13
Slobodan Novak sušački maturant i veliki hrvatski književnik Igor Žic
Slobodan Novak, najveći hrvatski živući pisac, umro je u ponedjeljak 25. srpnja 2016. u Zagrebu. Ispraćaj je bio organiziran na groblju Mirogoj 1. kolovoza, a sprovod isti dan na otoku Rabu. Iz Rijeke je na ispraćaj došla mala književna delegacija: Davor Velnić, koji se službeno oprostio od Novaka ispred Društva hrvatskih književnika, mladi esejist i polemičar Augustin Serdar, te ja, koji sam bio zabavljen prikupljanjem utisaka s jednog sumornog događaja za toplog i oblačnog ljetnog prijepodneva, povremeno neuvjerljivo osvježavanog slabom kišom. Naša prethodna šetnja mirogojskim Arkadama velikog arhitekta historicizma Hermana Bollea dala je ispraćaju dozu promišljene rezignacije, jedno svjedočanstvo o prolaznosti u susretu s nizom nadgrobnih ploča hrvatskih velikana. Nažalost, ovaj ispraćaj nije imao ništa grandiozno u sebi: niti je bilo licemjerja i beskrajnog, zlonamjernog, ogovaranja kao na ispraćaju A. G. Matoša 1914., niti je bilo pompoznosti državnog sprovoda kao u slučaju Miroslava Krleže 1982. godine. Slobodan Novak, koji je živio tiho, tako je i otišao. Mene osobno osupnula je tek jedna pojedinost: dok sam slušao govore, cijelo vrijeme pogled mi je bježao među ožalošćenu obitelj i bilo mi je neobično, kao da gledam Slobodana Novaka kako gleda svoj lijes! Naime, njegov sin Javor silno podsjeća na oca. Od onih sedamdesetak ljudi koji su bili na ispraćaju mogu se spomenuti Miroslav Međimorec, ka-
zališni i filmski redatelj, koji je snimio film po Novakovoj priči Školjka šumi, a s kojim sam imao vrlo zanimljivih razgovora na jednom književnom skupu u Novoj Gradiški; Pavao Pavličić, najčitaniji hrvatski književnik; Mladen Machiedo s kojim sam odlutao na toskanske teme te Antun Pavešković iz Instituta za povijest hrvatske književnosti, s kojim sam otvorio neke jadransko-dubrovačke teme... Poslije sat vremena ispraćaj je bio gotov, a ostao je jedan neobičan osjećaj da Novak nije dobro odabrao pravi trenutak za odlazak, jer je preko ljeta tako malo ljudi u Zagrebu...
I. Slobodan Novak rodio se u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Pučku školu završio je u Rabu, a klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu. Stjecajem ratnih događanja živio je na Sušaku od jeseni 1942. do proljeća 1943. godine, a maturirao je na sušačkoj gimnaziji 1943. godine, u generaciji sa Zdravkom (Ćirom) Kovačićem. O tome je sam zapisao u zaboravljenom zborniku «Slobodan Novak, život i djelo» (Rijeka, 1996.): „Redoviti đaci bili su te godine na Sušaku oslobođeni mature, a mi privatisti polagali smo u kratkom razmaku osmi razred i zatim maturu. Bili smo svega trojica: moj prijatelj s Raba i poslije ratni drug, pokojni ing. brodo-
14 Slobodan Novak - Triptih o moru
Rat i mladost zaveli su Novaka i posve krivo je procijenio Gina Sirolu. Taj Sirola, bio je u stvari Širola, jedan od zanimljivih likova još iz vremena austro-ugarske Rijeke, tog mađarskog grada u kojem su Hrvati govorili talijanski. Dakle, Širola je savršeno, kao i svi riječki Talijani, poznavao hrvatski, jer mu je to bio materinji jezik, i razumio je Novaka, no u duši je bio demokrat i antifašist, pa se pravio nezainteresiran. Osim toga, on je bio vrstan prevoditelj – objavio je dvije knjige mađarske poezije: Ljubavi i tuge zemlje Mađarske (Firenza, 1932.) i Mađarske skladnosti (Trst, 1938.), u kojima je dao pregled najvažnijih pjesnika od Petöfija, preko Adyja do Babitsa. Kao talijanski domoljub aktivirao se nakon pada Italije, pa je 9. veljače 1944. godine bio, od Nijemaca, imenovan gradonačelnikom Rijeke. Partizani su ga uhitili u Trstu 5. lipnja 1945., prebacili ga u Rijeku i pogubili tijekom 1946. godine.
II.
gradnje Edo (Eduard) Deželjin, i još jedan, treći đak, mislim sin velikog Ivana Meštrovića, obojica realkaši, a ja sam kao klasičar, polagao sve zajedničke ispite. Nisam bio najlošiji od nas trojice, premda u gimnaziji nisam bio nimalo dobar učenik, ni u Splitu, ni na Sušaku. Bio sam dobar đak samo u pučkoj školi na Rabu i poslije na Sveučilištu u Zagrebu...“ (str. 2) Slobodan Novak, skroman kao i uvijek, i svoja sjećanja na srednjoškolske dane nekako čini usputnim i nevažnim, smatrajući da je on, kao veliki književnik, ipak formiran znatno kasnije, „Inače, na maturalnoj svjedodžbi kao predsjednik ispitne komisije potpisan je Gino Sirola, i ne znam je li to isti taj profesor, ali sjedio je na maturalnoj komisiji kao Turčin na prediki, dok sam ja dobio, kao za inat, opet jedan grčki slogan, poznatu Heraklitovu izreku panta rhei, ovaj put kao naslov Nazorove pjesme. Odgovarao sam što sam znao o značenju tog naslova, o vrsti i ideji pjesme, i pri tome sam razgovijetno odčitavao u prividno zagonetnom osmijehu profesora Grbca, koji je tu pjesmu, možda izabrao upravo s predumišljajem, ironičnu poruku tuđinskom eksponentu na hrvatskoj gimnaziji: da, da, sve teče i sve prolazi, dragi kolega Sirola, pa će proći i vaša tatalata! A Nazor vam se, znate, još lani prevezao preko Kupe. Mi ovdje lijepo na vaše uši, za dobru ocjenu, o svemu tome raspredamo; hrabri smo jer nas ne razumijete, ali ipak je i ovako neki gušt! Ne pada mi na pamet da se s talijanskim profesorima izrugujem, pogotovu ne iz ove povijesne distance od preko pola stoljeća; htio sam tek ilustrirati kako su Mussolinijevi prosvjetari ovamo slali svoj trećerazredni kadar…“ (Novak, S.: Sjećanje na sušačku maturu 1943., iz zbornika Slobodan Novak, život i djelo, Rijeka, 1996., str. 3)
Hrvatska književnost, shvaćena u najširem smislu, u posljednjih stotinjak godina iznjedrila je niz ključnih naslova: Janko Polić Kamov Isušena kaljuža (roman napisan 1909., tiskan 1957.), Vladimir Čerina Kamov (1913.), Miroslav Krleža Na rubu pameti (1938.), Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba (1957.), Ranko Marinković Kiklop (1965.), Grgo Gamulin Ilarijin smješak (1968.), Slobodan Novak Mirisi, zlato i tamjan (1968.), Stanko Lasić Krleža - kronologija života i rada (1982.), Slobodan Novak Protimbe (2010.), Miro Gavran Kafkin prijatelj (2011.), Davor Velnić Kineski šapat (2013), te Milko Valent Umjetne suze (2013.). Na ovoj listi Novak je jedini zastupljen s dva – i to posve različita! – djela. Slobodan Novak radio je u redakcijama raznih časopisa, bio je dramaturg u Splitu i potom je živio u Zagrebu. Književni rad otpočeo je poezijom, zbirkom Glasnice u oluji, a nakon toga objavio je autobiografski roman Izgubljeni zavičaj, zbirku novela Tvrdi grad te romane Mirisi, zlato i tamjan i Izvanbrodski dnevnik. Uspjele su mu i radio drame Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor, a pisao je također kritike i feljtone. Pripovjedni opus ujednačene je vrijednosti, a osobito se neke novele - kao Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično - drže vrhunskim ostvarenjima cjelokupne hrvatske novelistike. U njima su reduciranom fabulom, ironijom i crnim humorom opisana traumatična iskustva i situacije straha, umiranja, tjeskobe i bolesti. Vrhunac je pak takva izraza roman Mirisi, zlato i tamjan, za koji je dobio tada uglednu NIN-ovu nagradu 1968., u kojem je kritika prepoznala iskustva cijelog naraštaja s njegovim dilemama i procesima samospoznaje, kao i modernističku književnu teh-
15 niku analitičke introspekcije, autoironije i složene simbolike s mogućnostima različitih tumačenja. Kratak roman Izvanbrodski dnevnik, opisom putovanja glavnog lika, ironiju čini vrhunskim načelom pripovjedačkog umijeća, razrađujući je u spletu simbolike, u širokom rasponu od kritike iluzije o blagostanju, pravdi i demokraciji, preko iluzija o osobnoj neupitnosti do iluzije o tradicionalnoj funkciji i strukturi pripovijedanja. Tonko Maroević je u uvodnom tekstu Sabranih djela Slobodana Novaka (Matica hrvatska, I-VIII, Zagreb, 2009.-2010.) zapisao jednu svoju davnašnju impresiju: Sjećat ću se zauvijek kako je Slobodan Novak pročitao svoju novelu Badessa madre Antonia. Bilo je to u Splitu, na književnoj večeri pisaca iz grada u kojem je autor tada živio. Dakle, najvjerojatnije 1956. ili 1957. godine. U moje još vrlo mlade uši ušla je sjetno tragična priča, privukla me čudna kombinatorika sentimentalizma i naturalizma, ali me možda najviše dirnula i opsjenila čežnja za neuhvatljivim, zauvijek izgubljenim (a tako sugestivno naznačenim) glasom protagonistkinje priče. Ako me ugodno draškao zov dječačke zanesenosti i pomalo sablažnjavala drastična poanta, ponajviše sam s autorom bio spreman podijeliti fascinaciju zvučnim, akustičkim, foničkim aspektima, onima koji su nevidljivoj i utoliko nužno idealiziranoj osobi davali stanovitu mjeru fizičke, tjelesne prisutnosti, no još određeniju naznaku fantomske, nadzemaljske perspektive.
To se čitanje zbilo u okviru programa Narodnog sveučilišta, a u zgradi na Prokurativima, dakle samo kojih stotinjak metara od Novakove rodne kuće, nekako baš u doba kad je autor dospio u Kristova ljeta. Dopustite mi stoga da patetično zaključim kako sam morao tamo biti prisutan i kako tu prisutnost smatram svojom simboličkom inicijacijom u svijet književnosti, sa zaključkom – nipošto iz lažne skromnosti – kako ne trebam i ne mogu nikako pisati prozu, jer su Novakovi vrhunci evokativnog pristupa i melankolično-podsmješljivog viđenja našeg ambijenta i epohe više nego dovoljni, iscrpni, apsolutni... U svom odviše tihom i nekako kompromisnom predgovoru Sabranim djelima Maroević nudi i svoje objašnjenje jednog od ključnih Novakovih djela.
S Mirisima, zlatom i tamjanom Novak je 1968. godine dočekao pun odjek i svakako ostvario jedan od apogeja svoje spisateljske parabole. Roman je prihvaćen kao neosporno literarno remek-djelo, istodobno čitan i kao rijetko bespoštedna kritika društva koje se zatvorilo i koje se guši u nedostatku svake perspektive. Ograničivši radnju u svega osamnaest dana i suzivši prostor zbivanja na područje malog otočnog grada (onog istog Tvrdog grada iz kojeg je nemoguće pobjeći), pisac je znalački stvorio tjeskobni pritisak, maksimalnu napetost. Izmjenjujući razine uzvišenog, svetog (predbožićno vrijeme) i ne samo profanog, nego i blasfemnog, banalnog (iščekivanje tegobnog pražnjenja zbog opstipacije) uspostavio je bolno groteskni paralelizam. Osnovni motiv je, s jedSam Novak cinično je raspravljao o vlastitoj grobnici na Rabu ne strane, blizak apsurdu, a s druge u Pristajanju (2005.), promišljajući svoj odlazak na neuobičajen kao da ima i humanističku, altrunačin. ističku dimenziju: glavni junak, znani nam Mali, zajedno sa svojom – Znam hoćete dočekati spremni Posljednji sud. Razumijem ja vas… Dragom, svjesno se žrtvuje i pre– Ma kakav sud! dano posvećuje služenju Madone – A Božji sud, moj prijatelju. Ja vas donekle… isto…shvaćam! Markantunove, nekadašnje vlasnice najvećega dijela otoka, kako bi joj – Kakav Božji sud…vesele arheologe! Da ne škakljaju metlicom. pomogao u terminalno fazi bolesti i – A to! Mislio sam… Oni koji vjeruju… Vi niste onaj koji… olakšao probavne funkcije. – Svejedno. Ali nisam ni krepani ćukac! Između gotovo mazohističke – Onda ima jedno drugo rješenje. Prvo ova grobnica. Nova je, velika, predanosti glavnog junaka neobičdobra, suha… U njoj je samo ovaj jedan R. D. Udovica iznajmljuje tri nom zadatku i sive, besperspektivne stalaže na desnoj strani. zbilje, povučen je znak jednakosti: – Na desnoj? nemogućnost promjene sili na vjer– On je na lijevoj. I ona će lijevo. nost obavezi, ma koliko ona bila paradoksalna. Novakov reprezenta– Na lijevoj? tivni roman najautentičniji je regi– Ne, vi na desnoj. Nemaju familije. Eto. To bi vam bilo ko›bog. star gubitka svih iluzija, a utoliko – U podstanarstvo? snažniji i uvjerljiviji što je njegov – Dok se štogod drugo ne nađe. glavni junak (skoro bih rekao i lirski subjekt, a i sam autor) iznimno Stanem, zagledam, mora da sam se smramorio i problijedio, jer osjetljiv i u dubini svoje duše rame je voditelj službeno poduhvatio pod pazuh, i mjesto da pita je njiv, što je prošao čitavu amplitudu li mi zlo, on kao na američkom filmu: od povjerenja u ljude i vjere u prav– Jeste li dobro? du, pa do duboke skepse i gotovo ci– Vraga sam dobro, dajte da negdje sjednem! nizma (dok od religioznog, vjerskog – Ako možete malo ostati… idem naći čašu, da vam donesem vode. nagnuća ostaše tek vanjski atribu(str. 114-115) ti). Nemilosrdno ispovijedajući svoje razočaranje i gađenje, Mali nudi
16
Vatroslav Kuliš –Novakov Rab
neutješnu sliku izopačenoga – nekoć čak idilom prožetoga – svijeta, a jedino olakšanje nalazi u sposobnosti ironičnih, podsmešljivih formulacija. Pa kad je već leit-motiv romana tako drastičan kao što je Madonino pražnjenje, nemojmo se čuditi što, u nedostatku prave katarze, pritisak ambijenta i stiska napetog vremenskog luka uspješno i nužno rezultira – humornim pražnjenjem. Ako smo se mogli relativno lako dogovoriti oko romana Mirisi, zlato i tamjan, Maroević i ja bitno se razlikujemo u pogledu na Protimbe. Do nesporazuma došlo je već prilikom predstavljanja te knjige na Interliberu 12. studenog 2010. godine. U prilično neknjiževnoj, hangarskoj atmosferi, trebalo je ponešto reći o Protimbama, pred sedamdesetak zainteresiranih, koji su sjedili, i tisuća nezainteresiranih ljudi, koji su prolazili oko nas. Ja sam u više navrata naglasio da su Protimbe vrhunac Novakovog opusa, a Maroević je, pod svaku cijenu, nastojao ublažiti moje teze, utapajući Protimbe među usputne tragove velikog književnika, cijelo vrijeme vraćajući se na romane Mirisi, zlato i tamjan, Izvanbrodski dnevnik i Pristajanje. Na vanjskom omotu Protimbi, na što sam ponosan, manji je ulomak jednog mog starijeg teksta o Novaku. Veliki književnik zabavljen najmanjom mogućom stvarnošću... Često imam osjećaj, dok iščitavam djela Slobodana Novaka – marljiv sam i uporan! – da piše romane
o životu koji ne nudi velike događaje i upečatljiva iskustva. Postoje neki teoretičari književnosti koji smatraju da je ozbiljan roman mrtav, da će se održati tek njegove zabavne inačice, ispunjene napetim događajima i potragama za Svetim Gralom i ostalim konačnim stvarima. Što je veća tema suvremenog romana to je on literarno jadniji, a ozbiljna književnost povukla se u skromnost gotovo redovničkog života, u kojem je i najmanji događaj velik poput nekadašnjih epskih bitaka... Dakle, sjedeći u vrtu svoje kuće u gradu Rabu, ne odviše daleko od groblja, čovjek može spoznati sve velike istine ili ostati nepatvoreni i neiskvareni glupan i to je jedini pravi izbor koji nam Tvorac uopće daje. Novakov život, pun malih drama, nudi opore Protimbe, koje su njegovo Optužujem vremenu koje je usmjeravalo njegov život svojim glupostima i nepomirljivostima. Protimbe su izašle kao šesta knjiga Sabranih djela (ur. Maroević, Pavešković, Velnić i Zidić), uz znakoviti podnaslov: Prerađene i proširene Digresije. Na mom primjerku nalazi se kratka posveta: Poštovanom Igoru Žicu sa zahvalnošću za dobro pisanje i govor, srdačno Slobodan Novak. Samo jednom imao sam prilike nekoliko sati razgovarati s Novakom, u njegovom stanu na adresi Nova Ves 45, nedaleko zagrebačke katedrale. Razgovarali smo bez nekog određenog cilja i bez pritisaka, zahvalni sudbini da smo na istoj strani književnih promišljanja. Negdje iza njega bila je figura
17 malog Yode, sveznajućeg mudraca iz Zvjezdanih ratova, no i ta figurica imala je određen emocionalni naboj tijekom promišljanja povijesti svjetske književnosti. Sukobe smo izbjegli i ostala je tek jedna fluidna ugoda zbog plutanja ispunjenog razumijevanjem. Dotakli smo se i pitanja odnosa književnika i vlasti. U jednom od ključnih poglavlja Protimbi, Pisac i vlast, Novak je napisao: Odnos između pisca i vlasti prilična je floskula i nesmislena kombinatorika. Pisac i vlast nisu partneri, jer ne obrađuju isti vrt, ne pripadaju istom etničkom, ni srodnom duhovnom ozračju, oni su u latentnoj opreci, ali ne frontalnoj, nego kao svjetlo i tama – gdje počinje jedno, drugo završava. Jedno drugo isključuju, i, ako to ne žele, nemaju se što međusobno odnositi. Pisci su individualci – vlast učoporuje... ...Istina, vlast prisvaja pisce. Ne sve. Neke. Ali ih ne voli. Reklo bi se da ona preferira glazbenike, likovnjake... jer nisu eksplicitni na način koji politika razumije. Ali ni to. Ona voli trofeje, ne pisce i ne književnost i ne umjetnost, Njoj su oni potrebni, zato što svijet također farizejski vješa te balzamirane preparate po svojim dvorišnim pročeljima, da se tamo u miru praše. Treba ih prije toga samo ustrijeliti, ili prepustiti da uginu. Vladajući društveni sloj, ili bolje reći talog, ništa ne uzima ozbiljno od kulture, niti ona igdje bitno utječe na društveno uređenje... (str. 403, 404) I tu slijedi eksplozija – Protimbe, knjiga koja daleko nadilazi sve tiskano u hrvatskoj književnosti u posljednjih dvadeset i pet godina. Protimbe su više puta dopisivane i prerađivane, a svojom snagom postaju ključno djelo Novakovog opusa, ono po čemu će se ovaj sjajni i ponekad odviše odmjereni i suspregnuti pisac pamtiti. Treba ga pamtiti po neodmjerenosti, jer Protimbe su dijete Strasti! Ne zaboravimo da prava umjetnost nikad nije simpatična ona mora zadavati snažne udarce poput razjarenog boksača! Protimbe su isušena kaljuža naših umova, naše duše, ali i hrvatske povijesti i hrvatske sadašnjosti! Rođene iz nereda, no sjajno uobličene i dorađene, sa strašću koja je jednaka strasti umirućeg Janka Polića Kamova, koji se, prije nešto više od stotinu godina raspadao istovremeno od raka grla, tuberkuloze, sifilisa i slabosti srca i čija je strast bila krik umirućeg. Do te strasti, u visokoj životnoj dobi, kada se obično samo sjedi na obali i odsutno promatra mreškanje mora, Novak je došao posve drugim putem - zasićen stilskom savršenošću i mediteranskom odmjerenošću preokrenuo je cijeli svoj umjetnički postupak i ištipao je hartiju... Rezultat je remek-djelo! Novak je u Protimbama dodirnuo sve nesigurne korake i iskorake Hrvatske, sve njene putove i stranputice. Početak je jednostavan... Otkako i ja znam za sebe govorio sam hrvatski, pa i talijanski, da sam Hrvat i samo kao takav građanin sam svijeta... Oni pak sretnici neopterećeni prošlošću, koji ne znaju što su, ni tko su – NITKO SU!... (str. 88) Slobodan Novak - Miris zlato i tamjan
Nastavak je nijansu složeniji... Dospio sam na Goli, srećom, tek nedavno – kao izletnik, na osunčanoj palubi, a ne u mraku štive... Ostali su goli zidovi radionica, upravnih i stražarskih zgrada i mučionica, i svugdje, pa i u ćelijama, deset centimetara debeo sag od svježih ovčijih brabonjaka. Nema vrata ni prozora, nema u upravnim zgradama sanitarnih i podnih pločica, počupanih parketa... Sve je to istrgnuto, popljačkano, razneseno, i ne znam čemu i gdje danas uopće može poslužiti... Kad malo razmislim, sve je to zapravo uvjerljiviji, i dramatičniji, i autentičniji spomenik od svih onih gigantskih cvjetova, stiliziranih pesnica, kozaračkih tornjeva, stećaka, zvijezda, sutjesaka, žara, monolita, poliranog mramora sa tisućama imena i vječnih plamenova... spomenik trostrukom zločinu: odgoju fanatika, mučenju tih istih fanatika-gojenaca i naknadnom, recentnom oskvrnuću ljudske patnje. Spomenik je to onim nesretnicima čije su se kosti mljele u drobilici za šoder, jer se nije imalo više gdje zakapati. To je spomenik jugoslavenskom komunizmu, još i sada slavljenom Josipu Brozu i njegovoj UDB-i. Jedini meni poznati spomenik krvnicima umjesto žrtvama! (str. 116-117) Jugoslavija je podigla nekih dvadesetak tisuća spomenika važnim i manje važnim događajima iz drugog svjetskog rata. Mala zemlja, puno sjećanja i još više njihovih prilagođavanja. Često se sjetim Randolpha Churchilla (zahvaljujući kojem je tata Winston prestao pomagati četnike!) - koji je bauljao Balkanom kao pripadnik britanske tajne službe za-
18 Davor Velnić na ispraćaju Slobodana Novaka
Prije no što je položen u grobnicu uz svoju, prije šest mjeseci preminulu, suprugu Nadu, od velikana hrvatske pisane riječi redom su se oprostili; u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Krešimir Nemec, zatim donedavni dugogodišnji glavni konzervator Hrvatske, prof. Miljenko Domijan, i gradonačelnik Raba Nikola Grgurić.
jedno s velikim piscima Evelynom Waughom (Povratak u Brideshead, 1945.) i Fitzroyem MacLeanom (Kretanja Istokom, 1949., te niz biografija Josipa Broza Tita!) - i njegovog opisa Titove pećine u Drvaru 1944. godine. Napisao je da ga je iznenadilo što Tito ima naočale od kornjačevine i što mu je cijela pećina obložena padobranskom svilom, pa podsjeća na neku primitivnu javnu kuću! Novak, naravno, zna, gdje je početak Zla i razara mit o dobrom kralju koji bi sigurno spriječio sve loše što se događalo, samo da je znao koliko ljudi pate. Srećom, nema danas više Titove neprocjenjive uloge. A ni mog davnog naivnog odnosa. Poodavno, kad je sve to dozrelo u meni, nastupio je stadij mržnje prema toj mašineriji, žbirima, zločincima. Tito nije dopustio sebi slavu fanatika zločina, koji to radi iz vlastodržačke naslade. On se predstavljao samo hohštaplerom, katkad i kao Ostap Bender, kao svjetski šminker i šarmer, koji sve radi olako, s cigaretom u lulici, pokazujući svoje krupno prstenje, svoj trbušni smijeh, kiteći se zlatnim širitima... (str. 117-118) Sam Novak se sažeto odredio prema Rijeci: Mogao bih reći da je Split moj biološki zavičaj, Rab emocinalni, a Zagreb građanski i intelektualni. Neću u ovo uvlačiti Rijeku kao nekoć Senj, ali moram reći da me, osim oskudnih školskih uspomena, vežu uz nju i neraskidiva sentimentalna veza: jedan dragi, nikad preboljeni obiteljski grob na Kozali, danas prekopan. O njemu sam u mladosti ispisao u suzama jednu od svojih novela, koja je ušla u sve moje zbirke i izbore kratke poezije. (Novak, S.: Sjećanje na sušačku maturu 1943., iz zbornika Slobodan Novak, život i djelo, Rijeka, 1996., str. 5)
III. Misu zadušnicu u kapelici Gradskog groblja na Rabu predvodio je 1. kolovoza 2016. velečasni Anton Turčić, koji je tijekom misnog obreda spomenuo sva tri književnikova zavičaja: rodni Split, Zagreb i najdraži – Rab.
- Bio je strastveni polemički duh, rekao je između ostalog opraštajući se od Slobodana Novaka akademik Krešimir Nemec, dodavši da se pisce može podijeliti na one koji pišu sabrana i na one koji pišu izabrana djela. Slobodan Novak, naglasio je Nemec, pripada ovoj drugoj skupini pisaca. Slobodan Novak, to nam je svima bilo poznato, posebno je volio Rab i Rabljani mogu biti ponosni na to da su u takvoj književničkoj veličini imali svojeg pripovjedača o Rabu – zaključio je akademik Nemec. Bilo mi je teško, prije otprilike šest mjeseci, na ovom istom mjestu, na ispraćaju tvoje supruge Nade, govoriti o njoj, a ne spomenuti tebe, kazao je između ostalog Novakov dugogodišnji prijatelj i nekadašnji glavni konzervator pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, prof. Miljenko Domijan i dodao: Jednako mi je i sada teško govoriti o tebi, a ne spomenuti tvoju Nadu i vaše zajedništvo koje vam je podarilo sinove, nevjeste i unučad. Iako nisi rođen na Rabu, on je postao tvojim zavičajem i ja u književnosti vidim tri naša velikana koja su značajna djela napisala vezujući se uz male sredine – ti za Rab, Marinković za Vis i Desnica za Zadar. U ime Grada Raba, od njegova počasna građanina Slobodana Novaka oprostio se gradonačelnik Nikola Grgurić. Proglašenjem našeg Rabljanina Slobodana Novaka počasnim građaninom njegova grada, Rab je svojevremeno učinio tek simboličnu gestu, kao odraz zahvalnosti i poštovanja spram nemjerljivog književnikovog doprinosa kulturnoj promociji Grada Raba, ali i Republike Hrvatske, rekao je Grgurić... Napomena: Novakova Sabrana djela i Protimbe imaju prilično mirisa mora na svojim stranicama: Slobodan Novak rođen je u Splitu 1924., Igor Zidić 1939., a Tonko Maroević 1941., Davor Velnić u Rijeci 1953., Antun Pavešković u Dubrovniku 1957., a ja u Rijeci 1961. godine. U biografijama su ozbiljno prisutni i otoci Hvar, Rab i Krk... Svi smo mi, kako bi to rekla viška književnica Anela Borčić, zaotočeni!