mr. sc. Krešimir Galin GROBNIČKA B A B A - BOŽICA PLODNOSTI (...)

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

53

mr. sc. Krešimir Galin

GROBNIČKA B A B A BOŽICA PLODNOSTI I NJEZINI SIMBOLI NA HRVATSKIM DVOCIJEVNIM KLARINETSKIM SVIRALJKAMA Ukrasima na hrvatskim narodnim glazbalima, pretpostavljajući njihovu religioznu simboliku, posvetili su svoju pažnju dva velika hrvatska etnoorganologa: Franjo Kuhač i dr. Božidar Širola. Oni su na dvocijevnim klarinetskim sviraljkama zapazili izrezbarene likove ljudskih glava. O njihovim zaključcima najbolje saznajemo iz pera samog Širole: "Veoma je značajan ukras kutla na prednjoj strani prema "bužama" na prebiraljci ("glava" ili "prilika"). Već je Kuhač (42,5, 10) upozorio na pojavu tog ukrasa, pa ga je doveo u vezu sa slavenskom poganskom mitologijom. On kaže: spomena je vrijedno, da diplači znadu reći o nekakvu bogu diplam. Kakvo li mu ime, ne htjede mi nijedan diplaš kazati, budući da se sujetno diplaš ime ovoga boga usuđuje prizivati samo u velikoj nuždi ili u početku velikih svečanosti. Po riečih Marka Kačunića vidi se na većini dipala bog diplanja. Na kutlu naših dipala (te su diple prikazane u sl. 28 u sredini) izrezano je dugoljasto lice vrlo velika nosa; oči i usta označena su biserići. Ako je Kačunić istinu rekao, onda bi diple sizale u pogansko doba, a mitolozi će možda moći ime boga dipala pronaći po glavi na kutlu, ili će možda koji drugi uspjeti nagovoriti kog diplaša da mu kaže ime ovoga boga” (Božidar Širola, 1937, 24).

Kuhač dalje dovodi u vezu ovaj lik na kutlu s nazivom "psetance", jer tim imenom diplaši nazivaju kažiprst desnice, koji pokriva najgornje rupice za prebiranje, a miče se neprestano pa izdaje drhtave glasove poput pasjeg laveža. Kuhač hoće u ovom liku na kutlu razabrati i lik pasji.

I Kuba je opazio taj "domišljati ures", pa ga je samo zabilježio bez tumačenja: "čudna glava s porculanskim očima". Danas se te oči više ne izrađuju biserima i porculanskim bobuljicama (čavlićima), a i negda nijesu baš takve morale biti.

"Glava" ili "prilika" uistinu se nalazi na svim diplama, što ih imamo u muzejskoj instrumentalnoj zbirci, pa i na onima s mješinom. Nije ona usprkos svojoj grotesknosti svagda nalik na pasju glavu. Redovno je to stilizirano ljudsko lice.

Na "duplici" iz Grabja na Hvaru razbira se takvo lice s groteskno modeliranom malom bradicom i golemim izbuljenim očima, tako da je ploha ljudskog lica prekrila gotovo cijelu površinu kutla (Božidar Širola, 1937, 24). Na diple mješnica iz okoline Kistanja, umetnuto je stilizirano čovječje lice u okvir koji ima oblik srca. Još je više stilizirana "glava" na diplama iz Zelova. U srcolik ili jajolik, odozdo zašiljen okvir urezuje se, upravo na kljunastoj izbočini kutla, oblik ljudske glave koja ima samo

54

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

modeliran nos, u pripravljenim udubinama oči se izvode žigom (paljenjem); a usta se označe tankim kratkim urezom.

Na nekim su "prilikama" slično kao na ovim diplama 9026 na obodu označene glave i uši. Takvih "prilika" ima i na mješnicama iz Hrvatskog primorja, Istre i kvarnerskih otoka. Čudno je stilizirana glava na jednom kutlu iz srednje Dalmacije, zacijelo iz zelovskog kruga (u zbirci zagrebačkog Etnografskog muzeja nalazi se samo taj kutao, njegove prebiraljke nema). Na njoj je samo istaknut jak kukasti, odozdo zašiljen nos i paljenjem označena dva oka, a nad njima kratke ravne obrve.

Postanak ove "čudne glave" kako ju je Kuba nazvao, ne mora se dovoditi u vezu s mitologijom. U prvom redu ne treba smetnuti s uma spomenuto označivanje kutla i mejaša rovašenim znakom (prema kojemu se može kutao nasaditi vazda točno na isto mjesto prebiraljke, a da se ne zakrene ni za dlaku). U drugom su redu možda i razlozi simetrije imali znatan utjecaj na to da je i mejaš dobio sprijeda kljunastu izbočinu, kakva je i na mjestu prebiraljke (Božidar Širola, 1937, 25).

Kada se zbroji sve rečeno postaje jasno da Kuhač na temelju kazivanja zabilježena na terenu upozorava na "mitsko", pogansko podrijetlo izrezbarena lika na kutlu dipala, za koji sam kazivač tvrdi da je "bog dipala". Širola, naprotiv, pokušava zabaciti i obesnažiti to kazivanje i Kuhačevu teoriju iznoseći mogućnost da se rezbarenje lika moglo razviti iz praktične potrebe diplaša da rovašenim znakom (iz kog se mogla razviti kljunasta izbočina, kasnije nos lika) olakša spajanje kutla i prebiraljke uvijek na istom mjestu, tj. na isti način.

Nužno je na ovom mjestu primijetiti kako je Širola bio previše usredotočen na tvrdnje Kuhača (s težnjom da se na njih nadogradi novom hipotezom), a istovremeno ispuštajući iz vida vlastitu građu koja pokazuje osobine bitne u tumačenju rezbarena lika na kutlu dipala.

U knjizi Božidara Širole "Sviraljke s jednostrukim udarnim jezičkom" nalazimo još nekoliko prikaza dipli s rezbarenim ukrasima, tj. prikazima glava. No oni svi imaju jednu zajedničku osobinu: nemaju izrezbarena usta. To je očigledno na primjercima dipala iz Trilja, iz Mokroga, iz Livanjskog polja, iz Otišića i iz srednje Dalmacije.

Primjercima iz Trilja, Mokroga i Livanjskog polja zajedničko je to da su to diple s paralelnim, tj. simetričnim rasporedom rupica za sviranje na obje cijevi, tj. sa 6: 6 rupica, što je tipičan raspored na diplama iz Hercegovine. Takav raspored rupica određuje i specifičnu tehniku sviranja, tj. da se pomoću jednog vodoravno položena prsta zatvaraju dvije rupice iste visine, što opet ima za posljedicu unisono zvučanje obaju glasova, tj. čujemo jednoglasje premda sviraju dva glasa. Takve dvocijevne klarinetske sviraljke sa simetričnim rasporedom rupica za sviranje pripadaju najstarijem kulturnom sloju u usporedbi s drugim dvocijevnim klarinetskim sviraljkama s asimetričnim rasporedom rupica za sviranje kao što su one sa 6:3 rupice (otok Krk, Kastavština, Konavle) ili one sa 6:2 rupice (Dalmatinska zagora) ili sviraljke s 5:3 rupice za sviranje (Istra).

Naša je radna hipoteza u nastavku ovog članka da je taj "hercegovački" tip dipala, tj. dvocijevnih klarinetskih sviraljki s mješinom, preostanak, tj. "prežitak" kultnog glazbala antičke boginje Kibele, a da je lik nacrtan na diplama, tj. glava s izraženim očima i nosom, ali bez usta, opet njezin simbolički prikaz, zato i ostvaren

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

55

geometrijskim stilom, prikaz boginje zemlje, boginje plodnosti, ali u stvarnom povijesnom trenutku prikaz čina žrtve posvećena njoj samoj, prikaz njezina aspekta boginje smrti u ljudskom životu, jer su njoj bile posvećene ljudske žrtve.

Za bolje utvrđivanje podrijetla i veze dvocijevnih klarinetskih sviraljki s maloazijskom boginjom Kibelom, potrebno je usporediti i grčke mitske izvore. U knjizi Roberta Gravesa o grčkim mitovima (1969, 69, mit br. 21, e, f) u mitu o Apolonu, njegovoj napravi i djelima nalazimo tri varijante mita koje dotiču ovu problematiku: "APOLON, NJEGOVA NARAV I DJELA” -e) "Poslije ovoga (Apolon i Artemida su ubili diva Titija u pokušaju silovanja Lete prilikom molitve u svetom gaju) Apolon je ubio satira Marsija, pratioca boginje Kibele. Evo kako se to zbilo. Jednog dana Atena je napravila dvostruku sviralu od jelenove kosti i svirala na nju bogovima u vrijeme gozbe. U početku nije mogla razumjeti zašto se Hera i Afrodita kriomice smiju, zaklanjajući lice rukama, jer je izgledalo da njena muzika ushićuje ostala božanstva: ona zato ode do potoka i počne promatrati svoj lik u vodi, dok je svirala. Shvativši odjednom kako smiješno izgleda sa napuhnutim poplavljenim obrazima, ona je bacila frulu i proklela svakoga tko je podigne".

-f) Marsije je bio nevina žrtva ovoga prokletstva. On se sapleo o frulu, podigao je i čim je stavio u usta, ona je sama zasvirala, nadahnuta sjećanjem na Ateninu muziku. Marsije pođe po Frigiji prateći Kibelu i oduševljavajući naivne seljake. Oni počeše uzvikivati kako ni sam Apolon ne bi znao smisliti ljepšu glazbu, čak ni na svojoj liri, a Marsije je bio toliko glup da im nije protivrječio. Ovo je, razumije se, izazvalo Apolonov bijes i on je Marsiju pozvao na takmičenje, pod uvjetom da pobjednik smisli kakvu god hoće kaznu za pobijeđenog. Marsije je pristao i Apolon postavi Muse za suce. Takmičenje je pokazalo da su natjecatelji podjednako dobri, jer su Muse bile oduševljene i sa jednim i sa drugim glazbalom. Na kraju Apolon dovikne Marsiju!

Izazivam te (čikam) da ne možeš svojim glazbalom učiniti sve što ja mogu sa svojim.

Okreni ga naopako, pa pjevaj i sviraj istovremeno.

-g) Ovo je sa frulom bilo nemoguće izvesti. Marsije izgubi natjecanje. A Apolon okrene svoju liru i počne pjevati najdivniju himnu u čast olimpijskih bogova, tako da Musama nije drugo preostalo već da presude u Apolonovu korist. Tada se, protivno svojoj lažnoj uglađenosti, Apolon osveti Marsiju na najokrutniji način; odrao ga je živog, a kožu mu prikucao na bor (ili neki kažu, na platanu). Ona i sad visi u pećini odakle ističe rijeka Marsija”.

Iz navedenih mitskih izvora vidi se nekoliko činjenica. Prvo, podatak o podrijetlu po kojem se nastanak i izum dvocijevnih klarinetskih sviraljki pripisuje boginji Ateni.

Da je dvostruka svirala od jelenove kosti zapravo dvocijevna klarinetska sviraljka, dokazuje nam opis načina sviranja, s ružno napuhanim obrazima, koji deformiraju normalan izgled lica, što se događa jedino kod sviranja klarinetskih sviraljki ili oboa, jer njihovi piskovi da bi proizveli zvuk zahtijevaju snažan, velik pritisak zraka. Usto, ako se koristi tehnika kružnog disanja (tzv. "cirkularno disanje", u hrvatskom narodu nazivano "na preduške"), tako jako napuhnuti obrazi su nužni jer se usna šupljina koristi kao spremište zraka, dok se istovremeno uzdiše kroz nos kako bi se ostvarila neprekinuta svirka. Raspolažemo i podatkom da su najranije dvocijevne sviraljke bile koštane svirale od jelenove kosti. Drugo, otkriće, tj. postanak dvocijevnih klarinetskih

56

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

sviraljki pripisuje se boginji Ateni. Iz toga jasno proizlazi da podrijetlo boginje Atene u grčkom Panteonu istovremeno određuje i podrijetlo dvocijevnih klarinetskih sviraljki kojih joj se izum pripisuje. Treće, Marsije, kao svirač dvocijevne klarinetske sviraljke, označuje se kao pratilac Kibele na njezinu putu po Frigiji, iz čega bi moglo proizlaziti da su dvocijevne klarinetske sviraljke bile kultno glazbalo boginje Kibele, tj. da je širenje kulta te boginje bilo popraćeno širenjem upotrebe tog glazbala na području Frigije u Maloj Aziji. Četvrto, glazbeno natjecanje boga Apolona i Marsije mitski je izraz sukoba dviju različitih glazbenih (tradicijskih) kultura, i šire, dviju kultura općenito. Glazbeno gledano, Apolon je predstavnik helenske kulture općenito i glazbene kulture u kojoj su dominirala žicozvučna glazbala. Apolon je predstavnik ekspanzije grčke kulture na maloazijskom tlu, na području frigijske države. Apolon predstavlja nov kulturni sloj u širenju. Naprotiv, Marsije predstavlja predhelenski, stariji, domaći kulturni sloj, glazbenu kulturu dominantnih puhačkih glazbala, i to posebno dvojnih (dvostrukih, tj. dvocijevnih) sviraljki, najvjerijatnije klarinetskih.

Da te mitske priče imaju svoju osnovu, potvrđuje i engleski organolog Antony Baines (1971, 224): "Panove svirale i različite dvojne svirale koje uključuju i svirale s rogom bile su u 2. stoljeću prije Krista povezane s kultom Cybele. Svirale s rogom su trščane svirale na koje je navučen kravlji rog, vjerojatno proizišao iz religioznog simbolizma. Više nego što se općenito zna, one se sviraju danas od Španjolske preko Azije i istočne Rusije i razvijene u gajde još uvijek zvuče s primitivnim jednostrukim jezičkom (misli se s jednostrukim klarinetskim jezičkom, op. autora članka).

Kad se općenito zna da su tamburin (kod nas poznatiji okvirni bubanj s jednom opnom, pod nazivom "def") i cimbali (odnosno sudarne metalne pločice, kod nas poznatije pod nazivom "ćinele") glazbala standardno prisutna u Cybelinoj ikonografiji, pitamo se kako dovesti u vezu likove bez usana na dvocijevnim klarinetskim sviraljkama i same te sviraljke s Cybelom.

Prije svega moramo se upoznati podrobnije s tom boginjom.

U rječniku simbola (A. Gheerbrant - J. Chevalier, 1987, 254) nalazimo sljedeće: Kibela.

1. Kibela je BOŽICA ZEMLJE, kći neba, žena Saturnova, te majka Jupitera, Junone, Neptuna i Plutona. Simbolizira onu energiju koju sadrži zemlja. Kibela je začela bogove ČETIRIJU ELEMENATA. Ona je praiskonski KTONIČKI IZVOR PLODNOSTI. Kibelina KOLA VUKU LAVOVI, što je znak da VLADA, ODREĐUJE I UPRAVLJA ŽIVOTNOM SNAGOM. Ponekad je KRUNI SEDMOKRAKA ZVIJEZDA ili POLUMJESEC, ZNAKOVI VLASTI nad ciklusima zemaljskog biološkog razvitka.

U početku je štovana u obliku kamena. Oko 205. godine prije n. e. Rimljani su iz Pesinunta u Rim prenijeli CRNI KAMEN koji je bio njezin simbol: "Nadalje, ima atoma, iz kojijeh plodove sjajne Može da stvara, i voćke, veselje što ljudskom je rodu; Odakle može da pruža i vodu i lišće i travu, Zvjeradi gorskoj veselje i stoci, planinom što luta.

Zato se naziva Zemlja i velikom bogova Majkom, Majkom i zvjeradi, stvoriteljicom našeg tijela" (Lukrecije, O prirodi, II, 594-600, preveo M. Tepes, Zagreb, 1938.)

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

57

2. Cybelin je kult iz Frigije uveden u Rim u III. stoljeću pr. Krista kao KULT MAJKE BOGOVA, a dosegao je apogej za Carstva. CYBELA JE BOŽICA MAJKA, MAGNA MATER i azijska VELIKA MAJKA. Od najdrevnijih vremena i u svim religijama NJEZIN SE KULT poistovjećuje s KULTOM PLODNOSTI. Ponekad sjedi na stablu života, ili je okružena lavovima, a bude i ukrašena cvijećem. U Grka su ovu ulogu imale GEIA i REIA, pa su se dugo opirale uvođenju ekstatičnog i razuzdanog kulta azijske božice. DVA NJEZINA SIMBOLA - LAV I BUBNJIĆ azijskog su podrijetla. Jedna homerička himna ovako opisuje Majku bogova: "Skladna muza, kći velikog Zeusa, majka svih bogova i ljudi.

Drag joj je zvuk ČEGRTALJKI I BUBNJEVA, i BRUJANJE FRULA, i drag joj je krik vukova i lavova riđodlakih, drage zvonke gore i šumoviti doci" 3. U vrijeme propasti Rimskog Carstva CYBELA SE PRIPAJA KULTU ATISA, boga koji je umro i povremeno uskrsava. U tom kultu prevladavaju Cybeline čudnovate ljubavi i obredi kastracije, te krvave ŽRTVE TAUROBOLA. U gotovo delirantnom obliku ONA SIMBOLIZIRA IZMJENU SMRTI I PLODNOSTI - PLODNOST KROZ SMRT. Oko božice se stvara cijela teologija - METROAČKA DOKTRINA. Mješavina okrutnosti, senzualnosti i misticizma (LAVD, 639-642). Cybelin je kult nadahnuo cara Julijana da u 4. stoljeću napiše jednu od najljepših molitava, u kojoj simbolizam preobrazuje i sublimira legendu: "O Majko bogova i ljudi, O Roditeljice velikog Zeusa, Ti koja dijeliš njegov prijesto O izvore mudrih bogova .....

Boginjo, stvoriteljice života, Mudrosti, Providnosti, Stvoriteljice naših duša, O ljubovco velikog Dioniza.

Ti koja si prihvatila izloženog Atisa I pozvala ga k sebi, Premda je utonuo u zemljinu utrobu, O ti koja si počelo svih dobara .....

Udijeli svim ljudima sreću, Od koje je najvažnija spoznaja bogova.

(Car Julijan, O Majci bogova, XX BEAG, 480)”. (J. Chevalier - A. Gheerbrandt, 1987, 255).

Da bi teza o Cybelinu liku, tj. o izrezbarenu liku mediteranske boginje plodnosti na dalmatinskim i hercegovačkim diplama bila vjerodostojna, trebalo bi ustanoviti prisustvo njezina kulta na tim područjima u antičko doba. Miodrag Tomović (1987, 46/47) donosi obilje podataka o tom kultu i njegovoj rasprostranjenosti na području Hrvatske i u susjednim krajevima: “KIBELA (Cybele). Maloazijska-frigijska boginja orgijastičkog karaktera čiji se kult tijekom rimske epohe, kao VELIKE MAJKE (Magna mater) BOGOVA, ljudi i cjelokupnog života, iz Frigije i Male Azije, gdje je najranije poštovana i obožavana, rasprostranio po cijelom rimskom svijetu (u Grčkoj, gdje su njen kult i njeno ime prenešeni još u VI. vijeku pr. Krista, ona gubi prvobitni

58

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

orgijastički karakter. U njenu čast bili su podignuti mnogobrojni hramovi (u Ateni, Olimpiji, Korintu, Sparti, itd. - C. Bailey, Phases in Religion of Ancient Rome, Oxford, 1932.). Na području naše zemlje ona se spominje kao Magna Mater ili Mater Deum ("Majka Bogova"), a javlja se na većem broju epigrafskih i likovnih spomenika koji su otkriveni u svim provincijama.

U osnovi, prikazi Velike Majke kao "mitskog vida velikog ženskog načela", spadaju u najstarija djela kiparstva uopće. Taj put od paleolitskih i neolitskih arhetipskih simboličnih prikaza, s naglašenim "bezličnim i nadličnim", preko simboličnih prikaza maloazijskih i kikladskih statueta, "nastavlja" se sve do povijesnih prikaza u kojima ovaj mitski arhetip dobiva svoje ime i kanonizirani lik - Velika Majka ("Roditeljka"). Svoje ime (Cybela) je dobila prema istoimenoj gori u Frigiji, gdje je rođena i navodno najviše boravila. Sa njenim kultom neposredno je povezan i kult njenog pratioca i, vjerovatno, ljubavnika Atisa, prelijepog frigijskog boga najprije poštovanog u Frigiji i Lidiji. Cybelin kult je prenešen u Rim krajem III vijeka stare ere po savjetu Sibilinih knjiga (anonimna zbirka proročanstava koja je sastavljena u V vijeku stare ere i zatim dopunjavana do II vijeka stare ere, kada je za vrijeme dugotrajnih ratova sa Hanibalom, koji je predstavljao opasnost i za sam Rim, njegovim braniteljima proreknuto da ukoliko ga žele konačno pobijediti, moraju u Rim prenijeti Cybelin fetiš - crni meteoritski kamen, koji simbolizira njenu prisutnost.

Kako su, već nekoliko vjekova prije toga, prilikom svake nevolje koja je zahvatila njihovo carstvo konzultirali njena proročanstva, ispunjavali ih i (prema predaji) bili spašeni od mnogih nevolja, Rimljani su započeli potragu za njim. Delfijska Sibila im je rekla da se kamen nalazi u Cybelinu hramu u maloazijskom gradu Pesinuntu (kod današnjeg Balihisara). Uz suglasnost pergamskog kralja Atala I, njega je 205. godine prije n. e. brodom u Rim prenio P. Cornelius Scipio Nasica, gdje je najprije bio smješten u hramu Viktorije, a zatim u Cybelinom novopodignutom hramu na Palatinu, koji je posvećen 191. g. prije n. e. Zaista, 204. g. stare ere, nepunih godinu dana nakon prenošenja Cybelinog kamena u Rim, Hanibal je napustio tlo Italije i nikada se više nije vratio.

Od sredine II. vijeka Velika Majka se poštuje i u provincijama na teritoriju naše zemlje. Njeni likovni prikazi pripadaju uobičajenom ikonografskom obrascu koji se u osnovi oblikuje još u grčkoj umjetnosti V vijeka prije n. e., a predstavljen je kipom Cybele koji je za atenski Metroon napravio Fidija ili Agorakrit. Osnovna ikonografska shema koja je tu ostvarena ostaje gotovo nepromijenjena sve do kasnoantičkog razdoblja - Boginja sjedi na prijestolju, između dva lava, sa timpanom u ruci. U rimskoj umjetnosti prikazu Cybele se dodaju razni karakteristični atributi, koji se javljaju u različitim kombinacijama. Spomenuta ikonografska shema je najčešća i na spomenicima njenog kulta koji su otkriveni u našoj zemlji. Njen kult je zabilježen prije svega u velikim značajnim provincijskim gradskim centrima kao što su Naissus (Niš), Viminacium (Kostolac kod Požarevca, inače glavni grad provincije Moesia Superior), Poetovio (Ptuj), Salona (Solin) ili Stobi (Gradsko kod Prilepa).

Kako saznajemo iz natpisa u njima su bili podignuti Cybelini hramovi (metrooni); u pojedinim gradovima postojalo je i po nekoliko hramova (kao npr. u Saloni gdje ih je bilo najmanje 3). Pored uobičajenih prikaza (boginja kao matrona, bogato odjevena

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

59

sjedi na prijestolju, flankirana figurama lavova u klečećem stavu) poznati su i prikazi Boginje kako se vozi kolima sa lavljom zapregom ili kako jaše ili sjedi na lavu. Na glavi ima coronu muralis (Corona muralis = "zidni vijenac” - se povezuje sa njenom funkcijom zaštitnice grada; prema predaji ona je prva okružila gradove bedemima /zbog toga nosi coronu i donosi pobjedu/), kalatos ili dijademu, ispod veo, a u ruci drži pateru, ili skiptar, ili klas žita. Često se pojavljuje i kao sinkretičko božanstvo, koje nastaje sažimanjem sa nekim od grčko-rimskih božanstava (prije svega sa Demetrom i Dijanom), ili preuzimanjem pojedinih elemenata iz drugih maloazijsko-frigijskih kultova. Na teritoriju Balkanskog poluotoka (naročito u Trakiji) najčešća je pojava kulta Demetre-Cybele, soterološko-ijatričkog karaktera, čiji religiozni sadržaj proističe iz slične funkcije ova dva božanstva - prije svega funkcije plodnosti, neprekidnog obnavljanja i vječnog života. (Cybelin ijatrički aspekt se naročito potvrđuje u njenoj kultnoj zajednici sa istočnjačkim Sabazijem, a djelomično i u povezanosti s kultovima Apolona, Dionisa i Herakla).

AFRODITA URANIJA ("kraljica planina ili vrijesa") bila je NIMFA ERIKINABOŽICA MIHOLJSKOG LJETA. Ona je uništavala svetog kralja poslije ljubavnog čina na planinskim vrhovima, baš kao što pčela matica uništava truta iščupavši spolne organe. Odatle i pčele na vrijesu i CRVENA ODJEĆA prilikom opisa Afroditinog ljubavnog doživljaja sa ANHISOM na planinskom vrhu; odatle i POŠTOVANJE CYBELE, FRIGIJSKE AFRODITE na planini IDA, kao KRALJICE PČELA a i OBIČAJ da AFRODITINI SVEĆENICI u ekstazi sami sebe KASTRIRAJU u ZNAK SJEĆANJA na njenog ljubavnika Atisa (R. Graves, 1969, 64). (vidi mit 79, 1). (...) Anhis je jedan od mnogih SVETIH KRALJEVA koji su bivali pogođeni RITUALNIM GROMOM, pošto su kao ŽIVI BILI LJUBAVNICI BOGINJE SMRTI (vidi 24 a) (R. Graves, 1969, 65).

Njegovo ime (Anhisovo) POISTOVJEĆUJE AFRODITU SA IZIDOM čijeg je muža OZIRISA kastrirao SET pretvorivši se u DIVLJEG VEPRA. ANHIS je ustvari SINONIM za ADONIDA. On je imao svoje svetište u EGESTI (Ajgesti?), u blizini planine ERIKS (...) ANHISOVI hramovi (kom. 4) čivoti postojali su u ARKADIJI i TROJADI. Kao BOGINJA SMRTI U ŽIVOTU, AFRODITA je imala puno naziva koji nikako ne pristaju uz njenu ljepotu i privlačnost.

1 - u Ateni su je nazivali NAJSTARIJOM SUĐAJOM i SESTROM ERINIJA; 2 - a ponegdje MELAJNIDA ("CRNA"), što je Pausanije slobodno protumačio kao naziv potekao iz činjenice što se najveći broj ljubavnih doživljaja događa noću; 3 - SKOTIJA ("TAMNA"); 4 - ANDROFON ("MRZITELJICA MUŠKARACA"); 5 - prema Plutarhu, EPITIMBRIJA ("grobarka”)”.

Postojanje više različitih imena koja se odnose pojmovno na isto ili su vrlo srodni, odnosno, označavaju majku zemlju, uočava i potvrđuje francuski antropolog Devereux Georges (1990, 65): "Preostaje još da napomenem da je način na koji etruščanska Gorgona = Bauba kroti svoje zvijeri, sličan uobičajenom načinu prikazivanja gospodarice zvijeri. Ta se boginja često poistovjećuje s Artemidom, (Homer, Ilijada, 21.470) a također s VELIKOM MAJKOM BOGOVA (ili VELIKOM

60

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

BOGINJOM PLANINA) tj. s REOM, Kronovom suprugom i majkom Zeusa i mnogih drugih stanovnika Olimpa. Euripid (Euripid:Helena, 1301 sgg) međutim VELIKOM MAJKOM naziva DEMETRU. Kannich (Richars Kannich:Euripides; Helena, 1969, ad.v. 1302) je dakle očigledno u pravu kad tu DEMETRU povezuje s, frigijskom (Reom) KIBELOM I DEMETROM iz mita na kojem se temelji njezin kult u Eleuzini.

Valja spomenuti i to da Euripid navodi da Demetri u traženju kćeri pomaže upravo Artemida (stih 1515), gospodarica životinja, kako je naziva Homer (supra).

Klement Aleksandrijski (Protreptikos), 2.15, 1 sg) koji izvješćuje o tome da je Zeus silovao svoju majku, nju ne naziva REOM, nego DIJOM, tj. imenom DE-METER. Dakle, ETRUŠĆANSKA GORGONA je srodna (1) BAUBI, po izlaganju vulve, te (2) VELIKOJ MAJCI BOGOVA (I PLANINA), GOSPODARICI ŽIVOTINJA, odnosno REI (KIBELI) te, dakle Euripidovoj DEMETRI, po tome što drži zvijeri za grlo.”

Kod Devereuxa nalazimo i rijedak podatak koji se odnosi na Jadransko more: "Za razliku od toga KOLPOS u grčkom jeziku označuje samo spolne ili koje god tjelesne udubine. Primjerice naziv KOLPOS RHEAS (Eshil: Okovani Prometej, 837) izražava, kako mi se čini sličnost između oblika Jadranskog mora i vagine pri čemu je (199=, 143) oboje shvaćeno kao sadržitelj nečega. Naime to more nazivaju "KRONOSOVOM MAJKOM" jer ono u sebi sadrži otok (izbočenje) nazvano KRONIA (u stvarnosti to je Istra)”.

Kako možemo povezati likove bez usta, izrezbarene na dalmatinskim i hercegovačkim diplama (dvocijevnim klarinetskim sviraljkama) s Cybelinim kultom, kultom majke zemlje, i kako možemo odrediti starost tog kulta, religijske misli i objasniti simboliku tog lika?

U tome će nam pomoći još nekoliko citata. JOSEPH CAMPBELL, mitolog (1976, 123/124) piše: "Međutim, dok rasprostiranje motiva medvjeđeg sina sugerira arktički sjeverni polarni krug i poslije - konačno - u paleolitskim svetištima i kultovima pećina i medvjeda, ONI (kultovi) OD VEPRA I UBIJENOG I USKRSLOG BOGA, pripadaju kasnijem BILJOGOJNOM I AGRIKULTURNOM "MEDITERANSKOM" KULTURNOM KOMPLEKSU, koji je stigao u Irsku morskim putem preko Gibraltara oko 2 500 g. pr.

Krista, dok je u Engleskoj predstavljen velikim krugom Stonehenge (cca 1900 - 1400 g. pr. Kr.), koji se u popularnoj predaji pripisuje magiji druida Merlina.

Kelti, slično Germanima, bili su patrijarhalni arijci, međutim, prodorom na zapad u Gauliju i na britske otoke u prvom mileniju pr. Krista, oni su ušli u sferu starog brončanog doba, DOBA VELIKE BOGINJE I NJEZINA UBIJENOG I USKRSLOG SINA, čiji su KULTOVI SEZONSKOG KRUGA I PREPORODA bili ubrzo kombinirani s njihovim vlastitim. Slika br. 18 je prikaz GAL-BOGA koji nosi tipičan vratni ukras keltskog plemića i borilačke kaste, zlatni torques, i pred sobom drži vepra. To je rad u kamenu 10 inča visok iz PRVOG STOLJEĆA PR. KRISTA, približno iz vremena CEZAROVIH GALSKIH RATOVA. UMJESTO RUKU, VELIKE OČI su uklesane na svakoj strani, dugačke točno koliko i vepar i postavljene poput njega uzduž vertikalne osi. Njih je teško objasniti bez osvrta na predkeltsku umjetnost stariju za oko 2 000 godina, koja se raspostirala od Španjolske i Portugala na sjever preko Francuske, do

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

61

britskih otoka jer MOTIV OČIJU POVEZAN JE S BOGINJOM MAJKOM (BOGINJOM OČIJU).

Na slici br. 19 su tri primjerka: 1 - na komadu kosti iz Španjolske; 2 - na glinenoj figurici iz Sirije; 3 - na pečatnjaku iz Sumera.

Svi potiču iz vremena oko 2 500 godina pr. Kr. Kamene vrpčaste crte galske figure s veprom sugeriraju PREDKELTSKI MEGALITSKI STIL koji je na britanskim otocima suvremen s onima na minojskoj Kreti i Troji sa stvarnim središtem u južnoj Španjolskoj kao odrazu brončanog doba Mezopotamije, Egipta i predhelenske Egeje. Kao i tamo, tako i ovdje, glavno je božanstvo bila božica s puno oblika i imena čiji je sin i zaručnik bio vječno živući, ubijen i uskrsnuo bog besmrtnosti; TAMMUZ, ADONIS, ATTIS, itd., BOG UBIJEN OD VEPRA”.

O motivu očiju koji nalazi u tradicijskoj umjetnosti, razmišlja i Jacques Laudy (1955, 170): "Vratimo se sada ARMORIKANSKOJ BRETANIJI, gdje još i danas u narodnoj nošnji postoji bogato vezan prsluk. Neki od tih vezova odnose se na vrlo stare kulture; da navedemo najprije "sunce na izlasku", druga se dva zovu "lažna žlica", a jedan drugi "paunovo pero", a to su samo varijante istog uzorka i taj je jedan od najčudnijih koji postoji i VUČE LOZU IZ PREHISTORIJE, IZ VREMENA DOLMENA ili čak, ako se pozovemo na tablu g. D. Laiuvera o vezovima BIGUDENA, (spomenimo uzgred, da je zemlja Biguden naseljena rasom azijskog podrijetla) - gdje se čudno vraća kakav bilo ORNAMENTALAN OBLIK LICA, jednog od najčudesnijih PREHISTORIJSKIH BOŽANSTAVA, BOŽICE ZEMLJE ILI SMRTI, koja IMA OČI A NEMA USTA, te je OLIČAVALA (utjelovljavala) VJEČNU ŠUTNJU. G. Georges Goury u svom djelu o prethistorijskoj arheologiji, "Čovjek iz sojeničkih naselja" (Paris, Picard, 1932.) govori nam o njima (tim ukrasima) u poglavlju o kultu mrtvih, nazivajući ih stalno "DENDROGLIFIMA" ("drvopisima") ili crtežima koji nam se prikazuju na drveću, a koji se susreću na kori javora i vrbe (sl. 10). Dendroglif na javoru čudesno podsjeća na grubo tesane menhire u pirinejskim oblastima, moglo bi se skoro reći na "ljudsko lice"; a što se tiče drvopisa na vrbi on nam prikazuje uznemirujući POGLED koji mora da je ispunjavao užasom narode starog vremena. Schliemann koji ga je našao kao ukras na izvjesnim posudama koje potječu iz ruševina Hisarlika, htio je da na njemu vidi kljun sove PALADE ATENE”.

O mogućoj obrednoj funkciji takvih drvopisa, tj. dendroglifa, govori nam Robert Graves (1969, 359-mit 116, komentar 4) analizirajući grčke mitove: "Smatra se da su SPARTANSKI OBREDI PLODNOSTI nekada i sami zahtijevali ljudske žrtve, a održavani su U ČAST ARTEMIDE PRAVEDNE. Sudeći po primitivnoj praksi svuda po sredozemlju, ŽRTVU SU VRBINIM REMENJEM OPLETENIM U VRIJEME PUNE MJESEČEVE MAGIJE, VEZIVALI ZA LIK U DRVETU, ILI SVETO DRVO - možda i panj kruškova drveta (vidi 74,6) I ŠIBALI JE DOK NE BI IZAZVALI EROTIČNU REAKCIJU U VIDU EREKCIJE PA BI TAKO ŽRTVA OPLODILA ZEMLJU SPERMOM I KRVLJU. ALOPEK-ovo ime i dobro poznata legenda o mladiću koji je dopustio da mu lisica pojede spolne organe na jauknuvši, svjedoći da su TEUMESIJSKU VJEŠTICU POŠTOVALI I U SPARTI (vidi, 49,2 i 89,8)".

62

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

Jednu suvremenu reminiscenciju, prežitak kulta drveta, tj. poštovanja stabla kao božanstva, nalazimo još i donedavno u hrvatskom folkloru. Dražen Kovačević (1989, 49) donosi predaju pod naslovom "Krv iz bukve": "Kasno ujesen, stari ugljenar Mate Simov pazio je na posljednju ugljenaru u gori. Bio je sam jer su mu prijatelji sišli na nekoliko dana kući. Uhvati ga jedne noći strašna upala pluća. Grijao je suknenu čarapu i stavljao je pod bok, stavio je i oblog od smole, ali sve to nije koristilo. Probadalo ga je sve jače i jače. Mislio je da neće dočekati dana. Tu u gori, bez ispovijedi, umrijet će poput nijemog blaga. Sjeti se da je čuo KAKO SE NEKAD DAVNO NEKI GORŠTAK ISPOVIJEDAO BUKVI. Odluči da se i on tako ispovijedi. Polako je počelo svanjivati a bolovi mu nisu popuštali. Skupi on svu snagu i nekako četveronoške dopuže od kuće do prve bukve. PREKRIŽI SE I ISPOVIJEDI BUKVI SVE SVOJE GRIJEHE, kao što bi i popu. Nju je pitao za oprost kao popa. Nakon ispovijedi postalo mu je bolje. Nije prošlo nekoliko dana, a on je sasvim ozdravio. Prođe nekoliko godina i Mate jednom stane pred onu bukvu i reče: "Bože moj, čemu sam ti se ja ispovijedio kada sam se bojao smrti. Što ti čovjek učini u strahu!" Onda bukvu malo zasiječe. Iz bukve poteče krv... Mate se uplaši, skine kapu, klekne i prekriži se. Stane moliti i tek tada prestane teći krv iz bukve".

Hrvatski je folklor sačuvao i predaju o nadnaravnosti, a moglo bi se reći i o svetosti kamena. Nalazimo je u zbirci gore navedenog autora (Kovačević, Dražen Gospodinović Bernard, Pregršt snova - Antologija južnoslavenskih legendi i predaja, 1989, 47): "PUTEVI JEDNOG KAMENA". Na najvišem vrhu Biokova do nedavno se nalazila crkvica Sv. Jure bez zvonika, mala UKOPANA U ZEMLJU. U njoj se nad oltarom nalazio KAMEN S GLAGOLJAŠKIM NATPISOM U DEVET REDAKA. Natpis je bio toliko oštećen, da ga je vrlo teško pročitati.

Narod pripovijeda o ovom kamenu da se nalazio u Duvnu. SAM OD SEBE PRENESEN JE U KONJEVODE pod Imotskim. (...) ODJEDNOM SE STVORIO NA VRHU BIOKOVA. Makarani ga odnesu u svoju crkvu sv. Kate u Tučepe. GROM UDARI I ZAPALI JE, A KAMEN SE PONOVO STVORIO NA VRHU BIOKOVA. Makarani ga odnesu u svoju crkvu sv. Marka. GROM UDARI I ZAPALI I TU CRKVU. KAMEN SE PONOVO NAŠAO NA VRHU BIOKOVA. Narod na to sagradi tu kapelicu i ugradi ga na oltar. KAMEN JE OD NEKOG SASTAVA SLIČNOG BIJAZITU kojeg ima u okolici Bihaća po čemu je i dobio ime (...) Poslije rušenja stare kapelice, prenesen je u lapidarij franjevačkog samostana u Makarskoj”.

U analizi ove predaje upadaju u oči sljedeći elementi. Prvo, kamen se samovoljno premješta iz prvobitnog mjesta u DUVNU, u KONJEVODE i zatim na vrh Biokova. To se jedino može tumačiti kao iskaz da su to PRVOBITNA TRI SVETIŠTA GDJE SE TAJ KAMEN OBOŽAVAO. Na tumačenje da su to bila sveta mjesta, upućuje reakcija neba, gromom i paležom, kad su ljudi premještali taj kamen u kršćanske bogomolje, odnosno crkve. Takva se reakcija nadalje može tumačiti kao sukob i netolerancija predkršćanske i Kršćanske crkve i vjere. Tek kada je kršćansko pučanstvo pokazalo vjersko poštovanje kamenu, njegovim ugrađivanjem u oltar novosagrađene kapelice, tek je tada izostala ljutnja neba izražena gromom i vatrom. Od posebne je važnosti naglašavanje neobične strukture kamena, slične bijazitu. Na ovom mjestu trebalo se sjetiti da je jedan od oblika štovanja Cybele bilo štovanje kamena kao nje same,

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

63

a posebno kamena meteoritskog podrijetla, tj. kamena koji je pao s neba. Bijazit je mogao imati te osobine slične meteoritskom kamenu, to objašnjava uzrok njegovu štovanje, tj. posebnom kultu.

Gore navedeni mitski izvori, povijesni podaci i crtice iz hrvatskog folklora govore u prilog tezi da su se elementi Cybelina kulta održali od rimskog antičkog doba, sve do naših vremena.

Ipak, arheološki nalazi dokazuju postojanje tog kulta, odnosno njegovih ranijih oblika, poput kulta plodnosti na području Hrvatske još u ranije, pretpovijesno doba.

U srednjem neolitiku jadranske zone koji se datira u razdoblje od 4500 do 3500 godina prije Krista (Š. Batović, 1979, 548) "plastične izrađevine čine važan dio kulture danilske skupine. One velikim dijelom određuju osobitosti ove skupine u neolitiku jugoistočne Europe, jer se znatno izdvajaju kao posebna kulturna pojava. Nađene su u Smilčiću, Danilu i Bribiru. (...) Ljudski realistični likovi dijele se na dvije varijante: jedna ima odozgo zaravnjenu glavu, a u drugoj se glava završava malom udubinom u obliku posudice. Glava i vrat su prikazani pomoću dugog valjkastog stupića, koji je ponekad na vrhu udubljen. Na njima je istaknut velik trokutast nos, a ponekad i bademaste oči i očni lukovi u reljefu. Tijelo je spljošteno... Po oblikovanju tijela odaju ženska svojstva. Ovi likovi obično nemaju ukrase, osim što su pojedini primjerci, naročito lice, premazani bijelom bojom, za razliku od zvonastih likova koji su redovito ukrašeni i premazani crvenom bojom. S obzirom na različit oblik, ukrašavanje, pa i bojenje, koje svakako ima obredno značenje, ovi likovi su imali namjenu i značenje različito od (Š. Batović, 199, 549) prethodnih zvonastih likova. Oni su vjerojatno ženski simbol, nasuprot muškim zvonastim likovima, u različitim vidovima obreda oko plodnosti (Š. Batović, 1979, 550)". I za ovu je figuralnu plastiku karakteristično da nema prikazana usta. Zanimljiva je činjenica da arheolozi to uopće ne zapažaju ili to namjerno ne spominju makar primjećuju jer ne mogu objasniti, niti adekvatno prokomentirati. Gotovo je sigurno da je ta plastika imala obrednu funkciju posude (zbog udubljenja na glavi koje zapravo oblikuje posudu), a neprikazivanje usana je moralo imati simboličko značenje. Taj je problem izgleda naslutio arheolog Alojz Benac (1979, 443) govoreći o plastici iz mlađeg neolitskog doba s područja Bosne i Hercegovine. "U Butmiru - je ljudska plastika jednim svojim dijelom bila nosilac realističkih tendencija kod tamošnjih umjetnika: U tom pogledu, butmirska plastična umjetnost zauzima posebno mjesto u umjetnosti Balkana i vidno se razlikuje od izrađevina vinčanske plastike. Pretežan dio ljudskih figura iz Butmira nosi osobine ženskih likova; to je sasvim uobičajena pojava u neolitskom svijetu, u kojem su vladali matrijarhalni odnosi. Nema nikakve sumnje da su i u Butmiru ove ženske figure bile povezane sa kultom žene, odnosno neke "boginje plodnosti". Postavlja se samo pitanje označavaju li neke realistički izrađene ženske figure izdiferencirano antropomorfno božanstvo ili sve zajedno imaju isti značaj. Sasvim je teško u tom vremenu očekivati jedan religiozni stupanj s antropomorfnim božanstvima i stoga je daleko sigurnije da i realističke figure predstavljaju samo jedinstveni kult majke". Baš u slučaju butmirske plastike ta izdiferenciranost jest očigledna. Ona se očituje u činjenici da paralelno postoje likovi bez usta (Benac, A., 1979, T.LXVI, 1a, 3b) koji su dakle simbolički, a ne realistički, kao i likovi s realistički prikazanim ustima. Ponavljamo da je lik bez usta

64

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

simbolizirao žrtveni aspekt boginje, tj. smrt žrtve (koja ne govori i zato nema usta) na određeni dan žrtvovanja, u svakodnevnom životu.

U sjevernoj zoni, na području sopotske kulture (poznate još pod nazivima "slavonsko-srijemska" ili "bapsko-lengyelska" ili "lengyelsko-slavonska") u mlađem neolitu, datiranu u vrijeme od 2600. do 2400.godine pr. Krista, pronađeni su također kipići. Arheolog S. Dimitrijević (1979, 350/351) te nalaze komentira ovako: "Statuete same za sebe govore jedino to da je u upotrebi bilo u glinenom materijalu otjelovljeno božanstvo koje se najopćenitije tretira kao "Magna mater", "pramajka" ili "božanstvo plodnosti".

Tri poznata arheologa (Nikola Tasić, Stojan Dimitrijević i Borislav Jovanović) u svom zaključnom razmatranju o religiji eneolitskog čovjeka (1979, 417-460) iznose sljedeće činjenice: "Neolitske populacije ostavile su za sobom bezbroj ženskih statueta - To je osobina svih kultura koje se u genetskom smislu vezuju za balkansko-anadolski prostor. Te bi statuete trebale prikazivati SIMBOL PLODNOSTI, dakle već ustaljeni, KULT "MAGNA MATER", naravno u jednom primitivnom obliku. One su odraz MATRIJARHALNOG DRUŠTVA, odnos čovjeka zemljoradnika prema ekonomskim uslovima u kojima je živio. Zemljoradnik je krvno vezan uz zemlju na kojoj živi a pitanje plodnosti ili neplodnosti te zemlje je njegovo egzistencijalno pitanje. Sva plastika, koja predstavlja ženske statuete, nastavlja dakle, neolitske običaje.

1 - VUČEDOLSKA PLASTIKA, koja predstavlja ženske statuete u obliku kutije za violinu (usporedi na Kreti - S. Hood, 1988, T. 3). Ona je kao i Retz-Gajarska bogato ukrašena, ponekad u interpretaciji odjeće i etnografski vrlo objektivna.

2 - LASINJSKA PLASTIKA nema čvrstog koncepta, stil je heterogen. Jedino u požeškoj regiji mogu se zapaziti čvršća stilska opredjeljenja. U grupi lasinjske plastike izdvaja se četvrtasti idol iz Ašikovaca (polje). Statueta reducirane forme sa stavljanjem tri osnovna ženska atributa u prvi plan. Sva idoloplastika sa ženskim atributom u načelu bi trebala predstavljati kult plodnosti, odnosno MAGNA MATER KULT. U razvijeno, tj. srednje i kasno brončano doba, u kulturi dubrovačko-žutobrdske grupe (na području Vojvodine) nalazimo određen broj antropomorfnih kipića. O njima arheolog Milutin Garašanin (1983, 530) govori sljedeće: "Antropomorfna plastika pokazuje u biti, u svom stilu, jasno određenu kanonizaciju koja se svodi na određene sheme tipova.

Možda su svi ti prethistorijski kultni kipići konačno dobili i jedan izuzetan izraz u reljefnom prikazu gole žene u živoj stijeni u samom gradu Grobniku. Irvin Lukežić (1988, 82) o tome prikazu žene piše sljedeće: "Nalazi govore jezikom tvari od koje su načinjeni (bronca, saklo, jantar i sl.). Kamen, s druge strane, ima vlastiti jezik: govor oblika. Saxa Lquuntur, kaže stara poslovica. U živoj stijeni, s lijeve strane nekadašnje ulazne kule ovom kamenu, koji narod naziva BABA, još je i danas vrlo živa. Očigledno je ta uklesana glava poganskog, možda liburnskog postojanja. Ona je mogla predstavljati inkarnaciju (idol) ženskog mjesnog božanstva, zaštitnice grada, geniusa loci. Poznato je da su Liburni, za razliku od svih ostalih ilirskih plemena, u svojoj svijesti i tradiciji najdulje sačuvali pojam matrijarhata. Predanje o tzv. "slinavoj babi" (u staroslavenskom "baba" znači kamen po kome teče voda), kaže prof. Branko Fučić, poznato je u gotovo svim našim primorskim i istrijanskim gradovima, i nigdje

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

65

(do u Grobniku) nije ona i likovno izražena u obliku grotesknog ženskog lika u stijeni.

Narodna predaja još govori da je takvu "babu" morao poljubiti svaki stranac koji bi u grad prvi put došao. Tako je ovo lokalno, liburnsko božanstvo - iako mijenjajući ime (dobiva slavenski supstitut "baba") - likom ostalo isto, na istom mjestu kao znak produženog gradskog identiteta, jamstvo trajanja njegove bitnosti. Ako je reljef "babe" nastao u liburnsko doba, onda moguće vrijeme njenog stvaranja, pada u razdoblje od četvrtog do prvog stoljeća pr. Krista, odnosno petoj fazi razvoja liburnske kulture prema arheologu Batoviću, kome i pripadaju grobnički liburnski nalazi (I. Lukežić, 1988, 81).

Sam naziv "baba" možda i nije doživio velike promjene, ako je nastao od etrušćanskog imena za boginju plodnosti, "BAUBA" (odnosno Gorgona, prema Devereuxu).

Tome je kulturnom kompleksu srodan te sadržajno, zemljopisno i vremenski blizak kult kamena u Lici, Branimir Gušić o tome piše: "Mi možemo nešto jasnije sagledati prirodne odnose tek u vrijeme neposredno prije dolaska Indoevropljana u ovaj kraj. To je vrijeme kad danas nama najvećim djelom nepoznati ili tek veoma malo znani paleomediteranski narodi u području Sredozemlja razvijaju svoje visoke civilizacije bakrenog doba, kada je ŽENA KAO INKORPORACIJA PLODNOSTI, bila nosilac vlasti i političke moći. Na ta nas davna vremena još danas podsjećaju OSTACI KAMENOG KULTA U LICI I NA VELEBITU. Takove su "Vilovske grede" uz stari put što od gradine Šupljače, između Kalanjuše i Iljkuše vodi na rječicu Jadovu. To su četiri velike stijene poredane jedna pored druge na kamenoj gredi, na mjestu na koje svakako nisu mogle dospjeti bez ljudskih ruku. Uz njih su vezana brojna vjerovanja, što se još i danas prenose, kod starijih žena. Drugi TAKAV KULTNI KAMEN, ZVAN "BABA" stoji na Malom Rujnu u Velebitu. Običaj je da planinke prigodom svojeg izlaska na planinu prospu po njemu nešto žita i ulja, da bi paša tog ljeta bila izdašna, a stoka plodna i muzna". Na taj se način podnosila žrtva predkršćanskim bogovima još na Jezerima ispod Rajinca i na Libinju u južnom Velebitu. Na tim predkršćanskim "svetim" mjestima gradili su i doseljenici "dobri Vlasi v Hrvatih" svoje male crkvice posvećene sv. Ivanu Usiki, zaštitniku pastira i stada s istim pretpovijesnim ciljem "da bi blago bilo muzno a godina obilna i plodna", dakle, povećanja plodnosti. Zanimljiva je činjenica da i kamen koji nije formirana skulptura, tj. ne prikazuje nikakav lik, nosi ime "baba" što nam dopušta tumačenje da je kamen sam istovjetan s boginjom plodnosti raslinja i stoke koja se naziva "baba".

Nasuprot kipićima ženskih boginja plodnosti koje nalazimo u sjevernoj Hrvatskoj, na jugu Hrvatske arheološki nalazi otkrivaju ponovno motiv očiju i to na uvezenoj keramici. Šime Batović (1969, str. 48, sl. 11) u svom radu "Nin u prapovijesno doba" donosi likovni prikaz posude sa sljedećom legendom: "zemljana posuda ukrašena crnim likovima i MAGIČNIM OČIMA, kraj VI st. pr. n. e.". U daljnjem tekstu dopunjuje: "U Ninu se našla i značajna količina uvozne keramike. Pretežno se uvozila apulska keramika sa slikanim geometrijskim ukrasom, izgleda od 8. do 5. stoljeća i to isključivo vrsta koja se proizvodila na području Daunije. U većim količinama uvozila se i grčka keramika iz Atike, najprije sa crnim u 6. st. slikanim likovnim ukrasom, a poslije s crvenim slikanim likovnim ukrasom u 5. i 4. st." No dok je za tako slikanu

66

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

keramiku s prikazom očiju dokazana činjenica uvoza, ona ipak svjedoči o domaćim potrebama za tako simbolički oslikanim keramičkim proizvodima, odnosno svjedoči o postojanju analognih vjerovanja u magijsku snagu tih simbola.

Iz približno istog vremena poznati su prikazi očiju na provama sredozemnih brodova (doktorska disertacija Velimira Salamona, 1997, str. 1-27, sl.1.14): "Na sredozemnim brodovima također se često, na pramcu broda, susreće motiv očiju.

Izvorno ove umjetne oči predstavljale su mjeru predostrožnosti tradicionalno praznovjernih pomoraca Sredozemlja, namijenjene odbijanju pogleda neprijateljskih, urokljivih očiju (34 = Desmond Morris, Otkrivanje čovjeka, 1979, 140). O običaju ukrašavanja pramca broda očima svjedoči ulomak mramornog oka pronađen u Pireju - ukras se vjerojatno nalazio na pramcu grčkog broda iz 5. stoljeća pr. Krista (slika 1.15). Dok pramce tradicionalnih malteških barki, bogato obojenih dghajsi, redovito i danas resi motiv antiurokljivih očiju, ovaj obrambeni znak protiv urokljivih očiju drugdje je, npr. na pramcu bracere ili trabakula, tek specifičan i karakterističan ukras koji je, stiliziran, izgubio svoj prvotni značaj (slika 1.16)". (Salamon V., 1997, 1-27).

Kako iz izloženog vidimo, MOTIV OČIJU se održao na Sredozemlju i na hrvatskom Jadranu od antičkih vremena pa sve do danas jer fotografiju bracere "Sv. Ivan" iz Krila Jesenica, autor Velimir Salamon, snimio je 1989. godine. Nužno moramo dopuniti taj pisani izvor još jednim koji govori da je motiv očiju na hrvatskim brodovima još 1944. godine imao jaku apotropejsku funkciju, tj. da se još tada vjerovalo u njihovu magijsku zaštitnu funkciju i da njihova uloga nije bila samo ukrasna. Franz Hermann Wills (1944, sl. 104) postavio je ispod slike bracere s očima na provi, sljedeću legendu: "Protiv "zlog pogleda" čudovišta iz dubina, mornari se štite pomoću velikih očiju na pramcu broda". Zaštitna, apotropejska funkcija ističe se i bojom kojom su te oči naslikane na bracerama. To je izrazita jarkocrvena boja koja simbolizira životvornost krvi. Da su brodovi tradicijske drvene građe s ukrasnim očima na provi još donedavno, do 1996. godine, doplovljavali iz matične luke Split u Rijeku, svjedoči autor ovog članka koji je vidio takav brod "Silva" u riječkoj luci. Oni svjedoče o kontinuitetu jednog vjerovanja, o trajanju jednog magijskog sredstva, odnosno čina na prostoru Mediterana i hrvatskog Jadranskog mora gotovo 2 500 godina.

Postavlja se pitanje čije su te oči naslikane na brodovima? Kojem božanstvu pripadaju te oči koje štite mornare od zla? Na slično je pitanje "barba Pere", ribar iz Makarske, odgovorio da su to oči "sveto Mikule putnika". Po njemu, to su oči kršćanskog sveca, poznatog kao zaštitnika moranara. No unatoč njegovoj tvrdnji, autor članka na temelju navedene antičke, predkršćanske simbolike i magijske prakse misli da te oči pripadaju pretpovijesnoj boginjij zemlji, boginji majci, boginji plodnosti! Sasvim prirodno slijedi pitanje otkud ta veza boginje zemlje s morem i moreplovcima. Možda nam djelomičan odgovor na to pitanje pruža sljedeći citat: "Na prijelazu u novu eru pojavljuje se na božanskom nebu ISIS-NOREIA, o kojoj su Kelti pričali Rimljanima. Ona sjedinjuje u sebi osobine puno nadnaravnih bića antike.

Tako je ona BOGINJA ZEMLJE I BRAKA, BOGINJA PODZEMLJA i OBITAVALIŠTA (doma?), ZAŠTITNICA JE DRŽAVE, RELIGIJE I MOREPLOVSTVA I VLADARICA JE MORA" (Reiser, R., 1992, 105). Njezin kip koji drži rog obilja u lijevoj ruci, čuva se u Klagenfurtu (antičkom Virinumu), a datiran je u vrijeme oko 120./140. godine A. D.

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

67

Pronađena je i posvetna ploča toj "sveobuhvatnoj" boginji u mjestu Sv. Ulrich pokraj Klagenfurta.

Ovom bi se primjeru mogla zamjeriti prilična, premda i ne tako velika zemljopisna udaljenost od naših krajeva, a zatim i prigovor pripadnosti Klagenfurta (tj. Celovca) alpskom kulturnom prostoru, a ne mediteranskom, itd.

Unatoč takvim prigovorima, čini se dosta realnom teza o prodoru mediteranskih kulturnih elemenata u alpski kulturni prostor, već početkom naše ere, tj. nakon rođenja Krista, a možda i prije. Naravno da se to odnosi i na vjeru, glazbu i ples.

Primjer takve sinteze mediteransko-alpskih elemenata nalazimo u Istri, gdje se plešu alpski plesovi uz mediteranska glazbala, koja predstavljaju baš dvocijevne klarinetske sviraljke s mješinom i bez nje, poznate po nazivima "mih", "mišnjice" i koje su po tipu istovjetne dalmatinskim ili hercegovačkim "diplama" o kojima govorimo u ovom članku. Zato nije toliko iznenađujuće prisustvo noričke Izide ("Isis noreia") u Klagenfurtu (Celovcu), a još manje ako znamo za postojanje Izidina hrama i kulta na tlu same Istre. U arheološkom nalazištu Nesakciju (današnje Vizače) pronađeni su temelji sakralnog objekta za koji se smatra da pripada Izidinu hramu još u pretpovijesno doba. To potvrđuje i arheološki nalaz glazbala, tj. zvečke, "sistruma", koji je poznat Izidin kultni instrument.

Možda te činjenice dopuštaju da se veliko marijansko svetište na Trsatu kraj Rijeke, pučki zvano crkva "Majke Božje Trsatske", označi kao kršćanski nastavak tih pretpovijesnih vjerskih tradicija ženskih boginja plodnosti, majki bogova i same boginje majke zemlje na ovim područjima Hrvatske. U prilog takvoj tezi govore i suvremeni epiteti Majke Božje Trsatske kao "kraljica Jadrana" ili "zvijezde Kvarnera" općenito poznate zaštitnice mornara, tj. moreplovaca. Suvremeni epitet Majke Božje Trsatske "kraljica Jadrana", ekvivalentan je, tj. istoznačan epitetu "vladarice mora" antičke, tj. noričke Izide (Isis Noreia) iz Celovca (Klagenfurta). Zašto ja baš crkva sv.

Marije, Majke Božje na Trsatu, središnja crkva u koju mornari nose svoje zavjetne darove, slike brodova u oluji, makete brodova, kao i mramorne votivne ploče, nakon čudesnih preživljavanja i spašavanja iz brodoloma i strašnih oluja, kad znamo da je specijalizirani zaštitnik mornara "sv. Mikula" tj. sveti Nikola, dakle muški svetac?

Vjerujem da je točan odgovor u tisućljetnoj tradiciji vjerovanja u boginju plodnosti matrijarhalnog liburnskog društva, koja je istovremeno bila zaštitnica mornara i moreplovstva! Za takvo je tumačenje indikativan i datum slavljenja "Majke Božje Trsatske" kao zaštitnice mornara koji pada na 25. svibnja svake godine, a ne na dane proslave "Vele Gospe" (15. kolovoza) ili "Male Gospe".

Iznenađujuća je činjenica da se motiv očiju ili motiv lika s očima i nosom, a bez usta, pojavljuje i na nadgrobnom kamenju (dakle, nisu sarkofazi) koje bolje poznajemo pod nazivom "stećci", a nalazimo ih u Hercegovini i Dalmaciji.

Osim motiva očiju koji pokazuje žilavost u vremenskom trajanju i specifičan kontinuitet vezan uz tradicionalno pomorstvo u Hrvatskoj i na Mediteranu, možda nam se pruža jedinstvena prilika da otkrijemo nastavak prikazivanja lika boginje plodnosti na još gotovo suvremenim tradicijskim glazbalima tipa višecijevnih klarinetskih sviraljki, odnosno na gajdama. Tu mogućnost rekonstrukcije kontinuiteta pruža nam pojava prikazivanja "ljudskih" glava na srednjovjekovnim gajdama, a

68

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

posebno pojava prikaza "ženskih" glava na "szegedinskim gajdama" u Mađarskoj u drugoj polovini 19. stoljeća, kao i tijekom 20. stoljeća sve do nedavne 1975. godine. O tome nam više kazuje SZAKAL AUREL u svom znanstvenom prilogu (1991/92, 167): "U zaključku se može reći da su dude s ljudskim glavama poznate u zapadnoj Europi u 13. i 14. stoljeću, a u 17. stoljeću u Flandriji. Dude s kozjim glavama počele su se širiti početkom 18. stoljeća, a u 19. i 20. stoljeću koriste se samo u srednjoj Europi.

U južnom Alfoldu nakon duda s kozjom glavom proširile su se dude s ovnovskim i ljudskim glavama u drugoj polovini 19. stoljeća. Slična su oblika kao bosanske i dalmatinske diple i mješnice u 20. stoljeću s ljudskim glavama. U Mađarskoj su dude s ljudskim glavama korištene samo u južnom Alfoldu. Dude s ljudskim glavama izrađivale su se rezbarenjem iz drveta, a potom su se bojale. Među njima su mnogo češće dude s ženskim, nego s muškim glavama. Unutar europskih okvira posebno se izdvajaju samostojne, orginalne dude s ljudskim glavama iz južnog Alfolda koje su se koristile u drugoj polovini 19. stoljeća i prvoj polovini 20. stoljeća. Kako su ove dude karakteristične za područje Szegeda, nazivaju se szegedinske dude". U kratkom opisu duda stoji: "Ženske su obojene crvenilom za obraze, s češljem (za punđu), a muški sa šeširom i brkovima. Dude s ljudskim glavama odražavaju građansko-seoski ukus.

Dude s ljudskim glavama koristili su dudaši iz siromašnih slojeva. Dude s ljudskim glavama rabile su se iz ukrasnih razloga (Szakal, Aurel, 1991/92, 166). Nakon smrti posljednjeg dudaša iz Alfolda, 1975. godine, nestale su dude s ljudskim glavama iz upotrebe" (Szakal, Aurel, 1991/92, 167). Nužno je prokomentirati ove navode.

Postavlja se prije svega pitanje kako se mogao u razvijenom patrijarhalnom društvu pojaviti prikaz ženske glave na tradicijskom glazbalu kao što su gajde i trajati gotovo stotinu i dvadeset godina? Odgovor svakako nije promjena građansko-seoskog ukusa ili promjena mode! Naglašeno crvenilo usana je moderan (je li stvarno ili šminkanje žena traje od pretpovijesti) kozmetički zahvat, erotska provokacija, ali na simboličkom planu, znak je crvene, životne boje krvi, magijskog i kultnog okera, na kultnim posudama i statuetama boginja plodnosti od pretpovijesti! Je li standardna frizura ženskog lika s kosom smotanom u punđu i utaknutim češljem pomodna frizura (koja traje stotinu i dvadeset godina) ili daleka reminiscencija antičkog simbola na glavi Cybele, tj. njezine "Corone muralis", "zidnog vijenca", koji ju je označavao kao izumiteljicu građenja obrambenih zidova, tj. utvrda? Nije li to suvremeni "imidž" vječno prisutne misterije stvaranja i svrhe života u kozmosu?

BIBLIOGRAFIJA BAINES, Anthony - "Ancient and Folk Backgrounds" (9. poglavlje) u Musical Instruments through the Ages, Penguin books, (reprint), (200-237), London.

1971 BATOVIĆ, Šime - Nin u prapovijesno doba, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XVI-XVII, Zadar (9-59).

1969 - Jadranska zona, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, II Neolitsko doba, (473-634), Sarajevo.

- Kasno brončano doba na istočnom jadranskom primorju, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, (271-373), Sarajevo.

1979

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

69

BENAC, Alojz - Prelazna zona (potpoglavlje - Mlađe neolitsko doba - Butmirska kulturna grupa), u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, II Neolit, (412-465), Sarajevo.

1979 CAMPBELL, Joseph - The Masks of God - Creative Mythology.

1976 CHEVALIER, J.-GHEERBRANT, A. - Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb.

1987 DEVEREUX, Georges - Bauba, mitska vulva, August Cesarec, Zagreb.

1990 DIMITRIJEVIĆ, Stojan - Lasinjska kultura (137-181) Vučedolska kultura i Vučedolski kulturni kompleks (267-341) III - Praistorija jugoslavenskih zemalja - Eneolit, Sarajevo.

1979a - Sjeverna zona - Neolit u centralnom i zapadnom dijelu sjeverne Jugoslavije, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, II Neolit, (229-360), Sarajevo.

1979 b GARAŠANIN, Milutin - Centralnobalkanska zona, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja - Neolit II, (79-211) Sarajevo. 1979 - Dubrovačko-žutobrdska grupa, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja. 1983 - Brončano doba IV, (520-535), Sarajevo GRAVES, Robert - Grčki mitovi, Nolit, Beograd.

1969 GREGL, Zoran - Rimljani u Zagrebu.

1991 GUŠIĆ, Branimir - Naseljenje Like do Turaka, (13-60).

KOVAČEVIĆ, Dražen - Gospodinović Bernard - "Pregršt snova", priča u Antologija južnoslavenskih legendi i predaja, Zagreb.

1989 LAUDY, Jacques - Esej o keltskim grupama rasijanim u suvremenoj Evropi, Bilten Instituta za proučavanje folklora, br. 3, (161-180), Sarajevo.

1955 LUKEŽIĆ, Irvin - Kulturna povijest Grobinštine. Osnovni tokovi razvoja., Grobnički zbornik I, (79-97).

1988 SALAMON, Velimir - Multidisciplinarni pristup rekonstrukciji povijesnog broda - primjer rekonstrukcije gajete falkuše, disertacija na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu.

1997 SZAKAL, Aurel - Emberfejes dudafejek a Magyar Alfold deli reszen (Dude s ljudskim glavama u južnom Alfoldu) - separat iz Godišnjaka Mora Ferenz muzeja, I tom, 1991/92., Szeged, (153-173).

1993 ŠIROLA, Božidar - Sviraljke s jednostrukim udarnim jezičkom, Zagreb.

1937 TOMOVIĆ, Miodrag - Antički spomenici istočnjačkih kultova na teritoriji Jugoslavije, Kulture istoka - Časopis za filozofiju, književnost i umetnost Istoka, god. IV, broj 14, oktobar - decembar, (46-50), Beograd.

1987 TORBRUGGE, Walter - Nastajanje Evrope - Pradavna Evropa, Rijeka, Edicija - Umjetnost u slici, Otokar Keršovani, Rijeka.

1978 WENZEL, Marian - Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo.

1965

70

K. Galin: Grobnička baba - božica plodnosti...

WILLS, Franz, Hermann - Reisebilder aus Dalmatien, Wien, verlag Anton Schroll & Co. 1944

SAŽETAK U radu se razmatra moguća simbolika grobničke "babe", osebujna kamenog spomenika u središtu Grada Grobnika, koji vjerovatno potječe iz pretkršćanskog doba.

Prema nekim pretpostavkama radi se zapravo o svojevrsnoj poganskoj inkarnaciji neke lokalne božice plodnosti koja je mogla pripadati najstarijim stanovnicima ovih područja (liburni ili neki drugi ilirski narod). Autor njezine simbole povezuje sa simbolima na hrvatskim dvocijevnim klarinetskim sviraljkama.

Prilog: Grobnička “baba”