Mladen Kujundžić
PUT KA OZDRAVLJENJU
Split, 2018.
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
Ovo djelo je moje osobno svjedočanstvo o početku moga puta ka ozdravljenju i iscjeljenju koje sam napisao s odmakom od preko trideset godina, s namjerom da ohrabrim sve one koji su na tom putu zastali u strahu i beznađu, želeći im pružiti nadu i poticaj da ustraju. Od srca i s ljubavlju ovo djelo posvećujem svima onima koji ne kane odustati na svom putu ka ozdravljenju.
U Splitu, 11. ožujka 2015. god.
– "Život je samo ono što kroz srce prođe" (Mladen Kujundžić)
Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
1. TKO ZNA? Ležim u polumraku bolesničke sobe, na starom metalnom krevetu na kojemu je jučer umro čovjek srednjih godina. Još prije nekoliko dana sjedio je u čekaonici za snimanje pluća nasuprot mene, pa nisam mogao da ga ne gledam s nelagodom i strahom jer smo zajedno dovedeni s istoga odjela – Odjela za rak. Bio je očigledno vrlo bolestan, mršava ispijena lica i ugasla pogleda, koji se tek na trenutak zacaklio kada je tiho zastenjao od boli dok se saginjao naprijed grčevito hvatajući rukohvat kolica dugim koščatim prstima. Jučer sam doznao od cimera da se borio s bolešću nešto više od tri godine, ali je izgubio bitku. "A možda je dobio rat, tko zna…? U svakom slučaju, oslobodio se svih ovozemaljskih patnji", pomislim pomalo rezignirano, pokušavajući odagnati njegov lik iz vidokruga. Moja trenutna percepcija ispunjena je prazninom koju pokušavam održavati buljeći u bijeli strop, ne obraćajući pažnju na cimere koji spavaju i nastojeći ne misliti ni na što. Mjestimično u tome i uspijevam, ali sve više osjećam neki unutarnji pritisak koji kao da želi istupiti i čini mi se da ga neću moći još dugo ignorirati. Zatvaram oči sa željom da odagnam nelagodu isključujući iz vidokruga polumračni bolesnički ambijent koji me okružuje, ali s još neugodnijom zebnjom uranjam u duboki mrak svoje nutrine. Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
I nazirem neodređeno kako kroz sumrak mog uma, kao aveti iz guste magle, nadiru sjećanja ispreplićući se međusobno, te se odjednom zakovitlaše po cijelom obzorju zasipajući me kao nametljivi pustinjski pijesak od kojega se ne može pobjeći. Neugodna sjećanja bolno se probijaju iz skrivenih zamagljenih kutaka i pritišću mi srce, a ugodna me ozare tek na tren pa zabole još više svojom prolaznošću. U istom vrtlogu roje se i crne misli, sustižući jedna drugu: "Ujutro je operacija. Hoću li se probuditi, hoću li požaliti što sam se probudio, što će ostati od mene nakon što kirurzi uredno zašiju kožu na mome tijelu?!" Kao nevini zatvorenik pred suđenje iščekujem presudu. Bez krivnje ću biti osuđen na život ili na smrt. Uzaludno se pokušavam utješiti mišlju da sam to već prošao u trenutku rađanja. Tada sam bio osuđen na život, bez ikakve spoznaje o tome zašto je tako. "Jesam li do sada odradio preuzetu životnu ulogu ili će se moj put nastaviti?", prestrašeno pomislim. Kovitlaju se sjećanja, raskopavajući brojne trenutke dosadašnjeg življenja utisnute u dubine moje svijesti koja pulsira negdje između razdražene uznemirenosti i ravnodušne smirenosti. Sada me ugodna sjećanja razdiru strahom da ću ih izgubiti, ali me neugodna smiruju utjehom prolaznosti. U jednom od trenutaka ravnodušne smirenosti, prebirući godine zaustavljam se na posljednjoj te se trgnem uznemireno. "Bože, pa tek sam počeo doista živjeti…", pogodi me misao kao udar groma, "… tek što sam završio studije, tek | Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
sam naučio voziti auto, tek sam…" "Niste oženjeni, a imate li ozbiljnu curu?", upitala me jučer jedna doktorica nakon što je pročitala tek pristigli nalaz. "Imao sam, ali…", promucao sam. A što sam joj drugo mogao reći. "Ne, nisam te izgubio, jer te nisam ni imao…", sjetim se stiha iz jedne od mojih pjesama. Sve naše uspomene odsanjao sam i tek poneke sakrio u stihove, a sada se rasplinjuju zajedno s ostalim raspršenim sjećanjima. Koliko sve to uopće više vrijedi? Hoću li dobiti priliku da napišem bar jednu zbirku, ili će stara bilježnica s pjesmama okončati u prašini zaboravljenih predmeta? Hoće li išta ostati iza mene? "Hoće li išta ostati, hoće li išta…", počinje odzvanjati kao jeka dopirući najprije izdaleka, a potom se približavajući pretoči u sablasni ritam srca bubnjajući mi u ušima. Zar ću otići tako nečujno, kao sve bljeđe sjećanje u mislima mojih bližnjih, dok ne ugasne posve kao svijeća što će je upaliti na mome grobu? Pokušavam se otrgnuti od ovih tmurnih razmišljanja ali strah od smrti me potpuno zaokuplja, nabacujući mi u misli sličice iz mog života koje se preklapaju u nasumičnom bezvremenskom vrtlogu, ne dozvoljavajući mi da se priberem. Refleksno otvorim oči, a polumrak sobe odmah proguta svu bujicu mojih rastrganih asocijacija, ostavivši mi samo goli strah, kruljenje u želucu i neugodno bubnjanje u ušima. Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
"Ovu situaciju bar mogu kontrolirati", pomislim s olakšanjem. Začuo sam kako lupnuše vrata negdje u hodniku, a potom i odmjereni zvuk ženskih klompi kako se približavaju. "Možda stiže ona zgodna medicinska sestra, večeras je dežurna", prostruji mi kroz glavu spasonosna misao, te kao čaroban štapić potisne svu neugodu prethodnih razmišljanja. I uistinu: koraci utihnu, vrata sobe polako se otvaraju, a na njima obasjana pozadinskim svjetlom iz hodnika pojavljuje se lijepo zaobljena kontura mlade žene s kosom do ramena, zamamnih bokova u pripijenoj svjetloplavoj minici. Zastaje na otvorenim vratima preletjevši pogledom po sobi, pa se upućuje do prozora i pritvara ga. Praveći se da spavam kao i moji cimeri, žmireći pratim svaku njenu kretnju, pogotovo kada se protegnula da dobavi kvaku na prozoru, te je široko otvorenih očiju ispraćam sve dok nije polagano izašla iz sobe. Vrata se zatvaraju, a mrak ponovno prekrije sobu i moje misli. Dok mi se um sladio pogledom na njenu siluetu, osjećao sam se kao brodolomac koji je upravo dohvatio spasonosno drvo nasred pučine uzavrelog mora. Sada kada je nestala iz vidokruga, mrak mi je vratio sve utvare prethodnih razmišljanja, koje su me zapljusnule u još mučnijoj formi. Pomislim kako bi mi bilo još teže da je to bila moja cura, jer bi još bolniji bio osjećaj mogućeg trajnog odvajanja | Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
od nje. Uvjeravam sebe da je mnogo teže podnijeti kada nešto imaš pa to izgubiš, ali odmah pomislim kako je to preslaba utjeha. Nažalost, baš ničim se ne uspijevam utješiti, iako se neprestano trudim skrenuti misli u pozitivnom smjeru. "Doista, u ovakvim okolnostima stvarnost i sjećanja jednako su okrutni", konstatiram turobno. Uz teški osjećaj beznađa, ponovno zatvaram oči u pokušaju da se udaljim od ove čemerne situacije, te počinjem lebdjeti u mučnom polusnu, dok samo veliki mrak vide moje oči i moj um, koji mi nudi tek bezbroj pitanja i niti jedan suvisli odgovor. A negdje u najudaljenijem kutku svjesnosti osjećam neodređeno kao da se ipak događa upravo ono što se treba dogoditi, ali moja percepcija o tome je nedostatna, a moj usud da to podnosim prebolan je. I teško mi je, preteško. "Bože dragi, sada samo usnuti želim i ništa više", pomislim, očajno želeći da me bar malo nema ovdje i sada.
Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
I. JEDAN ŽIVOT Jedan je život Razapet na vjetru Jedna je misao Neuhvatljiva kao san Mnogo je pitanja Bez odgovora
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
2. IZA OČNIH KAPAKA "Moram se izbaviti", to je jedina misao koju percipiram dok trčim u strahu bježeći bezglavo kroz uske vijugave ulice. Ne znam tko sam. Ne znam gdje sam. Ne znam zašto bježim. Ne znam kuda bježim. Jedino što znam je to da pobjeći moram. Dašćem dok gutam zrak, dok prazne ulice gutaju moje korake i dok prizor guta mene. Visoka pročelja kamenih kuća gube se u sivilu neba dok se uvijaju u spiralu, otvarajući se preda mnom samo u onom smjeru u kojem se moram kretati. Ja ne znam zašto, ali osjećam da tako mora biti dok nazirem u kutku svoje svjesnosti da izbora nemam i da je ovo jedini mogući put kojim se mogu izbaviti. A izbaviti se moram. U glavi mi tutnje otkucaji mog srca, koje mi izgleda veliko kao cijeli prostor što ga moje tijelo ispunjava, a ja kao da cijelim svojim bićem pulsiram u njegovom ritmu. U zamračenoj svjesnosti znam zasigurno tek to da otkucaji moga srca otkucavaju moje vrijeme. Po njima znam da sam na pravom putu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu i znam samo još i to da uspjeti moram. Osjećam gustoću zraka i težinu tijela, pa se trudim kao da sam neplivač koji je bačen u duboku vodu, te se upinjem svim svojim bićem da izronim kako bih udahnuo zrak, jer Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
drugog izbora nemam. Preteško mi je, ali znam da ovo moram odraditi. Odjednom izlazim iz tijela i odozgo gledam prizor starog grada s labirintom uskih praznih ulica u kojima nazirem tek nekoliko naoružanih vojnika u sivim uniformama kako trče za mnom, a sebe vidim kako upravo zamičem u malu slijepu ulicu, bez izlaza. U tom trenutku prizor se zaledio i zaustavilo se sve osim otkucaja mog srca, koje i sada kuca glasno ali vrlo usporeno, ispunjavajući muklim vibracijama cijelo moje biće. Učini mi se kao da smo srce i ja zapravo jedna sveobuhvatna cjelina izvan koje u ovom trenu ništa drugo ne funkcionira. U dalekom kutku svijesti bljesnulo mi je na tren kako je ovo moj trenutak odluke u kojemu još mogu odustati, ali istovremeno me snažno prožme misao da odustajanje ne može biti moj izbor. Pogled na zamrznuti prizor cijelu moju svjesnost ispuni grčevitim strahom da možda neću uspjeti, ali i mišlju da nastaviti moram. Čim sam to pomislio, prizor se naglo pokrenuo u svoj svojoj žestini. "Moram se izbaviti", prostruji mi ponovno kroz svijest, dok trenutačno uskačem u svoje ukočeno tijelo, koje je stajalo ispred visokog tamno-sivog betonskog zida na kraju ulice. Zvuci oružja i teških vojničkih čizama te nerazumljivi povici vojnika gotovo da me potpuno okružuju. "Moram se izbaviti", vibrira u meni stapajući se s | Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
cijelom mojom osobnošću, dok spontano širim ruke kao da su krila i mahnito mlataram upinjući se prema maglovitom nebu koje proviruje iznad zida. Mašem krilatim rukama u ludom ritmu otkucaja srca i uspijevam odvojiti se od tla. Razrogačim pogled i cijeloga sebe usmjeravam očajno prema plavičasto-bijelom zamućenom svjetlu što se pomalja među jednoličnim oblacima. Znam samo to da moram poletjeti prema njemu i doseći ga. Odjednom cijeli prizor nestaje i budim se uznemiren, uz neugodno lupanje srca, hvatajući dah. Refleksno otvorim oči, ali ih odmah zatvorim. "Ne želim vidjeti gdje sam", pomislim očajno. "Ne želim ni misliti o tome. Radije bih se vratio u ovaj ludi san." Nervozno prizivam u svijest poznate scene tek prosanjanog sna. Još mi u umu odzvanjaju zvuci vojničkih čizama u ritmu srca, a zamućeno svjetlo kojemu sam stremio još se ne gubi iz vidokruga. "Ponovno ista noćna mora", pomislim, a mrak iza očnih kapaka donosi mi tek na trenutak privid odsutnosti u kojem osjetim mogućnost da se usmjerim u željenom pravcu, te poželim nastaviti let prema zamućenoj svjetlosti koja mi je u mojoj noćnoj mori uvijek ostajala tek željen, ali nedostižan cilj. Prvi put ne osjećam olakšanje nakon buđenja iz svoje noćne more. Prvi put želim se vratiti i uroniti u zagrljaj one svjetlosti, ma što ona bila. Osjećam da mi je baš jutros jako važno da konačno odletim u svjetleću plavičasto-bijelu izmaglicu, što mi do sada nikako nije uspijevalo. Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
"Možda bih baš sada mogao uspjeti u tome", grčevito ponavljam spasonosnu misao, ne želeći se razbuditi. Ali već sam potpuno u tijelu i osjećam vonj bolnice, a nečije tiho hrkanje postaje zvuk realnosti. Nevoljko otvaram oči, pa buljim u sjenu na stropu puštajući sličice prosanjanog sna da se ponovno odvrte, pokušavajući na njega gledati kao da je neki stari film na čije sam povremeno gledanje osuđen. Malo mi je lakše dok ovako budan gledam scene iz sna sa strane kao gledatelj, ali sjetim se straha koji me je nagnao da očajnički ali odlučno poletim, te kao da se ponovno zgrčim iznutra, pa užurbano pokušavam prizvati bilo što pozitivno. "Ipak, bar u tom uzletu nazire se, makar i na trenutak, mogućnost uspjeha", pomislim, nastojeći odagnati neugodnu misao kako me ova tegobna noćna mora u posljednje vrijeme sve češće progoni. "Bože, jutros mi je ovaj moj san djelovao zastrašujuće realno", pomislim i sklupčam se uz rub kreveta pokrivši se pokrivačem preko glave. "Želim se vratiti u san… samo da ništa ne mislim… ništa… baš ništa."
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
II. PRETSKAZANJE Sebe vidim kako lutam Drumom pustim tražeći pute I bez straha da zalutam Daljine zovem – ali one šute Zastati ću pokraj česme Ali vodu neću piti Kao sapete usred pjesme Suhe usne bol će kriti I poći ću dalje drumom Tražeći luč u mrkloj tmini Kao bez duše vođen umom Išćući zvijezde u daljini
Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"
*
*
*
Cijelu knjigu "Put ka ozdravljenju" možete naručiti na stranici: www.webknjizara.hr Izravan link na knjigu: www.webknjizara.hr/knjige/proza/put-ka-ozdravljenjumladen-kujundzic *
*
*
Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju" |
| Mladen Kujundžić – "Put ka ozdravljenju"