Ivo Goldstein Holokaust u Zagrebu O Stepincu by Zeljko Uvanovic

Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi - Goldhagen, D., J., A Moral Reckoning, The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair, London 2002. O nadbiskupu Stepincu mnogo se pisalo i raspravljalo još za njegova života i dugo poslije njegove smrti, sve do danas. Implicirana je uvijek bila i šira tema o odnosu katoličke crkve u Hrvatskoj i Stepinca prema ustaškom režimu. Perspektive iz kojih se ocjenjivalo često su bile krajnje različite, pa su takvi bili i zaključci. Proturječne su i raznorodne ocjene i Stepinčeva odnosa i crkve uopće prema Židovima. Moglo bi se reći da je "Alojzije Stepinac bio čovjek visokih moralnih standarda, snažnih strasti i uskog političkog horizonta. Bio je fanatično pobožan, beskrajno odan katoličkoj crkvi i strastveno je mrzio komunizam. Bio je hrabar čovjek."1 Držanje Katoličke crkve i Stepinca neraskidivo je povezano s odnosom cijele katoličke crkve i Vatikana prema nacizmu, odnosno fašizmu, a svi vatikanski arhivi o tim dogañajima još nisu otvoreni. Nadbiskup Stepinac mogao je o nekim problemima odlučivati sukladno vlastitim stavovima i inicijativama, ali je prije svega bio vjeran predstavnik i sljedbenik Vatikana.2 Kada je papa Pio XI sklopio 1929. konkordat s talijanskom državom, u provali oduševljenja Mussolinija je javno nazvao "čovjekom kojeg nam je Providnost poslala". Pa ipak i Piju XI i Piju XII bilo je posve jasno da s totalitarnim režimima "nema šale". Od 1929. mnogi su njemački biskupi glasno optuživali rasističko i vjersko učenje nacizma, te su ustrajali u tome da nijedan katolik ne može biti nacist. Meñutim, Rimu se nacizam činio najsnažnijim branikom pred komunizmom. Pio XI je u ožujku 1937. objavio Nijemcima namijenjenu encikliku Mit brennender Sorge, u kojoj je osudio rasizam i optužio nacističku vlast da sije "obilje nepovjerenja, nesloge, mržnje, objede”. Zaključio je da "na njemačkom obzorju vidi prijeteće olujne oblake razornog rata”.3 Meñutim, nekoliko dana kasnije objavio je drugu encikliku Divini Redemptoris, u kojoj još oštrije i direktnije osuñuje komunizam čija načela proglašava "u biti neprijateljskima vjeri u bilo kojem obliku" te poziva na uvoñenje crkvenog socijalnog učenja kao protutežu i komunizmu i "nemoralnom liberalizmu".4 Time je već Pio XI zacrtao načelo vatikanske meñunarodne politike za naredno razdoblje: nacizam i fašistički totalitarizam jesu zablude, pogreške i opasnosti, ali neznabožački je totalitarizam ipak glavni, smrtni neprijatelj vjere i Crkve. Vatikan je u lipnju 1933. sklopio Konkordat i s tada tek uspostavljenom Hitlerovom vladom, ali je u sljedeće tri godine uputio Berlinu tridesetak protestnih nota zbog kršenja tog Konkordata. Većinu je sastavio državni tajnik Eugenio Pacelli, budući papa Pio XII, kojeg će se kasnije optuživati za simpatije prema nacizmu. Ton tih nota bio je daleko od srdačnog.5 Pacelli se užasavao nad zahtjevima diktatora da im se njihovi podanici potpuno podrede, da im se podredi i Crkva, a mrska mu je bila i rasistička doktrina kao temelj nacizma. S druge strane, sviñale su mu se autoritarne političke koncepcije koje su isticale tradicionalne vrijednosti – skladan obiteljski život i društvenu disciplinu, a nacizam i fašizam su i to činili. Stoga, kada je u ožujku 1939. postao papa, Pacelli je bio vidno suzdržaniji u kritici nacizma nego li njegov prethodnik. Još su u rujnu 1938. trojica isusovaca po neposrednom nalogu pape Pija XI. sastavili encikliku Jedinstvo ljudskoga roda, kojoj je temeljni cilj bio da se jasnije negoli ikada osudi nacistički rasizam i antisemitizam, ali enciklika nikada nije bila ni objavljena, ni korištena.6 Novi papa Pio XII bio je dugogodišnji papinski nuncij u Njemačkoj i tečno je govorio njemački. Bio je veliki poštovalac njemačke glazbe i kulture. Iako je osjećao odbojnost prema nacističkoj rasnoj teoriji, i on je, još odlučnije od Pija XI, smatrao da je Crkvi neprijatelj broj jedan sovjetski komunizam, a ne nacizam ili fašizam.7 Sve do posljednjeg trenutka, do posljednjega dana u kolovozu 1939, Pacelli je u javnim radijskim apelima i u nizu diplomatskih poruka vladama Trećega Reicha, Poljske, Italije i zapadnih sila uzalud "preklinjao 1

Goldstein, Beatifikacija.

O Katolickoj crkvi u NDH i posebice o njenu odnosu prema zlocinima literatura je narasla gotovo do nepreglednosti - usp., Strcic, Jasenovac, 39, 78-79.

Shirer, Rise and Fall, 235.

Duffy, Sveci i grešnici, 261.

Duffy, Sveci i grešnici, 258-259.

G. Passelecq – B. Suchecky, L'Encyclique cachée de Pie XI, Paris 1995.

Duffy, Sveci i grešnici, 263; vidi, primjerice, Cornwell, Hitler's Pope.

u ime Boga" da se "ustraje na pregovorima" i ne ide u rat, tvrdeći da se "ništa ne gubi mirom, ali se sve može izgubiti ratom".8 U ratu je želio ostati neopredijeljen, ali je taj "uravnoteženi" stav bilo teško održati. Još je u lipnju 1940. povjerljivim porukama Hitleru, Mussoliniju i Churchillu nudio svoje posredništvo "za pravedan i častan mir",9 sve dok nije shvatio da je bilo kakav sporazum nemoguć dok je u Njemačkoj na vlasti Hitler. "U osnovi svega njegova djelovanja ležala je sve veća plaha neodlučnost, diplomatska profinjenost u kojoj premišljanje svake sitnice kao da je paraliziralo akciju",10 pa je tako stekao epitet "diplomatizirajućeg pape”, za razliku od "temperamentnog pape” Pija XI.11 Sve nelogičnosti i paradoksi papinske politike najviše su došle do izražaja u odnosu Vatikana prema nacističkom genocidu nad Židovima.12 Sve do II. vatikanskog koncila (održanog 1961-1965. godine) katolicizam je smatrao da je pojavom Krista povijesna uloga židovstva kao religije zapravo dovršena, jer je vjersko učenje utemeljeno na Starom zavjetu postalo sastavnim dijelom kršćanske vjerske ideje pa je time židovska vjera, koja je svojedobno imala zadaću čuvati ideju o jednom Bogu i nagoviještati dolazak Mesije, zapravo izgubila svaki razlog za postojanje. Stoga Bog kažnjava one koji su toj preživjeloj vjeri uporno ostali odani, jer oni su kolektivno krivi za Isusovu smrt.13 U praksi, kada je dolazilo do progona Židova, to je značilo da se ne može braniti židova kao vjernika, ali se zbog poštivanja osnovnih Božjih zapovijedi može i mora braniti židova (Židova) kao čovjeka. Naravno da se radi o krajnje nejasnoj poziciji, jer je vjera bitan dio židovskog identiteta; kako u čovjeku dijeliti njegovu židovsku vjeru od njegove cjelokupne fizičke i psihičke egzistencije? Pio XII dugo je šutio na sve brojnije vijesti o nacističkim progonima i masovnom ubijanju Židova. Jedan od razloga kojim se objašnjavala njegova šutnja bilo je uvjerenje da javna osuda nacističke genocidne politike ne bi pomogla Židovima. Nacisti bi, po tom mišljenju, samo proširili progone na Židove i na još više katolika. A Crkva, kao i Židovi u Njemačkoj, Poljskoj i u ostaloj okupiranoj Evropi, platili bi cijenu takvog papina postupka. Osim toga, Pacelli je izričito u prosincu 1942. obrazložio otpravniku poslova američke ambasade u Vatikanu da ne može osuditi nacističke, a istovremeno šutjeti o boljševičkim zločinima.14 Konačno je potkraj 1942. papa popustio pod sve jačim pritiskom, pa je u božićnom govoru pozvao ljude dobre volje da društvo ponovno privedu k vladavini Božjoj. "To smo dužni", meñu ostalima, i "stotinama tisuća nedužnih ljudi koji su smrtno stradali i bili osuñeni na sporo uništenje, ponekad samo zbog svoje rase ili zbog svoga podrijetla".15 Saveznici su smatrali da je papina poruka mlaka, zaobilazna i šifrirana, a Njemačka i Italija da se papa prestao pretvarati da je neutralan i da je nedvosmisleno osudio nacistički zločin. Sredinom listopada 1943. u okupiranom Rimu njemački su SS-ovci, po osobnoj odluci samoga Hitlera, poduzeli akciju u kojoj je trebalo svih 8.000 rimskih Židova deportirati u logore. No, uspjeli su pohvatati svega 1.259 osoba, a deportirati njih 1.007, pošto su 252 osobe pošteñene kao pripadnici mješovitih brakova. Preostalih 7.000 rimskih Židova spasilo se: približno polovina sakrivši se kod svojih katoličkih prijatelja, oko 3.000 uz papinu suglasnost u Vatikanu i daljnjih nekoliko stotina u nekim rimskim samostanima i crkvama. Ipak, ni ovaj put, usprkos zahtjevima iz njegove kurije, Pio XII nije se odlučio javno osuditi nacističko nasilje "koje se odvijalo pod zidinama i naočigled Vatikana", što je njemački ambasador Weizsäcker u izvještaju 28. listopada ocijenio najvažnijom povoljnom okolnošću u inače neuspjeloj akciji.16 Katolička crkva u Hrvatskoj bila je u još osjetljivijoj poziciji negoli Katolička crkva u cjelini. Hrvatski biskupi bili su nezadovoljni položajem Crkve u Kraljevini Jugoslaviji. Nadbiskup Stepinac prilično je dugo prihvaćao Jugoslaviju kao državu s nadom da će se u njoj postupno moći ostvariti ravnopravni vjerski i nacionalni odnosi, ali je u tom pogledu uzastopno doživljavao razočaranja. Čini se da ga je najviše pogodilo kada je 1937. godine beogradska vlada pod pritiskom Srpske pravoslavne crkve odustala od konkordata s Vatikanom, koji je već bio potpisan. To je nadbiskup Stepinac shvatio kao znak da Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji nikada neće postići status na koji je polagala pravo. Crkva u cjelini tradicionalno je smatrala da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja u 8

Shirer, Rise and Fall, 561.

Shirer, Rise and Fall, 747.

Duffy, Sveci i grešnici, 263.

Hilberg, Destruction, 1019.

Duffy, Sveci i grešnici, 263.

Strecha, Škandal, 235; Strecha, Politički katolicizam, 94-96; vidi i: Gross, Ravnopravnost, 125.

Duffy, Sveci i grešnici, 264.

Hilberg, Destruction, 672-673.

čvrstoj vezi, da se njihovi ciljevi uzajamno dopunjuju i isprepliću. Iz toga proizlazi i stav da su tijesno i neraskidivo povezani i hrvatski narod i Katolička crkva kao organizacija. Kad je uspostavljena NDH kao nacionalna država hrvatskoga naroda, Crkva je ocjenjivala da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva, pa da su samim time ispunjene i neke od želja Crkve. Osim toga, ustaške su vlasti objavile da je NDH katolička država. Činilo se mnogima da Katolička crkva mora biti jako zadovoljna. Kada su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar, nadbiskup Stepinac bio je ogorčen. U dnevniku je zapisao: "Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta ... koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja."17 Stepinac je, očigledno, držao vjerske razlike podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji. Isti dan nadbiskup Stepinac razašilje okružnicu kleru Zagrebačke nadbiskupije preporučujući "da se molitvama obraća Gospodinu neka mladom Kralju u njegovom vladanju dade svoj blagoslov i pomoć da naša Hrvatska i čitava Država ostane pošteñena od ratnih strahota, a njezini narodi da u miru, slobodi i pravdi uzmognu raditi oko svoga napretka i razvitka".18 Radi li se o stavu koji je proturječan onom o "pravoslavlju kao najvećem prokletstvu Evrope"? Na prvi pogled – da, u načelu – ne. Moliti za državnog poglavara, ma kakav i ma koji on bio, izraz je tradicionalne lojalnosti Katoličke crkve državi. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja pohoditi Slavka Kvaternika. U meñuvremenu je blagoslovio i osnutak države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, posjetio ga je nadbiskup Stepinac i izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja poslao okružnicu u prigodi uspostave hrvatske države: ocjenjujući da se radi o "najzamašnijim dogañajima u životu hrvatskog naroda... o davno sanjanom i željkovanom idealu", zaključuje: "Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može ... jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!"19 A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene države krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati. Katolički list, tjednik koji se može smatrati glasnogovornikom Zagrebačke nadbiskupije, početkom lipnja tvrdi da "vjernost Hrvata Božjoj Crkvi... htjela je Providnost nagraditi najvećim darom, koji jedan narod zaslužuje: samostalnom, suverenom državom".20 Nadbiskup Alojzije Stepinac isuviše dugo sve ono zbog čega protestira smatra "pogrješkama", pa tako u studenom 1941. godine, kada kritizira odnos prema pravoslavnima i govori o prijelazima s pravoslavlja na katoličanstvo, izjavljuje kako "ne krivimo za ove pogrješke Vladu NDH ... ne želimo ih prikazati kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica".21 S druge strane, Katolički list tijekom 1941. godine pozdravlja ukidanje nekih novina i rubrika "dopisivanje" u njima, jer su to bili, navodno, svodnički oglasi, "moralna kaljuža". Pozdravlja se i uklanjanje "besramnih slika i kipova iz izloga zagrebačkih trgovina" (a radilo se o nevinim reklamama sa slikama žena u vrlo zatvorenim kupaćim kostimima), potom i "relijefa golih muškaraca i žena" s neke zgrade u Zagrebu, proizvod "framazunske drskosti". Zahtijeva se da "redarstvo intervenira da kojekakva ženska čuda nestanu s ulice i iz javnih lokala". Podržava se Mile Budak kada u rujnu govori protiv javne uporabe kletve, usprkos tome što se vrlo dobro znalo da je on autor izreke "Bjež'te psine preko Drine!"22 17

Jelic-Butic, Ustaše i NDH, 214; vidi i str. 48-51 u ovoj knjizi.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 40/1941.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 59/1941; Hrvatski glas, 1. 5. 1941; Krišto, Katolička crkva, II, 34-35.

Katolički list, 21-22/1941, 245.

Iako se ove riječi odnose na konkretan slučaj, one vrlo dobro mogu poslužiti kao ilustracija nadbiskupova opcenitog odnosa prema nepravilnostima i zložinima koji su se dogañali – Krišto, Katolička crkva, II, 115.

Katolički list 17/1941, 206; 21-22/1941, 259; 33/1941, 391; 37/1941, 438. Imali su crkveni krugovi uistinu pravo – rubrika «ženidba i udaja» u zagrebačkom Jutarnjem listu vrvi ponudama Židovki i Židova ili ponudama za Židovke i Židove. Takvih je ponuda, primjerice 27. studenoga 1938. bilo 15 na od ukupno 133, ili preko 11%. Može se pretpostaviti da su neki od ponuñača bili Židovi/Židovke ili su ih Židove/Židovke tražili kao partnere, ali to nisu napisali, iz čega proizlazi da su Židovi/Židovke bili i više angažirani u tome od 11%. Jedan od razloga

Još i u svibnju 1943. nadbiskup Stepinac ponavljao je neke stavove iz Katoličkog lista, tvrdeći da je "hrvatska Vlada, ne učinivši toliko zla, kako kažu Srbi, učinila mnogo toga dobroga", da se energično bori protiv pobačaja, da je ukinula masoneriju, izdala uredbe protiv bogohuljenja itd. Pripisivao je u "dobro" hrvatskoj vladi i to da je "strogo zabranila sva pornografska izdanja kojima su takoñer u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci".23 Bile su to krajnje paušalne ocjene; zar su baš samo Židovi i Srbi bili izdavači "pornografije", odnosno ilustriranih novina poput zagrebačkog Svijeta i njemu sličnih, gdje je bilo i fotografija žena u kupaćim kostimima i donjem rublju? Svi prigovori koje je nadbiskup Stepinac upućivao ustaškim vlastima, pogotovo u počecima NDH, imali su karakter upute za korekcije unutar sustava. U citiranom pismu Stepinac, na zahtjev iz Vatikana, vrlo opširno nabraja i dokumentira sve što je Katolička crkva u NDH do svibnja 1943. učinila da bi pomogla progonjenim Srbima i Židovima, ali prenaglašenim pohvalama nekih marginalija u ocjenjivanju ustaškog režima kao da traži samoopravdanje za predugu javnu šutnju nad teškim zločinima koji zasjenjuju sve eventualne marginalne (i dijelom dvojbene) pozitivnosti. Crkveni vrh, kao i sam nadbiskup Stepinac, bez obzira na zadovoljstvo, imali su još otpočetka neke rezerve prema režimu. Znali su da u režimu, koji ima za uzor tadašnji njemački ili talijanski model vlasti, Crkva dolazi u opasnost da postane instrument države, tj. da, s jedne strane, uživa različite povlastice, s druge, da joj se ograniči sloboda. Totalitarni režimi apsolutiziraju državu i niti jedna ustanova, pa niti Crkva, ne može djelovati izvan stroge kontrole svjetovne vlasti. Stepinac i vrh Crkve znali su za teškoće i dvojbe u Crkvi u Njemačkoj i Italiji. Proklamaciju da je NDH "katolička država" Crkva je tumačila i kao nagovještaj opasnosti da je država podjarmi. Katolička crkva nije ni izdaleka bila jedinstvena u tumačenju i odnosu prema ratu i sukobljenim stranama. 75 katoličkih svećenika u Hrvatskoj i BiH sudjelovalo je u ratu na strani partizana, od toga su 52 po nacionalnosti bila Hrvati, a ostali, osim dvojice, Slovenci. Kao suradnici partizana poginula su 43 svećenika, meñu njima je bilo 18 Hrvata, a svi ostali, osim trojice, bili su Slovenci.24 Dijelovi Crkve vrlo su brzo iskazali neslaganje, pa čak i protivljenje režimu. Kanonik Pavao Lončar, samo koji dan po uspostavi NDH, 20. travnja 1941, izjavio je da je Pavelić "duhovna sirotinja", da "svećenici ne mogu biti ustaški oficiri" itd. Bila je to reakcija na manje ili više prikrivene namjere ustaškog režima da podvlasti Crkvu i instrumentalizira je u svoju korist. Netko je Lončara prijavio pa je on u kolovozu 1941. godine završio na pokretnom prijekom sudu koji ga je osudio na smrt, a potom zamijenio smrtnu kaznu s 20 godina zatvora. Lončar je pušten iz Lepoglave do kraja 1943. godine.25 "Franjo Richter, Hrvat, župnik u Stubici kod Zagreba odbio je održati u svojoj župnoj crkvi svečani Te Deum za Pavelića na njegov imendan. Ustaše su ga zato uhapsili, odveli ravno u Jasenovac i odmah kod dolaska u logor ubili."26 Franjevački su provincijali na sastanku u Zagrebu od 10. do 12. lipnja 1941. zaključili da nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u ustaški pokret. Miroslav Filipović-Majstorović isključen je iz franjevačkog reda u srpnju 1942. godine, nakon višemjesečnog spora, zbog toga što je bez dopuštenja djelovao kao vojni kapelan i zbog svojevoljne veze s ustašama, zbog sudjelovanja u jedinicama koje su vršile pokolj Srba te preuzimanja funkcije jednog od zapovjednika jasenovačkog logora. 27 Ipak je dio Crkve dugo vremena bio pasivan prema najgorim ispadima državnog terora, jer nije smatrao potrebnim da se o tome javno izjasni. Neki su katolički svećenici bili i aktivno uključeni u ustaški pokret, kao suradnici ili čak dužnosnici, uglavnom na nižim i lokalnim razinama. Njihov je broj teško ustanoviti, no svakako je osjetljivo veći od broja angažiranih u ratu na partizanskoj strani. je što su u većem postotku pripadali grañanskom sloju koji je slao ponude u rubriku «ženidba i udaja» te da su Židovi/Židovke percipirani kao bogati: «genijalni student, rimokatolik, tražim židovku, kojoj je moguće da me financijalno pomogne, za pomoć stavim fiksnu garanciju, sigurna eksistencija i udaja.» 23

Krišto, Katolička crkva, II, 269.

Vidi o tom problemu, opširno, u: Petešic, Katoličko svecenstvo, 274-276.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 135/1941; Katolički list, 34/1941, 1/1943; Ivančan, Lončar, 1175; Kožul, Spomenica, 335-337; Maček, Memoari, 160.

Ciliga, Sam kroz Europu, 323. Doduše, Ciligine tvrdnje uvijek treba uzimati s rezervom. O tome vidi str. 606-608 u ovoj knjizi.

Tko je tko u NDH, 114-115.

Ono što istaknuti franjevac Dominik Mandić piše u drugoj polovini lipnja 1941. iz Rima svom provincijalu fra Miji Trohi u Zagreb, možda je mislila većina crkvenih ljudi, ali to je ostajalo u privatnim korespondencijama i internim razgovorima: "Ukoliko dolazite u doticaj s današnjim vladaocima u Hrvatskoj domovini, preporučite im da budu u svemu pravedni i plemeniti. Neka ne vraćaju zlo za zlo, neka nevine ne progone, neka mržnju ne potpiruju... Ništa ne smiju danas učiniti drugima, što ne bi željeli da drugi učine Hrvatskom Narodu. Napose im preporučite da izbjegavaju progone vjerske Pravoslavnih i Židova. Katolička Crkva nije nigda odobravala niti danas odobrava proganjanje ljudi koji u dobroj vjeri živu u drugim vjeroispovjestima. Ne može se odobriti ni nasilnu vjersku propagandu meñu inovjercima. Napose se mora osuditi javno vanjsko obilježavanje pripadnika drugih vjera."28 Potom je Mandić pisao papi i provincijalima hrvatskih franjevaca tražeći da "opominju vjernike i ljude koji su na vlasti da ne nanose nikakvu nepravdu Srbima ili Židovima" te napominjući da "franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova; u oduzimanju njihova imetka, pokretnoga i nepokretnoga".29 S druge strane, sarajevski Katolički tjednik, nepolitički list za katoličku obnovu, križarske orijentacije, u svibnju 1941. počinje feljtonizirati knjigu austrijskog župnika Gastona Rittera Židovstvo i Antikristove sjene. Radi se o notornom antisemitskom pamfletu kojem su izvor Protokoli. Feljton se objavljuje puna 23 broja, do potkraj listopada 1941, kada su već brojni sarajevski i bosanskohercegovački Židovi završili u Jasenovcu.30 U najavi feljtona tvrdi se da je Katolički tjednik oduvijek zastupao mišljenje da «židovstvo sa svojim tajnim prevratničkim ciljevima predstavlja najveću opasnost ne samo za Katoličku crkvu, već i za cijeli rod ljudski… Mi smo o tajno organiziranom svjetskom židovstvu i prije pisali kao o negativnoj pojavi, najnegativnijoj pojavi svijeta.” 31 Uredništvo nadalje tvrdi da “pri prosuñivanju protužidovskog pokreta u svijetu, u svrhu ispravne orijentacije, treba imati pred očima nekoliko važnih činjenica. Nepobitna je istina, da su se židovi … svojim trgovačkim talentima uspjeli nametnuti državama, vladama i vladarima, što kao financijeri, što kao tajni dirigenti, a dijelom i kao otvoreni krvavi diktatori… Židovi, koji gurnuše Evropu i cijeli svijet u propast – propast vjersku, moralnu, kulturnu i ekonomsku – dobiše apetit na ništa manje nego na – cio svijet. Na tomu se ozbiljno radilo. Čvrste veze tajne organizacije povezaše ih neraskidljivim vezama… Ta jedinstvenost dolazi u prvom redu do izražaja u mržnji na Crkvu i na kršćanstvo…” 32 Stoga nije iznenañenje da se u lipnju sa simpatijama primaju sve protužidovske odredbe ustaških vlasti, konkretno, ona o isključivanju židovskog utjecaja na izgrañivanje narodne i arijske kulture.33 U istom broju uredništvo se jasno svrstava na nacističku stranu: naime, nakon uspješnog njemačkog desanta na Kretu, čime se činilo da je stvorena «njemačka evropska tvrñava», uredništvo ocjenjuje da smo “korak bliže cilju – jačem i zdravijem društvu». 34 Feljtonizira se i jedan antiboljševički i antisemitski tekst u kojem se tvrdi da je cilj «Njemačka bez Židova» (ili «Njemačka osloboñena od Židova»), da će to «biti sretni dani». Potom se s neskrivenom simpatijom tvrdi da je «knjiga pisana kad u Njemačkoj još nitko nije pravo ni slutio, što čeka Židove».35 Napisano je to u srpnju, kada je u NDH već postajalo jasno «što čeka Židove». Do proljeća 1942. svakom je u NDH bilo jasno bilo «što je dočekalo Židove». Tada Glasnik Sv. Ante, časopis iz srednjobosanskog grada Visokog, povodom antisemitske izložbe u Zagrebu, tvrdi da je nauka Talmuda «da je Bog stvorio nežidove u obliku ljudi samo za to da noć i dan služe Židovima» te da su navodno «Židovi po toj nauci tokom povijesti 'radili' i 'stvarali'» Meñutim, «i takvom je radu morao jednoć doći kraj. Borbeni su narodni pokreti otkrili takav rad Židova meñu narodima i upozorili ih na njegovu opasnost, koja je prijetila, da bi svojim daljnjim radom podpuno uništila najbolje i najpozitivnije snage svakog naroda. Hrvatski je narod takoñer obračunao s takvim židovskim radom i prikazao ga – pod vodstvom Ustaškog pokreta – u svoj njegovoj himbenosti i rušilačkoj zadaći koju su Židovi provodili u hrvatskom narodu. Izložba 'Židovi' pruža nam najjasniji rad Židova tokom povijesne borbe hrvatskog naroda. Ova je

Pandžic, Životopis, 80.

Pandžic, Životopis, 81-83.

Katolički tjednik 21-43/1941. Katolički tjednik 20/1941. 32 Katolički tjednik 21/1941. 33 Katolički tjednik 24/1941. 34 Katolički tjednik 24/1941. 35 Katolički tjednik 27/1941. 31

dokumenat vremena, koji hrvatskom narodu na jasan način dokazuje, što su sve Židovi radili u Hrvatskoj i koje su njihove namjere bile u budućnosti...»36 Usprkos simpatijama koje je Stepinac gajio prema novoj vlasti, do prvih je nesuglasica došlo vrlo brzo. Naime, 23. travnja 1941, u huškačkoj atmosferi koja prethodi donošenju "rasnih zakona" nadbiskup Stepinac u pismu ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću "povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona” upozorava na "dobre katolike koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona ... imade meñu njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti. Smatram da bi bilo potrebno da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir na takove konvertite."37 Dakle, zakoni su "potrebni", ali se njihovom primjenom ne smiju obuhvatiti židovski preobraćenici na katoličanstvo. Već ovaj vrlo rani dokument ukazuje na ambivalentnost pozicije i Crkve i samoga Stepinca – on se načelno ne protivi donošenju rasnih zakona koje naziva "protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznosti provedbe. U tom smislu nadbiskup protestira i mjesec dana kasnije, 22. svibnja. Ponovno piše Artukoviću i tvrdi kako ga se uvjeravalo da "su radi razloga neovisnih o nama ti zakoni morali biti proglašeni, ali da primjena njihova u praksi neće biti tako okrutna. No uza sve to mi vidimo da gotovo svaki dan dolaze sve strože i strože odredbe koje pogañaju jednako i krive i nedužne". Nije jasno koje to Židove nadbiskup smatra "krivima"? U istom pismu, braneći židovske obraćenike na katolicizam, tvrdi da su "mnogi od njih pokršteni davno prije progona Židova, dakle u vrijeme kada je krštenje za njih, s materijalne strane, značio jedan minus".38 Nije li time nadbiskup Alojzije Stepinac neizravno prihvatio tvrdnje antisemitske propagande da su Židovi u Hrvatskoj i meñuratnoj Jugoslaviji bili povlašteni? Iz te predrasude vjerojatno izvire Stepinčeva argumentacija u istome pismu od 22. svibnja kojom on posredno opravdava rasne ("protužidovske") zakone, a neposredno se zauzima za njihovu selektivnost i ublažavanje postupka: "Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu. Ali da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca, već i za državnu upravu."39 Stoga se Stepinac u ovome pismu zalaže da se "odredba o nošenju židovskog znaka ... ne bi trebala provesti" i da će on "biti prisiljen da Židove katoličke vjere upozori da ne nose te znakove, da ne bude smetnja i senzacija u crkvi". 40 Dodao je i da "poznavaoci prilika vele, da ni u samoj Njemačkoj rasni zakoni nisu bili provedeni takvom strogošću i takvom brzinom" (što je u ovome slučaju točno, jer su u Reichu židovski znakovi kao obavezni uvedeni tek 1. rujna 1941. godine). Sukusom Stepinčeva stava može se smatrati rečenica koja je zapravo rezime cijeloga citiranoga pisma: "U vezi s izloženim molim Vas, gospodine Ministre, da izdate shodne naloge da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i dr.) provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo." 41 Ostaje sasvim nejasno kako je to Stepinac zamišljao da se može pomiriti diskriminatorske zakone protiv cijelih naroda i, istovremeno, poštovati "ličnost i dostojanstvo" svakog pripadnika tih naroda. Ipak, činjenica jest da je ta nepomirljiva kontradikcija – nepomirljiva sa stanovišta logike, etike, pravne teorije i provedbene prakse – ostala često prisutna u Stepinčevim pismima i drugim istupima sve do potkraj 1942. ili do početka 1943. godine. Tezu o "povlaštenim" Židovima ili o dopustivom kažnjavanju "nepravda, koje su Židovi počinili" Stepinac ponavlja i u pismu Artukoviću u ožujku 1942. godine, ali tada naglašava da se "ne može dati za pravo da se individualno nevine ljude progoni".42 Vjerojatno je nadbiskupovo pismo od 22. svibnja pridonijelo da se u zakonu od 5. lipnja 1941. godine od nošenja žutoga znaka izuzmu neki Židovi koji su bili u braku s "arijevcima" i neki javni radnici, crkvene 36

Glasnik sv. Ante, god. 37, 7-8/1942, 240.

Krišto, Katolička crkva, II, 34; HDA, fond 416 (Politeo), 222.

Krišto, Katolička crkva, II, 50-51.

Krišto, Katolička crkva, II, 50.

40 Krišto, Katolička crkva, II, 34-35; Stepinževa formulacija "razlozi neovisni o nama” u uvodu ovoga pisma vjerojatno je fraza prenesena iz razgovora s predstavnicima ustaške vlasti - oni su ožigledno uvjeravali nadbiskupa da su se "rasni zakoni” trebali donijeti zbog Nijemaca, što tek manjim dijelom odgovara istini. – usp. str. 590-592 u ovoj knjizi. 41

Krišto, Katolička crkva, II, 51.

Krišto, Katolička crkva, II, 160.

osobe te svećenstvo, sve dok nose svoje odore. 43 Stepinac je protestirao i protiv proglasa o "Židovima kao širiteljima uznemiravajućih vijesti", od 26. lipnja,44 ali se ni ovaj puta ne osuñuje režim, već samo neke njegove akcije. Nadbiskup ne protestira što se u ime "viših interesa" donose zakoni koji su po svome duhu posve protukršćanski. Protiv tih zakona ne protestira ni Katolički list, ali odobrava uklanjanje "pornografije". Radi se o dvostrukim kriterijima koje nije lako objasniti, još manje opravdati. Osim toga, i osude prakse ustaškog režima iznimno su blage s obzirom na nedjela na koja se odnose. Bilo je ipak jasno da postoje nesuglasice i nepovjerenje izmeñu Crkve i države i da se to ne može prikriti. Ministar pravosuña i bogoštovlja Mirko Puk u srpnju 1941. godine upozorava Stepinca da slovenski svećenici rasporeñeni po Hrvatskoj "skoro bez iznimke prave zločinačku propagandu protiv naše države". Najčešće izjavljuju da će "ovo potrajati još najdulje dva, tri mjeseca, pa će propasti i opet će biti Jugoslavija". Do Puka su s nekoliko mjesta stigle i denuncijacije da su neki pričali kako "i preuzvišeni Stepinac tvrdi isto ovo". Ministar tvrdi da ne "poklanja naravno ni vjere ni važnosti na tvrdnju, koja se tiče Vaše osobe", ali prijeti da će "dobije li još koji sličan izvještaj, biti prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu izjavama, pred prijeki sud". Bila je to prijetnja upućena neizravno i nadbiskupu samom i čitavoj Crkvi. I Puk i vrh ustaškog režima smatrali su da Crkva mora biti poslušna sluškinja režima, u protivnom ni ona neće biti pošteñena. I to je, a ne samo simpatija za NDH kao takvu, razlog što se Stepinac možda ne usuñuje oštrije protestirati protiv ustaškog nasilja i zločina. Bilo je to u priličnoj mjeri slično situaciji u kojoj se našao papa Pio XII. Stepinac je u diplomatski sročenom odgovoru odbacio tvrdnje spomenute u Pukovu pismu i napisao da "ako se itko iskreno veseli slobodi hrvatskog naroda", onda je to on sam.45 Nadbiskup ima pravo kada u jednom od pisama (od 21. srpnja 1941. godine) piše poglavniku Paveliću da "će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori (tj. na 'nečovječne postupke prema nearijevcima' – op. I. G.), pa mi je to više dužnost, da ja to učinim". 46 No, Stepinac nije protestirao protiv donošenja rasnih zakona kao takvih. Navodno je križevački biskup Janko Šimrak intervenirao (vjerojatno u dogovoru sa Stepincem) kod Slavka Kvaternika da se ne donose rasni zakoni, ali mu je Kvaternik odgovorio, baš kao i drugi ustaški rukovodioci samom Stepincu – ništa se ne može učiniti, jer je to "koncesija koja se mora pridonijeti Nijemcima".47 U spomenutom pismu Paveliću od 21. srpnja 1941. godine, u kojem protestira protiv "nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima", već samom upotrebom riječi "nearijevac" nadbiskup Stepinac zapravo prihvaća ustašku i rasističku terminologiju, pa i više od toga: "Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici." Nadbiskup Stepinac ni ovom prilikom načelno ne dovodi u pitanje deportacije, nego se zalaže da se one izvode na "human" način: dakle, treba korigirati postupak, ali se njegova srž ne dovodi u pitanje. Stepinac predlaže Paveliću da se poduzmu "neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji."48 Nadbiskup Stepinac intervenirao je za mnoge osobe i grupe, često bezuspješno, ali često i s uspjehom. Na samom početku 1942. godine pisao je vatikanskom državnom tajniku, kardinalu Luigiju Maglioneu da se kod talijanske vlade zauzme kako bi se 200 zagrebačke djece židovskog podrijetla, od 7 do 17 godina, većinom bez roditelja, koja žive bijedno "zbog antisemitskih zakona", prebacilo u Italiju. Iz pisma o. Tacchija Venturija kardinalu Maglioneu od 20. siječnja 1942. vidljivo je da ta diplomatska inicijativa nije polučila uspjeh.49 Bečki Židov dr. Ladislav Bodnar (1896), koji je na katoličku vjeru prešao 1919. godine, u rujnu 1941. godine uhapšen je 43

HDA, fond ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 10, 146, 459-460.

Benigar, Stepinac, 405-6.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 77/1941.

Krišto, Katolička crkva, II, 140; HDA, Fond 416 (Politeo), 332.

47 HDA, fond MUP SRH, 301886. Dosje S. Kvaternik, Stenografski zapisnik sa glavne rasprave (saslušanje Marija Marižica, 319), Marižic (1898) bio je grañevinski inženjer, boravio u ustaškom zatvoru, ali s vezama u ustaškoj vlasti - HDA, Dosje SDS br. 301652; Kisic-Kolanovic, Židovska imovina, 436. 48

Krišto, Katolička crkva, II, 77-78; Benigar, Stepinac, 406-7, citira isti dokument, ali ga njegov sadržaj ne potiže na kritička razmišljanja o Stepincu.

49 Krišto, Katolička crkva, II, 136, 140; Osim toga, postoje dvojbe o formulacijama u Stepinževu pismu Maglioneu, jer se hrvatski koncept i latinski prijevod koji je poslan u Vatikan jako razlikuju - vidi, na i. mj., 136, bilj. 302.

u Zagrebu i deportiran u Jasenovac. Nadbiskupski duhovni stol i Vatikan intervenirali su da se Bodnara izvuče iz logora i da mu se ishode dokumenti za odlazak u Brazil. Korespondencija je trajala mjesecima te se čini da nitko iz Crkve nije znao da je Bodnar već do kraja 1941. godine bio mrtav.50 Na molbu Helene Marof, Stepinac je potkraj 1942. godine intervenirao za Zagrepčanina Vlatka Rosenberga, ali mu je gotovo godinu dana kasnije, u rujnu 1943. godine, iz MUP-a stigao dopis da "se dosada nije mogla ustanoviti sudbina imenovanog, što izvolite primiti na znanje". Vlatko-Vladimir Rosenberg ubijen je u Jasenovcu još 1941. godine. 51 Nadbiskup je intervenirao i za Ivana (Hansa) Hochsingera, ali je obavijest stigla u Jasenovac navodno dan nakon što je Hochsinger bio ubijen.52 Prema tekstu Amiela Shomronyja kojim se kod jeruzalemskog muzeja Jad Vašem zauzima za proglašenje nadbiskupa Stepinca "Pravednikom meñu narodima”, nadbiskup je Miroslavu Šalomu Freibergeru za pomoć siromašnim Židovima davao "svakoga mjeseca velike svote novca... prije toga Židovi su dolazili po novčanu potporu na Kaptol, meñutim, to je postalo opasno, jer kada bi vlasti vidjele da se Židovi okupljaju na jednom mjestu, pokupili bi ih na ulici, a bilo je i ljudi koji su ih slijedili i otimali im novac."53 U drugoj prilici Shomrony tvrdi da je nadbiskup novac “mjesečno dijelio izbjeglicama iz hitlerovskih zemalja, najprije pokrštenim, zatim bez razlike vjere i na kraju siromašnim Židovima iz Zagreba”.54 Kada je u listopadu 1941. godine počelo rušenje sinagoge u Praškoj, nadbiskup Stepinac je, takoñer po riječima Amiela Shomronyja, održao govor u katedrali, koji su "neki dobili napismeno": "Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan." Nadbiskup je pridodao i da su to počinili "ustaše i njihove voñe".55 Radi se o vrlo snažnom istupu, o jakim riječima, poprilično neuobičajenim za Stepinca 1941. godine. One su bitno različite, gotovo suprotstavljene, njegovim tadašnjim blagim osudama rasnih zakona i za njih, osim Shomronyjeva Svjedočenja, nema drugih potvrda. U pozadini ovog istupa možda ima i nekih bojazni za položaj same Katoličke crkve, jer ako se dira "kuća Božja bilo koje vjere" to je napad na svaku vjersku zajednicu. Rezolucijom Hrvatske biskupske konferencije 18. studenoga 1941. godine katolički episkopat "zamolio je Poglavnika" da se "zaštiti osobna i grañanska sloboda i neka se povrati imovina u posjed i vlasništvo... Židova, ili potomaka Židova, koji se nakon vjerskog prijelaza u katoličku Crkvu uopće Židovima više ne drže". Zaključeno je i da "Državne oblasti ne stavljaju zapreka katoličkim svećenicima, koji bi željeli po svojoj dušobrižničkoj dužnosti bivše Židove a sadanje katolike posjetiti u internacijama i logorima radi duhovnih potreba".56 J. Krišto smatra da "inzistiranje Crkve na pokrštenim osobama židovske nacionalnosti, vjere ili rase nije bilo sebično i uskogrudno spašavanje 'svojih' vjernika, a zanemarivanje nevjernika. Naprotiv, u nemogućnosti da se zaštite nevini Židovi, Crkva se poslužila svojim pravom da štiti katolike neovisno o rasnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti."57 Nažalost, kompromisna taktika Crkve pokazala se neuspješnom, jer pokatoličeni u velikoj većini nisu bili izuzeti od progona te su stradali proporcionalno gotovo jednako onima koji su ostali u židovskoj vjeri. Znatnije su pošteñeni samo oni koji su bili u mješovitim brakovima i njihovi potomci. Način kako Krišto opravdava stav Crkve i samog nadbiskupa Stepinca historiografski je nekritičan i neuvjerljiv, 58 posebno u svjetlu činjenice da je spašavanje života progonjenih Židova bilo razmjerno uspješnije tamo gdje su se crkveni visokodostojanstvenici otvoreno, načelno i energično suprotstavljali tim progonima – kao u Francuskoj (osobito nadbiskupi u Toulouseu i Lyonu), Nizozemskoj, Italiji i Danskoj, a jedno vrijeme i u samoj Njemačkoj. 59 Suprotstavljanjima nacističkim zahtjevima da se radikalno provedu deportacije, dobar dio pokatoličenih Židova u Slovačkoj spasili su istupi katoličkih biskupa, a pravoslavni mitropolita Stefan u Sofiji energičnim javnim istupima u obranu židovskih života bitno je pridonio da iz Bugarske nijedan Židov nije bio

NAZ, fond Prezidijalni spisi 108/1941; HDA, fond 252, RUR, Ž. odsj., Kazalo, 5749, 6780; Popis žrtava.

NAZ, skupina NDS 318/1943; Popis žrtava.

Svjedoženje prof. dr. Mirjane Gross. Vidi takoñer str. 325-326 u ovoj knjizi.

Shomrony, Svjedočenja.

Shomrony, Referat na simpoziju.

Shomrony, Svjedočenja.

Krišto, Katolička crkva, II, 110.

Krišto, Katolička crkva, I, 300.

Krišto, Katolička crkva, II, 110.

Hilberg, Destruction, 559-567, 586, 641-642, 672.

deportiran u nacističke logore.60 Nadbiskup Stepinac je tijekom zime 1941/42. godine primio neke članove Židovske općine koji su pred njega doveli jednog bjegunca iz Jasenovca, "nekog Hahna, trgovca s Trešnjevke", koji je u nekoliko mjeseci izgubio oko 20 kg, bio teško batinan i izranjavan. Hahn je pokazao Stepincu rane i ispričao mu što se u Jasenovcu dogaña. "Lice nadbiskupovo bivalo je sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju", tvrdi jedan od članova Židovske općine. Kada je Hahn završio, Stepinac je rekao: "Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me ali nitko više ne će razuvjeriti."61 A sam Hahn, odnosno trgovački putnik Gustav Hahn (1896), koji je živio u Tratinskoj 13, i njegova djeca Armand i Alice kasnije su stradali na nepoznatom mjestu. 62 U to je vrijeme nadbiskupovim zalaganjem iz Jasenovca privremeno izbavljen poznati zagrebački odvjetnik, potpredsjednik ŽBOZ i judaist Lavoslav Šik.63 Stepinac je o Jasenovcu u to vrijeme mogao dobiti obavijesti iz prve ruke: njegov osobni sekretar i sekretar papske nuncije posjetili su Jasenovac zajedno s drugim diplomatima i novinarima u veljači 1942. godine.64 Očigledno pod dojmom svih tih informacija s vremenom je evoluirao odnos nadbiskupa Stepinca prema židovskom, odnosno "rasnom pitanju". Kada su se u ožujku 1942. godine opet počeli Zagrebom pronositi glasovi o hapšenjima i deportacijama, nadbiskup Stepinac pisao je Artukoviću i protestirao protiv hapšenja, odnosno da "treba spriječiti kršenje od strane neodgovornih elemenata ne samo kršćanskog zakona ljubavi prema svakom bližnjemu, nego i najosnovnijeg naravnog zakona čovječnosti". 65 U listopadu iste godine, u znamenitoj propovijedi, pita se "a što su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tom upitamo u doba, kada su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja." Na to pitanje odgovara: "Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa... zato je katolička crkva uvijek osuñivala, a i danas osuñuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija."66 Nadbiskup Stepinac bio je u ovom slučaju kritičniji, jer je takav stav o rasama bio dio vjerskog učenja. Isto je tako bilo i kada je kritizirao rušenje sinagoge. Kadgod se radilo o načelnim gledištima koje zagovara čitava Crkva, a koje je i ustaškom režimu teško negirati, nadbiskup Stepinac osjećao je da može progovoriti jasnije i kritizirati neposrednije. U studenom 1942. godine nadbiskup piše ministru Puku u vezi Zakonske odredbe o podržavljenju židovske imovine, donesene 30. listopada, da je "dobio više upita sa strane onih židova (pokrštenih i nepokrštenih) koji se nalaze u mješovitim brakovima sa tzv. arijevcima, što će biti s njihovom imovinom".67 Državno vijeće desetak dana kasnije javlja nadbiskupu da se pitanje "proučava kod Ministarstva državne riznice" te da će ono "Državnom vieću dostaviti svoj priedlog o načinu uredjenja tog pitanja". I iz ovoga pisma očigledna je Stepinčeva evolucija u odnosu na 1941. godinu: ne piše više "arijevci" i "nearijevci”, već se zalaže, barem neizravno, i za pokrštene i za nepokrštene Židove. U meñuvremenu, potkraj veljače 1942. godine, nadbiskup Stepinac dočekuje u zagrebačkoj crkvi sv. Marka poglavnika Pavelića, zastupnike Hrvatskog sabora i druge uzvanike. Održao je kratak prigodni govor u kojem ima mnogo patetike i formalizma ("Poglavniče!, u času kada Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama Glavarom NDH na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje..."), kao i rečenica koje mogu zvučati kao blago upozorenje vlastima ("neka sabor donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava! Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, kojih ne može podnositi").68 U situaciji kada je mogao izreći mnogo jasniju kritiku, Stepinac to nije učinio. Ipak, istovremeno je tih dana poslao Paveliću pismo u kojem mu jasno daje do znanja da svećenstvu nije dopušteno uplitati se u 60

Hilberg, Destruction, 738, 753.

HDA, fond ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 10, 114.

Iako je više obitelji s prezimenom Hahn stanovalo na Trešnjevci, pa je nemoguce precizno utvrditi o kojem se Hahnu radi, najvjerojatnije je to ipak Gustav Hahn; Kartoteka židovskog znaka, Popis žrtava, Ha-kol 49-50.

Shomrony, Svjedoženja.

Miletic, Jasenovac, knj. 1, 170.

Krišto, Katolička crkva, II, 160.

Krišto, Katolička crkva, II, 224-225.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 163/1942.

Ustaša, Dokumenti, 230-231.

politiku i da on neće dozvoliti političke aktivnosti unutar crkvenih redova.69 Nadbiskup Stepinac s vremenom, postupno, postaje sve kritičniji prema ustaškoj vlasti. U veljači 1943. godine, kada je u Jasenovcu ubijeno sedam katoličkih svećenika (po nacionalnosti Slovenaca), u pismu Paveliću Stepinac je napisao da je "čitav Jasenovac sramotna ljaga za NDH". 70 Kada je u ožujku 1943. najavljeno ponovno popisivanje "nearijevaca”, nadbiskup Stepinac vrlo elaborirano i energično zahtijeva od Pavelića da "zaštiti najosnovnije životno pravo onih podanika NDH koji su u vrijeme od njezinog postanka postali članovima Katoličke Crkve", ali u nastavku takoñer "u ime čovječnosti” malo neodreñenije moli "da ne dopustite, da i od ostalih podanika naše države itko nepravedno trpi”. 71 Zatim, u propovjedi na godišnjicu ustoličenja pape Pija XII, 14. ožujka 1943. Stepinac govori kako "nismo ostali bešćutni na uzdisaje ozbiljnih ljudi, na krikove nezaštićenih žena kojima se u njihovim domovima prijeti iz jednostavnih razloga što ne odgovaraju teorijama rasizma. Kako bismo mogli i dalje šutjeti?... Crkva očigledno ne bi mogla odobriti mjere koje diraju u temeljna ljudska prava."72 U lipnju 1943. mostarski biskup Petar Čule obavijestio je Stepinca da je svećenik Ivo Guberina održao u Mostaru "prijeteći i krvav govor. Bilo bi nezgodno, da je onako govorio i najzadrtiji laik nacionalista... protivnici će reći, Crkva odobrava sve one pokolje." Potom je Stepinac Guberini izrekao "zabranu vršenja bilo kakve svećeničke službe, uključiv i zabranu služenja svete mise".73 Izvještavajući papu Pija XII o sastanku hrvatskih biskupa u studenome 1941. godine, nadbiskup Stepinac u prvoj točki obrañuje "pitanje obraćenja šizmatika”, a u drugoj kaže kako je "episkopat razmotrio i pitanja svih onih koji danas toliko pate” te je uputio državnom poglavaru pismo tražeći "human odnos prema Židovima ukoliko je to još moguće zbog prisutnosti Nijemaca”; nadalje "napose za one koji su nedavno pokršteni i potječu od pokrštenih roditelja i predaka".74 Nadbiskup je i inače imao potrebu da Vatikanu pokazuje kako se brine za Židove, pa u svibnju 1943. godine šalje u Rim "neke dokumente iz kojih se vidi koliko smo učinili za Židove...", što mu je Vatikan i priznavao.75 Dosta toga što su Stepinac i suradnici učinili ili pokušali učiniti za pojedine Židove tijekom rata nije ostalo zabilježeno u izvorima, ali se ponešto još može saznati iz sjećanja preživjelih. Naprimjer, pred deportacijama u svibnju 1943. obitelji Švarcenberg i Israel bježale su iz Kustošije u Kravarsko autom koji je po njih stigao s Kaptola. 76 Greta Gjanković, Židovka koja se preudala za istaknutog liječnika, Hrvata prof. Gjankovića, nakon što je u prvom braku bila udata za Adolfa Bresslauera, išla je moliti nadbiskupa Stepinca da izda njezinu sinu Danu (1925) lažan rodni list, kako bi izgledalo da mu je otac Gjanković, a ne Bresslauer: time bi, kao dijete iz mješovitog braka, Dan bio spašen. Stepinac je molbi udovoljio, pa je Dan Bresslauer postao Gjanković.77 U nastojanja da se ublaži odnos ustaških vlasti prema Židovima ili da se Židovi spase uključila se vrlo rano i papinska kancelarija u Rimu. Predstavnik talijanske židovske zajednice moli u kolovozu 1941. godine vatikanskog državnog tajnika kardinala Maglionea da Sv. Stolica intervenira u korist Židova u Hrvatskoj, koji su "bez razloga" zatvarani i zlostavljani (u pismu se ne spominju ubojstva).78 Zagrebačka Židovska općina potkraj studenoga 1941. piše izvjesnom ocu Weberu u Vatikan da ju informira o "stotinama muškaraca, žena i djece... koja su konfinirana u Italiji". Općina je imala podatke da se velečasni "o njima brinuo".79 Vatikan je od početka rata bio s raznih strana – iz židovskih krugova, od vlastite diplomacije, Katoličke crkve u Hrvatskoj i u drugim zemljama (npr. Sloveniji) – vrlo dobro informiran o zbivanjima u Hrvatskoj, napose o odnosu vlasti prema Srbima i Židovima. U srpnju 1942. godine apostolski vizitator u NDH Giuseppe 69

Krišto, Katolička crkva, II, 149-150.

Krišto, Katolička crkva, II, 255.

Krišto, Katolička crkva, II, 258.

Krišto, Katolička crkva, II, 261.

NAZ, fond Prezidijalni spisi 101/1943.

Krišto, Katolička crkva, II, 119.

Krišto, Katolička crkva, II, 268, 271-272, 299.

Svjedoženje Berte Israel roñ. Švarcenberg.

Svjedočenje prof. dr. Mirjane Gross.

Krišto, Katolička crkva, II, 91.

JIM, fond ŽOZ, reg. br. 4866, sign. K-66-1-1/1-40 do 1-42.

Ramiro Marcone piše u Rim da su se "proteklih mjeseci hrvatske vlasti, na zahtjeve za vijestima o Židovima zatvorile u neobjašnjivu šutnju... moj tajnik je podnio prosvjed, nakon kojega je počeo dobivati koji odgovor." U Vatikanu se nisu slagali s talijanskom politikom koja je sprečavala prelazak hrvatskih Židova iz talijanske okupacione zone u NDH na talijanski anektirani teritorij na istočnojadranskoj obali ili u samu Italiju. Oštro su se protivili tomu da se tako prebjegli hrvatski Židovi "prisiljavaju na povratak u Hrvatsku" . Takoñer, iz Vatikana se zahtijevalo da se poboljša stanje zatočenika u logoru Kampor na Rabu i da se spriječi njihova predaja ustašama ili Nijemcima. 80 Vatikan je svojim diplomatima u Zagrebu slao upute da kod ustaških vlasti interveniraju u korist Židova, što su oni redovito i činili,81 iako uglavnom bez uspjeha. Dnevnik Marconeova tajnika, benediktinca Giuseppea Masuccija (1906-1964) o službovanju u Hrvatskoj posmrtno je objavljen u Madridu 1967. godine. U njemu Masucci tvrdi da je "neprestano prosvjedovao" zbog progona Židova. Najgore je prikazao Eugena Didu Kvaternika – kao patološkog zločinca.82 Kvaternik je Masucciju govorio da su Židovi u Hrvatskoj počinili "300.000 pobačaja, silovanja i defloracije mladih djevojaka, itd." A kada je u veljači 1942. godine čitav Zagreb osvanuo oblijepljen plakatima kojima se nareñuje svim Židovima da se prijave redarstvu, Masuccija je za intervenciju zamolio Miroslav Šalom Freiberger. Masucci je otišao Kvaterniku i čini se da ga je uvjerio da barem poštedi Židove iz mješovitih brakova.83 No, tih mjeseci nikakvih značajnijih hapšenja i deportacija iz Zagreba nije bilo, pa čitavu Masuccijevu priču valja uzeti s rezervom. Budući da su se vremenom sve više pronosile glasine o tome kako će ustaške vlasti pohapsiti preostale Židove i prepustiti ih nacistima, po savjetu nadbiskupa Stepinca prvih dana kolovoza 1942. Šalom Freiberger pisao je papi u Rim i molio da se zauzme za zagrebačke i hrvatske Židove kojima prijeti deportacija. 84 Tom prilikom, kao i mnogo puta ranije, Marcone i Masucci kontaktiraju s visokim ustaškim dužnosnicima, prvenstveno s Eugenom Didom Kvaternikom. Uspješnost tih pregovora je dvojbena, jer je upravo u kolovozu 1942. pohapšeno i deportirano mnogo Židova, blizu 5.000, a pošteñeno ih je bilo malo, uglavnom oni koji su bili "pod zaštitom" i iz mješovitih brakova. 85 Freiberger je Sv. Stolici i tada i u drugim prilikama zahvaljivao na intervencijama.86 Brojne intervencije nadbiskupa Stepinca i vatikanske diplomacije u proljeće 1943. godine, kada se pokušavalo spasiti preostale zagrebačke Židove, a posebno Stepinčeve propovijedi u kojima je odlučnije nego ranije osuñivao ustaške zločine, utjecale su na sve raširenije opće uvjerenje da je nadbiskup Stepinac židovski prijatelj i protivnik režima.87 Moguće je da je mnogo kritičniji postao i zbog toga što su mu Nijemci (ili ustaše) potkraj 1942. ili u početku 1943. godine ubili brata, koji je kao član Narodnooslobodilačkog odbora u Krašiću surañivao s lokalnim partizanskim odredima na Žumberku. 88 Kada je nadbiskup Stepinac u listopadu 1943. godine održao još jednu propovijed koja se mogla protumačiti kao otvoreno protivljenje politici ustaškog režima, glas o njegovu opozicionarstvu širio se sve dalje, po raznim krugovima u mnogim evropskim zemljama. Po Zagrebu su u studenome kolale "povjerljive" glasine da je nadbiskup uhapšen.89 U ožujku 1944. godine nadbiskupov tajnik Ivan Šalić intervenira za 18 "Židova po rasi", uglavnom žena i djece, koje je ustaška vojska uhvatila oko Otočca i dopremila u Zagreb (radilo se o skupini logoraša s Raba – obiteljima Schrenger, Kraus i drugima). Na taj se način po prvi put nadbiskup Stepinac izravno ili neizravno, preko nekoga od podreñenih, kod ustaških vlasti direktno zauzima da se Židovi puste, bez obzira na njihovu vjeru – ako se ne bi mogli pustiti odrasli, tajnik nadbiskupa Stepinca nudi da brigu barem o djeci preuzme 80

Krišto, Katolička crkva, II, 281-282, 290, 303.

Krišto, Katolička crkva, II, 216, 229, 235, 254, 259, 290, 298-299.

Izvatke iz Masuccijeva dnevnika objavio je Boban, Kontroverze 3, 302-306.

Masucci, Misija, 53; Boban, Kontroverze 3, 305-6.

Krišto, Katolička crkva, II, 209.

85 ^ini se da Crkva, unatož snažnim intervencijama, ipak nije bila toliko uspješna - naime, nije baš sasvim tožno da su "obitelji mješovitih brakova bez izuzetka pošteñene" - Krišto, Katolička crkva, II, 214. 86

Krišto, Katolička crkva, II, 214, 219, 254.

Krišto, Katolička crkva, II, 298, 300-303.

Tako sugerira partizanski obavještajac u travnju 1945. godine - Krišto, Katolička crkva, II, 370; u to doba - u srpnju 1943. godine - odnosi Crkve i države ožigledno su se pogoršali - UNS je javljao da apostolski vizitator Marcone i njegov tajnik Masucci "vrše diskretni nadzor nad javnim životom u Hrvatskoj ...kad je potpuno jasno da u Hrvatskoj postoji klerikalni pokret na želu sa nadbiskupom Stepincem koji pod firmom vjerskih poslova obavlja štetne po hrvatsku državu" - Krišto, Katolička crkva, II, 304. 89

Krišto, Katolička crkva, II, 319, 321-322, 349.

Caritas zagrebačke nadbiskupije.90 Intervencija nije dala rezultata, jer nijedna od tih osoba nije na popisima preživjelih, a za šest se pouzdano zna da su stradali – sedamnaestogodišnja Berurija Šrenger navodno u Auschwitzu, a Zlata i Hinko Šrenger navodno u Jasenovcu.91 Postoji dokumentacija o tome kako su institucije Katoličke crkve spašavale židovsku djecu: poznata su najmanje dva slučaja da je Zagrebačka nadbiskupija smještavala židovsku djecu u hrvatske obitelji u Ludbregu.92 Dosta je židovske djece u Zagrebu koja su ostala bez roditelja bilo smješteno u katoličke obitelji, pokršteno i tako spašeno. Njihov broj se ni približno ne može ustanoviti. Kanonik Nikola Borić, ravnatelj nadbiskupske pisarne, intervenirao je u srpnju 1944. godine kod Redarstvenog ravnateljstva za grad Zagreb za Edu Funka, koji se nalazio u gestapovskom zatvoru – "po svemu izgleda, da je samo zato zatvoren, što je po rasi židov. Ali i ako je po rasi židov, on imade arijevsko pravo, pa mu je time učinjena krivica. Umoljava se naslov, da bi ako je moguće još danas izdao uvjerenje o njegovom počasnom arijevskom pravu, pa bi na temelju toga bio osloboñen." Borićeva intervencija nije dala rezultata.93 Njegovo ponašanje bilo je blisko onome što su prihvaćali i najviši crkveni dužnosnici – s jedne strane, dosljedno se zalagao za spas svakog života, posebice nevinih, s druge, prihvaćao je terminologiju ustaškog režima, a indirektno i argumente na temelju kojih su Židovi deportirani. Nastojeći pomoći ugroženima, Crkva je ipak nastojala izbjegavati postupke koji bi je direktno konfrontirali s režimom. Iz župnog ureda Gaćište (15-ak km istočno od Virovitice) u svibnju 1943. godine dolazi molba da se Stjepan Hrnčić vjenča s Emom Šajber "koja je židovske narodnosti" te je "1941. godine prešla na katoličku vjeru... toj ženidbi sa strane crkvenog prava ne stoji na putu nikakva zapreka". Meñutim, iz Nadbiskupskog duhovnog stola stigla je obavijest da "za vjenčanje arijevca s nearijevkom treba imati dozvolu Ministarstva pravosuña i bogoštovlja".94 Kada je u travnju 1943. Židovska općina zamolila da se Crkva angažira u spašavanju štićenika židovskih staračkih domova i židovske djece, Prvostolni kaptol zagrebački odobrava ”da se u napuštenim stajama kaptolskoga majura smjeste starci i djeca", ali pod uvjetom da to "odobri i državna vlast".95 Nadbiskup Stepinac pokušavao je i ponekad uspijevao tijekom rata zaštititi i pojedine Srbe i druge progonjene. Crkvin Caritas angažirao se u zbrinjavanju više tisuća srpske djece koja su u proljeće 1942. godine ostala bez roditelja prilikom ustaško-njemačkih "akcija čišćenja" u Bosni. No, nadbiskup se predugo zavaravao da su zločini ustaškog režima samo ekscesi neodgovornih ljudi na terenu i nekih smutljivih pojedinaca u vlasti, a ne plod totalitarne ideologije i dio smišljene državne politike. Stoga nadbiskup Stepinac nikada nije u potpunosti osudio ustašku ideologiju ni režim, niti se distancirao od NDH. Razlozi su višestruki: nije se radilo o kukavičluku, jer je nadbiskup Stepinac bio hrabar čovjek. Ustaše su se cijelo vrijeme deklarirali kao gorljivi katolici i nadbiskup Stepinac ih je, usprkos svim "pogrješkama i grijehovima", smatrao dijelom svoje pastve, katolicima i Hrvatima, koje je kao takve možda ipak moguće uvjeriti da prestanu činiti zlo. Dugo im je tražio barem nekakve dobre strane, pa ih je našao u činjenici da su zabranili "pornografiju" i psovanje, da su pod prijetnjom smrtne kazne zabranili abortus. Nije im prestao pripisivati u dobro ni uspostavu NDH, koju je nadbiskup kao ideju do kraja zagovarao. Kada su se pojavili i ojačali partizani koje su predvodili komunisti, nadbiskup Stepinac ih je beskompromisno ocjenjivao kao glavne neprijatelje. U osudama komunizma i komunističkih nedjela bio je uvijek daleko otvoreniji i energičniji nego li u osudi ustaških nedjela i ustaštva. Izmeñu antipatije prema komunizmu i antipatije prema zlodjelima ustaške NDH, antipatija prema komunizmu uvijek je imala prevagu, jer ustašku NDH bilo je, po nadbiskupovu mišljenju, moguće popraviti, a komunizam ne.96 Nadbiskup Stepinac je 1946. godine izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekač genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH.97 U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni

Krišto, Katolička crkva, II, 348-349.

Popis žrtava.

JIM, fond ŽOZ, reg. br. 4970, sign. K-63-3-2/1-1, reg. br. 4864, sign. K-63-1-1/1-200.

NAZ, skupina NDS 5106/1944; Popis žrtava; Boric je poslije rata osuñen na 4 godine zatvora, potom je kazna povecana na 5 godina zbog "pomaganja naoružanih bandita... i ometanja vlasti u njihovu otkrivanju" - HDA, Zbirka dokumenata SDS SRH, 001.44, kut. 6, dosje br. 300218; vidi i Kožul, Spomenica, 289-292.

NAZ, skupina NDS 5081/1943.

JIM, fond ŽOZ, sign. K-65-4-1/1-248; vidi prilog 80, str. 468 u ovoj knjizi.

Goldstein, Beatifikacija.

Vidi, Suñenje Lisaku, Stepincu; Alexander, Church and State, 95-120.

ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.98 Alojzije Stepinac je bio čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio.99

U temeljima takva stava jest knjiga Novak, Magnum Crimen, koja kao temeljnu činjenicu, istraživuje klerikalizam i negativno djelovanje Vatikana u Crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Goldstein, Beatifikacija.