Meridijani by Alojz Zaborac

01009

9 771333 728008

ISSN 1333-7289

broj 138 listopad 2009.

DAMASK DARUVAR KIRGISTAN UTVRDE NA IVANŠČICI BAPSKA MARIJA TEREZIJA

cijena 30 kn 8 km 4 eur

Časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja

broj 138 listopad 2009. Godina XVI.

www.meridijani.com

Damask najstariji grad na svijetu

Daruvar

Kirgistan

Utvrde na Ivanščici

Bapska

Marija Terezija

Izaberite dizajn koji prati vaš način života, izaberite novu Place sofu. Spojite iznimnu udobnost s fleksibilnim sustavom slaganja i dobit ćete Place sofu koju je dizajnirao Jasper Morrison, sofu koja se prilagođava vama i vašem životnom prostoru.

Samo kod ovlaštenog Vitra distributera: Tehno-Klara d.o.o., Obrtnička 26, 10430 Samobor. Posjetite i prvu Vitra galeriju u centru Samobora. Za punu pažnju najavite se na tel. 01/33 26 975. E-mail: info@tehno-klara.hr, www.tehno-klara.hr, www.vitra.com

Riječ urednice

Hrvatske »delikatese« Pod temeljima Daruvara leži tajnovit rimski grad, po bregima zagorske Ivanščice razbacani su nijemi svjedoci koji još pamte turske osvajače, a selo Bapska na samom istoku Hrvatske živjelo je prije 7200 godina »kada je gotovo svaki glavni grad moderne Europe bio ništa drugo nego pusta livada«

M. Milin © Gala Style

akon slabo poznatog »prizemljenog« Zagrebačkog Sunčeva sustava, koji je vlastitim sredstvima i marom osmislio Davor Prais, i u ovom broju »Meridijana« otkrivamo naše pomalo zapostavljene gradove i mjesta. Ne činimo to samo kako bismo educirali naše građane, nego kako bi kulturne i druge znamenitosti kojim se Hrvatska diči poštovali i prepoznali i drugi - posebno susjedna nam multikulturalna Europa. U ovom broju izbor je pao na neke naše »delikatese« koje su utrle put današnjoj Hrvatskoj kao europskoj zemlji starih korijena: grad Daruvar, utvrde na Ivanščici i arheološko nalazište kod Bapske. U ovom broju predstavljamo i caricu Mariju Tereziju pod čijom je vlašću Hrvatska bila od 1740. do 1780. godine. Manje je poznat podatak da je Marija Terezija rodila čak šesnaestero djece: 11 kćeri i 5 sinova. To me podsjetilo na to da i u našoj povijesti postoji jedan takav osobit slučaj, i to našeg bana koji je živio dva stoljeća ranije i čija je obitelj brojila četrnaestero potomaka. Bio je to Nikola Šubić Zrinski Sigetski, jedan od onih slavnih hrvatskih muževa koji su obilježili europsku povijest 16. stoljeća, s kojim je slavna Habsburgovka itekako trebala biti upoznata jer je uvelike bio zaslužan za opstojnost Monarhije kojom je vladala. Njegova supruga Katarina Frankopan rodila mu je Ivana, Jelenu, Katarinu, Juraja, Doroteu, Krstu, Uršulu, Barbaru, Margaretu, Anu, Vuka, Nikolu i Magdalenu, a nakon njezine prerane smrti 1561. godine češka grofica Eva od Rosenberga rodila mu je i četrnaesto dijete, sina Ivana. Uz to što je bio privržen obitelji, Nikola Šubić Zrinski bio je i diplomat europskoga kova, gospodarstvenik, političar i vođa, ali i hrabar ratnik i branitelj. Tada je Hrvatsko kraljevstvo bilo glavna uzdanica Europe u obrani od osmanskih prodora s istoka. Upravo je Hrvatska, a s njom i Zrinski i Frankopani, platila krvavu cijenu igrajući odgovornu ulogu obrane europskoga kršćanstva - Antemurale Christianitatis. Zauzvrat nam ta ista Europa nakon protjerivanja Osmanlija nikad nije dala iskrenu i učinkovitu gospodarsku i socijalnu obnovu, a taj se odnos s određenim varijacijama zapravo proteže i do današnjih dana. Čini se da svemoćna Europa nikad nije na odgovarajući način valorizirala i nebrojene žrtve koje su pale u Domovinskom ratu. Zato se trebamo zapitati kako danas odgovoriti na izazove vremena te kako opet otvoriti put nekim novim hrvatskim Leonidama koji će znati djelovati poput Nikole Šubića Zrinskog u ondašnjim, još mnogo težim povijesnim uvjetima. Nadam se da će mjesečne »delikatese«, hrvatske i strane, »Meridijana« osnažiti i odgojiti upravo takvu generaciju pametnih, probitačnih, marljivih, vrijednih i požrtvovnih ljudi koji će znati skrbiti za tradicionalne vrijednosti te ih znati koristiti u suvremenom prostoru. Želim svima nama da te vrijednosti iskoristimo i za što skoriji izlazak iz posvemašnje moralne i gospodarske krize. Vaša urednica

Tarabuco, Bolivija, 65. meridijan zapadne geografske du탑ine

Početak školske godine u Boliviji Foto © UNICEF/NYHQ2008-1573/Pirozzi

Djevojčica Marina s osmije hom na licu rješava matematički zadatak u školi u Pisili, indijan skom naselju blizu grada Tarabu co, glavnoga grada provincije Yam paráez u Boliviji. U tome dijelu Bo livije UNICEF pomaže da djevoj čice, pripadnice indijanskog naro da Ayllu Yampara, redovito pola ze školu. Tijekom 2008. godine u Boliviji su porasla ulaganja vlade u zdravstvo, obrazovanje i socijal nu skrb. Ipak, unatoč vidljivom na pretku, još su prisutni mnogi veliki humanitarni problemi, kao što su opskrba pitkom vodom i sanitar ni higijenski uvjeti, smrtnost naj mlađe djece te smanjivanje jaza iz među rodova u obrazovanju. Broj osoba koje žive u velikom siroma štvu je porastao, a za milijune dje ce još nije osigurana ni najosnovni ja socijalna skrb. Takav trend je po sebno vidljiv u ruralnim krajevima zemlje te među autohtonim indi janskim stanovništvom. UNICEF u suradnji s vladom i drugim par tnerima nastoji pomoći poboljša vanju zdravstvene skrbi za djecu i majke, unapređenju higijenskih uvjeta, prehrane i obrazovanja te riješiti pitanje opskrbe pitkom vo dom.

Meridijani | listopad 2009

gl avne teme

Časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja

Daruvar najuređeniji mali kontinentalni grad

Z. BUJDO

Časopis izdaje tvrtka Meridijani, matični broj: 0907974316418 10430 Samobor, p.p. 132, Obrtnička 26 Tel.: 01 33 62 367 Faks: 01 33 60 321 Mobile: 098 263 534 e-mail: meridijani@meridijani.com Žiro račun: H YPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. 2500009-1101016009 Devizni račun: Z AGREBAČKA BANKA d.d. SWIFT: ZABA HR 2X broj računa: 7040-978-8019916-999 Devizni račun: H YPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. SWIFT: KLHBHR22 broj računa: 7040-10131 Pretplata: pretplata@meridijani.com - 01 33 62 367, 098 263 534 Glavni i odgovorni urednik prof. dr. Dragutin Feletar 098 249 804 Direktorica i urednica Petra Somek 098 275 688 e-mail: petra@meridijani.com Zamjenik urednice Alan Čaplar 098 228 834 e-mail: alan@meridijani.com

Dva velika uređena parka i šuma usred grada koja se diskretno stapa s gradskom arhitekturom čine Daruvar jednim od najzelenijih urbanih središta u Hrvatskoj

Grafički urednik Alojz Zaborac Lektorica Lidija Menges Upis teksta Marija Bradarić Komercijalni direktor Milan Čaić 098 263 535 e-mail: milan@meridijani.com Komercijalist Kristijan Brkić, prof. 098 968 7250 e-mail: kristijan@meridijani.com Pretplata Vlasta Babić 01 33 62 367, 098 263 534

Na naslovnici: 22-godišnja Sirijka Ludzain Kriker iz Damaska (foto: Davor Rostuhar)

Računovodstvo Marija Margetić Tajništvo Tatjana Burek Voditelj skladišta Siniša Mihalić 098 966 1549 Urednik posebnih izdanja Petar Feletar, prof. 098 263 580

Uredništvo Alan Čaplar, prof. dr. Dragutin Feletar, Petar Feletar, prof., dr. Željko Holjevac, mr. sc. Hrvoje Petrić, Petra Somek

najstariji grad na svijetu D. ROSTUHAR

Uredničko vijeće Prof. dr. Neven Budak, Emil Čokonaj, prof., Tomislav Đurić, mr. sc. Hrvoje Gračanin, Marijan Jurčić, prof., Josip Horvat, prof., prof. dr. Mira Kolar Dimitrijević, prof. dr. Tihomir Marjanac, dr. Dražen Perica, Jakša Raguž, prof., prof. dr. Zoran Stiperski, Goran Šafarek, dipl. ing., mr. sc. Ružica Vuk

Damask

Časopis izlazi deset puta, mjesečno tijekom školske godine, i to u rujnu, listopadu, studenome, prosincu, siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju i lipnju. Registriran je u Sektoru za informiranje Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske pod brojem 595. Rukopisi se ne vraćaju, a ilustracije prema dogovoru. Na Vaš zahtjev šaljemo Vam cjenik reklamnih poruka. Niti jedan dio časopisa ne smije se umnažati, fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

POJEDINAČNA CIJENA ČASOPISA: 30 kn; 8 KM; 4 EUR DVOGODIŠNJA PRETPLATA (dvadeset brojeva): 510 kn (tri broja besplatno). GODIŠNJA PRETPLATA (deset brojeva): 270 kn (jedan broj besplatno). POLUGODIŠNJA PRETPLATA (pet brojeva): 150 kn. Poštarina unutar Hrvatske je uračunata u cijenu pretplate.

ISSN 1333-7289 Tisak Agencija za komercijalnu djelatnost Zagreb, 2009. godine

Časopis »Meridijani« učenicima i nastavnicima kao dodatnu literaturu preporuča Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Klasa: 602-09/95-01-247, ur. broj: 532-02-4/2-95-01 od 20. srpnja 1995. godine

Mnoga mjesta na svijetu diče se bogatom poviješću, raznim osvajačima i narodima koji su njima protutnjali, ali nigdje toga svega nema više nego ovdje

58 Stare

utvrde na Ivanščici

Početak školske godine u Boliviji

Želite li iskoristiti priliku da odlazak u prirodu povežete s istraživanjem povijesti, svakako se uputite u Hrvatsko zagorje, na planinu Ivanščicu - do ruševnih ostataka starih gradina na njezinim vrhovima

8 Čitateljski forum

10 Geo-info Najviša nezaposlenost u posljednjih deset godina • Otvoreno utočište za Potterove sove • Akcija se nastavlja • Hrvatske škole za djecu u Africi • Glicin uhvaćen na svemirskom putovanju • Vučedolska golubica u Vukovaru

Z. TANOCKI

66 Bapska

- seoska tradicija duga 7000 godina M. BURIĆ

4 Djeca svijeta

21 Planet internet 88 Marija Terezija

Znate li da se na brijegu Gradac pokraj sela Bapska na krajnjem istoku Hrvatske nalazi važno neolitičko nalazište? Provjerite što smo sve tamo pronašli

Upoznajte vladaricu iz roda Habsburgovaca koja je sredinom 18. stoljeća unaprijedila Austrijsko Carstvo

96 Legende o postanku mjesta Kako je nastalo ime Kraljeva Velika

72 Magični

99 UNESCO - svjetska baština

Kirgistan

Turska

Oznaka za temu koja prati nastavni plan

Malo tko u Hrvatskoj zna o Kirgistanu nešto više od činjenice da je to zemlja »negdje tamo daleko« u Aziji. Tim je zanimljivije otkriti njezine prirodne čari, jedinstvenu kulturu te autentične tradicije i običaje

Točan odgovor s dopisnice iz prošlog broja (137): Kada je utemeljen grad Karlovac? b) 13. srpnja 1579.

B. KLADARIN

105 Nova izdanja

DOBITNICI GLOBUSA:

1. Anica Pogorilić PŠ Povljana A. Starčevića 35 23249 Povljana 2. Lucija Mađerić Pašman 3 23262 Pašman

109 Karavana Meridijana 110 Nagradna križaljka Glavne teme u sljedećem broju

G EO K V IZ

102 Filatelija

broj 139 studeni 2009.

Labin Na brežuljku iznad Rapca smjestio se srednjovjekovni grad čije se staro ime Albona prvi put spominje još 285. godine

Dubai

Nakon Damaska, najstarijega grada na svijetu, Davor Rostuhar otkriva nam što se nudi u najmlađem svjetskom velegradu

Prekrasan časopis Nisam vaša pretplatnica, ali mi je časopis jako dobar i čitam ga kad god mogu. Predložila bih vam da pišete o gradu Korčuli. To je prekrasan grad - isto kao i »Meridijani«. Bila bih vam zahvalna na tome.

Antonija Pajić (e-mail)

Draga Antonija, o uistinu prekrasnoj Koručuli pisali smo u 76. broju »Meridijana«, a grad Korčula tada je krasio i našu naslovnicu. Doduše, to je bilo još u lipnju 2003. godine. Kako je taj broj rasprodan, taj smo ti članak poslali mailom. Još jedna velika i lijepa reportaža s otoka Korčule, o slikovitom mjestu Smokvici, bila je objavljena u broju 106. Ipak, vjerujem da ćemo se Korčuli vratiti u skorije vrijeme.

Ozarena lica Svakog mjeseca, točnije negdje u prvom tjednu tekućeg mjeseca, lica se u našoj srednjoj školi ozare. Vjerujem da pogađate da je razlog našem veselju vaš časopis. Pratim vas već dugo i jako mi se sviđa sadašnji dizajn te se nadam da ga nećete mijenjati jer je živopisan, a opet »Meridijani« poslagani na mojoj polici djeluju uredno i sistematski. Ipak, najviše me se dojmila jedna stranica koju uvijek proučim s naročitim zanimanjem i oduševljenjem, a to

je Hrvatska iz drugog kuta. Pohvala autoru na tako zanimljivim fotografijama i još zanimljivijem tekstualnom dodatku ispod svake slike! Izbalansirane reportaže o Hrvatskoj, ali i svijetu često me nauče nečem novom i zanimljivom o geografskim značajkama, flori, fauni te kulturi na koju obraćam posebnu pozornost, a križaljka na kraju časopisa dobro dođe u pauzi između učenja!

pad iz domaćinstva. Naravno da znam za papir, staklo, pet ambalažu, ali što s bocama od šampona? Što sa stiroporskim podlošcima? Mislim da bi svaka zgrada preko upravitelja trebala dobiti upute gdje je najbliže odlagalište (reciklažno dvorište ili slično). Imate li ideju kome bi se još moglo uputiti pitanje vezano za tu temu?

Tijana Žoričić, Novi Vinodolski, SŠ »Dr. Antun Barac«, Crikvenica

Poštovana gđo Vesna, zahvaljujući i vašem pismu, od ovog će broja naš časopis imati znak koji upozorava čitatelje da ga nakon čitanja, ako ga ne arhiviraju, adekvatno ekološki zbrinu tako da se može reciklirati. Trebali bismo apsolutno svi mnogo više raditi na sortiranju smeća, a za sva pitanja o tome kako i gdje zbrinuti otpad iz domaćinstva uvijek se možete obratiti udruzi Zelena akcija (Frankopanska 1, Zagreb, www.zelenaakcija.hr, www. zelani-telefon.org) na njihov besplatni, lako pamtljiv telefon 062-123-456. Na njihovoj web stranici možete saznati adrese svih devet reciklažnih dvorišta u Zagrebu te koju vrstu otpada ondje možete odložiti bez naknade. U svakom broju »Meridijana« objavljujemo što ima novo u akciji »Očistimo Hrvatsku od autoolupina«, u kojoj također možete sudjelovati.

Draga Tijana, ovim toplim pismom osvojila si naše olovčice za cijeli razred (koje ćemo ti poslati poštom u školu). Drago nam je da nas voliš čitati te da iz »Meridijana« ti i tvoji školski prijatelji stječete nova znanja iz geografije i povijesti. Nadamo se da će ti se svidjeti i ovogodišnja rubrika Milenijska fotografija našeg proslavljenog fotografa iz Vodica Šime Strikomana, u kojoj ćeš svaki mjesec pronaći po jednu zanimljivu fotografiju za čiju su realizaciju, osim autora, zaslužni i bojni stanovnici Lijepe naše.

Ekološka »krupnica« Prateći vaša izdanja, nisam uočila jednu sitnicu koja je zapravo »krupnica«, a to je - poster ili neki prilog vašem časopisu koji bi na jednome mjestu donio upute kako i gdje zbrinjavati ot-

Vesna Vojvodić-Valčić (e-mail)

Uredništvo zadržava pravo kraćenja, redigiranja i opremanja pisama.

Očekujemo vaš poziv: 01/336-23-67, faks: 01/336-03-21, pismo: »Meridijani«, p.p. 132, 10430 Samobor ili e-mail: casopis@meridijani.com. Autoru svakog objavljenog pisma u ovoj rubrici šaljemo na dar komplet olovaka Meridijana 8

Meridijani | listopad 2009

NA DAR

meridijani@meridijani.com

čitateljskiforum

Želite da vaše pismo objavimo u »Meridijanima«? To želimo i mi. Pošaljite nam svoje komentare o objavljenim temama te pišite koje bi vas nove teme najviše zanimale. Naravno da nam pohvale gode, ali dobro bi nam došle i kritike - da postanemo još bolji. Pisanje »Meridijanima« nikad nije bilo jednostavnije. Možete to učiniti pismom, faksom ili mailom

SVATKO MOŽE PROIZVESTI ELEKTRIČNI AUTOMOBIL. ALI TKO MOŽE PROIZVESTI ELEKTRIČNI AUTOMOBIL ZA SVAKOGA?

ZA VIŠE INFORMACIJA POSJETITE www.RENAulT-ZE.COM/hR/

DO KRAJA 2012. RENAULT ĆE PREDSTAVITI 4 ELEKTRIČNA VOZILA S NULA EMISIJA CO2* OSMIŠLJENIH

DA UDOVOLJE POTREBAMA VEĆINE VOZAČA. Utjecaj ljudskog djelovanja na globalno zatopljenje stvarnost je koju nitko od nas ne može izbjeći. Samo veliki tehnološki preokret, poput masovne proizvodnje vozila s nula emisija CO2*, omogućit će smanjenje količine stakleničkih plinova. Svjesni svoje odgovornosti i u skladu s Renault eco2 strategijom, uložit ćemo svu stručnost i sredstva kako bismo razvili pouzdana, praktična, sigurna, učinkovita i svima dostupna vozila na električni pogon. Ova četiri Renault ZE Concept vozila prikazuju buduću ponudu Renaultovih vozila na električni pogon.

DRIVE THE CHANGE

* Emisija CO2 tijekom vožnje: 0 g/km

HR Elektricni oglas range meridijan 200x270.indd 1

9/23/09 2:21:16 PM

j e s m o l i do s eg NU l i dn o?

Najviša nezaposlenost u posljednjih deset godina Čak u 16 zemalja eurozone zabilježena je najviša razina nezaposlenosti u posljednjih deset godina. U srpnju 2009. godine u eurozoni je bilo čak 21,8 milijuna nezaposlenih. I u Hrvatskoj nezaposlenost doseže neslavne rekorde Zbog svjetske gospodarske krize u prvom polugodištu 2009. stopa nezaposle nosti u 27 zemalja Europske unije popela se na prosječno 9,5 posto, što je najviše u posljednjih deset godina. U nekim zem ljama porast nezaposlenosti izazvao je Država Stopa nezaposlenosti %

Nizozemska Austrija Cipar

aktualnosti iz hrvatske i svijeta

4,4 5,5

Danska

5,9

Slovenija

6,0

Rumunjska

6,2

Češka

6,4

Luksemburg

6,4

Bugarska

7,0

Malta

7,3

Italija

7,4

Njemačka

7,7

V. Britanija

7,7

Belgija Poljska

Stopa nezaposlenosti je broj nezaposlenih radnika podijeljen s ukupnim brojem radno sposobnog stanovništva. Radno sposobnim stanovništvom statistički se smatraju osobe između 16 i 65 godina

3,4

8,0 8,2

Grčka

8,7

Finska

8,7

EU27

9,0

Portugal

9,2

Švedska

9,2

EA16

9,5

SAD

9,7

Francuska

9,8

Mađarska Slovačka Irska Estonija Hrvatska Litva Letonija Španjolska

10,3 12,0 12,5 13,3

pravu paniku. To se pogotovo odnosi na Španjolsku, gdje se broj nezaposlenih po peo na čak 18,5 posto. To je stopa kakva se ne pamti u toj zemlji nakon stupanja u Europsku uniju. I zemlje koje su praktički doživjele krah financijskog sustava zabilježile su visok porast nezaposlenosti. To se po sebno odnosi na Letoniju (17,4 posto), Litvu (16,7), Estoniju (13,3), Irsku (12,5), Slovačku (12) i Mađarsku (10,3). Najnižu stopu nezaposlenosti zadržale su ekonom ski stabilne države, poput Nizozemske (samo 3,4 posto), Austrije, Cipra, Danske itd. Naši susjedi Slovenci uspješno brode kroz krizu te trenutačno imaju samo 6 posto nezaposlenih od radno sposobnog stanovništva. Rast nezaposlenosti uznemirio je i Sjedinjene Američke Države. Tamo su godinama navikli na niske stope, najviše do 5-6 posto. Sada je ta stopa narasla na 9,7 posto s tendencijom rasta. Stručnjaci predviđaju da će nezaposlenost u SAD-u rasti još do sredine 2010. i da će se smiri vati kroz dulje razdoblje nego što se očeki valo na početku krize. I u Hrvatskoj raste stopa nezaposlenosti, iako sporije nego u nekim zemljama EU. Ta je stopa prije nekoliko godina prelazila i 20 posto, pa se spustila na 13-14 posto. Sada iznosi 14,8 posto s tendencijom rasta. Dakle, Hrvat ska više nije europska zemlja s najvišom stopom nezaposlenosti. (D. F.)

14,8 16,7 17,4 18,5

Hrvatska je jedna od zemalja s najvećom nezaposlenošću, ali nije na samom europskom dnu

NEKI LJU B IM C I VI Š E NISU U MODI?

Otvoreno utočište za Potterove sove Svojedobno je dolaskom filma »101 dalmatinac« u kina znatno porasla potražnja za tim psima. Poslije filma o Ninja kornjačama porasla je prodaja kornjača, a dolaskom Harryja Pottera brojni su obožavatelji počeli moliti roditelje da im kupe sovu jer njihov omiljeni čarobnjak ima sovu Hedwigu. Međutim, sove su razmjerno zahtjevni ljubimci koji mogu doživjeti i dvadesetak godina pa je u novije vrijeme zabilježen problem brojnih napuštenih sova koje se ne mogu prilagoditi životu u divljini. Na otoku Wight u Velikoj Britaniji zato je otvoreno utočište za »Potterove sove« koje nedugo nakon otvorenja već ima dvadesetak štićenika. Očekuje se da će njihov broj biti i mnogo veći. (K. B.)

Hodati ravno u krugovima To je česta tema brojnih knjiga i filmova: kada se ljudi izgube u pustinji ili džungli, počnu hodati u krug. Bez obzira koliko se trudili, nakon nekog vremena naići će na svoje tragove i pasti u očaj spoznavši da nikada neće stići na cilj. Ovoga je ljeta u znanstvenom časopisu Current Biology objavljen članak »Hodati ravno u krugovima« skupine znanstvenika s njemačkog Max Planck Instituta za biološku kibernetiku u Tübingenu. U tom su radu prikazali rezultate praćenja putanja ljudi koji su imali zadatak nekoliko sati hodati ravno u saharskoj pustinji u Tunisu i u šumi Bienwald u Njemačkoj. Rezultati pokazuju da su sudionici eksperimenta uspijevali hodati ravno samo kada su Sunce ili Mjesec bili vidljivi na nebu. Čim bi Sunce zašlo za oblake, ljudi bi počeli, neprimijetivši to, hodati u krugovima. Govoreći o izvedenom pokusu, voditelj istraživanja dr. Jan Souman osvrnuo se i na jedno udomaćeno objašnjenje tog fenomena: »Vjerovalo se da ljudi hodaju u krug jer je većini ljudi jedna noga malo kraća ili malo jača od druge, što bi prouzročilo stalnu prevagu na jednu stranu. Kako bismo te-

Orijentacijski eksperimet u šumi Bienwald crvene točke su polazišna mjesta, plave linije putanje ispitanika PS, KS i RF koji su hodali pri oblačnom vremenu, a žuta linija je putanja ispitanika SM pri sunčanom vremenu

vijesti Domoroci ugroženi svinjskom gripom Domorodačko stanovništvo diljem svijeta moglo bi biti najjače pogođeno epidemijom svinjske gripe. Izolirana plemena nemaju gotovo nikakav imunitet prema zaraznim bolestima koje u današnjem svijetu lako prelaze cijele kontinente i oceane. Tako su australski Aboridžini četiri puta više pogođeni svinjskom gripom od ostatka populacije, a kanadsko domorodačko stanovništvo Manitobe pogođeno je čak peterostruko. Poseban će problem nastati dospije li svinjska gripa do izoliranih amazonskih plemena gdje bi svi istodobno mogli podleći epidemiji pa neće ostati nitko tko bi se mogao brinuti o oboljelima i pripremati im hranu. (K. B.)

stirali ovu tvrdnju, zatražili smo od ispitanika s povezom preko očiju da hodaju ravno, čime smo isključili učinak vida. Većina ispitanika je hodala u krugovima, ponekad čak iznimno malim, no većina ispitanika pri ponovljenim bi testiranjima ponekad skretala ulijevo, a ponekad udesno.« Istraživači su zaključili da je najvjerojatniji razlog odstupanja od pravocrtnog kretanja posljedica akumulacije sitnih kognitivnih »pogrešaka« u određivanju kamo bi trebalo hodati. (K. B.) Meridijani | listopad 2009

F OTOGRA F IJAMA DO NAGRADA

Akcija se nastavlja! U 136. broju »Meridijana« objavili smo poziv čitateljima da tijekom ljeta posvuda po Hrvatskoj fotografiraju olupine i javljaju nam gdje se one nalaze. Na našu adresu prispjelo je sedamdeset fotografija. Mnoge od njih su na svoj način potresne jer Hrvatsku prikazuju kroz prizore pred kojima često zatvaramo oči. Osim fotografija olupina automobila, dobili smo i nekoliko fotografija koje pokazuju islužene autobuse i kamione. Ekipa CE-ZA-R-a, Centra za reciklažu, ovlaštenog koncesionara za skupljanje, obradu i oporabu otpadnih vozila na području Hrvatske, uputila se na adrese širom Hrvatske i već uklonila dio olupina na koje su svojim fotografijama upozorili naši čitatelji. Bilo je pritom i vrlo uzbudljivih događaja - primjerice, kada je pokretač akcije »Očistimo hrvatsku od autoolupina« Romeo Ibrišević došao na mjesto gdje se nalazilo vozilo koje je u nacionalnom parku Krka snimila čitateljica »Meridijana« Martina Šarac - vozila nije bilo. Najprije se razveselio vjerujući da ga je netko već otpremio na otpad, no nemalo se iznenadio kada je saznao da se snimljeno vozilo još koristi za odlazak u polje iako uistinu izgleda kao neupotrebljiva olupina. Najviše fotografija, čak 26, poslao nam je Nikola Kosmat iz Zagreba te je tako osvojio glavnu nagradu - praktični digitalni fotoaparat Olympus FE-3010. Još deset čitatelja koji su nam poslali najviše fotografija olupina Meridijani nagra12

Meridijani | listopad 2009

K. HANZIĆ

Zahvaljujući akciji »Očistimo Hrvatsku od autoolupina«, od 2003. godine do danas iz prirode je uklonjeno više od 13.000 odbačenih automobilskih olupina. Meridijanovi čitatelji pridružili su se akciji slanjem svojih fotografija olupina iz svih krajeva Hrvatske

Odzvonilo mu je zadnje zvono Stari školski autobus koji je na zagrebačkoj Trešnjevci snimio Krešimir Hanzić spreman je za svoje zadnje putovanje - na rezalište

đuju vrijednom knjigom »Otrovani modrozeleni planet« autora Oskara P. Springera i Danijela Springera. Knjigu su svojim fotografijama »zaradili« Amalija Bikić, Krešimir

Hanzić, Slobodan Kovač, Ivan Matijević, Dražen Pajtlar, Željko Puhovski, Roman Simon, Martina Šarac, Tomo Trupina i Karmela Zemunik. Čestitamo!

Fotografirajte i dalje!

Svatko dobiva! Svi koji pošalju barem tri fotografije olupina dobit će na dar knjigu »Otrovani modrozeleni planet«, a najsretniji čitatelj osvojit će mobitel Nokia 6710 Navigator

M. ŠARAC

Akciju »Očistimo Hrvatsku od autoolupina« vode tvrtke C.I.O.S., Renault Nisan Hrvatska i uredništvo časopisa »Auto blic«. Uz njihovu potporu, a odnedavno i uz potporu tvrtke Nokia, u »Meridijanima« smo u pretprošlom broju započeli skupljati fotografije olupina u akciji pod naslovom »Veliko ljetno spremanje«. Zbog velikog interesa naša se akcija nastavlja i tijekom jeseni. U svakom broju časopisa pošiljatelja najzanimljivije fotografije autoolupine nagradit ćemo jednim mobitelom Nokia 6710 Navigator, uređajem koji pruža mogućnost glasovne navigacije i u sebi sadrži besplatne karte, a sve fotografije koje se snime kvalitetnom 5MP kamerom ujedno mogu biti i zemljopisno obilježene (geotagged). Uz to, svaki čitatelj koji nam pošalje najmanje tri fotografije autoolupina s točnim lokacijama dobit će na dar knjigu »Otrovani modrozeleni planet« u izdanju Meridijana.

Ipak se kreće! Martina Šarac snimila je s terase restorana u neposrednoj blizini Skradinskog buka u Nacionalnom parku Krka staro vozilo koje nalikuje na olupinu. Kada je naša ekipa došla na isto mjesto, vozila nije bilo jer ga vlasnik još uvijek vozi

Kako se uključiti?

N. KOSMAT

1. Fotografirajte odbačene autoolupine po cijeloj Hrvatskoj! 2. Na spremanje@meridijani.com šaljite nam fotografije autoolupina s točnim adresama ili detaljnim opisom lokacija/mjesta na kojima ste ih pronašli! Slike također uploadajte u digitalni fotoalbum na Nokijinu Ovi Share servisu: http://share.ovi.com/album/ Meridijani.Fotografijeolup. Fotografije moraju biti u jpg formatu, poslane bez smanjivanja rezolucije. Uz poslane fotografije, potrebno je navesti ime i prezime, adresu i kontakt telefon.

Meridijani | listopad 2009

U N I C E F U H R VAT S KO J

Hrvatske škole za djecu u Africi

vijesti Marikultura prevagnula Ova će godina biti zabilježena kao godina u kojoj se dogodila važna prekretnica u dobivanju hrane iz morskih dubina. Iz marikulturnog će uzgoja doći više od 50 posto ribe i školjaka namijenjenih ljudskoj konzumaciji. Između 1995. i 2007. godine globalni uzgoj riba u kavezima se utrostručio, i to prije svega zbog tržišne potražnje za omega-3 masnim kiselinama. Problem predstavlja velika potreba tih farmi za manje vrijednim vrstama iz slobodnog ulova - inćunima i srdelama koji kao hrana ribama u kavezu omogućavaju najbrži rast i poboljšavaju okus. (K. B.)

Mornarica u oceanu goriva

Fond Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) vodeća je svjetska organizacija koja raznim ciljanim akcijama brine o djeci, njihovim pravima i potrebama širom svijeta Uključivanjem 51 hrvatske škole, i UNICEF u Hrvatskoj priključio se globalnoj inicijativi Škole za Afriku, kojoj je cilj djeci u Africi omogućiti školovanje, a time i šansu za bolji život. Aktivnosti u našoj zemlji i školama u prošloj školskoj godini bile su usmjerene na pomoć djeci u Ruandi. Namjera školskih akcija bila je prikupiti sredstva kojima će se omogućiti gradnja i obnova škola i sanitarnih prostorija, osigurati opskrba pitkom vodom, a za djecu bez roditeljske skrbi i onu koja žive u osobito teškim životnim uvjetima omogućiti nabavu školskih knjiga. Tako su u školskoj godini 2008./09. djeca, roditelji i nastavnici kroz različite aktivnosti prikupili pola milijuna kuna kojima će se dodati i prihod od prodaje knjige »Škola kao moja«.

Najuspješniju školu Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz Ivanca posjetila je i UNICEF-ova ambasadorica dobre volje Bojana Gregorić-Vejzović. Ova vrijedna donacija iz Hrvatske pomoći će UNICEF-u da i ubuduće gradi i obnavlja učionice te da nastavi ugradnju sanitarnih čvorova u školama i postavljanje spremnika s čistom vodom te da djeci i dalje nabavlja potreban školski pribor. UNICEF je samo u prošloj godini obnovio 130 učionica, a 50 škola je dobilo sanitarne prostorije. Nabavljeno je 1500 klupa, a u 52 škole osiguran je u cijelosti školski pribor za djecu bez roditelja i djecu koja žive u vrlo teškim uvjetima. U školskoj godini 2009./10. taj velik posao se nastavlja, a u projekt se dosad uključilo čak 176 škola iz cijele Hrvatske. (G. D.)

Američki nosači zrakoplova mogli bi uskoro gorivo za svoje letjelice crpiti iz oceana kojima plove. Naime, otopljeni ugljik dioksid i vodik, kojih u oceanima ima mnogo, glavni su sastojci potrebni za proizvodnju sintetskoga

goriva syngas. To se gorivo može proizvesti modificiranom verzijom kemijske reakcije Fischer-Tropsch. Utvrđeno je da se proizvodnja syngasa može još pospješiti ako se kobalt, koji u tom procesu služi kao katalizator, zamijeni željezom. Njemačka je prije i tijekom Drugoga svjetskog rata pretvarajući ugljen Fischer-Tropsch postupkom u syngas proizvela petinu ukupne količine goriva. (K. B.)

Meridijani | listopad 2009

I M A L I Ž I VOTA U S V E M I R U ?

Glicin uhvaćen na svemirskom putovanju Glicin je jedna od 20 aminokiselina od kojih se, u milijunima kombinacija, grade proteini od kojih je sazdan sav živi svijet. Glicin sudjeluje u gradnji složenih organskih struktura poput kolagena. Uz to, on je glavni neuroprijenosnik mozga i leđne moždine. Kada je u uzorcima koje je robotski svemirski brod Stardust prikupio iz repa kometa Wild 2 i dostavio ih na Zemlju otkriven glicin, pretpostavljalo se da je to uzorak »kontaminiran« sa Zemlje. Izotopska analiza je pokazala da taj glicin ipak potječe iz svemira jer u njemu prevladavaju atomi ugljika 13, kakvi prevladavaju u svemiru, dok bi u zemaljskim uzorcima prevladavao ugljik 12. Svemirski je brod početkom 2004. uplovio u rep kometa i počeo se približavati njegovoj jezgri. U njegovu hvataljku od aerogela, spužvastog, ali čvrstog materijala koji čini 99 posto šupljine, ulovilo se mnoštvo uzoraka čestica i plinova, a među njima i ta najjednostavnija kockica mozaika života na Zemlji. To otkriće dodatno podupire zamisao da su sastojke života na Zemlju donijeli meteoriti i kometi. (K. B.)

Glicin je najjednostavnija aminokiselina među proteinskim aminokiselinama

Istraživanja svemirske prašine iznimno su skupa i tehnološki kompleksna. U tim istraživanjima ljudska znatiželja često bude nagrađena zanimljivim otkrićima

NASA-ino otkriće podupire teoriju da su neke organske molekule ključne za razvitak života nastale u svemiru i da su stigle na Zemlju davno prije sudara s meteoritima i kometima

Ekologija ili životni stil? Istraživanje motiviranosti stanovnika Londona u dobi između 25 i 75 godina za promjene u životima navikama prema ekološkijem načinu života donijelo je zanimljive rezultate. Svi anketirani spremni su poduzeti određene mjere kao što je recikliranje, no rijetki bi pristali na odustajanje od osobnog vozila, zrakoplovnog transporta ili prelaska na vegetarijanstvo. Zanimljive su i spolne razlike - sve žene obuhvaćene istraživanjem su već poduzele neke korake za uštedu energije, dok je to isto učinilo samo oko 60 posto muškaraca. Većina muškaraca (70 posto) nije spremna mijenjati svoj životni stil radi ekologije, dok je samo 10 posto žena nespremno na takvu promjenu. Istraživanje pokazuje da su žene osjetljivije na ekološka pitanja i spremne su mijenjati svoje navike. Dok muškarci ne bi rado mijenjali životne navike, nego bi radije ekološki djelovali ulažući u energetski štedljivije uređaje. (K. B.)

MILENIJSKA FOTOGRAFIJA

Usamljeni George Posljednji živući pripadnik podvrste galapagoških kornjača Geochelone nigra abingdoni s otoka Pinta, Usamljeni George, možda će postati otac. Tom devedesetogodišnjaku trebalo je samo šesnaest godina upoznavanja s dvije družice dovedene sa susjednog otoka kako bi znanstvenici ljetos pronašli pet jaja. Jaja su u inkubatoru te se čekaju Georgovi nasljednici koji bi se trebali izleći krajem studenoga. (K. B.)

priredili Dragutin Feletar, prof. dr. (D. F.) Kristijan Brkić, prof. (K. B.) Alan Čaplar (A. Č.) Gorana Dojčinović (G. D.) Šime Strikoman (Š. S.)

Meridijani | listopad 2009

Vučedolska golubica u Vukovaru U gradu Vukovaru, simbolu patnje i razaranja u Domovinskom ratu, danas živi mnogo djece koja vesele trenutke provode na travnjaku ispred razrušenog dvorca Eltz i rijeke Dunav. Za 123. milenijsku fotografiju koju sam snimio 27. svibnja 2008. godine djeca iz nekoliko dječjih vrtića grada Vukovara i Borova naselja formirala su vučedolsku golubicu (jarebicu), koja je simbol duge kulturne povijesti grada na Dunavu, ali i jedinstven simbol mira. Snimanje su omogućili Muzej grada Vukovara te vatrogasci JVP-a Vukovar. (Tekst i foto Šime Strikoman)

Meridijani | listopad 2009

P L A N E T I N T ERN E T

PRIREDIO KRISTIJAN BRKIĆ

Moj grad U moru online igara pronašli smo jednu koja bi sadržajem mogla biti zanimljiva čitateljima »Meridijana«. Vaša uloga je osnovati grad te ga naseliti kako bi se mogao razvijati. Grad ćete naseljavati svojim prijateljima tako da im pošaljete link na stranicu svoga grada ili tako da ga upišete na svoj blog. Svaki posjetitelj vašega grada (ograničeno jednom dnevno) povećava populaciju za jednoga građanina. Kada se grad razvije do određene razine, možete slati linkove kojima će se ciljano poboljšavati određena gradska problematika (industrija, javni prijevoz, sigurnost, ekologija ili gospodarstvo). U gotovo dvije godine postojanja ove stranice osnovano je nešto manje od tri milijuna gradova. Najveći takav grad lociran u Hrvatskoj ima već oko pola milijuna stanovnika. I mi smo osnovali svoj grad pa ga posjetite i pomozite nam da Meridijani postanu velegrad.

planetologia.elte.hu/indexe.html

Promatrate li teleskopom bliske planete, a niste sigurni što sve na njima vidite, kozultirajte ovu stranicu. Ovdje ćete naći marsopisnu, mjesecopisnu, veneropisnu i merkuropisnu kartu s najvažnijim toponimima, neke čak i na hrvatskome jeziku. Osim dijela s planetarnom kartografijom, pronaći ćete još mnogo informacija o drugim planetima i svemirskim istraživanjima. Nakon kratkog istraživanja stranice koju su napravili znanstvenici mađarskog Sveučilišta Eötvös Loránd vjerujemo da će je ljubitelji astronomije spremiti u svoje favorite.

Posteri

d-maps

Pronašli smo stranicu jednog

Već smo nekoliko puta

australskog obrazovnog

predstavljali stranice s velikim

časopisa na kojoj možete

izborom slijepih karata.

pregledavati njihove edukativne

Najčešće su to bile stranice

postere. U izboru više od

entuzijasta koji su s brojnih

pedeset postera zasigurno

internetskih stranica prikupili

ćete pronaći i nekoliko onih s

slijepe karte te nam tako olakšali

tematikom koja vas zanima.

pretraživanje. No, te su karte

Mnoštvo raznolikih i zanimljivih

bile u različitim formatima i bez

informacija o određenoj

ujednačenog izgleda. Sada

temi obogaćeno je brojnim

smo pronašli stranicu nakon

zanimljivim ilustracijama i

koje više nećemo imati potrebu

atraktivnim fotografijama.

preporučivati nijednu sličnu

Dobar dio ponuđenih sadržaja

stranicu. Ovdje su postavljene

odnosi se na australske teme,

4594 karte ujednačenog

no bez teškoća ćete naći i niz

izgleda, a svaka je dostupna

postera s globalnim temama.

u šest grafičkih formata.

www.mercurynie.com.au/ resources.htm#spreads

POSJETITE NA ŠE WEB STR ANICE W W W.MERIDIJANI.COM

Marsopisne karte

http://meridijani.myminicity.com

www.d-maps.com

Meridijani | listopad 2009

ŽDR A LOV G R A D

Skulptura u fontani na središnjem trgu predstavlja raširena krila ždrala i jaje koje simbolizira plodnost, jedan od glavnih učinaka daruvarskih termalnih vrela

Daruvar Tekst Nina Brandeis, prof. Fotografije Zvonko Bujdo, Romeo Ibrišević i Zvonimir Tanocki

R. IBRIŠEVIĆ

najuređeniji mali grad kontinentalne Hrvatske

Četiri zlatna i dva srebrna priznanja Hrvatske turističke zajednice potvrdila su da je pitoreskni Daruvar najuređeniji mali grad kontinentalne Hrvatske. Spoj zelenila i gradske arhitekture, kulturološka šarolikost i plodna vinogorja samo su neki razlozi koji su pridonijeli toj laskavoj tituli

aruvar, poznati lječilišni grad s tradicijom liječenja duljom od dva tisućljeća, krase spoj gradskog zelenila, novih i povijesnih građevina te bogata ponuda rekreativnih sadržaja. Dakako, svoj doživljaj možete upotpuniti dobrom gastronomskom ponudom, kao i kušanjem kapljica iz podruma daruvarskih vinogradara. Povrh svega, kada dođete u Daruvar, zasigurno će vam u sjećanju ostati srdačnost kojom zrače njegovi stanovnici.

Središte Poilovlja

Najpoznatiji simboli grada Daruvara su prostrani uređeni parkovi, prirodni izvori tople vode i ptica ždral. Ta obilježja grad je dobio u vrijeme kada je njime upravljala obitelj Janković

Meridijani | listopad 2009

S otprilike 13.000 stanovnika Daruvar se ubraja među manje kontinentalne hrvatske gradove. Pa ipak, on je po veličini drugi grad Bjelovarsko-bilogorske županije i regionalno je središte Poilovlja. On, doduše, ne leži na rijeci Ilovi, nego u prirodnom proširenju njezine pritoke Toplice koja izvire na obližnjem Papuku. Budući da je grad nastao točno na dodiru središnje i istočne Hrvatske, specifičnost njegova položaja je podjednaka udaljenost od velikih makroregionalnih središta. Zagreb je udaljen 130, a Osijek 140 kilometara. Geografski pripada zapadnom rubnom dijelu Slavonije, no reljefna prepreka Papuka oduvijek je više orijentirala Daruvarčane prema Zagrebu. Nije teško razabrati da je mjesto gdje će se razviti Daruvar bilo predodređeno termalnim izvorima. Usprkos tom, ali i brojnim drugim vrlo pogodnim razvojnim preduvjetima, Daruvar je zbog prometne izoliranosti uvijek ostao mali grad.

Budući da ga sve glavne prometnice naširoko zaobilaze, do današnjih dana on je očuvao prirodni mir kakav se teško može doživjeti u drugim gradovima.

Aquae Balissae Prvi poznati stanovnici daruvarskoga kraja bili su Iassi (Jasi), ilirsko pleme koje je obitavalo na prostoru između Save i Drave prije dolaska Rimljana. Ime Iassa vuče korjene od indoeuropske riječi yasyati, što bi značilo »topličani«. Ovo miroljubivo pleme nije se mnogo odupiralo rimskim osvajačkim namjerama od 3. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća, nego su pametnim popuštanjem pred premoćnim Rimljanima od rimske uprave ishodili brojne povlastice koje druga plemena nisu imala. Prema Antoninijevoj karti ime rimske preteče današnjeg Daruvara bilo je Aquae Balissae, što bi značilo »vrlo jake vode« ili »vrlo jaka vrela«. Naselje je imalo status municipija i bilo je važno prometno čvorište u kojem su se štovala rimska božanstva, a zdravlje njegovalo u rimskim termama. Brojni arheološki nalazi svjedoče da su gospodarstvo, promet i kultura već u tom razdoblju bili vrlo razvijeni. U gradu i okolici pronađeni su brojni ostaci rimske cigle, razna oruđa i oružja, nakit, novac, žrtvenici, kameni stupovi, sarkofazi, kameni natpisi i mnogi drugi vrijedni predmeti. Glavnina nalaza danas se nalazi u muzejima, ali je poznato da su mnogi kameni ulomci upotrijebljeni kao građevni mate-

R. IBRIŠEVIĆ

Iako je poslije Bjelovara Daruvar po veličini drugi grad u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, nije toliko velik da ne biste mogli laganom šetnjom prijeći s jednoga kraja grada na drugi. Posebnu slikovitost daju mu vinorodni i šumoviti brežuljci koji ga okružuju sa svih strana

Z. TANOCKI

GRUBIŠNO POLJE

BJELOV AR

TUMAČ PETROV VRH

SKA

Daruvarski vinogradi

VIN

PODBORJE

MATIJE GUPCA

RAD

SKA

MLIN

Pokućnice

ŠA

STRMA

ŽE KRLE

AVA SL MI

A RIĆ SA

EŠ

IŠE

V. LI SINS

KOG

AN A

IVANA

KOVAČIĆA

A J. J . S TRO

ĆA D. DOMJANI

KOP

LU K E B OT I ĆA

IĆA STJEPANA RAD

OTIĆ

AČIĆA

DARUVA

RSKOG

LUK

PETRA SV

LJUDEVITA GAJA

ANIĆA

KOPA

ODREDA

Poljakovac ET ESL E

BRIGADE

POLJANE

POSAVSKOG

NSKOG

NIK

P. P. NJEGOŠ

ICE

AŽUR ANA M

KOLODVORSKA

PETRA SVAČIĆA

ZAGREBAČKA

RAN

E FRAN

KRST

ZAGREBAČK

KRST

ZAGREBAČKA

NJIV

INSKOG

M IOŠI Ć

GORANA

LJUDEVITA

STARČEVIĆA

PETRA ZR PETRA ZRI

Sud

IĆA

ANTE

IG GR

IVA

PETRA PRERADOV

IĆA

DORE

LIĆA

PETRA PRERADOV

A. K AČ I Ć A

VI ĆA

JOSIPA KRYTLA

IHANO

A NTUN TRG FRANJE TUÐMANA

VIĆ

ARU

I. ZAJCA

J. RAČIĆ

KA M

Gradska uprava

TRG KRALJA PETRA KREŠIMIRA IV.

MAR

TRG KRALJA TOMISLAVA

ZAGREBAČKA

SLAVIK

GAREŠNICA JOSIPA JELAČIĆA

ČE

VINOGRADSKA

RJE BO POD

Stari Slavik

IĆA F. KRŠIN

I. MEŠTROVIĆ

ANTUNA MATIJE RELJKOVIĆA

VLADIMIRA NAZORA

CVJETNA

PETRA SVAČIĆA

J. GOTOVCA

LAVOSLAVA

GUP

IVE ANDRIĆA

KUPALIŠNA

SLAVIK

IJE

T. G. MASARYKA

LJUDEVITA GAJA

ĆA

IVANA MAŽURANIĆA

ČI

RUŽIČKE

M. LOVRAKA

Julijev park

MAT

VIĆ

RIMSKI PARK

IVANA GUNDULIĆA

VOJ

TIN

ULIC A ŽR T

Meridijani | listopad 2009

A ŠIZM

NJANINA

ČK

JOSIPA RU

ANOVIĆA

LIPIČKA

idućih stoljeća ovim su prostorom prošli mnogi narodi sve dok se Hrvati nisu trajno nastanili. Kako se živjelo i što se događalo u razdob lju ranog srednjeg vijeka, uglavnom je nepoznato, a samo zahvaljujući povijesnim izvorima iz 12. stoljeća, može se jasnije razabrati što se u to doba događalo u daruvarskom kraju. Na daruvarskom prostoru kraMračni srednji vijek jem srednjeg vijeka postojala su tri Propašću Zapadnog Rimskog Car- manja naselja: Toplica (danas je to stva postupno su počeli nestajati uže gradsko središte), Četvrtkovac i tragovi Aquae Balissae. Tijekom (danas Donji Daruvar) i Podborje 28

AV A F

NJČEVIĆA

PERE ŠTEF

LIVADSKA

PAKRAČKA

PAKRAC

OKUĆAN

rijal za gradnju novih objekata. Do danas, nažalost, nisu provedena sustavna arheološka istraživanja koja bi otkrila više pojedinosti o tajnovitom rimskom gradu koji leži pod temeljima suvremenog Daruvara. Po svemu sudeći, tu bi se mogli pronaći ostaci hramova, foruma, amfiteatara i cijeloga rimskog kupališnog kompleksa.

AHIMIRA KRA

TRG BRANITELJA DARUVARA

STJEPAN

A RADIĆA

SILVIJA STR

ČEŠKE

A. HEBRANGA

JOSIPA KOZARC

IVE

Ribnjak

TOPLICE

FRANJE KUHAČA

I. ZAJC

FRANJE KUHAČA

Kantari

DARUVAR Broj stanovnika grada s okolnim naseljima: 13.243 (2001.) Daruvar - uže gradsko područje: 9811 Površina grada: 64 km² Nadmorska visina: 161 m Položaj: N 45° 35’ E 17° 15’ Srednja temperatura zraka: 11,3 °C Temperatura izvora tople vode: od 39,2 do 47,5 °C www.daruvarski-portfolio.net www.daruvar.hr www.tz-daruvar.hr www.daruvarske-toplice.hr www.vodeni-park.com

I BR IJE

(današnji Gornji Daruvar). Ta su tri naselja u 15. stoljeću objedinjena u veće naselje nazvano Podborje. Taj je naziv vezan za Nelipićevu utvrdu Kamengrad (mađarski Kuwar) na daruvarskom brežuljku Stari Slavik. Utvrdu je narod zvao Bor, a kako je naselje u dolini bilo pod Borom, nastao je naziv Podborje. Presudnu ulogu u razvoju trgovišta Toplica imalo je imanje Dobra kuća, smješteno na skrovitom mjestu, u izvorišnom dijelu rijeke Toplice na Papuku, četiri kilometra sjeveroistočno od grada. Dobra kuća bila je središte ovoga kraja u 14. i 15. stoljeću, sve do dolaska Osmanlija. Najpoznatiji vladari ovog imanja bili su plemići Nelipići. Naselje Toplica 1486. godine steklo je povlastice trgovišta sa svim obilježjima gradskog naselja, no razvoj je zastao zbog čestih provala osmanskih četa koje su 1543. godine zauzele ova područja. Mnogo ljudi tada se iselilo iz grada, a u grad su se doselili kolonizatori iz Bosne. Tada se za topla vrela koristio naziv

urbanom razvitku Daruvara. Prema ždralu (mađ. daru = ždral) u obiteljskom grbu Jankovića grad je 1765. godine nazvan Daruvar. U razdoblju grofova Jankovića nastali su dvorac i crkva, uređen je lječilišni park s perivojima, a u to doba utvrđen je i raspored ulica. Jankovići su potaknuli i jačanje daruvarskoga gospodarstva, što je bio temelj za razvitak industrije. S brojnim doseljenicima koji su došli na poziv obitelji Janković stvoren je nacionalno i kulturološki šarolik grad. Godine 1878. Jankovići su zbog ekonomskih poteškoća prodali svoj dvorac Magdaleni Lechner, a već sljedeće godine imanje je naslijedio Antun Tűkőry, čija ga je obitelj držala sve do sloma Austro-Ugarske. Odlaskom Jankovića započeo je proces parcelacije kojim su brojne površine smanjene i izmijenjene, a vlastelinstvo je naglo izgubilo na važnosti. Dominaciju su preuzeli trgovina, obrt i industrija, a 1885. u Daruvar je stigla i željeznica. U to

renja stanovništva i iseljavanja mladih u veća gradska središta. Zbog burnih povijesnih zbivanja Daruvar je nacionalno i vjerski heterogen grad. Uz prevagu rimokatolika, zastupljeni su i pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Njihovi preci su se u većoj mjeri doselili u vrijeme osmanskih osvajanja. U vrijeme obitelji Janković doselili su se Česi, Mađari, Austrijanci i Nijemci. Njihovim doseljavanjem Daruvar je dobio multinacionalnu, ali i multireligijsku strukturu jer su mnogi bili pripadnici reformatorske crkve. O složenoj vjerskoj strukturi svjedoče sakralni objekti u prošlosti i danas: rimokatolička, pravoslavna, kalvinistička, baptistička i pentekosna crkva te židovska sinagoga. U gradu Daruvaru djeluju dva vrtića, hrvatski i češki, hrvatska osnovna škola u dvije školske zgrade i češka osnovna škola. Za srednjoškolsko obrazovanje mladim Daruvarčanima na raspolaganju su tehnička i srednja škola te gimnazija. Osim tih škola, u gradu djeluju i

Ako prošećete Daruvarom, sigurno ćete zamijetiti da velik dio lokalnog stanovništva u svakodnevnom govoru ne koristi samo hrvatski, nego se sporazumijevaju i na češkom jeziku. Grad Daruvar je središte češke nacionalne manjine u Hrvatskoj Ilidža, no unatoč osmanskim utje- doba grade se mnogi novi objekti, a cajima, među domaćim stanovni oni stari mijenjaju svoj izgled i naštvom zadržao se naziv Podborje. mjenu. Taj se proces nastavio istim tempom i u 20. stoljeću kada je DaŽdralov grad ruvar imao brojne uspone i padove, Opadanjem moći Osmanskog Car- ali je, usprkos svemu, zadržao svoju stva osmanska se uprava 1687. go- prepoznatljivost i identitet. dine povukla iz daruvarskoga kraja, ostavivši za sobom zapušteni grad Život u Daruvaru koji je trebalo ponovno sagradi- Prema posljednjem popisu stanovti. Novo razdoblje započelo je oko ništva 2001. godine, Daruvar je 1760. godine kada se u Podborje do- imao 13.243 stanovnika. No, danas selila plemićka obitelj Janković. Ta je broj stanovnika vjerojatno manji je obitelj u sljedećih 130 godina više jer je Daruvar, kao i većinu gradonego itko prije ili poslije pridonijela va u Hrvatskoj, zatekla sudbina sta-

glazbena škola »Bruno Bjelinski« te Pučko otvoreno učilište. Suvremeno daruvarsko gospodarstvo temelji se prije svega na poljoprivredno-prehrambenoj, metalsko-prerađivačkoj te turističkozdravstvenoj djelatnosti, no, nažalost, posljednjih godina daruvarska industrija uglavnom stagnira. U gradu su u velikom broju zastupljeni i manji obrti, čiji broj iz godine u godinu raste. Kao istaknuto proizvodno-trgovačko središte grad se razvio i u istaknuto kulturno središte u koMeridijani | listopad 2009

Z. BUJDO Z. BUJDO

Termalni vodeni park Aquae Balissae Samo 300 metara od gradskog središta nalazi se prostrani vodeni park s više od 2000 m² vodenih površina. Vanjski i unutrašnji bazeni pune se geotermalnom vodom temperature 32 °C

jem se održavaju brojna kulturna i zabavna događanja. Najviše ljudi okupi se na Vincekovo (otvaranje sezone vinogradarskih radova), za Vinodar (najvažnija sedmodnevna manifestacija grada i vinogradara koja je, uz promidžbu vina, popraćena sajmom tradicionalnih obrta, nastupom folklornih društava i besplatnim koncertima), Darfest (festival zabavne glazbe novih izvođača), Flig Daruvar (međunarodni festival limenih glazbi), Dani češke kulture, Dožinky (žetvene svečanosti češke manjine), Daruvarsko ljeto (izložbe, kazališne predstave i koncerti), Masku (Mali sajam kazališta), Martinje (ceremonija krštenja mošta) i Božićni sajam. Sva ta do-

gađanja bilježe velik odaziv lokalnog stanovništva, ali u grad tada dolaze i posjetitelji iz drugih krajeva Hrvatske.

Daruvarske toplice Zbog izvora ljekovite tople vode Daruvar je prepoznatljiv u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Daruvarske vode koriste se za liječenje i rehabilitaciju više od dva tisućljeća. Prvi su izvore koristili Iassi, potom su ih kaptirali Rimljani i na njima podizali terme. Cijeli izvorišni kompleks u to je vrijeme bio okružen perivojem ukrašenim kipovima božanstava i nimfi, a na liječenje su dolazili ljudi iz raznih krajeva i društvenih slojeva.

Dolaskom Osmanlija rimski ostaci su porušeni i sagrađeni su novi objekti, no povlačenjem Osmanlija ponovno je sve razrušeno. Kupališta su u osmansko doba bila drvena i nenatkrivena, a omiljene su bile blatne kupke. Moderno razdoblje daruvarskog lječilišnog turizma započelo je dolaskom obitelji Janković koja je sagradila nove kupališno-lječilišne komplekse. U tom razdoblju sagrađene su Antunova, Ivanova i Anina kupka, Švicarska vila te preteča Vile Arcadije u obliku ljetnikovca, a uređen je i prekrasan lječilišni perivoj nazvan po Juliju Jankoviću. Kasniji vlasnik perivoja Antun Tűkőry 1903. godine lječilište je dao

Ljekovitost daruvarskih termalnih izvora poznata je od predrimskih vremena, kad je tu obitavalo panonsko-keltsko pleme Iassi. Naselje koje je osnovano u rimsko doba nosilo je ime Aquae Balissae, što znači »vrlo jaka vrela«

Središte Čeha u Hrvatskoj

Z. BUJDO

Česi su se u najvećem opsegu doselili na područje Daruvara u vrijeme Izidora i Julija Jankovića koji su podupirali doseljavanje Čeha kako bi unaprijedili zaostalo gospodarstvo. U novoj domovini Česi su se susreli s novim gospodarskim kulturama koje su postupno prihvaćali dok su ove krajeve upoznali sa svojim gospodarskim kulturama, kao što je, primjerice, pivo. Još 1840. godine osnovali su pivovaru u kojoj se i danas pivo proizvodi po tradicionalnoj češkoj recepturi. O tome svjedoči i samo ime piva - Staročeško. Česi su doseljenjem donijeli i bolje metode obrade zemlje. Mnogi su podigli vlastite mlinove, ciglane i pilane te otvorili trgovine i gostionice. Doseljavanje Čeha trajalo je više od pola stoljeća. Posljednjih nekoliko desetljeća broj Čeha u Daruvaru opada. Mnogi su ženidbom izgubili svoj manjinski identitet, a mnogi su otišli na školovanje izvan Daruvara. Češka beseda Daruvar osnovana je 1907. godine radi okupljanja pripadnika češke manjine kroz njegovanje češkog jezika i običaja, pjesme, plesa te glazbe. Godine 1922. osnovana je i privatna Češka osnovna škola, koja je 1926. dobila ime po Janu Amusu Komenskyju. Danas se u školi nastava održava na češkom jeziku od prvog do osmog razreda, a u Daruvarskoj gimnaziji postoji i češko odjeljenje. U gradu djeluje i češki vrtić »Ferda Mravenec« (nazvan po poznatom liku iz češkog crtića), osnovan 1927. godine, koji pohađa 125 djece. Daruvarski Česi izdaju tjednik »Jednota« (Jedinstvo), mjesečnik »Dětský koutek« (Dječji kutić), godišnji narodni kalendar te publicistički časopis »Pregled«, a na Radiju Daruvar svakodnevno se emitiraju emisije na češkom jeziku. Od čeških kulturnih manifestacija ističu se Žetvene svečanosti (Dožinky) koje se održavaju svake druge godine u drugom mjestu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, a okupljaju više od tisuću sudionika. Prošle godine Dožinke su započele izložbom o žetvenim svečanostima i folklornim programom na stadionu Sokol, a sve je završilo narodnim veseljem. U nedjelju je slijedio središnji događaj, koji je započeo žetvenom povorkom alegorijskih kola ukrašenih žitom koji prikazuju sve žetvene radove, a pratile su ih manjinske skupine s nošnjama. Osim nastupa folklornih skupina na nekoliko mjesta u Daruvaru, program je bio popraćen i sajmom na kojem su se mogli kušati starinski kolači. Osim Žetvenih svečanosti, od kulturnih manifestacija Čeha u Daruvaru ističu se i Dani češke kulture.

Središte svih društvenih i kulturnih zbivanja češke nacionalne manjine je upravo u Daruvaru. Već 1907. u gradu je osnovana Češka beseda, a zatim su slijedile i sve druge ustanove i udruge

Meridijani | listopad 2009

Dva velika uređena parka i šuma usred grada koja se diskretno stapa s gradskom arhitekturom čine Daruvar jednim od najzelenijih urbanih središta u Hrvatskoj u zakup Sigmundu Lőwyju koji je u kratkom vremenu preuredio kupalište porušivši Aninu blatnu kupku i na njezinu mjestu podigao Centralnu blatnu kupku. Osim toga, on je uveo kupke s ugljičnom kiselinom te sunčane i zračne kupke, a sagradio je čitaonicu i kiosk-kavanu (danas Terasa). Od 1918. do 1941. godine vlasnik kupališta bio je Aleksandar Jovanović, a nakon Drugoga svjetskog rata kupalište je nacionalizirano. Nakon nekoliko faza razvoja Daruvar je razvio prepoznatljiv oblik lječilišnog turizma u obliku Daruvarskih toplica - specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju. Osnova svega je ljekovita topla voda i mineralno blato (peloid, »fango«).

Osim bolesnika, u Daruvarske toplice dolaze i brojni gosti zbog zdravstvene rekreacije. Na raspolaganju su im sportske dvorane i igrališta, kuglana, wellness i spa sadržaji, fitness studio, otvoreni i zatvoreni bazeni. Okosnicu toplica čini hotel Termal s dva restorana, u kojima se poslužuje, uz bolničku hranu, mnogo kulinarskih specijaliteta. Dio hotela je i Vila Arcadia s restoranom Terasa. Cijeli kompleks nalazi se u višestoljetnom Julijevom parku.

Mali grad raznolike ponude Daruvar ima važno mjesto u kontinentalnom turizmu Hrvatske, a uz postojeću ponudu razvijaju se i drugi oblici turizma. Osim Daru-

R. IBRIŠEVIĆ

Julijev park uređen je u drugoj polovici 19. stoljeća kao reprezentativan perivoj s mnogo raznovrsnog drveća i cvijeća, uređenim šetnicama, glazbenim paviljonom te kupališnim zgradama

R. IBRIŠEVIĆ

Plemićka obitelj Janković - graditelji Daruvara Novija povijest Daruvara i njegove okolice započela je u trenutku kada je između 1760. i 1765. godine Antun Janković kupio daruvarsko vlastelinstvo. Antun Janković (1729. - 1789.), rođen u Pečuhu, bio je vrlo sposobna i poduzetna osoba. Politički vrlo aktivan tijekom života stekao je golema imanja, među kojima je bio i današnji Daruvar (tada još zvan Podborje). Neko vrijeme bio je i veliki župan požeške županije. Po njegovu grbu, koji je u sebi imao ždrala, grad je dobio ime Daruvar. Ime je potvrdila i sama Marija Terezija 1765. godine, kada mu je dodijelila diplomu s predikatom »de Daruvar«. Antun je započeo gradnju današnjeg Daruvara, stvorivši od nepoznatog naselja prekrasan grad prepoznatljiv po kupališnom lječilištu i kulturi. Od 1771. do 1777. godine sagradio je barokni dvorac s perivojem. On je osnovao i započeo gradnju lječilišta. U to vrijeme nastaju Antunova kupka te preteče današnje Vile Arcadije i Švicarske vile. Grad je građen planski, što se vidi u današnjem rasporedu ulica i trgova. Ulice su uređene i čiste, sade se drvoredi koji su vidljivi i danas. Kako bi podigao gospodarstvo na višu razinu, poziva obrtnike iz Češke, Mađarske, Njemačke, Austrije i drugih krajeva Hrvatske. Naslijedio ga je brat Ivan Janković (1731. - 1798.), koji politički nije bio previše aktivan. Za razliku od svog prethodnika, više se brinuo za obitelj nego za svoja imanja. Nakon intenzivnog razvoja u vrijeme njegova brata slijedilo je mirnije razdoblje u kojem se naselje polako širilo. Izidor Janković (1789. - 1857.), Ivanov sin, naslijedio je sva očeva dobra: Daruvar, Sirač, Pakrac i Stražeman te imanja u Ugarskoj. S Izidorom Jankovićem započelo je razdoblje intenzivnijeg doseljavanja stranih obrtnika, a nastavljeno je s njegovim nasljednikom. Možemo reći da se tada počela stvarati multinacionalna struktura Daruvara. Godine 1837. Izidor je od kralja Ferdinanda ishodio povelju kojom Daruvar dobiva položaj trgovišta. Ta činjenica uvelike pridonosi razvoju trgovine i obrta. Godine 1840. sagrađena je, zahvaljujući brojnim doseljenicima iz Češke, vlastelinska pivovara. I njegov nasljednik Julije Janković (1820. - 1904.) aktivno je sudjelovao u hrvatskoj politici onoga doba. Bio je poznat kao veliki dobrotvor koji je potpomagao gradnju brojnih vjerskih objekata, škola i kulturnih ustanova. Julije Janković postao je vlasnik Daruvara 1849. godine. U njegovo vrijeme ponovno je došlo do naglijeg gospodarskog razvitka. U to doba krče se šume, stvaraju nove obradive površine, a Daruvar se širi. Osim što se grade ceste te obnavlja dvorac, Julije se prije svega istaknuo u uređenju grada i kupališnog parka. Park je proširen i postao je najljepša i najuređenija zelena površina u gradu.

Meridijani | listopad 2009

R. IBRIŠEVIĆ Z. BUJDO

Z. BUJDO

Ljubitelji lijepe arhitekture u Daruvaru će sigurno doći na svoje. Najpoznatija daruvarska građevina je dvorac obitelji Janković građen u kasnobaroknom stilu od 1771. do 1777. godine (na lijevoj stranici). Za izlet u okolicu grada preporučujemo posjet krajnje neobičnom Marijinu dvoru u Diošu, građen 1904. godine (desno), te šetnju Julijevim parkom u kojem će vas zadiviti više reprezentativnih vila i kupki

Posjet Daruvaru svakako vrijedi povezati s obilaskom okolice. Marom Daruvarčana posljednjih godina i u gradu i na brežuljcima oko njega ima sve više zanimljivih sadržaja varskih toplica i termalnog vodenog parka Aquae Balissae, u gradu i njegovoj neposrednoj okolici nalaze se i drugi sadržaji koji upotpunjuju turističku ponudu grada. Sportašima su na raspolaganju desetak teniskih te igrališta za odbojku na pijesku. S obzirom na to da je ovaj kraj bogat šumama i ribnjacima, postoje mogućnosti i za lovni i ribolovni turizam. Planinarima, izletnicima i ostalima koji su željni zimskih radosti na raspolaganju je planinarski dom Petrov vrh pokraj kojega je skijaška staza s vučnicom. Od samog gradskog središta pa sve do Petrova vrha vodi Daruvarska vinska cesta. Uz pogled na vinograde, posje-

titelji mogu uživati u vrhunskim vinima i jelima na privatnim gospodarstvima daruvarskih vinogradara. Vino se može kušati i u podrumu dvorca grofa Jankovića - vinoteka je smještena s eksponatima iz rimskog doba.

Stari - novi grad Na južnom ulazu u Daruvar nalazi se privatno imanje na kojem se uzgajaju konji za sport i rekreaciju. Uz pratnju jahačkog kluba, moguće je i terensko i daljinsko jahanje na obroncima Papuka. Posjetiteljima se nudi i panoramsko raz gledavanje grada u sklopu aerokluba Ždral koji nudi mogućnost panoramskog letenja.

Posljednjih godina Daruvar je doživio brojne preinake u svom izgledu. Središnji gradski trg preuređen je u pješačku zonu, postavljeni su novi rasvjetni stupovi, posađeni su novi drvoredi i mnogo cvjetnih grmova, a u sjeverozapadnom dijelu trga postavljena je fontana. Mnogo je uloženo u obnovu povijesne arhitekture i u zaštitu gradskog zelenila, a prošle godine otvoren je Termalni vodeni park Aquae Balissae. To su samo neki od brojnih zahvata koje je Daruvar posljednjih godina poduzeo. Na taj način grad si je osigurao epitet najuređenijeg malog kontinentalnog grada. Laskava titula zahtijeva mnogo truda kako bi se i dalje zadržala, no možemo reći da se Daruvar istinski trudi jer tu titulu drži već nekoliko godina. Planiraju se i daljnja ulaganja koja bi obogatila ovaj prostor novim sadržajima i učinila ga još privlačnijim. Meridijani | listopad 2009

najstariji grad na svijetu

Tekst i fotografije Davor Rostuhar

Kad sam prije sedam godina prvi put došao u Damask, odmah sam znao da ću se tamo vratiti. Tada sam iz Zagreba putovao biciklom pet mjeseci do Damaska, da bih osjetio u svojim nogama koliko je daleko. Sad sam doletio avionom za pet sati, da osjetim koliko je zapravo blizu

akon izlaska iz aviona odmah me zapuhnuo svjež dodir levanta, suh miris pustinje. Ovdje su čak i cari‑ nici srdačni, pomislio sam kad su mi nasmijani, crnomanjasti, sme‑ đokosi službenici utisnuli pečat u putovnicu, i srdačno, ali ne prije‑ tvorno, nego doista iskreno, pože‑ ljeli dobrodošlicu. Ubrzo potom raširenih ruku dočekao me prija‑ telj Ezzat Bagdadi. Podsjetio me da je njegova kuća sad moja, posjeo u auto te poveo prema gradu. Gotovo svagdje se za ljude kaže da su gosto‑ ljubivi i dragi. Nakon što sam pro‑ putovao gotovo trećinu svijeta na‑ slušao sam se tih priča i nauživao istinske, veće ili manje gostoljubi‑ vosti lokalnog stanovništva svih meridijana. No, ljubaznost i veli‑ 42

Meridijani | listopad 2009

kodušnost Sirijaca doista je nenad‑ mašiva.

»Imamo najdublje retrovizore« Tek što sam prvim pozivom mu‑ jezina na jutarnju molitvu otvorio oči, obasut radošću buđenja na no‑ vom, a ipak starom mjestu, začuo sam zveket staklenih šalica u dnev‑ noj sobi. Ezzat je već pripremio tipi‑ čan doručak od beskvasnoga kruha hobza, maslina i svježeg sira te nig‑ dje slađeg i ukusnijeg čaja. Na kra‑ ju obroka, začinjenog brižnim upi‑ tima o udobnosti postelje i kvalite‑ ti odmora, nenametljivo me pod‑ sjetio da požurimo na mali dogo‑ voreni put. Krenuli smo autom pre‑ ma Jebel Quassiounu, 1200 metara visokom brdu koje se proteže sje‑

da i sadašnjost njegovih stanovni‑ ka, koliko se drevna povijest ure‑ zala u mentalitet i identitet današ‑ njih Damaščana. Upitao sam to Ez‑ zata dok se uspinjao terencem pre‑ ma vrhu brda. Taj 32‑godišnji trgo‑ vac i menadžer koji je sa 11 godina napustio školu, ali aktivno sâm na‑ stavio učiti, malo se zamislio, za‑ gledan u cestu ispred sebe, a potom značajno izustio: »To ti je kao kad voziš. Da bi mogao ugodno i sigur‑ no voziti, moraš imati retrovizore. Možeš i bez njih, ali tako je teže. A mi u Damasku imamo najdublje re‑ trovizore!« Popevši se na vrh brda, pod nama se ispružio taj drevni grad, obasjan jutarnjim suncem koje je izašlo daleko na istočnom horizon‑ tu. »Legenda kaže da je tu stajao i poslanik Muhamed«, ispričao mi je Ezzat. »Na putu iz Meke Posla‑ nik je zastao ovdje zadivljen pogle‑ dom. Odbio je ući u grad rekavši

Sve su male radnje i štandovi već radili, a ljudi su koračali njegovim uskim ulicama i malim trgovima. Grad me podsjetio na dobro uhoda‑ ni mravinjak. Gdjegdje se iz poneke radnje začula orijentalna glazba svi‑ rana lutnjom ili novovjeki arapski pop, uvijek toliko glasnije od mo‑ gućnosti zvučnika da barem malo zašumi. Mujezini su redovno po‑ zivali na molitve, dio ljudi bi se tad slio prema prvoj džamiji iza ugla, a ostatak nastavio svojom zacrta‑ nom rutom. Katkad bi se iz kršćan‑ ske četvrti začulo i zvono, a pone‑ kad bismo omirisali svježe samlje‑ venu kavu, kardamom i blagi mi‑ ris voćnog duhana iz obližnje ka‑ vane, začuli zveket kocaka kako pa‑ daju na drvenu ploču backgammo‑ na ili pak bili osupnuti mirisom ja‑ smina iz nekog dvorišta iza debelih i visokih zidina koje su prostrane unutrašnjosti kuća skrivale od po‑ gleda ulice.

u, Mnoga mjesta na svijetu diče se bogatom poviješć raznim osvajačima i narodima koji su njima protutnjali, ali asku nigdje toga svega nema više nego u Dam

Od Sredozemnog mora Damask je udaljen samo 80 kilometara zračne linije, ali se zbog položaja na rubu Sirijske pustinje mediteranski utjecaji u njemu gotovo uopće ne osjećaju

verozapadnim rubom grada. Grad se tek budio. Dnevno svjetlo podsjetilo me na bogate etape povijesti ovoga gra‑ da koji se ponosno naziva najstari‑ jim neprestano naseljenim gradom na svijetu. Mnoga mjesta na svi‑ jetu koja sam posjetio diče se bo‑ gatom poviješću, raznim osvajači‑ ma i narodima koji su njima pro‑ tutnjali te epohama, ali nigdje toga nema više nego u Damasku. Upra‑ vo zato želio sam istražiti kako bo‑ gata povijest utječe na karakter gra‑

Ezzat me puštao da vodim šet‑ nju pa mi se smijao kad bismo uda‑ rili u zid slijepe ulice. Trebat će mi dva tjedna svakodnevnog tuma‑ ranja tim labirintom da savladam osnovnu orijentaciju. Ulicama su prolazili ljudi, pokrivene žene, pro‑ davači sokova, dostavljači s teretom na magarcima, ali i gdjekoji kom‑ bi koji bi nas sve začudio kako se uopće uspijeva probiti tim skuče‑ nim prostorom. Ponekad su se uli‑ ce pretvarale u tunele nadsvođene životnim prostorom, a ponekad za‑ vršavale u nečijem dvorištu. Oduševile su me unutrašnjosti Bezizlazni labirint damaščanskih kuća. Svako dvorište Nakon nekog vremena spustili smo okružuje nekoliko kuća s drvenim se do Staroga grada u kojem je ži‑ balkonima koji gledaju na dvorišnu vot već pulsirao punim plućima. fontanu. Sve u mramoru i bazaltu, da želi ući u raj samo jednom - kad umre.« U Muhamedovo doba Da‑ mask je bio na vrhuncu slave, slika koju je on tu mogao zateći zasigur‑ no je bila mnogo dojmljivija nego što je danas. Rijeka Barada koja je punila vrtove i hranila zelenilo da‑ nas je ostala samo ružan trag pun smeća. Gotovo sve građevine sagra‑ đene su nedavno, bez previše pažnje o tome kako će se uklopiti u sliku grada. No, središtem panorame još dominiraju masivne zidine Staroga grada koje kriju uspomene na zlat‑ no doba Damaska.

Meridijani | listopad 2009

Trebate li tepih, a znate kako biste željeli da izgleda, nacrtajte skicu i potražite tkalačku radionicu. Sve ostalo je njihova briga

Obrtničke radionice u Damasku nemaju izloge, no zato obrtnici najbolje od svoje ponude svakoga jutra iznesu na svjetlo dana

Prastara singerica i ništa mlađi televizor jedini su električni uređaji u ovoj postolarskoj radionici. U poslu ništa drugo nije ni potrebno

Budući da su svi natpisi na uličnoj tržnici ispisani arapskim pismom, teško je razabrati što se sve nudi, ali sve dobro miriše

s ljudima na ulici, biti »Naše ulice su uske jer su ljudi htjeli biti povezani blizu jedni drugima. S druge strane, unutar kuće su htjeli imati svoj mir i « odjeljuju od vanjskog svijeta svoj svijet. Zato su zidovi visoki - da ih protkano detaljnim ornamentima, ispunjeno bujnim krošnjama mi‑ risnog bilja, padalo je u drugi plan kad bi nas domaćini koje bismo za‑ tekli kako sjede na jastucima i ćili‑ mima u hladu nekog kutka dvori‑ šta, umjesto da se naljute što naru‑ šavamo njihov mir, pozvali da po‑ pijemo s njima čaj. Potpuno sam za‑ boravio na povijest toga grada, oča‑ ran njezinom pulsirajućom sadaš‑ njošću, kad me Ezzat podsjetio na to rekavši: »Kad imaš povijest, ra‑ zumiješ civilizaciju. Kako je nasta‑ la, kamo ide, kako će završiti i kako utječe na ljude. Na primjer, moji su pradjedovi gradili Damask kako im je pasalo. Arhitektura je odraz sta‑ nja društva i stanja uma. Naše uli‑ ce su uske jer su ljudi htjeli biti po‑ vezani s ljudima na ulici, biti blizu jedni drugima. S druge strane, unu‑ tar kuće, htjeli su imati svoj mir i svoj svijet. Zato su zidovi visoki da ih odjeljuju od vanjskog svijeta. Zato su kuće udobne, svježe zbog mramora, osvježavajuće zbog bilja‑ ka i fontana.«

Posljednji čitač pripovijetki Sjeli smo u jednu malenu, živahnu, dupkom ispunjenu zalogajnicu, a konobar je u isti čas donio meze, nekoliko tanjurića na kojima su se miješale razne varijante slanutka, patlidžana, sezama, bulgura, limu‑ na, maslinova ulja i češnjaka, uz na‑ ravno, neizostavni hobz i čaj.

Šećući zbijenim ulicama, moglo bi se pogrešno zaključiti da je sve iznimno skučeno, no iza kuća su prostrana dvorišta u kojima se odvija sav društveni život. Ne biste vjerovali, ali ovim ulicama povremeno prolaze automobili. Ako treba, čak se i mimoilaze!

Meridijani | listopad 2009

Nisam ni primijetio da je već padao mrak mog prvog dana u Da‑ masku kad me Ezzat pozvao da se odmorimo u jednoj od poznatih ka‑ vana Al Nawfara u samom srcu Sta‑ roga grada. Uživali smo u čaju, nar‑ gili i promatranju svijeta koji pro‑ lazi ulicom gore-dolje, kad je u ka‑ vanu ušao Abu Šadi. Dobro sam za‑ pamtio to lice od prije sedam godi‑ na jer je to bio jedan od onih ljudi koje nikad ne zaboravite. Abu Šadi je posljednji hakawati, pripovjedač priča. Nekoć, kad nije bilo medija za razonodu, ljudi su dolazili u ka‑ vane slušati priče hakawatija. Jedan po jedan otpadali su kako su u do‑ move ulazili radioprijemnici i tele‑ vizori. No, Abu Šadi je još kao ma‑ len obožavao čitanje i pisanje pa je odlučio nastaviti s tim zanimanjem baš kad je posljednji hakawati u Da‑ masku otišao u mirovinu. Popeo se na svoj pripovjedački tron, kao i svake večeri u posljed‑ njih četrdesetak godina, i započeo

priču. Okupilo se u publici i dosta turista, ali u prvim redovima sjedili su redoviti »dečki iz kvarta«, prati‑ li Abu Šadija i cuclali svoje nargile. Ezzat mi je objasnio da oni uglav‑ nom znaju te priče jer ih hakawa‑ ti često ponavlja, ali opet, novim gestikulacijama i upadicama iz ži‑ vota suvremenog Damaska unosi svježinu, a povremeno iznenadi i zaprepasti sve prisutne kad svojim metalnim štapom lupi o limeni ru‑ kohvat trona. »Abu Šadi nije samo pripovjedač priča, on je i perfor‑ mer, zabavljač te zbog toga i plije‑ ni pozornost publike«, objasnio mi je Ezzat. Iako sam znao da Abu Šadi ne priča o Šeherezadi nego o aktual‑ nim herojima i klaunovima Dama‑ Abu Šadi je posljednji profesionalni čitač priča u gradu. Već četrdeset godina svake večeri u isto vrijeme u kavani Al Nawfara zabavlja uglavnom istu publiku i ponekog zalutalog pridošlicu

ska, sve je dozivalo egzotiku jed‑ nog od tri nekadašnja grada tisu‑ ću i jedne noći: izražajan arapski jezik sa svojom tvrdoćom, žarom i amplitudama u dikciji, pripovje‑ dačev kostim, atmosfera interijera kavane obavijene u dim nargila te zidine kolosalne džamije Umejada koje su se nazirale kroz mutne pro‑ zore kavane. Za razliku od Kaira i Bagdada, Damask je zbog živućeg hakawatija i dalje grad tisuću i jed‑ ne noći.

Hamam star devet stoljeća Proveo sam tri tjedna u Damasku i svakodnevno lutao ulicama Staro‑ ga grada. Ulazio bih u njegove la‑ birintne ulice kroz neka od sedam gradskih vrata i odmah se izgubio u nekom od sukova gdje su me opi‑ jali mirisi kumina, kave i prirod‑ nih parfema. Iz izloga zlatarnica blještalo je zlato, a sa štandova za‑ čina poglede su plijenile hrpice ne‑ prepoznatljivih mirodija. U radnja‑

Meridijani | listopad 2009

ma oko velike džamije promatra‑ če su impresionirali radovi kaligra‑ fa i vještih drvorezbara, a u malim radnjama u nekim dalekim ulica‑ ma labirinta uporno su svoje pozi‑ ve upražnjavali kovači, pekari, po‑ stolari, tkalci, drvoslikari, svjeća‑ ri, kipari i mnogi drugi. Ponekad bih posjetio neku od palača veli‑ kodostojnika koje su u mnogo ve‑ ćem i raskošnijem izdanju preslika‑ vale strukturu tipičnih damaščan‑ skih kuća.

Dane pune hodanja tim bes krajnim ulicama ponekad bih za‑ vršio u nekom od starinskih hama‑ ma - kupelji, u kojima se mušteri‑ je podvrgavaju vodi, kamenu, spu‑ žvi, četki, pari, toplini i opet vodi. Neki od tih hamama, poput onog az-Zahariyya, rade neprestano od 12. stoljeća. Ljudi su se ovdje opu‑ štali i kad su u Damasku živjeli Sa‑ ladin i Lawrence od Arabije, kad su tuda tutnjali Mongoli, Osmanlije i Francuzi. Fasciniralo me što od sto‑ tina gradova koje sam posjetio di‑ ljem svijeta nigdje kao ovdje na tako malom mjestu, unutar zidina Staro‑ ga grada, nema toliko bogate povi‑ jesti i toliko žive sadašnjosti.

dijeva razgovor. Dovoljno je samo sjesti u kavanu, već će netko sâm započeti razgovor. Često sam pričao sa starijim ljudima koji su dane u mirovini mirno provodili uz šalicu čaja i partiju šaha. Njihovo barata‑ nje engleskim jezikom nerijetko bi me zadivilo. Otkrivali su se tad kao bivši sveučilišni profesori ili brbljivi taksisti koji su engleski naučili čavr‑ ljajući s turistima. Umirovljeni sve‑ učilišni profesor elektrike Ali Mu‑ hamed, kojeg sam zatekao u kava‑

Najslikovitija građevina u Damasku je stara džamija Umajada s tri minareta: sjeverni je najstariji, jugozapadni, posvećen Al-Gharbiyyu, najljepši, a jugoistočni ili Isusov minaret je najviši

ni kako igra šah s kolegom, dok ih nekolicina prijatelja promatra, po‑ hvalio se da je putovao svijetom, ali i da je zadovoljan što živi u Dama‑ sku. »Svjetska civilizacija u posljed‑ nje je vrijeme stvorila otuđene lju‑ de, izolirane jedne od drugih«, mu‑ drovao mi je simpatično: »Kod nas to, hvala Bogu, još nije tako. Ljudi se druže, imaju širok krug rodbine i prijatelja. Lijepo je tako provoditi starost. Najgore je biti sâm.« »Doduše, materijalizam kuca i Kavanske priče na naša vrata«, dodao je nešto ka‑ No, najviše su me od svega zanimali snije: »Mladi mu se sve više povo‑ ljudi. S Damaščanima se lako zapo‑ de, ali mi stariji mu ne damo da nas 48

Meridijani | listopad 2009

uzme.« Njegovi prijatelji, dotad šut‑ ljivi i usredotočeni na partiju šaha, tad su se nasmijali, davši mi do zna‑ nja da i oni razumiju engleski. Pričao sam s različitim ljudi‑ ma u kavanama. Obično su mi sami prilazili s pitanjima o mojoj obite‑ lji i poslu. Najviše ih zanima obitelj, shvatio sam odmah - brojna i zdra‑ va obitelj smatra se velikom srećom i darom od Boga. Ipak, saznavši da nemam ni ženu ni djecu, iako imam dobar posao i »čak« 27 godina, nisu

mi to zamjerali. Malo po malo, a ponajviše u razgovorima o politici, utvrdio sam da su Damaščani vrlo tolerantni, da ne stavljaju ljude u kategorije po nacionalnosti ili vje‑ roispovijesti - barem ne toliko ko‑

liko prosječni ljudi na Zapadu stav‑ trao njihove bore. Te vremešne li‑ ljaju njih u isti koš s teroristima. nije kroz život ocrtavaju portre‑ te naših karaktera. Primijetio sam Život mladih na razmeđu svjetova da stari Damaščani - puno češće U kavanama su obično sjedili sta‑ nego starci drugdje - imaju lepezu riji ljudi, a ja sam često proma‑ bora oko očiju, što upućuje na to da su se u životu puno smijali. Od‑ lučio sam saznati i što mladi ima‑ rila stvo me vrije je je jedn posl u ju za reći pa sam sve više vreme‑ ija »Svjetska civilizac na provodio ispred sveučilišta, gdje otuđene ljude, izolirane jedne od drugih. Kod nas to, hvala sam stekao nekoliko lijepih prija‑ krug k širo u Bogu, još nije tako. Ljudi se druže, imaj teljstava. Posebno me se dojmio su‑ rodbine i prijatelja, no materijalizam kuca i na naša vrata« sret s jednom mladom tradicional‑

Meridijani | listopad 2009

Primijetio sam da stari Damaščani - puno češće nego starci drugdje imaju lepezu bora oko očiju, što upućuje na to da su se u životu puno smijali nom muslimankom koja vlastitom odlukom prekriva odjećom i hija‑ bom sve osim očiju. Ludzain Kri‑ ker, 22‑godišnja studentica mena džmenta, vrlo je rado, bez ikakve nelagode, otišla sa mnom na čaj. Prve susrete proveli smo u općeni‑ tim razgovorima o obitelji, ljepota‑ ma i povijesti Damaska te stanju u njihovu društvu, a potom nam se pridružio i njezin zaručnik Amar Razan, 28-godišnji učitelj engleskog jezika. Raspričali su se tada i o vrlo zanimljivoj temi - odnosu između spolova u njihovu društvu. »Mladim ženama u Damasku jako je stalo do toga da sačuvaju svoju čistoću i nevinost«, iznena‑ dila me Ludzain progovorivši jed‑ nom prilikom. »U redu je da mla‑ di hodaju, ali ne i da prakticiraju odnose prije svadbe.« Rekli su mi da na svadbi u Damasku muškarci slave odvojeno od žena, a mladen‑ ci se sretnu tek nakon cijelog do‑ gađaja. »Ponekad prije prve bračne noći ženinu čednost provjeri mla‑ doženjina majka«, iznenadio me tad Amar. »Nekad mladi i spavaju prije braka, ali ako je on tad napusti, ona je u jako lošoj poziciji. Neke djevoj‑ ke tada odlučuju vratiti djevičan‑ stvo operativnim zahvatom. A po‑ nekad - ali to više na selu, a jako rijetko u gradu - njezina je obitelj izopći, čak i ubije, jer je nepovrat‑ no iznevjerila obiteljsku čast. No, to

Propovjednik u džamiji Umejada okupljene vjernike poziva da mole za kišu, za predsjednika i za oslobođenje okupirane Golanske visoravni

Svi su ga htjeli osvojiti Da su ljudi u Sirijskoj pustinji boravili tu još prije 12.000 godina dokazuju iskopine u Tell Ramadu na rubu grada, ali grad se razvio tek kad su u njega došli Aramejci, semitski nomadi iz Mezopotamije. Prvi pisani dokumenti potječu iz 2. tisućljeća prije Krista. Prošao je tuda izraelski kralj David, slavni Asirci i Perzijci, babilonski Nabukodonozor, veliki Aleksandar Makedonski. Borili su se za njega i Grci i Nabatejci i Rimljani. Saul od Tarza došao je ovamo progoniti kršćane, ali se upravo u Starom gradu preobratio i postao ponajveći zagovornik kršćanstva, poznat kao sveti Pavao. U rimsko doba grad je počeo cvjetati jer se našao na križanju Puta svile i karavanskih puteva iz južne Arabije, Palmire i Petre. Zadovoljavao je rimske potrebe za luksuznim, egzotičnim dobrima, a istodobno rastao u vlastitoj raskoši. Vrhunac se dogodio nakon dolaska islama u sedmom stoljeću. Umejadski kalifat zavladao je Arapskim Carstvom, a Damask je time postao prijestolnica najveće države na svijetu koja se protezala od Španjolske do Indije. Od 661. do 750. godine, koliko je trajala vlast Umejadskog kalifata, Damask je bio centar svijeta. Gotovo sve što se događalo ranije razrušeno je i spaljeno. Tek u vrijeme Umejada počinjala je povijest koja se i danas može vidjeti na ulicama Damaska. Središtem grada i danas dominira džamija Umejada koju je deset godina gradilo tisuću klesara i umjetnika u najvećoj raskoši i sjaju. Svaki njezin zid bio je prekriven bogatim mozaicima, drago kamenje bilo je umetnuto u molitvene niše, a s drvenoga krova protkanog zlatom visjelo je 600 zlatnih svjetiljki. Po svetosti je to mjesto među muslimanima postalo prvo, odmah iza Meke i Medine. Preživjela je džamija pohode križara radi »osvajanja« Jeruzalema upravo zahvaljujući jednom od svojih najslavnijih žitelja - Saladinu. Istaknuti arapski heroj Saladin proglasio je Damask svojom prijestolnicom. Taj vojskovođa koji se za Jeruzalem borio protiv Rikarda Lavljeg Srca, osim što je dodatno sagradio i proširio grad, imao je istančan ukus za umjetnost i znanost pa je tijekom svoje vladavine u Damask privukao intelektualnu elitu iz cijeloga svijeta. Kad su gradom potom zavladali egipatski Turci Mameluci, roba iz Damaska postala je poznata širom svijeta, privukla je mnogo trgovaca iz Europe, što je rezultiralo još većim rastom Damaska u raskoši. No, glas o njegovu bogatstvu privukao je i ratničke Mongole koji su ga u 13. stoljeću opustošili i spalili, njegove nedužne žitelje pobili, a umjetnike i znanstvenike odveli u izgnanstvo u Samarkand. Džamija Umejada bila je uzdrmana udarcima Mongola, vatre i potresa, ali i ono što je preostalo dovoljno jasno svjedoči o Damasku kakav je nekad bio. Nakon mongolskog »potresa« uslijedio je lagani pad moći Damaska. Osmanlije su ga u sljedeća četiri stoljeća marginalizirali toliko da je bio samo malo provincijsko središte. U Prvome svjetskom ratu Turci i Nijemci koristili su ga kao bazu. Istodobno se na Arapskom poluotoku ponovno budila svijest o slavnoj povijesti i jedinstvu svih Arapa pa su saudijski kralj Feisal i Lawrence od Arabije u suradnji sa saveznicima oslobodili grad od Turaka. No, umjesto da dobiju obećanu nezavisnost, Sirija je tajnim sporazumom na prevaru pripala Francuzima koji su kao posljednji osvajači okupirali grad. Među građanima su naišli na val nezadovoljstva pa su 1925. i 1926. bombardirali grad kako bi slomili otpor. Sirija je stekla nezavisnost, a Damask je postao njezin glavni grad tek 1946. godine kad su se francuske i britanske trupe iz njega potpuno povukle.

Meridijani | listopad 2009

Na oduševljenje damaščanskih šopingholičarki u novom dijelu Damaska nedavno je otvoren supermoderan trgovački centar

Iako je proputovao cijeli svijet, umirovljeni sveučilišni profesor Ali Muhamed kaže da život u Damasku ne bi mijenjao ni za što

Damask je po mnogočemu multikulturalan i multireligijski grad pa se u njemu ravnopravno slave vjerski blagdani svih religija

Brijač Adel al Oak radi u brijačnici nasuprot kavane Al Nawfara, ali nikad nije popio kavu u njoj, a nikad u životu nije bio ni izvan grada

su iznimke, koje samo potvrđuju da je obitelj ovdje najvažnija«, nasmi‑ jao se Amar. »Muž i žena se najčešće iznimno vole i poštuju. Ako je muš‑ karac slučajno prevari ili povrijedi, ona bez problema dobiva rastavu braka i svu njegovu imovinu.« Ludzain će uskoro početi radi‑ ti u banci, ispričala mi je. Veseli se djeci i obiteljskom životu, ali želi ga odgoditi još malo. Iskreno promi‑ šlja islam, pokriva se po šerijatskom zakonu, ali nije tipična vjernica, re‑ kao mi je Amar. Dok je ona skrom no šutjela, Amar je rekao da ona gaji osoban odnos s Bogom. Ne ide u džamiju jer voli moliti sama. Ona je pak rekla da se divi Amaru koji je ostao bez roditelja sa 12 godina, ali se dobro pobrinuo za sebe pa zna da će se dobro brinuti i za nju. Rekla je da ne misli da su žene u Damasku potlačene, niti se kao žena osjeća zakinuto. Dapače, osjeća se privile‑ girano. »Prvo...«, stala je nabrajati Ludzain kad sam je pitao o položa‑

razgovarao s tom osobom. Ni trgov‑ ci u dućanu, ni službenici na šalte‑ rima, ni njegova obitelj. To je jav‑ na sramota. Poslanik Muhamed je rekao da su žene slabije i da ih tre‑ ba paziti i čuvati. Cijeli Kur’an go‑ vori divno o ženama, a ljudi se ov‑ dje toga uglavnom i drže«, zaklju‑ čila je Ludzain.

Obitelj na prvome mjestu Još jedan zanimljiv, novostečeni prijatelj, 26-godišnji grafički dizaj ner Housam Nasrallah, pravio mi je društvo posljednjih dana u Da‑ masku. Otkrio mi je i onaj Damask izvan zidina Staroga grada, svijet šoping centara punih bogatih Sau‑ dijaca, lounge barova punih »zlat‑ ne mladeži« i diskoklubova punih ušminkanih i rasplesanih djevojaka i mladića. Odveo me u noćni klub u kojem su mladi, obrazovani musli‑ mani pili alkohol i plesali na arap‑ sku pop-glazbu, ali mi je objasnio da gotovo nitko ne pretjeruje s tim

»Posljednjih stoljeća stvari su se mijenjale polako, a posljednjih godina stvari se mijenjaju prebrzo, najviše zbog obrazovanja, interneta i satelitskih programa. Kažemo da djecu odgaja satelit. Dok su roditelji na poslu, m djeca vrte programe i gledaju svijet na dlanu, a poto izađu na ulicu, na suk, gdje je već stoljećima sve isto i ništa nije slično svijetu koji su vidjeli na televiziji« ju žena u društvu, »mogu ostati kod kuće s djecom koliko hoću i sma‑ tram to, kao i većina drugih žena, velikim privilegijem. Drugo, gdje god se krećem, poštuju me, dižu mi se u autobusima, daju mi prednost u taksiju, restoranu i svuda. Ako mi itko slučajno kaže išta loše javno, svi odmah skaču u moju obranu i napadaju zlonamjernika.« Pitao sam je ima li ponekad na‑ silja prema ženama u obitelji. »Jako malo! Društvo to osuđuje«, odgo‑ vorila mi je. »Kad bi se čulo da net‑ ko tuče svoju ženu, nitko više ne bi 54

Meridijani | listopad 2009

te napomenuo da ću teško vidje‑ ti pijanca kako tetura. »Stranci mi‑ sle da ovdje nema alkohola«, rekao mi je. »Ima ga svagdje, legalan je, može se kupiti u dućanu, ali većina ljudi ne pije. Ali ako piješ, nitko ti neće prigovarati. Za razliku od dru‑ gih arapskih zemalja, ovdje ti nitko neće prigovarati čak ni ako piješ na cesti za Bajram.« Ispričao mi je o svojoj vezi s djevojkom koja je i tada bila pokraj njega, arhitekticom Marijom. Hou‑ sam ima šestero braće i tri sestre, a Maria dva brata. On dolazi iz mu‑

slimanske obitelji, a ona iz kršćan‑ ske. Kršćani su u Damasku mno‑ go tradicionalniji od muslimana. To su izravni nasljednici kršćana iz doba Isusa Krista, koji se nikad nisu preobratili na islam. U Saladi‑ novo vrijeme bilo ih je koliko i mu‑ slimana, a sad je 75 posto muslima‑ na, a 10 posto kršćana jer kršćani imaju mnogo manje djece i puno su zatvoreniji. I jednima i drugi‑ ma obitelj je svetinja, ali muslimani se smiju ženiti kršćanima, dok kr‑ šćani ne smiju muslimanima. Hou‑ sam i Maria su se jako voljeli, rekli

Kad se na najstariji neprekidno naseljeni grad na svijetu spusti noć, za mlade počinje noćni život. Uz domaće ritmove i tipično zapadnjačku glazbu tulum u noćnom klubu potrajat će do zore

su mi oboje. Bili su zaručeni i želje‑ li su se vjenčati, ali njihovi rodite‑ lji nisu na to pristali. »Mogli smo se vjenčati usprkos roditeljima i živjeti svoje živote jer dobro zarađujemo«, objasnio mi je Housam bez ikakva izraza gorčine, »ali bismo morali ići kontra svojih starijih, a to ne želi‑ mo. Previše ih poštujemo. Iako su

naši roditelji potpuno dezorijentira‑ ni u novom svijetu, ne znaju ni upa‑ liti računalo, mi ih ipak slušamo i poštujemo jer nam je to najvažnija stvar na svijetu.« Housam mi je rekao da se polo‑ vica mladih, uglavnom oni bez vi‑ sokog obrazovanja, ženi po starom principu - partnere im nađu rodite‑ lji. Oni obrazovani i moderniji sami pronalaze partnere, ponekad čak i promjene više partnera prije bra‑ ka, ali nikad ne konzumiraju od‑ nos. Zbog toga u Damasku mladi nemaju problema ni sa spolnim bo‑

lestima, ni s neželjenim trudnoća‑ ma. Mladima, kao i starima, dvije stvari su najvažnije pri odabiru par‑ tnera - čednost i pripadnost dobroj obitelji. Obitelji generacijama gra‑ de svoju čast pa je to najveći razlog zašto mladi ne vole proturječiti ro‑ diteljima.

Quo vadis Damask? Posljednjeg dana boravka u Dama‑ sku ponovno sam se zaputio na Je‑ bel Quassioun, ali ovaj put s Hou‑ samom. Vozeći me u svom novom velikom automobilu, pričao mi je Meridijani | listopad 2009

Bashar al-Assad je predsjednik Sirije od 2000., kada je na toj dužnosti naslijedio preminulog oca Hafeza. Tijekom dugogodišnje obiteljske vladavine Sirija je umnogome promijenila svoje lice

Damask Država: Sirija, glavni grad Položaj: N 33° 30’ 47’’ E 36° 17’ 31’’ Površina grada: 573 km2 Nadmorska visina: 600 m Broj stanovnika (2007.) grad: 1,669.000 šire gradsko područje: 4,356.000 Vremenska zona: UTC + 2 Pozivni telefonski broj: 963 11

Golanska visoravan (dio Sirije pod izraelskom upravom)

Sirija Damask

Meridijani | listopad 2009

kako Damaščani sve uvoze iz svije‑ ta - automobile, mobitele, tehnolo‑ giju, a ništa ne proizvode sami. Re‑ kao je da većina ljudi u Damasku živi od danas do sutra. Imaju neki zanatski posao, po cijele dane pro‑ vode u svojoj radnji i rade nešto što odmah i prodaju, a zarade samo to‑ liko da nahrane sebe i svoju obitelj sljedeći dan. »Nemaju nikakvu per‑ spektivu, nikakvu budućnost«, re‑ kao mi je. »Mi mladi smo zapeli«, priznao je zamišljeno Housam, gledajući povremeno u retrovizor svog sku‑ pog automobila: »Posljednjih sto‑ ljeća stvari su se mijenjale polako, a posljednjih godina stvari se mi‑ jenjaju prebrzo, najviše zbog obra‑ zovanja, interneta i satelitskih pro‑ grama. Kažemo da djecu odgaja sa‑ telit. Dok su roditelji na poslu, dje‑ ca vrte programe i gledaju svijet na dlanu, a potom izađu na ulicu, na suk, gdje je već stoljećima sve isto i ništa nije slično svijetu koji su vidje‑ li na televiziji.«

Housam drevnu povijest svoga grada osjeća u svojoj krvi, rekao mi je to kad smo stigli na vrh Jebela i pogledali grad nad kojim je zalazi‑ lo sunce. Iako povremeno odlazi u svijet, iako u putovnici ima petogo‑ dišnju vizu za Ameriku, zna da ni‑ kad neće otići iz svoga grada. Sma‑ tra da Damask ima nešto posebno jer su ga svi mogući narodi htjeli osvojiti. »Osjećam da i ja pripadam toj povijesti«, otkrio mi je dok su se palila prva gradska svjetla: »Ali ni‑ sam siguran da me ona pripremila za ovaj današnji svijet. Osjećam da imam duboko korijenje koje mi baš i ne dâ da idem dalje.« Ostali smo sjediti u tišini dok je noć padala nad najstarijim nepre‑ stano naseljenim gradom na svije‑ tu i do jutra brisala vidljive granice starog i novog. Ostala su samo broj‑ na gradska svjetla. Nitko ne može pouzdano reći kamo Damask ide, niti što će s njim biti, pomislio sam. Ali jedno je sigurno - Damask je sada tamo gdje je oduvijek i bio.

B A Š T IN A H R VAT SKOG Z AGOR JA

Stare utvrde na Ivanščici Na južnim obroncima Ivanščice sačuvani su ostaci šest srednjovjekovnih utvrda, a na sjevernoj strani preostala je još samo jedna. Mnogo su stoljeća odolijevale zubu vremena, no napuštene od svih i prepuštene na nemilost svojoj tužnoj sudbini iz dana u dan neumitno nestaju - iza njih ostaju samo legende i sjećanje na davna vremena kada se iza njihovih moćnih zidina burno živjelo i ratovalo

Meridijani | listopad 2009

Tekst Lara Černicki Fotografije Lara Černicki i Zvonimir Tanocki

đu kojih se pružaju brojni poprečni gorski grebeni. Na istaknutim glavicama tih grebena bijele se ruševine nekolicine starih utvrda.

Pazi Tatari!

utvrda u središnjoj Hrvatskoj. Kasnije su utvrdama dograđivane različite dodatne fortifikacije koje su pratile razvoj tehnike ratovanja. Početkom 18. stoljeća, nakon prestanka turske opasnosti, potpuno su izgubile svoju obrambenu ulogu pa ih njihovi vlasnici zauvijek napuštaju i sele se u dvorce u nizini koji pružaju udobnije uvjete stanovanja.

Gradnja utvrda na obroncima Ivanščice vezana je uz provalu Tatara na srednjovjekovni prostor Hrvatskougarske kraljevine 1242. godine. Nakon tog silovitog vojnog pohoda koji je opustošio mnoge grado- Najveća od šest ve započela je gradnja obrambenih Na istočnom kraju planine, ispod vrha Velikog Lubenjaka, nalaze su Milengrad, ali ostaci Grebengrada, najveće utvri sve druge de na Ivanščici. Ne zna se tko ga je utvrde bile su počeo graditi, no pretpostavlja se da građene na teško je podignut krajem 12. ili početkom pristupačnim 13. stoljeća. Prvi poznati vlasnici bili i osamljenim planinskim su knez Gardun i njegovi sinovi, privrhovima padnici velikaške obitelji koja je nosila pridjevak »de Gereben«. Na vrhu grebena bila je smještena unutrašnja utvrda, okružena prstenom obrambenih zidova. U njoj se nalaze ostaci nekadašnje palače za stanovanje s podrumom. Od jugo istočnog obrambenog zida najbolje je sačuvana pravokutna kula u kojoj je bila kapela, dok su u sjeveroistočnom zidu očuvani ostaci polukružne kule i ulaznih vrata. S jugozapada je unutrašnja utvrda bila zaštićena

L. ČERNICKI

Ivanščica je najveća i najviša planina u Hrvatskom zagorju. Visoka je 1060 metara, a dugačka više od 50 kilometara. Ime je dobila po ivanovcima, pripadnicima katoličkog viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog, koji su u srednjem vijeku na njezinim obroncima imali svoje posjede i samostane. Sjeverna strana planine je strma i naglo se obrušava u dolinu rječice Bednje. Južna je pak strana položenija, ali ispresijecana uskim i dubokim dolinama izme-

Meridijani | listopad 2009

dvama prstenima obrambenih zidova, među kojima je bila visoka okrugla kula. Od nje je preostao samo dio koji strši poput divovskog prsta obraslog bršljanom. Posljednji vlasnici Grebengrada, grofovi Erdödy, napustili su utvrdu nakon požara 1710. godine. Pokraj današnjeg Novog Marofa kupili su ladanjsku kuću, preuredili je u dvorac i u njega preselili sjedište svog posjeda. U Kamenoj Gorici sačuvala se narodna predaja o domišljatosti jednog od ključara Grebengrada. Kada su Turci jednom prilikom opsjedali Grebengrad, on je napunio kožu posljednjeg janjca preostalim žitom i bacio je preko zidina neprijatelju. U popratnom pismu pisalo je da će neprijatelj bezuspješno opsjedati grad toliko dana koliko je u mješini zrnja. Pročitavši pismo, Turci su odustali od opsade, a Grebengrad i njegov gospodar izbavljeni su od opas nosti.

bio je dodatno ojačan manjom pravokutnom kulom, sada već napola srušenom. U sjeveroistočnom dijelu utvrde stajala je dvokatna palača. Među ruševinama jedne od prostorija još su vidljivi ostaci kamina, a na sjevernom vanjskom zidu, iznad ponora, nalaze se ostaci četiriju srednjovjekovnih zahoda. Milengrad je nekoć bio moćna utvrda koja je branila prolaz jednim od glavnih puteva preko Ivanščice. Ime je vjerojatno dobila po potoku Melnici koji teče ispod nje, a potok je pak nazvan po mlinovima koji su na njemu bili podignuti. Utvrda je bila sjedište milengradskog posjeda koji se spominje 1309. godine, dok

Na rubu ponora

se sama utvrda spominje tek u 15. stoljeću, u sporu oko nekih posjeda s Varaždincima. Zadnji vlasnik Milengrada bila je obitelj Patačić koja je sredinom 18. stoljeća podigla novi barokni dvorac u obližnjoj Zajezdi. Prije tridesetak godina dvorac je obnovljen, no nedugo zatim stradao je u potresu, nakog čega je ispražnjen i prepušten propadanju.

Najmanja - iznad izvora Nedaleko od Milengrada prije desetak godina otkrivene su ruševine omanje utvrde koja se ne spominje u povijesnim izvorima. Smještena je visoko u planini, na vrhu strmog brijega ispod kojeg izvire potok Selnica. S tog mjesta mogao se nadzirati put uz potok kojim se prelazilo na drugu stranu planine. U obližnjim selima ovo mjesto nazivaju Židovi na jer su, prema predaji, ondje živjeli Židovi. Pravo ime utvrde i njezinih vlasnika nije poznato. Možda su je posjedovali ivanovci, a možda je bila u posjedu nekog od plemića koji su držali područje oko gornjeg toka potoka Selnice.

L. ČERNICKI

Gledajući utvrde podignute u davnim stoljećima po vrhovima Ivanščice, treba se zapitati koliko je vremena, snage i vještine trebalo da se one sagrade. I danas bi gradnja takvih zdanja bila složen građevinski pothvat

Milengrad je podignut na samom rubu uspravnih litica ispod kojih leži dubok ponor. Preko tog ponora nekada je do ulaza vodio drveni most. To je bio jedini prilaz utvrdi osovljenoj na stijenama. S lijeve strane pristup je branila jaka polukružna kula s dva velika topovska otvora, dograđena vjerojatno krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Južni zid 60

Meridijani | listopad 2009

Židovina je najmanja od svih srednjovjekovnih utvrda na Ivanščici. Od nje je sačuvana samo ruševna četverokutna građevina koja je mogla biti branič-kula. Nalazi se pri sredini omanje zaravni koju potpuno zatvara svojom širinom. Pristup kuli sa zapadne strane priječio je dodatno prokopan jarak, dok ju je s ostalih strana štitila prirodna strmina. Među urušenim kamenjem u

L. ČERNICKI

kuli pronađeni su ulomci opeke, keramičkih posuda i pećnjaka iz druge polovice 13. ili 14. stoljeća. Sudeći po tim nalazima, osim u obrambene svrhe, kula je služila i za stanovanje. Pretpostavlja se da je Židovina napuštena krajem 15. stoljeća. Prema pričanju mještana, zidove utvrde dao je srušiti posljednji vlasnik zemlje na kojoj se nalazila, a od njezine građe u podnožju je podizao vapnenice.

Grebengrad na istočnom dijelu Ivanščice, na obronku vrha Velikog Lubenjaka, jedna je od najvećih starih utvrda u Hrvatskoj Belecgrad je najomiljenija izletnička točka na južnoj strani Ivanščice. Nazubljeni ostaci zidova koji strše iz šume nasred Ivanščice najljepše se vide iz Belca

L. ČERNICKI

U Milengrad se ulazilo preko pokretnog mosta. Unutar zidina bilo je prostrano dvorište prema kojemu su bili okrenuti prozori svih stambenih zgrada

Dodatno onemogućen pristup Na izdvojenom stjenovitom vrhu iznad sela Beleca nalaze se ruševine Belecgrada. Nekadašnji izgled utvrde sačuvan je na crtežima nastalim krajem 19. stoljeća kada su obrambeni zidovi još stajali gotovo u svojoj punoj visini. Južni obrambeni zid s ulazom danas je gotovo posve zatrpan ruševinama. Nasuprot ulazu u sjever-

nom je dijelu bila dvokatna palača, a na skučenom prostoru uz istočni zid četiri stambene i gospodarske prostorije. S te strane utvrdi nije prijetila opasnost jer su je čuvale visoke i strme stijene. Na zapadnoj strani podignut je jak zid, dodatno pojačan još jednim usporednim zidom. Napravljen je od priklesanog kamenja složenog u pravilne redove pa se svojom finom izradom razlikuje od zidova ne samo ove, nego i većine utvrda na Ivanščici. U drugoj polovici 15. ili početkom 16. stoljeća dograđeno je s južne strane veliko polukružno utvrđenje koje je čuvalo pristup ulazu. Belecgrad je podignut krajem 13. stoljeća, no povijesni izvori ne spominju njegove graditelje. Posljednji vlasnik bila je obitelj Rukavina koja je oko 1800. godine podigla novi dvorac u obližnjoj Selnici i u njega preselila sjedište svog posjeda. Uz dvorac je bio uređen liMeridijani | listopad 2009

L. ČERNICKI

Pusta Bela bila je sjedište ivanovaca već od početka 13. stoljeća. Ivanovci su posjedovali velika imanja na Ivanščici te na području Ivanca (uostalom, prema njima su i planina i grad dobili imena). Iskusnom oku neće promaknuti da u kamenim tragovima zgrade kružnog tlocrta prepozna tragove francuske romaničke graditeljske kulture, koju su upravo ivanovci donijeli u naše krajeve Loborgrad na zapadnom dijelu Ivanščice potpuno je sakriven šumom i izdaleka se može vidjeti samo u zimskim mjesecima. Prva vijest o tom gradu datira iz 1259. godine kada je bio u vlasništvu kraljice Marije, a napušten je u 17. stoljeću. Za njegove razvaline vezane su brojne narodne legende

grad, najviša utvrda na Ivanščici. Njezine su ruševine istaknute na samom vrhu 750 metara visokog i prilično zašiljenog brijega Oštrca pa ih se za lijepa vremena može vidjeti čak s Medvednice. Fotografije snimljene početkom 20. stoljeća svjedoče da je Oštrcgrad već tada bio dobrano nagrizen zubom vremena. Od vanjske utvrde Najzapadnija i najviša utvrda najbolje je sačuvana ulazna pravoIz Lobora vode putevi do dvije stare kutna kula s nekoliko strijelnica te utvrde: nalijevo je Loborgrad, naj- sjeverozapadni obrambeni zid. Sazapadnija utvrda, a nadesno Oštrc građeni su na padini ispod unutarjep perivoj kojemu danas više nema ni traga. Nakon Drugoga svjetskog rata dvorac je nacionaliziran i do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u njemu je bila područna škola. Potom je puna dva desetljeća bio prepušten propadanju, a tada je uređen s namjerom da se pretvori u hotel, ali i dalje stoji prazan.

Horvatsko Crkovec

Bedenec Jerovec

Sveti Josip

Ivanščica je najviša i najveća planina u Hrvatskom zagorju. Sve vrhove i stare utvrde planinari su povezali markiranim stazama koje omogućavaju lijepe šetnje

Lukavec Lovrečan

Ivanečki Vrhovec

Ivanec

Kaniža

Lančić Knapić Vuglovec

Ivanečka Željeznica Prigorec

LOBORGRAD

Ivanščica Belige

Tumač

Utvrda Planinarski dom Vrh Naselje Planinarski put Željeznička pruga Makadamska cesta Asfaltirana cesta

746 Oštrc

OŠTRCGRAD

Lobor

Meridijani | listopad 2009

PK Majer

1060

974

505

Mala Ivanščica

ŽIDOVINA 786

PK Belecgrad

Seljanec

Kozji hrbet 679 609 Ham

PD Josip Pasarić

V. Šiljevac

Mindžalovec

BELECGRAD

Završje Loborsko Juranščina Gornja Selnica Martinšćina Završje Belec Belečko Donja Selnica

Bela

PUSTA BELA

562

PD Lujčekova hiža

V. Lubenjak

590

GREBENGRAD Pokojec Podrute

748

659

Krušljevec Beletinec Bedn ja Završje Podbelsko Čevo Podevčevo

MILENGRAD Topličica Krapinica

Ražurovec

Kamena Gorica

Budinščina

Pece

Krč PK Grebengrad Madžarevo

Topličica

Gotalovec

Zajezda

Strmec Remetinečki Remetinec

711

Gradinovec Mrzljak

Ledinec Seketin

Pece

Željeznica

Sveti Ilija Doljan Žigrovec

Filipići

Margečan

Vitešinec

Beretinec

Škriljevec

Osečka

Gačice

Salinovec Punikve

Gečkovec

Lepoglava

Črešnjevo PK Vagon PK Ledinec

Tužno

Druškovec Koškovec Ribić Breg Stražnjevec Ivanečko ja Bedn Naselje

Jelenščak

Novi Marof Grada

Donje Makojišće Gornje Makojišće

L. ČERNICKI

stoljeća i u nizini podigli dvorac Lobor. U njemu su boravili do 1905. godine kada ga je posljednji potomak obitelji prodao. Neko vrijeme u dvorcu je bila bolnica, a potom je godinama zjapio prazan. Danas je u ovom lijepom zdanju smještena čuvali samo neznatni ostaci. Unu- ustanova za skrb odraslih osoba. trašnja utvrda u kojoj se stanovalo bila je prema ulazu dodatno zašti- Sve puste, a zadnja na sjeveru Bela je jedina preostala utvrda na ćena polukružnom kulom. Početkom 14. stoljeća utvrdu je sjevernim obroncima Ivanščice. Za posjedovao Thomas Niger, o kojem razliku od utvrda na južnim obronje narod ispredao maštovitu legen- cima koje su sagrađene nakon produ. Prema njoj, zloglasni Crni Tomo vale Tatara, nju su potkraj 12. ili pootimao je žene i djevojke te ih po- četkom 13. stoljeća podigli ivanovci. tom zatvarao u svoj zamak. Njego- U njoj je bilo sjedište velikog belskog vim zlodjelima napokon je došao posjeda koji se prostirao s obje strakraj nakon što je oteo lijepu Katicu, ne planine. Ivanovci se u Beli pokćer gospodara obližnjeg Oštrcgra- sljednji put spominju 1434. godine, da. U otetu djevojku bio je zaljubljen u vrijeme kada taj katolički viteški mladi plemić Zmajić, nećak Franje red pomalo gubi svoju važnost i poTahija. Zajedno sa stricem prova- činje nestajati. lio je u utvrdu, ubio Crnog Tomu i Utvrda je sagrađena na glavici strmog brijega, iznad Belskog dola oslobodio svoju dragu. Posljednji vlasnici Loborgrada i kojim vodi jedan od najlakših prijeOštrcgrada bili su Keglevići koji su laza preko planine. Vanjski obramnapustili stare utvrde početkom 17. beni zidovi mjestimice su sačuva-

Želite li iskoristiti priliku da odlazak u prirodu povežete s istraživanjem povijesti, svakako se uputite na Ivanščicu. Obujte gojzerice, stavite ruksak na leđa i krenite na izlet u prošlost nje utvrde koju su štitili sa sjeverozapadne i zapadne strane. S istočne strane unutarnju je utvrdu štitio dubok ponor. U njezinu sjevernom dijelu nalaze se ostaci okrugle kule, u južnom ostaci četvrtaste branič-kule, dok su između njih jedva vidljivi tragovi palače za stanovanje.

Utvrda zloglasnoga Crnog Tome Loborgrad ili Pusti Lobor krije se u šumi na vrhu omanjeg brda. Put do njega najprije vodi dubokom i mračnom gudurom, a potom stazom usječenom u strmu padinu. Svojim položajem štitio je zapadni prijelaz preko planine do Lepoglave. Poput Oštrca, i Loborgrad se sastojao od vanjske i unutrašnje utvrde. Preko iskopanog jarka ulazilo se u vanjsku utvrdu, od koje su se sa-

Meridijani | listopad 2009

Z. TANOCKI

Zajedno s Podbelom tvorio je veliku stambeno-gospodarsku cjelinu tog dijela belsko-ivanečkog vlastelinstva. U njihovu vlasništvu posjed je ostao do 1817. godine kada je sudskom tužbom vraćen potomcima obitelji Petheö de Gerse. Nakon Drugoga svjetskog rata Podbela je nacionalizirana, a u Beli II je još desetak godina živio potomak zadnjih vlasnika. Danas su sve tri Bele napuštene i prazne, a puste zidine nijemo svjedoče o slavnoj prošlosti. No, u belskom kraju sačuvane su dvije narodne predaje. Jedna je mračna i spominje neko jezovito mjesto iza Podbele gdje je u jednom danu spaljeno šezdeset vještica. Druga je romantična i govori da su u staroj srednjovjekovnoj utvrdi templari skrivali engleskoga kralja Rikarda Lavljeg Srca na njegovu povratku iz Trećega križarskog rata. Z. TANOCKI

Na sjevernoj strani Ivanščice nalaze se tri utvrde zvane Bela. Većina velikaških obitelji koja je gospodarila utvrdama na Ivanščici podigla je u 17. i 18. stoljeću nove dvorce u podnožju planine, a stare utvrde prepustila zubu vremena

ni u izvornoj visini, dok su u središtu utvrde preostale samo manje ruševine kružne građevine, vjerojatno branič-kule. Utvrda je stradala u požaru 1481. godine, no kasnije je obnovljena i služila je ponovno za stanovanje sve do sredine 17. stoljeća. Nakon što je napuštena, narod ju je nazvao Pustom Belom. Od početka 16. stoljeća belskim posjedom upravljala je obitelj Petheö de Gerse. Oni su u podnožju planine 1605. godine podigli utvrdu Podbelu. Imala je ulaznu branič-kulu, obrambeni jarak i pokretni most, a na uglovima obrambenih zidova nadograđene su kasnije okrugle kule. Utvrdu Podbelu preuzela je Dvorska komora Habsburške Monarhije 1730. godine i deset godina potom prodala je grofu Ladislavu Erdödyju. Obitelj Erdödy je u blizini Podbele podigla dvorac, nazvan Bela II.

Meridijani | listopad 2009

a r h e o l o š k a i s t r a ž i va n j a n a g r a D c u a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Bapska

seoska tradicija duga 7000 godina

Tekst i fotografije Marcel Burić

Osim po iznimnim nošnjama ukrašenim nadaleko poznatim zlatovezom, graševini božanstvenog mirisa, vrhunskoj srijemskoj kuhinji te romaničko-gotičkoj crkvi, selo Bapska poznato je širom arheološkog svijeta po neolitičkom nalazištu zvanom Gradac

elo Bapska smješteno je u prostranoj srijemskoj ravnici krajnjeg istoka Hrvatske, na prvim terasama najzapadnijeg ogranka Fruške gore. Od Šarengrada, prvog susjednog mjesta na glavnoj cesti Vukovar - Ilok, udaljena je četiri kilometra. Priča o Bapskoj i vrijednom neolitičkom nalazištu Gradac po mnogočemu je zanim ljiva, i to ne samo u arheološkom smislu. Uz lokalitet su neraskidivo vezani Bapčani zbog kojih je u tom »malom selu na kraju Hrvatske, u kojemu se okreću baš svi autobusi«, biti arheolog sasvim drugačije nego igdje drugdje. To je mjesto koje za arheologiju zna gotovo toliko koliko arheologija zna za samu sebe.

Gdje je taj slavni Gradac? Iako je Gradac iznimno poznat i važan lokalitet, arheološka znanost neko vrijeme nije znala njegovu točnu mikrolokaciju. No, već pri prvom posjetu u lipnju 2003. godine uspjeli smo pronaći mjesto gdje se nalazilo neolitičko naselje. Uputili smo se, naime, prema mjestu za koje svaki stanovnik Bapske zna da su tamo »u neka davna vremena arheolozi nešto kopali«. Ovalna, malo povišena a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Meridijani | listopad 2009

terasa plodnog prapora na položaju Čarat nadomak sela strateški je dominirala nad užarenom zapadno-srijemskom ravnicom, s koje se lijepo vidi poznati vodotoranj u Vukovaru. Količina nalaza koju smo tada zatekli na površini bila je neobično velika. Fragmenti kamenog oruđa, utega, figura, ostaci podova srušenih pa onda preoranih kuća te tisuće ulomaka neolitičke keramike svjedočili su o davnoj prošlosti na neobično realističan način. Takva količina nalaza opravdala je sve ono što su nam o Gradcu prenijeli profesori na studiju: Gradac u Bapskoj iznimno je arheološko nalazište. Međutim, viđeni prizor ujedno je otkrivao koliko je nalazište ugroženo i oštećeno poljoprivredom. Sadnja vinograda i žitarica te drugi poljski radovi nepovratno su uništili dio dragocjenih neolitičkih slojeva na Gradcu. Lokalitetu je bila potrebna hitna zaštita da bi se spasilo ono što se spasiti da. Jedan od ciljeva istraživanja koja se sada provode upravo je zaštita ovog lokaliteta. Sva istraživanja obavljaju se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH te uz pomoć Grada Iloka i Mjesnog odbora Bapska. a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Selo Bapska nalazi se na krajnjem istoku Hrvatske, nadomak Dunava. Neolitičko naselje bilo je na vrhu brijega (kod najzelenijeg polja na fotografiji). Osim po prapovijesnom nalazištu, selo je poznato i po romaničkoj crkvi Gospe Bapske iz 13. stoljeća

Dun

Opatovac

Mohovo

Lovas

Srbija Dunav

Šarengrad

Hrvatska

ILOK

Bapska

Tovarnik

Ovakvi vrčevi žiteljima Gradca iz kasnog neolitika služili su za spremanje i čuvanje namirnica s polja koja su obrađivali

Srbija

Stoljeće arheologije u Bapskoj Povijest istraživanja Gradca seže više od stotinu godina u prošlost. Prvi spomen o traženju i sakupljanju starina vezan je uz seoskog učitelja Matu Epnera koji je sa svojim učenicima obilazio nalazište, a izvješća o tome dostavljao u Narodni muzej, današnji Arheološki muzej, u Zagrebu. Na stručnu reakciju nije trebalo dugo čekati: na prijelazu u 20. stoljeće bečki Prirodoslovni muzej od stanovnika je otkupljivao predmete nađene na Gradcu, a u tome mu se pridružio i muzej u Zagrebu. Bapska je bila jedna od prvih arheoloških točaka u Hrvatskoj koja je sustavno punila depoe ugledne bečke muzejske institucije. I danas se u Beču čuva 85 predmeta iz Bapske. Nakon Epnera ulogu mjesnog muzejskog povjerenika preuzeo je novi bapski učitelj Mato Vohalski, koji je otišao i korak dalje. Pod vodstvom Viktora Hoffillera, jednog od najvećih arheologa kojeg

je Hrvatska imala, organizirano je probno iskopavanje s kojeg su 1911. godine u Zagreb poslani prvi nalazi koji su imali znanstveni kontekst. Zahvaljujući tom i ranijem prikupljenom materijalu tijekom istraživanja na Vučedolu, Bapsku je posjetio arheolog R. R. Schmidt sa sveučilišta u Tübingenu. Iako je bio vrlo usredotočen na iskopavanju na Vučedolu, nije se mogao oduprijeti znanstvenoj znatiželji koja ga je tjerala da otvori malo pokusno istraživanje i u Bapskoj. To se zbilo 15. listopada 1938. godine. U spomen na 70 godina tih prvih znanstvenih istraživanja na Gradcu u Bapskoj su prošle godine organizirani Schmidtovi dani, a poljski put kojim se danas s glavne ceste skreće i dolazi do lokaliteta dobio je Schmidtovo ime. Arheološki sloj od pet metara i nalazi s njega našli su svoje mjesto u Schmidtovoj monografiji posvećenoj Vučedolu. To djelo, objelodanjeno pod nazivom »Die Burg Vučedol«, svijetu je pokazivalo umjetnička dostignuća vučedolske kulture, a stručnjaci su usput mogli pročitati i o manjem, ali mnogo starijem naselju u Bapskoj. Iskopavanja 1938. godine i danas pamti i do fascinantnih detalja pripovijeda njihov

Meridijani | listopad 2009

a r h e o l o š k a i s t r a ž i va n j a n a g r a D c u a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

živi svjedok Marijan Vidaković iz Bapske, koji ih je znatiželjno pratio kao jedanaestogodišnji dječak.

Sljedeća istraživanja vodila su se tek u ljeto 1964. godine. Ona su potpuno afirmirala lokalitet i postavila ga na arheološku kartu Europe. Glavni pokretač radova bio je Vinkovčanin Stojan Dimitrijević, profesor arheologije na Sveučilištu u Zagrebu, koji je najveći i najvažniji dio svoje karijere proveo istražujući Slavoniju. Spletom okolnosti Dimitrijević je na Gradcu radio samo jedno

Vrlo plodne rezultate istraživanja Dimitrijević je sve do svoje iznenadne smrti 1981. godine neprekidno predstavljao na najuglednijim europskim sveučilištima. Sudbina je htjela da je baš neposredno prije smrti trebao naslijediti tada jednog od najpoznatijih europskih prapovjesničara Vladimira Milojčića, profesora na sveučilištu u Heidelbergu. Prije svjetske slave koju je stekao istražujući nalazišta od Švapskih Alpi do grčke Tesalije, Milojčić je bio Schmidtov asistent pri istraživanju Vučedola i Bapske 1938. godine. Gradac je tako posredovao pri ispreplitanju znanstvenih sudbina dvojice arheologa koji

ljeto, no i to je bilo dovoljno da, zahvaljujući tim rezultatima, uz još neke iz svojih ranijih istraživanja, definira potpuno novu arheološku kulturu na tlu Hrvatske. Danas je ona poznata kao sopotska kultura (po sličnom nalazištu Sopot kod Vinkovaca), no prvih se nekoliko godina nazivala bapskolengyelskom kulturom. Sopotska se kultura rasprostirala Slavonijom i hrvatskim dijelom Srijema u vrijeme kasnog neolitika, prije 7000 godina. Nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da se seoski način života, koji je začet u to doba, nastavio i postojao do prije dvjestotinjak godina.

su svojim predanim radom obilježili regionalnu arheologiju 20. stoljeća. Tri publikacije proizašle iz njihovih pera, »Die Burg Vučedol« (Schmidt, 1945.), »Chronologie der Jüngerensteinzeit Mittel-und Südosteuropas« (Milojčić, 1949.) i »Sopotsko-lenđelska kultura« (Dimitrijević, 1968.), postavile su naš Gradac vrlo visoko na ljestvici važnosti neolitika Europe pa o njemu uče svi europski studenti koji proučavaju to razdoblje prošlosti. Nažalost, nakon Dimitrijevića arheološka je aktivnost u Bapskoj potpuno zamrla, čak do te mjere da se zaboravila i točna pozicija nalazišta.

Gradac na svjetskom glasu Gradac je jedini arheološki lokalitet u Hrvatskoj koji sadrži naseobinski sloj vinčanske kulture. Bapska je bila upravo krajnja zapadna granica te kulture

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Meridijani | listopad 2009

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Što se još skriva u zemlji Nova istraživanja su tek u početnoj fazi, ali su se već potvrdile teze prethodnih arheologa: naselje većinom pripada sopotskoj kulturi, a posljednje stoljeće-dva dolazi u posjed žitelja vinčanske kulture. Vinčanska kultura je umjetnički i materijalni izričaj ljudi koji su živjeli u današnjem istočnom Srijemu i dalje niz Dunav pa sve do Makedonije. Danas znamo da je naselje u Bapskoj mnogo starije od onoga što su mislili prijašnji istraživači. Gornji slojevi, odnosno najmlađi žitelji Gradca koje danas istražujemo, sijali su žitarice još prije 6500 godina,

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

površinskim pregledima, svjedočeći da su takvi predmeti u naselju bili česti i da samo čekaju da budu iskopani. Dosadašnja nova istraživanja obuhvatila su jednu kasnoneolitičku kuću koja je, nažalost, gotovo potpuno uništena poljoprivrednim radovima na površini. Riječ je o tradicionalnoj »pleteruši«, građenoj od blata i pljeve s armaturom od šiblja i drvenih kolaca. Prije modernog traktorskog pluga, točno oko sredine 5. tisućljeća prije Krista, uništio ju je požar. Njezini su stanovnici davno nestali, no ostavili su nam tragove svojeg života: kamene alate, keramičke posude, utege, harpune, udice i - ko-

U Bapskoj se sijalo, gradilo, rušilo, pjevalo, živjelo i umiralo u vrijeme kad je gotovo svaki glavni grad moderne Europe bio ništa drugo nego pusta livada šaricu punu žita. Kobnog dana, kada je kuća do temelja izgorjela, u njezinoj se blizini nalazilo mjesto na kojem je na jednu omanju podnicu postavljena zdjela puna žitarica. Požar je uništio kuću, ali je zato spasio žitarice, ostavivši nam svjedočanstvo o srijemskoj žetv i prije 6500 godina. Koliko se keramičkih posuda, utega i sličnih predmeta nalazilo u kući dimenzija 10 x 4 metra i barem dvije prostorije, ne možemo točno rekonstruirati, Od 2006. godine do danas istraživanja na Gradcu provode studenti Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom svojih profesora

Jedno od obilježja neolitika je pojava naprednih tehnika glačanja (poliranja) i brušenja kamena

a ispod tih slojeva čekaju nas još puna četiri metra za istraživanje. Što će biti ispod njih, ispod petog metra, nitko ne zna. Kao što se ne zna koliko će biti stari oni prvi, najstariji stanovnici na Gradcu. Za sada samo pretpostavljamo: oko 7200 godina! Predmeti visokog luksuza kao što su nakit od školjke spondilus ili fragmenti alatki izrađenih od vulkanskog stakla (opsidijana) pokazuju da je ekonomski status stanovnika na Gradcu bio vrlo visok. Najveći dio takvih nalaza, uvoženih iz velikih udaljenosti, otkriven je slučajno, a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Meridijani | listopad 2009

a r h e o l o š k a i s t r a ž i va n j a n a g r a D c u a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Gradac stoji vrlo visoko na ljestvici važnosti neolitika Europe. O njemu uče svi europski studenti koji proučavaju to razdoblje prošlosti no očito je u njoj bujao život. Sasvim sigurno znamo da je iznad opisane kuće bila barem još jedna kasnija, sagrađena povrh nje. Ostaci njezinih ostataka ukopani su u temelje ove prethodne, no taj još mlađi horizont života davno je nestao ispod traktorskih plugova.

Mukotrpno iskopavanje povijesti

Arheološki terenski rad je mnogo više od »čeprkanja« po zemlji - to je ujedno i dobra prilika za druženje i učenje o povijesti. Svaki novi nalaz za arheologe je veliko uzbuđenje

Da bi Bapska, ili bilo koji drugi arheološki lokalitet, pričala priču o svojoj najstarijoj prošlosti, treba još mnogo kopati. Taj posao obavljaju vrijedne ruke zagrebačkih studenata arheologije kojima se povremeno priključuju njihovi kolege iz Njemačke i Grčke te jedna Bapčanka - Kristina. Ona je kao djevojčica sa sestrom Majom skakutala za očevim poljskim alatima i skupljala krhotine, kao i

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

Meridijani | listopad 2009

danas s arheolozima. Bapčani i arheolozi iz kaosa ispreturanih plitkih slojeva uspijevaju spasiti komadiće opsidijana, ukrasa od školjki, čak sačuvati žito staro tisućama godina, a istraživanja su tek započela. Vidjevši svu tu silu nalaza, naš terenski prijatelj iz sela pitao me, noseći ledeno osvježenje studentskoj ekipi: »Pa dobro, što će biti onda u dubini, gdje traktor nije dosegao, kad su tu na površini tolika čuda?« Nadamo se da ćemo u godinama koje dolaze imati priliku vidjeti i zaštititi to blago baštine. Danas baš svaki stanovnik Bapske zna koliko je staro naselje nadomak sela i kojem povijesnom razdoblju ono pripada. Stoga moramo ponovno postaviti ono pitanje s početka teksta, gdje su oni autobusi s okretišta u Bapskoj? Gdje je onaj koji je tko zna kada pučkoškolcima iz Bapske rekao da se njihovo selo nalazi u »slijepom crijevu«, tamo negdje »na kraju Hrvatske«? Taj sigurno nije znao ono što se danas dobro zna, a to je da se u Bapskoj sijalo, gradilo, rušilo, pjevalo, živjelo i umiralo u vrijeme kad je gotovo svaki glavni grad moderne Europe bio ništa drugo nego pusta livada. Nisu, dakle, ti autobusi u nikakvom slijepom crijevu, a ni na kraju Hrvatske! Glasom iz drevne prošlosti Gradac šapće da su oni u svakom smislu njezin početak.

a rheološk a ist r a ži va nja n a gr a Dcu

MagiÄ?ni

Kirgistan Tekst ViĹĄnja Grabovac Fotografije Branko Kladarin

Kada zamišljamo egzotične pejzaže, obično milslimo na visoke palme, pješčane plaže i bistro more, no posjet dalekom Kirgistanu uvjerit će vas koliko zanimljiva i egzotična mogu biti i planinska prostranstva ovjenčana duginim bojama

Donedavno je velik dio središnje Azije bio gotovo nedostupan i samo su rijetki zapadni putnici imali priliku vidjeti što se krije iza strogo čuvanih sovjetskih granica. No, nakon pada sovjetskog režima 1991. godine države poput Kirgistana polako otvaraju svoja vrata otkrivajući tako neizmjernu prirodnu ljepotu, burnu povijest, jedinstvenu kulturu i bogatstvo autentičnih tradicija i običaja

Kirgistan je površinom gotovo četiri puta veći od Hrvatske, ali u njemu živi samo oko pet milijuna stanovnika, tek nešto više nego u Lijepoj našoj. Glavninu stanovništva (oko 70 posto) čine Kirgizi, a ima i mnogo Uzbeka i Rusa

ada spomenete Kirgistan, većina zapadnjaka slegne ramenima, ne znajući gdje bi povijesno, kulturološki ni geografski smjestila ovu srednjoazijsku državu. Jedan od razloga svakako je što je Kirgistan do 1991. godine bio u sastavu SSSR-a pa u ostatku svijeta nije bio prepoznat kao samostalna jedinica sa svojom kulturom i tradicijom bitno različitom od ruske. Osim toga, njegov položaj među visokim planinama koje ga poput bedema okružuju također je pripomogao svojevrsnoj izolaciji od ostatka svijeta. Nakon raspada SSSR-a cijela Azija počela je proživljavati velike promjene. Države poput Kirgistana, Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana i Tadžikistana oduvijek su se nalazile na sjecištu Istoka i Zapada, a njihovu su povijest oblikovali nebrojeni prolasci osvajačkih vojski, lutajućih nomadskih plemena i trgovačkih karavana koje su putujući Putem svile donosile i širile uvijek nove i različite kulturne utjecaje. Zahvaljujući svom smještaju na tako »prometnoj« točki, središnja je Azija postala talionica kulture, različitih običaja, tradicija i stilova života. Putovati središnjom Azijom nije nimalo lako. Čak i ako izuzme mo napor koji je potrebno uložiti 74

Meridijani | listopad 2009

kako bi se prije samog puta sredila sva potrebna papirologija (pozivna pisma, vize, dozvole i dopuštenja), treba se snaći u posve novom svijetu koji je po mnogočemu različit od našega. U Kirgistan nas je privukla spoznaja da je ondje više nego ig-

dje drugdje još živ tradicionalan nomadski način života i da se ta zem lja može pohvaliti činjenicom da više od devedeset posto njezine površine prekrivaju planinski masivi, snijegom prekriveni vrhunci, duboki klanci kojima teku bistri brzaci i kristalno čista jezera. Odluci da se

uputimo u zemlju o kojoj malo tko u Hrvatskoj uopće nešto zna pomogla je i činjenica da je Kirgistan nedavno ublažio propise i skratio proceduru za ulazak stranaca.

Oda sovjetskoj arhitekturi Biškek, glavni i najmoderniji grad Kirgistana, smješten je uz granicu s Kazahstanom, na obali rijeke Chui i u podnožju planinskog lanca Alatau. Osnovali su ga ruski doseljenici 1825. godine pod imenom Pišpek, no od 1926. do 1991. godine grad se zvao Frunze (po boljševičkom vođi Mihailu Frunzeu, Lenjinovu bliskom suradniku). Slomom SSSR-a grad je dobio novo ime i postao glavni grad samostalne kirgiske države. Biškek je relativno velik grad ako uzmemo u obzir činjenicu da u njemu živi više od 900.000 stanovnika, ali nikako ne ostavlja dojam kozmopolitske prijestolnice. Potpuno pravilan raspored ulica, široke avenije, pregolemi i prazni trgovi, sive i bezlične stambene zgrade iz pedesetih godina prošlog stoljeća, goleme građevine kojima je teško pročitati svrhu i mnogo skulptura na svakom koraku jasno svjedoče o sovjetskom utjecaju i vladajućem ukusu onoga doba. Ipak, ono što je najljepše u ovom gradu su nepregledni parkovi koji su prepuni ljudi u svako doba dana. U novije vrijeme Biškek u sve većoj mjeri počinje poprimati obilježja modernoga grada koji se trudi uskladiti s vremenom i prohtjevima sveopće globalizacije. Iako su Kirgizi većinom muslimani, što se odražava i u njihovu odijevanju (žene pokrivaju glave maramama), šećući gradom možete vidjeti i dućane sa zapadnjačkom dizajnerskom odjećom, restorane s talijanskom hranom, noćne klubove te robne kuće specijalizirane za prodaju mobitela i laptopa. Osim toga, na ulicama Biškeka sve vrvi od studenata Meridijani | listopad 2009

Kazahstan

Uzbekistan

Kina

Tadžikistan Glavni grad Biškek

Nacionalni parkovi

Mauzoleji

Gradovi

Prirodni rezervati

Povijesne znamenitosti

Ceste

Rijeke

Muzeji

Jezera

Vodopadi

Petroglifi

Put svile

Ledenjaci

Skijališta

i mladih ljudi koji hodaju sa slušalicama na ušima i odjeveni u trendovsku odjeću. Iako je Biškek, po svemu sudeći, okrenuo novi list u svom razvoju, ipak se u njemu itekako mogu vidjeti i negativne posljedice novostečene nezavisnosti. Dovoljno je maknuti se iz užeg središta da vidite siromašna naselja brojnih doseljenika koji su se iz cijelog Kirgistana sjatili u Biškek tražeći posao. Nezaposlenost, neodlučnost vlade u 76

Meridijani | listopad 2009

kojem smjeru krenuti i sveprisutna korupcija samo su neki tranzicijski problemi koji su odlaskom Rusa zadesili Kirgistan, a Biškek kao glavni grad najbolje reflektira nesigurno i zbunjujuće stanje u kojem se država našla.

»More« među planinama Nakon što smo napustili užarene i bučne ulice glavnoga grada koji nas je ostavio ravnodušnima, uputili smo se autobusom prema isto-

ku kako bismo posjetili najveće jezero u Kirgistanu - Issyk Kul’. Da bi se došlo do Issyk Kula potrebno je proći kroz najveću kirgisku dolinu, okruženu visokim planinama, koju naseljava više od 770.000 stanovnika. Dolina Chui oduvijek je bila poznata kao zemlja »meda i mlijeka«, a pitoma dolina koju prekrivaju zeleni brežuljci i nepregledna polja makova i danas je jedna od najbogatijih i najproduktivnijih regija u Kirgistanu.

Kirgistan

Kulturna i prirodna baština Kirgistana: 1 Prijevoj Torugar 2 Toranj Burana 3 Drvena džamija Dungan 4 Katedrala Sv. Trojstva 5 Jezero Sary-Chelek 6 Arslanbob 7 Suleiman-Too 8 Uzgen minaret 9 Grad Oš

Glavni grad: Biškek Površina: 199.000 km2 Broj stanovnika: oko 5,2 milijuna Nezavisnost od bivšeg SSSR-a: proglašena 1991. godine Novčana jedinica: som (1 euro = 57-60 somova) Najviši vrh: Jengish Chokosu (ranije znan kao Vrh pobedi), 7437 m Najveće jezero: Issyk Kul’, 6280 km2 Susjedi: Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i Kina www.welcometocentralasia.com www.lonelyplanet.com/kyrgyzstan www.cbtkyrgyzstan.kg

je prepuno kupača koji spas od nesnosne vrućine traže u prohladnoj vodi jezera, a kanjon Jeti-Oguz i doline Altyn Arashan i Karakol idealna su mjesta za trekinge i kampiranje. Oni odvažniji i željni novih planinarskih izazova odavde se mogu zaputiti prema središnjem dijelu nepreglednog i vječnim ledom okovanog masiva Tian Shan, visokog 7439 metara.

Nemirna dolina Fergana Na suprotnom, jugozapadnom kraju Kirgistana nalazi se plodna dolina Fergana, čiji se najveći dio nalazi u susjednom Uzbekistanu. Ova dolina okružena planinama od drevnih je vremena privlačila i opčinjavala putnike čiji izvještaji govore o

CBT Organizacija CBT (Community-based Tourism) pomaže posjetiteljima da izbliza upoznaju Kirgistan i autentičan život njegovih stanovnika. Danas razgranata mreža ureda sa širokom ponudom započela je s radom 1996. godine pod imenom Shepard’s Life i obuhvaćala je nekoliko kirgiskih obitelji koje su stranim posjetiteljima nudile smještaj i hranu. Koncept se pokazao vrlo uspješnim pa je počeo rasti broj obitelji koje su se uključivale u projekt. Danas svaka regija ima svoj CBT ured i osobu zaduženu za organizaciju i posredništvo između posjetitelja i lokalne obitelji. Želite li, na primjer, boraviti nekoliko dana na visokim pašnjacima i sudjelovati u životu nomadskih obitelji, dovoljno je kontaktirati najbliži CBT ured koji će vam organizirati prijevoz i smještaj. Na taj se način lokalnim stanovnicima pruža prilika da dodatno zarade, a posjetiteljima da istraže najizoliranije dijelove Kirgistana bez mnogo muke. Pojedince i obitelji uključene u ovaj projekt ne treba smatrati profesionalnim »ugostiteljima«, nego domaćinima koji gostoljubivo primaju posjetitelje pod svoj krov nudeći im svoje iskustvo i priliku da barem za kratko uživaju u životu na kirgiski način. Odlučite li posjetiti Kirgistan, ove vam web adrese mogu poslužiti kao prvi korak u planiranju puta: w ww. cbtkyrgyzstan.kg, www.cbttours.kg. S obzirom na to da je okolica Kochkora s jezerom Son-Kul i visoravni Sarala-Saz najzanimljivija za one koji žele smještaj u jurtama, preporučujemo CBT ured u Kochkoru koji vodi Mirza Ozubekov (e-mail: cbt_kochkor@rambler.ru).

Jezero Issyk Kul dugo oko 180 i široko oko 60 kilometara nalazi se na visini od 1608 metara, što ga čini drugim po veličini planinskim jezerom na svijetu (odmah poslije jezera Titicaca u Južnoj Americi). Kirgizi su posebno ponosni na to bistro i čisto jezero sa svih strana okruženo planinama, čiji vrhunci prelaze 4000 metara. Do 1991. godine neki su dijelovi jezera služili i kao dobro čuvan istraživački centar u kojem su se testirala torpeda so-

vjetske mornarice. Danas nema ni traga vojnim postrojenjima, a područje oko jezera sve je više okrenuto turizmu. Najveći grad u blizini jezera je Karakol, koji može poslužiti kao dobra baza za upoznavanje jezera i njegove šire okolice koja obiluje krajolicima iznimne prirodne ljepote, kanjonima, brzacima i baršunastozelenim brežuljcima prekrivenim divljim cvijećem i ljekovitim biljkama. Ljeti je ovo područ-

bogatim pašnjacima, cvjetnim livadama i obroncima brežuljaka prekrivenim stablima voćaka i šumama, a zbog svog je položaja i bogatstva često bila na meti osvajačkih vojski. U kirgiskom dijelu ove doline živi stanovništvo sačinjeno od Uzbeka, Tadžika, Kirgiza, Kurda i drugih manjina, a dolina je i najveće uporište islama u Kirgistanu. Zbog mnogo manjina, nemogućnosti vlade da uvede red i pravednu raspodjelu zemljišta, kao i zbog reMeridijani | listopad 2009

Glavni grad Biškek posjetiteljima nudi uglavnom samo otužnu sovjetsku arhitekturu, a živopisan postaje samo u sajmene dane Veliko kolo koje se postavlja na vrh konstrukcije nomadskog šatora jurta glavni je simbol Kirgistana - nalazi se čak i u državnoj zastavi

Grad Oš jedno je od najstarijih naselja u središnjoj Aziji. Već u 8. stoljeću Oš je bilo jedno od glavnih središta proizvodnje svile na Putu svile Domaćini će se svim silama potruditi pokazati vam najpoznatija zdanja sagrađena na Putu svile i predstaviti vam dio svojih običaja

Jezero Issyk Kul’ okruženo visokim vrhuncima Tien Shana drugo je najveće planinsko jezero na svijetu, poslije jezera Titicaca. Unatoč visini od 1606 metara i hladnoj klimi, nikad se ne smrzava. O tome svjedoči i njegovo ime koje na kirgiskom znači »toplo jezero«

vio je tritisućiti rođendan. Udaljen je samo pet kilometara od granice s Uzbekistanom i naseljen uglavnom uzbečkim stanovništvom. Osnivanje grada pripisuje se mnogima, a kao osnivači najčešće se spominju Aleksandar Makedonski i kralj Solomon. Grad na rijeci Ak-Buura bio je važna zaustavna točka brojnim trgovačkim karavanama na Putu svile koje su prenosile svilu iz Najveći bazar u srednjoj Aziji Kine, tkanine i boje iz Indije, poluOš, najstariji i drugi po veličini grad drago kamenje s područja današu Kirgistanu, 2000. godine prosla- njeg Tadžikistana i srebro iz Irana.

lativne izoliranosti od ostataka Kir gistana ovo je iznimno nestabilno područje. Posebno su napeti odnosi između kirgiskog i uzbečkog stanovništva koji su 1991. rezultirali krvavim sukobima u gradovima Oš i Uzgen. Danas se, barem na prvi pogled, čini da se stanje popravilo i da su Uzbeci i Kirgizi uspjeli pronaći zajednički jezik.

Meridijani | listopad 2009

U 13. stoljeću Oš je do temelja uništio veliki osvajač Džingis-kan, ali se grad vrlo brzo oporavio i nastavio napredovati. U pomalo bezličnom i sivom Ošu danas živi oko 300.000 stanovnika, a najzanimljiviji dio grada je golema tržnica Jayma bazaar. To je jedna od najvećih i najprometnijih tržnica na području središnje Azije. Nebrojeni štandovi i trgovci, stare zanatlije, šarenilo proizvoda i žamor stotina mušterija od ranog jutra stvaraju živahnu atmosfe-

vo prijestolje (Tacht-i-Suleiman). Nazvano je tako po muslimanskom proroku koji se ovdje molio i koji je, prema nekim predajama, čak i pokopan na tom brdu. Na samom vrhu nalazi se malena džamija kralja Babura, a u njezinoj je blizini uglančana stijena koja pomalo podsjeća na tobogan. Predaja kaže da spust niz stijenu osigurava izlječenje od svih tjelesnih bolesti, posebno ako se niz nju spustite devet puta zaredom. U samom brdu, odnosno u špiljskom kompleksu unutar njega, nalazi se zanimljiv, iako pomalo kaotičan i prašnjav muzej povijesti toga kraja, s posebnim naglaskom na lokalne šamanističke i ostale religije. Posebno su neobični izlošci prepariranih životinja, razmješteni u muzeju po nekom neshvatljivom principu, i grmovi plastičnog cvijeća izvješeni po stropovima. Sve u svemu, Tacht-i-Suleiman zanimljiv je i posjeta vrijedan kompleks koji je odnedavno uvršten i na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine.

licu Oša, ali se, osim spomenutih mauzoleja, minareta i malene gradske tržnice, nema što vidjeti. Radije se uputite prema nacionalnom parku Kara Shoro, poznatom po mineralnim izvorima, čoporima vukova, divljim veprovima i divokozama. Kara Shoro je zbog prirodnih ljepota odlično mjesto za trekere i one koji neko vrijeme žele provesti u tradicionalnim šatorima zvanim jurta.

Putovanje u srce Kirgistana Želeći pobliže upoznati autentični, srednjoazijski način života, uputili smo se prema jezeru Song Kul. Jezero dugo 29 i široko 18 kilometara nalazi se usred pitomih, zelenih brežuljaka, a okruženo je visokim, snijegom prekrivenim planinama. Područje oko jezera, poznato po bistrim potocima, potpuno čistom i svježem zraku i veličanstvenom pogledu na zvjezdano nebo, dom je brojnim nomadskim zajednicama koje sa svojim stadima ovdje borave od lipnja do rujna. Domaći ljudi iznimno su srdačni i lju-

Budući da je Kirgistan jedinstven po prirodnim ljepotama, ne treba se previše zadržavati u gradovima. Bolje je odmah se prepustiti obilju čiste prirode te upoznati privlačnost jednostavnog nomadskog i seoskog života ru u kojoj je poprilično lako izgubiti se i zaboraviti na vrijeme. Tržnica ostavlja dojam obilja, bogatstva i donosi dašak stare slave, ali čim se malo odmaknete od nje, vidjet ćete potpuno drugačije prizore koji će vas vratiti u surovu stvarnost ispunjenu siromaštvom i nesigurnošću. Oš je poznat kao važno hodočasničko odredište muslimana s cijelog područja središnje Azije koji dolaze kako bi se pomolili na stjenovitom brdu zvanom Sulejmano-

Uzgen i Kara Shoro U blizini Oša je gradić Uzgen, drevno naselje koje se spominje u kineskim kronikama iz 2. st. pr. Kr. Do 13. stoljeća, kad ga je Džingis-kan sravnio sa zemljom, Uzgen je bio i važna prijestolnica Karakhanidskog carstva. Danas, u malenom i sivom gradiću, nema ni traga slavne prošlosti, a njezin jedini ostatak su tri mauzoleja i minaret ukrašeni neobičnim i dojmljivim geometrijskim reljefima. Uzgen može poslužiti kao izgovor za izlet u oko-

bazni i s oduševljenjem će prihvatiti svakog posjetitelja. Odlučite li se za posjet jezeru, imajte na umu da je temperatura čak i ljeti niska. Iako boravak na jezeru uglavnom zahtijeva određene pripreme i nošenje zaliha hrane, dani provedeni na Song Kulu mogu biti najljepše iskorišteno vrijeme u Kirgistanu. Sa željom da barem na kratko sudjelujemo u nomadskom životu, uputili smo se na veliki ljetni pašnjak (jailoo) Sarala Saz. Do odredišta smo stigli nakon dva sata vožnje Meridijani | listopad 2009

kroz nepregledna polja s pogledom na planine, a putem smo susretali dječake na magarcima i konjima koji vode stoku na ispašu. Imali smo priliku dobro upiti ljepotu krajolika jer je stara Lada kojom smo se vozili nekoliko puta zahtijevala manje popravke, što nije ni čudno jer nas je put vodio po lošim cestama i preko nabujalog potoka koji je odnio dio ceste. Na putu smo vidjeli i golemo kamenje koje je, prema drevnoj predaji, razbacao legendarni junak Manas želeći ograditi područje kako bi spriječio svoje konje da odlutaju. Vidjeli smo i nekoliko neobičnih pogrebnih mjesta zvanih korgon koja potječu iz razdoblja od 1. do 5. stoljeća. Približavajući se konačnom odredištu, pred nama se otvorila nepregledna visoravan uokvirena udaljenim visokim planinama i istočkana stotinama ovaca, konja i krava.

Čari nomadskog života Tradicionalni, autentični način života gotovo je nemoguće vidjeti u gradovima i većim selima. Ipak, neka mjesta, kao što je i Sarala Saz, svjedoče o itekako živim tradicijama i stilu života koji je duboko ukorijenjen u mentalitet kirgiskog naroda. Nomadski način života prisutan je u Kirgistanu još od davnina i podrazumijeva stalnu selidbu plemena i obitelji u potrazi za boljom ispašom. Obitelj koja nas je primila u Sarala Sazu zimu provodi nadomak sela Kochkora. U tom razdoblju žive od prodaje mlijeka, vune, ovčetine i domaćih džemova koje žene iz obitelji pripremaju tijekom ljeta. Sredinom svibnja sa stadom ovaca, konjima i govedima sele se u Sarala Saz gdje borave sve do polovice listopada. Njihova imovina u Sarala Sazu sastoji se od najobičnijeg trošnog vagona i tradicionalnog šatora od ovčje kože (jurta). Vagon je podijeljen na dva dijela - kuhinju koja služi kao dnevni boravak i malenu 82

Meridijani | listopad 2009

spavaću sobu u kojoj, u slučaju da je obitelj primila goste ili posjetitelje, spava svih šest članova obitelji, uključujući i dijete staro samo nekoliko mjeseci. Mi smo, kao gosti, spavali u jurti, ali kako je ove godine ljeto stiglo sa zakašnjenjem i dani su bili poprilično hladni, bili smo česti gosti u vagonu u kojem se ložila peć, a u vagonu smo, zajedno s ostatkom obitelji, i objedovali.

vode, sa zahodom sklepanim od dasaka. Obitelj se budi vrlo rano, mlada žena udana za sina glave obitelji zadužena je za gotovo sav posao vezan uz kuću, čišćenje i pripremu hrane, njezina svekrva čuva dijete, dok se muški članovi obitelji brinu za životinje. U zoru se, uz nezamjenjivu pomoć dva psa ovčara, ovce iz tora odvode na pašnjake skupa s konjima i kravama. Životinje provo-

Noćenje u jurti posebno je iskustvo. Spava se na zemljanom podu, na improviziranim ležajima, a zbog niskih temperatura tijekom noći potrebno je na sebe navući svu dostupnu toplu odjeću i najmanje dva debela prekrivača Budući da se jurta nalazi u neposrednoj blizini tora, tijekom cijele noći može se čuti blejanje i meškoljenje ovaca. Prvu nam je noć bilo teško zaspati, ali već smo sljedeću noć proveli mirno ne obazirući se na buku i komešanje iz tora. Hrana je vrlo jednostavna i jednolična, ali ukusna i spravljena od domaćih i potpuno prirodnih sastojaka. Za doručak se poslužuju pogača, domaći džemovi ili svježa jaja, dok se ručak i večera sastoje od kuhanog povrća ili neizbježne ovčetine. Neizostavan dio nomadske prehrane je i poznati kimiz, kirgisko nacionalno piće koje se priprema od fermentiranog kobiljeg mlijeka. Iako, najblaže rečeno, ima »čudan« okus, taj se napitak posebno cijeni jer se vjeruje da može izliječiti gotovo svaku bolest. Boraveći u jurti s lokalnim obiteljima, nećete imati mnogo izbora hrane, ali nakon cijelog dana provedenog na svježem zraku i u stalnom pokretu sigurno će vam prijati svako jelo. U nekoliko dana koje smo proveli s ovom obitelji imali smo priliku vidjeti kako izgleda život u potpunoj izolaciji, bez struje i tekuće

de cijeli dan na ispaši da bi se predvečer u pratnji pasa i muškaraca na konjima vratile u tor. Svaki je dan nalik prethodnome, obaveze su uvijek iste, posla je mnogo i ne ostaje vremena za razonodu. Prednost boravka s nekom obitelji je što, s obzirom na količinu posla, domaćini nemaju mnogo vremena za brigu o gostima, rade svoj posao kao i inače te nude hranu koju i sami jedu. Ako ste sprem ni pomusti kobilu, izvesti ovce na pašu, skupiti osušenu kravlju balegu za ogrjev ili jahati izdržljive i živahne kirgiske konjiće, na pravom ste mjestu. Boraveći nekoliko dana na Sarala Sazu, naučili smo ponešto o nomadskom životu, prisjetili se kako se može živjeti bez užurbanosti i stresa, upoznali zanimljive ljude i nauživali se čistog zraka.

Do ponovna susreta Područje koje je obuhvaćeno granicama Kirgistana počelo se pod snažnim ruskim utjecajima mijenjati već krajem 19. stoljeća. Tada su se značajno promijenili običaji, narušen je tradicionalni društveni poredak, nomadski način života

Samo ako se odvaĹžite na viĹĄednevni boravak s lokalnom kirgiskom obitelji imat Ä&#x2021;ete priliku iz prve ruke osjetiti kako se Ĺživi u planinskim krajevima Kirgistana

Tradicionalne visoke vunene kape jedinstvenog oblika, uvijek s nekim uresima, zaštitni su znak kirgiskih muškaraca Iako se ne čini kao mjesto na kojem biste željeli provesti tjedan dana, ovdje smo doživjeli gostoprimstvo veće nego u najboljem hotelu

Glavno bogatstvo nomada su životinje koje s njima žive. Svaka nomadska obitelj ima barem jednog konja, kojeg najčešće jaše glava obitelji Kirgiski nomadi žive u tradicionalnim šatorima zvanim jurta koje sezonski sele između predjela na višim i nižim nadmorskim visinama

Na poznatom Jayma bazaaru u Ošu prodaje se sve što možete zamisliti. Uz voće, povrće, začine, čajeve, tekstilnu robu iz njima obližnje Kine i razne druge stvari, možete pronaći i nešto potpuno autohtono tradicionalni okrugli kirgiski kruh

Issim quis doloreet incillam, si et la faciliquat, quisi. Ipit, core delisit lortisc illutpat. Ut wis estrud eros aliscin hent lan henit wismodo digna con ullaor sent wis am atetum dipit ver ipisl dunt lum nulputet luptatu

KirgiSke Legende

Tijekom proteklih stoljeća u kirgiskom narodu stvorene su brojne zanimljive legende koje stariji usmenom predajom prenose na mlađe naraštaje. Posebno je omiljen ep o junaku Manasu koji predstavlja vrhunac kirgiske, ali i cjelokupne srednjoazijske usmene tradicije. U golemom epu, dvadeset puta dužem od Odiseje, ispričana je kroz brojne priče, mitove i legende povijest kirgiskog naroda, a nakon proglašenja nezavisnosti, moralne pouke i događaji opisani u epu više nego ikada predstavljaju uporište i oslonac za razvitak mlade nacije. Glavni junak epa je Manas, legendarni vođa kirgiskog naroda koji predstavlja utjelovljenje hrabrosti, srčanosti, pravednosti i ratničkog umijeća. Ep svjedoči o Manasovim pustolovinama i ratničkim podvizima u potrazi za zemljom koja će njegovu narodu postati domovina. Uz pomoć savjetnika, odanih prijatelja i hrabrih ratnika Manas se upušta u brojne ratove s nadmoćnijim neprijateljima, ali na kraju, u odlučujućoj bitki, smrtno ranjen izvojevao je konačnu pobjedu i osigurao zemlju. Usput je ispričana i priča o njegovu braku s mudrom Kanykei i pustolovinama njegova sina Semeteia i unuka Seiteka. Ep i legende ispričane u njemu stoljećima su se prenosile usmenom predajom, a za njegovo očuvanje do današnjih dana najzaslužniji su putujući pjesnici zvani manaschi. Ti su pjesnici bili posebno cijenjeni jer se smatralo da je za recitiranje potrebna neka vrsta »božjeg dara«. Zahvaljujući nekolicini starih pjesnika koji i dalje vjerno služe svom pozivu, tradicija recitiranja Manasa još je živa. Ipak, nekadašnji način prenošenja priče o Manasu sve više zamjenjuju knjige, ulomci epa tiskani u formi kratkih priča i TV ekranizacije. Osnivaju se čak i posebne škole u kojima djeca uče kako i uz koje pokrete ruku i tijela recitirati pojedine ulomke, a sve to pokazuje da stoljetno oduševljenje epom ne jenjava.

počeo se smatrati zaostalim, a ekonomiju zasnovanu na samodostatnosti i razmjeni dobara zamijenili su složeni sustav trgovanja i rudarska industrija. Bez obzira na učestale napade na stoljetne tradicije, velik dio kirgiske kulture uspio je preživjeti do današnjih dana. Najveći dio stanovništva prihvatio je »sovjetsku igru«, prilagodio se novim zahtjevima i prihvatio strane utjecaje, ali je nastavio prakticirati stare običaje i tradicionalni način života.

Novi vjetrovi Iako je Kirgistan danas potpuno slobodan obnoviti autentične značajke svoga društva, čini se da počinju puhati novi vjetrovi. Zaključci nedavno održanog međunarodnog sajma turizma u Biškeku jasno su izrazili želju za modernizacijom i prilagodbom Kirgistana stranim turistima. Govorilo se uglavnom o planovima za gradnju hotelskih lanaca, bazena, golfskih terena, uvođenju stalnih turističkih linija i slič-

Sve što Kirgizi posjeduju je ili zastarjelo ili neispravno, no stječe se dojam da, unatoč svim nedaćama, oni žive sretnije od mnogih bogatijih naroda, naprosto zato što su jednostavni ljudi nim sadržajima. Poseban se trud ulaže i u promidžbu Kirgistana kao (još jedne!) domovine Djeda Mraza, što je još jedan dokaz da se ova mlada zemlja svim silama želi približiti krugu zapadnih zemalja. Budući da se nijedan od sudionika nije dotaknuo pitanja o zaštiti prirode i autentičnih značajki dru štva, nismo se mogli oteti dojmu da prava bitka za opstanak prirodnih ljepota i jedinstvene kulture tek dolazi. Možemo se jedino nadati da će se na vrijeme prepoznati činjenica da privlačnost Kirgistana nije u hotelima zapadnjačkog tipa, nego u iznimno čistoj i netaknutoj prirodi, jednostavnim ljudima, egzotičnim običajima i bogatoj kulturnoj tradiciji. Boravak u prirodi, život

s nomadskim obiteljima, jahanje, rafting, planinarenje, kampiranje i treking samo su neki od uzbudljivih sadržaja u kojima svaki strani posjetitelj može uživati s iskrenom željom da će barem još neko vrijeme nad Kirgistanom lebdjeti miris pustolovine i izazova. Stoga, želite li doživjeti nešto raritetno, još turistički nepoznato, nešto što će vas odvojiti od užurbanosti i jednolične svakodnevice, odlučite se za Kirgistan. Sigurni smo da ćete se vratiti prepuni prekrasnih uspomena na ovu jedinstvenu zemlju prekrivenu visokim, veličanstvenim planinama, kristalnim jezerima te prošaranu pomalo bajkovitim selima i nomadskim plemenima. Meridijani | listopad 2009

sl av n e p ov i j e sn e l iÄ? nos t i

Marija Terezija Tekst Hrvoje Gračanin

garski je kralj Matijaš Korvin u 15. stoljeću izrekao znamenitu rečenicu koja je dobro opisala tajnu uspjeha Habsburgovaca u njihovu usponu do svjetske vlasti: »Ratove neka vode drugi; ti se, sretna Austrijo, ženi.« Doista, Habsburgovci su si ženidbenim vezama osigurali vladavinu nad mnogim zemljama u Europi. Valjalo se pobrinuti i za nesmetano baštinjenje golemog posjeda u habsburškomu rodu, za što su bili nužni muški potomci, no pod Karlom VI. (1685. - 1740.), koji je Ugarskom i Hrvatskom vladao kao Karlo III., to je dovedeno u pitanje. Doduše, Karlo je u braku s Elizabetom Kristinom von Braunschweig-Wolfenbüttel (1691. - 1750.) u travnju 1716. godine dobio sina Le-

Marija Terezija bila je jedina Habsburgovka na prijestolju svojih predaka i, strogo uzevši, posljednji izravni vladarski izdanak te slavne dinastije jer je njezin sin i nasljednik Josip II. po ocu pripadao lotarinškoj lozi. Vrlo sposobna i odlučna bila je jedan od najvažnijih monarha u razdoblju prosvijećenog apsolutizma

opolda Ivana, ali je prvorođenac umro početkom studenoga iste godine. Iako se sve do smrti nadao novom nasljedniku, Karlo je naposljetku morao prihvatiti činjenicu da će imati nasljednicu. Korake da osigura habsburšku baštinu poduzeo je i prije nego što je dobio potomstvo. Sâm je preuzeo vlast u habsburškim zemljama nakon što mu je stariji brat Josip I. umro bez nasljednika. Karlo je još 1713. godine donio tzv. Pragmatičku sankciju, zakonsku odredbu koja je propisivala da su habsburške zemlje nedjeljive i da nasljedstvo u njima pripada Karlovim kćerima i njihovim potomcima po načelu prvorodstva, to jest Josipovim kćerima i njihovim potomcima izumre li Karlova loza.

Bitka za austrijsku krunu Marija Terezija na vlast je došla 1740. nakon smrti svojeg oca cara Karla VI. Habsburškog, zahvaljujući njegovoj Pragmatičkoj sankciji kojom je omogućio da žena postane nasljednica habsburške krune. Takvom rješenju najviše su se protivili vladari Karlo Albert Bavarski, Fridrik August II. Saski i Filip V. Španjolski koji su sami htjeli zavladati habsburškim zemljama, što je bio povod krvavom ratu za austrijsko nasljeđe. Marija Terezija izborila se 1743. godine za krunu, ali se morala odreći dijela teritorija

U ženskom društvu Buduća carica Marija Terezija, punim imenom Maria Theresia Walburga Amalia Christina, ugledala je svjetlo dana 13. svibnja 1717. u Beču. Svoje je ime dobila prema kastilijanskoj svetici iz 16. stoljeća Teresi Sánchez de Cepeda y Ahumada. Razmjerno malo se zna o njezinoj ranoj dobi, što i nije neobično. Da je kojim slučajem bila dječak, carski biografi potrudili bi se zabilježiti svaku pojedinost o njoj, a djetinjstvo bi provodila pod mnogo strožom i napornijom obukom. Imala je dvije mlađe sestre, Mariju Anu (1718. - 1744.) i Mariju Amaliju (1724. - 1730.). Od cijele je carske obitelji jedini muškarac bio njezin otac Karlo VI. Marija Terezija je bila zdravo dijete vitka stasa i velikih sivih očiju, svijetloplave kose s razdjeljkom i visokog čela, pravilnih crta lica i izbočene donje usnice, što je bilo obilježje većine Habsburgovaca. Vrlo je rano usvojila strogu dvorsku etiketu - Karlo je na austrijski dvor uveo složeni španjolski ceremonijal, ali znao ju je ponijeti i trenutak. Kad je jednom prigodom ugledala oca u veličanstvenoj vladarskoj opremi, od oduševljenja je pljesnula ručicama i povikala mu da dođe k njoj kako Meridijani | listopad 2009

Otkad se sa 19 godina Marija Terezija udala za lotarinškog vojvodu Franju Stjepana, njezina se dinastija nazivala HabsburgLothringen. Voljenom suprugu Marija Terezija je priskrbila titulu cara Svetog Rimskog Carstva, ali je cijela moć i vlast i dalje počivala u njezinim rukama. Franjo Stjepan i Marija Terezija u braku su dobili pet sinova i jedanaest kćeri. Sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antoaneta završila je pod giljotinom kao žena francuskoga kralja Luja XVI.

bi ga vidjela izbliza. Zaprepaštene dadilje pokušale su je ukoriti, no ona se na njih nije obazirala. Općenito su je smatrali dražesnom i vrlo obzirnom djevojčicom. Nadarena za ophođenje u društvu, nerijetko je sama zabavljala dvorjane. Suvremenici se slažu da je imala lijep glas, bila je dobra plesačica, a i vješto je slikala. Rado je, na veselje uglednika i članova obitelji, sudjelovala u dvorskim ka90

Meridijani | listopad 2009

zališnim predstavama. Zajedno sa sestrom Marijom Anom smjela se baviti i jednom tipično dječačkom igrom: gađanjem u metu. Karlo je svoju suprugu i šurjakinju zarazio ljubavlju prema lovu pa su i Josipove kćeri odmalena bile odgajane u tom duhu. Carica Elizabeta bila je tužna što njezina kći Terezica (ili Rezica), kako su je od milja zvali, isprva nije pokazivala neku vještinu u tome.

Prijestolonasljednica koja to nije Nadajući se kako će jednoga dana dobiti sina, Karlo nije pripremio Mariju Tereziju da ga naslijedi. Cijelu vladavinu posvetio je nastojanju da europske monarhije prihvate ženu na habsburškom prijestolju, ali je pritom zanemario prenijeti joj osnovna znanja potrebna za tu zamršenu zadaću. Nije joj čitao službene spise niti vodio na sjednice vlade, upoznao s mi-

nistrima, a ni Marija Terezija nije pokazivala naročito zanimanje za državne poslove. Carica Elizabeta i njezina bliska prijateljica grofica Karoline von Fuchs-Mollard uzaludno su pokušavale u njoj probuditi interes za politiku. Djevojčica bi s pristojnom pozornošću saslušala izlaganje o državnim problemima, ali niti bi postavljala pitanja niti razmišljala o dosadnim političkim pitanjima ako je to mogla izbjeći. Imala je dar za jezike, govorila je latinski, talijanski i francuski, ali nikad nije svladala gramatiku i pravopis. Sve do kraja života njezina su pisma, na kojem god jeziku pisala, vrvjela gramatičkim i pravopisnim pogreškama. U drugim predmetima nije se iskazala iako joj povijest nije bila sasvim dosadna. Njezin odgoj bio je usredotočen ponajprije na religijske teme. Svi njezini učitelji poticali su u njoj vjerske osjećaje i budili strahopoštovanje prema ugledu i moći Crkve. Cijeli je život ostala iskrena vjernica i sve je događaje sagledavala iz vjerske perspektive.

S uprugova ne vjer a Marija Terezija je oduvijek bila predana suprugu i iskreno ga je voljela. Kako je bila nagle naravi, znala bi planuti na njega zbog sitnice, ali bi se ubrzo pokajala. Ugađala mu je jer ju je usrećivao i bio šarmantan ljubavnik, no katkad je željela da je sposobniji vojnik i državnik. Međutim, brojne su trudnoće ostavile traga na njoj i udebljala se. Nekoć je strastveno voljela plesati i često je odlazila na maskenbale, no toga se gotovo sasvim bila ostavila. I dalje je uživala u pjevanju i sviranju pijanina, ali joj se rekreacija svela na duge šetnje ili jahanje. U pravilu je bila prezauzeta državnim poslovima. Kako je supruga imala sve manje vremena za njega, Franjo Stjepan je ljubavno uzbuđenje počeo tražiti na drugim stranama. Razdirana ljubomorom Marija Terezija bi mu držala žestoke prodike zbog njegovih izvanbračnih izleta. Dala ga je čak i uhoditi, ali uzalud. Njezina bračna sreća nepovratno je uništena 1755. godine kad se Franjo Stjepan upustio u ozbiljnu ljubavnu vezu s mladom kneginjom Wilhelminom Auersperg koju je održavao sve do smrti. Muževa nevjera je u Mariji Tereziji pojačala netrpeljivost prema bilo kakvom nemoralnom ponašanju pa je ustrojila policiju za ćudoređe koja je djelovala u gradovima, osobito u Beču, uhićujući svaku osobu osumnjičenu da čini nešto nećudoredno.

Odabranik princezina srca U ljeto 1723. godine Karlo je poveo suprugu i tada šestogodišnju Mariju Tereziju u Prag kako bi primio češku krunu, a ujedno i da bi predstavio najstariju kćer svojim češkim podanicima. Ondje je Marija Terezija upoznala budućega supruga, prijestolonasljednika Vojvodstva Lotaringije, Franju Stjepana. Karlo VI. je za kćerinu udaju razmatrao nekoliko pripadnika najistaknutijih europskih dinastija. Odlučio se za Leopolda Klementa Lotarinškog, starijega brata Franje Stjepana, ali je on nenadano umro od boginja pa je njegovo mjesto zauzeo Franjo Stjepan. Oba brata bila su inače i habsburški srodnici, preko bake Eleonore Marije Josipe, kćeri cara Ferdinanda III. Habsburškog.

Franjo Stjepan je kao petnaestogodišnji mladić u prosincu 1723. stigao u Beč i dobio na raspolaganje sobe u palači Hofburg u blizini odaja carske obitelji. Car je preuzeo brigu o njegovu odgoju pa je Franjo Stjepan odrastao zajedno s Marijom Terezijom. Mlada princeza zavoljela je tog veselog, ljubaznog i duhovitog mladića te se među njima stvorila iskrena bliskost.

Godine 1729. Franji Stjepanu je umro otac i on je morao poći u Lotaringiju preuzeti nasljedstvo. Iako nesretna i u brizi zbog odlaska odabranika svoga srca, Marija Terezija nije očajavala jer je čvrsto odlučila da će se jednog dana udati za njega. Njezina odluka nije ni u jednom trenutku oslabjela unatoč njegovu troipolgodišnjem izbivanju. Štoviše, svojeglava kakva je bila, Marija Terezija je neprestano Meridijani | listopad 2009

oca salijetala da pristane na njihove zaruke i brak.

Prve bračne godine Franjo Stjepan i Marija Terezija vjenčali su se 12. veljače 1736. godine u kapeli samostana augustinki u palači Hofburg. Medeni mjesec proveli su u Štajerskoj, a prvo dijete, Mariju Elizabetu, dobili su početkom veljače 1737. godine. U sljedeće tri godine Marija Terezija rodila je još dvije kćeri, Mariju Anu (1738. - 1789.) i Mariju Karolinu (1740. - 1741.). Želeći se udaljiti od mučnog ugođaja u Beču, Marija Terezija je muža nagovarala da pođu u Firencu, središte Velikog Vojvodstva Toskane, koje je Franjo Stjepan, prema dogovoru iz 1735. godine, trebao preuzeti u zamjenu za Vojvodstvo Lotaringiju, nakon što je u srpnju 1737. godine umro posljednji toskanski veliki vojvoda iz dinastije Medici. No, Franjo Stjepan imao je druge planove. Želio je aktivno, kao vojskovođa, sudjelovati u ratu protiv Osmanlija koji je izbio 1737. godine. Nije se iskazao, ali su i ostali carski generali bili jednako neuspješni pa je 1739. godine sve završilo prilično loše za Austriju. U prijestolnici su napose kivni bili na Franju Stjepana koji ionako nije bio omiljen među Bečanima jer su ga smatrali Francuzom. I sâm car nije krio svoju netrpeljivost i ogorčenje pa je odobrio prijedlog Marije Terezije da s mužem otputuje u Toskanu. Krenuli su u prosincu 1738., u najgore vrijeme za prelazak Alpa, tek što se Marija Terezija bila ponešto oporavila od drugog poroda. Novorođenče su poveli, dok je starija kći ostavljena u Beču na brizi dadilja. U Firencu su stigli tek 20. siječnja 1739. godine, a mjesno ih stanovništvo nije dočekalo s oduševljenjem. Ondje su ostali samo tri mjeseca i u Beč se vratili u kasno ljeto. Marija Terezija je ponov92

Meridijani | listopad 2009

no bila trudna, a k tome je nepovoljan mir poslije rata s Osmanlijama dodatno otežavao prilike. Kamo god išla, mogla je zamijetiti koliko je njezin suprug neomiljen, što ju je prilično tištilo. Godine 1740. stigli su novi udarci. Nakon još jednog neuspjeha da rodi sina, u lipnju joj je umrla prvorođena kći. Marija Terezi-

kete, no sama se nije osjećala njome vezana i mrzila je tratiti dragocjeno vrijeme na nepotrebne ceremonije. Njezino je geslo glasilo »Justicia et clementia« (Pravda i milosrđe), ali je bila više pravedna nego milosrdna. Nemilosrdno je suzbila pobunu koja je zbog nestašice i gladi izbila u Beču u studenome 1740. godine. Kolovođe su

Carski grb Marije Terezije sadržavao je u sebi grbove svih zemalja pod habsburškom krunom, pa tako i hrvatske grbove. U vrijeme njezine vlasti započeli su ozbiljniji sukobi između Hrvata i Mađara, u kojima se carica na kraju priklonila Mađarima. Najprije je u Hrvatskoj 1767. godine uvela Kraljevsko vijeće (Consilium Regium), svojevrsnu hrvatsku vladu neovisnu o Ugarskoj, ali je već nakon dvije godine podvrgnula to vijeće ugarskom Namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatska podčinjena Ugarskoj

ja bila je neutješna. Doskora je i iznova zatrudnjela. Pod pritiskom okolnosti patila je od živčane napetosti i dane provodila u krevetu. Nije joj bilo dopušteno da po volji posjećuje oca koji je bolovao nakon što se u listopadu otrovao gljivama. Od posljedica otrovanja je 20. listopada i umro. Tako ipak nije dočekao rođenje unuka Josipa koji se rodio u ožujku 1741. godine. Marija Terezija se uspela na prijestolje u kritičnom trenutku. Čim je preuzela vlast, jasno je dala do znanja da, unatoč mladosti i neiskustvu, ne želi da joj se popušta i udovoljava. Sama je sebi nametnula strogu stegu i tražila je od svih da zanemare to što je često bila trudna ili trebala dojiti. Ako je morala nakon poroda boraviti u krevetu, primala je svoje ministre i strane poslanike u spavaćoj sobi. Od dvorjana je zahtijevala da se strogo pridržavaju dvorske eti-

najprije osuđeni na smrt, no Marija Terezija im je, doduše, mudro poštedjela život, ali ih je kaznila tako da u teškim okovima čiste gradske ulice.

Borba za habsburšku baštinu Usprkos Pragmatičkoj sankciji, položaj Marije Terezije nije bio nimalo siguran. Državna blagajna bila je ispražnjena, austrijska vojska bila je u lošem stanju nakon neuspjeha u ratu protiv Osmanlija. Marija Terezija je zadržala očeve savjetnike i ministre, a muža je službeno postavila za suvladara, ali se on nije miješao u njezine poslove. Zatražila je da on bude izabran za cara njemačkoga Svetoga Rimskoga Carstva kad već ona nije mogla ponijeti carsku krunu, no knezovi izbornici svoj su glas dali bavarskom knezu Karlu Albertu koji je u veljači 1742. godine okrunjen za cara kao Karlo VII. Tako je Habsburgovcima oduzet carski naslov koji je u njihovoj

Oslo

KRALJEVINA ŠVEDSKA Stockholm

KRALJEVINA DANSKA I NORVEŠKA IRSKA

Sjeverno more KRALJEVINA

Kopenhagen

VELIKA BRITANIJA

London

RUSKO CARSTVO

NIZOZEMSKA

KR. PRUSKA Berlin

ATLANTSKI OCEAN

Varšava

KRALJEVINA POLJSKA

Pariz KRALJEVINA FRANCUSKA

Beč Budim

ŠVICARSKA KONFEDERACIJA

KRALJEVINA PORTUGAL

REPUBLIKA GENOVA

Madrid

SARDINIJSKO KRALJEVSTVO

S r e d o z e m n o njemačke države (Hessen, Bavarska, Saska...)

CRNA GORA

PAPINSKA D R Ž A V A Rim

KRALJEVINA ŠPANJOLSKA

Habsburška monarhija

DUBROVAČKA REPUBLIKA

o rn

Carigrad Napulj

OSMANSKO CARSTVO

NAPULJSKO KRALJEVSTVO

m o r e SICILSKO KRALJEVSTVO

granica Svetog Rimskog Carstva

Habsburška monarhija je sredinom 18. stoljeća, u doba vladavine Marije Terezije, bila jedna od najvećih, ali i najmoćnijih europskih država. Ipak, Marija Terezija je od 1740. do 1763. godine vodila četiri rata u kojima je imala teritorijalne gubitke

obitelji bio bez prekida od 1452. godine. Mnogo veću prijetnju predstavljao je pruski kralj Fridrik II. Veliki koji je još u prosincu 1740. godine provalio u Šlesku, jednu od najbogatijih habsburških pokrajina. Austriju su napale i Bavarska i Francuska, no Pruska je bila i ostala najveći i najopasniji neprijatelj. U teškim prilikama Marija Terezija obratila se za pomoć ugarskim staležima te na saboru u Požunu u lipnju 1741. godine, na kojem su sudjelovali i hrvatski predstavnici, uspjela dobiti podršku ugarskog plemstva. Ugar-

skom krunom okrunili su je 25. lipnja, ali su pristojno odbili njezin prijedlog da se za sukralja okruni Franjo Stjepan. Dvije godine kasnije, 12. svibnja 1743., primila je i češku krunu, žestoko kaznivši češke plemiće, klerike i građane koji su stali na stranu Karla VII. nakon što se on u prosincu 1741. godine sam okrunio češkom krunom. Uz potporu ugarske vojske Austrija je izbjegla katastrofu, ali se 1742. godine morala odreći većeg dijela Šleske u korist Pruske. To i nije bio kraj sukoba. Na habsburšku su stranu tada stale Velika Bri-

tanija, Nizozemska, Saska i Sardinija. Poslije niza obrata na bojnom polju rat je završio mirom u Aachenu 1748. godine, kojim je Mariji Tereziji bila priznata habsburška baština. Doduše, morala je španjolskim Burboncima ustupiti posjede u sjevernoj Italiji, ali su Francuzi vratili Austrijsku Nizozemsku. Znatnu političku i ideološku pobjedu odnijela je u međuvremenu kad je njezin muž u rujnu 1745. godine postao car Svetoga Rimskog Carstva, čime se carski naslov iznova našao u hab sburškim rukama. I ne samo to. Sada je i Franjo Stjepan bio okrunjena glava, u očima Europe jednak njoj. I to je bio razlog što je, na opće čuđenje, odbila biti okrunjena s njim za caricu, iako je na to imala pravo.

Za kormilom promjena Iz rata za austrijsku baštinu i poraza koje je Austrija doživjela u srazu s Pruskom Marija Terezija Meridijani | listopad 2009

je izvukla važnu pouku: kako bi osnažila svoju državu, morala je preustrojiti i osuvremeniti vojsku i državnu upravu. Čim se oporavila od još jednog, desetog poroda u rujnu 1748. godine - bilo je to mrtvorođenče Marija Karolina, odlučno se, zajedno sa svojim savjetnicima, prihvatila te goleme zadaće. Udvostručila je vojne snage i povećala poreze, centralizirala upravu za austrijske i češke zemlje, razdvojila sudstvo, upravu i financije, osnovala vrhovni sud i uvela jedinstveni kazneni zakonik. Uz to, smanjila je unutarnje carinske namete i poboljšala prometnu povezanost. Godine 1751. utemeljila je Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu i ondje uposlila najvještije predavače vojnog umijeća. Kako bi postigla bolju stegu i obučenost vojske, svake je godine u austrijskim pokrajinama organizirala vojna taborišta koja je i osobno posjećivala. Ojačana vojska dobro joj je došla u Sedmogodišnjem ratu (1756. - 1763.), no ipak od Pruske nije uspjela preoteti Šlesku. Iako sama nije osobito cijenila obrazovanje i znanost, poduzela je i školsku reformu. Poticala je imenovanje laičkih učitelja, čime je slabila utjecaj isusovaca. Cilj preustroja školstva bio je dobiti što više izučenih službenika koji će poslužiti državi. U skladu s konačnom svrhom svih tih reformi, a to je bilo jačanje položaja monarha i osobne vladareve vlasti, Marija Terezija je i Crkvu stavila pod nadzor države. Svećenici su morali plaćati porez, a nakon što je papa dokinuo isusovački red, njihova imovina je 1774. godine zaplijenjena u korist Krune. Zemlje krune Svetog Stjepana, u koje je spadala i Hrvatska, bile su izuzete od velikih preuredbi zbog otpora staleža koji su 94

Meridijani | listopad 2009

svakako željeli očuvati neovisnost. Ipak, i ovdje se osjetila blagotvornost određenih, napose gospodarskih mjera.

Stroga majka Marija Terezija je na svijet donijela čak šesnaestero djece. Iako je redovito patila od trudničke mučnine i bojala se poroda, nikad nije zanemarivala svoje službene dužnosti. Brojnom potomstvu zarana je nametnula istu čeličnu disciplinu koju je ucijepila i sebi. Nikad nije bila neformalna sa svojom djecom i u njihovu odnosu nije bilo spontanosti. Morali su joj poljubiti ruku u točno određeno vrijeme i u točno određenim prigodama. Zazirala je od neposlušne djece te bi zastala na ulici da ukori tuđe mališane ako joj se njihovo ponašanje nije svidjelo. Od svojih kćeri i sinova tražila je prikladno ophođenje, nije voljela iznenađenja niti je odobravala izljeve mašte. Podvrgnula ih je napornom obrazovnom programu koji je dala razraditi posebno za njih. Poduka je obuhvaćala ples, priređivanje kazališnih predstava, povijest, slikanje, pravopis, državništvo, nešto matematike i učenje stranih jezika. Kćeri su se morale izvještiti i u ručnom radu i vođenju razgovora. Bez ustezanja upregnula je vlastitu djecu u svoje političke naume. U habsburškom duhu je u bračnim savezima vidjela odlično sredstvo jačanja austrijske moći i svoje dinastije. To je naročito namislila ostvariti povezivanjem s Burboncima, čiji su pripadnici vladali u Francuskoj, Španjolskoj, Napulju sa Sicilijom i u Parmi.

Teške godine Franjo Stjepan umro je nenadano u Innsbrucku u svojoj kočiji na povratku iz opere 18. kolovoza 1765. godine. Marija Terezija bila je silno pogođena te od šoka nije mo-

Marija Terezija sa sinom Josipom II., koji je bio izravni nasljednik habsburške krune, nije bila u najboljim odnosima, no njegova je vladavina ipak bila obilježena nastavkom majčine politike, ali i brojnim reformama

gla govoriti. Zaključala se u sobu i satima nikog nije puštala k sebi. U carskoj palači u Beču smjesta se iselila iz sobe u kojoj je živjela s njim 29 godina, a svoje nove odaje dala je presvući u crni baršun. Odijevala se samo u crninu, a kosu je u znak boli ošišala kratko. Neprestano se molila i ispovijedala, a dvorskim je gospama naloženo da nose žalobnu odjeću i da ne nanose ruž. Postupno se Marija Terezija oporavila od prvotnog stanja, ali nikad nije prestala žalovati za suprugom. Uvijek je bila u crnini i nije se kitila nakitom niti ostalim ženskim ukrasima. Nije se više ni udavala, a u spomen na muža s vjerskom je gorljivošću obilježavala godišnjice njihovih zaruka i vjenčanja te njegove smrti. U kasno proljeće 1767. godine oboljela je od boginja i čak primila posljednju pričest, ali se ipak

uspjela othrvati bolesti. Ostali su joj ožiljci koji su unakazili njezino lice. Toliko je otežala da se više nije mogla brzo kretati, a počela je patiti i od reume. Tjelesno i duševno pretvorila se u staricu, sve se više udaljujući od ljudi. Marija Terezija se oduvijek strašno bojala boginja koje su skrivile smrt nekoliko njezine djece, ali i drugih rođaka. Stoga je sada, unatoč tome što nije voljela nove ideje, postala velika pobornica ci-

jepljenja, davši protiv boginja cijepiti svu svoju djecu.

Suton života i razmirice sa sinom Sina Josipa je 17. studenoga 1765. godine postavila za suvladara, ali mu je istodobno ograničila ovlasti jer ga je smatrala odviše naglim i uznositim. To je bio i glavni uzrok trzavica među njima koje su potrajale sve do njezine smrti. Između ostalog, Josip se nikako nije mogao pomiriti s majčinom vjerskom

Potpuno predana opstanku vlasti habsburškog dvora Marija Terezija se sve do smrti grčevito i ustrajno borila da očuva moć Austrije

nesnošljivošću prema protestantima. Nije je mogao odvratiti ni od progona Židova kojima je zabranjivala da žive u Beču bez posebne dozvole. Doduše, bilo je i plodotvorne suradnje, o čemu svjedoči patent iz 1771. godine o nadnicama kmetova koji je poboljšao njihove prilike. Godine 1774. uvedeno je obvezno školovanje, a naposljetku je ukinuto i mučenje i smrtna kazna. Još prije, 1758. godine, zabranjeno je spaljivanje vještica. Konačan prekid između majke i sina dogodio se nakon što je 1779. godine Marija Terezija Josipu iza leđa sklopila mir s Fridrikom Velikim, iako je on već bio spreman i zaratiti s Pruskom kako bi se domogao znatnog dijela Bavarske. Još jednom se pokazalo da je Marija Terezija imala više političke mudrosti od njega. Sve do samoga kraja ravnala je državnim poslovima. Nijedan dokument nije bio valjan bez njezina potpisa. Obično je oko pasa nosila kutijicu s državnim spisima, ali joj je zbog debljine bilo sve teže doći do njih. Zatrpavala se poslom jer je bila vrlo usamljena. Većina njezinih starih suradnika je umrla, a vlastita su je se djeca bojala. Umrla je 29. studenoga 1780. godine u devet sati navečer, vjerojatno od zatajenja srca. Papa Pio VI. nije dopustio da bude pokopana uz crkvenu pompu kakva se obično iskazivala katoličkom monarhu jer je bila žena. I puk joj je mnogošto zamjerao. Dok je pogrebna povorka polagano prolazila ulicama Beča, ljudi su dobacivali zajedljive primjedbe. Zapravo, među rijetkima koji su znali cijeniti njezina postignuća za Austriju bio je njezin najgori neprijatelj, pruski kralj Fridrik Veliki. Položena je u grob broj 56 u carskoj grobnici pod kapucinskom crkvom Svete Marije od Anđela, nedaleko od palače Hofburg u Beču. Meridijani | listopad 2009

upozna jmo hrvatsku narodnu pripovjedačku baštinu priredio Tomislav Đurić

Z. TANOCKI

Legende o postanku mjesta

Kako je nastala Kraljeva Velika U blizini Novske nalazi se malo selo zvučna i velika imena - Kraljeva Velika. Pokraj sela samo su mali zaseoci nekada velike tvrđave koja se zvala Kraljeva Velika i po kojoj je sadašnje selo dobilo ime. U srednjem vijeku bila je Kraljeva Velika kraljevski grad pa se spominje i njezin vlasnik kralj Sigismund. On ju je poklonio Ivanu Moroviću, da bi kasnije njezini vlasnici bili plemenitaši Nadasdy. Poslije poraza na Mohačkom polju u Kraljevoj Velikoj kraće je vrijeme boravio i knez Krsto Frankopan. Godine 1544. osvajaju je Turci koji njome vladaju sve do 1687. godine. Nakon toga Kraljeva Velika postaje napuštena, zarušena i zaboravljena. Međutim, zbog svoga imena i važnosti u predturskom vremenu ovaj lokalitet pobuđivao je maštu naših povjesničara, osobito Lopašića. U njegovu djelu »Dva hrvatska junaka« on donosi crtež Kraljeve Velike po kojem je to bila velika tvrđava s kulama, tornjevima, zidinama i slično. Ta veličina Kraljeve Velike djelomičnim je istraživanjima opovrgnuta, no stariji stanovnici sela još prepričavaju legendu kojom je narod objasnio postanak tako velika grada i s takvim »kraljevskim nazivom«.

U 96

stara vremena sazidao je ovdje jedan kralj čvrsti grad. U njemu je živio s tri sina. Međutim, kada je došlo vrijeme jednog velikog rata, pošalje kralj svoja dva starija sina u taj rat, a mlađega ostavi da mu bude oslonac i da ga zaštiti od ratne pogibelji. Vrijeme je prolazilo, ratovi su se završili, ali kraljeva dva sina nisu se vratila kući. Stoga najmlađi sin poče moliti oca i kralja da ga pusti u bijeli svijet kako bi potražio svoju stariju braću. Teška srca kralj udovolji molbi najmlađega sina i pusti ga iz grada uz Božji i očinski blagoslov. Lutajući tako po svijetu, najmlađi sin sazna da su mu braća zarobljena u ratu te da rade kao robovi kod crnog Arapina. A taj crni Arapin bio je pun svakojakog bogatstva što ga je prikupio pljačkom i otimačinom od nedužnih ljudi. Kada je pronašao grad i dvor u kojemu je živio crni Arapin, najmlađi kraljev sin odrubi mu glavu i oslobodi svoju braću. I dok su se sinovi s blagom crnog Arapina vraćali u svoj grad, kralj otac zbog žalosti, misleći da mu je i najmlađi sin izgubljen negdje u svijetu, ispusti svoju plemenitu dušu. Sinovi tada podigoše ocu na uspomenu, a sebi i svome narodu na radost, novi lijep i velik grad koga narod prozva - Kraljevom Velikom.

Meridijani | listopad 2009

CY CMY

UNE SCO - S VJE T SK A B A Š T I N A

TURSKA 8

Afyon

Tuz Gölü

Ak�ehir Gölü

Aydin

Büyük Menderes

Burdur

Çar ba �am

Gö ks u

Kahramanmara�

Adana n ru de i en fez Isk Kör

eyha

Osmaniye

CIPAR LEFKOSIA NICOSIA

Tekst Višnja Grabovac i Branko Kladarin Paphos

1. Nacionalni park Goreme i stijene Kapadokije (1985.)

Naselje Goreme na području Kapadokije ističe se neobičnim izgledom nastalim pod utjecajem erozije tla te svetištima uklesanim u stijene koja sadrže ostatke bizantske umjetnosti postikonoklastičnog razdoblja. Ono što je posebno zanimljivo na ovom području su trogloditska sela i podzemna naselja koja potječu vjerojatno iz 4. stoljeća. Kuće ovog područja smještene su unutar visokih šupljih Meridijani | listopad 2009

Murat

Malatya

Dicl

IRAN

Murat

Bingöl

Karasu

Mu�

Murat

Elâzi‘

Van Gölü

Bitlis

Diyarbakir Adiyaman

Batman

Euphrates

Gaziantep Kilis Iskenderun

Antakya

Sredozemno more

Tuzla

Mardin

Siirt

Van

Dicle

�anliurfa

SIRIJA

Çatak

Hakkâri Sirnak

Karaman T a u r ök D a ‘ s l a r i Tarsus Mersin

Megísti

Tohma

ARMENIJA Armavir I‘dir Ar aks A‘ri

Erzurum

Erzincan

i igr

Antalija

hrates

Peri

Kayseri Ni‘de

up Firat E

Tuneceli

Nev�ehir

Konya

Bey�ehir Gölü

u Karas

Sivas

Kars

Bayburt

Kelkit

izil mar k

Sími

1 K Kir�ehir e

ark

Askaray

Aksu

T o r o

elic

ilm Kiz

Gyumri

Oltu

oruh

s i gr i

Isparta

Kana

ins

Mu‘la

E‘ridir Gölü

Denizli

Tokat

Fira t

U�ak

Ç ek

Artvin Ardahan Trabzon Rize

Giresun

Ha nta D a ‘ l a r i rsi-t P o n t u s M o u Gümü�hane

rek

Yozgat

Kirikkale

ANKARA d

Çorum

Izmir

Çankiri

Gedi

Sincan

Crno more Ordu

A n a d Amasya o l Kelk u i

Manisa

Porsuk

Kizi

Gök su

Kütahya

Sina v

Sak

ary

Egejsko more

Eski�ehir

Samsun

So‘nanl

Bilecik

Bursa

Balikesir

Karabük s vre De

GRUZIJA

Kastamonu

0 km

100 150 km

Spomenik prirode Spomenik kulture

Baština u opasnosti

Famagusta Larnaca Limassol

stijena koje zbog svojih karakteristika pružaju stanarima nekoliko katova za boravak i skladištenje stvari i hrane, svjež i suh zrak te ugodnu temperaturu cijele godine.

strukcija svoda, neobično lijepe dekorativne skulpture i ornamentika u kojoj se očituje veliko klesarsko umijeće glavna su obilježja te džamije. 3. Povijesno središte Istanbula (1985.)

2. Džamija i bolnica u Dvirigiju (1985.) Emir Ahmet Shah dao je 1229. godine u malom planinskom gradu Dvirigiju sagraditi džamiju i bolnicu. Džamija ima samo jednu sobu za molitvu, a nadsvođena je dvjema kupolama. Iznimno sofisticirana kon-

Zbog strateškog položaja između Europe i Azije, Mediterana i Crnog mora, Istanbul se već 2000 godina nalazi u središtu političkih, kulturnih i umjetničkih strujanja. U početku je bio prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva, a potom Osmanskog

IRAK

Great Zab

Yalova Izmit Adapazari Bolu r

Sinop Gök

ilyos

a S ak

Çanakkale

Gedi

Istanbul ya

Kapida‘i

K u z e y

Mramorno more

Marmara

Gökçeada

Bartin

Zonguldak

Tekirda‘ Sariyer 3

eyha

Crno more

Ergene

Delice

riç

Mutlu

Edirne Kirklareli

lma r

BUGARSKA

GRČKA

REPUBLIKA TURSKA Glavni grad: Ankara Površina: 780.580 km² Broj stanovnika: 70,413.958 (2006.) Službeni jezik: turski Valuta: nova turska lira (100 kurusa) BDP po stanovniku: 8385 US $ (2006.)

Carstva. Najpoznatiji simbol ovoga grada je Aja Sofija, isprva bazilika kršćanskog svijeta koja je u 16. stoljeću pretvorena u džamiju. Istanbul se može pohvaliti brojnim arhitektonskim i umjetničkim remek-djelima, kao što su džamija sultana Ahmeta poznatija kao Plava džamija, Veliki bazar i karavan-saraj, antički hipodrom danas prekriven velikim trgom i drugim građevinama.

armenske i perzijske bogove. Pronađeni su i ostaci kamenih ploča s dubokim reljefima koji prikazuju Antiohove pretke te kamena ploča koja prikazuje raspored zvijezda i planeta Jupitera, Merkura i Marsa na datum kada je grobnica sagrađena. Mauzolej kralja Antioha jedan je od najvažnih spomenika ovog razdoblja.

kaze o povijesti Licije i njezinu indoeuropskom jeziku. 8. Safranbolu (1994.)

6. Hierapolis Pamukkale (1988.)

4. Hattusha (1986.)

Drevna prijestolnica hetitskog carstva smještena je na području središnje Anatolije. Istraživanja su pokazala da je grad bio dobro organiziran, a ostaci kraljevskih rezidencija, hramova i utvrda svjedoče o važnosti i utjecaju koji je Hattusha uživala na području Anatolije i sjeverne Sirije tijekom 2. tisućljeća prije Krista. Na svom se vrhuncu grad sastojao od unutrašnjeg i vanjskog dijela koji su bili okruženi zidom. Kuće sagrađene od opeke i drveta su nestale, a sačuvani su jedino kameni zidovi palača i hramova. Grad je 1200. godine prije Krista razoren, a do 800. godine prije Krista i potpuno napušten. 5. Nemrut Dag (1987.)

Planina Nemrut znamenita je zbog velikih skulptura i grobnice iz 1. stoljeća prije Krista koje je dao sagraditi kralj Antioh I. Skulpture visoke 8-9 metara prikazuju samoga kralja, dva lava, dva orla i različite grčke,

Pamukkale je područje iznimne ljepote koje čine velike površine mineralnih stijena, »okamenjeni« vodopadi nastali taloženjem velike količine vapnenca koji se nalazi u vodi, stepenaste terase i stalaktiti, a velike količine kalcijeva karbonata daju cijelom području snježnobijelu boju. Izvorima vruće vode pripisuju se ljekovita svojstva. Hierapolis s velikim kupalištima sagrađen je u 2. stoljeću prije Krista u neposrednoj blizini ovih izvora. 7. Xanthos-Letoon (1988.) Xanthos, nekadašnja licijska prijestolnica, nanovo je otkrivena u 19. stoljeću, a istraživanja su pokazala da je grad postojao još u 8. stoljeću prije Krista. Oko 10 km južno od Xanthosa, koji je služio kao administrativno i političko središte, nalazi se Letoon koji je bio religijsko središte Licije. Brojni arheološki ostaci svjedoče o spajanju licijske i helenističke tradicije, a natpisi na pogrebnim spomenicima pružaju važne do-

Od 13. do početka 20. stoljeća Sa franbolu je bio važna stanica na glavnom trgovačkom putu između Istoka i Zapada. Ime je dobio po velikim količina šafrana koji se ovdje uzgajao. U starom dijelu grada nalazi se mnogo sačuvanih starih građevina, među kojima se ističu džamije, turska kupališta, karavan-saraji i medresa Sulejman-paše. U 17. stoljeću grad je doživio procvat, a njegova arhitektura utjecala je i na arhitekturu drugih gradova u Osmanskom Carstvu. 9. Arheološko nalazište Troje (1998.)

Područje Troje jedno je od najpoznatijih arheoloških nalazišta na svijetu. Iskapanja započeta 1870. godine kod sela Hissarlik pod vodstvom arheologa Heinricha Schliemanna rezultirala su brojnim nalazima (ostaci arhitektonskih spomenika, oruđe, oružje, keramika, nakit) koji jasno svjedoče o međusobnom utjecaju Anatolije i mediteranskog područja. U 13. ili 12. stoljeću prije Krista grčki su ratnici zauzeli i razorili Troju, a taj je događaj ovjekovječen u Homerovoj »Ilijadi«. Područje Troje važno je za razumijevanje rane europske povijesti, ali i zbog velikog utjecaja koje je Homerovo djelo imalo na različite umjetnosti. Meridijani | listopad 2009

O D C A R S K I H DO O S O B N I H M A R A K A

Austrijska filatelistička tradicija

Tekst Marijan Šegedin

FIL ATELIJA

Austrija je prve poštanske marke dobila vrlo rano, već 1850. godine. Prema nekim autorima, mogla ih je dobiti i ranije da je prihvatila zamisao Slovenca Lovrenca Košira koji je službovao u zagrebačkoj pošti. Prema drugima, ispada da je Košir bio samo puki plagijator. Budući da se naša zemlja tada nalazila u sastavu Austrijskog Carstva, i u Hrvatskoj su prve marke koje su ušle u upotrebu bile upravo austrijske poštanske marke. Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine kojom je uspostavljena nova državna unija počele su se izdavati i posebne marke

Budući da je Hrvatska sredinom 19. stoljeća bila pod habsburškom krunom, prve marke koje su se koristile u poštanskom prometu na našim prostorima bile su marke Austrijskog Carstva

za austrijski poštanski dio te posebne za mađarski poštanski dio. Godine 1879. i Bosna i Hercegovina dobiva svoje austrijske marke. Već u to doba postojao je prijedlog jednog eminentnog zagrebačkog filatelista da se počnu izdavati i posebne hrvatske poštanske marke, no ondašnji zastupnici u Saboru to nisu shvatili niti prihvatili. Godine 1918. porazom u Prvome svjetskom ratu žuto-crna monarhija nestala je s europskog političkog zemljovida, a samostalna Austrija dobila je svoje poštanske marke. Razdoblje Prve Republike trajalo je samo do 13. ožujka 1938. kada je Njemački Reich proglasio pripajanje Austrije pa su se od tada pa sve do kraja Drugoga svjetskog rata koristile njemačke poštanske marke. Od 1945. godine do danas ponovno su u uporabi austrijske poštanske marke. Sve do prije nekoliko godina austrijska se izdavačka politika smatrala pravim idealom filatelističke suzdržljivosti i konzervatizma. Nije se izdavalo puno maraka, nominale su bile primjerene 102

Meridijani | listopad 2009

poštanskim potrebama, nije se u pogledu tema i motiva išlo na ruku nekoj trenutačnoj filatelističkoj zaluđenosti ili modi. Motivi austrijskih maraka bili su okrenuti bogatoj kulturološkoj i civilizacijskoj baštini, kroz prikaze znamenitih osoba, građevina, dvoraca, umjetnosti - osobito glazbene, folklora, a s vremenom i važnih sportskih događaja. Kako su se sve austrijske marke obilno koristile u svakodnevnom poštanskom prometu, nije ih bilo teško sakup ljati. Posebno su popularna bila izdanja za Božić, Dan marke i druga. Uz to, izdanjima poštanskih

Austrijske marke prepoznatljive su po suzdržanom dizajnu

maraka Ujedinjenih naroda s uredima u New Yorku i Genevi pridružio se i Beč pa je otvoreno još jedno novo filatelističko područje vezano uz Austriju. U posljednjih desetak godina austrijska izdavačka politika se stubokom izmijenila. Uz dosadašnju, dobro prihvaćenu suzdržljivost počelo se eksperimentirati. Tako se sada izdaju marke neuobičajenih oblika (okrugle), na raznim materijalima (tkanina, plastika itd.), s nanesenim kristalima stakla i slično. Pojavom osobnih maraka u svijetu, a riječ je zapravo o osobnim privjescima uz poštanske marke, austrijska pošta uvodi prave osobne i privatne marke. Svatko može uz pristupačnu cijenu od 500 eura naručiti 500 primjeraka prigodne poštanske marke nominale 0,55 eura sa svojim ili nekim drugim likom, fotografijom, nekim crtežom i slično. Tu mogućnost je prije nekoliko godina iskoristio i Hrvatski filatelistički savez prigodom manifestacije Otvoreni dani Hrvatske u Beču, izdavši austrijsku marku s prizorom zagrebačkoga Gornjeg grada.

OptiTV_Nacional_desna.indd 1

9/21/09 2:16 PM

in business class, a 2m bed, seat with massage function, refined cuisine and French wines, peace and quiet for relaxing making the sky the best place on earth.

N OVA IZ DA N J A

Lovro Ivin: Olib - otok, selo i ljudi Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb - Olib 2009., 276 str.

Olib, koji se nalazi u zadarskom arhipelagu, spada u najljepše te geografski i povijesno najzanimljivije jadranske otoke. Na tom pitoresknom otoku živjelo je najviše stanovnika još daleke 1910. godine, njih 1495. Do danas taj se broj smanjio na samo 147 (2001. godine). Te brojke govore sve o sudbini naših otoka. Širom svijeta, pa i na najudaljenijim kontinentima, živi gotovo deset puta više Olibljana nego u svojem zavičaju. To je zbilja naših otoka, a proces izumiranja se nastavlja. Stoga je objavljivanje ovakvih velebnih monografija, kakva je nedavno izašla o Olibu, iznimno važna i potrebna. Ne smije se zaboraviti povijest i život na ovom otoku kako bismo skrenuli pozornost društva na potrebu revitalizacije ovih vrijednih područja. To je iznimno uspješno ovom knjigom učinio prof. Lovro Ivin, Zmaj Olipski, koji prikuplja građu o Olibu više od pola stoljeća. U tome su mu pomogli i vrsni stručnjaci, poput Zdenka Brusića, Ante Uglešića, Ajše Ruždija, Josipa Faričića i Damira Magaša. Ovo je jedna od ponajboljih monografija koje su dosad napisane o našim otocima.

Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, Kamenita 3, tel. 01/485-16-94

Krš bez granica, popularno-znanstvena monografija Centar za krš i priobalje Sveučilišta u Zadru, Zadar 2008., 158 str.

Ako na popularan način i uz izvrsne fotografije i ilustracije o kršu želite saznati više, svakako uzmite u ruke ovu knjigu. Krš je jedinstven fenomen istočne obale Jadrana, a proteže se obilno i uz nevjerojatnu konfiguraciju i u Sloveniji, osobito u Hrvatskoj, pa i Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zato Ivo Lučić piše o dinarskom kršu bez granica. Tihomir Marjanac razradio je geološko-petrografsku temu »U zemlji topivih stijena«, a Dražen Perica piše o krajolicima u mijenama. Ognjen Bonacci razradio je ulogu voda u kršu, a Snježana Vujčić-Karlo piše o skrivenom mnoštvu endema, tom obilju životinjskih i biljnih posebnosti krša i krškog podzemlja. Iako je knjiga pisana za široku publiku, ništa nije izgubila od autentičnosti i znanstvenosti. Urednik Ivo Lučić, Zagreb, tel. 098/347-669

Martin Ivancsics: Poljanci, gradišćanski Hrvati u kotari Željezno i Matrštof Hrvatski kulturni i dokumentacijski centar, Željezno 2008., 78 str.

Knjiga nije obimna, ali je iznimno važna za bolje poznavanje gradišćanskih Hrvata koji žive u srednjem Gradišću. Popularno, ali vrlo dokumentirano i uz pomno izabrane ilustracije i karte, napisao ju je Martin Ivancsics, predsjednik Hrvatskog kulturnog i dokumentacijskog centra u Željeznom. Hrvate u srednjem Gradišću zovu Poljanci, a i oni su se ovamo doselili tijekom 16. stoljeća uglavnom iz zapadne Slavonije i Banovine. Poljanci ponajviše žive u hrvatskim naseljima Uzlop, Trajštof, Cindrof, Klumpuh, Koljnof, Rasporak, Pajngrt, Cogrštof, Otava, Vulkaprodrštof, Celindof, Štikapron i Vorištan. U knjizi su prikazani povijest, vjera, kultura, politička zbivanja i perspektive, a posebno su izneseni podaci o pojedinim naseljima. Hrvatska matica iseljenika, Trg Stjepana Radića 3, Zagreb, tel. 01/611-51-16

Meridijani | listopad 2009

105

10 000 sjedala za 99 Obilježavamo 20. godišnjicu i nudimo vam 10 000 mjesta u međunarodnom prometu po vrlo povoljnoj cijeni! Iskoristite ovu posebnu ponudu i otputujte u neko od naših odredišta. Cijena se odnosi na povratne karte kupljene isključivo preko naše web stranice do 15. listopada, a za putovanja od 25. listopada do 15. prosinca 2009. g. Pristojbe zračnih luka i naknada za izdavanje karte (TSC) preko interneta uključene su u cijenu. Za karte kupljene na drugim prodajnim mjestima Croatia Airlinesa naplaćuje se dodatnih 15 € TSC-a.

www.croatiaairlines.com

Više od udobna leta

Karavana Meridijana

Dam ask Meridijani su zavirili u skrivene kutke glavnoga grada Sirije

Kako putovati?

Meridijani su do Damaska putovali Turkish Airlinesom, s presjedanjem u Istanbulu. Vizu treba organizirati unaprijed, a malo je nezgod no što po nju treba otići u Budimpeštu jer u Hrvatskoj nema sirijskoga konzulata. No, kad se jednom dođe u Damask, sve ostalo je iznim no jednostavno. Unutar zidina Staroga grada najugodnije je kretati se pješice, a izvan zidina će vas za neko liko kuna taksi odvesti bilo gdje.

Što vrijedi vidjeti?

Teško je i zamisliti da uskim ulicama mogu prolaziti automobili, a još teže da će se u njima uspjeti čak i mimoići

Savjeti za preživljavanje

Unatoč našim predra sudama da su Arapi konzer vat ivni, Damaščani su iznimn o tolerantni pa ćete svo jim nepoštovanjem kultur nih pravila teško ikoga nal jutiti. Ipak, iskust vo putova nja će vam biti potpunije ako srdačno uzvraćate osm ijehe, rukujete se s muškarci ma, a žene pozdravljate sam os rukom na srcu. Ne mo rate se bojati lopova jer je Damask jedna od me tropola s najnižom stopom kri minala u svijetu.

alutajte labirintnim ulicama Z Staroga grada! Izgubite se i ponovno nađite! Uživajte u vrevi suka gdje vam osjetila uzbuđuje masa raznih začina, ali i provirite kroz poneka otvorena vrata koja vode u unutrašnjost damaščanskih kuća. Razgledajte džamiju Umejada i provedite neko vrijeme u svečanom miru njezine unutrašnjosti. Sjednite na tepih, a do vas će prije ili kasnije doći neki vjernik s kojim se slobodno možete upustiti u raspravu o religijama. Sprijateljite se s nekim Damaščaninom i provedite večer u razgovoru uz nargilu i čaj u Starom gradu. Povedite ga u kavanu Al Nawfara, gdje posljednji hakawati svaku večer pripovijeda priče, i zamolite ga da vam prevede što hakawati priča te što publika dobacuje.

na e nargile omilje sno inhaliranj a m Pušenje, odno na va ka kim im boljim sirijs je zabava u sv

Što pojesti ?

Hrana je dostupna na svakom kora ku, a u boljim restoranima, uz specijalitet e poput baba ga nousha ili hummusa, m ožete uživati u glazbenoj pr lutnje ili ples atnji u vr tećih derv iša. Ulična hrana je među najje ftinijim i najukusnijim na svijetu - za nekoliko kuna možete uživat i u odličnom i zasitnom fa za još toliko lafelu, a možete se na pucati vitamin svježe iscijeđe ima nog soka nara .

Što je skupo, a što povoljno? U Damasku je za naše pojmove sve relativno jeftino. Smještaj se može naći već za 50-ak kuna, a od jeftinijeg preporučamo hotele Al-Haramein i Al-Rabie. Tijekom kupnje na suku morate se vješto cjenkati, ali kad jednom dogovorite cijenu, trgovci vas neće prevariti, čak i ako se zabunite i platite više. Ako izgubite novčanik na cesti, šanse da će vam ga pronalaznik vratiti su mnogo veće nego kod nas.

Priredio D. Rostuh ar

Karavana Meridijana

n a t s i g r Ki Meridijani su otišli u daleku azijsku zemlju o kojoj se u Hrvatskoj zna iznimno malo

Kako putovati Najbrži i najlakši način da dođete do Kirgi stana je letovima Turkish Airlinesa Zagreb Istanbul i Istanbul - Biškek. Za ulazak u Kirgi stan potrebna je viza, a možete je dobiti u zrač noj luci Manas u Biškeku (70 dolara). Budući da su zime (od studenoga do početka ožujka) u Kirgistanu iznimno hladne, najbolje vrijeme za posjet ovoj zemlji proteže se od počet ka lipnja do polovice listopada, kada možete bo raviti u planinama i izbliza upoznati i iskusiti no madski način života.

ogli što kako biste m kirgiskog jezika i eč životu rij ije om žn vn ne učiti najva njihovu svakod Pokušajte na i sudjelovati u de lju ti na oz up neposrednije

Što vrijedi iskusiti

Let od Zagreba do Biškeka traje sedam sati. Nakon dolaska u Kirgistan satove pomaknite četiri sata unatrag

Savjeti za preživljavanje

Turizam je u Kirgistan u još u začecima pa se dob ro raspitajte kamo, kada i kako želite ići. Raspitajte se io političkoj situaciji, pos ebno ako namjeravate obilaz iti područja uz granicu s Uzbekistanom. U dije lovima Kirgistana u kojima prevladava muslimans ko stanovništvo pazite da ne nosite odjeću koja otk riva previše, a raspitajte se i o običajima i pravilima kirgiskog bontona.

1. Obavezno probajte napitak zvan kimiz koji se spravlja od kobiljeg mlijeka i koji će sigurno povoljno utjecati na vaš imunitet. Mnogi u Kirgistanu vjeruju da kimiz ima i afrodizijačka svojstva. 2. Unajmite konje i uputite se na višednevni izlet u planine ili u okolicu jezera Issyk-Kul i Song-Kul. 3. Kirgistan obiluje mjestima idealnim za treking i kampiranje pa se odvažite i provedite nekoliko dana nošeni vlastitim nogama. Pri tome pazite da ponesete odgovarajuću opremu i dovoljne zalihe hrane. 4. Za iskusne alpiniste željne novih izazova Kirgistan može biti svojevrsna »obećana zemlja«. 5. Odlučite li se za boravak s nomadima, zamolite svoje domaćine da vas nauče pomusti ovcu ili kobilu ili da vam pokažu kako se priprema kimiz.

Što ponijet i

Bez obzira ka d i iz kojih ra zloga idete u Kirgis tan, preporuč ujemo da ponesete čvrste cipele , vreću za spavanje i toplu odjeću jer temperature u planinskim po dručjima čak i ljeti mog u biti niske, posebno noću . Ako se odluči te za boravak s lokalnim ob iteljima i nomadskim za jednicama, možete ponije ti i sitne poklone i suve nire kojima ćete ra zveseliti domaćine.

Kako organizirati put Poželjno je unaprijed znati što želite vidjeti i iskusiti. Iskreno, gradovi i veća naselja nisu posebno zanimljivi, pogotovo ako vas ne zanima sovjetska arhitektura iz polovice prošlog stoljeća. S druge strane, odlazak u prirodu i izoliranija ruralna područja može biti jedinstvena prilika da uživate u netaknutim prirodnim ljepotama i jedinstvenom, nomadskom načinu života koji u današnje vrijeme gotovo iščezava s lica Zemlje.

i B. Kladarin Priredili V. Grabovac

GEOGRAFSK AKRIŽALJK A

PRIREDIO MARIJAN JURČIĆ

PET DOBITNIKA knjige »Džungla« autora Davora Rostuhara za rješenje nagradne križaljke iz broja 137 (rujan 2009.): Ante Tomić, Mirjane Radev 29, 23000 Zadar • Josipa Anđal, Baošićki put 15, 10040 Zagreb • Zlatko Markušić, 3. Malešnica 31, 10090 Zagreb • Sanja Berković, Janka Polića Kamova 91, 51000 Rijeka • Mirjana Mijić, Boškovićev uspon 16, 52100 Pula

grtanjem skupljati na gomilu

češki violinist, jan

NAJVEĆI AUSTRALSKI OTOK

RADIO SERVICE TIME

VRSTA LOVAČKOG PSA

MALI NOĆNI LEPTIR

rijeka u škotskoj

oštrina

najveći grad u škotskoj

PREKID BRAKA (MN.) ROYAL INST. OF ENGINEERS NAŠ SJEVERNI SUSJED

MOMČAD, EKIPA

kadmij

INDIJSKA SAVEZNA DRŽAVA

ruski otok uz obalu azije AM. UPRAVA ZA SVEMIR MJESTO KOD KUTINE

ALBERTO TOMBA AUSTRIJA

MJESTO KOD SARAJEVA

ivan meštrović

TRENER PETROVIĆ

sprovod, pokop

SPORTSKI ŠAMPIONI

NJEMAČKI ADMIRAL, KARL

NOGOMETAŠ SHARBINI

glavni gad wisconsina national bascet assoc.

UDAR najveći kopneni sisavac 100 m2

osnivačica kartage eMANUEL Lasker NAJVIŠI VRH ŠKOTSKE (1343 m) GAUS

ONAKVI (PUČKI)

PRAŽITELJ BRITANIJE GRAD KOD VENECIJE

NAPRAVA ZA ULOV RIBE

TOČNA RJEŠENJA IZ BROJA 137: Grad na Siciliji: Catania • Grad na Siciliji: Palermo • Rijeka na Siciliji: Simeto • Vulkan na Siciliji: Etna • Pražitelji Sicilije: Sikanci

Pošaljite rješenja iz označenih polja u križaljci do 20. listopada 2009. na našoj dopisnici ili u pismu na adresu: Meridijani, p. p. 132, 10430 Samobor i možete dobiti na dar knjigu »Pogled u zvjezdano nebo« u izdanju izdavačke kuće Kigen iz Zagreba (www.kigen.hr)

Meridijani | listopad 2009

ŽITELJ U STANU ZVONIMIR SOLDO

MIDWAY UNIVERSITY OF IOWA

POLJE LANA

SLAVNA NJEMAČKA SKIJAŠICA, MARTINA

TONA MJESTO KOD KOPRIVNICE NAJVEĆA PAPIGA UZVIK na koridi

RAUL GOLDONI FINSKI SKIJAŠKI SKAKAČ, JANNE NORVEŠKA

NAŠA KRŠKA POKRAJINA FOSFOR

CIGLAR

112

ruda željeza

ESADOVA IMENJAKINJA AUT OZNAKA ZA J. JEMEN

na konju ući

KINGS ISLANDS

glavni grad škotske

dvorac Dunrobin u škotskoj

TONA

01009

9 771333 728008

ISSN 1333-7289

broj 138 listopad 2009.

DAMASK DARUVAR KIRGISTAN UTVRDE NA IVANŠČICI BAPSKA MARIJA TEREZIJA

cijena 30 kn 8 km 4 eur

Časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja

broj 138 listopad 2009. Godina XVI.

www.meridijani.com

Damask najstariji grad na svijetu

Daruvar

Kirgistan

Utvrde na Ivanščici

Bapska

Marija Terezija