Jusi Adler-Olsen Tako to rade pravi Deda Mrazovi Krimi-priÄ?a
Književna agencija „Politiken“ želi čitaocima širom sveta srećne praznike s kratkom božićnom krimi--pričom Jusija Adler-Olsena „Tako to rade pravi Deda Mrazovi“. Mi već jedva čekamo 2019, kada ćemo objaviti 8. tom Alder-Olsenovog serijala o Sektoru Q.
K
ada je bio dečak, kipeo je od života. Kakav dečak! Kakve divne krupne oči i, oh, kakav osmeh, da i ne pominjemo živu maštu! Prošlo je mnogo otkad je iko rekao išta slično o njemu. Iskreno rečeno, bilo je to davno, pre pet krađa kola, provale automobilom u prodavnicu, brojnih slučajeva krađa po radnjama i jedne prevare. Ali Brajan je odslužio sve kazne oženio se i skrasio sa ženom u predgrađu, a njen stomak je postojano rastao. Na mnogo načina, sve bi išlo baš kako treba, samo da upravo nije otpušten s posla po kratkom postupku. Zapravo, rekli su mu: „Daj sam otkaz i nećemo prijaviti.“ I to samo pet dana pre Božića. A on nije imao ni prebijene pare. Šta je, za ime sveta, krenulo naopako? U bolnici je gurnuo ruku u džepove na hiljade ljudi izgubljenih pogleda i nečuvane torbe kraj kreveta. Uostalom, to bolnički poslužitelji stalno rade. Zašto je, zaboga, zavukao prste baš u tu prokletu tašnu? Ko još krade od nekoga ko ne samo da je potpuno svestan već i vrlo bistar, čak prefrigan lažov, koji te u oči gleda i laže? Samo prokleta budala! To je bilo osećanje koje ga je pritiskalo dok je stajao u robnoj kući, gledajući u božićna srca velika kao vodenični kamenovi. Gledao je u trepćuća svetla i užurbane ljude, koji su grozničavo kupovali božićne poklone. Samo ova prokleta budala nije mogla da učestvuje u tome: Brajan Severin Jergensen, persona s kriminalnim dosijeom i ponovo na stranputici. Žena će ga izbaciti napolje čim primeti prazninu ispod božićne jelke. Kakav smrdljivac. Za šest dana će sedeti potpuno sam pored božićne jelke, gledajući je kako seje iglice po podu i misleći o stomaku koji raste sad u kući njenih roditelja, u nekom mestu bogu iza tregera u provinciji. „Brajane, dođavola!“, pomislio je. „Moraš da nađeš neke poklone da ih staviš ispod jelke. Barem pet, inače...“ Sinula mu je ideja kad je primetio da šef obezbeđenja robne kuće, koji već zuri u njega, obučen u Deda Mraza. Brajan je znao taj tip ljudi i uzvratio mu je pogled. „Treba da nabaviš jedan takav kostim“, pomislio je. Koliko brdo plena se samo može sakriti u tu vrećastu odoru. Brajan je pogledao uz i niz pokretne stepenice i primetio još jednog Deda Mraza. To je značilo da je postojao najmanje po jedan na svakom spratu. Da, nije loša ideja. Još jedan Deda Mraz: ko će ga uopšte primetiti?
Jusi Adler-Olsen Našao je garderobu na trećem spratu i tu su na vešalicama bila još tri kostima Deda Mraza, a uz svaki je išao i par žutih klompi. Navukao je najveći kostim. O, bilo je vruće nositi toliku odeću na sebi. Osvrnuo se oko sebe. Ispod lavaboa je ležala veoma prljava bela Adidasova sportska torba. Brzo je doneo odluku, svukao kostim, skinuo i farmerke i košulju i zavitlao ih ispod lavaboa zajedno s vetrovkom. Zatim je stavio torbu preko odeće i ponovo navukao kostim. Ovako je već bolje. Pogledao se u ogledalo i klimnuo glavom, zadovoljan. Božićna kapa drsko nakri vljena, vata preko celog lica, ljupko oklembešene pantalone. Neće skidati kostim dok se ne nađe u hodniku svoje zgrade. Bestraga mu glava! Božić je spasen! Kada se vratio u robnu kuću, pratio je žene sličnog stasa kao njegova žena. Krišom je ulazio u kabine za presvlačenje kada završe s isprobavanjem odeće i krao ono što bi ostavile na vešalicama i kukama. A klompe su bile sjajne za odvaljivanje tagova. „Bog blagoslovio lenje cure!“, pomislio je i privezao plen oko struka, ispod prostrane Deda Mrazove jakne. Bilo je robnih marki za koje nikada pre nije čuo. Mekane stvari Baum i Pferdgarten, Malene Birger, Rosana Julija i veš La perla, lagan kao perce. Sve veličina 40 i samo jedna stvarčica 42, za sledeću fazu trudnoće. Sjajno, pomislio je i potapšao se po stomaku, koji je polako rastao. Kada struk Deda Mrazove jakne počne da postaje tesan, to će značiti da je ostvario svoj cilj. Trenutno je imao još mnogo mesta. Spustiće se u radnju po još elegantne odeće za dame i potražiti nešto i u odeljenju za spavaćice. Najbolje bi bilo nešto s uskim bretelama. Nije nikad naodmet dodati još koju stvarčicu viška. To je odavno naučio. Brajan nije ni primetio drugog Deda Mraza dok ovaj nije stao tačno ispred njega i počeo upadljivo da bulji. Taj prodorni pogled je govorio: „Prepoznao sam te!“ Samo što nije škljocnuo lisicama, pomisli Brajan. Odjednom se pojavio još jedan Deda Mraz, baš kad se sa zvučnika čulo nabrajanje specijalnih ponuda u odeljenju za igračke na četvrtom spratu. Onda se sa zvučnika začuo ozbiljniji ton: „Govori upravnik robne kuće Antonsen. Glavna kasa je opljačkana. Zato vas ljubazno molimo da...“ U tom trenutku je primetio da nijedan od Deda Mrazova okrenutih prema njemu ne nosi klompe kao on. Verovatno su brzi kao munje u praktičnim crnim patikama. 10
Tako to rade pravi Deda Mrazovi „Dođavola, Brajane, gubi se odavde pre nego što se namnože!“, pomislio je i krenuo pravo prema pokretnim stepenicama. Klinac je vrisnuo kada mu je nagazio nožne prste ogromnim žutim klompama. Brzo se sjurio niz pokretne stepenice, krivudajući pored ozlojeđenih žena, koje nisu volele da se neki neznanci češu o njihove skupe bunde. Dok je žurio niz pokretne stepenice, mogao je da oseti šta se dešava iza njega: Deda Mrazovi su jurili niz pokretne stepenice, a dame u krznu su pokušavale da izbrbljaju svoje pritužbe. I svi su gledali u njega. „Neka ovaj kostim nestane!“, bilo je prvo što mu je proletelo kroz glavu. Dan je počeo s mirisom sveže kafe i vatrenim maženjem na kauču. A ako se ovako nastavi, završiće s dupeljupcima u smrdljivoj tupi. Zar Božić u zatvoru! Skočio je sa stepenica na prvom spratu i potrčao kroz muško odeljenje, prema zadnjem stepeništu, pa dole. Nakon što je unezvereno osmotrio okruženje, u prizemlju je našao toalet. Činilo se kao da je sve iza njega mirno. Možda treba samo da se malo primiri i popričeka. A možda i ne! Osoblje na izlazima tražilo je lopova obučenog u kostim Deda Mraza. Možda je i policija već tamo. O, prokleti kostim! A njegova odeća bila je udaljena otprilike pet stotina nemogućih koraka. Da ju je samo zadržao na sebi. Ili da je maznuo i neku mušku odeću kada je već projurio i kroz muško odeljenje. Koračao je ispred vrata klozeta dok neki matorac, sa osmehom olakšanja na licu, nije izašao. Brajan se ugurao u kabinu. Treba samo da baci plen i izvuče se iz robne kuće. Onda mogu da ga pretresaju koliko hoće. Šta će moći da dokažu? Krađu kostima Deda Mraza? Otkad je to zločin upasti u praznično raspoloženje? „Jesi li unutra, Deda Mraze?“, odjednom je pozvao blagi glas spolja. Šta je, kog đavola, ta kučka radila u muškoj klonji? „Tu si, tu si, vidim ti klompe!“ Glas je sada dopirao ispod vrata. Kakav usran dan, pomisli on, otvori vrata i pokuša da se iskrade napolje. „O bože, stvarno si tu!“, rekla je žena. „Hajde sad, pođi za mnom.“ Delovala je vrlo autoritativno. Verovatno je u tašni imala limenku biber-spreja. Izvela je Brajana iz toaleta i sprovela kroz odeljenje s parfemima. „Čekaju te na odeljenju s igračkama“, rekla je ta žena prilazeći zlatnom prestolu. Šta se, za ime sveta, dešava? 11
Jusi Adler-Olsen On je s oklevanjem seo na zlatni presto usred osvetljenog prostora na sredini odeljenja i ukapirao o čemu je reč tek kad je spazio dugački red od najmanje dvadesetoro dece – koja su ga gledala gladno. Želela su barbikinu kućicu iz snova, i lego model Hogvortsa, i Harija Potera, i Majnkraft deluks overvorld komplet – a ON sve to mora da im dâ! „Ne smem ih pustiti da mi sede u krilu“, pomislio je i pokušao da izračuna kakvu bi kaznu za pedofiliju, s već postojećim dosijeom, mogao da dobije. Ma nikad više neće izaći iz zatvora! Zvučnici su zapucketali. „Molimo posetioce da paze na lopova visokog otprilike 185 cm, u odeći Deda Mraza, s klompama na nogama!“, čulo se iz njih. „Ljubazno molimo naše mušterije da budu oprezne jer je možda i naoružan. Molimo vas da se javite...“ „Ružan si!“, rekao je prvi klinac, kome je slina visila s crvenog nosa. Iza njega je gomila dece buljila u Brajana kao da je masovni ubica. Oprezni roditelji, pohlepna deca i dvojica Deda Mrazova smrtno ozbiljnog izgleda, s crnim patikama na nogama. Osetio je kako mu se znoj skuplja ispod božićne kape, a brada mu se lepi za lice. Kako, pobogu, sad da se izvuče odavde? „Hoću moj komplet za šminku!“, rekla je desetogodišnja devojčica, već sva našminkana, s blistavo belim osmehom. „Molim te, moraš to da kažeš mojoj mami!“ Prekasno je primetio devojčicinu opčinjenost njegovom bradom. Kao da je to kosa neke njene lutke, milovala ju je i uvlačila prste u nju. Odjednom je zavukla ruku tačno ispod okovratnika i zakačila nešto što je krenula tvrdoglavo da vuče. A onda su se ona i još nekoliko druge dece zakikotali kada je kroz njegovu bradu izvukla bledoružičasti la perla grudnjak. Brajan je čvrsto sklopio oči u uzaludnom pokušaju da pobegne od stvarnosti. Da li je ovo uopšte moglo da bude gore? „Gledaj, mama!“, povikala je klinka kidajući mu dugmad na jakni. „Deda Mraz je STVARNO doneo naše poklone sa sobom! Šta sam ti rekla?“ „Braaaajane!“, zagrmeo je tad jedan i previše poznat glas. Naglo je otvorio oči u divljoj panici. O ne, tu je bila i ona, njegova žena s trudni čkim stomačićem i zvečkom i plišanim medom u rukama. Sve je temeljno pripremala za dolazak bebe, koja će se sad najverovatnije roditi na Jilandu, sudeći po njenom zažarenom pogledu i trenutnom stanju stvari. 12
Tako to rade pravi Deda Mrazovi Pripadnici obezbeđenja probili su se kroz decu i bacili se na njega, a ljudi su se razbežali u panici. Gurali su se i laktali kao divljaci: ne, njih neće pokokati ludi pljačkaš koji ne poštuje Božić. Sve je izgledalo baš loše. Brajan je primetio to dete tek nekoliko sekundi pošto je sve otišlo dođavola. Prvo je raspalio jednog od ljudi iz obezbeđenja u bradu, tako da je naleteo na drugog i preturio ga, a zatim se bacio u talas uspaničenih ljudi, kao lav koji juri krdo podivljalih gnuova. Za sekundu je stigao do pokretnih stepenica i skočio na stepenik kad su male ruke izgubile stisak na klizavoj ogradi. Dete je odjednom visilo s pogrešne strane pokretnih stepenica i sa strahom na licu buljilo pravo dole, u piramidu bočica novog Lankomovog Božićnog parfema. „Evo, uhvati se!“, povikao je i dobacio detetu Baumov i Pferdgartenov rukav. Pet minuta kasnije, trojica policijskih detektiva ozbiljnog izgleda stajali su u kancelariji zureći u njega. I njegova žena je takođe bila tu. „Brajane, predobro te poznajemo. Detektivi su motrili na tebe sve vreme. Zato sa sigurnošću znamo da nisi ti opljačkao kasu“, rekao je jedan od njih. „Možda je to bio Deda Mraz koji je trebalo da sedi na odeljenju s igračkama umesto mene“, pokušao je da im pomogne Brajan. Policajac je odmahnuo glavom. „Teško. Našli smo ga pijanog kao zemlja u odeljenju s vinima.“ Brajan je pokušao da izbegne pogled svoje žene. Bilo je prilično neprijatno sedeti u donjem vešu, umotan samo u ukradenu odeću. A uopšte nije pomagalo to što su to bile elegantne stvari za dame. „Gde si ostavio svoju odeću?“, pitao je policajac. Brajan je objasnio da je njegova odeća ispod lavaboa u garderobi na trećem spratu, sakrivena ispod bele Adidasove torbe. „Ti idi i donesi je“, rekao je policajac njegovoj ženi. „Moramo da popričamo s tvojim mužem.“ Brajan se nije usudio ni da pogleda u nju. Pitao se da li će se ona uopšte vratiti. Jedan je iskoračio napred. Zamenik upravnika Antonsen – pisalo je na bedžu na njegovom sakou. On je bio taj koji je oglasio pljačku preko zvučnika. „Dakle, Brajane. Trebalo bi da te uhapsimo zbog krađe, ali imamo sad ozbiljniji prekršaj o kome moramo da mislimo. A i smatramo da ti treba odati izvesno priznanje zato što si stao da spaseš dete.“ 13
Jusi Adler-Olsen Antonsen se na časak osmehnuo. „Sad skini sa sebe plen, povedi ženu kući i nikada se više ne vraćaj ovamo – razumeš?“ Brajan je klimnuo glavom, ali nešto mu tu nije bilo pravo. Da li je to zaista najbolje za njega? Ako ga uhapse, barem će imati hranu i smeštaj za Božić. Oni ne shvataju da mu to uopšte nije zagarantovano sa ženom kao što je njegova? Upravo tad se i ona vratila u kancelariju. Izgledalo je kao da je strpala svu njegovu odeću u sportsku torbu. „Ovo je ta torba“, rekla je. „Nije bila na odeći ispod lavaboa, već u suprotnom uglu.“ Na to se zamenik upravnika trgao. „To je moja torba“, omaklo mu se. „Gluposti!“, rekla je Brajanova žena. „Gledaj ovamo!“ Okrenula je torbu. Na njoj je ogromnim crnim slovima pisalo BRAJAN S. JERGENSEN. Verovatno ispisano ajlajnerom. Bila su to lepa i pravilna slova, kakva je samo njegova žena umela da napiše. Osmehnula se. „Ti se obuci, Brajane, a ja ću tvoju torbu poneti kući.“ Brajan je primetio da je zamenik upravnika počeo da se znoji. Izdajnički znoj rekao mu je mnogo toga. Brajan mu je uputio pogled koji je govorio: „Lukavo, druškane, ali ovog puta ti nije upalilo. Znam da si ti maznuo pare. Super ideja da okriviš nedužnog Deda Mraza i sakriješ plen u neupadljivu sportsku torbu. Šteta što će na kraju Deda Mraz odneti lovu.“ Baš pre nego što će izaći, prostrelio je zamenika upravnika ubilačkim pogledom: „Nemoj da pokušavaš ništa glupo, razumeš?“ Brajan je spustio ruku u torbu i opipao sadržaj pre nego što je polako izvukao odeću. Da, to je to. Ispod njegovih krpa bila je plastična kesa s nečim čvrstim, lepog četvrtastog oblika. Lepa forma upakovanih šuški. „Molim te, ne brini, draga“, rekao je i osmehnuo se ženi. „Puštaju me kući. Ja ću poneti torbu umesto tebe.“ Pogledao je ljude oko sebe sa iskrom u očima. „Tako to rade pravi Deda Mrazevi.“
14