Fanzin br 23/24 by Udruga USS CROATIA

Editor’s Log znate kao neeDatu s foruma :) ) se pozabavio kulturom i kulturološkim relativizmom u Zvjezdanim stazama, Geneovom vizijom čovječanstva u budućnosti, filozofijom i moralom novog čovjeka, Prvom zapovijedi... Tu je i Chakyjeva DS9 Trivia, Teddein članak u kojem možete upoznati osječku SF&F udrugu Gaiu, Leov report sa skupštine, neizostavne Minđuše, ST vijesti, slikice s Istrakona i report sa Sferakona. Za naslovnicu je ovaj put zaslužan Ant. A ja se ovim brojem opraštam od vas i odlazim s mjesta glavne urednice, od sljedećeg broja Fanzin preuzima Teddea. Pišite nam i čitajte nas i dalje... A ako imate ideju za novi hrvatski ST film, pošaljite nam svoju ideju (scenarij) na e-mail adresu Fanzina: fanzin@usscroatia.hr. LL&P Hello, dragi moji!

Lil’Mee

Evo konačno ovog ljetno-jesenskog broja koji ste toliko čekali... Sve se odužilo, malo zbog ispitnih rokova, malo zbog godišnjih odmora, i članci nikako da se skupe. Zbog svega toga odlučili smo izdati dvobroj, tako da imate priliku uživati u puno većem broju stranica nego inače. Ponovno imamo jednu veliku SF priču, ponovno je autor Ant (postala sam fan :) ). Priča se zove Svitanje trećeg dana i naći ćete je u zadnjem dijelu Fanzina. Tema broja je ovaj put filozofska, naš Robert Marinković (vjerojatnije je da ga

Star Trek Fanzin “USS Croatia” Udruga ljubitelja Zvjezdanih staza “USS Croatia” Opatijski trg 10 10000 Zagreb Hrvatska E-mail: fanzin@usscroatia.hr Web: www.usscroatia.hr

SPONZOR

AVALON Advanced Internet Technologies www.avalon.hr Avalon IT je vodeći i najveći hrvatski Internet Presence Provider

Glavna urednica: Saša Knežević Grafički urednik: Goran Jelak Naslovnica: Josip Antoliš 2

USS Croatia

Sadržaj

Naslov

Str.

Palabra del presidente

Star Trek News

Report sa skupštine

Gaia

Tema broja: Kultura i kulturološki relativizam u Zvjezdanim stazama

Gospodar minđuša

Istrakon report

Sferakon report

Star Trek priča: Svitanje trećeg dana

Trivia - DS9

Fanzin

Palabra del presidente Palabra del presidente (riječ predsjednika) by Zvonko Reicher Hm... Evo, opet me „natjerali” da napišem riječ predsjednika za novi broj Fanzina ;-). Otkuda početi? Baš čitam prošlogodišnji ljetni broj te ću se probati ne kopirati. Prvo da se podsjetimo čime smo se sve bavili ove godine. Na skupštini Udruge koja je bila u 11. mjesecu prošle godine, bilo je rečeno da će se oformiti povijesna, astronomska te dramska sekcija udruge. Pa malo o tome. Povijesna sekcija koju vodi kolega Davor uklopila se u sastanke četvrtkom, i održano je dosad već par predavanja na različite teme iz povijesti ST-a. U radu povijesne sekcije pomogao mu je kolega Marijan, a jedno predavanje je održala i naša TDA. Astronomska sekcija, vođena „by me“, je već druga priča. Evo, dobio sam prigovore da su teme prestručne - pa što ste i očekivali od astronomije? Tako da su me svi blijedo gledali, te su si mislili što on to govori, a mogu se okladiti da su te teme bile opisane u srednjoškolskoj geografiji, ako ne još u osnovnoškolskoj. No dobro, probat ću vam još pojednostaviti. Što se tiče dramske sekcije koju je trebao voditi kolega Leo, nije zaživjela, ne znam je li to zbog slabog interesa ili odaziva na takav jedan projekt. Uz to, iza nas su dvije velike konvencije, a na obje sam bio prisutan, pa ću se malo na njih osvrnuti. Treba spomenuti i to da se Udruga pojavila i na ovogodišnjem Fašniku u Samoboru, premda smo išli u dvije grupice/ dva dana. Istrakon, Pazin: išlo nas je petnaestak, ja prvi put, većina nas se potrpala u aute, a ostali su išli busom. Dojmovi o samoj konvenciji: dolazimo u 18:30 u dom u kojem se održava konvencija, krcati stvarima koje smo donijeli kako bismo otvorili štand. Nakon par telefonskih poziva dobih potpredsjednika, koji nas je uputio gdje sa stvarima. Od našeg tajnika ni “T”, ne javlja mi se (pobjegao s tajnama udruge :)), i već sam si mislio, ovo

će biti koma. Prošlo je nekih sat vremena te smo uspjeli složiti štand koji je na nešto i ličio, i ajde, svi smo se okupili. Što se tiče programa i organiziranja Istrakona, svaka čast kolegi Mariju, koji je bio jedan od odličnih organizatora, te shvaćam da nije baš imao puno vremena za Udrugu. No tu je uskočio kolega Bojan koji je praktički na mjestu događaja napravio program za jedan od kvizova koje je organizirala Udruga. Sferakon, Zagreb: jedna, recimo, mirnija i već uhodana atmosfera, bar za mene. Malo je ispočetka nastala pomutnja u vezi toga je li trebalo ove godine početi kasnije, pa me zove organizatorica da ipak ljudi koji slažu štandove dođu ranije; e pa sad svima ponovno javljati... Ali na kraju je sve ispalo ok. Točan broj naših ljudi...nemam pojma, no bilo nas je dosta, tako da smo u nekim trenucima morali rastjerivati vlastite ljude kako bi posjetitelji mogli išta vidjeti na štandu. Predavanja na ovom Sferakonu imali su kolega Davor i kolegica Suzana, čije je predavanje moralo biti u nedjelju, pa je stoga ove godine Udruga bila prisutna od samog početka do kraja. Tjedan dana nakon Sferakona u Sloveniji se održala prva slovenska SF & F konvencija. Jako mi je žao što nisam bio u mogućnosti ići, premda sam čuo da je bilo vrlo zanimljivo i još free upad. Sredinom petog mjeseca u posjet nam je došla „delegacija“ iz udruge Sfera predsjednica i potpredsjednica. Bio je razgovor o boljoj suradnji između udruga, o dojmovima sa Sferakona, te o prijedlozima kako poboljšati sljedeći, a također i o ulasku Sfere u savez udruga - njihovo mišljenje itd. Krajem petog mjeseca naša je udruga morala održati Izvanrednu skupštinu kako bi se izmijenile neke stavke u Statutu, kako bi mogla punopravno postati jednim od osnivača saveza. S time bih i završio ovu „riječ predsjednika“, još samo da predam novu verziju Statuta u Gradsko poglavarstvo pa da dobijemo rješenje, i onda dalje prepuštam kolegi Bruni da pokuša već nešto „iskemijati“ u vezi tog saveza, napokon.

To be continued...

USS Croatia

Star Trek News Star Trek News by UFP Croatia

(http://www.startrek.com.hr)

Vijesti preuzete sa UFP Croatie - www. startrek.com.hr Nova epizoda fan serijala New Voyages Poznat je datum premijere treće epizode fan serijala “New Voyages.” Epizoda “World Enough And Time” u kojoj gostuje George Takei premijeru će imati 23. kolovoza, na svečanosti u kazalištu na Beverly Hillsu. Prema njihovim riječima, epizoda predstavlja velik korak u kvaliteti i profesionalnosti epizode, produkcijski i glumom. Nažalost, epizode više neće biti dostupne za download. Za vrijeme premijere na službenim stranicama moći će se pogledati live stream epizode, kao i još jedan stream kasnije, no to će biti to. Produkcijski, New Voyages je fan serija koja se najviše približila “pravom” Star Treku, popis glumaca koji su se pojavili (ili će se pojaviti u narednim epizodama) je impresivan - Walter Koenig, George Takei, William Windom, Denise Crosby, J. G. Hertzler, Grace Lee Whitney... Nisu samo bivši glumci pomogli izradi serijala, tu su i scenaristi David Gerrold, D.C. Fontana, Marc Scott Zicree i Michael Reaves, a savjetničku ulogu imao je i sin Genea Roddenberryja, Eugene. Shatner: Nimoy definitivno u jedanaestom filmu Shatner je u svojem posljednjem video blogu ShatnerVision izjavio kako će Nimoy sigurno biti u novom filmu, dok on ipak neće. Iako su scenaristi Orci i Kurtzman rekli da za Shatnera ima mjesta, čini se da ipak ništa od toga. Iako, do početka snimanja ima još nekoliko mjeseci, pa su svakakvi obrati mogući... “Nazvao sam Leonarda, rekoh, ‘jesi li čuo’, a on je odgovorio - ‘jesam’. Rekao sam, ‘kako misliš?’, a on je odgovorio, ‘pročitao sam scenarij’. Pitao sam ga je li dobar, te je rekao da jest. Pitao sam ga jesam li ja u njemu, tada je napravio pauzu, odgovorio ‘ne’, i počeo se smijati. On je u filmu, a ja nisam!”. Nova fan kolekcija - kapetanov dnevnik Nakon fan kolekcija o Borgu, putovanju kroz vrijeme, Q-u te Klingoncima, 24. srpnja izlazi i peta kolekcija epizoda koju su izabrali posjetitelji službenog sitea. Kolekcija je nazvana ‘Kapetanov dnevnik’, a sadrži najbolje epizode

Fanzin

u kojima su kapetani (i više nego obično) glavne zvijezde. Također, svaki kapetan - Kirk (William Shatner), Picard (Patrick Stewart), Sisko (Avery Brooks), Janeway (Kate Mulgrew) i Archer (Scott Bakula) - je izabrao po jednu najdražu epizodu. Komplet sadrži pet DVD-a, odnosno 15 epizoda iz 5 serija - TOS, TNG, DS9, Voyager i Enterprise, te neke bonus materijale s komentarima glumaca. DVD 1 - Originalna serija Shatnerov uvod u kolekciju Kapetanov izbor: “The City on the Edge of Forever” (i uvod Williama Shatnera i Joan Collins) Izbor obožavatelja: “The Enterprise Incident,” “Balance of Terror” Dodaci: Što čini dobrog kapetana?, Važnost kapetanovog dnevnika i Kirkovo nasljeđe DVD 2 - The Next Generation Kapetanov izbor: “In Theory” (i uvod Patricka Stewarta) Izbor obožavatelja: “Chain of Command,” “Darmok” (također uz uvod Patricka Stewarta) Dodaci: Važnost kapetanovog dnevnika, Uloga kapetana, Pogled unatrag, Star Trek i pozornica, Picardova budućnost DVD 3 - Deep Space Nine Kapetanov izbor: “Far Beyond the Stars” (i uvod Averyja Brooksa) Izbor obožavatelja: “What You Leave Behind,” “In the Pale Moonlight” (također uz uvod Averyja Brooksa) Dodaci: Kapetan i otac, Sisko kao Izaslanik, Režiranje, Zamišljanje budućnosti, Sociološki komentar, Težnje, Utjecaj Star Treka DVD 4 - Voyager Kapetaničin izbor: Counterpoint” (i uvod Kate Mulgrew) Izbor obožavatelja: “The Omega Directive,” “Flashback” (također uz uvod Kate Mulgrew) Dodaci: Važnost kapetanovog dnevnika, Najbolje osobine kapetanice Janeway, Što čini dobrog kapetana?, Budućnost kapetanice Janeway, Pogled unatrag DVD 5 - Enterprise Kapetanov izbor: “Judgment” (i uvod Scotta Bakule) Izbor obožavatelja: “These are the Voyages...” “First Flight” (također uz uvod Scotta Bakule) Dodaci: Što čini dobrog kapetana?, Važnost kapetanovog dnevnika, Najbolje osobine kapetana Archera, Pogled unatrag, Bakulina završna riječ

Star Trek News ILM će raditi efekte za novi film, Enterprise će biti u njemu TrekMovie.com saznaje kako će Lucasov ILM (Industrial Light & Magic) raditi specijalne efekte za jedanaesti film, a posao je navodno već započeo. Poznato je da J.J. Abrams voli raditi s poznatom ekipom ljudi, a ILM je već radio na njegovim projektima, nedavno i na “Nemogućoj misiji 3”. Ne treba posebno napominjati da se radi o velikom i kvalitetnom studiju, te da će efekti biti na visokoj razini. Također, prema istom izvoru, sigurno je da ćemo vidjeti Enterprise u novom filmu. No, to se već dosad uzimalo kao prilično sigurno, a bit će zanimljivo vidjeti u kakvom će ruhu Enterprise doći na filmska platna. To neće biti prvi put da ILM radi model Enterprisea, pošto je njihov model korišten u ST II, ST III i ST IV, gdje je na kraju i uništen, za što je ponovo bio zaslužan ILM (gadovi!). Studio je surađivao i pri izradi Enterprisea-A (za četvrti i šesti film), te je napravio Enterprise-B (Excelsior klase, ST VII), Enterprise-D (TNG) i Enterprise-E (ST VIII). Još uvijek nije poznato kakvu će ulogu Enterprise imati u filmu. Pošto je ILM nedavno u potpunosti prešao na digitalnu izradu modela, vrlo vjerojatno će prvi put Enterprise biti napravljen bez fizičkog modela broda.

Star Trek XI definitivno u razdoblju prije TOS-a, kanon se neće dirati Malo od Roberta Orcija, Alexa Kurtzmana i Damona Lindelofa. “Scenarij je balans između Orcija, okorjelog obožavatelja originalne serije, filmova i TNG-a, te Kurtzmana, koji je prestao pratiti franšizu nakon četvrtog filma.”, kaže Lindelof. “Ovo je kao da o katoličanstvu razgovarate sa svećenikom i vjernikom koji povremeno navrati u crkvu. S jedne strane je netko tko je svjestan svake sitnice u Star Treku, a s druge netko tko se ne zamara desetljećima kanona.” “Ono što je bilo pomalo obeshrabrujuće, kada smo radili na scenariju, poslali su nam poster s datumom izlaska na njemu. A čak nismo ni uvod napisali.”, rekao je Kurtzman, a Orci dodaje, “Nikada nismo imali poster za film prije nego što smo dovršili scenarij. To je pritisak.”. A Orci je potvrdio ono što se već dugo vremena uzima kao činjenica - film će biti smješten prije originalne serije - “U usporedbi s Transformerima, Star Trek je minsko polje već poznate kronologije, koja je razvijana desetljećima, pa Orci i Kurtzman moraju biti pažljivi da se ne miješaju u to. No, tema filma s ranim avanturama kapetana Kirka i Spocka bi trebala pomoći pri izbjegavanju ovih prepreka.”.

USS Croatia

Report sa skupštine Report sa skupštine by Leo Drempetić Ničim izazvana ovogodišnja Izvanredna skupština održala se 27. 05. 2007. Skupštini je prisustvovalo vodstvo, no samo Tomica iz Nadzornog odbora. Tu je bilo i nešto punoljetnih članova koji su glasali za promjene u udruzi. Neću više navoditi satnicu, već ću vam samo dati kratak sadržaj onoga što smo odlučili. Kao prvo, Udruga je ove godine na Istrakonu i Sferakonu malo podignula budžet, pa smo odlučili da ćemo se pretplatiti na neki od ST časopisa u Algoritmu. Dakle, od sada će svi članovi moći u udruzi čitati najnovije Star Trek časopise, te ih posuđivati, no ako dođe do oštećenja ili zakasnina Udruga će postupati po pravilniku, a to je naplaćivanje zakasnine ili kupnja novog časopisa u slučaju oštećenja. Ono što je najbitnije jest da je predsjednički mandat, koji je do sada trajao četiri godine, smanjen na dvije godine, predsjednikovim prijedlogom. Zatim je Udruzi

Fanzin

smanjeno područje djelovanja na grad Zagreb, dok je do sada bilo u cijeloj Hrvatskoj, pa smo time omogućili drugim udrugama da osnuju svoje Star Trek udruge u svojim gradovima. Taj korak smo napravili na prijedlog Brune koji nam je objasnio da je to bolje, jer ionako nemamo podružnice niti u jednom drugom gradu osim Zagreba, te ćemo prilikom ulaska u savez SF i fantasy udruga lakše usmjeravati naše djelovanje i akcije koje ćemo provoditi. Naravno, to ne znači da nećemo i dalje ići na away misije po konovima ili da nećemo praviti svoje vlastite konove i izvan Zagreba. Čak se ove godine trudimo održati par novih tečajeva Linuxa za sve članove udruge, koje će održavati naš dragi član Tomica Perić kojega svi već znate po zanimljivim doprinosima na konovima i tekstovima u PC Chipu i našem Fanzinu. Moram još ovom prilikom napomenuti da zahvaljujem svim članovima koji su svojim radom pridonijeli radu udruge. Ljudi, nastavite tako, pohvalno je! Pozdrav svima!

Gaia Gaia - osječka udruga fantasyja i SF-a by Teddea

a i fantasyja. Da su tako gostoljubivi Svakim danom možemo svjedočiti da neki Zagrepčani su SF i fantasy u Hrvatskoj sve popularniji. mislim da u A broj udruga i fanova svakim je danom sve u d r u g a m a veći. Ipak, postoje udruge koje djeluju već više ne bi bilo duži niz godina ne gubeći žar i zanimanje za mjesta (svaka SF i fantasy. čast izuzecima). Gaia je jedna od takvih udruga. E, i da Da sam mogla ne mislite da sada pišem puste činjenice koje ostati, ostala sam pročitala iz nekih uljepšanih članaka, bih još mjesec zaista sam otišla na jedan sastanak Gaie te dana. Možda stekla mišljenje o toj udruzi koje će se jako se na sekundu teško promijeniti. čini dosadno, ali je s druge strane tako zanimljivo da izaziva ovisnost. Kako o udruzi tako i o Osječkoj pivi :). E za ovo će se Bobo razveseliti, po onome što sam čula čini mi se da Slavonci najviše vole Archera. I wonder why? Čovjek ne bi vjerovao, al mi se najviše svidjelo to što čas mogu pričati o Star Treku, a onda o LARP-u... A kasnije raspravljati jesu li Međimurci Zagorci. :) Gaia isto tako organizira i razna događanja poput Essekona, jednog od pet hrvatskih konova. Čujem da je konvencija na malom prostoru, al je zato puna događanja i programa. Najbolje je u biti da dođete i vidite. Uostalom, nastavili biste tradiciju, jer sam čula da su stariji članovi i trekkiji prije bili vjerni posjetitelji Essekona. Jedna od najjačih aktivnosti im je LARP koji se održava u tvrđavi u Ivanovcu blizu Osijeka. Bila i vidla tvrđavu svojim očima. Ambijent je fenomenalan, kao i lokacija na kojoj se održava LARP, koji ću, nadam se, No prvo da kažem neke temeljne činjenice posjetiti jedne godine. o Gaiji. Udruga je osnovana prije 11 godina Sve ovo što sam napisala ne opisuje no pod drugim imenom (Gea), te je to ni pola onoga što biste doživjeli i kako bio uglavnom klub ljubitelja SF-a. Poslije biste se proveli (i nasmijali uz Osječko) da Domovinskog rata klub je počeo djelovati se jednom zaletite ili na Essekon, LARP ili pod imenom Gaia (drevna božica Zemlje), običan sastanak. Dakle, ako ste u blizini, bilo te je postao poznati klub za ljubitelje SF-a i koji dan u vremenu između 10 i 23h, dođite fantasyja na području Slavonije i Baranje. u caffe bar “Viktorija” u centru Osijeka gdje Eh, i tak sam ja otišla kako bih se će uvijek biti netko. Ak nikaj drugo popijte na vlastite oči i uši uvjerila da su Slavonci kavicu, raspravite o bilo čemu vezanom uz divni i krasni, te da nije samo Zagreb centar SF i fantasy, a ak je meni bilo super vjerujem u kojem se promiče SF. Dakle, tako sam ja da će biti i vama. provela skoro cijeli dan na sastanku Gaie Hvala Miroslavu što mi je pomogao i bilo je fenomenalno... Bez uveličavanja, u vezi nekih informacija o udruzi, a vama pretjerivanja i favoriziranja smatram da je poručujem kao i uvijek LIVE LONG AND DIE to jedna od najboljih udruga ljubitelja SF- FOR STAR TREK.

USS Croatia

Tema broja Kultura i kulturološki relativizam u Zvjezdanim stazama Infinite Diversity in Infinite Combinations by Robert Marinković

Uvod i srž Zvjezdanih staza Dramsko ostvarenje Genea Roddenberryja i ostalih kreativnih snaga s kojima je surađivao, planetarno popularni Star Trek, opće je poznat kao neiscrpno istraživačko vrelo. Istraživačkih aspekata Zvjezdane staze imaju koliko i život sam, jer one i jesu rekreacija, utjelovljenje istoga. Iako mnogi ostaju fascinirani ponajviše naprednom tehnologijom i njezinim začudnim implikacijama, čini se točnim stajalište po kojem su znanstveno-tehnološki aspekti serijala samo “dekorativni preljev” koji ne sačinjava srž i dušu onoga što znamo kao Zvjezdane staze. Iako su znanost i tehnološki artefakti kao njezina primjena i dostignuća uvijek ono prvo što upada u oči, a njihovo vizionarstvo u teoriji te konstrukcija istih na sceni posve fascinantni, moram priznati

Fanzin

da se slažem s potonjom tvrdnjom. Svako futurističko djelo te SF “dekorirano” je onim vrlim i novim, a u kojima prvenstveno u vidno polje upadaju nova znanstvena dostignuća. Tek kroz neko vrijeme, kada se oči priviknu na niklovani, pomalo ezoterični sjaj hi-tech čudesa, stane se nazirati mnogo dublja, mnogo šira podloga i temelj koji nosi priču, likove, kao i svaki novi komad tehnologije. To je ono što razlikuje priču sa srcem od one koja nosi samo lijepo pakovanje. Želim se ovdje baviti jednom donekle specifičnom temom koja seže dublje od divnoga površinskog sjaja (na kojem se također tokom stvaranja serijala moralo raditi više nego što bilo koji laik poput nas može zamisliti) te koja je bila u mislima samog Genea više od svih gadgeta koje seriju čine zanimljivom i živopisnom za gledanje. To je upravo ono što čvrsto leži u pozadini i uvjetuje taj opći kozmopolitski duh koji čini Star Trek epskim klasikom kakvim ga znamo i volimo. Kao i u stvarnome svijetu sadašnjice, tako i u serijalu, tehnologija i tehnološki artefakti ostaju - i trebaju ostati - puko sredstvo ili oruđa1. Oba ova termina; “sredstvo” i “oruđe” impliciraju postojanje određene više instance, te upravo kao što suprotnosti uvjetuju jedna drugu, tako i ‘sredstvo’ implicira ‘cilj’, a ‘oruđe’ onoga koji se njime služi tj. subjekta ili vršitelja radnje. Star Trek svakako je priča koja se neumorno vraća ciljevima, svrhama te ‘vršiteljima radnje’. Nešto bliže samoj svrsi ili pobudi stvaranja Zvjezdanih staza svakako je i tema kulturološkog relativizma, iako na prvi pogled možda i ne zvuči takvom. Ona je samo dio onoga što se naziva idejnom podlogom čitave stvari, te volje da se svaka priča i pouka stvori i nastavi stvarati desetljećima. Bogata, šarolika, no ipak unificirana idejna podloga Zvjezdanih staza jest upravo ono “što je pjesnik htio reći”. Zvjezdane staze dramski su uradak sa strahovito moćnom filozofskom podlogom i zavidno širokim asortimanom poruka. Jedna od njih, koja objedinjuje mnoštvo civilizacija, planeta, svjetova i kultura upravo je i 1 s iznimkom komandira Date i njegovog brata Lorea, koji predstavljaju novu pojavnu stvarnost Umjetne inteligencije te posve zasebnu temu kojoj ovdje nema mjesta

Tema broja kulturološki relativizam. Kulturološki relativizam usko je povezan s etikom, tj. on jeste etičko pitanje ili etička problematika. Temelj same rekonstrukcije budućega Roddenberryjevog čovječanstva te vizionarstvo u koje su se milijuni diljem svijeta zaljubili osnivaju se na moralnoj osnovi te etičko društvenoj ili kulturnoj obnovi. Razlog privlačnosti leži u tome što smo postali svjesni kako je mnogo lakše graditi i unaprjeđivati znanost i tehnologiju, dok je teško graditi i doista unaprjeđivati čovjeka ili ljude same. Znanost per se to nipošto ne može, to može jedino čovjek sam za sebe, točnije, čovječanstvo za sebe. Kulturološki relativizam, svojim tezama i razradom, kao i nedosljednostima, bogat je proročanstvom. Evo, počujmo što i sam tvorac o tome veli: “Do 23. stoljeća naučit ćemo uživati u suštinskim razlikama između ljudi te između kultura. Naučit ćemo kako su razlike i stavovi upravo divne čari te dio životnoga uzbudljivog bogatstva, a ne nešto čega se treba plašiti G. Roddenberry (The making of Star Trek) Upravo je to jedna od “divnih čari” u stavu, a na kojima su temeljene Zvjezdane staze i čovječanstvo – sa Zvjezdanom flotom na čelu - kao njihov svojevrsni protagonist. Kulturološki relativizam sam po sebi moralni je relativizam, jer osnove neke kulture sastoje se od moralnih kategorija na kojima se gradi njihova filozofija, religija, društvo te sustav vrijednosti. U načelu sami nazivi bilo moralnog bilo kulturološkog relativizma kao da posjeduju određene negativne konotacije. Relativizam gotovo svugdje, osim u Einsteinovoj teoriji relativnosti, kao da ima negativan prizvuk. Zbog čega je relativizam neomiljen termin ili nazor? Razlogom takvog razmišljanja ili prosuđivanja uvijek su bili određeni standardi službene religije ili filozofije koja je izrasla u ideologiju, slično kao što je u našoj bivšoj državi (te još mnogim drugim) filozofija Karla Marxa prerasla u tvrdu i beskompromisnu ideologiju komunizma ili boljševizma u Rusiji. Sve monoteističke religije, ideologije, despotizam, jednoumlje te doktrinaške tiranije zastupaju stajalište kako je upravo sustav vrijednosti koji oni propovijedaju i uče

najispravniji ili jedini ispravan, a samim time i kako je svaki drugi kriv i neprijateljski. Relativizam bilo koje vrste unutar takvih sustava te općih strujanja svakako je osjenčan kao nešto negativno, nešto čemu valja doskočiti i čemu se treba suprotstaviti. U zatvorenom sustavu kakav imaju neke religijske i ideološke doktrine relativizam postaje prljava i neprijateljska riječ, riječ dušmanina. S druge strane, istinski demokratski i liberalni duh2, humanistički duh, gleda na moralni ili kulturološki relativizam kao na nešto posve pozitivno, poticajno, te naposljetku, u njemu nazire svoje vlastite istine. Istine koje su šire od jednog naroda, jedne nacije i jednog sustava vrijednosti; iste te istine ogledaju se u federaciji čovječanstva Genea Roddenberryja koje je doživjelo procvat te duboki kulturološki prevrat. EVOLUCIJE: Želio bih nakratko ukazati na činjenicu ljudske evolucije, te njezinu bitnu podjelu kakva postoji od zadnjih desetak tisuća godina, od kada se planet počeo dovoljno zagrijavati nakon prošlog ledenog doba, te se agrikultura stala formirati. Dakle, parametar o kojem govorim upravo je stvaranje ljudske kulture. A bit je u razdvajanju upravo biološke od kulturološke evolucije čovjeka. Kako je čovjek osobita vrsta biološkog organizma čiji su opstanak i način života uvjetovani kulturom te stvaranjem iste - stvorena je nova, čovjeku znatno više autohtona vrsta napretka, kulturološka evolucija.

Naš genetski materijal koji bitno uvjetuje naš izgled, kognitivne sposobnosti, te ponašanje i interakciju s okolinom, u posljednjih 150 tisuća godina nije se bitno izmijenio, niti je jedan od relevantnih uzročnika toga 2 duh kakav su i SAD posjedovale tokom svoje kratke povijesti, te isti duh koji je zamro zajedno sa R. Kennedyem

USS Croatia

Tema broja

“kvantnog skoka” koji se dogodio od drevnih lovo-sakupljačkih plemena sve do milijunskih gradova tehnološko-zapadnjačkog života koji zovemo suvremenim. Taj skok, ili bolje rečeno prijelaz, uvjetovan je isključivo kulturološkom evolucijom, te ova specifična vrsta progresa predstavlja njezinu očitu manifestaciju. Dapače, taj prijelaz u svemu bitnom zbio se u ne više od posljednjih nekoliko stoljeća3. Sve zapanjujuće promjene u načinu života i mišljenja koje bilježimo posljednjih stoljeća i tisućljeća plod su upravo kulturološkog napretka. Čovjekova bit, genetski materijal i/ili duh, kako god ga želite zvati, nije se bitno izmijenio, iako se čovjek čini bitno izmijenjenim. Ta društvena i idejna promjena jest golema, iako ograničena, moć kulture! Osnovna karakteristika kulturne evolucije jest ta da je tisućama puta brža i intenzivnija od one biološke, a osnovno svojstvo kulture 3 Ovdje samo želim doskočiti teorijama o Atlantidi te drugim civilizacijama za koje se tvrdi da su kulturološki procvat doživjele tisućljećima prije službenih povijesnih učenja o istoj. Teorije i empirijska građa istih ovdje nisu bitne, po mom sudu više je nego lako moguće da je takvih kultura bilo i znatno prije prošlog ledenog doba, no za ovu raspravu to nije od važnosti.

Fanzin

i kulturne evolucije same jest akumulacija i, još bitnije, dijeljenje znanja, spoznaja, te ideja. Ideje i znanja predstavljaju genetske jedinice same kulturne evolucije, jedinice koje se neujednačeno prenose transgeneracijski. Glavni kulturološki čimbenik odgovoran za ovu našu znanstveno i kulturno naprednu civilizaciju jeste, dakle, dijeljenje informacija, dijeljenje koje je danas u doba informatičke revolucije na svome vrhuncu. Ono je presudno upravo radi kronološkog kontinuiteta, jer bez njega ne bi postojalo ono što danas zovemo poviješću znanosti, poviješću umjetnosti, poviješću religije, poviješću morala ili filozofije. Bez kontinuiteta, bez suradnje i suodnosa bilo koji napredak bi bio vječito u povojima. Znanost bi umjesto “monolitne tvrđave” kakvom je mnogi vide, te umjesto svjetski univerzalne4, bila puka pustopoljina s pokojim pupoljkom, čije bi blagodati bile strogo lokalizirane. To revolucionarno dijeljenje informacija u – stoljećima i tisućljećima dominantnom obliku pisane i čitane riječi svoj najočitiji i najčešće spominjani izvorni primjer ima u staroj Grčkoj tj. Antici. Što je činilo Grčku toliko posebnom po svojim kulturnim konotacijama? Opće je poznato da se pisalo još daleko prije starih Grka, te su se pisanjem i pismenošću bavili Sumerani i Egipćani gotovo 3 tisućljeća prije prvoga Grka. Ono pak što je stare Grke (ili mlade ako ih usporedimo sa stanovnicima Egipta i Mezopotamije) izdignulo i označilo kao kulturnu kolijevku zapada bilo je upravo pisanje poradi dijeljenja znanja, slično kao što je filozofija tada bila znanje poradi znanja, te mudroslovlje. Grci su, za razliku od svojih davnih prethodnika, zapisivali svo aktualno znanje te ga prvi sustavno uredili i učinili dostupnim. Nije bila riječ samo o filozofiji i uzvišenim temama, već i svim praktičnostima iz radišnog života. Bilo je to svojevrsno idejno rođenje zapadne kulture. To i činjenica da je slavni trio, Sokrat, Platon i Aristotel, udario temelje brojnim znanstvenim disciplinama koje danas poznajemo. Platon, Aristotel, te ponajviše činjenica da su odlučili zapisati i 4 Iako je i ta slika zastarila te bila izazvana od nekih autoriteta. Koga zanima tema neka proučavanje počne sa T.S. Kuhnom i “Strukturom znanstvenih revolucija’

Tema broja time učiniti javnim svoj umni rad (Sokrat nije pisao, ali je Platon prenio značajan dio njegovog usmenog nauka), uzrokom su toga da se on i dan danas iščitava, proučava, te u najmanju ruku spominje pri uvodu u gotovo svaku drugu disciplinu.

odgovornim i osjetljivim pozicijama koji pak nisu u foteljama političkog života. Na njihovim samotnim leđima počiva ono najviše i najaktualnije u novom čovječanstvu. Oni su predstavljeni kao paradigme novoga čovjeka. Moj osobni izbor svakako je kapetan Jean-Luc Picard koji mi je od sviju nekako najviše prirastao srcu, iako ni s jednim kapetanom/icom Zvjezdane flote po pitanju egzemplarnosti ne možete pogriješiti. Ovo je pak ni manje ni više nego isključivo moj – iako u njemu nisam usamljen - omiljeni izbor. Dakle, ako uzmemo kapetana JeanLuc Picarda kao najzorniji prikaz onoga što je čovjek ili ljudsko biće u 24. stoljeću, prvo što upada u oči upravo je moralna čestitost, humanizam, tolerancija, istraživački duh, umnost, te duh kulturološkog relativizma. Filozofija: Prije nego se pozabavim kulturološkim relativizmom koji kao etička kategorija spada pod onu filozofsku, dopustite da koji redak poklonim upravo toj izvornoj filozofskoj obitelji. Picard: Ne postoji veći izazov od proučavanja filozofije. Wesley: William James neće biti u ispitima Zvjezdane flote. Picard: Bitne stvari nikada ni neće biti.

Federacija čovječanstva u Zvjezdanim stazama kulturno je evoluirala od našeg 20./21. do 23./24. stoljeća do zapanjujućih razmjera. A napredak o kojemu je riječ tek se malim dijelom mjeri novom tehnologijom, a ponajviše čovjekom, čovječanstvom i svjetonazorom. - “Akumulacija i stjecanje bogatstva više nije glavna pokretačka sila u našim životima” - kako je to jednom prilikom jednostavno i čestito sročio kapetan Jean-Luc Picard. To su duboko moralne kategorije, a renesansa koju je čovječanstvo doživjelo u Zvjezdanim stazama duboko je moralne naravi. Govoreći uopćeno mogu reći kako su časnici Zvjezdane flote upravo ljudi koji stoje kao blistavi primjeri novog čovječanstva, a same krune novog čovječanstva mislim da svakako pripadaju upravo kapetanima Zvjezdane flote. Oni ocrtavaju ljude na maksimalno

“Samaritan Snare” Zbog čega je lik kapetana Picarda u svojoj legendarnoj izjavi izabrao baš filozofiju kao bitnu, te ju pokrstio najvećim izazovom?! Zašto ne religiju, umjetnost ili znanost?! 5 Posve sigurno jer se filozofija bavi velikim i suštinski bitnim pitanjima, jer seže u širinu, kao i dubinu, a bez nametanja svojih dostignuća, domašaja i kriterija kao obaveznih ili jedinih valjanih. Ona pak nudi apel onima koji njome mogu obogatiti svoja shvaćanja i život da je prihvate, te upravo to i učine. Postoje, dakako, reakcionarne filozofije poput one Nietzschea, ili dijela Marxove filozofije – čiji je krešendo - Komunistički manifest. Doduše, filozofija sama ne goni niti je odgovorna za akcije poput krvavih revolucija ili krvoprolića, uvijek su to bili konkretni ljudi, kriva ili izvitoperena tumačenja, dogmatske religijske sekte ili uvjerenja, zaluđene i 5 …ili pak toleranciju Lwaxanne Troi i njezinih neposrednih, erotskih izljeva afekcije

USS Croatia

Tema broja očajne mase, ili pak mutacija filozofije u kakvu ideologiju i zatvorenu “nepogrešivu” doktrinu. Nije, dakle, krivica filozofije što su se na nju pozivali i oni kao što su Joseph Staljin i Adolf Hitler. Filozofija kakvu poznajemo bavi se istinom, tj. istinama - istinom u moralu, istinom u ljudskom životu, istinom po sebi. Dakle, otkrivanje istine sebe, istine svijeta, te istine življenja ono je na što i Picard misli kada

vladanja i pravilnika drugih kultura

govori o velikom izazovu filozofije.

čovječanstva poteklog s planeta Zemlje?! Dakle, naših potomaka, Zemljana!? Vulkanski ekvivalent kulturološkog relativizma i tolerancije tuđih običaja, kultura i moralnih obrazaca jest upravo sročen njihovom popularnom filozofijskom frazom iz naslova članka: beskonačna raznolikost u beskonačno mnogo kombinacija. U serijalu, vulkanska rasa također je – iako mnogo ranije nego ljudska - doživjela moralni preporod, kroz učenja mudraca Soraka o putu logike i represiji emocija. Sredstvo je - u ovom kontekstu - manje zanimljivo od svrhe, a svrha je ista kao i ona koju je čovječanstvo doživjelo i ima za budućnost: “poboljšanje sebe i ostatka čovječanstva”. Ovaj dio je bitan za više stavki kulturološkog relativizma, kao i za samu njegovu srž koja veli da ne možemo suditi, ne trebamo suditi, te kako ne postoji univerzalna moralna istina. Tu već imamo problem, sudeći po tome da gotovo nitko(ni kapetan Jean-Luc Picard) ne bi propustio iznijeti svoj sud – kojeg osjeća kako donosi s punim pravom kako je čovječanstvo sada bolje(kulturno i moralno) i na višem stupnju nego što je bilo prije. Isto se može reći i za Vulkance koji su prije renesanse bili ratoborna rasa upletena u mnogobrojne galaktičke ratove. Dakle,

KULTUROLOŠKI RELATIVIZAM vs MORALNI OBJEKTIVIZAM: Pitanje postavljeno pri obradi etike Star Treka jest ono: Je li kulturološki relativizam temelj etike Zvjezdanih staza? Kako bih posve razjasnio -vama i sebi - koncept kulturnog relativizma, pozvat ću se na suvremenog američkog etičara Jamesa Rachelsa koji je teoriju kulturološkog relativizma ilustrirao u šest točaka: 1. Različite kulture imaju različite moralne pravilnike ili obrasce 2. Ne postoji objektivni standard po kojemu bi se sudilo da je jedan pravilnik ili obrazac bolji od drugoga 3. Moralni pravilnik našeg društva nema nikakav posebni status, on je naprosto jedan od mnogih 4. Ne postoji univerzalna ili sveopća istina u etici - dakle, ne postoje moralne istine koje bi vrijedile za sve ljude (ili rase) u svim vremenima 5. Moralni obrazac određenog društva određuje što je ispravno unutar tog društva 6. Arogantno je za nas suditi i osuđivati ponašanje drugih ljudi/društava. Trebamo usvojiti tolerantan stav spram

Fanzin

Prema autoru, ovih šest teza ili točaka neovisne su jedna o drugoj, u smislu da neke od njih mogu biti istinite čak ako su neke druge neistinite. Je li doista kulturološki relativizam temelj etike Star Treka? Pitanje je što mislimo kada kažemo Star Trek, je li to sve što smo u serijalu stigli vidjeti tokom gotovo četiri desetljeća, ili mislimo na svjetonazore i moralna uvjerenja isključivo futurističkog

Tema broja stanoviti i vidljivi napredak, poboljšanje, te činjenica kako su to činjenice - kosi se s ovim konceptom kulturnog relativizma. Upravo ta činjenica napretka, koja se također mjeri etičkim barometrom, a ne samo znanstveno -tehnološkim, jest ona koja nas sve tjera i daje nam pravo da sudimo sebi, te prosuđujemo druge. Tko bi se usudio s moralnog stanovišta reći da je robovlasničko društvo plemenitije i bolje od liberalnog, ili rat bolji od mira? Jedino trgovci robljem ili oružjem, definitivno ne s etičkog stajališta.

Govoreći o kulturnom relativizmu isključivo analitički i filozofski, kao i u vidu ovih šest točaka, mogli bismo mnogo toga reći, izvagati, domisliti, no ne bismo bili bliže odgovoru na pitanje nego što smo sada. Tvorci Zvjezdanih staza nisu stvorili seriju kako bi dali točne i egzaktne odgovore na takva filozofska pitanja, već prvenstveno kako bi postavili mnoštvo dobrih i pametnih pitanja. I upravo je to stanovita filozofičnost serijala. Upravo je to dobar dio njezinog šarma, dubine i privlačnosti. Dakle, kod odgovora na pitanje je li kulturološki relativizam temelj etike Zvjezdanih staza biva ili krivo pitanje, ili pitanje koje, kao i mnoga druga, ne treba dobiti jednoznačan odgovor. Sudeći po tome što mislim da autor nije postavio krivo pitanje,

ponuditi ću vlastit odgovor na njega. Etika kulturološkog relativizma nije temelj etike Star Treka u strogo formalnom smislu kakav je izložen u šest točaka, no svakako jest temelj ili dio korijena etike Star Treka kao misli vodilje, te koncept kojeg se teži elaborirati. Čovjek možda nema pravo suditi da je njegov sustav vrijednosti zasigurno i bezuvjetno bolji od onoga u Ferengija, ali ima pravo djelovati i misliti kako je on ono što je za njegovu zajednicu vrjednije. Dapače, Star Trek je prožet prikazima

rasne segregacije, zadrtosti, slijepog tradicionalizma, doktrinarstva, pa i posve zaluđene religioznosti te primjera posve suprotnim duhu kulturnog relativizma i tolerancije koja ga prati; a sve da bi ih prikazala kao kulturne obrasce drugačije od naših. Gotovo kao sjene naše vlastite prošlosti, ili pak naše aktualne sadašnjosti 20. stoljeća, sada i 21. Ni članovi Zvjezdane flote 24. stoljeća kao naši najblještaviji primjeri nipošto nisu lišeni dubioza i sklonosti osuđivanju i prosuđivanju drugih rasa upravo na osnovu svoje. Istini za volju, kulturni relativizam ima svoje granice i on – barem u Zvjezdanim stazama - ne znači posvemašnju ravnodušnost spram moralnih dimenzija rasa s kojima smo u doticaju. Osnovno etičko načelo ili dužnost Zvjezdane

USS Croatia

Tema broja flote jest tzv. Prva zapovijed6. Činjenica da ona služi baš kao Prva zapovijed, pravilo broj 1 - te činjenica kako se i nakon njezinoga stupanja na snagu kršila više nego nekoliko puta - savršeno ilustrira kako čovjek nije i ne može postati imun na prosudbu drugih kultura i njihovih zbivanja ili previranja na osnovu svoga vlastitog kulturološkog obrasca. Prva zapovijed upravo je kulturno relativistička direktiva, ili barem direktiva koja je zasnovana na duhu upravo toga. Pitanje je je li takvo što, kao što je prosuđivanje i držanje vlastitih standarda kao više posvećenih, uopće moguće izbjeći?! Željena i postignuta svrha kulturnog relativizma u Zvjezdanim stazama smatrana je istinskom snošljivošću, te voljom da se tolerira i uči, a ne plaši drugih kultura i njihovih sustava vrijednosti. Upravo kao što i sam Gene u citatu veli. Sama čovjekova misao - što predstavlja tezu suvremene teorije spoznaje - ujedno je i emocija, te određeni sud. Oni su neodvojivi u djelovanju i pojavnosti. Čini se odveć nerealno tražiti od čovjeka da ne rezonira, ne osjeća, ne sudi; ali ono što se Prvom zapovijedi zahtijeva jest da se ne djeluje na osnovu vlastitih rezoniranja i navada. Zato tako često viđamo Picardovo zamišljeno lice dok govori kako nešto ipak neće učiniti jer moraju poštovati Prvu zapovijed neovisno o tome kako se osobno pri tome osjećali. No, dakako, predstavlja stanoviti užitak vidjeti ih kako zdušno i puni humanog nepatvorenog aktivizma kreću u akciju potpuno usprkos Prvoj zapovijedi, što bi ih, dakako, moglo koštati svega za što su cijeli život radili, a sve kako bi učinili pravu stvar. Dakako, humanost ispred svega. Također, jedan od očitih primjera gdje je prosuđivanje drugih kultura čak poželjno jest pri inicijaciji novih članica Ujedinjene Federacije Planeta. Na osnovu čega je Benjamin Sisko zaključio kako Bajor neće biti primljen u Federaciju ako se vrati na stari sistem kastinskog društva7?!? Isključivo po moralno-političkom kodeksu 6 (PRIME DIRECTIVE): zabranjuje osoblju i brodovlju Zvjezdane flote da ometaju normalan ili prirodan razvoj bilo čijeg društva i nalaže dužnost svakom brodu i članu posade spriječiti njezino kršenje. 7 kaste nazvane D’jarras. Zbivanja iz epizode DS9 #89 “Accession”

Fanzin

Federacije same, u uvjerenju da sistem kastinskog uređenja krši osnovna moralna prava pojedinca. Dakle, prosuđivanje je ne samo implicitno, ono je nužno i neizbježno. Upravo je zbog te - u temelju usađene - problematike kulturološkog relativizma u daljnjoj analizi James Rachels zaključio da “Ako doslovce pratimo, te svakodnevno djelujemo u skladu s navedenim načelima kulturnog relativizma, svaki moralni napredak je nemoguć”. Također, sudeći po tome da kulturni relativizam ne treba nuditi nikakvo racionalno objašnjenje za korištenje određenog sustava vrijednosti (zbog točke broj 5), može lako – u nekim društvima - završiti kao ideologija, namećući beskompromisno svoje kulturne vrijednosti. Bez ikakve moralne univerzalnosti i osnovnih ideja koje same po sebi kroje kriterije sve bi bilo posve relativno, a kulturni relativizam posve pogrešan. Dakle, moralni napredak ipak ostaje i počiva kao prikaz nečega više objektivnog, jednog općeg kriterija po kojemu smo prisiljeni moralno rezonirati, da ne kažem moralizirati. Kao što prirodne znanosti imaju matematiku kao svoj univerzalni, kozmički jezik, tako valjda i psiha ili duh svega ljudskog ili pak humanoidog posjeduje stanoviti moral na osnovu kojeg i spram kojeg se odnosi i prosuđuje. Kao očite primjere univerzalnog morala i njegove problematike mogu navesti ideju dobra, iako se oko nje i oko toga što točno predstavlja ne moraju svi slagati, ideju slobode, iako i ona varira te ne postoji kao apsolutna, te ideju života, dakle očuvanje života ili stav protiv ubojstva. Svaki moral neizostavno se bavi ovim pitanjima. U izloženom formalnom kulturološkom relativizmu u kojem je bilo koji sustav vrijednosti opravdanje samoga sebe, po pravilu su svi sustavi jednako vrijedni, te njihove i goleme razlike kao da nisu kvalitativne razlike. Čin vječnog zarobljeništva u kardasijskom radnom logoru i potpune slobode da ispuniš svoje potencijale uzduž i poprijeko galaksije - kakvu je mladi Wesley Crusher dobio postali bi moralno ekvivalentni. Uzmimo opet vulkansku filozofiju, te ekvivalent moralnom relativizmu, IDIC8 , koji 8 IDIC je skraćenica za “Infinite diversity in infinite combi-

Tema broja

istinu vidi u spajanju suprotnosti te s time i kulturoloških razlika. IDIC uči prihvaćanju i poštovanju drugih kultura. IDIC simbol – spoj kruga i trokuta što tvore dragi kamen u sredini9 - predstavlja vulkansko vjerovanje kako ljepota, rast i napredak nastaju iz spoja različitosti. Po tome, bilo koje dvije različite stvari združene zajedno tvore istinu. IDIC je ideal “bratstva svih ljudi” zasnovan na učenju da uživamo u čarima naših bitnih međusobnih razlika - što je uvijek teže nego što zvuči. nations” 9 kojeg je Gene R. sam osmislio, a Spock ga je prvi put nosio u TOS: #62, “Is There in Truth no Beauty?”

Sve te humanističke ideje rasipane u serijalu imaju izvorišta po čitavoj ljudskoj misaonoj povijesti; tako je združivanje suprotnosti izrazito srodno drevnom filozofu Heraklitu te filozofiji Hegela, a sam marksizam kao “bratstvo i jedinstvo” temelje ima i u njegovoj filozofiji. Budizam, zen, taoizam, također ‘filozofične i mistične religije’ Istoka baziraju se upravo na sličnom takoreći jin-jang dinamičnom spoju i miješanju suprotstavljenih načela pri domišljajima i viđenju stvarnosti. No i tako povlašteno filozofsko načelo poput vulkanskog IDIC-a ima svoje granice, upravo kao i formalni kulturološki relativizam;

USS Croatia

Tema broja “ono ne podrazumijeva toleriranje bilo koje vrste kulturnih uvjerenja samo iz poštovanja prema različitim kulturama”. Uvijek se na neki način razgraničava praktično od načelnog, kao što je ilustrirano i čovječjom Prvom zapovijedi. IDIC upravo ograđivanjem od posvemašnje tolerancije10 raznolikosti govori o određenim standardima. Vidjevši one koje sam nabrojao, a da spadaju u sveopći moral(dobro, sloboda, život), postaje prilično očito kako ni IDIC ni PRIME DIRECTIVE ne stoje uvijek na putu da budu prekršena.

ANTROPOCENTRIZAM: Kulturni relativizam, humanizam općenito, a znanost još odavno, gledaju ići u suprotnom pravcu od antropocentrizma. Dakle, stajalište koje čovjeka uzima kao centar i orijentir za razumijevanje stvarnosti u cjelini. Ono također znači prosuđivanje gotovo svega kroz strogo čovječje naličje, poput recimo predodžbe biblijskog ili starozavjetnog Boga, kao onoga koji ima čovječje odlike, poput volje, rasudne snage, emocija itd. Nešto što je sami Gene R. u intervjuu objavljenom

10 tolerancija IDIC-a ne proteže se bezuvjetno na netolerantna, primitivna ili nasilna društva

Fanzin

Tema broja u ‘The Humanist’ 1991. godine ocrtao kao besmislice koje “jednostavno nisu za mene”. Kulturni relativizam, ako bi ga se strogo formalno držali, ide za radikalnim deantropocentrizmom, što je druga krajnost koja opet dokida sebe samu proturječjem. Zašto?! Čovjek može biti svjestan kako nije iznad prirodnih zakonitosti, kako nema nužno vezu s Bogom ili bogovima, te da grmljavina s neba nije kazna, kako Zemlja nije centar svemira, niti Sunce povlaštena zvijezda, kao ni naša galaksija, te kako planeti ne utječu na ljudske karaktere i sudbine života; to su sve očiti primjeri nekakvog pozitivnog pomaka ka deantropocentrizmu ili nekoj, nazovimo to tako, zrelijoj, objektivnijoj slici stvarnosti. Ali čovjek se nikada ne može rastati od bivanja čovjekom, određena razina antropocentrizma je nužna jer ipak je anthropos naša bit i određenje. Zato ni Jean-Luc Picard, Benjamin Sisko, Katherine Janeway, stari Kirk, te svi ostali, čak ni da je još pet stoljeća prošlo od 24. ne bi odoljeli -prosudivši kako se negdje zbiva nešto suštinski nemoralno - pomoći promijeniti stanje na bolje. Upravo ta prosudba i djelo ostaju barem donekle antropocentrična, te su razlogom zbog kojeg je Sean Archer, prvi kapetan koji se upustio u hrabro kročenje gdje još nitko nije kročio, proživio vrlo ružna i stresna vremena u svemiru te se Prva zapovijed krojila upravo po mjerama njegove iznošene haljine, ispletene iz niti gorkih iskustava. Upravo jer ga je vlastiti antropocentrizam (da uvijek ispravlja nepravde na koje naiđe i pomaže “unesrećenima”) naveo na bolno otkriće kako pomoć, pravda i dobro nisu tako jednostavni koncepti te kako čovjek ipak ne zna što je najbolje za druge. Činjenica da čovjek ne može niti ima pravo biti galaktički šerif je kulturološki relativna. To je etička srž Archerovih iskustava i začeće same Prve zapovijedi. Zapovijedi stvorene kako bi, takoreći, prednost dala duhu kulturnog relativizma, umjesto antropocentrizma.

REZIME: Kulturni relativizam formuliran u šest točaka i uzet u cjelini proturječan je u logičkom, pa i u etičkom smislu, dokida valjanost suđenja kako o svojoj tako i o drugim kulturama, kao što dokida i samu mogućnost moralnog napretka. Samim time što ne treba nuditi nikakvo racionalno objašnjenje za stvaranje kulturnih vrijednosti može lako izrasti u ideologiju zahtijevajući poslušnost. No u Zvjezdanim stazama u temelje etike nije smješten kulturni relativizam kao filozofska formalnost u šest točaka već kao opći pravac kretanja, kao živa sila prosvijetljenog kozmopolitizma i otvorenosti, a nipošto sveopćeg relativizma. Kulturni relativizam u serijalu nije odsuće sveopćih kriterija etike, već je u temelju etike Zvjezdanih staza upravo kao humanizam, te nosi njegove visoke moralne odlike. Tko bi, uostalom, mogao očekivati više? Između dva gola ekstrema (potpunog kulturnog relativizma i religijskog doktrinarstva kao “objektivnog božjeg” morala) mogli bi reći kako se –baš kao u duhu vulkanske filozofije - iz suprotnosti rađa istina, a ta istina je srednji i zdravi put Zvjezdanih staza. Ukratko, bilo je točno navesti kako je šest točaka neovisno jedna o drugoj u smislu istinitosti; neke se čine istinitima, dok druge ne. Nakon ovoga ogleda, procijenite sami koje su vam valjane, te koje počivaju u temeljima etike Zvjezdanih staza; filozofija je pak i djelo vlastitog promišljanja i postavljanja pitanja, a uostalom, mislim da bi i stari Gene tako želio! Izvori: -Interview of Gene Roddenberry: Writer, Producer, Philosopher, Humanist; conducted by David Alexandar -Ethics of Star Trek; Judith Barad, with Ed Robertson -Star trek Encyclopedia, A refrence guide to the future; Michael Okuda and Denise Okuda -Sociobiologija; zbornik -Rječnik filozofskih pojmova; Alois Halder -Encarta encyclopedia

USS Croatia

Gospodar minđuša Poglavlje XII: „POVRATAK U ŠKARE“ by Leo Drempetić Možda ste mislili da ćemo se sada ponovno vratiti u ovaj zgodni mali gradić zvan Škare eh, varate se, no moglo bi se reći da ste malo i u pravu, naime, vraćamo se daleko, daleko u prošlost, kada je Škare ustvari bio metropola prošloga svijeta. Ovaj gradić je ustvari prije više bio gradurina nego gradić i svi su u njemu živjeli lijepo, naravno opet kako koji. Bilo je bogatih i bilo je siromašnih. Bogati su obično najbolje živjeli jer se njihov posao vrtio oko iskorištavanja i izrabljivanja siromašnih. Dakako, sustav je štitio siromašne, no samo prividno radi kontrole populacije. Sjećali su se oni davnih dana, kad nije bilo toliko siromašnih, kada je postojala i srednja klasa, no tada je to već odavno bio izumrli pojam i svaka nova generacija ljudi to nikako nije mogla zamisliti. Da, bili su to dani, no dogodio se mali preokret. Netko od onih mlađih stanovnika, reklo bi se studenata, pošto je 80% populacije činilo starije stanovništvo (jer je na ovim prostorima svako malo dolazilo do rata), izmislio je izum koji je trebao spasiti sudbinu ovog grada. Njegovo rješenje je bilo fenomenalno. Svi koji su vidjeli njegov izum odmah su zapljeskali, mislili su da je to bio izum koji će spasiti metropolu, učiniti bogatije još bogatijima, a siromašne bogatima do te mjere da više nisu siromašni već da automatski postaju srednja klasa. Izum je bio zaštićen toliko dobro da ga niti jedna jača svjetska sila u to vrijeme nije mogla prekopirati. Naravno, ipak, radilo se o jednom slučajnom izumu koji je mogao nastati samo na području „lijepe naše“ jer je tadašnja znanost otkrila da se baš tamo, na dosada neotkrivenom području Velebita, krije jedna pećina u kojoj vladaju neke još neotkrivene sile. Povijest ove pećine je ustvari tajna, koja je zapravo jako dobro očuvana, kao prvo zbog same ekonomske vrijednosti, no postoje neke glasine kako je ona zapravo otkrivena. Po legendi je mala skupina Trekera, kako su se oni nazivali, krenula na planinarenje Velebitom. Zanemarili su sva upozorenja medija koja su im bila dana, pa su oboružani GPS-om i Google mapama krenuli u istraživanje ove velike planine. Naravno, cilj im nije bio baš neki, no tražili su jedan lijepi pogled i realni efekt puhanja vjetra da svojim visokomegapikselskim kamerama snime sve članove svojeg kluba. Pa kad su napunili svoje kartice slikama, dobro se najeli i napili pive, odlučili su krenuti doma, nepredvidivo lijepo-

Fanzin

naše nevrijeme ih je nagnalo da požure pa su se sasvim slučajno sakrili u jednoj od pećina dok nevrijeme ne prestane. Unutar špilje su primijetili da im se nešto čudno dešava s tehnologijom koju su unijeli. Običan komad aluminijske folije i zračenje mobitela kreirali su nešto sasvim fascinantno. Naravno, nitko nije znao što, no Trekeri su od tada počeli izvoditi čudne stvari. Dok konačno jedan od njih nije patentirao taj izum koji sada upravo stoji pred vama. Ovdje se gubi svaki trag Trekerima, priča se da su pokupili velike pare od pronalaska špilje i da su se svi zaputili putem Las Vegasa preko velike bare i nikada se više nisu vratili. Njih očito nije zanimalo što je bilo kasnije, no dečko koji je to patentirao preokrenuo je svijet naglavačke. Uspio je neke modificirane predmete iznijeti iz pećine tako da svojstva materijala ostanu permanentna i dugotrajnim pokusima je stvorio barijeru koja je mogla propustiti predmet s jedne strane i izbaciti ga s druge u istom vremenu. Kasniji pokusi su dokazali da se barijere mogu odvojiti i povećati razmak između barijera, tako da čak i ostali premeti mogu nesmetano prolaziti između zajedno s predmetima koji su već prolazili kroz barijeru. Čini vam se komplicirano, no nije, svijet je odmah našao primjenu ove tehnologije. Neki su to zamišljali kao da je taj Treker izmislio teleporter koji prebacuje predmete iz točke a u točku b, no ustvari to nije bila istina jer je stvar objekte prebacivala samo na djelić sekunde u neku drugu dimenziju, te ih je istovremeno izbacivala nazad u početnu, no proces se mogao kontrolirati i na veće udaljenosti tako da se prenosio naboj koji se stvorio prilikom kontakta s barijerom. Tako su za početak našli primjenu u prometnoj signalizaciji. Nije više bio potreban semafor i duga čekanje da automobili prođu kroz raskršće, već je svima cijelo vrijeme bilo zeleno. Dakle, dok su jedni

Gospodar minđuša prolazili kroz raskršće, ovi kojima je trebalo biti crveno prolazili su kroz barijeru i pojavljivali se na drugoj strani tek kada su prošli raskršće, no cijeli sustav se tu i tamo trebao hladiti pa su ga dizajnirali tako da se nakon svakih sat vremena izmjenjuju barijere tako da se upale one iz suprotnog smjera. Postojale su čak i posebne za skretanje u lijevo ili desno koje su se palile samo na prisustvo automobila. Kad je ovaj izum prvi put predstavljen svijet je klicao, u gradu se više nisu stvarale gužve. Svi su mogli krenuti na posao i odmah biti tamo. Trošilo se manje benzina na čekanju i svijet je bio brži sigurniji i čišći jer, budući da metropola nije imala podzemnu željeznicu, tramvaji su ipak ovisili o semaforima. Sada su na svim problematičnim dijelovima gdje je tramvaj prolazio bile postavljene barijere za tramvaje ili za aute, kako gdje, i tramvaj je mogao nesmetano prolaziti kroz njih. Na taj način se tramvaj zaustavljao samo na stanicama i praktički se grad toliko dobro povezao da većina ljudi skoro uopće nije koristila aute. U tom momentu se ovaj izum počeo prodavati u cijelom svijetu jer je svima bio prijeko potreban. Čak se razmišljalo i o novim pogonima koji više ne koriste benzin. Struju je praktički mogao proizvoditi bilo tko i to u neograničenim količinama, budući da su otkrili da kad običnu bateriju provuku kroz sličnu silu ona postaje permanentno elektrizirana. Čak ni svjetske sile nisu mogle ništa jer nisu željele riskirati napad, no čak i ako su mislili poslati nešto, bojali su se da barijere ne bi uspjele istu silu prebaciti nazad na njih. Tako da su barijere ustvari bile najbolja obrana bilo koje države. „Mi nećemo vas, a niti vi nećete nas“ - u tom modernom stoljeću se kompletno odustalo od rata… Granice su na taj način postale virtualne i jedina sila koja je čuvala narod bila je policija. No, kao što kažu, nisu svi profitirali od ove promjene. Bilo je i onih koji se nisu željeli educirati, koji se nisu htjeli priviknuti na nov način života. Makar im je to bilo ponuđeno i to ne jednom već više puta tijekom povijesti. Naime, stanovnici „lijepe naše“ imali su problem, unutar njihove nove države živio je još jedan narod. Miješani narod koji se selio iz države u državu, koji nikako nije htio promijeniti svoj način života koji je zadržao još od kad zna za sebe… Većinom je taj narod živio od recikliranja aluminija i skupljanja starina, no kad je taj isti resurs poskupio grad im ga više nije samo tako ostavljao na cesti već ga je uzimao od njih u

zamjenu za potpuno automatizirane stanove koji su trebali služiti za asimilaciju istih u sustav. No svaki civilizirani čovjek novog doba znao je da ne može silom utjecati na drugog čovjeka, a oni su ipak odlučili zadržati svoje principe necivilizacije i prebacili su se u obližnje šume ili smetlišta da tamo započnu nov život. I tako su oni živjeli izvan grada dok nisu odlučili jedne noći ponovno prošvrljati kroz grad kao u stare dane. Tako su natovarili smeća u kamion i odlučili bacati ga u jednu od barijera. To su raširili i drugim sunarodnjacima pa su i oni tako počeli iskorištavati prometne barijere za jalov posao. Sljedeći dan stanovnici grada krenuli su na posao i što su vidjeli - njihove najvažnije prometnice bile su zatrpane smećem, tako da kad je auto prošao kroz barijeru zapeo je na drugoj strani u hrpetini smeća. Građani su poludjeli jer u deset godina od kada znaju za barijere nisu zakasnili na posao. Krivili su ih! No odlučili su ne paničariti, već su počeli izmišljati šale na njihov račun tako da su se s njima sprdali isto kako su se nekada davno oni sprdali s njima. Ponovno su uveli naziv „OniTamo“ u sve enciklopedije i školske udžbenike u državi, tako da je svako dijete i papiga na grani mogla prepoznati „Onog-Tamo“ i ismijavati ga. Naime, toliko su ih ismijavali da su ih zaustavljali ispred barijera, lijepili im aluminijske naljepnice na odjeću dok nisu gledali, pa su ih snažnim elektromagnetima povukli sekundu prije prolaska kroz barijeru, dok su ih na drugoj strani zalijevali velikim šmrkovima za vodu te im dijelili sintetiziranu odjeću koja su proizvodili od stare. Te su ih tako slali nazad na njihova smetlišta toliko čiste i mirišljave da ih više tamo nisu mogli prepoznati. Kad im je dosadilo napravili su robote koji su taj posao radili za njih, pa su sve dobro pokrili kamerama i neko vrijeme emitirali show pod nazivom „The Others Show“. Nakon nekog vremena niti jedan više nije dolazio u grad. Sva smetlišta su bila prerađena, pa su naposljetku bili primorani sakriti se duboko u šumu gdje su iskopali neke rupe u kojima su živjeli. No, kako to s njima biva, nakon nekog vremena ponovno su počeli dolaziti u grad i to opet noću. „Ono-Robota“ više nije bilo jer im je odavno funkcija izašla iz mode, pa su slučajno na jednom raskršću vidjeli otvoreni semafor na kojem su se vršili popravci. Nesrećom je majstor ostavio otvoreni panel da se podsjeti gdje je stao s popravcima. To je bila kobna greška jer su „Oni-Tamo“ prišli panelu i počupali kablove za prenošenje informacija za

USS Croatia

Gospodar minđuša naboj u nadi da će se spojiti na Internet. Nisu se uspjeli spojiti pa su porazbijali monitore i vratili se doma. Naravno, zatvorili su panel prethodno, pa kad je majstor došao do toga potpuno je zaboravio da ga nije popravio pa ga je na sekundu pustio u pogon. Ljudi su već čekali jer su trebali krenuti na posao, pa kad se prva barijera upalila odmah su krenuli, no što se dogodilo poslije živa je tragedija - oni su ulazili, no nisu izlazili, pa dok je majstor isključio barijeru već je velika količina ljudi nestala. Naravno, postojala je šansa da se spase jer je sustav bio dizajniran tako da se informacije o predmetima pospremaju na tvrde diskove sustava, i kad se sustav prepuni informacije se pohranjuju direktno preko Interneta. No dogodilo se to da su ljudi ustvari bili poslani negdje sasvim drugdje. Obično su se trebali pojaviti na prvoj slobodnoj barijeri koja je bila spojena na mrežu, no nisu. Računalo je bilo tako oštećeno da su ljudi završili razbacani po svim svjetskim serverima i kad su konačno izašli van bili su mrtvi. Bila je to svjetska tragedija. Svi su se okupili i žalovali za njima, makar ih nisu poznavali. Mržnja je bila toliko velika da su sagradili velike barijere oko cijelog grada koje su se palile samo na propusnicu koja je bila genetski kodirana tako da niti jedan od „OnihTamo“ više nije mogao ući u grad. No i izoliranost bi bila dobra da se ta greška nije opetovala kao računalni virus. Ne zna se kako i tko, no netko je ovu grešku jako dobro analizirao i vršio napade na pojedine gradove. Mnogo djece je ostalo bez roditelja jer se nikada nisu vratili s posla. Ili su se pojavili u Berlinu umjesto u Londonu. Nastala je opća pomutnja. Naravno, krivili su se izumitelji sustava, a i „ONI“ koji su oštetili sustav. A ono što je najgore, nitko nije znao ništa, no svjetske vođe su napravile plan i pod kodnim imenom A_O_N_I (Agencija za Otklanjanje Nepoznatih Interesa) su se složili da sagrade potpunu barijeru u obliku kupole koja će bilo kakvu materiju ili zračenje odbijati i tako štititi grad. Tako su se dogovorili da će aktivirati sve male nuklearne bombe koje će biti usmjerene na nelegalna naselja izvan grada, koje će napravit genocid s time da će nadmudriti nekog od „Onih-Tamo“ da slučajno stisne krivi gumb i da on bude odgovoran za uništenje svog naroda. Svi su se složili s tom idejom, naravno „OnajTamo“ ne bi bio „Onaj-Tamo“ da nije stisnuo gumb, no efekt atomske bombe očito nije bilo dovoljno istražen na barijerama. 25 tjedana nakon eksplozije barijere su se kaskadno

Fanzin

počele pregrijavati. Najnoviji sustav za hlađenje ipak nije mogao predvidjeti ovakva mikrozračenja koja su stalno koristila barijeru. Tako da su ljudi bili primorani skrivati se u skloništa. Nastala je panika. Nitko se nije pripremio za ovakvo nešto. Svi su mislili da će efekti novih nuklearnih oružja nestati za par mjeseci života ispod barijere, no prevarili su se. Rijetki su preživjeli. Sva tehnologija je uništena, rijetko što još radi, jer više nikog nije bilo tko bi tu opremu znao održavati. No kada su se stanovnici ponovno digli na noge imali su što vidjeti. „Oni-Tamo“ su preživjeli napad. Na neki način, pošto su toliko dugo živjeli blizu radioaktivnog otpada, stekli su neku otpornost. Njihova skloništa su bila toliko duboko pod zemljom da im radijacija jednostavno ništa nije mogla. Svijet je propao i vratio se par milijuna godina unazad. „Oni-Tamo“ su već debelo prošvrljali grad, pokrali sve što su stigli, razbili sve što su stigli i u centar zapiknuli zastavicu „Lijepo je zvati se Onaj-Tamo!“. Tako je završio posljednji nuklearni Holokaust… No da se vratimo u ovo postmoderno Škare. U kojem svi, a i ljudi obični, žive u skladu (jer moraju), pripremaju se za napad i neumorno čekaju pojačanje. Čovo 1: „Di je to pojačanje, sunca mu se spekel? Pa di je taj Štrajder s tim tajnim oružjem!?“ Čovo 2: „Vidi ti ovo, kašte to tam viri z poda i diže se vuni. Zgledi ko neke oči kaj vgledaju vu mene? Daj uzmi toljagu i nabi to!“ Uzima toljagu, udara, no toljaga prolazi s jedne strane i izlazi na drugu. Čovo 1: „Kakva je to pak čarolija, nemrem je srušit sa ničim!“ Najednom se iz aparata čuo Glamfin glas: Glamfin glas: „Ne tucite po kamerama, idioti jedni! Poslali smo vam pojačanje. Ja ću vas odavde koordinirati u borbi i pomagati vam.“ Čovo 3: „Jao vidi Glamfe, svaki put neka druga fora, a, Glamfa? Di je Štrajder?“ Glafmin glas: „Štrajder dolazi, strpite se malo, donosi vam pojačanje kako je obećao..“ I stvarno, prema gradu trčećim korakom leti Štrajder, u ruci noseći punu vreću krumpira. Uskoro počinje napad… U sljedećem broju: Poglavlje XIII: „MRAČNA ŠPILJA“

Istrakon report

USS Croatia

Istrakon report

Fanzin

Sferakon report Sferakon 2007. by Leo Drempetić Poštovanje, Trekeri i Trekerice, poštovanje i onima koji se tako osjećaju (a i Trekijima, naravno). Dat ću vam kratki report s informacijama o svemu što je bilo na Sferakonu ove godine. Sferakon ovoga puta nije počeo 20.04. već tjedan dana ranije. A zašto ranije? Zato što se ove godine naša „sferakonska“ delegacija koja se sastojala od predsjednika, tajnika i moje malenkosti odlučila prije sastati s organizatorima iz udruge Sfera. Naš tajnik Mario Martinis dobro je istražio teren i povezao nas sa Ire (Irenom) i tajnicom Sfere koja pukim slučajem živi u našem susjedstvu pa nas je drage volje dovezla na sastanak Sfere, gdje smo popričali i sudjelovali u izradi pozivnica za Sferakon. Nakon preslagivanja pošte i lijepljenja adresa stiglo je i vrijeme da napravimo satnicu, pa smo i to sredili i uvjetovali vrlo zgodna vremena za predavanja naših članova (Davor Borovac: NARODI STAROG ISTOKA i Suzana Gračner: MEDICINA ZVJEZDANIH STAZA - zahvaljujemo ekipi na jako dobrim predavanjima). I tako su prolazili dani i eto stigao Sferakon 2007. Štand je mlatio i palio kao i prošle godine. Bilo je tu i novih igara. Jedna od njih je bilo provlačenje Enterpiseovog tanjura kroz crvotočinu što se izvodilo pomoću caretaker praćke. Bilo je i nagrada, no najbolje su prošli oni koji su tražili babu proročicu da im kaže koja ih sudbina očekuje na ovogodišnjem S f e r a k o n u . Podijelile su se i sve trek majice koje

su ostale od Istrakona, pa smo odlučili sljedeće godine još podignuti prosjek uvođenjem kvalitetnijih majica i boljih motiva jer smo dobili puno kritika na kvalitetu majica. Nadam se da će se ti latinumi dobro iskoristiti da nam ne bi Garak zatvorio shop boljom konkurencijom i da nam ne ostane tona neiskorištenih majica u cargo-holdu. Interesantno je što je i ove godine otišlo i par Fanzina koje su ljudi uzimali s velikim interesom.

Igre i prezentacije su također bile dobre. Trekoteka je još malo dotjerana i usavršena, hvala Bojane još jednom, dokazao si da i Trekeri imaju programerskog duha za napraviti nešto reprezentativno za udrugu. A kad smo već kod igara, ove godine su Trekeri reprezentativno savladali konkurenciju u SFERAKON SURVIVORU. Ovome događaju moram posvetiti malo više pažnje jer su Trekeri tamo upali čisto slučajno. Ire me zamolila da formiram tim i ja sam odabrao najbolje ljude koje sam pronašao pokraj štanda. Bili su to Mr. Bobo (čovjek za sport, atletiku i egzobiologiju), Ant (čovjek skirvenih talenata) i Cviček (čovjek željan dobre zabave), nažalost cura nije bilo, nadam se da će sljedeće godine biti neki amazon survivor. Dakle, igre su bile podijeljene u tri kategorije. Prva je bila vješto preseljavanje kuruze pomoću mikado štapića u usta zadnjeg prijavljenog natjecatelja, kad bi kuruza pala na pod gubio bi se bod. Sljedeća igra bila je crtanje Bočka, koji je zaštitni znak Macanove kreacije. Bočka je trebalo nacrtati zatvorenih očiju, što je Ant vješto izveo i plasirao nas među najbolje. Zadnja igra su bili ples i koreografije Numa-numa dancea. Imali smo par muta za dogovoriti koreografiju koju sam osmislio ja glavom i bradom, i pošto se muzika skoro nije ni čula morao sam koordinirati ekipu kao u teretani, no bilo je zgodno za gledati. Ostale ekipe također nisu bile loše, no Trekeri

USS Croatia

Sferakon report (Maxxx) i Cviček rasturili u najboljoj izvedbi ikada, pa dok su komadi žbuke i zidovi praskali na sve strane, nije bilo težih ozljeda osim malo mramornih krhotina kao u Matrixu, no bitno je da su se naši Trekeri zabavili. A i Tolkienovci koji su nam bili preko puta malo su lotrali i bili su ok. Čak su i objavili sve nastavke Gospodara Minđuša na svojoj stranici!!! I tako je sve lijepo završilo. Pričalo se o Sferakonu i poslije i dugo i dugo u noć, pa na Konfuziji koju je Maxxx posjetio, a i jela se Sferakonska torta koja je bila samo za ljude koji su prokomentirali su ipak ušli u finale. U finalu je trebalo otpjevati pjesmu Zeko i potočić, što je ekipa prije nas učinila s velikim naglaskom na distorziju, dok je Bobo raspalio u pravom tonu s pratnjom koju smo davali. Isticao se naglasak na ponavljanje riječi la-bam-ba-bam-ba-la-zec… i slika je bila upotpunjena. Trekeri su slavili jer ove godine osvojili su ovu igru i ušli duboko u povijest.

Sferakon na javnom laptopu koji je za to poslužio. I tako, uz koncert jedne grupe koja je svirala pjesme s irskom tematikom, koja je jako podsjećala na muziku iz LOTR-a i krčmi u Irskoj završio je ovogodišnji Sferakon… vidimo se sljedeće godine…

Subota i nedjelja prošle su relativno mirno, sa tu i tamo kojim predavanjem, a ni filmovi nisu bili loši. Naravno, i naša konkurencija - Warseri - imala je juriš kolicima koji su Mario

Fanzin

Star Trek priča Svitanje trećeg dana by Josip Antoliš U doba federacijsko-kardasijanskog rata postojala je izreka: Tko god doživi svitanje trećega dana po kardasijanskoj okupaciji, umrijet će toga dana. Jer da bi preživio toliko dugo morao bi iskoristiti svu svoju snagu, sav svoj razum i svu svoju sreću, i tada više ne bi postojalo ništa između Kardasijanaca i njega. Bljesak, bljesak, i zvuk eksplozija; zemlja zadrhti. Napad je došao iznenada, naglo. Još jedna eksplozija u gradu. Bombardiranje traje već dugo, kao da je počelo prije mnogo dana, Thea stoji pred prozorom i dok gleda u nizinu ne može se sjetiti ničega prije nego što su bombe počele padati. Sve prije toga dana je u magli. Bljesak i trepet tla. Zrak je bio vruć i težak toga jutra, ljetna sparina uvjetovala je povlačenje na zatvoreno, pod krovove. I cijelo jutro je prošlo u tišini. Kampus je relativno pust još od proteklog tjedna otkako se dobar dio studenata spustio u grad povodom blagdana. Vatrena kugla diže se i nestaje; prozorsko staklo zatitra. Odjek eksplozija djeluje sablasno u tišini napuštenog brežuljka. Udaljena zgrada u padu ostavlja nestvaran dojam, kao da ponire polako i sve polakše; uskoro ostaje samo prašina. Sve ima neko magično svojstvo: i zrak, i prizor koji promatra, i zvuk u tišini. Još jedan bljesak u nizini. Sve to kao da ne može biti, trepet eksplozija nalikuje vatrometu koji nikad nije poletio. Staklo tupo zazveči. Vatra i grmljavina na obzoru. Grad u daljini kao da je kakva maketa na sajmu pirotehnike. Na nebu pepeo formira oblake, isprva bijele pa sive, crne. Ne, to ne može biti. Negdje u blizini horizonta urušila se još jedna zgrada. Kula od plamtećih karata; uzdignuta prašina ima svojstvo paperja, meka, tako meka da je poželi dotaknuti. Odsjaj plamena na nebu, u oblacima, kao da se smiju. Samo se pokoja bomba tu i tamo probije kroz njih. Udaljena grmljavina ili posljednje riječi umirućeg grada? Još jedna krijesnica prolazi kroz oblake, polako, sve vidljivija i vidljivija, približava se. Eksplozija u blizini zatrese pod, Thea posegne rukom i nasloni se na zid. Zvuk je bio mnogo glasniji nego do tada, nekoliko

stakala na susjednoj zgradi je popucalo. Par bljeskova u gradu, no oni se sada doimaju manje važnima. Nova eksplozija, iz istočnog dijela kampusa diže se dim. Potrebno je... Potrebno je skloniti se negdje, negdje na sigurno. Okreće se od prozora i kreće prema stubištu; u prizemlju će biti sigurnija. Tlo se ponovno zatrese bacajući mladu djevojku na pod. Negdje u blizini popuca još prozora. Hodnikom na koji izlazi prolazi još nekoliko ljudi čije prisutnosti dotada nije bila svjesna. Svi se pokušavaju domoći prizemlja. Gužva na vratima dizala, gužva na glavnom stepeništu. Iza prozorskog stakla nekoliko prilika se spušta požarnim stepenicama. Thea skreće lijevo, niz jedan od sporednih hodnika prema sporednom stubištu. Tamo će biti manje ljudi. Prolazi kraj još nekoliko izbezumljenih lica: strah, zbunjenost, nevjerica, izbezumljenost... Pod se zatrese jače nego do tada, komad susjednog zida odlomi se i nestane u prašini, zvuk pada zatomljen paničnim vriskom; ljudi još jače pritišću. Dobro da se odlučila za alternativni put, dizala su sada već prenatrpana, a rijeka ljudi sve se više uzburkava. U ovakvim situacijama najgore što se može dogoditi jest da je zarobi rulja izvan kontrole. Teška vrata otkrila su joj tiho stubište i ona ga prihvati uz olakšanje. Pola kata niže zgrada se ponovno zatrese i komadići žbuke popadaju s obližnjih zidova. Thea se primi za rukohvat i nastavi nešto sporije, opreznije. Prozor na idućem međukatu pružao je pogled na dvorište i ljude koji su hrlili iz ove i susjednih zgrada u potrazi za utočištem. Kamo krenuti nakon što dođe do prizemlja? Stražnja vrata prema ostatku kampusa znala su biti otključana, ali sada kad nema predavanja nema ni razloga za to. Isplati li se riskirati vrijeme i provjeriti, ili da se pridruži ostatku studenata u njihovom bijegu kroz dvorište? Prozor sljedećeg međukata i gužva koju je pokazao otkriva stražnji izlaz kao optimalnu opciju. S kojih desetak katova do prizemlja ubrzava korak. Nakon još par prozora nešto se učini čudnim, iako nije mogla reći što. Još jedan kat. Nešto se definitivno promijenilo, premda se to ne čini kao loša stvar. Sljedeći prozor i situacija postaje jasnija: eksplozije su utihnule. Zastane nakratko kako bi bacila pogled kroz prozor. U gradu ispod brežuljka, ili barem

USS Croatia

Star Trek priča u djeliću grada koji je odavde mogla vidjeti, čini se da nije bilo novih eksplozija. Ruševine nebodera i dalje gore, dim i prašina se i dalje dižu, ali nema novih nadolazećih bombi, nema novih velikih eksplozija. Trenutak zbunjenosti i onda se već ponovno spuštala. Ideja o dizalu iznenada se učini primamljivom. Nekoliko katova niže, i sada već blizu prizemlja, glasni vrisak raspara tišinu. Bez daha pretrčala je idućih dvadesetak stuba u nekoliko velikih skokova zaustavivši se na međukatu, drugom odozdo. U dvorištu ispod prozora vladao je metež dok su se ljudi pokušavali ponovno probiti do ulaza u zgradu. Uzvici i trčanje, spoticanje, gužva na ulazu, neki ih još nisu spazili, neki su jednostavno zbunjeni, neki kao da su izgubili mogućnost kretanja. Neki beživotno padaju na travu. Kardasijanski vojnici stoje poput kipova, međusobno okrenuti leđima, pušaka uperenih prema ljudima na sve strane. Žute zrake, jedna, dvije, tri; odgovarajući broj trupala dotiče tlo. Još povika i zvuk ponovne teleportacije. Zarobljena u prizoru s dvorišta, Thea stoji na međukatu, u nemogućnosti da se pomakne, da odvoji pogled. Noge ne samo da odbijaju krenuti nego sada više kao da ni ne postoje. Još nekoliko pucnjeva... Ni ona sama ne postoji... još meteža... ni stubište... još tijela na travi... ni prizemlje... još samo nekoliko ljudi na dvorištu... ni stražnja vrata... Vojnici prilaze velikim vratima i počinju ulaziti u zgradu. Više nije sigurna. Mora... Mora naći nekakvo skrovište, mora se maknuti s puta. Zvukovi pucnjave sada dolaze iz prizemlja, ne više izvana. Njena soba samo je dva kata više. Tamo bi se mogla sakriti, pritajiti se dok ne prođu, dok sve ne prođe. Noge kao da su se ponovno stvorile pod njom, prvi korak došao je teško, drugi lakše, i sada je već trčala prema gore, uspinjala se stubama. Vrata na trećem katu bila su otvorena i samo je protrčala kroz njih. S ugašenim svjetlima u hodniku je prevladavao mrak. Budući da su ga sobe okruživale s obje strane, nije bilo prozora. U trku se spotakne o nekakvu torbu, rukama se odrazi od poda i nastavi trčati. Soba deset, soba dvanaest, soba četrnaest! Prsti joj se jedva dotaknu kontrolne pločice uz vrata i ona se otvaraju kako bi je propustila u sobu. Na trosjedu sjedi Eva, njena nova cimerica. Izgledala je kao u šoku, u nevjerici,

Fanzin

očiju usmjerenih prema nasuprotnom zidu. Thea je pozove, bez odgovora. Prišla je trosjedu, ali Eva se i ne pomakne. “Moramo se maknuti odavde!”. Nema reakcije. Primi je za ramena i lagano protrese, u rukama kao da je držala lutku, bez odgovora, samo plitko disanje. Nije imala vremena za ovakvo nešto! Ako se Kardasijanci odluče popeti ovamo, mora se nekako osigurati. Prijeđe sobu i vrati se vratima. Nekoliko pokreta prstom, nekoliko gumbi na ploči u zidu i vrata su sada bila zaključana. Okrene se i ponovno pogleda svoju cimericu. Nedavno je došla ovamo i nije je u biti još dobro ni upoznala. Djevojka koja je prethodno živjela s njom bila je daleko zabavnija. Ali sada nije bilo vrijeme za takva razmišljanja. Eva je sada bila ovdje, i očito je bila u šoku, i trebala je pomoć. Ponovno je prišla trosjedu i prodrmala izbezumljenu djevojku. Nije izgledalo kao da ima ikakvih šansi da će uspjeti na vrijeme prodrijeti do nje. Uznemireni glasovi već su se mogli čuti iz udaljenijih dijelova zgrade, a zvuk disruptorske paljbe bio je udaljen samo nekoliko trenutaka. Definitivno nije imala vremena za ovo! Što da radi s njom? Nije je mogla samo tako ostaviti ovdje nasred sobe! Morala… Morala ju je nekamo skloniti. U kupaonici bi bila sigurnija nego tu na trosjedu. Podigla ju je i odvela u susjednu prostoriju, ugasila svjetlo i zatvorila vrata. To bi, uz malo sreće, trebalo biti dovoljno. Pucnjava postaje sve glasnija i glasnija. Iznenadna eksplozija zatrese sobu. Kardasijanci su razvalili vrata obližnjeg stana. Vrisak i disruptorska paljba, a kao da su se začuli i tupi udarci o pod. Oni su tu! Galama iz hodnika, netko je istrčao iz sobe nekoliko brojeva niže. Još pucnjave. Nova eksplozija i pala su vrata sada bliže nego ona prvi put. Približavaju se! Stan mora da je bio prazan jer je uslijedila još jedna eksplozija. Kamo sad?! Koraci vojnika postajali su sve glasniji iz trena u tren, komešanje u stanu niz hodnik. Zvuk otvaranja vrata i pucnjava. U lijevom zidu sobe nalazi se veliki ormar u koji je vješala kapute. Nekoliko koraka i već je bio nadohvat ruke, a klizna vrata ubrzo su se otvorila. Eksplozija u stanu do njenog. Ulazi unutra spuštajući se u čučanj, vrata se zatvaraju za njom. Nekoliko tupih glasova i nepoznati jezik. U ormaru iza sebe osjeti debelu krznenu bundu. Eksplozija na vratima

Star Trek priča njenog stana; ulazna vrata razvaljena. Nekoliko teških koraka i trojica vojnika ušla su u sobu. Vrisak iz kupaonice, zvuk paljbe i tišina kao odgovor. “Eva!” - krik joj je zastao u iznenada suhom grlu, mogla je čuti svoje srce kako luđački kuca. Jedan od vojnika nešto je počeo govoriti drugima, ali nije razumjela riječi, jedva da ih je i razlikovala, jedva da je išta i čula. Rukav bunde skliznuo joj je na rame, mekan, topao. Koraci u prostoriji ispred nje, tanka klizna vrata gotovo da uopće ne izoliraju zvuk. Oblio ju je hladan znoj i počela je drhtati - list na vjetru, u ormaru. Još nerazumljivih riječi. Ruka joj se trese i mora je stisnuti u šaku. Nijema suza slije joj se niz lice. Jedan od vojnika napusti prostoriju, dvojica još ostadoše. Čeljust joj zadrhti i morala je zagristi bundu kako ne bi počela cvokotati. Mekoća joj dotakne lice, lagano krzno povlači joj se preko obraza. Krv nabija žilama, a pred očima joj se pojavi snijeg, bijel pa crvenkast; naposljetku samo mrak. Stisnula je vjeđe što je jače mogla. Kardasijanci se počeše micati po sobi, kao da nešto traže; zvuk prevrtanja stola. Nokti joj se zariše u dlan dok je stiskala šaku sve više i više. Kapljica krvi utone u gusto krzno kaputa. Još jedna suza, pred očima tama. U susjednoj prostoriji netko je nogom šutnuo stolac. Kad bi sada skočila možda bi uspjela protrčati pored njih. Kad bi potrčala dovoljno brzo. Najbrže što može... Možda bi uspjela. Vojnici razmijeniše još nekoliko riječi. Kad bi samo skočila dovoljno snažno, kad bi se vrata naglo otvorila. Koraci se počeše približavati njenom ormaru. Ovdje se više nije dalo disati. Zrak... Još zraka! Stisnula se u ormaru toliko da ju je trbuh zabolio, a bolio ju je i dlan. Još zraka! Glas iz hodnika opozvao je dvojicu u sobi, i njihovi koraci počeše se udaljavati. Zraka… Gradske ulice bile su u rasulu. Zgrade su se posvuda urušavale same u sebe, požari su harali ruševinama, razbacani betonski blokovi zatrpali su pločnike. Zrak je bio težak, pun prašine i dima, ljepljiv i neugodan za kožu. Palio je nosnice i iritirao pluća. Nebo je izgledalo kao da će se iz njega svakog trena razliti kiša, ali oblaci su nastavljali sjediti tamo gore, gledati poda se i kao da su se podsmjehivali u udaljenim munjama. Pod nogama je kvrckalo staklo. Vjetra gotovo da

nije bilo, osim povremenih neprirodnih naleta koji su raznosili oblačke prašine i sitne ostatke razrušenih kuća. Zvuk je udaljen, skoro neprisutan, tek se povremeno pojavljuje u podmukloj grmljavini zgrade koja se urušava nekoliko blokova sjevernije. Razbijeni prozori preostalih kuća otkrivaju vatru, bez zvuka, a i toplina je jedva zamjetna. Visoka koncentracija čestica u zraku nagriza oči i one se bune, tjeraju je da trepće, peku je, ali ona nastavlja gledati, nastavlja hodati. I zgrada velike gradske knjižnice sada je iza nje, sa svojom razorenom kupolom koja je nekoć bila ponos grada, sa svojim knjigama u plamenu. Knjigama pred kojima je provela nebrojena poslijepodneva, kupolom koja joj je pružala zelenkastu svjetlost na koju je tako navikla, koja je bila tako ugodna i opuštajuća. Visoki hodnici knjižnice sada su napušteni, središnja dvorana urušena, slike na njezinim zidovima proždiru plamenovi. Misli joj već ponovno lutaju, ne sasvim prisebne, ali ne još ni sasvim odsutne. Mora se maknuti s ulica, mora se maknuti iz grada. Kardasijanci pročešljavaju ulice, njihove patrole u potrazi za preživjelima, njihovi vojnici osiguravaju grad. Krenuti u planine nije mogla, tamo ne bi preživjela do jutra. Zato se spustila u grad, i zato je sada išla prema istoku. Tamo je teren manje negostoljubiv, ali i dalje daleko od idealnog. Brežuljkasto tlo i stara industrijska četvrt trebale bi joj pružiti zaklon. Tu će moći potražiti utočište dok… dok je netko iz Flote ne dođe spasiti. Spasiti ih sve; iako nije znala tko su to točno svi. Jer još je netko sigurno morao preživjeti napad. Velik je to grad, a i svi ljudi sa sveučilišta su morali negdje biti. Puno ih je vidjela još prije nego što su se neprijateljski vojnici teleportirali na dvorište, neki od njih mora da su uspjeli pobjeći na vrijeme. Neki mora da su se uspjeli probiti. U biti većina ljudi s njezine godine bili su ovdje dolje, u gradu, tako da su se oni zasigurno izvukli. Ovdje je bilo više strke, više nereda, pa ih Kardasijanci nisu mogli tako lako pohvatati. Da, nakon bombardiranja ostalo je puno više mjesta za skrivanje nego što je to bilo gore na kampusu, i oni su se sakrili nekamo. U neki napola urušeni podrum, u neku podzemnu garažu. I sada su na sigurnom. Vjerojatno im je i bolje nego njoj, ovdje na otvorenom. Vjerojatno imaju pročišćivače

USS Croatia

Star Trek priča zraka, neke filtre. I vjerojatno imaju zalihe hrane, nekakve sendviče, ili suhe obroke, ili nešto slično. I vode… slatke, čiste, pitke vode. Da, mora da im je u biti i bolje nego njoj. Ta ideja izmami joj smiješak na usta, nešto što joj se nije još dogodilo toga dana. I sada je koračala s novom nadom, novim ciljem. Pokušat će potražiti svoje prijatelje, kolege, poznanike, bilo koga. Sama ionako ne bi uspjela doći daleko, ulovili bi je, ili ne bi uspjela pronaći hrane i vode. Dehidrirala bi ili umrla od gladi. Ali ništa od toga se neće dogoditi kada jednom pronađe nekoga. Rikarda, recimo, ili Leu. Da, njih dvoje mora da su preživjeli. Ako nitko drugi onda barem njih dvoje. Rik je najsnalažljivija osoba koju poznaje, a Lea je dovoljno mudra da ostane u njegovoj blizini, tako da je i ona na sigurnom. I Thea se nagradi još jednim smiješkom, za tako razborito razmišljanje. Sada je obraćala još manje pažnje na prizore pored kojih je koračala, na porušene zgrade i one koje će to uskoro postati, na prelomljenu fontanu koja svoju vodu izlijeva po kamenim blokovima ulice, na prepolovljeni balkon s ogradom u obliku bršljana. Desno je razvaljen hidrant, iz njega se izlijeva samo blato. Vrata obližnje kuće u plamenu, dim izlazi kroz prozore, krov izgleda kao da neće još dugo. Veliki komad žbuke odvalio se sa zgrade naprijed i desno i sada pada prema vrućem asfaltu ulice. Uskoro će se smrskati u tek nešto više od prašine uz prigušen udarac i jedva osjetan uzdah vjetra. Sunce je negdje iza oblaka polagano poniralo, i oni su postajali crvenkasti, narančasti. Zrak je postajao hladniji i sada je već bio podnošljiv, gotovo ugodan za udisanje. Naleti vjetra bivali su sve učestaliji, vrata obližnje zgrade beživotno klepeću u skladu s njima. U daljini se moglo čuti njegovo zavijanje. Koraci su joj bili teški, noge umorne; shvatila je da već dugo ovuda hoda, bez neke konkretne destinacije na umu. Ako je mogla vjerovati svom unutarnjem satu, a to joj baš i nije bila jača strana, bilo je negdje oko četiri, pola pet. Bilo bi dobro potražiti neko sklonište u kojem bi se mogla malo odmoriti. Zgrada na uglu izgledala je relativno stabilno, barem stabilnije od ostatka ulice, pa se Thea uputi prema njoj. Ulazna vrata bila su odvaljena, tako da ih je trebala samo malo odgurnuti. Bila

Fanzin

su vruća na dodir. Ušla je u stubište. Žbuka sa zidova je nestala, vjerojatno spaljena, na ogoljenom betonu ostali su samo crni tragovi plamena. Zrak je bio težak, ustajao i jako vruć; težak za udisanje. Svjetlo bijaše prigušeno, nešto malo ga je prodiralo kroz ulazni otvor na kojem su prije stajala vrata, pa preko poda do nasuprotnog zida. Stepenice su kretale s lijeve strane, te zavijale udesno. Metalni rukohvat isijavao je toplinu, a mramorne pločice koje su nekoć obrubljivale zidove ležale su zamagljene i razbacane po stubama. Strop je bio visok, možda kojih dva i pol, tri metra, a luster koji je prethodno osvjetljavao stubište sada je ležao nasred prostorije, razbijen u tisuće komadića. Cijela zgrada izgledala je staro, a požar koji je ovuda prošao samo je pridonosio tome dojmu. Krenula je uz stepenice, prema gore. Prvi i drugi kat bili su u više-manje istom stanju kao i prizemlje, spaljeni. Treći kat je pak izgledao malo više gostoljubivo, kao da plamen nije dosegao tako visoko. Na svakom katu bila su po dvoja vrata, pa tako i na trećem. Oba su bila zatvorena. Kad je primila kvaku na desnima, nisu se dala otvoriti. Lijeva su bila spremnija na suradnju, uskoro se našla u malenom hodniku koji je vodio u odgovarajuće malu dnevnu sobu. Stanovi sa suprotne strane stubišta mora da su bili veći, jer ovaj je bio prilično skroman. Dnevni boravak i kuhinja u jednom, spavaća soba i kupaonica, bilo je to otprilike sve što se dalo vidjeti. Kad je pokušala otvoriti slavinu dobila je samo slabašan mlaz blatne tekućine, a onda je i on utihnuo. Vratila se u spavaću sobu jer je dnevnoj sobi/kuhinji nedostajalo pola vanjskog zida - posljedica eksplozije u susjednoj zgradi. Krevet je bio pun prašine i bez jedne noge, a u zidu prema susjednoj prostoriji zjapila je rupa. Noćni ormarić bio je smrskan ispod komada zida koji je sletio na njega. Na podu je ležala i jedna slika razbijena stakla, nekakav pejzaž, žitno polje ili nešto tako. Oprezno se izvalila na krevet i ustvrdila da su preostale tri noge zasad dovoljno stabilne. Oblak prašine digao se iz pokrivača i madraca, zakašljala je. Kroz prozor je mogla iz svog ležećeg položaja vidjeti komad neba, ili barem onoga što je od njega ostalo nakon bombardiranja. Kroz oblake je još uvijek

Star Trek priča prodiralo nešto crvenkastog svjetla, ali sve je bilo nekako zamračeno, neprirodno. Samo svjetlo je dolazilo iz svih smjerova, shvatila je, i sjene su bile nepostojeće. Nikada nije voljela kad bi se to dogodilo. Još uvijek je izgledalo kao da bi moglo kišiti, ali nigdje ni kapi. Oblaci su bili nisko i to ju je vjerojatno zavaravalo. To i grmljavina iz daljine. Dašak vjetra pronađe svoj put kroz prozor i podigne još prašine s poda. Ležala je tako, ali nije bila pospana, više otupljeno umorna. Noge su joj pulsirale, osjećala je kako joj krv pumpa žilama, čula je srce kako radi. Pustila je misli neka joj se raspletu, u sjećanje joj se vratio dan kada je došla na ovo mjesto, na ovaj planet. Bila je tako uplašena, osjećala se kao najnesigurnija osoba na svijetu. Nikada prije nije bila toliko daleko od doma, od obitelji, od prijatelja koje je imala na Zemlji. I dan kad je rekla roditeljima da ide, da odlazi od kuće. Premda su rekli da im je drago zbog nje, znala je da je i njima teško, možda i teže nego njoj samoj. Majka je sama skuhala večeru, i svi su večerali zajedno, svečano, cijela obitelj. I brat je bio tamo, bilo je to zadnji put da ga je vidjela. Sutradan je rano ujutro i on otputovao, a ona nekoliko dana kasnije. Te su se večeri smijali, i bila je nekako neobično sretna. Sreća sa težinom u prsima, sreća kao nagovještaj sjete koja je uslijedila za njom. I jelo je prijalo više nego obično, miris i okus bili su bolji nego što ih je mogla i zamisliti. Sjećala se te večeri tako jasno, tako živo, kao da ju je proživjela prije svega par dana. Svake boje i svakog zvuka, ali najviše prisutnosti voljenih osoba i toplog osjećaja doma. Bila je to jedna od onih uspomena kojima se kasnije vraćala, svaki put kad bi se osjetila usamljeno, i od nje bi joj bilo bolje. Kao da je dio tog osjećaja doma prešao ponovno na nju, negdje duboko upalio pravi plamičak, pravu svijeću, učinio da se osjeća bolje. Ustala je i prišla prozoru. Pogled i nije bio nešto, sputan okolnim zgradama otkrivao je nekoliko pročelja većinom uništenih zgrada, komadić unakaženog neba i dio ulice pod njim. Bila je to ista ona ulica kojom je ranije došla, prije koliko vremena? Nije znala. Svjetla je bilo nešto manje, i bilo je nešto crvenije, ali osim toga sve je izgledalo nepromijenjeno. Zrak je ipak bio nešto hladniji. U biti, bio je baš osvježavajuć

u odnosu na visoku temperaturu nešto ranije toga dana. Sparina je i dalje bila prisutna, ali u podnošljivijem obliku. Iz susjedne zgrade virili su plamenovi: oko prozorskih okvira, vrata i na balkonima. Iza nje dizalo se nekoliko stupova dima iz nevidljivih buktinja negdje dalje u gradu. I tada u ulici ispod prozora, ispod plamena susjedne zgrade, Thea ugleda pokret. Isprva bi se moglo učiniti da se radi tek o razbacanim ruševinama u naletu vjetra, ali ga je odmah prepoznala kao ono što je on uistinu bio. Taj pokret bio je netko, osoba, čovjek, dolje na ulici. Njene oči skoče i pretraže sjenovit prizor ispred nje dok ga nije ponovno ugledala kako se skrovito kreće u sjeni. Isprva se prizor učinio prenevjerojatnim da bi povjerovala, ali kako ga je nastavljala gledati, tako je on postajao sve stvarniji i stvarniji. Ona poviče sa svog prozora i mahne mu lijevom rukom. Čovjek se najprije uznemiri, gotovo paničnim pogledom pretraživao je prozore njene zgrade odakle je čuo poziv. Ona ga ponovno pozove i on je tada ugleda, kamen mu je pao sa srca kad ju je spazio. Otkako je napustio njihovo sklonište prije četiri i pol sata, nije vidio nikoga osim kardasijanskih patrola, njih dvije. Sada više nije ni očekivao da bi mogao naići na bilo koga ovdje, u biti, već se vraćao nazad. Istinski ga je iznenadila vizija mlade djevojke na prozoru nasuprot njemu, gledala ga je, dozivala, mahala rukom. Je li je zaista moguće da je još netko preživio? Da ga nisu satrle bombe ranije toga jutra ili neumorne patrole koje su uslijedile? Istina, njih je u skloništu bilo dosta, ali oni su većinom imali tu sreću da su se zatekli u blizini baš u trenutku kada je cijela ova stvar započela, tako da im je to bila neka vrsta sablasnog opravdanja. Pa ipak, usprkos svim njegovim dotadašnjim razmišljanjima i zaključcima, ona je bila tu, bila je živa, bila je nekako iznenađujuće lijepa, i nebo je bivalo sve crvenije i sve tamnije. Pričekao ju je dok se spustila s trećeg kata i odveo je do skloništa. Za otprilike dva sata našla se u relativno velikoj podzemnoj prostoriji. Hodnici koji su se nastavljali u više-manje svim smjerovima ukazivali su na postojanje i drugih prostorija, što je samo dodatno

USS Croatia

Star Trek priča naglašavalo veličinu ovog mjesta. Zrak je bio težak, sparan, istrošen. Nije osjećala prašinu kao na površini, ali to nije pomagalo. Izgleda da su filteri ipak bili previše za očekivati. Unatoč hladnoći koja je već počela zahvaćati površinu, ovdje je još uvijek bilo prilično toplo. Svjetlo je dopiralo iz žarulja porazbacanih po nasumičnim mjestima u prostoriji. Neke su visjele s niskog stropa, druge ležale na podu. Nekoliko ih je već iscrpilo svoje baterije i sada su beživotno ležale na hrpi u kutu nedaleko od vrata. Nekoliko većih skupina ljudi sjedilo je u krugovima oko nakupina svjetiljki, manje grupice su sjedile ili ležale u polumraku. Uz zid su se nalazile platnene vreće s pijeskom - improvizirani ležajevi. U udaljenom kutu smjestila se neka vrsta privremene ambulante: nekoliko spužvi na kojima su ležali ljudi iz kojih je tekla krv, nekoć bijele plahte, posude sa zacrvenjenom vodom, jedan čovjek koji je nastojao učiniti više nego što je mogao. Uz desni zid protezao se pult od drvenih kutija na kojem je stajalo nešto prehrambenih namirnica koje su ljudi dragovoljno tu ostavili za one koji nisu imali. Uz hranu bilo je i nekoliko bačvi s vodom. Thea se bez riječi uputi prema desnom zidu. Nije jela ni pila od ranog jutra toga dana, a sunce bi vani, da su ga mogli vidjeti, sada već napola zašlo za horizont. Stala je umorno u kolonu iza nekoliko ljudi i Betazoiđana i pokunjeno pričekala svoj red. Čaša koju je držala u ruci predstavljala je jedinu stvar koji je trenutno osjetila, bačva pred njom jedinu stvar koju je vidjela. Voda je bila hladna, osvježavajuća. Popila ju je halapljivo, a opet oprezno da ne prolije niti jednu dragocjenu kap. Potom vrati čašu odakle ju je i uzela te pokupi jednu jabuku. Bila je kisela i tvrda i njen se želudac pobuni. Ona sjedne na preokrenutu košaru u blizini. Njen pratilac ostavio ju je na ulazu u zgradu iznad njih pošto joj je objasnio kako da siđe ovamo. On je, rekao joj je, morao ostati gore i uz još desetak ljudi paziti da se Kardasijanci previše ne približe. Potom je ušla u omanje dizalo i spustila se kojih tri, četiri kata u ovo podzemno skladište što je postalo skloništem. Zidovi su bili hladni na dodir, primijetila je naslonivši se, hladni i vlažni. U dvorani je vladala neugodna tišina. Osim par neprirodno tihih razgovora koji su se tu

Fanzin

i tamo vodili protiv volje svojih govornika i pozadinskog jecanja koje se na neki način uvuklo u same zidove ovoga mjesta, nitko nije govorio. Nitko nije mogao, nije želio, nije se usuđivao. Ljudi, Andorijanci, Trilovi, svi razbacani po velikom podu, sjedeći, ležeći, usamljeni, u skupinama, naslonjeni na zidove, zagrljeni… Svi uplašeni, svi u šoku, u nemogućnosti da spoznaju događaje toga dana. Mnogi zatvorenih očiju, ali rijetki su uistinu spavali. I mnogi sa suzama u očima, a rijetki su glasno plakali. Kakvo je to sklonište bilo? Kakvim ga je ona zamišljala da će biti? Ne, neće tako skoro u njenom životu doći trenutak, ako će uopće i doći, kada će moći reći da se uistinu sklonila od svega što se dogodilo. Svima ovdje, u ovoj mračnoj prostoriji, svima gore na površini, svima u njenom kampusu, njenim kolegama, prijateljima, Evi. Nije li mogla učiniti nešto više za nju? Mogla ju je smjestiti negdje drugdje, mogla ju je ugurati sa sobom u ormar. Bilo je tamo vjerojatno mjesta za još jednu osobu, a tako bi je mogla zaštititi i od nje same. Da je samo bila kraj nje, da ju je primila, da joj je pokrila rukom usta možda ne bi onako vrisnula. Ne bi se onako izdala. Ne bi onako završila. Zatvorila je oči, stisnula ih i sklupčala se na podu ispred preokrenute košare, u sjeni kraj zida, i nakon nekog vremena je zaspala. Spavala je nemirnim snom, kasnije se nije mogla sjetiti detalja, samo osjećaja nelagode. Kad je ponovno otvorila oči, nehajno olakšanje gotovo trenutno se utopilo u polumraku prostorije u kojoj se nalazila. Koliko je vremena prošlo otkako je došla ovamo? Nije mogla prosuditi. Svi su još uvijek bili tu, ležali i sjedili tamo gdje ih je posljednji put vidjela, svjetla je bilo jedva zamjetno manje nego prošli put. Mora da je nekoliko baterija pregorjelo dok je spavala. I zrak je bio nešto hladniji. Promatrala je lica ljudi oko sebe, u tišini, tražeći poznato oko, osmijeh, nos koji bi prepoznala, bilo što, tračak nade; nešto čega na njima nije bilo. Gledala je tako neko vrijeme, gotovo tvrdoglava, ali mora da je ovdje bio netko koga je poznavala. Jer ipak, bilo je tu puno ljudi, a mnogo njenih prijatelja i poznanika bilo je još jutros u gradu. Čisto statistički gledano, neki od njih mora da su bili ovdje. I ako ne baš u ovoj prostoriji,

Star Trek priča onda u susjednim prostorijama, tamo iza onih hodnika. Ona će ih pronaći, znala je to, ako niti iz jednog drugog razloga, onda zato što više nije mogla podnijeti tišinu. U blizini nje sjedio je jedan stariji muškarac, kosom mu se već provuklo nekoliko sijedih, i iako joj je bio okrenut leđima učini joj se poznatim nešto u njegovu držanju, širokim ramenima, boji kose i besprijekorno crnom odijelu koje je sada već nosilo sloj prašine. Ustala je i plahim korakom krenula prema svom profesoru. “Profesore? Profesore Modlley?”, zazvala ga je, i kad je već posegnula rukom prema njegovom ramenu on se naglo okrene i pogleda je u oči. Pogled mu je bio nekako odsutan, hladan. Kad ju je vidio isprva je nije prepoznao, kao da je pretraživao trunke svoga sjećanja, tražio, kopao, tko bi mogla biti ta djevojka koja ga doziva po imenu? Gledao ju je još nekoliko trenutaka, ozbiljan i pomalo zbunjen, ali najviše iznenađen. I onda je prepozna i pogled mu omekša. “Aaa, gospođice Davison, pa to ste vi”, prozbori istinski veselo, pa nastavi: “Kako lijepo, vidjeti vas ovdje. Da vam iskreno kažem, nisam vas još očekivao. Vaš ispitni rok je tek iza ovih praznika, kako ih vi znate tako lijepo nazivati. No, ništa zato, kako ono ide? Tko rano rani, dvije sreće grabi. Da, da, sad kad malo bolje razmislim i dobro je da ste došli ovako, malo ranije. Bolje ranije nego kasnije. Da, da.”, reče i nasmiješi se širokim osmijehom. Thea je zbunjeno gledala u njegove vesele oči, ne mogavši odvojiti pogleda, a ne mogavši ga više ni gledati. Govorio je kao… kao da se ništa nije dogodilo! Kao da je sve u savršenom redu, kao da ništa ne može biti bolje! I nastavljao je dalje, veselo nizao svoje uzrečice, poput kakvog klauna. Je li se on to njoj rugao? Je li je samo tako zafrkavao? Zato što mu je dosadno ili jednostavno zato što može? “Onda, kolegice? Hoćemo li započeti? Ili ima još nekoga ispred vas na redu?” Tako mirna glasa, tako neopterećen. Gledao ju je istinski veselo. Kako mu to uspijeva? “Paaa, da vidimo. Prvo pitanje, hoćemo li?” Taj njegov pogled! Kako se usuđuje gledati je tako… tako… nevino! Nije to više mogla izdržati. Skrenula je pogled i otrčala niz veliku dvoranu. Nekoliko glava okrenulo se za njom, nekoliko pogleda ispratilo njezin

odlazak. Kako nepristojno. Kako neprikladno. Pomalo začuđujuće, doduše. Koliko ju je poznavao, gospođica Davison nije bila sklona takvim ispadima. Morat će se obratiti nekome u vezi s ovim incidentom. Tolerantan je on čovjek, ali ovakvu nepristojnost ne može šutke pretrpjeti. Možda je to radi tih prokletih praznika, svakakve ideje se znaju motati studentima po glavi, pogotovo nakon malo intenzivnijeg slavlja. Ipak, to nije bio način na koji se odnosi prema svojem profesoru, a na kraju krajeva, što je uopće radila ovdje u njegovoj predavaonici ako nije došla na ispit? Čovjek prosijede brade ostao je ponovno sjediti sam, sanjiva pogleda. Thea se zaustavila kad je došla do dna hodnika koji je izlazio iz velike prostorije. Na njegovu drugom kraju dočekala su je zaključana metalna vrata i ona se nasloni leđima na njih i pusti nogama da joj pokleknu i spuste je u čučanj. S mislima u bujici trebalo joj je neko vrijeme da se smiri. Mora da je poludio. To je bilo jedino objašnjenje. Nitko normalan ne bi se onako ponašao, ne sada. Vjerojatno neka uvrnuta težnja uma za samoočuvanjem. Odabir jednog ludila preko drugog. Tko bi ga u biti mogao i kriviti? Za pokušaj da se izvuče iz ovoga, da pobjegne. Za skrivanje u njegovo vlastito sklonište. Ne, nije ga mogla kriviti, niti je više osjećala ljutnju prema njemu, prema onim njegovim očima. Suosjećanje se polako povuče ostavljajući za sobom tek gorku zavist. Prošlo je dosta vremena i iz čučnja je prešla u sjedeći položaj, pa u poluležeći. Iz prostorije na drugom kraju hodnika dopiralo je malo svjetlosti, ali mrak je i dalje bio prilično gust. Nešto bliže ulazu jedva je mogla razabrati također polegnutu spodobu; imao je ticala na glavi. Osjetivši kako je hvata hladnoća savije koljena i obavije noge rukama. Još uvijek je nosila odjeću od jutros toga dana, ili već jučerašnjeg? Nemoguće je reći. Sada je požalila što je prošli put kad se oblačila odabrala crnu suknju koju je imala na sebi. Neke duge hlače sada bi joj puno bolje došle. I u mislima se vrati na Zemlju, na brežuljak nedaleko vikendice njenih roditelja gdje je znala dolaziti sa svojim prijateljima u predvečerje. Zadnji put kad je vidjela većinu njih bilo je to na tom brežuljku. Sunce je već zašlo i bilo je prohladno te noći, kao

USS Croatia

Star Trek priča što je prohladno bilo i sada. Smijali su se i zafrkavali, netko je bio donio gitaru, nije se više mogla sjetiti tko. Dosta toga oko te večeri više se nije mogla sjetiti, ali lica njenih prijatelja i prijateljica još su joj jasno plutala u sjećanju. Obasjana umjetnom vatrom oko koje su se okupili, a nešto kasnije i mjesecom, nasmiješena, ali ne i potpuno sretna, onakva kakva lica postaju na oproštaju od ljudi do kojih nam je stalo. Otkad je došla ovamo bilo je tek nekoliko trenutaka u kojima se prisjetila te večeri, i svaki put bi joj bilo teško ponovno otvoriti oči, a kad bi to i učinila, zvuci prebiranja nevještih prstiju po žicama gitare ostajali su joj u ušima. Ugodniji nego prvi put, i sjetniji. Ona bi bila sjetnija. Prošlo je još nešto vremena dok se nije naposljetku vratila u središnju prostoriju i za onaj pult s hranom i vodom. Tamo je sada bilo zamjetno manje hrane i jedna bačva s vodom manje, ali to je nije zabrinulo, ne u tom trenutku, ne na tom mjestu. Beznađe je tu već poprimalo opipljivu kvalitetu, tu ispod niskog stropa, u sve slabijem svjetlu otkazujućih svjetiljki i ozračju sve hladnijeg zraka. Ljudi bi se povremeno polagano pridigli, jer svi su se pomicali, govorili, pa i disali prigušeno, i došli do pulta, uzeli kakvu koricu kruha, zalutali paket gotovih obroka, komad voća. I svi bi se potom istim tim usporenim tempom udaljili, bez riječi, bez pogleda. Ponekad bi uzeli sa sobom i čašu te je napunili vodom, ispili, vratili je nazad na mjesto. Nije bilo dovoljno čaša da bi svatko dobio svoju, ali to nije predstavljalo problem, ne u ovom trenutku, ne na ovom mjestu. I ona je postupila jednako, pojela energetsku pločicu, podigla zamagljenu čašu, napunila je, ispraznila, vratila na mjesto. Bez riječi, bez pogleda. Premalo riječi i premalo pogleda u toj prostoriji, previše sjete, tuge. Čak je i jecanje zamrlo negdje usput. Osvrnula se kad je već skoro krenula natrag prema svom mračnom kutku obližnjeg hodnika i bacila pogled na ljude oko sebe. Previše teškog disanja i pognutih glava dočekalo je njen pogled. Kako da nastavi samo sjediti ovdje uz toliko jada? Bio je intenzivan i bio je sveobuhvatan. Kao da se utapala u njemu. Kako da ovdje ostane još i na trenutak? Sve otkako je došla ovamo njene misli bile su upravljane ovim mjestom. I koliko je vani uopće bilo sati? Ni suze nisu

Fanzin

sada više tekle, onih par većih skupina ljudi koje je ugledala kad je prvi put prošla kroz vrata dizala nije više bilo. Podijelile su se, raspale se, iščeznule. Je li jutro? Možda je već i podne blizu. Hladni su bili zidovi što su je okruživali, primijetila je čim je došla ovamo, a ta hladnoća sad se otisnula među njima u zrak koji je udisala. Vani je sunce možda već ugrijalo zrak i nebo je možda već plavo. Ne, nije mogla više ostati ovdje. Okrenula se i prišla vratima kroz koja je ušla prije i previše sjećanja. Ona se otvore i propuste je, a dok su se zatvarala, primijetila je još jednu svjetiljku kako popušta tami. Na površini je, začudo, nije dočekao nitko. Pomalo začuđujuće s obzirom da je tu trebalo biti desetak ljudi koji su čuvali podzemno sklonište od kardasijanskog napada. Opet, s druge strane, sam ulaz u dizalo je bio na dosta zabačenom mjestu unutar zgrade, tako da nije bilo vjerojatno da bi se neki Kardasijanac mogao ovdje pojaviti bez da prođe kroz neka od ulaznih vrata, koja su vjerojatno i bila čuvana. Pošla je polaganim korakom niz hodnik putem kojeg se sjećala iz suprotnog smjera. Dvostruka staklena vrata, skretanje desno, ulazi u veći hodnik, plavi tepih na podu, na njemu porazbijano staklo. Još jedno skretanje i došla je do ulaznih vrata ili barem do ulaza, jer vrata više nisu bila ovdje. I da, bilo je jutro. No oblaci su još uvijek bili tu, i kule dima uzdižući se iz grada, i zrak je ponovno bio gust od dima, težak za disanje, za nos i za pluća. Sunce kao da je izašlo, i mogla se razaznati njegova sjena iza sivog pokrivača, poput kakve prikaze, jedva prepoznatljivo, ali ipak Sunce. I bilo je toplije nego unutra među onim zidovima i poluljudima i to je samo za sebe već bilo dovoljno. Ovakav grad kao da se već navikla gledati; ruševine i vatre, oblaci dima, sve to vidjela je već i gledala dovoljno dugo i sad gotovo da joj se učinio prirodnim. Napravila je još nekoliko koraka, prošla kroz nepostojeća vrata, izašla na ulicu. I dalje nigdje žive duše. Ironično, upravo od te odsutnosti je i pobjegla prije samo nekoliko trenutaka. Smiješak kao da će joj zatitrati na usnama, ali prebrzo se utopi u pogledu na grad. Ne, što god joj se u prvi tren učinilo, taj prizor nije joj se mogao učiniti prirodnim. Ne nakon svega

Star Trek priča što se dogodilo prijašnjeg dana, ne nakon onoga što je vidjela u podzemnom skladištu, ne nakon bombardiranja koje je promatrala kroz prozor kampusa, a pogotovo ne nakon onoga što je uslijedilo odmah iza toga. Ne, taj prizor nije joj se mogao učiniti prirodnim. Ili možda jest? Okrenula se i pošla na istok. Isprva polagano, onda sve brže i brže. Već se spremala skrenuti za ugao kad je iznenadna eksplozija obori s nogu. Udarni val pokosio ju je kao slamku, a zvuk joj raspara uši. Imala je sreće što je zasljepljujućem bljesku bila okrenuta leđima. Val vrućine ju oprži s trenutkom zakašnjenja. Nezgodno se dočekala na pod i osjetila bi to na rukama i koljenu da joj cijelo tijelo nije već bilo uronjeno u žareću bol. Isprva zbunjena, polagano se podigla sa zemlje nekoliko trenutaka kasnije. S mjesta na kojem je do prije manje od minute stajala dizala se fantomska vatrena kugla obavijena crnim dimom. Sve ostalo učini joj se kao u izmaglici, negdje na margini postojanja. S nevjericom je gledala dok se sve što je ostalo od skloništa dizalo u zrak u sablasnoj sferi, sad tek malo više od čađe i pepela. Nalet topline polagano je jenjavao, a osjet zvuka vraćao joj se obrnuto proporcionalno, s njim kao da se povratio i ostatak ulice; sada u plamenu i napola razoren. Nebo iznad nje, nepromijenjeno već gotovo trideset sati, više je nije uznemirivalo, štoviše, više nije ni pogledavala u njegovu smjeru. Oči su joj sad bile koncentrirane na ulicu u kojoj se nalazila, na pročelja starih zgrada kraj kojih je prolazila, ali tek toliko da bi procijenila da su dovoljno sigurna da prođe ispod njih. Koračala je ustrajnim korakom već nekoliko sati i sada je zašla duboko u ono što se do jučer nazivalo industrijskom četvrti. Ovaj dio grada sastojao se većinom od ostataka starih tvornica koje su nekoć davno predstavljale osnovu proizvodnje ovoga grada. To već dugo vremena nije bio slučaj i ove tvornice već dugo vremena nisu bile u pogonu. U biti, ako se moglo reći da je ijedan dio grada ostao ravnodušan prema nedavnim događajima, onda je to bio ovaj. Razrušeni dimnjaci i oni koji su još napola stajali, jer cijelih nije više bilo, promatrali su njen prolazak iz visina. I premda ni nigdje drugdje zrak nije bio

bogzna kakav, ovdje je stvarno zaudarao. Sva ona stara sparina i spaljujući efekt i dalje su bili prisutni, ali ovdje su bili izmiješani sa smradom izgorjelih industrijskih materijala i otpada. Mješavina je mogla biti i opasna, ali Thea je zaključila da se ne bi trebala pretjerano zabrinjavati oko takvoga nečeg. Ako joj udisanje sve te čađe proteklog dana nije do sada spalilo pluća, onda joj ni ovi novi plinovi neće naškoditi. A ako i pokušaju, ionako će vjerojatno s vremenom naletiti na kardasijansku ophodnju, a onda će joj biti potpuno svejedno u kakvom su joj stanju dišni putevi. Osmjehne se i obuzda još jedan lagani kašalj prije nego što se oteo kontroli. Oči su je već pekle, a ni pokušaji da ih zatvori nisu donijeli olakšanje. Već je iz daljine vidjela dvije patrole od po desetak Kardasijanaca kako pretražuju ruševine. Po nekoliko bi ih imalo neku vrstu trikodera kojima su skenirali unutrašnjosti zgrada, udaljene trgove i mračne jednosmjerne uličice. Ostali vojnici slijedili su tragače spremni da se s jednim od njih odvoje od glavne skupine i istraže mogući kontakt, ili kako su već nazivali preživjele. Imala je sreće da ih je oba puta zamijetila na vrijeme da se uspije skloniti na sigurnu udaljenost. Dometi njihovih ručnih skenera bili su ograničeni i nije joj trebalo puno da se izvuče iz trenutačne opasnosti. Pa ipak, nije si mogla pomoći a da ne pomisli na ljude koje su Kardasijanci pronalazili po gradu. Nije svojim očima vidjela ni jedan takav slučaj, ali nije ni morala. Znala je što ih je očekivalo, a znala je, negdje iz dubine, da tako nešto i nju očekuje. Iznenada ideja o otrovnim plinovima učini se nekako spokojnom. Bližila se večer i postajalo je sve hladnije, Sunce sve crvenije. Nije ništa jela još od one pločice u skloništu toga jutra i bila je poprilično gladna. I žedna. I umorna. Sve ukupno: u ne baš najboljem stanju. Nije odoljela osmijehu koji joj se iskrao na lice. Hodala je ulicama razrušenog grada i razmišljala o obilnoj večeri i udobnoj postelji. I premda je znala da ništa od tih stvari neće tako skoro vidjeti, bilo je lijepo razmišljati o njima. Malo maštanja nikada nikog nije ubilo. Najprije neka topla juha, od gljiva recimo. Pa dobro zapečeni komad nekakvog mesa, umak. Kukuruzni kruh. Za kraj komad savijače od oraha i sladoled. O, kako bi to

USS Croatia

Star Trek priča dobro bilo. I bilo bi nekako fer, nakon cijelog dana hodanja! Još jedan smiješak. U svom maštanju nije primijetila približavanje visoke figure. Zapazio ju je još prije pola sata dok je prelazila široku ulicu sa starim fasadama i plavo-zelenim drvoredom nestalim u vatri koja se i odavde mogla vidjeti. Od tad ju je pratio, uvijek na distanci, skrovito, hodajući sjenama. Ali sad joj je odlučio prići, razotkriti svoje postojanje. I zato nije ni čudo da joj je srce skliznulo u petu kad je začula njegov pozdrav iza svojih leđa. “O, vidi, vidi! Tko bi rekao da ću ikoga više ugledati na ovim ulicama”, počeo je ležernim tonom, a podsmijeh mu se prelio licem. Prva stvar koja joj je pala na pamet bila je da će sada vrisnuti. Potom je uslijedila spoznaja da bi to moglo privući neželjenu pažnju pa se zaustavi u zadnji tren, što joj je ostavilo prilično nezgrapan izraz na licu. Izdahnula je nespretno i nasmijala se nakon što je on shvatio što se upravo dogodilo i prvi se počeo smijati. Cijela stvar je potrajala nekoliko sekundi, a činilo se kao da im je oboma trebalo malo smijeha. Kad je smijeh utihnuo on nastavi: “Možda sam trebao primijeniti drugačiji pristup”, reče s istim onim podsmijehom, pa nastavi, “zovem se Michael Bennett i zatekao sam se u ovom gradu baš prije nego što su se vrata Pakla otvorila i progutala ga, rupčaga jedna!”, završi komično. “Thea Davison”, odgovori ona prihvaćajući ruku koju joj je pružio. Bio je naizgled par godina stariji od nje, premda ona nije bila tako dobra u prosudbama toga tipa; konkretni brojevi na papiru uvijek su joj bili privlačniji, kompletni i konačni, ne kao nagađanje. Lice mu je trenutno bilo ozbiljno ali i dalje je negdje u pozadini, na rubu usana i u dubini glasa plesao cinični podsmijeh. Svijetla kosa bila mu je prekrivena naslagom pepela, a isto se moglo reći i za odjeću koju je nosio. Na leđima mu se smjestila omanja naprtnjača. “I ti si ovdje došla vidjeti Ljetne svečanosti, ili imaš neki drugi razlog s kojim si dočekala smak svijeta?”, brzo će on, i dalje veselo raspoložen. “Ne, studiram ovdje. Treća godina…” i tako je krenuo razgovor.

Fanzin

Tri sata kasnije dosegli su istočnu granicu grada, kvart u kojem se nalazilo tek nešto davno napuštenih skladišta i pokoja kuća s izrazito jeftinom najamninom, nije da je to više ikome išta značilo. Sjeli su pod krov jedne od dotičnih kuća, na neku vrstu natkrivenog betonskog trijema. Ostatci stolaca koji su ovdje prekjučer stajali bili su razbacani po okolici zajedno s dijelovima neidentificiranih slupanih objekata, Michaelov komentar. Sunce je već skoro zašlo i u daljini su se tamni oblaci stopili s tamnim nebom, uz iznimku užarenog pojasa nisko uz horizont. Grmljavina više nije dopirala iz daljine, sada je postala zamjetno bliža. Još u industrijskoj četvrti ponudio joj je vode i ona je prihvatila uz olakšanje, a potom su se složili da bi bilo bolje udaljiti se što više od središta grada prije nego što stanu i pozabave se ostalim sadržajima koje je imao sa sobom u torbi. Objasnio je da je naišao na ostatke tržnice u starom dijelu grada pa je napunio svoju torbu komadima hrane koje je uspio spasiti od blata, prašine i padajućih zgrada; nadasve izazovan pothvat, kako joj ga je i ispričao. Bio je prilično pričljiv, a većina priča je uključivala neku vrstu junačne intervencije s njegove strane, što bi Thei svaki put izmamilo osmijeh na usta. Naslušala se njegovih priča, ispričala pokoju svoju i tako se našla ovdje na trijemu s kruhom u jednoj i komadom mesa čudna mirisa u drugoj ruci. Jela je halapljivo premda se nastojala barem malo suzdržati. Vjerojatno joj je to i uspijevalo, s obzirom na to koliko je bila gladna. I voda koju joj je ponudio bila je u redu. Ne onako dobra kao što je bila njihova na kampusu, ali s obzirom na okolnosti stvarno nije imala čemu prigovoriti. On je također jeo, tako da je zavladala tišina. Učini joj se čudnim dok je tako sjedio, bez riječi. Doduše, nije ga baš ni poznavala, srela ga je tek prije nekoliko sati. Ali imati nekoga za razgovor, imati kontakt s normalnom osobom nakon dva dana, nakon dva beskonačno duga dana, činilo joj se kao blagoslov. Pomogao joj je skrenuti misli sa svega oko njih i na tome mu je bila zahvalna. Michael je završio s jelom i spremio svoju napola ispijenu bocu vode u naprtnjaču, te usmjerio pogled na nju. Šutio je, a u

Star Trek priča očima mu je bilo nečeg ozbiljnog i to kao da ju je iznenadilo, premda je očekivala da dolazi ovako nešto. Mirno je čekao dok je ona završavala s jelom, dok nije ispila bocu koju joj je pružio. Gledao ju je ravno u oči, u njene plave oči, dok mu je njena kosa plesala u kutu vidnog polja, na hladnom povjetarcu. Malo joj se zavrtjelo od sve te hrane i vode koju je naglo ugurala u sebe, a znala je da mora usporiti. Ponekad je znala biti tvrdoglavica, i to ona vrsta koja ni sebe ne sluša. Podigla je pogled i susrela se s njegovim; oči su mu i dalje bile ozbiljne. “I što sad?” upitao je nešto tišim glasom od onog koji je do tada navikla čuti. Zapravo, nikad do tog trenutka nije vidjela tu njegovu ozbiljnu stranu, tu ustrajnost na njegovu licu, u njegovu pogledu. “Hvala ti na ovome”, uzvrati podigavši praznu bocu i lagano se osmjehne. “Samo to?” bio je uporan. “Ne. Ne samo to”, odvrati ona otežući. “Otići ću ako to stvarno želiš”, navlačenje mu je počelo ići na živce. Znao je što hoće, metode su još bile otvorene. Stavio je ruku na svoju torbu i podigao je prema ramenu; pogled je skrenuo na prvu stepenicu. “Nemoj. Ostani”, naglo će Thea i jedva primjetno podigne ruku pa je odmah spusti i nastavi, “ali nemoj očekivati ništa više od izmjene lovačkih priča”, završi ozbiljno. Jedan tren su se gledali, oči u oči, a onda se on prvi osmjehne, baš u pravi trenutak; njen smijeh uslijedio je poput jeke. Promrmlja nešto poput “Naravno, naravno”, zagrabi u svoju naprtnjaču i pruži joj još jednu bočicu s vodom, jer rekla je da bi joj godila. Na putu ovamo prošli su pored bunara u kojem je još bilo pitke vode. Nastavili su s izmjenom lovačkih priča, premda je on ustrajao na neupitnoj istinitosti svake od njih. Falila im je samo logorska vatra. Thei se iz misli izgubio grad koji ju je okruživao, i ljudi koji su je još jučer okruživali, i Rik, i Lea, i Eva, i profesor Modlley, i Andorijanac iz njezinog malog, hladnog hodnika. Sve je njih sada zamijenila horda gorostasnih Klingonaca u borbi s Michaelom i nekolicinom njegovih prijatelja u nekom baru udaljenom na stotine svjetlosnih godina, i njegovim hrabrim borilačkim zahvatima i

klingonskim grebenima koji su ječali tupim zvukovima pri udarcu o šank sve dok ih naposljetku čangrizavi Ferengi nije izbacio iz svog bara na Promenadi. Čudno neko mjesto, taj svemir u kojem je živjela, u kojem je on živio. Što je više slušala njegovih priča, to je bila sigurnija u taj zaključak. Klingonci, Ferengiji, pa čak i Nausicaansi, na trenutak ih poželi sve vidjeti. Ako preživi ovo ovdje otputovat će nekamo, nije bitno kamo, i probati gagh. Da, to je definitivno nešto što mora učiniti. Kako joj je uopće pošlo za rukom ne kušati ga do sada? Šašav je to svemir tamo gore, nema više dvojbe. I s tom misli zaskoči je iznenadni san, kao da joj se prišuljao iza leđa i oborio je kad je to najmanje očekivala. Najprije osjeti kako joj je lagana tkanina skliznula niz noge. Prohladan povjetarac dotakne joj kožu i ona se naježi. Gdje se to nalazi? Misli su joj nesređene. Suknja joj se podigla i postane joj hladnije. Pokuša podignuti ruku i ne uspije. Disanje joj je još uvijek bilo plitko, a vjeđe teške. Pokuša se, bezuspješno, pridići. Odjednom osjeti nečije ruke kako joj dodiruju noge, razmiču koljena. Ne… Natjera se otvoriti oči i ugleda Michaela pred pozadinom od oblaka; ležala je, on pred njom, nad njom. Raskopčavao je remen. Ne. Ona se ponovno pokuša pomaknuti, bezuspješno. Disanje joj se ubrzavalo, vjetar je bio hladan. Ne! On skrene pogled na nju i primijeti da je budna. U pogledu mu je bilo nešto što prije nije vidjela, ali sad shvati da je to nešto uvijek bilo prisutno, još od početka. Svim se silama trudila pomaknuti unazad. “Ne”, jedva protisne kroz zube; kao da se počinjala znojiti. On se sagne, približi joj se, i sada su se gledali s udaljenosti od dvadesetak centimetara. “Ššš… Sve će biti u redu”, prošapće meko, pogled mu je i dalje ocrtavao ledenu hladnoću. Koliko god je pokušavala, nije se mogla pomaknuti, ni malo, ni mrvicu. Nije se mogla odmaknuti od njega. Nije mogla pobjeći. “Ne…” Nije se više obazirao. Pokreti su mu bili hladni, bezosjećajni, pogled kao na distanci. Ali distance između njih više nije bilo. “Ne…” Suza joj sklizne niz porumenjelo lice. Nije mogla ni oči držati otvorene. “Ššš…” Gibanje motoričko, agresivno, bolno; njega nije briga. Nije imala snage ni vikati. “Ššš…” Iznenada se zaustavi, tamo iznad

USS Croatia

Star Trek priča nje, i podigne glavu. Osvrne se niz ulicu i licem mu sijevne istinski strah. Pogled mu trepne još jedan put dolje prema njoj, hladan kao i maloprije, a onda se brzo digne i ponovno pogleda niz ulicu. Kiša je počela padati. Ne u tom trenutku, još prije, ali je to tek sad shvatila. On je nespretno navlačio hlače. Velike kapi su udarale u metalni krov koji je pokrivao trijem. On podigne svoju naprtnjaču, sada već u mahnitoj žurbi, više se nije ni osvrtao. U podnožju oluka formirao se potočić. Potrčao je van, na kišu, i izgubio joj se iz vidokruga. Bez razloga, bez objašnjenja. I tada ih je začula, kroz grmljavinu i topot kiše, glasovi kardasijanskih vojnika. Izvikivali su nešto, dozivali se ili dogovarali. Njih petorica protrči ispred trijema i ne obazrevši se na nju. Slijedili su njega, trčali za njim. Kiša je prigušila zvukove, ali mogla je točno čuti tri hica iz njihovih disruptorskih pušaka, a zvuk njegova tijela kad se svalio na zemlju vjerojatno joj se samo pričinio. Kiša je nastavila padati, velikim, teškim kapima. Zrak je bio osvježavajuće hladan, po prvi put u protekla dva dana. Thea je lebdjela na granici svijesti, napola pribrana, napola u snu. Suze su joj se slijevale niz obraze, kapale na hrapavi pod. S druge strane metalnog krova kiša je činila isto, pritom svirajući opuštajuću melodiju. Noga joj je virila van i sada i bila je mokra. Kap za kapi, san i java, oboje se negdje izgube, isprala ih voda. Još se nekoliko puta budila tokom noći, napola, katkad i manje, uvijek ostajući s drugom polovicom u besanom snu, crnom poput neba koje je ostalo nakon što su se oblaci povukli. Nije primijetila kad je kiša prestala niti kada se uspjela pomaknuti. Ali uspjelo joj je to, i ne samo to. Nekako je otpuzala u kuću iza svojih leđa. Prošla je hodnik i ušla u malenu prostoriju bez namještaja te se privukla prozoru. Iza sebe ostavila je mokar trag. Puta se nije sjećala, a nije se sjećala ni buđenja, kad se posljednji put probudila. Nije se tada sjećala ničega. Vani više nije bilo kiše, nije bilo oblaka, ni pepela, ni čađe. Sunce je upravo svitalo na livadi s druge strane prozora, a Thea je sišla na livadu, u mislima, daleko od ovog mjesta, daleko od ovog vremena. Bila je na brežuljku iza vikendice svojih roditelja, i

Fanzin

Sunce se pospano dizalo prolijevajući svjetlost horizontom, pa dalje, njoj ususret. I premda je na ovom mjestu ono crvenije i veće nego na Zemlji, i premda ni brežuljak nije bio odgovarajuće veličine, to joj nije smetalo. Ona je bila kod kuće, napokon, kod kuće. Zlaćane zrake obasjavale su mokru travu, kapljice rose odražavale su neprimjetne duge, mini-univerzumi, svaki za sebe. Lagan povjetarac njihao ih je u umirujućem ritmu. Travke žućkaste od ljetne topline toga jutra učinile su se mekane i ugodne na dodir. Na brežuljku lijevo i naprijed staro stablo izgubilo je već pola svojih listova, ili ih nikada nje ni imalo. Sunce se nastavljalo uspinjati utapajući svoju svjetlost u plavetnilu neba bez i jednog oblačka. Noćnu hladnoću zamjenjivala je jutarnja toplina. I stablo kao da se nasmiješilo, dočekalo jutro otvorenih ruku, toplo ga zagrlilo svojim granama, spremno da ga tako zadrži i zaštiti ga. Sunce se dizalo, sumaglica na horizontu, meka i paperjasta, postajala je sve udaljenija. Sad je na njenom mjestu lebdio sunčev sjaj. Trava se i dalje lagano zibala, list se otrgne s grane i prođe vječnost prije nego što je dotaknuo tlo, i prođe ih još bezbroj nakon toga. Povjetarac, umiljato tih, mekano joj je dodirivao lice; na livadi ni zvuka. Sve je spokojno, još u polusnu, lagano se budi. Tišinu narušavaju tek odjeci kardasijanskih koraka. Sve glasniji i glasniji i glasniji…

Trivia - DS9 Trivia - DS9 by Chaky 1. Kojem glumcu su producenti DS9-a prvotno planirali dati ulogu Bena Siska? a) Siddig El Fadil (Bashir) b) Armin Shimerman (Quark) c) Colm Meaney (O’Brien) 2. Kako je ekipa sa snimanja zvala Morna? a) Norm b) Morn c) Grinch 3. Kojom je epizodom DS9a obilježena 30. obljetnica ST-a? a) Little Green Men b) Past Tense c) Trials and Tribble-ations

6. Jake Sisko je odustao od Starfleeta da bi postao: a) pisac b) kemičar c) barmen 7. Kako glasi Garakovo ime? a) Enabran b) Elim c) Dukat 8. U koliko epizoda DS9-a je priča vezana uz “Mirror Universe”? a) 5 b) 6 c) 7 9. Runabouti tradicionalno dobivaju ime prema zemaljskim: a) rijekama b) planinama c) gradovima

4. Gdje se Worf odlučio preseliti kada mu je postalo neugodno živjeti na DS9-u? Na: a) Defiant b) Enterprise c) Habitat Ring 5. Kako se zove Siskov najdraži baseball igrač? a) Willie Mays b) Buck Bokai c) Zaphod Beeblebrox 10. Kako se zove Bashirov plišani medvjedić? a) Paddington b) Giles c) Kukulaka 11. Koja je rock ‘n’ roll zvijezda gostovala u DS9-u? a) Lou Reed b) Iggy Pop c) Jack Black 12. Nastavi niz: Central Core -> Habitat Ring -> ...? a) Reactor ring b) Docking ring c) Weapons ring

USS Croatia

Trivia - DS9 17. Kako se zove Nerysina majka? a) Kira Meru b) Kira Kira c) Kira Danii 18. Koliko sezona je Worf bio jedan od glavnih likova DS9-a? a) 5 b) 3 c) 4

13. U DS9-u je prvi put prikazan lezbijski poljubac, i to između Jadzie i ženskog lika kojeg je glumila glumica koja je u Voyageru glumila: a) Borg kraljicu b) Sesku c) Kes 14. Koji lik iz DS9-a je bio genetički “modificiran” tokom djetinjstva? a) Bashir b) O’Brian c) Sisko 15. Kako se zove SF časopis za koji je radio Benny Russell (Avery Brooks) u epizodi “Far Beyond the Stars”? a) Incredible Tales b) Amazing Stories c) Galaxy 16. Jedan od glavnih likova iz serije ST: Voyager je gostovao u DS9-u. Koji? a) Doctor b) Tuvok c) Kes

19. Koje dvoje glumaca su dobili dijete u stvarnom životu? a) Nana Visitor i Alexander Siddig b) Michael Dorn i Terry Farrell c) Nana Visitor i Colm Meaney 20. Armin Shimerman (Quark) je u isto vrijeme bio jedan od glavnih glumaca u DS9u i još jednoj seriji. Kojoj? a) Buffy the Vampire Slayer b) Boston Legal c) niti u jednoj drugoj

Točni odgovori: 1a, 2c, 3c, 4a, 5b, 6a, 7b, 8a, 9a, 10c, 11b, 12b, 13a, 14a, 15a, 16b, 17a, 18c, 19a, 20a

Fanzin

A Trek Life

USS Croatia