Anne bronte stanarka napuštenog zamka

Anne Brontë

SESTRE BRONTË Romani sestara BRONTË, u šest knjiga Jane Eyre, Shirley, Villette, Profesor, Orkanski visovi i Stanarka napuštene kuće pripadaju vrhu ne samo engleskog nego i svjetskog romana. Tri sestre Brontë: Charlotte, Emily i Ann u ovim izvanrednim književnim ostvarenjima pokazale su sa začudnom snagom i uvjerljivošću galeriju ljudskih karaktera i društvenih situacija, te tako ostavile autentično umjetničko svjedočanstvo o jednom vremenu punom proturječnosti zbog psiholoških i društvenih sukoba što izbijaju na svakom koraku u tom času povijesti između starog i modernog doba kad se ladanjska i romantična Engleska napokon pretvara u suvremenu industrijsku državu. Na toj razmeđi javljaju se tri sestre Brontë koje darovitošću svoga pera, strašću žena i mudrošću lucidnih promatrača pokušavaju slikati svoju epohu s mnogo istinske strasti, romantičke ponesenosti i realističkog smisla za životnu pojedinost.

Likovi Katarine i Heathcliffa iz Orkanskih visova, Jane Eyre i Rochestera iz Jane Eyre, spomenimo samo one najpoznatije, ulaze u riznicu klasičnih književnih junaka. Njihove osebujne sudbine toliko su ljudske da se poput oštre čelične igle urezuju u naše sjećanje, a njihove životne priče tako su ljudske da i danas žive.

STANARKA NAPUŠTENE KUĆE ANN BRONTË (1820–1849) napisala je samo dva romana.

Stanarka napuštene kuće (1848) sentimentalna je priča o životnom putu žene koja je izgubila muža razvratnika i pokušava sve snage usmjeriti na odgoj sina da i on ne krene očevim putem.

To je roman snažne sentimentalne ekspresije u kojem ljudske sudbine ovise o teškoćama i preprekama na koje nailaze, jer one obećavaju katarzu – neizbježnu za jednog puritanskog pisca.

Djela tri sestre, Charlotte, Emily i Ann Brontë, umjetničko su i ljudsko svjedočanstvo o životu u Engleskoj prve polovice XIX stoljeća. Otkrivajući tjelesne i duševne patnje svojih senzibilnih junaka i junakinja, spisateljice pokazuju dubinu sukoba darovitog pojedinca s konzervativnim društvom, ističu socijalne nepravde, prikazujući pritajeni klasni bunt i tako, uza sve svoje inovacije značajne za realističko gledanje na svijet oko sebe, nastavljaju tradiciju započetu djelima Jane Austin.

Poslije romana – sentimentalnih romansi, lišenih životne argumentacije, u njihovim djelima prevladava ozbiljnost, počinje se shvaćati da život najčešće određuju male a ne velike stvari i da je upravo zato put do punog ostvarenja ljudske sreće težak i trnovit.

Potekle iz svećeničke obitelji, odgojene u siromaštvu i pod zaptom stroga oca, probijale su se kroz život kao učiteljice i odgojiteljice da bi književnu slavu stekle tek poslije smrti. Služeći imućne, one su vrlo rano i vrlo snažno osjetile posljedicu društvene nejednakosti i spoznale da se ti odnosi moraju mijenjati. S dubokim smislom za društvenu i psihološku realnost sestre Brontë u svojim romanima pričaju sumorne, a ponekad i tragične životne priče svojih junaka, otkrivajući kako je u tom svijetu nemoguće naći sreću a da se izbjegnu sve kušnje i patnje na putu do nje.

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE

NASLOV ORIGINALA:

THE TENANT OF WILDFELL HALL

TISAK RIJEÄŒKA TISKARA. RIJEKA 1974.

ANN BRONTË

STANARKA NAPUŠTENE KUĆE

S ENGLESKOGA PREVELI:

SONJA I ZORAN BUDAK NAKLADNI ZAVOD MH ZAGREB 1974.

POGLAVLJE I

orat ćeš se vratiti sa mnom u jesen 1827. godine. Moj je otac bio veleposjednik, a ja sam ga u tome naslijedio po njegovoj izričitoj želji, iako sam se tome protivio. Težio sam naime za višim ciljevima, bojeći se da ću, živeći na farmi, zakopati svoje sposobnosti u zemlju. Moja je majka učinila sve moguće kako bi me uvjerila u moje velike sposobnosti.

Ali otac, uvjeren da su ambicije i mijenjanje načina života najsigurniji put u propast, nije htio ni čuti moje razloge. A najmanje to da bih ja želio poboljšati svoj položaj i položaj svojih suvremenika. Govorio mi je da je sve to glupost, preklinjući me svojim posljednjim dahom da nastavim živjeti na stari način, po onoj narodnoj: »Pleti kotač kako ti i otac«, da smatram svojim najvišim ciljem živjeti pošteno, ne obraćajući pažnju ni lijevo ni desno, i da ostavim očinske njive u nasljedstvo svojoj djeci u bar tako dobrom stanju kao što ih je on ostavio meni.

Govorio je da je pošten i marljiv poljoprivrednik jedan od najkorisnijih članova ljudskog društva. Posvećujući svoje sposobnosti našem posjedu i unapređivanju poljoprivrede, neću uživati imati koristi samo ja, moja porodica i oni koji za mene rade, nego, u stanovitom smislu riječi, i cijelo čovječanstvo. Ukratko, neću živjeti uzalud.

Misleći na te riječi, tješio sam se vraćajući se s polja kući jedne hladne, vlažne večeri potkraj listopada. Ali odsjaj vatre kroz prozor salona mnogo me je više utješio od svih tih mudrih razmišljanja i hvalevrijednih odluka što sam ih donio. Jer, sjeti se, tada sam bio mlad. Imao sam samo dvadeset i četiri godine, i nisam još bio stekao moć samosavladavanja, koju danas posjedujem.

Ipak, nisam smio ući u taj raj prije nego što sam izuo blatne čizme i obuo par čistih cipela. Svukao sam i radno odijelo, odjenuo kućni ogrtač.

Uredio sam se kako bih se mogao dostojno pojaviti u pristojnom društvu, jer moja majka, iako vrlo draga, nije odustajala od nekih zahtjeva.

Penjući se u svoju sobu sreo sam na stubama , zgodnu devetnaestogodišnju djevojku, okrugla lica, crvenih obraza, gustih uvojaka i vedrih smeđih očiju. Ne treba kazati da je to bila moja sestra Rose. Znam, ona je još i sada zgodna žena srednjih godina, i u tvojim očima vjerojatno još isto onako lijepa kao onda kad si je prvi put sreo. Nitko mi tada nije govorio da će ona, nekoliko godina kasnije postati supruga meni još potpuno nepoznata čovjeka. Ni da će mi taj čovjek postati bližim prijateljem nego što je ona sama. I mnogo prisniji od onoga neodgojenog tada sedamnaestogodišnjeg mladića koji je, silazeći niza stube, tako udario

u mene da sam izgubio ravnotežu, te sam ga za kaznu udario po glavi. To naravno nije ostavilo ozbiljnih posljedica, jer mu je glava bila prekrivena gustim crvenim uvojcima, koje je moja majka nazivala kestenjastim.

Ušavši u salon, našli smo tu poštovanja vrijednu damu u naslonjaču kraj kamina kako plete.

To je radila uvijek kad nije imala drugog posla. Dočekala nas je živahna vatra i čaj što ga je sluga upravo bio donio. Rose je izvadila posudicu za šećer i cjediljku za čaj iz ormara od tamne hrastovine, sjajne poput ulaštene ebanovine.

– Evo, stigli ste! – zaviknula je moja majka, pogledavši nas i nastavljajući jednako brzo plesti.

– Zatvorite vrata, a Rose će uliti čaj. Sigurna sam, umirete od gladi!

Pričajte mi što ste cijeli dan radili. Volim znati čime se moja djeca bave.

– Izdavao sam naređenja o smjeru kretanja pluga. Momak nije imao pojma kojim smjerom treba orati. Osim toga, radio sam na planu navodnjavanja travnjaka.

– Sjajan si! A što si ti radio, Ferguse?

– Lovio sam.

Počeo je naširoko pričati o tom sportu, o mamcima koje je upotrebljavao i o psima. Majka ga je slušala s najvećom pažnjom, promatrajući ga s oduševljenjem koje mi se činilo pretjeranim s obzirom na važnost njegova izlaganja.

– Trebalo bi da počneš i nešto drugo raditi, Ferguse – napomenuo sam čim mi je stanka u njegovu pričanju omogućila da dođem do riječi.

– A što bih mogao raditi? – odgovorio je. Majka mi ne dopušta poći na more ili u vojsku. A ja sam odlučio da ništa drugo ne radim. Toliko ću vam dosađivati te ćete biti sretni da me se riješite.

Majka mu je pogladila čvrstu, kratku kosu. On je nastojao poprimiti ljutit izgled, a zatim smo se sve troje digli i na opetovani Rosin poziv sjeli za stol.

– Popijte čaj – rekla je Rose – a ja ću vam ispričati što sam ja radila.

Posjetila sam Wilsonove. Velika je šteta što nisi bio sa mnom, Gilberte, jer je ondje bila i Eliza Millward.

– Pa što ako je bila?

– Ništa! Neću ti pričati o njoj – osim da je zgodna i zabavna, naročito kad je dobre volje, pa bismo je mogli i pozvati...

– Mir, mir, draga! Tvoj brat i ne misli na to! šapnula je moja majka ozbiljno, zaprijetivši joj prstom.

– Htjela sam vam ispričati nešto važno što sam ondje saznala – nastavila je Rose. – Jedva sam to mogla dočekati. Znate i sami kako se pričalo prije mjesec dana da će netko useliti u Wildfell Hall. Pa što mislite?

Netko već tjedan dana ondje stanuje a da mi to nismo znali!

– Nemoguće! – zaviknula je majka.

– Nevjerojatno! – kriknuo je Fergus.

– Ali istinito! Ondje stanuje jedna žena.

– Bože sveti, draga! Pa to je ruševina!

– Uredili su dvije ili tri sobe. Ondje ona stanuje sama s nekom starom služavkom.

– Oh, bože! Sad si sve pokvarila. Nadao sam se da je ona vještica – napomenuo je Fergus, mažući prst debelo maslac na kruh.

– Gluposti, Ferguse! Ali, nije li to čudno, majko?

– Čudno! Jedva mogu povjerovati.

– Ali, moraš. Jane Wilson ju je vidjela. Pošla je onamo sa svojom majkom, koja naravno nije mogla izdržati da ne pode u posjet nekome tko se doselio u susjedstvo. Ta se nova susjeda zove gospođa Graham i nosi crninu. Ne onakvu kakvu nose udovice. Kažu da je mlada – nema više od dvadeset pet do dvadeset šest godina. Vrlo je suzdržana. Nastojali su na sve moguće načina saznati tko je ona i odakle dolazi. Ali ni prodorna gospođa Wilson ni njezina spretna kćerka nisu uspjele saznati nijedan važniji podatak, pa ni izvući išta iz čega bi se moglo nešto zaključiti. Ništa se ne zna ni o njoj ni o prilikama u kojima je živjela, ni s kim se ranije družila. Bila je s njima ljubazna koliko je iz pristojnosti morala biti.

Očigledno joj je bilo draže kazati im »zbogom« nego »kako ste«. Eliza Millward rekla je da će je njezin otac ubrzo posjetiti i ponuditi joj svoju svećeničku pomoć. Vjeruje da joj je to potrebno, jer se doselila na početku prošlog tjedna a u nedjelju se nije pojavila u crkvi. Eliza će ga pratiti.

Sigurno će joj uspjeti nešto izvući iz nje. Znaš, Gilberte, da njoj sve uspijeva. I mi bismo je morali jednom posjetiti, majko! To bi bilo pristojno.

– Naravno, draga! To ubogo biće sigurno je vrlo osamljeno.

– Molim vas, pođite što prije. I svakako saznajte koliko šećera stavlja u čaj, kakve pregače nosi, i drugo tome slično. Ne znam kako ću preživjeti dok to ne saznam – podrugljivo će Fergus.

Ako je mislio da je izrekao prvorazrednu šalu, prevario se. Nitko se nije nasmijao. To ga baš i nije smetalo, jer se, napunivši usta kruhom i maslacem i gutnuvši čaj, tako zagrcnuo od smijeha da je morao skočiti i istrčati iz sobe. Čas kasnije čuli smo ga kako urla od smijeha u vrtu. Što se mene tiče, bio sam gladan pa sam u tišini uništavao šunku, prženi kruh i čaj, dok su majka i sestra dalje razgovarale o toj tajanstvenoj gospođi. Ipak, moram priznati da sam nakon onoga što se dogodilo mom bratu, nekoliko puta podigao šalicu s čajem i ponovo je spustio, ne usuđujući se popiti ni gutljaj, iz straha pred sličnom eksplozijom.

Sutradan su moja majka i Rose požurile u posjet lijepoj osamljenici.

Vratile su se jedva nešto pametnije nego što su krenule onamo. Moja je majka izjavila kako ne žali zbog toga posjeta, jer je onoj gospođi bar mogla dati nekoliko korisnih savjeta. Nadala se da ih ona neće odbaciti. Naime, gospođa Graham, iako je malo govorila i činila se pomalo uobraženom, ipak je bila razumna žena. Nije bilo poznato gdje je dotada živjela, ali to ubogo biće nije imalo pojma o nekim stvarima, pa se čak toga nije ni

stidjela.

– Što to ne zna? – zapitao sam.

– Nema pojma o kućanstvu, a ni o kuhanju. Ne zna ono što bi svaka prava dama morala znati, bilo joj to potrebno ili ne. Dala sam joj nekoliko korisnih savjeta, i nekoliko izvrsnih recepata čiju vrijednost ona nije mogla ocijeniti. Zamolila me neka se ne trudim, jer ona živi tako skromno i povučeno da ih nikada neće moći iskoristiti. »To nije važno, draga moja – rekla sam – to svaka prava žena mora znati. Osim toga, sada ste sami, ali to nećete biti zauvijek. Vi ste bili udati, a sigurno ćete to i opet biti.« – »Varate se, gospođo – kazala je ona s visoka – sigurna sam da to nikada neću biti.« – Vjerojatno neka romantična mlada udovica – rekoh. – Želi živjeti ovdje u osami do kraja života i tugovati za dragim pokojnikom. Ali to neće dugo trajati.

– I ja mislim da neće – napomenu Rose. – Nije mi se zapravo činila osobito tužna. A osim toga, prekrasna je. Moraš je posjetiti, Gilberte! I sam ćeš kazati da je savršena ljepotica, iako nećeš otkriti nikakve sličnosti s Elizom Millward.

– Mogu lako zamisliti mnogo ljepših lica od Elizinog, ali teško šarmantnijih. Moram priznati, njezina ljepota nije savršena, ali da jest, ona više ne bi bila tako interesantna.

– I tako ti više voliš njezine greške od odlika drugih.

– Tako je – isključujući, naravno, majku.

– Oh, dragi moj Gilberte, kakve to gluposti govoriš! Znam, ti tako ne misliš. To ne dolazi u obzir – kazala je majka. Zatim je ustala i napustila sobu, izgovarajući se kućanskim poslovima, a zapravo izbjegavajući moje daljnje izjave.

Nakon toga Rose mi je pričala neke pojedinosti u vezi s gospođom Graham. Opisala mi je njezino držanje, haljinu i ponašanje, kao i pokućstvo u sobi u kojoj je stanovala. Sve mi je to opisala s mnogo više pojedinosti nego što je mene zanimalo. Kako je nisam najpažljivije slušao, ne bih mogao ponoviti te pojedinosti ni kad bih želio.

Sutradan je bila subota, a u nedjelju su se svi pitali hoće li lijepa neznanka doći u crkvu ili neće. Moram priznati da sam i sam zainteresirano promatrao obiteljsku klupu Wildfell Halla s izblijedjelim, otrcanim jastucima.

Ondje sam ugledao otmjenu žensku pojavu u crnoj haljini. Okrenula je lice prema meni, a u njemu je bilo nešto što me tjeralo da je ponovo i ponovo promatram. Kosa joj je bila crna poput ugljena, a češljala ju je na način neuobičajen u to vrijeme, ali je njoj izvrsno pristajao. Koža joj je bila čista i blijeda. Oči nisam vidio, jer se nagnula nad molitvenik, pa su bile skrivene kapcima s dugim, finim trepavicama. Ali obrve iznad njih bile su izražajne i lijepo nacrtane. Čelo je odavalo veliku inteligenciju, a nos joj je bio klasičan. Crtama lica nije bilo prigovora, osim što su joj obrazi bili

pomalo upali, a usnice, iako lijepe, malko pretanke i odviše stisnute. Nešto je u njima odavalo ne baš osobito blag i ljubazan karakter. Kazao sam samom sebi: »Radije bih vam se divio iz daljine, lijepa moja gospođo, nego živio s vama pod istim krovom.« Upravo je tada podigla oči i srela moj pogled. Nisam se odlučio da ga skrenem, pa se ona vratila molitveniku, ali ne prije nego što me prezrivo pogledala.

– Smatra me bezobraznim klipanom – pomislio sam. – Ubrzo će promijeniti mišljenje, ako ja to budem smatrao potrebnim.

Sinula mi je pomisao kako ovo nije pravo mjesto za takva razmišljanja i da moje ponašanje nije odgovaralo ovom mjestu. Prije nego što sam se opet posvetio molitvi, pogledao sam uokolo je li itko primijetio što se dogodilo. Ali nije – svi oni koji nisu gledali u molitvenike promatrali su tu stranu ženu. Moja dobra majka i sestra, a isto tako i gospođa Wilson i njezina kćerka, pa čak i Eliza Millward. Ali, ona je pogledala u mene, pocrvenjela i skromno se vratila molitveniku.

Eto, opet sam se izgubio u nedostojnim mislima. Taj put me netko na to upozorio, gurnuvši me u rebra. Bio je to moj brat. Mogao sam mu taj čas uzvratiti samo tako što sam nagazio svojom nogom na njegov palac, zaprijetivši mu osvetom pri izlasku iz crkve.

A sada ću ti, Halforde, prije nego što dovršim ovo pismo, kazati tko je Eliza Millward. Ona je mlada kćerka prečasnog oca Michaela Millwarda, vikara, zgodna mala osoba koja mi se veoma sviđa. Ona to zna, iako joj nikada nisam ništa direktno kazao, a i ne namjeravam. Moja majka smatra naime da dvadeset milja uokolo nema žene dostojne mene, pa ne može podnijeti pomisao na brak s tom beznačajnom djevojčicom koja, uz sve svoje ostale mane, ne posjeduje čak ni dvadeset funti. Eliza je bucmasta djevojka, sitna lica, gotovo jednako tako okrugla kao u moje sestre. Nos joj je prćast, crte lica nepravilne. Ona je zapravo više šarmantna nego lijepa. Ali, ne smijem zaboraviti njezine oči. Te divne oči čine je izvanredno privlačnom. Crne su i dugoljaste, izraz im se neprekidno mijenja. Ponekad, mogao bih to tvrditi, čak je đavolski zao, ali i tada očarava. Njezin je glas mio i djetinjast, kretnje meke kao u mačke a takvo joj je i ponašanje, ponekad plaho a ponekad lukavo, uvijek u skladu s njezinim raspoloženjem.

Njezina sestra Mary starija je nekoliko godina, nešto viša od nje i čvršće građena. To je mirna, osjećajna djevojka, koja je strpljivo njegovala majku za njezine duge, teške bolesti. Otada pa sve do danas ona je domaćica te porodice. Otac je u nju imao povjerenja i cijenio je, a voljeli su je psi, mačke i djeca.

Prečasni Michael Millward visok je, snažan stariji gospodin, široka uglata lica. Uvijek mu je u ruci čvrsti štap. On je čovjek krutih principa, predrasuda, netolerantan prema greškama drugih, smatrajući da on uvijek ima pravo. Tko ne dijeli njegovo mišljenje, taj mora biti potpuna neznalica

ili slijepac. Tako on kaže.

U djetinjstvu sam ga gledao s poštovanjem. Ali to sam prevladao. On je bio ljubazan prema pristojnim dječacima, ali je često prigovarao našim nestašlucima. A što je bilo najgore kad bi u ono vrijeme dolazio u posjet našim roditeljima, morali smo mu recitirati katekizam, ili opetovati neku crkvenu pjesmu. Znao nas je ispitivati i o svojoj posljednjoj propovijedi, a to je bilo najgore, jer se nikad nisam mogao ničega sjetiti. Ponekad je taj vrijedni gospodin prigovarao majci što je odviše popustljiva prema nama, spominjući joj starog Elija, Davida i Absaloma. Iako ga je duboko poštovala, čuo sam kako je jednom uzviknula: »Kad bi bar on imao sina!

Ne bi tada drugim ljudima davao svoje dobre savjete! Vidio bi što znači imati dva dječaka.« Neizmjerno se brinuo za svoje tjelesno zdravlje. Rano je ustajao, odlazio prije doručka u šetnju, pazio da u pravo vrijeme odjene laku ili toplu odjeću. Nikad nije propovijedao a da ne bi prije progutao sirovo jaje, iako je po prirodi imao snažna pluća i jak glas. Pazio je što pije i jede, iako je bio sklon jelu. Prezirao je čaj a volio pivo, slaninu, jaja, šunku, govedinu i druga jaka jela. Sve je to odgovaralo njegovim probavnim organima, pa je smatrao da je to dobro za svakoga. I najosjetljivijim bolesnicima preporučio bi takvu hranu, pa ako ne bi bilo poboljšanja, pripisao bi to nedovoljnoj upornosti. A ako bi takva dijeta imala loše posljedice, vikar je tvrdio ta je sve to glupost.

Spomenut ću još dvije osobe prije nego što završim ovo dugo pismo. To su gospođa Wilson i njezina kćerka. Gospođa je udovica nekoga dobrostojećeg farmera. Uskogrudna žena, sklona ogovaranju, čiji karakter ne vrijedi opisivati. Ima dva sina: Roberta, prilično grubog farmera, i Richarda, pametna mladića koji proučava klasike uz pomoć vikara, te se sprema za sveučilište, namjeravajući možda i sam postati svećenikom.

Njihova sestra Jane nadarena je mlada osoba. Po vlastitoj želji polazila je školu, naučivši tako mnogo više nego što su drugi članovi obitelji prije nje znali. Uz to se vlada otmjeno, ne govori provincijskim naglaskom i posjeduje mnogo veće vrline od vikarove kćerke Uz to je i ljepotica. Ali mene nikada ne bi mogla ubrojiti među svoje udvarače. Ima dvadeset i šest godina, visoka je i vitka. Kosa joj nije ni smeđa ni kestenjasta, nego sjajno crvena. Ten joj je vrlo svijetao, glava uska, vrat dugačak. Brada lijepa, ali vrlo kratka, usne tanke i crvene, oči svjetlosmeđe, brze i prodorne, ali bez ikakva osjećaja i topline. Ima, ili je imala, mnogo udvarača dostojnih sebe, ali ih je sve odbila. Jer samo pravi gospodin mogao je zadovoljiti njezin rafinirani ukus, a samo bogataš mogao bi ispuniti sve njezine želje. Postojao je samo jedan takav, i on joj je počeo udvarati u posljednje vrijeme. Imala je ozbiljne namjere što se ticalo njegova srca, imena i imetka. To je bio gospodin Lawrence, mladi plemić čija je porodica prije živjela u Wildfell Hallu, odselivši se prije petnaestak godina u moderniju i ugodniju kuću u susjednoj župi.

Za danas dosta, Halforde! Ovo je prva otplata moga duga. Ako ti to odgovara, javi mi, pa ću ti rado poklati ostatak. Ako bi radije ostao moj vjerovnik nego da napuniš džep takvim vrijednosnim pismima, javi mi i to.

Oprostit ću ti tvoj loši ukus i sačuvati to blago za sebe.

– Uvijek tvoj GILBERT MARKHAM.

POGLAVLJE II

amjećujem, dragi prijatelju, da je oblak tvoje zlovolje nestao, a svjetlo tvoje dobrohotnosti ponovo me obasjava, kao i tvoja želja da čuješ nastavak moje priče. Prema tome, bez mnogo drugih riječi, poslušaj je! Čini mi se da je posljednji dan koji sam spomenuo bila nedjelja, potkraj listopada 1827. Idućeg sam utorka bio napolju sa svojim psom i puškom, loveći onu divljač koju sam mogao naći na području Linden-Cara.

Kako nisam naišao na nju, okrenuo sam pušku prema jastrebovima i vranama čije me haranje lišilo boljeg plijena. Napustio sam nastanjena područja, pošumljene doline, žitna polja i travnjake, i krenuo prema Wildfellu, najdivljijem i najpustijem području našeg susjedstva. Drveće je ondje rijetko, posvuda se nalaze grube kamene ograde, djelomično obrasle mahovinom i bršljanom. Polja, puna kamenja, nisu pogodna za obrađivanje, pa služe kao pašnjaci. Zemlja je mršava i neplodna, a komadi sivih stijena probijaju ovdje-ondje između trave. Sve je neobrađeno i tužno – ali što onda. To nije bio moj posjed.

Na brežuljku, oko dvije milje od Linden-Cara, diže se Wildfell Hali, golema zgrada iz elizabetinske ere, sagrađena od sivog kamena. Vrlo je slikovita, ali vjerojatno odviše hladna i vlažna za stanovanje. Stoji na osami, a zub vremena urušio je zidove. Od vjetra i kiše štiti je jedino nekoliko škotskih jela, ali i one, napola skršene vjetrom, djeluju isto onako sumorno kao i sama zgrada. U pozadini se prostiru napuštena polja a iza njih goli bregovi. Ispred kuće, okružen kamenom ogradom sa željeznom kapijom, nalazi se vrt. Nekoć je tu bilo zasađeno drveće i grmlje naviklo na oštru klimu i nesmiljene škare vrtlara. Sada, nakon mnogo godina nebrige, prepušten vjetru, mrazu, kiši i vlazi, vrt pruža doista čudnu sliku. Živica uz aleju ili je uvela, ili je narasla do neslućenih razmjera. Ukrasni kameni labud ostao je bez dugog vrata i pola tijela. Golemi ratnik s jedne strane ulaza i lav koji je čuvao drugu stranu nisu više nalik ničemu što postoji na nebu ili na zemlji. Ali u mojoj mladenačkoj mašti oni su, usprkos svom čudnom izgledu, savršeno odgovarali pričama o duhovima i mračnim dogodovštinama, što su nam ih pričale naše dadilje o ovoj napuštenoj zgradi.

Uspio sam ubiti jednog jastreba i dvije vrane dok sam stigao do ograde Wildfell Halla. Zatim, odustavši od daljnjeg lova, odlučio sam razgledati kakve su se promjene dogodile na staroj zgradi. Nisam pošao do ulaznih vrata, nego sam zastao kraj kamene ograde. Nisam vidio nikakvih

promjena, osim da su na jednom krilu bili popravljeni prozori i krov. Iz toga krila dizao se u vis dim iz dimnjaka.

Stajao sam tako naslonjen na pušku, utonuo u sanjarenje u kojem je nova, lijepa i mlada stanarka zauzela jednako važno mjesto kao i stara sjećanja. Iznenada sam začuo neki zvuk iz vrta. Pogledavši odakle dolazi, primijetio sam kako neka mala ruka hvata kamenu ogradu. Zatim se pojavila i druga ruka, a za njom malo blijedo čelo prekriveno svjetlosmeđom kosom, par tamnih plavih očiju i pravilan mali nosić.

Oči me nisu zapazile, nego su uzbuđeno promatrale moga psa Sancha, prekrasnog crno-bijelog setera. Malo biće pozvalo je psa. Dobrodušna životinja pogledala ga je, stala mahati repom, ali mu nije prišla bliže.

Dječak se popeo na vrh zida i stao ga ponovo zvati. Videći kako je to bezuspješno, odlučio je poput Muhameda prići brdu, kad brdo nije htjelo prići njemu. Pokušao je prijeći preko zida, ali stara trešnja, koja je tu, uza zid, rasla, uhvatila je njegove hlačice. Nastojeći se osloboditi, noga mu je skliznula i on je pao. Ali ne na zemlju, drvo ga je još uvijek držalo u svom zagrljaju. Borio se s njim u tišini, a zatim kriknuo. Ali, ja sam već bio odbacio svoju pušku i uhvatio malog momka u naručaj.

Obrisao sam mu oči njegovim kaputićem, rekao mu da je sve u redu i pozvao Sancha da ga umiri. Upravo je stavio svoju malu ruku na psa i počeo se smijati kroz suze, kad sam iza sebe začuo otvaranje željezne kapije i šuštanje ženske odjeće. Prema meni je trčala gospođa Graham, gologlava, crnih kovrčica koje je vjetar vijao.

– Vratite mi moje dijete! – kazala je glasom, jedva nešto glasnijim od šapta, grabeći dijete kao da bi ga moj dodir mogao zaraziti. Zatim je zastala, držeći jednom rukom njegovu. Drugu mu je položila na rame, promatrajući me svojim velikim, sjajnim, crnim očima. Bila je neizmjerno uzbuđena, gotovo bez daha.

– Ništa nisam učinio vašem djetetu, gospođo – rekao sam ne znajući bi li trebalo da se više ljutim ili čudim – padao je preko zida. Na sreću, uhvatio sam ga i skinuo s grane na kojoj je visio. Spriječio sam veću nesreću.

– Oprostite, gospodine – mucala je, umirivši se iznenada. Razum je ponovo ovladao njome, i obrazi su joj lagano porumenjeli. – Nisam vas poznavala... mislila sam...

Zašutjela je da bi poljubila dijete i nježno ga zagrlila.

– Mislili ste da namjeravam oteti vaše dijete?

Odmahnula je i nasmijala se u neprilici, odgovorivši: – Nisam znala da se pokušao popeti na zid.

Imam li čast govoriti s gospodinom Markhamom? – dodala je naglo.

Naklonio sam se, usudivši se zapitati odakle me poznaje.

– Vaša me sestra posjetila prije nekoliko dana, s gospođom Markham.

– Zar je sličnost tako velika? – zapitao sam iznenađeno, i ne baš polaskan.

– Postoji neka sličnost u očima i boji tena – odgovorila je promatrajući me. – A mislim da sam vas u nedjelju zapazila u crkvi.

Nasmiješio sam se. U tom smiješku, ili u sjećanju, bilo je nešto što je probudilo njezinu nevoljkost, jer je iznenada opet poprimila onaj oholi, hladan izraz koji sam već u crkvi bio zamijetio. Činilo se da je to prirodni izraz toga lica.

– Do viđenja, gospodine Markham! – kazala je, i bez ijedne druge riječi ili pogleda krenula s djetetom u vrt. A ja sam pošao kući ljutit i nezadovoljan, i sam ne znam zašto – pa ti to neću ni pokušati objasniti.

Ostao sam samo toliko koliko mi je bilo potrebno da odložim pušku i rog s barutom, te da dam neke upute sluzi, a zatim sam krenuo prema vikarovoj kući da bih ublažio svoje neraspoloženje u društvu šarmantne Elize Millward.

Našao sam je kao i obično kako veze, a njezinu sestru u kutu kraj kamina s golemom hrpom čarapa što ih je imala zakrpati.

– Mary, Mary, spremi ih! – govorila je Eliza uzbuđeno upravo kad sam ulazio u sobu.

– Zašto bih? – flegmatično je odgovorila. Moj dolazak prekinuo je daljnju diskusiju.

– Nemate sreće, gospodine Markham – reče mi mlada sestra – otac je upravo otišao u župni ured i neće se vratiti bar jedan sat.

– Nije važno, mogu provesti neko vrijeme i s njegovim kćerima, ako mi one to dopuste – odgovorili i primakoh stolicu kaminu ne čekajući poziv.

– Budete li dobri i zabavni, nećemo tome prigovoriti.

– Dajte dopuštenje bez tog uvjeta. Došao sam naime ovamo ne da zabavljam, nego da sam potražim zabavu.

Ipak sam im nastojao učiniti ugodnom svoju prisutnost. Pa ma kako se malo trudio, činilo se da sam postigao velik uspjeh, jer je gospođica Eliza bila u najboljem mogućem raspoloženju. Doista se činilo da se uzajamno sviđamo jedno drugome. Uspjeli smo voditi zabavan i veseo razgovor, iako odviše dubok. To je bilo nalik gotovo na »tete-a-tete«, jer gospođica Mary nije ni otvorila usta, osim kad bi ispravljala neki pretjerani izraz svoje sestre, i jednom je zamolila da podigne klupko pamuka što se otkotrljalo pod stol. Klupko sam podigao, smatrajući to svojom dužnošću.

– Hvala vam, gospodine Markham – kazala je kad sam joj ga pružio. – I sama bih ga bila digla, ali nisam htjela smetati mačku.

– Draga Mary, to u očima gospodina Markhama nije nikakva isprika – reče Eliza. – On mrzi mačke jednako kao što mrzi usidjelice. Zar ne, gospodine Markham?

– Mislim da je posve prirodno za naš spol što ne podnosimo ta mazna stvorenja – odgovorio sam – jer vi na njih, moje dame, trošite svoje milovanje.

– Kako je dražesna! – viknula je Eliza, iznenada oduševljeno,

obasipajući sestrinu mačku poljupcima.

– Nemoj, Eliza! – pomalo će ljutito gospođica Millward odgurnuvši blago svoju sestru.

Za mene je kucnuo čas odlaska. Ma kako se žurio, zakasnit ću na čaj, a moja je majka strastveno voljela red i točnost.

Moja lijepa prijateljica očigledno se nerado stala opraštati sa mnom.

Poklonila mi je jedan od svojih najnježnijih smiješaka i pogleda. Pošao sam kući sretan, srca punog zadovoljstva sa samim sobom, a duše preplavljene ljubavlju za Elizu.

POGLAVLJE III

va dana kasnije gospođa Graham posjetila je našu kuću, i to suprotno Rosinim očekivanjima. Ona je naime smatrala da tajanstvena stanovnica Wildfell Halla neće poštivati pravila društvenog ponašanja, u čemu su je podržavali Wilsonovi, govoreći da ni njihov, a ni posjet Millwardovih nije još uzvraćen. Sada smo saznali razlog za to, ali on nije potpuno zadovoljio Rosu. Gospođa Graham dovela je sa sobom svog sina. Na čuđenje moje majke što je dječak tako daleko mogao hodati, odgovorila je: – To jest za njega duga šetnja. Ali ja sam ga morala povesti sa sobom ili se odreći posjeta. Molit ću vas, gospođo Markham, da me ispričate kod Millwardovih i Wilsonovih kad ih budete vidjeli. Bojim se, neću im moći uzvratiti posjet, jer je za malog Arthura to predaleko.

– Ali vi imate služavku – rekla je Rose. – Zašto ga ne ostavite s njom?

– Ona ima mnogo posla. Osim toga, prestara je da trči za djetetom a on je odviše živahan da bih ga mogla povjeriti starijoj ženi.

– Ostavili ste ga kad ste otišli u crkvu.

– Da, jednom. Ali ne bih ga ni zbog kakvog drugog razloga ostavila.

Mislim da ću ubuduće ili morati da ga vodim sa sobom, ili da ostajem kod kuće.

– Zar je tako nevaljao? – zapita je moja majka, očigledno uzbuđena.

– Nije – nasmiješila se gospođa tužno i pogladila uvojke sinu koji je sjedio na klupici kraj nje. – Ali on je moje jedino blago, a ja sam njegova jedina prijateljica, pa se ne volimo rastavljati.

– Draga moja, to je pretjerano – reče joj moja istinoljubiva majka. – Trebalo bi da suspregnete takve čudne osjećaje, pa tako spasite svoga sina od propasti, a sebe od toga da budete smiješni.

– Od propasti, gospođo Markham?

– Da, vi kvarite dijete. U tim godinama on se više ne bi smio neprekidno držati majčine pregače. On je dječak i morao bi se stidjeti toga.

– Gospođo Markham, molim vas, ne govorite to u njegovoj prisutnosti.

Vjerujem, moj se sin nikada neće stidjeti da voli svoju majku! – rekla je gospođa Graham vrlo ozbiljno.

Majka ju je nastojala umiriti, objašnjavajući joj što je mislila. Ali ona je, činilo se, smatrala da je o tome dosta rečeno, pa je skrenula razgovor na drugo.

– Upravo je tako kako sam mislio – govorio sam samom sebi – gospođina narav nije baš najnježnija, usprkos njezinu slatkom, blijedom

licu, na kojem je patnja ostavila trag.

Cijelo sam vrijeme sjedio za stolom na drugom kraju sobe, udubljen u razgledavanje časopisa za farmere. Čitao sam baš kad je gospođa stigla u posjet, pa sam se, ne želeći pokazati preveliku revnost, samo naklonio i nastavio čitati.

Nakon nekog vremena osjetio sam kako mi se netko približava polako, oklijevajući. Bio je to mali Arthur. Neodoljivo ga je privlačio moj pas Sancho koji je ležao do mojih nogu. Kad sam podigao pogled, ugledao sam ga kako stoji i svojim modrim očima promatra psa. Nije se usudio prići bliže, ne zbog psa nego zbog njegova gospodara. Nasmiješio sam mu se, i on je prišao. Kleknuo je na sag i zagrlio Sancha. Dvije-tri minute kasnije momčić je sjedio na mojim koljenima, razgledajući slike konja, stoke, svinja i seoskih kuća. S vremena na vrijeme dobacio bih pogled njegovoj majci da vidim što ona misli o tom novom prijateljstvu. Po njezinu nemirnom pogledu shvatio sam da joj to nije drago.

– Arthure – zovnu ga napokon – dođi ovamo! Smetaš gospodinu Markhamu. On želi čitati.

– Ni govora, gospođo Graham, molim vas, ostavite ga! Zabavljam se isto tako dobro kao i on – molio sam je. Ali ona ga je ipak pozvala pokretom ruke.

– Neću, mama – reče dijete. – Htio bih prvo razgledati ove slike. Onda ću doći i sve ti ispričati.

– U ponedjeljak, 5. studenog, priređujemo malo primanje – napomenu moja majka – pa se nadam da ćete i vi doći. Dovedite dječaka sa sobom.

Sigurno će se dobro zabavljati. Tada ćete se sami moći ispričati Millwardovima i Wilsonovima. I oni će sigurno doći.

– Hvala vam, nikad ne idem u društvo.

– Pa to će biti gotovo obiteljski sastanak. Rano poslije podne. Neće biti nikoga osim nas, Millwardovih i Wilsonovih. Sve njih već poznajete. A doći će i vlasnik kuće u kojoj stanujete, gospodin Lawrence. Trebalo bi da ga upoznate.

– Pomalo ga poznajem – ali, morat ćete me ovaj put ispričati. Večeri su sada tamne i vlažne, a Arthur je tako nježan da ga ne smijem izložiti opasnosti od prehlade. Morat ćemo se odreći vašeg gostoprimstva sve dok ne nastupe dulji dani i toplije noći.

Rose je sada, na mig moje majke, donijela bocu s vinom, čaše i kolač, te ponudila naše goste. Oboje su uzeli po komad kolača, odbivši odlučno vino, usprkos nuđenju kućedomaćice. Osobito se Arthur trgnuo s užasom i gađenjem kad je primijetio vino. Gotovo je zaplakao kad smo mu ga ponudili.

– Smiri se, Arthure – rekla je njegova majka.

– Gospođa Markham je mislila da će ti malko vina koristiti, jer si umoran od šetnje. Ali ona te neće prisiliti da ga popiješ. Bit će ti posve dobro i bez njega. On mrzi već i sam pogled na vino – dodala je – a pozli

mu od mirisa. Davala sam mu malo vina ili drugog alkohola pomiješanog s vodom kad je bio bolestan. Zapravo, poduzela sam sve da zamrzi alkohol.

Svi su se nasmijali osim mlade udovice i njezina sina.

– Dakle, gospođo Graham – govorila je moja majka kojoj su od smijeha potekle suze – dakle, vi me iznenađujete! Smatrala sam vas pametnijom.

Pomislite kakav će muškarac postati taj vaš sin!

– Mislim da je to izvanredan plan – upade joj u riječ najozbiljnije gospođa Graham. – Želim ga spasiti bar od jednog poroka. Bilo bi mi drago kad bih to mogla učiniti i s ostalima.

– Tako nećete nikada od njega učiniti čovjeka punog vrlina – napomenuh. – Što čini vrline, gospođo Graham? Da li to da čovjek ima snage oduprijeti se iskušenjima, ili da uopće nema iskušenja? Je li snažan čovjek onaj koji prevladava zapreke, pa makar uz najveće napore, ili onaj koji sjedi čitav dan mirno u naslonjaču, zureći u vatru i prinoseći jelo ustima? Ako želite da vaš sin pošteno proživi svoj život, ne smijete sklanjati kamenje s njegova puta. Morate ga naučiti da ga odlučno prekorači. Nemojte ga voditi za ruku, dopustite mu da hoda sam.

– Vodit ću ga za ruku, gospodine Markhame, sve dok ne bude dosta snažan da krene sam. Uklanjat ću mu s puta toliko kamenja koliko budem mogla. Naučit ću ga da zaobilazi ono preostalo, ili da ga prekoračuje, kako vi kažete. Jer, ma koliko kamenja ja sklonila, još će uvijek ostati dovoljno i za njega. Lijepo je govoriti o iskušenjima. Ali pokažite mi, među pedeset ili pet stotina onih koji se ne mogu oduprijeti iskušenjima, jednoga koji to može. Pa zašto bih smatrala da će baš moj sin biti jedan između tisuću?

Moram biti spremna na najgore i pretpostavljati da će on biti poput njegova... – Zastala je pa nastavila – poput svih ostalih ljudi.

Vi ste vrlo komplicirana osoba – rekoh.

– Ja ne znam ništa o vama. Govorila sam o onima koje poznajem. Pa kad vidim kako čovječanstvo posrče na svom životnom putu, upada u sve klopke i lomi noge na svakoj zapreki koja mu se nađe na stazi, zašto ne bih svim silama nastojala omogućiti sinu lakši i sigurniji put?

– Da, ali najsigurnije bi bilo naučiti ga da se iskušenjima odupre, a ne sklanjati mu ih s puta.

– Učinit ću oboje, gospodine Markham! Sam Bog zna, dosta ga iskušenja čeka, iznutra i izvana, ma kako ja učinila grijeh neprivlačnim za njega. Sama nisam bila sklona grijehu, ali sam ipak proživljavala iskušenja koja su zahtijevala veću snagu nego što sam je posjedovala da im se oduprem. Držim da bi to priznala i većina ljudi, sklonih razmišljanju.

– Jest – prizna nevoljko moja majka – ali ne možete vi sami suditi o dječaku, draga gospođo Graham! Osim toga, dopustite mi da vas na vrijeme upozorim na vašu kobnu grešku. Ne smijete sami odgajati dječaka.

Vi znate neke stvari i pametni ste, pa možda smatrate samu sebe doraslom tom zadatku. Ali vi to niste. Ako u tome ustrajete, gorko ćete se pokajati, ali će tada već biti prekasno.

– Zar da ga pošaljem u školu gdje će naučiti prezirati autoritet svoje majke i njezinu ljubav! gospođa će s gorkim osmijehom.

– Oh, ne! Ali ako baš želite sina koji će prezirati svoju majku, najlakše ćete to postići držeći ga kraj sebe u kući, provodeći život mazeći ga i udovoljavajući svim njegovim hirovima i ludostima.

– Potpuno se slažem s vama, gospođo Markham! Ništa nije tako strano mojim namjerama nego takva zločinačka popustljivost i slabost.

– Vi postupate s njim kao s djevojčicom, pa ćete ga takvim i učiniti.

Hoćete, ma što vi o tome mislili. Reći ću gospodinu Millwardu da o tome porazgovara s vama. On će vam ukazati na sve posljedice i sve vam objasniti. Kazat će vam što treba da činite. Sigurna sam, neće mu trebati dugo da vas uvjeri.

– Nije potrebno uznemiravati vikara – odgovori gospođa Graham promatrajući me, jer sam se smiješio povjerenju koje je moja majka imala u toga plemenitog čovjeka. – Gospodin Markham smatra da on može biti isto tako uvjerljiv kao vikar. Ako ne poslušam njega, neću poslušati čak ni nekoga tko bi se podigao iz groba. To će vam vaš sin kazati. Dakle, gospodine Markham, vi mislite da dječaka ne bi trebalo štititi od zla, već ga poslati u bitku, samog i bez tuđe pomoći, bez dovoljno snage da se odupre zlu. Trebalo bi dakle osnažiti njegove vrline iskušenjima...

– Oprostite, gospođo Graham, ali vi pretjerujete. Nisam kazao da bi dječaka trebalo dovoditi u iskušenja samo zato da bi se razvile njegove vrline. Samo sam ustvrdio da je bolje oboružati i ojačati vašeg junaka nego ga razoružati i oslabiti. Kad biste uzgajali hrast u stakleniku, njegujući ga dan i noć, čuvajući ga od udaraca vjetra, ne biste mogli očekivati da će postati velik, jak i otporan kao onaj koji je izrastao na brdu, izložen svim elementima i udarcima oluje.

– A biste li vi to isto govorili kad bi u pitanju bila djevojčica?

– Sigurno ne bih.

– Ne, nju biste njegovali poput biljke u stakleniku. Naučili biste je da kod drugih traži zaštitu i pomoć, čuvali biste je od svake spoznaje zla.

Hoćete li mi kazati, odakle ta razlika? Je li to stoga što smatrate da ona nema vrlina?

– Sigurno ne.

– Kažete da se vrlina razvija samo kad je dovodimo u iskušenje.

Mislite da ženu ne treba izložiti iskušenjima ili je upoznati sa zlom? Dakle, smatrate je ili tako pokvarenom, ili tako glupom da se ne bi mogla oduprijeti iskušenjima. Ona je čista i nevina sve dok je držimo u neznanju. Žena je lišena one vrline koja je ući što je grijeh. Što je veće njezino znanje, što ima više slobode to je pokvarenija. A plemenitiji muški spol obdaren je prirođenim smislom za dobro koje se još više učvršćuje iskušenjima i opasnostima.

– Bože ne daj da sam tako mislio! – napokon sam joj uspio upasti u riječ.

– Tada dakle mislite da je oboje slabo i sklono grijehu. Samo što će i najmanje iskušenje uništiti jedno, a ojačat će volju drugoga. Odgoj dječaka bit će dovršen malim praktičnim upoznavanjem sa zabranjenim stvarima.

Takvo iskušenje bit će za njega isto što je oluja za hrast, koja će doduše odnijeti lišće i slomiti tanje grane, ali će učvrstiti korijen. Vi biste željeli da naši sinovi sve iskušaju, a naše se kćerke ne smiju koristiti ni iskustvom drugih. Ali ja bih željela da se oboje koriste tuđim iskustvima, da se nauče suprotstaviti zlu i odabrati dobro. Nikada ne bih u život poslala ubogu djevojku nenaoružanu znanjem o svijetu, niti bih željela da ona zbog lošeg odgoja izgubi vjeru u sebe. A što se tiče moga sina, kad pomislim da bi se on mogao razviti u svjetskog čovjeka, kako vi to kažete, jednoga koji je sam iskusio što je život i njegova iskušenja, tada bih više voljela da sutra umre!

Tisuću puta više! – ponovila je ozbiljno, zagrlivši svoga ljubljenog sina i ljubeći ga toplo. On je, napustivši svoga novog druga, već neko vrijeme stajao kraj nje, gledajući je i slušajući u čudu razgovor koji nije shvaćao.

– Vi žene uvijek morate imati posljednju riječ – rekao sam, primijetivši da ona ustaje i oprašta se od majke.

– Možete kazati sve što želite, samo što ja ne mogu dulje ostati.

– Dakle, vi slušate samo onoliko koliko želite, a ostale riječi će poći u vjetar.

– Ako doista hoćete kazati još nešto o tome – odgovorila je pozdravljajući se s Rose – tada morate dovesti svoju sestru k meni. Tada ću vas strpljivo slušati ma što kazali. Radije slušam vaše propovijedi nego vikarove, jer ću imati manje grižnje savjesti kad vam nakon tog razgovora kažem da sam ostala pri svom mišljenju. Kao što će sigurno i biti.

– Naravno – odgovorio sam nastojeći biti isto tako izazovan kao i ona – jer kad jedna žena pristane da sluša tvrdnje suprotne svome mišljenju, ona je uvijek sigurna da će im se oduprijeti. Sluša samo ušima, a misli zatvara i pred najuvjerljivijim dokazima.

– Doviđenja, gospodine Markhame – pozdravila je moja lijepa protivnica uz zagonetni smiješak. Naklonila se i spremala da ode, ali je njezin sin zadrži djetinje drsko viknuvši: – Mama, nisi pružila ruku gospodinu Markhamu!

Ona se okrenula, smiješeći se, i pružila mi ruku. Pakosno sam je stisnuo, ljuteći se zbog neprekidnih nepravdi kojima me obasipa vala od prvog časa našeg poznanstva.

Ne znajući ništa o meni i mojim principima, ona je očigledno o meni pogrešno sudila. Kao da mi je htjela dokazati da je njezino mišljenje o meni mnogo gore nego što je bilo moje. Bio sam po prirodi osjetljiv, inače me to ne bi bilo toliko povrijedilo. Možda su me malko i razmazile moja majka i sestre, te neke druge dame koje sam poznavao. A ipak nisam bio uobražen – u to sam duboko uvjeren.

POGLAVLJE IV

aša zabava 5. studenog prošla je izvrsno iako je gospođa Graham odbila da je uljepša svojom prisutnošću. Da je ona bila prisutna, možda i ne bi vladala takva srdačnost i veselje.

Moja je majka, kao obično, bila dobro raspoložena i mnogo je pričala.

Jedino je griješila što se i odviše trudila da usreći svoje goste, pa je neke silila na ono što im nije bilo drago u pogledu jela i pila, sjedenja kraj kamina, ili razgovora kad bi radije bili šutjeli. Ipak, oni su to hrabro podnosili jer su bili dobro raspoloženi.

Gospodin Millward pričao nam je anegdote, držao govore i zabavljao cijelo društvo, počevši od moje majke do pristojnog gospodina Lawrenca, smirene Mary Millward, mirnog Richarda Wilsona, a naročito Roberta koji ga je pažljivo slušao.

Gospođa Wilson bila je još briljantnija nego inače, puna novosti i skandala. Zastala bi samo kad je svojem iscrpljenom organu govora morala pružiti kratak odmor. Donijela je sa sobom pletivo, pa se činilo da se njezin jezik natječe s njenim prstima u neprekidnom kretanju.

Njezina je kćerka bila dražesna, elegantna i zavodljiva. Željela je sjajem nadmašiti sve prisutne dame i šarmirati svu gospodu, a naročito gospodina Lawrenca. Činila je to tako neprimjetno da je izmaklo mojoj pažnji. Pošto je otišla, Rose je stala oponašati njezine kretnje, poglede i riječi tako spretno da sam se morao diviti. Čak sam se upitao ne sviđa li se taj mladi plemić i mojoj sestri. Ali, ne boj se, Halforde, nije joj se sviđao!

Richard Wilson, Janein mlađi brat, sjedio je u kutu, dobro raspoložen ali šutljiv i plah kao uvijek. Želio je izbjeći svaku pažnju, ali je slušao i zapažao. Bio bi sretan na svoj miran način da ga je moja majka mogla ostaviti na miru. Ali, ona ga je progonila svojom pažnjom. Nudila mu je sva moguća jela, pod izgovorom da je on odviše stidljiv da se sam posluži. Silila ga je da preko čitave sobe izvikuje odgovore na bezbrojna pitanja, želeći ga po svaku cijenu uvući u razgovor.

Rose mi je saopćila kako nas on ne bi bio usrećio svojom prisutnošću da nije bilo njegove sestre. Ona je željela pokazati gospodinu Lawrencu da ima bar jednog brata otmjenijeg i pametnijeg od Roberta. Njega je htjela ostaviti kod kuće, ali je on izjavio da ne uviđa zašto ne bi pošao na razgovor s Markhamom i starom gospođom (a moja majka nije zapravo bila stara), s gospođicom Rosom i vikarom. Čak je i imao pravo. On je razgovarao o običnim stvarima s mojom majkom i Rose, s vikarom je razglabao neka pitanja o crkvi, a o politici je razgovarao sa mnom.

I Mary Millward je šutjela. Nju majka nije toliko mučila okrutnom ljubaznošću kao Dicka Wilsona, jer je ona znala odgovoriti kratko i odbiti što joj se nije sviđalo. Smatrali su je čak i nepristojnom. Bilo kako bilo, ona nije mnogo pridonosila zabavi, a ni sama se baš nije zabavljala. Eliza mi je kazala da je došla samo stoga što je to otac zahtijevao. On je naime tvrdio da se ona odviše posvetila kućanskim poslovima a na štetu nedužnih zabava prihvatljivijih za njezine godine i spol. Ipak je i ona bila dosta raspoložena. Čak se nekoliko puta i nasmijala na duhovite napomene nekoga od nas. Primijetio sam da je tada potražila pogled Richarda Wilsona koji joj je sjedio nasuprot. On je proučavao povijest s njezinim ocem, pa ga je odatle poznavala.

Moja je Eliza bila tako divna da se to ne može opisati. Očigledno joj je bilo više stalo do moje pažnje nego do pažnje bilo koga drugog u sobi. Bila je oduševljena što sam sjedio kraj nje, šaptao joj u uho i stisnuo ruku pri plesu. To se moglo zaključiti po izrazu njezina lica i uzbuđenom disanju.

Ali, bit će bolje držati jezik za zubima: ne smijem unaprijed pisati o nekim stvarima.

Nastavimo dakle s drugima koji su još bili prisutni. Rose je bila jednostavna i prirodna kao obično.

Fergus je bio bezobrazan i glup. Ali drugi su se smijali njegovoj bezobraznosti, čak su ga zbog toga i više cijenili.

I napokon (jer o sebi neću pisati), tu je bio i gospodin Lawrence, pravi gospodin, ljubazan prema svima. Naročito prema domaćici i njezinoj kćeri.

A i prema gospođici Wilson – jadni čovjek! Činilo se da mu se Eliza Millward ne sviđa. Gospodin Lawrence i ja bili smo u dobrim odnosima. On je malokad napuštao svoju kuću, u kojoj je živio sam nakon smrti svog oca, pa stoga nije imao ni mnogo prijatelja. Od svih koje je ikada imao ja sam mu bio najmiliji.

Volio sam tog čovjeka, ali on je bio odviše hladan i plah, pa nije mogao steći sve moje simpatije. Volio je duh iskrenosti kod drugih, ali ga sam nije posjedovao. Bio je toliko povučen, da je to ponekad bilo čak uvredljivo.

Praštao sam mu to vjerujući da uzrok tome nije bila toliko oholost i nepovjerenje prema prijateljima koliko neki morbidan osjećaj delikatnosti, koji je on uostalom nastojao nadvladati. Njegovo je srce bilo nalik na osjetljivu biljku koja se na trenutak otvara, obasjana sunčevim zrakama, da bi se na najmanji dodir smjesta skupila i povukla u sebe. Ta naša veza dakle nije bila ono duboko i trajno prijateljstvo kao među nama, dragi Halforde, usprkos tvojoj povremenoj zlovolji.

Ona je nalik na trošan stari kaput, koji je poprimio oblike svoga gospodara i može se nositi bez straha da će se uprljati.

Gospodin Lawrence bio je sličniji novom odijelu, vrlo urednom i otmjenom, ali tako uskom u ramenima te se čovjek plaši da će ga poderati pri neopreznom pokretu.

Ubrzo pošto su naši gosti stigli, moja je majka spomenula gospođu

Graham, izrazivši žaljenje što i ona nije mogla doći. Zatim je objasnila Millwardovima i Wilsonovima razlog njezina neuzvraćanja posjeta.

Gospođa Graham se nadala da će joj oprostiti, jer ona nije željela biti nepristojna, i da će ih koji put moći pozdraviti kod sebe.

– Ona je vrlo čudna žena, gospodine Lawrence – dodala je majka. – Ne znamo što bismo mislili o njoj. Možda biste nam vi mogli nešto više kazati, jer ona stanuje u vašoj kući. Rekla nam je da vas poznaje.

Sve su se oči okrenule prema gospodinu Lawrenceu. Činio se nekako zbunjen.

– Ja, gospođo Markham! – rekao je – varate se! Ja ne znam... naravno, vidio sam je. Ali posljednja sam osoba koja bi vam mogla dati obavještenje o gospođi Graham.

Zatim se smjesta obratio Rosi i zamolio je neka društvu nešto otpjeva ili odsvira.

– Ne – odgovorila je ona – morate zamoliti gospođicu Wilson. Ona je bolja od svih nas što se tiče pjevanja i sviranja.

– Ona će rado pjevati – rekao je Fergus – ako vi budete stajali kraj nje i okretali note.

– Rado ću to učiniti, gospođice Wilson, dopuštate li? – zapitao je gospodin Lawrence.

Nasmiješila se i dopustila mu da je odvede do klavira. Pjevala je i svirala na svoj najbolji način jednu pjesmu za drugom, a on je strpljivo stajao kraj nje, naslonivši jednu ruku na naslon njezine stolice i okrećući drugom note. Možda je bio isto tako oduševljen njezinim pjevanjem kao i ona sama. Sve je to na svoj način bilo dobro, ali ne mogu tvrditi da me oduševilo. Bilo je mnogo umješnosti u izvođenju, ali malo duše.

Ali još nismo gotovi s gospođom Graham.

– Hvala, ja neću piti vina, gospođo Markham – rekao je vikar. – Radije bih popio nešto vašeg kod kuće spravljenog piva. To mi je uvijek najmilije.

Oduševljena tim komplimentom, majka je pozvonila i doskora se na stolu našao vrč piva, pred vrijednim vikarom koji ga je tako ocijenio.

– To je ono što želim! – viknuo je i stao u dugom mlazu natakati pivo.

Promatrajući ga neko vrijeme prama svjetlu srknuo je duboki gutljaj i ponovo napunio čašu. Majka ga je promatrala oduševljeno.

– Nema ništa tome slično, gospođo Markham! – rekao je. – Ništa nije ravno vašem pivu.

– Drago mi je što vam prija. Uvijek ga sama pripremam, jednako kao i sir i maslac. Volim da je sve pripremljeno onako kako treba.

– Imate pravo, gospođo Markham!

– Vi ne smatrate grijehom popiti ponekad čašicu vina, zar ne, gospodine Millward? – zapita moja majka pružajući gospođi Wilson čašu gina s vodom. Ta vrijedna gospođa tvrdila je naime da joj čisto vino leži u želucu. Njezin sin Robert baš je punio čašu istim pićem.

– Ni govora! – odgovori vikar – sve su te stvari dobre, samo se moramo

znati njima služiti.

– Ali gospođa Graham ne misli tako. Trebalo je da čujete što nam je prije nekoliko dana kazala. Rekla sam joj da ću to vama ispričati.

I moja je majka izvijestila društvo o čudnim idejama te gospođe, završivši: – Ne mislite li da ona nije u pravu?

– I nije! – potvrdio je vikar, svečanije nego obično. – Čak bih kazao da je to pravi zločin. Ne samo što je od dječaka učinila budalu, nego prezire i božje darove, učeći ga gaziti ih svojim nogama.

Upustio se u podrobnije razlaganje tog pitanja, objašnjavajući besmislenost takvog postupanja. Moja ga je majka slušala s najdubljim poštovanjem, pa je čak i gospođa Wilson uspjela na čas zaustaviti svoj jezik i slušati ga šuteći, ispijajući gin s vodom. Gospodin Lawrence je sjedio nalaktivši se na stol i igrajući se nemarno svojom polupraznom vinskom čašom.

– Ne mislite li, gospodine Millward – kazao je kad je taj gospodin napravio stanku – ako je neko dijete sklono poroku – krivnjom svojih roditelja ili predaka, na primjer – da bi trebalo poduzeti neke mjere opreza? (Vladalo je općenito mišljenje da je otac gospodina Lawrenca skratio svoj život preobilnim uživanjem alkohola.)

– Možda neke mjere, ali suzdržljivost je jedno, a apstinencija drugo.

– Čuo sam da se neki ljudi ne mogu suzdržati. Ako apstinenciju smatramo grijehom, nitko neće moći zanijekati da je pretjeranost još veći grijeh. Neki su roditelji zabranili djeci svako uživanje pića, ali roditeljska vlast nije vječna. Djeca su sklona da rade ono što je zabranjeno. U takvom slučaju dijete bi osjećalo snažnu želju da pokuša ono u čemu su drugi uživali, a njemu je bilo nedostupno.

Prvom će prilikom nastojati zadovoljiti svoju znatiželju, makar kako ozbiljne bile posljedice. Ne mogu suditi o tome, ali mi se čini da taj plan gospođe Graham, kako ste ga vi, gospođo Markham, opisali, nije tako loš.

To dijete nikada neće pasti u iskušenje. Nema potajnih želja, niti je znatiželjno. Ono je upoznato s pićem, i piće mu se gadi, a da nije osjetilo njegove loše posljedice.

– Smatrate li da je to u redu, gospodine? Nisam li vam dokazao koliko zla u tome ima? To se protivi božjoj volji. Ne treba dijete učiti prezirati ono što nam Providnost pruža. Treba ga samo naučiti pravilno to uživati.

– I laudanum možete smatrati darom Providnosti – odgovorio je, smiješeći se, gospodin Lawrence – a ipak će za većinu nas biti bolje odreći ga se, čak i u umjerenim količinama – dodao je. – Nadam se da mi nećete prigovoriti što ću sada ispiti svoju čašu.

– Nadam se da ćete joj dodati još jednu, gospodine Lawrence – napomenu moja majka i gurnu bocu prema njemu.

On je ljubazno odbije, odgurnuvši stolicu od stola i nagnuvši se prema meni. Ja sam naime sjedio iza njega, na sofi, kraj Elize Millward. Zapitao me nemarno poznajem li gospođu Graham.

– Sreo sam je nekoliko puta – odgovorio sam.

– Što mislite o njoj?

– Ne sviđa mi se odviše. Lijepa je, ili, bolje rečeno, otmjena je, ali nije ljubazna. To je žena puna predrasuda, koja ih se ne bi odrekla ni za što na svijetu. Želi da se sve podvrgava njezinu mišljenju, koje je odviše tvrdo, preoštro i pregorko za moj ukus.

Nije odgovorio, samo se ugrizao za usne. Ubrzo je nakon toga ustao i pošao do gospođice Jane Wilson, koja se njemu toliko sviđala koliko se meni nije sviđala. Taj put sam jedva zapazio njegovo ponašanje, ali sam ga se kasnije prisjetio. Sada ne smijem pisati o onome što će se dogoditi.

Završili smo to veče plesom. Naš vrijedni vikar nije se suprotstavljao da mu prisustvuje. Seoski violinist bio je pozvan da nam svira. Mary Wilson tvrdoglavo je odbila da nam se pridruži, ali je to isto učinio i Richard Wilson, iako ga je moja majka željela natjerati na ples, pa mu se čak ponudila za partnericu.

Plesali smo i bez njih kvadrilu i neke seoske plesove sve do kasnih sati. Napokon smo pozvali našeg violinista da nam zasvira valcer. Upravo sam plesao s Elizom, Lawrence sa Jane Wilson, Fergus s Rosom, kad nas je gospodin Millward prekinuo: – Ne, ne, to ne mogu dopustiti! Dođite, vrijeme je da pođemo kući.

– Oh, ne, oče! – molila ga je Eliza.

– Kasno je, dijete moje! Sjeti se, u svemu treba biti umjeren. »Neka tvoja suzdržanost bude poznata svim ljudima!« Za osvetu, pošao sam za Elizom u mračni hodnik gdje sam je, pod izgovorom da joj pridržavam kaput, poljubio iza leđa njezina oca, dok je on umatao grlo i bradu u topli šal. Ali, na žalost, okrenuvši se spazio sam iza svojih leđa majku! Posljedica je bila da mi je stala najstrože prigovarati čim su gosti otišli. To je bio neugodan završetak te večeri.

– Dragi moj Gilberte – kazala je – to mi se ne sviđa! Znaš kako sam zabrinuta za tvoju budućnost. Volim te i cijenim više od bilo koga na svijetu. Želim da ti u životu bude dobro. Neizmjerno bi mi bilo žao da se oženiš tom djevojkom, ili bilo kojom drugom iz našeg susjedstva. Ne znam što u njoj vidiš. Ne mislim samo na novac, ni govora! Ali ona nije ni lijepa, ni pametna, ni dobra. Nema nikakvih odlika. Kad bi ti spoznao vlastitu vrijednost, kao što je ja poznajem, ne bi je ni pogledao. Pričekaj neko vrijeme pa ćeš vidjeti. Ako se povežeš s njom, žalit ćeš cijelog života kad spoznaš koliko ima boljih oko tebe. Vjeruj mi, molim te!

– Smiri se, majko! Mrzim propovijedi! Ne namjeravam se još oženiti.

Ali, zar se ne smijem zabavljati?

– Smiješ, ali ne tako. Ne bi trebao činiti takve stvari. Učinit ćeš krivo djevojci, ako je ona takva kakva bi morala biti. Ali, uvjeravam te, ona je prava mala koketa, pa će te uhvatiti u svoje mreže prije nego što toga postaneš svjestan. A oženiš li se s njome, Gilberte, slomit ćeš moje srce!

Stoga to nemoj više raditi!

– Ne plači zbog mene, majko! – rekao sam, jer su joj suze stale teći potocima. – Neka ovaj poljubac zbriše onaj koji sam dao Elizi. Smiri se!

Obećajem ti da neću nikada, to jest, da neću prije nego što dvaput promislim, poduzeti tako ozbiljan korak.

Na te riječi upalio sam svijeću i pošao u krevet, ne više tako dobro raspoložen.

POGLAVLJE V

otkraj mjeseca, popuštajući Rosinu navaljivanju, ja sam je otpratio u posjet Wildfell Hallu. Na naše čuđenje, uveli su nas u sobu u kojoj nam je najprije upao u oči slikarski stalak. Kraj njega, na stolu, ležale su boce s uljem i lakom, palete, četke, kistovi i slikarsko platno.

Naslonjene na zid stajale su neke slike, u različitim fazama izrade, i nekoliko dovršenih. Većinom su to bili krajolici i portreti.

– Moram vas primiti u svom ateljeu. U drugoj sobi ne gori vatra, a odviše je hladno da se sjedi u sobi bez vatre u kaminu.

Uklonila je sa nekoliko stolica slikarski pribor i zamolila nas da sjednemo. Ona je sjela za slikarski stalak, ne gledajući baš izravno u nj, ali dobacujući s vremena na vrijeme pogled na sliku u radu, dodirnuvši je kistom, kao da joj se činilo nemogućim svu svoju pažnju posvetiti samo svojim gostima. Ta je slika predstavljala Wildfell Hali, gledan rano ujutro s polja. Tamna kuća isticala se na srebrenkastoplavoj pozadini. Na horizontu se zamjećivalo nekoliko crvenih crta. Sve je bilo naslikano vrlo vjerno i odavalo je ruku pravog umjetnika.

– Vidim da ste srcem pri svom poslu, gospođo Graham – rekoh. – Molim vas, nastavite! Jer, ako vas naša prisutnost sprečava u radu, mi ćemo se smatrati nedobrodošlim uljezima.

– Oh, ne! – odgovorila je bacivši kist na stol, kao da se prisjetila pravila pristojnosti. – Nemam toliko posjetilaca da im ne bih rado posvetila nekoliko trenutaka.

– Vaša je slika gotovo dovršena – rekoh približivši se stalku. Gledao sam je s većim oduševljenjem nego što sam namjeravao pokazati. – Još nekoliko poteza kistom, i slika će biti dovršena, zar ne? Zašto ste je nazvali Fernley Manor, Cumberland umjesto Wildfell Hali? – upitah je pročitavši ime koje je sitnim slovima bila napisala na dnu platna.

Smjesta sam osjetio koliko sam bio drzak upitavši je to. Pocrvenjela je i stala oklijevati. Nakon nekoliko trenutaka odgovorila je s očajnom iskrenošću: – Zbog toga što imam prijatelja pred kojima želim sakriti svoje boravište. Mogli bi vidjeti ovu sliku i prepoznati moj stil, pa sam uz lažne inicijale odlučila dati i ovom mjestu lažno ime. Tako ću ih navesti na pogrešan trag ako me budu tražili.

– Znači, ne namjeravate zadržati sliku? – rekoh želeći skrenuti tok razgovora.

– Ne mogu slikati za vlastito zadovoljstvo.

– Mama šalje sve svoje slike u London – reče Arthur. – Netko ih prodaje u njezino ime i šalje nam novac.

Razgledajući ostale slike, primijetih lijep crtež Lindenhopa sa vrha nekog brežuljka. Zatim još jednu sliku Wildfell Halla, obasjanog suncem mirnoga ljetnog poslijepodneva. Bila je tu i mala slika nekog djeteta koje je tužno promatralo kiticu cvijeća. Iza njega prostirala su se polja i nebo puno tamnih, niskih oblaka.

– Naslikala sam ovu staru kuću jedne noći pune mjesečine – napomenu lijepa umjetnica – a namjeravam je ponovo slikati pokrivenu snijegom i jednom u oblačno veće. Nemam što drugo slikati. Kazali su mi da u susjedstvu ima mjesto s lijepim pogledom na more. Je li to istina?

Može li se onamo stići pješice?

– Može, ako vam nekoliko milja hoda nije predaleko. Zapravo, onamo i natrag bit će oko osam milja. A cesta je loša i strma.

– U kojem je to pravcu?

Tumačio sam joj što sam bolje mogao. Stao sam joj opisivati polja i pašnjake kojima je trebalo proći, kad mi ona upade u riječ.

– Oh, ne, prestanite! Nemojte mi sada sve to govoriti. Zaboravit ću sve vaše upute prije nego što krenem. Neću poći onamo prije proljeća. Tada ću zatražiti vaš savjet. Sada je pred nama zima...

Iznenada je zašutjela, prigušila uzvik i naglo ustala: »Oprostite trenutak!« – rekla je a zatim istrčala iz sobe, zatvorivši vrata za sobom.

Bio sam znatiželjan što ju je to toliko uzbunilo, pa sam pogledao kroz prozor. Jer, ona je prije nekoliko trenutaka gledala u tom pravcu. Ugledah samo leda nekog muškarca koji je nestao u grmlju između prozora i kapije.

– To je mamin prijatelj – reče Arthur.

Rose i ja smo se pogledali.

– Ne znam što bih mislila o njoj – šapnu Rose.

Dijete ju je iznenađeno pogledalo. Ona smjesta poče s njim razgovarati o nečem drugom, a ja sam se zabavio promatrajući slike. U tamnom kutu stajala je jedna koju nisam prije zapazio. Na travi je sjedjelo malo dijete s mnogo cvijeća u krilu. Sitno lišće s velikim modrim očima bilo je nasmiješeno. Dijete je imalo smeđu kosu i bilo nalik na mladog gospodina preda mnom. Zaključio sam da je to slika Arthura Grahama iz njegova najranijeg djetinjstva.

Kad sam sliku podigao da bih je mogao bolje promatrati na svjetlu, primijetih drugu iza nje. Usudio sam se podignuti i nju. Bio je to portret nekog gospodina u najboljim godinama. Nije bio ružan, a ni slika nije bila loša. Ali, u usporedbi s drugima, vidjelo se da je vrlo vjerojatno bila naslikana prije nekoliko godina. Zapažalo se mnogo više detalja, a manje slobode slikanja i svježine boja, što me kod drugih slika tako oduševilo i iznenadilo. Ipak sam sliku promatrao s velikim zanimanjem. Modre čovjekove oči gledale su vedro sa slike. Činilo se da bi mi on mogao svakog časa namignuti. Usne, malo predebele, spremale su se nasmijati. Obrazi su

bili ukrašeni riđim zaliscima. Svjetlosmeđa kosa padala mu je na čelo i odavala da je njezin vlasnik ponosniji na svoj izgled nego na svoju pamet.

Možda i s pravom, iako se nije činio glup.

Nisam tu sliku promatrao još ni dvije minute, kad se umjetnica vratila.

– Netko je došao radi slike – stala se ispričavati. – Rekla sam mu neka pričeka.

– Bojim se da biste me mogli smatrati bezobraznim što promatram slike. Ali smijem li vas pitati...

– To je doista vrlo drsko, gospodine! Stoga vas molim, ne pitajte me ništa, jer neću udovoljiti vašoj znatiželji – odgovorila je nastojeći sakriti svoje odbijanje iza ljubaznog smiješka. Ali, sudeći prema njezinu pogledu, zaista se ljutila.

– Htio sam vas samo pitati jeste li i to vi naslikali – odgovorio sam, pokazujući sliku što ju je držala u ruci. Ona mi ju je naime oduzela bez riječi. Stavila ju je u kut, licem prema zidu, naslonivši na nju onu drugu sliku djeteta, pa se zatim okrenula meni i nasmiješila se.

Ali, moje je dobro raspoloženje prošlo. Okrenuo sam se prozoru i promatrao napušteni vrt. Razgovor s njom prepustio sam Rosi, a zatim sam, nakon minutu-dvije, kazao da moram poći kući. Stisnuo sam ruku mladom gospodinu, hladno se naklonio pred njom i krenuo prema vratima.

Ali gospođa Graham, pošto se oprostila od Rose, pružila mi je ruku i kazala mekim glasom uz ugodan smiješak: – Ne dajte da sunce zađe zbog vaše ljutnje, gospodine Markhame! Žao mi je što sam vas uvrijedila.

Kad se jedna dama ispriča, čovjek se ne može više ljutiti. Tako smo se rastali poput dobrih prijatelja, i taj sam put srdačno stisnuo njezinu ruku.

POGLAVLJE VI

a daljnja četiri mjeseca nisam posjetio gospođu Graham, a ni ona nas. Ali gospođe su i dalje razgovarale o njoj. Nisam tome obraćao veliku pažnju. Jedino sam saznao da je jednog hladnog dana krenula sa sinom u posjet vikaru. Na žalost, kod kuće nije bilo nikoga osim gospođice Millward. Ona je ipak dosta dugo ostala, a njih dvije imale su mnogo toga kazati jedna drugoj. Rastale su se s obostranom željom da se što prije opet sretnu. Mary je naime voljela djecu, a zaljubljene majke vole one koji se dive njihovu najvećem blagu.

Ponekad sam je i ja vidio, ne samo kad je dolazila u crkvu nego i kad bi šetala sa sinom po brežuljcima ili pašnjacima oko kuće. U ruci bi nosila knjigu, a sin bi skakutao oko nje. Ugledavši je za vrijeme svojih šetnji, jahanja ili obavljanja posla, požurio bih prema njoj. Volio sam te susrete i razgovore s njom. Naročito mi je drag bio njezin sinčić. Njegove je plahosti nestalo, pa sam vidio kako je to dražestan, pametan i zabavan momčić.

Ubrzo smo postali dobri prijatelji. Koliko je to njegovoj majci bilo drago, nisam mogao prosuditi. Isprva mi se čak činilo da je ona željela spriječiti to prijateljstvo. Kasnije je ipak, usprkos svojim predrasudama prema meni, ustanovila da sam bezopasan, pa čak i dobronamjeran. Shvatila je da se njezin sin, družeći se sa mnom i s mojim psom, dobro zabavljao, što mu je inače bilo uskraćeno. Prestala je dakle da se protivi, pa me je čak dočekivala sa smiješkom.

Arthur bi mi već izdaleka dovikivao pozdrav i trčao prema meni. Ako sam jašio, bio je siguran da ću i njega staviti na konja. Kad je u blizini bio neki tegleći konj, posjeo bih ga na nj, što mu je bilo isto tako drago. Majka se nije odvajala od njega. Ne toliko što se bojala za njegovu sigurnost, nego da bi se uvjerila neće li dijete prihvatiti od mene neke pogrešne poglede.

Nije dopuštala da se udalji od nje. Najviše je voljela kad se dječak utrkivao sa Sanchom, dok bih ja šetao kraj nje. Ne toliko stoga što je uživala u mom društvu (iako sam se ponekad zavaravao tom idejom), nego zbog toga što je njezin sin sretno trčao i tako jačao svoje zdravlje. To je malokad činio, jer nije imao druga svojih godina. Osim toga, vjerojatno joj je bilo drago što sam se nalazio kraj nje, a ne kraj njega, pa tako nisam mogao nanijeti nikakvo zlo, namjerno ili nenamjerno, njegovoj duši.

Ponekad mi se ipak učinilo da joj razgovor sa mnom pričinjava zadovoljstvo. Jednoga vedrog jutra u veljači šetali smo dvadesetak minuta uz močvaru. Ona je odbacila svu svoju suzdržanost, te stala sa mnom iskreno razgovarati, odavajući pri tom vrlo plemenite osjećaje i potpuno se

slažući s mojim nazorima. Bila je tako divna da sam kući krenuo oduševljen, razmišljajući da bi možda bilo bolje provesti dan s takvom ženom nego s Elizom Millward. Razmišljajući tako pocrvenjeo sam zbog svoje nedosljednosti.

Ušavši u salon, našao sam ondje Elizu s Rosom. Iznenađenje nije bilo onako ugodno kako je moralo biti. Dugo smo razgovarali, ali mi se učinila površnom u usporedbi s ozbiljnijom, zrelom gospođom Graham. Na žalost, ljudi su prevrtljivi!

– Neću se oženiti Elizom – pomislio sam – jer je moja majka protiv toga. Ne smijem zavaravati djevojku. Ako ovo moje raspoloženje potraje, bit će mi lakše odreći je se. Pa, ako bude i prigovora na gospođu Graham, ipak ću, poput svakog liječnika, izliječiti težu bolest lakšom, neopasnijom.

Jer neću se ozbiljno zaljubiti u mladu udovicu. Ni ona u mene, to je isto tako sigurno. Ali, budem li našao malo zadovoljstva u njezinu društvu, zašto ga ne bih uživao! Ako njezina zvijezda bude dovoljno sjajna da pomrači Elizinu, to bolje, iako ne vjerujem u to.

I stoga nisam propustio nijedan lijep dan da ne posjetim Wildfell Hali, obično u ono vrijeme kad je moja nova poznanica odlazila na šetnju. Ali, ma koliko se ja radovao razgovoru s njom, nije bilo lako sresti je. Mijenjala je vrijeme izlazaka i mjesto svojih šetnji. Sretao sam je tako rijetko te sam pomislio da me ona nastoji izbjegavati koliko je ja nastojim sresti. Ali, to je bila tako neugodna pomisao da sam je radije smjesta odbacio.

Jednog lijepoga mirnog ožujskog poslijepodneva, kad sam bio zaokupljen popravkom neke ograde u dolini, primijetio sam gospođu Graham kraj potoka, s mapom u ruci, zaokupljenu njenim najmilijim poslom. Arthur je gradio brane u plitkoj vodi. Poželio sam se zabaviti, pa nisam htio propustiti tu lijepu priliku. Brzo sam ostavio za sobom travnjak i ogradu, te krenuo prema njoj. Ali već prije mene stigao je onamo Sancho.

Skočio je tako oduševljeno na svoga malog prijatelja da je dječak gotovo pao u vodu. Na sreću ga je kamenje spasilo da se ne smoči.

Gospođa Graham proučavala je drveće ogoljelo od zime. Nije mnogo govorila. Stajao sam kraj nje i promatrao sliku u nastajanju. Bio je pravi užitak promatrati njezine spretne i lijepe prste kako vode olovku. Ali nakon nekog vremena prsti su počeli oklijevati i povlačiti pogrešne poteze.

Iznenada je zastala u poslu i pogledala me sa smiješkom govoreći da moja prisutnost baš ne koristi njezinoj slici.

– Dobro – odgovorio sam – razgovarat ću s Arthurom dok ne završite.

– Rado bih jašio, gospodine Markhame, ako mi mama dopusti – reče dijete.

– A na čemu, Arthure?

– Vidim nekog konja u polju – odgovori, pokazujući prstom snažnu crnu kobilu.

– Ne, Arthure, to je predaleko – reče njegova majka.

Ali ja sam obećao da ću ga dovesti natrag nakon dva-tri kruga.

Nasmiješila se, ugledavši njegovo srećom ozareno lice, i dopustila mu da pođe. To je bilo prvi puta što mi je dopustila da ga odvedem tako daleko od nje.

Sjedeći na golemom konju i svečano jašući po širokom polju, dječak je bio slika sreće i zadovoljstva. Nije dugo jašio, ali kad sam ga skinuo s konja i odveo ga njegovoj majci, činilo se da se ona ipak ljuti što sam ga tako dugo zadržao. Zatvorila je svoj blok vjerojatno očekujući već nekoliko trenutaka nestrpljivo dječakov povratak.

– Vrijeme je za polazak kući – kazala je, poželjevši mi laku noć. Ali, ja je nisam namjeravao napustiti. Otpratio sam je dio puta. Raspoloženje joj se popravilo, a ja sam bio sretan. Ugledavši mračnu, staru kuću, zastala je i okrenula se meni. Time mi je željela staviti do znanja da ne bi trebalo da pođem dalje, i da je došao kraj našem razgovoru. Zaista je kucnuo čas da se od nje oprostim, jer je sunce već bilo zašlo i počeo se spuštati mrak. Na blijedom nebu pokazao se mjesec. Bilo mi je teško ostaviti je u toj osamljenoj, neudobnoj kući. Dizala se nekako prijeteći preda mnom. Kroz donji prozor probijalo je crveno svjetlo, a svi su ostali prozori bili tamni.

– Ne čini li vam se ova kuća neizmjerno tužnom? – zapitao sam je pošto sam kuću nekoliko trenutaka u tišini promatrao.

– Ponekad – odgovorila je. – Kad zimi sjedim sama, pošto Arthur pođe u krevet, i slušam vjetar koji zavija kroz ruševne stare sobe, ni knjiga ni bilo koji posao ne može odagnati tužne misli što me zaokupljaju. Ali ne treba se predavati takvoj slabosti. Ako je Rachel zadovoljna takvim životom, zašto ne bih bila i ja? Ne mogu biti dovoljno zahvalna za to sklonište.

Ove posljednje riječi kao da je govorila samoj sebi. Zatim mi je poželjela laku noć i povukla se.

Nisam još daleko stigao kad sam opazio gospodina Lawrencea kako jaši na svome lijepom sivom konju u smjeru stare kuće. Skrenuo sam s puta da bih s njim razgovarao, jer se već neko vrijeme nismo bili vidjeli.

– Jeste li razgovarali s gospođom Graham? – zapita me, pošto me je pozdravio.

– Jesam!

– To sam i mislio. – Zamišljeno je stao promatrati grivu svoga konja, kao da je zbog nečega nezadovoljan njome.

– Što je?

– Ništa – odgovori. – Mislio sam da vam se ne sviđa – doda mirno, sarkastično se nasmiješivši.

– Pa što ako mi se nije sviđala, zar čovjek ne može promijeniti mišljenje kad nekoga bolje upozna?

– Naravno – odvrati popravljajući konjsku grivu. Zatim se iznenada okrenu prema meni i pogledao me prodorno svojim plahim očima. – Znači, promijenili ste mišljenje?

– To je teško kazati. Imam još uvijek isto mišljenje o njoj, samo nešto

ublaženo i ne tako određeno.

– Oh! – nastojao je naći drugu temu razgovora. Pogledavši mjesec, napomenuo je kako je veče lijepo, na što mu ja nisam odgovorio, smatrajući to potpuno nevažnim.

– Lawrence – rekoh mirno, pogledavši ga u lice – jeste li zaljubljeni u gospođu Graham?

Umjesto da se uvrijedi, kao što sam očekivao, on me najprije iznenađeno pogledao zbog toga smjelog pitanja, a zatim se počeo od srca smijati.

– Zaljubljen u nju! – ponovio je. – Kako ste to mogli pomisliti?

– Vidim, zanima vas kako napreduje moje poznanstvo s tom mamom i promjena moga mišljenja o njoj. Mislio sam da ste ljubomorni.

Ponovo se nasmijao. – Ljubomoran! Ne, ali ja sam bio uvjeren da ćete se oženiti Elizom Millward.

– Prevarili ste se, neću se oženiti ni jednom ni drugom.

– Onda bi bilo bolje ostaviti ih obje na miru.

– A hoćete li se vi oženiti sa Jane Wilson?

Pocrvenjeo je, ponovo se počeo igrati konjskom grivom, ali je ipak odgovorio: – Ne, mislim da neću.

– Tada bi bilo i za vas najbolje da je ostavite na miru.

Ali ona neće mene, mogao se on obraniti. Međutim, samo je čudno gledao i nekoliko trenutaka šutio. Ponovo je pokušao razgovarati o nečem drugom. Ovaj put sam popustio. Još jedna riječ bila bi ga slomila.

Zakasnio sam kući na čaj. Ali, moja je majka ljubazno sačuvala za mene topli čaj, pa iako me blago ukorila, ipak je prihvatila moju ispriku.

Kad sam se požalio na ustajali čaj, odlila ga je i zamolila Rosu da pripremi svježi, što je Rose učinila preko volje i uz dosta zajedljivih napomena. – Da je u pitanju bila ona, ne bi uopće dobila čaj. A Fergus bi se morao zadovoljiti ustajalim. I još bi morao biti zahvalan, jer je i to predobro za njega. Ali za Gilberta ne možemo dosta učiniti. Uvijek je to tako bilo. Ako na stolu ima nešto posebno dobro, majka mi daje znak, pa ako je ne poslušam, ona šapne: »Ne jedi toliko toga, Rose! Gilbert će to rado pojesti za večeru!« U salonu govori: »Hajde, Rose, ostavi svoj posao. Moramo urediti sobu prije nego što se Gilbert vrati i zapali vatru u kaminu. On voli veselu vatru.« A u kuhinji: »Pripremi mu veliki kolač! Sigurno će biti gladan. Stavi dosta grožđica, on to voli.« Ako ja odgovorim: »Ali ja ih ne volim, mama!« ona mi kaže: »Rose, u kućanstvu se moramo brinuti samo za dvoje: da sve bude u redu i da ugodimo gospodaru kuće. Za nas žene sve je dosta dobro.« – A to je pametno – rekla je majka. – I Gilbert to misli, zar ne?

– Meni to savršeno odgovara – rekoh. – Ali želiš li da se zaista dobro osjećam, pobrini se malko više za sebe. A što se tiče Rose, uvjeren sam da se ona izvrsno zna pobrinuti za samu sebe. Ako ikada nešto za mene

žrtvuje, ona će mi to već saopćiti. Ti opet činiš sve kako ja ne bih saznao da se brineš za mene i unaprijed pogađaš sve moje želje. Ne bih to nikad saznao kad mi Rose to ne bi predbacila s vremena na vrijeme. Svu bih tvoju pažnju prihvaćao kao nešto samo po sebi razumljivo, ne znajući nikada koliko ti zapravo dugujem.

– A to ti nikada i nećeš znati, Gilberte, sve dok se ne oženiš. Pa kad dobiješ ženu poput Elize Millward, kojoj nije stalo ni do čega osim do zadovoljavanja svojih prohtjeva, ili neku zagriženu ženu poput gospođe Graham, koja ne poznaje svoje dužnosti, nego je mudra samo u onome što je se najmanje tiče – tek tada ćeš shvatiti razliku.

– Neće mi škoditi, majko! Nisam došao na svijet samo da uživam u ljubavi drugih i u onom što oni čine za mene, nego i da sam to činim drugima. A kad se oženim, vjerujem da ću veću radost nalaziti u tome da usrećujem svoju ženu nego ona mene. Radije bih davao nego primao.

– Kakva glupost, dragi! Govoriš poput nedozrela dječaka! Ubrzo ćeš se umoriti mazeći svoju ženu, ma koliko lijepa bila. A tada će nastupiti iskušenje.

– Moramo nositi svoj teret.

– Doći će vrijeme kad ćete morati izvršavati svoje dužnosti. Ti ćeš raditi, a ona će se brinuti za tebe. Na tebi je da učiniš sve kako bi ti bio zadovoljan, a na njoj da tebe zadovolji. Tvoj je ubogi otac bio dobar suprug.

Najbolji koji je ikada živio. Ali kad je prošlo prvih šest mjeseci braka, mogla sam od njega očekivati da mi pokuša učiniti zadovoljstvo, koliko i da poleti zrakom. Govorio je da sam ja dobra žena i izvršavam svoju dužnost, a on je izvršavao svoju – neka bude blagoslovljen! Bio je odlučan i točan, nije krivio nikoga bez razloga, hvalio je hranu što sam mu pripremala. A to je najviše što jedna žena može očekivati od svoga muža.

Je li tako, Halforde? Je li to najveći domet tvojih vrlina? Zar tvoja sretna žena ne zahtijeva više?

POGLAVLJE VII

ekoliko dana kasnije pošao sam na pašnjake da pregledam male janjce i ovce. Bilo je blago sunčano jutro. Tlo je još uvijek bilo meko pod nogama, jer je snijeg tek bio nestao, ostavljajući ponegdje tragove na svježoj zelenoj travi uz grmlje. Jaglaci su već počeli pomaljati svoje glave iz trulog lišća, a ševe su pjevale o ljetu, nadi, ljubavi i drugim predivnim stvarima. Ogledavši se, primijetio sam tri osobe gdje se uspinju putem. Bili su to Eliza Millward, Fergus i Rose. Krenuo sam im u susret.

Kad sam čuo da odlaze u Wildfell Hali, odlučio sam im se pridružiti.

Ponudio sam ruku Elizi, koja ju je rado prihvatila umjesto bratove, a ja mu rekoh da se on sada može vratiti kući, jer ću ih ja otpratiti.

– Oprostite! – usprotivio se. – Dame prate mene, a ne ja njih. Svi ste vi već vidjeli tu predivnu strankinju osim mene. Ne mogu više to podnositi.

Moram je vidjeti ma što se dogodilo. Zamolio sam Rose da me otprati i predstavi. Tvrdila je da to neće učiniti ne bude li nas pratila gospođica Eliza. Otrčao sam po nju, a mi smo sve dovde došli rukom pod ruku poput dvoje zaljubljenih. Sada si mi je ti oteo. Želiš me lišiti još i posjeta. Vrati se svojim poljima i svojoj stoci, ti zamazanko! Nisi sposoban da nam se pridružiš, nama pravim damama i gospodi, koji ne rade ništa drugo nego posjećuju svoje susjede.

– Zar ne biste mogli poći obojica? – predloži Eliza ne obazirući se na njegove riječi.

– Da, pođite obojica! – viknu Rose. – Što nas bude više, to će biti veselije. A nama je potrebno dobro raspoloženje u toj velikoj sobi s uskim prozorima i otrcanim pokućstvom. Ako nas ona ne povede u svoj atelje.

I tako smo svi krenuli. Mršava, zlovoljna služavka odvela nas je u sobu koja je bila baš onakva kako ju je Rose opisala nakon prvog posjeta gospođi Graham. Prostrana i dosta zračna soba, nije bila dovoljno osvijetljena zbog uskih, staromodnih prozora. Pokućstvo je bilo od tamne izrezbarene hrastovine. Kraj kamina stajao je stari ormar s nekoliko knjiga, a s druge strane mali pianino.

Gospođa je sjedjela u naslonjaču s visokim, ravnim naslonom. Pred njom se nalazio mali okrugao stol, a na njemu košarica s ručnim radom.

Sin je stajao kraj nje, naslonivši lakat na njezino koljeno. Čitao je izvanredno tečno iz neke knjige koja je ležala u njezinu krilu. Gospođa mu je položila ruku na rame, igrajući se rastreseno dugim uvojcima što su mu padali na bijeli vrat. Naravno, smjesta su se pomakli ugledavši nas. Mogao sam promatrati tu sliku samo onih nekoliko trenutaka dok je Rachel

otvarala vrata pred nama.

Ne vjerujem da je gospođa Graham bila naročito oduševljena našim posjetom. Nešto se hladno naslućivalo u njezinu mirnom i pristojnom ponašanju. Nisam mnogo razgovarao s njom. Sjeo sam kraj prozora, nešto dalje od ostalog društva, i pozvao Arthura. On, ja i Sancho dobro smo se zabavljali dok su mlade dame mučile njegovu majku razgovorom. Fergus je sjedio nasuprot njoj, prekriživši noge i zavalivši se u naslonjač. S vremena na vrijeme promatrao je strop, ponekad bi se nagnuo prema domaćici (na takav način da bih ga najradije izbacio iz sobe), a ponekad bi tiho fućkao neku svoju omiljenu pjesmu. Stanke, koje bi nastale u razgovoru ispunjavao je svojim bezobraznim pitanjima ili primjedbama. Jednom je kazao: – Čudi me, gospođo Graham, kako ste mogli odabrati tako ruševnu, staru kuću. Ako već niste imali dovoljno sredstava da je uredite, zašto niste radije unajmili neku urednu manju kuću?

– Možda sam bila odviše ponosna, gospodine Ferguse – odgovorila je nasmiješivši se. – Ili sam možda zavoljela ovo romantično staromodno zdanje. U prvom redu stoga što su sobe prostranije i zračnije. Drugo što za nenastanjene sobe ne plaćam, a one mogu izvrsno poslužiti kao spremišta za različite stvari. Osim toga, moj sin može po kišnom vremenu trčati kroz njih, a tu je i vrt u kojem se on može igrati, a ja mogu raditi. Vidite i sami, u posljednje sam ga vrijeme počela uređivati – nastavila je okrenuvši se prema prozoru. – U onom kutu nalazi se gredica s mladim povrćem, a ondje su već jaglaci u cvatu.

– Ali kako možete podnositi tu osamu? Vaš najbliži susjed nalazi se nekoliko milja dalje. A nitko ne prolazi, niti vas posjećuje. Rose bi poludjela u takvoj kući. Ona ne može živjeti ako ne vidi nekoliko novih haljina i kapa na dan. Da i ne spominjemo osobe u njima. Ali vi, čini se, možete po čitav dan gledati kroz prozore a da ne primijetite nikoga do neke stare žene koja nosi jaja na trg.

– Mene je baš najviše privukla osama tog mjesta. Ne uživam u promatranju ljudi kroz prozor. Volim tišinu.

– To je kao da ste rekli kako biste voljeli da se mi bavimo svojim poslom, a vas da ostavimo na miru.

– To ne, ali ja ne volim mnogo prijatelja. Onih nekoliko, koliko imam, rado susrećem ponekad. Nitko ne može biti sretan u vječnoj osami Stoga, gospodine Ferguse, ako želite ući u moju kuću kao prijatelj, poželjet ću vam dobrodošlicu. Ako ne, draže bi mi bilo da ne dolazite. – Okrenula se i nešto kazala Elizi i Rosi.

– Gospođo Graham – nastavio je on opet nakon nekih pet minuta. – Dolazeći ovamo raspravljali smo o nečemu što nam jedino vi možete kazati, jer se to vas tiče. Znate, mi često razgovaramo o svojim susjedima, ali se svi tako dobro poznajemo i toliko toga znamo jedni o drugima, da su nam ti razgovori već dosadili. I stoga je novajlija, koji se pojavi među nama, neka

vrsta naše zabave. Dakle, pitanje ili pitanja koja nas muče jesu...

– Umukni, Ferguse! – uzviknula je Rose, očajna od prezira i bijesa.

– Neću! Evo pitanja na koja biste morali odgovoriti: prvo se tiče vašeg porijekla i prijašnjeg mjesta boravka. Neki tvrde da ste strankinja, a neki da ste Engleskinja. Kažu da ste rođeni na jugu, a drugi da ste sa sjevera.

– Odgovorit ću vam, gospodine Ferguse! Ja sam Engleskinja – ne znam kako je itko mogao posumnjati u to – nisam rođena ni na krajnjem sjeveru ni na krajnjem jugu našega otoka. Veći dio života provela sam na selu. Nadam se da ste sada zadovoljni. Ne namjeravam odgovarati ni na kakva daljna pitanja.

– Osim ovoga...

– Ne, ni na jedno više! – nasmijala se ona. Ustajući sa stolice pošla je tražiti zaklon uz prozor kraj kojeg sam ja sjedio. Nastojeći izbjeći ispitivanje moga brata, zapodjela je razgovor sa mnom.

– Gospodin Markhame – rekla je, a rumenilo na njezinim obrazima otkrivalo je njezin nemir – jeste li zaboravili na lijep pogled na more o kome smo prije nekog vremena razgovarali? Morat ću vas ponovo zamoliti da mi objasnite kako ću najkraćim putem stići onamo. Jer, ako to lijepo vrijeme potraje, možda ću moći krenuti onamo pješice i uzeti sa sobom svoj blok. Iscrpila sam sve što sam ovdje mogla naslikati. Željela bih vidjeti more.

Htio sam joj odgovoriti, ali mi to Rose nije dopustila.

– Oh, nemoj joj reći, Gilberte! – uzviknula je – ona mora poći s nama.

Mislio si onaj naš zaljev, zar ne? To je odviše daleko za vas, a za Arthura je potpuno nemoguće. Ali mi smo razmišljali o tome da priredimo piknik kraj mora jednog lijepog dana. Ako biste mogli pričekati da se vrijeme ustali, bili bismo sretni da nam se pridružite.

Gospođa Graham je bila u neprilici, htjela se ispričati, ali Rose, žaleći je zbog njezina usamljenog života, ili opet želeći učvrstiti prijateljstvo s njom, nije o tome htjela ni da čuje. Prešla je preko svih njezinih izgovora.

Pričala je kako će to biti samo malo društvo, sve sami prijatelji. A sa toga je mjesta bio i najljepši pogled.

– To je baš lijepa šetnja za gospodu – nastavila je Rose. – A gospođe će se izmjenično voziti i hodati. Jer, povest ćemo kočiju s ponijima. U njoj se mogu povesti tri dame i mali Arthur, zajedno s vašim priborom za slikanje i hranom za sve nas.

Napokon je gospođa Graham pristala na taj prijedlog. Nakon kratkog dogovora o tom izletu ustali smo i oprostili se od nje.

Ali bio je tek ožujak. Prošao je travanj i prva dva tjedna u svibnju prije nego što smo se usudili poći na naš izlet sa donekle opravdanom nadom da će vrijeme biti lijepo i da se ne moramo plašiti blatnih cesta, hladnog vjetra i oblaka. Jednoga divnog jutra svi smo se okupili. Na izlet su pošli gospođa Graham s Arthurom, Mary i Eliza Millward, Jane i Richard Wilson, Rose, Fergus i Gilbert Markham.

Pozvali smo i gospodina Lawrencea, ali je on odbio iz razloga samo njemu poznatih. Ja sam ga sam zamolio da nam se pridruži i on je časak oklijevao, pitajući tko će sve poći na izlet. Kad sam, između ostalih, spomenuo gospođicu Wilson, kao da je časak oklijevao, ali čuvši da s nama ide i gospođa Graham, odlučno je odbio. Moram ti priznati da mi to nije bilo žao, iako bih teško mogao objasniti zašto.

Oko podneva stigli smo na odredište. Gospođa Graham propješačila je čitav put, a i mali je Arthur mnogo hodao. Sada je naime bio mnogo čvršći i otporniji nego onda kad se doselio u naše susjedstvo. Nije mu se sviđalo u kočiji sa stranim osobama, dok su svi njegovi prijatelji, majka. Sancho, gospodin Markham i gospođica Millward šetali, hodajući poljima i travnjacima.

Ta mi je šetnja ostala u ugodnoj uspomeni. Cesta je bila suha, sunce je sjalo, a drveće je bacalo sjenu. Po poljima je cvalo cvijeće i širilo sladak miris. Taj svibanjski dan bio je prekrasan. Istina, Eliza nije bila kraj mene.

Vozila se u kočiji s prijateljima, isto onako sretna kao što sam bio i ja. Pa kad smo mi pješaci krenuli prečacem preko polja, nisam se ljutio što su mi grane drveća zakrivale pogled na malu kočiju, na njezinu kapicu i šal.

Nisam čak ni osjećao da me drveće dijeli od moje sreće. Jer, moram to priznati, bio sam odviše sretan u društvu gospođe Graham a da bih žalio zbog odsutnosti Elize Millward.

Gospođa Graham je, istini za volju, bila u prvo vrijeme vrlo nedruštvena. Razgovarala je samo s Mary Millward i Arthurom. Ona i Mary hodale su jedna uz drugu, vodeći dijete između sebe. Ali, kad bi cesta dopuštala, ja sam uvijek išao kraj nje a Richard Wilson kraj Mary. Fergus se motao okolo kako mu je najbolje odgovaralo. Nakon nekog vremena ona je postala ljubaznija, i napokon sam uspio zaokupiti njezinu pažnju. Tada sam bio zaista sretan, jer sam volio slušati što je ona govorila. Njezino mišljenje i osjećaji odgovarali su mojima. A čak kad bi me ona razljutila neugodnim riječima ili pogledom, ili nesmiljenim mišljenjem o meni, postajao sam samo nezadovoljniji sa samim sobom. To više sam se želio popraviti u njezinim očima.

Napokon je stigao kraj našeg puta. Pred nama se neko vrijeme uzdizao goli brežuljak, priječeći nam pogled. Sada, kad smo se popeli na vrh, pred nama se pružio pogled na otvoreno more. Bilo je tamnoljubičasto.

Valići su nabirali njegovu površinu. Kreštavi galebovi letjeli su nad njim, a njihova su bijela krila blještala na suncu. Vidjela su se samo dva-tri broda u daljini.

Pogledao sam gospođu Graham, želeći čuti što će ona kazati na tu ljepotu. Šutjela je, ali je gledala more pogledom koji mi je govorio da nije razočarana. Uostalom, imala je vrlo lijepe oči, ne znam jesam li ti to već prije bio kazao. Bile su osjećajne, velike i gotovo crne. S mora je puhao svjež vjetrić. On je obojio njezine inače odviše blijede obraze i usne.

Osjetila je uzbudljiv utjecaj mora, pa se nisam usudio progovoriti dok je

stajala tako tiho. Na licu joj se vidjelo oduševljenje kad je njezin pogled sreo moj. Nikad još nije bila tako dražesna. Nikad nije moje srce privlačila tako kao toga časa. Ne bih mogao odgovarati za posljedice da smo još nekoliko trenutaka ostali sami. Srećom po mene, pozvali su nas na ručak.

Bio je obilan. Pripremile su ga Rose, Eliza i gospođa Wilson, koje su stigle kočijom malo prije nas. Sve je bilo pripremljeno na uzvisini s pogledom na more, zaklonjenoj drvećem od toplog sunca.

Gospođa Graham sjela je nešto dalje od mene. Eliza mi je bila najbliža susjeda. Nastojala je biti ugodna i zavodljiva kao i uvijek, ali to sada nekako nije djelovalo na mene. Ipak, moje se srce doskora opet zagrijalo promatrajući je. Svi smo bili veoma radosni i veseli – koliko sam mogao prosuditi.

Kad smo pojeli, Rose je zamolila Fergusa da joj pomogne sakupiti ostatke, noževe i tanjure i sve to spremiti u košaricu. Gospođa Graham uzela je svoj crtaći pribor te je, zamolivši gospođicu Millward da pričuva njezina dragocjenog sina, krenula sama kamenom stazom prema mjestu s kojeg se pružao još ljepši pogled. Neke su je gospođe upozorile da to ne čini, jer je mjesto bilo opasno.

Osjetio sam, pošto je otišla, da se više neću moći zabavljati, iako je teško bilo kazati da je ona mnogo pridonijela našem dobrom raspoloženju.

Malo se kad nasmijala, ali je taj smiješak djelovao na mene tako da sam nastojao biti što pametniji i duhovitiji. Čak je i moj razgovor s Elizom postao nekako živahniji zbog njezine prisutnosti, a sada, kad je više nije bilo, Elizine me sitne šale nisu više zabavljale. Dosadile su mi, a ujedno mi je postalo dosadno zabavljati nju. Nešto me neodoljivo vuklo onom udaljenom mjestu gdje je lijepa umjetnica radila u samoći. Dok je moja susjeda razgovarala s gospođom Wilson, digao sam se i odšuljao. Nekoliko brzih koraka dovelo me do mjesta na kojem je ona sjedjela. Bila je to mala zaravan na vrhu stijene što se strmo rušila prema kamenoj obali.

Nije me čula. Stresla se kad je moja sjena pala na papir. Okrenula se – svaka druga žena koju sam poznavao bila bi kriknula uplašivši se.

– Oh, nisam znala da ste to vi! Zašto ste me uplašili? – zapitala je. – Mrzim kad me tako iznenade.

– Zašto, za koga ste me smatrali? – upitao sam. – Da sam znao kako ste plašljivi, bio bih oprezniji.

– Nije važno. Zašto ste došli? Hoće li oni svi doći?

– Ne, a ovamo ne bi svi ni stali.

– Drago mi je, umorila sam se od razgovora.

– Tada neću govoriti. Sjedjet ću i promatrati vas kako crtate.

– Znate da ja to ne volim.

– Zadovoljit ću se promatranjem toga divnog mora.

Nije prigovorila i neko je vrijeme crtala u tišini. Ipak nisam mogao da je s vremena na vrijeme ne pogledam. Njezinu bijelu ruku koja je držala olovku, dražestan potiljak i crvenkaste kovrčice što su se spuštale na

papir. »Kad bih imao olovku i komadić papira – pomislio sam – mogao bih nacrtati ljepšu sliku od nje. Kad bih bio sposoban prikazati ono što se preda mnom nalazi.« Pa, iako sam se morao odreći tog zadovoljstva, bio sam ipak sretan što sam mogao sjedjeti kraj nje.

– Jeste li još ovdje, gospodine Markhame? – napokon zapita jer sam neko vrijeme sjedjeo iza neke stijene. – Zašto se ne zabavljate sa svojim prijateljima?

– Umorio sam se od njih. Vidjet ću ih i sutra i sve dane zatim. A nas se dvoje možda nećemo sresti tko zna kako dugo.

– Što je radio Arthur kad ste odlazili?

– Igrao se s gospođicom Millward, nadajući se da se njegova majka neće odviše dugo zadržati. Zašto ga niste povjerili meni? – stao sam joj prigovarati. – Ja ga već mnogo dulje poznajem. Ali treba priznati, gospođica Millward doista zna postupati s djecom i zabaviti ih, iako nije ni za što drugo sposobna.

– Gospođica Millward ima mnogo dragocjenih odlika, koje čovjek poput vas nije kadar zapaziti. Hoćete li javiti Arthuru da ću se vratiti uskoro?

– Ako je tako, pričekat ću s vašim dopuštenjem ovdje dok to kratko vrijeme ne protekne. Pomoći ću vam da siđete tim opasnim puteljkom.

Nije odbila, ali ja sam bio uvrijeđen zbog njezina očiglednog nastojanja da me se riješi. Malo me zatim umirila, zatraživši moje mišljenje o nekom detalju svoje slike. Na sreću, složila se s njim i bez oklijevanja pristala na ono što sam joj predložio.

– Često sam uzaludno priželjkivala nečije mišljenje – rekla je – kad nisam bila sigurna u samu sebe i u svoje oči. Tako dugo promatram neki predmet da postajem gotovo nesposobna da donesem vlastiti sud.

– To je – odgovorio sam – samo jedno od mnogobrojnih zala koje prouzrokuje život u osami.

– Istina je – rekla je i ponovo zašutjela.

Dvije minute kasnije izjavila je da je njezina slika dovršena.

Vrativši se na mjesto gdje smo ručali, nismo našli nikoga osim Mary Millward, Richarda Wilsona i Arthura. Mladi je gospodin čvrsto spavao, položivši glavu u krilo dame. Onaj drugi sjedio je kraj nje s knjigom nekoga klasika u ruci. Nikad nije nikamo odlazio bez knjige. Za njega je bio izgubljen svaki čas koji nije mogao posvetiti učenju. Čak ni sada se nije mogao prepustiti uživanju na čistom zraku i divnom sunčevom sjaju. Nije prisluškivao muziku valova i zvuk vjetra u granama drveća.

Nije se zabavljao (čak ni s damom kraj sebe, iako ona baš i nije bila vrlo šarmantna). Uvijek je izvlačio svoju knjigu, kao i sada, probavljajući svoj ručak i odmarajući svoje umorne noge, nenavikle na tako dugu šetnju.

Ponekad bi ipak izmijenio po koju riječ i po koji pogled s damom kraj

sebe, koja zbog svega toga nije bila ni najmanje uvrijeđena. Na njezinu se licu mogao nazrijeti izraz neobične sreće i blaženstva dok je promatrala njegovo blijedo, zamišljeno lice.

Povratak kući za mene nije bio onako ugodan kao dolazak ovamo. Jer, sada se gospođa Graham vozila u kočiji, a mene je pratila Eliza Millward.

Primijetila je moju naklonost prema mladoj udovici, i osjećala se zanemarenom. Nije mi prigovarala, niti stavljala sarkastične primjedbe ili uvrijeđeno šutjela. Sve bih to naime lakše podnosio, čak bih se i nasmijao.

Ali ona mi je to stavila do znanja nekom blagom melankolijom i žalošću koja mi je prodirala do srca. Nastojao sam je razveseliti, što mi je donekle i uspjelo prije nego što je završila naša šetnja. Ipak sam osjetio grižnju savjesti, spoznavši da će se ta naša veza morati prije ili kasnije raskinuti, a ja sam joj davao samo lažne nade i odgađao neugodan čas.

Kad se kočija približila Wildfell Hallu koliko je to dopuštala cesta, gospođa Graham i Arthur su sišli, a ja sam nagovorio Elizu da se sada ona poveze. Smjestivši je udobno, preporučivši joj da se čuva hladnoga večernjeg zraka, požurio sam za gospođom Graham, nudeći joj svoju pomoć pri nošenju slikarskog pribora preko polja. AH ona je već bila objesila svoju stolicu za sklapanje o rame, te ponijela u ruci svoj blok i boje. Htjela se oprostiti od mene ovdje kao i od svih ostalih. Ali sada je to učinila tako ljubazno da sam joj gotovo oprostio.

POGLAVLJE VIII

rošlo je šest tjedana. Bilo je divno jutro potkraj lipnja. Trava je bila pokošena, iako je vrijeme prošlih dana bilo nepovoljno. Stoga sam želio iskoristiti lijepo vrijeme skupivši sve svoje ljude na polju. I sâm sam radio među njima, zavrnutih rukava i s velikim slamnatim šeširom na glavi. Skupljao sam travu, a zatim je razasuo na sve četiri strane svijeta. Namjeravao sam raditi od jutra do navečer, dajući drugima dobar primjer i podstičući ih na rad. Ali, na žalost, moje su dobre namjere propale onog časa kad je moj brat dotrčao do mene i predao mi mali paket upravo prispio iz Londona. Već sam ga očekivao. Otvorio sam ga i ugledao luksuzno izdanje »Marmiona«.

– Pogađam kome je to namijenjeno – rekao je Fergus stojeći kraj mene i promatrajući kako pregledavam knjigu. – To je sigurno za gospođicu Elizu.

Kazao je to tako samouvjereno da mi je bilo drago što sam mu mogao proturječiti.

– Varaš se, momče – rekoh. Podigao sam svoj kaput i stavio knjigu u džep. – A sada budi jednom i ti od koristi. Skini kaput i zauzmi moje mjesto u polju dok se ne vratim.

– Dok se ne vratiš? A kamo ideš?

– Ne tiče te se. Vratit ću se najkasnije za ručak.

– Oh, a ja da radim sve do tada?! I da još i njih tjeram na posao?

Dobro, dobro! Jednom bih baš i mogao. Samo žustro, momci, ja sam vam došao pomoći. Jao onom muškarcu ili ženi koji makar za trenutak prestanu raditi! Nema grebanja po glavi ili brisanja nosa! Ne prihvaćam nikakav izgovor. Treba raditi, raditi, raditi u znoju lica svoga!

Ostavio sam ga da dosađuje ljudima, više na njihovu zabavu nego što bi bilo korisno. Vratio sam se kući uredio se i požurio u Wildfell Hali s knjigom u džepu. Knjiga je bila namijenjena policama gospođe Graham.

Pitat ćeš: »Jeste li vas dvoje u tako dobrim odnosima da možete jedno drugome davati darove i primati ih?«Zapravo i nismo, stari moj! To je tek prvi pokušaj, a ja sam bio vrlo uzbuđen očekujući rezultat.

Nekoliko smo se puta bili sreli nakon onog izleta na morsku obalu.

Shvatio sam da je ona sklona mom društvu, ako s njom razgovaram o apstraktnim i općim problemima. Ali, čim bih spomenuo osjećaje ili pokazao ma i najmanju nježnost u riječima ili pogledu, kaznila bi me naglom promjenom ponašanja, iznenadnom hladnoćom i potpunom odbojnošću kad bih se drugi put našao u njezinu društvu. To nisam

pripisivao toliko tome što joj nisam bio drag, koliko njezinoj odluci u pogledu druge udaje, koju je donijela mnogo prije našeg poznanstva – ne znam da li zbog toga što je svoga prvog muža odviše ljubila, ili što joj je bilo dosta i njega i braka. Isprva je ona podsticala moju taštinu, ali je poslije spoznala da ja baš nisam obični gizdelin kakvim me isprva smatrala, pa je stala odbijati moja skromna navaljivanja. »Moram najprije učvrstiti svoje prijateljstvo s njom« – pomislio sam. – »Ja, drug i savjetnik njezina sina, trijezan i ozbiljan njezin prijatelj. Kad joj postanem prijeko potreban u životu, vidjet ćemo što ćemo dalje poduzeti.

I stoga smo razgovarali o glazbi, slikarstvu, književnosti, teologiji, geologiji i filozofiji. Dva-tri put sam joj posudio neku knjigu, a jednom mi je zauzvrat ona posudila svoju. Nastojao sam je što češće sretati za njezinih šetnji. Dolazio sam joj u posjet i više nego što sam se usuđivao. Prvi put sam došao pod izgovorom da Arthuru donosim malo psetance, Sanchova potomka. Dijete je bilo oduševljeno preko svake mjere, što je naravno obradovalo i njegovu majku. Drugi put sam mu donio knjigu koju sam, poznavajući njegovu majku, pažljivo odabrao. Prije nego što sam mu je poklonio, zamolio sam je za pristanak. Zatim sam joj donio biljke, koje joj je poslala moja sestra pošto sam je ja nagovorio. Svaki put sam pitao što je sa slikom koju je slikala po crtežu napravljenom na onoj stijeni. Povela bi me u atelje i zatražila moje mišljenje.

Posljednji put sam je posjetio kad sam joj vratio posuđenu knjigu.

Tada smo razgovarali o poeziji Waltera Scotta. Izrazila je želju da pročita »Marmion«, a ja sam imao smjelu zamisao da joj tu knjigu poklonim. Čim sam se vratio kući, naručio sam knjižicu i sad sam je nosio u džepu. Ipak, bio mi je potreban izgovor ako sam želio prodrijeti u njezino svetište. Stoga sam nabavio plavu kožnatu ogrlicu za Arthurova malog psa. Taj je dar dječak prihvatio s velikim veseljem i zahvalnošću. Usudio sam se zamoliti gospođu Graham da me povede u atelje.

– Oh, da, dođite! – rekla je (sreo sam ih naime u vrtu). – Slika je dovršena i uramljena, spremljena je za slanje. Ali, recite mi svoje konačno mišljenje, pa ako mi možete predložiti još neke promjene, bit ću vam zahvalna.

Slika je bila divna. To je bila ona priroda kao čudom prenesena na platno. Izrazio sam svoje oduševljenje oprezno, s nekoliko riječi, plašeći se da je ne razljutim. Pažljivo je promatrala izraz mog lica, a njezin je ponos umjetnika bio zadovoljen kada je primijetila moje očigledno oduševljenje.

Ali, dok sam gledao sliku, razmišljao sam o tome kako da joj poklonim knjigu. Nije imalo smisla čekati na neku drugu priliku. Što prirodnije to izvedem, to će uspjeh biti bolji. Pogledao sam kroz prozor da bih prikupio svu svoju hrabrost, a zatim izvukoh knjigu iz džepa i pružih joj je uz kratko objašnjenje: – Željeli ste ovu knjigu, gospođo Graham? Evo je, budite ljubazni pa je

primite.

Naglo je pocrvenjela – možda zbog glupog načina na koji sam joj predao dar. Ozbiljno je pregledala knjigu, okrećući listove. Zatim ju je zatvorila i, obrativši mi se, zapitala za cijenu. Sada je meni krv navrla u obraze.

– Žao mi je što vas vrijeđam, gospodine Markham – rekla je – ali ako ne platim tu knjigu, ne mogu je ni uzeti. – Položila je knjigu na stol.

– Zašto?

– Zato... – zastala je i pogledala sag.

– Zašto ne možete? – ponovio sam nestrpljivo, tako da me ona pogledala.

– Jer ne volim usluge koje ne mogu uzvratiti. Već sam ionako vaš dužnik, zbog vaše ljubaznosti prema mom sinu. Ali njegova ljubav i vaše zadovoljstvo moraju vam to naplatiti.

– Gluposti! – izletjelo mi je.

Ponovo me pogledala, ozbiljno i začuđeno.

– Znači, vi ne želite primiti knjigu? – zapitao sam je ljubaznije.

– Rado ću je primiti ako mi dopustite da vam platim.

Kazao sam joj točnu cijenu knjige i poštarine, što sam mirnijim glasom mogao. Iako bih najradije bio zaplakao od razočaranja i povrijeđenosti.

Izvukla je novčarku i hladno odbrojila novac. Ali, oklijevala je da mi ga pruži. Pažljivo me promatrala, i napokon dosta nježno kazala: – Gospodine Markhame, vi ste uvrijeđeni. Htjela bih vam objasniti...

– Savršeno vas razumijem – odgovorio sam.

– Mislite, ako biste primili tu sitnicu od mene, da bih ja to kasnije mogao iskoristiti. Varate se. Učinite li mi uslugu i dar prihvatite, neću s tim povezivati nikakve nade. Glupost je govoriti kako biste postali moj dužnik.

Morate shvatiti da jedino ja mogu postati vaš.

– Dobro, vjerujem vam – odgovorila je s anđeoskim smiješkom, stavljajući prokleti novac natrag u novčarku. – Ali, ne zaboravite!

– Neću, ali nemojte me kazniti tako da odbacite moje prijateljstvo. – To sam rekao pružajući joj ruku i opraštajući se od nje, jer sam bio odviše uzbuđen da dulje ostanem.

– Dobro, neka ostane kako je bilo – odgovorila je i položila svoju ruku u moju. I dok sam je držao, jedva sam se mogao svladati da je ne pritisnem na usne. To je bila samoubilačka pomisao, i zadala bi smrtni udarac mojim nadama.

Uzbuđena srca i mozga žurio sam kući, zaboravljajući na sve osim na nju. Žalio sam što je nju tako teško osvojiti, a ja imam tako malo iskustva.

Plašio sam se njezine mržnje i moje nemoći da bilo šta poduzmem protiv toga. Ali, dosta je, ne želim te zamarati svojim nadama i strahovanjima.

POGLAVLJE IX

ako su nestali svi moji osjećaji prema Elizi Millward, još sam je uvijek posjećivao. Nisam je naime želio okrutno razočarati i ražalostiti. A nisam želio ni da me po cijeloj župi stanu ogovarati.

Osim toga, razočarao bih vikara, koji je smatrao da zapravo posjećujem njega. Ali kad sam dan nakon svoga posjeta gospođi Graham došao u vikarovu kuću, on nije bio kod kuće, a to mi sada nije bilo više onako ugodno kao prije. Ondje je naravno bila i druga gospođica Millward, ali to je bilo gotovo kao da smo sami. Uspio sam skratiti posjet, a razgovarao sam s Elizom poput brata, što mi je dopuštalo naše dugo prijateljstvo. U tome nije bilo ničeg uvredljivog, a nije pružalo ni lažne nade.

Nikad nisam govorio o gospođi Graham, ni s Elisom ni s bilo kim drugim. Ali, nisam ondje sjedio još ni tri minute, a ona je već spomenula tu gospođu, i to na neočekivani način.

– Oh, gospodine Markhame! – kazala je uzbuđeno i gotovo šapćući – što kažete o onim užasnim vijestima o gospođi Graham? Možete li nas uvjeriti da su lažne?

– Kakve vijesti?

– Pa zar ne znate? – plaho se nasmiješila i odmahnula glavom.

– Ne znam ništa. Na što zapravo ciljate, Eliza?

– Ne pitajte me! Ja vam to ne mogu objasniti. – Uzela je u ruke maramicu, oko koje je prišivala čipku, i stala marljivo raditi.

– O čemu je riječ, gospođice Millward? Što to znači? – zapitao sam njezinu sestru koja je krpala ponjavu.

– Ne znam – odgovorila je. – Neke glasine koje je netko izmislio.

Nisam to čula prije nego što mi je kazala Eliza. Ali, makar mi to cijela župa vikala u uho, neću povjerovati ni jedne riječi. Odviše dobro poznajem gospođu Graham.

– Imate pravo, gospođice Millward! I ja dijelim vaše mišljenje, ma o čemu bila riječ.

– Dobro! – nasmijala se Eliza. – Lijepo je imati takvo povjerenje u svoje prijatelje. Jedino bih željela da se ne razočarate.

Podigla je pogled i pogledala me tako tužno, da mi se srce gotovo rastopilo. Ali u očima sam joj primijetio još nešto što mi se nije sviđalo.

Pitao sam se kako sam im se ikada mogao diviti. Pošteno lice njezine sestre, s malim sivim očima, bilo je mnogo privlačnije. Ali taj sam čas bio neizmjerno ljut na Elizu zbog njezina klevetanja gospođe Graham. A da u tome nije moglo biti ni mrvice istine, bio sam čvrsto uvjeren.

Ništa više nisam kazao u vezi s tim. Uvidjevši da ne mogu potpuno svladati svoju srdžbu, digao sam se i zamolio ih da mi oproste jer me čeka posao na farmi. A tamo sam i pošao, ne opterećujući misli onim tajanstvenim glasinama. Pitao sam se samo o čemu je riječ, odakle glasine potječu i kako bi se mogle ušutkati.

Nekoliko dana kasnije opet smo priredili jednu od onih naših malih, mirnih zabava u krugu prijatelja i susjeda. Stigla je i gospođa Graham.

Sada se nije mogla izgovarati na tamne večeri ili hladnoću. Na moje najveće zadovoljstvo pristala je da dođe. Bez nje bi mi sve to bilo nesnosno dosadno. Njezin je dolazak unio živost u društvo. Iako nisam smio zbog nje zapostaviti ostale goste, ipak sam namjeravao veći dio vremena provesti u razgovoru s njom.

Stigao je i gospodin Lawrence. Došao je poslije svih ostalih. Bio sam znatiželjan kako će se on odnositi prema gospođi Graham. Samo joj se lagano naklonio. Pozdravivši pristojno ostale članove društva, sjeo je daleko od mlade udovice, kraj moje majke i Rose.

– Jeste li ikada vidjeli takvo ponašanje? šapnula mi je Eliza, moja najbliža susjeda. – Ne biste li kazali da su oni potpuni stranci?

– Da, ali šta onda?

– Šta onda! Zar još uvijek niste čuli?

– Čuo, što? – upitah je tako oštro da se trgnula.

– Ne govorite tako glasno!

– Pa recite mi – odgovorih tiše. – Na što mislite? Kakve su to zagonetke? – Znate... ne mogu se zakleti da je to istina... ali, niste li čuli?

– Ništa nisam čuo, osim vas.

– Tada morate biti gluhi, jer su to već svi saznali. Ali, samo ćete se razljutiti kad vam ja to kaže, pa će biti bolje držati jezik za zubima.

– Ako ste željeli da me ne naljutite morali ste od samog početka misliti na to, ili mi iskreno i pošteno kazati sve što ste htjeli.

Okrenula se, izvukla maramicu, ustala i prišla prozoru. Ondje je neko vrijeme stajala, a suze su joj tekle niz obraze. Bio sam iznenađen i posramljen, ne toliko zbog svoje grubosti koliko zbog njezina djetinjastog ponašanja. Činilo se kao da je nitko nije zamijetio, a malo kasnije pozvali su nas na čaj. Za stolom je s jedne strane do mene sjedjela Rose, a s druge strane stolica je bila prazna.

– Smijem li sjesti kraj vas? – upitao je meki glas.

– Ako želite – glasio je moj odgovor. I Eliza se spustila na praznu stolicu, pogledavši me u isti mah i tužno i s lakim smiješkom. Šapnula je: – Tako ste ozbiljni, Gilberte!

Pružio sam joj čaj, ne odgovorivši joj ništa, jer nisam imao što kazati.

– Zašto ste se uvrijedili na mene? – pitala je, sada još žalosnije. – Voljela bih to znati.

– Popijte svoj čaj, Elizo, i ne budite glupi – odgovorih joj, pruživši joj šećer i mlijeko.

Upravo je tada kraj mene došlo do male gužve, jer je gospođica Jane Wilson htjela zamijeniti svoje mjesto s Rosinim.

– Hoćete li biti tako ljubazni da promijenite mjesto sa mnom, gospođice Markham? – zapitala je. – Ne bih htjela sjedjeti kraj gospođe Graham. Ako vaša majka smatra da može pozivati takve osobe u svoju kuću, neće se valjda ljutiti što takvoj osobi njezina kćerka pravi društvo.

Te posljednje riječi kao da je govorila samoj sebi, jer je Rose već bila otišla. Ali ja nisam bio dovoljno pristojan a da ih ne zamijetim.

– Budite tako dobri pa mi kažite na što mislite, gospođice Wilson – rekao sam.

Pitanje ju je iznenadilo, ali ne mnogo.

– Gospodine Markhame – odgovorila je hladno, brzo se smirivši – začudilo me što je vaša majka pozvala takvu osobu kao što je ta gospođa Graham. Ali, možda joj nije poznato da ta gospođa nije dostojna poštovanja.

– Ona to ne zna, a ne znam ni ja. Stoga bih vam bio zahvalan kad biste mi to objasnili.

– Mislim da ovo nije ni mjesto ni vrijeme za takve razgovore. Ne vjerujem da zaista ništa ne znate, kao što tvrdite. Ta vi je poznajete bolje od mene.

– Možda malko bolje. Pa ako mi kažete što ste čuli o njoj, možda bih ja to mogao objasniti.

– Možete li mi kazati tko je bio njezin suprug, i je li uopće ikada bila udata?

Umuknuo sam od ogorčenja. Nisam joj mogao odgovoriti na ovom mjestu.

– Niste li nikada primijetili kolika je sličnost njezinog sina i... – primijeti Eliza.

– I koga? – zapita je gospođica Jane, hladno ali zainteresirano.

Eliza je bila uzbuđena. Zatim je kazala plašljivo, kao da se to ticalo samo mene: – Oprostite! – stala ju je moliti – možda se varam. – Ali, te je riječi popratila znatiželjnim pogledom svojih lukavih očiju.

– Ne morate me moliti za oproštenje – odgovori njezina prijateljica – ja ne vidim nikoga tko je sličan tom njezinu djetetu, osim njegove majke.

Pa kad čujete neke zlobne glasine, gospođice Elizo, bila bih vam zahvalna da ih ne širite dalje. Vjerojatno ste mislili na gospodina Lawrenca. Ali, čini mi se da vas mogu uvjeriti kako su te sumnje potpuno pogrešne. Pa ako on podržava neke veze s tom gospođom, bar je toliko pristojan da to javno ne pokazuje. Očigledno je bio iznenađen i nije mu bilo drago što ju je ovdje ugledao.

– Shvatio sam! – uzviknu Fergus koji je sjedio kraj Elize, jedini osim nas s te strane stola – vi ne želite ostaviti na njoj ni jednu vlas dobra.

Gospođica Jane pogleda ga bijesno, ali ne reče ništa. I Eliza bi bila

odgovorila, ali sam je ja spriječio, govoreći najsmirenije što sam mogao: – Dosta tog ogovaranja. Ako ne možemo razgovarati o nečemu drugom, bolje je da šutimo.

– Mislim da će to biti pametnije – napomenu Fergus. – A to misli i naš vrijedni vikar. Dok ste šaputali, on vas je promatrao s gađenjem. Jednom je zašutio usred neke priče ili propovijedi, pa te stao oštro promatrati, Gilberte, kao da je želio kazati: »Kad gospodin Markham prestane udvarati u isti čas dvjema djevojkama, nastavit ću«.

Ne znam o čemu smo još govorili za stolom, ni kako sam smogao strpljivosti da čekam do kraja. Sjećam se ipak da sam samo s najvećim naporom uspio progutati svoj čaj. Jeo nisam ništa. Neprekidno sam zurio u malog Arthura Grahama, koji je kraj svoje majke sjedio na drugoj strani stola. Zatim sam pogledao gospodina Lawrenca. U prvi sam čas našao neku sličnost. Ali, promatrajući dalje, uvidio sam da je to samo plod moje mašte. Obojica su, istina, imali nježne crte lica i sitnije kosti nego obično, i obojica su bili blijedi. Ali Arthurov mali nos nikad ne bi mogao postati tako velik i ravan kao u gospodina Lawrenca. Arthurovo je lice bilo okruglo, i sigurno nikad neće poprimiti dugoljast oblik lica gospodina Lawrenca. A i kosa je djetetova bila mnogo svjetlija, njegove velike svjetloplave oči, iako ponekad preozbiljne, potpuno su se razlikovale od plahog pogleda smeđih očiju toga gospodina. U očima se vidio odsjaj njegove nepovjerljive duše, uvijek spremne da se na najmanji grubi dodir ljudi povuče u samu sebe.

Proklet bio što sam i časak mogao pomisliti nešto tako ogavno! Nisam li poznavao gospođu Graham? Nisam li je često sretao, razgovarao s njom s vremena na vrijeme? Nisam li se uvjerio da je njezina plemenita duša u mudrosti i čistoći visoko nadmašila one koji su je klevetali? Ona je bila najdivnija i najplemenitija žena što sam je ikada upoznao, ili mogao zamisliti da postoji. Jest, opetovao bih riječi Mary Millward da, kad bi i cijela župa, ili čak cijeli svijet neprekidno šaptao u moje uho te užasne laži, nikada ne bih povjerovao u njih.

Mozak mi je bio uspaljen prezirom, a srce mi je htjelo iskočiti iz svog zatvora. Gledao sam svoje dvije susjede s osjećajem užasa koji sam jedva prikrivao. Nepristojno sam ih stao zapostavljati, ne mareći za to. Osim što sam bio zaokupljen svojim mislima, obraćao sam pažnju samo na šalice čaja koje su neprekidno putovale prema čajniku. Pitao sam se hoće li gospodin vikar Millward napokon prestati da priča kako ne pije čaj, i kako je čaj štetan, ispijajući istodobno svoju četvrtu šalicu.

Napokon smo završili. Ustao sam, napustivši stol i goste bez ijedne riječi isprike. Nisam ih više mogao podnositi. Istrčao sam, želeći ohladiti glavu na ugodnom večernjem zraku. U osami vrta htio sam smiriti misli.

Izbjegavajući da me zamijete s prozora, krenuo sam alejom koja je vodila do neke klupe sakrivene u grmu. Sjeo sam razmišljajući o vrlinama i grijesima gospodarice Wildfell Halla. Ali, nisam ondje bio još ni dvije minute, a već sam začuo smijeh i glasove. Ugledao sam među drvećem

neke sjene. Cijelo je društvo izišlo u vrt da se prozrači. Skupio sam se u svom kutu, nadajući se da me neće zamijetiti i provaliti ovamo. Ali, netko se ipak približavao! Zašto nisu uživali u cvijeću, a meni prepustili ovo skriveno mjesto?

Provirujući kroz granje, da vidim tko je to sve (jer mi je zvuk glasova odavao da ih ima više), smjesta sam se prestao ljutiti i u duši mi se probudiše drugi osjećaji. Jer, to je bila gospođa Graham s Arthurom i nitko više. Zašto su bili sami? Jesu li otrovni jezici već svuda prodrli? Jesu li je svi napustili? Prisjetih se kako sam na početku večeri ugledao gospođu Wilson gdje primiče stolicu majci i šapuće joj u uho nešto očigledno vrlo važno. Po načinu na koji je klimala glavom, zlobno namigivala svojim naboranim kapcima, prosudio sam da je riječ o nekom sočnom skandalu.

Očigledno je posrijedi bila neka tajna, i osoba iz našeg društva. Sad sam zaključio, sjetivši se majčina pogleda punog užasa, da je ta nesretna žrtva bila gospođa Graham. Nisam se pojavio iz svoga skrovišta dok nije stigla gotovo do mene, plašeći se da bi je moja prisutnost mogla otjerati. Kad sam se pojavio, učinilo se kao da se ona želi povući.

– Oh, ne dajte se smetati, gospodine Markhame! – rekla je. – I mi smo došli ovamo da bismo našli malo samoće, a ne da u tome vas smetamo.

– Nisam pustinjak, gospođo Graham, iako bi se to moglo kazati zbog načina, na koji sam napustio svoje goste.

– Bojala sam se da se ne osjećate dobro reče iskreno zabrinuto.

– Tako je. Ali sada je sve prošlo. Sjednite malo ovamo i odmorite se.

Recite mi kako vam se ovdje sviđa – upitah, podigavši Arthura i smjestivši ga na klupu, želeći tako i njegovu majku navesti na to. Ona sjede na drugi kraj klupe.

Bio sam uznemiren. Je li je zaista njihova neljubaznost natjerala da potraži mir i osamu?

– Zašto su vas ostavili samu? – zapitao sam.

– Ja sam napustila njih – glasio je njezin nasmiješeni odgovor. – Dosadila su mi ogovaranja, ništa me tako ne umara kao to. Ne mogu zamisliti kako se mogu baviti time.

Morao sam se nasmijati i protiv svoje volje, jer je ona to govorila vrlo ozbiljno.

– Misle li oni da moraju neprekidno o nečem govoriti? – nastavila je. – Nikad ne zastanu kako bi razmislili, nego glupostima i uzaludnim ponavljanjima nevažnih stvari ispunjavaju praznine, kad im nedostaju zanimljivi sadržaji? Ili možda doista uživaju u tim ogovaranjima?

– Vjerojatno to posljednje – rekao sam. – Njihovi plitki mozgovi ne mogu sadržavati velike misli. A njihove šuplje glave lako se zanose glupostima. Njihov je jedini spas da preko glave urone u bujicu skandala.

A to je ujedno njihov najveći užitak.

– Naravno, ne svima! – zaviknu gospođa, iznenađena gorčinom u mom glasu.

– Sigurno ne svima. Izuzimam svoju sestru od te ponižavajuće rabote, a i svoju majku, ako ste i nju uključili među te ljude.

– Nemam ništa ni protiv koga od njih, i naravno, nisam ni tren pomislila na vašu majku. Poznavala sam nekoliko vrlo plemenitih osoba koje su se također znale upustiti u takav razgovor kad su ih prilike na to prisilile. Ali ja se ne mogu pohvaliti tom sposobnošću. Ovaj put sam nastojala izdržati što dulje, ali kad je moja snaga bila iscrpljena, povukla sam se na šetnju, tražeći nekoliko minuta odmora. Mrzim razgovor kad ne dolazi do razmjene ideja i kad se nikakvo dobro niti daje niti prima.

– Tako je – rekoh – a budem li vam ikada dosadio svojom blagoglagoljivošću, opametite me! Obećajem vam, neću se uvrijediti. Jer ja uživam u društvu prijatelja i kad šute i kad govore.

– Baš vam posve ne vjerujem. Ali, kad bi tako bilo, odgovarali biste mi u svakom pogledu kao prijatelj.

– A odgovaram li vam što se drugih stvari tiče?

– Nisam baš tako mislila. Kako je divno to lišće kroz koje prodiru zrake sunca! – reče nastojeći promijeniti temu razgovora.

Zaista je bilo prekrasno pogledati lišće pred nama. Kroz gustu krošnju prodiralo je sunce osvjetljujući njeno tamno zelenilo.

– Ponekad poželim da nisam slikarica – napomenula je.

– Zašto? Čovjek bi pomislio da biste u takvom času morali biti oduševljeni što možete prikazati prirodu u njezinim najraznovrsnijim oblicima.

– Ne, ne mogu se predati tom uživanju kao ostali ljudi. Neprekidno razbijam glavu kako bih taj prizor što vjernije prenijela rta platno. A kako to nikad nije potpuno moguće, to je samo uzaludna taština i mučenje duha.

– Možda ne možete zadovoljiti samu sebe, ali možete druge oduševiti djelima svoga talenta.

– Zapravo se ne bih smjela tužiti. Malo ljudi zarađuje za život tako ugodno kao ja. Netko dolazi! Činilo se kao da je ovaj prekid razgovora ljuti.

– To su gospodin Lawrence i gospođica Wilson – rekoh. – I oni su došli uživati u miru. Neće nam smetati.

– Kakva je ta gospođica Jane Wilson? – zapita.

– Ona se ponaša otmjenije nego što odgovara njezinu položaju. Kažu da je prava dama i vrlo ugodna osoba.

– Meni se učinila hladnom i nekako površnom, zaključujući po njezinu današnjem ponašanju.

– To je lako moguće. Možda ima neke predrasude prema vama, jer vjerojatno u vama vidi suparnicu.

– U meni! Nemoguće, gospodine Markhame! – odgovori ona iznenađeno i pomalo ljutito.

– Ne znam ništa o tome – odgovorih mirno, ne želeći je naljutiti.

Njih se dvoje sada približilo na nekoliko koraka od nas. Naše skrovište

nalazilo se na zaokretu uske aleje, koja se tu širila i nastavljala prema kraju vrta. Kad su nam se stali približavati, primijetio sam da je Jane Wilson upozorila svoga pratioca na nas. Zaključio sam to po njezinu hladnom, sarkastičnom smijehu, i po nekoliko njezinih riječi koje su mi doprle do uha. Sigurno ga je željela upozoriti na to kako smo mi usko međusobno povezani. Primijetio sam da je on pocrvenjeo, dobacio nam pogled u prolazu i nastavio šetnju ne odgovorivši na njezinu napomenu.

Uistinu da je on imao neke veze s gospođom Graham, i da su one bile poštene, ne bi se toliko trudio da ih prikrije. Njoj se naravno nije moglo ništa prigovoriti, ali on je bio ogavan preko svake mjere.

Dok sam o tome razmišljao, gospođa Graham se iznenada digla, pozvala svoga sina i rekla da će se oni sada vratiti u društvo. Krenuli su alejom. Bez svake je sumnje ona čula, ili naslutila, neke napomene gospođice Jane Wilson, pa je bilo posve razumljivo što je odlučila prekinuti taj naš tete-a-tete, naročito stoga što su moji obrazi plamtjeli od srdžbe prema mojoj nekadašnjoj prijateljici. Ona je to mogla smatrati glupim osjećajem stida. Zbog toga sam se još više razljutio na gospođicu Jane. Što sam više razmišljao o njezinu ponašanju, to sam je više mrzio.

Tek mnogo kasnije pridružio sam se društvu. Gospođa Graham već se spremala na odlazak. Upravo se opraštala. Ponudio sam se, ne, zaklinjao sam je da je smijem otpratiti kući. Gospodin Lawrence je za to vrijeme razgovarao s nekim drugim. Nije nas gledao, ali začuvši moju ponudu, zastao je usred govora da bi čuo njezin odgovor. Nije nas pogledao, i mirno je nastavio razgovor čim je shvatio da ona odlučno odbija moju molbu.

A to je učinila ljubazno. Nisam je mogao uvjeriti kako hi za nju moglo biti opasno da prolazi poljima sama s djetetom. Još je bio dan, i vjerovala je da neće nikoga sresti. A ako se to i dogodi, svi su joj tvrdili da su ljudi u ovom kraju mirni i bezopasni. U svakom slučaju, nije željela da se bilo tko trudi zbog nje, iako se i Fergus ponudio za pratnju ukoliko joj moja pratnja ne bi bila po volji. Moja je majka čak predložila da je prati jedan od slugu.

Kad je ona otišla, sve je krenulo po zlu. Gospodin Lawrence me nastojao uvući u razgovor, ali ja sam ga grubo odbio i otišao u drugi dio sobe. Doskora su se i drugi razišli, pa se i on oprostio. Kad mi je pristupio, ja tobože nisam primijetio njegovu pruženu ruku i nisam čuo kad mi je zaželio laku noć, tako da je on to morao opetovati. Da ga se riješim, promrmljao sam nekoliko nerazumljivih riječi.

– Što je s vama, Markhame? – šapnuo je.

Moj je odgovor bio pogled pun mržnje.

– Je li to stoga što gospođa Graham nije prihvatila vašu pratnju? – zapita s laganim smiješkom koji me je doveo gotovo do očajanja.

Progutavši neljubazan odgovor, samo sam zapitao: – Što se to vas tiče?

– A zašto ne – odgovorio je izazovno mirno – samo... – Podigao je oči i pogledao me nekako svečano – samo dopustite mi da vam kažem: ako u

tom pogledu imate neke namjere, sigurno nećete uspjeti. Žao mi je kad vidim da gajite lažne nade i beskorisno trošite snagu...

– Hipokrite! – uzviknuh. On je zadržao dah, iznenađeno me pogledao i problijedio, te bez riječi otišao.

Prenaglo sam ga ranio, ali sam zbog toga bio zadovoljan.

POGLAVLJE X

ad su svi ostali otišli, saznao sam da se ono ružno ogovaranje širilo društvom za vrijeme prisutnosti same žrtve. Rose se ipak zaklela da ne vjeruje i nikad neće povjerovati u takvu klevetu, a moja je majka izjavila to isto, iako to nije prihvaćala s jednako tako čvrstim uvjerenjem. Činilo se da joj neprekidno prolazi mislima izreka kojom bi me dovodila u očaj: »Bože, Bože, tko bi to bio mogao i pomisliti! Uvijek mi se činila pomalo čudnom! Već sam od prvog trenutka s nepovjerenjem promatrala tu njezinu tajanstvenost. Znala sam da se iza toga ne krije ništa dobro. Ali, to je doista žalosno, vrlo žalosno!

– Ali, majko, kazala si da ne vjeruješ u te priče – napomenuo je Fergus.

– I ne vjerujem, dragi moj! Ali one sigurno nisu posve bez osnova.

– Osnova je u pokvarenosti svijeta – rekoh – i u tome što je gospodin Lawrence jednom ili dvaput odlazio navečer k njoj. Selom se stalo pričati o tome. Oni koji vole ogovarati prihvatili su tu priču i učinili je osnovom svoje paklene spletke.

– Ali, Gilberte, u njezinu ponašanju mora biti nešto što dopušta takva klevetanja.

– Jesi li ti nešto primijetila?

– Naravno da nisam. Ali, dobro znaš kako sam uvijek govorila da ima nečeg čudnog oko nje.

Te sam večeri odlučio da poduzmem novu invaziju na Wildfell Hali.

Nakon naše zabave već je bilo prošlo više od tjedan dan, a ja sam svaki dan nastojao za šetnje sresti gospođu Graham. Uvijek bih se nanovo razočarao (ona je to vjerojatno namjerno izbjegavala). Svake sam noći nastojao pronaći neki novi izgovor za svoj posjet njezinoj kući. Napokon, ne mogavši više izdržati da je ne vidim, uzeo sam iz biblioteke neku staru knjigu za koju sam smatrao da bi je mogla zanimati. Požurio sam, iako u strahu hoće li me primiti, ili hoću li smoći snage da prodrem do nje uz tako slab izgovor. Možda ću je sresti u polju ili u vrtu. Tada neće biti poteškoća.

Smetala me je samo pomisao na službeni posjet i Rachelu koja bi me odvela svojoj iznenađenoj, neljubaznoj gospodarici. Želja mi se nije ispunila. Nisam ugledao gospođu Graham u vrtu.

Ondje se nalazio samo sinčić Arthur, u igri sa svojim malim psićem.

Pogledao sam kroz ogradu i zazvao ga. Pozvao me da uđem, ali ja sam mu odgovorio da to ne mogu bez pristanka njegovo majke.

– Pitat ću je – odvratilo je dijete.

– Ne, to ne smiješ učiniti, Arthure, ali ako gospođa mama nije zaposlena, zamoli je neka na čas dođe ovamo. Reci joj da bih htio govoriti s njom.

Potrčao je da ispuni moju molbu i ubrzo se vratio u pratnji majke. Bila je divna sa svojim tamnim uvojcima kojima se poigravao vjetar. Imala je rumene obraze i nasmiješeno lice! Dragi Arthure, koliko ti dugujem za ovaj sretan susret! Pomoću njega bio sam iznenada oslobođen svih formalnosti i straha. U ljubavnim aferama nema boljeg posrednika od sretnog, nevinog djeteta, koje uspijeva povezati srca, otopiti led hladne suzdržanosti i nadvladati zapreke ponosa i strogih pravila ponašanja.

– Što se dogodilo, gospodine Markhame? – zapita mlada majka pogledavši me s ljubaznim smiješkom.

– Htio bih da pregledate ovu knjigu, pa ako vam se sviđa, zadržite je.

Ali, ispričavam se što sam vas pozvao napolje, iako nije bilo ništa važno.

– Pozovi ga, majko, u kuću – reče Arthur.

– Biste li htjeli ući? – zapita gospođa.

– Da, vrlo bih rado razgledao vaš vrt.

– I pogledao kako napreduje cvijeće što mi ga je poklonila vaša sestra – doda ona otvorivši vrtna vrata.

I mi smo stali šetati vrtom, razgovarajući o drveću, cvijeću, i knjizi – a zatim i o drugim stvarima. To je veće bilo divno i ugodno. Osjećao sam veću toplinu i nježnost prema njoj nego ikada prije. Ali, nisam se usudio ništa o tome spomenuti, da me ona ne bi odbila. Tek kad smo prolazili kraj ružina grma, koji sam joj prije nekog vremena bio donio na dar od moje sestre Rose, ona ubere ružu i zamoli me da je predam sestri.

– Ne bih li je smio sam zadržati? – zapitah.

– Ne, ali evo jedne i za vas!

Umjesto da sam je mirno uzeo, zadržao sam ruku koja mi ju je pružila, pogledavši joj duboko u oči. Dopustila mi je da je trenutak zadržim.

Primijetio sam sjaj u njezinu pogledu i odraz uzbuđenja na licu. Ali neka je tužna uspomena bljesnula u njezinim mislima. Obrazi i usne problijedili su joj poput mramora, i iznenada je povukla svoju ruku iz moje, ustuknuvši nekoliko koraka.

– Ne, gospodine Markhame – reče, očajno nastojeći sačuvati svoj mir.

– Sa mnom to ne možete učiniti. Volim vaše društvo, jer sam vrlo osamljena i uživam u razgovoru s vama. Ali, ako me ne možete smatrati samo svojom prijateljicom, tada vas moram zamoliti da više ne dolazite. Ne smijemo biti ništa do znanci.

– Bit ću vam brat, prijatelj, ili bilo što drugo. Samo mi dopustite da vas posjećujem. Recite, mi zašto vam ne mogu biti ništa više?

Zašutila je iznenađeno i stala razmišljati.

– Je li to zbog nekog zavjeta?

– Zbog nečega sličnog – odgovorila je.

Možda ću vam jednog dana sve kazati, ali sada je bolje da me ostavite

samu. I nikada me, Gilberte, nemojte više dovesti u tu neugodnu situaciju da vam moram kazati ono što sam vam malo prije rekla – dodala je ozbiljno, pružajući mi ruku. Kako je divno zvučalo moje ime s njezinih usana!

– Neću – odgovorio sam. – Jeste li mi oprostili?

– Pod uvjetom da to više nikad ne opetujete.

– Smijem li vam ponekad doći u posjet?

– Možda – ponekad, ako ne budete zloupotrebljavali to dopuštenje.

– Neću davati prazna obećanja, ali ćete se uvjeriti.

– Ako to još jednom pokušate, gotovo je s našim prijateljstvom.

– A vi ćete me uvijek zvati Gilbert? To zvuči nekako sestrinski, i podsjećat će me na moje obećanje.

Nasmiješila se, i još me jednom zamolila da odem. Mislio sam da je najpametnije poslušati je. Ona je ušla u kuću, a ja sam se spustio niz brežuljak. Iznenada je do mene dopro topot konjskih kopita po tlu, prekinuvši tišinu ljetne večeri. Pogledao sam prema livadi i ugledao osamljena jahaća. Smjesta sam znao tko je to. Bio je gospodin Lawrence na svome sivom konju. Potrčao sam preko polja, preskočivši kamenu ogradu, a zatim sam mu krenuo u susret. Pošto me ugledao, činilo se da bi se najradije vratio, ali je tada vjerojatno zaključio da je pametnije ako nastavi svoj put. Naklonio mi se pri susretu i sklonio se s puta da me propusti, ali ja nisam namjeravao proći. Uhvatio sam uzde njegova konja i viknuo: – Lawrence, objasnite mi ovu tajnu! Kamo idete, i što namjeravate?

– Hoćete li ispustiti moje uzde? – zapita on mirno. – Povrijedit ćete žvale moga konja.

– Vi i vaš konj!

– Zašto ste tako bijesni i okrutni, Markhame? Stidim se zbog vas!

– Odgovorite na moje pitanje, ili nećete otići odavde! Želim znati zašto se tako perfidno pretvarate!

– Neće saznati ništa ako smjesta ne pustite uzde! Pa makar ostali ovdje do jutra.

– Dobro – rekao sam i pustio ih.

– Pitajte me drugi put, kad budete sposobni da govorite kako dolikuje gospodinu – odvrati on ponovno nastojeći proći kraj mene. Ali ja sam brzo i opet uhvatio uzde konja, jedva nešto manje iznenađenog od njegova gospodara zbog tako nepristojna ponašanja.

– Zaista, gospodine Markhame, to je odviše! rekao je. – Ne smijem li posjetiti stanarku moje kuće, i obaviti poslove, a da me ne sprečavaju i ne vrijeđaju?

– Ovo nije vrijeme za poslovne razgovore, gospodine! Sada ću vam kazati što ja mislim o vašem ponašanju.

– Bit će bolje da zadržite svoje mišljenje do pogodnije prilike – odgovori on tiho. – Eno, ide vikar.

Doista, vikar se nalazio nekoliko koraka iza mene, vraćajući se kući iz

nekoga udaljenog kutka svoje župe. Smjesta sam pustio uzde Lawrenceova konja i on je, pozdravivši vikara, odjašio.

– Svađali ste se, Markhame? – zapita me vikar. – Bez svake sumnje zbog one mlade udovice – nastavi prijekorno. – Dopustite mi da vam kažem, mladi čovječe, ona toga nije vrijedna! – Potvrdio je to svečano kimnuvši glavom.

– Gospodine Millwarde! – viknuh prijetećim glasom punim neskrivene mržnje, tako da se plemeniti gospodin ogledao, začuđen zbog takve drskosti. Stao mi je zuriti u lice pogledom koji je jasno govorio: »To vi meni kažete?« Ali ja sam bio odviše uvrijeđen a da bih se ispričao ili mu nešto drugo kazao. Okrenuo sam se i pošao kući, žureći preko livade i ostavivši ga samog.

POGLAVLJE XI

rošlo je više od tri tjedna. Gospođa Graham i ja bili smo sada dobri prijatelji – ili, bolje rečeno, brat i sestra. Ona me zvala Gilbert, po mojoj izričitoj želji, a ja sam je zvao Helen. Malokad kad sam se sretao s njom više od dvaput tjedno. Nastojao sam još uvijek da se naši susreti čine slučajnima, jer sam smatrao potrebnim da budem osobito oprezan. Nije mi moglo ni jednom prigovoriti. Ipak sam opažao kako je ponekad nesretna i nezadovoljna samom sobom i svojim položajem. Ni ja nisam bio time zadovoljan. Bilo mi je teško izigravati bratske osjećaje, pa sam se često smatrao pravim hipokritom. Osjećao sam da joj nisam indiferentan. Pa, iako sam uživao i u svom sadašnjem položaju, poželio sam nešto bolje za budućnost. Ali, naravno, to sam sve sačuvao samo za sebe.

– Kamo ćeš, Gilberte? – zapitala me Rose jedne večeri nakon čaja.

– Idem u šetnju – odgovorio sam.

– Zar uvijek tako uređuješ kosu i uzimaš tako lijepe nove rukavice kad odlaziš na šetnju?

– Ne uvijek!

– Ideš u Wildfell Hali, zar ne?

– Po čemu to zaključuješ?

– Po tvom izgledu. Bilo bi mi milije kad ne bi tako često odlazio onamo.

– Gluposti! Odlazim tamo samo jednom u šest tjedana.

– Na tvom mjestu ja se ne bih toliko sastajala s tom gospođom Graham.

– Rose, zar si i ti povjerovala onim brbljarijama?

– Nisam – odgovorila je oklijevajući – ali sam toliko toga čula o njoj u posljednje vrijeme! I kod Wilsonovih, i kod vikara. A i majka misli da ona nije sasvim poštena osoba, jer inače ne bi živjela sama u onoj kući. A sjećaš li se, Gilberte, da je onu sliku nazvala krivim imenom? Objasnila je to time da ima prijatelja pred kojima bi htjela sakriti svoje sadašnje mjesto boravka, pa se bojala da bi oni to mogli otkriti pomoću slike. Tada je ona iznenada izišla iz sobe kad je stigao neki čovjek. Pobrinula se da ga mi ne vidimo. Arthur nam je tada izbrbljao da je to majčin prijatelj.

– Jest, Rose, sjećam se svega toga. I mogu ti oprostiti tvoje nemilosrdne zaključke. Jer bih možda i ja, kad je ne bih tako dobro poznavao, skupio sve te pojedinosti i povjerovao isto. Ali, hvala Bogu, ja je poznajem! Ne bih bio vrijedan nazvati se čovjekom kad bih povjerovao u

sve ono što se o njoj priča. Povjerovao bih u to samo kad bi mi to ona sama kazala. Ne sumnjam u nju kao ni u tebe.

– Oh, Gilberte!

– Zar doista misliš da bih ja mogao povjerovati u sve ono što brbljaju Wilsonovi i Millwardovi? Naravno, ne, i to stoga što nju poznajem isto tako dobro kao tebe.

– Ne, ti ne poznaješ njezin prijašnji život. Prošle godine, u ovo doba, ti čak nisi znao ni da ona postoji.

– Nije važno. Čovjek može ponekad kroz nečije oći poniknuti u njegovo srce. O nečijoj duši može se saznati više za jedan sat nego za čitav život o duši nekoga drugog.

– Znači, otići ćeš večeras k njoj?

– Hoću!

– Ali što će kazati majka, Gilberte?

– Majka to ne mora znati.

– Saznat će jednog dana, ako tako nastaviš.

– Gospođa Graham i ja smo prijatelji, a to ćemo i ostati. Nema nikoga na ovom svijetu koji bi nas mogao razdvojiti.

– Kad bi ti znao što oni govore, bio bi oprezniji. Radi nje, a i radi sebe.

Jane Wilson tumači tvoje posjete Wildfell Hallu kao novi dokaz njezine pokvarenosti...

– Zaboravi Jane Wilson!

– A Eliza Millward je tužna zbog tebe.

– Nadam se da je tako.

– Ja to ne bih činila na tvom mjestu.

– Što ne bi činila? Otkud oni znaju da ja odlazim onamo?

– Pred njima se ništa ne može sakriti. Oni sve nas špijuniraju.

– Nikada nisam na to ni pomislio! I tako se oni usuđuju pretvoriti moje prijateljske osjećaje u novi izvor ogovaranja gospođe Graham. To dokazuje da su i prije lagali. Molim te, protuslovi im. Rose, kad god možeš.

– Ne govore sa mnom otvoreno o tome. Samo iz sitnih zlobnih primjedaba i onoga što čujem od drugih mogu zaključiti što misle.

– Dobro, neću danas otići jer je već kasno. Neka budu prokleti njihovi otrovni jezici! – promucao sam duboko ogorčen.

Upravo je tog časa ušao u sobu vikar. Bili smo odviše zadubljeni u razgovor da bismo čuli njegovo kucanje. Nakon njegova uobičajenog očinskog, vedrog pozdrava njegovoj miljenici Rosi ozbiljno se okrenuo prema meni.

– Gospodine – napomenuo je – vi ste postali pravi stranac za nas.

Prošlo je – nastavio je sjedajući polagano u naslonjač koji mu je Rose bila dogurala – prošlo je šest tjedana otkada nas niste počastili svojim posjetom! – Govorio je dosta uzbuđeno, udarajući štapom po podu.

– Je li tako? – upitah.

– Tako je! – kimnu on u znak potvrde i nastavi me gledati nekako

svečano, držeći sada svoj štap među koljenima.

– Imao sam mnogo posla – odvratih, jer je očigledno bilo potrebno da se ispričam.

– Posla – opetovao je on sumnjičavo.

– Jest, i sami znate da sada počinje žetva.

– Hmmm!

U taj čas ušla je moja majka, pa je razgovor na moju sreću krenuo drugim tokom. Ona ga je srdačno pozdravila, žaleći što nije stigao malo prije na čaj. Ponudila je da će mu ga smjesta pripremiti, ako joj on učini to zadovoljstvo i popije jednu šalicu.

– Ne, nije potrebno – odgovorio je. – Za nekoliko ću trenutaka ionako biti kod kuće.

– Ostanite na čaju! Za pet minuta bit će gotov.

Ali on je odbio ponudu veličanstvenom kretnjom ruke.

– Kazat ću vam što ću popiti, gospođo Markham – reče. – Popit ću čašu vašeg izvrsnog piva.

– Vrlo rado! – uzviknu moja majka, pozvonivši brzo i naručivši njegovo najmilije piće.

– Pomislio sam – nastavio je – da navratim k vama i popijem čašu vašega izvrsnog domaćeg piva. Bio sam u posjetu kod gospođe Graham.

– Doista?

Ozbiljno je kimnuo i brzo dodao: – Smatrao sam svojom dužnošću da to učinim.

– Zaista! – uzviknu majka.

– Zašto, gospodine Millwarde? – upitah. Pogledao me strogo i, ponovo se okrenuvši majci, dodao: – Smatrao sam to svojom dužnošću! – Udario je opet štapom o pod.

Moja je majka sjedjela nasuprot njemu i zadivljeno ga slušala.

– Rekao sam joj: »Gospođo Graham, o vama se šire užasne glasine!« – »Kakve, gospodine?« – upitala je pretvarajući se da joj ništa nije poznato. – »Moja je dužnost da vam kao vaš vikar kažem sve što sam čuo o vašem ponašanju, i sve ono u što bih morao posumnjati u vezi s vama.« I kazao sam joj.

– Vi ste to učinili, gospodine? – viknuh, skočivši sa svoje stolice i lupnuvši šakom o stol. Pogledao me, a zatim se ponovo obratio svojoj domaćici: – To je bila teška i bolna dužnost za mene, gospođo Markham! Ali ja sam joj kazao!

– A što je ona učinila? – zapita majka.

– Čini mi se vrlo okorjelom osobom – odgovori on odmahujući glavom.

– Problijedila je i stala nekako divlje disati kroz zube. Ali, nije se ni pokušala braniti. Nekom vrstom besramnog mira stavila mi je do znanja da joj nisu potrebni moji duhovni savjeti i da joj moja prisutnost nije po volji dok govorim takve stvari. I ja sam se povukao, uvidjevši da ništa ne

mogu učiniti. Bilo mi je žao kad sam shvatio da je ona izgubljen slučaj. Ali, odlučio sam, gospođo Markham, da se moje kćeri ne smiju družiti s njom.

Hoćete li i vi to isto učiniti? Što se tiče vašeg sina – nastavio je, okrenuvši se prema meni...

– Što se mene tiče, gospodine – započeo sam, ali osjetivši da dršćem od bijesa, nisam više ništa dodao, nego sam zgrabio šešir i izjurio iz sobe, zalupivši vratima za sobom tako snažno da se cijela kuća zatresla. Začuo sam kako je majka kriknula.

Zatim sam požurio prema Wildfell Hallu, i sam ne znajući zašto.

Morao sam se kretati, morao sam je vidjeti i govoriti s njom, to je bilo sigurno. Ipak, nisam imao pojma što da joj kažem i kako da se ponašam.

Duša mi je bila pravi kaos misli.

POGLAVLJE XII

tigao sam za nešto manje od dvadeset minuta. Zastao sam pred željeznom ogradom da otarem znoj sa čela, da se smirim i duboko udahnem zrak. Taj brzi hod već je nekako djelovao na moje osjećaje, tako da sam čvrsta, odlučna koraka krenuo vrtnom alejom. Prolazeći kraj nastanjenog dijela kuće, primijetio sam kroz prozor gospođu Graham gdje šeće po svojoj sobi. Činila se uzbuđenom, kao da se bojala da ću je i ja stati optuživati.

Došao sam s namjerom da s njom razgovaram o pokvarenosti svijeta, pomažući joj da zaboravi vikara i njegove sumišljenike. Ali, sada nisam imao snage to ni spomenuti, i odlučih da ću šutjeti ako ona sama nešto ne kaže.

– Došao sam u nezgodno vrijeme – rekoh, hineći dobro raspoloženje – ali neću dugo ostati.

Nasmiješila mi se, doduše slabo, ali ipak ljubazno. Gotovo bih se usudio ustvrditi, čak i zahvalno.

– Zašto niste zapalili vatru, Heleno? – upitah, ogledavši se.

– Pa još je ljeto – odgovorila je.

– Mi svako veće zapalimo vatru. A ovdje, u ovoj hladnoj i vlažnoj kući, to je još potrebnije.

– Trebalo je da dođete malo ranije, pa bih naredila da radi vas zapale vatru. Sad se to više ne isplati. Nećete dugo ostati, kako ste sami kazali, a Arthur je već legao.

– Jako volim vatru. Ne biste li ipak naredili da je zapale, ako ja pozvonim?

– Gilberte, pa ne činite se baš smrznuti! – rekla je pogledavši me s toplim i srdačnim smiješkom.

– Ne – odgovorih – i nisam, ali želim da vama bude ugodno.

– Meni ugodno! – ponovila je s gorkim osmijehom, kao da sam kazao nešto vrlo smiješno. – Ovako mi je draže – nastavila je žalosnim glasom.

Odlučio sam da bude onako kako sam ja želio. Pozvonio sam.

– Evo je, Heleno! – rekoh kad smo začuli Racheline korake. – Treba se samo okrenuti i reći Racheli da zapali vatru.

Do dana današnjega ne mogu zaboraviti Rachelin pogled koji mi je dobacila. Bio je to ispitivački pogled, zlovoljan i pun sumnjičenja. Kao da me je htjela pitati: »Što vi ovdje radite?« Njezina ga je gospodarica također opazila i osjetila je laganu nelagodu.

– Ne smijete dulje ostati, Gilberte – rekla je kad su se vrata za njom

zatvorila.

– Otići ću – odvratih bez i najmanje ljutnje u svom srcu. – Ali, Heleno, prije nego što odem moram vam nešto kazati.

– Što to?

– Još ne znam točno kako bih vam to kazao i što je zapravo posrijedi – odgovorih više iskreno nego mudro. Bojeći se da će me izbaciti iz kuće, počeo sam govoriti o nevažnim stvarima da bih dobio na vremenu. Tada se vratila Rachel s drvom i ubrzo zapalila vatru. Počastila me ponovo svojim hladnim, negostoljubivim pogledom, ali on nije na mene djelovao, pa sam nastavio da govorim. Smjestio sam gospođu Graham s jedne strane kamina, a sam sjeo s druge, iako sam vjerovao da bi njoj zapravo bilo draže da odem.

Uskoro smo oboje zašutjeli i nekoliko trenutaka promatrali vatru. Ona se zadubila u vlastite žalosne misli, a ja sam razmišljao o tome kako je divno tako sjediti sam s njom, čak i bez Arthura, bez kojega do sad nikad nismo bili zajedno. Bilo bi divno kad bih se samo usudio otvoriti pred njom srce i izreći sve ono što sam već tako davno potiskivao u sebi. Bilo mi je nemoguće to dalje podnositi. Razmišljao sam o svemu što je bilo za, a što protiv moje namjere. Htio sam zatražiti od nje pristanak da je odsada mogu smatrati svojom, da je mogu braniti od svih kleveta i napadaja zlobnih jezika. S jedne strane, osjećao sam povjerenje u svoju moć uvjeravanja, sigurnost da će moji osjećaji učiniti moje riječi uvjerljivima. S druge strane, plašio sam se da ću izgubiti i ono što sam dosada stekao s mnogo upornosti i vještine. Mogao sam prenagljenom odlukom uništiti sve buduće nade. Vrijeme i strpljenje možda su mi mogli pomoći. A ipak sam bio spreman pokušati. Svakako ću nastojati da dobijem njezino priznanje koje mi je već prije bila obećala. Zatražit ću da mi oda onaj tajni razlog koji se poput brane uzdizao na putu moje sreće, a vjerovao sam, i njezine.

Ali, dok sam razmišljao kako bih na najbolji način iznio svoj zahtjev, moja se družica probudila iz svojih sanja i pogledala prema prozoru kroz koji se vidio krvavo-crveni mjesec, pa reče: – Gilberte, kasno je!

– Vi dakle želite da odem – odgovorih.

– Trebalo bi. Ako moji ljubazni susjedi saznaju za taj posjet – a sigurno hoće – neće to baš protumačiti u moju korist.

Ona je to kazala sa smiješkom koji bi prečasni vikar sigurno nazvao divljim.

– Neka kažu što žele – odgovorih. – Što već znače njihove tvrdnje za vas i za mene! Glavno je da je nama lijepo zajedno. Neka odu do đavola sa svojim ogovaranjima i lažima!

Te su riječi izazvale rumenilo na njezinu licu.

– Znači, čuli ste što govore o meni?

– Čuo sam nekoliko ogavnih laži, u njih mogu povjerovati samo budale, Heleno! Ne dajte se uznemirivati.

– Ne vjerujem da je gospodin Millward luda, a on sve to vjeruje. Ali, ma koliko bilo čovjeku malo stalo do mišljenja drugih, ipak nije ugodno kad vas oni smatraju lašcem i pokvarenom osobom, odanom grijehu, koja sramoti sve poštene ljude.

– Tako je! Pa ako sam ja, ne obraćajući dovoljno pažnje na ponašanje, pridonio tim ogovaranjima, dopustite mi da očistim vaše ime od svih optužbi. Dajte mi pravo da spojim vašu čast sa svojom, da branim vaš dobar glas koji mi je važniji od života.

– Jeste li dovoljno hrabri da se povežete sa ženom koju svi kleveću? Da udružite svoju čast s njezinom? Promislite, to je ozbiljan problem.

– Bio bih ponosan kad bih to mogao učiniti, Heleno! Sretan i bezgranično oduševljen! Ako je jedino to zapreka našoj sreći, ta je zapreka porušena i vi ćete biti moja!

Digao sam se, uhvativši njezinu ruku. Bio bih je prinio usnama, ali ju je ona naglo povukla i gorko kriknula: – Ne, ne, to nije sve!

– Što je dakle? Obećali ste mi da ćete mi jednom kazati...

– Jednom ćete saznati, ali ne sada! Glava me strahovito boli – odgovorila je pritisnuvši ruke na čelo. – A ja se moram i odmoriti. Ovo je bio užasan dan! – dodala je gotovo divlje.

– Ne bi vam bilo teško da mi sve kažete – navaljivao sam. – To bi vam donijelo olakšanje, a ja bih znao kako da vas tješim.

Odmahnula je. – Kad biste sve saznali, i vi biste me okrivili. Možda više nego što zaslužujem, iako sam pogriješila – dodala je tiho.

– Vi, Heleno? Nemoguće!

– Jesam, ali ne dobrovoljno. Nisam znala za snagu i dubinu vaših osjećaja. Mislila sam da su vaši osjećaji prema meni više-manje bratski.

– Kao vaši prema meni?

– Jest, naime, kakvi bi moji morali biti.

– Prevarili ste me.

– Znam ponekad sam sumnjala u to. Mislila sam da u tome neće biti velikog zla ako vam dopustim sanjariti i nadati se. Smatrala sam da ćete svoje osjećaje prenijeti na neku drugu osobu koja će bolje odgovarati vama, a da ćete za mene sačuvati prijateljstvo. Ali, da sam znala za dubinu tih osjećaja i njihovu plemenitost...

– Što onda, Heleno?

– Onda bih se bila drugačije ponašala.

– A kako? Niste mi mogli davati manje podstreka, ili postupati sa mnom strože nego što ste to činili. Ako mislite da ste pogriješili u tome što ste mi pružili svoje prijateljstvo i dopustili mi da ponekad uživam u vašem društvu, varate se. Jer ti su osjećaji oplemenili moju dušu i usrećili moje srce. Više volim vaše prijateljstvo nego ljubav bilo koje druge žene na svijetu.

Malo sam je utješio tim riječima, pa je sklopivši ruke na koljenima

pogledala gore, kao da traži božju pomoć. Tada se okrenula prema meni i mirno kazala.

– Sutra ću vam, ako dođete u podne do močvara, kazati sve što vas zanima. Možda ćete tada shvatiti zašto bi bilo bolje da prekinemo naše prijateljstvo, ako me možda i ne prezrete kao nedostojnu.

– To se nikako neće dogoditi. Vi samo iskušavate moje povjerenje, Heleno!

– Ne, ne! – odgovorila je ozbiljno. – Kad bi bar bilo tako! Hvala Bogu – nastavila je – nisam počinila nikakav težak grijeh! Ali ipak ću vam morati priznati više nego što će vam biti drago čuti. I više nego što vam sada želim kazati. Stoga, molim vas, ostavite me!

– Hoću, ali odgovorite mi najprije na jedno pitanje. Ljubite li me?

– Neću vam odgovoriti!

– Tada ću vam vašu šutnju smatrati potvrdom. Laku noć!

Okrenula se od mene da bi sakrila osjećaje koje nije mogla suspregnuti. Ali ja sam uhvatio njezinu ruku i poljubio je.

– Ostavite me, Gilberte! – viknula je tako očajno te sam uvidio da bi bilo okrutno ne poslušati je.

Još sam je jednom pogledao prije nego što sam za sobom zatvorio vrata. Vidio sam je kako stoji naslonjena na stol, jecajući gorko. Povukao sam se u tišini. Osjetio sam da bi njezina patnja bila još snažnija kad bih joj stao nametati svoju utjehu.

Mogao bih ispuniti cijelu knjigu opisujući svoje osjećaje koji su mi prolazili glavom dok sam se spuštao niz brežuljak. Ali, prije nego što sam prevalio pola puta, osjećaj ljubavi nadvladao je sve ostale i stao me vući natrag k njoj. Razmišljao sam: »Zašto tako žurim u tom smjeru? Mogu li naći utjehu, mir i zadovoljstvo kod svoje kuće? Mogu li ostaviti ondje za sobom sve boli i muke?

Okrenuo sam se da pogledam staru kuću. Malo se od nje vidjelo osim dimnjaka. Vraćao sam se da bih je bolje vidio. Kad je izronila preda mnom, zastao sam, a zatim nastavio put prema njoj. Nešto me vuklo sve bliže i bliže. Neću li naći više utjehe u promatranju toga starog zdanja, obasjanog mjesečinom, u kojem se nalazila gospodarica moje duše, nego u svojoj, svijetlom obasjanoj kući, punoj radosti i veselja?

Vidio sam odsjaj vatre kroz prozor salona. Pošao sam prema vrtnom zidu i naslonio se na nj, razmišljajući što ona sada radi, želeći da joj mogu šapnuti bar jednu riječ, ili je bar samo vidjeti jednom prije nego što se vratim kući.

Dosta sam dugo razmišljao, nadao se i sanjario prije nego što sam preskočio zid, ne mogavši se oduprijeti iskušenju da pogledam kroz prozor.

Htio sam vidjeti je li se malko smirila. A budem li je vidio još uvijek onako očajnu, možda bi se usudio kazati joj riječ utjehe, nešto od onoga što sam već prije morao kazati, umjesto što sam povećao njezine boli svojim glupim razgovorom. Ali u taj čas netko otvori ulazna vrata i jedan glas – njezin

glas – reče: – Dođi napolje, htjela bih vidjeti mjesec i udahnuti večernji zrak. To će mi koristiti, ako mi uopće nešto može pomoći.

Znači, poći će s Rachel na šetnju. Poželio sam je naći iza zida. Ali, stajao sam skriven u sjeni visokog grma. Dvije su se prilike približavale na mjesečini. Bila je to gospođa Graham i još netko – ali to nije bila Rachel nego neki mlad čovjek, visok i vitak. Mislio sam da će mi glava pući.

Uzbuđenje je zamračilo moj pogled. Pomislio sam, a njegov glas mi je to potvrdio – jest, bio je to gospodin Lawrence!

– Ne bi trebalo da budeš tako zabrinuta, Heleno – rekao je. – Bit ću ubuduće oprezniji...

Nisam čuo svršetak rečenice. Jer on je hodao blizu nje i govorio tako tiho i nježno da ništa nisam razabirao. Srce mi je bilo ispunjeno mržnjom, ali sam ipak pažljivo čekao njezin odgovor. Čuo sam ga jasno i glasno.

– Moram napustiti ovo mjesto, Frederick – rekla je. – Ovdje nikad neću moći biti sretna. Kao uostalom nigdje drugdje – dodala je – ali ovdje ne mogu ostati.

– Gdje ćeš naći pogodnije mjesto? – zapitao je. – Tako odvojeno – i tako blizu mene, ako ti je do toga stalo.

– Jest – upala mu je u riječ – to je jedino do čega mi je stalo i što želim.

– Kamo god otišla, Helen, svuda ćeš se sretati s istim neprilikama. Ne mogu pristati na to da te izgubim. Moram otići s tobom, ili ti dolaziti u posjet. A svuda će se naći budala.

U razgovoru su prošli kraj mene i više nisam mogao ništa čuti. Ali vidio sam kako joj je on stavio ruke oko struka, a ona je položila svoju na njegovo rame. Tada je tama obavila moj pogled, srce me zaboljelo, a glava gorjela u vrućici. Stao sam teturati iz svoga skrovišta i nekako prešao preko zida. Jedino čega se zatim sjećam jest da sam ležao ispružen na zemlji i jecao poput djeteta, pun bijesa i očaja. Ne znam ni sam kako dugo.

Ali moralo je proteći dosta vremena. Napokon sam se digao, pošto je rijeka suza donekle smirila moju bol. Pogledao sam mjesec koji je mirno sjao, ne obazirući se na moju bol, kao što se ni ja nisam obazirao na njegov mirni sjaj. Krenuo sam kući, ne gledajući mnogo na put, ali krećući instiktivno prema svojim vratima koja sam našao zaključana. Svi su u kući spavali, osim moje majke, koja je dotrčala čuvši me kako nestrpljivo lupam na vrata. Dočekala me s mnoštvom pitanja i prigovora.

– Oh, Gilberte, kako si ta mogao učiniti? Gdje si bio? Dođi i večeraj!

Sve sam ti sačuvala, iako to nisi zaslužio jer si me tako uplašio. Tako si čudno večeras izašao iz kuće. Gospodin Millward je bio... Bože, jesi li bolestan? Kako to izgledaš? Što se dogodilo?

– Ništa, ništa, daj mi svijeću!

– Nećeš li večerati?

– Neću, samo bih htio u krevet. – Dohvatio sam svijeću.

– Oh, Gilberte, kako dršćeš! – viknula je majka uzbuđeno. – Kako si

blijed! Što se dogodilo, kaži mi! Što je?

– Nije ništa! – viknuh, spreman da opsujem, jer se svijeća nije htjela upaliti. Zatim, zatomivši nestrpljenje dodah: – Odviše sam brzo šetao i to je sve. Laku noć!

– Krenuo sam u krevet ne obazirući se na nju.

Majka me slijedila do vrata moje sobe, pitajući me neprekidno o mom zdravlju i ponašanju. Preklinjao sam je neka me ostavi na miru do jutra.

Povukla se, i napokon sam s olakšanjem čuo kako je zatvorila vrata svoje sobe. Nisam mogao zaspati, kao što sam i očekivao. Ne želeći se boriti sa snom, svukao sam čizme i stao šetati sobom. Ali pod je škripao, a ona je sigurno pažljivo osluškivala. Hodao sam jedva četvrt sata, kad se ona pojavila na vratima.

– Gilberte, zašto nisi legao? Kazao si da si umoran.

– Sada ću poći – odgovorih.

– Zašto odugovlačiš? Sigurno razmišljaš o nečemu?

– Za ime boga, ostavi me na miru! Pođi ti u krevet!

– Jesi li uznemiren zbog gospođe Graham?

– Ne, ne, kazao sam ti da to nije ništa.

– Nadam se da nije! – šapnula je i, uzdahnuvši, krenula u svoju sobu.

Bacio sam se na krevet.

Nikad nisam proveo tako dugu i užasnu noć. A ipak, nisam cijelu proveo bez sna. Pred jutro su mi se misli stale gubiti i ja sam upao u grozničav san. Probudio sam se pun gorkih misli. Život mi se činio mučan i bijedan. Bio je pun trnja, a ja sam u njemu ostao razočaran, prevaren, bez nade. Zgazili su moje osjećaje, moj anđeo nije bio moj anđeo, a prijatelj je postao neprijatelj.

Bilo je dosadno, tmurno jutro. Vrijeme se promijenilo i kiša je udarala o prozore. Ipak sam ustao i izašao. Ne da bih nadgledao radove na farmi, iako mi je to imalo poslužiti kao izgovor, nego da bih ohladio svoje misli i dovoljno se smirio da se sretnem s obitelji na doručku. Ako pokisnem, moglo bi mi to poslužiti kao izgovor za gubitak teka. A ako se pak prehladim, što jače to bolje, mogao sam se neko vrijeme time služiti kao isprikom za svoje dugotrajno neraspoloženje.

POGLAVLJE XIII

ragi moj Gilberte, ne bi li mogao pokušati da budeš malo ljubazniji?

– reče moja majka jednog jutra kad sam bio osobito zle volje. – Kažeš da je s tobom sve u redu, i da se ništa nije dogodilo što bi te ražalostilo, ali ipak nisam vidjela nekoga tko bi se tako promijenio kao ti u ovih posljednjih tjedan dana. Nikome ne kažeš ništa ljubazno, ni prijateljima, ni strancima ni posluzi. Voljela bih da to uvidiš.

– Što to?

– Da se čudno ponašaš. Nemaš pojma kako te to kvari. Sigurna sam da nema plemenitije duše od tebe, samo kad bi se malo obuzdao.

Dok je tako govorila, ja sam pred sebe na stol položio knjigu i stao je listati kao da sam duboko zaokupljen njome. Jer, nisam se mogao opravdati, a nisam htio ni priznati svoju grešku. Ali moja draga majka nastavila je svoju propovijed, a zatim se raznježila i počela me gladiti po kosi. Počeo sam se osjećati kao dobar momak, ali moj zlobni brat, koji se motao po sobi, iznenada je to pokvario viknuvši: – Ne diraj ga, majko! Ugrist će te! On je tigar u ljudskom obliku. Ja sam ga se, što se mene tiče potpuno odrekao. Ne smiješ mu se ni približiti.

Prije nekoliko dana gotovo mi je razbio lubanju kad sam zapjevao lijepu ljubavnu pjesmu, želeći ga zabaviti.

– Oh, Gilberte, kako si to mogao! – uzviknula je moja majka.

– Upozorio sam te da prestaneš, Ferguse! – rekoh.

– Jesi, ali kad sam započeo drugu kiticu, vjerujući da će ti se ona više sviđati uhvatio si me za rame i gurnuo prema zidu takvom snagom da sam gotovo jezik pregrizao... – Zatim doda uz sentimentalni uzdah: – Jadnik!

Srce mu je slomljeno.

– Hoćeš li najzad umuknuti! – viknuh, ustavši i pogledavši ga tako bijesno da je moja majka, uplašivši se da ću mu nanijeti neku ozljedu, položila svoju ruku na moju, preklinjući me da ga ostavim na miru. On je izišao s rukama u džepovima, pjevajući bezobrazno: – Kako divna ta je žena...

– Neću prljati ruke na njemu – rekoh majci. – Ne bih ga dotakao kliještima.

Sjetih se da imam dogovor s Robertom Wilsonom radi kupovine nekog polja što je graničilo s mojom farmom. Taj sam posao odgađao već nekoliko dana, jer me nimalo nije zanimalo. Bio sam neraspoložen, a naročito sam izbjegavao susret sa Jane Wilson i njezinom majkom. Jer, iako sam sada imao mnogo razloga vjerovati u ono što su one govorile o gospođi Graham,

ipak ih zbog toga nisam volio više. Taj sam dan odlučio uložiti napor i vratiti se svojim dužnostima. Nisam u tome nalazio zadovoljstva ali će to biti ipak ugodnije od nerada. Pa, ako život nije pružio druga zadovoljstva, nastojat ću bar gurati kroz život. Neću se na nj tužiti, pa makar ne bio zadovoljan s njime.

Odlučivši to, krenuo sam rezignirano prema Ryecote farmi, ne vjerujući odviše da ću sada naći njezina gospodara kod kuće, ali nadajući se da ću bar saznati gdje bih ga mogao pronaći.

Nije bio kod kuće, ali se imao vratiti za nekoliko minuta. Pozvali su me u salon da ga pričekam. Gospođa Wilson radila je u kuhinji, a u sobi je gospođica Wilson brbljala s Elizom Millward. Odlučio sam da budem hladan i pristojan. Činilo se da je Eliza donijela istu takvu odluku. Nismo se sreli od one zabave u našoj kući. Ona nije pokazivala osjećaj radosti ili bola, a ni povrijeđena ponosa. Bila je uzdržana i pristojna. Čak se na njezinu licu primjećivao odsjaj smiješka. U njezinim sam očima ipak otkrio da mi još nije oprostila. Iako se više nije nadala da će me pridobiti za sebe, još je uvijek mrzila svoju suparnicu. Gospođica Wilson opet je bila ljubazna i pristojna kako se samo moglo poželjeti, pa su, usprkos mojem neraspoloženju, obje dame uspijevale podržavati zanimljiv razgovor. Ali, Eliza je iskoristila prvu pauzu da me zapita jesam li u posljednje vrijeme sreo gospođu Graham. Bilo je to rečeno kao usput, ali dobačeni pogled bio je pun zlobe.

– U posljednje vrijeme nisam – odgovorih nemarno, odvrativši pogled od njezinog. Bio sam naime bijedan jer sam osjećao kako se rumenilo penje u moje obraze, usprkos naporu da se svladam.

– Što, zar ste se već umorili? Pomislila sam da će vas tako plemenito biće sačuvati za sebe bar godinu dana.

– Ne bih želio razgovarati o njoj.

– Dakle, napokon ste se uvjerili da ste pogriješili, otkrili ste da vaša božica i nije tako čista.

– Ne želim razgovarati o njoj, gospođice Eliza.

– Oprostite! Primjećujem da je Kupidova strelica bila preoštra za vas.

Rana je dublja nego što sam mislila i još nije zarasla. Krv probija svaki put kad se spomene ime ljubljene.

– Radije kaži – upada joj u riječ gospođica Wilson – da gospodin Markham smatra kako se to ime ne može spomenuti u društvu poštenih žena. Čudim se, Elizo, da ti govoriš o toj nevrijednoj osobi. Mogla bi znati da će svakom prisutnom biti neugodno razgovarati o njoj.

Kako da to podnesem? Ustao sam i jedva se suspregnuo da ne pobjegnem iz sobe. Sabrao sam se, želeći spasiti svoju čast, jer bi taj moj čin samo izazvao smijeh mojih mučiteljica, a to sve zbog jedne osobe nevrijedne i najneznatnije žrtve. Ali sjena moje prošle ljubavi još me uvijek progonila, pa nisam mogao podnijeti spominjanje njezina imena. Zato sam prišao prozoru, nekoliko trenutaka grizao usne, potiskujući stare osjećaje u

svojim grudima. Tada sam kazao gospođici Wilson da mi se žuri, pa će biti bolje da navratim sutra u vrijeme kad će njen brat sigurno biti kod kuće.

– Oh, ne! – odgovori ona – pričekajte još samo časak i on će sigurno doći. Mora naime poći u L... (to nam je bio najbliži grad), pa će prije toga nešto pojesti.

Popustio sam uz najljubazniji smiješak. Na sreću, nisam morao dugo čekati. Gospodin Wilson je doskora stigao. Pa kako nisam bio raspoložen za poslove, a nije mi ni bilo mnogo stalo da polja i njegova vlasnika brzo sam okončao kupovinu, vjerojatno na veće zadovoljstvo gospodina Wilsona nego što je on pokazivao. Zatim sam napustio tu kuću i krenuo za svojim poslovima.

Vidjevši da moji radnici marljivo rade, uspeo sam se na brežuljak s namjerom da pregledam žitno polje koje se nalazilo na uzvisini. Ali nisam toga dana stigao do njega. Ugledao sam naime gospođu Graham i njezina sina gdje se spuštaju iz suprotnog pravca. Oni su me opazili, pa je Arthur već potrčao prema meni. Ali ja sam se smjesta okrenuo i pošao kući. Bio sam čvrsto odlučio da se nikad više ne sretnem s njegovom majkom.

Usprkos glasu koji je dozivao »pričekajte časak«, odlučno sam nastavio put.

On je doskora prestao trčati za mnom, jer ga je i njegova majka pozvala.

Kad sam se nakon pet minuta okrenuo, nije više bilo ni traga.

Taj me događaj potresao, jer Kupidova strelica doista, ne samo što je bila preoštra za mene, nego se i zadržala duboko u rani. Još je nisam uspio istrgnuti iz srca. Ostatak dana proveo sam u dubokom očajanju.

POGLAVLJE XIV

utradan ujutro sjetih se da i ja imam posla u L... pa sjedoh na svoga konja i krenuh na izlet ubrzo nakon doručka. Dan je bio dosadan i kišovit, ali meni to nije bilo važno. Takvo je vrijeme upravo odgovaralo mome duševnom raspoloženju. Vjerovao sam da će mi put proteći u osami, jer nije bio sajmeni dan, a cesta se nije mnogo upotrebljavala.

Uskoro sam, jašeći zaokupljen svojim mračnim mislima, začuo nedaleko od sebe kas drugog konja. Nisam razmišljao o tome tko bi mogao biti jahač. Opet sam se izgubio u mislima. Onaj me drugi jahač sustizao.

Pozvao me imenom. Bio je to gospodin Lawrence! Instinktivno sam stisnuo držač svog bića. Ipak sam se sabrao i odgovorio na njegov pozdrav kimanjem glave. Nastavio je jašiti kraj mene, govoreći o vremenu i poljskim poslovima. Davao sam mu najkraće moguće odgovore i još više usporio. On je učinio to isto, raspitujući se da li moj konj hramlje.

Odgovorio sam mu samo pogledom – a on mi se mirno nasmiješio.

Bio sam začuđen i očajan zbog te njegove čudne upornosti. Mislio sam da će on, sjećajući se našega posljednjeg susreta, biti hladan i suzdržan prema meni. Umjesto toga ne samo da je zaboravio sve te stare uvrede, nego nije obraćao pažnju ni na moje sadašnje nepristojno ponašanje. Nekoć je i najmanji ton neljubaznosti ili hladnoće dostajao da se on uvrijedi. A sada ga čak ni najočitija grubost nije mogla udaljiti. Možda je čuo za moje razočaranje, pa je sada htio uživati u mom očaju. Još sam odlučnije stegao svoj bič, ne dižući ga ipak. Jašio sam dalje i čekao očitiju uvredu prije nego što pred njim otvorim svoju dušu i izlijem sav bijes što sam ga osjećao prema njemu.

– Markhame – reče on svojim uobičajenim mirnim glasom – zašto se svađate sa svojim prijateljima? Neke su vaše nade propale, ali zašto mene krivite zbog toga? Već sam vas prije upozorio, ali vi niste htjeli.

Ništa više nije kazao, jer sam ja stegao svoj bič i iznenada ga brzinom munje spustio na njegovu glavu. Ne mogu kazati da nisam osjetio divlje zadovoljstvo, ugledavši izraz njegova lica i onih nekoliko kapljica krvi što su mu stale teći niz čelo. Zadržao se tek trenutak u sedlu, a zatim je pao na zemlju. Njegov konj, iznenađen što se tako riješio svoga tereta, iskoristio je svoju slobodu i preskočio živicu. Njegov je gospodar ostao ležati mirno poput mrtvaca. Jesam li ga ubio? Kao da mi je neka ledena ruka stegla srce dok sam se nagnuo nad njega i bez daha stao promatrati njegovo samrtnički blijedo lice. Ali ne, začuo se tihi hropac. Pomaknuo je i očne

kapke. Pravo mu budi! Bar će se u buduće znati pristojno ponašati.

Odahnuo sam – bio je samo ošamućem padom. Da mu pomognem uzjašiti?

Ne! Ma koliko me netko uvrijedio, ja bih to učinio, ali njegova je uvreda bila neoprostiva. Neka sam uzjaši, ako to bude za neko vrijeme želio. Već se naime počeo dizati i ogledavati se. Ondje kraj ceste stajao je njegov konj i pasao.

I tako sam momka ostavio njegovoj sudbini. Krenuo sam u galopu, uzbuđen zbog osjećaja koje sada nisam mogao ispitivati. A da mi je to i uspjelo, rezultat vjerojatno ne bi bio u moju korist. Jer, nisam bio siguran, da je to sve zaista trebalo učiniti.

Nije prošlo mnogo vremena, i moj se pravedan bijes stao smirivati.

Vratio sam se svojoj žrtvi. Nisam to učinio zbog iznenadnog osjećaja prijateljstva, ili od straha zbog posljedica ostavim li svoju žrtvu bespomoćno ležati na zemlji. Savjest me na to natjerala.

Gospodin Lawrence i njegov konj promijenili su položaj. Konj se nešto udaljio, a on je uspio da se skloni sa sredine ceste. Našao sam ga kako sjedi uz njezin rub, vrlo blijed i slab. Držao je rupčić, koji je sada bio više crven nego bijel, pritisnut na glavu. Morao sam ga snažno udariti, ali glavni krivac bio je ipak bič, ukrašen masivnom srebrnom glavom. Trava, natopljena kišom, pružila je mladom gospodinu neudoban ležaj. Odjeća mu je bila uprljana a šešir se koturao blatom s druge strane. Ali činilo se da on uglavnom razmišlja o svom konju. Zurio je u nj ustrašeno, prepustivši se svojoj sudbini.

Sjašio sam i, privezavši svoju životinju za najbliže drvo, najprije sam podigao njegov šešir i nabio mu ga na glavu. Ili je on smatrao svoju ranjenu glavu nepogodnom za šešir, ili je mislio da tako uprljanu šeširu nije mjesto na njegovoj glavi: skinuo ga je i položio kraj sebe.

– Dosta je dobar za vas – promucao sam.

Zatim sam uhvatio njegova konja i doveo ga bliže. Tada sam njega morao smjestiti na konja.

– Slušajte, momče – vi lopove – vi psu – dajte mi ruku, pa ću vam pomoći uzjašiti – cijedio sam kroz zube.

Okrenuo se od mene pun gađenja. Pokušao sam ga uhvatiti za ruke.

On se naglo odmaknuo kao da sam okužen.

– Zašto nećete? Pa dobro, sjedite ovdje do sudnjeg dana, baš me briga!

Sigurno ne želite izgubiti svu krv iz tijela. Povezat ću vam ranu.

– Ostavite me na miru!

– Vrlo rado! Neka vas vrag nosi!

Prije nego što sam ga prepustio njegovoj sudbini, privezao sam njegova konja za živicu i dobacio mu moju maramicu, budući je njegova bila sva natopljena krvlju. Uhvatio ju je i bacio mi je natrag svom snagom koja se još nalazila u njemu. Sada sam ga ostavio da ovdje preživi, ili umre, uvjeren da sam izvršio svoju dužnost. Zaboravljajući, naravno, da sam ja bio onaj koji ga je doveo u taj položaj i kao sam mu uvredljivo nudio

kasnije svoje usluge. Bio sam spreman snositi posljedice bude li me on optužio za pokušaj umorstva.

Ponovo se popeh na svoga konja, pa se još jednom okrenuh i pogledah što se s njime događa. Ustao je i, uhvativši se za grivu svoga konja, nastojao se popeti na nj. Ali tek što je stavio nogu u mamuzu, obuzela ga je slabost i mučnina. Naslonio se časak naprijed, položivši glavu na leda životinje, a zatim je još pokušao jednom. Pošto mu ni taj put nije uspjelo, srušio se na zemlju ondje gdje sam ga bio ostavio.

Morao sam mu pomoći usprkos njegovu odbijanju. Morao sam mu zaviti ranu, staviti ga na konja i otpratiti ga kući. Ali, osim što sam prema njemu osjećao bijes plašio sam se i pitanja njegove posluge. Nisam znao ni što da kažem svojoj obitelji. Morao sam sve priznati, što bi me obilježilo kao luđaka ako ne iznesem i uzrok svoga postupka. A to je bilo nemoguće.

Ili sam morao izmisliti neku laž. što također nije dolazilo u obzir, jer će gospodin Lawrence vjerojatno otkriti svu istinu. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da budem dovoljno pokvaren i ustrajem na svojoj verziji slučaja, jer svjedoka nije bilo. Tako bi on postao još veći lopov nego što je već bio. Ne, njemu je samo puknula koža iznad sljepoočice, i bio je ošamućen od pada. Od toga nije mogao umrijeti. Makar ondje ostao ležati i pola dana. Pa ako se i ne bi mogao sam podići, sigurno će netko proći ovim putem. Bilo je nemoguće da cijeli dan osim nas dvojice nitko onuda ne prođe. Morao sam čekati što će on kazati o svemu. Bude li lagao, ja ću mu protusloviti. Bude li govorio istinu, podnijet ću je kako budem najbolje mogao. Nisam mogao davati objašnjenja ako nisam želio. A možda će i on radije o svemu šutjeti iz straha da se ne počne ispitivati zbog čega smo se svađali. Tako bi svratio pažnju javnosti na svoju vezu s gospođom Graham.

A to je on, radi nje ili radi sebe očito želio po svaku cijenu prikriti.

Razmišljajući tako odjašio sam u grad gdje sam obavio svoje poslove i izvršio različite sitne naloge svoje majke i Rose. Sve sam to obavio vrlo pomno, što je bilo čudno s obzirom na okolnosti. Još sam bio uznemiren zbog nesretnog Lawrencea. Pitao sam se hoću li ga još uvijek naći na istom mjestu na vlažnoj zemlji, kako umire od hladnoće i iscrpljenosti, ili će on možda biti posve ukočen. Sve se to vrlo neugodno nametalo mojim mislima.

Slika je u mojoj mašti postajala sve jasnija što sam se više približavao onom mjestu. Ali ne, hvala Bogu, ondje više nije bilo ni čovjeka ni konja.

Ništa više nije svjedočilo protiv mene osim dva predmeta. Na cesti je ležao kišom natopljen šešir, pun blata. Malko dalje opazio sam krvavu maramicu usred lokve prljave vode.

Loše se vijesti brzo šire. Stigao sam kući oko četiri sata i već me majka dočekala vrlo ozbiljno: – Oh, Gilberte, kakva nesreća! Rose je kupovala u selu, pa je čula da je konj zbacio gospodina Lawrencea i da on umire.

To me je naravno potreslo. Ali utješilo me kad sam čuo da mu je pukla lubanja i da je slomio nogu. Kako to nije odgovaralo istini, shvatio sam da

je i ostalo vjerojatno pretjerano. A kad sam čuo majku i sestru kako ga žale zbog njegova teškog stanja, jedva sam se suzdržao da im ne kažem o kakvim se ozljedama doista radi.

– Moraš ga sutra posjetiti – reče majka.

– Ili čak još danas – predloži Rose. – Imaš dosta vremena. Uzmi ponija ako je tvoj konj umoran Hoćeš li otići, Gilberte pošto nešto pojedeš?

– Ne, ne, možda je sve to samo laž!

Sigurna sam da nije. Cijelo je selo o tome pričalo. Srela sam dvojicu koji su govorili s onima što su ga našli.

– Ali Lawrence je dobar jahač. Nije vjerojatno da bi on pao sa konja. A kad bi se to i dogodilo, ne vjerujem da bi tako slomio kosti. Bar to mora biti pretjerano.

– Osim toga ga je konj udario.

– Njegov mirni sivi konj?

– Odakle znaš da je jašio baš na njemu?

– Malokad jaši na nekom drugom.

– U svakom slučaju – nastavi majka – otići ćeš sutra. Bilo to istina ili laž, pretjerivanje ili ne, mi svakako želimo saznati istinu.

– Neka pode Fergus.

– A zašto ne bi ti?

– On ima više vremena. Ja sam sada vrlo zaposlen.

– Ali, Gilberte, kako možeš biti tako miran? Neće se ništa dogoditi ako na sat-dva napustiš posao. Pa tvoj prijatelj umire!

– Ne umire!

– Ali mogao bi. Ništa ne znaš dok ga ne posjetiš. Sigurno mu se dogodila neka strašna nesreća, i ti ga moraš posjetiti. Inače će te smatrati vrlo nepristojnim.

– Zaboravite to! Ja ne mogu otići onamo. U posljednje vrijeme naši odnosi nisu najbolji.

– Oh, dragi moj dječače! Nisi valjda takav da ne možeš zaboraviti te male razmirice...

– Male razmirice! – promucao sam.

– Ali sjeti se što se dogodilo!

– Ostavi me sada na miru! Vidjet ću sutra – odgovorio sam.

A sutradan ujutro poslao sam Fergusa s majčinim pozdravima da se o svemu raspita. Ja naravno nisam mogao otići do njega. Fergus se vratio s vijestima da mladi gospodin leži u postelji umotane glave i s nekoliko masnica. Osim toga imao je jak nazeb kao posljedicu dugog ležanja na mokroj zemlji. Ali slomljenih kosti nije bilo, a ni nekih drugih ozbiljnih znakova.

Sada je bilo jasno da me on neće optužiti radi dobrobiti gospođe Graham.

POGLAVLJE XV

taj dan je padala kiša kao i prethodni. Ali predveče se nebo stalo bistriti, pa je drugo jutro osvanulo lijepo i jasno. Pošao sam na brežuljak s radnicima. Lagani je vjetar puhao kroz žito i sva se priroda smijala natopljena suncem. Ševa je pjevala među srebrenkastim oblačićima. Kiša, koja je proteklih dana padala, osvježila je zrak i oprala ga. Bilo je tako divno da se ni farmeri nisu mogli požaliti zbog kiše. Ali do mog srca nisu dopirale zrake sunca, vjetrić ga nije mogao osvježiti. Ništa nije moglo ispuniti prazninu u mojoj duši nakon nestanka svih mojih nada u sreću i ljubav.

Dok sam stajao skrštenih ruku i promatrao valove žitnog klasja, nešto me nježno povuklo za kaput i sladak glasić, koji sada više nisam želio čuti, dopro mi je do uha: – Gospodine Markhame, mama bi htjela razgovarati s vama.

– Sa mnom, Arthure?

– Da! Zašto tako čudno gledate? – zapita pomalo prestrašeno ugledavši izraz mog lica kad sam ga okrenuo prema njemu. – Zašto tako dugo niste dolazili k nama? Dođite! Zar nećete doći?

– Sada imam mnogo posla – odgovorih, ne znajući što bih drugo kazao.

Pogledao me djetinjski iznenađeno. Ali, prije nego što sam mu mogao bilo što drugo kazati, sama se gospođa našla kraj mene.

– Gilberte, moram razgovarati s vama! – rekla je tonom suspregnute strasti.

Pogledao sam joj u bijele obraze i sjajne oći., ali nisam ništa odgovorio.

– Samo trenutak – zaklinjala me ona. – Dođite na čas na ono drugo polje – rekla je pogledavši žeteoce koji su nas bezobrazno promatrali. Neću vas ni trenutak zadržati.

Otpratio sam je kroz otvor u živici.

– Arthure, dragi, pođi i naberi onog modrog cvijeća – reče pokazujući mu cvijeće, podalje od puta kojim smo mi hodali. Dijete je oklijevalo, kao da je ne želi ostaviti samu. – Pođi ljubavi! – ponovi glasom, koji nije bio neljubazan ali koji je trebalo smjesta poslušati.

– Dakle, gospođo Graham? – zapitao sam mirno i hladno. Jer, iako sam vidio da je nesretna i stoga je žalio, ipak sam uživao u tome što je mogu mučiti.

Pogledala me pogledom koji mi je prodirao sve do srca.

– Ne pitam vas zašto ste se tako promijenili, Gilberte – rekla je s gorkim mirom. – Ja to i predobro znam. Ali, iako sam mogla podnositi da

me svi osude i sumnjaju u mene, ne mogu to podnijeti od vas. Zašto niste došli onog dana kada sam vam željela sve objasniti?

– Zato što sam u međuvremenu sam saznao ono što biste mi vi bili kazali. A vjerojatno još i mnogo više.

– Nemoguće, jer ja bih vam bila sve kazala! – kriknula je strastveno – ali sada to neću, jer vi to ne zavređujete!

I njezine su blijede usnice stale drhtati od uzbuđenja.

– A zašto ne, ako smijem pitati?

Uzvratila je moj podrugljiv pogled s izrazom duboke indignacije.

– Jer me vi nikada niste razumjeli, inače ne biste povjerovali onima što me kleveću. Ne smijem vam pokloniti svoje povjerenje. Vi niste onaj čovjek kakvim sam vas smatrala. Pođite! Nije važno što mislite o meni.

Okrenula se, a ja sam otišao. Mislio sam da će je to mučiti više od svega. A vjerujem da je i bilo tako. Jer kad sam se malo kasnije okrenuo, primijetio sam da je ona također zastala, kao da se nadala da ću se ja ipak stvoriti kraj nje. Zatim se okrenula. Pogled joj je bio pun dubokog očaja i straha. Ali, ja sam je smjesta pogledao nezainteresirano, pretvarajući se kao da razgledavam okolinu. Kad sam se nakon nekog vremena ponovo okrenuo, ona je već bila odmakla daleko, hodajući brzo preko polja. Mali je Arthur trčao kraj nje i očigledno joj nešto govorio. Ali ona je odvratila lice od njega, kao da želi sakriti svoje osjećaje. Vratio sam se svom poslu.

Ali, doskora sam počeo žaliti što sam je tako brzo pustio da ode. Bilo je očito da me ona ljubi, vjerojatno joj je gospodin Lawrence dosadio, pa ga je htjela zamijeniti sa mnom. Da sam je volio manje, možda bi me to bilo i zabavljalo. Ali razlika između njezinog izvanjskog ponašanja i duševnog stanja, između moga prijašnjeg i sadašnjeg mišljenja o njoj, bila je golema.

Potisnula je sve moje druge osjećaje.

Ipak me zanimalo kakvo mi je ona objašnjenje mogla dati. Koliko toga bi ona priznala i kako bi se opravdala. Žudio sam da saznam čemu sam se kod nje mogao diviti, a što je trebalo prezirati. Što mrziti, a zbog čega je žaliti. Morao sam je još jednom vidjeti i saznati u kakvom svjetlu da je promatram. Naravno, izgubio sam je zauvijek. Pa ipak nisam mogao podnijeti pomisao da je svemu kraj. I to tako ružan kraj. Njezin posljednji pogled prodro mi je duboko u srce. Nisam ga mogao zaboraviti. Kakva sam bio luda! Nije li me ona prevarila, povrijedila, uništila sreću mog života?

Ipak sam je morao još jednom posjetiti. To sam odlučio. Ali ne danas. Neka danas još misli na svoj grijeh, i neka bude nesretna. Sutra ču je još jednom vidjeti i saznati sve o njoj. Bio joj taj razgovor ugodan ili ne.

Sutradan sam krenuo k njoj. Ali tek kad sam završio sve svoje poslove. Bilo je oko šesti sati, i sunce je na zalazu crvenim zracima obasjavalo Wildfell Hall. Prozori su zdanja blještali kad sam im se približavao. Ne treba ni da govorim o svojim osjećajima kad sam se našao nadomak oltaru svoje bivše ljubavi. Tom mjestu ispunjenom tisućama divnih uspomena i snova, iznenada potamnjelim od užasne istine.

Rachel me odvela u salon i pošla po svoju gospodaricu. Na malom okruglom stolu uz njezinu stolicu s visokim naslonom ležala je otvorena knjiga. Njezinu malu biblioteku poznavao sam gotovo isto tako dobro kao vlastitu. Ali ovu knjigu nisam dosad još vidio. Podigao sam je. Bilo je to djelo Sir Humphryja Davysa »Posljednji dani filozofa«. Na prvoj je stranici bilo napisano Frederick Lawrence. Zatvorio sam knjigu, ali sam je zadržao u ruci. Stajao sam nasuprot vrata, s leđima prema kaminu, mirno čekajući njezin dolazak. Jer nisam sumnjao da će ona doći. Doskora sam začuo njezin korak. Srce mi je stalo lupati, ali sam sačuvao svoj izvanjski mir.

Ušla je tiho, blijeda i sabrana.

– Čemu mogu zahvaliti tu čast, gospodine Markhame? – zapitala je tako strogo, ali i otmjeno, da me zbunila. Ipak sam joj odgovorio uz lagani smiješak: – Htio bih čuti vaše objašnjenje.

– Kazala sam da vam ga neću dati – odvrati.

– Niste vrijedni moga povjerenja.

– Dobro – odgovorio sam krećući prema vratima.

– Ostanite časak – rekla je brzo. – Posljednji se put vidimo. Nemojte samo tako otići.

Stao sam, čekajući njezine daljnje riječi.

– Recite mi – nastavila je – kako možete vjerovati sve ono protiv mene? Tko vam je to kazao i što?

Zastao sam trenutak. Srela je moj pogled kao da su joj grudi ispunjene nevinošću. Bila je spremna da čuje najgore.

Ja bih mogao slomiti taj ponos – pomislio sam. Ali, dok sam potajice uživao u svojoj moći, osjetio sam potrebu da se poigram sa svojom žrtvom poput mačke. Pokazujući joj knjigu koju sam još uvijek držao u ruci, upirući prst na ime napisano na prvoj stranici, zapitah: – Poznajete li toga gospodina?

– Naravno da ga poznajem – odgovori ona iznenada pocrvenjevši. Da li od stida ili srdžbe, nisam znao. Više se činilo od ovoga posljednjeg. – I što još, gospodine?

– Kako ga već dugo niste vidjeli?

– Tko vam je dao pravo da me ispitujete o ovome ili o bilo čemu drugome?

– Nitko! Odlučite sami hoćete li mi odgovoriti ili ne. Sada ću ja pitati vas... Jeste li čuli što se dogodilo vašem prijatelju? Jer, ako niste...

– Ne dopuštam da me vrijeđate, gospodine Markhame! – kriknu gotovo bijesno. – Bit će bolje da smjesta napustite ovu kuću, ako ste samo radi toga došli.

– Nisam vas došao vrijeđati. Došao sam čuti vaše objašnjenje.

– Rekla sam da vam ga neću dati! – odvrati ona, hodajući uzbuđeno po sobi. Ruke je čvrsto stisnula, a oči su joj bile pune prezira. – Ne mogu se povjeriti nekome tko je tako lako povjerovao u ona užasna sumnjičenja.

– Nisam lako povjerovao u njih, gospođo Graham! – odgovorih glasom, punim sarkazma. Sam Bog zna kakva sam ja luda bio, zatvarajući svoje oči i uši pred svim što je moglo poljuljati moje povjerenje u vas. Nisam se uvjerio dok nisam dobio dokaz.

– Kakav dokaz, gospodine?

– Reći ću vam. Sjećate li se one večeri kada sam posljednji puta bio ovdje?

– Sjećam se.

– Već ste tada rekli neke riječi koje bi bile otvorile oči čovjeku mudrijem od mene. Ali, na mene nisu tako djelovale. I dalje sam vam vjerovao, nadao se, iako nije bilo mjesta nadi. Obožavao ono što nisam mogao shvatiti. Dogodilo se to, da sam ja, nakon što sam vas napustio, ponovo krenuo ovamo. Nisam se usudio pojaviti se pred vama. Ali nisam mogao odoljeti iskušenju da bacim još jedan pogled na vas kroz prozor.

Htio sam vidjeti kako ste. Ostavio sam vas, naime, vrlo uzbuđenu, zbog čega sam djelomično i sebe krivio. Ako sam pogriješio, za to je bila kriva samo moja ljubav. A kazna je bila teška. Jer upravo kad sam stigao do vrta, vi ste izišli sa svojim prijateljem. Nisam se u tim okolnostima htio pokazati, pa sam se sakrio u sjeni, dok niste prošli kraj mene.

– Koliko ste od našeg razgovora čuli?

– Dosta, Heleno! A bilo je dobro što sam to čuo. Jer ništa me drugo ne bi moglo izliječiti. Uvijek sam govorio i mislio kako neću povjerovati ni jednoj riječi kazanoj protiv vas, ako je ne budem čuo s vaših usana.

Smatrao sam zlobom sva ona ljudska ogovaranja. Čak sam vjerovao da ste pretjerali optužujući samu sebe. Vjerovao sam da mi možete objasniti sve, samo ako želite.

Gospođa Graham prestade šetati po sobi. Naslonila se na kamin, nasuprot meni, položivši bradu na ruku. Oči joj nisu više bijesno sjale nego su samo bile uzbuđene. Ponekad bi me pogledala dok sam govorio, a zatim bi bacila pogled na suprotni zid ili na sag.

– Ipak je trebalo da dođete k meni – rekla je – pa da čujete što imam kazati u svoju obranu. Nije bilo plemenito povući se tako naglo, ne objasnivši mi takvu promjenu ponašanja prema meni. Trebalo je da mi kažete sve ma kako to bilo teško. Sve bi bilo bolje do ove šutnje.

– A zašto bih ja to učinio? Niste mi mogli ništa više objasniti. Niste mogli učiniti neprimijećenim ono što sam vidio vlastitim očima. Nisam vas želio povrijediti, iako ste vi meni nanijeli tešku bol. Jest, ranili ste me, i to nikada nećete moći popraviti. Vi ste izranili moje mladenačke osjećaje i učinili pustoš od mog života. Mogu živjeti i stotinu godina, ali se nikad neću oporaviti od toga. I nikad neću zaboraviti! – Primijetivši iznenada kako se ona smiješi gledajući sliku Wildfell Halla koju je bila naslikala, rekoh razočaran i zgranut: – Vi se smijete tome, gospođo Graham!

– Doista ? – upita, pogledavši me sada ozbiljno. – Nisam to primijetila.

Ako sam to učinila, to nije bilo zbog zadovoljstva što sam vam zadala bol.

Samo nebo zna kako vas dobro shvaćam. Ako sam to učinila, bilo je to zato što sam otkrila da vaša duša ipak skriva osjećaje i da se nisam u vama potpuno prevarila. Ali suze i smijeh su vrlo slični kod mene. Ne mogu ih pripisati određenim osjećajima. Često plačem kad sam sretna, a smijem se kad sam žalosna.

Pogledala me u očekivanju odgovora. Ali ja sam šutio.

– Da li biste bili sretni kad biste saznali da ste se prevarili u svojim zaključcima?

– Kako to možete pitati, Heleno?

– Ne mogu se potpuno opravdati – nastavi ona tiho i brzo, dok je njezino srce očigledno snažno lupalo a grudi se nadimale. – Da li biste bili sretni kad biste saznali da sam bolja nego što vi mislite?

– Prihvatio bih radosno sve što bi povratilo moju vjeru u vas i opravdalo ono poštovanje prema vama, koje usprkos svemu još i sada osjećam.

Obrazi su joj gorjeli i cijela je drhtala od silnog uzbuđenja. Nije govorila, nego je otrčala prema pisaćem stolu i izvukla neku debelu mapu li rukopis. Brzo je istrgla nekoliko posljednjih stranica, a ostatak je ugurala u moje ruke. – Ne morate sve pročitati – ali ponesite to sa sobom kući. – Zatim je istrčala iz sobe. Kad sam izišao iz kuće i krenuo puteljkom kući, ona me pozvala sa prozora. Htjela mi je samo kazati: – Vratite mi to kad pročitate! I ne recite ni živoj duši ništa o onome što saznate. Vjerujem u vašu čast.

Prije nego što sam mogao odgovoriti, zatvorila je prozor i okrenula se.

Primijetio sam kroz prozor kako je sjela u stari hrastov naslonjač i prekrila lice rukama. Njezini su osjećaji bili tako snažni da je olakšanje mogla naći samo u suzama. Žurio sam kući, nastojeći suspregnuti svoje nade. Otrčao sam u sobu, opskrbivši se prije svijećom, iako je napolju još bilo danje svjetlo. Zaključao sam vrata, ne želeći da me bilo tko ometa. Pripremio sam kutiju s duhanom za šmrkanje i sjeo za stol. Isprva sam brzo okretao stranice, pročitavši tu i tamo koju rečenicu, a zatim sam počeo polagano čitati.

I sada je rukopis preda mnom. Znam, ti ga ne bi mogao čitati s onakvim zanimanjem kao što sam ga ja čitao. Ali znam i da se ne bi zadovoljio kraćenjem sadržaja, pa ćeš zato dobiti cijeli. Osim možda nekih mjesta koja su od interesa samo za pisca, ili onih koja bi zakomplicirala priču umjesto da pridonesu jasnoći sadržaja. Sve počinje nekako naglo, ali taj ćemo početak sačuvati za novo poglavlje.

POGLAVLJE XVI

1. lipnja 1821. pravo smo se vratili u Staningly. Zapravo smo se vratili već prije nekoliko dana, ali ja se još nisam smjestila i čini mi se kao da se to neće nikada ni dogoditi. Grad smo napustili prije nego što smo namjeravali, jer se moj ujak nije dobro osjećao. Pitam se što bi se bilo dogodilo da smo ostali cijelo predviđeno vrijeme. Stidim se što tako malo volim život na selu. Sve mi se čini dosadnim, moje prijašnje zabave sada me više ne vesele. Ne mogu više uživati u glazbi, jer nema nikoga kome bih mogla svirati. Ne uživam u šetnjama, jer nikoga neću sresti. Ne uživam u knjigama, jer one ne mogu zaokupiti moju pažnju. Glava mi je puna misli na protekle tjedne. Najradije crtam, jer u isto vrijeme mogu i crtati i razmišljati. Pa, iako moje slike zasad ne može promatrati nitko osim mene i onih koje to uopće ne zanima, moći ću ih ipak kasnije pokazati i drugima.

Neprekidno slikam jedno lice, ali uvijek bezuspješno, a to me boli.

Vlasnika tog lica ne mogu zaboraviti. A to i ne pokušavam. Pitam se misli li on na mene. Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti. Na to se nadovezuje niz drugih pitanja. Na njih će odgovoriti vrijeme i sudbina. Hoću li se ikada pokajati zbog tih svojih misli? To bi me sigurno pitala moja tetka kad bi znala na što mislim. Kako se jasno sjećam našeg razgovora one večeri prije našeg odlaska u grad! Sjedjele smo zajedno kraj kamina u kojemu je plamsala vatra; moj je ujak već bio otišao u krevet zbog napada kostobolje.

– Heleno – kazala je tetka nakon dosta dugog razmišljanja – pomišljaš li ti ikada na brak?

– Da, tetko, često!

– Razmišljaš li i o tome da bi se mogla vjenčati ili zaručiti prije kraja ove sezone?

– Ponekad, ali ne mislim da će se to tako brzo dogoditi.

– Zašto?

– Jer pretpostavljam da na svijetu ima samo vrlo, vrlo malo muškaraca za koje bih se htjela udati. A vrlo je vjerojatno da od te nekolicine neću sresti ni jednoga. Ako se to i dogodi, onda će on već biti oženjen ili mu se ja neću sviđati.

– To nisu nikakvi razlozi. Vjerojatno je istina, bar se nadam, da postoji samo nekolicina za koje bi se ti htjela udati, koje bi ti sama odabrala.

Naravno, ti nećeš poželjeti da se udaš ni za koga dok te on ne zaprosi.

Osjećaji djevojke ne bi se smjeli nikada roditi prije nego što je zaprošena.

Ali kad je zaprošena, tada je spremna da se preda brže nego što i sama može zamisliti. Ponekad protiv svih svojih sudova u pogledu onoga koga bi mogla zavoljeti. Htjela bih te upozoriti, Heleno, budi pažljiva od samog početka, ne dopusti da ti ukrade srce onaj koji će se prvi potruditi oko tebe.

Draga moja, tek ti je osamnaest godina. Imaš još mnogo vremena, a ni ja ni tvoj ujak ne bismo htjeli da nas brzo ostaviš. Usudila bih se ustvrditi da ćeš imati mnogo udvarača. Ti naime potječeš iz otmjene obitelji i raspolažeš lijepim imetkom. Mogu ti kazati i to – jer ako to ne učinim ja, učinit će drugi – ti si vrlo lijepa. Nadam se da nikada zbog toga nećeš požaliti.

– Nadam se da neću, tetko! Zašto se toga plašiš?

– Jer je ljepota osobina koja, uz novac, najviše privlači muškarce.

Stoga ona može prouzročiti velike neprilike posjednici ljepote.

– Je li se i tebi to dogodilo, tetko?

– Nije, Heleno – odgovorila je ozbiljno. – Ali poznam mnoge kojima se to dogodilo. Neke su od njih postale žrtve strašnih iskušenja, o kojima je teško i govoriti.

– Što se toga tiče, ja sigurno neću biti ni slaba ni nepažljiva.

– Promatraj, Heleno! Čuvaj svoje oči i uši, jer su to vrata tvoga srca.

Pazi da te ne izdaju u času nesmotrenosti. Hladno i mirno prihvati svaki znak pažnje, dok ne procijeniš pravu vrijednost udvarača. Najprije treba proučavati, zatim pristati, a tek potom ljubiti. Neka tvoje oči budu slijepe za sav izvanjski sjaj. Neka tvoje uši ne slušaju laskanja i lake riječi. To sve ne znači ništa. To je manje nego ništa. To nepažljive vodi u propast. Treba biti razuman i smiren, držati se svojih principa. Udaš li se za najljepšeg čovjeka na ovom svijetu, možda te nesreća čeka kad kasnije spoznaš da je on bezvrijedan.

– Ali što da sve te uboge budale čine, tetko? Kad bi svi slijedili tvoj savjet, to bi značilo kraj svijeta.

– Ne boj se, draga! Muške lude i glupani uvijek će naći družicu. Jer ima ih mnogo koje im upravo pristaju. Slušaj moj savjet. S tim se ne treba šaliti, Heleno! Žao mi je što ti na to tako gledaš. Vjeruj mi, brak je nešto vrlo ozbiljno. – To je kazala tako uvjerljivo da bi čovjek mogao posumnjati kako govori iz vlastita iskustva. Ali joj nisam više stavljala bezobrazna pitanja. Odgovorila sam: – Znam. Ima mnogo istine i mudrosti u onom što si mi kazala. Ali ne moraš se bojati zbog mene. Jer, mene nikada ne bi mogao privući takav čovjek. Ne bih ga mogla voljeti ma kako bio lijep. Mrzila bih ga, prezirala i žalila, ali ljubiti ga ne bih mogla. Moji se osjećaji mogu temeljiti samo na iskustvu. Bez toga ne bih mogla ljubiti. Nije potrebno naglašavati da moram moći poštivati i cijeniti čovjeka za koga ću se udati. Naravno da ga moram i ljubiti, ali ono prvo je mnogo važnije. Prema tome, smiri se, draga tetko!

– Nadam se da će tako biti – odgovorila je.

– Znam da će biti – potvrdila sam.

– Još nisi doživjela iskušenje, Heleno, možemo se samo nadati – rekla je ona na svoj hladan, oprezan način.

Bila sam uvrijeđena zbog njezina nepovjerenja, ali nisam bila sigurna da njezine sumnje nemaju nekog temelja. Bojim se da mi je bilo lakše sjetiti se njezinih savjeta nego ih primijeniti. Ponekad sam se pitala jesu li njezini savjeti mudri. Možda su u cjelini i bili dobri, ali je postojalo nešto što je ona u svojim razmišljanjima previdjela. Pitala sam se je li ona ikad bila zaljubljena.

Isprva sam bila oduševljena novim, uzbudljivim životom u Londonu.

Ali doskora me sva ta buka stala umarati i ja sam poželjela svježinu i slobodan život naše kuće. Moji novi poznanici, i žene i muškarci, razočarali su me. Ubrzo mi je dosadilo proučavati njihove osobenosti i smijati se njihovim šalama. Naročito stoga što sam kritiku morala zadržati za sebe, jer to moja tetka nije htjela slušati. Žene su mi se činile izvještačene i hladne. Gospoda su bila bolja, možda stoga što sam njih manje poznavala.

A možda i zato što su mi laskali. Ali, zaljubila se nisam ni u jednoga. Pa ako mi se njihova pažnja jednog časa i sviđala, drugog bi me razljutila, jer je izazivala moju taštinu pa sam se plašila da ne postanem nalik na neke od onih dama koje sam prezirala.

Naročito mi je dosađivao neki stariji gospodin, bogati prijatelj moga ujaka, koji je, bar se tako činilo, mislio da bi bilo najpametnije oženiti se sa mnom. Ali, uz to što je bio star, bio je i ružan, ogavan i pokvaren. U to sam sigurna, iako me tetka ukorila kad sam joj to kazala. Ipak je i ona priznala da on nije svetac. Postojao je još jedan, po imenu gospodin Boarham.

Nisam ga toliko prezirala, ali je bio još dosadniji. Tetka ga je zagovarala i neprekidno hvalila preda mnom. Još se i sada stresem kad se sjetim zvuka njegova glasa. Sjedio je kraj mene neprekidno pričajući. Nastojao je svoje misli prenijeti na mene i ispraviti moje greške u prosuđivanju. Ipak je zapravo bio pošten čovjek. Da se držao na pristojnoj udaljenosti od mene, nikada ga ne bih bila zamrzila. Ali ovako se nije moglo ništa učiniti. Jer ne samo što mi je dosađivao svojom prisutnošću, nego me tako lišavao društva mnogo ugodnijih osoba.

Jedno veće, na nekom plesu, mučio me još više nego inače, i mom je strpljenju došao kraj. Plesala sam samo jednom s nekim šupljoglavcem, a tada me zarobio gospodin Boarham. Odlučio je da me ne napusti cijelu noć.

Nikad nije plesao, pa je i sada sjedio kraj mene, unoseći mi se u lice i nastojeći me pridobiti za svoje ideje. Moja ga je tetka oduševljeno promatrala. Uzalud sam ga se pokušavala riješiti, čak i pomalo grubo.

Ništa ga nije moglo uvjeriti da mi je njegova prisutnost neugodna.

Uvrijeđena šutnja prihvaćena je kao znak osobite pažnje, koja ga je podsticala da još više govori. Oštre odgovore smatrao je odrazom živa djevojačkog duha. Suprotstavljanje njegovim tvrdnjama djelovalo ja kao da

se ulje ulijeva u vatru, izazivajući nove argumente i misli, koje su se rušile na mene poput beskrajne bujice.

Međutim, bio je prisutan jedan čovjek koji kao da me je shvaćao. U blizini je stajao neki gospodin koji nas je već duže promatrao, očigledno se zabavljajući upornošću moga sugovornika i mojim dokazima dosade.

Nakon nekog se vremena povukao i pošao do kućedomaćice, očigledno sa željom da mi bude predstavljen. Jer ubrzo zatim ona ga je predstavila kao gospodina Huntingdona, sina pokojnog prijatelja moga ujaka. Zamolio me za ples, i ja sam sva sretna pristala. Do kraja večeri ostao je u mom društvu, iako to nije dugo trajalo jer je moja tetka, kao i uvijek, odlučila da rano pode Kući.

Bilo mi je žao što smo otišli, jer je moj novi poznanik bio vrlo zabavan.

Neka izvanredna lakoća osjećala se u svemu što je govorio ili radio. U tome sam naročito uživala nakon onoga što sam prepatila. Možda je bio malko odviše nemaran u ponašanju, ali sam ja bila tako raspoložena i tako sretna što me oslobodio gospodina Boarhama da me to nije moglo razljutiti.

– Kako ti se sviđa gospodin Boarham? – zapitala me tetka čim smo sjeli u kočiju.

– Gore nego ikada – odgovorila sam. Činila se razočaranom, ali ja nisam više ništa rekla.

– Tko je bio onaj gospodin s kojim si plesala? – pitala je nakon kratke stanke. – Jako se trudio da ti pomogne pri oblačenju kaputa.

– On to nije pokušao prije nego što je opazio da se približava gospodin Boarham. Tada mi je pristupio i rekao: »Dođite, oslobodit ću vas te pošasti!« – Tko je bio, pitala sam te? – kazala je hladno.

– Gospodin Huntingdon, sin staroga ujakovog prijatelja.

– Čula sam tvog ujaka kako govori o tome mladom gospodinu Huntingdonu. Rekao je: »Kakav je to fin momak, samo je pomalo divlji!« – Prema tome, čuvaj se!

– Što je mislio time »pomalo divlji«? – ispitivala sam je.

– Nema moralnih principa i sklon je svim porocima mladeži.

– Čula sam da je to ujak govorio i za sebe kad je bio mlad.

Odmahnula je.

– Tada se vjerojatno šalio – rekla sam. – Ne mogu zamisliti da ima kakvog zla u tim veselim, modrim očima.

– Pogrešno sudiš, Heleno! – uzdahnula je tetka.

– Moramo biti milosrdni, tetko! Osim toga, ne vjerujem da se varam.

Znam izvrsno prosuditi ljude po njihovim licima, ne po tome jesu li lijepi ili ružni, nego po njihovu izrazu. Tako mogu kazati za tebe da sada baš nisi najbolje volje. Znam da je gospodin Wilmot bezvrijedan starac, a gospodin Boarham užasno dosadan. Gospodin Huntingdon opet nije luda, ali vjerojatno ni mudrac, a ni svetac. Ali to za mene ionako nije važno, jer ga više neću sresti, osim možda opet na nekom plesu.

Nije bilo tako, jer sam ga srela već drugo jutro. Došao je u posjet mom ujaku, ispričavajući se što to nije prije učinio. Ali, tek se prije kratkog vremena vratio sa Kontinenta, pa sve do jučer nije čuo da ujak boravi u gradu. Nakon toga često smo se sretali. Ponekad u društvu, a ponekad kod kuće. Jer on je vrlo često posjećivao svoga starog prijatelja, koji baš i nije bio naročito oduševljen tom njegovom pažnjom.

– Ne znam zašto taj momak tako često dolazi – govorio je ujak. – Znaš li to možda ti, Heleno? On ne pripada mom društvu, a ni ja njegovu. To je sigurno.

– Dobro bi bilo kad bi mu ti to nekako kazao – napomenula je moja tetka.

– Zašto? Ako meni njegovo društvo nije drago, možda je nekome drugome (namignuo mi je). Osim toga, on raspolaže lijepim imetkom, naravno ne takvim kao Wilmot. Ali Helen ionako neće ni da čuje za njega.

Ti se stari momci nekako ne sviđaju mladim djevojkama, usprkos svom novcu. Mogao bih se kladiti da bi ona radije uzela ovog mladog momka, makar ne imao ni penija, nego Wilmota sa svim njegovim zlatom. Nije li tako, Heleno?

– Tako je, ujače! Ali to baš ne govori mnogo u korist gospodina Boarhama, jer ja bih radije ostala uboga usidjelica nego da se udam za njega.

– A gospođa Huntingdon? Što bi bila radije nego gospođa Huntingdon.

– Reći ću ti kad o tome razmislim.

– Znači, o tome se može razmišljati? Hajde, reci, bi li radije bila usidjelica, da ne spomenem riječ uboga?

– Ne mogu ti ništa kazati dok me ne zaprosi.

I smjesta sam napustila sobu, želeći izbjeći daljnja ispitivanja. Ali pet minuta kasnije, kad sam pogledala kroz prozor, primijetila sam gospodina Boarhama gdje upravo ulazi u kuću. Čekala sam gotovo pola sata u svome dobrovoljnom zatvoru očekujući vijest o njegovu odlasku. Tada su se začuli koraci na stepenicama, a moja je tetka ušla u sobu svečana izraza lica.

Zatvorila je za sobom vrata.

– Došao je gospodin Boarham, Heleno – rekla je. – Htio bi te vidjeti.

– Oh, tetko! Zar mu ne bi mogla kazati da se loše osjećam? A to je i istina čim pomislim na njega.

– Gluposti, mila moja! To je važno. On je došao iz osobitih razloga. Želi te zaprositi kod tvog ujaka i mene.

– Nadam se da ste mu ti i ujak kazali da ne možete odlučiti o tome što ću ja učiniti? S kakvim pravom je pitao bilo koga prije mene?

– Heleno!

– Što je ujak kazao?

– Rekao je da se on neće miješati u to. Ako ti želiš prihvatiti ponudu gospodina Boarhama... koja nam čini čast...

– To je on kazao?

– Zapravo je kazao da ga možeš uzeti ako želiš, a ako ne želiš, neka činiš što hoćeš.

– Imao je pravo. A što si ti kazala?

– Nije važno što sam ja kazala. Što ćeš ti kazati? To je pitanje. Sada on čeka tebe. Ali moraš prije toga dobro promisliti. Ako ga želiš odbiti, kaži mi zašto.

– Naravno da ću ga odbiti. Samo ti mi moraš kazati kako, jer želim biti pristojna . A kad ga se riješim, kazat ću ti svoje razloge.

– Heleno, sjedni na čas, i smiri se! Gospodinu Boarhamu se ne žuri.

Htjela bih razgovarati s tobom. Reci mi, draga, što imaš protiv njega?

Možeš li zanijekati da je on pošten čovjek?

– Ne! – Da je osjećajan, trijezan i dostojan poštovanja?

– Ne, on može sve to biti...

– Ali, Heleno, što misliš koliko ćeš takvih ljudi sresti u životu?

Poštenih, ispravnih, osjećajnih i trijeznih? Je li to čovjek kakav se susreće svaki dan pa da ga možeš odbiti bez trunka oklijevanja? On je plemenit čovjek. Sve svoje vrline polaže tebi pred noge. U tvojoj je moći da osiguraš sve te odlike za čitav svoj život. On će biti vrijedan suprug. Nježno će te ljubiti, ali ne tako strastveno da ne bi sagledao tvoje greške. On bi bio tvoj vodič kroz život i tvoj partner u vječnosti. Promisli...

– Ali ja ga mrzim, tetko! – prekinula sam je.

– Mrziš ga, Heleno! Je li to kršćanski? Mrziti tako dobrog čovjeka.

– Ne mrzim ga kao čovjeka, nego kao supruga. Kao čovjeka volim ga čak toliko da mu želim bolju ženu od mene. Ženu koja bi bila isto tako dobra kao i on. Ili čak još bolja. Ona bi ga možda mogla ljubiti. Ja to nikada ne bih mogla...

– Zašto ne? Što mu prigovaraš?

– Prvo: njemu je najmanje četrdeset godina, vjerojatno i više. A meni je osamnaest. Drugo: on je uskogrudan i bogomoljan. Treće: njegov ukus i osjećaji potpuno se razlikuju od mojih. Četvrto: ne sviđaju mi se njegova vanjština, glas i ponašanje. Osjećam odbojnost prema cijeloj njegovoj osobi.

I to nikad neću moći nadvladati.

– Morala bi! Usporedi ga trenutak s gospodinom Huntingdonom.

Odbacimo njegovu vanjštinu (koja ne pridonosi vrijednosti muškarca, ni sreći braka), pa mi tada reci tko je od njih dvojice vredniji?

– Ne sumnjam da je gospodin Huntingdon mnogo bolji čovjek nego što ti misliš. Ali, mi sada ne govorimo o njemu nego o gospodinu Boarhamu. A kako bih radije živjela i umrla u osami nego postala njegovom ženom, trebalo bi da mu to kažem što prije, da ga ne držim više u zabludi. Dopusti mi da pođem k njemu.

– Nemoj ga samo tako odbiti. To bi ga moglo povrijediti. Izgovori se da se još ne namjeravaš udati...

– Ali ja bih se htjela udati.

– Onda, da ga moraš pobliže upoznati.

– To doista ne želim. Baš suprotno.

I ne čekajući daljnje savjete, izišla sam iz sobe i pošla do gospodina Boarhama. On je šetao gore-dolje po sobi, pjevušeći neku melodiju i grickajući vrh svoga štapa.

– Draga moja mlada damo – rekao je, naklonivši se ljubazno – dobio sam dopuštenje vašeg ujaka...

– Znam, gospodine – odgovorila sam želeći što više skratiti tu scenu – vrlo sam počašćena. Ali, na žalost, moram odbiti vašu ponudu. Smatram da nismo stvoreni jedno za drugo. To biste i vi vrlo brzo otkrili kad bismo se upustili u taj eksperiment.

Moja je tetka imala pravo. Bilo je jasno da on uopće nije mogao pretpostaviti da bih njegovu ponudu mogla odbiti. Bio je iznenađen čuvši moj odgovor. To je za njega došlo tako naglo da se čak nije mogao ni uvrijediti. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja ponovo je prešao u napad.

– Znam, draga moja, među nama je velika razlika u godinama. Možda i u temperamentu, i u ponečemu drugom. Ali ja vas uvjeravam da neću biti strog prema vašim slabostima. Brinut ću se za vas s očinskom pažnjom. Ni jedan mladi ljubavnik ne bi mogao biti nježniji prema obožavanoj nego što bih bio ja. Nadam se da moje iskustvo i ozbiljno ponašanje neće biti nedostatak u vašim očima. Sve ću podrediti vašoj sreći. Razmislite!

Odgovorite mi!

– I hoću, ali samo da opetujem ono što sam već prije kazala. Nismo stvoreni jedno za drugo.

– Doista tako mislite?

– Jest!

– Ali, vi me ne poznajete dobro. Ako želite da se bolje upoznamo, za neko duže vrijeme...

– Ne, ne želim to! Poznajem vas dovoljno dobro i mislim da se ne biste smjeli povezati s nekim tko vas je tako nedostojan kao ja.

– Ali, draga moja mlada damo, ja ne tražim savršenstvo, ja bih mogao...

– Hvala vam, gospodine Boarhame, ali ne bih željela zloupotrijebiti vašu velikodušnost. Sačuvajte je za nekoga dostojnijeg.

– Molim vas, posavjetujte se sa svojom tetkom, ta odlična gospođa...

– Već sam se savjetovala s njom. Njezine su želje iste kao vaše. Ali u tako važnom pitanju uzimam sebi slobodu da odlučujem sama za sebe.

Ništa neće moći promijeniti moju odluku, niti me uvjeriti da bi takav korak pridonio mojoj sreći. Čudim vam se. Čovjek s tolikim iskustvom i znanjem, pa da odabire ženu poput mene!

– I ja sam se to ponekad pitao – rekao je – Govorio sam samom sebi: »Boarhame,» kakva je ta žena? Čuvaj se, čovječe, pogledaj prije nego što skočiš! To je divno, dražesno biće, ali ne zaboravi, ono što je radost

zaljubljenog, ponekad je najveća žalost za supruga!« Uvjeravam vas, tu sam odluku donio vrlo promišljeno. Stajala me mnogo neprospavanih noći.

Napokon sam se uvjerio da nisam neoprezan ni u kom pogledu. Uvidio sam da moja slatka djevojčica nije bez grešaka, ali je njezina mladost garancija da provale osjećaja, pogrešni sudovi i mišljenja nisu nepopravljivi.

Strpljivim nastajanjem pažljivog i mudrog savjetnika sve se to može ukloniti. A ondje gdje to ne bih uspjelo, mogao bih joj oprostiti zbog njezinih mnogobrojnih vrlina. Stoga, draga moja djevojčice, kad sam ja zadovoljan, zašto biste se vi suprotstavljali?

– Govoreći iskreno, gospodine Boarhame, ja nisam zadovoljna samom sobom. Prestanimo dakle s tim razgovorom! – Najradije bih bila dodala: »Jer je posve besmisleno nastaviti ga.« Ali mi on upadne u riječ: – Zašto? Ja bih vas ljubio, milovao, štitio...

Neću zapisati sve što se među nama dogodilo.

Dosta je ako kažem da je on bio neizmjerno dosadan, i da ga je bilo teško uvjeriti u ono što sam mu govorila. Nije htio shvatiti kako nema ni najmanje mogućnosti da me on ili moja tetka nagovore. Još ni sada nisam sigurna je li me uopće shvatio. Uporno se neprestano vraćao na svoje tvrdnje i ponavljao svoje argumente, pa sam mu na kraju kazala: – Jasno vam kažem i glasno, to ne može biti! Nitko me neće nagovoriti da se udam protiv vlastitog uvjerenja. Cijenim vas bolje rečeno cijenila bih vas kad biste se ponašali poput razumnog čovjeka, ali vas ne ljubim i nikad vas neću ljubiti. Što više govorite, to vas manje cijenim, pa vas stoga molim, prestanite s tim.

Nakon toga se od mene oprostio i povukao, bez svake sumnje vrlo uvrijeđen. Ali, ja sigurno nisam bila za to kriva.

POGLAVLJE XVII

utradan sam otpratila tetku i ujaka na večeru gospodinu Wilmotu.

S njim su živjele dvije gospođice. Jedna je bila njegova nećakinja Annabella, lijepa djevojka. Imala je dvadeset i pet godina, i bila je odviše lakomislena a da bi se udala. Tako je bar ona tvrdila. Muškarci su joj se neizmjerno divili i govorili joj o njenoj ljepoti. Druga je bila njezina sestrična Milicent Hargrave, koja me vrlo zavoljela. Smatrala me mnogo boljom nego što sam bila. I ja sam nju voljela.

Ali, nisam tu večeru spomenula zbog nje ili njezine sestrične.

Spomenula sam je zbog gosta gospodina Wilmota, gospodina Huntingdona.

Ne mogu zaboraviti njegovu prisutnost te večeri, jer je to bilo posljednji put što sam ga srela.

Za vrijeme večere nije sjedio blizu mene. Morao je naime zabavljati kod stola neku postariju damu, a moj je partner bio gospodin Grimsby, njegov prijatelj, za mene vrlo odbojan. Bio je nekako mračan. U njegovu se ponašanju naziralo nešto divlje i neiskreno. Kakav je to neugodan običaj, plod našeg odviše civiliziranog društva! Ako gospodin već mora voditi damu u blagovaonicu, zašto ne može odabrati onu koju želi?

Nisam uostalom sigurna bi li gospodin Huntingdon bio odabrao baš mene. Vrlo je vjerojatno da bi bio odabrao gospođicu Wilmot. Jer ona je nastojala privući njegovu pažnju, a on se tome očigledno nije suprotstavljao. To sam bar mislila kad sam ih vidjela kako razgovaraju i smiju se. Promatrali su se preko stola, zanemarujući svoje susjede. A kasnije, kad su nam se gospoda pridružila u salonu, ona ga je pozvala, čim se pojavio, da presudi u nekoj razmirici između nje i jedne druge dame. On se smjesta odazvao, donoseći presudu, bez trunka oklijevanja, u njezinu korist. Iako po mom sudu ona nije imala pravo. Zatim je ostao i srdačno razgovarao s njom i ostalim gospođama. Za to vrijeme sjedjela sam ja sa Milicent Hargrave u drugom kraju sobe, razgledajući njezine crteže i pomažući joj svojim kritičkim napomenama, i to na njezinu izričitu želju.

Ali, iako sam se nastojala svladati, pažnja mi je letjela s njezinih crteža prema onoj veseloj grupi. Milicent je nešto opazila, pa me zamolila da se ne zamaram njezinim slikama, nego da se pridružim ostalom društvu.

Razgledanje slika mogli smo odgoditi i za drugi put. Ali, dok sam je uvjeravala da im se ne želim pridružiti i da nisam umorna, došao je sam gospodin Huntingdon do malog okruglog stola za kojim smo sjedjele.

– Jesu li to vaše slike? – zapitao je on, uzimajući nemarno u ruku jedan crtež.

– Ne, nego gospođice Hargrave.

– Smijem li ih pogledati?

Usprkos protivljenju gospođice Hargrave, privukao je stolicu kraj mene i uzimao u ruku crtež po crtež. Sve ih je pregledao, a zatim bacio na stol i ne spominjući ih. Pričao je pri tom o drugim stvarima. Nisam znala što Milicent Hargrave misli o takvu ponašanju, ali ja sam njegov razgovor smatrala vrlo zanimljivim. Kasnije, pošto sam o svemu dobro razmislila, ustanovila sam da je to bilo zapravo samo ogovaranje članova društva.

Stavio je nekoliko pametnih napomena, i nekoliko vrlo duhovitih, pa ipak mislim da sam taj razgovor ne bi značio ništa da sam ga ovdje zapisala.

Nedostajali bi mu njegovi pogledi, pokreti ruke i boja glasa. I njegov neosporni šarm, koji se očitovao u svemu što je činio ili govorio. Pravi je užitak bio promatrati njegovo lice i slušati glazbu njegova glasa, iako je govorio prave gluposti. Stoga sam bila neopisivo ljuta na tetku što je prekinula taj užitak kad nam je pristupila pod izgovorom da želi razgledati crteže. Znala sam da joj do toga uopće nije bilo stalo. Obratila se, dok ih je promatrala, gospodinu Huntigdonu na svoj najhladniji i najneljubazniji način, započevši sa čitavom serijom najformalnijih pitanja i napomena, kako bi njegovu pažnju odvukla od mene. Shvativši njezinu namjeru, ostavila sam ih njihovom tete-a-tetu i sjela na sofu, dalje od cijeloga tog društva, da bih uživala u svojim mislima.

Ali, nisam dugo ostala sama. Gospodin Wilmot, koji mi je od svih ljudi bio najmanje dobrodošao, sjeo je kraj mene iskorištavajući moju osamljenost. Smatrala sam da sam tako uspješno odbila sva njegova prethodna navaljivanja, da se sada više nisam imala čega plašiti. Ali, činilo se da sam se prevarila. Bio je tako siguran u sebe, zbog svoga bogatstva ili zbog preostale moći osvajanja, ili opet stoga što je sve žene držao slabima, te se smatrao sposobnim za novi pokušaj da osvoji tvrđavu.

Pogotovo što je bio ohrabren povećom količinom vina što ga je bio popio. To ga je učinilo još mnogo ogavnijim. Ali, iako sam ga tog trena prezirala, nisam željela biti nepristojna prema njemu. Bila sam njegov gost i uživala njegovo gostoprimstvo. Ali on nije mogao shvatiti nikakvo odbijanje ako nije bilo izrečeno onako grubo kao što je bilo njegovo udvaranje. Tako je postajao sve nježniji i odbojniji, što sam ja bila bliža očaju. Kad sam pomislila da se više neću moći savladati, osjetila sam kako je netko stisnuo moju ruku koja je visila s naslona sofe. Pogodila sam tko bi to mogao biti.

Podigavši pogled bila sam manje iznenađena nego oduševljena kad sam opazila gospodina Huntingdona gdje mi se smiješi. Bilo mi je kao da se okrećem od nekoga ružnog đavla prema anđelu svjetla, koji je došao objaviti da je za mene prošlo doba muke.

– Heleno – rekao je (često me zvao Helen, i ja mu nisam nikad zbog toga zamjerila) – želio bih da pogledate ovu sliku. Gospodin Wilmot će vas na čas ispričati.

Veselo sam se digla. Uhvatio me pod ruku i proveo kroz sobu do

predivne slike Van Dykea. Pošto sam je neko vrijeme promatrala, počela sam govoriti o njezinoj ljepoti i osobenostima, dok mi, još uvijek stišćući moju ruku, nije upao u riječ: – Slika nije važna. Nisam vas zato doveo ovamo. Htio sam vas spasiti onoga starog lopova, koji bi me najradije zbog toga izazvao na dvoboj.

– Vrlo sam vam zahvalna! – rekla sam. – Već me po drugi put spasavate neugodna društva.

– Ne budite odviše zahvalni – odgovorio je – nije to sve iz ljubaznosti prema vama. Želim tim starcima, koji vam tako žarko udvaraju, prirediti neugodno iznenađenje. Ne smatram da bi mi oni mogli biti opasni suparnici. Je li tako, Heleno?

– Znate da ih obojicu prezirem.

– A mene?

– Nemam razloga prezirati vas.

– Kakvi su vaši osjećaji prema meni, Heleno? Govorite! Što mislite o meni?

Ponovo mi je stisnuo ruku. Osjetila sam u tom stisku više dokaz njegove snage nego osjećaja. Smatrala sam da nema pravo iznuditi od mene priznanje mojih osjećaja, kad on nije meni razotkrio svoje. Nisam znala što bih mu odgovorila. Napokon upitah: – A što vi mislite o meni?

– Slatki moj anđele, ja vas obožavam!

– Heleno, dođi na trenutak k meni – začula sam blizu sebe odlučan tetkin glas. Ostavila sam ga da proklinje svoju zlu sudbinu.

– Što je, tetko? Što želiš? – zapitala sam je krećući s njom prema prozoru.

– Htjela bih da se pridružiš ostalima kad budeš opet sposobna za to – odgovorila je, strogo me promatrajući – ali, molim te, ostani neko vrijeme ovdje, dok nestane toga užasnog rumenila s tvog lica i dok tvoje oči ponovo poprime svoj normalan izgled. Stidjela bih se kad bi te netko vidio u ovom stanju.

Naravno, takva napomena nije pridonijela da »užasno rumenilo« nestane s moga lica. Osjetila sam kako je ono stalo još snažnije gorjeti zbog različitih osjećaja. Srdžba je bila najsnažnija. Nisam joj odgovorila, nego sam samo odgurnula zavjesu i pogledala napolje u noć. Ili, točnije na osvijetljeni trg.

– Je li te gospodin Huntingdon zaprosio, Heleno? – zapitala je tetka.

– Nije.

– Što ti je onda govorio? Čula sam nešto nalik na to.

– Ne znam što bi bio kazao da ga nisi spriječila.

– A bi li ti prihvatila njegovu ponudu, Heleno?

– Naravno da ne bih prije nego što bih se savjetovala s tobom i ujakom.

– Drago mi je što ti je preostalo toliko opreza. Dakle – nastavila je

nakon kratke stanke – ovo si veće svima pala u oči. Dame nas ispitivački promatraju. Ja ću im se pridružiti. Hoćeš li i ti doći kad se dovoljno umiriš?

– Već sam mirna.

– Dobro, ali pazi što govoriš i ne gledaj tako pobjedonosno – kazala je mirno tetka. – Uskoro ćemo se vratiti kući, a tada moram s tobom mnogo razgovarati.

Vratila sam se kući spremna da saslušam dugu propovijed. Za vrijeme vožnje kočijom nismo mnogo govorile. Ali kad sam došla u svoju sobu i bacila se u naslonjač, da bih razmišljala o događajima te večeri, tetka je krenula za mnom. Čim je Rachel uzela moje stvari, poslala ju je iz sobe i zatvorila vrata. Smjestila se na stolicu kraj mene. Ponudila sam joj svoj ugodniji naslonjač, ali je ona to otklonila i započela razgovor: – Sjećaš li se, Heleno, našeg razgovora uoči odlaska u London?

– Da, tetko!

– Sjećaš li se kako sam te upozorila neka paziš da nitko, dostojan tebe, ne ukrade tvoje srce? Upozorila sam te da ne povjeruješ samo svojim osjećajima, nego i razumnom prosuđivanju.

– Da, ali moje prosuđivanje...

– Oprosti – sjećaš li se kako si mi govorila da se za tebe ne moram plašiti. Ti se nećeš, tako si rekla, nikada udati za nevrijedna čovjeka, pa makar kako bio lijep i šarmantan. Ti ga nikada ne bi mogla ljubiti, ti bi ga mrzila, prezirala ga, žalila ga... nisu li to bile tvoje riječi?

– Jesu, ali...

– Kazala si da ga ti ponajprije moraš poštovati i diviti mu se, jer ga bez toga ne bi mogla ljubiti.

– Jest, ali ja poštujem...

– Kako to, draga? Je li gospodin Huntingdon dobar čovjek?

– Bolji je nego što ti misliš.

– To nije odgovor. Pitam je li dobar.

– Jest, u mnogo čemu. Ima dobre osobine.

– Je li to čovjek čvrstih principa?

– Kad bi postojao netko tko bi ga savjetovao, rekao mu što je dobro...

– Misliš, onda bi on to brzo naučio. A ti bi rado postala njegov učitelj.

Ali on je, draga moja, deset godina stariji od tebe. Otkud si ti toliko zrelija u moralnom pogledu.

– Zahvaljujući tebi, tetko! Ja sam dobro odgojena i uvijek sam imala pred sobom dobar primjer u tebi i ujaku. A on to sigurno nije imao. On je vedar i veseo, a ja sam po prirodi mirnija.

– Sad si i sama kazala da on ne posjeduje baš sva dobra svojstva...

– Tada ću mu pomoći svojim dobrim svojstvima.

– Ne pretjeruješ li, Heleno! Imaš li ih dosta za vas oboje? Misliš li da bi se taj vedar i lakomislen čovjek dao voditi od mlade djevojke?

– Ne, ja ga ne želim voditi. Ali mislim da bih ga mogla odvratiti od njegovih grešaka. Provela bih svoj život čuvajući toga divnog čovjeka od

propasti. On me uvijek pažljivo sluša kad govorim nešto ozbiljno, a to dokazuje da on nikada ne bi učinio nešto zlo ako bih se ja nalazila uz njega. Kaže da bi ga svakodnevni razgovor sa mnom pretvorio u sveca.

Možda mi laska, ali ipak...

– Ali ti ipak misliš da bi to mogla biti istina?

– Ako i pomislim da u tome ima primjese istine, tada to ne pripisujem svojim silama nego njegovoj prirođenoj dobroti. Ne smiješ ga smatrati raskalašenim, tetko jer on to nije.

– A tko je to kazao, draga moja? Jesi li čula onu priču o njemu i nekoj udatoj ženi? Bila je to lady... Pa gospođica Wilmot ti je neki dan o tome pričala.

– To je laž... laž! – zaviknula sam. Ne vjerujem u to!

– Po tvome, on je pošten i dobro odgojen mladi čovjek?

– Ništa određeno ne znam o njemu. Ali nisam ni čula nešto određeno protiv njega. Ništa što bi se moglo dokazati. A ako ljudi ne mogu dokazati svoje podle optužbe, tada ja u njih neću vjerovati. Ako je on i pogriješio, nije učinio ništa drugo nego što rade ostali mladići. Pa njega svi vole, i sve mu se majke smiješe. A njihove kćeri – među njima i gospođica Wilmot – nastoje privući njegovu pažnju.

Heleno, svijet može sve to smatrati i nevažnim. Neka majka bez principa želi ga možda uhvatiti za svoju kćerku. On je mlad čovjek s lijepim imetkom, pa za njih njegov karakter i nije toliko važan. Glupe mlade djevojke sretne su kad im se nasmiješi zgodan mlad čovjek, pa i ne nastoje prodrijeti u dubinu njegove duše. Ali, tebe sam smatrala pametnijom i mislila da ćeš gledati vlastitim očima. Nećeš valjda suditi površno poput njih.

– Tetko, ako i mrzim grijeh, ne mrzim grešnika. Učinila bih sve za njegovo spasenje, pretpostavljajući da su tvoje sumnje istinite. Ali, to ja, naravno, ne primam.

– Upitaj svog ujaka u kakvom se on društvu kreće. Okružen je gomilom raskalašenih mladića, a zove ih svojim prijateljima. Njihov je najveći užitak grijeh. Natječu se tko će prvi stići na kraj puta, gdje ih čeka đavo i njegovi pomoćnici.

– Tada ću ga spasiti od njih.

– Oh, Heleno, Heleno, unesrećit ćeš se ako se povežeš s tim čovjekom!

– Vjerujem mu, tetko, usprkos svemu što si mi o njemu kazala. Rado bih žrtvovala svoju sreću ako bih tako mogla osigurati njegovu. Prepustit ću bolje mladiće djevojkama zabrinutim samo za svoju dobrobit. Ako je pogriješio, smatrat ću da sam korisno provela svoj život spasavajući ga od posljedica njegovih mladenačkih grijeha. Nastojat ću ga privesti putu spasenja. Bog će mi u tome pomoći.

Time je naš razgovor završio, jer je moj ujak glasno pozvao tetku da napokon legnu. Bio je neraspoložen, jer ga je mučila kostobolja. Otkada smo stigli u grad, bilo mu je svaki dan sve gore. Tetka je to iskoristila i

drugo ga jutro nagovorila da se vratimo na imanje, ne čekajući kraj sezone.

Njegov ju je liječnik u tome podupro i, protivno svojim navikama, ona je na brzinu pripremila naš odlazak (ne toliko zbog ujaka koliko zbog mene), pa smo za nekoliko dana otputovali. Nisam više vidjela gospodina Huntingdona. Tetka je bila uvjerena da ću ga ubrzo zaboraviti. Možda čak i sad misli da sam ga već zaboravila, jer nikad ne spominjem njegovo ime.

Neka samo u to vjeruje, dok ga ponovo ne sretnem. Ako se to ikada dogodi.

Pitam se to i sama.

POGLAVLJE XVIII

25. kolovoza mirila sam se baveći se svojim svakodnevnim poslovima. Prilično sam zadovoljna, i raspoložena sam. Jedva čekam proljeće, u nadi da ćemo se možda vratiti u grad. Ne toliko radi zabave i razonode, koliko radi mogućnosti ponovnog susreta s gospodinom Huntingdonom. Jer on je još uvijek u mojim mislima i u mojim snovima. Sve čime se bavim na kraju je posvećeno njemu. Sve ono što naučim možda će jednog dana njemu koristiti. Sve ono lijepo što otkrivam u prirodi ili umjetnosti jednog će dana razveseliti njegove oči. Bar se tome nadam, to je svjetlo koje obasjava moj usamljeni put. Možda je to samo ignis fatuus, ali neće škoditi slijediti ga svojim očima, dokle god me ne odvede s puta kojim treba da kročim. A mislim da će se to dogoditi, jer nisam zaboravila savjet svoje tetke.

Shvatila sam da bi bilo ludo baciti se u zagrljaj nekoga tko ne bi bio vrijedan sve moje ljubavi, tko bi bio nesposoban da odvrati svojim osjećajima na moje. Stoga sam odlučila, sretnem li ga ponovo, a on me se sjeti i zaprosi me (što je bilo dosta nevjerojatno, s obzirom na njegov položaj i sve one koje su ga okruživale), da neću smjesta pristati, dok se ne uvjerim je li tetkino mišljenje o njemu ispravno. Jer ako je tako, znači da ja ne volim njega nego neko zamišljeno biće. Ali ne vjerujem da se varam. On je pun dobrote. Kako će biti divno razotkriti je! Vratiti ga na pravi put! Ako je sada izložen utjecaju pokvarenih prijatelja, kakva sreća spasiti ga od njih! Samo mi je nebo moglo odrediti takav zadatak!

Danas je 1. rujna. Moj je ujak naredio lovočuvaru da sve priredi za lov. »Tko će doći?« zapitala sam. Pozvao je malo društvo. Doći će njegov prijatelj gospodin Wilmot i prijatelj moje tetke gospodin Boarham. To su za mene bile strašne vijesti, ali je sva srdžba nestala čim sam čula da dolazi i gospodin Huntingdon. Tetka je bila protiv njegova dolaska. Napala je ujaka što ga je pozvao. Ali on joj se samo smijao, govoreći da to nema smisla spominjati, jer što je bilo učinjeno, više se nije moglo popraviti.

Pozvao je Huntingdona i njegova prijatelja lorda Lowborougha još prije nego što smo napustili London. Sada se nije moglo učiniti drugo nego odrediti točan dan njihova dolaska. Tako sam sada sigurna da ću ga vidjeti. Ne smijem pokazati veselje. Teško mi je skrivati ga pred tetkom.

Ali neću je mučiti svojim osjećajima prije nego što i sama budem posve sigurna u njih. Ne želim zbog sebe nikoga uznemiriti. Sve ću doskora saznati. Oni će doći oko polovice mjeseca.

Doći će i dvije dame. Gospodin Wilmot dovest će svoju nećakinju i njezinu sestričnu Milicent. Pretpostavljam da tetka misli kako će me Milicent zaokupiti svojim društvom, i poslužiti mi kao primjer dobrog ponašanja. A gospođica Wilmot trebalo bi da odvrati pažnju gospodina Huntingdona od mene. Ja joj zbog toga ne zahvaljujem, ali ću biti sretna zbog Milicentina društva. Ona je draga i dobra djevojka. Željela bih da sam joj slična.

19. rujna Stigli su. Prije dva dana. Gospoda su jutros otišla u lov, a dame prave društvo mojoj tetki u salonu. Povukla sam se u biblioteku. Želim biti sama.

Knjige me ne mogu rastresti. Otvorila sam pisaći stol, pa ću sada nastojati zapisati ono što bi moglo biti uzrokom moje nelagode. Papir će poslužiti umjesto prijatelja kome mogu izliti sve osjećaje svoga srca. Sigurno neće suosjećati s mojim nemirom, ali mi se neće ni smijati. Stoga je to vjerojatno najbolji prijatelj što sam ga mogla pronaći.

Najprije ću opisati njegov dolazak. Sjedjela sam kraj prozora i čekala gotovo dva sata dok sam ugledala kočiju kako ulazi kroz kapiju u park. Svi su stigli prije njega. Bila sam razočarana svaki put kad bi netko došao!

Prvi je stigao gospodin Wilmot sa svoje tri dame. Kad je Milicent pošla u svoju sobu, ja sam na nekoliko trenutaka napustila svoje mjesto kraj prozora i pošla k njoj na kratak razgovor. Ona je sada bila moja intimna prijateljica. Pisale smo jedna drugoj duga pisma. Vrativši se svom prozoru, opazila sam kako dolaze druga kola. Je li to on? Ne, bio je gospodin Boarham u svojoj tamnoj kočiji. Pažljivo je vadio mnogobrojne torbe i pakete. Kakva zbirka! Kao da je namjeravao ostati kod nas bar šest mjeseci. Dugo nakon njega stigao je lord Lowborough. Je li i on jedan od onih raskalašenih prijatelja? Mislim da nije. On je odviše trijezan gospodin a da bi se moglo u to posumnjati. Visok je i vitak, između trideset i četrdeset godina. Čini se boležljiv.

Napokon su stigla i laka kola gospodina Huntingdona. Ugledala sam ga samo na trenutak kad je skočio s kočije i brzo ušao u kuću.

Naposljetku sam odlučila da se odjenem za večeru. Rachel me na to tjerala već dvadeset minuta. Kad je ta dužnost bila obavljena, pojavila sam se u salonu u kojemu sam našla gospodina i gospođicu Wilmot te Milicent Hargrave. Doskora je ušao i lord Lowborough, zatim gospodin Boarham.

On kao da je zaboravio moje nekadašnje ponašanje, nadajući se valjda da će me svojom upornošću ipak uspjeti nagovoriti. Dok sam stajala kraj prozora i razgovarala s Milicent, prišao mi je i počeo navaljivati na svoj uobičajeni način. Tada je u sobu ušao gospodin Huntingdon. Kako će me pozdraviti? – pitala sam se. Umjesto da sam mu prišla, stala sam gledati kroz prozor da bih prikrila uzbuđenje. Pošto je pozdravio svog domaćina, kućedomaćicu i ostalo društvo, pristupio mi je, toplo mi stisnuo ruku i prošaptao da je sretan što me ponovo vidi. Taj su čas javili da je večera

poslužena, pa ga je moja tetka zamolila da povede gospođicu Hargrave u blagovaonicu. Odvratni gospodin Wilmot ponudio mi je svoju ruku, pa sam bila osuđena sjedjeti između njega i gospodina Boarhama. Ali nakon toga, kad smo se povukli u salon, bila sam nagrađena, jer sam mogla provesti nekoliko prekrasnih trenutaka u razgovoru s gospodinom Huntingdonom.

Te su večeri zamolili gospođicu Wilmot da nešto otpjeva, a ja sam morala pokazati društvu svoje slike. Iako je on volio glazbu, a ona je odista krasno pjevala više se zanimao za moje slike.

Dotada je sve bilo u redu. Ali kad je rekao kako je ovo najbolja slika, pogledala sam i užasnula se. On je naime promatrao stražnju stranu neke slike, na kojoj sam skicirala njegovu glavu, zaboravivši je kasnije izbrisati.

Kako bih sve učinila još gorim, nastojala sam mu sliku oteti iz ruke. Ali on mi je nije dao, uzviknuvši: »Ne, ja ću je sačuvati!« Stavio ju je pod kaput i zakopčao ga, smijući se oduševljeno.

Primaknuo je svijeću svom laktu, kako je to vidio od drugih, a zatim je privukao sve slike sebi i stao im razgledavati poleđine. Isprva sam to primila posve mirno, nadajući se da njegova taština neće biti nagrađena novim otkrićem, jer iako sam na mnogima od njih nacrtala tu zanosnu fizionomiju, bila sam posve sigurna da sam je svuda izbrisala, osim na onoj jednoj. Priznajem, zadrhtala bih svaki put kad je on novu sliku prinosio bliže svijeći i pažljivo je razgledao, ali sam bila uvjerena da neće otkriti neke tragove koji bi ga mogli ponovo oduševiti. Prevarila sam se. Kad je završio razgledavanje, mirno je kazao: – Primijetio sam da su leda slika mlade dame njihov najinteresantniji i najvažniji dio.

Zatim se zavalio u naslonjač, razmišljajući nekoliko trenutaka u tišini, smiješeći se zadovoljno samom sebi. Nakon nekog je vremena ustao i pošao do Annabelle Wilmot, koja je žestoko koketirala s lordom Lowboroughom, te ostatak večeri proveo kraj nje.

– Dakle – pomislila sam – on me prezire, jer zna da ga ljubim.

Pomisao na to natjerala me u očaj. Nisam znala što da učinim.

Milicent mi je prišla i stala se diviti mojim slikama. Ali, nisam mogla s njom razgovarati. Ni bilo s kim. Kad su donijeli čaj, iskoristila sam taj trenutak i provukla se kroz vrata. Pobjegla sam u biblioteku. Tetka je po mene poslala slugu Thomasa, pitajući neću li doći na čaj. Zamolila sam ga neka joj javi da ga večeras neću piti. Na sreću, tetka je bila odviše zaokupljena svojim gostima a da bi me mogla nešto više pitati.

Kako su svi toga dana dugo putovali, rano su krenuli na počinak. Tek kad mi se učinilo da su se svi povukli u svoje sobe, usudila sam se izići.

Pošla sam po svijeću u salon. Ali se gospodin Huntingdon ondje bio zadržao. Naišla sam na njega upravo kad je otvorio vrata. Začuvši moj korak u predvorju, smjesta se vratio.

– Jeste li to vi, Heleno? – pitao je. – Zašto ste pobjegli?

– Laku noć, gospodine Huntingdon – rekla sam hladno, ne želeći

odgovoriti na pitanje. Okrenula sam se i pošla u salon.

– Nećete li mi bar stisnuti ruku? – zamolio je. Uhvatio je moju i zadržao je protiv moje volje.

– Ostavite me, gospodine Huntingdon! – rekla sam – moram poći po svijeću.

– To može čekati – odvratio je.

Nastojala sam svim silama osloboditi svoju ruku.

– Zašto se tako žurite da me napustite, Heleno? – upitao je smiješeći se samouvjereno. – Vi me ne mrzite, zar ne?

– Ovoga časa da!

– Ne mene nego Annabellu Wilmot.

– Zašto bih mrzila Annabellu Wilmot? – zapitala sam ga ogorčeno.

– Zbog mene – odgovorio je.

– A što se to mene tiče? – rekla sam.

– Možete li se zakleti da vas se ne tiče? Hoćete li?

– Neću, gospodine Huntingdon! A sada želim otići! – viknula sam, ne znajući bih li se smijala, plakala ili bjesnila.

– Pa onda pođite! – odgovorio je. Ali u času kad mi je pustio ruku, bio je tako drzak da me zagrlio i poljubio.

Drhtala sam od srdžbe i uzbuđenja. Otrgnula sam se i pošla po svijeću, te požurila u svoju sobu. On to nikada ne bi bio učinio da nije bilo one užasne slike! Još ju je uvijek posjedovao, kao vječni dokaz moga poniženja i njegove pobjede.

Nisam mnogo spavala te noći. Ujutro sam se probudila užasnuta na pomisao da ću ga sresti pri doručku. Nisam znala što će se dogoditi. Nisam se mogla držati hladno i odbojno pošto je on upoznao moje prave osjećaje.

Ali nešto sam morala učiniti da prestane sebi uobražavati. Nisam htjela dopustiti da me njegove plave, vesele oči tiraniziraju. Stoga sam odgovorila na njegov pozdrav što sam mogla hladnije i suzdržanije. Sigurno onako kako bi moja tetka samo mogla poželjeti. Odbila sam njegove pokušaje da me uvuče u razgovor. Prema svim drugim članovima društva odnosila sam se vrlo prijazno, a naročito prema Annabelle Wilmot. Čak sam bila pristojna i prema gospodinu Wilmotu i Boarhamu, ne zbog toga što sam željela s njima koketirati, nego da njemu pokažem kako sam hladna i suzdržana samo prema njemu.

Ali sve to na njega nije naročito djelovalo. Kad je razgovarao sa mnom, iako to nije bilo često, bio je nježan i iskren. Njegove su riječi zvučale poput glazbe u mom uhu. Kad bi se njegov pogled sreo s mojim, vidjela sam u njemu smiješak, drag i vedar. Nisam se duže mogla ljutiti. Uskoro je nestalo moje srdžbe kao što nestaju jutarnji oblaci pred zrakama ljetnog sunca.

Ubrzo nakon doručka sva su gospoda, osim jednoga, krenula u lov na fazane nekako dječački radosno. Moj ujak i gospodin Wilmot odjašili su na svojim konjima, gospodin Huntingdon i lord Lowborough pošli su pješice.

Jedino je gospodin Boarham smatrao pametnijim, zbog kiše koja je noću bila pala, da im se pridruži kasnije, kad sunce zagrije zrak. On nam je svima održao podulje predavanje o opasnostima od mokrih nogu, koje je popratio smijeh mog ujaka i gospodina Huntingdona. Zatim su ostavili toga vrlog sportaša u društvu žena, uhvatili svoje puške i krenuli prema stajama po konje i pse.

Nisam željela proboraviti cijelo jutro u društvu gospodina Boarhama, pa sam se povukla u biblioteku. Ondje sam stala slikati. To je trebalo poslužiti kao isprika pred mojom tetkom što sam napustila salon. Osim toga, željela sam dovršiti tu sliku. Mnogo sam se bila s njom namučila, pa sam se nadala da će to postati moje remek-djelo. Nastojala sam prikazati vedro sunčano jutro. Pokušala sam naslikati proljetnu travu s više zelene boje nego što je bilo uobičajeno. Prikazala sam čistinu u šumi. U daljini su se uzdizale tamne jele, koje su još više naglašavale svježinu drugih boja.

Lišće drveća u prednjem dijelu slike bilo je zlatno, ali ne jesenski zlatno, nego osvijetljeno sunčanim zrakama. Na jednoj je grani sjedio par zaljubljenih golubova. Ispod drva klečala je mlada djevojka, zabačene glave. Kosa joj se rasula po ramenima, sklopila je ruke i zadivljeno promatrala pernate ljubavnike, koji je nisu ni opažali zaokupljeni sami sobom.

Jedva sam započela raditi na slici, kad su kraj prozora prošli naši lovci na povratku iz staja. Prozor je bio širom otvoren, pa me gospodin Huntingdon sigurno primijetio, jer se nakon nekoliko trenutaka vratio i uskočio kroz prozor. Stao je ispred moje slike.

– Krasna je – rekao je pošto ju je neko vrijeme pažljivo promatrao. – Zaista divan prizor za mladu damu. Proljeće prelazi u ljeto, djevojaštvo sazrijeva, a nade se rađaju. Kako je ona lijepa! Ali zašto je niste naslikali sa crnom kosom?

– Mislila sam da joj plava bolje pristaje. Vidite li, ona ima modre oči, i koža joj je svijetla.

– Mogao bih se zaljubiti u nju kad preda mnom ne bi stajala ona koja ju je naslikala. Sigurno razmišlja kako će jednom doći vrijeme da i nju netko ljubi kao onu golubicu. Sanja o tome kako će to biti divno. I kako će biti nježna prema njemu.

– A možda – pridodala sam – i o tome kako će on biti nježan prema njoj.

– Vjerojatno, jer u tim godinama nema granica ženskoj mašti.

– Mislite li da će se ona razočarati?

– Srce mi govori da neće. Možda sam to nekada i mogao misliti. Ali sad sam siguran, kad bih dobio djevojku koju ljubim, zakleo bih joj se na vječnu vjernost, kroz ljeta i zime, kroz mladost i starost, u životu i smrti.

Ukoliko starost i smrt moraju doći.

Govorio je to tako ozbiljno, da je moje srce oduševljeno zakucalo. Ali, već časak kasnije promijenio je taj ton i zapitao me sa značajnim

smiješkom imam li još »neke portrete«?

– Nemam – odgovorila sam, ukočivši se od neugodnosti. Ali moja se mapa nalazila na stolu. On ju je podigao i hladno stao razgledavati njezin sadržaj.

– Gospodine Huntingdon, ovo su moji nedovršeni crteži – viknula sam – ne dopuštam nikome da ih razgleda.

Stavila sam ruku na mapu da bih ga spriječila. Ali on se nije osvrtao, tvrdeći da voli i crteže.

– Ali ja ne volim da ih netko gleda – odvratila sam. – Ne mogu vam to dopustiti.

– Dajte mi onda samo nekoliko – rekao je. Upravo kad sam istrgla mapu iz njegovih ruku, izvadio je nekoliko slika i crteža i pošto ih je razgledao, viknuo: – Evo još jedne! – i turnuo je u džep kaputa. Bila je to minijatura koju sam izradila vrlo pomno u boji. Odlučila sam da je on ne smije zadržati.

– Gospodine Huntingdone! – viknula sam. Vratite mi je. To je moja slika, i vi nemate pravo da mi je oduzmete. Vratite mi je, ili vam to neću nikada oprostiti! Što sam odlučnije tražila, on se više smijao. Napokon mi ju je ipak vratio s riječima: – Evo vam je ako vam je toliko stalo do nje. Neću vam oduzeti to zadovoljstvo. Želeći mu pokazati koliko ona za mene vrijedi, poderala sam je na dva dijela i bacila u vatru. Na to nije bio spreman. Prestao se smijati, promatrajući iznenađen sliku koja je sagorijevala. Zatim je nemarno promrmljao: – Idem sada u lov. – Okrenuo se na peti i izišao istim putem kroz prozor. Stavio je šešir na glavu, uzeo bič u ruke i otišao fućkajući.

Ostavio me odviše uzbuđenu a da bih mogla dovršiti svoju sliku, jer sam tog časa bila zadovoljna što sam ga povrijedila.

Kad sam se vratila u salon, saznala sam da se i gospodin Boarham odlučio svoje drugove pratiti u lov. Nakon ručka, na koji se oni nisu vratili, pristala sam da otpratim dame u šetnju, kako bih Milicenti i Annabelli pokazala ljepote ovoga kraja. Dugo smo šetale, pa smo se vratile u park u isti čas kad su se i gospoda vraćala sa svoje ekspedicije. Uprljani i umorni ušli su u kuću preko travnjaka da bi nas izbjegli. Ali gospodin Huntingdon, neuredan kakav je bio, uprljan krvlju svoga plijena, ipak nam je pristupio na velik užas moje tetke. Veselo nas je pozdravio i priključio nam se na putu prema kući, idući između mene i Annabelle. Pričao je o najrazličitijim dogodovštinama toga dana, na način koji bi mi natjerao suze smijeha na oči da se nisam ljutila na njega. Ali, on se obraćao samo Annabelli, i sav sam smijeh prepustila njoj. Pokazujući najveću nezainteresiranost za ono što se događalo među njima, zaostala sam nekoliko koraka iza njih, dok su moja tetka i Milicent šetale rukom pod ruku ozbiljno razgovarajući. Malo kasnije gospodin Huntingdon mi se obratio i povjerljivo mi šapnuo:

– Heleno, zašto ste spalili moju sliku?

– Zato što sam je željela uništiti – odgovorila sam gorko.

– Dobro – glasio je njegov odgovor – ako vam nisam drag, morat ću se obratiti nekome drugome.

Učinilo mi se kao da je to kazao ozbiljno, ali tonom lake nezainteresiranosti. Istog je časa ponovo zauzeo svoje mjesto kraj gospođice Wilmot.

Od tog časa pa sve do ovog jutra on je sve večeri, sve dane i sva jutra bio hladan prema meni. Govorio je samo najnužnije, nikada me ne pogledavši ljubazno. Kad bi mi dobacio pogled, on je bio pun neprijateljskih osjećaja, za kakve ga nikad ne bih bila smatrala sposobnim.

Moja je tetka primijetila tu promjenu. Nikad me nije zapitala za razlog, ali joj je to bilo drago. Opazila je to i gospođica Wilmot, i, likujući, pripisivala to svom šarmu. Ja sam iskreno očajna – više nego što želim samoj sebi priznati. Ponos mi zabranjuje da nešto poduzmem. Doveo me u taj položaj i sad mi ne dopušta da se izvučem iz njega.

On nije mislio zlo. Razlog je svemu bio njegov radosni, vedri duh. A ja sam reagirala tako grubo da sam povrijedila njegove osjećaje. Povrijedila sam ga vrlo duboko, pa se plašim da mi on nikada neće moći oprostiti. On misli da ga ne volim, a i dalje će to misliti. Izgubit ću ga zauvijek, a Annabella će ga pridobiti i trijumfirati.

Ali, ne žalim toliko zbog svoga gubitka i njezine pobjede, koliko stoga što ona neće moći ništa učiniti za njega. Ona je nevrijedna njegovih osjećaja. On će stradati povjerivši svoju sreću njoj, jer ga ona ne ljubi. Misli samo na sebe. Ne može cijeniti sve ono dobro u njemu. Ona to ne vidi, niti to voli. Neće žaliti zbog njegovih grešaka i neće ih nastojati ispraviti, nego će one pod njezinim utjecajem postati samo još veće. Vjerujem da će ga ona usprkos svemu ipak razočarati. Vidim kako igra dvostruku igru između njega i lorda Lowborougha. Dok se zabavlja s vedrim Huntingdonom, u isti mah čini sve kako bi zarobila njegova ozbiljna prijatelja. Bude li uspjela osvojiti obojicu, lijepi građanin neće imati mnogo šanse u usporedbi s plemićem. Ali, ako on to čak i zapaža, nije zbog toga zabrinut nego to smatra samo novim podstrekom za svoja, inače laka, osvajanja.

Gospoda Wilmot i Boarham iskoristila su njegovu nezainteresiranost za mene i započeli me nanovo osvajati. Da sam takva kao Annabella ili neke druge, iskoristila bih to i ponovo privukla Huntingdonov interes. Ali, ja to nisam mogla podnijeti.

Dosta mi je bilo njihovih navaljivanja, a da bih ih još i podsticala. Pa čak i kad bih to činila, ne vjerujem da bi djelovalo na njega. On i sada vidi koliko patim zbog dosadnih razgovora jednoga i ogavnih navaljivanja drugoga, ali on nema razumijevanja za moje patnje. Kod njega nema srdžbe prema mojim mučiteljima. Nije me nikad mogao ljubiti, jer me se tada ne bi tako lako odrekao, i ne bi tako vedro razgovarao sa svima ostalima. Smijao se i šalio s lordom Lowboroughom i mojim stricem.

Zadirkivao je Milicent Hargrave i udvarao Annabelli Wilmot, kao da ga ništa ne muči. Oh, zašto ga ne mogu mrziti?

Luda sam, inače ne bih toliko patila zbog njega!

Moram sakupiti sve preostale snage i izagnati ga iz svoga srca. Zvoni zvono za večeru. Evo moje tetke. Došla me ukoriti što sjedim ovdje, umjesto da boravim u društvu gostiju.

Oh, kad bi oni već jednom otišli!

POGLAVLJE XIX

VADESET I DRUGI. Noć. – Što sam to učinila? Kakav će biti kraj toga? Sada ne mogu mirno razmišljati o tome. Ne mogu spavati.

Morala sam se ponovo obratiti svom dnevniku. Sve ću noćas povjeriti papiru, a sutra ću ujutro o svemu razmisliti.

Otišla sam dolje na večeru, odlučivši da budem vedra i vesela. To sam uvjerljivo izigravala bez obzira na svoju glavobolju i osjećaj potpune slomljenosti. Ne znam što se kasnije dogodilo sa mnom. Moja energija, i tjelesna i duševna, morala je zaista biti iscrpljena kad sam mogla učiniti ono što sam učinila. Posljednja dva dana nisam se dobro osjećala.

Vjerojatno stoga što sam tako malo spavala i jela, a mnogo razmišljala i bila neraspoložena. Ali da se vratim događaju: pristala sam da svojom pjesmom zabavim dame prije nego što gospoda dođu u salon (gospođica Wilmot nije voljela trošiti svoje napore na zabavljanje žena). Milicent me zamolila da otpjevam neku malu škotsku pjesmicu, i baš sam je pjevala kad su gospoda ušla. Gospodin Huntingdon je odmah prišao Annabelli.

– Gospođice Wilmot, nećete li nam i vi nešto otpjevati? – upitao je molećivo. – Sigurno ćete ispuniti moju molbu kad saznate da sam cijeli dan žudio za zvukom vašega glasa. Dođite, sada je prazno mjesto kraj klavira.

I bilo je. Jer ja sam ga napustila uvrijeđena čim sam čula njegovu molbu. Da sam bila hladna i sabrana, trebalo je da svoje molbe pridružim njegovima, pa je i ja zamolim za pjesmu. Tako bih ga razočarala, ako me je doista namjerno želio uvrijediti. Ili bih mu ukazala na njegovu grešku, ako je bila učinjena bez mnogo razmišljanja. Ali, bila sam odviše uzbuđena.

Jednostavno sam ustala sa stolice kraj klavira i povukla se na sofu.

Teškom sam mukom potiskivala gorčinu koju sam osjetila, duboko u sebi.

Istina, Annabella je mnogo nadarenija od mene, ali to nije bio razlog da je prema meni trebalo postupiti s takvim prezirom. Vrijeme i način njegove molbe činili su mi se neizmjerno uvredljivim za mene. Mogla bih bila zaplakati koliko sam bila povrijeđena.

U međuvremenu, ona je sjela za klavir i otpjevala mu dvije od njegovih najmilijih pjesama, i to tako izvanredno da se moj bijes uskoro pretvorio u divljenje. Slušala sam je s nekom vrstom zadovoljstva, jer njezin je glas bio pun i snažan, a divno ga je nadopunjavala njezina svirka.

Dok su moje uši upijale taj zvuk, moje su oči promatrale onoga kome je pjevala. Sada su stale uživati i moje oči u promatranju oduševljenog lica onoga koji je stajao kraj nje. Smiješak je prolazio njegovim licem poput sunčanih zraka u travnju. Bez svake sumnje, on je gladovao i žeđao za

njezinim pjevanjem. Sad sam mu od sveg srca opraštala njegovo ponašanje prema meni, stideći se svojih prijašnjih gorkih osjećaja.

– Tako dakle – rekla je, prelazeći prstima preko tipaka – što ću vam sada pjevati?

Ali, dok je to govorila, pogledala je lorda Lowborougha. Stajao je otraga, naslonjen na naslon neke stolice. I on je, sudeći po njegovu držanju pažljivo slušao, osjećajući vjerojatno jednako zadovoljstvo i tugu kao i ja.

Njezin pogled kao da je govorio: »Odaberite sada vi što želite. Dosta sam učinila za njega, pa sada želim zadovoljiti vas.« Ohrabren tako, lord joj je pristupio, pa je, pošto je razgledao note, stavio pred nju neku kratku pjesmicu. Već sam je i prije sama bila zapazila nalazeći u njoj odraze misli koje su me mučile. A sada, zbog svojih uzbuđenih živaca, nisam mogla saslušati bez nekih izvanjskih znakova osjećaja, koje nisam mogla potisnuti. Suze su mi stale navirati i ja sam sakrila lice u jastuk naslonjača kako bi mogle nezapažene teći. Pjesma je bila jednostavna, slatka i tužna. Još se sjećam tih riječi: Zbogom tebi! Ali ne zbogom svim mojim sjećanjima na tebe.

U mom srcu ona će trajati i mene tužna tješiti.

Oh, ti divna i prekrasna, kakvu nikad oko ugledalo nije.

Nisam mogao ni sanjati takvu ljepotu lica i sklad tijela.

Makar nikad više ne vidio taj stas, i lice divno, bajno i nikada više čuo taj glas.

Uspomenu na te sačuvat ću trajno.

Adieu! Ali dopusti mi bar gajiti nadu, jer bez nje živjet ne mogu.

Adieu, šapćem u mraku molitve upućujuć’ Bogu.

Budućnost nek’ bude plaća za prošlost jadnu moju.

Smijeh neka suze suši na radost i sreću tvoju.

Kad je prestala pjevati, željela sam samo izići iz sobe. Sofa je bila blizu vrata, ali ja se nisam usudila podići glavu. Znala sam da gospodin Huntingdon stoji blizu mene. Mogla sam po zvuku njegova glasa, kad je nešto govorio lordu Lowboroughu, zaključiti da je njegovo lice bilo okrenuto prema meni. Možda je začuo moj prigušeni jecaj, pa me zato pogledao – ne daj Bože! Sa silnim naporom suspregnula sam sve daljnje

izljeve osjećaja, posušila suze, i, kad sam vjerovala da se on okrenuo, napustila sam sobu i pobjegla u svoje omiljeno skrovište – biblioteku.

Ondje je samo zapuštena vatra crvenim sjajem osvjetljavala mrak. Ali ja nisam željela više svjetla. Htjela sam se zadubiti u svoje misli, nesmetana i nezapažena. Sjela sam na nisku klupičicu kraj naslonjača i zaronila glavu u nj. Razmišljala sam sve dok moje suze nisu ponovo stale teći. Plakala sam poput djeteta. Netko je tiho otvorio vrata i ušao u biblioteku. Mislila sam da je to sluga, pa se nisam ni pomaknula. Vrata su se ponovo zatvorila. Ali ja nisam bila sama. Neka je ruka blago dodirnula moje rame, a glas je nježno kazao: – Heleno, što se dogodilo?

Nisam mogla odgovoriti tog časa.

– Morate mi to kazati – dodao je življe. Spustio se na koljena pokraj mene, i silom uhvatio moju ruku. Ja sam je brzo povukla, odgovarajući: – To vas se ne tiče, gospodine Huntingdon!

– Jeste li sigurni u to? – odvratio je. – Možete li se zakleti da niste mislili na mene dok ste plakali?

Nisam to više mogla podnositi. Htjela sam se dignuti, ali on je klečao na mojoj haljini.

– Recite mi! – nastavio je. – Želim to znati, jer ako je tako, moram vam nešto kazati. A ako nije, tada ću otići.

– Pođite! – viknula sam, ali bojeći se da će me on zaista poslušati i da se više nikada neće vratiti, dodala sam: – Ili recite što želite!

– Kazati ću to samo ako ste zaista mislili na mene, Heleno!

– Vrlo ste bezobrazni gospodine Huntingdone!

– Nisam... ali zar mi ne želite to kazati? Poštedjet ću dakle vaš ženski ponos i protumačiti vašu šutnju sa »da«. Smatrat ću da ste mislili na mene i da je uzrok vaše tuge...

– Gospodine...

– Ako to zaniječete neću vam kazati svoju tajnu – zaprijetio mi se.

Nisam ga više prekidala, niti pokušavala odgurnuti kad je ponovo prihvatio moju ruku i napola me zagrlio. Jedva sam toga bila svjesna u taj čas.

– Riječ je o tome – nastavio je – da je Annabella Wilmot u usporedbi s vama isto što i cvijet peonije u usporedbi sa slatkim pupoljkom divlje ruže.

Ljubim vas do ludila! Recite mi raduje li vas ta spoznaja. Opet šutite? To znači »da«. Dopustite mi tada da nadodam kako ne mogu živjeti bez vas, pa ako vaš odgovor na moje posljednje pitanje glasi »ne«, ja sam izgubljen.

Jeste li moja? Jeste! – kriknuo je, gušeći me u svom zagrljaju.

– Ne, ne! – viknula sam nastojeći se osloboditi. – Morate pitati moga ujaka i tetku.

– Oni me neće odbiti ako to vi ne učinite.

– Nisam sigurna u to. Moja vas tetka ne voli.

– Ali vi, Heleno! Vi me volite!

– Molim vas, ostavite me!

– Hoću ako mi kažete da me volite!

– Vi to i sami najbolje znate – odgovorila sam mu. On me ponovo zagrlio i obasuo poljupcima.

Tog je trenutka moja tetka otvorila vrata i zastala pred nama sa svijećom u ruci. Bila je užasnuta. Promatrala je čas gospodina Huntingdona, a čas mene. Oboje smo se trgnuli i sada stajali ukočeni pred njom. Ali je zabuna trajala samo trenutak. On je, razmišljajući časak, kazao sa zamjernim mirom: – Oprostite mi tisuću puta, gospođo Maxwell! Ne ljutite se odviše na mene! Zamolio sam vašu zlatnu nećakinju da sa mnom podijeli život u dobru i u zlu. A ona me, poput dobre nećakinje, stala uvjeravati kako to bez vas ne može odlučiti. Stoga vas zaklinjem, nemojte me osuditi na vječnu propast. Ako vi budete uz mene, ja sam siguran. Gospodin Maxwell ne može vam ništa odbiti.

– Razgovarat ćemo sutra o tome – odgovorila mu je hladno moja tetka.

– Za donošenje prave odluke potrebno je razmišljanje. A sada bi bilo najbolje kad biste otišli u salon.

– Ali u međuvremenu – molio je – dopustite mi da vas zamolim za...

– Ni u kom slučaju vi ne možete za mene biti važniji od sreće moje nećakinje, gospodine Huntingdone!

– Potpuno ispravno! Ali ja bih radije umro nego je dobrovoljno prepustio makar i najboljem čovjeku na svijetu. Ona je anđeo. Za njezinu bih sreću žrtvovao i tijelo i dušu...

– Tijelo i dušu, gospodine Huntingdone! Žrtvovali biste dušu?

– Žrtvovao bih svoj život...

– Nitko to od vas ne traži.

– Posvetio bih sav svoj život i sve svoje snage, kako bih joj osigurao...

– Razgovarat ćemo o tome drugi put, gospodine! Mnogo bih bolje sudila o vama da ste za ovu izjavu odabrali drugo mjesto i drugo vrijeme.

A, dopustite mi da dodam, i drugi način.

– Ali, gospođo Maxwell... – započeo je.

– Oprostite, gospodine, – prekinula ga je ponosno – društvo vas čeka u susjednoj sobi.

– Ti ćeš morati govoriti za mene Heleno – rekao je, povukavši se iz sobe.

– Bit će bolje da se povučeš u svoju sobu, Heleno – rekla je ozbiljno moja tetka. – Sutra ćemo o svemu razgovarati.

– Ne ljuti se, tetko – zamolila sam je.

– Draga moja, ja se ne ljutim. Samo sam iznenađena. Je li istina da si mu kazala kako ne možeš prihvatiti njegovu ponudu bez našeg pristanka?

– Istina je – odgovorila sam.

– Kako si onda mogla dopustiti...

– Nisam ništa mogla učiniti, tetko – zaplakala sam. Suze su mi stale

teći. Nisu to bile gorke suze tuge ili straha što će se ona naljutiti na mene, nego izljev mojih uzbuđenih osjećaja. Ali moja je dobra tetka bila time dirnuta. Blaženim mi je glasom naredila neka se povučem, te mi je, nježno me poljubivši u čelo, poželjela laku noć. Gurnula mi je u ruku svoju svijeću, i ja sam izišla. Ali, mozak mi je gorio, nisam mogla ni pomisliti na san. Sad sam mirnija kad sam sve to zapisala. Poći ću u krevet i nastojati iskoristiti slatki odmor koji nam pruža priroda.

POGLAVLJE XX

24. rujna jutro sam ustala laka, radosna i vrlo sretna. Prijeteći oblaci, koji su se nadvili nada mnom iz straha da neću zadobiti pristanak svoje tetke, nestali su otjerani slatkom spoznajom o stečenoj ljubavi. Bilo je to divno jutro. Izišla sam i uživala u društvu samo svojih misli. Rosa je pala na travu i deseci tisuća vlati lelujali su se na vjetru. Crvendać je pjevao svoju pjesmicu, a moje je srce zahvaljivalo nebu.

Ali nisam dugo šetala. Moju je osamu prekinula jedna osoba. Jedina koja je to mogla učiniti a da je ne smatram uljezom. Bijaše to gospodin Huntingdon. Njegov je dolazak bio tako iznenadan da sam ga mogla smatrati prikazom svoje uzbuđene mašte. Ali, smjesta sam osjetila njegovu snažnu ruku oko mog struka, i njegov topli poljubac na svom obrazu, dok me je veselo pozdravljao: »Moja Helen!« – Još nisam vaša – odgovorila sam mu, nastojeći izmaknuti njegovom odviše žestokom pozdravu. – Ne zaboravite moga ujaka i tetku! Nećete lako zadobiti njezin pristanak. Ona je puna predrasuda prema vama. Zar ne vidite?

– Vidim, najdraža, i vi mi morate kazati zašto! Tako ću ih najbolje uspjeti suzbiti. Ona vjerojatno misli da sam rasipnik – dodao je.

Primjećujući da mu ne želim odgovoriti, nastavio je: – Vjerojatno misli da neću imati sredstava za izdržavanje svoje bolje polovice. Uvjerit ću je da je moje vlasništvo osigurano tako što najveći dio ne mogu trošiti. Postoje doduše neke hipoteke i nešto manjih dugova, ali sve su to sitnice o kojima nije vrijedno razgovarati. Iako, moram priznati, nisam tako bogat kako bih mogao biti i kako sam bio. Ipak mislim da bismo mogli vrlo udobno proživjeti s onim što je preostalo. Moj je otac bio priličan škrtac. Potkraj svog života nalazio je uživanje jedino u zgrtanju novca. Stoga nije čudo što njegov sin nalazi naročito zadovoljstvo u trošenju. Takav sam bio samo do časa kad sam upoznao vas, Heleno! Vi ste me naučili plemenitijim ciljevima. Već sama pomisao na to da biste živjeli pod mojim krovom tjera me na razumnije trošenje. Živio bih sada poput pravog kršćanina, ne govoreći o svim vrlinama koje biste vi podsticali u meni, moja divna, slatka božice!

– Nije riječ o tome – odgovorila sam. – Ne misli moja tetka na novac.

Ona ne cijeni toliko novac.

– Pa što je onda?

– Ona samo želi da se udam za zaista dobra čovjeka.

– Znači dokazano pobožnog? Uspjet ću je uvjeriti i u to. Danas je nedjelja, zar ne? Poći ću u crkvu ujutro, o podne i navečer. Ponašat ću se tako da će mi se ona diviti i promatrati me sa sestrinskom nježnošću. Doći ću kući uzdišući oduševljeno zbog divne propovijedi gospodina Blantanta...

– Gospodina Leightona – ispravila sam ga suho.

– Nije li taj gospodin Leighton divno, beskrajno pobožno biće?

– On je dobar čovjek, gospodine Huntingdone! Željela bih da to mogu kazati i za vas.

– I vi ste svetica! Oprostite mi draga, ali nemojte me zvati gospodine Huntingdon, nego Arthur.

– Neću vas nikako zvati, jer neću imati posla s vama budete li i nadalje tako govorili. Ako doista namjeravate prevariti moju tetku, onda ste vrlo pokvareni. Ako to niste, tada se varate mislite li da se time možete šaliti.

– Shvatio sam – rekao je on, povezujući svoj smiješak sa žalosnim uzdahom. – Nakon nekoliko trenutaka nastavio je: – Razgovarajmo o nečem drugome! Priđite mi bliže, Heleno, i uhvatite me pod ruku. Samo tren, a onda ću vas napustiti. Ne mogu ostati miran hodajući kraj vas. .

Rekla sam mu da se ubrzo moram vratiti kući.

– Još dugo nitko neće doći na doručak – odgovorio je. – Spomenuli ste malo prije svog ujaka i tetku. Zar su oni vaši staratelji? Ne živi li više vaš otac?

– Živi, ali ja sam uvijek ujaka i tetku smatrala svojim starateljima.

Oni to i jesu, iako ne službeno. Otac me je potpuno predao njima. Njega nisam više vidjela otkad je umrla moja draga majka. Tada sam još bila posve mala djevojčica. Moja se tetka, na njegovu molbu, ponudila da će se o meni brinuti. Odvela me u Staningley, gdje sam i ostala. Ne vjerujem da bi mi otac uskratio išta na što bi tetka pristala.

– A hoće li on blagosloviti sve što ona odluči?

– Hoće! Njemu, čini se, nije mnogo stalo do mene.

– To mu zamjeravam. On dakle nema pojma kakav je anđeo njegova kćerka! Za mene je to svakako bolje, jer da to zna, nikad ne bi pristao na rastanak s takvim blagom.

– Osim toga, gospodin Huntingdone – rekla sam – vi sigurno znate da nisam bogata nasljednica.

Rekao mi je da nikada na to nije ni pomišljao, i zamolio neka ne pomutim njegovu radost spominjanjem tako nevažnih stvari. Bila sam radosna zbog takvog dokaza nezainteresiranosti, jer je Annabella Wilmot bila vjerojatna nasljednica imetka svog strica, uz imetak njezina pokojnog oca, koji joj je bio pripao.

Sada sam odlučno uputila korake prema kući. Išli smo polagano, nastavljajući razgovor. Nije potrebno opetovati sve što smo govorili. Radije ću spomenuti ono što se dogodilo između moje tetke i mene, nakon

doručka, kad je gospodin Huntingdon pozvao na stranu ujaka da me zaprosi. Povela me u drugu sobu, gdje je još jednom održala svoju svečanu propovijed. To kod mene nije postiglo nikakav uspjeh, nego me čak uvjerila da su njezini pogledi potpuno pogrešni.

– Ne sudiš dobro o njemu, tetko, to znam. Njegovi prijatelji nisu ni upola tako loši kakvim ih ti smatraš. Jedan je od njih Walter Hargrave, brat Milicentin. Ona mi neprekidno priča o njemu i hvali ga do nebesa.

– Donijet ćeš posve pogrešan sud o čovjeku odgovorila je tetka – ako ga prosuđuješ po onome što njegova sestra govori o njemu. Najgori među njima obično najbolje znaju pred sestrama skrivati svoje nepodopštine. A i pred svojim majkama.

– I lord Lowborough je vrlo pošten čovjek – nastavila sam.

– Tko ti to kaže? Lord Lowborough je očajnik. On je potrošio svoj imetak na kartama i drugim stvarima, pa stoga sada traži bogatu nasljednicu. Rekla sam to i gospođici Wilmot. Ali sve ste vi jednake. Ona mi je s visine odgovorila da mi je vrlo zahvalna, ali da i sama zna prosuditi kad se neki muškarac zanima za njezin miraz, a kad za nju. Laskala je samoj sebi tvrdeći da ima dovoljno iskustva. A što se tiče lordova siromaštva, to za nju nije bilo važno, jer se nadala da će raspolagati sama dovoljnim sredstvima. Njegovo ponašanje nije smatrala gorim od ponašanja drugih. Osim toga, on se promijenio. Draga moja, svi su oni pravi hipokriti kad žele zaluditi neku ubogu djevojku!

– Mislim da on nije ništa gori od nje – odgovorila sam. – Ali kad se gospodin Huntingdon bude oženio, neće imati mnogo prilike da se sastaje sa svojim prijateljima, neženjama. Što gori oni bili, to ga ja više želim odvojiti od njih.

– A što bi on bio gori, to bi ti više žudjela osloboditi ga njega samoga.

– Da, ako nije nepopravljiv. Htjela bih ga osloboditi njegovih grešaka i pomoći mu da odbaci sve ono zlo što ga je stekao družeći se s gorima od sebe. Htjela bih da njegova dobrota zasja u pravom sjaju. Htjela bih pomoći onome dobrom u njemu, protiv onoga goreg. Željela bih da postane onakav kakav bi bio od samog početka da nije imao sebičnog i bijednog oca, koji mu je zbog škrtosti oduzeo sve radosti djetinjstva i nametao mu sva moguća ograničenja. Imao je i ludu majku, koja mu je u svemu pomagala protiv oca. Lažući mužu radi sina, razvijala je u sinu klicu zla, koju je zapravo morala nastojati potisnuti u njemu. A zatim, tu su još bili i njegovi prijatelji...

– Ubogi čovjek! – rekla je tetka sarkastično. – Njegovi roditelji nanijeli su mu doista mnogo zla.

– I jesu – zaviknula sam – ali sada to više neće moći. Njegova će žena popraviti zlo što mu je nanijela majka!

– Dobro – odgovorila je tetka nakon kratke šutnje – žalim što sam imala veće povjerenje u tvoj razum i u tvoj ukus. Ne znam kako možeš ljubiti takva čovjeka, i kakav užitak možeš nalaziti u društvu s njim.

»Kakvo drugarstvo postoji između svjetla i mraka, između vjernika i nevjernika?« – On nije nevjernik, a ja nisam svjetlo, niti tama. Njegov je najgori grijeh površnost.

– A površnost – nastavila je moja tetka – može dovesti do svakog zločina. I neće ni poslužiti kao isprika pred Bogom. Gospodin Huntingdon nije bez nekih sposobnosti. Nije tako lakomislen a da bi bio neodgovoran.

Njegov Stvoritelj obdario ga je razumom i savješću kao i sve nas. Ti, Heleno, nemoj zaboraviti: »Slabi će završiti u paklu, i zaboravit će Boga, i završit će u jezeru vječnog plamena za svagda.« – Ne za svagda – uzviknula sam. – Samo dotle dok ne iskupe svoje čine. Jer će na kraju Bog okupiti sve i pomiriti sve stvari, bile one zemaljske ili nebeske.

– Oh, Heleno, odakle ti to?

– Čitam i ja Bibliju, tetko!

Time je naš razgovor završio jer je trebalo krenuti u crkvu. Svi su prisustvovali jutarnjoj službi božjoj osim mog ujaka i gospodina Wilmota koji je ostao kod kuće i s njim uživao u igri karata. Poslije podne nisu htjeli poći u crkvu ni gospođica Wilmot, ni lord Lowborough. Međutim, gospodin Huntingdon ponudio se da nas otprati. Je li se htio umiliti mojoj tetki, nisam znala. Ali, ako je bilo tako morao se bolje ponašati. Moram priznati da se ni meni nije sviđalo njegovo ponašanje u crkvi. Držao je molitvenik naopako, otvarao ga na bilo kojoj stranici i zvjerao naokolo. Kad bi sreo pogled moje tetke i moj, upro bi brzo oći u molitvenik s prenaglašeno pobožnim izrazom kome je bilo teško vjerovati. Jednom, pošto je dugo promatrao gospodina Leightona za propovijedi, izvadio je svoju zlatnu olovku i, opazivši moj pogled, došapnuo mi kako će zapisati u Bibliju nešto o propovijedi. Ali, umjesto toga – opazila sam to jer sam sjedjela kraj njega – stao je crtati karikaturu svećenika. Prikazao je toga poštovanja vrijednog, pobožnog, postarijeg gospodina kao smiješnog starog hipokrita.

A ipak je na povratku kući govorio mojoj tetki o toj propovijedi kao da je zbilja imao neku korist slušajući je.

Malko prije večere ujak me pozvao u biblioteku zbog nečega vrlo važnog.

– Dakle, Heleno – rekao je – taj mladi Huntingdon te zaprosio. Što da ti ja kažem? Tvoja bi tetka sigurno kazala »ne«. Ali što kažeš ti?

– Ja kažem da, ujače – odgovorila sam mu bez trenutka oklijevanja, jer sam već o svemu tome bila razmislila.

– Dobro! – rekao je. – To je dobar i pošten odgovor za jednu djevojku!

Sutra ću pisati tvom ocu. On će sigurno dati svoj pristanak. Prema tome, smatraj to uređenim. Učinila bi mnogo bolje da si uzela Wilmota. Ali ti mi to ionako nećeš vjerovati. U tvojim godinama ljubav je najvažnija. U mojima su važniji solidnost i zlato. Pretpostavljam da se nisi raspitala o stanju imovine tvoga budućeg...

– Nisam to smatrala potrebnim.

– Budi sretna što smo mi pametniji od tebe, pa smo to mi učinili.

Nisam još imao vremena dobro se pozabaviti poslovima toga mladog nitkova, ali već sada znam da je dobar dio imanja njegova oca potrošen.

Ipak, ostala je još lijepa svotica s kojom se može dobro proživjeti, ako se postupa malko pažljivije. Osim toga, moramo kod tvog oca ishoditi da ti dade pristojan imetak, jer se on, osim za tebe, mora pobrinuti još samo za jednu osobu. A budeš li se pristojno ponašala, tko zna, možda ću te se i ja sjetiti u svojoj oporuci – rekao je stavljajući prste na nos.

– Hvala ti, ujače, za to, i za sve dobro što si mi učinio – odgovorila sam.

– Raspitivao sam se kod toga mladog vjetropira o tvom izdržavanju – nastavio je. – Čini se da će u tom pogledu biti vrlo velikodušan.

– Znala sam to! – odgovorila sam. – Ali molim te, na razbijaj zbog toga svoju glavu, ili njegovu, ili moju. Jer sve što ja imam bit će ionako njegovo.

– Htjela sam izići, ali on me pozvao natrag.

– Stani! Stani! – viknuo je. – Još nismo spomenuli kada. Tvoja bi tetka najradije odgodila što dalje, a on bi htio da se to obavi što prije. On ne želi čekati duže od idućeg mjeseca. A ti ćeš, vjerujem, dijeliti njegovo mišljenje.

– Neću, ujače! Ja bih najradije čekala do Božića.

– Oh, oh! Nemoj mi to govoriti. Znam ja što ti želiš – zaviknuo je, ne dajući se razuvjeriti.

Ali meni se ne žuri. A i kako bi kad pomislim na sve one poslove preda mnom i na to što ću sve morati napustiti? Za mene je dovoljno velika sreća što znam da ćemo se vjenčati, i što me on zaista voli. Sada i ja njega smijem odano ljubiti i misliti na njega tako često kako mi se bude sviđalo.

Ipak se želim savjetovati sa svojom tetkom o danu vjenčanja, da bih poklonila pažnju njezinim savjetima. Tako o tome još nije donesena odluka.

POGLAVLJE XXI

1. listopada ve je dogovoreno. Moj je otac dao pristanak. Vjenčanje će biti na Božić. Milicent Hargrave bit će jedna djeveruša, a Annabella Wilmot druga. Nisam baš oduševljena zbog ove posljednje, ali je ona prijateljica naše obitelji i ja nemam druge.

Kad sam rekla Milicenti za svoje zaruke ona me gotovo izazvala načinom na koji je to prihvatila. Pošto je neko vrijeme iznenađeno gledala u mene, kazala je: – Heleno, mislim da bih ti morala čestitati. Radujem se što si sretna.

Ali nisam mislila da ćeš uzeti njega. Čudim se što ga toliko ljubiš.

– Zašto?

– Jer si mu ti u svakom pogledu nadmoćna. U njemu je nešto tako drsko i lakomisleno da mu se ja uvijek želim skloniti s puta kad ga sretnem.

– Ti si plaha, Milicent!

– A onda njegova vanjština – nastavila je. – Ljudi kažu da je lijep, i on to naravno jest. Ali, ja ne volim tu vrstu ljepote. A čudim se i tebi.

– Zašto?

– Mislim da u njegovu pogledu nema ništa plemenito.

– Zapravo se ti čudiš kako ja mogu ljubiti nekoga tko je tako različit od lijepih romantičnih junaka! Daj mi izabranika od krvi i mesa, a ja ću sve sir Herberte i Valentine prepustiti tebi – ako ih možeš naći.

– Ja ih ne želim – odgovorila je. Bit ću zadovoljna jednim od krvi i mesa, samo se kroza nj mora nazirati duh. Ne čini li ti se da je lice gospodina Huntingdona precrveno?

– Ne! – zaviknula sam indignirano. – Nije uopće crveno. On samo dobro izgleda. Zdrava je izgleda. Njegova topla ružičasta put savršeno se slaže s nešto tamnijim obrazima. Mrzim muškarce bijele i crvene puti poput namazane lutke, ili bolesno blijede, odviše tamne ili žute poput lješine.

– Ukusi se razlikuju. Ali ja volim tamne ili blijede – odgovorila je. – Da ti kažem iskreno, Heleno, ja sam se zanosila mišlju da ćeš ti jednog dana postati mojom sestrom. Nadala sam se da ćeš iduće sezone upoznati Waltera. Mislila sam da će ti se svidjeti. A da ćeš se ti sviđati njemu, u to sam bila sigurna. Nadala sam se također da će se tako povezati dvije osobe koje, uz majku, volim najviše na svijetu. On možda nije lijep muškarac, ali

je zato mnogo otmjeniji, ljubazniji i bolji od gospodina Huntingdona.

Sigurna sam da bi i ti to kazala kad bi ga upoznala.

– Nemoguće, Milicent! Ti tako misliš jer si njegova sestra. I zbog toga ti opraštam. Ali, nitko više neće smjeti nekažnjeno tako zlo suditi preda mnom o Arthuru Huntingdonu.

– I tako ćete vi, Heleno, – kazala je Annabella Wilmot, približivši mi se s ljubaznim smiješkom – postati gospođa Huntingdon?

– Da – odgovorila sam joj. – Zaviđate li mi?

– Doista ne! – zaviknula je. – Vjerojatno ću jednog dana postati lady Lowborough, pa ću tada ja biti u položaju da vas upitam: »Zaviđate li mi?« – Na tome vam sigurno neću zavidjeti – odvratila sam.

– Zaista! Jeste li tako sretni? – kazala je zamišljeno, i nešto nalik na izraz razočaranja prošlo je njezinim licem. – A ljubi li on vas? Obožava li vas jednako kao vi njega? – dodala je pogledavši me s nesakrivenim strahom.

– Ne želim da me netko obožava – odgovorila sam. – Ali, posve sam sigurna da me voli više od bilo koga drugog na svijetu, jednako kao i ja njega.

– Tako je – rekla je kimnuvši. – Željela bih... zastala je.

– Što biste željeli? – zapitala sam, uzbuđena zbog njezina izraza lica.

– Željela bih – nastavila je uz mali osmijeh – da se sve dobre osobine te dvojice gospode udruže. Da lord Lowborough posjeduje lijepo lice gospodina Huntingdona i njegovu veselu narav, njegov duh i šarm, a da Huntingdon bude istog porijekla kao lord Lowborough, da posjeduje isto tako lijep dvorac. Da ja posjedujem njega, a vi onoga drugog.

– Hvala, draga Annabello, meni je ovako milije. A vama želim da budete isto onako sretni sa svojim budućim mužem kao što ja namjeravam biti sa svojim.

To sam mislila iskreno, jer iako sam se pomalo ljutila na njezinu neljubaznu duhovitost, ipak me njezina iskrenost dirnula. Razlika u našem položaju bila je takva da sam ja nju mogla žaliti i poželjeti joj dobro.

Prijatelji gospodina Huntingdona bili su isto tako nezadovoljni našom vezom kao i moji. Tog jutra stiglo mu je poštom nekoliko pisama njegovih prijatelja. Dok ih je čitao za doručka, zabavljao je cijelo društvo najrazličitijim grimasama. Zatim ih je strpao u svoj džep, ne govoreći nikome ništa dok nismo završili s jelom. Kad se društvo razišlo, prišao mi je i naslonio se na naslon moje stolice. Svoje je lice prinio mojim kovrčicama, poljubio me lagano i stao se tiho žaliti: – Heleno, znate li da ste izazvali bijes svih mojih prijatelja? Pisao sam im i najavio svoju sreću, a sada sam umjesto čestitki primio pun koš najogorčenijih prigovora. Nema ni jedne čestitke i ni jedne dobre riječi za vas. Kažu da je sada gotovo sa zabavama, neće više biti veselih dana i divnih noći, a za sve sam ja kriv. Ja sam prvi koji sam izdao naše veselo društvo, a ostali će me u očaju slijediti. Ja sam bio središte te družine, tako

bar oni sada tvrde i podlo sam ih izdao.

– Možete im se ponovo pridružiti ako to želite – rekla sam uvrijeđeno zbog pomalo tugaljivog tona njegova glasa. – Ne bih željela nikome stati na put. Ne bih vam htjela oduzeti vašu sreću. Možda ću uspjeti da živim bez vas, kao što to sada moraju vaši ubogi, napušteni prijatelji.

– Što to govorite – prošaptao je. – Za mene nije važno ništa do vaše ljubavi, a oni neka odu onamo gdje im je mjesto. Ali kad budete vidjeli koliko me oni cijene, još ćete me više voljeti što sam radi vas sve to napustio.

Izvukao je zgnječena pisma. Pomislila sam da će mi ih pokazati i rekla da to ne želim.

– Neću vam pokazati, ljubavi – rekao je on. – Nisu stvorena za oči jedne dame. Ali, pogledajte ovo! To je načrčkao Grimsby. Taj je lopov napisao samo tri reda! Nije mnogo rekao, ali njegova šutnja govori mi više nego riječi svih ostalih. Što manje kaže, to više misli. A ovo je pismo od Hargravea. On se naročito ljuti na mene, jer se zaljubio u vas zahvaljujući kazivanju svoje sestre Milicent. Namjeravao se oženiti vama.

– Dugujem mu zahvalnost – napomenula sam.

– A i ja. Pogledajte ovo. Potječe od Hattersleya i puno je optužaba.

Završio je zakletvom da će se i on oženiti iz osvete. Uhvatit će prvu usidjelicu koju sretne. Kao da mi je stalo što će biti s njim!

– Dobro – rekla sam – mislim da baš nećete morati odviše žaliti što se odričete društva tih ljudi. Oni vam baš nisu koristili.

– Možda nisu. Ali, proveli smo zajedno vesele trenutke, a i poneke tužne, što vam može potvrditi Lowborough. Ha, ha! – i dok se on smijao sjetivši se Lowboroughovih neprilika, moj nam je ujak prišao i lupnuo ga po ramenu.

– Dođi, momče! – rekao je. – Ako nisi odviše zaposlen ljubavlju prema mojoj nećakinji, pa ne možeš sa mnom poći u lov na fazane. Sjeti se, danas je prvi listopada. Sunce sja, kiša je prestala. Čak se ni Boarham ne boji izići u svojim čvrstim čizmama. Wilmot i ja ćemo vas sve pobijediti.

Izjavljujem da smo mi starci najveći sportaši cijelog društva.

– Pokazat, ću vam što ja mogu – kazao je moj zaručnik. – Ubit ću gomilu tih ptica zbog toga što su me lišile divnog društva.

Rekavši to, otišao je. Nisam ga više vidjela do večere. Vrijeme je polagano prolazilo. Pitala sam se što ću bez njega.

Trojica starije gospode pokazala su se mnogo boljim lovcima nego dva mlada. Jer i lord Lowborough i Arthur Huntingdon nisu posljednjih dana odlazili u lov.

Ali, tim radosnim danima približavao se kraj. Za manje od četrnaest dana društvo se razišlo, na moju veliku žalost. Jer svakog sam dana sve više uživala u njemu. Sada mi gospođa Wilmot i Boarham nisu više dosađivali, a tetka mi više nije držala propovijedi. Nisam više bila ljubomorna na Annabellu, a gospodin Huntingdon je postao moj Arthur.

Sada sam mogla bezgranično uživati u tom društvu. Što ću bez njega, ponovo sam se pitala.

POGLAVLJE XXII

5. listopada oja sreća nije posve nepomućena. Ponekad, moram priznati, osjećam gorčinu koju ne mogu sakriti pred samom sobom. Mogu se pokušati uvjeravati da će je sreća nadvladati. Mogu ustvrditi da ta gorčina tek čini pravu sreću srećom, ali ma što kažem, ona je ipak uvijek tu. Ne mogu zatvoriti oči pred Arthurovim greškama. Što ga više volim, to me više smetaju. Njegovo srce, kojemu sam toliko vjerovala, nije tako toplo i plemenito kao što sam mislila. Danas mi je dao primjer svog ponašanja, koji je zavrijedio teže ime od površnosti. On i lord Lowborough pratili su Annabellu i mene na jahanju. On je jašio kraj mene kao obično, a Annabella i lord Lowborough bili su nešto ispred nas. On se nagnuo prema njoj u nježnu i povjerljivom razgovoru.

– Ovo će se dvoje ugledati u nas, Heleno – napomenuo je Huntingdon – ako to ne spriječimo. Sigurno će postati par. Taj Lowborough je potpuno zaluđen. Upast će u škripac ako ga ona uhvati.

– Ili će se ona naći u škripcu ako je on uhvati – odgovorila sam – sudeći po onome što sam čula o njemu.

– To nije istina. Ona zna na čemu je. Ali on se vara misleći da će mu ona biti dobra žena, jer ga je prevarila pričajući mu bajke kako joj nije stalo do položaja i bogatstva kad je u pitanju ljubav i brak. Misli da ju je osvojio. I da ga ona neće odbiti jer je siromašan. On smatra da ga ona ne voli zbog njegova položaja, nego samo zbog njega samoga.

– Ne udvara li on njoj radi njezinih novaca?

– On, ne! Naravno, to mu je bila prva pobuda, ali se sada doista u nju zaljubio. On s tim više ne računa, samo što je bez njezina imetka ne bi mogao zaprositi, radi njezina dobra. Jest, iskreno je zaljubljen. Mislio je da mu se to više nikad neće dogoditi, ali se ipak dogodilo. Trebalo je da se oženi prije dvije-tri godine. Izgubio je zaručnicu kad je izgubio svoj imetak.

U vrlo je lošem stanju došao među nas u London. Osjećao je silnu ljubav prema kartanju, a bio je rođen pod nesretnom zvijezdom. Triput bi izgubio dok bi jednom dobio. To je neka vrsta mućenja samog sebe. Ali ja nisam nikad bio pristalica toga. Kad trošim svoj novac, želim uživati u njegovoj punoj vrijednosti. Ne vidim uživanja u tome da ga trošim na varalice i kradljivce. A što se tiče zarađivanja novca na takav način, nije mi to bilo potrebno jer sam ga uvijek imao dovoljno. Kad shvatiš da i posljednji nestaje, još ostaje dosta vremena da se pobrineš i da ga zaradiš. Ponekad

sam posjećivao kartašnice samo da bih promatrao tu ludu igru sreće. To je vrlo zanimljivo promatrati, Heleno, a ponekad i vrlo zabavno. Često sam se dobro nasmijao. Lowborough je bio zaražen time. I to iz nasušne potrebe.

Uvijek je odlučivao da će napustiti kartanje, i uvijek bi nanovo prekršio svoju odluku. Svaki put bi govorio: »samo još jednom«. Kad bi nešto dobio, nadao se da će drugi put dobiti više. Ako bi izgubio, nije mogao ostati na tome. Nastavljao je da bi povratio izgubljeno. Vjerovao je da nesreća ne može trajati neprekidno. Napokon je počeo očajavati, i svaki smo dan očekivali njegovo samoubojstvo. To ne bi bila velika nesreća – šaputali su neki od nas. Njegova prisutnost ionako nije bila baš velika čast za naš klub. A onda je ipak donio odluku. Došao je do veće svote novca za koju je tvrdio da će je posljednji put uložiti u igru, svejedno izgubio ili dobio. To je već mnogo puta prije bio odlučio i isto toliko puta prekršio odluku. Tako je bilo i ovaj put. Izgubio je, i dok je njegov protivnik sa smiješkom privlačio sebi dobitak, on je smrtno problijedio i obrisao čelo. Bio sam tada prisutan.

I dok je stajao skrštenih ruku, očiju uperenih u pod, znao sam o čemu razmišlja.

– Je li to posljednja, Lowborough? – zapitao sam ga, prišavši mu.

– Pretposljednja – odgovorio je on uz gorki smiješak. Zatim je pojurio prema stolu, položio ruku na nj i glasom, koji je nadjačao svu tu buku, psovanja i kletve, svečano se zakleo da će ovo iskušenje biti posljednje.

Sam je sebe prokleo ako još jednom dotakne karte ili kocku. Zatim je udvostručio svoj posljednji ulog i izazvao sve prisutne. Smjesta se javio Grimsby. Lowborough je stao zuriti u njega, jer je Grimsby bio poznat po svojoj sreći kao što je Lowborough bio poznat po nesreći. Ipak su započeli.

Ali, Grimsby je bio vrlo spretan i bez skrupula. Je li iskoristio uzbuđenje drugoga i igrao nepošteno, ne mogu kazati. Ali Lowborough je ponovo izgubio, i osjetio se užasno nesretnim.

– Pokušaj još jednom – rekao je Grimsby, naslonivši se preko stola.

Zatim je domahnuo meni.

– Nemam čime pokušati – odgovorio je siromah uz očajnički smijeh.

– Oh, Huntingdon će ti posuditi koliko želiš – odgovorio je drugi.

– Ne, čuli ste moju zakletvu – rekao je Lowborough okrenuvši se pun očaja. Uhvatio sam ga pod ruku i izveo napolje.

– Hoće li to doista biti posljednja, Lowborough? – pitao sam ga kad smo stigli na ulicu.

– Posljednja – odgovorio je, nekako protiv mog očekivanja. Odveo sam ga kući – to jest, do našeg kluba – jer mi se on pokoravao poput djeteta.

Napajao sam ga brandyjem dok se nije malko razveselio, ili bolje rečeno, malo živnuo.

– Huntingdone, ja sam uništen! – rekao je uzimajući treću čašu iz moje ruke. Ostale je popio u samrtnoj tišini.

– Nisi! – odgovorio sam mu. – Spoznat ćeš kako čovjek može živjeti i bez novaca, poput muhe bez glave.

– Ali ja imam dugova – rekao je – velikih dugova! Nikad se neću izvući iz toga.

– Pa što onda? Mnogi ljudi bolji od tebe živjeli su i umirali u dugovima. Ne mogu te zatvoriti jer si lord. – Pružio sam mu četvrtu čašu.

– Ali meni je strašno što imam dugove! – viknuo je. – Nisam rođen za to, i ne mogu to podnijeti!

– Ono što se ne može izliječiti, treba trpjeti odgovorio sam, puneći mu petu čašu.

– A osim toga, izgubio sam Carolinu – počeo je plakati jer mu je brandy omekšao srce.

– Nije važno – odgovarih mu – na svijetu postoji još mnogo Carolina.

– Za mene postoji samo jedna – rekao je bolno. – A da ih ima i pedesetak, ne mogu osvojiti ni jednu bez novca!

– Neka će se udati za tebe zbog tvoga plemićkog naslova. Osim toga, postoji još i obiteljsko imanje koje se ne može prodavati.

– Kad bih ga bar mogao prodati i time platiti svoje dugove! – promrmljao je.

– A osim toga – rekao je Grimsby koji je upravo ušao – ti možeš i ponovo pokušati. Ja bih pokušao više puta nego jednom da sam na tvom mjestu. Nikad ne bih samo tako prestao.

– Neću više! – kriknuo je. Digao se i izišao iz sobe. Hodao je nesigurno, jer mu je alkohol udario u glavu. Tada još nije bio tako navikao na njega.

Kasnije je u njemu našao utjehu.

Nije prekršio zakletvu što se kartanja tiče (na čuđenje svih nas), iako je Grimsby činio sve da bi ga doveo u iskušenje. Ali sada je stekao novu naviku koja ga je gotovo jednako tako mučila. Uskoro je otkrio kako je demon pića gotovo isto tako crn kao demon kocke. Pića se bilo jednako teško odreći, naročito stoga što su njegovi dragi prijatelji činili sve da ga još više gurnu u to.

– Znači, i oni su sami bili demoni – viknula sam, ne mogavši suzdržati svoj prezir. – Vi ste ga, gospodine Huntingdone, prvi doveli u iskušenje.

– Što smo drugo mogli uraditi – zapitao je začuđeno. Htjeli smo mu učiniti dobro. Nismo ga mogli gledati onako očajnog. Osim toga, bio je neugodan teret za nas. Sjedio je kraj nas žalostan i tih, zbog gubitka svoje drage, i svog imetka. Ali čim bi nešto popio, iako se od toga nije razveselio, mi smo mu se bar mogli smijati. Čak bi se i Grimsby nacerio njegovim čudnim izjavama. Jedne večeri sjedjeli smo uz vino. Svi smo bili dobro raspoloženi. Lowborough nam je nazdravljao. Slušajući naše divlje pjesme, samo je pljeskao jer sam nije znao pjevati. Iznenada je zašutio, naslonio glavu na ruke ne prinoseći više čašu usnama. Ali, to za nas nije bilo ništa novo. Ostavili smo ga na miru i dalje se zabavljali. Iznenada je podigao glavu, prekinuo nas usred smijeha i uzviknuo: – Gospodo, gdje je kraj svemu tome? Hoćete li mi to kazati? Gdje je kraj? – Zatim je ustao.

– Govor, govor! – viknuli smo svi zajedno. – Čujmo! Lowborough će održati govor.

Mirno je čekao prestanak pljeska i zveckanja po čašama, pa nastavio: – Riječ je samo o ovome, gospođo! Morali bismo prekinuti sa svim tim.

Dok još možemo.

– Tako je – viknuo je Hattersley. »Stani, ubogi grešniče.

Stani, i promisli prije no što kreneš dalje.« – Tako je – uskliknuo je lord najozbiljnijim glasom. – Ako odaberete da posjetite ponor bez dna, ja neću poći s vama. Morat ćemo se razdvojiti, jer, kunem vam se, neću poći ni koraka dalje. Što je to? – pitao je podižući čašu s vinom.

– Kušaj! – nutkao sam ga. – Kušaj pa ćeš znati.

– Ovo je paklensko piće! – zaviknuo je. – Odričem ga se za svagda! – I prolio je vino po stolu.

– Napuni čašu! – nagovarao sam ga pružajući mu bocu – pijmo za to što si ga se odrekao!

– To je otrov – rekao je hvatajući bocu – i ja ga se odričem! Jednako kao što sam se odrekao kocke, odreći ću se i ovoga. – Kad je htio proliti cijelu bocu, Hargrave mu ju je oteo. – Budi proklet! – kazao je.

Izlazeći iz sobe, kriknuo je: »Zbogom moji iskušavatelji!« – i nestao je usred našega gromoglasnog smijeha.

Očekivali smo ga sutradan, ali, na naše iznenađenje, njegovo je mjesto ostalo prazno. Cijelog ga tjedna nismo vidjeli. Mislili smo da će zaista održati riječ. Napokon, jedne večeri, kad se većina nas opet bila okupila, ušao je tiho poput duha. Htio je sjesti nezapaženo kraj mene. Ali, mi smo svi ustali i zaželjeli mu dobrodošlicu. Čuli su se glasovi koji su ga pitali što želi popiti. Mnoge su se ruke pomakle da bi mu nešto natočile. Ja sam znao da će njega najbolje utješiti čašica brandyja i već sam je bio pripremio, kad ju je on odgurnuo i rekao: – Ostavi me, Huntingdone! Nisam došao da vam se pridružim. Htio bih samo neko vrijeme provesti uz vas, jer ne mogu više izdržati sam sa svojim mislima. – Skrstio je ruke i naslonio se na naslon stolice. Ostavili smo ga na miru. Ali, ja sam ostavio čašu kraj njega. Nakon nekog vremena, kad sam okrenuo glavu, primijetio sam da je čašica prazna.

Grimsby mi je dao znak da je ponovo napunim. Ispunio sam Grimsbyjevu želju. Ali Lowborough je prozreo našu pantomimu i naše cerekanje, pa je zgrabio čašicu iz moje ruke, prolio njezin sadržaj Grimsbyju u lice, a čašicu bacio na mene. Zatim je izletio iz sobe.

– Nadam se da ti je razbio glavu! – Rekla sam.

– Nije, ljubavi! – odgovorio je, smijući se pri sjećanju na taj događaj. – On bi to bio učinio i možda mi unakazio lice, ali mi je ta šuma kovrčica ( skinuo je šešir i pokazao mi svoju gustu smeđu kosu) spasila glavu. Čaša se slomila tek kad je pala na stol.

– Nakon toga – nastavio je – Lowborough nam se nije približavao dva tjedna. Ponekad sam ga sretao u gradu, ali sam bio odviše dobrodušan a da bih se ljutio zbog njegova nepristojnog ponašanja. On se također nije ljutio na mene, i nije odbijao razgovor. Išao je sa mnom kad god sam želio, osim u klub, kartašnicu i slična opasna mjesta. Napokon sam ga uspio nagovoriti da me ipak otprati u klub, pod uvjetom da ga ne nagovaram na piće. Zatim nas je neko vrijeme redovito posjećivao jednom tjedno, još uvijek odbijajući alkohol, kojega se tako hrabro bio odrekao. Ali, neki od naših članova bunili su se protiv takvog ponašanja. Nije im se sviđalo što je on sjedio kraj nas poput mrtvaca, umjesto da pridonosi općoj zabavi.

Neki su tvrdili da bi se on morao prilagoditi društvu, ili bi ga trebalo isključiti. Ja sam ga branio, preporučivši im da ga neko vrijeme ostave na miru. Tvrdio sam da će uz našu malu strpljivost opet ubrzo doći k sebi.

Znao sam da nosi sa sobom bocu laudanuma i povremeno pije. Naime, jednog bi se dana suzdržavao, a drugog bi prekomjerno pio.

– Jednom noću, za jedne od naših orgija... htio sam kazati zabava – on se ušuljao poput duha u Macbethu i sjeo po običaju malo dalje od stola, na stolicu uvijek pripremljenu za njega, došao on ili ne. Vidio sam po njegovu licu da je patio od preobilne doze svoga sredstva za utjehu. Ali nitko nije s njim razgovarao, niti je on govorio. Nekoliko pogleda sa strane i prošaptanih napomena da je »duh« stigao bilo je sve što je njegov dolazak izazvao. Nastavili smo sa svojom zabavom dok nas nije sve uznemirio, ustavši naglo sa stolice i, oduprijevši se rukama o stol, rekao: – Pitam se zašto ste tako veseli. Što vi nalazite u životu, to mi nije jasno. Ja vidim samo mrak i užasni strah pred sudom koji nas čeka.

Cijelo je društvo podiglo čaše da mu nazdravi. Ja sam ga nježno lupio po ramenu, ponudivši ga pićem. Ali, on je odgurnuo čašu mucajući: – Makni je! Neću to ni kušati! Neću, neću! – Vratio je čašu, ali sam primijetio da je prati požudnim pogledom. Zatim je rukama prekrio oči da više ništa ne bi vidio. Nakon dvije minute podigao je glavu i promuklo šapnuo: – A ipak moram! Huntingdone, dajte mi čašu!

– Čovječe, uzmite bocu! – viknuo sam, gurnuvši mu bocu s brandyjem u ruku... – Ali, dosta je – nastavio je, pošto me pogledao. – Previše pričam.

Nije važno – dodao je nemarno, nastavivši sa svojim kazivanjem. U svom očaju zgrabio je bocu i sve popio. Zatim se iznenada srušio sa stolice, nestavši pod stolom uz zaglušni pljesak prisutnih. Posljedica je bila dosta jaka groznica mozga.

– A što vi mislite o sebi, gospodine? – zapitala sam ga brzo.

– Naravno da sam se pokajao – odgovorio je.

– Posjetio sam ga jednom ili dvaput. Ne, bilo je to čak triput. Kad se oporavio, vratio sam ga na pravi put.

– Kako to mislite?

– Vratio sam ga u okrilje kluba, pa sam mu zbog njegova slabog

zdravlja i naglašenog neraspoloženja preporučio da, zbog svog želuca, pije mjesto brandyja vino. A kad se napokon oporavio, uvjerio sam ga da se mora ponašati kao razumno biće, da se ne ubija poput luđaka, niti da apstinira poput šeprtlje. Prihvatio je moj plan media-via, ni-jamais nitoujours1 To i ja radim. Jer ja nisam pijanac, Heleno! Nikada to nisam bio, niti ću ikada biti. Odviše volim svoju udobnost. Čovjek se ne smije odati pijančevanju, jer će biti pola dana očajan, a pola dana lud. Ja volim uživati u svemu što nam život pruža. A to ne može netko tko je rob nekog poroka.

Osim toga, alkohol uništava čovjekovu vanjštinu – završio je, uz mili smiješak.

– A je li se lord Lowborough poslužio vašim savjetom? – zapitala sam.

– Jest, na neki način. Neko je vrijeme to čak išlo i vrlo dobro. Postao je pravi uzor suzdržljivosti. Ali, lord Lowborough nekako nije posjedovao taj dar. Ako je posrnuo, morao je pasti prije nego što se ponovo uspravio. I tako iz dana u dan, dok ga njegova savjest ne bi zaustavila. Zatim je u svojim trijeznim časovima toliko mučio prijatelje izljevima grižnje savjesti i zakletvama, da su ga oni u samoobrani ponovo opijali.

Jednog dana sjedio je neko vrijeme zadubljen u svoje misli, skrstivši ruke i spustivši glavu na grudi. Odjednom se trgnuo i uhvatio me za rukav: – Huntingdone, to nije dobro! Odlučio sam sve to odbaciti.

– Što, zar se misliš ustrijeliti? – zapitao sam ga.

– Ne, popravit ću se.

– To nije ništa novo. To pokušavaš već svih ovih dvanaest mjeseci.

– Da, ali vi mi niste dopuštali. A ja sam bio takva luda da nisam mogao živjeti bez vas. Ali, sada sam uvidio što me koči, i što je potrebno učiniti za moj spas. Prijeći ću preko svih mora i zemalja da ga nađem. Ipak nisam siguran da još imam šanse. – I on je tako duboko uzdahnuo kao da će mu se srce slomiti.

– O čemu je riječ, Lowboroughe? – zapitao sam ga, pomislivši da je potpuno poludio.

– Žena – odgovorio je. – Ne mogu živjeti sam, jer me vlastita misao zavodi, a ne mogu živjeti ni s vama jer ste se urotili s đavlom protiv mene.

– Ja? – Da, svi vi, a naročito ti, Huntingdone! Kad bih mogao osvojiti neku djevojku s dovoljno novaca da podmiri moje dugove i pomogne mi...

– Nije loše – napomenuo sam.

– A da bude dovoljno draga i mila – nastavio je – da mi učini dom snošljivim, i snažna da me pomiri sa samim sobom. Nikada se više neću zaljubiti, ali možda to i ne bi bilo važno, jer bi mi omogućilo da biram otvorenih očiju. Ja bih bio dobar suprug, ali bi li se ijedna mogla zaljubiti u mene? To je pitanje. Da sam tako zgodan kao ti, još bih se i mogao 1

Ni nikada, ni uvijek. (Nap. prev.)

ponadati. Misliš li, Huntingdone, da bi ijedna djevojka pristala udati se za mene iako sam propao?

– Sigurno!

– Tko? – Svaka usidjelica utonula u očajanje bila bi oduševljena...

– Ne, ne – upao mi je u riječ. – To mora biti netko koga bih mogao voljeti.

– Pa malo prije si kazao da se nikada više nećeš moći zaljubiti.

– Zaljubiti se nije prava riječ. To bi morala biti djevojka koju bih mogao voljeti. Pretražit ću cijelu Englesku! – viknuo je s iznenadnim izljevom nade i očaja. – Uspio ili ne, sve će biti bolje nego ovo strmoglavo propadanje u klubu. I zato se opraštam od toga. Kada god te sretnem pod kršćanskim krovom ili na časnom mjestu, radovat ću se što te vidim. Ali nikada više neću ući u taj đavolski brlog.

– Iako je to za mene bilo uvredljivo, ipak sam mu stisnuo ruku, i mi smo se razišli. Održao je svoju riječ. I od tog časa postao je pravi uzor poštenja. Bar koliko ja znam. Nisam ga često sretao. Ponekad je tražio moje društvo, ali bi se opet povlačio plašeći se da ću ga odvući natrag u propast. Meni je bio pomalo dosadan, jer je nastojao preobratiti i mene i spasiti me od propasti kojoj je on uspio izmaknuti. Ali, kad sam ga sretao, nisam propustio da ga pitam što je s njegovim nastojanjima da sklopi brak.

Obično mi nije imao mnogo kazati. Majke su se plašile njegova praznog džepa i glasa da je kartaš, a kćerke njegova mračnog izgleda i tugaljiva ponašanja. Osim toga, nije se razumio u žene.

Takvog sam ga ostavio kad sam otputovao na Kontinent. Kad sam se vratio, potkraj godine, još je bio neženja, iako je bio manje nalik na povratnika iz vlastitog groba. Mlade ga se dame više nisu plašile. Počele su ga čak smatrati interesantnim. Ali, majke su se još uvijek sustezale. U to me doba, Heleno, moj dobri anđeo upoznao s vama. Otada sam imao oči i uši još samo za vas. U međuvremenu se Lowborough upoznao s našom šarmantnom prijateljicom, gospođicom Wilmot, također uz pomoć svoga dobrog anđela. To bi vam sigurno kazao. Nije se usudio polagati nade u vezu s njom, kojoj su mnogi udvarali, sve dok se nisu zbližili ovdje u Staningleyu. Ona je, vjerojatno u nedostatku drugih udvarača, podržavala njegovu nadu i podstrekivala ga u njegovim plahim pokušajima udvaranja.

On se zaista počeo nadati u svjetliju zoru. Ja sam neko vrijeme zasjenio njegove namjere, stojeći između njega i njegova sunca, i tako ga gotovo ponovo bacio u bezdan propasti. Njegov žar i nade pojačale su se kad sam odlučio napustiti bojno polje u potrazi za ljepšim blagom. Kako sam vam već kazao, on je posve zaluđen. Isprva je još zamjećivao njezine greške i one su ga boljele, ali sad su ga njegova strast i njezina spretnost posve zaslijepili. On je vidi samo kao savršenu i bogatu. Prošle je noći došao do mene da mi priča o svojim nadama.

– Huntingdone, nisam više odbačen! – rekao je, uhvativši moju ruku i

stisnuvši je čvrsto. – I mene čeka sreća, ona me ljubi!

– Doista! – upitao sam. – Je li vam ona to kazala?

– Nije, ali više ne mogu u to sumnjati. Ne vidite li kako je nježna prema meni? Njoj je poznato moje veliko siromaštvo, ali ne pokazuje da se brine za to. Poznaje sve ludosti i slabosti moga prethodnog života, ali me se ne boji. Nisu joj važni moji naslovi. Za to ona nema smisla. Ona je najplemenitije biće na svijetu. Spasit će moje tijelo i moju dušu od propasti. Već me podigla u mojim vlastitim očima. Učinila me tri put boljim, pametnijim i većim nego što sam ikad bio. Oh, da sam je bar prije upoznao! Poštedjela bi me mojih poniženja i bijede! Što sam učinio da sam zavrijedio takvo divno biće?

– A vrhunac je svega – nastavio je gospodin Huntingdon – da ona ne voli ništa do njegova naslova i »toga divnog obiteljskog dvorca«.

– Kako vi to znate? – zapitala sam.

– To mi je sama kazala. Rekla je: što se tiče tog čovjeka, ja ga prezirem, ali moram već jednom odabrati. Budem li čekala nekoga tko bi mogao zadobiti moje poštovanje i ljubav, mogla bih cijeli život provesti kao usidjelica. Vas muškarce sve mrzim! – Ha, ha! mislim da se u tome prevarila. Ali očito je da njega ne ljubi, toga ubogog momka.

– Morali biste mu to kazati.

– Pa da uništim sve njezine planove? Ne, ne, to bi bila izdaja povjerenja, Heleno, zar ne? A osim toga, to bi njemu slomilo srce.

– Ne znam što vi u tome vidite smiješno. Ne razumijem čemu se tu možemo smijati.

– Smijem se vama, ljubavi – odgovorio je, smijući se još jače.

Ostavila sam ga da uživa, potjeravši Ruby bićem da dostignem naše društvo. Mi smo naime cijelo vrijeme polagano jašili pa smo dosta zaostali za njima. Arthur se ubrzo našao kraj mene. Ali ja nisam bila raspoložena za razgovor, pa sam krenula naprijed u galopu. On je učinio isto. Nismo se zaustavili sve dok nismo stigli gospođicu Wilmot i lorda Lowborougha.

Sustigli smo ih pola milje pred ulazom u park. Izbjegavala sam svaki daljnji razgovor s njim sve do kraja jahanja. Namjeravala sam nestati u kući prije nego što mi on ponudi svoju pomoć.

Ali, on mi je ipak pomogao sjašiti, pa me je zamolio za oproštenje, držeći me za ruke.

– Nemam vam što oprostiti – rekla sam. – Niste mene povrijedili.

– Nisam, draga, i neka to Bog ne da! Ali vi se ljutite na mene zato što je meni Annabella priznala da ne voli svog udvarača.

– Ne, Arthure, nije to ono što mi se ne sviđa. Riječ je o cijelom vašem ponašanju prema svom prijatelju. Ako želite da to zaboravim, pođite k njemu i ispričajte mu kakva je ta žena koju on tako ludo obožava i kojoj želi povjeriti svoju budućnost.

– To bi mu slomilo srce, Heleno! To bi bila smrt za njega. A osim toga, bilo bi i vrlo nepošteno prema ubogoj Annabelli. Nema mu pomoći. Ona ga

može tako zavaravati do kraja života. On će biti sretan u toj iluziji. Možda će otkriti svoju grešku tek kad je prestane voljeti. A ako ne, bit će bolje da polagano spozna istinu. Mislim, anđele moj, da sam sve objasnio. Što još tražite od mene? Govorite, ja ću to izvršiti.

– Ništa drugo osim toga – kazala sam ozbiljno kao prije – i obećajte da nikada više nećete praviti šale na račun tuđih patnji. I da ćete svoj utjecaj na prijatelje upotrijebiti u njihovu korist, a protiv zla u njima.

– Učinit ću što mogu – odgovorio mi je – i nikada to neću zaboraviti, anđele moj. – Nakon toga mi je poljubio ruke i oprostio se od mene.

Kad sam ušla u svoju sobu, iznenadila sam se videći Annabellu Wilmot kraj moga toaletnog stolića. Promatrala se mirno u ogledalu, držeći u jednoj ruci bič sa zlatnim drškom, a u drugoj pridržavajući svoju dugu haljinu. »Ona je doista divno stvorenje« – pomislila sam promatrajući taj visok otmjeni lik i odraz lijepa lica u ogledalu preda mnom. Njezinu gustu tamnu kosu uneredio je vjetar, lice joj je bilo rumeno od jahanja na svježem zraku a crne su oči sjale. Opazivši me, okrenula se uzviknuvši veselo: – Što ste radili tako dugo, Heleno? Došla sam vam javiti o svojoj sreći – nastavila je, ne obraćajući pažnju na prisutnost Rachele. – Lord Lowborough me zaprosio, a ja sam rado prihvatila njegovu ponudu. Ne zaviđate li mi, draga?

– Ne, ljubavi – odgovorila sam – »a ni njemu«, dodala sam u mislima.

– Volite li ga, Annabello?

– Volim li ga? Zaljubljena sam preko glave!

– Nadam se da ćete mu biti dobra žena.

– Hvala vam, draga! I čemu se još nadate?

– Nadam se da ćete se voljeti i biti sretni.

– Hvala, a ja se nadam da ćete vi biti vrlo dobra žena gospodinu Huntingdonu! – rekla je, otmjeno se naklonivši pri odlasku.

– Oh, gospođice, kako ste joj to mogli kazati – zaviknula je Rachel.

– Što to? – zapitala sam.

– Da se nadate da će biti dobra žena. To nikad još nisam čula.

– Jer se to zaista i nadam.

– A ja se nadam da će joj on biti dobar suprug.

O njemu dolje u kuhinji govore čudne stvari. Kazali su...

– Znam, Rachel! Sve sam čula o njemu. Ali on se sada promijenio. A oni dolje neka ne ogovaraju svoje gospodare.

– Oni su kazali i neke stvari o gospodinu Huntingdonu.

– Ne želim ih čuti, Rachel! Oni pričaju laži.

– Jest – rekla je mirno dok je uređivala moju kosu.

– Vjeruješ li im, Rachel? – zapitala sam je nakon kratke stanke.

– Ne vjerujem, gospođice! Sluge, kad se sretnu, uvijek ogovaraju svoje gospodare. Neki se vole pretvarati kao da znaju više nego što doista znaju.

Žele svojim izjavama ostaviti utisak na druge. Ali, da sam na vašem mjestu, gospođice Heleno, dobro bih promislila prije nego što bih skočila.

Djevojka nikad ne može biti dosta oprezna kad se udaje.

– I ne može – odgovorila sam – ali, molim te, Rachel, požuri moram se obući.

Doista sam se htjela što prije riješiti te dobre žene, jer sam se nalazila u tako žalosnom stanju da sam jedva suspregla suze dok me ona oblačila.

Nije to bilo zbog lorda Lowborougha ili zbog Annabelle, pa čak ni zbog mene. Suze su mi navirale na oči zbog Arthura Huntingdona.

13. listopada Otišli su. I on je otišao. Tako smo se rastali za više od dva mjeseca.

Oko deset tjedana! To je dugo, dugo vrijeme za koje ga neću vidjeti. Ali on je obećao često pisati, a od mene je zatražio obećanje da mu pišem još češće, jer će on biti vrlo zaposlen sređivanjem nekih poslova, a ja neću imati drugog posla do pisanja. Mislim da ću mu uvijek imati mnogo toga kazati. Oh, gdje je još to vrijeme kad ćemo biti zauvijek zajedno, i kad ćemo moći izmijeniti misli bez posredstva tih hladnih glasnika pera, tinte i papira!

22. listopada Primila sam nekoliko pisama od Arthura. Nisu duga, ali su draga poput njega. Puna su toplih osjećaja i živahnog humora. Ali – uvijek postoji jedno »ali« u tom nesavršenom svijetu – nadam se da će se on ipak jednom uozbiljiti. Ne mogu ga natjerati da mi napiše nešto ozbiljno i stvarno. Sada mi to i nije tako važno, ali ako to uvijek bude tako, što će biti s ozbiljnim dijelom mene?

POGLAVLJE XXIII

18. veljače 1822. ano jutros Arthur je odjahao izvrsno raspoložen do... Houndovih.

Neće ga biti cijeli dan, pa ću se ja zabaviti svojim zapostavljenim dnevnikom, ako se tako može nazvati moje neredovito pisanje.

Prošlo je točno četiri mjeseca otkada sam ga posljednji put otvorila.

Sada sam udata i stanujem kao gospođa Huntingdon u Grassdale Manoru. Već imam osam tjedana bračnog iskustva. Žalim li zbog toga? Ne, iako moram priznati u srcu da Arthur nije ono što sam očekivala. Da sam ga na početku poznavala tako dobro kao što ga poznajem sada, vjerojatno se ne bih bila nikad u njega zaljubila. Ali da sam ga najprije zavoljela, a zatim ipak sve to otkrila, bojim se, smatrala bih svojom dužnošću da se udam za njega. Moram kazati istinu. Mogla sam ga zapravo upoznati, jer su se svi trudili da mi sve o njemu kažu, a i on sam nije mnogo skrivao, ali ja sam bila slijepa. Sada, umjesto da žalim što nisam upoznala njegov karakter prije nego što sam se zauvijek povezala s njim, meni je to čak i drago. Tako sam naime izbjegla borbu sa svojom savješću, i bol kao posljedicu toga. Sada je moja dužnost da ga ljubim i živjeti uz nj, što i odgovara mojim sklonostima. On me vrlo voli – gotovo odviše. Mogla bih živjeti s manje milovanja i više razuma. Htjela bih biti manje miljenica, a više prijateljica, kad bih mogla birati. Ali neću se na to tužiti! Plašim se samo da njegova ljubav gubi na dubini koliko dobiva na strasti. Ponekad je uspoređujem s vatrom od suhih grana prema vatri od čvrstog ugljena. Što ću učiniti ako ona izgori i ne ostavi za sobom ništa od pepela? Ali to se neće dogoditi, jer ja sam toliko jaka da je mogu podržavati. Prestanimo dakle razmišljati o tome! Ali Arthur je sebičan. To moram priznati. To mi priznanje zadaje manju bol nego što bi se moglo pretpostavljati, jer ga duboko ljubim, pa mu lako opraštam što toliko voli samog sebe. On voli kada mu se ugađa, a meni to čini zadovoljstvo. A kad se žalim na tu njegovu osobinu, onda je to za njegovo dobro, a ne za moje.

Prvi primjer za to dao je za našeg svadbenog putovanja.

Htio ga je požuriti jer je već poznavao sva mjesta na Kontinentu.

Mnoga više nisu bila za nj zanimljiva, a druga to nikada ni prije nisu bila.

Posljedica je bila da sam zbog brzog razgledavanja Francuske i Italije stigla kući ne upoznavši Kontinent. Nisam upoznala ni ljude, ni običaje, a u glavi su mi se vrtjeli najrazličitiji utisci. Neki su doduše ostavili dublji trag od drugih, ali me je žalostilo što ih nisam mogla podijeliti sa svojim

miljenim. Naprotiv, kad sam pokazala zanimanje za nešto što sam vidjela ili željela, to se njemu očito nije sviđalo, to više što se ljutio da mogu uživati u bilo čemu osim u njemu.

Pariza smo se samo dotakli, a nije mi dao razgledati ni desetinu zanimljivosti Rima. Htio se vratiti kući, da bi me imao samo za sebe. Želio me smjestiti u Grassdale Manor isto onako naivnu kakva sam i prije bila.

Kao da sam krhki leptir, plašio se da skine srebrenkast prah s mojih krila dovodeći me u vezu s rimskim i pariškim društvom. Osim toga, govorio mi je bez grižnje savjesti kako u tom društvu postoje dame koje bi ga ubile kad bi ga ugledale sa mnom.

Naravno, bila sam zbog svega toga uvrijeđena. Ipak, nije me toliko mučilo razočaranje zbog toga, koliko to što sam se razočarala u njemu.

Najneugodnije mi je bilo što sam morala izmišljati isprike pred prijateljima zbog rijetkog viđanja pa čak i neprimjećivanja na ulici, a da pri tom ne optužim svoga pratioca. Ali kad smo stigli kući, u moj divan novi dom, bila sam tako sretna, a on tako drag, da sam mu rado sve oprostila. Smatrala sam svoju sudbinu predivnom, a svog supruga predobrim za ovaj svijet. Ali tada mi je, drugog tjedna nakon našeg dolaska, pružio nov primjer svoga nerazumnog ponašanja. Vraćali smo se kući iz crkve pješice, jer sam željela izbjeći vožnju kočijom i prošetati se.

– Heleno – kazao je neuobičajeno ozbiljno – nisam zadovoljan tobom.

Pitala sam ga u čemu sam pogriješila.

– Hoćeš li se popraviti ako ti kažem?

– Hoću, ako time ne povrijedim neki veći autoritet.

– Ali, vidiš li! Ti me ne voliš svim svojim srcem.

– Ne razumijem te, Arthure (bar tako mislim), molim te, kaži mi što sam učinila.

– Ništa nisi učinila, ni rekla. To je nešto što ti jesi. Odviše si religiozna. Volim kad su žene religiozne, pa vjerujem da je to dio tvoga šarma, ali kao i u svemu dobrom, i u tome se može pretjerati. Po mom mišljenju, ženina religioznost ne bi smjela umanjiti odanost njezinu zemaljskom gospodaru. Morala bi imati čistu dušu, ali ne bi smjela svoje srce zatvoriti pred zemaljskom ljubavlju.

– A zar ja to činim? – zapitala sam ga.

– Još ne, draga, ali više težiš tome nego što mi je drago. Cijela dva sata mislio sam na tebe i nastojao uhvatiti tvoj pogled, ali ti si bila tako zadubljena u svoje molitve da nisi našla ni časka vremena da me pogledaš. Čovjek doista može postati ljubomoran na svoga Stvoritelja. To je, naravno, nedopušteno. Stoga, radi spasa moje duše, nemoj u tome pretjerivati!

– Dat ću svom Stvoritelju cijelo svoje srce i dušu – odgovorila sam – a tebi ni atom više nego što on dopušta. Tko si ti da samog sebe smatraš bogom i takmičiš se s onim kome dugujem sve što imam? Čak i tebe!

– Ne ljuti se na mene, Heleno, i ne stišći toliko moju ruku. Tvoji će mi

prsti zdrobiti kosti.

– Arthure – nastavila sam puštajući njegovu ruku – ti me ne voliš ni upola toliko koliko ja ljubim tebe. Pa ipak, ne bih se požalila kad bi ti volio svoga Stvoritelja. Ništa pri tom ne bih izgubila, jer što bi ti više volio Boga, to bi dublja i čvršća bila tvoja ljubav prema meni.

Na to mi se nasmijao i poljubio mi ruku, nazivajući me slatkim entuzijastom. Zatim je skinuo šešir i dodao: – Pogledaj, Heleno, što da učini čovjek s takvom glavom kao što je ova moja?

Glava nije izgledala loše. Kad je položio na nju moju ruku ona je uronila u more kovrčica.

– Vidiš li, nisam stvoren za sveca – nasmijao se. – Ako me Bog htio stvoriti pobožnim, zašto mi nije dao drugu glavu?

– Od onoga, kome je manje dano, manje se i očekuje, ali od svih nas zahtijevaju se najsnažniji napori. Ti nisi bez mogućnosti vjerovanja i nade, savjesti i razuma, te svega ostaloga što zahtijeva lik pravog kršćanina.

Samo bi sve to trebalo iskoristiti. Sve se naše sposobnosti pojačavaju kad se njima koristimo, i sve te sposobnosti, bile one dobre ili zle, pojačavaju se vježbanjem. Ne očekujem da postaneš pravi vjernik, ali čovjek može biti dobar kršćanin a da ne prestane biti vedar i veseo čovjek.

– Ti govoriš kao proročica, Heleno, i sve što kažeš istina je. Ali poslušaj i mene: ja sam gladan, a čeka me dobar, obilan ručak. Kažu, ako ga se danas odreknem, priredit će mi sutra obilnu gozbu sa svim mogućim poslasticama. U prvom redu, bio bih glup kad bih čekao do sutra, a već danas imam mogućnosti da utažim glad. – Nitko ne traži od tebe da se odrekneš današnjeg obroka. Samo ti se savjetuje da u tome uživaš umjereno kako bi to isto mogao činiti i sutra s odabranijim jelom.

– To je istina, sveta moja zaštitnice, ali znaš li ti što tvrdi Salamon? »Nema ništa bolje za muškarca nego da jede, pije i veseli se.« – Ali on kaže i to: »Uživaj u mladosti, mladi čovječe, kreni onamo kamo te vodi srce i oči, ali znaj, zbog svega toga sudit će ti Bog.« – Heleno, posve sam siguran da sam bio vrlo dobar ovih nekoliko posljednjih tjedana. U čemu sam pogriješio i što bi ti htjela da učinim?

– Ništa više od onoga što činiš, Arthure! Sve što činiš u redu je. Ali, htjela bih da očvrsneš u borbi protiv iskušenja. I da ne nazivaš zlo dobrim, a dobro zlim. Željela bih da dublje razmišljaš i dalje gledaš.

POGLAVLJE XXIV

25. ožujka rthuru je dosadilo. Vjerujem da tome nisam kriva ja nego miran život koji provodi. Nije ni čudo, on ima premalo zabave. Ne čita nikad ništa do novina i sportskih žurnala. A kad me vidi zadubljenu u knjigu, ne ostavlja me na miru dok je ne zatvorim. Kad je vrijeme dobro, on provodi dan dosta ugodno. Ali za kiše, koja često pada, upravo je bolno promatrati kako mu je dosadno. Činim sve da bih ga zabavila, ali ga ne mogu zainteresirati za ono o čemu najradije razgovaram. On opet voli govoriti o onome što mene na zanima. Ili mi je čak i dosadno. To ga najviše raduje. Jer, njegova je glavna zabava sjedjeti kraj mene na sofi i pričati mi o svojim bivšim ljubavima. To su sve priče o propasti neke naivne djevojke, ili o očaju supruga. Kad izrazim svoj užas zbog toga, on to pripisuje mojoj ljubomori i smije se toliko da mu suze teku niz lice. Isprva sam se zbog toga ljutila i plakala, ali videći da on uživa to više što se ja više ljutim, stala sam se svladavati i prihvaćati njegove izjave sa najvećim mogućim mirom. On na mom licu ipak nazire buru u mojoj duši, pogrešno prosuđujući moje ogorčenje zbog njegove nevrijednosti kao ljubomoru. Kad se dovoljno zabavi time, ili kad se stane plašiti da će moja srdžba postati prevelika, pokušava me poljubiti i umiriti me svojim smiješkom. Nikada njegova milovanja ne padnu u tako pogrešan čas kao tada! To je dokaz dvostruke sebičnosti – i prema meni i prema njegovim prijašnjim ljubavima. Ponekad se iznenada zapitam: »Heleno, što si to učinila?« Ali ja odbacujem to pitanje i misli koje me zaokupljaju. Jer da je on i deset puta gori, ne bih imala pravo buniti se. Volim ga i voljet ću ga. Nikada neću požaliti što sam svoju sudbinu povezala s njegovom.

4. travnja Svađali smo se. Arthur mi je ispričao već nekoliko puta svoj doživljaj s lady F.... u koji prije nisam htjela vjerovati. Tješila sam se da je zapravo trebalo okriviti više tu damu nego njega. On onda bijaše vrlo mlad, i očito je ona poduzela prve korake. Zbog toga sam je mrzila. Čini se da je ona pridonijela njegovoj pokvarenosti. Kad je prije nekoliko dana počeo govoriti o njoj, zamolila sam ga da je ne spominje, jer sam mrzila čak i njezino ime.

– Ne zato što si je ti ljubio, Arthure, nego što je pokvarila tebe i prevarila svoga supruga. Ona je strašna žena, pa bi se morao stidjeti i spomenuti je.

Ali on ju je branio govoreći kako jadnica ima dosadnoga starog supruga, kojega je nemoguće ljubiti.

– Zašto se udala za njega? – zapitala sam.

– Radi novaca – glasio je odgovor.

– To je zločin, a njezina zakletva da će ga vjerno ljubiti i poštovati još je gori zločin.

– Odviše si stroga prema toj ubogoj dami – nasmijao se. – Ali nije važno, Heleno, meni više nije stalo do nje. Nikada nisam nijednu od njih ljubio ni upola koliko tebe, pa se ne moraš plašiti da bi se tebi moglo dogoditi ono što se dogodilo njima.

– Da si mi to prije pričao, Arthure, nikada ti ne bih dala tu priliku.

– Ne bi li, draga moja?

– Sigurno ne!

Nasmijao se sumnjičavo.

– Htjela bih da te mogu u to uvjeriti! – viknula sam, požalivši prvi put u svom životu, a nadam se i posljednji, što sam se udala za njega.

– Heleno – kazao je sada ozbiljnije – znaš li da bih se ja morao veoma ljutiti kad bih ti vjerovao? Ali, hvala Bogu, ne vjerujem ti. Iako si sada nalik na divlju tigricu, s tim svojim bijesnim očima. Ipak znam da je tvoje srce bolje nego što i sama misliš.

Bez ijedne daljnje riječi izišla sam i zaključala se u svojoj sobi. Za nekih pola sata došao je do mojih vrata i pokušao ih otvoriti.

– Zar me nećeš pustiti unutra, Heleno? – zapitao je.

– Neću, povrijedio si me – odgovorila sam. – Ne želim ti čuti glas ni vidjeti lice do sutra ujutro.

Zastao je nekoliko trenutaka kao da ne zna što treba poduzeti nakon mojih riječi. Zatim se okrenuo i otišao. To se dogodilo sat nakon večere.

Znala sam kako će mu biti dosadno sjedjeti sam cijelo veće, i to je ublažilo moju srdžbu. Željela sam mu dokazati da moje srce nije njegov rob i da bih mogla živjeti i bez njega ako bih to odlučila. Sjela sam i napisala tetki dugo pismo, naravno ništa od toga joj ne spominjući. Malo nakon deset sati čula sam ga kako se penje uz stepenice, ali je prošao kraj mojih vrata i krenuo ravno u svoju sobu gdje je ostao cijelu noć.

Zanimao me naš susret drugog jutra. Nisam se razočarala vidjevši kako ulazi u blagovaonicu s veselim smiješkom.

– Ljutiš li se još, Heleno? – pitao je dok se približavao da me pozdravi.

Hladno sam se okrenula prema stolu i počela ulijevati kavu, spočitnuvši mu da je dosta kasno stigao na doručak.

Zafućkao je i okrenuo se prema prozoru, gdje je ostao stajati nekoliko trenutaka promatrajući sive oblake, gustu kišu, natopljeni travnjak, drveće bez lišća, sav taj užas, a zatim je sjeo za stol. Dok je pio kavu, prigovorio je da nije dovoljno topla.

– Nije trebalo da dođeš tako kasno – odgovorila sam.

On nije ništa kazao, pa smo doručak završili u tišini. Oboje smo

odahnuli kad su donijeli poštu. Stigle su novine i dva-tri pisma za njega.

Bilo ih je i nekoliko za mene. On mi ih gurnu preko stola bez riječi. Jedno je bilo od moga brata, drugo od Milicent Hargrave koja je sada u Londonu sa svojom majkom. Njegova su pisma bila poslovna, bar tako mislim, i ne baš po njegovoj volji, jer ih je gurnuo u džep i promrmljao kako sam mu baš mogla prigovarati u neko drugo vrijeme. Zatim je uronio u novine, koje nije prestao čitati za cijelog doručka, pa i neko vrijeme kasnije.

Prije podne sam bila zaokupljena čitanjem pisama i odgovaranjem na njih, te svojim domaćinskim dužnostima. Nakon ručka sam crtala, a poslije večere čitala. Ubogi je Arthur sve to vrijeme očajnički tražio nešto čime bi se mogao pozabaviti. Htio je da izgleda isto tako zaposlen kao i ja. Da je dopuštalo vrijeme, vjerojatno bi bio odjašio nekamo daleko – nije bilo važno kamo – pa se ne bi vratio do noći. Da se negdje nalazila neka žena, između petnaest i četrdeset i pet godina, on bi se nastojao osvetiti i započeo bi joj udvarati. Ali, kako je bio odvojen od svega toga, njegova je patnja, na moje zadovoljstvo, bila velika. Kad je pročitao novine i odgovorio kratko na primljena pisma, ostatak dana proveo je hodajući iz sobe u sobu, promatrajući oblake, psujući kišu, gladeći i tukući svoje pse. Ponekad bi se ispružio na sofi s knjigom u ruci koja ga nije mogla zaokupiti. Često je gledao u mene kad je mislio da to ne zapažam. Uzaludno se nadao da će na mom licu opaziti tragove suza ili grižnje savjesti. Uspjela sam cijeli dan sačuvati vedar izraz. Nisam bila uistinu ljuta, željela sam se s njim pomiriti. Ali, odlučila sam da on to pokuša prvi, ili da bar pokaže znak kajanja. Jer da sam ja to učinila, to bi još samo pojačalo njegovu samosvijest i pokvarilo lekciju koju sam mu željela dati.

Nakon večere ostao je dugo u blagovaonici. Bojim se da je popio veliku količinu vina, koja mu ipak nije razriješila jezik jer kad je ušao i ugledao me kako mirno čitam knjigu, odviše zadubljena a da bih podigla pogled, samo je nešto bijesno promrmljao, bučno zatvorio vrata i ispružio se na sofi, spreman za spavanje. Ali njegov najmiliji pas Dash, koji mu je dotada ležao kraj nogu, usudio se skočiti na njega i liznuti mu lice. Odgurnuo ga je tako naglo da je ubogi pas zacvilio i potrčao prema meni. Pola sata kasnije, kad se probudio, pozvao ga je, ali Dash je samo stao mahati repom. Pozvao ga je još jednom oštrijim glasom, a Dash se samo čvršće privinuo uz mene, ližući mi ruku kao da traži zaštitu. Njegov se gospodar razbjesnio, uhvatio tešku knjigu i bacio mu je u glavu. Ubogi je pas očajnički zacvilio i potrčao prema vratima. Pustila sam ga napolje, a zatim sam podigla knjigu.

– Daj mi tu knjigu! – rekao je Arthur vrlo ljubazno. Dala sam mu je.

– Zašto si pustila psa napolje? – pitao je. – Znala si da ga želim kraj sebe.

– Po čemu? – odvratila sam. – Možda po tome što si bacio knjigu na njega? Ili je ona možda bila namijenjena meni?

– Ne, ali vidim da si i ti to okusila – rekao je, promatrajući moju ruku koju je knjiga bila ogrebla.

Ponovo sam počela čitati, a on je nastavio da se zabavlja isto tako.

Nakon nekog vremena stao je zijevati, tvrdeći da je ta knjiga »pravo smeće«. Bacio ju je na stol. Slijedilo je pet-šest minuta tišine za koje je, tako bar vjerujem, zurio u mene.

Napokon je došao kraj njegovu strpljenju.

– Što to čitaš, Heleno? – zapitao je.

Rekla sam mu.

– Je li knjiga zanimljiva?

– Vrlo.

Nastavila sam čitati, ili sam se bar pretvarala da to činim. Ne mogu naime tvrditi da je između mojih očiju i moga mozga postojala neka veza.

Jer, dok su oči prelazile preko stranica, mozak se pitao što će sada Arthur kazati, i što bi mu trebalo odgovoriti. Ali on nije progovorio sve dok nisam ustala da pripremim čaj, a tada je samo kazao da ga on neće piti. Nastavio je da se izležava na sofi, zatvarao bi oči, pa bi ih onda opet otvarao gledajući čas mene, čas svoj sat. Tada sam ustala, uzela svijeću i pošla u svoju sobu na spavanje.

– Heleno! – viknuo je u času kad sam izlazila iz sobe. Okrenula sam se i čekala njegove zapovijedi.

– Što želiš, Arthure? – zapitala sam napokon.

– Ništa – odgovorio je. – Pođi!

Krenula sam. Čula sam još kako nešto mrmlja dok sam izlazila.

Zvučalo je nekako kao »prokletstvo«, ali je moglo biti i nešto drugo.

– Nešto si kazao, Arthure? – zapitala sam ponovo.

– Nisam – glasio je odgovor. Zatvorila sam za sobom vrata i otišla.

Nisam ga više vidjela do idućeg jutra na doručku. Stigao je sat nakon uobičajenog vremena.

– Zakasnio si – glasio je moj jutarnji pozdrav.

– Nisi me morala čekati – bio je njegov. Ponovo je pošao do prozora.

Bilo je jednako loše vrijeme kao i jučer.

– Prokleta kiša! – promrmljao je. Iznenada se nečeg sjetio i zaviknuo: »Znam što ću raditi!«. Vratio se stolu i sjeo. Pošta je već bila stigla. Otvorio je poštansku vreću i pogledao ne spomenuvši što sadrži.

– Ima li nešto za mene? – pitala sam.

– Nema!

Otvorio je novine i stao čitati.

– Bolje bi bilo da popiješ kavu – predložila sam mu. – Opet će se ohladiti.

– Možeš otići ako si gotova – rekao je. – Ne želim te gledati ovdje. – Ustala sam i povukla se u susjednu sobu, pitajući se hoćemo li provesti još jedan tako očajan dan kao onaj jučerašnji. Žarko sam žudila za okončanjem te uzajamne muke. Kratko vrijeme nakon toga čula sam kako je pozvonio i naredio nešto u vezi sa svojom garderobom. Zvučalo je kao da se sprema na duže putovanje. Zatim je poslao po kočijaša. Čula sam kako

mu je naredio nešto u vezi s konjima i kočijom, te Londonom. Spomenuo je i sedam sati ujutro, što me prilično uznemirilo. »Ne smijem dopustiti da ode u London, pa ma šta se dogodilo« – govorila sam samoj sebi. – »Upast će u sve moguće neprilike, a ja ću biti kriva.

Ali, kako promijeniti njegovu odluku? Pričekat ću malo i vidjeti hoće li on to spomenuti.« Čekala sam nestrpljivo, iz sata u sat. Ali on nije ništa govorio. Fućkao je i razgovarao sa svojim psima, šetao iz sobe u sobu, kao i prethodnog dana. Na kraju sam pomislila da ću morati sama početi o tome govoriti.

Pitala sam se kako da to izvedem, i kad mi je sluga John i nehotice pritekao u pomoć.

– Richard poručuje da je jedan od konja vrlo prehlađen. On predlaže da krenete prekosutra umjesto sutra, ako vam to odgovara. Do tada bi ga on možda uspio izliječiti...

– Ni govora – upao mu je Arthur u riječ.

– Molim vas, on kaže da bi to bilo mnogo bolje I – nastavljao je John – a nada se da bi se i vrijeme moglo promijeniti. Nije dobro za konja ako bolestan po lošem vremenu...

– Do vraga s tim konjem! – zaviknuo je Arthur. – Reci mu da ću promisliti – dodao je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja. Dobacio mi je pogled kad se sluga povukao, očekujući hoće li primijetiti na mom licu neke znakove uzbuđenja ili čuđenja. Ali, kako sam već unaprijed bila pripravna na to, sačuvala sam mir. On se, susrevši moj pogled, razočarano okrenuo i pošao prema kaminu. Ondje je zastao zlovoljna izraza, naslonivši čelo na ruke.

– Kamo namjeravaš otići, Arthure? – zapitala sam.

– U London – odgovorio je ozbiljno.

– A zašto?

– Zato što me moja žena ne voli.

– Ona bi te voljela od sveg srca kad bi ti to zavrijedio.

– Što bih morao učiniti da to zavrijedim?

Ovaj put mi se učinio dovoljno poniznim i ozbiljnim. Ali ja sam bila odviše uzbuđena a da bih mu mogla smjesta odgovoriti. Morala sam najprije smiriti svoj glas.

– Ako ti ona poklanja svoje srce – rekla sam – moraš ga prihvatiti sa zahvalnošću.

Okrenuo se, gledajući me u lice.

– Hoćeš li opet biti moja dobra Helen? – zapitao je.

To je zvučalo nadmeno, pa nisam odmah odgovorila. Možda ga je moj prethodni odgovor odviše umirio, jer je čuo kako mi glas dršće i primijetio kako otirem suze.

– Hoćeš li mi oprostiti, Heleno? – zapitao je sada mnogo skromnije.

– Kaješ li se? – pitala sam pristupajući mu sa smiješkom.

– Srce mi je slomljeno! – odgovorio je skrušeno. Ipak se u njegovim očima nazirao radosni smiješak. Ali, to me nije moglo otjerati od njega, i ja mu se bacih u naručaj. Toplo me poljubio, pa iako sam briznula u plač, nikad u životu nisam bila sretnija.

– Znači, nećeš otputovati u London, Arthure? – rekla sam kad su mi prestale teći suze, a on me prestao ljubiti.

– Neću, ljubavi, osim ako ti pođeš sa mnom.

– Vrlo rado – odgovorila sam – ako misliš da bi te ta promjena mogla zabaviti i odgodiš li putovanje za drugi tjedan.

Smjesta je pristao, govoreći pri tom kako nema potrebe za velikim pripremama. Nije naime želio dugo stati da me ne pretvori u pravu Londončanku. Mogla bih izgubiti svoju seosku svježinu i neposrednost u društvu otmjenih gospođa. Mislila sam da je to glupost, ali mu nisam htjela protusloviti. Jedino sam spomenula da volim svoj dom i ne osjećam potrebu da se miješam s visokim društvom.

Krenut ćemo dakle u ponedjeljak u London. Prošla su četiri dana od okončanja naše svađe. Sigurna sam da nam je oboma koristila. Ja sam prema Arthuru postala mnogo bolja, a i on se prema meni bolje vladao.

Nije me više nikad pokušao razljutiti spominjući lady F…, ili bilo koji drugi neugodan događaj iz njegove prošlosti. Željela bih sve to zaboraviti ili postići da on na to gleda onako kao ja. Dobro! Ipak je uvidio da ta tema ne odgovara razgovorima među supružnicima. Možda će jednog dana shvatiti i više. Usprkos proročanstvu moje tetke i mome skrivenom strahu, ipak se nadam da ćemo biti sretni.

POGLAVLJE XXV

London smo otputovali 8. travnja, a ja sam se, po Arthurovoj želji, vratila 8. svibnja. To nije bila i moja želja, jer sam ga ostavila samog. Da je doputovao sa mnom, veselila bih se povratku kući, jer me on toliko vodio u društva da sam se već bila umorila. Želio me, čini se, pokazati svim svojim prijateljima i znancima, cijelom tom društvu, i to u svim mogućim prilikama. Bilo mi je drago što me smatra nečim čime se može ponositi, ali sam to skupo plaćala. Morala sam, naime, u prvom redu prekršiti svoje drage običaje i odbaciti tamne, jednostavne haljine. Morala sam se ukrasiti skupocjenim draguljima i obući se poput šarenog leptira, što je za mene bila velika žrtva. U drugom redu, trudila sam se neprekidno da ispunjavam njegova velika iščekivanja, kako bih dokazala vrijednost njegova izbora. Neprekidno sam se plašila da ga ne razočaram svojim ponašanjem i nepoznavanjem društvenih običaja, osobito onda kad sam igrala ulogu domaćice. Treće, silno me zamarao takav način života, toliko različit od prijašnjeg. Napokon je on uvidio da mi londonski zrak ne prija, pa me htio poslati kući u Grassdale.

Nasmijala sam mu se, uvjeravajući ga da to nije tako hitno, ali da ću vrlo rado poći kući ako me on bude pratio. Kazao mi je da ga poslovi zadržavaju još tjedan-dva.

– Tada ću ostati s tobom – odgovorila sam.

– Mogu to obaviti i bez tebe, Heleno – odgovorio je. Dokle god ti budeš ovdje, brinut ću se samo za tebe i zapostavljati svoje poslove.

– Ne želim te ostaviti samoga – odvratila sam – sada kad znam da imaš posla. Pobrinut ću se da posao i obaviš, a bit ću iskrena, mali će mi odmor koristiti. Mogu jašiti parkom i šetati. Posao te sigurno neće zaokupljati cijeli dan. Vidjet ću te kod ručka i večere. To će biti bolje nego da sam daleko i uopće te ne vidim.

– Ne, draga, ne mogu dopustiti da ostaneš. Kako bih mogao obavljati poslove znajući da si ti ovdje sama i napuštena...

– Neću biti napuštena. Dok ti budeš obavljao svoje dužnosti, ja se nikad neću potužiti. Da si mi prije kazao to o poslovima, već si ih mogao djelomično obaviti. Sada moraš nadoknaditi izgubljeno vrijeme udvostručujući napore. Reci mi o čemu je riječ, pa ću postati tvoj pomoćnik umjesto da te smetam.

– Ne, ne – nastavljao je uporno – moraš otputovati kući. Želim znati da ti je dobro, pa makar bila daleko od mene. Tvoje su mile oči umorne, a svježe rumenilo napustilo je tvoje obraze.

– To je od mnogih zabava.

– Nije, to je zbog londonskog zraka. Tebi je potrebna svježina našeg doma. I ti ćeš je osjetiti prije nego što prođu dva dana. Ne zaboravi na svoje stanje, draga Heleno! O tvom zdravlju ne ovisi samo tvoj život nego i život naše buduće nade.

– Znači, doista me se želiš riješiti?

– Tako je! Sam ću te odvesti u Grassdale, a zatim se vratiti. Ostat ću u Londonu tjedan dana, ili najviše dva.

– Ako moram otići, poći ću sama. Moraš li ostati ovdje, nepotrebno je trošiti vrijeme na putovanje onamo i natrag.

Nije mu se sviđala pomisao da putujem sama.

– Zar misliš da sam tako bespomoćno biće? – odgovorila sam mu. – Smatraš li me nesposobnom da putujem stotinu milja u tvojoj kočiji, s tvojim kočijašem? Ako pođeš sa mnom, ja ću te zadržati kod kuće. Ali reci mi, Arthure, kakav te to posao čeka? Zašto ga nikad prije nisi spomenuo.

– U pitanju je samo neki mali posao s mojim odvjetnikom – odvratio je. Govorio mi je zatim nešto o tome da bi prodao neko zemljište i time platio porez državi. Ali možda su ti računi bili odviše komplicirani, ili ih ja nisam shvatila, jer mi nikako nije bilo jasno zašto bi zbog toga morao ostati u gradu četrnaest dana. Sad još manje shvaćam zašto se već mjesec dana ne vraća kući. Naime, toliko je već prošlo otkada sam ga ostavila, i nema još nikakvih znakova njegova povratka. U svakom mi pismu javlja da će stići za nekoliko dana, i svaki me put ponovo razočara. Njegove su isprike posve nejasne. Ne mogu sumnjati da se on opet nalazi u svom starom društvu. Oh, zašto sam ga ostavila samoga! Neizmjerno se nadam da će se ipak uskoro vratiti.

29. lipnja Arthura još nema, a već mnogo dana uzalud očekujem pismo od njega.

Njegova pisma, kada stižu, nježna su, ako se takvima mogu smatrati lijepe riječi i imena od milja. Ali, ona su vrlo kratka i puna najbanalnijih isprika kojima ne mogu vjerovati. A ipak, kako ih željno očekujem! Kako brzo otvaram taj, na brzinu načrčkani, odgovor na moja tri do četiri pisma.

Kako je okrutno od njega što me tako dugo ostavlja samu! Zna da nemam s kim razgovarati osim s Rachelom, jer mi ovdje nemamo susjeda, osim Hargraveovih čiji se dom jedva nazire sa gornjih prozora, iza šumovitih brežuljaka Dalea. Bila sam sretna što Milicent živi blizu nas.

Njezino društvo pružit će mi utjehu, ali je ona još uvijek u gradu sa svojom majkom. U Groveu ne obitava nitko osim male Ethel s njenom francuskom guvernantom, jer nema ni Waltera. Vidjela sam to savršeno biće u Londonu. Ne bi se moglo kazati da je zavrijedio hvalospjeve svoje majke i sestre, iako je bio ugodniji od lorda Lowborougha, plemenitiji od gospodina Grimsbyja i pristojniji od gospodina Hattersleyja, drugog Arthurova prijatelja, kojega je smatrao dostojnim da ga upozna sa mnom. – Oh,

Arthure zašto nisi došao! Zašto mi bar ne pišeš! Govorio si o mom zdravlju, a kako možeš očekivati da bih se ovdje mogla oporaviti? Provodim dane u osami i strahu. Mogao bi me, kad se vratiš, naći u gorem stanju nego ikada. Mogla bih zamoliti ujaka i tetku, ili moga brata, da me posjete. Ali, ne želim im se tužiti na svoju samoću. Zapravo je samoća moja najmanja patnja. Muči me pitanje što on radi, što ga tamo zadržava. Neprekidno ponavljam to pitanje i nalazim užasne odgovore.

3. srpnja Napokon je odgovorio na moje posljednje pismo puno gorčine. Njegovo je pismo duže nego obično. Ali, još uvijek ne znam što bih o svemu mislila.

On me šaljivim tonom kara zbog žuči i gorčine u mom posljednjem pismu punom izljeva osjećaja. Piše mi da nemam pojma o mnogobrojnim dužnostima koje ga zadržavaju. Uvjerava me da će, usprkos svemu ipak stići kući prije kraja drugog tjedna, iako je čovjeku, tako zaposlenu kao što je on, nemoguće odrediti točan dan. U međuvremenu me upućuje da budem strpljiva, »što je jedna od najvećih vrlina žene«, podsjećajući me na izreku: »Udaljenost pojačava ljubav«. Tješi me i time da će me to više voljeti, što ga duže ne bude. Dok se ne vrati, moli me neka mu neprekidno i dalje pišem, jer, iako je ponekad odviše nemaran ili prezaposlen da odgovara na moja pisma, on ih ipak voli primati svakodnevno. Pa, ako ostvarim svoju prijetnju i prestanem mu pisati, on će se tako naljutiti da će me pokušati zaboraviti. »Tvoja mala prijateljica Milicent slijedit će ubrzo tvoj primjer. Udat će se za jednog moga prijatelja. Hattersley naime još nije ostvario svoju prijetnju da će se oženiti prvom usidjelicom koju sretne, ali je još uvijek spreman da se oženi prije kraja ove godine. – Samo – kazao mi je – moram naći nekoga tko će mi dopustiti da činim što hoću. Ne poput tvoje žene, Huntingdone! Ona je divno stvorenje, ali se čini da ima vlastitu volju, koju vjerojatno ponekad želi potvrditi. (Pomislio sam: »Imaš pravo«, ali to nisam kazao.) Moram naći neku dobru dušu koja će mi dopustiti da radim ono što hoću, da idem kamo želim, bez riječi prigovora. Jer to ne bih mogao podnijeti. – »Znam nekoga tko bi ti odgovarao« – rekao sam mu. – »To je Hargraveova sestra Milicent. I to samo ako ti nije stalo do novaca«. Poželio je da je upozna, jer sam raspolaže dovoljnim imetkom – ili će bar raspolagati kad njegov starac odluči napustiti ovaj svijet. I tako, Heleno, uredio sam na najbolji način sve za našu zajedničku prijateljicu.« Uboga Milicent! Ne mogu zamisliti da bi ona ikad pristala na takav brak. On je prava suprotnost čovjeku kakvog bi ona mogla poštovati i voljeti.

5. srpnja Prevarila sam se, na žalost! Jutros sam primila od nje dugo pismo u kome mi javlja da se zaručila. Vjenčanje će se obaviti još prije kraja ovog

mjeseca. »I sama ne znam što bih ti napisala – javlja mi – ili što bih mislila. Da budem iskrena, Heleno, sve mi se to ne sviđa naročito. Ako postanem Hattersleyevom ženom, morat ću pokušati da ga zavolim. Pokušat ću to svim silama. Ali, nisam u tome još mnogo napredovala. Ja ga volim to više što je on dalje od mene, a to je loš znak. Plaši me svojim grubim ponašanjem i bojim se vjenčanja s njim. »Pa zašto si onda pristala« – upitat ćeš. Ni sama ne znam jesam li ga prihvatila. Majka kaže da jesam, a čini se da i on to misli. Nisam to namjeravala učiniti, ali ga nisam htjela jednostavno odbiti iz straha, iz straha da se majka ne naljuti (znala sam kako bi ona željela da se udam za njega). Željela sam najprije s njom razgovarati o tome. Dala sam mu neodređeni odgovor. Ona je tvrdila da je to isto kao da sam prihvatila, pa bi me on smatrao prevrtljivicom pokušam li se sada povući. Taj sam čas doista bila tako zbunjena da nisam ni sama znala što sam kazala. Drugi put kad sam ga srela obratio mi se kao svojoj zaručnici, započevši smjesta dogovore s majkom. Nisam imala hrabrosti da im proturiječim, pa kako bih to mogla sada učiniti? Ne mogu, pomislili bi da sam luda. Osim toga, majka je oduševljena. Ona misli da je to najbolje za mene, pa je ne mogu razočarati. Ponekad se i pobunim i kažem ono što osjećam, ali ti ne znaš što mi ona tada kaže. Gospodin Hattersley je naime sin bogatog bankara, pa kako Esther i ja nemamo imetka, a Walter vrlo malo, naša nas draga majka želi bogato udati, sjediniti s imućnim partnerima. To nije moja ideja o braku, ali nam ona želi samo najbolje.

Kaže da će osjetiti veliko olakšanje ako me dobro smjesti. Uvjerava me da će to biti korisno za cijelu obitelj, a ne samo za mene.

To je čak i Walteru drago. Kad sam mu spomenula svoje zamjerke, nazvao je to djetinjarijama. Misliš li i ti tako, Heleno? Ne bih vidjela nikakve zapreke kad bih ga mogla ljubiti i poštovati. Ali ne nalazim kod njega ništa što bi se moglo cijeniti ili voljeti. On je potpuna oprečnost mojoj predodžbi supruga. Piši mi, i reci sve što bi mi moglo pružiti malo hrabrosti. Nemoj me pokušati razuvjeriti, jer je moja sudbina odlučena.

Pripreme za svadbu već su započele. I ne kaži ni riječi protiv gospodina Hattersleya. Željela bih o njemu samo dobro misliti. Ja sam i sama govorila protiv njega, ali to više nikada neću. Od danas neću izreći o njemu ni jednu riječ pokude, pa makar on to i zavrijedio. Ma tko govorio prezirno o čovjeku kojega sam obećala voljeti, poštovati i slušati, izazvat će moju srdžbu. Ja ga uistinu smatram isto tako dobrim kao što je gospodin Huntingdon.

Možda i boljim. A ipak ga ti ljubiš i čini se da si sretna i zadovoljna. Možda to i ja uspijem. Ako možeš, piši mi je li gospodin Hattersley bolji nego što se čini. Je li pošten, častan i iskren. Potvrdi mi da je on pravi nebrušeni dijamant. Možda i jest sve to, ali ga ne poznajem dovoljno. Poznajem samo njegovu vanjštinu.« Završila je pismo riječima: »Zbogom, draga Heleno! Nestrpljivo čekam

tvoj savjet – ali neka bude onakav kakav mi je potreban.« Uboga Milicent! Kakav sam joj savjet mogla pružiti? Osim da bude odlučna, pa makar na račun razočaranja i bijesa majke, brata i zaručnika.

Radije nego patiti i žaliti cijelog života.

13. subota Tjedan je prošao, a njega nema. Cijelo je to divno ljeto prošlo bez daška zadovoljstva za mene. A ja sam se ljetu toliko veselila, nadajući se da ćemo u njemu zajedno uživati. Željela sam uz božju pomoć i moje nastojanje istančati njegov ukus, naučiti ga uživati u ljepoti prirode, u miru i ljubavi. Ali sada, promatrajući crveno sunce kako zalazi za šumovitim brežuljcima, mogu samo pomisliti kao je za njega izgubljen još jedan divan dan. Ujutro me budi pjev ptica koje hrane svoju mladunčad.

Otvaram prozor, udišem svjež, mirisan zrak i gledam divan krajolik obasjan zrakama sunca. Tada prečesto lijem suze žaljenja što on ne može osjetiti tu divotu. Često šećem starom šumom i srećem putem nasmiješeno divlje cvijeće. Tada sjednem u sjenu drveća izraslog kraj jezerca. Grane se njišu pod lakim ljetnim povjetarcem koji šapuće kroz lišće. Uši mi se napune tom divnom glazbom pomiješanom s pjesmom insekata. Na obali malog jezerca drveće nježno spušta svoje grane prema njemu, ili ih ponosno diže spram neba. A sve se to ocrtava na njegovoj mirnoj površini, koju samo ponekad pomuti prolazni vjetrić. Sve je to divno, ali ja u tome ne mogu uživati. Jer što je ljepša priroda oko mene, to više osjećam bol našeg rastanka (kažem »našeg«, jer to i on osjeća, iako možda nesvjesno). Što su moja osjetila više uživala, to je moje srce bilo bolnije, jer ga je on čuvao kod sebe u prašnom i zadimljenom Londonu. A možda čak i zatvorio među zidove svoga strašnog kluba.

Najviše sam ipak razmišljala noću ulazeći u svoju pustu sobu, gledajući prema ljetnom mjesecu, tom »slatkom vladaru neba«, koji je plovio nada mnom na »crnomodrom nebeskom svodu«, rasipajući svoje srebrnkaste zrake preko parka, šume i jezera. Tada bih se pitala gdje se sada nalazi Arthur. Nije ni slutio kako je ovdje divno.

Možda je bdio sa svojim lakomislenim prijateljima, a možda... pomozi mi. Bože, to je i odviše za mene!

23. srpnja Hvala Bogu, napokon je stigao! Ali kako se promijenio! Grozničav je, nemiran i blijed, nestalo je njegove ljepote, snage i živahnosti. Nisam mu dala ništa o tome naslutiti ni riječima ni pogledom. Nisam ga čak ni pitala što je radio. Nemam srca za to, jer mi se čini da se toga stidi. Takvo ispitivanje moglo bi samo biti bolno za nas oboje. Moje mu se držanje sviđa, čak ga je i dirnulo. Kaže da je jako sretan što je napokon kod kuće, a sam Bog zna koliko sam tek ja sretna, pa makar bio i u takvu stanju.

Povazdan leži na sofi, a ja mu satima sviram i pjevam. Pišem pisma za

njega, nabavljam mu sve što zaželi. Ponekad mu čitam, a ponekad razgovaramo, ponekad opet sjedim tiho kraj njega i gladim ga. Znam da to ne zavređuje, pa se bojim da ću ga razmaziti. Ali, ovaj put ću mu još oprostiti. Postidit ću ga, pa će se možda zbog toga popraviti. Neću ga nikad više ostaviti samoga.

Sviđa mu se moja pažnja. Možda je čak i zahvalan za nju. Voli kad sam kraj njega. Pa iako je grub prema posluzi i psima, uvijek je nježan i pažljiv prema meni. Ne znam kakav bi bio kad ne bih činila ono što želi, pažljivo izbjegavajući sve što bi ga moglo razljutiti. Od svega srca želim da bude vrijedan moje pažnje! Jučer navečer sjedjela sam kraj njega a on mi je položio glavu u krilo. Prolazila sam prstima kroz njegovu bujnu kosu, a oći su mi se napunile suzama bola. To se često događa. Ali ovaj put je jedna suza pala na njegovo lice, i on me pogledao. Nasmiješio se, ali ne uvredljivo.

– Draga Heleno! – kazao je – zašto plačeš? Znaš da te volim (pritisnuo je moju ruku na svoje grozničave usne), a što više možeš poželjeti?

– Samo to, da i ti samog sebe ljubiš, Arthure, jednako kao što te ja ljubim.

– To bi bilo teško! – odgovorio je, nježno stisnuvši moju ruku.

24. kolovoza Arthur je opet onaj stari. Teško ga je zabaviti kao razmaženo dijete.

Naročito kada zbog lošeg vremena mora ostati u kući. Htjela bih da se nečim bavi. Nekim korisnim poslom, bilo čime što bi zaposlilo njegove ruke i misli bar nekoliko sati na dan. Kad bi bar htio da se brine za svoju farmu, ali on o tome nema ni pojma. Ili kad bi bar čitao, crtao ili se bavio glazbom.

Budući da je vrlo voli, nagovaram ga da nauči svirati klavir, ali on je prelijen za takav napor. Nema dovoljno snage da nadvlada neke prepreke, jednako kao što ne može suspregnuti prirodne porive. – To će ga uništiti.

Za sve to krivim njegova škrtog, nemarnog oca, i majku koja mu je u svemu popuštala. Ako ikada postanem majkom, borit ću se protiv grijeha prevelike popustljivosti. Ne mogu to blaže opisati, kad se sjetim kakvo zlo donosi popustljivost.

Na sreću, doskora će započeti sezona lova, pa će on, ako vrijeme dopusti, naći dosta razonode. Uništavat će fazane i jarebice. Ali, on kaže da je dosadno ići u lov sam. Mora imati prijatelje koji će ga pratiti.

– Samo neka budu bar donekle podnošljivi, Arthure – kazala sam mu.

Stresem se kad začujem riječ »prijatelj« s njegovih usana. Znam da su ga neki od tih »prijatelja« zadržali tako dugo u Londonu, tako daleko od mene.

Po onome što bi mu se ponekad omaklo, mogla sam zaključiti da im je pokazivao moja pisma, želeći im dokazati da se njegova žena za nj brine i žali što je daleko od nje. Oni su ga nagovarali da ostane što duže kako bi dokazao da nije papučar. Možda je htio pokazati što sve može učiniti bez opasnosti da će izgubiti moju ljubav. To je užasna pomisao, ali vjerujem da

se ne varam.

– Mislio sam lorda Lowborougha – odgovorio je. – Ali ne možemo ga pozvati bez njegove bolje polovice, naše zajedničke prijateljice Annabelle.

Moramo ih dakle pozvati oboje. Nadam se da je se ne bojiš, Heleno? – pitao je namignuvši mi.

– Naravno, ne bojim je se – odgovorila sam – i zašto bih? A tko će još doći?

– Hargrave će biti sretan ako može doći, iako je njegov dom blizu, jer on nema dosta terena za lov. On je vrijedan poštovanja, Heleno. Pristojan je. Mislio sam i na Grimsbya. On je miran čovjek. Nemaš ništa protiv njega, zar ne?

– Mrzim ga. Ali ako ti to želiš, nastojat ću neko vrijeme podnijeti njegovu prisutnost.

– Sve su to predrasude, Heleno! Prave ženske predrasude.

– Nisu, imam dobrih razloga da ga ne volim. Jesu li to svi?

– Mislim da jesu. Hattersley će biti odviše zaposlen svojom mladom ženom a da bi imao vremena za puške i pse.

To me podsjetilo da sam od Milicent primila već nekoliko pisama nakon njezina vjenčanja. Ona se pomirila sa svojom sudbinom, ili se pretvarala da je tako. Tvrdila je da je otkrila bezbroj vrlina i odlika svog supruga, koje, bar tako mislim, manje dobrohotne oči ne bi opazile. Sada, kad se naučila na njegov glas i nepristojno ponašanje, tvrdila je da ne vidi zapreke da ga zavoli onako kako to žena mora. Zamolila me da spalim ono pismo u kojemu je o njemu pisala ružno. Vjerujem da je sada sretna, ali samo zahvaljujući dobroti svoga srca. Da se smatrala žrtvom sudbine i želja svoje majke, mogla je postati nesretnom. Pa, kad ne bi uložila sve svoje napore da svoga muža zavoli, bez sumnje bi ga mrzila do kraja života.

POGLAVLJE XXVI

23. rujna aši su gosti stigli prije tri tjedna. Lord i Lady Lowborough vjenčali su se prije osam mjeseci. Moram dami odati priznanje i ustvrditi da se njezin suprug posve promijenio. Otkada sam ga posljednji put vidjela, bolje izgleda, bolje je raspoložen. Ali, postoji mogućnosti i dalje promjene na bolje. Nije uvijek dobro raspoložen, ni zadovoljan. Ona se često tuži na njegovu zlovolju, iako ona od svih ljudi na svijetu ima na to najmanje pravo. Nju on naime nikada time ne muči, osim kad se ponaša tako da bi i sveca izazvala. Još je uvijek obožava, i otišao bi na kraj svijeta, ako bi ona to zahtijevala. Ona poznaje svoju snagu i iskorištava je. Ali, znajući da je bolje moliti nego zapovijedati, svoju želju za vladanjem ublažava laskanjem koje od njega čini sretnog čovjeka.

Ona ga muči na način koji od mene čini njegova supatnika: javno, iako ne odviše očito, očijuka s gospodinom Huntingdonom, koji joj rado u tome izlazi u susret. Ali ja se ne brinem, jer znam da je kod njega to samo taština i želja da me učini ljubomornom. Možda čak želi mučiti i svoga prijatelja.

Nju vjerojatno podstiču isti motivi. Samo, za razliku od njega kod nje ima više zlobe nego zainteresiranosti. Znači, u mom je interesu da ih oboje razočaram svojim mirnim i vedrim ponašanjem. Osim toga, želim pokazati svoju bezgraničnu odanost suprugu. Nikad nisam prigovorila, osim kad se ona smijala žalosnom izrazu lorda Lowborougha jedne večeri koje su bili osobito pretjerali. Tada sam dosta toga rekla i oštro ukorila Arthura. On se samo nasmijao i zapitao: – Suosjećaš s njim, zar ne, Heleno?

– Suosjećam sa svakim s kim nepravedno postupaju – odgovorila sam.

– Ali suosjećam i s onima koji vrijeđaju.

– Heleno, ti si isto tako ljubomorna kao i on! – uskliknuo je, još se jače nasmijavši. Nisam ga mogla uvjeriti da se vara. Stoga sam od tog časa izbjegavala svaku napomenu o tome, ostavivši lorda Lowborougha da se brine sam o sebi. On nije bio dovoljno pametan, ili nije imao snage da slijedi moj primjer, iako je nastojao sakriti svoju nelagodu. Njegovi osjećaji pojavljivali su mu se na licu, iako nije prigovarao, jer oni nisu nikada otišli predaleko. Moram priznati, i ja sam ponekad osjećala ljubomoru. Naročito kad bi ona pjevala i svirala za njega. On bi uživao u njezinu glasu, ne skrivajući to. Znala sam da je doista oduševljen, a ja nisam imala

mogućnosti probuditi u njemu iste osjećaje. Mogu ga zabaviti svojim jednostavnim pjesmicama, ali ga ne mogu oduševiti.

28. rujna Jučer smo svi zajedno pošli u Grove, dosta zapušteni dom gospodina Hargravea. Njegova nas majka često poziva, želeći tako i sama uživati u društvu svoga obožavanog Waltera. Taj put nas je pozvala na večeru.

Skupila je još neke seoske plemiće. Dobro smo se zabavljali, ali sam ja neprekidno morala misliti koliko sve to stoji. Ne volim gospođu Hargrave.

Ona je tvrda, ponosna žena. Ima dovoljno novaca da udobno živi kad bi samo znala razumno trošiti i kad bi uspjela naučiti to svoga sina. Ali, ona čini sve kako bi živjela što otmjenije, s onim glupim ponosom kome se i nagovještaj siromaštva čini zločinom. Muči svoju poslugu, pa čak lišava svoje kćerke i sebe pravih udobnosti života, jer ne želi živjeti drugačije od ljudi triput bogatijih. Osim svega ostaloga, odlučna je u nastojanju da se njezin ljubljeni sin može mjeriti i s najvećom gospodom u zemlji. A taj je sin, po mom sudu, čovjek sa skupocjenim navikama. Jedan je od onih koji vole da sve što ih okružuje bude doista lijepo. Ne toliko da bi zadovoljio vlastiti ukus, koliko da bi u svijetu sačuvao glas čovjeka s profinjenim osjećajima. Želi se pokazati pristojnim čovjekom među svojim, ne baš takvim, prijateljima. Odviše je sebičan i da bi opažao kolikih se udobnosti odriču njegove sestre i majka, da bi on mogao zadovoljiti svoje skupe navike. Nije se mnogo brinuo o tome dok su se one mogle bar jednom godišnje pojaviti u punom sjaju u londonskom društvu. Nije mario za njihove neprilike kod kuće. To je oštar sud o »dragom, plemenitom i velikodušnom Walteru«, ali se bojim da je ispravan.

Trud gospođe Hargrave da dobro smjesti svoje kćeri djelomično je rezultat i tih grešaka. Pokazujući ih u društvu, nadala se da će im pripremiti bolje šanse. Živeći iznad svojih mogućnosti i trošeći odviše na njihova brata, počela ih je smatrati teretom. Bojim se da je uboga Milicent već postala žrtvom zablude svoje majke, koja sama sebi čestita što se tako sretno riješila svojih majčinskih dužnosti. Nada se da će to uspjeti i s Estherom. Ali Esther je još dijete, veselo dijete od četrnaest godina. Isto je tako poštena i jednostavna kao i njezina sestra, ali mnogo hrabrija. Mislim da njezinoj majci neće biti lako podvrgnuti je svojim željama.

POGLAVLJE XXVII

9. listopada avečer 4. listopada Annabella je svirala i pjevala, a Arthur je, naravno, bio kraj nje. Završila je svoju pjesmu, ali je ostala sjedjeti kraj klavira. On se naslonio na njezinu stolicu govoreći joj jedva čujnim glasom. Pogledala sam lorda Lowborougha. On se nalazio na drugom kraju sobe, razgovarajući s gospodom Hargraveom i Grimsbyem.

Ali, primijetila sam kako gleda svoju ženu i njezina domaćina uznemirenim pogledom. Grimsby se smiješio. Želeći prekinuti taj tete-a-tete ja sam ustala i pošla klaviru. Namjeravala sam zamoliti tu damu da nam nešto odsvira. Zastala sam bez riječi kad sam vidjela kako ona u zanosu sluša šaputanje moga muža, stisnuvši mu ruku. Krv mi je najprije navrla u srce, a zatim u glavu. Jer, dogodilo se još nešto. U trenu kad sam im prilazila on je preko ramena bacio pogled na prisutne u salonu, a zatim je strastveno poljubio njezinu ruku. Podignuvši oči, spazio me pa ih je u neprilici spustio. I ona me je ugledala, susrevši moj pogled s hladnom odbojnošću. Položila sam note, koje sam joj nosila, na stol i povukla se.

Nisam se dobro osjećala, ali nisam izišla iz sobe. Bila sam sretna što je bilo kasno, pa će se društvo skoro razići. Prišla sam kaminu i naslonila na nj glavu. Nekoliko časaka kasnije netko me upitao ne osjećam li se dobro.

Nisam odgovorila. Nisam znala što bih kazala. Ali, posve sam mehanički pogledala i primijetila gospodina Hargravea koji je stajao kraj mene.

– Želite li da vam donesem čašu vina? – predložio je.

– Ne, hvala – odgovorila sam, a zatim sam se ogledala okrenuvši se od njega. Lady Lowborough stajala je kraj svog muža, naslonivši se na njega, jer je on sjedio. Ruku je položila na njegovo rame i nešto mu nježno govorila. Sjela sam na najbližu stolicu. Gospodin se Hargrave povukao videći da mi njegova prisutnost nije draga. Doskora se društvo razišlo. Svi su se povukli u svoje sobe. Tada mi se približio Arthur, smijući se samouvjereno.

– Ljutiš li se, Heleno? – prošaptao je.

– To nije šala, Arthure – kazala sam ozbiljno, ali mirno koliko sam god mogla – ako tom šalom ne želiš zauvijek izgubiti moje osjećaje.

– Toliko se ljutiš? – nasmijao se, uhvativši moje ruke među svoje. Ali ja sam ih povukla s gađenjem, jer je očigledno bio pod utjecajem vina.

– Tada moram kleknuti – rekao je. Kleknuo je preda me podignuvši sklopljene ruke kao na molitvu. Stao je zaklinjati: – Oprosti mi, Heleno!

Draga Heleno, oprosti mi, nikada to više neću učiniti! – Sakrivši svoje lice u maramicu, pretvarao se kao da gorko plače.

Ostavila sam ga i uzela svijeću. Tiho sam se iskrala iz sobe i požurila u spavaonicu. Ali, on je ubrzo otkrio da sam ga napustila. Požurio je za mnom i uhvatio me za ruku, upravo kad sam ulazila u sobu. Htjela sam pred njim zatvoriti vrata.

– Ne, nećeš mi pobjeći, tako mi neba! – zaviknuo je. Zatim, uznemiren mojim uzbuđenjem, stao me umirivati govoreći mi kako sam smrtno blijeda i kako se boji da bih se mogla ubiti.

– Ostavi me – prošaptala sam i on me smjesta pustio. Bilo je dobro što je to učinio, jer ja sam doista bila silno uzbuđena. Pala sam u naslonjač, nastojeći se smiriti. Htjela sam s njim mirno govoriti. Stajao je kraj mene, ne usuđujući se da me dodirne. Nakon nekoliko trenutaka približio mi se i pao na koljena kraj mene. Nije to učinio da bi mi se narugao, nego zato da bude u istoj razini sa mnom. Naslonivši ruku na ručku stolice počeo je tihim glasom: – Sve je to glupost, Heleno, to ništa ne znači. Nije vrijedno nijedne misli. Zar nećeš nikada naučiti – nastavio je – da se zbog mene ne moraš ničega plašiti? Ja te neizmjerno volim. – Zatim je dodao sa smiješkom: – Ako ikada i pomislim na neku drugu, ne smiješ tome pridavati nikakve važnosti, jer se te druge pojavljuju kao bljesak munje i jednako tako brzo nestaju. Moja ljubav prema tebi gori poput vječnog plamena, ti mali tiranine...

– Zašuti jedan čas, Arthure! – rekla sam – i saslušaj me! Nisam ljubomorna furija. Posve sam mirna. Primi moju ruku pa ćeš vidjeti. – I ja sam je mirno pružila prema njemu. – Ne moraš se smijati! – rekla sam i još mu čvršće stisnula ruku, oštro ga promatrajući. – Možda smatraš dobrim zabavljati se time da podstrekuješ moju ljubomoru, ali pripazi da umjesto toga ne probudiš moju mržnju. Kad jednom uništiš moju ljubav, neće ti biti lako da je ponovo stekneš.

– Neću to nikad više ponoviti, Heleno! Nisam time doista mislio ništa zlo, uvjeravam te. Popio sam odviše vina i nisam tog časa bio svjestan što radim.

– Često piješ odviše vina, a to je još nešto što ja mrzim. – Iznenađeno me pogledao zbog moje žestine. – Jest – nastavila sam – nikada to prije nisam spomenula, jer sam se toga stidjela. Ali sada ti kažem da me to smeta i gadi mi se. Ako tako nastaviš, nećeš se moći više tome odrvati. Ali tvoje vladanje u vezi lady Lowborough ne može se pripisivati samo vinu.

Večeras si savršeno dobro znao što radiš.

– Žao mi je – odgovorio je, više uvrijeđeno nego žalosno. – Što bi ti još htjela?

– Tebi je samo žao što sam te vidjela – odgovorila sam hladno.

– Da me ti nisi vidjela – promucao je gledajući u sag – ne bi se bilo ništa dogodilo.

Osjetila sam da će mi srce pući. Ali, hrabro sam progutala uzbuđenje, odgovorivši mirno: – Misliš li da ne bi?

– Ne bi – odgovorio je tvrdoglavo. – Napokon, što sam učinio? Ništa, osim što si ti to pretvorila u predmet optužbe protiv mene.

– Što bi lord Lowborough, tvoj prijatelj, kazao kad bi sve saznao? Ili što bi ti mislio o njemu ili bilo kome drugome kad bi postupao prema meni onako kao ti prema Annabelli.

– Ubio bih ga!

– Kako to onda možeš smatrati nevažnim? Kako, ako bi ti zbog te uvrede drugoga ubio. Zar to nije ništa, šaliti se osjećajima svoga prijatelja, krasti ljubav supruge njezinu mužu koji je smatra vrednijom od zlata?

Jesu li ženidbene zakletve šala? Zar za tebe nije ništa zabaviti se time da ih prekršiš? Ili da druge tjeraš u to? Mogu li ja ljubiti čovjeka koji čini takve stvari tvrdeći da to nije ništa?

– Pa ne kršiš li ti svoju ženidbenu zakletvu – odgovorio je hodajući ljutito po sobi. – Obećala si me poštivati i slušati me, a sada mi želiš zapovijedati, prijetiš mi i optužuješ me kao da sam neka skitnica. Da nisi u tom stanju, Heleno, ne bih se s tim pomirio. Neću dopustiti da mi zapovijeda žena, pa ni vlastita.

– Što bi inače učinio? Hoćeš li možda nastaviti dok te ne zamrzim? A tada me optužiti da sam prekršila zakletvu?

Nekoliko je trenutaka šutio a zatim odgovorio: – Ti me nikada nećeš zamrziti. – Zauzeo je svoj pređašnji položaj do mojih nogu i stao strastveno ponavljati: – Ti me ne možeš mrziti, sve dok ja tebe ljubim.

– Kako bih ti mogla vjerovati da me ljubiš, ako se i nadalje budeš tako ponašao? Zamisli da si na mom mjestu. Bi li mislio da te ljubim kad bih tako postupala? Bi li vjerovao mojim protestima te me i dalje poštivao u takvim okolnostima?

– To nije isto – odvratio je. – Stalnost je dio ženske prirode. Da zauvijek ljubi, slijepo i nježno, samo jednog jedinoga. Neka bude blagoslovljena zbog toga! A ti više od svih. Ali, i ti moraš pokazati razumijevanje za nas. Jer, kako je kazao Shakespeare: Ma koliko cijenili sebe.

Naše su sklonosti nestalnije.

Laganije ih stječemo, i laganije gubimo, No što to žene čine.

– Ja sam dakle izgubila tvoju sklonost, a lady Lowborough ju je zadobila?

– Ne! Samo mi je nebo svjedok kako je smatram beznačajnom u usporedbi s tobom. A tako ću misliti i nadalje, ne budeš li me ti otjerala svojom strogošću. Ona je kćerka zemlje, a ti si nebeski anđeo. Samo, ne

budi odviše kruta u svojoj svetosti. Ne zaboravi, ja sam ubogi slabi smrtnik. Hajde, Heleno, nećeš li mi oprostiti? – rekao je nježno, uhvativši me za ruku i gledajući me s nedužnim smiješkom.

– Ako to učinim, ti ćeš ponoviti tu uvredu.

– Kunem se...

– Nemoj se kleti! Tvojim riječima vjerujem jednako kao i tvojim zakletvama. A kako bih željela imati povjerenja u tebe!

– Iskušaj me, Heleno! Vjeruj mi, i oprosti mi još jednom, pa ćeš i sama vidjeti. Hajde, ne zaboravi, ja osjećam paklene muke dok ne izrekneš tu riječ.

Ništa nisam kazala, ali sam stavila ruku na njegovo rame, poljubivši ga u čelo. Zatim sam zaplakala. Nježno me zagrlio. Otada smo opet dobri prijatelji. On je bio suzdržan za vrijeme jela, i ponašao se pristojno prema lady Lowborough. Prvi dan joj nije prilazio. Bar ne u mojoj prisutnosti. A mislim ni inače. Činilo se da je ona nezadovoljna, a lord Lowborough je postao mnogo srdačniji prema svom domaćinu. Bit ću ipak sretna kad oni odu. Naime, Annabella mi je vrlo mrska, pa je potrebno mnogo napora da prema njoj ostanem pristojna.

Ona je ovdje jedina žena osim mene, pa smo zbog toga prisiljene da često budemo zajedno. Kad nas gospođa Hargrave ponovo pozove, osjetit ću to kao olakšanje. Htjela bih zamoliti Arthura da pozove staru damu za vrijeme boravka naših gostiju. Mislim da ću to učiniti. Ona će to smatrati znakom pažnje, pa iako baš ne žudim za njezinim društvom, ona će mi biti dobrodošla kao treća žena koja će stajati između mene i lady Lowborough.

Prvi put nakon onoga nesretnog događaja bile smo same dva-tri sata sutradan nakon doručka. Gospoda su to vrijeme provodila u pisanju pisama i beskonačnim razgovorima. Ona je bila zabavljena ručnim radom, a ja sam pregledavala račune. To je vrijeme bilo za mene neizmjerno neugodno, a mislila sam da njoj mora biti još gore. Ali, varala sam se. Ona je prva progovorila. Hladno se smiješeći, započela je: – Vaš je suprug jučer navečer bio vrlo veseo, Heleno. Događa li se to često?

– Ne – odgovorila sam. – Vjerujem da se to nikada više neće opetovati.

– Dali ste mu dobru lekciju, zar ne?

– Ne, ali sam mu kazala da mi se to ne sviđa, a on je obećao da se to neće ponoviti.

– Činio mi se nekako tužan jutros – nastavila je. – A vi, Heleno? Vidim da ste plakali. To oružje nama ženama zaista koristi, samo što oči od toga tužno izgledaju.

– Ja nikad ne plačem da bih postigla neki efekt. I ne razumijem kako to netko može.

– Ne znam, nisam imala prilike pokušati. Ja vjerujem, kad bi Lowborough učinio nešto slično, natjerala bih ja njega u plač. Ne čudim se što se ljutite, jer bih ja svom mužu dala lekciju koju on ne bi tako brzo

zaboravio. Ali, on nikad ne bi učinio nešto slično. Odviše je poslušan.

– Vi, čini se, prevelike zasluge pripisujete sebi? Lord Lowborough bio je već prije poznat po svojoj suzdržljivosti. Tako sam bar čula.

– Mislite zbog vina? Da, sigurno je da više neće piti. A što se tiče drugih žena, i toga se ne Dojim. On, naime, obožava čak i tlo po kojemu stupam.

– Jeste li sigurni da to zavređujete?

– Nemam pojma. Mi smo svi samo slaba bića, Heleno! Nitko od nas ne zavređuje da ga obožavaju. Jeste li vi tako sigurni da dragi Huntingdon zavređuje vašu ljubav?

Nisam znala što bih joj na to odgovorila. Neopisivo sam se ljutila, ali sam potiskivala sve vanjske znakove ljutnje. Samo sam se ugrizla za usne i pretvarala se da sređujem svoj posao.

– U svakom slučaju – nastavila je, iskorištavajući svoju nadmoć – vi bar možete biti sigurni u to da ste vrijedni sve ljubavi koju vam on daje.

– Laskate mi – odgovorila sam – ali bar mogu pokušati da je zavrijedim. – A zatim sam skrenula razgovor na nešto drugo.

POGLAVLJE XXVIII

25. prosinca rošlog sam Božića bila zaručnica, srca puna ljubavi i najljepših nada za budućnost, iako ne posve bez straha. Sada sam supruga.

Moja je ljubav treznija, ali nije nestala, moje su nade manje, ali se nisu izgubile. Moj je strah veći, iako još nije našao svoju punu potvrdu, a, hvala Bogu, postala sam i majka. Bog mi je poslao biće koje ću moći odgojiti za njega, dao mi je novu, mirniju ljubav i nade koje će me tješiti.

25. prosinca 1823.

Prošla je još jedna godina. Moj mali Arthur živi i raste. Nije čelična zdravlja, ali je živahan i mio. Vrlo je osjećajan, iako će još mnogo vremena proteći dok on uzmogne naći riječi da to izrazi. Napokon je osvojio srce svoga oca. Sada se neprekidno plašim neće li ga njegov otac uništiti svojom nepromišljenom popustljivošću. Ali, ja se moram čuvati vlastite slabosti, jer nikada dosad nisam znala u kakvom se iskušenju nalaze roditelji odgajajući svoje dijete.

Bila mi je potrebna utjeha koju nalazim u svom sinu (to mogu priznati ovom šutljivom papiru), jer je nemam u svom mužu. Još ga uvijek ljubim, i on mene voli na svoj način. Ali koliko se to razlikuje od one ljubavi koju sam mogla pružiti i koju sam se nadala primati! Kako malo prave simpatije ima među nama! Koliko je mojih misli i osjećaja zatvoreno u meni! Bolji dio mene zapravo i nije udat. On je osuđen na život u sjeni osamljenosti. Zbog nedostatka hrane sasušit će se i nestati u neplodnom tlu. Ali, ponavljam, nemam prava žaliti se. Ipak, dopustite mi da kažem istinu, ili bar jedan njezin dio, pa da vidimo kasnije hoće li još koja tamnija istina ispuniti ove stranice. Sada smo već dvije godine ujedinjeni, nestalo je romantičnosti našeg susreta. Otkrila sam već sve zle strane njegove prirode. Ako se dogodi neka promjena, ona mora biti nabolje. Sigurno nećemo moći pasti dublje nego što već jesmo. A ako tako i bude, morat ću to podnositi isto tako dobro kao što sam podnosila sve do sada.

Arthur nije ono što se obično naziva zlim čovjekom. On ima i dobrih osobina. Ali on je čovjek koji se ne može kontrolirati. Ljubitelj je užitaka, kojima se odaje poput životinje. Nije loš suprug, ali njegova poimanja o braku nisu i moja. Njegovo je shvaćanje o supruzi da ga mora odano ljubiti i biti kod kuće, čekati ga, zabavljati ga i brinuti se za njega ako on odluči ostati s njom. A kad ga nema kod kuće, supruga se ima brinuti za poslugu i

dom, te strpljivo čekati mužev povratak, bez obzira na to kako on provodi to vrijeme izvan kuće.

Rano u proljeće najavio je svoju namjeru da ode u London. Njegovi su poslovi zahtijevali njegovu prisutnost, tako da to više nije mogao odgađati.

Izrazio je žaljenje što me mora napustiti, ali se nadao da ću se zabavljati djetetom do njegova povratka.

– Ali zašto bih ja ostala ovdje? – rekla sam. Mogu poći s tobom. Začas se mogu spremiti.

– Zar bi ti povela dijete u grad?

– Zašto ne?

To je prava glupost. Gradski mu zrak sigurno ne bi dobro činio, a ni meni. Kasni izlasci u London ne bi mu odgovarali. Sve bi to bilo vrlo opasno i nesigurno. Htjela sam opovrći njegove tvrdnje, jer sam se užasno plašila toga da on sam pođe. Rado bih žrtvovala mnogo toga, čak i u vezi s djetetom, samo kad bih to mogla spriječiti. Napokon mi je otvoreno kazao da bih ga smetala. Bio je mrtav od umora zbog neprospavanih noći za koje je bilo krivo dijete. Morao se odmoriti. Predložila sam odvojene sobe, ali ni to nije koristilo.

– Istina je, Arthure – kazala sam na kraju – ti si se umorio od mog društva, pa si odlučio da me ne povedeš sa sobom. Mogao si to odmah kazati.

Zanijekao je to. Ali ja sam smjesta napustila sobu i otrčala u dječju da bih sakrila svoje osjećaje.

Bila sam odviše povrijeđena a da bih dalje izražavala nezadovoljstvo njegovim namjerama. Nisam se čak htjela više vratiti na taj razgovor.

Pitala sam ga samo kako treba voditi poslove za njegove odsutnosti. Tek sam dan prije njegova odlaska ozbiljno napomenula neka se čuva i izbjegava iskušenja. Nasmijao mi se, uvjeravajući me kako nije potrebno da se uzbuđujem. Obećao je da će slušati moj savjet.

– Besmisleno je, ali ipak, kad se namjeravaš vratiti? – zapitala sam.

– To je teško kazati u tim uvjetima. Ali, budi sigurna, ljubavi, neću se dugo zadržati.

– Ne želim da se u svojoj kući osjećaš kao u zatvoru – odvratila sam. – Neću se ljutiti makar ostao i cijeli mjesec – ako možeš biti sretan tako dugo bez mene – samo ako znam da je s tobom sve u redu. Ali, ne sviđa mi se što ćeš ondje boraviti među svojim prijateljima, kako ih ti nazivaš.

– Smiješna si! Zar ne misliš da se mogu brinuti sam za sebe?

– Posljednji put nisi. Ali, dokaži mi ovaj put, Arthure, da to možeš.

Nauči me kako nije potrebno da se zbog tebe brinem.

Obećao mi je to, ali tako kao da želi umiriti malo dijete. Je li održao obećanje? Nije, i zbog toga mu nikada više neću moći vjerovati. Gorko, priznanje! Suze mi zasljepljuju oči dok pišem. Otišao je na početku ožujka, a nije se vratio do kraja srpnja.

Ovaj put se čak nije ni pokušao ispričavati. Njegova su pisma bila

kraća, i mnogo manje nježna, naročito nakon nekoliko prvih tjedana.

Dolazila su sve rjeđe, a svaki su put bila sve nemarnije napisana. Ali, kad sam ja prestala pisati, stao se tužiti zbog moje nebrige. Kad sam mu pisala hladno, a moram priznati da sam to u posljednje vrijeme često činila, tužio se zbog toga, govoreći da ću ga na kraju otjerati iz njegova doma. Kad sam ga stala nježno nagovarati, njegovi su odgovori bili nešto ljubazniji, ali sam napokon naučila da ne vjerujem njegovim obećanjima.

POGLAVLJE XXIX

o su bila četiri užasna mjeseca puna straha, očaja i srdžbe. Žaliti njega ili žaliti samu sebe. A ipak cijelo to vrijeme nisam bila potpuno bez utjehe. Imala sam svoje drago, nevino dijete koje me tješilo. Ali i ta utjeha bila je zagorčena mišlju koja se neprekidno nametala: »Kako ću ga naučiti da poštuje svoga oca, a da se pri tom ipak ne ugleda u njega?« Sjetila bih se tada kako sam zapravo za sve to sama kriva, pa sam odlučila podnositi sve bez prigovora. U isti sam čas odlučila i to da se ne predajem očaju zbog grijeha drugoga, i da se pokušam što bolje zabaviti.

Osim svoga divnog djeteta i vjerne Rachel, koja je pogađala što se događa iako je bila odviše diskretna da bi to spomenula, imala sam i svoje knjige, olovke, domaćinske poslove i brigu za siromašne Arthurove zakupnike i radnike. Ponekad bih se zabavljala i u društvu svoje mlade prijateljice Esther Hargrave. Odlazila bih joj u posjet, a jednom ili dva put ona je provela cijeli dan kod mene. Gospođa Hargrave nije ove sezone otputovala u London. Nije imala kćer na udaju, pa je smatrala pametnijim ostati kod kuće i štedjeti. A za pravo čudo, stigao joj je na početku lipnja i Walter i ostao je sve do kraja kolovoza.

Srela sam ga u Grassdalu jedne divne tople večeri kad sam šetala parkom u pratnji sinčića i Rachele, koja je ujedno i guvernanta i sobarica.

Meni naime nije trebalo mnogo pomoći, a kako se ona već i za mene brinula dok sam bila dijete, predala sam joj tu dužnost. Njoj je pomagala samo jedna djevojka. Tako sam mogla uštedjeti i nešto novaca, a otkada sam bolje upoznala Arthurove poslove, saznala sam da je to potrebno. Jer, po mojoj želji, gotovo svi prihodi od mog imetka utrošit će se u nekoliko idućih godina u otplaćivanju Arthurovih dugova. A koliko novaca troši on sada u Londonu, to je upravo nevjerojatno. Ali vratimo se gospodinu Hargraveu. Stajala sam s Rachelom kraj jezera, zabavljajući dijete koje je držala na rukama. Tada je on iznenada ušao u park, jašući na plemenitu crnom konju. Krenuo je travnjakom prema meni. Pozdravio me vrlo otmjenim komplimentom, koji je vjerojatno bio smislio dok je jašio ovamo.

Donio mi je poruku svoje majke, koja je iskoristila što je on izjašio u tom smjeru, pa me zamolila da sutradan dođem k njima na obiteljski ručak.

– Neće biti nikoga osim nas – rekao je. – Ali Esther vas nestrpljivo očekuje, a majka se boji da se osjećate osamljenom u ovoj velikoj kući. Željela bi vas nagovoriti da je češće posjećujete, i da se u našoj skromnoj kući osjećate kao u svojoj, sve dok se ne vrati gospodin Huntingdon.

– Veoma je ljubazna – odgovorila sam – ali ja nisam sama, kao što vidite. Oni, čije je vrijeme ispunjeno, malo se kad žale na samoću.

– Znači, nećete sutra doći? Ona će biti vrlo razočarana zbog vašeg odbijanja.

Nije mi bilo drago što su me žalili zbog osamljenosti, ali sam ipak obećala da ću otići onamo.

– Kako je to divno veće! – rekao je, ogledavajući se po parku s golemim drvećem i mirnim jezerom. – Vi živite u pravom raju!

– Veće je lijepo – odgovorila sam, uzdahnuvši na pomisao kako sam malo uživala u toj krasoti i kako je Grassdale malo bio nalik na raj. Ne znam je li gospodin Hargrave pogodio moje misli, ali me upitao, oklijevajući malo, jesam li u posljednje vrijeme primila vijesti od gospodina Huntingdona.

– Nisam – odgovorih.

– To sam i mislio – promucao je kao da govori samom sebi.

– Niste li se vi vratili iz Londona prije kratkog vremena?

– Jučer!

– Jeste li ga vidjeli?

– Da, vidio sam ga.

– Je li mu dobro?

– Jest, sve je u redu – rekao je, još više oklijevajući i kao da potiskuje srdžbu – dobro mu je koliko zavređuje, u okolnostima koje smatram nevjerojatnim za čovjeka kao što je on. – Pogledao me i naklonio se.

Pretpostavljam da mi se lice zažarilo.

– Oprostite, gospođo Huntingdon – nastavio je – ali ne mogu suspregnuti prezir kad sretnem takvu sljepoću i loš ukus. Ali, možda vi ne znate...

– Ništa ne znam, gospodine, osim da on odgađa svoj povratak duže nego što sam očekivala. Pa, kako on pretpostavlja društvo svojih prijatelja meni, svojoj ženi, a gradsku razonodu mirnom životu na selu, smatram da to moram zahvaliti njegovim prijateljima. Njihovi ukusi i zabave slične su njegovima, i ne znam zašto bi njegovo ponašanje moglo izazvati njihov prezir ili srdžbu.

– Pogrešno me optužujete – odgovorio je. – Nisam boravio u društvu gospodina Huntingdona posljednjih nekoliko tjedana. A njegov ukus i zabave nisu i moji. Ja sam osamljeni putnik. Ondje gdje sam ja okusio samo nekoliko kapljica, on je ispijao čaše. Pa ako sam ikad pomišljao utopiti glas razuma u ludosti, ili sam utrošio odviše vremena u nevrijednom društvu, tada sam Bog zna kako bih se toga najradije bio odrekao za svagda. A kad bih imao bar malo onog blaženstva, koje neki tako lakomisleno odbacuju, kad bih imao dom i takvu družicu s kojom bih ga dijelio... to je sramotno!– procijedio je kroz zube. – I nemojte ni pomišljati, gospođo Huntingdon – dodao je glasno – da me možete optužiti za ono što on čini. Naprotiv, ukazivao sam mu svoje čuđenje i podsjećao ga

na njegove dužnosti, ali bez ikakva uspjeha. On je...

– Dosta, gospodine Hargrave, ma kakve bile greške mog muža, morate shvatiti da će za mene biti samo još teže budem li o njima čula iz usta nekog stranca.

– Jesam li ja stranac za vas? – upitao je žalosno. – Ja sam vaš najbliži susjed, kum vašeg sina i prijatelj vašeg supruga. Ne mogu li postati i vaš?

– Tome mora prethoditi dobro poznavanje čovjeka, gospodine Hargrave, a ja o vama ne znam ništa osim ponešto iz kazivanja.

– Zar ste zaboravili onih sedam tjedana što sam ih prošle jeseni proveo pod vašim krovom? Ja ih nisam zaboravio. Dovoljno vas dobro poznajem, gospođo Huntingdon, pa mislim da od svih ljudi na svijetu najviše treba zaviđati vašem suprugu, a zatim meni ako me htjednete počastiti svojim prijateljstvom.

– Da me bolje poznajete ne biste to mislili, a ako ipak, tada to ne biste govorili očekujući da će mi to polaskati.

Učinila sam nekoliko koraka dok sam tako govorila. Shvatio je da bih željela prekinuti taj razgovor, pa se smjesta naklonio, poželio mi laku noć i odjašio. Činilo se da ga je moje neljubazno prihvaćanje laskanja duboko uvrijedilo. Nisam bila sigurna je li bilo dobro što sam tako grubo s njim govorila. Ali, bila sam uvrijeđena njegovim ponašanjem. Činilo se kao da je želio iskoristiti odsutnost moga muža, optužujući ga i više nego što je odgovaralo istini.

Rachel se bila udaljila za našeg razgovora. On je zadržao konja kraj nje želeći pogledati dijete. Pažljivo ga je podigao i pogledao ga gotovo očinski nježno. Čula sam ga kad sam mu se približila: – I njega je zaboravio!

Zatim ga je nježno poljubio i vratio Racheli.

– Volite li djecu, gospodine Hargrave? – zapitala sam ga nešto ljubaznije.

– Zapravo ne volim – odgovorio je – ali ovo je tako dražesno dijete, tako nalik na majku – dodao je tiše.

– Varate se, sličan je ocu – odgovorila sam.

– Nemam li pravo? – obratio se Racheli.

– Mislim da je sličan pomalo i ocu i majci.

On je otišao, a Rachel ga je nazvala veoma ugodnim gospodinom. Ja sam još uvijek gajila u tom pogledu stanovitu sumnju.

Narednih šest tjedana srela sam ga nekoliko puta. Uvijek u društvu njegove majke ili sestre. Kad sam im dolazila u posjet, uvijek je bio kod kuće, a kad bi one dolazile k meni on ih je vozio svojom kočijom. Njegova je majka bila oduševljena njegovom pažnjom i iznenadnom ljubavlju za dom.

Onaj put, kad sam ga ponovo srela samoga, bijaše topao, vedar dan, na početku srpnja. Povela sam malog Arthura u šetnju u park. Ondje sam ga smjestila na mahovinom obrasli korijen nekoga starog hrasta. Pošto sam nabrala kitu ruža i zvončića, kleknula sam kraj njega i pružala mu

jedan po jedan cvijet. Uživala sam u divnom cvijeću i njegovim oduševljenim očima. Na čas sam zaboravila sve svoje brige. Smijala sam se zajedno s njim i uživala poput njega. Iznenada je sjena pala na komadić zemlje obasjane suncem. Pogledala sam i ugledala Waltera Hargravea gdje zuri u nas.

– Oprostite, gospođo Huntingdon – rekao je – ali bio sam očaran.

Nisam imao snage prići vam i prekinuti tu divnu scenu. A nisam se mogao odreći užitka da vas promatram. Kako dobro napreduje moje kumče! Kako je sretan jutros! – približio se djetetu i uhvatio njegove ručice. Videći kako će njegovo milovanje izazvati suze umjesto ljubaznog pogleda, oprezno se povukao.

– Kakvu utjehu mora da vam pruža to malo biće, gospođo Huntingdon! – napomenuo je pomalo tužno dok je udivljeno promatrao dijete.

– To je istina – odgovorila sam. Zatim sam zapitala za njegovu majku i sestru.

Pristojno je odgovarao na moja pitanja, a zatim se vratio na onaj razgovor, sav zaplašen, ne želeći me povrijediti.

– Jeste li u posljednje vrijeme čuli nešto o Huntingdonu? – zapitao je.

– Ovaj tjedan nisam – odvratila sam. A mogla sam mu zapravo kazati: posljednja tri tjedna.

– Primio sam jutros pismo od njega. Žalim što nije takvo da bih ga mogao pokazati njegovoj ženi.

– Napola je iz džepa izvukao pismo na kojemu sam prepoznala Arthurov rukopis. – Javlja mi da se idućeg tjedna vraća.

– To i meni javlja u svakom pismu.

– Doista! To je slično njemu. Ali meni je dosad uvijek pisao kako još namjerava ostati.

Poput udarca munje pogodio me taj očiti dokaz njegove laži.

– Sve je to posve u skladu s njegovim ponašanjem – rekao je gospodin Hargrave gledajući me zamišljeno i čitajući moje misli na mom licu.

– Mislite li da će zaista doći drugi tjedan? – zapitala sam ga nakon nekoliko trenutaka.

– Možete računati s tim, ako vas to veseli. Je li moguće, gospođo Huntingdon, da se vi možete veseliti njegovu dolasku? – uskliknuo je, pažljivo promatrajući moje lice.

– Naravno, gospodine Hargrave, pa zar on nije moj muž?

– Oh, Huntingdone, ti ne znaš što činiš! – promrmljao je strastveno.

Podigla sam dijete i otišla poželjevši mu sretan put. Htjela sam u miru razmišljati o tome u svetilištu svoga doma.

Jesam li bila sretna? Da, oduševljena, iako sam se ljutila zbog Arthurova ponašanja, znajući koliko je kriv preda mnom. Čvrsto sam odlučila učiniti nešto da on to osjeti.

POGLAVLJE XXX

utradan ujutro primila sam i ja od njega nekoliko riječi, koje su potvrdile Hargraveove tvrdnje o njegovu skorom dolasku. Stigao je idući tjedan u duševnom i tjelesnom stanju mnogo gorem nego prvi put. Ipak nisam namjeravala ovaj put prijeći preko svega bez prigovora.

Mislila sam da to ne bi imalo smisla.

Ali, prvi dan je bio umoran od puta, a ja sam bila odviše sretna što se napokon vratio. Nisam ga htjela smjesta napasti, spremala sam to za sutra. Drugo jutro bio je vrlo miran, pa sam odlučila još pričekati. Ali za večere, kad je stao svemu prigovarati, izjavljujući kako ćemo morati promijeniti kuharicu, pomislila sam da je pravi čas kucnuo.

– To je ista kuharica koju smo imali prije nego što si otišao Arthure – rekla sam. – Tada si bio vrlo zadovoljan njome.

– Sigurno se razlijenila dok mene nije bilo. Otrovat ću se tom ogavnom hranom! – I zlovoljno je odgurnuo tanjur.

– Mislim da si se ti promijenio, a ne ona – rekla sam što sam mogla ljubaznije, jer ga nisam htjela razljutiti.

– Možda – odgovorio je nemarno kad je ispio čašu vina pomiješanog s vodom – jer u mojim žilama gori pakleni plamen, koji ne mogu ugasiti ni svi oceani.

– Što ga je prouzrokovalo? – htjela sam ga zapitati, ali je taj čas ušao sluga i stao odnositi stvari.

– Požuri, Bensone, odnesi tu ogavnu hranu viknuo je Arthur. – I nemoj donijeti sir, ako ne želiš da se zaista razbolim!

Benson je iznenađeno maknuo sir, nastojeći pospremiti sve što je brže i tiše moguće. Ali, na nesreću, sag se bio nabrao kad je njegov gospodar bio naglo odmaknuo stolicu, pa je Benson posrnuo. Ništa se naročito nije dogodilo, osim što je pala jedna posudica za umak i razbila se. Na moje najveće iznenađenje Arthur se bijesno okrenuo prema njemu i stao ga psovati najprostijim izrazima. Ubogi je čovjek problijedio i počeo drhtati dok je skupljao krhotine porculana.

– Nije on kriv, Arthure – rekla sam – posrnuo je na sagu. Nemojte to sada čistiti, Bensone! Ostavite za kasnije.

Sretan što može otići, Benson je poslužio desert i izgubio se.

– Kako možeš stati na stranu sluge, a protiv mene? – rekao je Arthur čim su se vrata zatvorila. – Zar nisi vidjela da sam bijesan?

– Nisam to znala, Arthure, a ubogi je čovjek bio prestrašen i povrijeđen tvojim iznenadnim ispadom.

– Ubogi čovjek, doista! Kako možeš i pomisliti da bih ja mogao imati obzira prema osjećajima takvog lopova, kada se moji živci trgaju zbog te buke.

– Nikad prije nisam čula da se tužiš na živce.

– A zašto ja ne bih imao živce kao i ti?

– Ne poričem da ih imaš, ali ja se nikad nisam žalila na svoje živce.

– Pa i kako bi, kad nemaš prilike da ih iskušaš!

– A zašto ti onda iskušavaš svoje?

– Misliš li da ja nemam drugog posla nego da sjedim kod kuće i brinem se za sebe poput žene.

– A zar se ne bi mogao pričuvati kad odlaziš od kuće? Rekao si mi da ćeš to učiniti, obećao si...

– Nemoj ponovo započinjati s tim glupostima, Heleno! Ne mogu to podnijeti!

– Što ne možeš podnijeti? Da te podsjetim na obećanje koje si mi dao?

– Heleno, ti si okrutna! Poštedjela bi me kad bi znala kako mi se srce stisnulo, a svaki živac zaigrao, kad si tu stala tako govoriti. Ti žališ glupog slugu koji lomi sude, ali nemaš suosjećanja sa mnom, kad mi se glava puši a groznica me obuzima.

Naslonio je glavu na ruke i duboko uzdahnuo. Pristupila sam mu i položila ruku na njegovo čelo. Zaista je gorjelo.

– Dođi sa mnom u salon, Arthure! Nemoj više piti vina. Popio si već nekoliko čaša, a ništa nisi jeo cijeli dan. Od toga se nećeš izliječiti.

Napokon sam ga uspjela nagovoriti da se digne od stola. Kad su donijeli malog nastojala sam ga zabaviti njime. Ali su ubogom Arthuru rasli zubi, a njegov otac nije podnosio njegov plač. Morali su ga smjesta odnijeti, čim je prvi put zajecao. A kad sam za večere otišla na nekoliko časaka k djetetu, on mi je na povratku stao prigovarati kako zapostavljam supruga na račun djeteta.

– Nisam dugo izbivala, Arthure! Niti sat.

– Naravno, sat za tebe nije ništa, ti si ga ugodno provela.

– Nisam ga ugodno provela – upala sam mu u riječ. – Tetošila sam jadno dijete kojemu nije dobro. Nisam ga mogla ostaviti dok nije zaspalo.

– Imaš samilosti za sve osim za mene.

– A zašto bih tebe žalila? Što ti je zapravo?

– To doista prelazi granice! Došao sam kući bolestan i slab, žudeći za utjehom i udobnošću, nadajući se da ću naći pažnju i ljubaznost, bar kod moje žene. A kad tamo, ona me mirno pita što je sa mnom!

– Nije ti ništa – odvratila sam – osim onoga što si ti sam skrivio ne slušajući moje savjete.

– Slušaj, Heleno – rekao je uspravivši se na stolici – ako smjesta ne prestaneš, pozvonit ću i naručiti šest boca vina. I, tako mi Boga, popit ću ih prije nego što se dignem s tog mjesta.

Ništa više nisam kazala, nego sam sjela za stol i privukla knjigu.

– Ostavi me napokon na miru! – nastavio je – ako mi već uskraćuješ svaku drugu utjehu. – Ponovo se zavalio u naslonjač, zatvorivši oči kao da će spavati.

Ne znam koja je knjiga ležala preda mnom, jer je nisam ni pogledala.

Naslonila sam laktove s obje njezine strane i sklopila ruke pred očima, te se prepustila tihom plaču. Ali, Arthur nije spavao. Na moje tiho jecanje digao je glavu i nestrpljivo uzviknuo: – Zašto plačeš, Heleno? Što je sada opet?

– Plačem zbog tebe, Arthure – odgovorila sam, otirući brzo suze.

Digla sam se i bacila na koljena pred njega, uhvativši njegove ruke među svoje, govoreći: – Ne znaš li ti da si dio mene? Misliš li da možeš ranjavati i ponižavati sebe, a da ja to ne osjetim?

– Da sebe ponižavam, Heleno?

– Jest, ponižavaš! Što si radio cijelo to vrijeme?

– Bolje je da ne pitaš – rekao je s laganim smiješkom.

– A ti to radije nemoj kazati. Ali, ne možeš poreći da si se užasno ponašao. Sramotio si svoje tijelo i dušu, a i mene. Ja to ne mogu mirno podnositi – i neću!

– Nemoj tako strastveno stiskati moju ruku, i nemoj me ljutiti! Oh, Hattersley je imao pravo! Ti ćeš biti moja smrt sa svojim čistim osjećajima i čvrstim karakterom! Molim te, poštedi me!

– Arthure, moraš se pokajati! – kriknula sam u očaju, zagrlivši ga i skrivajući lice na njegovim grudima. – Reci da ti je žao zbog onoga što si učinio!

– Žao mi je!

– Nije, i opet ćeš to činiti!

– Neću preživjeti da bih to ponovio, budeš li tako strastveno postupala sa mnom – odgovorio je, gurnuvši me od sebe. – Gotovo si me ugušila svojim zagrljajem. – Pritisnuo je ruku na srce. Činio se uzbuđen i bolestan.

– A sad mi donesi čašu vina – rekao je – da ispraviš ono što si učinila, ti tigrice! Blizu sam nesvjestice!

Potrčala sam da mu donesem što je htio. Činilo se da ga je to oživilo.

– Sramota – rekla sam i uzela mu praznu čašu iz ruke – da se tako snažan i mlad čovjek može dovesti u takvo stanje!

– Kad bi ti sve znala, rekla bi: »Kakvo čudo da sve to možeš podnositi tako dobro kako podnosiš!« Proživio sam više u ova četiri mjeseca, Heleno, nego što si ti cijelog svoga života. I više nego što ćeš do kraja svoga života, pa makar doživjela stotinu godina. Moram to nekako platiti.

– Platit ćeš to i skuplje nego što misliš, ako se ne pričuvaš. Uništit ćeš zdravlje, a i moju ljubav, ukoliko ti je uopće stalo do nje.

– Što, ponovo mi prijetiš gubitkom tvojih osjećaja? Mislim da bi bilo pametno da opet započneš s tim! Zar misliš da se oni mogu tako lako uništiti? Natjerat ćeš me, lijepi moj tiraninu, da požalim zbog svog izbora.

Pozavidjet ću Hattersleyu na njegovoj blagoj maloj ženici. Ona je pravi

uzor svoga spola, Heleno! Ona je bila s njim u Londonu cijelu sezonu, i nije mu smetala. Mogao se zabavljati uz nju kako je i koliko je htio, poput pravog neženje. Nikad se nije požalila da je zapostavlja. Mogao je dolaziti kući u bilo koje doba noći i dana, trijezan ili potpuno pijan. Mogao je izigravati ludu, ako je želio, a da se ona nikad nije požalila. Nikad nije rekla ni riječ prigovora, pa ma šta on učinio. U cijeloj Engleskoj nema takvog dragulja, i on se kune da je ne bi zamijenio za cijelo kraljevstvo.

– Provodi uz njega užasan život!

– Ne, ona poznaje samo njegovu volju. Zadovoljna je i sretna što se on zabavlja.

– U tom je slučaju ona još veća luda od njega.

Ali nije tako! Primila sam nekoliko pisama od nje u kojima izražava veliku zabrinutost zbog njegova ponašanja. Tuži se na tebe, jer ga ti navodiš na nepromišljenosti. Preklinje me da upotrijebim sav svoj utjecaj i natjeram te da napustiš London. Piše kako njezin suprug nikad nije bio takav dok ti nisi tamo došao. On će prestati s tim čim ti odeš i on se ponovo snađe i sabere.

– Ta prokleta mala izdajica! Daj mi to njezino pismo, pa ću mu ga pokazati, kunem se!

– Ne, on ga neće vidjeti bez njezina pristanka. Ali, ako ga i vidi, u njemu nema ništa što bi ga moglo razljutiti – a ni u onim drugim pismima.

Nikad nije rekla ni riječi protiv njega. Ona spominje njegovo ponašanje na najdelikatniji način. Nalazi sve moguće isprike za svog supruga. A što se tiče njezina bijednog života, ja ga više naslućujem nego što ga čitam u njezinim pismima.

– Ali ona okrivljuje mene, a ti si joj sigurno u tome pripomogla.

– Nisam! Samo sam joj pisala da precjenjuje moj utjecaj na tebe. Jer ja bih te sama odvukla od tih iskušenja, ali nisam imala baš neki uspjeh.

Osim toga, ustvrdila sam kako se ona sigurno vara smatrajući da ti navodiš na zlo gospodina Hattersleya. Neko sam vrijeme mislila baš protivno. Ali, vi se uzajamno dovodite u iskušenja. Možda bi bilo korisno ako bi ona obazrivo stala svom mužu ukazivati na zlo koje čini.

– I tako vi jedna drugu nagovarate na pobunu, optužujući svoje supruge.

– Sudeći prema tvojim riječima – napomenula sam – moj loš savjet nije imao djelovanja. A što se drugoga tiče, obje se i odviše stidimo grešaka naših supružnika, a da bismo to učinile sadržajem našeg dopisivanja. Iako smo prijateljice, rado bismo zatajile vaše greške čak i same pred sobom, kad bi to bilo moguće.

– Dobro, dobro, ostavi me na miru s time! Ništa dobro nećeš time postići. Strpi se, i podnosi me ovakvog još neko vrijeme, dok se ne riješim te proklete groznice. Tada ću ponovo biti veseo i raspoložen kao i prije.

Zašto ne možeš biti dobra i nježna, kao što si nekad bila?

– A kako si mi to platio? Varala sam samu sebe mišlju da si se postidio

zbog svoga ponašanja. Nadala sam se da se to više nikad neće ponoviti. Ali sad mi više nisi ostavio nikakve nade.

– Moj je slučaj neizlječiv, zar ne? Molim te, oslobodi me svog nastojanja da me obratiš! A sebe toga truda koji uništava tvoju ljepotu.

Izljevi brižnosti i potoci suza mogu postići efekat ako ih ponekad pokažemo, ali, upotrijebljeni prečesto, oštećuju ljepotu i kvare prijateljstvo.

Poslije toga počela sam svoje osjećaje i suze obuzdavati što sam bolje mogla. Poštedjela sam ga beskorisnih pokušaja obraćenja. Vidjela sam da je to uzaludno. Možda bi Bog uspio probuditi njegovo srce i izbrisati strastveni tamni pogled njegovih očiju. Ja to nisam mogla. Još sam se ljutila i borila protiv njegova grubog i nepravednog vladanja prema posluzi, koja se nije mogla braniti. Ali, kad bi napadao mene, što se često događalo, to sam mirno podnosila, osim u prilikama kad se nisam mogla savladati. Tada bih postala žrtvom okrutnosti i grubosti. Pažljivo sam izvršavala njegove želje, ali moram priznati, više ne oduševljeno kao prije.

Osim toga, još je netko zahtijevao moju pažnju. Bilo je to moje milo dijete zbog kojega sam često morala podnositi prigovore njegova nerazumnog oca.

Arthur nije po prirodi nagao čovjek. Svojim nervoznim ponašanjem izazivao je više smijeh nego srdžbu. Njegovo ponašanje postajalo je sve bolje, što se više tjelesno oporavljao. A to se dogodilo prije nego što sam mogla i pomisliti. Ipak je kod njega postojalo još nešto što me dovodilo do očaja. Osjećao je sve jaču potrebu za vinom, što sam već i prije bila primijetila. Za njega je to sada značilo više od običnog društvenog običaja.

Postala je to zabava. U to doba slabosti i depresije vino je postalo njegov lijek i tješitelj, njegov odmor i prijatelj. Sve se više prepuštao tom umivanju. Odlučila sam ne dopustiti da posve utone u taj porok, sve dok budem imala i najmanji, utjecaj na njega, lako ga nisam mogla nagovoriti da pije manje nego što mu je moglo naškoditi, ipak sam ga odlučnošću, budnošću, ljubaznošću i upornošću spriječila da ne prekorači sve granice toga ogavnog poroka koji je vodio uništenju.

Moram priznati, veliku zahvalnost dugujem njegovu prijatelju gospodinu Hargraveu. On je u to vrijeme dolazio u Grassdale i večeravao s nama. Arthur je to u početku iskorištavao da veselo provede noć. Tada bi se za jednu ili dvije noći uništili svi moji napori, svi moji pokušaji prethodnih tjedana. Srušila bi se cijela ta nesigurna građevina. Tako sam se toga uplašila da sam, iako teško, odlučila zamoliti Hargravea da ne podstiče Arthura u njegovim porocima. Njemu je taj znak povjerenja bio drag, i nije me izdao. Otada više nije sudjelovao u njegovu pijančevanju.

Uvijek je uspijevao odvesti Arthura u pravo vrijeme iz blagovaonice u još posve dobrom stanju. Ponekad je Arthur želio ostati, ali bi mu on govorio »Nemojmo ostaviti gospođu Huntingdon samu u salonu!«, i moj se suprug, kao dobar domaćin, morao dići i pridružiti nam se.

I tako sam stala gospodina Hargravea smatrati pravim prijateljem obitelji. Bezopasnim Arthurovim drugom, koji je činio sve da ga uveseli i

oslobodi potpune osamljenosti. Postao mi je saveznikom. Nisam mogla drugo nego da mu budem neizmjerno zahvalna, pa nisam oklijevala da mu to i kažem prvom prilikom. Ali, dok sam to činila, srce mi je šaptalo kako to nije u redu, pa sam porumenjela. Primijetio je to. Način na koji je prihvatio moju izjavu samo je još povećao moju nelagodnost. Bio je silno oduševljen što mi može služiti. Njegovi su uzdasi bili iskreni. Ali, morao ih je zadržati za sebe, ili namijeniti drugim ušima, a ne mojima. Ionako je već bilo previše povjerenja među nama. Činilo mi se neprihvatljivim što je između prijatelja moga muža i mene postojalo nešto što Arthur nije znao.

Ali, moja je druga misao bila: »Ako to nije u redu, onda je za to kriv Arthur, a ne ja!« Doista ne znam jesam li u to vrijeme crven jela zbog njega ili zbog sebe. Jer, budući da smo Arthur i ja jedno, bila se s njim poistovjetila, pa sam njegovu propast osjećala kao svoju. Pocrvenjela bih zbog njega, plašila se za njega. Kajala sam se zbog njega, molila i tražila oproštenje kao da je riječ o meni. Ali, nisam mogla djelovati umjesto njega.

Toliko sam čvrsta u svojoj ljubavi, tako duboko odlučna da praštam njegove zablude, te sam i sama uronila u njih, i tako postala gotovo njegovim suučesnikom. Stvari koje su me nekada ogorčavale i kojih sam se gnušala čine mi se sada posve prirodne. Znam da su pogrešne, jer mi to kaže zdrav razum i božja riječ, ali pomalo gubim instinktivni užas i odbojnost koji su mi bili prirođeni. Možda sam prije bila prestroga u svojim sudovima, jer sam se odricala grešnika kao i samoga grijeha. Sada govorim sebi da sam postala bolja jer imam više razumijevanja. Ali, ne postajem li istodobno i nezainteresiranijom i bezosjećajnijom? Bila sam luda kada sam mislila da ću imati dovoljno snage spasiti i njega i sebe! Ne bih se čudila kad bih zbog toga završila zajedno s njim u ponoru iz kojega sam željela njega spasiti.

– Spasi me. Bože, toga! A i njega. Još uvijek se molim za njega i nadam se. Njegovo je ponašanje u posljednje vrijeme bez prigovora. Ali, ja znam da se njegovo srce nije promijenilo. Znam i to, približava se proljeće i unaprijed se plašim.

Kako se počeo oporavljati i ponovo stekao svoju snagu, postao je nestrpljiv kao i prije. Predložila sam da pođemo na more. Ondje bi se on još bolje oporavio, a bilo bi to korisno i našem sinu. Ali ne, kupališta su njemu bila nesnosno dosadna Osim toga, neki ga je njegov prijatelj pozvao na mjesec ili dva u Škotsku u lov na jelene, i obećao je da će doći.

– Arthure, ti ćeš me ponovo napustiti? – zapitala sa.

– Hoću, draga, ali samo zato da bih te više volio kad se vratim i popravio sve ono zlo što sam ti nanio. Ovaj put se ne moraš plašiti. U brdima nema iskušenja. Ako želiš, mogla bi za moje odsutnosti poći u posjet u Staningley. Tvoj ujak i tetka već nas dugo očekuju. Ali, nekako, između mene i te dobre gospođe postoji takva netrpeljivost, da se nikad nisam mogao na to odlučiti.

Trećeg tjedna kolovoza Arthur je otputovao u Škotsku. Gospodin

Hargrave pratio ga je onamo na moje veliko zadovoljstvo. Kratko vrijeme nakon toga pošla sam s malim Arthurom i Rachelom u Staningley, moj dragi stari dom. Pri susretu s njegovim stanovnicima bila sam ispunjena osjećajima zadovoljstva i boli. Ti su osjećaji bili tako čvrsto spleteni da sam teško mogla razlikovati jedne od drugih ili znati kojima treba pripisati suze, osmijehe ili uzdahe.

Arthur se vratio kući tek nekoliko tjedana nakon mene. Ali ovaj put nisam bila tako zabrinuta zbog njega. Znala sam da se bavi sportom u tim divljim bregovima Škotske. A to je bilo nešto posve drugo nego boraviti u pokvarenom Londonu, punom iskušenja. Njegova pisma, iako kratka i bez velikih izljeva osjećaja, dolazila su redovitije nego prije. A kad se vratio, na moju veliku radost, bio je mnogo veseliji i snažniji. Nisam imala mnogo prilike da se na nj požalim. Još se uvijek odviše odavao užicima za stolom, protiv čega se moram boriti, ali je počeo zapažati svoga sina i sve se više njime zabavljati. Inače se bavi lovom na lisice, kada tlo nije odviše smrznuto. Siječanj je, divno godišnje doba, kome sam se prije uvijek veoma radovala. Ono sada svojim dolaskom budi u meni strah.

POGLAVLJE XXXI

20. ožujka 1824. ošlo je vrijeme koje sam sa strahom očekivala, i Arthur je otputovao, kako sam i očekivala. Izrazio je namjeru da samo kratko vrijeme ostane u Londonu, zatim da prijeđe na Kontinent, gdje se mislio duže zadržati. Nisam ga mogla očekivati prije isteka nekoliko tjedana ili mjeseci.

30. srpnja Vratio se prije tri tjedna, boljeg zdravlja nego što je bio prije, ali mnogo goreg raspoloženja. Umorna sam od njegove nepravednosti, sebičnosti i zlovolje. Željela bih, kad bih mogla, upotrijebiti blažu riječ. Ali ja nisam anđeo i bunim se protiv toga. Moj je ubogi otac umro prošlog tjedna. Arthuru je bilo žao kad je to čuo, jer je vidio koliko ja patim, pa se uplašio da bi to moglo štetiti njegovoj udobnosti. Kad sam govorila o tome da ću naručiti crninu, uzviknuo je: – Oh, kako mrzim crninu! Znam, morat ćeš je nositi, zbog društvenih obzira. Ali, iskreno se nadam, Heleno, da nećeš izraz svoga lica i svoje ponašanje uskladiti s tom tužnom odjećom. Zašto bi ti uzdisala i jecala, a ja se zbog toga neugodno osjećao, samo zato što se neki stariji gospodin, kojega smo jedva poznavali, odlučio ubiti pićem? Eto, već plačeš! Sigurno se pretvaraš.

Nije htio ni čuti da prisustvujem sprovodu, ili da nekoliko dana podijelim samoću ubogog brata Fredericka. To je nepotrebno, govorio je, a ja sam bila nerazumna što sam izrazila takvu želju. Što je moj otac i značio za mene? Nikada ga nisam vidjela osim jednom kad sam još bila posve malo dijete, a njemu nikada i nije bilo stalo do mene. A i brat mi je bio pravi stranac. – Osim toga, Heleno – govorio mi je dok me grlio – ja ne mogu provesti ni jedan dan bez tebe.

– Pa kako si onda proveo toliko dana bez mene? – zapitala sam ga.

– To je drugo. Tada sam putovao svijetom, a sad sam kod kuće. A dom bi bez tebe bio nepodnošljiv moja kraljice!

– Jest, jer sam ti potrebna radi tvoje udobnosti. Ali, to nisi govorio prije, kad si me nagovarao da te ostavim kako bi mogao izlaziti kad god to tebi padne na um – odvratila sam. Još prije nego što sam te riječi izgovorila, već sam požalila zbog njih. To je bila ozbiljna optužba, a ako nije odgovarala istini, bila je još i teška uvreda. A ako je bila istinita,

odviše je ponižavala a da sam mu je smjela samo tako baciti u lice.

Međutim, mogla sam sebi prištedjeti te samooptužbe. One nisu u njemu probudile ni stid ni srdžbu. Nije ih ni porekao, niti se ispričao. Odgovorio je iskrenim smijehom, kao da je sve to smatrao samo uspjelom šalom. Tom će čovjeku doista uspjeti da ga konačno zamrzim!

20. kolovoza Vratili smo se u naše uobičajeno stanje. Arthur se vratio svojim prijašnjim običajima. Smatram najmudrijim da zatvorim oči pred prošlošću i budućnošću, bar što se njega tiče. Živim samo za sadašnjost.

Volim ga, smijem se (ako je moguće) kad se on smije, dobro sam raspoložena kad je on raspoložen. Kad nije, pokušavam ga razonoditi, a ako to ne uspijem, podnosim ga i opraštam mu. A ipak, ako se tako predajem njegovim bezopasnijim strastima, nastojim svim silama odvratiti ga od onih gorih.

Nećemo dugo biti sami zajedno. Doskora ću morati prihvatiti njegove odabrane prijatelje, one iste koji su ovdje boravili u jesen prije dvije godine. Osim njih, stići će još i gospodin Hattersley, i po mojoj izričitoj želji, njegova žena i dijete. Uistinu sam se zaželjela Milicent i njezine kćerkice. Njoj je sada godinu dana, i moći će se igrati s mojim Arthurom.

30. rujna Naši su gosti ovdje već dva tjedna, ali nisam stigla još ništa o njima zapisati. Još uvijek ne volim lady Lowborough. Nisu u pitanju neki osobni odnosi među nama. Jednostavno ne podnosim tu ženu, jer mi se ništa na njoj ne sviđa. Izbjegavam njezino društvo koliko god mogu a da ne prekršim pravila gostoljubivosti. Kad razgovaramo, činimo to najpristojnije, čak i srdačno. Ali, sačuvaj me Bože takve srdačnosti! To je kao da poklanjaš najdivnije ruže, a znaš da su pune trnja. A kako trnje osjećaš, nastojiš ga uništiti, čak i na račun vlastitih prsta.

U njezinu ponašanju prema Arthuru nisam otkrila ništa što bi me moglo uznemiriti. Prvih mi se dana činilo da nastoji zadobiti njegovo divljenje. I on je zapažao te njezine pokušaje. Ali, moram reći u njegovu pohvalu, svi su joj napori propali. Njezin najčarobniji smiješak, njezini najzavodljiviji pogledi prihvaćeni su nemarnim smiješkom. Tek kad je uvidjela da ga ne može osvojiti, iznenada je odustala od svojih napora, i postala ravnodušna prema njemu.

S te strane je sve u redu, ali mi Arthur nikad neće dopustiti da budem njime zadovoljna. Nikada, otkad sam se udala, nisam ni jednog jedinog sata osjetila onu slatku izreku: Odmorit ćete se u miru i povjerenju. Ona dva ogavna čovjeka, Grimsby i Hattersley uništila su sve moje napore da ga odučim od vina. Neću tako brzo zaboraviti drugu noć nakon njihova dolaska. S ostalim sam se damama povukla iz blagovaonice. Prije nego što su se vrata zatvorila, začula sam Arthura kako viče:

– Što kažete, momci, na pravu zabavu?

Milicent me prijekorno pogledala, kao da sam ja nešto kriva. Ali, njezino se držanje promijenilo kad je začula Hattersleya koji je vikao tako glasno da ga se čulo kroz zidove.

– Slažem se! Pošalji po još vina, ovdje ga nema dovoljno!

Tek što smo stigli u salon, pridružio nam se lord Lowborough.

– Kako to da si već došao? – zapitala ga je njegova žena, s izrazom nezadovoljstva.

– Znaš da nikad ne pijem, Annabello – odgovorio je ozbiljno.

– Mogao si ipak ostati neko vrijeme s njima, smiješno je što se neprekidno držiš žena!

Pogledao ju je iznenađeno i ogorčeno, a zatim je sjeo prigušivši uzdah i ugriznuvši se za blijede usne. Pogled je upro u pod.

– Imali ste pravo što ste ih napustili – rekla sam. – Nadam se da ćete nas uvijek tako brzo počastiti svojom prisutnošću. Kad bi Annabella shvatila pravu vrijednost te mudrosti, sigurno ne bi tako govorila. Čak ni u šali.

Podigao je oči dok sam govorila i ozbiljno me pogledao, pomalo iznenađeno, a zatim je okrenuo pogled prema svojoj ženi.

– Ja shvaćam – rekla je – vrijednost nježnog srca i prave muške duše.

– Annabello – rekao je prigušenim glasom – ako ti moja prisutnost nije draga, oslobodit ću te nje.

– Hoćeš li se vratiti njima? – zapitala je nemarno.

– Neću – viknuo je uzbuđeno – neću se vratiti njima! I nikada neću proboraviti s njima ni trenutak duže nego što budem želio, ni zbog tebe ni zbog ikoga tko bi me tjerao u iskušenje! Ali, ne brini zbog toga, nikada ti više neću smetati ili ti nametnuti svoje društvo.

Izašao je iz sobe. Čula sam kako su se ulazna vrata otvorila i smjesta opet zatvorila. Odmaknula sam zavjesu i vidjela ga kao je uronio u vlažan i magloviti mrak parka.

– Pravo vam bilo, Annabello – kazala sam – ako se lord Lowborough vrati svojim starim porocima koji su ga gotovo uništili i kojih se s teškom mukom riješio. Tek tada biste požalili zbog ovog ponašanja.

– Što se mene tiče, može se svakog dana opijati. Bar ću ga se prije riješiti.

– Oh, Annabello! – kriknula je Milicent. – Kako to možeš kazati! Za tebe bi bila prava kazna kad bi usud ispunio tu tvoju želju. Kad bi osjećala ono što drugi osjećaju... – Zastala je, jer je do nas iz blagovaonice dopro glasni smijeh i razgovor. Naročito je glasan bio Hattersley.

– Želiš da osjetim ono što vjerojatno ti sada osjećaš? – rekla je lady Lowborough sa zlobnim smiješkom.

Milicent joj nije odgovorila, nego je odvratila pogled i briznula u plač.

Tog su se časa otvorila vrata i propustila gospodina Hargravea.

Njegove tamne oči krijesile su se uzbuđeno.

– Oh, kako sam sretna što si došao, Waltere! – uskliknula je njegova sestra. – Ali, bilo bi mi drago kad bi mogao dovesti i Ralpha.

– To je posve nemoguće, Milicent! – odgovorio je veselo. – I sâm sam se jedva izvukao. Ralph me htio silom zadržati. Huntingdon mi je zaprijetio vječnim gubitkom prijateljstva, a Grimsby me htio posramiti. Morate mi dakle poželjeti dobrodošlicu, moje dame, jer sam bio toliko hrabar i toliko propatio da bih mogao uživati u vašem društvu.

– Nije li on zgodan, Heleno? – šapnula mi je ponovo njegova sestra, za trenutak zaboravivši sve brige.

– Bio bi – odgovorila sam – kad bi mu sjaj očiju bio prirođen. Ali, pogledaj ga ponovo za nekoliko sati.

Taj je gospodin sjeo nedaleko mene kraj stola, i zamolio šalicu kave.

– Čini mi se kao da sam osvojio nebo – rekao je kad sam mu je pružila.

– Sad sam u raju. Ali morao sam proći kroz poplave i vatru da bih stigao ovamo. Ralph Hattersley je naslonio leda na vrata i nije me htio propustiti.

Na sreću, to nisu bila jedina vrata, pa sam pobjegao kroz ona sa strane, pa kroz služinsku sobu, na veliko čuđenje sluge Bensona koji je upravo čistio srebrninu.

Gospodin Hargrave se nasmijao, a to je učinila i njegova sestrična.

Njegova sestra i ja ostale smo ozbiljne i šutjele.

– Oprostite mi na rječitosti, gospođo Huntingdon – prošaptao je ozbiljno. – Vi niste navikli na takvo ponašanje. Želio sam gospodina Huntingdona podsjetiti na vas, ali bez uspjeha. Bojim se da se odlučio noćas dobro zabaviti. Nema smisla čuvati kavu za njega i njegove prijatelje. Bit će već dobro budu li nam se pridružili ujutro kod doručka. U međuvremenu, bilo bi mi drago kad bih mogao odagnati misli na njih iz vaše glave. A i iz moje, jer i ja se nerado toga sjećam. Da, čak i mojega dragog prijatelja Huntingdona! Kad se sjetim vlasti koju ima nad bićem toliko vrednijim od njega, počinjem ga mrziti.

– Ne smijete tako govoriti preda mnom! – rekla sam – jer ma kako loš bio, on je ipak dio mene, i ne možete uvrijediti njega a da pri tom ne uvrijedite i mene.

– Oprostite mi, jer bih radije umro nego vas uvrijedio. Ali, nemojmo zasad više govoriti o njemu.

Napokon su ipak došli. Ali tek nešto poslije deset sati. Koliko sam god željela da se pojave, moje je oduševljenje splasnulo kad sam čula njihovu galamu. Milicent je problijedila i skočila sa stolice kad je gospodin Hattersley bučno upao u sobu glasno kunući. Hargrave ga je nastojao umiriti, upozorivši ga na prisutnost dama.

– Ah, ti me podsjećaš na dame, ti kukavni dezerteru! – zaviknuo je, prijeteći mu pesnicom. – Kad ne bi bilo njih, ja bih te udesio i zatim tvoje tijelo predao nebeskim pticama! – Pri tom je sjeo na stolicu do lady Lowborough i počeo s njom razgovarati, uz određenu dozu bezobrazluka, koja ju je očigledno zabavljala.

U međuvremenu je gospodin Grimsby sjeo do mene, na stolicu koju je Hargrave napustio za njihova ulaska, te ozbiljno izjavio da bi mi bio zahvalan za šalicu čaja. Arthur se smjestio kraj uboge Milicent, povjerljivo joj gurajući glavu u lice, približavajući joj se sve više što se ona više povlačila od njega. Nije bio tako glasan kao Hattersley, ali mu je lice bilo zajapureno, pa kako sam mogla pretpostaviti što govori, bila sam sretna što je to činio tako tiho da ga nitko nije čuo.

– Kakve su to budale! – procijedio je gospodin Grimsby, koji je kraj mene neprekidno nešto ozbiljno pričao. Ali ja sam bila odviše zaokupljena promatranjem one druge dvojice bijednika, naročito Arthura, a da bih ga slušala.

– Jeste li ikad čuli takve gluposti kakve oni govore, gospođo Huntingdon? – nastavio je. – Stidim se zbog njih. Oni ne mogu popiti ni jednu bocu a da im to odmah ne pomuti pamet.

– Neprekidno ulijevate vrhnje u šalicu, gospodine Grimsby!

– Ali, ovdje je takav mrak!

– Svjetlo tijela su oči – napomenuo je Hargrave sa sarkastičnim smiješkom. – Ako one dobro vide, cijelo će tijelo biti ispunjeno svjetlošću.

Grimsby je na to svečano odmahnuo rukom. Zatim se okrenuo prema meni i nastavio jednako ozbiljno teško izgovarati riječi: – Kao što sam vam već kazao, oni nemaju mozga. Ne mogu popiti ni pola boce a da im to ne naškodi. Ja sam popio tri put toliko koliko oni, a vidite, posve sam pri svijesti. Možda vam se to čini čudnim, ali ja to mogu objasniti. Njihovi mozgovi, neću spominjati imena, ali vi znate na koga mislim, njihovi su mozgovi laki, a alkohol ih čini još lakšima. Rezultat je toga trovanje. Moj je mozak čvršće grade, pa može upiti veću količinu alkohola bez štetnih posljedica...

– Mislim da ćete vidjeti posljedicu u vašoj šalici za čaj – upao mu je u riječ Hargrave. – Umjesto jednog komada šećera, koliko obično stavljate, stavili ste šest kocaka.

– Jesam li? – upitao je filozof, uronivši žlicu u šalicu i vadeći nekoliko komada poluotopljenog šećera. – Vidite li, gospođo, što čovjek čini kad je rastresen. Odviše mislim dok razgovaram o običnim svakodnevnim događajima. Kad ne bih toliko razmišljao, ne bih pokvario ovu šalicu čaja, pa vas ne bih morao zamoliti drugu.

– Ovo je bila kutijica za šećer. Sad ste pokvarili i šećer, gospodine Grimsby! Morat ćemo naručiti drugi šećer, jer evo, došao je i lord Lowborough. Nadam se da će sjesti s nama i popiti čaj.

Lord se ozbiljno naklonio kao odgovor na moju zamolbu, ali nije ništa kazao. Ušao je već nekoliko trenutaka prije nego što su ga drugi opazili.

Stajao je kraj vrata i zlovoljno promatrao društvo. Sada je pristupio Annabelli koja mu je sjedjela okrenuta leđima. Kraj nje je još uvijek bio Hattersley, iako se sada nije brinuo za nju nego je grdio svoga domaćina.

– Dakle, Annabello – rekao je njezin muž naslonivši se na leda njezine

stolice – što bi željela, kojemu od ta tri »prava muškarca« da budem nalik?

– Tako mi nebesa, bit ćeš nalik svima nama! – uzviknuo je Hattersley uhvativši ga za ruku. Huntingdone, uhvatio sam ga! – zaviknuo je. – Dođi i pomozi mi! Proklet bio ako ga ne napijem! Platit će za sve svoje stare grijehe!

Došlo je do neugodne scene. Lord Lowborough se nastojao oteti tome luđaku koji ga je želio odvući iz sobe. Govorila sam Arthuru da pomogne svom gostu, ali on nije mogao učiniti ništa nego da se smije.

– Huntingdone, pomozi mi! – vikao je Lowborough, jer je počeo pomalo slabiti.

– Neka ti Bog pomogne, Lowborough, ja ne mogu! – odgovorio mu je Arthur. – Mogu se samo moliti za tebe. Ne bih mogao učiniti ništa čak i da moj život ovisi o tome. Oh, oh! – naslonio se natrag u naslonjač, glasno se cereći.

– Annabello, dodaj mi svijeću! – molio je Lowborough dok ga je protivnik uhvatio oko struka, nastojeći ga odvući. Lord se svom snagom očajna čovjeka držao za vratnicu.

– Ne želim sudjelovati u vašim grubim igrama! – odgovorila je hladno njegova žena. – To ne možeš tražiti od mene.

Tada sam ja zgrabila svijeću i donijela mu je. On ju je uzeo i prinio plamen Hattersleyevoj ruci. Taj je zaurlao poput divlje životinje i pustio ga. Lowborough je nestao, pretpostavljam u svoju sobu, jer ga nismo više vidjeli do jutra. Psujući poput luđaka, Hattersley se bacio na otoman kraj prozora. Vrata su sada bila slobodna, pa je Milicent namjeravala pobjeći sa te scene sramotne za njezina supruga. Ali, on ju je pozvao natrag.

– Što želiš, Ralphe? – prošaptala je nevoljko mu se približavajući.

– Želim da znam što je s tobom – rekao je, povukavši je na koljena poput malog djeteta. – Zašto plačeš, Milicent? Reci mi?

– Ne plačem.

– Plačeš – navaljivao je, grubo odmičući njezine ruke od lica. – Kako se usuđuješ lagati?

– Ostavi me, Ralphe! Sjeti se da nismo kod kuće!

– Nije važno, odgovori na moje pitanje! – viknuo je njezin mučitelj.

Pokušao je iznuditi njeno priznanje tresući je i stišćući joj ruku.

– Ne dopustite mu da s vašom sestrom tako postupa – kazala sam gospođinu Hargraveu.

– Dosta je, Hattersley, ne mogu to dopustiti rekao je on, pristupivši im. – Molim te, ostavi moju sestru na miru. – Nastojao je osloboditi njezinu ruku, ali ga je Hattersley iznenada gurnuo tako da je gotovo pao na pod.

– Neka ti ovo bude lekcija za tvoju drskost! Ne miješaj se više nikad u naše stvari.

– Da nisi pijan, tražio bih zadovoljštinu za ovo! – promucao je Hargrave, problijedivši od uzbuđenja.

– Idi do đavola! – glasio je odgovor. – A sad mi kaži, Milicent, zašto si

plakala?

– Reći ću ti drugi put – prošaptala je. – Kad budemo sami.

– Reci mi sada! – navaljivao je i ponovo je stao tresti.

– Ja ću vam kazati, gospodine Hattersley – rekla sam. – Plakala je jer vas se stidjela. Nije mogla podnijeti vaše ponašanje.

– Varate se, gospođo – promucao je, i stao iznenađeno zuriti u mene zbog tolike »drskosti«. – Nije to bio razlog, zar ne, Milicent?

Ona je šutjela.

– Hajde, govori, dijete!

– Ne mogu ti sada kazati! – jecala je.

– Možeš reći »da« ili »ne«. Hajde, reci!

– Da – prošaptala je, objesivši glavu i pocrvenjevši zbog svoga odgovora.

– Tada si ti bezobrazna drolja! – zaviknuo je, odgurnuvši je tako naglo da je pala. Ali, digla se sama prije nego što smo joj ja ili njezin brat mogli pomoći, te je istrčala iz sobe i požurila uz stepenice.

Daljnji objekt napada bio je Arthur koji je sjedio nasuprot i uživao u toj sceni.

– Huntingdone! – viknuo je njegov prijatelj – neću dopustiti da mi se smiješ i rugaš!

– Oh, Hattersley! – rekao je Arthur brišući oči – ti ćeš prouzročiti moju smrt.

– I hoću, ali ne onako kako ti pretpostavljaš. Iščupat ću ti srce iz grudi, ako me i dalje budeš izazivao tim svojim glupim smijehom. Još se smiješ? Da vidimo hoćeš li se sada prestati! – viknuo je Hattersley zgrabivši nisku stolicu i bacivši je u glavu svog domaćina. Nije ga pogodio, a ovaj se stao smijati još jače. Suze su mu tekle niz obraze. To je doista bio užasan prizor.

Hattersley je psovao i kleo, a zatim je uzeo hrpu knjiga koje su ležale na stolu kraj njega. Stao ih je bacati jednu po jednu na predmet svoje mržnje, ali se Arthur još samo jače smijao. Napokon se Hattersley bacio na njega, zgrabio ga za ramena i stao tresti. Smijeh nije prestajao. Nisam više ništa gledala. Ocijenila sam da sam vidjela dosta ponižavanja svoga supruga. Otišla sam, ostavljajući Annabellu i druge neka slijede moj primjer kad to budu htjeli. Nisam pošla u krevet. Otpustila sam Rachelu i stala šetati sobom, očajna zbog onoga što se dogodilo, ne znajući što me još čeka i kad će ono nesretno biće doći u krevet.

Napokon je stigao. Posrtao je uz stepenice, a podržavali su ga Grimsby i Hattersley. Ali ni jedan od njih nije hodao sigurno. Obojica su mu se smijala i rugala mu se. Galamili su toliko da ih je sva posluga morala čuti. Arthur se sada više nije smijao. Izgledao je bolesno i glupo.

Neću više pisati o tome.

Takve sramotne scene opetovale su se više nego jednom. Nisam mnogo o njima govorila Arthuru, jer sam znala da bi to više škodilo nego koristilo.

Stavila sam mu do znanja da od sveg srca mrzim takve prizore. Svaki mi je put ponovo obećavao da se to nikad više neće ponoviti. Ali ja se plašim da on više ne može sebe kontrolirati. Prije bi se zastidio takvog ponašanja, bar pred drugim svjedocima, osim možda pred svojim najboljim prijateljima.

Njegov prijatelj Hargrave znao se toliko svladavati, i na tome sam mu zaviđala, da nikad nije popio više nego što je potrebno za dobro raspoloženje. Uvijek je prvi, nakon lorda Lowborougha, napuštao stol. Lord nikad više, pošto ga je Annabella bila uvrijedila, nije prije ostalog dijela muškog društva dolazio k nama u salon. Proboravio bi to vrijeme u biblioteci, koju sam za njega dala rasvijetliti. Za lijepih noći odlazio bi u šetnju. Mislim da Annabella sada žali zbog svoga postupka, jer se to nikad više nije opetovalo. Ona je čak u posljednje vrijeme vrlo nježna i pažljiva prema njemu. Vjerujem da je taj preobražaj započeo onog časa kad je shvatila da se nema čemu nadati od Arthura.

POGLAVLJE XXXII

5. rujna sther Hargrave je postala zgodna djevojka. Još uvijek mora učiti, ali je njezina majka često ujutro dovodi k nama kad gospoda iziđu. Ona provodi nekoliko sati sa mnom, svojom sestrom i našom djecom. A kad odlazimo u posjet Hargraveovima, ja uvijek razgovaram s njom i to više nego bilo s kim drugim, jer vrlo volim tu svoju malu prijateljicu. Ne znam zašto ona mene toliko voli, jer nisam više ona vesela mlada djevojka kakva sam nekad bila. Ali ona nema drugog društva, osim svoje majke i guvernante (neopisivo dosadne osobe koju je njezina majka vjerojatno namjestila da bi obuzdala njezinu prirodu). Često se pitam kakva će biti njezina sudbina. A to čini i ona. Njezina razmatranja o budućnosti puna su nade, kao što su bila i moja. Užasavam se pomisli da će se jednog dana probuditi, poput mene, i osjetiti ništavilo svega. Čini se kao da ja već sada osjećam njezino razočaranje. Čak i dublje od vlastitoga. Meni se čini da sam rođena za takvu sudbinu, ali ona je tako radosna i svježa, tako nepokvarena i iskrena! Oh, bilo bi okrutno dopustiti joj da osjeća kao što ja osjećam sada i da sazna ono što sam ja saznala.

I njezina se sestra toga plaši. Jučer ujutro bile smo Milicent i ja u parku, uživajući s našom djecom u tome divnom danu. Annabella je ležala u salonu i čitala najnoviji roman. Igrale smo se s našim mališanima gotovo isto onako razuzdano kakvi su i oni bili. Sad smo se odmarale u sjeni nekog stabla, nastojeći urediti kosu, dok su se djeca i dalje igrala na suncu.

Moj Arthur, usklađujući svoj korak s polaganijim korakom male Helene, pokazivao joj je cvijeće. Gledajući ih tako dražesne i uživajući u njima, stale smo razgovarati o njihovoj budućnosti. Počele smo razmišljati. Obje smo šetale neko vrijeme zamišljene, bez riječi. Milicent se pri tome sjetila i svoje sestre.

– Heleno, ti često viđaš Estheru, zar ne? – zapitala je.

– Ne odviše često.

– Ali imaš više prilike sretati se s njom nego ja. Ona tebe voli i poštuje. To znam. Nije joj stalo ni do čijeg mišljenja osim do tvoga. Po njenom, ti si čak nogo razumnija od naše majke.

– To je stoga što je Esther samouvjerena, a njena se mišljenja više slažu s mojima nego s majčinim. Ali zašto me to pitaš, Milicent?

– Kako imaš velik utjecaj na nju, htjela bih da je ti uvjeriš da ne smije nikako pristati na udaju radi novaca, položaja ili bilo čega na svijetu osim

radi ljubavi i iskrenih osjećaja.

– Nije potrebno više o tome razgovarati – rekla sam – jer smo o tome već raspravljale. Mogu te uvjeriti da su njezini pojmovi o braku i ljubavi toliko romantični koliko se samo može poželjeti.

– Ali romantika ništa ne koristi. Htjela bih da ona sazna pravu istinu.

– Imaš pravo! Ali, po mome mišljenju, ono što svijet osuđuje kao romantično, mnogo je bliže pravoj istini nego što se obično pretpostavlja.

Jer, iako mladenačke ideje odviše često kasnije budu zasjenjene ružnim pogledima na svijet, ipak to ne dokazuje da nisu ispravne.

– Ako misliš da su njezini pogledi onakvi kakvi treba da budu, tada ih, molim te, podržavaj! Jer i ja sam jednoć bila romantična. Neću reći da se žalim na svoju sudbinu, jer nemam za to potrebe...

– Shvatila sam te – odgovorila sam. – Ti si zadovoljna, ali ne bi željela da tvoja sestra pati jednako kao ti.

– Ili još gore! Mogla bi patiti i mnogo više od mene, jer ja sam doista zadovoljna, Heleno, iako ti to možda ne vjeruješ. Govorim istinu kad ti kažem da svoga supruga ne bih htjela zamijeniti ni za koga drugog na svijetu.

– Vjerujem ti! Sada, kad je on tvoj suprug, ti ga ne bi zamijenila ni za što. Ali bi neke njegove loše osobine rado zamijenila za bolje.

– Da, isto tako rado kao i neke svoje. Ni ja ni on nismo savršeni.

Koliko god želim da se on popravi, želim se popraviti i ja. On će se popraviti, zar ne, Heleno? On ima tek dvadeset i šest godina!

– Mogao bi – odgovorila sam.

– Hoće, hoće! – ponovila je.

– Ne ljuti se što nisam tako uvjerena u to, Milicent! Ne bih ti željela oduzeti nade, ali moje su bile tako često iznevjerene da više ništa ne iščekujem.

– Ali ti se ipak još nadaš – čak i za gospodina Huntingdona?

– Jest, »čak« i za njega! Nade, čini se, mogu prestati samo sa životom.

Ali reci, je li Arthur toliko gori od gospodina Hattersleya?

– Ako želiš čuti moje iskreno mišljenje, znaj da se njih dvojica uopće ne mogu uspoređivati. Ne smiješ se uvrijediti, Heleno, ja uvijek kažem iskreno što mislim. A to možeš i ti. Neću se naljutiti.

– Nisam uvrijeđena, draga! Moje je mišljenje, ako se ta dvojica mogu uspoređivati, da će gospodin Hattersley pri tom uvijek bolje proći.

Milicent je morala znati kako mi je bilo teško to priznanje. Izrazila je svoju ljubav prema meni poput djeteta, naglo me poljubivši. Nije mi odgovorila ni riječi, brzo se okrenula, zgrabila svoju kćerkicu i sakrila lice u njezinu suknjicu. Kako je čudno što mi tako često plačemo zbog drugih, a ne zbog sebe! Njezino je srce bilo puno vlastite boli, ali se prelilo sjetivši se moje. I ja sam prolila suze vidjevši koliko me ona voli, iako zbog sebe nisam već tjednima plakala.

Jednoga kišnog dana prošlog tjedna veći je dio društva nastojao utući

vrijeme igranjem biljara. Milicent i ja bile smo s djecom u biblioteci.

Spremale smo se da sebi priredimo ugodno jutro između knjiga i djece.

Nismo bile ovdje duže od dva sata kad se pojavio gospodin Hattersley, privučen dječjim glasovima. On je obožavao svoju kćerku, jednako kao i ona njega.

Vonjao je po staji, gdje se zabavljao svojim miljenicima – konjima. Ali, to nije smetalo mojoj maloj imenjakinji, koja je prodorno kriknula primijetivši u vratima golemi lik svoga oca. Napustivši svoju majku stala je brzo puzati prema njemu. Zagrlila ga je oko koljena i nasmijala mu se, zabacivši glavu. I on se nasmiješio tom malom, divnom biću sjajnih plavih očiju i plave kose koja se spuštala preko ramena. Nije li toga časa pomislio kako je nevrijedan takva skupocjenog posjeda? Podigao ju je, i oni su se nekoliko trenutaka vrlo bučno igrali. Bilo je teško kazati tko se više smijao i vikao, otac ili dijete. Napokon je ta glasna zabava ipak prestala, odjednom, kako se i moglo očekivati. Mala se osjećala povrijeđenom i stala plakati. Neljubazan drug u igri, gurnuo ju je u krilo njezine majke kojoj je rekao neka je umiri. Sretna što se vratila svojoj tješiteljici, od koje je prije bila tako brzo pobjegla, mala se stisnula u njezin zagrljaj i prestala plakati. Spustivši umornu glavicu na njezine grudi, ubrzo je zaspala.

U međuvremenu je gospodin Hattersley prišao kaminu i zastao. Stao se ogledavati skrštenih ruku kao da je ova kuća i sve što je sadržavala njegovo vlasništvo.

– Prokleto loše vrijeme! – započeo je. – Danas nećemo moći poći u lov.

– Zatim je iznenada podigao glas, želeći nas zabaviti s nekoliko taktova neke vragoljaste pjesme, da bi je završio fućkanjem i nastavio govoriti: – Gospođo Huntingdon, vaš muž ima zaista dobre konje. Nema ih mnogo, ali su dobri. Gledao sam ih jutros. Moram priznati da su Crna Bess, Sivi Tom i Nimrod najljepši konji koje sam u posljednje vrijeme vidio.

Zatim je stao govoriti o njihovim dobrim osobinama, naglašavajući da se on ozbiljnije namjerava baviti konjima čim se njegov stari gospodin otac najzad odluči napustiti ovaj svijet. – Ne želim da on to učini ubrzo – dodao je. – Neka starac samo ostane na ovom svijetu dokle god želi.

– I ja se nadam da tako mislite, gospodine Hattersley!

– Ja samo mnogo govorim. Znam, to se jednog dana mora dogoditi, pa stoga mislim samo na dobre strane toga, zar ne, gospođo Huntingdon? Što vas dvije radite ovdje? Gdje je lady Lowborough?

– U sobi za biljar.

– Ona je divno biće! – nastavio je, promatrajući svoju ženu, koja je promijenila boju i činila se sve uznemirenija dok je on dalje govorio. – Kako li je otmjena! Ima divne crne oči. I vrlo je pametna! Zna i dobro govoriti kad hoće. Ja je obožavam! Ali, ne brini, Milicent! Ne bih je poželio za suprugu čak ni kad bi imala kraljevstvo za miraz. Zadovoljniji sam onom koju imam. Zašto me tako uvrijeđeno gledaš? Ne vjeruješ mi?

– Vjerujem – prošaptala je, glasom u kojem se nazirala tuga i

rezignacija. Zatim se okrenula i pogladila po kosi usnulo dijete, koje je ležalo na sofi kraj nje.

– Zašto se onda ljutiš? Dođi ovamo, Milly, i kaži mi što ti se u mojim riječima nije sviđalo.

Ona mu je prišla i položila svoju malu glavu na njegovu ruku, pogledala ga u lice i nježno kazala: – Zar je to važno, Ralphe? Divio si se Annabelli, i to zbog odlika koje ja ne posjedujem. Ali ti ipak više voliš mene za suprugu, što dokazuje da tebi ljubav nije potrebna. Najvažnija ti je ženina briga za kuću i za dijete. Ne ljutim se, samo mi je žao. – Dršćućim je glasom dodala, podignuvši glavu s njegove ruke i gledajući u pod: – Jer ako me ne voliš, tu se ne može ništa učiniti.

– To je istina! Ali tko ti je kazao da te ne volim? Jesam li možda kazao da volim Annabellu?

– Rekao si da je obožavaš.

– Istina je, ali to nije ljubav! Obožavam Annabellu, ali je ne ljubim. Ja ljubim tebe, Milicent, ali tebe ne obožavam. – Za dokaz svojih osjećaja zgrabio je nekoliko njezinih uvojaka i stao ih nemilosrdno povlačiti.

– Je li to istina, Ralphe? – šapnula je uz slab smiješak, koji se vidio kroz njezine suze, nastojeći osloboditi svoju kosu.

– Naravno – odgovorio je. – Samo što me ti ponekad mučiš.

– Ja, tebe! – viknula je iznenađeno.

– Da, da – ali samo svojom izvanrednom dobrotom. Kad cijeli dan jedeš slatkiše, zaželiš se kiselkastog narančina soka za promjenu. Nisi li nikad primijetila pijesak na morskoj obali? Kako je ugodan i mek pod nogama! Ali kad pola sata hodaš po tom mekanom sagu, koji popušta pod svakim tvojim korakom, spuštajući se to više što većom težinom upreš, osjetit ćeš kako je to naporno, i bit ćeš sretna kad napokon stupiš na dobru, čvrstu stijenu. Makar bila tvrda poput mlinskog kamena, ipak će ti biti lakše hodati po njoj.

– Shvaćam što želiš kazati, Ralphe – rekla je nervozno se igrajući lančićem za sat. – Znam što misliš, ali sam uvijek vjerovala da ti je to drago. Ne mogu se više promijeniti.

– Ja to volim – odvratio je, ponovo je privukavši k sebi. – Ne ljuti se što ti to govorim, Milicent! Čovjek se mora ponekad na nešto požaliti. Ako se već ne može žaliti što će ga njegova žena otjerati u smrt svojom zlovoljom i neraspoloženjem, tada će se potužiti bar na njezinu dobrotu i brigu.

– Zašto da se uopće žališ, ako ti nisam dosadila?

– Tako ispričavam vlastite greške. Misliš li da bih htio podnijeti sav teret svojih grijeha na vlastitim plećima, kad postoji netko tko taj teret može sa mnom podijeliti, jer je sam bez grijeha.

– Nema takvoga na svijetu – odgovorila je ozbiljno. Zatim je maknula njegovu ruku sa svoje glave, poljubila je s izrazom najveće odanosti i

krenula prema vratima.

– Što sada? – zapitao je. – Kamo ideš?

– Urediti kosu – rekla je, nasmiješivši se kroz razbarušene uvojke. – Tome si ti kriv.

– Dobro, požuri! Divna mala žena – rekao je kad je ona izišla – samo što je premekana. Gotovo ti se rastopi u rukama. Ponekad mislim da ću je razljutiti kad se opijem, ali se ona nikad ne požali, kao da joj je sve svejedno.

– Mogu vam o tome dati objašnjenje, gospodine Hattersley – rekla sam. – Nije joj svejedno. Ali vi ipak niste čuli da se ona žali.

– Kako to znate? Tuži li se vama? – pitao me s iznenadnim bijesom, koji bi se pretvorio u plamen da sam odgovorila »da«.

– Ne – odgovorila sam – ali je poznajem duže i bolje sam je proučila nego vi. Mogu vam kazati, gospodine Hattersley, da vas Milicent voli više nego što zavređujete. Vi biste je mogli veoma usrećiti, umjesto da budete njezin zao duh. Mogu tvrditi da ni jedan dan ne prođe, a da joj vi ne zadate neki udarac kojega biste je mogli poštedjeti.

– Nisam za to kriv – odgovorio je gledajući nezainteresirano strop i gurajući ruku u džep. – Ako joj se moje ponašanje ne sviđa, morala bi mi to kazati.

– Nije li ona upravo takva žena kakvu ste željeli? Niste li govorili gospodinu Huntingdonu da vam je potrebna žena koja bi vam se potpuno pokorila i koja vas nikada ni zbog čega ne bi krivila, ma što vi učinili?

– Istina je, ali ne možemo uvijek imati sve što želimo. To kvari i najbolje od nas, zar ne? Što ja mogu ako vidim da joj je svejedno ponašam li se poput kršćanina ili poput najgoreg lopova? A zašto je ne bih dražio kad je ona tako meka i ne protivi se? Leži poput psa do mojih nogu, pa nikad ni ne zareži kako bi mi stavila do znanja da joj je sada dosta.

– Ako ste po prirodi tiranin, tada je iskušenje jako, priznajem. Ali plemeniti čovjek nikad ne muči slabije od sebe, nego ih nastoji zaštititi i pomoći im.

– Pa ne mučim je. Ali je neizmjerno dosadno kad se netko neprekidno brine za tebe i miluje te. A kako i mogu znati da je mučim, ako mi to ona nikada ne pokaže? Ponekad mi se čini da ona uopće nema osjećaja. Zato je izazivam dok napokon ne zaplače. Tek sam tada zadovoljan.

– Znači, uživate u mučenju?

– Ne, ni govora! Osim kad sam loše volje, ili naročito dobre, pa mi je potrebna zabava. Ili kad ona izgleda nesretno, pa je moram malko prodrmati. Ponekad me izaziva i time što plaće bez razloga, a neće mi kazati zašto. To me razbjesni preko svake mjere, naročito kad nisam posve pri sebi.

– Što je bez svake sumnje, najčešći uzrok – rekla sam. – Ali, ubuduće kad primijetite da je žalosna, ili da plače bez razloga, pripišite to samom sebi, gospodine Hattersley! Budite sigurni, nešto ste loše učinili, ili joj

smeta vaše ponašanje.

– Ne mogu vjerovati. Ako je tako, ona bi me morala upozoriti. Ne volim kad se povlači u sebe, prkosi i ništa ne govori. To nije pošteno. Kako može očekivati da ću ja nešto poduzeti?

– Možda vas ona smatra razumnijim nego što jeste. Zavarava se nadom da ćete jednom sami uvidjeti svoje greške i popraviti se, ako o svemu razmislite.

– Ne brinite se, gospođo Huntingdon! Sam imam dovoljno razuma da znam kako se moram vladati. Ponekad mislim da to i nije važno, dok ne povrijedim nikoga osim sebe...

– Vrlo je važno – upala sam mu u riječ – zbog vas i zbog svih onih koji su s vama povezani. Naročito zbog vaše žene. Glupo je govoriti kako ne vrijeđate nikoga osim sebe. Nemoguće je povrijediti sebe, a da u isti čas ne povrijedimo još stotinjak drugih. Možda i više. Bilo zlom koje smo učinili, bilo dobrom što smo ga propustili.

– Bio bih kazao, da me niste prekinuli, kako ponekad mislim da bi za mene bilo bolje kad bih imao ženu koja bi me uvijek podsjećala na ono što treba da činim. Koja bi mi govorila kad griješim, i tjerala me na dobro.

Odobravajući jedno, a odbijajući drugo.

– Kad osim odobravanja ne biste imali viših motiva da činite dobro, tada vam to ne bi mnogo koristilo.

– Da, ali kad bih imao družicu koja se ne bi uvijek pokoravala i bila jednako ljubazna, koja bi mi iskreno kazala svoje mišljenje – kao što vi, na primjer, činite... Kad bih s vama postupao onako kako ponekad postupam s njom u Londonu, vi biste me istjerali iz kuće.

– Varate se, nisam ja svadljivica.

– To bolje, jer ja ne podnosim da mi se protuslovi. Volim raditi sve po svojoj volji, iako to često nije ni za koga dobro.

– Nikad vam ne bih prigovarala bez razloga, ali bih vam uvijek govorila što mislim o vašem ponašanju. Pa ako biste me već podjarmili tjelesno i duševno, bar biste shvatili da sam toga svjesna.

– To znam, lijepa moja damo! Kad bi moja draga mala žena činila isto, mislim da bi to bilo bolje za nas oboje.

– Pa recite joj!

– Ne, neka ostane onakva kakva je! Trebalo bi nam oboma mnogo toga prigovoriti, uviđam, sada kad mislim o tome. A Huntingdon često žali što niste nalik na nju. Taj pokvarenjak! Morate i sami uvidjeti da ga ne možete promijeniti. Deset puta je gori od mene. Boji vas se, to je istina.

Vlada se najbolje što može kad je u vašoj prisutnosti.

– Pitam se tada kakvo je njegovo najgore vladanje – nisam se mogla suspregnuti da kažem.

– Da budem iskren, užasno! Zar ne, Hargrave? – obratio se tom gospodinu koji je ušao u sobu a da nisam ni primijetila. – Nije li Huntingdon isto onako pokvaren kao što je uvijek bio?

– Njegova žena neće dopustiti da ga tako napadaš – odgovorio je gospodin Hargrave pristupivši nam. – Ali moram se zahvaliti Bogu što nisam nalik na njega.

– Možda bi bilo bolje kad biste samog sebe promatrali – odvratila sam – i tada rekli: »Bože, smiluj se meni grešniku!« – Vrlo ste strogi – odgovorio je, lagano se naklonivši i povukavši se pomalo uvrijeđeno. Hattersley se nasmijao i lupnuo ga po ramenu.

Izvlačeći se ispod njegove ruke, povrijeđena izraza, gospodin se Hargrave povukao u drugi kut.

– Nije li to strašno, gospođo Huntingdon – viknuo je njegov zet. – One sam ga noći u pijanstvu udario. Otada je uvrijeđen na mene, iako sam ga zamolio za oproštenje već drugog jutra.

– Tvoj način na koji si me to zamolio – odvratio je Hargrave – i obrazloženje, iz kojega se jasno vidjelo da si se svega sjećao, pokazali su mi da i nisi bio tako pijan. Bio si potpuno svjestan, pa si odgovoran za svoj čin.

– Htio si se umiješati između mene i moje žene – zagunđao je Hattersley – a to bi svakoga izazvalo.

– Znači, tvrdiš da si imao pravo? – kazao je njegov protivnik i pogledao ga osvetnički.

– Naprotiv, kažem da to ne bih bio učinio da nisam bio uzbuđen. Pa, ako se želiš ljutiti i nakon onoga što sam ti rekao, ljuti se i budi proklet!

– Suzdržao bih se od takvih riječi u prisutnosti jedne dame – rekao je gospodin Hargrave, skrivajući svoj bijes pod maskom gađenja.

– Pa što sam govorio? – odvratio je Hattersley – ništa do istine. Neka bude proklet, zar ne, gospođo Huntingdon, ako ne oprosti svom zetu.

– Morali biste mu oprostiti, gospodine Hargrave, kad vas je zamolio – rekla sam.

– To vi kažete? Dobro, tada ću mu oprostiti! – Nasmijavši se, pristupio mu je i ponudio svoju ruku. Njegov ju je rođak smjesta zgrabio i izmirenje se činilo iskrenim.

– Ta uvreda – nastavio je Hargrave – ne bi bila ni upola tako teška da se nije dogodila u vašoj prisutnosti. Budući da ste me vi zamolili da oprostim, ja ću to učiniti, i sve zaboraviti.

– Mislim da će biti najpametnije ako se sada povučem – prošaptao je Hattersley sa čudnim smiješkom i izišao. I njegov se drug nasmiješio. To me upozorilo na opreznost. Gospodin Hargrave mi je pristupio i započeo ozbiljno: – Draga gospođo Huntingdon, kako sam se plašio ovog trenutka! Ne bojte se – dodao je jer mi je lice porumenjelo od bijesa. – Ne želim vas uvrijediti svojim beskorisnim žalbama. Ne želim vas uznemiriti spominjanjem svojih osjećaja. Ali, moram vam kazati nešto što vi morate znati, iako me to veoma boli.

– Tada mi nemojte kazati!

– To je vrlo važno!

– Ako je tako, onda ću svakako ubrzo saznati, naročito ako su u pitanju loše vijesti. A sada ću odvesti djecu u njihove sobe.

– Mogli biste pozvoniti i pozvati nekoga da ih odvede.

– Ne, želim sama poći s njima gore. Dođi, Arthure!

– Ali, vi ćete se vratiti?

– Neću skoro! Nemojte me čekati!

– Kad vas mogu ponovo vidjeti?

– Kod ručka. – Otišla sam noseći malu Helenu na rukama, a Arthura vodeći kraj sebe.

On se okrenuo mrmljajući nešto nestrpljivo. Razabrala sam jedino riječi »bez srca«.

– Kakve su to gluposti, gospodine Hargrave? – zapitala sam zastavši na pragu.

– Oh, nije to ništa! Nisam želio da čujete ono što sam samom sebi govorio. Ali doista, gospođo Huntingdon, morao bih vam nešto reći, što je meni isto tako teško izgovoriti kao što će vama biti teško čuti. Molim vas, žrtvujte mi nekoliko časaka nasamu, kad god i gdje god želite. Ne činim to iz sebičnih razloga, ni zbog ičega što bi moglo pomutiti vašu nadljudsku dobrotu. Stoga me ne morate ubijati tim svojim hladnim i prezirnim pogledom. Odviše su mi dobro poznati osjećaji koje gajimo prema onima što nam donose zle vijesti...

– Doista silno mudro! – rekla sam upadajući mu u riječ. – Ako je nešto važno, kažite to u dvije-tri riječi prije nego što odem.

– Ne mogu to kazati u tri riječi. Pošaljite tu djecu u njihovu sobu i ostanite sa mnom!

– Ne, zadržite svoje zle glase za sebe. Znam da je to nešto što ne želim čuti. Nešto što mi ne bi bilo drago.

– Odviše ste dobro pogodili. Ali osjećam svojom dužnošću da vam sve kažem, kad već to znam.

– Poštedite nas, i ja ću vas rado osloboditi te dužnosti. Ponudili ste se da mi to kažete, a ja sam odbila da vas saslušam. Neću vas kriviti zbog moga neznanja.

– Neka bude tako. Nećete to čuti od mene. Ali, kad vas taj udarac pogodi, sjetite se da sam ga htio ublažiti za vas.

Ostavila sam ga. Što mi je mogao otkriti, a da bi to bilo tako važno za mene? Bez svake sumnje, bila je neka pretjerana priča o mome nesretnom suprugu, koju je on htio iskoristiti za svoje namjere.

Nikad više nije spomenuo tu tajnu, i ne vidim razloga da žalim što je nisam htjela saslušati. Onaj me udarac još nije pogodio, i ne plašim ga se.

Zasada sam zadovoljna Arthurom, nije se loše ponio proteklih četrnaestak dana. Posljednji je tjedan bio tako umjeren za stolom da sam primijetila veliku promjenu na bolje u njegovu ponašanju i izgledu. Smijem li se ponadati da će to potrajati?

POGLAVLJE XXXIII

7. …… est, nadat ću se! Večeras sam čula Grimsbya i Hattersleya kako se tuže zbog domaćinove negostoljubivosti. Nisu znali da sam u blizini, jer sam stajala iza zavjese promatrajući mjesec dok se dizao za tamnim brijestovima. Pitala sam se kako to da je Arthur iznenada postao tako sentimentalan jer i on je, naslonjen na kameni stup kapije, promatrao mjesec.

– Mislim da više neće biti zabave u ovoj kući – rekao je gospodin Hattersley. – Nisam mislio da će naše prijateljstvo trajati zauvijek. Ali nisam slutio ni da bi moglo tako završiti. Plašio sam se da će nas naša dražesna domaćica istjerati iz kuće zbog našeg ponašanja.

– To se nije moglo predvidjeti, zar ne? – zapitao ga je Grimsby nacerivši se. – Opet će se Arthur promijeniti kad mu ona dosadi. Kad dođemo za godinu-dvije ponovo ovamo, sve će opet biti po starom.

– Ne znam – odgovorio je drugi – ona nije žena koja čovjeku brzo dosadi. Ali, bilo kako bilo, užasno je dosadno što se ne možemo zabavljati jer je on odlučio da se pristojno vlada.

– I to sve zbog one proklete žene! – promrmljao je Grimsby. – Žene su propast svijeta! Donose neprilike svagdje gdje se pojavljuju, svojim slatkim licima i oštrim jezicima.

Tog sam se časa pojavila iz svog skrovišta, te sam, nasmijavši se gospodinu Grimsbyju, napustila sobu i pošla u potragu za Arthurom.

Vidjela sam gdje se zadržava, pa sam krenula prema njemu, susrevši ga kad se upravo spremao krenuti u aleju. Bila sam tako sretna da sam potrčala prema njemu i zagrlila ga. To moje ponašanje imalo je čudne posljedice. Promucao je: »Draga moja!« i poljubio me toplo kao nekada. A zatim je glasom punim užasa uzviknuo: – Heleno! Što se dogodilo, dođavola? – i ja sam primijetila, na mjesečini što je provirivala kroz granje, da je on bio užasno blijed i prestrašen.

Kako čudno da je najprije pokazao tako tople osjećaje, a tek se onda iznenadio! To je bio dokaz da su njegovi osjećaji bili iskreni. On me još uvijek voli.

– Uplašila sam te, Arthure! – rekla sam i nasmijala se. – Kako si nervozan!

– Zašto si to učinila? – viknuo je izvlačeći se iz mog zagrljaja, te

brišući rupčićem čelo. – Vrati se smjesta kući, Heleno! Prehladit ćeš se!

– Neću otići prije nego što ti kažem zašto sam došla ovamo. Oni te optužuju, Arthure, zbog tvoga trijeznog ponašanja. A ja sam ti željela zahvaliti zbog toga. Kažu da je za sve kriva »ta prokleta žena«! Ali ne daj da te oni svojim ruganjem prisile da promijeniš svoje dobre odluke, ili svoju ljubav prema meni.

Nasmijao se. Stisnula sam ga u zagrljaj i stala plakati.

– Nastoj se ponašati i dalje tako, i ja ću te voljeti još više nego prije.

– Hoću, hoću! – rekao je i naglo me poljubio.

– A sada, brzo u kuću. Ne smiješ izlaziti napolje u laganoj večernjoj haljini!

– Večer je divna – rekla sam.

– Ta će noć biti kriva za tvoju smrt, ako još trenutak duže ostaneš.

Trči!

– Vidiš li moju smrt među tim divnim drvećem, Arthure? – zapitala sam ga, jer je on zurio u mrak kao da ju je ugledao. Nisam ga željela ostaviti sada kad sam ponovo našla svoju sreću. Ali, on se naljutio, pa sam ga poljubila i otrčala natrag u kuću.

Te sam večeri bila tako dobro raspoložena da mi je Milicent šapnula kako sam ja duša društva i da me nikada nije vidjela tako veselu. Govorila sam dovoljno za dvadesetoricu i smijala se. Dijelila sam svoju sestrinsku nježnost svima. Grimsbyju, Hattersleyu, Hargraveu i lady Lowborough.

Grimsby je zurio u mene i čudio se. Hattersley se smijao i šalio, ali se ipak ponašao onoliko dobro koliko je mogao. Hargrave i Annabella promatrali su me iz različitih pobuda. Milicent je bila oduševljena što su se njezin suprug i brat tako dobro ponašali, pa je i ona bila vesela i sretna. Čak je i lorda Lowborougha zarazilo opće dobro raspoloženje. Njegove sive oči krijesile su se ispod gustih obrva. Ovaj puta je nestalo njegove hladne suzdržljivosti i ponosa. Sve nas je začudio svojim radosnim raspoloženjem.

Arthur nije mnogo govorio, ali se i on smijao i slušao ostale. Bio je dobre volje, koju ovaj put nije izazvalo vino. I tako smo svi bili vedro, nevino i sretno društvo.

Jučer, kad je Rachel došla da me obuče za večeru, primijetila sam da je plakala. Htjela sam saznati razlog, ali mi ga ona nije htjela reći. Je li možda bolesna? Ne! Je li primila loše vijesti od svojih prijatelja? Ne! Je li je netko od posluge uvrijedio?

– Oh, nije gospođo! – odgovorila je. – Ne plačem zbog sebe.

– Što se dogodilo, Rachelo? Jesi li čitala kakav tugaljiv roman?

– Nisam! – odgovorila je i zabrinuto stala kimati glavom. Zatim je nastavila: – Da budem iskrena, gospođo, ne sviđa mi se gospodinov postupak.

– Kako to misliš, Rachelo? U posljednje je vrijeme s njime sve u redu.

– Dobro, ako vi tako mislite.

Zatim mi je brzo počešljala kosu, ,što je bilo posve suprotno njezinu uobičajenom mirnom ponašanju, šapćući kako je to divna kosa i da bi ona

»htjela vidjeti još jednu takvu«. Zatim me je nježno pogladila.

– Je li ta nježnost namijenjena meni ili mojoj kosi? – zapitala sam i pogledala je sa smiješkom. Ali, u njezinim sam očima vidjela suze.

– Što se dogodilo, Rachelo? – uzviknula sam.

– Ne znam, gospođo, ali...

– Što?

– Da sam na vašem mjestu, ne bih toj lady Lowborough dopustila da ostane ni trenutak duže u vašoj kući. Ni trenutak!

Kao da me pogodio grom. Prije nego što sam mogla zatražiti objašnjenje od nje, u sobu je ušla Milicent. Ona je obično dolazila ako bi se odjenula prije mene. Ostajala bi tako sa mnom do polaska na večeru.

Vjerojatno me ovaj put morala smatrati veoma nedruštvenom, jer sam neprekidno mislila na posljednje Racheline riječi. Još sam se nadala da su bile bez osnova, i da su potekle samo iz ogovaranja posluge, koja je promatrala ponašanje lady Lowborough posljednjih mjesec dana. Ili možda u vezi s nečim što se bilo dogodilo između njihova gospodara i nje za njezina prijašnjeg boravka u našoj kući. Za večere sam pažljivo promatrala nju i Arthura. Nisam primijetila ništa naročito u njihovu ponašanju. Ništa nije moglo izazvati moju sumnju. To bi se možda dogodilo nekoj sumnjičavoj duši, a ja to nisam bila.

Odmah nakon večere Annabella je izišla sa svojim mužem da uživa u mjesečini. Gospodin Hargrave došao je u salon malko prije ostalih i izazvao me na partiju šaha. To je učinio bez onoga žalosnog izraza kojim mi se obično obraćao kad bi popio malo vina. Pogledala sam ga, želeći se uvjeriti da je doista tako. Njegove su oči mirno srele moj pogled. Nešto nisam shvaćala u njegovu ponašanju. Ali, sigurno nije bio pijan. Nisam htjela s njim igrati, pa sam mu preporučila Milicent.

– Ona ne igra dobro – rekao je. – Htio bih iskušati svoje znanje u igri s vama. Dođite! Ne možete tvrditi da vam je žao odložiti svoj ručni rad.

Znam da ga se prihvaćate samo kad nemate boljeg posla.

– Ali šah je nedruštvena igra – napomenula sam – zabavljaju se samo igrači.

– Ovdje nema nikoga do Milicent, a ona...

– Bit ću oduševljena da vas promatram – uskliknula je moja prijateljica. – Dva tako dobra igrača, to će biti uzbudljivo! Pitam se tko će pobijediti.

Pristala sam.

– Gospođo Huntingdon – rekao je vrlo razgovjetno Hargrave postavljajući figure, kao da svojim riječima daje dvostruko značenje – vi dobro igrate šah. Ali ja ga igram još bolje. Dugo ćemo igrati i vi ćete mi zadati poteškoće. Ali ja mogu biti isto tako strpljiv kao vi, i sigurno ću pobijediti. – Uputio mi je pogled koji mi se nije sviđao. Bio je gotovo drzak, i kao da je već trijumfirao u svojoj mogućoj pobjedi.

– Nadam se da nećete, gospodine Hargrave! – odvratila sam tako

žestoko, da je to upalo u oči Milicenti. Ali on se samo nasmijao i prošaptao: – Vrijeme će pokazati!

Počeli smo igrati. Bio je siguran u svoju nadmoć, a ja sam ga nastojala razočarati u njegovim iščekivanjima, smatrajući taj dvoboj ozbiljnim.

Nisam željela da ta pobjeda pridonese dokazivanju njegove nadmoćnosti, ni da podstakne njegov san o nekakvoj budućoj pobjedi Igrao je oprezno, ali sam se ja borila svim silama. Neko se vrijeme ishod igre nije nazirao, a zatim se činilo da je pobjeda naklonjena meni. Uzela sam nekoliko njegovih najjačih figura i očigledno spriječila neke od njegovih namjeravanih poteza. Prinio je ruku čelu i trenutak razmišljao. Unaprijed sam se veselila pobjedi. Napokon je on podigao glavu, povukao potez, pogledao me i mirno kazao: – Mislite da ćete pobijediti, zar ne?

– Nadam se – odgovorila sam, uzimajući njegova lovca, što ga je bio gurnuo prema mom skakaču s tako nemarnim izrazom lica da nisam shvatila posljedice svoga poteza.

– Ta me kula muči – rekao je – ali je skakač može preskočiti. – Nato je uzeo moju posljednju kulu. – Sada, kad sam je maknuo, ništa mi više ne stoji na putu.

– Oh, Waltere, kako možeš! – viknula je Milicent. – Ona ima mnogo više figura od tebe.

– Još ću vam prirediti dosta neprilika – odgovorila sam – a možda ću vas matirati, gospodine, prije nego što i sami opazite. Pazite na kraljicu!

Igra je postajala sve žešća. Trajala je dugo, i ja sam mu zadala dosta poteškoća. Ipak je igrao bolje od mene.

– Kako se ogorčeno borite! – rekao je gospodin Hattersley, koji nas je neko vrijeme promatrao.

– Gospođo Huntingdon, ruka vam dršće, kao da je to za vas od životne važnosti. A ti se, Waltere, držiš tako kao da si siguran u svoj uspjeh. Da sam na tvom mjestu, ne bih je pobijedio. Mogla bi te zamrziti. Vidim to u njezinim očima!

– Hoćete li napokon zašutjeti? – kazala sam, jer su mi njegove riječi odvlačile pažnju. Još nekoliko pogrešnih poteza, i više se neću moći izvući.

– Šah! – viknuo je. Nastojala sam se sjetiti kako bih se još mogla izvući. – Mat! – dodao je mirno. Zadržao je tu posljednju riječ, kako bi mogao više uživati u mom iznenađenju. Bila sam glupo razočarana zbog njegove pobjede. Hattersley se smijao, a Milicent je bila tužna videći da me to žalosti. Hargrave je položio svoju ruku na moju i nježno je stisnuo, šapćući: – Pobijeđena, pobijeđena! – Gledao me uzbuđeno i nježno, što me još više uvrijedilo.

– Nikada, gospodine Hargrave! – uzviknula sam, povlačeći svoju ruku.

– Ne želite priznati? – odgovorio je, pokazujući sa smiješkom šahovsku ploču.

– Ne, ne – rekla sam, shvaćajući kako je moje ponašanje bilo čudno. –

Vi ste me pobijedili u šahu.

– Hoćemo li još jednom pokušati?

– Ne! – Priznajete moju nadmoć?

– U šahu, da!

Digla sam se da nastavim ručni rad.

– Gdje je Annabella? – zapitao je ozbiljno Hargrave, pošto se ogledao po sobi.

– Izišla je sa lordom Lowboroughom – odgovorila sam, jer je od mene tražio odgovor.

– I još se nije vratila? – zapitao je ozbiljno.

– Čini mi se da nije.

– A gdje je Huntingdon? – ponovo se ogledao.

– Izišao je s Grimsbyjem – rekao je Hattersley susprežući smijeh.

Zašto taj smijeh? Zašto ih je Hargrave tako povezao? Je li to ipak bila istina? Zar je to bila ona užasna tajna koju mi je želio otkriti? Moram smjesta otići. Ustala sam i napustila sobu, polazeći u potragu za Rachelom od koje sam željela zatražiti objašnjenje. Ali gospodin Hargrave me slijedio u predvorje i, prije nego što sam mogla otvoriti druga vrata, položio je ruku na kvaku.

– Smijem li vam nešto kazati, gospođo Huntingdon? – zapitao je ozbiljno me gledajući.

– Ako je u pitanju nešto što bi se isplatilo čuti, onda kažite – odgovorila sam dršćući cijelim tijelom.

Bez riječi mi je primakao stolicu. Samo sam se naslonila na nju i zamolila ga da nastavi.

– Nemojte se uzbuđivati – rekao je. – Ono što vam namjeravam kazati i nije tako strašno. Želim da sami stvorite zaključak. Rekli ste da se Annabella još nije vratila?

– Da, da – nastavite! – kazala sam nestrpljivo, jer sam se plašila da neću moći ostati mirna.

– Čuli ste da je Huntingdon izišao s Grimsbyjem?

– Pa što onda?

– Čuo sam kako je on kazao vašem suprugu, odnosno čovjeku koji se tako naziva...

– Nastavite, gospodine!

Naklonio se i nastavio: – Čuo sam kako je Grimsby rekao da će on već sve to s lordom urediti. Lord Lowborough će s Annabellom otići prema jezeru, a Grimsby će se tamo sresti s njima. Kazat će lordu da mora s njim razgovarati o nekim poslovima, koji gospodu neće zanimati. Tada će Annabella reći da će se vratiti kući i krenut će prema nasadima. Grimsby će lorda zadržati u razgovoru koliko bude mogao duže. Zatim će ga povesti natrag drugim putem, upozoravajući ga na drveće, polja i na sve čega se bude sjetio. – Gospodin Hargrave je zastao i pogledao me.

Bez ijedne riječi ili napomene ja sam se digla, istrčala iz sobe i iz kuće.

Nisam više mogla podnijeti tu neizvjesnost. Nisam htjela sumnjičiti svoga supruga samo zbog ispraznih riječi, a nisam mu više htjela ni lakomisleno vjerovati. Morala sam saznati istinu. Potrčala sam do nasada. Tek što sam onamo stigla, zvuk glasova zaustavio je moje uzbuđeno disanje.

– Odviše smo se dugo zadržali, on će već biti kod kuće – rekla je lady Lowborough.

– Neće, najdraža – glasio je Arthurov odgovor – ali možeš potrčati preko livade i ući tiho u kuću. Ja ću za tobom malo kasnije.

Koljena su mi klecala. U glavi mi se vrtjelo. Malo je trebalo da ne padnem u nesvijest. Nije me smjela vidjeti u takvom stanju. Povukla sam se u grmlje, naslonila se na jedno deblo i pustila ih da prođu.

– Ali, Huntingdone – rekla je s puno prigovora, zaustavljajući se na mjestu gdje sam se ja sinoć bila srela s Arthurom – ovdje, na ovom mjestu poljubio si onu ženu!

On joj je pristupio i kazao sa smiješkom: – Nisam mogao ništa drugo učiniti, najdraža! Znaš da s njom ne smijem prekinuti. A nisam li i ja vidio tebe kako si poljubila onog svoga glupana? Jesam li se ikada potužio?

– Reci mi da je ne ljubiš! Da je ne ljubiš nimalo! – zatražila je, stavljajući svoju ruku na njegovu i gledajući ga ozbiljno. Dobro sam ih vidjela, jer ih je obasjavala mjesečina.

– Kunem se svime što mi je sveto da je ne volim! – odgovorio je poljubivši njezine žarke obraze.

– Bože sveti, moram otići! – uzviknula je, iznenada se otrgnuvši od njega. Zatim je pobjegla.

On je ostao stojeći preda mnom, ali ja nisam imala snage da se pojavim. Jezik mi se prilijepio za nepce. Čudila sam se što on ne čuje otkucaje moga srca, koji su bili snažniji od šuma laganog povjetarca. Činilo se da ću izgubiti svijest, ali sam ipak još ugledala njegovu sjenu kako odmiče od mene, a moje su uši jasno hvatale zvuk njegovih riječi dok je govorio samom sebi: – Eno tamo one tvoje budale! Trči, Annabello, trči! Brzo u kuću! Ah, on te neće primijetiti! Grimsby ga je dovoljno dugo zadržao. – Do mene je još stigao i njegov zadovoljan smijeh.

– Pomozi mi sada, Bože! – šapnula sam i pala na koljena, između vlažnih grana i mahovine. Gledala sam prema mjesečinom obasjanom nebu koje se pomaljalo kroz gusto lišće. Sve mi se sada činilo tamno. Moje je ubogo srce tražilo utjehu u Bogu, ali nisam mogla moliti sve dok me nije dodirnuo lagani povjetarac, rashladio moje čelo i priveo me k svijesti.

Disala sam laganije, pogled mi se razbistrio i jasno sam ugledala čist mjesec na tamnom nebu kojim su prolazili lagani oblaci. Primijetila sam i vječne zvijezde koje su mi namigivale. Znala sam da ću naći spasenje. Kao da mi je netko odozgo došapnuo: »Ja te nikada neću napustiti!« Ne, znala

sam da me on neće napustiti neutješenu. Usprkos svemu imat ću dovoljno snage da se oduprem svim iskušenjima i da na kraju pobijedim! Pridigla sam se osvježena, iako ne umirena, i krenula prema kući. Moje je novostečene snage nestalo, moram priznati, čim sam ušla u kuću i ostavila za sobom svježi vjetar i zvjezdano nebo. Sve što sam čula i vidjela nanosilo je bol mome srcu. Predvorje, svjetiljke, stepenice, vrata mnogih soba, zvuk razgovora iz salona. Kako ću podnositi svoj budući život? U ovoj kući, među ovim ljudima? Oh, kako ću ga podnositi! John je upravo ušao u predvorje pa je, primijetivši me, kazao da su ga poslali u potragu za mnom. Upravo je unio čaj, pa gospodin pita hoću li doći.

– Zamoli gospođu Hattersley neka ona bude tako ljubazna i posluži čaj. Ne osjećam se dobro, pa molim da me ispričaju.

Povukla sam se u veliku praznu blagovaonicu, u tamu. Čuo se samo pjev vjetra. Kroz zavjese je prodirala mjesečina. Stala sam šetati goredolje, sama sa svojim gorkim mislima. Kako je to veće bilo različito od onog jučerašnjeg! Ono je bilo posljednji bljesak moje životne sreće. Kako sam bila luda što sam mogla biti tako sretna! Sada sam shvatila zašto se Arthur tako čudno ponašao kad sam ga iznenadila u vrtu. Ljubaznost je bila namijenjena njegovoj ljubavnici, a užas supruzi. Sada sam mogla shvatiti i razgovor između Hattersleya i Grimsbya. Očigledno su razgovarali o njoj, a ne o meni. Čula sam otvaranje vrata salona. Iz predvorja se pojavilo svjetlo i počelo se penjati stepenicama. To je bila uboga Milicent. Pošla je da vidi što je sa mnom. Nikome drugom nije bilo stalo do mene. Ali ona je bila vrlo draga. Nisam prije plakala, ali su sada navalile suze. Tako mi je ona koristila, a da mi nije ni prišla. Ne našavši me gore, vratila se razočarana, polaganije nego što se uspinjala. Hoće li sada ući ovamo i naći me? Ne, krenula je u suprotnom smjeru i ušla u salon. Bila sam sretna, jer nisam znala što bih joj kazala. Nisam željela nikome otkriti svoju bol. Željela sam sama ponijeti taj teret.

Kad se približilo uobičajeno vrijeme počinka, obrisala sam suze, nastojeći da smirim svoj glas i misli. Morala sam još noćas razgovarati s Arthurom. Htjela sam to učiniti mirno. Neće biti nikakvih scena, ničega zbog čega bi se on mogao požaliti svojim prijateljima, ničega čemu bi se on mogao smijati sa svojom ljubavnicom. Kad se društvo stalo povlačiti u svoje sobe, tiho sam otvorila vrata, baš kad je on prolazio, i zamolila ga da uđe.

– Što je s tobom, Heleno? – zapitao je. – Zašto nam nisi natočila čaj? Što radiš ovdje u mraku? Što te muči, mlada ženo? Izgledaš kao duh! – nastavio je promatrajući me u svjetlu svoje svijeće.

– Za tebe to nije važno – odgovorila sam – ne moraš se više brinuti o meni, kao ni ja o tebi.

– Što to, dovraga, znači? – promucao je.

– Kad ne bi bilo našeg djeteta, sutra bih te ostavila, i nikada se više ne

bih vratila pod ovaj krov – zašutjela sam na časak i umirila glas.

– Dođavola, što to govoriš, Heleno? – viknuo je. – Što te na to nagnalo?

– To ti savršeno dobro znaš. Ne gubimo vrijeme na nepotrebna objašnjavanja, nego mi reci...

Stao se zaklinjati da ništa ne zna. Navaljivao je da mu kažem koja ga je otrovna žena oklevetala, i u kakve sam ja to laži povjerovala.

– Ne gubi vrijeme na psovanje, i ne zaplići se u još veće laži – odgovorila sam hladno. – Nisam povjerovala ničijem svjedočenju. Bila sam večeras kraj nasada, pa sam sve čula i vidjela.

To je bilo dovoljno. Uzviknuo je od iznenađenja, odložio svoju svijeću na najbližu stolicu, naslonio se leđima na zid i gledao me skrštenih ruku.

– Pa, što onda? – zapitao me bezobraznim glasom u kojem se osjećao i očaj i nedostatak stida.

– Samo to – odvratila sam – hoćeš li mi prepustiti dijete, i ono što je još ostalo od mog imetka, i dopustiti mi da odem?

– Kamo?

– Bilo kamo, gdje će dijete biti sigurno od tvoga štetnog utjecaja, ja oslobođena tvoje prisutnosti a ti moje.

– Neću!

– Hoćeš li mi dati dijete bez novaca?

– Neću, pa čak ni tebe bez djeteta! Neću dopustiti da me cijela zemlja ogovara zbog tvojih mušica?

– Tada ću morati ostati, da budem prezrena i da me zamrziš. Ali, od danas mi više nismo muž i žena.

– Dobro!

– Ja sam majka tvoga djeteta i tvoja domaćica, i ništa više! Prema tome nije potrebno da izigravaš ljubav prema meni. Ne želim više tvoja milovanja, niti ću ih podnositi.

– Kako god želiš. Vidjet ćemo tko će se prvi umoriti!

– Ako se ja umorim, bit će to stoga što ću se umoriti živjeti u tvojoj blizini. Kad se umoriš od tako grešnog života i iskreno se pokaješ, možda ću ti moći oprostiti i pokušati da te ponovo zavolim, iako će to biti vrlo teško.

– A u međuvremenu ogovarat ćeš me s gospođom Hargrave, i pisati duga pisma svojoj tetki Maxwell da joj se požališ na pokvarenjaka za kojega si se udala.

– Neću se nikome potužiti. Već sam se dosad namučila skrivajući tvoje pogreške pred drugima, i izmišljajući vrline koje niši nikada posjedovao.

Sada ćeš se morati brinuti sam za svoj dobar glas.

Ostavila sam ga dok je psovao, i krenula u svoju sobu.

– Loše izgledate, gospođo – napomenula je Rachel gledajući me sa strahom.

– To je istina, Rachelo – rekla sam, odgovarajući više na njezin žalostan pogled nego na njezine riječi.

– Znala sam to, ali vam ne bih bila spomenula...

– Ne muči se zbog toga – rekla sam, poljubivši njezine blijede staračke obraze. – Ja to mogu podnijeti bolje nego što misliš.

– Jest, vi uvijek »podnosite«. Da sam ja na vašem mjestu, ne bih to činila. Glasno bih vikala, i svima sve objavila! Pokazala bih mu tko sam...

– Govorila sam i dosta kazala – prekinula sam je.

– Tada vičite! – navaljivala je. – Ja ne bih bila tako blijeda i mirna, ni gutala bol.

– Plakala sam – objasnila sam joj i nasmiješila se usprkos svom jadu.

– Sad sam mirna, i nemoj me ponovo uzbuditi. Ne govorimo više o tome, i ne pričaj ništa posluzi! Sada možeš otići. Laku noć, i ne uzbuđuj se zbog mene! I ja ću spavati budem li mogla.

Usprkos toj odluci krevet mi je bio tako nesnosan da sam ustala, upalila svijeću, sjela za pisaći stol i zapisala ono što se te večeri dogodilo!

Bilo je bolje zabaviti se tako nego ležati u krevetu i mučiti se sjećanjem i mislima na ono što se dogodilo i što me u budućnosti očekuje. Našla sam utjehu u opisivanju onih činjenica koje su uništile moj mir, i onih sitnih događaja što su pridonijeli otkrivanju istine. San mi ne bi bio donio smirenje kao ovo zapisivanje, i ja ne bih mogla podnositi iskušenja što su me čekala toga dana. A ipak, kada sam prestala pisati, osjetila sam užasnu glavobolju. Kad sam se pogledala u ogledalo, opazila sam kako strašno izgledam.

Rachel me došla odjenuti, govoreći mi kako vidi na meni da sam provela tešku noć. Milicent je također stigla želeći saznati kako mi je.

Rekla sam joj da se osjećam bolje, ali da je molim neka me ispriča kod drugih, jer cijelu noć nisam mogla spavati. Kako bih željela da je taj dan već prošao! Dršćem na pomisao da bih morala sići na doručak. Kako ću se sresti s njima? Ipak, ne smijem zaboraviti, nisam ja kriva! Ne moram se ničega plašiti. Budu li me smatrali svojom žrtvom, moći ću ih samo žaliti i prezirati.

POGLAVLJE XXXIV

Večer oručak je prošao. Bila sam mirna i hladna. Odgovorila sam na sva pitanja što se tiče moga zdravlja. Sve što je možda bilo čudno u mom izgledu ili ponašanju, moglo se pripisati mojem sinoćnjem ranijem odlasku zbog glavobolje. Ali kako ću podnijeti još tih deset ili dvanaest dana dok oni ne otputuju? Zašto tako dugo ostaju ovdje? A kad odu, kako li ću preživjeti mjesece i godine svoga budućeg života u društvu toga čovjeka, svoga najvećeg neprijatelja? Jer nitko me nije tako uvrijedio kao on. Oh, kad pomislim kako sam ga ludo ljubila, kako sam mu vjerovala, kako sam se borila za njegovo dobro! I kako je on okrutno zgazio moju ljubav. Izdao je moje povjerenje, moje molitve i suze, izdao moje nade, uništio moje najljepše osjećaje. Osudio me na život u bijedi bez nade.

Mrzim ga! Ta mi se riječ čini grešnim priznanjem, ali ona je istinita.

Mrzim ga, mrzim ga! Smiluj se Bože njegovoj bijednoj duši! Neka shvati svoju krivnju. Ja ne tražim osvetu! Kad bi on iskreno osjetio moju bol, ja bih bila osvećena i mogla bih mu oprostiti. Ali on je tako utonuo u grijeh i zlo da ne vjerujem da će se to ikada dogoditi.

Gospodin Hargrave dosađivao mi je cijeli dan svojim ozbiljnim razumijevanjem i silnom pristojnošću. Kad bi bio nametljiv, manje bi me smetao, jer bih ga mogla ukoriti. Ali, ovako, zaista je ljubazan i pažljiv pa ne mogu biti gruba i nezahvalna. Ponekad mislim da bih mu morala odati priznanje za njegovo suosjećanje. Zatim opet pomislim kako bi trebalo da posumnjam u njega zbog čudnih okolnosti u kojima se nalazim. Možda se i ne pretvara da suosjeća sa mnom, ali ne smijem zbog zahvalnosti prema njemu zaboraviti što čini. Ne smijem zaboraviti onu partiju šaha i riječi koje je tada govorio, i njegove poglede koji su me onda oneraspoložili.

Dobro je što sam se toga sjetila.

On neprestano traži priliku da sa mnom razgovara nasamu. Cijeli je dan nastojao to ostvariti, ali sam ga razočarala. Ne iz straha pred onim što bi mi mogao kazati, ili bilo čega drugoga što bi mogao pokušati. Zbog Milicent se nisam htjela s njim svađati. Ispričao se da neće s ostalima poći ujutro u lov. I umjesto da se povuče u biblioteku došao je u salon u kojem sam sjedila zajedno s Milicent i lady Lowborough. One su se udubile u svoj posao, a ja sam se opskrbila knjigom, izbjegavajući razgovor. Milicent je primijetila da želim šutjeti, a bez sumnje je to primijetila i Annabella. Ali, to za nju nije bio dovoljan razlog da drži jezik za zubima, pa je stoga

neprekidno brbljala, obraćajući se uglavnom meni. Postajala je to prijaznija i prisnija, što sam ja postajala hladnija i suzdržanija. Gospodin Hargrave je primijetio kako to teško podnosim, pa je umjesto mene stao odgovarati na njena pitanja. Nastojao je svratiti njezinu pažnju s mene na sebe. Ali ništa nije koristilo. Možda je mislila da me boli glava, pa da stoga ne mogu govoriti. U svakom slučaju morala je primijetiti da mi njezina razgovorljivost dosađuje. To sam zaključila po njezinu zlobnom nastavljanju razgovora. Prekinula sam to gurnuvši joj u ruke knjigu na čijoj sam prvoj stranici zapisala: »Odviše dobro poznajem vaš karakter i vaše ponašanje a da bih mogla osjećati prijateljstvo prema vama. A budući da nemam takav talent za pretvaranje kao vi, ne mogu to ni činiti. Stoga vas molim, od ovog časa prekinite sve prijateljske veze sa mnom. A ako ja budem s vama i nadalje postupala pristojno kao da ste časna žena, smatrajte to znakom pažnje prema vašoj sestrični Milicent i njezinim osjećajima, a ne prema vama.« Kad je to pročitala, žarko je porumenjela i ugrizla se za usne. Istrgla je stranicu i zgnječila je, te bacila u vatru. Zatim se stala zabavljati čitanjem te iste knjige. Za nekoliko trenutaka Milicent je pošla u dječju sobu, pa je pozvala i mene.

– Annabella će nas ispričati, ona je zabavljena čitanjem.

– Ne, neću – viknula je Annabella, iznenada pogledavši i bacivši knjigu na stol. – Želim razgovarati s Helenom. Ti pođi, Milicent, a ona će za nekoliko trenutaka doći za tobom. – Milicent je otišla. – Možemo li razgovarati, Heleno?

Začudila me njezina drskost. Ipak sam pošla za njom u biblioteku.

Zatvorila je vrata i prišla kaminu.

– Tko vam je to kazao?

– Nitko! Nisam slijepa.

– Ah, vi dakle sumnjate! Sumnjičavi ste? – viknula je ona i nasmijala se. Bila je zaista očajna, a sad se stala nadati osjetivši olakšanje.

– Da sam sumnjičava – odvratila sam – već bih odavno bila otkrila vašu podlost. Ne, lady Lowborough, ne tvrdim da ste krivi samo na temelju sumnje.

– Nego, na temelju čega? – zapitala je, naslonivši se u naslonjač i opruživši noge, očito nastojeći izgledati što bezbrižnijom.

– Uživam u šetnji mjesečinom isto tako kao i vi – odgovorila sam promatrajući je netremice. – A jedno od mojih najmilijih mjesta su nasadi.

Ponovo je porumenjela, ne odgovorivši ništa i pritišćući prste na svoja usta. Zurila je u vatru. Nekoliko sam je trenutaka promatrala sa zlobnim zadovoljstvom, a zatim sam je, krenuvši prema vratima, zapitala ima li što dodati.

– Da, da! – viknula je naglo, uspravivši se. – Želim znati hoćete li sve kazati lordu Lowboroughu?

– A što onda ako to učinim?

– Ako želite da javnost za to sazna, ne mogu vas razuvjeriti, ali bit će strašno ako to učinite. Ako ne, smatrat ću vas najplemenitijim od svih živih bića. Pa, ako postoji bilo što na svijetu što bih mogla učiniti za vas, osim...

– Osim da prekinete svoju grešnu vezu s mojim suprugom, to ste htjeli reći? – rekla sam.

Zastala je, očigledno iznenađena, ali i bijesna, što se naravno nije usudila pokazati.

– Ne mogu se odreći onoga što mi je najmilije u životu – procijedila je tiho. Tada je iznenada podignula glavu, uperila u mene svoje uzbuđene oči i nastavila ozbiljno: – Ali, Heleno – ili, ako baš hoćete, gospođo Huntingdon, hoćete li to kazati mome mužu? Ako ste velikodušni, evo najbolje prilike da to pokažete. Ako ste ponosni, evo me, vaše suparnice spremne priznati svoj dug.

– Neću mu kazati.

– Nećete! – uzviknula je oduševljeno. – Primite moju najiskreniju zahvalnost.

Skočila je i ponudila mi ruku. Ja sam se povukla.

– Nemojte mi zahvaljivati. Ne činim to radi vas. Ne želim objaviti vašu sramotu i unesrećiti vašeg supruga.

– A hoćete li kazati Milicent?

– Ne, čak ću učiniti sve da bih to pred njom sakrila. Ne želim da sazna za tu podlu i sramotnu vezu.

– Gospođo Huntingdon, upotrebljavate oštre riječi. Ali ja vam to mogu oprostiti.

– A sada, lady Lowborough – nastavila sam – napustite ovu kuću što je prije moguće. Shvatite, vaša mi je prisutnost neizmjerno neugodna. Ne zbog gospodina Huntingdona – dodala sam, primijetivši njezin zlobni smiješak. – Radite s njim što vas volja, bar što se mene tiče. Teško mi je skrivati svoje prave osjećaje prema vama. Ako duže ostanete, neće više biti moguće sakriti vašu vezu pred jednom ili dvjema osobama u kući koje još za nju ne znaju. Radi vašeg supruga, Annabello, pa čak i radi vas, ja želim i savjetujem vam, da što prije raskinete nezakonitu vezu i vratite se svojoj dužnosti. Učinite to prije nego što dođe do teških posljedica...

– Da, da, naravno – upala mi je nestrpljivo u riječ. – Ali, ne mogu otputovati prije vremena određenog za odlazak. Kakav bih izgovor izmislila? Predložim li da ću otputovati sama, što Lowborough nikad ne bi dopustio, to bi izazvalo njegovu sumnju. Ne biste li mogli podnijeti moju prisutnost još ovih tjedan dana prije našeg odlaska? Neću vam više dosađivati svojim razgovorima.

– Nemam vam više što kazati.

– Jeste li sve to spomenuli Huntingdonu? – zapitala je dok sam izlazila iz sobe.

– Kako se usuđujete spomenuti njegovo ime preda mnom? – glasio je

moj odgovor.

Nisam otada viĹĄe progovorila ni jednu jedinu rijeÄ?, osim ako je to bilo prijeko potrebno.

POGLAVLJE XXXV

Devetnaesti ady Lowborough boji me se sve manje i, što se više približava datum odlaska, postaje sve bezobraznija. Ne susteže se govoriti s mojim suprugom vrlo familijarnim tonom u mojoj prisutnosti kad smo sami. Naročito se rado zanima za njegovo zdravlje, ili za bilo što drugo u vezi s njim, da tako jače naglasi svoj iskreni interes, nasuprot mome hladnom držanju. On je nagrađuje takvim osmijesima i tihim riječima, da mi krv navire u lice. On tako želi istaknuti njezinu tobožnju plemenitost i moju nezainteresiranost. Nastojim tada savladati svoje osjećaje, jer što ih više pokazujem, to ona više uživa u svojoj pobjedi. A on bi smatrao da ga još uvijek ljubim i da samo izigravam prema njemu hladnoću. Ponekad dolazim u iskušenje da ga izazovem i da pred njim podstaknem Hargreveovo udvaranje, ali tu pomisao za čas s užasom odbacujem. Tada ga mrzim još deset puta više, što me uopće doveo do toga da tako nešto pomislim. Neka mi Bog oprosti zbog mojih grešnih misli! Umjesto da me to iskušenje čini čistijom i poniznijom, osjećam kako postajem zlobnija. Na žalost, ne samo njihovom nego i svojom krivnjom. Nijedan pravi kršćanin ne bi smio osjećati takvu gorčinu kakvu ja osjećam. Naročito prema njoj.

Jer, mislim da bih njemu još mogla oprostiti, i to na najmanji znak kajanja. Ali ne mogu riječima izraziti svoj užas prema njoj. Zdrav razum to zabranjuje, ali strast podstrekuje. Moram se moliti, i boriti protiv toga!

Dobro je što ona sutra odlazi, jer ne bih mogla podnijeti njezinu prisutnost više ni jedan dan. Jutros se digla ranije nego obično. Našla sam je samu u sobi kad sam sišla na doručak.

– Oh, Heleno, to ste vi! – rekla je, okrenuvši se.

I nehotice sam je iznenađeno pogledala, na što se ona nasmijala i napomenula: – Čini mi se da smo obje razočarane.

Pristupila sam stolu i stala promatrati pribor za doručak.

– Danas je posljednji dan što zloupotrebljavam vaše gostoprimstvo – rekla je i sjela za stol. – Dolazi netko tko se mom odlasku neće veseliti! – šapnula je kad je u sobu ušao Arthur.

Stisnuo joj je ruku i poželio dobro jutro. Zatim je, gledajući je zaljubljeno, prošaptao patetično: – Posljednji – posljednji dan!

– Jest – kazala je s lakom gorčinom – ja sam rano ustala da bih ga

iskoristila. Ovdje sam već pola sata sama, a ti, lijeno stvorenje...

– Mislio sam da sam i ja stigao rano – rekao je gotovo šapćući – ali vidiš da nismo sami.

– To nismo nikada – odvratila je. Ipak su oni bili gotovo sami, jer sam se ja povukla do prozora, promatrajući oblake i boreći se sa svojom mržnjom.

Još su izmijenili nekoliko riječi. Na sreću, nisam ih čula. Ali Annabella je bila dovoljno bezobrazna da mi priđe, pa čak i da mi položi ruku na rame. Tada je nježno kazala: – Nemojte mu prigovarati zbog mene, Heleno, jer ja ga volim više nego što biste vi to ikada mogli.

To me razbjesnilo. Uhvatila sam njezinu ruku i gurnula je od sebe s izrazom prezira. Nisam ga mogla zatomiti. Iznenađena tom mojom gestom, šutke se povukla. Bila bih dala maha svom bijesu i više kazala, ali me Arthurov podsmijeh priveo k svijesti. Požalila sam što sam mu dala i ovu priliku da se veseli. Još se smijao kad se pojavio gospodin Hargrave. Ne znam koliko je od te scene vidio, jer su vrata bila širom otvorena dok je ulazio. Hladno je pozdravio svoju sestričnu i svog domaćina, a mene je pogledao s najdubljom simpatijom, pomiješanom s divljenjem.

– Koliko odanosti dugujete tom čovjeku? – zapitao me tiho, dok je zastao kraj prozora pretvarajući se da govori o vremenu.

– Ništa mu ne dugujem – odgovorila sam. Zatim sam se smjesta vratila k stolu i stala pripremati čaj. Slijedio me i bio bi započeo razgovor, ali su se ostali gosti stali sakupljati. Nisam više obraćala pažnju na njega, osim što sam mu ponudila kavu.

Nakon doručka, odlučivši da provedem što manje vremena u društvu lady Lowborough, pošla sam u biblioteku. Gospodin Hargrave me onamo slijedio pod izgovorom da ide po neku knjigu. Okrenuo se prema polici i odabrao jednu. Zatim mi se približio tiho, ali ne i plašljivo. Položio je ruku na naslon moje stolice i nježno kazao: – Znači, napokon se smatrate slobodnom?

– Jest – odgovorila sam ne pomaknuvši se. – Slobodna sam da učinim sve osim da uvrijedim Boga i svoju savjest.

Nastala je kratka stanka.

– To je dobro – rekao je – ukoliko vaša savjest nije odviše osjetljiva, a vaše poštovanje prema Bogu prestrogo. Ali, mislite li da bi to dobrohotno biće bilo uvrijeđeno kad biste usrećili nekoga tko bi poginuo za vas? Kad biste srce oslobodili pakla i podigli ga u rajske visine, a sve to, ne nanijevši ni sebi ni bilo kome drugom ni najneznatniju povredu?

To je bilo izrečeno tihim i ozbiljnim glasom. Podigla sam glavu i, susrevši njegov pogled, odgovorila: – Gospodine Hargrave, želite li me uvrijediti?

Na to nije bio spreman. Zašutio je na čas da bi se oporavio od iznenađenja. Zatim se uspravio, maknuo ruke s moje stolice i odgovorio

ponosno, žalosnim glasom: – Nisam to namjeravao.

Pogledala sam prema vratima, lagano kimnuvši glavom, a zatim opet stala čitati knjigu. Smjesta se povukao. To je bilo bolje nego da sam mu odgovorila sa više riječi, onako žestoko kako bih to bila nagonski učinila.

Divno je moći obuzdavati svoju narav! Moram razvijati tu svoju sposobnost. Sam Bog zna koliko će mi to trebati na tamnom putu koji leži preda mnom.

U toku prijepodneva odvezla sam se u Grove s objema damama.

Milicent je htjela iskoristiti priliku da posjeti majku i sestru. One su je nagovorile da ostatak dana provede s njima. Gospođa Hargrave obećala je da će je navečer dovesti natrag, i da će ostati kod nas dok društvo ne otputuje. Prema tome, smo lady Lowborough i ja imale zadovoljstvo zajedničkog povratka kočijom. Prve smo dvije-tri milje šutjele. Ja sam gledala kroz prozor, a ona se stisnula u svoj kut. Kad sam se umorila od naslanjanja na prozor, i kad mi je hladan vjetar dovoljno rashladio lice, odustala sam od tog položaja, pa sam se također smjestila u svoj kut. Sa svojom uobičajenom drskošću, htjela je započeti razgovor. Ali riječi »da« ili »ne« bile su jedine koje je mogla izvući iz mene. Na kraju, kad je zatražila moje mišljenje o nekom posve nevažnom pitanju, odgovorila sam joj: – Zašto želite sa mnom razgovarati, lady Lowborough? Vi znate što mislim o vama.

– Ako se namjeravate ljutiti na mene – odgovorila je tada ne mogu ništa učiniti. Meni nije stalo ni do koga.

Naš kratki put je završio. Čim su se vrata kočije otvorila, iskočila je i pošla u park u susret gospodi koja su se upravo vraćala iz šume. Naravno, nisam je slijedila.

Ali, to još nije bio kraj njezine bezobraštine.

Nakon večere povukla sam se u salon, a ona me otpratila. Sa mnom je bilo dvoje djece, pa sam im morala posvetiti svu svoju pažnju. Odlučila sam ih zadržati kraj sebe dok ne dođu gospoda, i dok se ne vrati Milicent sa svojom majkom. Mala se Helen, međutim, brzo umorila od igre pa je htjela poći spavati. I dok sam sjedjela držeći je na krilu, a mali je Arthur sjedio kraj mene, lady Lowborough zastade kraj nas.

– Sutra ćete se, gospođo Huntingdon – rekla je – riješiti moje prisutnosti. Zbog toga ćete bez svake sumnje biti vrlo sretni. Ali znate li da sam vam učinila veliku uslugu? Hoćete li da vam kažem koju?

– Voljela bih saznati koju ste mi to uslugu učinili – odgovorila sam, nastojeći biti što mirnija, jer sam po načinu njezina govora shvatila da me želi izazivati.

– Niste li primijetili koliko se gospodin Huntingdon promijenio nabolje? Ne vidite li da je postao trijezan čovjek? Oslobodio se loših običaja kojima se bio odao. Činili ste sve moguće da biste ga od njih odvikli, ali bez uspjeha, sve dok vam ja nisam došla u pomoć. Kazala sam mu u nekoliko

riječi da to ne mogu podnijeti i da ću prekinuti... nije važno što sam mu kazala. Ali i sami ste svjedok promjene. Morali biste mi se zahvaliti.

Ustala sam i pozvala guvernantu.

– Ali ja ne zahtijevam zahvalnost – nastavila je. – Jedino tražim od vas da se brinete za njega kad mene tu ne bude, i da ga svojom grubošću i nepažnjom ponovo ne natjerate na to zlo.

Gotovo mi je pozlilo od uzbuđenja, ali se tada pojavila Rachel.

Pokazala sam joj djecu, jer nisam mogla progovoriti. Povela ih je i ja sam pošla za njom.

– Hoćete li, Heleno? – nastavila je Annabella.

Pogledala sam je tako da je bar na trenutak nestalo zlobnog smiješka s njezina lica. Zatim sam otišla. U predsoblju sam srela gospodina Hargravea. Primijetio je u kakvom se stanju nalazim, pa me propustio bez riječi. Ali, kad sam se nakon nekoliko trenutaka provedenih u biblioteci ponovo smirila, vratila sam se gospodi Hargrave i Milicent. Čula sam naime da su stigle. Našla sam ih u salonu.

– Gospođo Huntingdon – rekao je gospodin Hargrave kad sam prošla kraj njega – hoćete li mi dopustiti nekoliko riječi.

– Što je? Molim vas, požurite!

– Uvrijedio sam vas jutros. Ne mogu živjeti ako se vi ljutite na mene.

– Tada pođite, i nemojte više griješiti – odgovorila sam mu okrenuvši se.

– Ne, ne! – dodao je brzo, zastavši preda mnom. – Oprostite mi!

Morate to učiniti! Napuštam vas sutra, i možda više nećemo imati prilike razgovarati. Oprostite što sam se zaboravio! Zaklinjem vas, oprostite mi moju naglost! Mislite na mene, kao da te riječi nikad nisam izrekao!

Vjerujte, duboko žalim zbog toga! Gubitak je vašeg poštovanja preokrutan.

Ne mogu to podnijeti!

– Oproštaj nije tako lako zadobiti. Ne mogu dijeliti svoje poštovanje svima koji žele, ako to ne zavređuju.

– Mislit ću da korisno provodim život nastojeći da ga zaslužim. Hoćete li mi oprostiti? Hoćete li?

– Hoću!

– To ste odviše hladno kazali. Dajte mi ruku, i ja ću vam povjerovati.

Nećete? Tada mi, gospođo Huntingdon, ne opraštate!

– Evo je! A i moje oproštenje s njom. Ali, ne griješite više!

Stisnuo je strastveno moju hladnu ruku, ali nije ništa kazao. Povukao se i propustio me u salon, gdje su me svi čekali. Gospodin Grimsby sjedio je blizu vrata. Kad je vidio da sam ušla, a odmah za mnom i gospodin Hargrave, značajno me pogledao. Ja sam mu gledala u oči tako dugo dok se nije okrenuo. Bio je, ako ne posramljen, a ono bar iznenađen. U međuvremenu je Hattersley uhvatio Hargravea i nešto mu šapnuo u uho.

Sigurno neku grubu šalu, jer se Hargrave nije ni nasmijao, niti mu odgovorio. Okrenuo se od njega, i prišao majci koja je upravo pričala lordu

Lowboroughu koliko ima razloga da bude ponosna na svoga sina.

Hvala Bogu, sutra svi odlaze!

POGLAVLJE XXXVI

20. prosinca 1824. vo je treća godišnjica našega sretnog braka. Već su prošla dva mjeseca otkada su nas naši dragi gosti napustili. Stekla sam iskustvo od devet tjedana o novom obliku bračnog života. Dvije osobe žive zajedno kao gospodar i gospodarica kuće, otac i majka sretnog djeteta, a uzajamno shvaćaju kako među njima nema ni ljubavi, ni prijateljstva, ni simpatije. Pokušavam živjeti u miru s njim. Postupam prema njemu vrlo pristojno, pitam ga za mišljenje, podvrgavam se njegovim željama i kad one ne odgovaraju mojima. Što se njega tiče, prva dva tjedna bio je zlovoljan, vjerojatno zbog odlaska njegove drage Annabelle, i naročito neraspoložen prema meni.

Ništa mu nisam mogla učiniti po volji. Bila sam okrutna i bezosjećajna, moje blijedo lice bilo je odbojno, zadrhtao bi kad bi čuo moj glas. Nije znao kako će proživjeti zimu zajedno sa mnom. Pomalo sam ga ubijala. Ponovo sam mu predložila da se rastanemo, ali nije na to pristao. Nije htio postati predmet ogovaranja cijelog susjedstva. Nije želio da svi govore o njemu kao o grubijanu s kojim njegova žena ne može živjeti. Ne, morao je podnositi život sa mnom.

– Ja moram podnositi život s tobom – kazala sam. – Jer sve dok budem tako dobro obavljala besplatno svoje dužnosti kućedomaćice, nećeš me se moći odreći. Stoga ću se ja odreći tih dužnosti, kad mi ovaj teret postane nesnosan. – Ta će ga prijetnja sigurno obuzdati, ako je to još uopće bilo moguće, pomislila sam.

Vjerujem da je bio duboko razočaran što se nisam više ljutila zbog njegovih uvredljivih riječi, sračunatih na to da povrijede moje osjećaje.

Zurio bi mi tada u lice, prigovarajući mome »ledenom srcu« i mojoj »okrutnoj bezosjećajnosti«. Da sam plakala i očajavala zbog toga što me više ne ljubi, vjerojatno bi se sažalio nada mnom, počastivši me neko vrijeme svojim osjećajima, tješeći tako samog sebe zbog odsutnosti svoje ljubljene Annabelle. Hvala Bogu, nisam tako slaba! Nekoć su me bili zarobili ti glupi osjećaji, i ja sam ga obožavala, usprkos tome što ih on nije zavrijedio. Sada su oni nestali. A on to može zahvaliti samo sebi i svojim porocima.

U prvo vrijeme borio se protiv želje da utopi svoju tugu u vinu (vjerojatno po nagovoru svoje ljubljene). Ali nakon nekog vremena počeo je ponekad malo više piti. Kad je pod utjecajem tog otrova, pokušava

izigravati grubijana. A kad zapadne u depresiju nakon pijanstva, sklon je da svu krivnju pripiše meni. On zna da to nije dobro za njegovo zdravlje i da mu škodi, ali se opravdava time da sam ga ja na to natjerala svojim neženstvenim ponašanjem. To će biti uzrok njegove propasti. Ali za sve sam kriva ja. Ponekad se pokušavam braniti, prigovarajući mu. Tu nepravdu ne mogu šutke podnositi. Nisam li činila sve kako bih ga oslobodila toga poroka? Ne bih li to činila i sada kad bih mogla? Ali, ja ga nisam mogla milovati znajući da me ne voli. Jesam li ja kriva da sam izgubila utjecaj na njega? Jesam li ja trebala težiti za pomirenjem s njim kad sam osjećala njegov prezir? I još uz njegovo dopisivanje s lady Lowborough? Jer i to sam znala. Ne, nikada, nikada, nikada! Neka se opija do smrti. Ja nisam kriva!

Ipak poduzimam sve za njegov spas. Dajem mu na znanje da alkohol čini njegov pogled glupim, a lice crvenim i podbuhlim. Da će zbog pića otupjeti duševno i tjelesno. Kažem mu čak i to da bi ga Annabella napustila kad bi ga vidjela u takvu stanju. Otkazat će mu svoju ljubav, nastavi li tim putem. Ali to kod njega izaziva samo psovke na moj račun. I doista, ponekad mi se čini da ih zavređujem, jer i sama mrzim te svoje riječi. On tada ipak prestaje piti neko vrijeme, i to je jedini način da ga od toga odvratim.

Upravo sada uživam u njegovoj privremenoj odsutnosti. Otputovao je s Hargraveom u lov, i vjerojatno će se vratiti tek sutra uveče. Prije sam drugačije doživljavala njegovu odsutnost!

Gospodin Hargrave je još uvijek u Groveu. On i Arthur često se sastaju i odlaze u lov. On dolazi ovamo, a i Arthur njemu često odlazi u posjet. Ne bih rekla da se ti takozvani prijatelji iskreno vole. Ali oni tako utuku vrijeme, a meni je drago što se mogu Arthura riješiti na nekoliko sati. Jedino što bih prigovorila boravku gospodina Hargravea kod kuće jest to, da ja sada ne mogu tako često odlaziti u Grove, u posjet njegovoj sestri, jer se bojim da ću ga ondje sresti. Iako se u posljednje vrijeme prema meni vlada vrlo pristojno, te sam već gotovo zaboravila ono što se dogodilo.

Pretpostavljam da on nastoji zadobiti moju naklonost. Ako tako nastavi, to bi se moglo i dogoditi. Ali, što tada? Onoga časa kad bude zahtijevao nešto više, opet će je izgubiti.

10. veljače Teško je kad se sve dobre namjere i osjećaji odbace u jednom trenu.

Počela sam žaliti svoga bijednog druga zbog njegove izgubljenosti, jer nije nalazio utjehe ni u intelektualnim izvorima ni u vjeri. Mislila sam da bih još jednom morala žrtvovati svoj ponos, i učiniti mu dom ugodnim, a njega povesti na put vrline. Ne lažnim izljevima ljubavi ili tobožnjom grižnjom savjesti, nego zadržavajući svoj dosadašnji hladan način ophođenja, ali ukazujući mu pažnju kad je god moguće. Nisam tako samo mislila, nego i postupala. A kakvi su bili rezultati? Nije bilo ni traga ljubaznosti ili

kajanja, samo neprekidna zlovolja i samouvjereno trijumfiranje svaki put kada bih pokazala nešto ljubaznosti prema njemu. Jutros je sve priveo kraju. Čini mi se da sam se tako sledila, da me ništa više ne bi moglo otopiti. Među njegovim pismima bilo je jedno koje je čitao s neobičnim zanimanjem, pa mi ga zatim dobacio preko stola s riječima: – Pročitaj to! Neka ti to bude lekcija!

Prepoznala sam rukopis lady Lowborough. Pogledala sam prvu stranu. Bila je puna izljeva osjećaja i želje za što skorijim susretom.

Prigovarala je Bogu što je dopustio njihov rastanak i što ih je osudio na mrske veze s neljubljenim osobama. Nasmijao se, vidjevši me kako sam pocrvenjela. Složila sam pismo, ustala i vratila mu ga s napomenom: – Hvala ti, to će mi biti dobra pouka!

Moj mali Arthur stajao je među njegovim koljenima, oduševljeno se igrajući njegovim prstenom s rubinom. Osjetila sam iznenadnu pobudu da svoga sina oslobodim toga dodira, pa sam ga podigla na ruke i odnijela sa sobom iz sobe. Djetetu to nije bilo drago, pa je počelo plakati. To je bio novi udarac za moje izmučeno srce. Nisam ga htjela ostaviti. Povela sam ga u biblioteku i za sobom zatvorila vrata. Kleknula sam kraj njega, zagrlila ga i poljubila i sama stala plakati. Više uplašen nego utješen, počeo je dozivati oca. Ispustila sam ga iz zagrljaja i zaplakala tako gorko kao nikad prije. Čuvši njegov uzvik, otac je ušao u sobu. Okrenula sam se da ne bi vidio i pogrešno tumačio uzbuđenje. Stao me grditi i odveo dijete.

Teško je što me moj mili sin ne voli toliko koliko oca. A ja živim samo za njegovu dobrobit i odgoj. A sad će netko uništiti moj utjecaj. Njegova sebična ljubav mogla bi djetetu nanijeti više zla nego hladna nezainteresiranost ili najgora tiranija. Ako mu ja, radi njegova dobra, nešto ne dopustim, on odlazi svom ocu, a taj, usprkos svojoj nebrizi, udovoljava svakoj njegovoj želji. Pogledam li ga strogo zbog neke dječje neposlušnosti, on zna da će mu se otac nasmijati i stati na njegovu stranu protiv mene. Tako se ne moram boriti samo protiv volje njegova oca, nego i protiv zaraze zla i lošeg primjera što ga pruža djetetu. On uništava moj utjecaj na tu nježnu dječju dušu i otima mi njegovu ljubav. Na svijetu mi nije ništa ostalo do sina, a on upravo đavolski uživa otimajući mi tu moju jedinu nadu.

Ali ne smijem očajavati. Prisjećam se savjeta nadahnutog pisca: »Onaj tko se boji Boga i sluša glas njegova sluge, a živi u mraku, taj vjeruje u Boga!«

POGLAVLJE XXXVII

21. prosinca 1825. rošla je još jedna godina. Umorna sam od tog života. Ipak ga ne želim napustiti. Ma kakva me iskušenja snašla, ne mogu ostaviti svoje drago dijete u mraku, u tom pokvarenom svijetu, bez prijatelja koji bi ga vodio i upozoravao na opasnosti što ga posvuda okružuju. Nije dobro što sam mu ja jedini drug, ali ne postoji nitko osim mene. Odviše sam ozbiljna majka za sudjelovanje u njegovim zabavama i igrama. Ponekad me njegovi izljevi radosti uznemiruju. Vidim tada u njemu duh njegova oca i njegovu narav pa se plašim posljedica. Zato često prigušujem te izljeve u kojima bi trebalo da sudjelujem. A otac nikada nije zabrinut. On ne osjeća strah zbog budućnosti svoga sina. Navečer, kad najčešće susreće sina, pa se smije i zabavlja s njim, ja sjedim tužna i žalosna. Stoga dijete uživa u društvu svoga veselog oca, i rado mijenja moje društvo za očevo. To me smeta, ne toliko zbog osjećaja moga sina prema meni, koliko zbog očeva štetnog utjecaja na njega. Htjela bih njegovu ljubav sačuvati za sebe, a njegov otac čini sve kako bi mi je oteo, i to iz posve sebičnih razloga. On želi samo da uništi dijete. Jedina mi je utjeha u tome što on malo vremena proboravi kod kuće. Za onih mjeseci kad je u Londonu ili negdje drugdje, imam priliku da osvojim izgubljeno tlo i zamijenim zlo dobrim. Ali kad se on vrati, neopisivo je teško spriječiti ga da moje nevino, milo i poslušno dijete ne pretvori u sebičnog, neposlušnog i zlog dječaka. On tako priprema tlo za one poroke koje je sam tako dobro uzgojio u svojoj pokvarenoj prirodi.

Na sreću, Arthurovi »prijatelji« nisu jesenas bili pozvani u Grassdale.

Umjesto toga on je pošao u posjet njima. Drago bi mi bilo kad bi on to uvijek činio. Voljela bih da ima toliko odanih prijatelja, da ga cijele godine ne bude kod kuće. Na moju veliku žalost, gospodin Hargrave ga nije pratio, ali mislim da sam i s tim gospodinom napokon sredila sve račune.

On se nekoliko mjeseci vladao izvanredno, pa se uopće više nisam plašila. Počela sam ga smatrati pravim prijateljem, čak s njime i tako postupati. Tada je on, zbog te moje ljubaznosti, odlučio da može prekoračiti pravila dobrog ponašanja, kojih se tako dugo držao. Bilo je to jedne lijepe svibanjske večeri. Šetala sam parkom. Primijetio me jašeći uz ogradu.

Sjašio je, privezao konja i prišao mi. To je bilo prvi put što mi je pristupio sam, bez pratnje svoje majke ili sestre, otkako sam ostala sama. Ali bio je tako miran i pristojan, da se ja, iako pomalo iznenađena, nisam naljutila

zbog tog njegova slobodnog ponašanja. Šetali smo parkom, uz jezero, razgovarajući živahno i zanimljivo o mnogo čemu. Zatim, nakon male stanke, za vrijeme koje smo oboje stajali i gledali u mirnu, plavu vodu jezera, iznenadio me započevši mi čudnim, tihim, slatkim glasom izražavati svoju iskrenu i strastvenu ljubav. Pozivao je u pomoć svoju rječitost. Ali ja sam ga brzo prekinula, i tako ga odlučno odbila, s takvom srdžbom pomiješanom s tihom i mirnom boli, da se povukao iznenađen i u neprilici. Nekoliko dana kasnije saznala sam da je otputovao u London.

Vratio se za devet tjedana. Nije me baš izbjegavao ali se vladao izvanredno, što je njegova bistra sestra smjesta zamijetila.

– Što ste učinili s Walterom, gospođo Huntingdon? – zapitala me jednog jutra kad sam došla u posjet u Grove, a Hargrave je smjesta napustio sobu uz najhladniju pristojnost. – On se u posljednje vrijeme vlada nekako svečano, pa ne znam što se dogodilo, ukoliko ga niste uvrijedili. Recite mi što se dogodilo, pa ću biti vaš posrednik. Ponovo ću vas sprijateljiti.

– Nisam učinila ništa namjerno čime bih ga uvrijedila – rekla sam. – Ako je uvrijeđen, pitaj njega, pa će ti on sam kazati.

– Pitat ću ga – uzviknula je djevojka gledajući kroz prozor. – Eno ga u vrtu! Waltere!

– Ne, ne Esthero! Razljutit ću se ozbiljno. Smjesta ću te napustiti i neću se vratiti mjesecima, a možda i godinama.

– Jesi li zvala, Esthero? – zapitao je njezin brat približivši se prozoru izvana.

– Da, htjela sam te pitati...

– Do viđenja, Esthero! – rekla sam stisnuvši joj značajno ruku.

– Htjela sam te zamoliti – nastavila je – da ubereš ružu za gospođu Huntingdon. – On je otišao, – Gospođo Huntingdon! – viknula je okrenuvši se i uhvativši me za ruku. – Užasnuta sam zbog vas. Vi ste isto tako uvrijeđeni kao i on. Isto ste tako hladni. Morate postati dobri prijatelji kao što ste prije bili.

– Esthero, kako možeš biti tako gruba? – upozorila je gospođa Hargrave, koja je sjedjela u naslonjaču i plela. – Nikada se nećeš naučiti ponašati poput prave dame.

– To ti kažeš, mama! – Ali, majka je brzo umirila svoju kćerkicu podignuvši prst i zaprijetivši se.

– Nije li strašna? – šapnula mi je Esther. Ali prije nego što sam mogla odgovoriti, pojavio se gospodin Hargrave pred prozorom s divnom ružom u ruci.

– Evo, Esthero, donio sam ti ružu – rekao je pružajući joj je.

– Predaj je sam, ti tvrdoglavče! – zaviknula je izmaknuvši se, jer je stajala među nama.

– Gospođa Huntingdon bi je radije primila od tebe – odgovorio je ozbiljnim glasom, ali tako tiho da ga njegova majka nije mogla čuti.

Njegova je sestra uzela ružu i pružila mi je.

– S komplimentima moga brata, koji se nada da ćete malo-pomalo ponovo postati dobri prijatelji. Je li tako dobro, Waltere? – dodala je nestašna djevojčica okrenuvši se prema njemu i, nagnuvši se kroz prozor, zagrlila ga. – Ili sam morala kazati da ti je žao zbog tvog ponašanja, pa se nadaš da će ti ona oprostiti što si je uvrijedio?

– Glupa djevojčice, nemaš pojma o čemu govoriš! – odvratio je Hargrave ozbiljno.

– Zaista ne znam. Meni ništa nije jasno.

– A sada, Esthero – umiješala se njezina majka, koja je vjerojatno također zapazila naše držanje, ali i neobzirno vladanje svoje kćerke – moram od tebe zahtijevati da napustiš sobu!

– Molim vas, nemojte, gospođo Hargrave, jer ću ja sada otići – rekla sam i stala se opraštati.

Tjedan dana kasnije doveo mi je gospodin Hargrave svoju sestru u posjet. Isprva se vladao hladno kao obično. Činio se pomalo uvrijeđen i žalostan, ali ovaj put Esther nije stavljala primjedbe. Vjerojatno su je naučili boljem ponašanju. Razgovarala je sa mnom, smijala se i šalila s malim Arthurom, kojega je veoma voljela. On ju je, što meni baš nije bilo drago, odvukao u predvorje a zatim u vrt. Ustala sam da bih podstreknula vatru. Gospodin Hargrave me upitao je li mi hladno i zatvorio vrata, što doista nije bilo potrebno, jer sam namjeravala poći za njima ako se brzo ne vrate. Zatim je sam krenuo prema vatri i pitao me znam li da gospodin Huntingdon boravi u domu lorda Lowborougha, gdje namjerava provesti neko vrijeme.

– Ne znam, ali nije važno – odgovorila sam nemarno. Pa ako su moji obrazi i porumenjeli, bilo je to više zbog toga pitanja nego zbog same vijesti.

– I vi se ne ljutite na to? – zapitao je.

– Ni govora, ako lord Lowborough želi biti u njegovu društvu.

– Vi ga više ne volite?

– Ni najmanje.

– Znao sam to. Znao sam da ste odviše plemeniti da biste mogli i dalje voljeti takvo biće.

– Nije li on vaš prijatelj? – rekla sam, okrenuvši se prema njemu.

– Bio je – odgovorio je jednako mirno kao i prije – ali nemojte me vrijeđati pretpostavljajući da bih mogao nastaviti prijateljstvo prema čovjeku kojega tako malo cijenim i kojega smatram propalicom. Prema čovjeku koji je uvrijedio tako divnu ... Neću ništa više kazati. Ali, recite mi, pomišljate li ikada na osvetu?

– Osvetu! Ne, čemu bi to koristilo? On ne bi postao bolji, a ja ne bih postala sretnija.

– Ne znam kako bih s vama govorio, gospođo Huntingdon – rekao je nasmiješivši se. – Vi ste samo napola žena. Dijelom ste žena, a dijelom

anđeo. Takva me dobrota zbunjuje. Ne znam postupati s vama.

– Tada mora da ste mnogo gori nego što sam mislila. Jer kako bih inače ja, posve obična žena, bila vama toliko nadmoćna? A kako među nama ima tako malo zajedničkog, mislim da bi bilo najbolje kad bi svako od nas potražilo svoje društvo. – Tada sam pristupila prozoru i stala očima tražiti svoga sina i njegovu veselu družicu.

– Ne, ja sam običan smrtnik – odvratio je gospodin Hargrave. – I neću sebi dopustiti da budem gluplji od svojih drugova. Ja tvrdim da nema žene koja bi vam bila ravna. Jeste li sretni? – zapitao je ozbiljno.

– Sretna sam koliko i ostali.

– Jeste li toliko sretni koliko biste htjeli biti?

– Nitko ne može biti posve sretan na ovome svijetu.

– Jedno znam – odvratio je duboko uzdahnuvši. – Vi ste mnogo sretniji nego ja.

– Tada vas duboko žalim – nisam mu mogla drugo odgovoriti.

– Zaista? Ne, jer kad bi tako bilo, pomogli biste mi.

– A kako bih to mogla učiniti, a da pri tom ne povrijedim sebe ili nekoga drugog. – Zar mislite da bih vam ja želio nanijeti bol?

Ne, ja težim samo za vašom srećom. Vi ste sada nesretni, gospođo Huntingdon – nastavio je gledajući mi uporno u lice. – Ne žalite se, ali ja vidim... osjećam i znam da niste sretni. A to će trajati tako dugo dok se ledeni oklop oko vašeg toplog, dršćućeg srca ne otopi. Udostojite se da mi se nasmiješite, i ja ću biti sretan. Povjerujte mi, pa ćete i vi biti sretni. Ako ste žena, ja vas mogu usrećiti. Ja ću to učiniti i usprkos vama. – To je prošaptao i dodao: – A što se ostalih tiče, to je samo naš problem.

Vi ne možete uvrijediti svog supruga. A drugih se to ne tiče.

– Imam sina, gospodine Hargrave, a vi imate majku – rekla sam povlačeći se od njega, jer mi se približio.

– Oni ne moraju ništa znati – počeo je. Ali prije nego što je mogao nastaviti, u sobu su ušli Arthur i Esther. Esther je pogledala u uzbuđeno lice svoga brata, a zatim u moje obliveno rumenilom. Vjerojatno je pomislila da smo se ozbiljno svađali, pa ju je to očigledno iznenadilo i rastužilo. Ali bila je odviše pristojna, ili odviše uplašena, a da bi to spomenula. Sjela je na sofu, zabacila svoje plave uvojke i smjesta stala pričati o vrtu i svome malom drugu u igri. Tako je nastavila sve dok je njezin brat nije pozvao da pođu kući.

– Oprostite mi, govorio sam odviše iskreno prošaptao je pri odlasku – nikada to sebi neću moći oprostiti.

Esther mi se nasmiješila, i pogledala me. Ja sam se samo naklonila i njezinog je dobrog raspoloženja nestalo. Smatrala je to preslabim odgovorom na Walterovo kajanje, pa se razočarala u meni.

Ubogo dijete, tako je još malo znala o svijetu u kojemu je živjela!

Gospodin Hargrave nije imao prilike da se sa mnom sretne nasamu nekoliko tjedana. Ali kad me je sreo, u njegovu je vladanju bilo manje

ponosa, a više melankolije nego prije. Oh, kako mi je dosađivao! Morala sam se gotovo potpuno odreći svojih posjeta Grovu. Bojala sam se da ću time uvrijediti gospođu Hargrave i ožalostiti ubogu Esther. Ona je cijenila moje društvo, pa nije trebalo da trpi zbog bratove krivnje. Ali taj neumorni protivnik još nije pobijeđen. Naprosto je bdio na straži. Često sam ga vidjela kako jaši u okolici, pažljivo se ogledavajući. Ili, ako ga nisam ja primijetila, vidjela bi ga Rachel. Ta žena oštra pogleda doskora je pogodila što je to među nama, pa bi promatrala tog neprijatelja s prozora dječje sobe. Tada bi me na njega upozorila, ako sam se spremala u šetnju. Ja bih se onda odrekla duže šetnje, i dan bih provela u parku ili vrtu. A ako je bilo nešto neodgodivo, kao posjet nekom bolesniku, povela bih sa sobom Rachel i tada me on nikada nije uznemiravao.

Ali jednoga blagog sunčanog dana, rano u studenom, pošla sam sama u šetnju do seoske škole i nekih zakupnika. Na povratku sam začula konjski kas. Nisam više mogla pobjeći preko polja, pa sam stoga mirno koračala govoreći samoj sebi: – Možda to nije on. A bude li mi dosađivao, to će biti posljednji put. To sam čvrsto odlučila. Nikakve riječi ili pogledi neće me moći smekšati.

Konj me doskora sustigao i zaustavio se kraj mene. Na njemu je jašio gospodin Hargrave. Pozdravio me s tužnim smiješkom u kome se očitovalo njegovo zadovoljstvo što me napokon uhvatio. Odgovorila sam na pozdrav, raspitala se za njegovu majku i sestru, a zatim krenula prema kući.

Slijedio me, jašući kraj mene. Očito me namjeravao pratiti cijelim putem. »Nije me briga. Želiš li da te ponovo odbijem, ostani uz mene« – govorila sam u sebi. – »Što sada, gospodine?« To pitanje, iako neizrečeno, nije dugo ostalo bez odgovora. Nakon nekoliko napomena o nevažnim stvarima, svečanim je glasom počeo moliti za moju samilost.

– U travnju će biti četiri godine što sam vas sreo, gospođo Huntingdon.

Možda ste vi zaboravili na to, ali ja to nikada neću moći. Odmah sam vam se stao diviti, ali se nisam usudio ljubiti vas. Druge sam vas jeseni zavolio zbog vašeg savršenstva. Ove posljednje tri godine podnosim pravo mučeništvo. Ne mogu vam kazati koliko sam prepatio zbog potisnutih osjećaja, snažne i neispunjene nade, tihe boli i zgaženih strasti. Patio sam više nego što možete i zamisliti. Vi ste bili uzrok tome, i to ne uvijek potpuno nedužni. Moja mladost pomalo prolazi. Očekivanja su beznadna.

Budućnost je mračna. Moj je život očajno pust. Nemam mira ni danju ni noću. Postao sam teret sebi i drugima, a vi me možete spasiti jednom jedinom riječi, jednim pogledom. Ipak to nećete učiniti. Je li to pravedno?

– U prvom redu, ne vjerujem vam – odgovorila sam. Drugo, ako baš želite biti tako ludi, ne mogu vas u tome spriječiti.

– Ne mogu vjerovati – odvratio je ozbiljno – da možete smatrati ludošću najplemenitiji i najsnažniji prirodni nagon. Znam da niste bez srca, iako se pretvarate da ste takvi. Imali ste jednoć srce i poklonili ga

svom suprugu. Kad ste vidjeli da je on potpuno bezvrijedan tog dara, vi ste mu ga oduzeli. Niste valjda toliko voljeli toga običnog pokvarenjaka da svoju ljubav više nikad nećete moći pokloniti nikome drugom. Pa u vama ima još neprobuđenih osjećaja. Vi ste nesretni što ste ovako napušteni i zapostavljeni. U vašoj je moći da usrećite sada dvoje ljudi i oslobodite ih patnje. Da ih uzdignete do neizrecive sreće, kamo dosiže samo plemenita i požrtvovna ljubav. Možete mi govoriti da me prezirete i mrzite, ja vam ne vjerujem! Ali vi to nećete kazati! Vi ćete nas ostaviti u nesreći, i reći da je to božja volja.

– Ako je božja volja da ovaj život provedemo u suzama, možda je to samo stoga da bismo kasnije mogli sazreti u radosti – rekla sam. – Njegova je volja da druge ne povrijedimo ispunjavanjem naše ovozemaljske sreće.

Vaša majka, sestra i prijatelji bili bi postiđeni vašom sramotom. A i ja imam prijatelje, čiji mir nikada ne bih htjela povrijediti radi svojih uživanja. Pa da sam i sama samcata na svijetu, radije bih umrla nego se odrekla neba zbog nekoliko kratkih godina lažne, prolazne sreće.

– Nema sramote, ni bijede, ni žrtvovanja u svemu tome – uporno je tvrdio. – Ne tražim od vas da napustite svoj dom i time izazovete svijet. – Nije potrebno da ponavljam sve njegove tvrdnje. Nastojala sam ih se odreći svim svojim snagama. Bila sam taj čas odviše uvrijeđena i postiđena zbog toga što se on usudio tako obratiti meni. Nisam mogla dovoljno razumno zapovijedati svojim mislima, a njega je bilo nemoguće ušutkati, pa sam se usudila iskušati novi plan.

– Volite li me doista? – zapitala sam ga ozbiljno, zastavši i pogledavši ga mirno u lice.

– Volim li vas? – kriknuo je.

– Iskreno? – zapitala sam.

On se razvedrio. Mislio je da je napokon pobijedio. Stao me uvjeravati u svoje iskrene osjećaje, ali sam mu upala u riječ novim pitanjem: – Nije li to sebična ljubav? Možete li žrtvovati svoje zadovoljstvo radi mene?

– Dao bih svoj život kad bih vam mogao služiti.

– Ne želim vaš život. Imate li dovoljno pravih osjećaja prema meni da biste mogli podnijeti malu žrtvu?

– Pokušajte, pa ćete vidjeti!

– Ako imate – nemojte nikad više spominjati svoju ljubav! Ne možete je spomenuti a da pri tom ne pojačate moje patnje. Meni nije ostalo ništa do moje čiste savjesti i nade. A vi mi to neprekidno želite oteti. Ako tako nastavite, morat ću vas smatrati svojim neprijateljem.

– Poslušajte časak...

– Ne, gospodine! Kazali ste da biste dali svoj život da mi služite. A ja od vas tražim samo da šutite. Bila sam iskrena. Ono što sam kazala, to i mislim. Budete li me i nadalje tako mučili, morat ću pretpostaviti da su vaše tvrdnje bile lažne, i da me u svom srcu mrzite a ne ljubite.

Ugrizao se za usne i nekoliko trenutaka šuteći gledao u tlo.

– Tada vas moram napustiti – napokon je rekao, gledajući me mirno. – Moram vas napustiti. Ne mogu živjeti ovdje i šutjeti o onome što ispunjava moje misli i želje.

– Ni prije niste provodili mnogo vremena kod kuće – odvratila sam. – Neće vam biti teško otputovati na neko vrijeme, ako je to doista potrebno.

– Ako je to potrebno – promucao je. – I vi mi možete tako hladno kazati neka odem? Zar vi to doista želite?

– Naravno! Ako se ne možete sretati sa mnom a da me ne mučite, radije bih vam zauvijek kazala zbogom.

Nije odgovorio. Sagnuo se sa svoga konja i pružio mi ruku. Pogledala sam ga u lice i vidjela izraz takve iskrene patnje, razočaranja, povrijeđenog ponosa i prezrene ljubavi, da sam je bez oklijevanja prihvatila kao da se opraštam od prijatelja. On ju je čvrsto zgrabio a zatim hitro odjašio u galopu. Ubrzo zatim čula sam da je otputovao u Pariz, gdje se još uvijek nalazi. Što duže ondje ostane, to bolje po mene.

Zahvaljujem Bogu što me oslobodio njegove prisutnosti!

POGLAVLJE XXXVIII

20. prosinca 1826. eta godišnjica moga braka. Nadam se da je posljednja koju ću provesti pod ovim krovom. Odluka je stvorena, plan donesen i već djelomično izvršen. Dok sve ovo sazrijeva u meni, opisat ću nekoliko dugih zimskih večeri. To je tužno zadovoljstvo, ali korisno zanimanje.

U rujnu je mirni Grassdale ponovo oživio. Stigle su neke gospođe i (takozvana) gospoda. Bili su to oni isti kao i prošle godine, uz još dvojicutrojicu drugih. Među njima su bile i gospođa Hargrave i njezina mlađa kćerka. Gospoda i lady Lowborough bili su pozvani da zabave domaćina, a dame jer je to običaj zahtijevao. Osim toga, to me vjerojatno trebalo natjerati na pristojno i suzdržano ponašanje. Ali gospođe su ostale samo tri tjedna, a gospoda, uz dvije iznimke, dva mjeseca, jer se njihov ljubazni domaćin nije želio rastati s njima bojeći se ostati sam sa svojom ljubljenom ženom.

Na dan dolaska lady Lowborough pošla sam s njom u njezinu sobu. Tu sam joj jasno i glasno kazala da ću, ako bude i dalje održavala vezu s mojim mužem, sve kazati lordu Lowboroughu, ma kako to užasne posljedice izazvalo. U prvi čas bila je uzbuđena zbog tih mojih riječi. Zatim mi je mirno rekla da slobodno sve kažem njezinu mužu budem li imala i najmanjeg razloga. Zadovoljna time, ja sam je ostavila. I doista nisam primijetila ništa sumnjivo u njezinu ponašanju prema Arthuru. Ali ja sam se morala brinuti i za druge goste, pa ih nisam mogla tako pažljivo promatrati. Osim toga, da budem iskrena, ja sam se i bojala nešto opaziti.

Nisam to više smatrala svojom brigom, pa ako bi bila moja dužnost da sve otkrijem lordu Lowboroughu, bila bi to neugodna dužnost za mene. Plašila sam se toga.

Ali mom je strahu došao kraj na način koji nisam bila predvidjela.

Jedno veće, četrnaestak dana nakon dolaska gostiju, povukla sam se u biblioteku. Htjela sam se nekoliko trenutaka odmoriti od prisilne ljubaznosti i dosadnih razgovora. Jer, nakon toliko vremena provedenog u samoći, nisam uvijek uspijevala izigravati pažljivu domaćicu i ljubaznu prijateljicu: neprekidno se smiješiti, razgovarati i pažljivo slušati. Povukla sam se u udubinu kraj prozora. Tamni brežuljci isticali su se na jasnom večernjem nebu, koje je postajalo sve tamnije. Promatrala sam sjajnu zvijezdu. Ona mi je obećavala: »Kad umiruće svjetlo nestane, svijet neće ostati u mraku, a oni koji vjeruju u Boga, čije misli nisu zamračene

maglom grijeha, neće nikada ostati bez utjehe.« Tada sam iznenada začula kako se brzo približavaju nečiji koraci; u sobu je ušao lord Lowborough. To je naime bila njegova najmilija soba.

Otvorio je vrata neuobičajeno naglo i bacio šešir, ne pazeći kamo će pasti. Što se s njim dogodilo? Lice mu je bilo samrtnički blijedo. Zurio je u pod a zubi su mu cvokotali. Čelo mu je bilo orošeno znojem. Je li napokon spoznao istinu? Nesvjestan moje prisutnosti, stao je šetati po sobi silno uzbuđen, kršeći ruke, duboko uzdišući i mumljajući nešto nerazgovjetno.

Pokrenula sam se i tako mu stavila do znanja da nije sam. Bio je odviše zaokupljen mislima a da bi to opazio. Htjela sam se neprimijećeno izvući iz sobe. Ustala sam i pokušala to, ali me tada vidio. Zurio je u mene i zastao trenutak. Zatim je obrisao svoje mokro čelo, pristupio mi i kazao, neprirodno mirno, dubokim, samrtničkim glasom: – Gospođo Huntingdon, moram vas sutra napustiti.

– Sutra! – odgovorila sam. – Neću vas pitati za razlog.

– Vi dakle znate, a ipak ste tako mirni! – rekao je promatrajući me iznenađeno, ali i s nekom gorčinom, kako mi se činilo.

– Dugo već poznajem – zastala sam na trenutak – karakter svoga supruga, i ništa me ne može iznenaditi.

– Ali ovo – kako ste dugo znali za ovo? – zapitao je on, položivši zgrčenu ruku na stol kraj sebe i gledajući mi netremice u lice.

Osjećala sam se poput zločinca.

– Ne dugo – odgovorila sam.

– Znali ste! – zaviknuo je gorko – a niste meni kazali! Pomagali ste im u prevari!

– Gospodine, nisam to činila!

– Zašto mi već tada niste kazali?

– Jer sam znala da će vas to boljeti. Nadala sam se da će se ona prisjetiti svoje dužnosti, pa neću morati povrijediti vaše osjećaje takvim...

– Oh, Bože! Kako to već dugo traje? Kako dugo, gospođo Huntingdon?

Recite mi, moram to znati! – zahtijevao je od mene uporno.

– Mislim, dvije godine!

– Bože sveti! Ona me sve to vrijeme varala! – Okrenuo se s dubokim uzdahom i stao ponovo šetati po sobi, zahvaćen neopisivim uzbuđenjem.

Srce me boljelo. Htjela sam ga utješiti, iako nisam znala kako.

– Ona je pokvarena žena – rekla sam. – Izdala vas je i prevarila.

Jednako je tako malo vrijedna vaše žalosti, kao što je bila i vaše ljubavi.

Ne dajte da vas više vrijeđa. Ostavite je, i ostanite sami!

– A vi, gospođo – kazao je tvrdo, zaustavivši se i okrenuvši se prema meni – vi ste me povrijedili prikrivajući sve to.

Iznenada su se moji osjećaji promijenili. Osjetila sam srdžbu zbog toga što mi je on tako grubo uzvraćao moje suosjećanje. Htjela sam mu oštro odgovoriti. Na sreću, svladala sam taj svoj nagon. Vidjela sam u kakvom se užasnom stanju nalazi, kad je iznenada zabacio glavu, pristupio prozoru i

strastveno promrmljao, pogledavši u mirno nebo: – »Oh, Bože, daj da umrem!« Osjetila sam kako bi bilo neplemenito dodati još kap gorčine tom vrču koji se već prelijevao. A ipak, plašim se, moj je glas bio više hladan nego ljubazan kad sam mu mirno odgovorila: – Mogla bih naći mnogo isprika koje su valjane, ali ne namjeravam ih sada nabrajati...

– Poznam ih – odgovorio je on naglo – htjeli biste kazati kako se to vas nije ticalo, da sam se morao pobrinuti sam za sebe. Moja me sljepoća dovela u taj pakao. Ne smijem optuživati druge, što su me smatrali mudrijim nego što jesam.

– Priznajem, nisam imala pravo – nastavila sam, ne obazirući se na njegove gorke riječi – ali ne znam jesam li to učinila zbog nedostatka hrabrosti ili zbog suosjećanja s vama. Ipak mislim da me odviše okrivljujete. Kazala sam vašoj ženi prije dva tjedna, onog dana kad je stigla ovamo, kako smatram svojom dužnošću da vam sve kažem ako ona s tim nastavi. Dopustila mi je neka to učinim ako i za čas posumnjam u njezino vladanje. Nisam ništa primijetila. Povjerovala sam da se promijenila.

On je i dalje gledao kroz prozor dok sam ja govorila, i nije ništa rekao.

Ali, moje su ga riječi uzbudile: počeo je škripati zubima, udarati nogom o pod i mrštiti obrve.

– Sve je to bilo pogrešno – sve! – na kraju je promrmljao. – Ništa ne može izbrisati te godine pune užasne okrutnosti – ništa, ništa! – ponavljao je očajničkim šapatom punim gorčine.

– Kad sada promislim o svemu, moram priznati da je to bilo pogrešno – odgovorila sam. Sada mogu samo žaliti što to nisam prije uvidjela.

Nešto u mom glasu i u duhu mog odgovora moralo je promijeniti njegovo raspoloženje. Okrenuo se prema meni i stao mi pažljivo promatrati lice. Napokon je kazao blažim glasom: – I vi ste mnogo patili, zar ne?

– Ispočetka jesam.

– Kad se to dogodilo?

– Prije dvije godine. Nakon dvije godine i vi ćete biti mirni kao što sam ja sada. I mnogo, mnogo sretniji od mene, jer ste muškarac pa možete postupati kako vam drago.

Nešto poput smiješka, ali vrlo gorkog, prošlo je njegovim licem.

– Niste bili sretni u posljednje vrijeme? – zapitao je, pokušavajući se sabrati. Nastojao je izbjeći razgovor o svojim budućim neprilikama.

– Sretna! – ponovila sam, gotovo uvrijeđena zbog takvog pitanja. – Zar bih to mogla biti s takvim suprugom?

– Primijetio sam promjenu u vašem raspoloženju. Drugačije je nego prvih dana – ustvrdio je. – Taj prokleti demon! – prošaptao je kroz zube. – A on je govorio da vam vaš temperament kvari svježinu. Da ćete ostarjeti i poružnjeti prije vremena. Tvrdio je da ste njegov dom pretvorili u

samostansku ćeliju. Vi se smijete, gospođo Huntingdon, zar vas ništa ne može potresti? Želio bih biti tako miran kao vi.

– Nisam po prirodi mirna – rekla sam. – Pričinjam se takvom, zahvaljujući silnom naporu i teškom iskustvu.

U taj je čas upao u sobu gospodin Hattersley.

– Zdravo, Lowborough! – počeo je. – Oh, oprostite! – uzviknuo je opazivši me. – Nisam znao da ste udvoje. – Smiri se, stari – nastavio je udarivši lorda Lowborougha po ramenu. Ovaj se na to stresao pun gađenja i srdžbe. – Dođi, htio bih s tobom razgovarati.

– Govorite!

– Možda dami ne bi bilo ugodno ono što moram reći.

– Tada to ne bi bilo ni meni – napomenuo je lord, želeći napustiti sobu.

– Morate to čuti – zaviknuo je Hattersley, slijedeći ga u predvorje. – Ako ste pravi muškarac, morate! Riječ je o tome – nastavio je spustivši glas, ali ne toliko da ja ne bih mogla čuti svaku riječ. – Vi ste zloupotrebljavan čovjek. Nemojte se naljutiti! To je samo moj način izražavanja. Moram biti iskren, ili radije ništa ne govoriti. Došao sam da vam ponudim svoju uslugu. Iako je Huntingdon moj prijatelj, ja ga ipak smatram pokvarenjakom. Želim postupati kao vaš prijatelj. Znam da ćete htjeti srediti to pitanje. Izazvat ćete ga na dvoboj. Tada ćete se ponovo dobro osjećati. A ako vam se nešto dogodi, nije šteta, jer ste u teškom stanju. Hajde, pružite mi svoju ruku, i ne budite tako očajni! Odredite vrijeme i mjesto, a ja ću srediti ostalo.

– To je – odgovorio je tihim glasom lord Lowborough – lijek za moje srce, ili za đavola u njemu. Sresti se s njim i ne rastati se dok krv ne poteče. Hoće li pasti on ili ja, ili obojica, svejedno! To bi bilo veliko olakšanje za mene, ako...

– Tako je! Pa što...

– Ne! – uzviknuo je lord odlučno. – Mrzim ga od sveg srca, ali ću ga ipak prepustiti Bogu. Iako mrzim isto toliko i svoj život, ja ću ga ipak prepustiti onome tko mi ga je dao.

– Ali u ovom slučaju... – zaklinjao ga je Hattersley.

– Ne želim vas više slušati! – uzviknuo je lord okrenuvši se od njega. – Ni riječi više! Dosta mi je što se moram boriti s neprijateljem u samom sebi.

– Vi ste prava budala, i ja perem ruke – izjavio je njegov iskušavatelj, prijezirno ga napuštajući.

– Imate pravo, lorde Lowborough – viknula sam istrčavši i uhvativši njegove vrele ruke. – Počinjem uviđati da vas ovaj svijet nije vrijedan.

Nije shvatio moje oduševljenje, pa se okrenuo prema meni. Iznenađen me stao promatrati, pa sam se zastidjela zbog svoje naglosti. Ali doskora je izraz njegova lica postao blaži i, prije nego što sam mogla povući svoje ruke, nježno ih je stisnuo. Pogledavši me s mnogo osjećaja, rekao je: – Neka nam Bog pomogne oboma!

– Amen! – odgovorila sam. Zatim smo se rastali.

Povukla sam se u salon, gdje su me vjerojatno već čekali, a neki me se i zaželjeli. U predsoblju sam našla gospodina Hattersleya gdje priča odabranom društvu kakva je kukavica lord Lowborough. Moj se muž naslonio na stol i uživao u vlastitoj pokvarenosti, rugajući se svojoj žrtvi.

Gospodin Grimsby je trljao ruke i zadovoljno se cerekao.

U salonu sam našla lady Lowborough. Nastojala je svim silama sakriti svoju nelagodu izigravajući veselje i živahnost. To baš nije najbolje odgovaralo ovoj prilici, jer je ona objavila društvu da je njen suprug primio loše vijesti od kuće zbog kojih će morati smjesta otputovati. Tobože zbog tih vijesti, on se vrlo uzbudio i dobio jaku glavobolju. Vjerojatno nećemo imati prilike pozdraviti ga večeras među nama. Ipak, tvrdila je, posrijedi je bila samo neka poslovna stvar, pa to nju nije moralo uzbuđivati. Upravo je to govorila kad sam ja ušla. Ošinula me takvim prezirom, da me to u isti čas iznenadilo i naljutilo.

– Ali, i ja sam zbunjena – nastavila je – jer smatram svojom dužnošću da slijedim svoga supruga. Naravno, zbog toga ću se morati oprostiti od svojih dragih prijatelja prije vremena.

– A ipak, Annabello – napomenula je Esther – nikada te nisam vidjela tako dobro raspoloženu.

– Tako je, draga moja, želim što bolje iskoristiti vaše društvo. Ovo je posljednja noć u kojoj ću moći uživati. Želim ostaviti dobar dojam na vas...

– ogledala se i, primijetivši kako je tetka promatra, nastavila je – pa ću vam zato pjevati. Hoćete li, gospođo Huntingdon? Hoćete li, dame i gospodo? Dobro, učinit ću sve kako bih vas zabavila.

Ona i lord Lowborough bili su smješteni u sobama do mojih. Ne znam kako su proveli noć, ali ja sam ostala budna osluškujući sve do jutra njegov teški korak. Jednom je zastao i uz psovku bacio nešto kroz prozor. Ujutro, pošto su oni bili otišli, nađen je na travnjaku, ispod prozora, oštar nož na otvaranje. Nađena je i slomljena britva, vlažna od rose. Čini se da je bio u velikom iskušenju da okonča svoj život, ali se tome uspio oduprijeti.

Srce mi je krvarilo dok sam osluškivala njegove korake. Sve dosad mislila sam samo na sebe, a premalo na njega. Sad sam zaboravila vlastitu nevolju, i mislila samo na njegovu. Na njegovu duboku ljubav tako okrutno izdanu. Na osjećaje tako uzaludno utrošene... Ne, ne želim dalje nabrajati njegove nesreće. Zamrzila sam njegovu ženu i svog muža još jače nego prije. Ovaj put zbog njega. Ne zbog sebe!

Otputovali su rano ujutro, prije nego što su drugi ustali. Ja sam upravo izlazila iz sobe kad je lord Lowborough odlazio prema kočiji u kojoj se njegova žena već bila smjestila. A Arthur (ili gospodin Huntingdon, jer je Arthur bilo ime i mog sina) bio je više nego bezobrazan. Pojavio se u kućnom kaputu da bi se oprostio od svojih »prijatelja«.

– Što, zar već odlazite, Lowborough? – zapitao je. – Do viđenja, dakle!

– rekao je pruživši mu ruku.

Mislim da bi ga onaj drugi najradije bio lupio po njoj da je Huntingdon nije instinktivno povukao. Pogledavši ga s bijesnom mržnjom, lord Lowborough protisnuo je kroz zube užasnu psovku koju inače nikad ne bi izrekao.

– To nije pravi kršćanski duh – napomenuo je onaj pokvarenjak. – Ja se nikad ne bih odrekao starog prijatelja zbog žene. Možete uzeti moju ako želite. Nije tako loša... Ne mogu više učiniti za vas! – Lord Lowborough je sada stigao do podnožja stepenica. Gospodin Huntingdon je povikao: – Pozdravite Annabellu! Želim vam oboma sretan put! – Smijući se, povukao se zatim u sobu.

Nakon toga je izjavio da je zapravo sretan što je Annabella otišla: – Počela je mnogo zahtijevati i zapovijedati – rekao je. – Sada, kad mogu ponovo raditi što god hoću, osjećam se mnogo bolje.

POGLAVLJE XXXIX

to sam doba bila najviše zabrinuta za svoga sina. Njegov ga je otac sa svojim prijateljima tjerao na mnoge sitne grijehe. Učili su ga svim mogućim lošim običajima. Ukratko, htjeli su od njega učiniti »pravog muškarca«. Taj ih je posao izvanredno zabavljao. Donijela sam odluku da ga spasim iz ruku takvih učitelja. Najprije sam pokušavala da ga držim neprekidno uza se u dječjoj sobi. Naredila sam Racheli neka ga ne pušta dolje sve dok ta gospoda budu boravila kod nas. Ali to nije koristilo. Te moje naloge smjesta je njegov otac poništavao. Govorio je kako ne želi dopustiti da mu se sin dosađuje u društvu stare dadilje, i proklete lude kakva je njegova majka. I tako je mališan silazio svako veće usprkos mome protivljenju. Naučio je piti vino poput oca, psovati kao gospodin Hattersley, i slati mene do đavola kad bih mu prigovarala. Za njih je bilo osobito zabavno promatrati to dražesno dijete kako se ponaša s naivnom grubošću i kako nježnim dječjim glasom psuje. Za mene je to bilo neizmjerno bolno i teško. Dječarac bi opet bio oduševljen kad bi mu se cijelo društvo smijalo, i svoj bi smijeh pomiješao s njihovim. Ali kad bi te sretne modre oči trenutak počivale na meni, izgubio bi se njihov sjaj. On bi tada kazao: »Majko, zašto se ne smiješ? Oče, neka se i ona nasmije!« I tako sam morala boraviti među tim pokvarenim ljudima dok ne bih iskoristila trenutak i odvukla svoje dijete. On nikada nije želio otići, pa sam ga ponekad morala odnijeti. Smatrao me stoga okrutnom i nepravednom. Njegov bi otac gdjekada odlučno tražio da dijete ostane.

Tada bih ga ostavila njemu i njegovim prijateljima, a sama bih patila u svojoj gorčini i očajanju. Ili bih razbijala glavu tražeći lijek tom zlu.

Moram priznati, nikad nisam vidjela gospodina Hargravea da se smije takvu djetetovu vladanju. I ni jednom ga riječju ne bi podsticao na takve čine. Ali kad bi dijete nešto posebno čudno izvelo ili izvalilo, u njegovim bi se očima pojavio naročiti izraz. Nisam ga znala objasniti. Usne bi mu se stisnule, a oči zaiskrile. Najprije bi pogledao dijete, a zatim mene. Osjetila sam tada da uživa u mom nemoćnom bijesu i užasu. Ali jednom, kad se mali Arthur naročito loše vladao, a gospodin Huntingdon i njegovi gosti još ga više u tome podstrekivali, Hargrave je podigao dijete i iznio ga iz sobe, videći da se ja više neću moći suzdržati.

To se nije smjelo nastaviti. Nisam smjela svoje dijete prepustiti tim iskušenjima. Bit će mnogo bolje bude li živjelo u siromaštvu s napuštenom majkom, nego u bogatstvu i luksuzu s takvim ocem. Možda ti gosti i ne ostanu dugo s nama, ali će se vratiti. A on, najgori od sviju, najveći

neprijatelj svog sina, ostat će ovdje. Ja sam to mogla podnositi, ali nisam više smjela izlagati tome svoga sina. Nije me smjelo zadržati ni mišljenje svijeta, ni mojih najbližih prijatelja. Ništa me nije moglo spriječiti u izvršavanju majčinske dužnosti. Ali gdje da nađem utočište i sredstva za život za nas oboje? Oh, povest ću svoj dragocjeni teret jednog ranog jutra, poći kočijom u M..., pobjeći do luke..., prijeći preko Atlantika i potražiti skromni dom u Novoj Engleskoj. Ondje ću sebe i njega izdržavati radom svojih ruku. Paleta i kistovi, moji dragi drugovi, pomoći će mi sada u tome.

Ali, jesam li bila dovoljno nadarena da zarađujem za život u stranoj zemlji, bez prijatelja i bez preporuka? Ne, morala sam još malko pričekati. Morala sam još mnogo naučiti da bih mogla stvoriti nešto vrijedno, nešto što bi govorilo za mene, svejedno, namjeravala ja slikati ili podučavati druge.

Nisam žudila za velikim uspjesima, ali sam ipak morala postići vještinu da me sačuva od neuspjeha. Nisam smjela dopustiti da moj sin umire od gladi. Potreban mi je bio i novac za put, i nešto sredstava za prvo vrijeme, ako odmah ne uspijem. Nije to smjelo biti ni tako malo, jer nisam znala koliko ću se dugo morati boriti dok se ne osamostalim.

– Što dakle da učinim? Da se obratim svom bratu, i objasnim mu u kakvom se položaju nalazim? Ne, ne! Čak da sam mu iznijela i svu svoju nesreću, on sigurno ne bi odobrio moj korak. Njemu bi se to činilo pravom ludošću. A isto tako i mom ujaku, tetki i Milicent. Ne, morala sam se strpiti, i sve sama urediti. Rachel će biti moja jedina suučesnica. Trebalo je da mi ona nađe trgovca slikama u nekom dalekom gradu. Zatim bih uz njezinu pomoć prodavala svoje slike koje sam već dosada bila naslikala, i one koje ću još naslikati. Osim toga, prodat ću i svoje dragulje. Sve osim obiteljskih. Onih nekoliko koje sam donijela sa sobom, i onih koje mi je ujak poklonio za vjenčanje. Moći ću podnijeti još nekoliko mjeseci ovoga užasnog života, imajući pred sobom taj cilj, a u međuvremenu se mom sinu neće dogoditi ništa strašnije nego što se već dogodilo.

Donijevši tu odluku, počela sam je odmah ostvarivati. Možda bih se kasnije i ohladila razmatrajući sve razloge za i protiv tog plana. Možda bih odlučila i sve to odgoditi, da se nije dogodilo nešto što me uvjerilo u ispravnost moje odluke i u potrebu njezina brzog izvršenja.

Nakon odlaska lorda Lowborougha počela sam smatrati biblioteku isključivo svojim vlasništvom. Tamo sam se mogla povući u bilo koje doba dana. Ni jedan od gospode nije nikada onamo ulazio, osim gospodina Hargravea. Ali on se, u posljednje vrijeme, zadovoljavao novinama i časopisima. A ako bi i pogledao u biblioteku, smjesta se povukao čim bi mi me opazio. To je bilo upravo ono što sam željela. Ovdje sam slikala od jutra do mraka, uz vrlo malo prekida. Prestajala sam samo kad bi me zvala dužnost ili poslovi oko malog Arthura. Smatrala sam potrebnim odvojiti nekoliko sati na dan za njegovo obrazovanje i zabavu. Treći dan, dok sam bila zaokupljena slikanjem, gospodin Hargrave zavirio je u sobu i nije se povukao ugledavši me. Ispričao se zbog svoga dolaska, i potražio neku

knjigu. Ali kad ju je našao, stao je promatrajući moju sliku. Imao je mnogo ukusa i znao je izraziti svoje mišljenje. Ono me nije naročito ohrabrilo.

Zatim je stao govoriti općenito o umjetnosti. Nisam ga poticala na taj razgovor, pa je prestao govoriti. Ipak nije otišao.

– Ne pojavljujete se mnogo u našem društvu, gospođo Huntingdon – rekao je nakon kratke stanke, dok sam ja hladno miješala svoje boje. – Ne čudim se tome, sigurno vam je dosta svih nas. Stidim se duboko zbog svojih drugova, i dosta mi je njihovih glupih razgovora. Sada više nema nikoga tko bi ih u tome sprečavao, jer ste nas vi napustili. Vjerujem da ću se i ja uskoro povući, možda već za tjedan dana. Znam da zbog toga nećete žaliti.

Zastao je, ali ja nisam odgovorila.

– Vjerojatno ćete – dodao je sa smiješkom – žaliti što neću i sve njih povesti sa sobom. Ponekad laskam samom sebi što, iako boravim u njihovu društvu, nisam jedan od njih. Ipak je posve prirodno da budete sretni kad me se riješite. Žao mi je zbog toga, ali vas ne mogu okriviti.

– Neću se veseliti zbog vašeg odlaska, jer se vi vladate poput pravog gospodina – odgovorila sam.

– Ali, moram priznati, bit ću sretna kad se budem mogla oprostiti od ostalih, ma kako se to činilo negostoljubivim.

– Nitko vas zbog toga ne bi mogao optužiti – odvratio je ozbiljno. – Čak ni sama ta gospoda. Reći ću vam što su kazali sinoć kad ste ih napustili.

Vjerojatno vam nije do tog stalo, jer neke stvari promatrate s filozofskim mirom – dodao je uz lagan smiješak. – Govorili su o lordu Lowboroughu i njegovoj ženi. Uzrok njihova naglog odlaska nije za njih tajna. Svi je oni dobro poznaju, pa je ja, makar mi je bliska rođakinja, nisam mogao braniti. Vaš je muž izjavio: »Proklet bio ako se za to ne osvetim!« – Oprostite, gospođo Huntingdon, ali oni su razgovarali o tim stvarima. Neki su napomenuli da će se on ponovo moći s njom sresti, ako se ona rastavi od svoga muža. »Hvala – odgovorio je Huntingdon – dosta mi je Annabelle zasada.

Neću je sam uznemirivati, dok god ona ne dođe ovamo« »Pa što namjeravate raditi kad mi odemo, Huntingdone? – zapitao je Ralph Hattersley. – Namjeravate li se popraviti i postati dobar suprug i otac? Ja ću postati takav, čim se riješim tebe i svih ovih đavolskih prijatelja. Mislim, i vama je vrijeme! Vaša je žena predobra za vas...« – Zatim vas je Ralph počeo hvaliti, ali vi ne biste bili zadovoljni njegovim riječima. Govorio je bez ikakve delikatnosti. Huntingdon je za to vrijeme mirno pio, ili gledao smiješeći se u svoju čašu, ne prekidajući ga sve dok Hattersley nije glasno uzviknuo: »Čuješ li me, čovječe?« »Da, samo nastavi« – glasio je odgovor.

»Ne, završio sam – odvratio je Hattersley. – Samo sam želio čuti hoćeš li prihvatiti moj savjet.« »Kakav savjet?« »Da okreneš novu stranicu, ti lopove – zaviknuo je Ralph – i zamoliš svoju ženu za oproštenje, te da budeš dobar momak ubuduće.« »Moja žena, kakva žena? Ja nemam žene odgovorio je Huntingdon pogledavši nevino – ili, ako je i imam, toliko je cijenim da je svaki od vas koji to poželi može imati. Tako mi Jupitra, a uz to još može dobiti i moj blagoslov!« – Ja...hm...netko je zapitao misli li on to doista, a on se na to zakleo... Što mislite o tome, gospođo Huntingdon? – zapitao je nakon kratke stanke Hargrave. Osjećala sam kako pažljivo promatra moje lice koje sam napola okrenula od njega.

– Kažem – odgovorila sam mirno – da ono što on tako malo cijeni neće više dugo biti u njegovu posjedu.

– Ne mislite valjda umrijeti zbog ogavnog ponašanja toga lopova?

– Ni govora, moje je srce već očvrsnulo, i namjeravam živjeti što je duže moguće.

– Znači, vi ćete ga napustiti?

– Jest!

– Kada i kako? – zapitao je uzbuđeno.

– Kad budem pripravna.

– A vaše dijete?

– Dijete će poći sa mnom.

– On to neće dopustiti.

– Neću ga ni pitati.

– Znači, vi razmišljate o potajnom bijegu! Ali, s kim, gospođo Huntingdon?

– Sa svojim sinom i s dadiljom.

– Sami i nezaštićeni! Kamo ćete poći? Što ćete raditi? On će vas slijediti i dovesti vas natrag.

– Stvorila sam dobar plan za to. Kad jednom napustim Grassdale, bit ću sigurna.

Gospodin Hargrave mi se približio, pogledao me u lice i htio nešto kazati. Ali njegov pogled, rumenilo i sjaj u očima uzbunili su moju krv.

Okrenula sam se naglo, uhvatila kist i stala energično slikati.

– Gospođo Huntingdon – rekao je s gorkom ozbiljnošću – vi ste okrutni, okrutni prema meni i prema samoj sebi.

– Gospodine Hargrave, ne zaboravite svoje obećanje!

– Moram govoriti, jer će mi srce pući! Dosta sam dugo šutio, pa me morate saslušati! – uzviknuo je, i prepriječio mi put kad sam htjela napustiti sobu. – Kažete da ništa ne dugujete svom suprugu. On govori kako ste mu dosadili, pa vas nudi svakome tko vas poželi Vi ga namjeravate napustiti. Nitko vam neće povjerovati da odlazite sami. Čitav

će svijet govoriti: »Napokon ga je napustila – pa tko bi se tome i mogao čuditi! Malo tko će joj zamjeriti, a još manje će njega požaliti. Ali s kim je otišla?« I tako nećete primiti zahvalnost za svoje vrline. Čak vam ni vaši najbolji prijatelji neće vjerovati. Jer to je posve nevjerojatno. A što već i možete sami u tom okrutnom, hladnom svijetu? Vi, mlada i neiskusna žena, tako nježna i potpuno...

– Jednom riječju, vi me želite nagovoriti da ostanem gdje sam? – upala sam mu u riječ. – Razmislit ću o tome.

– Tako vam svega, napustite ga! – viknuo je ozbiljno – ali ne sami!

Heleno, dopustite da vas ja zaštitim!

– Nikada, dok mi nebo ne oduzme razum – odgovorila sam, istrgnuvši mu ruku koju je on bio uhvatio. Ali se nije dao zaustaviti. Htio je riskirati sve za željenu pobjedu.

– Ne smijete me odbiti! – tvrdio je žarko. Uhvatio me za obje ruke, čvrsto ih stisnuo, pao na koljena i gledao me pogledom punim molbe, ali i zapovijedi. – Sada više nemate nikakva razloga. Bog me odredio za vašeg tješitelja i zaštitnika. Ja to osjećam! Ja to znam jednako tako sigurno kao da je to objavio glas s neba!

– Ostavite me, gospodine Hargrave! – kazala sam tvrdo. Ali to je još samo pojačalo stisak njegove ruke.

– Propustite me! – nastavila sam ljutito.

Klečao je nasuprot prozoru. Najednom se zagledao napolje. Na licu mu se pojavio izraz zlobnog trijumfa. Okrenula sam se i primijetila neku sjenu dok se povlačila.

– To je Grimsby – rekao je. – On će Huntingdonu i svima ostalima javiti što je vidio. Pretjerujući, dakako! Onako kako to on već zna. On vas ne voli, gospođo Huntingdon! Ne voli žene, ne vjeruje u krepost. On će sve tako opisati da neće ostati ni tračka vjere u vaše vrline. Nestat će tvrdnje o vašoj velikoj kreposti, pa ma što kazali vi ili ja. Ali, dajte mi dopuštenje da vas štitim, pa se neće naći nitko tko bi se usudio da vas uvrijedi.

– Nikada me nitko nije uvrijedio tako kako vi sada vrijeđate! – kazala sam napokon, povukavši svoje ruke.

– Ne vrijeđam vas! – uzviknuo je. – Ja vas obožavam! Vi ste moj anđeo, moja božica! Polažem sve što posjedujem pred vaše noge, a vi to morate prihvatiti! Bit ću vaš savjetnik i branitelj! Pa ako vas vaša savjest bude zbog toga mučila, ja ću je nadvladati.

Nikada prije nisam vidjela tako uzbuđena čovjeka. Bacio se prema meni. Ja sam uhvatila svoj nožić za papir i ispružila ga prema njemu. To ga je zbunilo. Zastao je iznenađeno. Gledala sam isto tako odlučno kao i on.

Krenula sam prema zvonu i prihvatila vrpcu. Kretnjom ruke dao mi je znak da ne pozvonim.

– Onda ustanite! – rekla sam. – I poslušajte me! Ja vas ne ljubim – nastavila sam naglašavajući svaku riječ. – Ako se i rastavim od svoga muža, ili ako on umre, nikada se ne bih udala za vas. Jeste li sada

zadovoljni?

Lice mu je problijedjelo od bijesa.

– Shvatio sam – odgovorio je gorko – vi ste najokrutnija, najnezahvalnija i najneprirodnija žena koju sam ja ikada sreo!

– Nezahvalna, gospodine?

– Nezahvalna.

– Ne, gospodine Hargrave, nisam to! Zahvaljujem vam za sve ono dobro što ste učinili za mene, ili ste namjeravali učiniti. A za sve zlo koje ste učinili, ili biste ga još mogli učiniti, molim Boga da vam oprosti i neka vam pomogne da postanete bolji.

Upravo su se tada otvorila vrata i pojavili se gospođa Huntingdon i Hattersley. Drugi je ostao u predvorju, zaposlen svojom lovačkom puškom.

Prvi je ušao i zastao kraj kamina promatrajući gospodina Hargravea i mene. Naročito njega. Pri tom se nepodnošljivo značajno smješkao i lukavo namigivao.

– Što je? – zapitao ga je Hargrave.

– Što je, gospodine? – odgovorio mu je njegov domaćin.

– Htjeli smo samo zapitati želite li nam se pridružiti i poći s nama u lov na fazane? – umiješao se Hattersley izvana. – Dođite!

Walter nije odgovorio nego je prišao prozoru i pokušao se sabrati.

Arthur je tiho zafućkao i slijedio ga pogledom. Hargrave je pocrvenjeo od bijesa. Ali se nakon nekoliko trenutaka okrenuo i kazao nemarno: – Došao sam se oprostiti od gospođe Huntingdon, jer sutra odlazim.

– Naglo donosite odluke. Zašto tako brzo odlazite, ako smijem pitati?

– Zovu me poslovi – odgovorio je odvraćajući pogled.

– Dobro – glasio je odgovor.

Hargrave je izišao, a gospodin Huntingdon, naslonivši se leđima na kamin, okrenuo se prema meni i obratio mi se tiho, jedva čujnim glasom.

Izgovorio je niz najogavnijih kleveta kakve čovjek ne može ni zamisliti.

Nisam ga pokušavala prekinuti, i tek kad je prestao, rekla sam: – Ako su te optužbe istinite, koga bi trebalo kriviti?

– Pravo govori, tako mi Boga! – viknuo je Hattersley, naslonivši svoju pušku na zid. Zatim je uhvatio svoga dragog prijatelja pod ruku, nastojeći ga odvući. – Dođi, momče! Bila to laž ili istina, nemaš je pravo vrijeđati. A ni njega, nakon onoga što si nam sinoć ponudio. Dođi!

U tim se riječima moglo naslutiti nešto što nisam mogla podnijeti.

– Zar se vi usuđujete mene sumnjičiti, gospodine Hattersley? – kazala sam izvan sebe od bijesa.

– Ne, ja nikoga ne sumnjičim. Sve će biti u redu. Hajde, dođi Huntingdone!

– Ona to ne može zanijekati! – zaviknuo je taj gospodin glasom punim mržnje i trijumfa. – Ona to ne može zanijekati, pa makar njezin život ovisio o tome. – Mrmljajući neke uvredljive riječi pošao je u predvorje, uzeo svoj šešir i pušku sa stola.

– Ne namjeravam se opravdavati pred tobom! – rekla sam. – Ali vi, ako imate neke sumnje, obratite se gospodinu Hargraveu – kazala sam Hattersleyu. Čuvši to, obojica su se tako grubo nasmijala da sam zadrhtala cijelim tijelom.

– Gdje je on? Sama ću ga pitati! – rekla sam.

Suspregnuvši novi izljev radosti, Hattersley je pokazao prema vanjskim vratima. Bila su poluotvorena. Gospodin Hargrave je stajao napolju.

– Gospodine Hargrave, molim vas, hoćete li doći ovamo? – pozvala sam ga.

Okrenuo se i iznenađeno me pogledao.

– Molim vas, dođite! – ponovila sam vrlo odlučno i on nije mogao da me ne posluša. Stao se uspinjati stepenicama i prilaziti nam kroz predvorje.

– Recite ovoj gospodi – nastavila sam – jesam li se ili nisam oduprla vašem navaljivanju.

– Ne razumijem vas, gospođo Huntingdon!

– Ne razumijete me, gospodine? Zaklinjem vas vašom čašću (ako je imate) kažite istinu! Jesam li, ili nisam?

– Ne – odgovorio je i okrenuo se.

– Govorite glasnije, jer vas oni ne mogu čuti. Jesam li pristala na vaš prijedlog?

– Niste!

– Mogao bih se kladiti da nije – rekao je Hattersley – jer inače Hargrave ne bi bio tako tužan.

– Voljan sam da vam pružim zadovoljštinu, Huntingdone – rekao je gospodin Hargrave, mirno se obrativši svom domaćinu.

– Idite do đavola! – glasio je odgovor. Hargrave se povukao s prijezirnim pogledom, govoreći: – Znate gdje me možete naći, ako namjeravate izići na dvoboj.

Psovke i kletve bile su odgovor na taj prijedlog.

– Eto, Huntingdone! – rekao je Hattersley sada je sve jasno.

– Nije me briga što on misli – kazala sam – ali vi, gospodine Hattersley, kad budete čuli da netko blati moje ime, hoćete li stati u moju obranu?

– Hoću!

Zatim sam se smjesta povukla i zatvorila u biblioteku. Zašto sam to tražila od tog čovjeka? Ni sama ne znam. Ti su me muškarci doveli u očajanje. Nisam ni sama znala što sam govorila. Nije bilo nikoga da zaštiti moje ime među tim pijancima. Između moga prokletog supruga, zlobnog Grimsbya i pokvarenog Hargravea ipak je Hattersley sjao poput krijesnice u mraku, iako je i on sam bio pravi grubijan.

Kakva je to scena bila! Jesam li ikada mogla zamisliti da ču pod

svojim krovom morati pretrpjeti takve uvrede? Čuti takve riječi izgovorene u mojoj prisutnosti? A te su riječi čak bile upućene meni. Te su mi misli prolazile jedna za drugom glavom dok sam šetala po biblioteci. Žudila sam da smjesta odem sa svojim djetetom, ne oklijevajući ni časa. Ali to nije bilo moguće. Još me čekalo mnogo posla, teškog posla. »Pa obavimo ga – rekla sam – ne smijem izgubiti ni trenutka žaleći se na svoju sudbinu.« I stoga sam, usprkos uzbuđenju, nastavila slikati. Radila sam cijeli dan.

Gospodin Hargrave je otputovao drugo jutro. Nikad ga više nisam vidjela. Oni drugi ostali su još dva ili tri tjedna. Ali ja sam ih se klonila što sam više mogla, nastavljajući raditi, a to činim sve do dana današnjega.

Doskora sam sa svojim planom upoznala Rachel, i na svoje ugodno iznenađenje lako sam je uvjerila u ispravnost svojih namjera. Ona je trijezna, oprezna osoba, ali mrzi svoga gospodara a ljubi mene, svoju gospodaricu, i moje dijete. Nakon nekoliko napomena, mnogo suza i žalopojki što sam bila natjerana na takav korak, pohvalila je moju odluku i obećala mi pomoći. Ali samo pod jednim uvjetom: da dijeli sa mnom moje izagnanstvo. Smatrala je potpunom ludošću da Arthur i ja krenemo sami.

S dirljivom velikodušnošću ponudila mi je pomoć svoje male ušteđevine, nadajući se »da ću joj oprostiti zbog tolike slobode, ali ona bi bila vrlo sretna kad bih pristala da uzmem taj novac od nje kao zajam«. Naravno, nisam na to ni pomislila. I sama sam bila prikupila neka mala sredstva, a moje su pripreme odmakle tako daleko da se nadam brzo oživotvoriti svoj plan. Neka samo prođu zimske oluje, pa će jednog jutra gospodin Huntingdon sići na doručak, a zatim stati tražiti po kući svog sina i ženu.

Oni će tada biti već pedeset milja daleko prema zapadu. Ili možda čak još i više, jer ćemo otići mnogo prije zore, a on vjerojatno neće otkriti naš nestanak do kasnog prijepodneva.

Svjesna sam svega što se može dogoditi kao posljedica toga mog koraka. Ali, kad nešto odlučim, tada više ne oklijevam. Naročito zbog svoga sina. Jutros, dok sam slikala, on je sjedio do mojih nogu i igrao se otpacima platna na sagu. Iznenada me pogledao i ozbiljno zapitao: – Mama, zašto si ti pokvarena?

– Tko ti je to kazao, ljubavi?

– Rachel!

– Ne, Arthure, Rachel to nikad ne bi kazala. U to sam sigurna.

– Onda je to bio otac – nastavio je. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, dodao je: – Sad ću ti kazati kako sam to saznao. Kad sam s njima i kažem da moram otići k tebi, on kaže: »Prokleta mama!« A Rachel veli da su samo pokvareni ljudi prokleti. I zato, mama, mislim, da si ti pokvarena. Radije bih da to nisi.

– I nisam, drago dijete! To su ružne riječi, a pokvareni ljudi ih pridaju drugima umjesto sebi. Takve riječi ne mogu učiniti ljude prokletima, ni

pokazati da oni to zavređuju. Bog nam sudi po našim mislima i činima, a ne po onom što drugi o nama govore. Kad čuješ takve riječi, Arthure, sjeti se da ih ne smiješ opetovati. To govore samo pokvareni ljudi.

– Znači, otac je pokvaren – ustvrdio je.

– Tata nema pravo kad tako nešto kaže. Ne smiješ ga oponašati sada kad sam ti to kazala.

– Što to znači oponašati?

– Činiti ono što netko drugi čini.

Mali moralist je zašutio. Uzalud sam nastojala odvratiti njegove misli.

– Žao mi je što je tata pokvaren – kazao je tužno – jer ja ne bih htio da on mora otići u pakao. – I zaplakao je.

Stala sam ga tješiti da će se njegov otac možda popraviti i postati dobar. Ali, kucnuo je čas da ga oslobodim takvog roditelja!

POGLAVLJE XL

10. siječnja 1827. jedjela sam sinoć u salonu i upisivala u svoju bilježnicu. Gospodin Huntingdon bio je prisutan, ali sam mislila da spava na sofi.

Međutim, on je ustao a da to nisam primijetila. Zbog neke čudne znatiželje stao je čitati preko mojih ramena. Sama ne znam koliko je to dugo trajalo. Ali kad sam odložila svoje pero i htjela zatvoriti teku, on je iznenada stavio ruku na bilježnicu i rekao: – S tvojim dopuštenjem, draga, ja ću ovo malko pregledati. – Zatim mi je bilježnicu silom oduzeo, privukao stolicu stolu, udobno se smjestio i stao čitati stranicu za stranicom. Na nesreću po mene, te je noći bio trezniji nego inače u to doba.

Naravno, nisam mu dopustila da mirno čita. Nekoliko sam puta pokušala da mu otmem bilježnicu, ali ju je on držao odviše čvrsto.

Prigovarala sam mu zbog njegova nečasnog ponašanja, ali to na njega nije djelovalo. Napokon sam ugasila obje svijeće. Tada se on okrenuo prema vatri i nastavio čitati.

– To je sve vrlo zanimljivo, ljubavi – kazao je podignuvši glavu. Nakon toga stao je čitati ono zbog čega sam počela grčiti ruke u nijemom bijesu i strahu. – No, to je vrlo dugo. Pročitat ču to drugi put. A sad ću te zamoliti ključeve.

– Kakve ključeve?

– Ključeve tvoga pisaćeg stola i tvojih ormara. I sve druge koje ti posjeduješ – kazao je i pružio ruku.

– Nemam ih – odgovorila sam. Svežanj ključeva bio je utaknut u ključanicu stola za kojim sam upravo sjedjela.

– Tada ćeš morati poslati po njih – rekao je.

– A ako ih ona stara vještica Rachel smjesta ne donese, može sutra pokupiti svoje prnje.

– Ona ne zna gdje su – a ja ti ih neću dati ako mi ne kažeš valjan razlog – govorila sam nastojeći neprimijetno izvući ključeve.

– Uzet ću ih sam – rekao je zgrabivši moju ruku i otevši mi ih. Zatim je uzeo svijeću i pripalio je na vatri. – A sada ćemo izvršiti konfiskaciju imovine. Ali, prije, zavirimo u biblioteku.

Stavio je ključeve u džep i krenuo. Slijedila sam ga, ne znajući ni sama želim li spriječiti neko zlodjelo ili saznati ono najgore. Moj slikarski pribor ležao je na stolu, pokriven nekom krpom. Doskora ga je otkrio, stavio svijeću na stol, pa ga zatim počeo bacati u vatru. Paletu, boje, kistove, lak

– vatra je sve proždirala. Zatim je pozvonio.

– Bensone, odnesite ove stvari – rekao je pokazujući na platno i stalak – i neka sobarica to sve baci u vatru. Vašoj gospodarici to više neće biti potrebno.

Benson me iznenađeno pogledao.

– Odnesite to, Bensone – rekla sam, a Arthur je opsovao.

– Da li i ovo – zapitao je iznenađeno sluga, pokazujući na napola dovršenu sliku.

– I ovo – odgovorio je njegov gospodar. I sve su stvari bile odnesene.

Zatim je gospodin Huntingdon krenuo u gornji kat. Nisam ga slijedila.

Ostala sam sjedjeti u naslonjaču, bez riječi, bez suza i gotovo bez pokreta.

Nakon pola sata vratio se i pristupio mi, držeći svijeću pred mojim licem.

Zurio mi je u oči i smijao se smijehom punim zlobe. Iznenadnim pokretom ruke bacila sam svijeću na pod.

– Oho! – procijedio je – ona je pravi đavo! Je li ikada smrtnik vidio takve oči? Sjaju u mraku poput mačjih. Oh, ti si doista slatka! – govoreći tako digao je svijeću i svijećnjak. Svijeća se bila ugasila. Pozvonio je.

– Bensone, gospodarica je slomila svijeću, donesite drugu!

– Napokon se razotkrivaš – rekla sam kada je sluga otišao. Bacio mi je ključeve u krilo govoreći: – Nisam ti uzeo ništa osim tvog novca, dragulja i nekih sitnica za koje sam mislio da će biti sigurnije kod mene. Tvoj trgovački duh mogao bi doći u iskušenje i pretvoriti ih u zlato. Ostavio sam ti nešto novca u novčarki. Dostajat će ti, nadam se, do kraja mjeseca.

Budeš li trebala više, objasnit ćeš mi točno u što si ga potrošila. Davat ću ti nešto novaca mjesečno, za tvoje privatne stvari. A ja ću se pobrinuti za domaćicu. Ne želim te dovesti u iskušenje. Morat ćemo izraditi posve novi plan...

– Što si sve otkrio, Huntingdone? Jesam li nešto pronevjerila?

– Ne, što se novaca tiče. Ali, bolje će biti da te ne dovodim u iskušenje.

Taj čas je Benson ušao sa svijećom, pa je nastalo nekoliko trenutaka tišine. Još sam sjedjela u naslonjaču, a on je stajao kraj vatre. Uživao je u mom očaju.

– I tako – nastavio je – ti si me htjela osramotiti svojim bijegom. Željela si sama zarađivati za svoj život? Htjela si mi oteti sina i učiniti od njega prljavog Jenkija ili ubogog slikara.

– Jest, željela sam spriječiti da postane takav gospodin kakav je njegov otac.

– Dobro je što nisi mogla sačuvati svoju tajnu. Dobro je što žene uvijek moraju brbljati. Pa ako nemaju prijateljice, moraju to došapnuti ribama, ispisati na pijesak ili slično. Dobro je i to što večeras nisam mnogo pio, ili zaspao, jer tako nikad ne bih saznao namjere svoje slatke ženice. Odsada se moram vladati kao pravi muškarac, što sam ti upravo pokazao.

Prepustila sam mu neka samog sebe hvali i ustala. Željela sam spasiti rukopis. Sjetila sam se, naime, da ga je ostavio na stolu u salonu. Nisam

smjela dopustiti da se on zabavlja mojim najtajnijim mislima i uspomenama. Radije bih sve spalila nego dopustila da pročita ono što sam napisala dok sam još bila dovoljno luda i ljubila ga.

– Do viđenja! – viknuo je kad sam izlazila iz sobe – i reci onoj prokletoj dadilji neka me se kloni dan-dva. Najradije bih je isplatio i poslao do vraga. Ali ona bi nanijela više zla izvan kuće nego u kući...

I dok sam odlazila, psovao je moju vjernu prijateljicu najpogrdnijim riječima i obasipao je epitetima koje ovaj papir ne bi mogao podnijeti.

Otišla sam k njoj, čim sam spremila svoj dnevnik. Rekla sam joj da je naš plan propao. Bila je užasnuta isto kao i ja. Sutradan, kad sam se probudila, hodajući po kući i izbjegavajući svog supruga i dijete, osjetila sam svu nevolju koja me zadesila. I sad je još osjećam. Ja sam zarobljenica i robinja, ali to nije važno. Ne bih se žalila kad bi u pitanju bila samo ja, ali sam onemogućena da spasim od propasti svoga sina. Ono što je jednoć bila sva moja nada, postalo je sada kruna mog očaja.

Zar više ne vjerujem u Boga? Nastojim gledati u njega i podići svoje srce prema nebu. Pa makar na ovom svijetu ne postojalo za mene ništa do tuge, što je to prema vječnom miru? Ali moj mali Arthur – zar on nema prijatelja do mene?

POGLAVLJE XLI

20. ožujka očela sam se smirivati otkad sam se riješila gospodina Huntingdona. Napustio me u veljači. Od časa njegova odlaska stala sam ponovo disati, i osjećati da mi se vraća moja prijašnja energija.

Nisam se više nadala u bijeg. On je poduzeo sve protiv toga, i nisam više imala ni najmanje prilike. Ipak, mali je Arthur sada bio samo moj.

Probudila sam se iz svoje utučenosti, nastojeći iščupati korov iz te dječje duše i ponovo zasijati sjeme dobra. Hvala Bogu, tlo nije neplodno, pa ako korov ovdje i raste, još će brže izrasti plemenite biljke. Njegovo je srce nježno i dostupno dobru. Nije kao u njegova oca. Malo su kad ružne riječi prelazile preko njegovih usana. Uspjela sam uliti mu osjećaj gadljivosti prema svim alkoholnim pićima. Nadam se da ni njegov otac ni očevi prijatelji neće više uspjeti nadvladati to kod njega. Iako je mali Arthur bio tek dječarac, već je ta pića neprirodno zavolio. Misleći na njegova oca, stala sam se plašiti posljedica te strasti. Da sam mu odmah zabranila piti vino na koje je već bio naučen, ili mu uopće zabranila svaki alkohol, to bi samo pojačalo njegovu želju. Stoga sam mu davala piti onoliko koliko mu je prije dopuštao otac, ali sam mu u svaku čašu ulila nekoliko kapljica sredstva za povraćanje. Toliko koliko je izazivalo mučninu, ali ne i ozbiljnu bolest.

Nakon svake ispijene čaše mučila ga je mučnina. Ali, što je on manje htio piti, to sam ga ja više silila, sve dok mu piće nije postalo ogavno. Kad mu se vino ogadilo, dopustila sam mu da pije brandy s vodom, a zatim gin.

Htjela sam mu sve ogaditi. Sada mi je to uspjelo. Pogled na piće i njegov miris izazivaju u njemu gađenje, pa sam ga prestala zadirkivati zbog toga.

Ponekad mu ipak zaprijetim: »Arthure, ne budeš li dobar, morat ćeš popiti čašu vina!« ili »Arthure, ako to ponovo kažeš, dobit ćeš čašu gina s vodom!« Nadam se da je ta odvratnost usađena tako duboko u njegovu prirodu da je ništa u njegovu budućem životu neće moći nadvladati.

I tako sam ga, a time laskam samoj sebi, spasila od toga gadnog poroka. Bude li otac, nakon povratka, nastojao uništiti ono što sam sina naučila, pobrinut ću se da to ne uspije. Spasit ću sina iz ruku tog čovjeka.

Izmislila sam drugi plan za taj slučaj. Potrebna mi je samo suglasnost moga brata i njegova pomoć, pa uspjeh neće izostati. Wildfell Hall, u kojemu smo se rodili brat i ja, i gdje je naša majka umrla, sada je nenastanjen. Valjda još nije potpuno porušen. Nagovorim li ga da mi uredi jednu ili dvije sobe, i da mi ih unajmi kao nekoj stranoj osobi, mogla bih

tamo živjeti sa svojim djetetom pod lažnim imenom, i čak se izdržavati svojim slikanjem. On bi mi mogao pozajmiti novaca početak, a ja bih mu ga kasnije vratila. Živjela bih u osami i potpunoj neovisnosti. Ta se kuća nalazi na osamljenom mjestu, bez mnogo susjeda. Frederick bi prodavao moje slike. Već sam sve to sredila u glavi, pa sada moram samo pridobiti brata Fredericka za taj plan. On će me doskora posjetiti, pa ću mu tada iznijeti svoj prijedlog. Najprije ću mu izložiti okolnosti koje su me natjerale na takav postupak.

Ionako on poznaje moj položaj mnogo bolje nego što sam mu ga opisala. To mogu zaključiti po nježnom tonu kojim odišu njegova pisma, i po tome što vrlo rijetko spominje moga supruga, a kada to ponekad učini, njegove riječi nisu bez gorčine. Nikada me ne posjećuje kad je moj suprug kod kuće. Ali nikad nije jasno izrazio svoje nezadovoljstvo s njim i suosjećanje sa mnom. Nikad me nije zapitao ništa što bi moglo izazvati neke moje povjerljive izjave. Da je to učinio, vjerojatno ne bih mogla pred njim ništa sakriti. Možda je povrijeđen zbog moje suzdržanosti. On je čudno biće. Voljela bih da se bolje poznajemo. Frederick je običavao provoditi svake godine mjesec dana u Staningleyu prije nego što sam se udala. Ali od smrti našeg oca vidjela sam ga samo jednom. Došao mi je u posjet na nekoliko dana za odsustva moga supruga. Ovaj put mora ostati duže. Medu nama treba da bude više razumijevanja i srdačnosti nego prije.

Moja je duša bolesna od osamljenosti.

16. travnja Frederick je došao i otišao. Nije htio ostati duže od četrnaest dana.

Vrijeme je brzo prolazilo. Bilo je divno. Moja me nesreća naime ogorčila i oneraspoložila, te sam stala gajiti vrlo neljubazne osjećaje prema svojim bližnjima. Naročito prema muškom dijelu. Prava je utjeha vidjeti kako među njima postoji bar jedan vrijedan poštovanja i povjerenja. Bez sumnje ih ima i više. Iako ih ja nikad nisam poznavala, uz izuzetak ubogog lorda Lowborougha. Pa i on je bio pokvarenjak u svoje vrijeme. A kakav bi Frederick bio da je živio u takvom društvu? Da se od djetinjstva družio s takvim ljudima? A što će biti s Arthurom, usprkos svojoj prirodnoj dobroti, ako ga ne spasim iz toga svijeta i od tih ljudi? Spomenula sam svoj strah Fredericku i saopćila mu svoju namjeru. Na dan njegova odlaska rekla sam mu pokazujući mu malog Arthura: – On ti je sličan, Frederiče, u vladanju. Ponekad mislim da je tebi sličniji nego svom ocu. I sretna sam zbog toga.

– Laskaš mi, Heleno – odvratio je, gladeći svilenkaste dječakove uvojke.

– Znaš li ti kakav je čovjek taj moj suprug? zapitala sam ga.

– Ponešto naslućujem.

– Mogu li ti iznijeti plan bijega od njega nekamo gdje bih mogla zajedno s djetetom živjeti u miru, da ga nikad više ne sretnem?

– Zar je zaista tako?

– Ako ti nije sve jasno, ispričat ću ti još nešto o njemu – nastavila sam.

Tada sam mu opisala ponašanje svoga supruga, naglasivši naročito ono što se odnosi na malog Arthura. Izrazila sam čvrstu odluku da dijete spasim utjecaja njegova oca.

Frederick se zgrozio zbog gospodina Huntingdona i duboko me žalio.

Ali još je uvijek smatrao moj plan neizvedivim. Imao je na njega mnogo primjedaba i predložio neke blaže mjere. Prisilio me time da mu opišem još neke pojedinosti, kako bih ga uvjerila da je moj muž nepopravljiv i da mi doista ne preostaje ništa drugo osim moga sadašnjeg plana, ako ne pobjegnem posve iz države kao što sam prije bila namjeravala.

Da to izbjegne napokon je pristao da uredi jedno krilo Wildfell Halla, kamo bih se mogla skloniti u slučaju potrebe. Nadao se da se to ipak ni kada neće dogoditi. Jer, iako se meni ta osamljenost činila pravim rajem u usporedbi s mojom sadašnjom situacijom, ipak ću, zbog Milicent i Esther, koje volim kao prave sestre, ostati ovdje dok god to ikako budem mogla.

29. srpnja Gospođa Hargrave i njezina kćerka vratile su se iz Londona. Esther je puna doživljaja iz svoje prve sezone provedene u gradu. Ali, još se uvijek nije zaručila, i nikome nije poklonila svoje srce. Majka je pronašla izvrsnu priliku za nju, pa je čak dovela toga gospodina da svoje srce i imetak položi pred njezine noge, ali je Esther bila dovoljno smiona da ga odbije. Bijaše to čovjek iz dobre obitelji i vrlo imućan, ali zločesta je djevojka tvrdila da je star kao Adam, ružan kao grijeh i ogavan... kao netko koga uopće ne bi trebalo više spominjati.

– Moram priznati, nije mi bilo lako – rekla je.

– Majka je bila vrlo razočarana zbog neuspjeha svoga najmilijeg plana.

Vrlo, vrlo se ljutila zbog moje tvrdoglavosti, ali ja nisam mogla učiniti ništa drugo. I Walter se ljuti zbog moje mušičavosti, kako on to naziva.

Bojim se, nikad mi neće oprostiti. Nikad nisam ni pomišljala da on može biti tako neljubazan kao što je u posljednje vrijeme. Ali, Milicent me zaklinjala neka ne pristanem. A sigurna sam, gospođo Huntingdon, da ste vi vidjeli toga čovjeka kojega su mi željeli nametnuti, ni vi me ne biste nagovarali.

– To nikako, vidjela ga ili ne – rekla sam. – Dovoljno je što se vama nije sviđao.

– Znala sam da ćete to reći. Iako je majka tvrdila da ćete vi biti razočarani mojim ponašanjem. Ja sam neposlušna i nezahvalna.

Suprotstavljam se majčinim željama, ljutim svoga brata. Pravi sam teret za nju. Ponekad se plašim da će me uspjeti nagovoriti. Imam snažnu volju, ali je ima i majka. Najradije bih ipak učinila što ona traži od mene.

– Nemojte to učiniti! – nagovarala sam je. – Poslušnost u takvom slučaju samo je znak slabosti i mora izazvati kaznu. Budite odlučni, i vaša

će majka ubrzo prestati da vas progoni. A i onaj će gospodin odustati i prihvatiti vaše odbijanje.

– Ne, majka će izmoriti sve oko sebe prije nego što prestane sa svojim napadima. Gospodinu Oldfieldu je stavila do znanja da sam ga odbila ne stoga što mi se on ne sviđa, nego što sam još premlada, pa se ne mogu pomiriti s mišlju na brak. Iduće ću godine biti bez sumnje mnogo razumnija. Dovela me kući kako bi me naučila dužnosti. Uvjerena sam da će me ponovo odvesti u London samo ako pristanem na taj brak. Ne može me voditi u grad samo radi zabave i gluposti, kako ona kaže. I neće me lako svaki bogati gospodin htjeti uzeti bez miraza.

– Žalim vas, Esthero! Ali, ponovo vam kažem, nemojte popustiti! Ako majka i brat nisu s vama dobri, možete ih napustiti. Ali ne zaboravite, za supruga ste vezani cijeli život.

– Ne mogu ih napustiti dok se ne udam. A udati se ne mogu dok me netko ne vidi. U Londonu sam zapazila dvojicu ili čak trojicu koji su mi se svidjeli, ali su to bili sve mlađi sinovi. Majka me nije htjela upoznati s njima, osobito s jednim kome sam se, kako mi se činilo, sviđala. Majka mi je stavljala na put sve moguće zapreke kako ga ne bih pobliže upoznala.

Nije li to strašno?

– Možda vi sada tako osjećate. Ali nemojte zaboraviti, možda biste, da se udate za njega, kasnije više žalili nego da je gospodin Oldfield postao vaš suprug. Kad vam govorim da se ne udate bez ljubavi, ne kažem vam da se udate isključivo zbog ljubavi. Treba promisliti o mnogo čemu drugom. Čuvajte i svoje srce i svoju ruku, sve dok ne vidite dobre razloge da ih nekome poklonite. Ako takve prilike nikad ne bude, utješite se mišlju da, živeći sama, nećete osjetiti mnoge radosti, ali da i vaši jadi neće biti veći nego što ih možete podnijeti. Brak može promijeniti vaš život nabolje, ali, po mom iskustvu, može se lako dogoditi i suprotno.

– Tako misli i Milicent. Ali, ja ne mislim tako. Kad se sjetim života usidjelice, radije bih se uopće odrekla života. Živjeti godinu za godinom u Groveu, u ovisnosti od majke i Waltera, biti teret za njih, to je užasno.

Radije bih pobjegla sa slugom.

– Priznajem, vaš je položaj neugodan, ali strpite se! Nemojte se prenagliti!

Još nemate ni devetnaest godina, i još će mnogo godina morati proći prije nego što će se o vama moći govoriti kao o staroj djevojci. Ne znate što vam budućnost sprema. Imate pravo na pomoć i podršku svoje majke i brata, ma koliko se oni ljutili zbog toga.

– Tako ste ozbiljni, gospođo Huntingdon – rekla je Esther nakon kratke stanke. – Milicent mi je kazala isto tako teške riječi o braku, pa sam je zapitala je li sretna. Odgovorila je da jest, ali ja joj nisam povjerovala. Sada to moram zapitati i vas.

– To je vrlo drsko pitanje – nasmijala sam se.

– Naročito kad je od mlade djevojke upućeno ženi starijoj od nje. Ja stoga neću odgovoriti.

– Oprostite, draga gospođo – rekla je, nasmijavši se i zagrlivši me.

Zatim me poljubila, ali ja sam osjetila kako joj je jedna suza potekla niz obraz. Naslonila je svoju glavu na moje grudi i nastavila s mješavinom tuge, stidljivosti i smjelosti: – Ja znam da niste onako sretni kako ja želim biti. Jer vi provodite pola života sami u Grassdaleu, dok se gospodin Huntingdon zabavlja gdje i kako želi. Moj se suprug neće zabavljati bez mene. Ako mu moja prisutnost ne bude pružala najveći užitak, to gore po njega. I to je sve.

– Ako to očekujete od braka, Esthero, morate doista biti pažljivi pri izboru svoga supruga. Ili još bolje, izbjegnite to, potpuno!

POGLAVLJE XLII

1. rujna oš uvijek nema gospodina Huntingdona. Možda će ostati sa svojim prijateljima do Božića. A na proljeće će ponovo nestati. Ako tako nastavi, moći ću ostati zauvijek u Grassdaleu. Mogla bih čak podnijeti i kratak boravak njegovih prijatelja za lovačke sezone. Sve to, dakako budem li mogla kod malog Arthura učvrstiti ljubav prema sebi i osnažiti mu zdrav razum, da ne bude izložen zarazi. Plašim se da su to uzaludne nade. Ali ipak, ako dođe čas iskušenja, sjetit ću se svoga utočišta u mirnom Wildfell Hallu.

Gospodin i gospođa Hattersley boravili su u Groveu četrnaest dana.

Gospodin Hargrave još nije stigao. Vrijeme je bilo tako krasno da nisam propustila nijedan dan da posjetim svoje prijateljice Milicent i Esther.

Jednom ih je prilikom gospodin Hattersley dovezao kočijom u Grassdale, s malom Helenom i Ralphom, i svi smo uživali u vrtu. Razgovarala sam nekoliko trenutaka s tim gospodinom, dok su se gospođe zabavljale s djecom.

– Želite li nešto čuti o svom suprugu, gospođo Huntingdon? – zapitao me.

– Ne, ukoliko mi ne možete reći kad ga mogu očekivati kod kuće.

– To ne mogu. A vi i ne biste htjeli da dođe, zar ne? – nacerio se.

– Ne bih!

– Siguran sam da vam je bolje bez njega. Što se mene tiče, i meni ga je dosta. Rekao sam mu da se više neću družiti s njim ne promijeni li svoje ponašanje. On to nije učinio, pa sam ga ostavio. Ja sam ipak bolji čovjek nego što vi mislite. Štoviše, odsada nadalje želio bih se ponašati pristojno i trijezno kao kršćanin i otac obitelji. Što mislite o tome?

– Tu je odluku trebalo donijeti već mnogo prije.

– Još nemam ni trideset godina. Još nije prekasno, zar ne?

– Nikad nije prekasno popraviti se. Dok god to možete poželjeti i imate snage da svoju namjeru izvršite.

– Govoreći istinu, već sam i prije mnogo mislio o tome, ali taj Huntingdon je đavolski dobar drug. Ne možete zamisliti kako je zabavan kad nije pijan. Mi ga svi u dubini srca volimo, iako ga ne možemo cijeniti.

– Valjda ne želite biti nalik na njega?

– Ne, radije nalikujem samom sebi, ma kako zao bio.

– Ne možete tako živjeti a da ne postajete svaki dan sve gori, sve

brutalniji, pa stoga i sve sličniji njemu.

Morala sam se nasmijati jer me on smiješno, zbunjeno i pomalo ljutito pogledao, kad je začuo te riječi.

– Ne ljutite se što sam iskrena – rekla sam. – To činim iz najplemenitijih razloga. Recite mi, biste li htjeli da vaši sinovi nalikuju gospodinu Huntingdonu?

– Do vraga, ne bih!

– Biste li htjeli da vas vaša kćerka prezire i ne osjeća poštovanje prema vama?

– Ne, to ne bih mogao podnijeti!

– I napokon, biste li htjeli da vaša žena radije umre nego da čuje kako spominju vaše ime? Da mrzi zvuk vašega glasa, i strese se čim joj se približite?

– To nikada! Ona mene voli, pa makar što činio.

– Nemoguće, gospodine Hattersley! Njezina tiha poslušnost čini vam se ljubavlju.

– Do vraga...

– Nemojte me ponovo uzbuđivati! Ne želim kazati da vas ona ne ljubi.

Ona vas voli! Mnogo više nego što zavređujete. Ali sigurna sam da će vas voljeti još i više budete li se ponašali kako treba. Ne budete li se ponašali tako, voljet će vas sve manje, sve dok se svi osjećaji ne izgube u strahu, odbojnosti i gorčini duše. Možda čak i u potajnoj mržnji. Ali, prijeđimo preko toga! Zar biste htjeli biti njezin mučitelj, zar biste htjeli oduzeti sunce njezinu životu i unesrećiti je?

– Naravno da ne bih. Ja to i ne činim. Niti ću ikada učiniti.

– Učinili ste već više nego što i sami pretpostavljate.

– Nije ona tako ustrašena i sumnjičava osoba kakvom je vi smatrate.

Ona je poput mekog, mirnog, odanog tijela, pripravnog da prihvaća stvari kakve jesu.

– Pomislite na to kakva je bila prije pet godina, kad ste se njome oženili, i kakva je sada.

– Znam, bila je pomalo okrugla, s lijepim bijelim i ružičastim licem.

Sada je ubogo malo stvorenje, koje se topi poput snijega. Ali ja nisam za to kriv!

– A tko je onda kriv? Nisu godine, jer joj je tek dvadeset i pet.

– Njezino nježno zdravlje, i... prestanite, gospođo, još ćete me uvjeriti!

Osim toga, djeca je neizmjerno zamaraju.

– Ne, gospodine Hattersley, djeca je više zabavljaju nego zamaraju. To su dobra djeca...

– Znam, hvala Bogu!

– Zašto onda krivite njih? Ja ću vam kazati što je: neprekidni strah zbog vašeg ponašanja. Kad se dobro vladate, ona se može samo obradovati uz lagano drhtanje. Nikad nije sigurna u vas. Nema povjerenja u vaše sudove i principe. Uvijek se plaši da će doći kraj toj kratkoj sreći. A kad se

vladate loše, onda je ona tako užasnuta i žalosna da to nije moguće opisati.

Strpljivo podnosi zlo, zaboravljajući da je naša dužnost upozoriti svoje bližnje na zlo koje čine. Vi njezinu šutnju smatrate nezainteresiranošću, a to nije tako. Dođite sa mnom, pa ću vam pokazati neka njezina pisma.

Pošao je za mnom u biblioteku. Izabrala sam i pružila mu dva Milicentina pisma. Jedno iz Londona, napisano za vrijeme najbješnjih zabava, a drugo sa ladanja za jednoga sretnog razdoblja. Prvo je bilo puno bojazni i zbunjenosti. Nije optuživala njega, nego duboko žalila zbog društva u kome se kretao. Optuživala je gospodina Grimsbya, a prije svega moga supruga, bacajući krivnju za vladanje svoga supruga na njih dvojicu.

Drugo pismo bilo je puno nade i sreće, ispunjeno sviješću da ta sreća neće vječno trajati. Hvalila je njegovu dobrotu do neba, ali s tihom željom da ona bude osnovana na sigurnijim temeljima, predviđajući propast te kuće na pijesku. Ubrzo se moralo i dogoditi, čega je Hattersley bio svjestan dok je čitao.

Već kod prvog pisma osjetila sam zadovoljstvo videći ga gdje crveni.

Ali on mi je smjesta okrenuo leđa i završio čitanje okrenut prozoru. Dok je čitao drugo, vidjela sam kako je nekoliko puta podigao ruku i prošao njome preko lica. Je li možda brisao suze? Kad je pročitao pismo, nekoliko je trenutaka šutio. Gledao je kroz prozor i fućkao nekoliko taktova svoje najmilije melodije. Zatim se okrenuo prema meni, vratio mi pisma, i šutke mi stisnuo ruku.

– Bio sam prokleti lopov, to sam Bog zna rekao je – ali ću se popraviti, ili neka budem proklet!

– Nemojte samog sebe proklinjati, gospodine Hattersley! Ne možete se iskupiti za prošlost vršeći sada svoju dužnost. Jer vi je morate izvršavati.

Za ono u prošlosti netko drugi vam mora oprostiti. Ako se mislite popraviti, zatražite Božji blagoslov, Njegovu milost i pomoć.

– Neka mi Bog pomogne! Znam da mi je to potrebno. Gdje je Milicent?

– Eno je, upravo dolazi sa sestrom.

Izašao je kroz staklena vrata i pošao joj u susret. Slijedila sam ga na maloj udaljenosti. Na čuđenje njegove žene, on ju je podigao, toplo je poljubio i čvrsto zagrlio. Zatim joj je položio ruke na ramena, govoreći joj vjerojatno što misli ubuduće činiti, jer ga je ona iznenada zagrlila i zaplakala, govoreći: – Ralphe, kako ćemo biti sretni! Kako si ti dobar!

– Nisam dobar! – rekao je, i počeo je vrtjeti oko sebe. – Zahvali njoj!

Ona me natjerala na to.

Milicent je poletjela prema meni, puna zahvalnosti. Odbila sam sve njezine hvale, govoreći joj da je njezin muž imao dobre namjere i prije nego što sam ga ja ohrabrila na to. Osim toga, učinila sam samo ono što bi i ona bila učinila.

– Oh, ne! – uzviknula je. – Ja to nikad ne bih uspjela. Mene on ne bi poslušao.

– Ti nikad nisi ni pokušala, Milicent!

Ubrzo su nakon toga otišli. Pošli su u posjet Hattersleyevu ocu. Nakon toga povući će se u svoju ladanjsku kuću. Nadam se da će to zaista i učiniti, i da se uboga Milicent neće razočarati. Njezino posljednje pismo bilo je puno sreće i nade u budućnost. Ali, ništa se još nije dogodilo što bi dovelo u iskušenje njegove novostečene vrline. Ipak će ona odsada biti manje plaha i suzdržana, a on nježniji i pažljiviji. Njezine nade nisu dakle neosnovane. I ja bar mogu misliti na nešto lijepo.

POGLAVLJE XLIII

10. listopada ospodin Huntingdon se vratio prije tri tjedna. Ne želim se mučiti opisivanjem njegova ponašanja, razgovora i svojih osjećaja. Na dan svoga dolaska iznenadio me najavom da će angažirati guvernantu za malog Arthura. Rekla sam mu da je to nepotrebno, pa čak i smiješno. Ja sam ga mogla učiti svemu bar još nekoliko godina. Odgajanje djeteta bilo je jedino zadovoljstvo što mi ga je život pružao. A kako me on odvojio od svakog zaposlenja, morao mi je bar to ostaviti.

Govorio je da ja nisam sposobna podučavati dijete i biti neprekidno s njim. Da sam ionako učinila od maloga pravi automat, slomivši njegovu volju svojom strogošću. Omrznula sam sav sunčev sjaj u njegovu srcu i učinila ga dosadnim asketom kao što sam i sama. Napao je i ubogu Rachel.

On je nije podnosio, jer je znao kakav je njen sud o njemu.

Mirno sam branila Racheline sposobnosti dadilje i guvernante. Bunila sam se protiv nekoga novog u obitelji. Ali on me prekinuo govoreći mi kako se dalje zbog toga ne treba brinuti, jer je on već angažirao novu guvernantu. Ona će stići idući tjedan. Trebalo je samo da sve priredim za njezin dolazak. Upitala sam kako se zove i tko ju je preporučio, odnosno, zbog čega je baš nju odabrao.

– Ona je vrlo pobožna, poštovanja vrijedna mlada osoba – rekao je – ne moraš se zbog toga plašiti. Zove se Myers, bar tako mislim. Preporučila mi ju je neka stara gospođa, vrlo cijenjena u crkvenim krugovima. Nisam je još sam vidio, pa ti je stoga ne mogu pobliže opisati. Ali, ako hvalospjevi stare gospođe odgovaraju istini, ona sigurno posjeduje sve potrebne kvalifikacije za taj posao. Između ostaloga, naročito voli djecu.

Sve je to zvučalo lijepo i pošteno, ali sam u njegovim očima nazirala neki demonski pogled. Tada sam se sjetila svog azila, pa nisam dalje prigovarala.

Kad je gospođica Myers stigla, nisam je pozdravila osobito srdačno.

Njezina pojava nije izazivala povoljan utisak. Isto tako ni njezino ponašanje. Ništa nije moglo umanjiti moje predrasude prema njoj. Njezina je pamet bila osrednja, a znanje ograničeno. Imala je lijep glas i pjevala je kao slavuj. Dobro je samu sebe pratila na klaviru. Ali to je bilo ujedno sve što je znala. Pogled joj je bio lukav, a glas podmukao. Činilo se kao da me se plaši. Svaki put kad bih joj se približila, ona bi se trgnula. Ophodila se s mnogo poštovanja, čak poniznosti. Isprva mi je nastojala laskati, ali sam to

brzo prekinula. Pretjerivala je u dozama ljubavi prema svome malom učeniku, i morala sam prigovoriti što ga odviše hvali. Ali, ona nije mogla osvojiti njegovo srce. Njezina se pobožnost izražavala u povremenim uzdasima, podizanju očiju prema stropu i izricanju nekoliko beznačajnih fraza. Kazala mi je da je svećenička kćerka, koja je ostala siroče u najranijem djetinjstvu. Međutim, imala je sreću da su je prihvatili u jednoj vrlo pobožnoj obitelji. Govorila je veoma zahvalno o članovima te obitelji, tako da sam samoj sebi stala prigovarati zbog neljubaznog ponašanja. Ali to nije dugo trajalo. Moji razlozi što je nisam voljela bili su osnovani. Znala sam kako je moram promatrati sve dotle dok moje sumnje ne budu potvrđene ili pobijene.

Pitala sam je za ime i adresu te pobožne obitelji. Spomenula je neko vrlo uobičajeno ime i neko udaljeno nepoznato mjesto. Osim toga, rekla mi je da se oni sada nalaze na Kontinentu, pa joj njihova sadašnja adresa nije poznata. Nikad nisam primijetila da je mnogo razgovarala s gospodinom Huntingdonom, ali bi on češće navraćao u učionicu, želeći se uvjeriti kako Arthur napreduje sa svojom novom učiteljicom. Naročito kad ja nisam bila ondje. Navečer bi ona sjedjela s nama u salonu, svirala i pjevala. Trudila se da zabavi Huntingdona i da udovolji njegovim željama. Ali razgovarala je samo sa mnom, jer je on malo kad bio sposoban za razgovor. Da je ona bila drugačija nego što je bila, njezinu bih prisutnost osjećala kao veliko olakšanje. Samo bih se stidjela što ga neka pristojna osoba vidi u stanju u kojem se on sada tako često nalazio.

Nisam spomenula svoje sumnje Racheli, ali je ona, boraveći već pola stoljeća na toj grešnoj zemlji, i sama nešto posumnjala. Smjesta mi je kazala da joj se ta nova guvernanta ne sviđa, pa sam doskora opazila da je promatra jednako pažljivo kao i ja. Zbog toga sam bila sretna, želeći što prije saznati pravu istinu. Atmosfera Grassdalea nekako me gušila, pa sam mogla živjeti samo u mislima na Wildfell Hali.

Napokon, kad je Rachel jednog jutra ušla u moju sobu, odlučila sam da govorim s njom. Dok me odijevala objasnila sam joj svoju namjeru i pomoć koju sam od nje očekivala. Rekla sam joj koje od mojih stvari treba da spremi a koje da zadrži za sebe, jer nisam imala druge mogućnosti isplatiti je i nadoknaditi joj to što ću je morati tako naglo otpustiti, nakon njezine duge i vjerne službe. Bilo mi je neopisivo žao, ali to nisam mogla izbjeći.

– A što ćete sada vi, Rachelo? – zapitala sam je. – Hoćete li poći kući, ili potražiti novo mjesto?

– Nemam kuće, gospođo, osim kraj vas – odgovorila je. – A ako vas napustim, nikad se više neću zaposliti.

– Ne mogu više živjeti poput bogate gospode – odvratila sam. – Morat ću biti vlastita sobarica i dadilja svog djeteta.

– Pa što to znači? – nastavila je ona uzbuđeno. – Bit će vam potreban netko tko će čistiti, prati i kuhati. Ja to sve mogu. A nije važna plaća.

Imam svoju ušteđevinu, pa ako me ne biste poveli sa sobom, morala bih iznajmiti sobu bilo gdje, i to među strancima, a na to nisam navikla. Radije me povedite sa sobom, gospođo! – Glas joj je drhtao dok je govorila, a oći su joj se napunile suzama.

– Ništa ne bih voljela više od toga, Rachelo, pa bih vam i platila onoliko koliko bih mogla, jer bih morala platiti i nekome drugom koji bi obavljao te poslove. Ali, zar ne vidite da bih vas tako povukla sa sobom u nevolju, a vi to ne zaslužujete?

– Gluposti! – uzviknula je.

– Osim toga, moj će se budući život uvelike razlikovati od prošloga – od svega na što ste vi navikli...

– Mislite li, gospođo, da ja ne bih mogla podnositi ono što podnosi moja gospodarica? Nisam tako ponosna i razmažena. A kako da napustim mladog gospodina?

– Ali ja sam mlada, Rachelo! Meni sve to nije važno. I Arthur je mlad.

On će to moći podnijeti.

– I ja ću! Nisam tako stara da ne bih mogla raditi ako bi to pomoglo onima koje volim. Osim toga, prestara sam da vas sada prepustim bijedi i opasnosti, pa da sama pođem među strance.

– I nećete, Rachelo! – uzviknula sam i zagrlila svoju vjernu prijateljicu. – Poći ćemo zajedno, pa ćete vidjeti što će vam novi život donijeti.

– Blagoslovljena bila, mila moja! – zagrlila me ona. – Samo da se riješimo te proklete kuće, i sve će biti u redu.

– To mislim i ja – glasio je moj odgovor. I tako smo i to uredile.

Tog sam jutra poštom poslala nekoliko redaka Fredericku, preklinjući ga da pripremi moj azil, jer ću ubrzo stići, vjerojatno već jedan dan nakon što primi ovo pismo. U nekoliko sam mu riječi kazala razlog svoje odluke.

Zatim sam napisala oproštajna pisma. Prvo Estheri Hargrave, u kojem sam joj javila da mi je nemoguće ostati duže u Grassdaleu i ostaviti svoga sina u rukama njegova oca. A kako je bilo naročito važno da ni on ni bilo tko od njegovih prijatelja ne sazna gdje se nalazimo, neću to otkriti nikome, osim svome bratu a njegovim sam se posredstvom mislila i dalje dopisivati sa svojim prijateljima. Zatim sam joj dala njegovu adresu, preklinjući je da mi često piše. Ponovila sam joj neke svoje prijašnje savjete i oprostila se s nekoliko toplih riječi.

Drugo je pismo bilo upućeno Milicent. U istu svrhu, ali nešto povjerljivije. Ona je naime bila iskusnija, i bolje je poznavala prilike u kojima sam živjela.

Treće sam pismo poslala tetki. To je bilo mnogo teže i bolnije, ali sam joj morala objasniti svoj korak. Morala sam to učiniti brzo, jer nije bilo nikakve sumnje da će ona i moj ujak već za nekoliko dana saznati za moj odlazak. Bez sumnje će im se gospodin Huntingdon odmah obratiti i upitati što se sa mnom dogodilo. Rekla sam joj kako sam napokon spoznala

svoju grešku. Nisam se žalila zbog toga što mi se dogodilo. Bilo mi je jedino žao što sam zbog svega toga uznemirila svoje najbliže. Ali, nisam više smjela odgađati svoju dužnost prema svom sinu. Bilo je prijeko potrebno odvojiti ga od utjecaja njegova oca. Ni njoj neću otkriti mjesto svoga boravka. Tako će ona i ujak moći govoriti istinu tvrdeći da o svemu ništa ne znaju. Ali, sve će njihove vijesti sigurno doći do mene posredstvom moga brata. Nadala sam se da će mi ona i ujak oprostiti, jer kad bi sve znali, sigurno bi odobrili taj moj korak. Nisam željela da se zbog mene uznemiravaju. Čim stignem u svoje skrovište, živjet ću ondje vrlo sretno.

Bit ću posve zadovoljna provodeći život u osami, u podučavanju svoga sina, nastojeći postići to da on ne ponovi greške svojih roditelja.

Sve sam to obavila jučer. Odredila sam dva dana za pripremanje odlaska, kako bi nam Frederick mogao prirediti sobe, a Rachel spremiti stvari.

Jer ovo je posljednje trebalo izvesti uz najveći mogući oprez, i to u potpunoj tajnosti. Nema nikoga tko Racheli može pomoći osim mene. Mogu skupiti stvari, ali ne znam kako ih treba spakirati u kutije da zauzmu što manje mjesta. Treba spremiti njezine, moje i Arthurove stvari. Ne mogu ništa ostaviti, jer nemam gotovo ništa novaca. A osim toga, kako je rekla Rachel, sve što bih ostavila za sobom, postalo bi sigurno vlasništvo gospođice Myers, a ja to ne bih željela.

Koliko sam se morala naprezati da ta dva dana budem mirna i sabrana! A morala sam se sretati s njim i s njom. Morala sam joj satima prepuštati svoga malog Arthura. Sad je došao kraj tim iskušenjima. Za svaki slučaj polegla sam mališana u svoju postelju. Nikad više njihove grešne usne neće dotaknuti to nevinašce, niti će njegovo uho čuti njihove prostote. Hoćemo li uspjeti pobjeći? Oh, kad bi bar već svanulo to jutro!

Večeras, pošto sam pomogla Racheli, nisam više imala što raditi nego samo čekati, željeti i drhtati. Sišla sam na večeru, ali nisam mogla jesti.

Gospodin Huntingdon je to primijetio.

– Što ti je sad opet – zapitao je primijetivši da odbijam i drugo jelo.

– Ne osjećam se dobro – odgovorila sam. – Morat ću leći. Neću vam nedostajati.

– Ni najmanje! Ako napustiš svoju stolicu – mrmljao je dok sam izlazila – već će je netko drugi zaposjesti. »Netko će je zaposjesti sutra« – pomislila sam, ali nisam rekla. – »Nadam se da te nikad više neću vidjeti« – šapnula sam dok su se vrata za mnom zatvarala.

Rachel me nagovarala da e odmorim i skupim snage za sutrašnje putovanje. Morale smo krenuti prije zore. Ali, bila sam odviše uzbuđena za počinak. Nisam mogla ni sjedjeti ni hodati. Brojila sam sate i minute do početka izvršavanja plana. Pažljivo sam slušala i zadrhtala bih na svaki šum, plašeći se da će netko u posljednji čas sve otkriti i izdati nas.

Pokušala sam čitati. Oči su mi prelazile preko stranica, ali nisam mogla

zaokupiti svoje misli onim što sam čitala. Zašto ne bih potražila pomoć u onome što mi je uvijek donosilo olakšanje i zapisala posljednje događaje u svoj dnevnik? Još sam jednom otvorila bilježnicu i sve ovo zapisala. Isprva mi je to teško polazilo za rukom, ali što dalje, postajala sam sve mirnija.

Tako je prošlo nekoliko sati. Približavao se onaj čas. Oči su iznenada otežale i osjetila sam umor. Preporučit ću se Bogu, a zatim leći u postelju i nastojati odspavati sat ili dva. A tada...

Mali je Arthur mirno spavao. U kući je vladala tišina. Nitko nije bio na straži. Kutije je Benson svezao i otpremio ih do poštanske stanice čim je pao mrak. Na njima je bilo napisano ime Graham. To sam ime željela ubuduće upotrebljavati. Bilo je to djevojačko prezime moje majke, pa mislim da imam neko pravo na njega. Milije mi je od bilo kojega drugog kad se vlastito ne usuđujem upotrebljavati.

POGLAVLJE XLIV

24. listopada vala Bogu, napokon sam slobodna! Ustali smo rano. Brzo smo se i tiho odjenuli, zatim polako sišli u predvorje gdje nas je čekao Benson sa svjetiljkom. Otvorio nam je vrata, pa ih opet za nama zatvorio. Morali smo jednog čovjeka upoznati s našom tajnom da bi nam pomogao oko kovčega i svega drugoga. Sva je posluga bila i predobro upoznata s ponašanjem svoga gospodara, pa bi mi i Benson i John sigurno pomogli. Ali kako je prvi bio stariji i smireniji, a osim toga je obožavao Rachel, odabrala sam njega. On je postao njezin suučesnik koliko je bilo potrebno. Nadam se da zbog toga neće imati neprilika. Željela bih ga jednom nagraditi za tu opasnu uslugu koju nam je učinio. Gurnula sam mu u ruke dvije gvineje dok je stajao sa svjetiljkom na vratima i osvjetljavao nam put, sa suzama u svojim poštenim sivim očima. Na žalost, nisam mu mogla dati više. Imala sam jedva dovoljno za put.

Kakav je to bio divan osjećaj kad su se mala vrata parka zatvorila za nama! Na trenutak sam zastala, udahnula hladan predjutarnji zrak i još jednom pogledala prema kući. Sve je bilo tiho i mirno.

Ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Dim nije potamnio sjaj zvijezda na zimskom nebu. Oprostila sam se zauvijek od toga mjesta, punog patnje i grijeha. Bila sam sretna što nisam već prije poduzela taj korak, jer mi sada nitko nije mogao prigovarati zbog toga. Nisam osjetila niti trunke grižnje savjesti. Ništa nije mutilo moju sreću, osim straha da nas ne otkriju. Ali, svaki nas je korak odvodio dalje od te opasnosti.

Grassdale je bio već milje za nama prije nego što je izišlo okruglo, crveno sunce da nas pozdravi. Namjeravala sam se odsada nadalje predstavljati kao udovica, pa sam se tako i odjenula. Nosila sam crnu haljinu i ogrtač. Crni veo (koji nisam skidala za prvih trideset milja našeg putovanja) spuštao se sa crne svilene kape. Morala sam kapu posuditi od Rachele, jer ja nešto slično nisam imala. Nije bila po najnovijoj modi, ali to nije bilo važno u sadašnjim prilikama. Arthur je nosio svoje uobičajeno odijelo, ali je bio zamotan u topli vuneni šal. Rachel se ogrnula sivim ogrtačem porijeklom iz ljepših dana. Tako je izgledala kao pristojna starija žena, a ne sobarica.

Kakva je sreća bila voziti se putem obasjanim suncem i udisati svjež jutarnji zrak! Prolaziti nepoznatim krajem koji nam se smiješio. Držala sam svoje ljubljeno dijete u naručju. Bilo je gotovo isto tako sretno kao ja.

Za sobom sam ostavila zatvor pun očaja. Sa svakim udarcem konjskih kopita bili smo dalje od njega. Preda mnom je bila sloboda i sreća! Jedva sam se suzdržala da ne počnem glasno zahvaljivati Bogu za svoje spasenje, ili da svoje suputnike iznenadim izljevom sreće.

Putovanje je trajalo dugo, i mi smo se dobrano umorili prije nego što mu je došao kraj. Kasno u noći stigli smo u grad. I..., a još smo se nalazili sedam milja od cilja. Nismo mogli nabaviti nikakvu kočiju ili neko drugo prijevozno sredstvo osim najobičnijih kola. A i to je bilo vrlo teško, jer je pola grada već spavalo. Posljednji dio putovanja bio je strašan. Bilo nam je hladno, a bili smo i vrlo umorni. Sjedjeli smo na našim kovčezima, a nismo se mogli ni na što nasloniti. Kola su prolazila neravnim, izrovanim putovima i okrutno nas tresla. Ali Arthur je spavao u Rachelinu naručju, i uspjeli smo ga zaštititi od hladnoga noćnog zraka.

Napokon smo se stali uspinjati nekim kamenitim strmim putom.

Rachel je kazala da ga se, usprkos tami, još dobro sjeća. Često je onuda šetala držeći me na rukama. Toga se prisjećala nakon toliko godina i u tako čudnim okolnostima! Arthur se bio probudio, pa je htio sići s kola i hodati uz njih. Nismo daleko morali ići. Ali što ako Frederick nije primio moje pismo? Ili ako nije imao vremena pripremiti sobe za naš dolazak?

Hoćemo li naći kuću u mraku, vlažnu i neudobnu. Hoće li biti prazna, bez namještaja, hrane i vatre?

Napokon se pred nama pojavilo to tamno zdanje. Pred njih se prostirao travnjak. Preko njega smo ušli u napušteno dvorište i stali u strahu promatrati tu ruševinu. Je li bila prazna i napuštena? Ne, s jednog prozora pozdravio nas je crveni odsjaj vatre. Taj je prozor bio popravljen.

Vrata su bila zaključana, ali nakon kucanja i čekanja pustili su nas u kuću. Vrata je otvorila neka stara žena. Njoj je bilo naređeno da čuva i čisti kuću do našeg dolaska. Odvela nas je u dosta udoban mali stan kroz bivšu praonicu koju je Frederick sada pretvorio u kuhinju. Ondje nam je upalila svijeću i podstaknula vatru. Doskora je priredila jelo da bismo se osvježili. Za to smo vrijeme svukli putnu odjeću i na brzinu pregledali stan.

Osim kuhinje tu su bile i dvije spavaonice, dosta veliki salon, i još jedan manji koji sam namjeravala pretvoriti u svoj atelje. Sve je bilo dobro prozračeno i uređeno. Namještaja je bilo malo. Sve komadi od stare hrastovine. Taj se namještaj već onomad bio nalazio ovdje, a onda je spremljen u novoj kući moga brata. Sada su ga dopremili natrag ovamo.

Stara nam je žena donijela večeru i rekla: – »Gospodin šalje pozdrave gospođi Graham. Uredio je sobe kako je najbolje znao i mogao, a sutra će doći da sazna gospodine želje.« Bila sam sretna kad sam se popela kamenim stepenicama do spavaonice i ondje se ispružila na staromodnom krevetu kraj svoga malog Arthura. On je začas zaspao, ali ja, ma kako bila umorna, nisam mogla od uzbuđenja zaspati sve do jutra. Ipak je san, iako kasan, bio sladak i osvježio me, a buđenje u slobodi bilo je divno. Mali me Arthur probudio

nježnim poljupcem. On je bio ovdje, daleko od svoga nevrijednog oca! Danje je svjetlo ispunjavalo sobu, jer se sunce već visoko popelo na nebu, prošaranom jesenskim oblacima.

Sve me je ispunjalo radošću. I ta prostrana soba sa starim namještajem, uski prozori koji su otkrivali sivo nebo i pustoš napolju, u kojoj su samo zimzelen, trava, kameni zidovi i željezna vrata dokazivali da je ovdje nekoć bio vrt. Gola polja rasprostrta u daljinu mogla su mi se inače učiniti tužnima, ali je danas sve govorilo samo o mojim nadama i slobodi.

Sretno očekivanje budućnosti odasvud me pozdravljalo. Nestali su mračni sni prošlosti. Uživala bih još više da se između moga sadašnjeg boravišta i ostavljenog doma prostirao ocean, ali ću sigurno i u ovoj osami ostati nepoznata. Osim toga, ovdje je bio i moj brat. On će sa mnom podijeliti samoću, posjećujući me ponekad.

Frederick je došao toga jutra, i ja sam s njim razgovarala nasamu.

Mora biti veoma oprezan kad dolazi ovamo. Ni njegova posluga ni prijatelji ne smiju znati za njegove posjete Wildfell Hallu. Za javnost je samo kao vlasnik Halla mogao ponekad poslovno posjećivati svoju stanarku. Nitko nije smio posumnjati u mene.

Sada sam ovdje već gotovo četrnaest dana i udobno sam se smjestila.

Frederick mi je nabavio sve potrebno, namještaj i pribor za slikanje.

Rachel je prodala najveći dio mojih haljina u susjednom gradu i nabavila mi garderobu za ove prilike. Imam stari klavir i dosta dobro opskrbljenu biblioteku. I sve ostale sobe sada su lijepo uređene. Mnogo radim. Rado bih bratu vratila novac koji je potrošio za mene. Mnogo ću više uživati u svom slikanju, kućanstvu i skromnoj hrani kad budem znala da sve sama plaćam. Tako bar nitko neće morati trpjeti ni materijalno zbog moje ludosti. Vratit ću bratu sve do posljednje pare, ako ga time ne uvrijedim.

Već imam nekoliko slika, jer sam kazala Racheli da ih ponese. Ona je tako dobro obavila taj zadatak da je ponijela čak jedan portret gospodina Huntingdona naslikan prvih godina našeg braka. Zadalo mi je pravi udarac kad sam tu sliku izvadila iz kovčega. Njegove su me oči podrugljivo gledale, kao da još uvijek može upravljati mojom sudbinom.

Kako su različiti bili moji osjećaji dok sam taj portret slikala od ovih sadašnjih! Kako sam se trudila naslikati nešto što bi bilo dostojno originala! Osjetila sam onda zadovoljstvo i razočaranje dovršivši svoje djelo. Veselila me sličnost, a oneraspoložilo to što ga nisam naslikala dovoljno lijepog. Sada u njemu ne vidim nikakve ljepote, ništa ugodno u njegovu izrazu. Ipak je onda bio mnogo ljepši i mnogo ugodniji nego što je sada.

Mnogo se promijenio u posljednjih šest godina, a promijenili su se i moji osjećaji prema njemu. Ali, okvir slike je dosta lijep. Poslužit će mi za drugu sliku. Nisam uništila portret kao što sam u prvi mah namjeravala.

Stavila sam ga u stranu. Ne zbog svojih bivših nježnih osjećaja, ni da me podsjeća na moju ludost, nego da bih mogla lice svoga sina kad odraste

usporediti s očevim.

Gospodin Huntingdon poduzimao je sve kako bi saznao za mjesto mog boravka. Osobno je bio u Staningleyu, tražeći utjehu za svoju bol. Nadao se da će ondje saznati gdje se njegova žrtva nalazi. Izrekao je hladnokrvno tolike laži da mu je moj ujak gotovo povjerovao. Dobri je starac zaključio da bih mu se morala vratiti i pomiriti se s njim. Ali, moju tetku nije obrlatio.

Odviše je oprezna i hladna. Osim toga, dobro pozna karakter moga supruga i moj, pa se ne da zavarati. On nije želio mene nego moje dijete.

Obećavao je da će me opskrbiti dovoljnim novčanim sredstvima ako mu samo smjesta vratim dijete. Neka mi nebo pomogne! Ne bih prodala svoje dijete, pa makar to i njega i mene spasilo smrti od gladi! Bolje bi bilo za njega da umre kraj mene nego da živi sa svojim ocem.

Frederick mi je pokazao pismo gospodina Huntingdona. Puno je bezobraština, i začudilo bi svakoga tko ga ne pozna. Frederick mi nije kazao što je Huntingdonu odgovorio, ali mu nije odao gdje se ja nalazim.

Naprotiv, tvrdio je da mu je to potpuno nepoznato.

Javio mu je da je posve beskorisno pitati njega ili bilo koga od rodbine za takva obavještenja, jer ja u takvom očaju neću otkriti mjesto svoga boravka ni najboljim prijateljima. A kad bi on to i znao, ili ikada kasnije saznao, sigurno bi gospodin Huntingdon bio posljednji kome bi to javio. Što se tiče djeteta, savjetovao mu je da ništa ne pokušava s tim u vezi, jer on, Frederick, predobro poznaje svoju sestru. Ma gdje se ona nalazila i ma kako živjela, ne bi pristala da preda dijete.

30. listopada Na žalost, moji me ljubazni susjedi ne žele ostaviti na miru! Zbog nekih tajnih razloga ja sam za njih zanimljiva, pa moram podnositi posjete triju porodica. Oni svi manje-više žele saznati tko sam, odakle dolazim i zašto sam baš odabrala takav dom. Njihovo mi društvo nije potrebno, a njihova mi je znatiželja dosadna i uznemiruje me. Ako je prihvatim, to bi moglo uništiti mog sina. A ako budem odviše tajanstvena, to bi moglo još više podstaknuti njihovu znatiželju. Možda bi se tako ogovaranja mogla proširiti od župe do župe, dok ne bi došla do uha nekoga tko bi ih prenio gospodaru Grassdale Manora.

Morat ću im uzvratiti posjete, ali ako stanuju odviše daleko, morat će zbog Arthura pričekati još neko vrijeme. Ne mogu ga ostaviti samog. Ja živim u neprekidnom strahu da bi mi ga mogli oteti. Nikad nisam mirna kad nije kraj mene.

Taj užasni strah mogao bi uništiti i moje religiozne osjećaje u crkvi, pa tako ne bih čak ni u tome našla smirenja. Ipak ću u nedjelju poći u crkvu, a Arthura ću nekoliko sati ostaviti Racheli. To će mi biti vrlo teško, ali vikar me već ukorio što ne izvršavam svoje vjerske dužnosti. Znam da bih u crkvi našla veliku utjehu, kad bih samo mogla prestati misliti na užasnu mogućnost da svoje dijete ne nađem kad se vratim kući.

Sigurno će me Bog u svojoj dobroti poštedjeti takva teškog iskušenja.

Neće dopustiti da mi ga otmu.

3. studenog Upoznala sam još jednog moga susjeda. Taj je gospodin, ljepotan župe i okolice (bar tako misli o sebi), mladi...

Ovdje je završavalo. Ostatak je bio istrgnut. Kako okrutno, upravo kad je spomenula mene! Jer bez sumnje je spominjala mene, iako baš ne na najpohvalniji način. To sam mogao zaključiti po tih nekoliko riječi, kao i po njezinu ponašanju kad smo se upoznali. Mogao sam joj to lako oprostiti, kao i njezino mišljenje o muškom spolu, kad sam saznao kakve je divne primjerke poznavala.

Ipak je uvidjela svoju pogrešku što se mene ticalo, a možda je upala već i u drugu. Jer, isprva je njezino mišljenje o meni bilo gore nego što sam zavrijedio, a sada sam bio siguran da nisam bio vrijedan njezina dobrog mišljenja. Možda je ovaj dio istrgnula da ne bi povrijedila moje osjećaje. A možda je ostatak nestao iz straha zbog prevelikih pohvala. Mnogo bih dao da sam mogao pročitati i te stranice. One su svjedočile o tome kako se razvijalo njezino prijateljstvo prema meni, a možda i neki topliji osjećaji.

Ali ne, nisam imao pravo vidjeti te stranice. Bile su odviše svete za oči bilo koga drugog osim nje. Dobro je učinila što mi ih nije pokazala.

POGLAVLJE XLV

isliš li što o svemu tome, Halforde? I dok to čitaš, pitaš li se kakvi su bili moji osjećaji dok sam to pregledavao? Vjerojatno ne, ali neću sada ni pisati o tome. Priznat ću samo – što baš ne služi na čast ljudskoj prirodi, a naročito ne meni – da je prvi dio dnevnika bio za mene bolniji nego drugi. Nisam bio hladan prema patnjama gospođe Huntingdon, ali sam nekako uživao u tome što je sve manje voljela i poštivala svoga supruga i što je napokon nestalo njezine ljubavi. Posljedica je svega bila ipak da sam se osjećao neizmjerno sretnim, usprkos svoj mojoj simpatiji za nju i bijesu prema njenu suprugu. Srce mi je bilo puno radosti, kao da me neki prijatelj probudio iz sna punog more.

Bilo je blizu osam sati ujutro. Svijeća se ugasila usred čitanja, ne ostavljajući mi drugu mogućnost nego da pođem po drugu, uz opasnost da probudim nekoga u kući, ili opet da pođem na spavanje do povratka danjega svjetla. Zbog svoje majke odabrao sam ovo drugo. Ali, prepuštam tebi da prosudiš kako sam rado legao i koliko sam počinka našao. Čim je svanulo, digao sam se i sjeo kraj prozora. Ali još se nije moglo čitati. Posvetio sam pola sata odijevanju i tada sam se vratio prozoru. Sad sam bez veće poteškoće uspio nastaviti sa čitanjem. S najvećim zanimanjem stao sam gutati ostatak dnevnika. Kad sam stigao do kraja, žaleći duboko što je završio tako naglo, otvorio sam prozor i udahnuo čist jutarnji zrak. Bilo je divno jutro. Napola smrznuta rosa ležala je po travi.

Ptice su oko mene pjevale, a krave su mukale u daljini. Mraz i toplo sunce slatko su se miješali u zraku. Nisam mislio na sve to. Obuzelo me bezbroj misli i osjećaja dok sam rastreseno gledao u daljinu. Doskora se taj kaos misli i strasti ipak raščistio, prepuštajući mjesto dvama osjećajima. Jedan je bio sreća što je moja draga Helen bila onakva kakvom sam je zamišljao.

Njezin je lik sjao svijetao i čist, bez mrlja usprkos magli ogovaranja. Drugi je bio duboki stid zbog moga vladanja.

Smjesta sam, nakon doručka, požurio u Wildfell Hall. Rachel je od sinoć mnogo dobila u mojim očima. Htio Sam je pozdraviti kao stari prijatelj, ali je svaki prijateljski osjećaj nestao pred hladnim pogledom koji mi je uputila. Stara djevica postavila se za čuvaricu vrlina svoje gospodarice, i vjerojatno je u meni vidjela drugog gospodina Hargravea, samo još opasnijeg, jer me njezina gospodarica više cijenila i vjerovala mi.

– Gospođa danas ne može nikoga primiti. Bolesna je – rekla je kad sam je zapitao za gospođu Graham.

– Ali ja je moram vidjeti, Rachelo – odvratio sam pridržavajući

rukama vrata da ih ne zatvori.

– Ne možete, gospodine – odgovorila je, još hladnije nego prije.

– Budite tako dobri pa me najavite!

– To nema smisla, gospodine Markhame! Ona je bolesna! Zar vam to nisam rekla?

U pravi čas da ne zauzmem jurišom tu tvrđavu i uđem nenajavljen, neka su se vrata u kući otvorila i mali se Arthur pojavio sa svojim psićem.

Uhvatio me za ruku i povukao u kuću.

– Mama kaže da dođete, gospodine Markhame – rekao je – a ja ću se napolju igrati s Roverom.

Rachel se povukla uzdahnuvši, a ja sam ušao u predvorje i zatvorio za sobom vrata. Kraj kamina stajala je ta visoka otmjena žena, koja je podnijela toliko jada. Stavio sam rukopis na stol i pogledao je. Gledala me ustrašeno, blijeda lica. Njezine su čiste, tamne oči bile uperene u mene tako ozbiljno kao da su me željele začarati.

– Jeste li pročitali? – prošaptala je.

– Sve sam pročitao – odvratio sam prilazeći joj bliže. – Hoćete li mi moći oprostiti, hoćete li htjeti?

Nije odgovorila, ali se lagano rumenilo pojavilo na njezinim blijedim obrazima. Pristupio sam joj, a ona se iznenada okrenula i prišla prozoru.

Nije to bilo u ljutnji, u to sam bio uvjeren. Sigurno je željela prikriti svoje osjećaje i smiriti se. Usudio sam se stati tik uz nju, ali nisam progovorio.

Ona mi je pružila ruku, a da nije okrenula glavu. Zatim je prošaptala, uzaludno nastojeći učvrstiti svoj glas: – Možete li mi oprostiti?

Nisam je htio razočarati prinijevši njezinu ruku svojim usnama, nego sam je samo stisnuo i odgovorio smiješeći se: – Teško! Trebalo je da mi to prije kažete. Niste imali povjerenja...

– Oh, ne! – uzviknula je naglo me prekinuvši – nije to bilo zbog toga!

Nije istina da nisam imala povjerenja u vas, ali da sam vam samo nešto kazala, morala bih vam kazati sve. A to nisam željela. Ali, vi mi opraštate?

Znam da sam pogriješila. I po običaju ubrala sam gorke plodove vlastitih grešaka.

Boja njezina glasa bila je odista puna gorčine, iako se u njemu osjećala odlučnost. Sada sam podigao njezinu ruku usnama i poljubio je ponovo i ponovo. Jer suze su mi spriječile svaki drugi odgovor. Trpjela je ta divlja milovanja bez otpora ili srdžbe. Zatim se iznenada okrenula od mene i stala šetati po sobi. Po tome kako je kršila ruke, nabirala obrve i stiskala usne, znao sam da se u njoj odvija borba između strasti i razuma. Napokon je zastala pred ugašenim kaminom pa je, okrenuvši se prema meni, kazala mirno, što očito bijaše plod velikih napora: – A sada me morate ostaviti, Gilberte... Ne baš ovaj čas, ali ubrzo. I nikad se više ne smijete vratiti.

– Nikad više, Heleno? Ali ja vas ljubim!

– Baš se zbog toga nikad više ne smijemo sresti. Mislila sam da je ovaj razgovor potreban, bar sam sebe uvjeravala u to. Tako smo mogli jedno drugome oprostiti sve što se u prošlosti dogodilo. Ali nema isprike za novi sastanak. Ja ću napustiti ovo mjesto čim nađem drugo sklonište. Ali susreta više neće biti među nama.

– Neće biti! – odvratio sam. Približio sam se kaminu, stavio ruke na nj i u dubokom očaju položio na njih glavu.

– Ne smijete mi više dolaziti u posjet – nastavila je. Glas joj je pri tom lagano zadrhtao, ali je njezino ponašanje bilo mirno uzimajući u obzir užasnu presudu koju je izricala. – Morate znati zašto to kažem – nadodala je – morate shvatiti da je to najbolje. Bit će teško oprostiti se zauvijek, i vi mi morate u tome pomoći! – Zastala je, a ja joj nisam odgovorio. – Hoćete li mi obećati da više nećete dolaziti? Ako to ne učinite, i dođete opet ovamo, otjerat ćete me prije nego što nađem drugi dom.

– Heleno – okrenuo sam se nestrpljivo k njoj – ja ne mogu govoriti o vječnom rastanku tako mirno. Za mene je to pitanje života ili smrti! Šutjela je. Njezine su blijede usne drhtale, a prsti su joj uzbuđeno vrtjeli lanac na kojem je visio mali zlatni sat. To bijaše jedina vrijedna stvar koju je zadržala. Kazao sam nešto okrutno, ali sam morao dodati još nešto gore.

– Heleno – dodao sam blažim glasom, ne usuđujući se pogledati je. – Taj čovjek nije više vaš muž. Pred Bogom je izigrao sva prava na vas.

Uhvatila je moju ruku stisnuvši je snažno.

– Nemojte, Gilberte! – uzviknula je glasom koji mi je prodirao do srca.

– U ime Boga, nemojte mi to govoriti! Ni neprijatelj me ne bi mogao mučiti na taj način.

– Neću, neću! – rekao sam nježno, položivši svoju ruku na njezinu, uznemiren zbog tako snažnog izljeva njezinih osjećaja, i postiđen zbog svoga ponašanja.

– Umjesto da se vladate poput pravog prijatelja – nastavila je odmaknuvši se od mene i bacivši se u naslonjač – i pomognete mi koliko god možete, vi prepuštate sav teret meni. Nije vam čak ni to dovoljno, iako znate da ja... – zastala je i prekrila rupčićem lice.

– Oprostite mi, Heleno! – preklinjao sam je.

– Nikada to više neću spomenuti. Ali zar se ne bismo mogli sretati kao prijatelji?

– To neće biti moguće – odmahnula je tužno glavom. Zatim je podigla oči prema meni, i pogledala me s nježnim prijekorom kao da govori: »To znate isto tako dobro kao i ja.« – Što da sada poduzmem? – uzviknuo sam strastveno. Ali sam odmah dodao mirnijim glasom: – Učinit ću sve što vi želite. Samo nemojte reći da je ovo naš posljednji sastanak.

– A zašto ne? Ne shvaćate li kako ce pri svakom našem ponovnom

susretu pomisao na naš rastanak biti sve bolnija! Ne vidite li da se nakon svakog razgovora sve više volimo?

To je kazala tihim glasom. Oboreni pogled i žarko rumenilo dokazivali su da je ona zaista tako osjećala. Bio sam odviše oprezan a da to priznam.

Nastavila je: – Sada još imam dovoljno snage zamoliti vas da odete. Možda to drugi put neće biti moguće.

Nisam bio dovoljno podao da iskoristim tu njezinu slabost. Stoga sam dodao: – Mogli bismo se dopisivati. – Dodao sam plašljivo: – Nećete mi valjda odreći tu utjehu?

– Mogli bismo čuti jedno o drugome posredstvom moga brata.

– Vašeg brata! – iznenada sam se postidio i osjetio užasnu grižnju savjesti. Ona još nije čula za povredu koju je zadobio od moje ruke. Nisam bio dovoljno hrabar da joj to priznam. – Vaš brat nam neće pomoći. I tako će biti prekinuta svaka veza među nama.

– Mislim da će nam pomoći. On je naš prijatelj, i želi nam dobro. Svaki pravi prijatelj savjetovao bi nam ono što je u našem interesu. Naša je dužnost da zaboravimo jedno drugo, iako to sada možda još ne shvaćamo.

Ali, ne plašite se, Gilberte – dodala je, tužno se nasmiješivši: – Ja vas nikad neću zaboraviti. Frederick neće prenositi naše poruke. Pomoću njega ćemo samo znati što se s nama događa. Više od toga ne bi bilo dobro. Vi ste mladi. Gilberte, morate se oženiti, a to jednom i hoćete, iako vam se to sada čini nemogućim. Teško mi je kazati kako bih željela da me zaboravite, ali znam da to morate učiniti. Radi vaše sreće i sreće vaše buduće žene. I stoga ja to moram i hoću, ja to želim – dodala je odlučno.

– Ali vi ste tako mladi, Heleno – prošaptao sam – pa kada taj lopov okonča svoj život, pružit ćete mi svoju ruku. Dotle ću čekati.

Ali ona mi nije htjela ostaviti tu utjehu. Nije željela temeljiti naše nade i sreću na smrti drugoga.

– Iako sam mlada po godinama – dodala je stara sam po iskustvu.

Pretpostavimo da me bol ne ubije prije nego što grijeh uništi njega, vi biste morali čekati sve dotle. Morali biste čekati dvadesetak godina u neizvjesnosti, cijelu mladost i najbolje godine, da se ne kraju oženite uvelom ženom koju nikad više nećete vidjeti do tog dana. To ne biste mogli izdržati. Vjerujte mi. Gilberte, o tome znam više nego vi. Ne mislite da sam hladna i ledena srca! Ne, ali...

– Ne mislim to, Heleno!

– Nije važno! Možete, ako hoćete! Nisam uzalud živjela sama. Zato ne govorim sada a da nisam o svemu promislila. Razmišljala sam i te kako o svemu. Stavljala sam samoj sebi ta pitanja. Vagala prošlost, sadašnjost i budućnost. I vjerujte mi, došla sam do pravog zaključka. Vjerujte više mojim riječima nego svojim osjećajima! Za nekoliko ćete godina uvidjeti da sam imala pravo. Iako to danas i sama jedva mogu vjerovati – šapnula je uzdahnuvši duboko i naslonivši glavu na ruke. – I nemojte više raspravljati sa mnom! Sve što biste vi još mogli kazati, kazala sam

vlastitim srcem, ali je moj razum to odbacio. Bilo je teško boriti se protiv šaputanja u meni. U vašim ustima te bi riječi bile deset puta glasnije. A kad biste mogli naslutiti koliko me to boli, smjesta biste prestali. Kad biste shvatili moje sadašnje osjećaje, vi biste mi nastojali pomoći uz cijenu vlastite patnje.

– Otići ću bude li vam to pomoglo – i nikad se više neću vratiti! – rekao sam gorko. – Ali, ako se više ne možemo sretati, bi li doista bio grijeh izmjenjivati svoje misli pismima? Ne mogu li se srodne misli sretati, ma kakva bila sudbina zemaljskih vlasnika?

– Mogu, mogu! – uzviknula je oduševljeno. – I ja sam mislila na to, Gilberte! Ali, plašila sam se to spomenuti, smatrajući da vi to ne biste razumjeli. Još se i sada toga bojim. Bojim se da bi nam svaki prijatelj prigovorio što se zavaravamo duhovnim prijateljstvom bez ikakve daljnje nade, i hranimo tako misli koje bi bez smilovanja trebalo odbaciti.

– Nisu važne misli naših prijatelja. Ako već mogu razdvojiti naša tijela, neka to za ime Boga ne učine i s našim dušama! – viknuo sam u užasu da će mi ona odreći i ovu posljednju utjehu.

– Ovdje ne možemo izmjenjivati nikakva pisma – rekla je – a da ne pružimo novu hranu skandalu. Kad otputujem, namjeravala sam da ne odam ni vama ni bilo kome drugome gdje se nalazi moje novo boravište. Ne zbog sumnje da bi me mogli posjetiti, nego stoga što mislim da ćete biti mirniji ako ne znate gdje me možete naći. Lakše ćete me zaboraviti ne budete li znali u kakvoj se okolini nalazim. Ali poslušajte – rekla je i podigla prst, i time predusrela moj nestrpljivi odgovor – točno za šest mjeseci čut ćete od Fredericka gdje se nalazim. Pa ako se vaša želja za pisanjem dotada ne ugasi, moći ćete mi pisati. Ja ću vam odgovoriti.

– Šest mjeseci.

– Da, dotada se vaše sadašnje oduševljenje može ohladiti i vi ćete spoznati volite li me zaista iskreno. A sada je sve kazano. Mogli bismo se odmah rastati! – viknula je gotovo divlje. Zatim je ustala i odlučno mi stisnula ruke. Smatrao sam svojom dužnošću da smjesta odem, ali pomisao na rastanak zauvijek nisam mogao podnijeti. Kao da mi je istisnula krv iz srca, a noge su mi bile kao prikovane o zemlju.

– I nikad se više nećemo sresti? – prošaptao sam u užasu.

– Srest ćemo se na nebu – rekla je glasom očajno mirnim. Ali oči su joj se divlje krijesile, a lice joj je bilo samrtnički blijedo.

– Ali ne takvi kakvi smo sada, u ovom tjelesnom stanju – nisam se mogao suzdržati a da joj to ne kažem. – Ne tješi me pomisao da ću vas drugi put vidjeti kao dušu bez tijela, ili kao neko duhovno biće sa sjajnom aureolom. U svakom slučaju ne takvu kakva ste sada. U srcu ćete možda biti potpuno otuđeni od mene.

– Ne, Gilberte, na nebu postoji savršena ljubav!

– Tako savršena da mene nećete voljeti više od onih deset tisuća anđela, i bezbroj sretnih duša oko nas.

– Ma kakva bila ja, vi ćete biti isti, i zbog toga ne smijete žaliti.

– Ali budem li se tako izmijenio da vas prestanem obožavati svim srcem i dušom, tada ja više neću biti ovaj isti. Pa makar došao u nebo, neću ondje uživati, jer to neće sadržavati ono što me čini najsretnijim.

– Zar je vaša ljubav zemaljska?

– Nije, budući da se ionako više nećemo susresti na ovom svijetu.

– Ne možete li naći utjehe u tome, Gilberte, da ćemo se sretati ondje gdje više neće biti patnji i zla, gdje se više nećemo morati boriti protiv grijeha i protiv prohtjeva naših tijela? Svi mi, i bogataši i siromasi, ljubit ćemo se istom božanskom ljubavlju. Ako ne možete u to vjerovati, nemojte mi nikada pisati!

– Heleno, mogu!

– Dobro, dakle – uzviknula je.

– Rastat ćemo se – kriknuo sam. – Nećete morati ponovo osjetiti bol rastanka. Smjesta ću otići... samo...

Nisam svoju molbu izrekao riječima, ali me ona razumjela, i ovaj put se predala. Zapravo to i nije bilo popuštanje. Oboje smo osjetili isti nagon kome se nismo mogli oduprijeti. Zastao sam čas, pogledavši je u lice, a idućeg sam je trenutka držao već u svom zagrljaju, pa se činilo kao da smo srasli. Jedino što je ona kazala bilo je: »Neka te Bog blagoslovi!« i »Pođi!« Ali, dok je to govorila, privila se uza me tako čvrsto da se ne bih mogao osloboditi iz tog zagrljaja i da sam htio. Napokon smo se ipak, nekom herojskom snagom, razdvojili, i ja sam pobjegao. Čini mi se da sam tada ugledao malog Arthura kako mi kroz vrt trči u susret, i da sam preskočio zid ne želeći ga sresti. Zatim sam trčao preko polja, preskačući kamene ograde i živice kad su mi se našle na putu, sve dok Wildfell Hali nije nestao iza mene. Zatim sam duge sate proveo u suzama i boli u toj pustoj dolini, slušajući vječnu glazbu vjetra u gustim krošnjama. Oči su mi promatrale sunčane zrake, razigrane na travi kraj mojih nogu, kamo bi ponekad doplesao po koji otpali list. Tijelo je bilo tu, ali je moje srce bilo u tamnoj sobi, gdje je ona sada plakala sama i napuštena. Ona, koju ja nisam mogao utješiti, koju nikad više neću sresti, sve dok ne prođu duge godine patnje.

Možeš biti siguran da taj dan nisam mnogo radio. Prepustio sam farmu radnicima. Ali, nešto sam ipak morao obaviti. Nisam zaboravio svoj napad na Fredericka Lawrencea. Morao sam mu se ispričati zbog toga nesretnog čina. Radije bih to bio odgodio do sutra, ali što ako me on izda svojoj sestri? Ne, ne, morao sam još danas ishoditi oproštenje, i zamoliti ga da me odviše ne optužuje, ako to baš mora otkriti svojoj sestri. Ipak sam to odgodio do večeri, želeći se najprije smiriti.

Stigavši u Woodford jedva sam dobio dopuštenje da posjetim mladoga gospodara. Sluga mi je otvorio vrata i kazao da je njegov gospodar vrlo bolestan. Nisam se dao samo tako otjerati. Čekao sam mirno dok me nije najavio, odlučivši u sebi da neću prihvatiti njegovo odbijanje. Poruka je

bila takva kakvu sam očekivao. Gospodin Lawrence nije mogao primiti nikoga. Imao je groznicu i nitko nije smio smetati.

– Neću ga dugo smetati – rekao sam – ali ga moram vidjeti na trenutak. Riječ je o vrlo važnom poslu.

– Reći ću mu, gospodine – kazao je sluga. Išao sam za njim do vrata sobe u kojoj je boravio gospodar. Činilo se, naime, da ne leži u krevetu.

Odgovor je glasio da me gospodin Lawrence moli neka mu ostavim pismenu poruku, jer se sada ne može baviti poslovima.

– Ako može razgovarati s vama, može i sa mnom – rekao sam i prošao kraj začuđenog čovjeka. Lagano sam zakucao, ušao i zatvorio vrata za sobom. Soba je bila prostrana i lijepo namještena. Bila je čak veoma udobna za neženju. U kaminu je gorjela vatra. Ispred njega ležao je na debelom sagu lovački pas. Gledao je u svoga gospodara. Možda je htio da ga on pogladi i kaže koju riječ. Sam bolesnik ležao je na sofi u svome otmjenom kućnom kaputu, sa svilenom maramom svezanom oko čela.

Njegovo inače blijedo lice bilo je rumeno od groznice, oči su mu bile poluzatvorene, sve dok nije postao svjestan moje prisutnosti. Tada ih je širom rastvorio, i iz ruku mu je ispala mala knjiga. Očigledno je njome nastojao utuci vrijeme. Pogledao me iznenađenim pogledom punim srdžbe dok sam mu prilazio. Podigao se na jastucima i ogledavao se u užasu, bijesu i iznenađenju.

– Gospodine Markhame, nisam vas očekivao! – rekao je i problijedio dok je to govorio.

– Znam da niste – odgovorih – ali, smirite se samo trenutak i ja ću vam kazati zašto sam došao.

– Ne razmišljajući mnogo stao sam mu se približavati, a on se trgnuo u instinktivnom strahu. Povukao sam se nekoliko koraka.

– Budite kratki – rekao je položivši ruku na malo srebrno zvonce na stolu kraj njega – ili ću biti prisiljen pozvati pomoć. Ne mogu podnositi vaše grubosti, pa čak ni vašu fizičku prisutnost.

Takav prijem nije olakšao težinu moga neizbježnog zadatka. Morao sam to ipak nekako izvesti, pa sam to nastojao što prije obaviti.

– Istina je, Lawrence – kazao sam – nisam se ponašao u posljednje vrijeme korektno prema vama – naročito za vrijeme našega posljednjeg susreta. Došao sam da bih vam se ispričao za ono što sam učinio i zamolio vas za oproštenje. Ako ne prihvatite moju ispriku, bar sam izvršio svoju dužnost.

– Lako je – odvratio je s malim smiješkom – zloupotrijebiti prijatelja, lupiti ga po glavi bez ikakva vidljivog razloga, a zatim mu se tako ispričati. Čak reći da nije važno praštam li ja ili ne.

– Zaboravio sam vam kazati da je sve to bila posljedica jedne greške – promucao sam. – Trebalo je da se ispričam na ljepši način, ali ste me zbunili... Sve je to moja krivnja. Nisam naime znao da ste brat gospođe Graham, a čuo sam toliko toga u vezi s njom i vama, da su se u meni rodile

ružne sumnje, kojih ne bi bilo da ste imali malko više povjerenja u mene.

Osim toga, slučajno sam čuo razgovor među vama i zbog tog vas zamrzio.

– A kako ste saznali da sam njezin brat? – zapitao je preplašeno.

– Ona mi je to sama kazala. Sve mi je rekla. Znala je da mi može vjerovati. Ali ne treba da zbog toga budete zabrinuti, gospodine Lawrence.

Ja je nikada više neću vidjeti.

– Što, zar je otputovala?

– Ne, ali se oprostila sa mnom. I ja sam joj obećao da se nikad više neću približiti onoj kući dok god ona bude u njoj boravila. – Najradije bih bio kriknuo, sjetivši se svega što je taj razgovor u meni probudio. Ali sam samo čvrsto stisnuo ruke i udario nogom po podu. Moj je prijatelj ipak očito osjetio olakšanje.

– Postupili ste ispravno! – rekao je, glasom u kome se osjećalo odobravanje. – Što se tiče one zabune, žao mi je zbog nas obojice što se dogodila. Možda biste mi mogli oprostiti što nisam bio povjerljiviji prema vama, ali vi mi u posljednje vrijeme niste baš pružali dokaze svog prijateljstva.

– Da, da, znam to! Nitko me ne može optužiti više nego što ja samog sebe optužujem u svom srcu.

I nitko ne može više žaliti zbog posljedica moga grubog ponašanja.

– Nije važno – kazao je uz lagani smiješak zaboravimo neugodne riječi s obje strane, i prepustimo zaboravu sve zbog čega bismo morali žaliti.

Hoćete li prihvatiti moju ruku, ili radije nećete? Drhtala je od slabosti dok mi ju je pružao, pa je pala prije nego što sam je imao prilike uhvatiti i čvrsto stisnuti.

– Kako je suha i vruća vaša ruka, Lawrence rekoh. – Vi ste doista bolesni, i ja sam to pogoršao svojim posjetom.

– Nije to ništa. Prehladio sam se jer je padala kiša.

– Ja sam kriv za to.

– Nije važno! Ali recite mi, jeste li sve to spomenuli pred mojom sestrom?

– Želim vam priznati istinu. Nisam imao dovoljno hrabrosti. Ali kad joj vi to budete rekli, dodajte i to da duboko žalim...

– Ne bojte se! Ništa joj neću kazati sve dok vi ne prekršite svoje obećanje da joj se nećete približavati. Ona još nije čula za moju bolest, zar ne?

– Mislim da nije.

– Sretan sam zbog toga. Neprekidno me mučila misao kako će joj netko kazati da ja umirem, ili da sam smrtno bolestan. A nju bi to neopisivo uzbudilo. Ne može me posjetiti, niti ništa pobliže čuti. Možda bi čak učinila i tu ludost i došla mi u posjet. Moram spriječiti da ona čuje za to – nastavio je zamišljeno. – Mnogi bi se radovali kad bi joj mogli javiti takvu vijest, samo da vide njeno ponašanje. Ona bi se tada mogla izložiti novim skandalima.

– Žao mi je što joj ja nisam ništa kazao – odgovorio sam – a kad ne bi bilo moga obećanja, tada bih sada otišao da joj to kažem.

– Ni govora! Na to nisam ni pomislio. Ali mogao bih joj napisati nekoliko riječi, ne spominjući vas, Markhame, nego joj samo javiti o svojoj bolesti. Mogao bih joj se ispričati što je nisam već dugo posjetio i upozoriti je neka ne nasjedne lažnim glasinama. Biste li učinili uslugu i odnijeli pismo na poštu? Ne bih ga htio povjeriti nikome od posluge.

Vrlo sam rado pristao i smjesta mu primaknuo stol. Kad je, s dosta poteškoća, napisao pismo, smatrao sam da bih se morao oprostiti. Prije toga zapitao sam ga bih li mogao bilo što za njega učiniti i olakšati mu bolove.

– Ne – odgovorio je. – Već ste dosta učinili. Postigli ste više nego što bi uspio neki spretan liječnik. Olakšali ste moj duh za dva teška tereta – straha u vezi s mojom sestrom, i dubokog žaljenja zbog vašeg ponašanja.

Mislim da je to dvoje bilo uzrokom moje groznice. Sad sam siguran u brzi oporavak. Još nešto možete učiniti za mene. Dođite me ponekad posjetiti!

Ja sam ovdje vrlo osamljen.

Obećao sam to i otišao pošto mi je on srdačno stisnuo ruku. Poslao sam pismo, odoljevši iskušenju da joj ujedno napišem i sam nekoliko riječi.

POGLAVLJE XLVI

olazio sam u iskušenje da majci i sestri ispričam cijelu istinu o progonjenoj stanarki Wildfell Halla. Isprva sam duboko žalio što nisam od nje zatražio dopuštenje za to. Ali, nakon razmišljanja, shvatio sam da to ne bi bilo dobro. One ne bi mogle dugo zadržati tu tajnu pred Millwardovima i Wilsonovima. Eliza Millward, u to sam uvjeren, čim bi saznala istinu, obavijestila bi gospodina Huntingdona o mjestu boravka njegove žene. Čekat ću strpljivo dok prođe tih šest mjeseci. Kad ona nade novi dom, smjesta ću joj pisati, i zamoliti je za dopuštenje da očistim njezino ime od podlih kleveta. Zasad sam izjavio da su sve te tvrdnje lažne i da će se to jednog dana dokazati na sramotu klevetnika. Nitko mi nije vjerovao, ali više nisu spominjali njezino ime u mojoj prisutnosti. Smatrali su da me ta nesretna žena ludo opčarala, pa da je zbog toga branim, iako nisu postojali nikakvi razlozi. U međuvremenu postao sam silno zlovoljan zbog toga što svi oni koje susrećem gaje ružne misli o gospođi Graham, izrekli bi ih i javno, ali se ne usuđuju. Moja je uboga majka bila zbog mene vrlo zabrinuta. Nisam mogao ništa učiniti, iako sam ponekad osjećao grižnju savjesti zbog svoga vladanja prema njoj. Nastojao sam to popraviti time što sam bio mnogo blaži u svom ponašanju prema njoj nego prema bilo kome drugome. Osim, dakako, prema gospodinu Lawrenceu. Rose i Fergus su me izbjegavali, a to je bilo dobro. Nisam bio pogodno društvo za njih, ni oni za mene.

Gospođa Huntingdon napustila je Wildfell Hali tek dva mjeseca nakon našeg posljednjeg razgovora. Za to se vrijeme nikada nije pojavila u crkvi, a ja nikad nisam prilazio njenoj kući. Znao sam samo po škrtim odgovorima njezina brata da se ona još nalazi ondje. Za cijelo to vrijeme redovito sam ga posjećivao. Nisam se brinuo samo za njegovo ozdravljenje.

Nastojao sam ga raspoložiti i popraviti učinjenu grubost. Uživao sam u njegovu društvu zbog njegove sve veće ljubaznosti prema meni, a još više zbog njegove krvne i duhovne veze s mojom obožavanom Helenom.

Promatrao sam promjene u izrazu njegova lijepog, blijedog lica, pitajući se kako već prije nisam zapazio njegovu veliku sličnost s Helenom.

Nije se oporavljao tako brzo kao što je očekivao. Tek se četrnaest dana nakon naše pomirbe uspio popeti na konja. Svoju novu snagu iskoristio je smjesta da odjaši u Wildfell Hali u posjet sestri. To je bilo opasno i za nju i za njega, ali je želio saznati sve o njezinu skorom odlasku. A htio je umiriti i njezin strah u vezi sa svojom bolešću. Na sreću nitko nije saznao za njegov posjet Wildfell Hallu osim mene. Čak ni meni nije htio ništa o tome

govoriti. Kad sam mu sutradan došao u posjet i primijetio da se on ne osjeća dobro, pripisao je to prehladi. Zadobio ju je jučer navečer, zadržavši se dugo napolju.

– Nećete nikad uspjeti posjetiti sestru ne budete li se bolje čuvali – kazao sam mu, pomalo uznemiren zbog nje.

– Već sam je vidio – odgovorio je mirno.

– Vidjeli ste je? – uzviknuo sam iznenađeno.

– Da! – A zatim mi je ispričao što ga je natjeralo da poduzme taj rizik i koje je sve mjere opreza poduzeo.

– Kako je ona? – zanimao sam se.

– Kao obično – glasio je njegov tužan odgovor.

– Kao obično – to znači da nije ni sretna ni zdrava.

– Nije baš ni bolesna – odvratio je – a nakon kratkog će se vremena i smiriti. Ta su iskušenja odviše velika za nju. Kako su prijeteći ti oblaci – rekao je, okrenuvši se prema prozoru. – Imat ćemo grmljavinu prije nego što padne noć. Upravo slažu žito u stogove. Jeste li vi već završili s tim?

– Nisam! Lawrence, je li vaša sestra spomenula mene?

– Pitala me jesam li vas vidio u posljednje vrijeme.

– Što je još rekla?

– Ne mogu vam to kazati – odgovorio je s laganim smiješkom – jer smo mi dugo razgovarali, iako se nisam mnogo zadržavao. Ali, govorili smo uglavnom o njezinu skorašnjem odlasku. Molio sam je da to odgodi dok se budem osjećao bolje da joj pomognem pri traženju kuće.

– Zaista ništa više o meni nije govorila?

– Nije mnogo govorila o vama, Markhame! A ja je ne bih na to podsticao ni kad bi ona sama to namjeravala. Ali, na sreću, nije to učinila.

Postavila je samo nekoliko pitanja o vama, i činilo se da je zadovoljna kratkim odgovorima. U tome se pokazala razumnijom od vas. Ona se mnogo više plaši da vi odviše mislite na nju nego da biste je mogli zaboraviti.

– Ima pravo.

– Vaš je strah u pogledu nje baš suprotan.

– Nije! Ja joj želim mnogo sreće! Ali, ne bih htio da me posve zaboravi.

Ja nju ne bih nikada mogao zaboraviti. Ali, ne želim da bude nesretna zbog mene. Nisam toga vrijedan.

– Ni jedno od vas dvoje nije zavrijedilo suze, uzdisaje i bolne misli koje vas muče ili će vas još mučiti. Ali zasad imate oboje mnogo bolje mišljenje jedno o drugome nego što zavređujete. Osjećaji moje sestre isto su tako duboki kao vaši, a plašim se i mnogo stalniji. Ali, ona je bila dovoljno pametna da im se odupre. Vjerujem da se neće smiriti dok potpuno ne odvrati svoje misli... – oklijevao je.

– Od mene – rekao sam.

– Želio bih da i vi tako postupite.

– Je li vam ona povjerila svoje namjere?

– Nije, nismo o tome razgovarali. To nije ni potrebno, jer sam siguran da ona to namjerava.

– Mene zaboraviti?

– Jest, Markhame! Zašto ne?

– Oh, da! – glasio je drugi dio mog odgovora koji je mogao čuti, ali sam u sebi kazao: »Ne, Lawrence, varate se, ona se nije odlučila da me zaboravi. Ne bi bilo pravo zaboraviti nekoga tko tako duboko voli, tko zna cijeniti vrline i suosjećati s njom. Grijeh bi bio i ako bih ja zaboravio to predivno stvorenje, kad sam ga već jednom zavolio i upoznao.« – Ali mu ništa više o tome nisam govorio. Stao sam razgovarati o nečemu drugom i uskoro se od njega oprostio, s manje prijateljskim osjećajima nego prije.

Nisam imao pravo ljutiti se na njega, ali sam se ipak ljutio.

Nešto manje od tjedan dana nakon toga sreo sam ga pri povratku od Wilsonovih. Htio sam mu učiniti nešto dobro, riskirajući njegove prijateljske osjećaje. To se često događa kad nekome kažete nešto neugodno ili mu savjetujete nešto što on nije zatražio od vas. Nisam mogao podnijeti pomisao da bi gospođica Wilson postala žena brata gospođe Huntingdon. Nisam mogao zamisliti da se on poveže s nekim tako nedostojnim njega. Ta osoba nije nikako odgovarala za gospodaricu njegova mirnog doma. On je već vjerojatno razmišljao o tome, ali je bio neiskusan, a ta gospođica zavodljiva. Od ženidbe ga je zadržalo samo to što nije podnosio njezinu rodbinu, a naročito njenu majku. Da su oni živjeli daleko, vjerojatno bi prešao preko te zapreke. Ali je bilo svega dvije-tri milje udaljenosti od Woodforda, i nije samo tako mogao prijeći preko toga.

– Bili ste u posjetu Wilsonovima, Lawrence? zapitao sam ga idući kraj njegova konja.

– Da – odgovorio je, okrenuvši lagano glavu.

– Pristojnost mi je nalagala da im se zahvalim za njihovu brigu u vrijeme moje bolesti. Neprekidno su se raspitivali o stanju moga zdravlja.

– To je činila samo gospođica Wilson?

– Pa da i jeste tako – odgovorio je pocrvenjevši – zar bi to bio razlog za nepristojno ponašanje?

– To je razlog da se ne ponašate onako kako to ona očekuje.

– Molim vas, ne govorimo više o tome – rekao je, očito neraspoložen.

– Ne, Lawrence, s vašim dopuštenjem, ja ću nastaviti. Reći ću vam nešto što vi možete vjerovati ili ne. Odlučite sami! Samo, molim vas, ne zaboravite, ja ne lažem. U ovom slučaju nemam ni interesa iskrivljavati istinu...

– Govorite, Markhame!

– Gospođica Wilson mrzi vašu sestru. To je donekle prirodno, jer ona ne zna za vaše rodbinske veze. Ona gaji neprijateljske osjećaje prema njoj.

Nijedna dobra, poštena žena ne bi mogla biti tako puna zlobe prema suparnici kao što sam to primijetio kod nje.

– Markhame!

– Jest! Osim toga, vjerujem da Eliza Millward i ona, iako možda nisu začetnice podlih glasina, svakako te glasine šire. Ona nije htjela u to umiješati vaše ime, ali neopisivo uživa u optuživanju vaše sestre.

– Ne mogu u to povjerovati – rekao je moj drug, lica crvena od prezira.

– Ne mogu to dokazati, ali vas mogu pokušati u to uvjeriti. Vi se ne biste oženili gospođicom Wilson ako bi to bilo dokazano. Strpite se dakle dok se sigurno ne uvjerite u protivno.

– Nikad vam nisam kazao, Markhame, da se želim njome oženiti – rekao je ponosno.

– Ne, ali se ona želi udati za vas.

– Je li vam to kazala?

– Nije, ali...

– Onda nemate pravo tvrditi nešto takvo – Potjerao je svoga konja, ali sam ja položio ruku na grivu i odlučio da Lawrencea još ne pustim.

– Pričekajte trenutak, i dopustite mi da sve objasnim. I ne budite tako... ne znam kako da to nazovem... tako nepristupačni. Znam što mislite o Jane Wilson. Znam i u čemu se varate. Smatrate je šarmantnom, elegantnom, osjećajnom i otmjenom. Niste svjesni njene sebičnosti i bezosjećajnosti. Ona je ambiciozna i glupa...

– Dosta, Markhame, dosta!

– Ne, dopustite mi da dovršim! Vaš bi dom postao hladan i neudoban ako biste je uzeli za ženu. Na kraju bi vam se srce slomilo pri spoznaji da ste se povezali s osobom koja ne može podijeliti vaše osjećaje, ukus i ideje.

S osobom bez svake osjećajnosti i plemenitosti duše.

– Jeste li završili? – zapitao me mirno.

– Jesam. Znam da me mrzite zbog moje drskosti. Ali, nije mi stalo ako sam vas uspio spasiti od tako kobne greške.

– Dobro! – odvratio je s kiselim smiješkom. – Drago mi je što ste uspjeli nadvladati vlastite osjećaje, i počeli se baviti tuđima. Ali, ne razbijajte nepotrebno glavu zbog mogućih neprilika moga budućeg života!

Rastali smo se dosta hladno. Ipak, nismo prestali biti prijatelji. Moje dobronamjerno ali nespretno upozorenje nije palo na posve neplodno tlo.

Nije više posjećivao Wilsonove. I u našim razgovorima nije više spominjao njezino ime. Vjerujem da je uspoređivao moje napomene o njoj s vlastitim zapažanjima i mišljenjima, i s onim što je čuo od drugih. Nakon svega toga zaključio je da će biti mnogo bolje ako ona ostane gospođica Jane Wilson sa Ryecote Farme, nego da bude gospođa Lawrence iz Woodford Halla.

Doskora se vjerojatno i sam stao čuditi svome prijašnjem oduševljenju. Ali, to mi nikad nije priznao. Nije mi rekao ni riječ priznanja za moje zasluge.

Ali to nije moglo začuditi nekoga tko ga je poznavao tako dobro kao ja. Što se tiče Jane Wilson, ona je naravno bila razočarana i ogorčena zbog iznenadnog zapostavljanja. Jesam li pogriješio što sam uništio njezinu najmiliju nadu? Mislim da nisam. Savjest me nikada, sve do dana današnjega, nije zbog toga mučila.

POGLAVLJE XLVII

ednog jutra na početku studenog, dok sam pisao neka poslovna pisma, Eliza Millward došla je u posjet mojoj sestri. Rose nikad nije mogla gledati toga malog demona mojim očima, i one su još uvijek bile prisne prijateljice. U času njezina dolaska u sobu nije bilo nikoga do Fergusa i mene. Majka i sestra bavile su se nekim kućanskim poslovima.

Ali, ja nisam htio pridonijeti njezinu uveseljavanju. Pozdravio sam je, uputio joj nekoliko riječi i nastavio s pisanjem. Prepustio sam bratu da bude ljubazan onoliko koliko je želio. Ali me ona počela zadirkivati.

– Kakva radost naći vas kod kuće, gospodine Markhame! – rekla je sa zlobnim smiješkom. – Malokad vas viđam, ne dolazite više k nama u posjet. Mogu vam kazati da je otac zbog toga uvrijeđen – kazala je gledajući me bezobrazno u lice. Sjela je kraj moga pisaćeg stola.

– Imao sam mnogo posla u posljednje vrijeme – odvratih, ne podignuvši pogled sa pisma.

– Zaista! Netko je kazao da ste u posljednje vrijeme veoma zapostavili svoj posao.

– Netko vas je pogrešno obavijestio, jer sam naročito posljednja dva mjeseca mnogo i naporno radio.

– Ništa nije tako dobro kao rad, ako se čovjek želi utješiti. Oprostite, gospodine Markhame, ali vi vrlo loše izgledate. Kao da vas muči neka potajna bol. Prije – nadodala je plaho – mogla sam vas zapitati što vam je i što da učinim za vašu utjehu. Ali sad se ne usuđujem.

– Vrlo ste ljubazni, gospođice Elizo! Bude li mi potrebna vaša utjeha, javit ću vam.

– To vas molim! Možda bih mogla pogoditi što vas muči?

– Nije potrebno, jer ću vam sam kazati. Ovog me trenutka najviše muči što ne mogu nesmetano završiti svoje pismo i krenuti na posao.

Prije nego što mi je uspjela odgovoriti na te moje neljubazne riječi.

Rose je ušla u sobu. Gospođica Eliza se digla i pozdravila je, pa su zatim obje sjele kraj vatre, gdje je već stajao Fergus naslonjen na kamin.

Prekrižio je noge i gurnuo ruke u džepove. Eliza je započela govoriti gledajući me iskosa: – Rose, imam novosti za tebe. Nadam se da nisi za njih već čula. Riječ je o onoj žalosnoj gospođi Graham...

– Pssst! – šapnuo je svečano Fergus. – Mi je nikad ne spominjemo.

Njezino se ime ne smije izreći kod nas. – Pogledavši ga, primijetio sam da je pogled upro u mene. Zatim je šapnuo mladoj dami: – Fiksna ideja...

nemojte je spominjati!

– Ne bih željela povrijediti nečije osjećaje odgovorila je tiho – ispričat ću to drugi puta.

– Samo govorite, gospođice Elizo! – rekoh – ne morate se ustručavati da to kažete zbog moje prisutnosti.

– Dobro dakle – odgovorila je – možda vi to već i znate. Muž gospođe Graham nije mrtav. Ona je od njega pobjegla! – Zurio sam u nju i osjetio kako mi se lice zažarilo. Sagnuo sam se nad svoje pismo, savijajući ga dok je ona nastavljala: – Ali, možda ne znate da mu se ona sada vratila i da su se pomirili? Pomislite – rekla je, obrativši se zbunjenoj Rosi – kakva je budala taj čovjek!

– Tko vam je to kazao, gospođice Elizo? – prekinuo sam uzvik svoje sestre.

– Znam to iz pouzdanog izvora, gospodine!

– Od koga, ako smijem pitati?

– Od jednog sluge u Woodfordu.

– Oh, nisam imao pojma da ste u tako intimnim odnosima s poslugom gospodina Lawrencea!

– Nisam to čula izravno od tog čovjeka. On je to pričao u povjerenju našoj služavci Sarah, a Sarah je kazala meni.

– Pretpostavljam u povjerenju. A vi to sada pričate dalje u povjerenju nama. Mogu vam reći da je to uglavnom izmišljotina. U njoj ima jedva nešto istine.

Dok sam to govorio, promatrao sam pečat na svom pismu. Ruka mi je lagano drhtala, usprkos nastojanju da se svladam. Gospođa Graham sigurno se nije dobrovoljno vratila svom suprugu, i s njim se pomirila.

Vjerojatno je nekamo otputovala, a brbljava posluga, ne znajući što se s njom dogodilo, izmislila je tu priču. Naša ju je lijepa gošća iskoristila da bi me mučila. Ali, postojala je i stanovita mogućnost da ju je netko izdao, pa da je silom odvedena. Odlučio sam da saznam sve, makar i najgore. Stavio sam pisma u džep i promrmljao nešto o tome kako ću zakasniti na poštu, te izišao iz sobe. Potrčao sam u dvorište, psujući glasno što ondje nema moga konja. Nikoga nije bilo, i ja sâm sam izvukao konja iz staje, osedlao ga i odjašio u Woodford. Našao sam vlasnika zamišljena, u šetnji.

– Je li vaša sestra otišla? – bile su moje prve riječi kad sam zgrabio njegovu ruku, umjesto da sam ga zapitao za zdravlje, što sam obično činio.

– Jest, otputovala je – odgovorio je mirno, pa je moga straha odmah nestalo.

– Pretpostavljam da mi nećete kazati gdje je? – zapitao sam, sjašio i predao konja vrtlaru, kojega je pozvao njegov gospodar.

Moj drug me uhvatio za ruku i odveo me u vrt.

– Ona je u Grassdalu.

– Gdje? – kriknuo sam.

– U Grassdale Manoru!

– Kako to? Tko ju je izdao?

– Pošla je po vlastitoj volji.

– Nemoguće, Lawrence! Nije to mogla učiniti! – viknuo sam zgrabivši njegovu ruku.

– Učinila je to! – tvrdio je jednako tako mirno kao prije. – I ne bez razloga – nastavio je, nježno se oslobađajući stiska moje ruke. – Gospodin Huntingdon je bolestan.

– Pošla ga je njegovati?

– Jest!

– Kakva luda! – nisam mogao suzdržati uzvik, i Lawrence me prijekorno pogledao. – Zar umire?

– Mislim da ne umire, Markhame!

– Koliko još bolničarki ima? Koliko se gospođa nalazi kraj njega koje ga njeguju?

– Nijedna! Ostao je sam. Inače ona ne bi otišla onamo.

– To je nepodnošljivo!

– Što? Da je sam?

Nisam ništa odgovorio, jer sam još nisam uspio sve shvatiti. Stoga sam stao šutke šetati, pritisnuvši ruke na čelo. Zatim sam iznenada zastao i okrenuo se svom drugu. Nestrpljivo sam uzviknuo: – Zašto je poduzela taj nesretni korak? Tko ju je mogao natjerati na to?

– Ništa je nije natjeralo, osim vlastitog osjećaja dužnosti.

– Gluposti!

– Markhame, bio sam sklon da to isto kažem na početku. Nije otišla zbog toga što sam joj ja to savjetovao, uvjeravam vas. Jer ja tog čovjeka prezirem jednako kao i vi. Jedino što sam ja učinio, bilo je da je obavijestim o njegovoj bolesti (posljedica pada s konja u lovu) i o tome kako ga je ona nesretna gospođica Myers napustila prije nekog vremena.

– To nije bilo dobro! Sada, kad mu njezina prisutnost bude ugodna, on će joj davati lažna obećanja za budućnost, a ona će mu povjerovati, pa će njezin položaj biti deset puta gori i deset puta teži nego prije.

– Nema mnogo osnova za takve tvrdnje, bar ne zasad – rekao je, izvukavši pismo iz džepa – sudeći prema izvještaju koji sam jutros primio...

To je bio njezin rukopis! Nisam se mogao suzdržati, već sam pružio ruku prema njemu govoreći: – Pokažite mi! – Oklijevao je da ispuni moju želju ali sam mu istrgnuo pismo iz ruke. Sabrao sam se za nekoliko trenutaka i htio mu ga vratiti.

– Uzmite ga – kazao sam mu – ako ne želite da ga pročitam.

– Možete ga pročitati ako hoćete – odgovorio je. – Pročitao sam ga, pa možete i vi.

Grassdale 4. studenog

»Dragi Frederiče, znam da očekuješ vijesti od mene, pa ću ti kazati sve što mogu. Gospodin Huntingdon je teško bolestan, ali ne smrtno, niti za to postoji neposredna opasnost. Mnogo se bolje osjeća otkada sam stigla.

Našla sam kuću u žalosnom stanju. Sva je vrijedna posluga otišla. I Benson, i gospođa Greaves. Oni koji su ih zamijenili nemarni su i neuredni, da ne kažem nešto gore. Moram ih sve izmijeniti ako ostanem.

Angažirali su neku bolničarku, staru grubu ženu, da se brine za bolesnika.

On mnogo pati i teško podnosi bol. Ozljede zadobivene od pada nisu tako ozbiljne, i brzo bi zacijelile kod razumnog čovjeka, kažu liječnici. Ali s njim to nije slučaj. U noći mog dolaska, kad sam prvi put ušla u njegovu sobu, našla sam ga u nekoj vrsti delirija. Nije me primijetio u početku, a zatim me zamijenio za neku drugu.

– Jesi li to ti, Alice! Vratila si se! Zašto si me ostavila? – šaptao je.

– To sam ja, Arthure! Tvoja žena Helen – odgovorila sam.

– Moja žena! – trgnuo se. – Za Boga, nemojte je spominjati! Nemam žene!

Neka je vrag odnese! – vikao je.

Nisam više ništa govorila. Ali, opazila sam kako on zuri u dno kreveta, pa sam sjela onamo, tako da je svjetlo padalo na mene. Mislila sam naime da možda umire, pa sam željela da me vidi. Dugo je ležao šutke, promatrajući me, najprije prazna pogleda, a zatim sve pažljivije. Napokon me iznenadio, podignuvši se na lakat i zapitavši užasnutim šapatom: – Tko si ti?

– Helen Huntingdon! – odgovorila sam, ustala i prišla mu bliže.

– Poludio sam – viknuo je – ili sam možda u deliriju! Ostavite me, ma tko vi bili! Ne mogu podnijeti to blijedo lice i te oči! Za Boga, ostavite me, i pošaljite nekoga tko nije nalik na vas!

Ostavila sam ga i poslala u sobu bolničarku. Ali sutradan sam ujutro ponovo ušla u njegovu sobu. Zamijenila sam bolničarku kraj njegova kreveta. Promatrala sam ga i njegovala nekoliko sati, pokazujući se što je manje moguće. Govorila sam samo kad je bilo potrebno, a i tada samo šapatom. Isprva mi se obraćao kao bolničarki, ali kad sam razgrnula zavjese, jer je to tražio, kazao je: – Ne, ti nisi bolničarka. Ti si Alice! Ostani sa mnom! Ona će stara biti kriva za moju smrt.

– Ostat ću kraj tebe – rekla sam. Nakon toga me nazivao Aliceom ili drugim ogavnim imenima. Prisilila sam samu sebe da to neko vrijeme podnosim. Bojala sam se da bi ga moje proturječenje odviše uzbudilo. Ali, kad sam mu jednom prinosila ustima čašu s vodom, on je prošaptao: – Hvala, najdraža! – Nisam mogla da glasno ne kažem: – To ti ne bi rekao kad bi znao tko sam ja. – Željela sam mu objasniti tko sam zaista, ali je on samo nešto nerazumljivo promrmljao, pa sam odustala. Kasnije, kad sam mu kvasila čelo i sljepoočice octenom vodom, kako bih mu olakšala boli i vrućicu u glavi, nekoliko me trenutaka pažljivo promatrao. Imam tako čudne prikaze. Ne mogu ih se riješiti, a one me ne ostavljaju na miru.

Najčudniji su od svega tvoj glas i lice. Tako si slična njoj! Ponekad bih se mogao zakleti da se ona nalazi kraj mene.

– Ona se i nalazi ovdje – kazala sam.

– To je ugodno – nastavio je, ne slušajući moje riječi. – I dok to činim, mnogo mi je lakše. Nastavi dok me prođu bolovi i ne nestane prikaza.

– Ja nikad neću nestati – rekla sam vrlo razgovijetno – jer sam istinita.

– Istinita! – viknuo je, naglo se uspravivši. – Nećeš valjda reći da si ti uistinu ona?

– Jesam! Ali ne moraš se plašiti kao da sam tvoj najveći neprijatelj.

Došla sam da bih se brinula o tebi i činila ono što ne bi nijedna od njih.

– Bože moj, nemoj me sada mučiti! – kriknuo je u užasnom uzbuđenju.

Zatim me stao gorko psovati, a i zlu kob koja me dovela ovamo. Odložila sam spužvu i posudu s vodom, pa sam sjela kraj kreveta.

– Gdje su one? – zapitao je. – Jesu li me sve napustile? A posluga?

– Posluga je ovdje, ako te lijenčine možeš nazvati poslugom. Ali, bit će bolje da legneš i umiriš se. Nijedan od njih ne bi se želio i mogao brinuti za tebe tako kao ja.

– Ništa ne shvaćam – rekao je neizmjerno iznenađeno. – Jesam li sanjao... – i pokrio je rukama oči kao da pokušava prodrijeti u tu tajnu.

– Ne, Arthure, to nije bio san. Tvoje je ponašanje bilo takvo da sam te morala napustiti. Ali, čula sam da si bolestan i sam, pa sam se vratila da te njegujem. Možeš mi Vjerovati, reći mi sve što želiš, a ja ću ti pokušati ispuniti želje.

– Oh! Tako dakle! – rekao je s gorkim smijehom. – To je djelo kršćanskog milosrđa. Nadaš se tako osvojiti bolje mjesto na nebu za sebe, a dublju rupu u paklu za mene.

– Ne, došla sam ti pomoći koliko mogu, jer to zahtijeva tvoje stanje.

Pa, ako bih tako mogla izliječiti tvoju dušu, kao tvoje tijelo...

– Da, kad bi mogla u meni probuditi grižnju savjesti. Što si učinila s mojim sinom?

– Dobro mu je, i moći ćeš ga vidjeti čim se smiriš, ali ne sada.

– Gdje je on?

– Na sigurnom.

– Je li ovdje?

– Ma gdje bio nećeš ga vidjeti dok mi ne obećaš da ćeš ga ostaviti meni da ga odgajam i brinem se o njemu. Sad se moraš smiriti.

– Ne, htio bih ga sada vidjeti. Ja ti sve to obećavam, ako baš moram.

– Ne! – Kunem se Bogom! Daj da ga vidim!

– Ali ja ne mogu vjerovati tvojim zakletvama i obećanjima. Moram sklopiti pismeni sporazum, a ti ga moraš potpisati u prisutnosti svjedoka Ali ne danas nego sutra.

– Ne, danas – sada – navaljivao je. Bio je u tako grozničavu

uzbuđenju, da sam pomislila kako bi bilo bolje udovoljiti mu, jer me inače neće ostaviti na miru. Ipak odlučila sam da ne zaboravim na interese svoga sina. Ono što sam željela da mi gospodin Huntingdon potpiše napisala sam na komad papira. Pročitala sam mu to, i on je na kraju potpisao u prisutnosti Rachele. Prije potpisivanja preklinjao me neka ne inzistiram na tome, jer pred poslugom time dokazujem svoju sumnju u njegove riječi. Kazala sam da mi je žao, ali da on mora prije zadobiti moje povjerenje, i da dotle mora snositi posljedice. Zatim je govorio kako ne može držati pero u rukama. – Tada ćemo počekati dok ga budeš mogao držati – rekla sam. Nakon toga je kazao da će ipak pokušati, ali sad opet nije vidio pisati. Položila sam prst na mjesto gdje je trebalo da dođe potpis, i rekla mu da i u tami može napisati svoje ime, samo ako hoće i zna kamo.

Ali on nije imao snage da piše. – U tom slučaju, odviše si bolestan da vidiš dijete – rekla sam. Napokon je uvidio da mu ne preostaje ništa drugo nego da potpiše sporazum, a ja sam zamolila Rachel da pošalje dječaka.

Sve ti se ovo možda čini okrutnim, ali ja ne želim izgubiti svoje pravo nad njim. Budućnost moga sina nije smjela biti ugrožena zbog smilovanja prema njegovu ocu. Mali Arthur nije zaboravio svoga oca, ali je postao pred njim nekako plah. Već trinaest mjeseci nije ga vidio, niti smo pred njim spominjali očevo ime. Uveli smo mališana u zamračenu sobu u kojoj je ležao bolesnik neizmjerno izmijenjen. Gledao ga je očima punim divljeg sjaja, i mali se čvrsto uhvatio za mene. Promatrao je svoga oca s mnogo više straha nego nježnosti. – Dođi k meni, Arthure – rekao je bolesnik pruživši ruku prema njemu. Dijete mu se plašljivo približilo i dodirnulo njegovu vrelu ruku, ali se ustrašeno trgnulo dok ga je otac htio privući u zagrljaj.

– Poznaješ li me? – zapitao je Huntingdon promatrajući ga.

– Da! – Tko sam ja?

– Tata!

– Veseliš li se što me vidiš?

– Da! – Ne, ne veseliš se! – odgovorio je razočarano njegov otac, ispustivši njegovu ruku i promatrajući me neprijateljski.

Arthur se povukao do mene i uhvatio me za ruku. Njegov je otac stao psovati kako sam ja kriva što ga dijete mrzi. Čim je počeo tako govoriti, poslala sam sina iz sobe i rekla mu da se vara. – Nikad nisam u prisutnosti djeteta govorila ništa protiv tebe. Zaista sam željela da te zaboravi – rekla sam – a naročito sve ono što si ga ti naučio. Samo zbog toga, i zbog opasnosti da nas ne otkriju, malo sam s njim govorila o tebi.

Zbog toga me nitko ne može optuživati. .

Bolesnik je odgovorio samo glasnim uzdasima, mičući svoju glavu po jastuku u najvećem uzbuđenju.

– Već sam u paklu! – kriknuo je. – Ta prokleta žeđ spalit će moje srce!

Zar mi nitko neće...

Prije nego što je mogao izgovoriti, napunila sam čašu nekim kiselim pićem koje je stajalo na stolu i donijela mu je. On ju je željno ispio, mrmljajući dok sam odnosila čašu: – Ti namjeravaš nagomilati plamteći ugljen na moju glavu.

Ne obraćajući pažnju na njegove riječi, pitala sam ga mogu li bilo što učiniti za njega.

– Da možeš mi dati još jedan dokaz svoga kršćanskog milosrđa.

Podigni me na jastuk i daj mi još čašu te ogavne tekućine. – To sam i učinila. – Ovo je divno piće, zar ne? Nisi se nikad nadala da će ti se pružiti takva prilika da me time napajaš, zar ne?

– Hoćeš li da ostanem s tobom? – zapitala sam ga i stavila čašu na stol. – Ili ćeš se više smiriti ako ja odem i pošaljem ti bolničarku?

– Ti si mnogo nježnija i uslužnija! Ali, natjerat ćeš me time u ludilo!

Odlazi! – odgovorio je nestrpljivo.

– Sad ću te napustiti – kazala sam i povukla se. Taj dan ga nisam više smetala svojom prisutnošću, osim trenutak-dva prije spavanja, kad sam se željela uvjeriti kako se osjeća.

Sutradan je liječnik naredio da mu puste krv, nakon čega je bio mnogo mirniji i pokorniji. Pola sam dana, u nekoliko navrata, provela u njegovoj sobi. Moja ga prisutnost nije više uzbuđivala kao prije, i mirno je prihvaćao moje usluge, bez gorkih primjedaba. Zapravo gotovo i nije govorio, osim kad je htio saopćiti svoje želje, a i to samo s najmanje riječi. Ali danas, kad mu se snaga počela vraćati, njegova se zla narav opet stala javljati.

– Oh, ta slatka osveta! – zaviknuo je, pošto sam učinila sve da bi se on što bolje osjećao. – Ali ti u tome ne možeš uživati, jer sve to smatraš svojom dužnošću.

– Dobro je što vršim svoju dužnost – odvratila sam s nezatomljenom gorčinom. – To je jedina utjeha koju imam, a zadovoljstvo moje savjesti jedina je nagrada koju mogu očekivati.

On me iznenađeno pogledao, jer sam govorila vrlo ozbiljno.

– A kakvu si drugu nagradu i mogla očekivati? – zapitao je.

– Mislit ćeš da lažem kad ti to kažem. Ali ja sam željela postići da se ti promijeniš. Da postaneš bolji i da se oslobodiš tih patnja. Čini se da ni u čemu neću uspjeti. Tvoja mi vlastita zloća neće to dopustiti. Radi tebe sam žrtvovala svoje osjećaje, i sva ona mala zemaljska zadovoljstva koja su mi još preostala. Sve uzalud! Sve što činim za tebe pripisuješ mojoj zlobi i osveti.

– Sve je to dobro i lijepo – govorio je gledajući me s glupim čuđenjem – i, naravno, ja bih se morao rastopiti u suzama kajanja i divljenja susrevši se s toliko nadljudske dobrote. Ali ja to ne mogu. Ipak, molim te, učini mi onoliko dobra koliko možeš, ako u tome doista uživaš. Jer ja sam sada uistinu zdvojan. Otkada si ti stigla, moram priznati, mnogo mi je bolje nego prije. Naročito što se tiče njege. Ona me prokletnica sramotno

zapuštala, a svi su me prijatelji zaboravili. Moram priznati, bilo je grozno.

Ponekad mislim kako bi bilo najbolje da sam umro. Misliš li da bi se to moglo dogoditi?

– Uvijek postoji mogućnost smrti. Dobro je živjeti s tom mišlju.

– Da, da... ali, misliš li da bi ova moja bolest mogla završiti smrću?

– To ti ne mogu kazati. Ali, pretpostavimo da se to dogodi, jesi li spreman za susret s vječnošću?

– Liječnik mi je kazao neka i ne pomišljam na to. Sigurno ću ozdraviti, budem li slušao njegove savjete i pio lijekove.

– Nadam se da hoćeš, Arthure! Ali ni liječnik, ni ja, ne možemo tvrditi ništa sigurno u tom pogledu. Imaš unutarnju povredu od pada s konja, i ne možemo znati njezin pravi opseg.

– Želiš me nasmrt preplašiti!

– Ne, ali ne bih htjela da se uljuljaš u lažnu sigurnost. Ako te spoznaja o nesigurnosti života može natjerati na ozbiljne i korisne misli, ne bih te htjela toga lišiti Tko zna hoćeš li se oporaviti ili ne? Je li ti pomisao na smrt zaista tako grozna?

– To je jedino o čemu ne želim razmišljati. Pa stoga, ako imaš...

– Ona mora jednog dana doći – upala sam mu u riječ – pa makar to trajalo još i godinama. Ali ona će te sigurno iznenaditi. Bez sumnje će tada biti isto tako malo dobrodošla kao i sada...

– Prestani! Ne muči me svojim propovijedima, ako me ne želiš na mjestu ubiti. Ne mogu to podnijeti, i bez toga dosta patim. Ako misliš da neka opasnost postoji, spasi me od nje! A zatim ću, u znak zahvalnosti, poslušati sve što mi kažeš.

Prestala sam mu govoriti o onom što je njemu bilo neugodno slušati. I sada, Frederiče, mislim da sam došla do kraja. Iz tih pojedinosti moći ćeš sam stvoriti sud o mom bolesniku, o mom položaju i mojim očekivanjima u budućnosti. Javi mi se skoro, a ja ću ti odgovoriti da saznaš što se s nama događa. Ali sada, kad je on stao podnositi moju prisutnost, pa čak i zahtijevati da boravim u bolesničkoj sobi, neću imati mnogo vremena.

Morat ću ga podijeliti između svoga muža i sina. Jer ni dječaka ne smijem zapustiti. Ne smijem ga neprekidno ostavljati Racheli. A opet, ne usuđujem se ni časa ostaviti ga s ostalom poslugom. Ne želim ni to da mališan bude sam. Bude li se njegov otac osjećao gore, zamolit ću Esther Hargrave da se ona neko vrijeme brine o djetetu, dok napokon ne sredim svoje domaćinstvo. Ipak ga najradije imam kraj sebe.

U čudnom sam položaju. Činim sve da bi moj muž ozdravio i pokajao se. A što će se dogoditi ako u tome uspijem? Moja je dužnost, naravno... Ali kako? Nije važno. Podnijet ću iskušenje koje me čeka, a Bog će mi dati snage za to.

Zbogom, Frederiče.

Helen Huntingdon«

– Što mislite o tom pismu? – zapita Lawrence, dok sam ga šutke previjao.

– Čini mi se da baca dragulje pred svinje odvratio sam. – Ali neću ništa više reći protiv nje. Vidim da su je na taj čin nagnale najplemenitije pobude. Pa ako ta njena odluka i nije najpametnija, neka je nebo poštedi posljedica! Mogu li sačuvati ovo pismo, Lawrence? Vidite, nije me nijednom u njemu spomenula, ni napravila bar neku aluziju. Stoga neće biti nikakva zla ako ga sačuvam.

– Pa zašto biste ga onda htjeli sačuvati?

– Nije li ga ona napisala? Nije li ona zamislila te riječi, a neke i izgovorila?

– Dobro – odgovorio je. Eto, tako sam ga sačuvao. Tako si se i ti mogao upoznati s njegovim sadržajem, dragi Halforte!

– A kad joj budete pisali – dodao sam – zamolite je za dopuštenje da svojoj majci i sestri objasnim sve o njoj. Tako će susjedstvo napokon shvatiti kakvu joj je sramotnu nepravdu nanijelo. Ne želim da joj prenesete nježne riječi, nego samo da je to upitate. Recite joj da je to najviše što može učiniti za mene, i recite joj... ne, ništa više. Vidite i sami, znam njezinu adresu i mogao bih joj pisati, ali sam toliko pošten da odustajem od toga.

– Dobro, učinit ću to za vas, Markhame!

– I javit ćete mi čim primite odgovor?

– Ako budem mogao, sam ću vam to doći saopćiti.

POGLAVLJE XLVIII

et dana kasnije gospodin Lawrence nas je počastio svojim posjetom.

Kad smo on i ja ostali sami, što sam nastojao što prije postići, odvukavši ga da pogleda moje polje, pokazao mi je novo pismo svoje sestre. Ovo mi je dragovoljno predao na čitanje. Vjerojatno je smatrao da će mi ono koristiti. Jedini odgovor koji sam primio na svoju poruku bio je: »Gospodin Markham može otkriti o meni onoliko koliko bude smatrao potrebnim. Znat će da ne bih željela da se o tome mnogo priča. Nadam se da je s njim sve u redu, ali mu ipak kaži neka više ne misli na mene.« Mogu ti prenijeti još neke izvatke iz pisma, jer sam ga smio sačuvati.

Možda kao lijek protiv opasnih nada i snova. »On se bolje osjeća i polagano oporavlja od posljedica svoje teške bolesti. Još se mora čuvati, što je posve različito od njegova prijašnjeg života. Strašno je pogledati kako je takav način života uništio njegov, nekada tako snažan, organizam. Liječnik kaže da je sada izvan opasnosti, ako se bude pridržavao potrebnih ograničenja. Mora uzimati kapljice za srce, ali vrlo pažljivo. Teško mi je siliti ga na to. Dok se plašio smrti, nije bilo s njim teško. Ali, što se bolje osjeća, a bolova nestaje, on postaje nesnosniji. Vratio mu se i tek, pa mu njegova pohlepa za jelom također škodi. Čuvam ga što bolje mogu, i on me često psuje zbog moje strogosti.

Ponekad uspijeva da me prevari, te čini ono što ne bi smio. Ali, sada se pomirio s mojom prisutnošću. Čak je nezadovoljan kad nisam kraj njega.

Ponekad moram s njim biti i gruba, da od mene ne učini roba. A znam da bi bila neoprostiva slabost kad bih se odrekla svih drugih interesa osim brige za njega. Moram nadgledati poslugu i brinuti se za svoga malog Arthura. Moram paziti i na svoje zdravlje. Obično ne sjedim kraj njega noću, jer smatram da je bolničarka za to sposobnija. Ipak malokad mogu nesmetano spavati, jer se moj bolesnik ne ustručava da me zove u bilo koje doba noći kad poželi moju prisutnost. Ipak se plaši da bih se mogla naljutiti. Pa kada ponekad iskušava moju strpljivost nerazumnim prigovorima ili žalbama, odmah postane ponizan, plašeći se da je pretjerao.

Sve mu to mogu oprostiti. Uzrok su tome njegova slabost i živci. Ono što me najviše smeta njegovi su povremeni izljevi nježnosti, koje ne mogu ni trpjeti ni uzvraćati. Ne da ga mrzim. Njegove patnje i moja briga za njega pridonijeli su tome da ga više ne gledam istim očima kao prije. Samo kad bi bar bio miran i iskren, pustivši stvari onakvima kakve jesu. Ali, što se više pokušava pomiriti sa mnom, to se više povlačim od njega.

– Heleno, što ćeš učiniti kad ozdravim? – pitao me jutros. – Hoćeš li

opet pobjeći?

– To ovisi isključivo o tvom ponašanju.

– Bit ću dobar.

– Ako to bude potrebno, ja neću pobjeći, Arthure! Imam tvoj pismeni pristanak da mogu otići i povesti sina sa sobom kad god zaželim.

– Nećeš imati razloga! – rekao je, a zatim me u to stao uvjeravati, što me naravno ostavilo hladnom.

– Zar mi nećeš oprostiti? – zapitao je.

– Već sam ti oprostila, ali znam da me ne možeš voljeti onako kako si me nekad volio. A meni bi bilo čak žao kad bi to uspio, jer ti ja ne bih mogla uzvratiti osjećaje. Stoga, ne govorimo nikad više o tome! Po onome što sam učinila za tebe možeš prosuditi što ću činiti ubuduće. Ako se to ne bude kosilo s mojom dužnosti prema sinu (jer se nadam da njemu mogu učiniti više dobra nego što ću ikada učiniti za tebe). Ako želiš da nešto za tebe osjećam, dokaži to djelima, a ne riječima. Tako možeš zadobiti moje osjećaje i poštovanje.

Njegov jedini odgovor na to bila je lagana grimasa, i jedva zamjetljivo trzanje ramenima. Nesretnik! Njemu je mnogo lakše govoriti nego djelovati. Zatim je duboko uzdahnuo jer će on, kojega su tolike druge obožavale, biti sada prepušten na milost i nemilost bezosjećajnoj ženi kakva sam ja. Čak će morati biti sretan zbog malo nježnosti što ću mu je pružiti.

– Šteta, zar ne? – rekla sam. Jesam li pogodila njegove misli ili nisam, ne znam, jer on je odgovorio: – Što se tu može!« Esther Hargrave vidjela sam samo dvaput. Ona je divno biće, ali njezin vedri duh gotovo je slomljen napadima njezine majke zbog odbijanja prosca. Prigovori ne prestaju. Ta nerazumna majka želi učiniti svojoj kćeri život teškim teretom, ako se ne pokori njezinoj volji. – Majka radi sve što može – rekla je Esther – da bih se osjećala teškim teretom za nju i cijelu obitelj. Najnezahvalnija, najsebičnija i najneposlušnija kćerka koja je ikada rođena. A i Walter je prema meni hladan kao da me mrzi. Smjesta bih bila pristala da sam mogla i naslutiti koliko će me to suprotstavljanje stajati.

– To bi bio slab razlog za takvu odluku – odvratila sam. – Znam da ste imali razloga za protivljenje. Savjetujem vam da ne zaboravite na njih.

– I neću! Ponekad se majci prijetim da ću pobjeći i osramotiti svoju obitelj time što ću stati sama zarađivati za život, ako me ona bude i dalje mučila. To je donekle plaši. A ja ću to zaista i učiniti ako me ne ostave na miru.

– Strpite se neko vrijeme – rekla sam joj. – Doći će bolja vremena.

Uboga djevojka! Željela bih da netko vrijedan nje dođe i odvede je sa sobom – zar ne, Frederiče?« Čitanje tog pisma, iako me ispunilo očajem zbog Helenina i moga

budućeg života, ipak mi je bilo vrelo utjehe. Sad sam mogao očistiti njezino ime od svih kleveta. Millwardovi i Wilsonovi vidjet će vlastitim očima kako se sjajno sunce pomalja iza oblaka. Vidjet će to i moji prijatelji. Oni, čije su sumnje ulijevale toliko gorčine u moju dušu. Da bih to izveo, morao sam samo spustiti sjeme u plodno tlo, i iz njega će doskora izrasti svježi plodovi.

Reći ću nekoliko riječi majci i sestri, a to će biti dovoljno da se ta novost raširi po cijelom susjedstvu, bez moga daljnjeg sudjelovanja. Rose je bila oduševljena. Čim sam joj kazao sve što sam smatrao potrebnim, otrčala je, stavila kapu na glavu i požurila da odnese vijesti Millwardovima i Wilsonovima. To su bile dobre vijesti samo za nju i Mary Millward, tu mirnu i osjećajnu djevojku, čiju je vrijednost tako brzo ocijenila gospođa Graham.

Kako možda nikad više neću imati prilike da je spomenem, mogu ti sada kazati da je ona u to doba bila zaručena s Richardom Wilsonom. To je još bila tajna za sve osim za njih same.

Taj vrijedni student boravio je u Cambridgeu. Njegovo primjerno vladanje i velika upornost pomogli su mu da svoje studije završi s najvećim uspjehom. U veoma kratko vrijeme postao je kapelan gospodina Millwarda, jer je taj gospodin morao uvidjeti da je za njega prenaporno brinuti se o cijeloj župi. To je bilo upravo ono o čemu su ti ljubavnici potajno sanjali, i na što su mirno godinama čekali. Za kratko vrijeme oni su se sjedinili, na čuđenje onih među kojima su živjeli. Svi su smatrali nemogućim da taj blijedi učenjak, zadubljen u knjige, smogne hrabrosti i potraži ženu, ili da dobije pristanak neke žene. A nisu mislili ni to da će neprivlačna, dosadna gospođica Millward naći supruga.

Oni su živjeli u kući vikara.

Gospođa je dijelila svoje vrijeme između oca, supruga i ubogih župljana. Uz to je odgajala vlastitu obitelj. A kad je prečasni Millward bio pozvan svojim precima, bogat godinama i počastima, prečasni Richard Wilson naslijedio ga je kao vikar Lindenhopea, na veliko zadovoljstvo svih stanovnika, koji su poznavali njegove vrline kao i vrline njegove ljubljene družice.

Ako te zanima sudbina njezine sestre, mogu ti samo reći – ako to već nisi čuo s druge strane da se desetak godina kasnije udala za bogatog trgovca i tako oslobodila vikara i njegovu ženu svoje prisutnosti. Doista ne zavidim tom trgovcu. Bojim se da uz nju ne živi baš udobno, iako je odviše glup da bi uvidio svu svoju nesreću. Nismo se sreli mnogo godina. Ali, ja sam siguran da ona nije oprostila ni meni, svom bivšem obožavatelju, ni gospođi Graham koja mi je otvorila oći.

A što se tiče sestre Richarda Wilsona, ona je shvatila da joj je potpuno nemoguće ponovo osvojiti Fredericka Lawrencea. I kako nije mogla naći dovoljno bogatog muža, još uvijek nije udata.

Uskoro nakon smrti svoje majke Jane Wilson se povukla sa Reycote farme, jer više nije mogla podnositi grubo ponašanje svoga poštenog brata

Roberta i njegove vrijedne žene. Nije joj bilo pravo ni to što bi je ljudi mogli povezati s tim vulgarnim ljudima. Nastanila se u obližnjem gradu, gdje još i sada živi. Nikome ne čini dobro, a ponajmanje sebi, provodeći dane u ogovaranju i spominjući često svoga brata vikara, ali nikad brata farmera.

Kreće se u društvu koliko može bez većih izdataka, nevoljena ni od koga, i sama nikoga ne voli. To je hladna, mrzovoljna, zlobna stara djevojka.

POGLAVLJE XLIX

ako je gospodin Lawrence potpuno ozdravio, nastavio sam posjećivati Woodford. Malokad smo govorili o gospodi Huntingdon.

Ali, nikad se nismo sreli a da je ne bismo bar spomenuli, jer ja sam tražio njegovo društvo u nadi da ću nešto čuti o njoj. On mene nije tražio nikada, jer me ionako prečesto sretao. Uvijek sam započinjao razgovor o nečemu drugom, čekajući da on sam spomene nju. Ako to ne bi učinio, ja bih kao usput napomenuo: »Jeste li u posljednje vrijeme nešto čuli o svojoj sestri?« Ako bi on odgovorio: »Ne«, nisam dalje navaljivao. Ako je kazao: »Da«, usudio bih se dalje pitati: »Kako je ona?« Ali nikada: »Kako je njezin suprug?« Nisam se mogao toliko pretvarati da kažem kako želim da on ozdravi. Za takav moj osjećaj moraš čuti još nekoliko isprika, kako bih bar pokušao umiriti svoju savjest.

U prvom redu svojim je životom nanosio zlo drugima, a nije činio dobro ni sebi. Iako sam želio da se njegov život brzo završi, ne bih ga sam prekinuo ni kad bih imao takvu moć. Da samo dignem prst, i gotovo. Ili kad bi se to moglo dogoditi na samu moju želju. Jedino moram priznati, želio sam da između onih tisuću duša, koje će sigurno umrijeti prije kraja ove godine, bude i taj prokletnik. Mislim da ta želja nije nikakvo zlo. Stoga sam od svega srca želio da ga nebo pozove, ili, ako ne baš nebo, a ono pakao. Glavno da nestane s ovoga svijeta. Jer, ako se nije popravio sada, u toj teškoj bolesti i uz tog anđela kraj sebe, on to sigurno i neće nikada.

Naprotiv, kad mu se zdravlje popravi, vratit će se i pohota i svako zlo. U međuvremenu mogao sam se nadati u Božju mudrost. Znao sam, ma koliko Helen brinula za dobrobit svoga supruga, i žalila zbog njegove sudbine, ona ipak nije bila sretna.

Prošlo je četrnaest dana, a na svoja sam pitanja uvijek dobivao niječan odgovor. Napokon sam začuo odgovor »da«. Lawrence je pogodio moje misli cijeneći moju suzdržanost. Bojao sam se isprva da će me mučiti odgovorima koji me ne bi mogli zadovoljiti u pogledu onoga što me zanimalo. Ali on je bio milosrdan. Gurnuo mi je u ruku sestrino pismo. Čitao sam ga šutke, pa mu ga zatim vratio bez ijedne napomene. To mu se toliko sviđalo, da mi je otada uvijek davao na čitanje njezina pisma. To mu je bilo mnogo ugodnije nego da mi priča što ona piše. A ja sam vi jesti prihvaćao s takvom diskrecijom i takvim mirom, da on nikad više nije prestao s takvim postupkom.

Ja sam ta pisma upijao, i ne bih mu ih vratio dok nisam njihov sadržaj utisnuo u svoje misli. Kad bih došao kući, zapisao bih najvažnije dijelove u

svoj dnevnik. Tako sam saznao vijest da je gospodin Huntingdon ponovo teško obolio. Za pogoršanje svoga zdravlja bio je kriv sam. Nije se mogao odreći pretjeranog uživanja jela i pića. Uzalud se ona tome suprotstavljala i miješala vino s vodom. Kad je shvatio što je učinila s vinom, bacio je bocu kroz prozor uz psovku. Nije dopuštao da s njim postupaju kao s djetetom.

Naredio je sluzi da mu donese iz podruma bocu najjačeg vina. Govorio je kako bi se već odavno bio oporavio da se s njim postupalo onako kako je želio. Uzeo je u jednu ruku čašu a u drugu bocu, i nije prestao piti dok je nije iskapio. Smjesta su se osjetile posljedice te njegove neopreznosti.

Vanjska rana na tijelu ponovo se otvorila. Nastale su unutarnje upale, koje su mogle dovesti do katastrofe. Naravno, bolesnik je zbog svega toga postao nesnosan. Njegova nježna bolničarka nije se bunila. Ali, morala je sina poslati Estheri Hargrave, jer se sama nije mogla maknuti iz bolesničke sobe. »On sada žali zbog onoga što je učinio – nastavljala je ona u pismu. – Ali kao obično, krivi za to mene. Ja nisam postupala s njim kao s razumnim bićem, i zato se to sve dogodilo. Moju brigu o njemu kao o djetetu nije mogao podnijeti. Morao je dokazati svoju neovisnost, makar na račun vlastitog zdravlja. Zaboravlja koliko sam mu puta govorila neka se opameti. Čini se da je svjestan opasnosti u kojoj se nalazi. Ali ništa ga ne može urazumiti. Noćas, kad sam mu donijela čašu nekoga kiselkastog pića, kazao mi je sa svojom sarkastičnom gorčinom: – Sad si vrlo pažljiva! Pretpostavljam da bi sve učinila za mene?

– Ti znaš – odgovorila sam, pomalo iznenađena zbog njegova ponašanja – sve što činim, činim da ti olakšam položaj.

– Da, da, moj divni anđele! Ali kad jednom osiguraš svoj spas i nađeš se u nebu, hoćeš li tada podići i prst da mi pomogneš dolje u vatri paklenoj? Ne, ti ne bi čak ni vršak svog prsta namočila i ohladila moj jezik!

– Reci mi, Arthure, jesi li odlučio da se ne očistiš od svojih grijeha, i da ne dijeliš nebesko blaženstvo sa mnom?

– Htio bih znati što bih ondje radio!

– Ne znam! Ali, zar bi više volio one muke koje sam opisuješ?

– Sve su to priče – ustvrdio je.

– Jesi li siguran, Arthure? Posve siguran? Jer, ako brzo ne uvidiš svoju zabludu, bit će prekasno...

– Ostavi me sada na miru – rekao je. – Neću još umrijeti. – Zatim je naglo dodao, kao da se iznenada nečeg prisjetio: – Heleno, moraš me spasiti! – Uhvatio me za ruku, stisnuo je i pogledao me tako molećivo da je moje srce stalo krvariti, i od suza nisam mogla govoriti.« Naredno pismo donijelo je vijest da bolest brzo napreduje. Užas tog bijednika, čim bi se sjetio smrti, bio je strašniji od njegovih tjelesnih muka.

Svi su ga se prijatelji odrekli osim gospodina Hattersleya. Čim je saznao za njegovo stanje, smjesta je doputovao iz svoga dalekog doma na sjeveru.

Njegova ga je žena dopratila. Željela je vidjeti svoju dragu prijateljicu, s

kojom se tako dugo nije srela, i posjetiti svoju majku i sestru.

Gospođa Huntingdon je pisala kako je sretna zbog dolaska Milicent. »Ona je sada u Groveu – pisala je – ali me često posjećuje. Gospodin Hattersley provodi mnoge časove kraj Arthurova ležaja. S više osjećaja, nego što sam očekivala, on tješi svoga prijatelja. Nastoji se pošaliti s njim, i nasmijati ga. Ponekad mu priča o prošlim vremenima, i tako odvraća bolesnika od njegovih tužnih misli. Kad upadne u melankoliju, Hattersley je zbunjen i ne zna što bi kazao. Onda plašljivo predlaže neka se pozove svećenik. Ali Arthur ne pristaje na to. Već je prije na najprepredeniji način odbio utjehu svećenika.

Gospodin Hattersley bi me ponekad htio zamijeniti, ali Arthur ne dopušta da se udaljim. Ta čudna upornost postaje sve jača što on više slabi Ne pušta me od sebe. I sada sam s njim dok pišem. Plašim se da ga to ljuti, pa moram prekidati pisanje. I gospodin Hatterslay je kraj njega. Došao je da bih se ja malko odmorila i prošetala parkom. Doveo je sa sobom Milicent, Esther i malog Arthura. Bolesnik je u moje ime odbio taj prijedlog. Stoga sam kazala da ću samo časak s njima razgovarati i smjesta se vratiti. Izmijenila sam doista samo nekoliko riječi pred vratima, udišući svjež zrak, a zatim sam se vratila. Oduprla sam se njihovu navaljivanju da ostanem nešto duže i prošećem s njima vrtom. Nisam bila odsutna ni pet minuta, a on mi je već gorko prigovarao što sam ga napustila. Njegov me prijatelj branio: – Huntingdone – rekao je – ona se mora odmoriti. Mora jesti i spavati, a ponekad udahnuti i malko svježeg zraka. Inače to neće moći izdržati.

Pogledaj je, čovječe, ona već izgleda kao sjena.

– Kakve su njezine patnje u usporedbi s mojima? – protestirao je ubogi bolesnik. – Nećeš mi oduzeti svoju pažnju, zar ne, Heleno?

– Ne, Arthure! Dala bih svoj život da te spasim.

– Zaista bi?

– S najvećom radošću!

– To je stoga što sebe smatraš pripremljenom za smrt.

Nastala je stanka puna nelagode. Utonuo je u tužne misli, a ja sam se nastojala sjetiti nečega što ga ne bi uzbudilo. Tada je Hattersley prekinuo šutnju riječima: – Slušaj, Huntingdone, ja bih ipak poslao po nekog svećenika. Ako ti se vikar ne sviđa, mogao bih poslati po kapelana.

– Ne, ni jedan mi od njih ne bi koristio. – I suze su mu stale teći niz lice, dok je uzviknuo: – Oh, Heleno, da sam te bar slušao! Nikada se ovo ne bi dogodilo. Oh, Bože! Kako bi sada sve bilo drugačije!

– Poslušaj me sada, Arthure! – rekla sam nježno i stisnula mu ruku.

– Sada je prekasno – odgovorio je tvrdoglavo. Zatim ga je opet obuzela bol, a misli su mu se izgubile. Prestrašila sam se da će umrijeti. Dala sam mu sredstvo za ublažavanje bolova, pa se malko umirio i napokon zadrijemao. Otada je mirniji. Sada je otišao i Hattersley, izražavajući nadu

da će ga sutra naći u boljem stanju.

– Možda ću se oporaviti – rekao je Arthur. – Možda je ovo bila kriza. Što misliš, Heleno?

Ne želeći ga uznemiriti, odgovorila sam mu najmirnije što sam mogla.

Ipak sam ga pripremila na ono što mi se činilo neizbježnim. Kratko zatim upao je u neku vrstu drijemeža.

Dogodila se iznenada promjena. Pozvao me k sebi čudno uzbuđen.

Uplašila sam se da bunca – ali nije bilo tako. – To je bila kriza, Heleno! – uzviknuo je oduševljeno. – Imao sam ovdje strahovitu bol, ali je sada nestala. Nikada otkad sam pao nisam se tako dobro osjećao. Bol je nestala!

– i on je svim srcem poljubio moju ruku. Videći kako ne dijelim njegovu radost, brzo ju je gurnuo od sebe i stao psovati moju hladnoću i bezosjećajnost. Što sam mogla učiniti? Kleknula sam kraj njega, uzela njegovu ruku i toplo je poljubila, uz obilne suze koje su navrle. Bojala sam se da taj prestanak njegovih bolova nije tako dobar znak kao što on zamišlja. Smjesta sam poslala po liječnika. Sad ga nestrpljivo očekujemo.

Reći ću ti što on osjeća. Još uvijek nema bolova. Mjesta koja su ga najviše boljela potpuno su bez osjeta.

Ispunio se moj najveći strah. Kraj se bliži. Liječnik mu je kazao da nema nade – riječi ne mogu opisati njegov užas. Više ne mogu pisati.« Iduće je pismo bilo još potresnije. Patnik se brzo bližio svom kraju, našao se na samom rubu užasnog ponora od kojega ga nisu mogle spasiti ni molitve, ni suze. Ništa ga sada nije moglo utješiti. Hattersleyevi grubi pokušaji utjehe bili su uzaludni. Svijet više ništa nije značio za njega.

Govoriti o prošlosti, značilo je mučiti ga uzaludnim poticanjem grižnje savjesti. Govoriti o budućnosti, značilo je još samo pojačati njegov strah. A šutjeti, značilo je prepustiti ga njegovim tužnim mislima. Često je razmišljao o sudbini svoga tijela. Razmišljao je o lijesu, tamnom, osamljenom grobu i užasu raspadanja. »Ako ga pokušam – pisala je Helen – izvući iz tih misli, i raspoložiti ga, ne postižem ništa. Tada uzdiše: – Ako doista postoji život poslije groba, i sud nakon smrti, kako da se s time suočim? – Ja mu ne mogu pomoći. A on se, poput očajnog djeteta nada da bih ga mogla spasiti od smrti.

Zadržava me dan i noć kraj sebe. I sada, dok pišem, drži moju lijevu ruku.

Već je satima tako drži. Nešto je palo na moju ruku. To su graške znoja s njegova čela, vjerojatno izazvane mislima i slikama što ih vidi pred sobom., Ako na trenutak povučem svoju ruku, to ga uznemiri.

– Ostani sa mnom, Heleno – govori – dopusti da te držim za ruku.

Tada mi se čini kao da mi se nikakvo zlo ne može dogoditi. Ali smrt će doći... sada dolazi... brzo, brzo! Oh, kad bih bar mogao povjerovati da nakon toga nema ničega!

– Ne zavaravaj se, Arthure! Ondje te čeka sreća i slava, ako je samo želiš doseći.

– Mene? – kazao je glasom u kome se osjetio smijeh. – Neće li nam

suditi po onom što je naše tijelo činilo? Gdje je korist života u iskušenju, ako bi ga čovjek mogao provesti u uživanjima, suprotnim Božjim zapovijedima, a zatim ipak uživati u nebu poput najsvetijeg sveca samo zato što je izrekao: »Kajem se«?

– Ako se iskreno pokaješ...

– Ne mogu! Ja se samo plašim.

– Ti žališ zbog svoje prošlosti samo zbog loših posljedica.

– Upravo tako! Jedino žalim što sam zgriješio prema tebi, jer ti si tako dobra.

– Pomisli na Božju dobrotu, pa ćeš moći požaliti što si ga uvrijedio.

– Što je Bog? Ne vidim ga, ne čujem ga! Bog je samo ideja.

– Bog je beskrajna mudrost, moć i dobrota. I ljubav! Ali ako ta pomisao nadmašuje tvoje ljudske mogućnosti spoznaje, ako se tvoje misli gube u beskraj, usmjeri ih na Boga. On je uskrsnuo i uzašao na nebo u svom posvećenom ljudskom liku.

Ali on je samo odmahnuo glavom i uzdahnuo. Zatim je u napadu novog užasa čvrsto zgrabio moju ruku, jaukao i plakao, u divljem, očajnom uvjerenju da ga ja mogu spasiti. Učinila sam sve što sam mogla da ga umirim i utješim.

– Smrt je grozna – vikao je – ja to ne mogu podnijeti! Ti ne znaš, Heleno – ti to ne možeš zamisliti, jer ona nije pred tobom. I kad budem sahranjen, ti ćeš se vratiti svom starom životu i bit ćeš sretna kao prije, a svijet će biti isti kao da mene nikad nije ni bilo. A ja ću... – Zaplakao je.

– Ne smiješ se uzbuđivati – umirivala sam ga.

– Svi ćemo te mi slijediti.

– Kad bi bar Bog dao da te mogu odmah povesti sa sobom! – kriknuo je. – Ti bi molila za mene.

– Ni jedan čovjek ne može spasiti svoga brata pred Bogom – odvratila sam. – Za spasenje duše potrebno je više. Potrebna je krv Boga, koji je postao čovjek, a sam je savršen i bez grijeha. Tek on nas može spasiti okova zla. Činilo se da uzalud govorim. Sad se tome više ne smije kao prije. Ali još uvijek ne vjeruje u drugi život, ili to ne želi. Ovo više ne može dugo potrajati. On užasno pati, kao i oni koji bdiju nad njim. Ali, neću te mučiti daljnjim pojedinostima. Dosta sam ti kazala da te uvjerim kako sam ispravno postupila što sam se vratila k njemu.« Uboga, uboga, Helen! Njezino je iskušenje moralo biti užasno. A ja joj nisam mogao pomoći. Čak se činilo da sam ja krivac zbog svoje potajne želje. Misleći na patnje njezina muža i nje same, učinilo mi se to osudom zbog mojih nada.

Sutradan je stiglo još jedno pismo. I ono mi je bilo pruženo bez napomene, a ovo je njegov sadržaj: 5. prosinca

»On je napokon umro. Sjedjela sam kraj njega svu noć držeći ga za ruku. Promatrala sam promjenu u izrazu njegova lica, i slušala sve slabiji dah. Dugo je šutio i pomislila sam da nikad više neće progovoriti, ali je iznenada prošaptao, tiho ali jasno: – Moli se za mene, Heleno!

– Molim se svaki sat i svaki čas, Arthure! Ali ti se moraš moliti sam za sebe.

Njegove su se usne tiho pokrenule. Pogled mu je postao nemiran.

Sudeći po bezveznim riječima koje bi s vremena na vrijeme prešle preko njegovih usana, prosudila sam da nije više pri svijesti, pa sam nježno izvukla svoju ruku iz njegove. Namjeravala sam na čas izići i udahnuti malo zraka. Bila sam na rubu nesvjestice. Ali grčevito micanje prstiju i šapat: »Ne napuštaj me« zadržali su me. Ponovo sam prihvatila njegovu ruku, i držala je sve dok nije otišao zauvijek. Tada sam se onesvijestila. Ne zbog tuge, nego zbog iscrpljenosti. Oh, Frederiče! Nitko ne može zamisliti tjelesni i duševni užas te samrtničke postelje. Hvala Bogu, još se uvijek nadam da se na kraju ipak pokajao.

Bit će pokopan u četvrtak u onaj mračni grob kojega se tako plašio.

Ali, lijes mora biti zatvoren što je prije moguće. Ako želiš prisustvovati sprovodu, dođi brzo, jer ti si mi potreban.

HELEN HUNTINGDON«

POGLAVLJE L

ok sam čitao, nisam osjetio potrebu da sakrijem svoju radost i nadu pred Frederickom Lawrenceom, jer se toga nisam stidio. Veselio sam se što se njegova sestra napokon riješila toga golemog tereta.

Nadao sam se da će se ona za neko vrijeme oporaviti od posljedica i ostatak svog života provesti u miru i tišini.

– Otputovat ćete k njoj, Lawrence? – zapitao sam, vrativši mu pismo.

– Smjesta!

– To je dobro! Ostavit ću vas da se spremite za odlazak.

– Već sam to učinio. Kočija upravo stiže.

Odobravajući u sebi njegovu žurbu, oprostio sam se od njega i povukao se. Upitno me pogledao dok smo jedan drugome stiskali ruke. Ali, ma što on tražio u mom izrazu, nije mogao primijetiti ništa do velike ozbiljnosti.

Jesam li zaboravio svoju žarku ljubav, sve svoje nade? Činilo mi se svetogrđem misliti sada na to, ali ih nisam zaboravio. Razmišljao sam ipak o mračnoj strani tih namjera, o ispraznosti takvih nada i neostvarljivosti tih osjećaja, dok sam zajašio i polako krenuo kući. Gospođa Huntingdon bila je sada slobodna. Nije više bio grijeh misliti na nju. Ali, je li ona ikada pomislila na mene? Sada to naravno nisam mogao očekivati. Za cijelo vrijeme dopisivanja sa svojim bratom (našim zajedničkim prijateljem kako ga je ona nazvala), nijednom nije spomenula mene. Moglo se dakle pretpostaviti da sam već bio zaboravljen. Ali, to nije bilo najgore. Možda ju je osjećaj dužnosti natjerao na šutnju, možda je nastojala zaboraviti.

Posumnjao sam i u to da je ona, pomirivši se sa čovjekom kojega je jednom voljela, proživljavajući s njim užasne patnje i smrt, izbrisala iz svoje duše prolaznu ljubav prema meni. Nije bilo nikoga tko bi je podsjećao na moje postojanje. Nitko je nije mogao uvjeravati u stalnost mojih osjećaja. Iako smo tako daleko jedno od drugoga, ipak će mi ti osjećaji još dugo braniti da joj pišem. Je li njezin brat mogao učiniti nešto za mene? Možda on ne bi sada odobravao našu vezu. Možda me smatra odviše siromašnim. Čovjekom bez otmjena porijekla, koji ne bi pristajao njegovoj sestri? Jest, postojala je još jedna zapreka, postojala je, bez svake sumnje, velika razlika u položaju između gospođe Huntingdon, gospodarice Grassdale Manora, i gospođe Graham, umjetnice i stanarke Wildfell Halla. Moglo bi se smatrati presmjelim da ponudim ruku onoj prvoj. To bi moglo biti mišljenje svijeta i njezinih prijatelja. Možda i njezino. Tome bih se mogao suprostaviti kad bih bio siguran da me ljubi. Napokon je i njezin pokojni muž mogao svoju oporuku sastaviti tako da joj onemogući novi brak.

Prema tome, vidiš, imao sam dovoljno razloga za očajavanje.

Nestrpljivo sam očekivao Lawrenceov povratak iz Grassdalea. A nestrpljenje je raslo sve više, što se on duže nije vraćao. Nije ga bilo desetak dana. Bilo je dobro što je ostao tako dugo i tješio svoju sestru, ali mi je ipak mogao pisati i javiti mi kako je ona. Ili bar kada mogu očekivat njegov povratak. Morao je znati koliko patim. A kad se vratio, nije mi kazao ništa osim da je ona vrlo iscrpljena i umorna od njegovanja. Onaj je čovjek bio nesreća njezina života. On ju je sa sobom odvukao gotovo do samoga groba. Još je bila vrlo potresena zbog njegova svršetka i svih okolnosti oko toga. Nije spomenuo ni riječ u vezi sa mnom. Nije li moje ime makar jednom prešlo preko njezinih usana? O tome ga, naravno, nisam ispitivao. Nisam se mogao na to prisiliti. Lawrence sigurno nije bio suglasan s brakom između mene i njegove sestre. Očekivao je da ga ispitujem o njegovu posjetu, ali sam shvatio, uz pomoć probuđene ljubomore – ili kako god želiš nazvati taj osjećaj, da se toga u isti mah bojao. Bio je iznenađen, ali očito i sretan, primijetivši da ga ne namjeravam ispitivati. Naravno, gorio sam od bijesa, ali mi je ponos nalagao da sakrijem svoje osjećaje i da ostanem hladan za cijelog razgovora. Bilo je dobro što sam tako postupio. Kasnije, trijezno o tome razmislivši, morao sam priznati kako bi bilo vrlo nezgodno da sam se tom prilikom svađao s njim. Uistinu, on me sigurno volio, ali je bio potpuno svjestan da bi brak između gospođe Huntingdon, i mene bio neravnopravan. On nije volio izazivati svijet. Osobito u ovom slučaju, jer bi poruga i kleveta više pogodila njegovu sestru nego njega. Kad bi vjerovao da je ta veza potrebna za sreću nas oboje, ili kad bi shvatio koliko je žarko ljubim, sigurno bi postupio drugačije, lako nije poduzimao ništa protiv naše veze, nije učinio ništa za nju. Nastojao je biti što oprezniji, ne podstičući moje osjećaje. – Ti ćeš kazati: »Imao je pravo!« Možda, i ja u svakom slučaju nisam smio osjećati onakvo ogorčenje prema njemu kakvo sam osjećao. Bojao sam se da sam zaboravljen, da je ona koju sam ljubio sama i napuštena, da je bolesna i žalosna, a ja je nisam smio tješiti. Nisam je čak smio ni uvjeravati u iskrenost svojih osjećaja, jer je zasad bilo potpuno nemoguće da gospodin Lawrence prenese takvu poruku. Što da radim? Čekat ću hoće li me se ona sjetiti, što se naravno neće dogoditi, osim ako možda posredstvom brata pošalje neku ljubaznu poruku, a on mi je vjerojatno neće prenijeti. I tada će strašna pomisao! – ona pomisliti da sam je zaboravio, jer joj nisam odgovorio. Ili joj je on možda već stavio do znanja da sam prestao misliti na nju. Ipak ću pričekati dok ne prođe šest mjeseci nakon našeg rastanka (što će biti potkraj veljače), pa ću joj tada poslati pismo u kojem ću je podsjetiti na njezino obećanje. Izrazit ću svoje žaljenje zbog onoga što joj se dogodilo, i nadu da se sada već potpuno oporavila, pa će tako moći uživati u mirnom i sretnom životu. Nitko to nije zaslužio više nego ona. Dodat ću nekoliko ljubaznih riječi za svoga malog prijatelja Arthura, s nadom da me nije

zaboravio, i možda nekoliko riječi sjećanja na divne časove provedene u njezinu društvu. Izrazit ću nadu da njezine sadašnje neprilike nisu posve izbrisale iz njezinih misli sjećanje za mene. Ako ona na to ne odgovori, ja joj, naravno, više neću pisati. Moje buduće držanje ovisit će o tom odgovoru.

Bilo je dugo čekati deset tjedana u takvoj neizvjesnosti. Ali to sam morao podnijeti. U međuvremenu ću posjećivati Lawrencea, iako ne tako često kao prije. Postavljat ću mu svoja uobičajena pitanja o njegovoj sestri, raspitivati se je li u posljednje vrijeme čuo nešto o njoj, i kako joj je. I ništa više.

Tako sam i postupio. Odgovori koje sam primao bili su uvijek ograničeni na moja pitanja. Ona se osjećala kao obično. Nije se žalila, a i njezina su pisma odavala duboku depresiju. Pisala je da se bolje osjeća, i napokon je javila da joj je posve dobro. Bila je zabavljena odgojem svoga sina i upravljanjem posjedom. Taj mi lopov nikada nije kazao kako je taj imetak podijeljen, i je li gospodin Huntingdon umro bez oporuke. Radije bih umro nego da ga to pitam. Nikad mi više nije ponudio sestrina pisma, a ja mu nikad nisam izrazio želju da ih pročitam. Prosinac je već bio prošao, a siječanj gotovo bio pri kraju. Približavala se veljača. Još nekoliko tjedana, i tada će nova nada ili novi očaj dokrajčiti ovu agoniju.

Ali, na žalost, upravo u to doba zadesio ju je nov udarac. Umro je njezin stric. U njemu je uvijek gledala oca. Bila je s njim kad je umro, pomažući svojoj tetki da ga njeguje u bolesti. Njen je brat otputovao u Staningley da bi prisustvovao sprovodu, pa mi je nakon povratka pričao da je Helen ostala ondje, nastojeći razvedriti svoju tetku. Namjeravala je još neko vrijeme boraviti ondje. To su za mene bile loše vijesti, jer joj onamo nisam mogao pisati. Nisam naime znao njezinu adresu, a njega nisam htio pitati. Tjedan je slijedio za tjednom, i kad god sam ga upitao, odgovarao je da se ona još uvijek nalazi u Staningleyu.

– Gdje je Staningley? – napokon sam ga zapitao.

– U... Shireu – glasio je kratak odgovor. Bilo je nečega tako hladnog u njegovu glasu da sam odustao od daljnjih pitanja.

– Kad će se vratiti u Grassdale? – zapitao sam ga.

– Ne znam!

– Nije važno! – promucao sam.

– Zašto, Markhame? – zapitao je moj prijatelj začuđeno. Ali nisam mu se udostojio odgovoriti, nego sam ga sam tako pogledao da se okrenuo od mene i stao promatrati sag uz lagani smiješak. Brzo je opet podigao pogled i počeo govoriti o nečem drugom. Nastojao me je uvući u veseli, prijateljski razgovor, ali ja sam bio odviše ljut, pa sam se ubrzo od njega oprostio.

Vidiš, Lawrence i ja nismo se baš dobro slagali. Razlog je u tome što smo obojica bili preosjetljivi. Sad više nisam tako osjetljiv, Halforde!

Naučio sam se pameti, opušteniji sam i popustljiviji prema bližnjima.

Mogu se smijati i Lawrenceu i tebi.

Dijelom slučajno, a dijelom mojom voljom (jer sam ga doista sve manje volio), proteklo je nekoliko tjedana prije nego što sam se ponovo sreo s njim. On me je sam potražio. Jednoga lijepog jutra, na početku lipnja, došao je na polje kad sam upravo počeo kositi travu.

– Već se dugo nismo vidjeli, Markhame – rekao je pošto smo bili progovorili nekoliko riječi. – Zašto ne dolazite u Woodford?

– Bio sam jednom kod vas, ali niste bili kod kuće.

– Žao mi je. To je bilo davno. Nadao sam se da ćete ponovo doći. Ovaj put sam odlučio da se s vama sretnem, pa sam ostavio konja kraj živice i preko polja došao k vama. Na neko ću vrijeme otputovati iz Woodforda, pa vas možda neću imati sreću vidjeti mjesec ili dva.

– Kamo putujete?

– Najprije u Grassdale – rekao je s laganim smiješkom.

– U Grassdale? Dakle, Helen je tamo?

– Jest, ali za nekoliko će dana otputovati s gospođom Maxwell u F..., da se oporavi na morskom zraku. Ja ću otići s njima.

Lawrence je očekivao da ću iskoristiti ovu priliku i predati mu poruku za njegovu sestru. Vjerujem da bi tu poruku i prenio bez ikakve daljnje napomene. Trebalo je samo da ga zamolim za tu uslugu. Sam mi je, naravno, nije htio ponuditi. Ali nisam mogao sebe natjerati na to. I tek pošto je otišao, shvatio sam kakvu sam priliku propustio. Tada sam duboko požalio zbog svoje gluposti i ludog ponosa, ali je bilo prekasno da ispravim tu grešku.

Nije se vratio do kraja kolovoza. Pisao mi je jednom ili dvaput iz F.... ali me njegova pisma nisu zadovoljavala. Govorio je samo o općenitim stvarima ili nekim glupostima do kojih mi nije bilo stalo. O svojoj sestri nije javljao gotovo ništa. Pričekat ću dok se vrati. Možda ću tada moći izvući nešto više iz njega. U svakom slučaju, neću joj pisati sada, jer se ona nalazi u društvu svoje tetke. Tetka bi našoj vezi bila sigurno još nesklonija nego Lawrence. Najbolja prilika za mene bit će kada se ona nade u tišini i miru svoga doma.

Lawrence se vratio, ali je bio tajanstven kao obično. Pričao mi je kako se njegova sestra dobro osjeća nakon boravka u F... I njezin je sin bio izvrsnog zdravlja. Oboje se vratilo zajedno s tetkom u Staningley. Ondje su namjeravali ostati najmanje tri mjeseca. Ali, umjesto da ti dosađujem svojim razočaranjem i nadama, odlukama da sve to napustim ili ustrajem, ispričat ću ti što se dogodilo s nekim osobama s kojima si se upoznao, a koje možda više neću imati prilike spomenuti.

Neko vrijeme prije smrti gospodina Huntingdona lady Annabella Lowborough otišla je s nekim drugim obožavateljem na Kontinent, gdje su se oni, nakon veselog života provedenog zajedno ubrzo rastali. Tako je živjela iz godine u godinu, ali je došla starost, a novac je nestao. Upala je u poteškoće i dugove. Umrla je u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Možda su to samo glasine. Možda još živi, ali to ne mogu ustvrditi ni ja ni bilo tko od

njezinih rođaka. Jer oni su je izgubili iz vida već prije mnogo godina, nastojeći je zaboraviti. Njezin je suprug, nakon njezina drugog preljuba, smjesta zatražio i dobio rastavu. Nedugo zatim ponovo se oženio. Bilo je dobro što se na to odlučio, jer lord Lowborough nije bio predodređen za samački život. Nikakvi poslovi ili ambiciozni planovi, pa čak ni prijateljstva, nisu mu mogli nadoknaditi udobnost doma. Imao je sina i kćerku, ali su ga oni odviše bolno podsjećali na njihovu majku.

Druga žena koju je odabrao potpuno se razlikovala od prve. Neki su se čudili njegovu ukusu, neki su se čak i rugali, dokazujući time svoju glupost. Ta je dama bila njegovih godina – to jest između trideset i četrdeset. Nije se isticala ni ljepotom ni bogatstvom ili nekim drugim odlikama, osim velikom razboritošću, pobožnošću i dobrotom. Te su je odlike učinile izvrsnom majkom njegovoj djeci i odličnom suprugom.

Smatrao ju je predobrom za sebe. Zahvaljivao je sudbini što je baš njega usrećila. Činio je sve kako bi joj uzvratio dobro što mu je pružala. Usudio bih se kazati da je ona jedna od najsretnijih žena Engleske.

Ako te zanima sudbina onog lopova Grimsbya, mogu ti samo kazati da je s njim postajalo sve gore i gore. Upadao je sve dublje u glib, susrećući se samo s najgorim članovima svoga kluba, s otpacima društva. Na kraju je završio život na pijanki, ubijen od ruke nekog lopova zbog varanja na kartama.

Gospodin Hattersley nije nikad potpuno zaboravio svoje obećanje da će se kloniti zla društva, izbjegavajući iskušenja grada, provodio je život na ladanju, baveći se poslovima zemljoposjednika. Uzgajao je konje i stoku.

Ponekad bi odlazio u lov, i uživao u društvu prijatelja (boljih od onih iz njegove mladosti), a naročito u društvu svoje sretne male ženice, sinova i kćeri. Njegov otac, bankar, umro je prije nekoliko godina i ostavio mu sav svoj imetak, pa se on sada mogao potpuno odati svojoj strasti. Ralph Hattersley postao je uskoro poznat po cijeloj državi kao uzgajatelj plemenitih konja.

POGLAVLJE LI

ratit ćemo se sada jednom hladnom, oblačnom poslijepodnevu u prosincu, kad je prvi snijeg ležao po poljima i smrznutim putovima.

Na zemlji su se vidjeli duboki otisci kotača i ljudskih koraka. Dobro se toga sjećam, jer sam se vraćao kući od vikara u pratnji gospođice Elize Millward. Posjetio sam njezina oca samo radi svoje majke. Mrzio sam odlaziti onamo. Ne samo zbog nenaklonosti prema Elizi, koju sam jednoć obožavao, nego i stoga što još nisam oprostio starom gospodinu zbog njegova lošeg mišljenja o gospodi Huntingdon. Iako je vikar sada morao priznati svoju grešku, još joj je uvijek prigovarao što je napustila svoga supruga. Prekršila je svetu dužnost žene i dovodila samu sebe u iskušenje.

Ništa nije moglo opravdati odlazak supruge, osim tjelesnog nasilja. A ni to, jer se tada morala obratiti zakonu da je zaštiti. Ali, nisam namjeravao govoriti o njemu nego o njegovoj kćeri Elizi. Upravo kad sam se opraštao od vikara, ona je ušla u sobu, spremna za šetnju.

– Baš sam pošla vašoj sestri, gospodine Markhame – rekla je. – Ako vam nije krivo, otpratit ću vas kući. Volim šetati u društvu, a vi?

– Da, ako je ugodno.

– Naravno – dodala je mlada dama smiješeći se.

– Hoću li naći Rosu kod kuće, što mislite? – zapitala je kad smo za sobom zatvorili vrtna vrata i krenuli prema Linden-Caru.

– Mislim da hoćete.

– Imam novosti za nju. Ako me vi niste pretekli.

– Ja? – Da, znate li zašto je gospodin Lawrence otputovao? – pogledala me znatiželjno.

– Otputovao je? – zapitao sam, i njezino se lice razvedrilo.

– Zar vam nije pričao o svojoj sestri?

– Što? – upitao sam je prestrašen da joj se dogodilo neko zlo.

– Oh, gospodine Markhame, kako ste pocrvenjeli! – uzviknula je i nasmijala se. – Još je niste zaboravili! Bolje će biti da to brzo učinite, jer će se ona udati idućeg četvrtka.

– Ne, gospođice Elizo, to ne može biti točno!

– Zar tvrdite da lažem, gospodine?

– Niste dobro obaviješteni.

– Nisam? Zar vi znate nešto drugo?

– Mislim da znam.

– Zašto ste onda tako problijedjeli? – zapitala je, nasmijavši se

oduševljeno zbog moga uzbuđenja. – Ljutite li se na mene što sam vam to ispričala? Ja vam govorim samo ono što su mi drugi rekli. Ne mogu jamčiti za istinu. Ali ne shvaćam zašto bi mi Sarah kazala neku laž. Ona mi je rekla da joj je sluga to ispričao. Gospođa Huntingdon vjenčat će se u četvrtak, a gospodin Lawrence je otputovao na vjenčanje. Kazala mi je i ime tog gospodina, ali ja sam ga zaboravila. Možda biste mi vi mogli pomoći i sjetiti se. Ne postoji li netko tko živi u njezinu susjedstvu i koji je dugo bio povezan s njome. Neki gospodin...

– Hargrave? – kazao sam s gorkim smiješkom.

– Imate pravo! – kriknula je. – Tako je glasilo to ime!

– Nemoguće, gospođice Elizo! – uzviknuo sam glasom zbog kojega se trgnula.

– To su meni kazali – rekla je, ljubazno me promatrajući. Tada je prasnula u oštar smijeh koji me je razbjesnio.

– Morate mi oprostiti – viknula je – znam da je to vrlo nepristojno, ha, ha, ha – ali, ste se možda vi namjeravali oženiti njome? – Bože, kakva šteta! Ha, ha, ha! Gospodine Markhame, valjda se nećete onesvijestiti? Da pozovem u pomoć onog čovjeka? Jacob... – Ali prije nego što je uspjela nešto više kazati, zgrabio sam je za ruku i čvrsto stisnuo. Povukla se, kriknuvši od bola. Ali, duh joj je ostao nepobijeđen, jer je smjesta nastavila, tobože zabrinuto: – Što mogu učiniti za vas? Hoćete li možda malko vode, ili brandyja?

Sigurno ga imaju u onoj gostionici. Mogu potrčati po njega.

– Dosta tih gluposti! – prekinuo sam je oštro. Činila se zbunjena, čak za trenutak i uplašena. – Mrzim takve šale – nastavio sam.

– Nisam se šalila!

– Smijali ste se, a ja ne volim kad mi se smiju – odvratio sam, nastojeći svim silama govoriti mirno i reći samo ono što je bilo razumno. – Budući da ste tako dobre volje, gospođice Elizo, morat ćete krenuti dalje sami.

Izgovorivši te riječi, ostavio sam je i krenuo prema poljima, preskačući niske kamene ograde i provlačeći se kroz živice. Želio sam istog časa saznati istinu, pa sam žurio prema Woodfordu što su me noge nosile.

Isprva, dok me je moja lijepa mučiteljica još mogla slijediti pogledom, hodao sam polako, da bih zatim potrčao preko polja i travnjaka, dok nisam stigao do kuće mladog gospodina. Nikada dosad nisam spoznao svu snagu svoje ljubavi. Svu snagu svoje nade koja nije propala ni u trenucima najdublje tuge, jer sam i tada uvijek vjerovao u to da će ona jednog dana možda ipak biti moja. Ili da će u svom srcu održati bar sjećanje na našu ljubav i prijateljstvo. Odlučio sam pitati svoga prijatelja sve o njegovoj sestri, bez čekanja i oklijevanja kao dosad. Želio sam smjesta saznati kakva će biti moja sudbina.

– Je li gospodin Lawrence kod kuće? – zapitao sam brzo slugu koji mi je otvorio vrata.

– Nije, gospodin je jučer otputovao – odgovorio mi je.

– Kamo?

– U Grassdale, gospodine, zar to niste znali? – rekao je taj momak. – Mislim, gospodine...

Ali ja sam se okrenuo, i nisam čuo što je on pretpostavljao. Nisam želio izložiti svoju muku njegovu smijehu i bezobraznoj znatiželji. Što sam mogao poduzeti? Je li moguće da me ona napustila radi tog čovjeka? Nisam htio u to povjerovati. Mogla je zaboraviti mene, ali nije smjela uzeti njega. Moram saznati istinu! Nisam se mogao baviti ničim drugim dok je ta bura sumnji, ljubomore i srdžbe bjesnila u meni.

Jutarnjom ću kočijom krenuti iz L... i otputovati u Grassdale. Moram stići onamo prije vjenčanja. A zašto? Jer me zaokupila misao da bih ga možda mogao spriječiti, pa ako to ne učinim, mogli bismo oboje zbog toga žali i do kraja života. Sjetio sam se da me možda netko ocrnio pred njom, možda njezin brat. Jest, bez svake sumnje. Njezin ju je brat uvjerio kako sam pokvaren i nevjeran. Zbog brige za njezin budući život, možda ju je nagovorio da sklopi taj drugi brak. Tako bi je sačuvao od mene. Ako je bilo tako, i ona prekasno otkrije svoju grešku, kakvu bih grižnju savjesti osjetio, znajući da je moja glupa suzdržljivost kriva za sve! Moram je vidjeti! Ona mora saznati istinu, makar na crkvenim vratima. Možda će me smatrati luđakom ili bezobraznim glupanom, možda će se čak uvrijediti zbog takvog postupka, ili mi reći da je sada prekasno! Ali možda bih je mogao spasiti! Možda bi ona ipak mogla postati moja!

Gajeći tu nadu, mučen sumnjama, žurio sam kući da se pripremim za sutrašnji odlazak. Rekao sam majci da me čeka važan posao.

Nisam mogao sakriti svoje uzbuđenje pred njezinim majčinskim očima. Morao sam se potruditi da je umirim, jer se plašila neke strašne tajne.

Te je noći stao padati gust snijeg, zbog kojeg je kočija sutradan tako polako napredovala da sam upao u očaj. Putovao sam cijelu noć, jer je to već bila srijeda. Sutra ujutro obavit će se vjenčanje! Ali noć je bila duga i tamna. Snijeg se hvatao za kotače i usporavao konjski kas. Životinje su bile umorne, a kočijaš oprezan preko svake mjere.

Ostalim je putnicima bilo svejedno kako brzo napredujemo. Umjesto da su mi pomagali potjerati lijenog kočijaša, samo su se cerili zbog moje nestrpljivosti. A kad sam predložio da ja uzmem uzde u svoje ruke, svi su se tome suprotstavili. Svi do jednoga.

Napokon smo po danjem svjetlu stigli u M... i stali pred svratiste »Ruža i kruna«. Glasno sam upitao za poštansku kočiju do Grassdalea.

Nije je bilo. Jedina u gradu upravo se popravljala. – Nabavite mi bilo šta, samo brzo! – Pronašli su neka kola, ali nije bilo slobodnog konja. Poslao sam u grad da ga potraže. Ali, to se sve tako zavuklo da više nisam mogao čekati. Zamolivši ih da pošalju kola za mnom, ako budu pripravna za jedan sat krenuo sam pješice. Udaljenost je iznosila jedva nešto više od šest

milja, ali nisam poznavao cestu, pa sam se morao zaustavljati s vremena na vrijeme i pitati za smjer. Često sam zbog toga morao i ulaziti u kuće, jer je napolju, toga hladnog zimskog dana, bilo malo ljudi. Kola me nisu prestigla. Bilo je dobro što ih nisam čekao, čak sam prigovarao samom sebi što sam bio toliko lud i tako se dugo zadržao.

Napokon sam ipak stigao u blizinu Grassdalea. Približio sam se maloj crkvi. Pred njom sam ugledao nekoliko kočija. Nije trebalo promatrati konje ukrašene bijelim vrpcama i radosna lica seljaka, koji su prisustvovali toj svečanosti, da se pogodi kako je riječ o svadbi. Potrčao sam među njih, i zapitao ih bez daha je li ceremonija već davno započela.

Oni su samo zurili u mene. U svom sam ih očaju odgurnuo i upravo želio ući kroz vrata ograde u dvorište pred crkvom, kad su neki ljudi istrčali iz crkve vičući nešto u narječju toga kraja što je zvučilo kao: »Gotovo je, oni dolaze!« Da me je Eliza Millward vidjela toga časa, sigurno bi bila oduševljena.

Pridržao sam se za ogradu da ne padnem. Zurio sam u crkvena vrata da bih posljednji put bacio pogled na Helenu, sreću moga života, i vidio toga omraženog smrtnika koji ju je otrgnuo od moga srca. Osudio ju je na život u to sam bio siguran – pun bijede i očaja. Jer u kakvoj je sreći mogla uživati s njim? Nisam je htio uznemiriti svojom prisutnošću, ali nisam imao ni snage da se povučem. Dolazili su zaručnik i zaručnica. Njega nisam vidio. Gledao sam samo nju. Dugi veo prekrivao je njezin lijepi stas, ali ga nije potpuno sakrivao. Išla je uzdignute glave, ali pogleda uperena u zemlju. Lice i vrat bili su joj rumeni, a oči pune sretnog smijeha. Kroz bijeli veo pomaljale su se zlatne kovrčice. Oh, nebesa! To nije bila moja Helen!

Trgnuo sam se, ali su moje oči bile pomućene od očaja i umora. Jesam li im smio vjerovati? Jest, to nije bila ona! Bila je mlađa, nježnija, svjetlija – zaista lijepa. Ali mnogo manje otmjena i bez onog šarma koji je privlačio moje srce. Pogledao sam zaručnika. Bio je to Frederick Lawrence! Obrisao sam hladne kapljice koje su mi tekle sa čela i povukao se. Ali on me primijetio.

– Jeste li to vi, Markhame? – upitao je iznenađeno što me vidi.

– Jesam, Lawrence, a jeste li to vi? – uspio sam kazati.

Nasmiješio se i pocrvenjeo ponosan i postiđen u isto vrijeme. Imao je razloga da bude ponosan na lijepu damu kraj sebe, ali još više da se stidi što mi je to tako dugo skrivao.

– Dopustite mi da vam predstavim svoju ženu – nastojao je sakriti svoju zbunjenost pretjeranim veseljem. – Esther, ovo je gospodin Markham, moj prijatelj Markham, a ovo je bivša gospođica Hargrave.

Naklonio sam se pred mladom suprugom i čvrsto stisnuo ruku zaručniku.

– Zašto mi to niste kazali? – prigovorio sam mu, iako lud od sreće zbog svega i pun prijateljskih osjećaja za njega.

– Pa javio sam vam – rekao je zbunjeno – zar niste primili moje

pismo?

– Kakvo pismo?

– Ono koje vam je najavljivalo moje vjenčanje.

– Nikad nisam primio ništa što bi mi to nagovijestilo.

– Trebalo je jučer ujutro stići k vama. Priznajem da je to dosta kasno.

Ali otkud ste vi došli ovamo, ako niste ništa znali?

Sad sam se ja zbunio. Ali mlada dama priskočila mi je u pomoć, predlažući mu da bi njegova prijatelja trebalo pozvati u kočiju i krenuti.

Nije bilo ugodno stajati među svim tim ljudima koji su u nju zurili. A i prijatelji su ih čekali.

– Osim toga, veoma je hladno! – rekao je pogledavši njezinu laganu haljinu i smjesta je poveo do kočije. – Markhame, hoćete li doći? Mi putujemo u Pariz, ali vas možemo odbaciti bilo kamo između ovog mjesta i Dovera.

– Ne, hvala vam! Do viđenja, nije ni potrebno da vam poželim ugodno putovanje. Ali kao znak isprike očekujem od vas mnogo pisama prije nego što se opet sretnemo.

Stisnuo mi je ruku i požurio u kočiju do svoje gospođe. To nije bilo mjesto za duži razgovor. Ionako smo već dosta dugo razgovarali na čuđenje prisutnih. Stajao sam kraj kočije, pa kako je prozor bio otvoren, vidio sam da je moj prijatelj nježno zagrlio svoju zaručnicu oko struka, dok je ona položila svoje vrelo lice na njegovo rame. Dok je kočijaš zatvarao vrata kočije i penjao se na svoje mjesto, ona je podigla svoje vesele oči prema njemu i rekla: – Sigurno me smatraš bezosjećajnom, Frederiče! Znam da djevojke u tim prilikama obično plaču, ali ja nisam mogla ni uz najbolju volju iscijediti ni jednu suzu.

Odgovorio joj je poljupcem i još je čvršće privio uza se.

– Što je to? – prošaptao je. – Zašto sada plačeš, Esthero?

– Nije to ništa! Sretna sam! Nadam se – zajecala je – da će naša draga Helen jednom biti tako sretna kao mi.

– Budi blagoslovljena za tu želju! – govorio sam u sebi dok je kočija odlazila. – I neka Bog da da bude uslišana!

Pričinilo mi se kao da je oblak zastro lice njezina muža dok je to govorila. Što li je mislio? Možda je pomislio na mene. Možda je požalio zbog svoje uloge da spriječi brak između Helene i mene. Odbio je da nam pomogne, iako sam ništa nije poduzimao protiv naše veze. Od te sam ga optužbe sada oslobodio i žalio zbog svojih neopravdanih sumnja. Pogriješio je što je pasivno promatrao dvije struje kako teku kroz život i nastoje Ukloniti prepreke što ih dijele. Potajno se nadao da će se one izgubiti u pijesku prije nego što se stignu spojiti. U isto to vrijeme on je brzo napredovao u svojoj ljubavi. Njegovo srce i glava bili su puni te lijepe dame, pa nije stigao misliti na osjećaje drugih. Na Helen i mene. Bez sumnje je svoju odabranicu sreo prvi put za svoga boravka u F... Sad se

sjećam kako mi je jednom spomenuo da se u pratnji njegove tetke i sestre nalazi u tom kupalištu i jedna mlada djevojka. To je opravdavalo i njegovu šutnju o svemu što se ondje događalo. Sad sam našao objašnjenje i za mnoge sitne dogodovštine. Na primjer, njegove česte odlaske iz Woodforda, koje mi nikad nije posve objasnio. Zašto je svoju ljubav krio preda mnom?

Možda zbog suosjećanja sa mnom. Ili iz straha da ne pomuti moju odluku u tako opasnom osjećanju kao što je ljubav.

POGLAVLJE LII

apokon su stigla i naručena kola. Popeo sam se i zamolio čovjeka da me odveze do Grassdale Manora. Bio sam odviše zaokupljen svojim mislima a da bih vozio sam. Posjetit ću gospođu Huntingdon. U tome nije bilo nikakva zla. Njezin je muž bio mrtav već više od godinu dana. Po njezinu držanju prilikom moga neočekivanog dolaska moći ću zaključiti kakvi su njezini osjećaji, i pripada li mi još njezino srce. Ali moj suputnik, vrlo brbljav čovjek, nije me želio prepustiti razmišljanju.

– Odlaze! – govorio je dok su kočije promicale kraj nas. – Poznajete li tu obitelj, ili ste stranac u ovom kraju?

– Poznajem ih po pričanju.

– Najbolja od njih upravo je otišla. Doskora će otputovati i stara gospođa i negdje se drugdje nastaniti. A nova gospodarica, koja više i nije tako mlada, nastanit će se ovdje.

– Zar se gospodin Hargrave oženio?

– Jest, prije nekoliko mjeseci. Trebalo je da se oženi nekom udovicom, ali se nisu mogli sporazumjeti zbog novaca. Ona je bogata, a gospodin Hargrave je sve htio odmah prenijeti na sebe. Ona nije željela sve dati, i tako je brak propao. Ova druga nije tako bogata, a nije ni lijepa. Još nije bila udata, iako joj je više od četrdeset godina. Da nije prihvatila ovu priliku, druga joj se ne bi nikad ni pružila. Sigurno je pomislila da tako lijep i mlad suprug vrijedi bar toliko koliko sav novac što ga ona posjeduje.

Ali, bojim se, uskoro će se pokajati. On nije tako ljubazan i velikodušan gospodin kakvim ga je smatrala. Već joj je počeo zapovijedati. Uvidjet će da je grublji i nepažljiviji nego što može i zamisliti.

– Čini se da ga dobro poznajete – rekao sam.

– Da, gospodine! Poznajem ga od njegovih mladih dana. Bio je uvijek vrlo ohol i svojevoljan. Bio sam nekoliko godina njegov sluga. Ali nisam mogao podnijeti njegov način, ni vječno prigovaranje njegove majke. I tako sam promijenio službu.

– Nismo li već blizu kuće? – prekinuo sam ga.

– Jesmo, gospodine, ona je ondje iza parka.

Srce mi se slomilo kad sam ugledao tu prostranu kuću »u parku. Čak i sada, zimi, bio je divan. Kakav li je tek morao biti ljeti? Pružao se preda mnom u svoj svojoj čistoći i nevinosti. Nada mnom se uzdizalo golemo drvo snijegom pokrivenih grana. Jezero je bilo zamrznuto, a nad njega su se naginjale bijele grane grmlja. Sve je to pružalo divnu sliku bogatstva i to me uplašilo. Postojala je samo jedna nada. Možda je ipak sve to bogatstvo

naslijedio mali Arthur, i nije ušlo u posjed njegove majke. Nadvladavši svoju odbojnost da njezino ime spomenem svom pratiocu, zapitao sam ga zna li je li pokojnik ostavio oporuku, i kako je imetak podijeljen. Oh, da, znao je sve o tome. Ona je dobila upravu nad imanjem sve do punoljetnosti sina. Imala je dakako i vlastiti posjed i još neku malu svotu koja je bila određena prije sklapanja braka.

Prije nego što mi je sve to objasnio, krenuli smo prema vratima parka.

Hoću li je naći ovdje, ili se još uvijek nalazila u Staningleyu? Njen mi brat o tome nije ništa rekao. Upitao sam vratara je li gospođa Huntingdon kod kuće. Ne, bila je kod svoje tetke, ali su njen povratak očekivali za Božić.

Veći je dio vremena provodila u Staningleyu i samo povremeno, radi poslova, dolazila, u Grassdale.

– Kraj kojega se grada nalazi posjed Staningley? – pitao sam. Doskora sam dobio objašnjenje.

– A sada mi prepustite uzde, vratiti ću se u M... Moram doručkovati u »Ruži i kruni« a tada ću prvom kočijom krenuti u Staningley.

U M... sam se stigao odmoriti prije nego što je kočija krenula. Obilno sam doručkovao i uredio se, pa sam čak stigao napisati i kratko pisamce majci da zna da je sa mnom sve u redu, iako se neću pojavljivati kod kuće u ugovoreno vrijeme. Put do Staningleya bio je dug, a ja nisam želio da sebi uskratim potrebno osvježenje na putu. Čak sam jednu noć proveo u gostionici kraj ceste. Više sam naime volio da stignem nešto kasnije nego da se pojavim izmučen pred svojom obožavanom i njezinom tetkom. Ta, ionako će biti iznenađena mojom pojavom. Ujutro ne samo što sam se osvježio obilnim doručkom, nego sam i više vremena nego obično posvetio svojoj toaleti. Obukao sam svježe rublje, isčetkao odijelo, dobro očistio cipele i uzeo nove rukavice. Preda mnom je bio dug put. Kočija je prolazila kroz susjedstvo Staningleya, pa sam zamolio da me iskrcaju što bliže posjedu.

Bilo je svježe, sunčano ali hladno jutro. Sjedio sam i promatrao krajolik pokriven snijegom. Udisao sam čisti zrak iznad zaleđenih polja.

Razmišljao sam prema kakvom cilju žurim, koga ću sresti, pa je moje srce bilo puno neizrecivog oduševljenja. Misli su mi bile opijene srećom, koju sam nastojao dovesti u razumne granice, prisjećajući se razlike između Helenina i moga položaja. Razmišljao sam o svemu što je proživjela od našeg rastanka. O njezinoj dugoj, neprekidnoj šutnji. A prije svega, mislio sam na njezinu hladnu i opreznu tetku, čije će savjete ovaj put ona sigurno poslušati. Pri toj pomisli srce mi je zadrhtalo od straha. Ali sve to nije moglo umanjiti sjećanje na ono što je bilo izgovoreno među nama. Na kraju putovanja moji su mi suputnici ipak pomogli odvrativši moje misli.

– Ovo je lijepa zemlja – kazao je jedan od njih pokazujući kišobranom široka polja desno od nas.

– Izvrsna zemlja. Trebalo bi da je vidite u proljeće ili u ljeto.

– Jest – nastavio je drugi, neki stariji čovjek u sivom kaputu,

zakopčanom do grla. Držao je pamučni kišobran stisnut među nogama. – Pripada starom Maxwellu, zar ne?

– Bila je njegova, ali je on umro i ostavio sve svojoj nećakinji.

– Sve? – Svaki pedalj! A sa zemljom i kuću i sve ostalo što je posjedovao. Sve osim nekih sitnica koje je ostavio nećaku, i rente koju je dobila njegova žena.

– Nije li to čudno, gospodine?

– I te kako! Pa ona nije ni bila njegova prava nećakinja. Ali, osim nje nije imao drugih rođaka. Jedino nekog nećaka s kojim se svađao. A nju je uvijek volio. Osim toga, i njegova mu je žena savjetovala da to učini. Ona je donijela veći dio tog imetka, pa je željela da ga dobije njezina nećakinja.

– Nasljednica će biti dobra partija za nekoga.

– I hoće! Udovica je, ali još dosta mlada i vrlo lijepa. Uz to je i bogata, i ima samo jednog sina. Upravlja i lijepim imanjem za njega. Mnogi će poletjeti za njom. Bojim se, mi nemamo nikakve šanse. (Gurnuo me laktom, nasmijavši se.) Nadam se da se ne ljutite na ovu šalu? Ona će se sigurno udati za plemića. Pogledajte – pokazao je kišobranom susjedu do sebe – ono je ta kuća, ondje u velikom parku. Sve je okruženo šumama s mnogo divljači.

– Što je to sada?

Taj uzvik izazvalo je naglo zaustavljanje kočije kraj ulaza u park.

– Gospodine, tu je Staningley! – uzviknuo je kočijaš. Ustao sam, bacio svoju torbu na zemlju i stao silaziti.

– Bolesni ste? – zapitao me moj brbljavi suputnik zureći mi u lice.

(Sigurno sam bio vrlo blijed.)

– Nisam! Evo, kočijašu!

– Hvala, gospodine!

Kočijaš je spremio novac i povukao konje, ostavivši me pred ogradom parka. Skrstio sam ruke i upro pogled na zemlju. U glavi su mi se vrzmale misli i slike, od kojih je samo jedna bila jasna: Moja je ljubav bila uzaludna, moja je nada nestala zauvijek. Smjesta se moram otrgnuti od svega toga i potisnuti sve misli na nju. Napustiti taj divlji, ludi san. Rado bih se satima zadržao na tom mjestu, nadajući se da ću je bar vidjeti prije nego što zauvijek odem. Nisam smio dopustiti da me opazi. Ona bi odmah pomislila da su me ovamo doveli moji osjećaji i nada da ću zadobiti njezinu ruku. Jesam li je smio podsjetiti na ljubav koju sam osjećao prema njoj dok je još bila nepoznata žena, bez imetka, obitelji i prijatelja? Jesam li smio doći k njoj sada kad se vratila u svoj pravi život? Nismo se vidjeli već šesnaest mjeseci, a ona mi nije obećala susret na ovom svijetu. Do dana današnjega nije mi napisala ni jednu jedinu riječ. Ne, nisam smio na to ni pomisliti!

Pa čak da njezini osjećaji prema meni još nisu bili zamrzli, jesam li smio uzburkati njezin mir? Jesam li je smio natjerati u borbu između

dužnosti i osjećaja? Je li ona smjela izazvati osudu svijeta i tugu onih koje je voljela, zbog romantičnog osjećaja ljubavi prema meni? Ne, nisam je smio dovesti u taj položaj! Smjesta ću otići, i ona nikad neće saznati da sam se približio ovom mjestu. Nisam smio pomutiti njezin mir ni njezino srce svojom prisutnošću.

– Zbogom, draga Heleno! Zauvijek! Zauvijek, zbogom!

To sam kazao, a ipak se nisam mogao odvojiti od toga mjesta. Pošao sam nekoliko koraka, zatim sam se okrenuo da bih po posljednji put bacio pogled na njezin dom i duboko ga usadio u svoje misli. Nikad ga više neću vidjeti. Zatim sam ponovo krenuo, pa zastao u dubokoj žalosti, naslonivši se na staro deblo kraj puta.

POGLAVLJE LIII

ok sam tako stajao zadubljen u svoje tužne misli, približila se neka gospodska kočija. Nisam je ni pogledao, i ona se mirno provezla kraj mene. Gotovo je ne bih bio ni zamijetio, da nisam iznutra čuo neki dječji glasić: – Mama, mama, evo gospodina Markhama! To je on! Pogledaj!

Nisam podigao pogled, ali pretpostavljam da je mama pogledala, jer je nježan glas potresao moje živce: – Oh, tetko, ovo je gospodin Markham! Arthurov prijatelj! Stanite, Richarde!

Bilo je toliko potisnute sreće u tim riječima da sam se jedva mogao suzdržati. Kočija je smjesta stala, i ja sam podigao pogled. Sreo sam pogled neke blijede, starije gospođe koja me je promatrala kroz otvoreni prozor.

Naklonila se, a to sam učinio i ja. Arthur je vikao kočijašu neka ga pusti napolje. Ali, prije nego što ga je on mogao pustiti, kroz prozor se pružila jedna ruka. Poznavao sam je, iako je crna rukavica sakrivala njezinu divnu bjelinu. Stisnuo sam je žarko, ali sam se smjesta opet sabrao, i pustio je.

– Jeste li nam došli u posjet, ili ste samo u prolazu? – zapitala je Helen tihim glasom. Osjetio sam kako me pažljivo promatra kroz gust crni veo koji ju je potpuno skrivao od mene.

– Došao sam posjetiti ovo mjesto – mucao sam.

– Mjesto – ponovila je glasom koji je odavao razočaranje. – Hoćete li doći k nama?

– Ako vi to želite?

– Možete li sumnjati u to?

– Da, da, on mora doći! – uzviknuo je Arthur, dotrčavši iza kočije.

Uhvatio me za ruku i stao je tresti.

– Sjećate li me se, gospodine? – zapitao je.

– Naravno, mali moj prijatelju, iako si mnogo porastao – odgovorio sam promatrajući toga izraslog mladog gospodina, koji je bio sve više nalik na svoju majku.

– Jesam li mnogo narastao? – upitao je i popeo se.

– Velik si! Veći si za tri inče, časna riječ!

– Prošlog sam rođendana imao sedam godina – rekao je ponosno. – Za sedam godina bit ću isto tako visok kao vi.

– Arthure – kazala je njegova majka – dovedi gospodina sa sobom.

Krenite, Richarde!

U njezinu se glasu osjećalo nešto nalik na tugu, što nisam mogao opisati. Kočija je ušla kroz kapiju prije nas. Moj me je mali drug vodio kroz park, i neprekidno veselo pričao. Stigavši do kuće, zastao sam na stepenicama i ogledao se. Nastojao sam ponovo steći svoj mir. U svakom slučaju, bar se prisjetiti svoje odluke. I tek pošto me Arthur nekoliko puta povukao za kaput i pozvao da uđem, pristao sam da ga otpratim do sobe u kojoj su nas već čekale dame.

Helen me nježno pogledala kad sam ušao i zapitala za moju majku i Rosu. Odgovorio sam joj s mnogo poštovanja. Gospođa Maxwell, njezina tetka, zamolila me da sjednem. Napomenula je da je hladno, ali da ja vjerojatno nisam doputovao izdaleka.

– Manje od dvadeset milja – odgovorio sam.

– Pješice?

– Ne, gospođo, kočijom!

– Evo Rachele, gospodine – rekao je Arthur. On je jedini među nama bio iskreno sretan. Obratio je moju pažnju na tu vrlo vrijednu osobu, koja je upravo ušla u sobu želeći odnijeti kaput svoje gospodarice. Počastila me je ljubaznim smiješkom. To je zahtijevalo od mene bar pristojan pozdrav, koji sam rado uputio. Uvidjela je da je prije pogrešno sudila o meni.

Kad se Helen riješila svoje tako mračne kape s velom i zimskog kaputa, bila je opet ona prava, i ja sam to jedva mogao podnijeti. Naročito sam bio sretan što sam ponovo vidio njezinu divnu crnu kosu u punom sjaju.

– Mama je skinula svoju udovičku kapu u čast stričeva vjenčanja – rekao je Arthur. Mama je gledala ozbiljno, a gospođa Maxwell odmahnula je glavom. – A tetka Maxwell nikad neće skinuti svoju – uporno je nastavljao dječak. Primijetio je da je time zadao bol svojoj tetki, pa joj je prišao, zagrlio je bez riječi i poljubio u obraz. Zatim se povukao do prozora i stao se zabavljati sa svojim psom. Gospođa Maxwell je razgovarala sa mnom o tako zanimljivim pitanjima kao što je vrijeme, godišnja doba i ceste.

Smatrao sam njezinu prisutnost vrlo korisnom, jer sam pomalo uspio da se smirim. Inače bi me moji osjećaji nagnali da učinim nešto i protiv svoje volje. Ipak sam to svladavanje doskora počeo osjećati kao nepodnošljivo, pa sam jedva uspijevao slušati njezina pitanja i na njih pristojno odgovarati.

Helen je naime stajala nekoliko koraka dalje od mene, naslonjena na kamin. Nisam se usudio da je gledam, ali sam osjećao njezin pogled na sebi. Dobacio sam joj kratak pogled i primijetio da su joj obrazi rumeni.

Nervoznim prstima igrala se lancem za sat, odavajući veliko uzbuđenje.

– Recite mi – upala je u prvu stanku nastalu u razgovoru kako ste vi svi u Lindenhopeu? Je li se nešto dogodilo otkada sam otputovala?

– Mislim da nije ništa.

– Nitko nije umro? Nitko se nije vjenčao?

– Ne! – Ili će se vjenčati? Nisu se sklopile neke nove veze, ili razriješile

stare? Nisu li se stari prijatelji zaboravili?

To je kazala tako tiho da te posljednje riječi nije mogao čuti nitko osim mene. U isti me čas pogledala očima punim tuge.

– Mislim da nisu! Sigurno ne, ako su se drugi tako malo promijenili kao ja. – U licu joj se naziralo duboko nagnuće prema meni.

– Doista nas niste namjeravali posjetiti? uzviknula je.

– Plašio sam se da vam smetam.

– Smetate! – odmahnula je nestrpljivo. – Što... – Ali se iznenada sjetila prisutnosti svoje tetke. Okrenula se prema staroj dami, nastavivši: – Tetko, on je najbolji prijatelj moga brata, i moj. Zavolio je moga sina, i sada, kad prolazi kraj naše kuće, tako daleko od svoje, on se plaši da bi mogao smetati! Jesi li čula takvo što?

– Gospodin Markham je odviše skroman – rekla je gospođa Maxwell.

– Ili odviše služben – odgovorila je njezina nećakinja. – Ali, nije važno.

– I okrenuvši se od mene, sjela je u naslonjač kraj stola. Prihvatila je neku knjigu i stala listati po njoj.

– Da sam znao – nastavio sam – da nisam zaboravljen kao prijatelj, sigurno se ne bih odrekao zadovoljstva da vas posjetim. Ali, mislio sam da ste me već davno zaboravili.

– Zar sudite druge prema sebi? – promucala je, a da nije podigla oči s knjige, okrećući brzo stranicu za stranicom.

Nastala je stanka. Arthur je to iskoristio i predstavio mi svoga lijepog setera. Upitao je i za seterova oca Sancha. Gospođa Maxwell povukla se zbog nekih poslova. Helen je smjesta odgurnula knjigu od sebe i neko vrijeme šutke promatrala svoga sina i njegova psa. Poslala je sina iz sobe pod izgovorom da mi donese svoje najnovije knjige. Dijete je poslušalo, a ja sam počeo gledati psa. Tišina bi trajala sve do povratka dječaka da je to ovisilo o meni, ali se moja domaćica nestrpljivo digla, prišla kaminu i ozbiljno napomenula: – Gilberte, što se s vama dogodilo? Zašto ste se tako promijenili? Znam da je to vrlo indiskretno pitanje – brzo je dodala – možda i vrlo grubo, ali ja mrzim tajnovitost i skrivanje.

– Nisam se promijenio, Heleno – na žalost, osjećam jednako kao prije.

Ali prilike su se promijenile.

– Kakve prilike? Recite mi! – Obrazi su joj problijedjeli od straha. – Možda stoga što sam onda otišla k drugome?

– Odmah ću vam objasniti – dodao sam. – Priznat ću da sam doputovao ovamo s namjerom da vas posjetim, ali nisam znao da je ovaj posjed vaš. To sam saznao tek iz razgovora dvojice ljudi u kočiji za putovanja. Shvatio sam da su sve moje nade propale. Pa kad sam stigao do vaših vrata, odlučio sam da ne uđem. Zastao sam nekoliko trenutaka razgledavajući to mjesto i odlučio se vratiti u M... a da vas ne posjetim.

Nastala je kratka stanka. Gospođa Huntingdon se povukla do prozora.

Je li shvatila da me samo moja skromnost sprečava da je zaprosim? Ili je

razmišljala kako da me odbije a da me ne povrijedi? Prije nego što sam mogao bilo što reći, prekinula je tišinu okrenuvši se iznenada prema meni: – Već ste prije mogli saznati sve, samo da ste mi pisali.

– Rado bih to bio učinio, ali nisam znao vašu adresu. Nisam htio pitati vašeg brata, jer sam se bojao da će se on suprotstaviti našem dopisivanju.

To me ne bi spriječilo ni trenutak, da sam mogao i pomisliti da vi to želite.

Da čak još i mislite na svoga nesretnog prijatelja. Ali, vaša me šutnja uvjerila da ste me zaboravili.

– Jeste li očekivali da ću ja vama prva pisati?

– Ne, Heleno – gospođo Huntingdon! – rekao sam pocrvenjevši. – Sigurno nisam! Ali da ste mi poslali neku poruku po svom bratu, ili ga čak upitali nešto za mene...

– Često sam ga pitala! Nisam to više htjela nastavila je sa smiješkom – tako dugo dok vi njemu stavljate tek nekoliko pristojnih pitanja o mom zdravlju.

– Vaš brat nikad nije rekao da ste spomenuli moje ime.

– Jeste li ga ikada pitali?

– Nisam, jer sam primijetio da on ne želi govoriti o vama. Nije mi izlazio ni najmanje u susret, iako je dobro poznavao moje osjećaje. – Helen nije odgovorila. – A imao je i potpuno pravo – dodao sam. Ali ona je i dalje šutjela, promatrajući snijegom pokriveni travnjak. »Oslobodit ću je svoje prisutnosti,« pomislio sam i smjesta ustao da bih se oprostio. To je bilo herojsko djelo podstaknuto ponosom.

– Što, zar već odlazite? – zapitala je, uhvativši ruku koju sam joj pružio.

– Zašto bih još ostao?

– Bar pričekajte dok Arthur dođe.

Rado sam poslušao njezinu molbu, pa sam se naslonio na suprotnu stranu kamina.

– Kazali ste da se niste izmijenili, ali jeste rekla je moja prijateljica.

– Nisam, gospođo Huntingdon, iako bi to bilo dobro.

– Hoćete li tvrditi da još gajite prema meni one iste osjećaje kao onda kad smo se posljednji put vidjeli?

– Dakako, ali ne smijem.

– Onda niste smjeli o njima govoriti, Gilberte! A sada ne smijete skrivati istinu!

Bio sam odviše uzbuđen, a da bih mogao odgovoriti. Ne čekajući odgovor, okrenula se i pogledala napolje. Je li se okrenula da bi smirila svoje uzbuđenje ili zato da ubere prekrasnu procvalu božićnu ružu, nisam znao. Rasla je u posudi na prozoru, zaštićena od snijega. Ona ju je ubrala, približila svojim usnama i kazala: – Ta ruža nije tako lijepa kao ljetno cvijeće, ali je izdržala ono što druga ne bi. Hranila ju je hladna zimska kiša, a slabašno ju je sunce grijalo. Vjetar je nije slomio, ni mraz uništio. Pogledajte, Gilberte, još je

svježa.

Pružio sam ruku, nisam se usudio govoriti da me moji osjećaji ne bi savladali. Položila je ružu u moju ruku, jedva je dodirnuvši Ja sam utonuo u razmišljanje o tome što znače njezine riječi, i što bi trebalo da odgovorim.

Da li da odam svoje osjećaje ili ih sačuvam za sebe? Ona je to oklijevanje shvatila kao nezainteresiranost, pa je zgrabila ružu i bacila je napolje u snijeg. Zatim je naglo zatvorila prozore, i povukla se do vatre.

– Heleno, što to znači? – viknuo sam, uzbuđen zbog te iznenadne promjene njezina ponašanja.

– Niste shvatili moj dar – rekla je – ili, što je još gore, vi ste ga prezreli. Žao mi je što sam vam ga dala. Ali, budući da sam već učinila tu grešku, najbolje je bilo oduzeti vam je i baciti.

– Vi mene niste shvatili – odvratio sam, ponovo otvorivši prozor.

Iskočio sam, podigao cvijet, unio ga, predao ga njoj, preklinjući je neka mi ga ponovo pokloni, pa ću ga zauvijek sačuvati, i cijeniti ga više od bilo čega što posjedujem.

– Hoće li vas to zadovoljiti? – zapitala je, uzevši ga u ruku.

– Hoće – odgovorio sam.

– Evo ga, uzmite ga!

Pritisnuo sam ga na usne i spremio na grudi. Gospođa Huntingdon me pogledala sa sarkastičnim smiješkom.

– Hoćete li sada otići? – zapitala je.

– Hoću – ako moram.

– Promijenili ste se – ponavljala je uporno postali ste ili vrlo ponosni ili vrlo nezainteresirani.

– Ni jedno ni drugo, gospođo Huntingdon. Kad biste mogli pogledati u moje srce...

– A zašto me nazivate gospođo Huntingdon? Zašto ne Helen, kao prije?

– Heleno, draga Heleno! – prošaptao sam. Bio sam u agoniji ljubavi, nade, oduševljenja, nesigurnosti i iščekivanja.

– Ruža koju sam vam pružila bila je dio moga srca – rekla je. – Da li biste ga odnijeli, a mene ovdje ostavili samu?

– A da li biste vi meni dali ruku, kad bih vas zamolio?

– Niste li kazali dovoljno? – odgovorila je, s najdivnijim smiješkom.

Zgrabio sam njezinu ruku Bio bih je strastveno izljubio, da se nisam iznenada prisjetio: – Jeste li pomislili na posljedice?

– Nisam! Inače se ne bih ponudila nekome toliko ponosnom i nezainteresiranom koji svoje osjećaje stavlja iznad mojih zemaljskih dobara.

Kakav sam bio glupan! Nisam se usudio zagrliti je, nisam se usudio vjerovati u takvu sreću...

– A što ako se pokajete?

– To bi bila vaša krivnja – odgovorila je. – Ja to nikad neću učiniti,

ako me gorko ne razočarate. Ako nemate dovoljno povjerenja u moje osjećaje, radije me odmah napustite.

– Moj anđele, moja Heleno! – uzviknuo sam, zagrlio je i strastveno joj poljubio ruku – ja se nikada neću pokajati. Ali, jeste li pomislili na svoju tetku? – Zadrhtao sam pri pomisli na njezin odgovor sav u strahu da bih je ponovo mogao izgubiti.

– Moja tetka to još ne mora saznati – odgovorila je. – Ona bi to smatrala prenaglom odlukom. Mora te upoznati i zavoljeti. Moraš sada otići i vratiti se u proljeće. Ostat ćeš ovdje duže i sprijateljiti se s njom. Znam da će te zavoljeti.

– I tada ćeš postati moja – rekao sam i poljubio joj usne. Postao sam najednom tako smion kao što sam prije bio plah i suzdržan.

– Tek za godinu dana – odgovorila je, nježno se otrgnuvši iz moga zagrljaja. Ali je još uvijek čvrsto držala moju ruku.

– Još godinu dana! Oh, Heleno, ne mogu tako dugo čekati!

– Zar si tako vjeran?

– Ne mogu podnijeti tako dug rastanak.

– Neće biti rastanka! Pisat ćemo svaki dan. Moja će duša uvijek biti s tobom. Ponekad ćeš me viđati i svojim očima. Neću lagati i reći da će mi biti lako tako dugo čekati, ali moram u međuvremenu obavijestiti prijatelje o svojoj odluci.

– Oni neće biti suglasni.

– Znam, dragi Gilberte – rekla je ozbiljno. Ali, kad te upoznaju, promijenit će svoj sud, inače ne bi bili moji prijatelji. Ako ne promijene svoje mišljenje, mogu se otuđiti od mene. Nije mi stalo do takvih prijatelja.

Jesi li sada zadovoljan? – pogledala me, i neizmjerno mi se nježno nasmijala.

– Može li biti drugačije, ljubavi moja? Voliš li me ti, Heleno? – upitao sam je, ne sumnjajući u to, ali želeći čuti njezinu potvrdu.

– Kad bi ti ljubio mene kao ja tebe – odgovorila je ozbiljno – ne bi me bio gotovo izgubio. Ne bi te smetala lažna suzdržljivost i ponos. Znao bi da položaj i bogatstvo ništa ne znače u usporedbi s osjećajima i mislima, s pravom ljubavi duše i srca.

– Ovo je i odviše sreće – rekao sam, zagrlivši je ponovo. – Nisam to zaslužio. Ne usuđujem se vjerovati u takvu sreću. I što dulje budem morao čekati, to će veći biti moj strah da bih te zbog nečega mogao izgubiti.

Tisuću se stvari može dogoditi za godinu dana! – Bit ću u neprekidnoj groznici iščekivanja i straha cijelo to vrijeme. Osim toga, zima je tako užasno godišnje doba.

– I ja to mislim – odgovorila je ozbiljno. – Ne bih se htjela udati zimi – bar ne u prosincu – dodala je zadrhtavši – jer sam se tog mjeseca udala za svoga prvog muža kojega me je oslobodila užasna smrt također u to doba, Zato ćemo se vjenčati u proljeće.

– Iduće proljeće?

– Ne! Predaleko je! Ipak će to biti iduće jeseni.

– Radije u ljeto, draga!

– Dobro, potkraj ljeta! Jesi li sada zadovoljan?

Dok je govorila, Arthur se vratio u sobu. Taj je dobri dječak na sreću dugo izbivao.

– Mama, nisam mogao nigdje naći te knjige. U smiješku njegove majke naziralo se: »Dragi, znala sam da ih nećeš naći.« – Ali ih je naposljetku Rachel našla. Evo ih! – Stavio ih je uz smiješak na stol. – Pogledajte, gospodine Markhame, prirodopis s najraznovrsnijim pticama i životinjama. Isto je tako zanimljivo čitati kao i gledati slike.

Dobro raspoložen sjeo sam i stao pregledavati knjigu. Maloga sam povukao na svoja koljena. Da je došao nekoliko minuta prije, ne bih ga bio primio tako radostan. Pogladio sam njegove uvojke i poljubio ga u čelo. Bio je sin moje drage Helene, pa prema tome i moj. – I otada sam ga uvijek smatrao takvim. Taj lijepi dječak sada je već zgodan mladić. Ispunio je sva očekivanja svoje majke. Živi u Grassdale Manoru sa svojom mladom ženom, zgodnom malom Helenom Hattersley.

Nisam još pregledao s dječakom ni pola knjige, a već je gospođa Maxwell ušla u sobu i pozvala me na ručak. Isprva mi se nije sviđao hladan način te gospođe. Činio sam sve da bih joj se svidio i pri ovom prvom susretu. Već tada, u tom prvom razgovoru, postajala je sve ljubaznija i srdačnija. A kad sam se opraštao, ljubazno me pozdravila, izražavajući nadu da će me doskora ponovo vidjeti.

– Ne smijete otići prije nego što razgledate zimsku bašču moje tetke – napomenula je Helen.

Rado sam na to pristao, slijedeći je u zimski vrt pun divnog cvijeća.

Naravno, nisam imao mnogo vremena za cvijeće. Moja draga prijateljica pozvala me ovamo radi razgovora.

– Moja tetka obožava cvijeće – rekla je – a obožava i Staningley.

Htjela sam te zamoliti da ona ostane ovdje, s nama, do kraja života. Ako ovo ne bude naš dom, morat ćemo je često posjećivati. Bila bi veoma žalosna ako je ostavimo samu.

– Zaboga, Heleno! Pa ti možeš činiti s onim što tebi pripada što god hoćeš. Ne mogu ni pomisliti da bi tvoja tetka napustila ovo mjesto. Mi ćemo živjeti ili ovdje, ili negdje drugdje. O tome ćeš odlučiti ti. Znam da će njoj biti žao ako je napustiš. Volim je zbog tebe, i njezina će mi sreća biti isto tako važna kao sreća moje majke.

– Hvala ti, dragi? Za to ću te poljubiti. Pusti me – Gilberte – nisam vidjela, Arthur je ovdje. Ne uzbuđuj njegove djetinje misli svojom ludošću! *** Vrijeme je da završim sa svojom pričom. Za svakoga, osim za tebe, bila bi preduga. Ali za tvoje zadovoljstvo dodat ću još nekoliko riječi. Znam da

će te zanimati sudbina te stare dame. Vratio sam se tamo u proljeće.

Primila me vrlo ljubazno, vjerojatno već pripremljena od svoje nećakinje.

Pokazao sam se u svom najboljem svjetlu, i savršeno smo se slagali. Kad je saznala za moje namjere, prihvatila je to s više razumijevanja nego što sam pretpostavljao. Njezina jedina napomena u vezi s tim bila je: – I tako ćete mi, gospodine Markhame, oteti moju nećakinju. Dobro!

Nadam se da će vaša veza biti sretna, i da će moja draga djevojčica napokon doživjeti bolje dane. Bila bih zadovoljnija da se odlučila ostati sama. Ali, ako se već mora udati, ne poznajem nikoga kome bih je radije povjerila, i tko bi je više usrećio od vas, bar koliko ja mogu prosuditi.

Naravno, bio sam oduševljen tim pohvalama. Želio sam joj dokazati da se nije prevarila u svom sudu.

– Ipak vas moram nešto zamoliti – nastavila je. – Staningley je još uvijek moj dom, a željela bih da postane i vaš, jer je Helen povezana s tim mjestom i sa mnom. Ona ima tužne uspomene na Grassdale, i neće ih moći lako nadvladati. Neću vam smetati svojim društvom. Vrlo sam mirna osoba, povučena, i boravit ću u svojim sobama, brinuti se za svoje poslove i samo vas ponekad posjećivati.

Naravno da sam na to rado pristao. Živjeli smo zajedno u najvećoj slozi sve do smrti naše drage tetke. Taj se žalosni događaj odigrao nekoliko godina kasnije. Žalostan ne za nju, jer je njezina smrt bila laka, nego za njezine prijatelje koje je ostavila za sobom.

Vratimo se ipak mojim poslovima. Oženio sam se u ljeto, jednoga divnog dana u kolovozu. Bilo je potrebno svih osam mjeseci i sva Helenina dobrota i nježnost da nadvladamo suprotstavljanje moje majke. Morala se pomiriti s mišlju da ću napustiti Linden Grange i živjeti daleko od nje.

Ipak je bila radosna zbog moje sreće pripisujući sve to nekim mojim velikim odlikama i zaslugama. Farmu sam prepustio Fergusu. On će svoj posao dobro obaviti. Vjerovao sam mu više nego prije godinu dana. Naime, zaljubio se u najstariju kćerku vikara u L... Ona je uspjela podstaknuti njegove skrivene vrline. Želio je ne samo zadobiti njezinu ljubav i zaraditi dovoljno da bi je mogao zaprositi, nego i postati vrijedan nje, i u svojim očima i u očima njezinih roditelja. Napokon je to i uspio, kao što već znaš. Što se mene tiče, nije potrebno kazati koliko sam sretan s Helenom, kako zadovoljno živimo u društvu naše djece koja rastu kraj nas. Upravo očekujemo tebe i Rosu, jer se približava vrijeme vašeg posjeta, koji ne propuštate nijedne godine. Napustit ćete privremeno svoj prašni, zadimljeni, bučni i uzburkani grad, pa ovdje u našem društvu uživati u miru i tišini.

Dotada, zbogom, GILBERT MARKHAM Staningley, 10. lipnja 1847.