III Međunarodni naučno-stručni skup Edukacija nastavnika za budućnost Zenica, 22. i 23. 04. 2010.
Željko Uvanović Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera, Osijek , Hrvatska Đevad Šehović, Busovača
EDUKACIJA ZA INTERKULTURALNI SUŽIVOT U KONTEKSTU NJEMAČKE MIGRANTSKE KNJIŽEVNOSTI – SLUČAJ NJEMAČKO-TURSKE KNJIŽEVNICE EMINE SEVGI ÖZDAMAR Sažetak Edukacija za interkulturalnu toleranciju je veliki izazov država u kojima žive brojne skupine stranih radnika i članova njihovih obitelji. Cilj je ovoga rada taj problem, između ostalih, promatrati u kontekstu političkih, socijalnih i kulturalnih aspekata unutardržavnih (unutar Turske) i međudržavnih migracija (između Turske i Njemačke). Težište istraživanja leži na turskoj ekonomskoj emigraciji u Njemačkoj kao i na književnoj refleksiji tog problema iz vizure ženske migracijske književnosti. Roman književnice Emine Sevgi Özdamar Život je karavansaraj… interpretira se kao autobiografski, karnevalistički obračun s domovinom prije odlaska u Njemačku, pri čemu u svim segmentima djela dominiraju performativne koncepcije identiteta i sveopće hibridiziranje. Zaključiti se može da ovaj roman i njezina autorica pozivaju na bezuvjetno uspostavljanje mostova između različitih kultura, ali i na bezuvjetno sagledavanje i kritiku svih negativnosti koje postoje i kod 'domaće' i kod 'strane' kulture. Ključne riječi: edukacija djece gastarbajtera, interkulturalnost, književnost migranata, feministička kritika društva, postkolonijalni kontekst čitanja
Uvod Uzroci individualne i masovne mobilnosti i migracijskih procesa bili su u prošlosti jednako kao i u današnjici višestruke naravi, bili su namjerni i dobrovoljni, uzrokovani znatiželjom i duhom avanture ili pak posljedica bijega zbog egzistencijalne ugroženosti najrazličitijih tipova (situacija političkog egzila kao ekstremna situacija). Dolazilo je do kratkoročnih ili dugoročnih dodira sa stranom kulturom i nacijom: dok je kratkoročni kontakt uglavnom služio u turističke i putopisne svrhe, u 647
slučaju trajnijih kontakata i preseljenja pojavljivala se spremnost na asimilaciju i integraciju, doduše uz trajnu ambivalentnost i osjećaj gubitka jednoznačne pripadnosti. Naime, pojavljivao se osjećaj nepripadanja ni izvornoj ni novostečenoj domovini. Moglo je doći i do miješanja, hibridiziranja oba nacionalna identiteta. U slučaju odbojnosti prema stranoj kulturi uslijedila bi i remigracija u izvornu domovinu. Međutim, s obzirom na prilično zamršenu političku prošlost vojnih i civilizacijskih kontakata npr. između tzv. „kršćanske“ Europe i „nekršćanske“ Azije i Afrike, s obzirom na povijest osvajanja, kolonizaciju, nametanje kulture vladajućega, i to u svim geografskim smjerovima i tipovima interakcija, može se govoriti u nekim slučajevima o postkolonijalnom sindromu, tj. o sagledavanju vlastitog identiteta u kontekstu nekoć dominantne kolonijalne kulture. A jednako tako može se govoriti o kompleksnim interkulturalnim dodirima u uvjetima latentnog, svojevrsnog globalističkog neokolonijalizma suvremene postnacionalne postmoderne, u kojem vladaju transnacionalne korporacije, telekomunikacijske kompanije i banke. Vojni slom rasizma u Njemačkoj kao preduvjet multiklturalnosti Kada je riječ o migracijskim interakcijama kao temi u njemačkoj književnosti, valja upozoriti na neke političke okolnosti. Proces miješanja kultura u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata bio bi nezamisliv bez sloma Hitlerova nacističkog „Trećeg Reicha“. Ludilo eutanazije nad „čistokrvnim“ Nijemcima, zatim progon, preseljenja i masovna fizička eliminacija „nižih“ rasa, napose Židova u holokaustu i slavenskih nacija u programu „Generalplan Ost“, kao i „novi nacistički svjetski poredak“ u kojem se ukidaju uvriježeni odnosi političkih snaga u svijetu, morali su doživjeti potpunu propast, po cijenu pretvaranja Hitlerovske Njemačke u izbombardiranu razvalinu. Ubilački nacistički hibris u razmjerima bez presedana u svjetskoj povijesti doživio je jedno od najvećih poniženja. Međutim, poučeni posljedicama tzv. Versailleskog „mira“ nakon Prvog svjetskog rata, zapadni su saveznici odustali od Morgenthauovog plana stogog kažnjavanja i primijenili Marshallov plan pomoći. Pobijeđena Njemačka trebala je strane radnike, tzv. „Gastarbeitere“, radnu snagu koja je trebala izgraditi novi stambeni fond i miroljubljivi industrijski kompleks, tako da se prvi proboj u rušenju rasne „čistoće“ njemačke nacije ostvaruje u kontaktu sa stranim radnicima, najprije iz Italije (od 1955. godine), zatim iz Grčke i Španjolske (od 1960. godine) pa iz Turske (od 1961. godine), Maroka (od 1963. godine), Portugala (od 1964. godine), Tunisa (od 1965. godine) i iz SFRJ (od 1968. godine). 648
Zapadna Njemačka je imala u početku različite tretmane „gastarbajtera“ iz ovih zemalja u segmentu vremenskog roka važenja radne dozvole, uvjetovanosti liječničkim uvjerenjima ili mogućnosti da radnici dovedu članove svoje obitelji u Njemačku. Hisashi Yano (Yano 2007) razlikuje 5 etapa u razvoju odnosa službene njemačke politike i strane radne snage: 1. faza: od 1955. do 1973. godine 2. faza: od 1973. do 1979. godine 3. faza: od 1979. do 1981. godine 4. faza: od 1981. do 1990. godine 5. faza: od 1990. do 2000. godine Zbog činjenice da danas otprilike 10% njemačkog stanovništva čine „stranci“, čini se da je tzv. kulturalna kompetencija (isto: 15), tj. svijest o kulturalnim razlikama i potrebi tolerancije i međusobnog uvažavanja nešto bez čega se život u suvremenoj Njemačkoj ne može zamisliti. Njemačka književnost stranih migranata Poznato je da je književnik Švicarac Max Frisch primijetio da su Nijemci pozvali običnu „radnu snagu“, a odazvali su im se kompletni ljudi od krvi i mesa koji su doveli svoje obitelji ili zasnovali obitelji u Njemačkoj i poslali svoju djecu u njemačke škole. No, s vremenom su svi oni prestali biti strancima u užem smislu riječi, i njih oko 8 milijuna do sada, postali su predstavnici nacionalnih manjina sa svim manjinskim i autonomnim kulturnim pravima, kako ih se i apostrofira u knjizi Interkulturelle Literatur in Deutschland. Stoga nije začuđujuće kada se i zaklada Roberta Boscha posebno angažira na poticanju turske književnosti na njemačkom jeziku67 te dodjeljuje prestižnu književnu nagradu Chamisso-Preis. Postoji i jedna izdavačka kuća iz Bremena (CON Verlag) koja u svojem nizu pod naslovom Südwind gastarbeiterdeutsch publicira književnost stranih migranata. No, kada je riječ o „gastarbajterima“ kao manjinama, prisjetimo se sljedećega: i sami predstavnici njemačke nacionalne manjine u zemljama Srednje i Istočne Europe prvotno su bili ekonomski i vojni migranti-kolonizatori u službi nadnacionalne Habsburške Monarhije68 i ekspanzije na istok, a u vrijeme njemačkog cara Wilhelma II pijuni u preraspodjeli svjetskog kolonijalističkog kolača, što je bio jedan od uzroka izbijanja Prvog 67
Usp. www.tuerkische-bibliothek.de Usp. Uvanović (Uvanović 2006: 37-40) o zastranjenjima Huga von Hofmannsthala u pogledu shvaćanja slavenskog istoka Europe kao područja za kolonijalističku, imperijalističku ekspanziju, kao i o poimanju Austrije kao čuvara germanske granice preko koje nema pristupa „istočnjacima“ te istovremeno Austrije kao „odskočne daske“ za vojne misije na europskom istoku. 68
649
svjetskog rada. Dakle, motivi migracijskih gibanja mogu biti različiti, ali je krajnji minimalni „proizvod“ očito status nacionalne manjine. Strani migranti u zemljama njemačkog govornog područja, koji pišu književnost na njemačkom jeziku, doživljavaju pojam „migracijske književnosti“ sve više kao nekakvo kulturalno getoiziranje za one koji njemačkim jezikom ne barataju kao književnici izvorni govornici tog teškog jezika germanskog podrijetla.69 Ako je netko na pragu toga da postane nacionalna manjina, ako je rođen u Njemačkoj, kako ga se uopće još može označavati kao inozemnog migranta? Možda poruka skrivena između redaka glasi: Ausländer, go home! (poznata gruba varijanta glasi: Ausländer raus!) ili Svakog gosta nakon nekoliko godina dosta. U tom smislu književnost stranih migranata artikulira svijest o statusu stranog građanina nižega reda, odnosno potlačenih manjina, osjećaj diskriminacije i netolerantnosti većinskog domaćeg stanovništva. Jer status da li je netko stranac ili domaćin može odlučivati o položaju na tržištu rada, a djeca stranaca obično rijetko idu u gimnaziju i rijetko imaju ponude za dobru radnu izobrazbu. Radi se o problemima kojima se ne bave ni sindikati, ni poslodavci, nego tek poneke socijalne i humanitarne organizacije. Međutim, migracija ne mora biti samo ekonomske naravi. Pojam migracije obuhvaća, naime, migraciju između sistema, vremena, kultura, religija i kontinenata (Rösch 1998: 3). Stoga pojam migracijske književnosti mora obuhvaćati sve vrste dijaloga i hibridiziranja u dodiru različitih fenomena, pri čemu se „manjina“ obraća „većini“ i očekuje razumijevanje od strane „većine“. Također, iz uloge „žrtve“ migracijska manjina bi trebala prijeći u ulogu one snage društva koja priprema onu budućnost koja će biti prožeta multietničnošću, multilingualnošću i multikulturalnošću (isto: 8). Prema Bavaru (Bavaru 1999: 14-19) dominantna je tematika migracijske književnosti susret dviju različitih kultura, tuzemne i inozemne, zatim problematičan odnos i prema rodnom zavičaju i prema novom stranome miljeu i jednako tako problem razdvojenosti identiteta između dva nacionalna jezika, u stalnoj potrazi za „pravom“ domovinom, u strahu od germanizacije, u strahu od gubitka materinskog jezika. Takvi su problemi intenzivniji ako je domaća sredina netolerantna prema 69
Usp. pjesmu Marka Chaina Die schwierige deutsche Sprache o svakodnevnom iskustvu neugodnog jezičnog korigiranja stranaca od strane pedantnih Nijemaca (Ünlüsoy 2007: 130) i stalne rečenice: Tako se ne kaže na njemačkom! Na sličan se način s odbojnošću izvornih govornika njemačkog jezika obračunava Gino Chiellino u pjesmi Sklavenspache, u kojoj autor koristi jezičnu provokaciju kada njemački jezik deklarira kao jezik koji ljude pretvara u robove. (Rösch 1998: 7)
650
stranome, ako se ne potiče multikulturalnost već u školskim institucijama, ako se ne potiče poliglotska kompetencija, koja je u biti prednost za svaku državu. Često je i rasističko asociranje pojma stranca s kriminalom i terorizmom. Ali isto tako može doći do problema kada roditelji-stranci apriorno odbijaju jezik i kulturu zemlje domaćina. Stoga se čini da izvori problema s interkulturalnom (ne)tolerancijom mogu biti obostrani. Ili mogu počivati na psihološkim problemima pojedinca. Međutim, književnost stranih migranata može obogaćivati i jezik i kulturu zemlje domaćina, što je pozitivno iskustvo zemalja engleskog govornog područja, gdje su „neučtivi“ oblici rasizma postali (relativno) iskorijenjeni, što se pak još ne može tvrditi za zemlje njemačkog govornog područja, za koje postoji dojam i o kontinuitetu nacionalsocijalističkog mentaliteta rasne mržnje.70 Ipak, možda možemo povjerovati da će jednoga dana vrijediti ocjena Lerke von Saalfeld izrečena u njezinu zborniku pod naslovom Ich habe eine fremde Sprache gewählt (1998) da bogatstvo ove književnosti spisateljica i spisatelja iz drugih kultura omogućuje jezično i tematski nove svjetove osjećaja i misli koji njemačkoj književnosti mogu otvoriti nova obzorja. U posve klasičnom Goetheovskom smislu otvaraju se vrata kozmopolitskoj njemačkoj književnosti kao dijelu svjetske književnosti. (ovdje nav. pr. Ünlüsoy 2007: 129) I ovaj citat svjedoči koliko njemačka kulturna elita kaska u shvaćanju korisnosti bezuvjetne multikulturalnosti za vlastitu nacionalnu kulturu u usporedbi s elitom engleskog kulturnog kruga i engleskim jezikom kao jezikom otvorenim za strane utjecaje, u kojem je svaki purizam apsurdan. Turski migranti (i migrantice) kao spisatelji(ce) No, vratimo se problemu rasizma u njemačkom kulturnom krugu. Što učiniti ako rasna obilježja stranaca, tj. vanjski izgled koji odudara od tipično njemačkog tjelesnog izgleda, postane primarni kriterij za odbijanje i izolaciju od većinskog društva? Čak i nekoga tko je rođen u Njemačkoj, a ne izgleda tipično njemački, može dočekati neučtivo znatiželjno pitanje: Odakle ste?71 Kao što se može pročitati kod Hoffmanna (Hoffmann 2006: 217), rasna razlika ponajprije dolazi do izražaja za skupinu turskih „gastarbajtera“, o kojima pripovijeda Siegfried Lenu u kratkoj priči Kao kod Gogolja (1973) odnosno Botho Strauß u drami Groß und Klein (1978) i Franz Xaver Kroetz u drami Furcht und Hoffnung der BRD (1983). Zapadna Njemačka kao „obećana 70 71
Usp pjesmu Zehre Çirak pod naslovom Jahrestag (Ünlüsoy 2007: 133). Usp. pjesmu Zehre Çirak pod naslovom Identitet I (Ünlüsoy 2007: 134).
651
zemlja“ blagostanja i bogatstva je zemlja diskriminacije i isključivanja „gastarbajtera“ iz plodova (i) njihova rada i zemlja koja ih vrijeđa u poimanju njihova vlastitog, izvornog kulturalnoga i nacionalnoga identiteta. Poznat je slučaj Güntera Wallraffa, „čistokrvnog“ njemačkog književnika, koji je s maskom „Turčina Alija“ uspio doživjeti puninu teškoća na koje su nailazili turski radnici u Njemačkoj, o čemu je pisao u djelu Ganz unten (1985). O rasizmu i nepravdi može se pisati i izvana, ali i iznutra, iz vlastitog svakodnevnog iskustva. O tome piše nepregledna masa književnika i književnica kao predstavnika turske nacionalne manjine u Njemačkoj i u drugim zemljama njemačkog govornog prostora. Migracija žena i ženska migracijska književnost Kao što je vidljivo iz rada Đevada Šehovića (Šehović 2009: 9-10), današnji su migranti većinom žene i to one koje ne mogu odustati od svoje emancipacije i feminističkih načela. Individualistička sloboda je potencijalno jedan od najvažnijih ciljeva migrantkinja. S obzirom na prošireni stereotip o patrijarhalnosti turskog društva koje još ugnjetava ženu, bilo bi zanimljivo vidjeti kako i o čemu pišu turske književnice na njemačkom jeziku, odnosno kako doživljavaju zaostalost turskoga društva u pogledu prihvaćanja feminizma i emancipacije žena. Stoga ćemo se u nastavku usredotočiti na književnicu, kazališnu i filmsku glumicu te kazališnu redateljicu Emine Sevgi Özdamar i to ponajprije na njezin roman Život je karavansaraj […].72 Međutim, ovdje ćemo najprije dati kratku biografsku skicu ugledne njemačke književnice turskoga podrijetla. Özdamar (rođena 1946. u gradu Malatya) bila je već s 19 godina „gastarbajterica“, i to bez znanja njemačkog jezika, u zapadnoberlinskoj tvornici „Telefunken“ 1965-1967, da bi se vratila u Tursku i 1967-1970. pohađala glumačku školu u Istanbulu. 1976. bila je suradnica za režiju na istočnoberlinskoj Volksbühne kod Brechtova učenika Benna Bessona i kod Mathiasa Langhoffa, otkrivajući da je fascinirana tekstovima Heinricha Heinea i Bertolta Brechta. Tu su nastali njezini dramski tekstovi poput Karriere einer Putzfrau. Erinnerungen an Deutschland. Potom slijedi angažman u Parizu 1978-1979. na produkciji Brechtove drame Kavkaski krug kredom u režiji Benna Bessona. Zatim je bila kazališna glumica u bochumskom Schauspielhausu od 1979. do 1984, ali i filmska glumica u filmovima Yasemin (1988) i Happy Birthday, Türke! 72
Šehović se u svom radu bavi i književnicom Leylom Erbil i njezinim romanom Eine seltsame Frau, usp. str. 44-49.
652
(1992). Od 1982. Özdamar piše romane, pripovjetke i pjesme koje se bave njezinim životom u Njemačkoj, a tu je i drama Karagöz in Alamania (1982)73. Dobitnica je najuglednijih njemačkih književnih nagrada: Ingeborg-Bachmann-Preis, Adalbert-von-Chamisso-Preis, Kleist-Preis, a od 2007. je član ugledne darmstadtske Deutsche Akademie für Sprache und Dichtung (Njemačke akademije za jezik i književnost). Njezin roman Život je karavansaraj […] autobiografsko je djelo, ispričano arabeskinim pripovjednim duktusom, o djetinjstvu i stasanju u djevojku za vrijeme stalnih ekonomskih migracija njezine obitelji unutar Turske, od Malatye do Istanbula, Burse i Ankare. Kulturna heterogenost Turske je dominantna pozadina ovog orijentalnog razvojnog romana, u kojem ljubav prema turskom zavičaju biva izražena poetikom bajkovitog, magičnog realizma, ali isto tako jezikom blage ženske satire gdje god se spominju elementi patrijarhalnosti i civilizacijskih zaostalosti. Ono što se djelomično kritizira je i vladajući vojni stalež, koji se spominje već u prvoj rečenici romana: Anne-Rose Meyer (Meyer 2007: 264) s pravom primjećuje da Özdamar aludira na militarizaciju Turske za vrijeme hladnog rata na strani Amerike te na rastući utjecaj vojne oligarhije. Sama književnica će tijekom svojeg života sve bolje vladati njemačkim jezikom, uhvatiti sve dublje korijene u Berlinu i zbog nedemokratskih uvjeta u Turskoj svoju staru domovinu osjećati kao stranu zemlju, a naročito nakon krvavo ugušenih studentskih prosvjeda početkom 1970-ih godina. Sve podliježe promjenama, gdje je (privremeno) dobro, ondje je (privremeno) i domovina, pri čemu smo zapravo svi nomadi i migranti u ovozemaljskom životu, u dinamičnom prolasku iz jedne u drugu vrstu nesigurnosti opstanka, iz jednog u drugi dio karavanskog saraja. A to je i slika koja opisuje performativnost i nestalnost vlastitog putujućeg identiteta. Priča Özdamarina romana počinje očuđujućim perspektivom djeteta u majčinoj utrobi koje sa superiornošću promatra vojnike, a u sljedećim fazama života sve ljude, dijalekte, jezike, sociolekte, staleže, tipove religioznosti i predstavnike religijskih institucija – i na kraju romana otvaraju se druga vrata saraja s odlaskom na rad u Njemačku (sljedeći karavanski saraj), pri čemu umjesto vlaka s vojnicima, kao na početku romana, imamo groteskni vlak prostitutki koje su se u vlaku same razvrstale prema vrsti seksualnih usluga koje nude! Turska je u vizuri Özdamarinog glavnog lika pravi karnevalistički svijet u Bahtinovom smislu, kao što tvrdi Yun-Young Choi (Choi 2007: 158) uz obrazloženje 73
Usp. o tome i Boran (Boran 2004).
653
da se u tom djelu zajedno miješaju različite polarizirane, u pravilu nespojive vrijednosti i svjetovi: normalno i nenormalno odnosno iščašeno, zdravo i bolesno, sveto i svjetovno, život i smrt, tijelo i duh, njemačko i tursko etc. Postupci bezgraničnog hibridiziranja vidljivi su nadalje prema Choiu na razini jezičnog izraza, kao i s obzirom na žanrovsku heterogenost. Konačno, njezin roman odiše duhom feministički vulgarne, subverzivne kritike nemoralnosti, nasilnosti, potkupljivosti i nepravednosti eksponenata patrijarhalne moći, pri čemu se iščitava nespremnost prihvatiti sudbinu ostalih potlačenih žena u Turskoj. Modernitet kao životna filozofija indirektno izbija između redova romana i suprotstavlja se sredstvima ironičnog distanciranja tradicionalnoj institucionalnoj podložnosti i zatucanosti žene u orijentalnom društvenom poretku. Moglo bi se reći: psi mogu lajati, ali karavana Özdamarina romana prolazi bez zastoja i napreduje u svojoj humanoj kritici. Međutim, ta kritika se proširuje i do globalne kolonijalističke kritike kada Özdamar svojim likovima daje da osuđuju sluganstvo vladajuće turske stranke u odnosu prema Americi te se isto tako prisjećaju prisutnosti Britanaca i Nijemaca, kao npr. Mehmet Ali Bey: Engleska i Rusija odlučile su 1907. raskomadati Osmansko Carstvo. Engleska je htjela u Egipat, Sudan i Cipar, da bi zauzela arapska nalazišta nafte. Engleska je sa svojim agentima potpirivala ustanke Arapa muslimana protiv Osmanskog Carstva. Potom su došli Nijemci, maskirani kao arheolozi, i tražili su naftu. Nijemcima se žurilo. Oni su zakasnili i htjeli su se na brzinu proširiti istokom. (Özdamar: 196) Politički element utkan je u tekst romana kao brizantna osuda polukolonijalističkog stanja kojeg su Turskoj nametnule velike europske sile. Promotrimo što nadalje kaže Mehmet Ali Bey: Engleska, Francuska, Rusi i Nijemci nazivali su Osmansko Carstvo bolesnim čovjekom na Bosporu. Englezi su gradili željezničke pruge prema Bakuu. Nijemci su gradili pruge prema Bagdadu i Musulu, do nalazišta nafte. Onda je došla Deutsche Bank u Istanbul. Nijemci su gradili prugu prema Bagdadu, a turska je vlada morala platiti prema kilometru. Stoga su Nijemci, da bi povećali broj kilometara, gradili nepotrebno vijugave, zmijski krivudave pruge. Anatolske su šume posječene za potrebe gradnje takve pruge. (isto: 197) Turska nije bila kolonija, ali se njome indirektno vladalo kao da je kolonija. U tom smislu i ovdje progovara postkolonijalna kritika, osuda europskih velesila koje nisu donijele demokratske standarde, nego su jednostrano bile zainteresirane za iskorištavanje rudnog bogatstva i
654
turske vojnike jedino vidjele kao korisnu vojnu silu, topovsko meso, u ostvarivanju vlastitih interesa.74 U ovom segmentu čini se da Özdamar dekonstruira i eurocentrični i orijentalni sustav vrijednosti koji iza svojih maska kriju nehumanost i sustav robovske eksploatacije. I upravo ta općeljudska dimenzija kritike i humanističke poruke ovaj primjer migracijske književnosti uzdiže na razinu opće književnosti, dakle djela koje se obraća svima, i manjini, i većini, s dovoljno elemenata najkvalitetnije književnosti svjetskog formata. To je tendencija koja se nastavlja u njezinim narednim romanima, u kojima dolazi do izražaja Özdamarin intertekstualni dijalog s europskom književnošću – poimence s Lewisom Carrollom, Josephom Conradom, Baudelaireom, Brechtom, Heineom (Göttsche 2007: 251), u kojima gradi mostove interkulturalnog sporazumijevanja između „manjinske“ i „većinske“ zajednice – želeći ukinuti primjerice u Berlinu stanje nepostojanja komunikacije između njemačkih i stranih građana (Hamazuki 2007: 259). Literatura: 1. Bavar, A. M. (2004): Aspekte der deutschsprachigen Migrationsliteratur. Die Darstellung der Einheimischen bei Alev Tekinay und Rafik Schami, Iudicum Verlag, München, (doktorska disertacija na New York University, 1999) 2. Boran, E. M. (2004): Eine Geschichte des türkisch-deutschen Theaters und Kabaretts, doktorska disertacija na Ohio State University. U: http://www.ohiolink.edu/etd/sendpdf.cgi?acc_num=osu1095620178 (30.03.2009) 3. Choi, Yun-Young (2007): „Das bequeme Fremde. Özdamars Texte aus der doppelt fremden Perspektive des ausländischen Lesers“, u: Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrations- und Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur: 155-160 4. Göttsche, D. (2007): „Emine Sevgi Özdamars Erzählung 'Der Hof im Spiegel'. Möglichkeiten und Grenzen einer postkolonialen Lektüre 74
Dirk Göttsche (Göttsche 2007: 247) naglašava da se njemačko-turskoj migracijskoj književnosti može pristupiti i metodom postkolonijalne lektire teksta, u uvjetima globalne migracije, neokolonijalnih asimetrija i novih kulturalnih interferencija. Prema njemu, migrantske književnosti na njemačkom jeziku tematiziraju interkulturalne probleme koji su analogni problemima postkolonijalnih književnosti na engleskom ili francuskom jeziku. Međutim, gore navedeni citati njegovu tezu potkrjepljuju i eksplicitno.
655
deutsch-türkischer Literatur“, u: Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrations- und Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur: 247-252 5. Hamazaki, K. (2007): „Textualisierung des 'fremden' Deutschland bei Emine Sevgi Özdamar“, U: Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrations- und Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur: 253-260 6. Hoffmann, D. (2006): Arbeitsbuch Deutschsprachige Prosa seit 1945, A. Francke, Tübingen. 7. Interkulturelle Literatur in Deutschland. Ein Handbuch. Ur. Carmine Chiellino, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart, Weimar 2007. 8. Meyer, A. R. (2007): „Differenzerfahrung, Identität und Strategien narrativer Erinnerungs-Repräsentation bei Emine Sevgi Özdamar“, u: Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrations- und Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur: 261-266 9. Özdamar, E. S. (1992): Das Leben ist eine Karawanserei – hat zwei Türen – aus einer kam ich rein – aus der anderen ging ich raus. Kiepenheuer & Witsch, Köln 10. Rösch, H. (1998): „Migrationsliteratur im interkulturellen Diskurs“, U: http://www.fulbright.de/fileadmin/files/togermany/information/200405/gss/Roesch_Migrationsliteratur.pdf (30. 03. 2009) 11. Šehović, Đ. (2009): Migrationsliteratur, Diplomski rad na Pedagoškom fakultetu u Zenici. 12. Ünlüsoy, M. (2007): „Kommunikationsstörungen und Konfrontationen zwischen Deutschen und Ausländern in der Migrantenliteratur“, u: Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrations- und Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur: 127-135 13. Uvanović, Ž. (2006): „Hofmannsthal und Europa. Weise Ansichten und Irrwege eines Konservativen über das Nationale, Übernationale und das Regionale“, u: Europa im Blick. Siebtes gemeinsames Symposion der Universitäten Augsburg und Osijek, Ur. G. Weber, Valentin, J.-M., P. Lang, Bern et al. (ur.) (2007): Akten des XI. Internationalen Germanistenkongresses Paris 2005. Band 6: Migrations-, Emigrationsund Remigrationskulturen – Multikulturalität in der zeitgenössischen deutschsprachigen Literatur. 656
14. Verlag Ernst Vögel, München: 31-51 15. Yano, H. (2007): „Migrationsgeschichte“, u: Interkulturelle Literatur in Deutschland. Ein Handbuch: 1-17
EDUCATION FOR CULTURAL COEXISTENCE IN THE CONTEXT OF GERMAN Migrant LITERATURE - CASE OF TURKISH-GERMAN WRITERS EMINE SEVGİ ÖZDAMAR Summary Education for intercultural tolerance is a major challenge for states that are home to many groups of foreign workers and their family members. The aim of this study is to look at this problem (among other problems) in the context of political, social and cultural aspects of national (in Turkey) and international migration (between Turkey and Germany). The focus of research is on the Turkish economic emigration to Germany and on the literary reflections from the perspective of female migration literature. The novel by Emine Sevgi Özdamar Life is a caravanserai... is here interpreted as a kind of autobiographical, carnival examination of her native country in the time before going to Germany. In this discussion, the author stresses performative conceptions of identity and hybridisations in all segments of the novel. It can be concluded that both the novel and its author invite to the unconditional bridge-building between different cultures – but they point out at the same time that a neutral, objective critique of negative aspects both in the 'native' and in the 'foreign' culture is inevitable. Keywords: education of children of foreign workers, interculturalism, migration literature, feminist social criticism, postcolonial reading
657