti ne sjedimo u školskim klupama ispred učiteljice stroga pogleda i šibe na učiteljskom stolu. U nezaboravnoj su mi uspomeni ostale tijelovske svečanosti u našemu dragom, starom Ivaniću.

Djevojčicama su roditelji na vrijeme kupili bijelo markizet platno od kojega su nam mame ili krojačice sašile haljinice, obično s puf-rukavima. Haljinice su do Tijelova morale biti izvezene svilom u boji prema nekom predlošku za ručne radove. K takvoj haljinici pristajale su bijele lakaste sandalice ili pak izrađene od bijele nubok kože. Dodajmo k tomu još bijelu ukrasnu vrpcu za kosu i plitku košaricu sa cvjetnim laticama i mi smo bile spremne za procesiju. Dječaci su za tu prigodu dobili nova marinerska odijelca.

Veselili smo se svojim ulogama u samoj popodnevnoj pripremi za Tijelovo, a da o važnosti naše uloge u procesiji i ne govorim.

Dan ranije mi smo djeca pomagali starijima uređivati postaje ili hutice kako se onda govorilo, tako što smo donosili zelene grančice i cvijeće.

Svaka je hutica bila uređena kao mali oltar pred kojim će sutra stati svečana povorka i pokloniti se Otajstvu. Predvečer smo očistili dvorišta i pomeli cestu, svaki ispred svoje kuće. Kroz otvorene se prozore širio miris pečenih kolača. Tijelovska jutra bila su uvijek okupana rosom i pozlaćena suncem. Prozori na kućama uz koje će prolaziti povorka blistali su širom otvoreni. Svaki je prozor bio mali izložbeni izlog za najljepše sagove ili ručne radove, na kojima je bilo izloženo cvijeće i svete slike. Na nekima su

111

bili svijećnjaci s upaljenim svijećama. Dostojna kulisa za svečani tijelovski program.“11

11

https://www.prijatelji-bastine.hr/tijelovske-procesije-u-ivanicu-za-moje-mladosti (pogledano 29. travnja 2020.). (Nastavak citiranog teksta, op. autorice: „…. Procesija se formirala u parku ispred crkve sv. Petra. Učiteljica Omerzo je najprije postrojila dječake, a iza njih nas djevojčice. Ispod oka smo se pogledavale kako je koja odjevena i kakvu ima košaricu u ruci. Pazile smo da naše pogledavanje i okretanje glave ne vidi gospođa Omerzo. Iza nas je bilo Nebo, najsvečaniji i najglavniji dio u procesiji. Baldahin boje staroga zlata optočen isto takvim resama nosila su četiri vatrogasca na bijelim drvenim štapovima. Vatrogasci su bili odjeveni u svečanim odorama s bijelim rukavicama. Ispred Neba svečanu vatrogasnu zastavu nosio je zastavničar Rudolf Klun. Držak svečane vatrogasne zastave bio je urešen zlatnim pločicama koje su Vatrogasnom društvu poklanjali ondašnji gradonačelnici i imućniji građani u znak priznanja. Sa svake strane uz Nebo koračale su po dvije djevojčice i iz košarica sipale latice, a mali ministranti su zvonili zvončićima srebrna zvuka. Iza Neba je jedan ministrant mahao kadionicom iz koje se cijelim putem širio miris tamjana. Ispod baldahina svećenik je nosio monstrancu s hostijom, to jest Otajstvo. Iza Neba je koračao crkveni pjevački zbor i najzad ostali građani. Gospodične i gospođe Ivanićgrađanke došle su u procesiju u najljepšim haljinama. Nezamislivo je bilo pokazati se bez šešira, rukavica i ručne torbice, sve po posljednjoj modi. Procesija je najprije zastala pred huticom kod kapelice sv. Ivana Kapistrana smještenoj na ledini između Rebelićeve i Štefčićeve kuće. To je danas u Tomislavovoj ulici nasuprot Ivanićanke. Sve su gospođe iz susjedstva uređivale hutice. Tu je nakratko župnik odložio Otajstvo, zbor je glasno zapjevao Hosana! Hosana! Pjevali smo svi. Ministranti su zvonili. Isti se obred ponovio ispred još četiriju hutica ili postaja.

Jedna je bila u Savskoj ulici najprije kod brijača Jurčića, a kasnije kod Škrnjuga. Sljedeća ispred Barišićeve trgovine (danas je tamo stambena zgrada s trgovinama), zatim na starom ivanićkom trgu, takozvanom Kokošarskom placu i najzad pred Mogušem prije ulaska u park. Do povratka u park naše su košarice bile prazne jer smo cijelim putem sipale latice, a bijele cipelice su bile prašne.U dekoru bjeline i cvijeća, uz skladne glasove Hosana! Hosana!, uz svijetli zvuk zvončića, osjećala sam se preplavljena neizrecivom radošću i čudnim blaženstvom. Čitav je obred bio svečan i dostojanstven pa je u nas djece razvijao ponos. Poslije Tijelova danima smo živjeli od slika i uzbuđenja s tijelovske parade. Sve je bilo pretreseno. Uz mnoštvo pohvala svima sudionicima znala bi se naći poneka zelena žuč, rođena za prigovaranje, ali bez odjeka. Pradjedovska tradicija se 112

Slika 9. Tijelovska misa u Crkvi sv. Roka, Rokovci, 2019., snimila Lj. Gligorević

Slika 10. i 11. S tijelovske procesije, Rokovci, 2019., snimila Lj. Gligorević

nastavljala. Još smo normalno slavili Tijelovo prve dvije godine za vrijeme II. svjetskog rata. Kad je u Ivanić došao policijski natporučnik Krajči, nismo više bili raspoloženi za svečanosti. Poslije završetka rata nova nam je vlast opet zabranila crkvene svečanosti prenositi na ulicu. Učitelji su dobili zadatak da u školi popišu djecu, a to je značilo i roditelje koji idu u crkvu. Bili smo ogorčeni. S vremenom se ugasio starinski vjerski obred ovakvog ugođaja.“ 113

Tijelovske sivnice, sevnice, sjenice, sionice, sijevnice, postaje…

Među župljanima gdje se organiziraju tijelovske procesije posebna je priprema u gradnji provizornih kapelica – sivnica, sevnica… kao postaja za prolaska tijelovskih procesija. Građene su unutar jedne ili više obitelji na dogovorenim mjestima kuda će prolaziti procesija, veće ili manje, s postoljem izdignutim od tla obloženo svježim zelenilom s raznorodnim i raskošnim ručnim radovima izvučenim iz ladičnjaka, sa svetim slikama, svijećnjacima i svijećama u središnjem prostoru, a sve dopunjeno odabranim cvijećem u lončanicama. Ulicom, na putu do sivnica, brojne ograde, kapije, balkoni i prozori budu okićeni izabranim ručnim radovima.

Nakon prolaska procesije sve se ruši i demontira do sljedeće godine.

Uz danas glavnu vinkovačku crkvu Sv. Ivana Nepomuka, sada Sv. Euzebija i Poliona, još oko 1940. godine snaše iz jugoistočnog dijela grada Ervenice gradile su sivnicu kod današnje zgrade Turističke zajednice grada Vinkovaca,12 a kod stare Name13 snaše iz naselja Krnjaša i okolice. Na današnjem križanju Glagoljaške i Reljkovićeve ulice, sivnicu su gradile snaše iz ovoga kraja, a kod dućana Šmituca, križanje Zvonimirove i Reljkovićeve ulice, postavljana je četvrta kapelica-sijevnica, švapska, koju su spremale mlade žene Švabice.14

12

Trg bana Josipa Šokčevića 3, Vinkovci.

Duga ulica 13, Vinkovci.

14 Prema kazivanjima starih Vinkovčana 1995. godine, supružnika Josipa Joze Zaluškog, Danišina (1916.-1996.) i Apolonije, Polke Zaluški, Danišine (1922.-2007.), rođene u Ivankovu, gdje su i vjenčani na Petrovo i Pavlovo 1940. godine. Njihov sin Josip Braco Zaluški, Danišin (1944.) danas je jedan od najaktivnijih promotora šokačke baštine i kulture vinkovačkog kraja. Gligorević, Ljubica. 1996. Tradicijske znakovitosti grada Vinkovaca. U: Vinkovci - niz mononografije 1. SN Privlačica Vinkovci. Vinkovci. 47.

13

114

U dnevnom listu Glas Slavonije, od 30. svibnja 2013., u novinarskom tekstu pod naslovom „Blagdan jedinstva čovjeka i Boga“ napisano je: „Blagdan je to za koji su se vjernici na poseban način pripremali – izradom sjenica u svojim mjestima. Riječ je o kućicama od dasaka, čija se unutrašnjost kitila najboljim ručnim radovima, detaljima narodne nošnje i svetačkim slikama te cvijećem i granama drveća. Kad bi iz crkve krenula procesija vjernika praćena prigodnim pjesmama, zaustavljala bi se uz te sjenice uz molitvu i pjesmu te posvetu (…). U nekim je selima još uvijek običaj da se djevojčice – prvopričesnice, odijevaju u svoje prvopričesničke haljinice ili bijelu odjeću kao simbol ovog blagdana te tako odjevene sudjeluju u tijelovskoj procesiji i bacaju latice ruža. Sličan je običaj i u selima Đakovštine, gdje vrijedne žene pripremaju, kako ih ondje nazivaju – sivnice, i ukrašavaju ih najljepšim ručnim radovima (…). U nekim selima žene se odijevaju u narodne nošnje (…). Zaustavljaju se kod svake postavljene sjenice ili postaje te mole za sebe, svoju obitelj, župnu i biskupijsku zajednicu.“15

Blagdan Tijelova kao inspiracija U suvremenom njegovanju tradicijske baštine i kulture, na brojnim priredbama na tradicijskom tragu, mladi i srednjodobni zaljubljenici u baštinu, sudionici kao prezenteri i natjecatelji u prikladnim nošnjama svojega mjesta s potrebnim rekvizitima, nerijetko osmišljavaju svoj lik spremajući se i za blagdan Tijelova.

Gligorević, Ljubica. 2013. Prezentacija Vinkovačkih šokačkih rodova. U: V. Markasović (ur.) Kolivka 10. Glasilo Udruge Vinkovački šokački rodovi. Vinkovci. 10-13.

15 http://www.glas-slavonije.hr/200279/1/Blagdan-jedinstva-covjeka-i-Boga (pogledano 2. listopada 2019.).

115

Primjerice, za Reviju djevojaka, snaša i momaka u narodnim nošnjama Mladost i ljepota Slavonije u Starim Mikanovcima,16 koja je održana 2011. godine, Ines Kovačić Marinkova (1995.) iz poznate otočke šokačke kuće spremila se kao prva križonoša za prošancion na Brašančevo – „divojka koja sidi na balvanu17 do prve počimalje u crkvi“ (usp. Lovretić 1897:357). „(…) Divojka je spremita u svečano bilo ruvo koje se nosilo na Bršančevo, Srce Isusovo i Srce Marijino kada je bio zavit sela. Predstavlja izvorno otočko ruvo iz oko 1920. godine. Ruvo se sastoji od malih i velikih donjih šlinganih skuta od šest i sedam pola tkanja, te gornjih tamburiranih skuta od sedam pola sa četiri uzduž veza, tkanice i svitlog svilenog zaprega. Nosi i tamburirani oplećak široki' rukava, a pod vratom je bila šlingana marama.

Preko ramena ima svilenu pantljiku crven, bili, plavi. Za pojasom nosi zataknutu veliku tamburiranu maramicu. Na nogama su pleteni opančići.

Počešljana je uširoko, u veliku pletenicu. Od nakita na sebi ima dukate na prsima, male dukate na glavi i u pletenici, narukvicu i prsten, te ušnjake.

Svi dukati su pravi (…).“18

16

Godine 2020. održana je 53. priredba Mladost i ljepota Slavonije, utemeljena 1968. godine.

17 Po otočki klečati u prvom redu.

18 44. MLJS, 2011., kategorija djevojaka, 1. mjesto 116

Slika 12. Momci – sudionici 53. Priredbe Đakovački vezovi - Najbolje nošeno narodno ruho, 2019., snimila Ljubica Gligorević

Danijel Kolarević (1996.) iz Starih Mikanovaca u svojoj Prijavnici za 53. Đakovačke vezove,19 između ostaloga napisao je: „Spremljen sam na Brašančevo (Tijelovo) u prošencion. Nosim nebo nad Presvetim oltarskim sakramentom. Nebo su nosila četiri mladića isto ili slično spremljeni i raspoređeni na četiri kraja neba. Nebo se nosilo iz to razloga jer Presveti oltarski sakrament u pravilu se nije iznosio iz crkve ako nad njim nije bilo nebo. Na sebi imam rubinu koja je sašivena od usnivanog tkanja koji se još naziva i ćenar (…).“

Ena Fligić, (2001.) iz Slobodnice, slavonskobrodski kraj, na 53. Đakovačkim vezovima kazivala je: „(…) Na blagdan Tijelova se presveto nosi kroz cijelo selo, pjevajući i moleći od sionice do sionice. Pojedini dijelovi sela se međusobno natječu čija će sionica biti ljepša.“

Brojni su slični drugi primjeri s različitih priredbi Slavonije i Srijema.

19

Natjecateljska revija narodnih nošnji Najbolje nošeno narodno ruho održana je u sklopu 53. Đakovačkih vezova, 7. srpnja 2019. Od ukupno 16 sudionika, u tri kategorije (cure, momci, snaše), među njima su se tri cure, dva momka i jedna snaša spremili za blagdan Tijelova. Cure: Ena Fligić, 2001., Slobodnica, Nataša Pavlović, 1992. iz Stuttgarta u nošnji iz Donjih Andrijevaca i Patricija Kurtušić, 1996. iz Beravaca. Momci: Andrej Lolić, 2002., Beravci i Danijel Kolarević, 1996. iz Starih Mikanovaca Snaša: Jasminka Mihalj, 1961. iz Velike Kopanice.

117

Zaključak Do oko 1950. godine tijelovske procesije i gradnja sivnica bile su skoro redovite po svim katoličkim župskim zajednicama Slavonije, Baranje i Srijema. Rijetke su dokumentirane fotografije toga vremena, ali i sjećanja preživjelih starijih kazivača. U Republici Hrvatskoj svetkovina tijelovskih procesija u današnje vrijeme slavi se i kao državni blagdan.20 U ovo suvremeno vrijeme, uz sivnicu, nerijetko je i hrvatski stijeg. Kako je to neradni dan, diljem zemlje održavaju se misna slavlja koja postaju sve brojnija po župama uz veliku uključenost vjernika hodočasnika jedne zajednice, ali i znatiželjnika, posebice u urbanim sredinama. Veliki je trud i angažman oko gradnje jednokratnih sivnica, u želji kako bi slavlje bilo potpuno, kao i poslije, u taj poseban dan blagovanje u okružju obitelji.

Sivnice privlače veliku pozornost, ali i pohvale svih koji su ih vidjeli.

Vinkovci su se vremenom prostorno proširili i brojčano narasli.

Danas se ubrajaju u veće hrvatske gradove s oko 35 000 stanovnika, s devet rimokatoličkih župnih zajednica, raspoređenih po vinkovačkim naseljima.

Tijelovske procesije i gradnje sivnica sve više postaju željena obveza i radost brojnih župljana u vinkovačkom kraju, ali i diljem istoka Hrvatske. Danas je to određeni društveni fenomen koji doživljava revitalizaciju i svoju disperziju po brojnim župnim zajednicama.

20

Pomični blagdan Tijelova, bogoslužje s četiri postaje u Republici Hrvatskoj državni je praznik od 2002. godine. Najranije može pasti 21. svibnja, a najkasnije 24. lipnja.

118

Izvori i građa http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49033 pogledano 30.9.2019. http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=X00994&sqlid=1&B=1&H=vinkovc i&sqlnivo=&css=&U= pogledano 1. listopada 2019. http://www.glas-slavonije.hr/200279/1/Blagdan-jedinstva-covjeka-i-Boga pogledano 2.listopada 2019. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=50513 pogledano 1. travnja 2020. https://www.prijatelji-bastine.hr/tijelovske-procesije-u-ivanicu-za-mojemladosti pogledano 29. travnja 2020.

Gligorević, Ljubica. 35./99. emisija Gori lampa. Vinkovačka televizija, 8. lipnja 2007. godine

Literatura Gligorević, Ljubica. 1996. Tradicijske znakovitosti grada Vinkovaca. U: Vinkovci - niz mononografije 1. SN Privlačica Vinkovci. Vinkovci. 39-48.

Gligorević, Ljubica. 2006. Vinkovci u tradicijskoj kulturi. Vinkovci: Gradski muzej Vinkovci.

119

Gligorević, Ljubica. 2013. Prezentacija Vinkovačkih šokačkih rodova. U: V. Markasović (ur.) Kolivka 10. Glasilo Udruge Vinkovački šokački rodovi.

Vinkovci. 10-13.

Gligorević, Ljubica. 2017. Suvremene refleksije života i djela Josipa Lovretića. U: A. Bilić, S. Cvikić, Lj. Gligorević, D. Živić, L. Marijanović (ur.)

Josip Lovretić (1865. -1948.), jedno stoljeće poslije, Grad Otok. Otok. 69-91.

Ilić, Luka Oriovčanin. 1846. Narodni slavonski običaji. Zagreb: Tiskom Franje Suppana.

Jakšić, Martin. 2003. Divanimo po slavonski. Zagreb: Pergamena.

Lovretić, Josip. 1897. Otok. Narodni život i običaji. Zbornik za narodni život i običaje II. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. 91–459.

Liščić, Zvonimir. 2007. Aktivnosti Udruge između 3. i 4. broja Kolivke. U: V. Markasović (ur.) Kolivka 4. Glasilo Udruge Vinkovački šokački rodovi.

Vinkovci. 4-7.

Lovretić, Josip. 2016. Otok. Vinkovci: Hrvatski pretisci, knjiga broj 2.

Privlačica d.o.o. Vinkovci.

Vučevac, Ivan Vinkovčanin. 2004. Stari Vinkovci. Vinkovci: Udruga građana Vinkovački šokački rodovi.

120

Vera Erl Šokačka grana Osijek vera.erl75@gmail.com

Svadbeni običaji Cvelferije u zapisima Mare Švel Gamiršek i zabardana šokačka memorija Uvod U staroj šokačkoj kućnoj zadruzi svatovi su se pripremali po običajima i redu kako je to bilo i u prošlosti Šokadije. Znalo se tko koga ženi i iz koje kuće su momak i djevojka. Ljubav mladih nije bila presudna za ženidbu, a ako je i „planula“ bila je to sreća. Više se u obiteljima momka i djevojke govorilo o opremi i talu koji mlada donosi u kuću ili o mladoženji koji je ima samo sestre pa se tal ne mora diliti. A kad se govorilo o mladi, e tada se prvenstveno gledalo na ponašanje i radnu sposobnost. Jer dovedena „nova mlada“ u šokačku kuću bila je u početku „omelo i ogreblo“, kako bi to rekao Josip Lovretić. Mara Švel posebno ističe staru šokačku kuću Blaževih na kućnom broju 14. Upravo zbog čuvanja tradicijskih vrijednosti u ovoj zadruzi po selu se govorilo „kao kod Blaževih“ ističući vrijednosti življenja ove kuće. Tradicijske vrijednosti običaja mogu se vidjeti i u današnjim svatovskim običajima, ali samo neki kao npr. prosidba mlade, uloga čaje u svatovima, darivanje mlade otarcima najrođenijima iz mladoženjine obitelji i čajino izvikivanje tko, koliko i što se daruje mladencima.

Šokačke pripreme za ženidbu – šokačka mlađarija živjela je svoj život „'Misečino, idi do nevolje, rad tebe se ljubiti ne more…'. Momci su pjesme započinjali namigujući djevojkama, djevojke su privrćale s nekom željom u 122

očima, a stariji zarožnjačili sa smiješkom na usnama i grešnim sjećanjem u duši“ (Švel Gamiršek 1975: 109). Šokačka mladost živjela je svoj život ne misleći tada na ženidbu, nego na uživanje. No, prema strogim pravilima šokačke graničarske kuće sve se znalo tko što radi, kada i kako. Znalo se i kome je došlo vrime za ženidbu ili udaju rijetko misleći na postojeće osjećaje mladih Šokaca. Znalo se da kuća mora imati dovoljan broj ruku za posao, a moralo se misliti i na budućnost onih koji će nastaviti život. Ali sve je moralo biti po redu i običajima. Nije nedostajalo i pitanje gazdarice kuće: „A šta misliš o Mandi? Taloškinja je, nema brata…“, ili „Dobra je kuća za našu Đenku, a i mladoženja nema brata već samo sestre koje će se poudavat.“ Bili su to dobro poznati divani za mamu i dadu, ali ne i za sve ukućane. Od mladosti jetrve su se natjecale koja će više otkati platna za svoje curice. Morale su već u ranoj dobi imati otkano sve što treba za udaju jer poslije tkanja trebalo je išlingati ponjave, izvesti otarke i astalnike i izraditi monograme – moralo se vidjeti koja je snaja iznijela i kada svoje otarke ili kuhinjske krpe. U svojoj otpremnini morala je mlada doniti ne samo ponjave, gornje, donje, jastučnice, već i slamnjače za krevet, gube i vreće i sve svoje tkanje za žetvu i vršidbu.

Zabardani šokački običaji oblačenja (odijevanja) Svi mi Cvelferi šokačkog porijekla imamo u svojim srcima i glavama zabardana oblačenja Šokaca u svečanim prigodama i ponašanja ukućana u šokačkim zadružnim kućama. Veliki sveci kao Uskrs, Duhovi, Tijelovo i posebno seoski kirbaj omogućavali su mladima oblačenje najsvečanijih odijela u crkvu kako bi pokazali sav sjaj odjeće, obuće i dukata oko vrata. I po odjeći se znalo tko je iz koje kuće. „Djevojke su bile počešljanje u pletenice u pomodnim odijelima ili u tradicijskoj nošnji: skutama izvezenim zlatom na uzdužnim faltama, sa šlingom koja je krasila skute, i misirski 123

oplećak sa zlatom izvezenim rukavima i šlingom, te crnim svilenim pregačama i marama izvezenih zlatnim nitima, a mladalački pojas otkan za mladalačke pojaseve“ (Erl 1992: 261). Među pojasevima u mojoj kući u Drenovcima našla sam tkanicu crven-bili-plavi sa zlatoveznim slovima „ja sam mlada Hrvatica“, a tkanica je tkana za mladu i vitku osobu jer su to bile još curićke. „Djevojke su bile pomno počešljane u novim opravama stidljivog pogleda traže one koji su im dragi. A oni, momci u čakširama, s nalaštenim opancima, bijelom misirskom rubinom, kožuhom s ogledalcima, špenzletom sa cvelferskim šarama, bećarski naherenim šeširima sa prišivenim dukatom na njemu, stoje prid crkvom u iščekivanju misara“ (Erl 1992: 261).

Slika 1. Drenovačka snaša Mandika Janjć u crvenom zavoju 1939. godine

Mlade snaše su uz nošnju na glavama bile povezane zlatarom, a uz odijelo s crvenim zavojima. Pomodno koračaju zaogrnute bijelim vunenim maramama s dukatima oko vrata koji svjetlucaju na mladim prsima. Sićam se moje mame Mandike kako je bila lipo obučena, kažem ja Vera, baš tako kako i Mara Švel piše, slikana u avliji Janjić kuće u Drenovcima prid polazak u crkvu, no nije imala bilu maramu jer je bilo toplo.

Mara Švel Gamiršek opisujući dva šokačka pomodara Dukić Miju i Čuponja Iliju, saznajemo kako su se pomodni Šokci nosili. Opančari su morali krojiti opanke po njihovu ukusu, zimi od crne, ljeti od žute kože.

124

Čarape su im čičkano pletene iz živahno obojene vune, a šešire su nosili utisnute na vrhu glave u tri ćoška. Najefektniji dijelovi garderobe su kožnati pršnjaci i kožusi. Po kojima su umetnuta okrugla parčad ogledala, opšivena šarenim kožicama… „Svaki od njih nosi na lijevom uhu po naušnicu, kosu dijele po pola glave od zatiljka do čela, brkovi su im toliko podrezani, da se mogu tek malo zasukati“ (Švel Gamiršek 1990: 12-13).

Tako se u izuzetnim šokačkim prigodama oblači i nadaleko poznati Vrbanjac Ivica Ćosić Bukvin, a prema starovirskim slikama u mogućnosti smo rekonstruirati oblačenja iz Marinih priča.

Slika 2. i 3. Ivica Ćosić Bukvin po šokačkoj Vrbanjskoj modi i Vrbanjske snaše iz 19. st.

Svatovske pripreme A kakve su tek bile pripreme za svatove u starim šokačkim kućama.

Zadovoljstvo članovo kućnih zadruga izborom mlade i mladoženje ogledalo se u pripremama za svatove. Primjer zadovoljstva je ženidba Ace Nikoljačić i Kaje Jerkove jer „Kaja: mirna i povučena, ne srlja momcima u oči (...).

Napokon jedinica je, pa da se spare imetci! Kaja Jerkova vrlo brzo nazvala se zaručnicom Ace Nikoljačića. 'Jedinica je. Al' opet, zar može prigovarat 125

tebi, Aca, i našoj kući?' govorila je snaša Marija. Uskoro je Kaja isprošena (Švel Gamiršek 1975: 48).

Poznate su prireme za svatove u kući mlaženje i mlade kada su roditelji zadovoljni izborom Snaša Marija Nikoljačić sva se užurbala, krečila je prašila po kući, kao da će sutra svatovi; „(...) prevrtala po ormarima i sanducima, birala trube finog misira, smišljala što će se sve snaji pokloniti, prenizala dukate na nove crvene vrpce, pa uživala kako će i svoje nizove oviti o Kajin vrat. Imat će ih tolko, koliko se ni čulo nije da bi koja mlada snaša posjedovala. Krojila je i šila, rasplitala košulje i gaće za Acu. Imao je i on do sada svega dosta, no sada kad se ženi, neka bude sve novo, sve materinom rukom otkano, šivano, vezeno i rasplitano. Aca se ponosio što je zaručio Kaju. Radio je s dvostrukim žarom i na stanu i oko kuće, stavljao u red zgrade i plotove, da sve bude lijepo i u redu kada mlada žena uđe u kuću.“ (Švel Gamiršek 1975: 49)

Kao što je običaj, Kajina mama Oliva spremala je za Kaju opremu još dok je išla kao djevojčica u školu. Došle su i nove mode za udavače pa je mama Oliva „htjela još koješta po modi prirediti i izvesti: postoljnjake, jastučnice, ubrusiće i zastore“ (Švel Gamiršek 1975: 48). Potpisan je i nacrt na crnoj sviil za zlatni zavoj, za buduću mladu snašu. Za svoju jedinicu skinuo je Gazda Žava osušenen hrastove daske s tavana za Kajino pokućstvo. Kajino pokućstvo izrađeno je po najnovijoj modi kako je i „savjetovao stolar da izradi psihu, kredenc, trokrilni ormar s ogledalom kakav nije dobila još ni jedna šokačka djevojka u selu. Da oprema bude koliko gospodska toliko i šokačka, krojile su se u Jerkovoj kući vreće, gube i slamnjače“ (Švel Gamiršek 1975: 49).

126

Slika 4. „Milost“ koja se nosila budućoj snaji Mandiki Pejakić – svekrva Pepa Janjić i teta Eva Vilić (Drenovci, 1938.)

Sačuvane šokačke tradicijske vrijednosti „kao kod Blaževih“ Očuvanje svatovske tradicije Šokaca najbolje se iščitava iz svatova Ive Nikoljačića i Adike Blažev (Švel Gamiršek 1975: 133) iz velike kuće, kućegazde didaka Joze Blaževog poznatog „čuvara“ običaja Šokaca.

Opisujući udaju Adike Blažev, unuke didaka Joze Blaževog za Ivu Nikoljačića saznali smo i za uzorno življenje u kućnoj zadruzi Blažev i bogatstvo zajedništva – „kao kod Blaževih“ govorilo se u selu. Izabrani i pravi „čuvar“

127

tradicije bio je didak Joza Blažev u djelu Mare Švel Gamiršek Ovim šorom Jagodo… (ibid. 136).

Zadruga Blažev, numera kućni broj 14 odavno osnovana, na čudo svega sela – nikada dijeljena, ali kada se primjereno htjela naglasiti discipliniranost ili slogu koje obitelji, reklo se u selu „kao kod Blaževih“.

Nosili su nasljeđe poslušnosti, poštivanje starijega, i ljubav za svoju zajednicu (ibid. 124). „Ponosni su bili Blaževi muževi (…) svojom davno zidanom kućom debelih zidova i visokog krova, s prostranom avlijom i štalama, hrastovim hambarima. Ponosno su primali goste u prostranoj zadružnij sobi, u kojoj su se skoro gubili brojni kreveti poredani uza zid (…) kao uredne škatulje pokrivene bijelim, šlinganim ponjavama. Oko stola što je u sredini sobe bio postavljen, moglo je posjedati dvadeset osoba na hrastove stolice naslona (…), a na okratku klupu istoga oblika, koja je stajala u pročelju još četvero.“ (Švel Gamiršek 1975: 124)

U potamnjelim škrinjama izrezbarenim u davnim dugim snježnim zimama pohranjivale su žene svoj ponos, trube platna, misira, vezene otarke, šlingane ponjave, i prebijele stoljnjake, sve tkano od lana s Blaževih lija… (ibid. 124). Kod Blaževih „podrumi su bili puni buradi s rakijom, u dimnjaku čitave pole slanine, suhog mesa, kulenova i kobasica, hambari puni, smočnice krcate toliko da se je poljednji čabar masti načinjao tek onda, kada je zima stigla, a svinje se klale u maglenim jutrima – za sljedeću godinu (ibid. 125). Blaževi nisu ni od kog posuđivali, ni s kim van zadruge se savjetovali niti to jedan o drugom pronašali selom. Uvijek je koji iz njihove zadruge bio biran u općinsko vijeće. Sve što je dolazilo iz Blaževe kuće bilo je po pravim šokačkim običajima pa tako je i didak Joza želio za svatove unuke Adike Blažev i Ive Nikoljačića.

128

Prošnja Adike Blažev Drugi dan Uskrsa uputila se snaša Ana k Blaževima da isprosi za svog Ivu Adiku Blaževu: „'Faljen Isus i Marija', pozdravila je snaša Ana, i odmah nastavila po starom običaju: 'Evo ja došla da isprosim snaju.' Kuće gazda didak Joza odgovorio je kako dolikuje: 'Mi smo zato da je damo u ime Božje' i ponudio da sjedne uz njega u pročelje stola“ (Švel Gamiršek 1975: 131).

Običaj je bio a i danas je da buduća udavača pozdravi buduću svekrvu i poljubi ruku, a što je Adika i učinila, a svekrva ju zauzvrat poljubi u čelo.

Snaša Ana joj prihvati s obje ruke glavu i poljubi je u čelo (ibid. 132). Didak Joza je vodio glavnu riječ i vrlo brzo je nakon razgovora o prosidbi upitao: „Pa onda kada ćete doći po otarke?“ jer didaku Jozi je stalo da se sve vrši po starim običajima. Didak Joza je držao do običaja, a u Nikoljačićevoj kući nije se toliko držalo do starih običaja, mislila je snaša Ana dokrajčiti prosidbu. Ivini ujaci otišli su, kako je red, po otarke. Dobili su duge, crvenim uzorkom utkane misirske otarke, sa širokim vezenim rubom, a snaša Ana darivala je deset dukata. Time je prošnja bila završena (ibid. 134-135).

Svatovi Ive Nikoljačić i Adike Blažev U prvi ponedjeljak nakon Miholja vjenčao se Iva s Adikom. Po šokačkom običaju koji i danas traje, prema kazivanjima drenovačkih Šokica Marijane Gaćarić, rođ. Abramović, Ivanke Krčelić, rođ. Komesarović i Vere Erl rođ.

Janjić, tri nedjelje prije svatova u crkvi se najavljuje vjenčanje pitanjem „ako netko zna za eventualne razloge zabrane sklapanje braka neka javi“. Tjedan dana prije svatova mladoženja i djever s otarkom pričvršćenim na rame i čuturom u ruci obilaze rodbinu i pozivaju u svatove. To isto čini i mlada sa svojom sestrom. Roditelji mladenaca pozivaju još posebno rodbinu, 129

prijatelje tjedan dana prije svatova da pomažu domaćinima oko uređenja prostora na pripremama, od pravljenja kolača, rezanaca za supu i svega što može stajati do svatova… Svakodnevno se uređivala živad za kuvanje ručkova za svatovske radine. Prid svatove klalo se june za supu, prasci za pečenke koja je morala biti na vrijeme pečena i dobro ohlađena za rezanje.

Raskrčiti prostore za svatove jer su se svatovi u pravilu održavali u kućama.

Znalo se unaprijed u kojoj kući su svatovi jer je kapija bila otvorena pa zatim prid svatove i okićena, a na kući se vijorila zastava trobojnica crven-bijeloplavi i pisalo „živili mladenci.“ Na dan svatova uzvanici se okupljaju prije podne kod mladoženje. Dočekuje ih rashlađena rakija u sajtlucima i čuturama okićenim ruzmarinom ili asparagusom za svatovsku povorku. Prvi koji dolaze su tamburaši. Djevojke kite ruzmarinom svatovske uzvanike, a djeveru i čaji stavljaju se i dugački peškiri oko vrata i ispod ruke zavezani trobojnicom i okićeni ruzmarinom. Dugo godina najbolji tamburaši Cvelferije bili su Kolundžije. Uz sakupljanje svatova nazdravljalo se rakijom iz sajtluka, a znalo se da će se već kod kuma dobro „prigristi“ – kulena iz odžaka i to zalivat s rakijom jer najprije se išlo po kuma, a nakon toga krenuli su svatovi u dugoj povorci prema kući mlade. Redali su se po običaju: djever i djeveruša (brat i sestra ili bliski rod mladoženje; kum (obiteljski); stari svat i starosvatica (zet i setra), domaćin (mladoženjin otac i mila nena – udata sestra i čajina žena, koja nosi na avsecu mladenačku tortu dobivenu kod mlade. Kapetan (ibid. 137) (čaja u Drenovcima) zakićen perjem za šeširom, s dugim peškirom pričvršćenim uz rame, lupao đebom o kapije, podcikivao, hodao natraške, širio ruke, i nudio rakijom i vinom iz išaranih čutura one koji su znatiželjno istrčali na drum da vide svatove.

Svatovi ulaze na otvorenu i ukrašenu avliju mlade:

130

„Kum je pozdravio u ime svatova, a Adikin bratić Nuna izveo je mladu riječima 'Faljen Isus kume, stari svate i domaćine! Evo ja dovodim moju sestru po starome običaju pred Vas, pa kako imate štogod zabaviti, vi zabavite sada, nemojte posli prigovarat.' Kum je ustao i ozbiljno govorio: 'Mi smo došli po nju, oćemo nju pa da je vodimo na vinčanje.' U bijelom haljetku, bijeloj bogatoj nabranoj suknji skoro do gležanja, sa svjetlim pletenicama ovijenim oko glave, spuštenog pogleda, sva zarumenjela djevojačkim stidom, stajala je sva stidna pred svatovima. Mila Nena pričvrstila je na djevojčinu glavu vjenčić od bijelih ruža pred svim svatovima – po starom običaju znak djevičanstva. Iva je stajao pred kućom s ostalim uzvanicima. Oči su mu zasjale kad je kum izveo mladenku.

Povorka je krenula prema Crkvi uz pjesmu i tamburu. Do crkve vodio je djever mladu a mladoženja iza njih išao sa djeverušom. Kapetan (čaja) vodio je računa o ustrojavanju povorke po redu kakav je i običaj, mahao je dobivenim pijetlom kod mlade, i dalje lupao đebom o kapije, podcikivao, hodao natraške, širio ruke, i nudio rakijom i vinom iz išaranih čutura one koji su znatiželjno istrčali na drum da vide svatove. Dok su kum i stari svat plaćali vjenčanje, mlađarija se uhvatila u kolo pred crkvom.

Adika je s Ivom stajala prid oltarom.“ (Švel Gamiršek 1975: 138)

Danas je običaj da se mladenci fotografiraju pred oltarom, a i svatovci dolaze im čestitati. Nakon obavljene procedure vjenčanja i odigranog kola svatovi kreću u povorci o kojoj ponovno brine čaja na ručak kod mlade. Na kapiji kod mlade dočekuju roditelji čestirajući i blagosivljajući mladence, a svatovi ulaze i počinju se redati prema „šokačkom protokolu“. U sredini stola su mladenci, lijevo kum i kuma, desno od mladenaca stari svat i starosvatica pa domaćin i mila nena te čaja, a priko puta mladenaca djever i djeveruša i tako redom bliska rodbina, prijatelji, komšije i na kraju mladež mladine druge, mladoženjini drugari i svirači. A kada govorimo o ručku i redosljedu jela, nastavljamo prema 131

sjećanjima i pričama drenovačkih Šokica Marijane Gaćarić rođ. Abramović te Ivanke Krčelić rođ. Komesarovoć. Nakon završenog ručka (ili večere), nakon dobrog jela i veselja i pivanja i igranja započinje dilenje dara.

Kapetan, ili čaja, kako kažu Drenovčani, izvikivao je i udarao u grede sa riječima „Hvaljen Isus, kume, stari svate i domaćine, evo pobrinuli su se roditelji mlade s 'toliko' novaca mladencima“ i tako redom ostala rodbina i prijatelji s mladine stane.

Nakon ručka kod mlade, dobivenog dara i dobrog svatovskog raspoloženja svatovi kreću u pravcu momkove kuće, ali obavezno drugom stranom, a ne onom kojom su došli po mladu. Na momkovoj kapiji dočekuje svekrva s medom, kojega im daje da pojedu i blagoslivlje ih uspoređujući slatkoću meda sa slatkim i dobrim životom u braku.

Po običaju večera i glavno slavlje je uvijek kod mladoženje uz dobre tamburaše. Jela kod mladožnje nisu se razlikovala od mladinog menija osim u kolačima gdje su se prije malo natjecale u finijim kolačima, a i u darivanju pa je svekar obično više darovao od starca/mladinog oca. Poslije pola noći kod mladoženje darivalo se mladencima i to najprije svekar, pa kum i tako redom „šokačkom hijerarhijom“ do prijatelja i komšija, a udarajući u grede, čaja je najavljivao koliko tko daje i uvijek počinjao riječima „Hvaljen Isus, kume, stari svate i domaćine, evo pobrinio se naš svekar“, pa kum, stari svat, i tako redom do prijatelja i komšija s toliko novaca i završava riječima: „Mladencima na dar, a darovatelju na čast.“ Poslije pola noći i podilitog dara mlada daruje peškire i poklone svekru, obavezno zlatom vezeni peškir, svekrvi materijal za odilo.., peškire kumu, starom svatu, djeveru, čaji… uglavnom svoj bliskoj mladoženjinoj rodbini… Nakon toga je ples s mladom i jede se torta koju je mila nena nosila u svatovskoj povorci na avsecu.

Poslije pola noći mladenci su odlazili u svoj namješteni pojatak, gdje su 132

mladine stvari (miraz) dovežene kolima u četvrtak prije svatova, okićene i da „cilo selo vidi“ što mlada donosi. Nakon odlaska u uređeni svoj pojatak, mlada se presvlači iz vjenčanice i oblači odjeću kao snaša i povezuje se sa crvenim zavojem snaše. Svatovi se do jutarnjih sati vesele i „kere“, daju se dobri novci tamburašima, pije i jede. Poslije podjele dara dolazi i dio mladih iz mladine kuće i uključuje u slavlja kod mladoženje. Dio mladeži koje zovemo busija pod pendžerima su svatova, a krtani poslužitelji jelom i pićem nose i njima svatovskog jela i pića. Ponekad i busija sakupi nešto novaca pa daruje mladencima. Kuma obavezno prate tamburaši i dio slavlja se i kod kumove kuće nastavlja. Kuvarice s mladine strane dolaze okićenim kolima u „goste“ kod mladoženjine kuće pjevajući i kereći se. I drugi dan svatova još se ne zatvara mladoženjina kapija, a tamburaši još uvijek udaraju po žicama.

Zaključno Mnogi od svatovskih običaja koje je Mara opisala u svojim pripovijetkama zadržali su se kod Šokaca u Cvelferiji do Drugog svjetskog rata, kod pojedinih starih šokačkih obitelji i kasnije, a što pokazuje fotografije svatova Drenovaca: Ivakić, Damjanović, Gaćarić. Danas se sve više mladih prilagođava suvremenom življenju i narudžbi hrane i svatovskog prostora u restoranima, ali zato sve više koriste dobre konje i paradna kola za odlazak na vjenčanje. Još uvijek se kod starih šokačkih obitelji zadržalo darivanje šokačkih peškira, svekru, kumu, pa tako se za svekra i danas daruje peškir vezen zlatovezom. Sve više se unose starinski običaji pogotovo kod KUD-ova koji na ovaj način čuvaju tradicijske običaje svoga kraja. Na navedenim fotografijama iz Drenovaca su oni mladenci i 133

svatovi koji su „poštivali sve starinske običaje i sakramenta ženidbe.“ Ono što je nekad bilo nezamislivo, a danas je „normalno“ da se mladi vjenčaju i prave svatove kada oni odluče… A kad je prije djevojka pobjegla za momka prid momkovom kućom, palila se slama da cilo selo zna da je u kuću momka „pobigla cura“ bez „blagoslova i odobrenja svojih roditelja“. Danas toga više nema i samo se mi stariji sjećamo.

Slika 5. Svatovska povorka u Drenovcima IIije Ivakića i Ane Đermanović 1954. Mladu vodi djever Iva brat mladoženje na vjenčanje

134

Slika 6., 7. i 8. Drenovci: Vjenčanje, vjenčanje i svatovi 1981., Olivera Gaćarića i Marijane Abramović 1993., Ivice Damjanovića i Marije Komesarović

Slika 9. Drenovački tamburaši Kolundžije 1958.

135

Slika 10. Drenovci-Račinovci: Svatovi Miška Pavoševića (Marijanovi) i Mice, 1937.

Literatura: Erl, Vera. 1992. „Sudbine žena u pripovijestima“. Portreti nepoznatih žena. Vinkovci : Privlačica. Švel Gamaršek, Mara. 1975. Ovim šorom Jagodo. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

136