SEKCIJA ZA ZNANSTVENU FANTASTIKU ARKZ NARODNE TEHNIKE

Zašto smo osnovali klub?

Ljubitelji znanstvene fantastike poseban su fenomen među čitaocima belestristike. Najprije, većina su mladi ljudi, a i oni stariji uglavnom su zanimanje stekli u mladim danima. Rijetko koga ta strast napušta pošto su jednom prigrlili znanstvenu fantastiku. Ta je strast posve neuobičajenoga karaktera i ljubiteljima drugih žanrova literature često neshvatljiva. Ona prisiljava nesretnog čitaoca da guta znansivenu fantastiku po čitave dane unatoč općem podsmijehu ili čak negodovanju okoline, da neprestano traga za novim knjigama i časopisima i svakodnevno obilazi knjižare u nadi da im je stigla neka nova pošiljka još nepoznatih djela. Među poznavaocima kruži priča navodno provela ekipa sociologa jednoga poznatog sveučilišta u SAD. Nekoliko strastvenih ljubitelja, dobrovoljaca, podvrglo se potpunoj izolaciji od bilo kakva oblika znanstvene fantastike. Nakon tjedan dana, kako tvrdi priča, počeli su se kod njih javljati simptomi tipični za narkomane odvojene od droge. Bila ta priča izmišljena ili ne, pravom poznavaocu ona ne zvuči nevjerojatno.

Osim tako vatrene strasti. pravog ljubitelja karakterizira i nagon da se udružuje s drugima koji su podjednako »Oboljeli«. Svi mi, zapravo, neobično volimo ogovaranje. Umjesto ukućana i susjeda mi ogovaramo pisce, urednike, kritičare, komentatore — svakog tko je bar malo značajnije ime u svijetu znanstvene fantastike. Svi mi

(zasad neprovjerena) o eksperimentu koji je znamo što je Harlan Ellison rekao Isaacu Asimovu, što je on njemu odgovorio, što je J. W. Campbell radio kad nije uređivao odlične magazine ili pisao loše romane, i tako dalje. U tom društvu vlada prisna atmosfera, svi se međusobno razumijemo. Drugima to možda zvuči kao strani jezik, ali mi

se osjećamo kao kod kuće. TheodorcE Sturgeon, naš klasik, kaže da je objašnjenje za nače okupljanje jednostavno. Širom svijeta ljubav za znanstvenu fantastiku promatrana je sa sumnjom, podsmijehom ili neodobravanjem. Drugi nas ne razumiju kao što, na primjer, automobilisti jednostavno ne razumiju motocikliste i njihovu strast prema vožnji na dva kotača. I kao što se motociklisti i sve druge »progonjene« manjine najbolje osjećaju među »svojima« i gotovo se uvijek okupljaju u posebne grupe i društva, tako i mi stvaramo svoje klubove širom svijeta.

Astronautički raketni klub Zagreb u Ilici 53 (dvorište) postao je takvo utočište sa zagrebačke fantaste. Klub radi već desetak godina u okviru Narodne Tehnike, a primarna mu je aktivnost raketarstvo, u kojem je postigao zapažene uspjehe. No tek ove godine počeli su se u njegovoj Informativno-propagandnoj-sekciji okupljati prijatelji znanstvene fantastike. Već nakon nekoliko mjeseci ta je sekcija promijenila ime u Sekciju za znanstvenu fantastiku. Svatko kome nije teško odvojiti 60 dinara godišnje za članarinu, a zanimale bi ga naše različite aktivnosti (razmjena iskustava, knjiga, časopisa, izdavanje našeg biltena, projekcije filmova, predavanja za članove i drugo), dobro nam je došao. I ovo što sad čitate plod je našeg rada i razumijevanja NIŠP Vjesnik za našu djelatnost. Sastajemo se svakog četvrtka u 18 sati. Dođite i pokušajte — upoznat ćete ljude koji dijele vaše zanimanje.

Bruno Ogorelec

ROBOT (Koncept za predavanje »Tri zakona robotike« održano u ARKZ – Uvod)

Svi maštamo. O svačemu, biločemu. O susretu s R. Redfordom ili S. Loren na pustom otoku, o mlincima s puricom, o braku bez punice/ svekrve, svjetskom rekordu, budućnosti...

Budućnost...

Što nam nosi sutra? Radnu subotu? Prvi rendez? Odbrusit ću šefu što ga ide?

Nova Godina? Diploma, namještenje, penzija? Stan? Mnoštvo novih briga? Ili baš ništa osobita?

A Sutra? 15 milijardi stanovnika planete Zemlje?

Susret s BOČ (Buljo-Oko— Čudovište — podrugljiv naziv za Vanzemaljce)?

Tehnološki raj (ručak na dugme, videotelefon)?

Totalni krah?

Vikend na Ganimedu, ljetovanje na Rigelu?

Međuplanetarni rat?

Kolektivnu autofagiju (a la »Zeleno sunce«)?

Definitivnu slobodu od rada (zanimljivo: da li bi to bio raj ili potpuna dekadencija)?

Moglo bi se nabrajati unedogled.

Svako se maštanje može svesti na Tri Pitanja: 1. Što će biti (kamo sve to vodi)? Tehnika: ekstrapolacija (prenošenje parametara). Cilj: vizija budućnosti. Primjer: H Harrison: Make Room! Make Room!; I Asimov: Čelične spilje; W. Miller: A. Canticle for Leibowitz; I. Asimov: The Last Question. 2. Što je zapravo (ovo ili ono)? Tehnika: spekulacija (izvođenje teorija). Cilj: objasniti ono što ne može znanost. Primjer: L. Niven: Neutron Star; priče o Krakenu, sirenama, kentaurima; postanak čovjeka; R. Heinlein; By His Bootstraps, grof Dracula. 3. Što bi bilo (kad bi bilo)? Maštanje (naivno, bogato, bolesno, znanstveno...). M. Leinster: First Contact; levitacija, ulovio zlatnu ribicu, zalutao u Draculin zamak, galaktički parlament.

Ljudi s književnom žicom. Rađaju se bajke, njihovo stanovništvo; vile, čarobnjaci, Carevi Saltani, Supermeni, vještice, BOČ-evi, androidi, roboti, vukodlaci...

Jedan oblik bajke stavio sama sebe u ogradu (znanstvene vjerojatnosti). Ograda sputava, ali daje ventil intelektu i ozbiljnost tekstu.

To = sf.

Bajka. Naseljena zamišljenim stanovnicima: mali zeleni, BOČ, ludi znanstvenik, android, robot, klborg, mutant...

Što su android? robot? kiborg?

Umjetni ljudi. Najprije homunkulus. Pa android. Danas podjela: 1. Android = umjetni organizam (ne nužno čovjek), živa materija (organska), stvoren kemijskim putem, ponašanje programirano genetski, najčešće posjeduje slobodnu volju u granicama programa. Za razliku od normalnoga živog organizma nesposoban za prokreaciju, starenje. 2. Robot = mehanički organizam (ne nužno čovjek), neživi materijal (obično metal, tu i tamo plastika), ponašanje programirano na način kompjutora, rijetko posjeduje bilo kakvu slobodnu volju, strogo u granicama programa. 3. Kiborg = simbioza ljudskoga živčanog sustava (mozak + osjetila) i mehaničkog oruđa (svemirski brod, alatljika...).

U prošlost!

Ljude oduvijek progoni ideja umjetnog čovjeka.

Pa i sam čovjek umjetna tvorevina! Keramika (Bog modelirao). Sjev. američki Indijanci: Vel. Manitou peče glinenog Čovjeka, predugo, zagorio (=Crnci) zatim

Hefest prozaičniji: pri izradi Ahilejeva oružja (Ilijada!) pomažu mu u kovačnici metalni ljudi (prvi roboti?!)

Dalje: 1. Dedal: sagradio umjetnog čovjeka kralju Minosu na Kreti 2. Kalevala: u epu se opisuju homunkulusi 3. Golem: židovska legenda o rabinu Judahu Loewu Ben Bezalelu, koji u Pragu sagradio zaštitnika (1915, o tome roman Gustava Meyrinka) 4. Goethe: Faust, homunkulus: vjerojatno Golem 5. Hoffman: lutka Olympia — opera Jacquesa Offenbacha 6. 1001 noć: Sindbad Moreplovac, umjetni stražari

Malo sumiranja; Bog smije stvoriti život (to mu je posao!), ČOVJEK NE SMIJE!

Strašna nedoumica; htio bih pomagača, znam, ali NE SMIJEM stvoriti. Kazna; vlastito djelo će me unistiti. 1. Bio slavan pjesnik, imao suprugu, ali u Švicarsku vodi zgodnu mačku. Sjedi društvo i razglaba o Galvaniju i njegovim žabama (tema dana!). I mačka napola u šali predloži »biostruju« kao podlogu za roman (ha ha kaže društvo). I napiše ga. Što bi? Za Percyja Bysshea Shelleya (slavni pjesnik)... tko zna? Za Mary Wollstonecraft Godwin (mačka)... tko zna? Ali za Dra Frankensteina. tvorca najslavnijeg od svih čudovišta, zna svak.

Čovjek stvorio život, kazna: uništila ga vlastita tvorevina tako potpuno da mu je i ime prekratko, nedopečen (=Bijelci), tek treći put lijepa crvena boja (=Indijanci)!

Zašto su Bog i Manitou stvorili čovjeka nije jasno, osim da bi ih imao tko obožavati (dovoljno jak razlog).

preotela (u romanu je čudovište samo to: čudovište. NEMA IMENA). 2. 1920. jedan Čeh (Karel Čapek) napisao igrokaz »Rossumovi univerzalni radnici« (R. U. R). Ljudima dojadilo raditi pa konstruirali umjetne radnike. Pardon, dojadilo rabotati pa načinili robote.

Ta dva djela odlučujuća za daljnji razvoj ideje umjetnog čovjeka. Dali mu definitivno ime: ROBOT, i ulogu: babaroga produkt i ventil frankenštajnskoga kompleksa (djelo se okreće protiv svog stvoritelja).

Posljedica: gomile priča i romana o robotima. Sadržaj: robot je divna izmišljotina, ali — uz časne iznimke — definitivno pogubna.

I tako je to bilo sve do broja 9 časopisa »Super Science Stories« od rujna 1940.

Krsto Mažuranić

Kratka povijest naučne fantastike

UVOD — Svrha je ovog napisa da se ukratko iznese povijest naučne fantastike (nadalje u tekstu SF). Bit će riječ isključivo o pisanoj SF, i to samo na engleskom jezičnom području (SAD i Velika Britanija). Zbog nedovoljnog poznavanja nisam mogao dati pregled SF u ostalim zemljama, gdje je SF prisutan i razvijen (SSSR, Poljska, Francuska itd.). Podnaslovi u »kratkoj povijesti« uvjetni su.

DEFINICIJA — Uglavnom, nema slaganja u definiciji SF. Po jednom piscu SF ne postoji, a drugi tvrdi da kao književnost danas postoji samo SF. SF pisce uspoređuju s gnosticima, alkemičarima i dubinskim psiholozima. Neki teoretičari ne priznaju SF kao književni rod već joj daju ulogu mitologije našeg vremena. Predlažem da se zadovoljimo tvrdnjom da je SF »sve ono što čitaoci SF čitaju«.

INTERMEZZO — Sama je »kratka povijest« podijeljena na četiri »doba«. Valja imati na umu da je granice između pojedinih doba nemoguće oštro odrediti, ali su kao godine razgraničenja uzete godine u kojima se pojavio određeni časopis ili antologija koji su označili veću promjenu i unutar SF.

»PRETHISTORIJA« — Ukratko: prethistorija SF počinje već od prvih mitova. U svjetlu SF možemo promatrati i djela Lukijana, Rabelaisa, Campanelle, Swifta i drugih. Dva imena iz prethistorije za nas su važna, pa će im biti posvećeno više pažnje. To su Wells i Verne. Sukob između njih dvojice ostavio je velikog traga u povijesti SF. Verne je pisao avanturističke romane, u kojima je anticipirao niz naučnih i tehničkih otkrića. Takav je roman na primjer »Put na Mjesec«. S druge strane, Wellsa ne zanimaju previše tehnički problemi: za razliku od Verneovih, njegovi putnici stižu na Mjesec. koristeći se »antigravitacionim materijalom«. Verne napada Wellsa: »Ja upotrebljavam fiziku. On izmišlja. Ja na Mjesec idem u projektilu izbačenom iz topa. Tu nema izmišljanja. On leti u brodu izrađenom od metala, koji ukida zakon gravitacije. To je zgodno, nema što, ali pokažite mi taj metal. Neka ga stvori.« Wells uzvraća (doduše, trideset godina kasnije): »Verne je opisivao i vjerovao da se može učiniti ovo ili ono, što u to vrijeme još nije bilo učinjeno. On je čitaocu pomagao da zamisli kako je to učinjeno, i kakva bi radost, uzbuđenje ili nevolja tada nastali. Veći se dio njegovih iznalazaka »obistinio«. No ove moje priče ne tvrde da se bave mogućim stvarima. Valja biti objektivan i ustvrditi da je Verne zaslužan kao anticipator tehničkih

ratove, mutante, paralelne svjetove i sl. »STARI VIJEK« — U početku našeg stoljeća u SAD velik uspjeh doživljavaju jeftini romani tiskani na lošem papiru (»pulp magazines«). Teme su različne: priče s Divljeg zapada, detektivske, pustolovne, priče strave i mašte. Veliki tiraži, neznatne cijene i mlada ili neobrazovana čitalačka publika. Godine 1911. Hugo Gernsback, iseljenik iz Luksemburga, stručnjak za elektricitet, objavljuje u časopisu »Satellite« priču »Ralph 124C41 +«. U njoj se pojavljuju elementi SF: čudesna dostignuća tehnike, biće s druge planete, svemirsko putovanje. Potaknut velikim uspjehom priče, Gernsback se posvećuje pisanju sličnih priča i u početku 1926. osniva časopis »Amazing Stories«, posvećen isključivo SF. Sam Gernsback proriče neprekidan tehnički napredak čovječanstva (poput Vernea), ali u SF vidi samo sredstvo za širenje tih ideja. Kao urednik časopisa, kritike koje je upućivao autorima odnosile su se uglavnom na tehničku vjerodostojnost, ali radnja, psihologija, stil, moralne i društvene implikacije gotovo nikad nisu bile predmet njegove kritike. Ubrzo je »Amazing Stories« postao sterilan: priče su u vestern stilu; kauboji su hrabri astronauti, a Indijance zamjenjuju odvratna »buljooka čudovišta«.

Godine 1937. John Campbell Jr. postaje glavni urednik časopisa »Astouding Stories«. Pojavljuju se prva velika imena SF: Asimov, Heinlein, Sturgeon. Russell, Farmer i dr. Uporedo s traženjem veće znanstvene točnosti pred pisce se stavljaju i zahtjevi u pogledu vođenja priče i psihološkog oblikovanja likova. SF dobija novi zamah, a djela se počinju prvi put kritizirati s književnog stajališta. A što se znanosti tiče, polako se pojavljuje i utjecaj društvenih nauka. U to se vrijeme neki pisci počinju zanimati i parapsihologijom (Van Vogt, Stapledon, Sturgeon i dr.).

»SREDNJI VIJEK« — Godine 1950. pojavljuju se časopisi »Galaxy« Horace Golda i »Magazine of Fantasy and Science Ficton« Anthony Bunchera. U njima se napokon događa prijelaz od egzaktnih prema društvenim naukama. Umjesto da opisuju tehničke izume pisci sada analiziraju efekte što ih ti izumi izazivaju u društvu, životnoj sredini i pojedincu. Asimov kaže: »Atomska bomba je veliki događaj. No, mnogo je veći problem što ga ona postavlja pred ljude. Televizija i mlazni pogon su zanimljivi pronalasci, ali u usporedbi s promjenama koje su izazvali sam njihov pronalazak tek je beznačajan događaj«. Takav pristup po svojoj složenosti i dubini bez sumnje predstavlja napredak u odnosu na prethodno razdoblje. Istovremeno se SF sve više približava »pravoj« književnosti (Bradbury npr.) Od novih se imenu javljaju Pohl, Kornbluth. Blish, Sheckley, Herbert i drugi, a prisutni su i najprilagodljiviji od pisaca starije generacije. Zahvaljujući specijaliziranim izdavačkim

»NOVI VIJEK« — U SAD nastupa nova generacija, osjetljiva na društvenopolitička zbivanja. Između tradicije i novih stremljenja osjeća se sukob. Godine 1967. Harlan Ellison izdaje antologiju »Dangerous Visions«. Te priče prije vjerojatno ne bi objavio nijedan časopis. SF je bilo potrebno to osvježenje i sve je više antologija u kojima se barata novim stilovima i govori o novim problemima. Godine 1966. ustanovljena je nagrada »Nebula«, kojom se nagrađuju smjela istraživačka djela.

U Britaniji je slobodniji sustav organizacije na izdavačkom planu omogućio da se već ranije originalna istrživanja Aldissa i Ballarda npr. Godine 1967. pojavio se časopis »New Worlds«. koji je donedavno uređivao Michael Moorcock. Okupljajući podjednako pisce iz Britanije i SAD, mlade autore (Moorcock, Delaney, Clute, Sladek, Disch i dr.) i stare (Ballard, Aldiss, Leiber npr.), taj je časopis stekao zavidnu kvalitetu i prerastao u značajan avangardan književni časopis.

Ovaj nam razvoj SF ukazuje da se njegovo zanimanje za budućnost više ne svodi na tehnička predviđanja i inovacije, nego nam pokazuje njegovu povezanost s najkorjenitijim promjenama samog društva i zato nije teško razumjeti mišljenje jednog kritičara koji na SF ukazuje kao na »najradikalniju i najnapredniju književnost našeg vremena «.

Goran Pavelić

(djelomičan popis literature o SF; zapravo je najvažnije čitati sama djela:) 1. Darko Suvin: »Od Lukijana do Lunjika«, Epoha, Zg., 1965, 2. Kingsley Amis: »New Maps of Hell«, NEL, London, 1966. 3. Katalog uz Prvi sajam naučne fantastike (Koščević, Munitić, Suvin), Galerija suvremene umjetnosti, Zgb. 1972. 4. »Putevi naučne fantastike« (Cordes, Suvin, Blish), Savremenik, 3/73, Bg. 5. Frederik Pohl: »The Shape of SF to Come« (u antologiji »The Best SF for 1973«) Ace Books, New York, 1973. 6. Zoran Živković: »Poetika naučne fantastike«, Književnost, 11/12/74, Bg. 7. ANDROMEDA. GalaksijaBIGZ, Bg., 1976. 8. Naučna fantastika, BIGZ. 1976.

Priče iz »Bijeloga jelena«!

Arthur C. Clarke kakvog ne poznajete! »Idu mi na živce kritičari, jer uporno dokazuju da su znanstvena fantastika i humor nespojivi.

Evo im prilike da to napokon dokažu i... ubuduće drže jezik za zubima!«

Tako reče Arthur C. Clarke; tako reče i ostade živ. Jer priče kojima su ove njegove dvije rečenice uvod, neodoljivo su zabavne. Zigmund Hrkalo nesmiljeno hrče, Ermintrudu Palac gnjevni ugnjeteni muž defenestrira, vrlo hladna Frida prijeti sunčanoj slavi Miami Beacha, ujo Homer konstruira, ni kriv ni dužan, maligansku osmotičnu bombu... a svaka od ovih komedija prava pravcata, zdrava, potpuna SF!

Tako nešto smije si priuštiti samo majstor pera par excellence Clarkeova kalibra! »Odavno se već ne osjeća potreba za nevjerojatnim SF — pričama — mislim na one koje

su namjerno nevjerojatne, za razliku od onih drugih«, kaže on. I vodi nas u topli, bučni, zadimljeni, ugodni polumrak krčme »Bijeli jelen«, negdje u Londonu, gdje se svake srijede sastaju novinari, pisci, znanstvenici, urednici i laici, te mlate praznu slamu i uživaju u pričama Munchhausena Drugog, nenadmašivog sveznadara i pričatelja priča, neodoljivog Harryja Purvisa.

Krenite s nama i neće vam biti žao!

U prvoj priči (pst! da vam otkrijemo tajnu: naslov joj je »Fentonovo utišavalo«) nećete saznati gdje je »Bijeli jelen«, upoznat ćete Harryja Purvisa i naučiti kako da sopranisticu potjerate s pozornice prije nego što vam probije uši svojim umilnim cviležom.

U drugom broju »Siriusa«: »Fentonovo utišavalo«!