ABC tehnike 614, travanj 2018.

I Arduino + Visualino I I SF priča I I Mala škola fotografije I

ISBN 1849-9791

Rubrike

Cijena 10 KNI; 1,32 EURI; 1,76 USD;I 2,52 BAM;I 150,57 RSD;I 80,84 MKD

Izbor I Predsjednica Republike Hrvatske odlikovala Ivana Vlainića I I Mali elektronički sklopovi (5) I I Stoljetno glazbeno iskušenje Androida I I Vruće karte za vruće ljubitelje Sunca I Prilog

I Držač pribora za jelo I

Broj 614 I Travanj / April 2018. I Godina LXII.

www.hztk.hr

ČASOPIS ZA MODELARSTVO I SAMOGRADNJU

OBLJETNICE

U OVOM BROJU 50. godina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Predsjednica Republike Hrvatske odlikovala Ivana Vlainića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Europski satovi gube na vremenu, a evo i zašto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Uređaji za prisluškivanje mobitela otkriveni u Washingtonu D.C.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Mali elektronički sklopovi (5) . . . . . . . . . . . . 6 Zašto Visualino?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

50. godina

Robotski modeli za učenje kroz igru u STEM-nastavi – Fischertechnik (11) . . . . 13

Mala škola fotografije. . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Prvo Društvo nastavnika tehničkog odgoja u Pogled unatrag. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Hrvatskoj osnovano je 1960. godine u Karlovcu, a osnivačka skupština prednika današnjeg Analiza fotografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Hrvatskog saveza pedagoga tehničke kulture Sivac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 održana je 18. lipnja 1968. godine u Zagrebu. …

Meteorologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Hrvatski savez pedagoga tehničke kulture Držač pribora za jelo. . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 potkraj ove, 2018. godine, proslavit će 50 godina Zasuni, brave, lokoti i ključevi. . . . . . . . . . . 29 svog rada. Tom prigodom namjerava se izdati prigodna knjiga u kojoj će se prikazati i objeStoljetno glazbeno iskušenje Androida . . . . 32 diniti protekli rad. Namjera je da se iz spomenVruće karte za vruće ljubitelje Sunca . . . . . 35 -knjige povodom 40 godina izdvoji dio sadržaja a ostatak bila bi svojevrsna nadopuna proteklog desetogodišnjeg rada.

Nacrt u prilogu: Stoga molimo društva i stručna vijeća učitelja tehničke kulture da svojim prilozima u pisaDržač pribora za jelo nom, slikovnom i drugom materijalu pomognu u raznovrsnosti sadržaja i što iscrpnijim podacima o radu.

Nakladnik: Hrvatska zajednica tehničke Uredništvo i administracija: Dalmatinska 12, Glavni urednik je prof. Drago P.p. 149, 10002 Za­greb, Hrvatska kulture, Dalmatinska 12, P. p. 149, 10002 telefon i faks (01) 48 48 762 i (01) 48 48 641; LABAŠ, a pomoćnik, tajnik, prof.

Zagreb, Hrvat­ska/Croatia www.hztk.hr; e-pošta: abc-tehnike@hztk.hr Ivan RAJS. Svoje priloge možete Za nakladnika: Ivan Vlainić “ABC tehnike” na adresi www.hztk.hr Uredništvo: dr. sc. Zvonimir Jako­bović, već danas slati na našu adresu: Izlazi jedanput na mjesec u školskoj godini Miljen­ko Ožura, Emir Mahmutović, hsptk.ured@gmail.com, mobitel (10 brojeva godišnje) Denis Vincek, Paolo Zenzerović, Ivan Lučić, 099 749-9498 i 099/864-7331.

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Zoran Kušan Žiro-račun: Hrvat­ska zajednica tehničke kul­ Pozivamo vas i na suradnju u Glavni urednik: Zoran Kušan ture HR68 2360 0001 1015 5947 0 časopisu ABC tehnike, objavljeno Devizni račun: Hrvatska zajednica tehničke DTP / Layout and design: Zoran Kušan nagrađujemo! kulture, Zagreb, Dalmatinska 12, Zagre­bačka Lektura i korektura: Morana Kovač Broj 8 (614), travanj 2018. Školska godina 2017./2018.

Naslovna stranica: 60. natjecanje mladih tehničara Republike Hrvatske

banka d.d. IBAN: 6823600001101559470 BIC: ZABAHR2X Cijena za inozemstvo: 2,25 eura, poštarina uključena u cijeni Tisak: Alfacommerce d.o.o., Zagreb

Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo je uporabu “ABC tehnike” u osnovnim i srednjim školama

Predsjednica Republike Hrvatske odlikovala Ivana Vlainića U ovom broju obavještavamo čitatelje o vrlo vrijednom, a možda nedovoljno istaknutom događaju za tehničku kulturu u Hrvatskoj.

Predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, odlikovala je Redom Danice hrvatske s likom Nikole Tesle Ivana Vlainića ”za osobite zasluge za inovatorstvo, izumiteljstvo i promociju tehničke kulture mladih naraštaja u Republici Hrvatskoj i u svijetu”. Odličje mu je, među brojnim sportašima, znanstvenicima i kulturnim djelatnicima, svečano uručeno 15. studenoga 2017. Rijetko se događa da i djelatnici na području tehničke kulture dobiju takva visoka državna odličja, stoga svi koji na neki način djelujemo na tom području možemo biti ponosni.

Ivan Vlainić, stručni učitelj u Srednjoj strukovnoj školi Samobor, tehnikom se počeo baviti još prije tridesetak godina kao osnovnoškolac, a

IZNIMNA VIJEST

potom je srž njegova rada postalo prenošenje znanja i vještina iz područja tehnike mladim naraštajima. Aktivni je član Društva pedagoga tehničke kulture Grada Samobora, predsjednik je Zajednice tehničke kulture Zagrebačke županije te je već treću godinu predsjednik Hrvatske zajednice tehničke kulture, krovne organizacije svih udruga i saveza u sustavu tehničke kulture u Hrvatskoj.

Ivan Vlainić već je u prvim godinama nastavničkog rada u Samoboru osnovao inovatorsku sekciju, što je od samih početaka dalo vidljive i velike rezultate. Učenici pod njegovim mentorskim vodstvom redovito osvajaju nagrade na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima. Gotovo nije bilo nijednog natjecanja s kojeg se Vlainićevi učenici nisu vraćali s osvojenim medaljama. Spomenimo ovdje

Predsjednica Republike Hrvatske i Predsjednik HZTK-a pri dodjeli odličja

3

osvajanje medalje i posebnog priznanja Ruske kozmonautske akademije “Jurij Gagarin” za rad Vlainićeva učenika Luke Bošnjakovića Gusjeničar upravljan mikrokotrolerom, potom također pod Vlainićevim mentorstvom rad Davida Martića i Matije Lastovčića Didaktička električna gitara, koja je osvojila desetak međunarodnih zlatnih medalja i posebnih priznanja. U nizu uspjeha koje su ostvarili njegovi učenici je i inovacija Cave PI učenika Josipa Barbića i Andrijana Ostruna, potom vrlo atraktivna inovacija 3D znanstvena podmornica Vlainićevih učenika Martina Sokolovića, Josipa Oroza i Lovre Stipanovića, s kojom su ove godine osvojili zlatnu medalju na izložbi inovacija IENA u Nürnbergu, te najnovije i dvije zlatne medalje na 46. međunarodnoj izložbi inovacija u Ženevi u travnju 2018.

Ivan Vlainić također je svojedobno bio mentor danas poznatog i vrlo uspješnog poduzetnika Mate Rimca, tvorca prvog električnog superautomobila, koji uvijek u svojim javnim nastupima naglašava da mnogo toga duguje svome učitelju koji ga je prepoznao i poticao njegov rad u području inovacija: ”Da me profesor Vlainić nije prepoznao i poticao u svijetu inovacija te nagovarao da idem na natjecanja, tko zna bi li danas bilo Rimac Automobila. Jako sam mu zahvalan na tome”.

Za svoj kontinuiran i uspješan rad u više od dvadeset godina Ivan Vlainić nagrađen je brojnim odličjima, nagradama i priznanjima od kojih vrijedi istaknuti Godišnju nagradu Grada Samobora za prinos u području znanosti i tehničke kulture, Godišnju nagradu tehničke kulture Zagrebačke županije ”Rudolf Perešin” te Državnu nagradu tehničke kulture ”Faust Vrančić”, koju mu je dodijelilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Ivan Vlainić ističe da mu je odličje kojim ga je odlikovala Predsjednica Republike Hrvatske poticaj za dalji rad ne samo s novim naraštajima mladih nego i za rad u cjelokupnom sustavu tehničke kulture kako bi se osigurale organizacijske i materijalne pretpostavke za rad svih udruga i saveza tehničke kulture. Jedino tako možemo u budućnosti privući i osposobiti više zaljubljenika u tehniku, kojih će većina zasigurno svoje obrazovanje nastaviti u tehničkim školama i na tehničkim fakultetima.

Dr. sc. Zvonimir Jakobović

4

VRIJEME

Europski satovi gube na vremenu, a evo i zašto Europski digitalni satovi kasne, a krivac za to je bivša Jugoslavija.

Točnije, prepirku oko zajedničke mreže za napajanje između Srbije i njene nekadašnje pokrajine Kosovo može se okriviti za ”kontinuirana znatna strujna odstupanja” diljem većeg dijela Europe, koja uzrokuje kašnjenje nekih vrsta električnih satova za 6 minuta, tvrdi Europska mreža operatera prijenosnih sustava za električnu energiju, organizacija odgovorna za kontinentalnu mrežu smještena u Bruxellesu.

Digitalni satovi kao što su oni u budilicama, grijalicama, pećnicama i mikrovalnim pećnicama rade na frekvenciji strujne mreže, umjesto kvarcnog kristala, kako bi pokazivali točno vrijeme. Europa, kao i većina zemalja u Africi i Aziji, koristi izmjeničnu struju od 50 Hz, a svakih 50 oscilacija izmjenične struje na tim mjestima odgovara jednoj sekundi mrežnog vremena. Za SAD, koji održava standardnu frekvenciju od 60 Hz, 60 oscilacija odgovara jednoj sekundi. Čak i izuzetno mala odstupanja u vremenu mogu se nagomilati. Kada fluktuacije struje dovedu frekvenciju europske mreže do pada na 49 996 Hz usred siječnja, na primjer, rezultat je 113 gigavata sati izgubljene energije.

Odstupanja strujne mreže u Europi utječu na kašnjenje digitalnih satova poput onih u budilicama i do 6 minuta

Ovaj poremećaj utjecao je na veći dio kontinenta – satovi u 25 zemalja izgubili su vrijeme – s izuzetkom Velike Britanije, nordijskih zemalja i dijela bivšeg Sovjetskog Saveza, koji nisu vezani uz kontinentalnu mrežu.

Problem je nastao kada je elektrana na Kosovu, koje se odcijepilo od Srbije 2008. godine, bila u rekonstrukciji i smanjila opskrbu električnom energijom. Srbija je, unatoč sporazumu iz 2015. o očuvanju integriteta europske mreže, odbila nadoknaditi razliku.

Ipak, postoje naznake da će se ovi ”nabori” u mjerenju vremena izgladiti. ”Odstupanja su zaustavljena nakon što je Kosovo poduzelo

neke korake, ali trebat će još neko vrijeme da se sustav vrati u normalu”, izjavila je sredinom ožujka glasnogovornica Europske mreže operatora prijenosnih sustava za električnu energiju Susanne Nies.

No, političke prepirke daleko su od završetka, s obzirom na to da Srbija ne podržava neovisnost Kosova. ”Nastojat ćemo popraviti tehničke probleme..., ali pitanje tko će nadoknaditi ovaj gubitak ostaje bez odgovora,” rekla je Nies.

Izvor: www.livescience.com Izvor: ryabuha kateryna/Shutterstock Snježana Krčmar

KOMUNIKACIJE

Uređaji za prisluškivanje mobitela otkriveni u Washingtonu D.C. Čini se da je Washington D.C. mjesto na kojem špijuni i kriminalci koriste uređaje za prisluškivanje kako bi pratili razgovore preko mobilnih uređaja i tekstualne poruke.

Krajem ožujka američki Odjel za domovinsku sigurnost (U. S. Department of Homeland Security) prvi je put javno priznao da se ti uređaji anonimno koriste u Washingtonu D.C. izvijestio je Associated Press. Uređaji, često poznati kao Stingray, trebali bi se prodavati samo agencijama za provedbu zakona, ali novo izvješće potvrđuje da i drugi koriste te uređaje i da oni predstavljaju ”stvarnu i sve veću opasnost.”

No, kakvi su to zapravo uređaji i mogu li ljudi nešto učiniti kako bi se zaštitili od prisluškivanja? ”To su zapravo lažni tornjevi mobilnih mreža koji varaju telefone tako što se priključe na njih i zatim održavaju i prate lokaciju telefona”, kaže Cooper Quintin, viši tehnolog i istraživač sigurnosti u Electronic Frontier Foundation, neprofitnoj grupi za digitalna prava smještenoj u San Franciscu.

Kako funkcioniraju

U starijim, 2G-mrežama (prijašnja verzija mobilne mreže), mobilni telefoni morali su se verificirati ili dokazati da osoba koja koristi

mobilni telefon ima važeći plan usluge. A tornjevi se ne trebaju verificirati. Tako svaki uređaj koji odašilje slične signale prema tornju mobilne mreže može “oponašati” taj specifični toranj, kaže Quintin.

Iako su naprednije mobilne mreže, kao što su 3G i 4G, nadišle tu sigurnosnu grešku, tvorci tih uređaja za prisluškivanje još uvijek propagiraju njihovu sposobnost za praćenje telefona, što

Ova fotografija u vlasništvu U. S. Patent and Trademark Office prikazuje StingRay II, koji je proizveo Harris Corporation iz Melbournea, simulator mobilne mreže koji se koristi za praćenje. Od saveznih dužnosnika za provedbu zakona rutinski će se zahtijevati da dobiju nalog za pretres prije korištenja tajne i nametljive tehnologije za praćenje mobilnih telefona, no dokazi ukazuju na to da špijuni i kriminalci mogu koristiti ovakve uređaje za presretanje podataka na mobilnim telefonima

5

ELEKTRONIKA

Mali elektronički sklopovi (5) znači da se sigurnosne greške u mobilnim mrežama još uvijek iskorištavaju, kaže Quintin. ”Oni također tvrde da mogu presretati razgovore i tekstualne poruke, a ponekad čak tvrde da mogu ‘posijati’ virus u mobilni uređaj”, rekao je Cooper. ”Nijedna od njihovih tvrdnji nije dokazana.”

Uređaji rade tako što prisiljavaju telefone da se prebace na nižu, manje sigurnu 2G-mrežu.

Unatoč tome što oponašaju tornjeve mobilnih mreža, uređaji mogu biti mali i vrlo neprimjetni, kaže Quintin. Neki su smješteni u pozadini kamiona koji na sebi imaju nekoliko antena, a neki su veličine mobilnog telefona ugrađenog u prsluk.

Mala zaštita

Takvi uređaji ne samo da krše privatnost ljudi, već mogu biti i opasni. “Prema onome što znamo o njima, mogu remetiti funkcioniranje svih mobilnih uređaja u okolici, pa čak i pristup broju 911 za hitne slučajeve”, kaže Quintin.

Ljudi koji žele zaštititi svoje komunikacije mogu koristiti enkripcije za aplikacije kao što su Signal ili WhatsApp, ali zapravo mogu malo učiniti da se zaštite od praćenja lokacije simulatora tornja mobilnih mreža.

Iako su agencije za provođenje zakona primarni zakonski korisnici tih uređaja, ambasade u Washingtonu D. C. koje su na “suverenom tlu”, također mogu zakonski instalirati uređaj za prisluškivanje.

Svaka ambasada “koja drži do sebe” ima instalirani simulator tornja mobilnih uređaja, kaže Aaron Turner, predsjednik savjetovanja za mobilnu sigurnost IntegriCell. Rusi imaju simulatore koji mogu pratiti ljude s udaljenosti od 1,6 kilometara.

Izvor: www.livescience.com Izvor: U.S. Patent and Trademark/AP Snježana Krčmar

6

Sve elektroničke sklopke, koje smo dosad proučavali, imale su i jednu mehaničku komponentu – tipkalo. Pomoću tog smo tipkala mijenjali stanje ili pokretali rad same sklopke. Bilo bi puno elegantnije kada bismo isto mogli učiniti tek laganim dodirom, ili čak i bez fizičkog kontakta sa sklopkom. U tome će nam pomoći dodirni ili kapacitivni senzor.

Dodirni senzor

Fotografije na Slici 20. prikazuju izgled dvaju dodirnih senzora. Lijevo je prikazana profesionalna izvedba, a desno izvedba iz “kućne radinosti”. Oba senzora rade na istom principu: kada približite prst aktivnoj površini promijeni se njen kapacitet, a elektronički sklop detektira tu promjenu i šalje odgovarajuću informaciju drugim sklopovima.

Na profesionalnom senzoru je elektronički sklop za detekciju već ugrađen. Dodirni senzor moje vlastite izrade manje je sofisticiran: radi se o komadiću tiskane pločice, čiji su vodovi povezani tako da 1., 3., 5. i 7. red čine jedan, a 2., 4. i 6. drugi pol “kondenzatora”. Pločica je omotana slojem prozirne ljepljive trake jer dodirom senzora moramo promijeniti njegov kapacitet, ali ne smijemo zatvoriti strujni krug. Moja izvedba nema ugrađen elektronički sklop, njegovu izvedbu i način rada upoznat ćemo u ovom nastavku.

Električna shema sklopa za detekciju promjene kapaciteta dodirnog senzora prikazana je na Slici 21. U njemu susrećemo dva astabila, čiji smo rad već upoznali u prošlom nastavku. Sam dodirni senzor C1 dio je prvog astabila IC1a i, zajedno s otpornikom R4, određuje njegovu frekvenciju. Ovdje moramo naglasiti kako je kapacitet dodirnog senzora vrlo mali, a i sama promjena kapaciteta tijekom dodira nije znatna.

Slika 20. Dodirni senzor

Mjernim instrumentom ustanovio sam kako je kapacitet mog eksperimentalnog primjerka dok je “u zraku” oko 18 pF, te da poraste na 24 pF kada ga dotaknem prstom. U astabilu sam upotrijebio otpornik R4 vrlo velikog otpora, s kojim se frekvencija impulsa na izlaznom priključku mijenja od 8,6 kHz (kada je senzor “u zraku”) do 6,5 kHz (kada prst dodiruje senzor). Opis rada i formulu za izračun frekvencije astabila potražite u prethodnom nastavku.

Prvi astabil preko diode D1 upravlja radom drugog astabila, IC1b, na sljedeći način: Kada izlazni napon prvog astabila padne na 0 V, kondenzator C2 vrlo se brzo isprazni preko diode D1, a napon - ulaza operacijskog pojačala IC1b smanji se na oko 0,6 V. Zbog toga izlaz IC1b (točka C) poskoči na 5 V i tu će se zadržati dokle god je izlazni napon prvog astabila na 0 V – rad drugog

astabila je blokiran. Kada izlazni napon prvog astabila skoči na 5 V, D1 se inverzno polarizira i više ne utječe na rad drugog astabila: on počinje oscilirati frekvencijom koju određuju C2 i R8.

Interesantna situacija nastupa ako su frekvencije obaju astabila približno jednake: • ako je frekvencija prvog astabila makar i samo malo viša od frekvencije drugog astabila, napon na C2 neće uspjeti dovoljno porasti da bi promijenio stanje drugog astabila, pa će njegov izlazni napon stalno biti 5 V; • ako je frekvencija prvog astabila makar i samo malo niža od frekvencije drugog astabila, napon na C2 uspjet će dovoljno narasti i promijeniti stanje drugog astabila pa će se njegov izlazni napon uspjeti prebaciti na 0 V; • kako se frekvencije astabila ne razlikuju puno, prvi astabil će brzo “sustići” drugi i ponovo ga

Slika 21. Električna shema dodirnog senzora s negativnim izlaznim impulsom

7

Slika 22. Električna shema dodirnog senzora s pozitivnim izlaznim impulsom

blokirati, pa će njegov izlazni napon ponovo poskočiti na 5 V; • širina (trajanje) tih negativnih impulsa na izlazu drugog astabila je to veća, što je razlika frekvencija dvaju astabila veća.

Svjetleća dioda LED1 služi kao indikacija stanja, ali i za ugađanje sklopa. Sklop ugađamo pomoću trimer-otpornika R8; poželjno je da se na tom mjestu upotrijebi višeokretni (multiturn) trimer. Najprije uklonite kondenzator C3 i zatim pomičite klizač trimer-otpornika R8 i pratite intenzitet svjetlosti LE-diode. Potražite položaj klizača u kojem se LE-dioda postupno gasi i zatim ga ostavite u položaju u kojem se LE-dioda upravo potpuno ugasila. Ako sada dotaknete senzor C1, LE-dioda će se upaliti, čim ga udaljite, ugasit će se. Čak ćete moći pratiti približavanje prsta senzoru jer će time frekvencija prvog astabila postajati sve niža, negativni impulsi na izlazu drugog astabila sve širi, a time i intenzitet svjetlosti LE-diode sve jači.

U praktičnoj će nas primjeni najčešće zanimati samo je li dodirni senzor dotaknut ili nije. Tu ćemo funkcionalnost postići ako vratimo kondenzator C3 na njegovo mjesto. Čim se na izlazu drugog astabila počnu pojavljivati negativni impulsi, kondenzator C3 napuniti će se preko diode D2 i napon njegovog “donjeg” izvoda iznositi će oko 0,5 V. Ovaj napon se neće bitnije mijenjati s promjenom širine impulsa, pa će LE-dioda svijetliti punim intenzitetom kada je prst u blizini senzora, ili neće svijetliti uopće. Možda će, nakon što ste u sklop vratili kondenzator C3, biti potrebno dotjerati položaj klizača trimer-otpor-

8

nika. Ostavite ga u položaju u kojem su stanja “uključeno” i “isključeno” jasno definirana.

Kako zeleni dijagram na desnoj strani Slike 21. sugerira, napon točke D- bit će 0 V dok je senzor aktivan, a 5 V kada je neaktivan. Drugim riječima, dodir senzora prouzročit će negativni impuls na izlazu iz sklopa. Ovaj impuls možemo iskoristiti za upravljanje nekim drugim sklopovima. Ako nam je za upravljanje tim drugim sklopovima potreban pozitivni impuls, dobit ćemo ga jednostavnom modifikacijom osnovnog sklopa prema shemi na Slici 22. Osnovni dio sklopa radi na isti način kao prije. Jedina bitna izmjena je zamjena polariteta dioda D1 i D2, a C3 i R9 sada su spojeni prema masi. Indikator s LE-diodom također je drukčije izvedbe, jer se LE-dioda sada pali pozitivnim, a ne negativnim impulsom.

Sklopovi s dodirnim senzorima, čije su sheme prikazane na slikama 21. i 22., potpuno su funkcionalni i poslužit će nam ako neki uređaj treba držati uključenim samo dok je prst na dodirnom senzoru. Želimo li dodirom prsta uređaj paliti ili gasiti, sklopove s dodirnim senzorima trebamo kombinirati s vremenskim sklopkama ili s bistabilima. Jedna takva kombinacija s bistabilom prikazana je na Slici 23.

Na slici simbol SET predstavlja čitav sklop sa Slike 22., a simbol RESET predstavlja sklop sa Slike 21. Kako znamo otprije, dodirom senzora sklop SET sa Slike 22. će proizvesti u točki D+ pozitivni impuls, dok će dodirom senzora sklop RESET sa Slike 21. proizvesti u točki D- negativni impuls. Ovi impulsi preko dioda D3 i D4 upravljaju radom bistabila IC3b: pozitivni impuls

Slika 23. Električna shema bistabila s dodirnim senzorima

postavit će izlaz bistabila u stanje “1” (LED2 će zasvijetliti), dok će ga negativni impuls postaviti u stanje “0” (LED2 će se ugasiti). Postigli smo funkcionalnost sklopa sa Slike 17., samo ovdje njegovim radom upravljamo pomoću dodirnih senzora, a ne mehaničkim tipkalima.

Na Slici 24. prikazana je fotografija sklopke izrađene prema shemi sa Slike 22. Obratite pažnju na dodirni senzor, koji je ovdje izveden kao splet žica na univerzalnoj pločici. Ako je prekriven komadićem ljepljive vrpce, i ovakav senzor će dobro poslužiti za eksperimentiranje.

Tablica 4a: Popis dijelova za sklopove sa slika 21. i 22. (želite li izraditi oba sklopa, količine svih komponenata, osim tranzistora, treba udvostručiti) Oznaka Vrijednost Kom. IC1 TLC272 ili TL062 1 Tr1 BC559 (samo sl. 21) 1 Tr2 BC549 (samo sl. 22) 1 D1-D2 BAT85 (1N4148) 2 R1-R3, R5-R7 22 kW 6 R4 4,7 MW 1 100 kW, precizni trimer R8 1 otpornik R9 470 kW 1 R10 1,5 kW 1 C1 dodirni senzor 1 C2 1 nF, folijski 1 C3 220 nF, folijski 1 LED1 LE-dioda, 2 mA 1

Slika 24. Provjera rada sklopke s dodirnim senzorom prema shemi sa Slike 22.

Tablica 4b: Popis dodatnih dijelova za sklop sa Slike 23.

Oznaka Vrijednost Kom. IC2 TLC272 ili TL062 1 D3-D4 1N4148 2 R11-R12 22 kW 2 R13 100 kW 1 R14 1,5 kW 1 LED2 LE-dioda, 2 mA 1 Mr. sc. Vladimir Mitrović

9

ARDUINO + VISUALINO

Zašto Visualino?

U prošlom je nastavku opisano programiranje Arduino-voltmetra koji smije mjeriti istosmjerne napone do maksimalno 5 V. U ovom ćete nastavku saznati što trebate učiniti da biste mogli mjeriti istosmjerne napone do 50 V. Za mjerenja do 50 V trebate prethodnoj vježbi dodati otpornike za snižavanje napona (Slika 75.).

Slika 75. Otpornici djelitelji

Na Arduinove se nožice smije dovesti maksimalno 5 V (u ovom slučaju koristi se nožica A0).

Radi toga treba napon mjerenja 10 puta sniziti.

Kako bi se to postiglo valja spojiti otpornike djelitelje koji imaju ukupnu vrijednost od najmanje Rukupno= 100 kΩ te napraviti izvod na otporniku R2 koji ima 10 puta manju vrijednost:

Slika 76. Montažna shema

Napomena! Ovo su otpornici koji imaju toleranciju 5%: • R1A= 68 kΩ => PLAVA – SIVA – NARANČASTA – ZLATNA; • R1B= 22 kΩ => CRVENA – CRVENA – NARANČASTA – ZLATNA; • R2= 10 kΩ => SMEĐA – CRNA – NARANČASTA – ZLATNA. • Za veću preciznost mjerenja upotrijebite otpornike s pet prstena koji imaju toleranciju od 1% gdje je peti prsten SMEĐE boje: • R1A=68 kΩ => PLAVA – SIVA – CRNA – CRVENA – SMEĐA; • R1B=22 kΩ => CRVENA – CRVENA – CRNA – CRVENA – SMEĐA; • R2=10 kΩ => SMEĐA – CRNA – CRNA – CRVENA – SMEĐA. Nadopunite program iz prošlog nastavka koji prikazuje mjerenja do 5 V kako bi prikazivao mjerenja do 50 V (Slika 77.).

R2= Rukupno/10 R2= 100/10 R2=10 kΩ.

Ako je otpor otpornika R2=10 kΩ, onda je R1: R1= Rukupno – R2 R1= 100 – 10 R1= 90 kΩ

Slika 77. Program

Otpornik od 90 kΩ nije standardan pa trebate serijski spojiti dva otpornika: R1A=68 kΩ i R1B=22 kΩ (Slika 76.).

10

Mjereni je napon, preko otpornika djelitelja, 10 puta snižen. Radi toga se dobivena vrijednost napona mora programski povećati 10 puta, prije negoli će biti prikazana na monitoru Visualina.

Vježbajte tako da najprije izmjerite napon baterije od 1,5 V ili 3 V ili 4,5 V. Ako ste električki spojili sve kako valja tada ćete na monitoru Visualina pročitati očekivanu vrijednost. Tek nakon te probe ispravnosti, ako je sve kako valja, možete vježbati s mjerenjem napona baterije od 9 V ili akumulatora od 12 V, jer ćete samo tako biti sigurni da do nožice A0 neće doći napon viši od 5 V. Prisjetite se kako je u prošlom nastavku rečeno da napon koji se dovodi na Arduinove nožice ne smije biti viši od 5 V jer bi nešto na Arduinovoj pločici moglo pregorjeti!

Lekcija 7.

Prema montažnoj shemi (Slika 78.) i električnoj shemi (Slika 79.) spojite piezo-zvučnik na 8. nožicu Arduina te tipku na 7. nožicu Arduina.

Slika 80. Program

Slika 81. Ovaj se blok nalazi u “Zum bloqs”. To je piezozvučnik

“Duration (ms)” => trajanje u milisekundama (ms).

Vježbajte s promjenama tonova. Na primjer, umjesto note do izaberite notu re, a umjesto note fa izaberite notu la.

Spojite piezo-zvučnik na 8. nožicu Arduina te fotootpornik i serijski otpornik od 1 kΩ na nožice GND, +5 V i A2 Arduina (Slika 82.).

Slika 78. Montažna shema

Slika 79. Električna shema

Neka se iz piezo-zvučnika čuje nota “do” svaki put kad je pritisnuta tipka SW(7), a kada tipka nije pritisnuta neka se čuje nota “fa” (Slika 80.).

Slika 82. Montažna shema

11

Neka se iz Piezo (8) čuju tonovi koji su uvjetovani intenzitetom svjetloće na fotootporniku LDR (A2) (Slika 83.).

Slika 83. Program

Vježbajte tako da fotootporniku kažiprstom zaklanjate svjetloću.

Na eksperimentalnoj pločici na ubadanje ostavite Piezo (8) iz prethodnog zadatka, a skinite fotootpornik LDR (A2) i otpornik R1 (Slika 85.).

Svi se tonovi koje ste dosad čuli iz piezo-zvučnika generiraju i dobivaju s Arduinove pločice.

Kako to radi?

Prepišite program sa Slike 86.

Slika 84. Ovaj se blok nalazi u “Zum bloqs”. Služi za napredno programiranje piezo-zvučnika

Slika 86. Program

Iz piezo-zvučnika ne čuje se ton, već pucketanje “tik-tik”.

Zašto tako?

U jednoj sekundi, membrana piezo-zvučnika dobiva pola sekunde napon od 5 V (HIGH), a zatim pola sekunde 0 V (LOW). Drugim riječima, membrana poskoči (prvi “tik”) i vrati se (drugi “tik”). To je frekvencija od 1 Hz (hertz) odnosno, membrana obavi jedan cijeli ciklus u jednoj sekundi.

Ako želite umjesto pucketanja čuti ton od 100 Hz, morate membranu piezo-zvučnika natjerati da titra 100 puta u jednoj sekundi, odnosno 50 puta HIGH i 50 puta LOW. Prepravite program tako da u obje naredbe Wait (ms) upišete 5.

Koliko se cijelih ciklusa sada dobiva u jednoj sekundi?

Ako jedan ciklus traje 5 ms (HIGH) + 5 ms (LOW) = 10 ms, tada se u 1000 ms dobiva 1000/10=100 cijelih ciklusa, a to je frekvencija od 100 Hz. Vježbajte s promjenom vremena tako da u piezo-zvučniku čujete zvuk od 1 kHz (1 kilohertz = 1000 Hz), na primjer u Wait (ms) upišite 0.5.

Marino Čikeš

Slika 85. Montažna shema

12

STEM

Robotski modeli za učenje kroz igru u STEM-nastavi – Fischertechnik (11) U suvremenim proizvodnim pogonima odvijaju se svakodnevno automatizirani procesi koji povećavaju učinkovitost i ekonomičnost proiz­ vodnje i ubrzavaju tehnološki napredak svim dijelovima ljudske zajednice. Rad u automatiziranim skladišnim prostorima odvija se svakodnevno nesmetano 24 sata dnevno tijekom cijele godine, uz pomoć visokoupravljivih tehničkih tvorevina. Automatizirana vozila prenose ljude, robu i različite tehničke tvorevine uz pomoć pametnih i složenih algoritamskih rješenja. Njihova velika učinkovitost posljedica je tehnološkog napretka i razvoja mikrokontrolerskih elektroničkih elemenata koji nas okružuju u svim područjima čovjekovih aktivnosti.

Razvoj i uporaba osjetila (senzora) omogućavaju pouzdan rad svakog autonomnog vozila.

Model robotskog vozila koji je opremljen senzorima za detektiranje količine svjetlosti (fototranzistorima), pomaže u razumijevanju rada tehničke tvorevine koja autonomno izvršava zadane radnje.

Rad fototranzistora kao svjetlosne sklopke opisan je u tablici stanja, gdje sijalica (O1) svijetli i fototranzistor (I1) propušta struju. Kada je sijalica isključena fototranzistor ne propušta struju.

Lampica

Fototranzistor

O1

I1

1

1

0

0

Slika 1. FT fototranzistor spajanje

Autonomno robotsko vozilo prati crnu crtu Konstruirat ćemo model robotskog vozila koji uz pomoć senzora izvršava kretanje prateći crnu crtu postavljenu na bijelu podlogu. Robotsko se vozilo kreće s jednog kraja poligona na drugi prateći zalijepljenu crnu izolir-traku.

Izgled, kompleksnost i oblik poligona moguće je napraviti u različitim oblicima i veličinama.

Izazovi koje trebamo riješiti zahtijevaju rješavanje nekoliko zahtjevnih zadataka: • izrada funkcionalne konstrukcije robotskog vozila od elemenata Fischertechnik

Slika 2. FT RK Foto

Slika 3. Poligon

13

Popis zadanih kontrukcijskih dijelova olakšava odabir i povezivanje elemenata konstrukcije, njihovo spajanje s prijenosnim mehanizmom i elektromotorom sa zadanim elementima u funkcionalnu tehničku tvorevinu. Pozicija pogonskog mehanizma kod elektromotora u odnosu na mehanizam prijenosa omogućava konstantan prijenos gibanja pri vrtnji elektromotora.

Slika 6. FT RK Back

struktora. Poštivanje osnovnih strojarskih pravila, te njihova primjena osigurat će potpuno funkcionalan model robotskog vozila. Prijenos kružnog gibanja iz elektromotora na prijenosni mehanizam zupčanika potrebno je ostvariti čvrstom vezom. Rezultat je nemogućnost vrtnje elektromotora dok ga ne spojimo na sučelje ili izvor napajanja (bateriju).

Slika 4. FT elementi RK

Slika 7. FT EM prijenos

Napomena: Izgled i veličina robotskog vozila ovisi o količini i dostupnosti elemenata Fischertechnik kao i vještini izrade samog kon-

• izrada konstrukcije senzora za praćenje crne crte (fotoglava) od elemenata Fischertechnik

Slika 5. FT RK Front

Slika 8. FT Foto glava

14

Napomena: Konstrukcija i izgled senzora za praćenje crte ovisi o njenoj debljini. Iz popisa elemenata jednostavno je napraviti fotoglavu pazeći na razmak i položaj između sijalica i fototranzistora. Ispred fototranzistora potrebno je staviti žaruljice (O1, O2) okrenute prema podlozi radi pojave refleksije svjetlosti od bijele podloge. Tada se svjetlost od bijele podloge reflektira i pada na otvore fototranzistora (I1, I2). Udaljenost je potrebno podešavati sve dok ne postignemo potpunu funkcionalnost ovog elektroničkog sklopa.

Slika 11. FT RK FG

• montiranje izvora napajanja (baterije) na postolje modela robotskg vozila Ovaj korak velik je izazov radi velike mase i obujma baterije. Pravilno rasporediti masu baterije moguće je ako ju polegnemo i pozicioniramo na srednji kotač koji je smješten na stražnjoj strani robotskog vozila. Potrebno je dodati i spojni blok koji učvršćuje položaj baterije.

Slika 9. FT elementi FG

• montiranje, podešavanje i spajanje a) i b) u funkcionalnu cjelinu Montiranje fotoglave na model robotskog vozila vršimo pomoću spojnog elementa koji ima dvostruku funkciju, podešavanje visine fotoglave u odnosu na podlogu. Ovaj korak bitan je radi dobre refleksije i pravilnog rada fotoglave (sijalica = odašiljač svjetlosti, fototranzistor = prijemnik svjetlosti). Prednja strana robotskog vozila mjesto je na koje montiramo fotoglavu.

Slika 12. FT RK BAT

• montiranje TXT-sučelja na konstrukciju robotskog vozila TXT-sučelje ima veliku masu i obujam.

Ravnomjeran raspored mase TXT-sučelja u odno-

Slika 10. FT Foto glava podešavanje

Slika 13. FT RK Foto

15

su na ostatak konstrukcije iziskuje dodatni izazov za konstruktora. Jedno od mogućih rješenja je prikazano na Slici 13.

Slika 16. TXT spajanje1

Slika 14. TXT spajanje elementi

• povezivanje konstrukcijskih elmenata (2 elektromotora, 2 lampice i 2 fototranzistora) s vodičima, TXT-sučeljem i izvorom napajanja Spajanje elemenata s TXT-sučeljem: elektromotore spajamo na (M1 – lijevi, M2 – desni), lampice (M3 – lijeva, M4 – desna), fototranzistore (I1 – lijevi, I2 – desni) kao na Slici 15.

Fototranzistore spajamo jednim vodičem na digitalne ulaze I1, I2 (crveno) i drugim u uzemljenje (⟘, zeleno). Potrebno je paziti na poštivanje boja vodiča spojnica, urednost i dužinu vodiča.

Drugi način spajanja upotrbljavamo ako želimo osloboditi dodatna dva izlaza za lampice (O7, O8). Tada spojimo lijevu lampicu na O5, a desnu na O6 (crvena) i zelene na uzemljenje (⟘).

• ispravak uočenih nedostataka i dodatno podešavanje visine i razmaka između sijalica i fototranzistora • povezivanje TXT-sučelja s računalom (USB, Bluetooth) • provjera rada spojenih elemenata (motora, sijalica, fototranzistora)

Slika 17. RoboPro provjera

Slika 15. TXT spajanje

Slika 18. RoboPro podešavanje L

16

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE Piše: Borislav Božić, prof.

PORTRETIRANJE studijska rasvjeta Kod fotografiranja u studiju, za razliku od otvorenoga ambijenta, moramo kompletnu rasvjetu rasporediti, tj. dizajnirati u odnosu na objekt koji fotografiramo. Postoje različiti reflektori i po jačini i po karakteru svjetla. Prva je podjela reflektora, od koje ovisi kako ćemo ih koristiti, podjela na kontinuiranu i bljeskavu rasvjetu. Kontinuirana rasvjeta znači da ona svijetli od trenutka kad je uključimo pa sve do trenutka dok je ne isključimo. Bljeskavu rasvjetu aktiviramo fotoaparatom, a to znači da u trenutku stiskanja okidača aktiviramo cijeli sustav rasvjete koji je međusobno povezan bežičnim odašiljačima signala. Bez obzira na to koju vrstu rasvjete koristimo, cilj je da objekt koji njome snimamo bude najizražajniji, tj. da na najbolji način istaknemo njegovu prostornost –trodimenzionalnost.

Fotografija iznad ovoga teksta prikazuje raspored reflektora u strukturi OSP-rasvjete. OSP znači osnovna svjetlosna pozicija. Ovo je standardni raspored izvora svjetla za snimanje portreta jer je na ovaj način najbolje istaknuta konfiguracija ljudskoga lica. Svjetlo br. 1 osnovno je svjetlo i postavlja se pod kutom od 45o (stupnjeva) u odnosu na fotoaparat i objekt snimanja. Ovim svjetlom dajemo glavninu osvijetljenosti portretiranoj osobi. Svjetlo br. 2 postavlja se uz sam fotoaparat, s njegove druge strane u odnosu na reflektor br. 1 i njegov je zadatak da rasvijetli sjene nastale od reflektora br. 1, pa je ovo svjetlo uvijek slabijega intenziteta od glavnoga reflektora. Svjetlo br. 3 je spot reflektor. Postavlja se pod kutom od 45o (stupnjeva), negdje u liniji svjetla br. 1 iza portretirane osobe u povišeni položaj (gornji rakurs). Zadatak ovoga svjetla je da rasvijetli mali gornji dio glave kako bi se naglasila njena trodimenzionalnost. Svjetlo br. 4 nalazi se iza portretirane osobe i rasvjetljava pozadinu. U našemu slučaju pozadina je crna i vidimo blago svjetliji dio pozadine oko fotografiranoga modela. Ovo svjetlo u osnovi ima zadatak odvojiti pozadinu od modela.

Na slici iznad prikazan je portret osobe rasvijetljen samo jednim reflektorom iz strukture OSP. Sada točno možemo vidjeti koji dio glave i na koji način pojedini reflektor osvjetljava i koji je intenzitet svjetla.

Evo još jednom OSP-rasvjete, ali sada s bijelom pozadinom. Ono što valja znati je da intenzitet svjetla pojedinoga reflektora možemo mijenjati, a što u konačnici znači da će i kontrastni odnosi biti drugačiji. Koji kontrastni odnos ćemo primijeniti, stvar je našega osobnog stava. To može biti nježan i ujednačeniji odnos svjetla kako to prikazuje naš primjer. Ako želimo veću razliku, snažniji kontrast, samo ćemo povećati razliku intenziteta prvoga i drugoga svjetla.

Dakle, nije nužno imati četiri reflektora da bi u studijskim uvjetima napravili dobru portretnu sliku. Primjer je fotografija ispod desno gdje je korišten jedan reflektor i jedna rasvjetljavajuća (reflektirajuća) ploha. U ovakvim slučajevima kada koristimo, tj. kombiniramo reflektore i rasvjetljavajuće plohe, moramo voditi računa o njihovom rasporedu u odnosu na portretiranu osobu. Naš primjer pokazuje reflektor u blagome gornjem rakursu kako bočno osvjetljava lice modela, a reflektirajuća je ploha točno nasuprot reflektoru i vraća svjetlo na lice djevojke koje je u sjeni. Ovim rasporedom svjetla, modela i aparata dobili smo vrlo izražajan portret mlade djevojke na tamnoj pozadini. Stvar je naše inventivnosti u kombiniranju rasvjetnih tijela, fotoaparata i

modela za dobivanje različitih portretnih fotografija. Na tržištu je izuzetno mnogo reflektora i reflektirajućih ploha. Možemo ih nabavljati pojedinačno i proizvoljno kombinirati.

POGLED UNATRAG OLYMPUS I dalje ostajemo u Japanu, ali sada govorimo o isto tako sjajnoj i velikoj japanskoj tvrtki Olympus koja pored medicinske optičke opreme proizvodi i odlične fotografske aparate. Tvrtka je osnovana 1919. godine i prvi su joj proizvodni program bili medicinski optički instrumenti. Tek 1936. godine počinje proizvodnju fotografskog pribora i opreme. I Olympus je, kao i druge japanske tvrtke, ali i mnoge ostale, imao uzor u njemačkoj fotografskoj industriji.

9; 12 i 18 što je bilo uobičajeno za to vrijeme i za ovu vrstu objektiva. Brzine zatvarača bile su 1/10; 1/25; 1/50; 1/100; 1/200; B i T. U prvim modelima montiran je vrlo kvalitetan i popularan zatvarač Compur, a poslije su ugrađivali zatvarač marke Rulex japanske proizvodnje. U kasnijem razvoju tvrtka je napravila niz originalnih modela fotoaparata lajka formata koji su bili jako popularni i kod amatera i profesionalaca.

Originalna reklama za Semi Olympus na japanskom iz lokalnih novina iz 1937. godine Tvrtka je osnovana pod imenom Takachiho, a tek je poslije promijenjeno ime u Olympus. Prvi fotografski aparat proizveden u njoj bio je Semi Olympus I, slika iznad ovoga teksta. To je bio aparat na mijeh koji je koristio roll-film sa snimkama formata 4,5×6 cm. Ustvari, to je kopija njemačkoga aparata Baldaxa.

Poslije početnoga uspjeha nastavili su s proizvodnjom poboljšanih modela ovoga aparata. Objektiv je bio Zuiko, žarišne duljine 75 mm i svjetlosne jačine F 4,5.

Blenda je imala sljedeće korake: 4,5; 6,3;

Željko Jančić Zec

ANALIZA FOTOGRAFIJA

Rođen je u Rijeci 1969. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je u Nizozemskoj na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten. Živi i radi u Rijeci i Beču.

Jančić se počinje likovno izražavati početkom devedesetih godina. Karakteristika njegova umjetničkoga rada jest stvaranje umjetnosti s ciljem istraživanja. Bavi se pitanjima svakodnevnoga života, ljudske situacije te stanja i složenosti postojanja. Ostvario je mnogobrojne samostalne i skupne izložbe pod različitim temama: Oblici stvaranja svijeta, Podvodni svijet, Santasija, Companions, Dialog, Iza sklopljenih očiju.

Svojim nam radovima pokušava predočiti novu realnost koja se rađa i živi u njegovoj kreativnoj autonomnoj egzistenciji.

Fotografija i video bitan su i stalan dio Jančićeva umjetničkoga djelovanja. U fotografiji koristi suvremenu digitalnu tehnologiju kojom kombinira nekoliko snimaka da bi izrazio vlastiti stav o određenoj temi. Fotografski rad mu je koherentan, autonoman, s najvišim stupnjem originalnosti. Motivski na svojim digitalnim montažama vrlo uspješno spaja suvremenost i tradiciju i time potvrđuje identitetsku važnost određenoga podneblja.

Pored fotografskog rada napravio je nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova koji se uspješno prikazuju na međunarodnim filmskim festivalima.

Zadatak_1: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava robotskom vozilu autonomno kretanje na kružnom poligonu.

Podešavanje elemenata programa (sijalica, motora i fototranzistora) radimo desnom tipkom miša. Način spajanja elemenata s TXT-sučeljem definiramo programski.

Kad pokrenemo vozilo oba su fototranzistora postavljena iznad bijele podloge te primaju odbijeno svjetlo. Fototranzistori dobivaju više svjetlosti (1). Računalni program konstantno provjerava stanje fototranzistora. Ako se svjetlost odbija od podloge i zatvara strujni krug, elektromotori se vrte (cw) i vozilo ide naprijed.

Crna traka koju vozilo prati ne reflektira svjetlost na fototranzistore (0).

U trenutku kad vozilo dođe do zavoja, jedan je fototranzistor pozicioniran iznad crne trake i strujni je krug prekinut, tj. otvoren. Vozilo mora skrenuti tako da su oba fototranzistora opet iznad bijele podloge. Jedan elektromotor vrti se prema naprijed (cw), a drugi prema nazad (ccw).

Napomena: Ako vozilo lagano (zastajkuje) ne prati traku, potrebno je prilagoditi brzinu vrtnje elektromotora.

Zadatak_2: Napiši algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava robotskom vozilu auton­omno kretanje na kružnom poligonu i zaustavljanje na cilju.

Petar Dobrić, prof.

Slika 19. RoboPro podešavanje senzora

Slika 20. Robo Pro Crta prati

FOTOTRANZISTORI I1 (lijevi) I2 (desni) 1 (bijelo) 1 (bijelo) 1 (bijelo) 0 (crno) 0 (crno) 1 (bijelo) 0 (crno) 0 (crno)

MOTORI SIJALICE M1 (lijevi) M2 (desni) M3, M4 cw (naprijed) cw (naprijed) 1 cw (naprijed) ccw (nazad) 1 ccw (nazad) cw (naprijed) 1 ccw (nazad) ccw (nazad) 1

Tablica stanja ulaznih/izlaznih elemenata

Slika 21. Poligon

21

Sivac

SF PRIČA

Slično kao i prosječan dalmatinski magarac, sivac je svoj nadimak dobio po sivoj boji tijela. Tu svaka sličnost s dalmatinskim i bilo kojim drugim magarcima prestaje.

Sivac je dugačak oko stopedeset metara. Tijelo je vretenasto, poput kitovog.

Tasha Hadjor promatra ga dok na mušici leti iza sivca, slijeva, na sigurnoj udaljenosti. Jedan zamah goleme repne peraje srušio bi mušicu u oblake, da se više nikad ne digne iz njih.

Sivac mirno počiva, kao da spava. Ali Tasha zna da je div svjestan njezine mušice, letjelice za dvoje s pilotom odostraga i harpunistom naprijed. Njegova tri para peraja, kojima kao da vesla kroz oblake, skoro su nepokretna. Sivac lebdi, napunjen vodikom, i pušta da ga vjetar nosi dok se oko njih stupovi oblaka uzdižu desecima kilometara uvis, zlatni pod zrakama Solona.

Tasha još jednom provjerava top. U njega je utaknut harpun, nevođeni projektil kome je zadatak pogoditi sivca i ugnijezditi se u tri metra debeo sloj sala pod kožom. Radioodašiljač koji harpun vuče treba ostati na koži. Pomoću njegovih signala moguće je pratiti kretanje sivaca kroz gornje slojeve atmosfere Solona-6, plinovitoga diva, među stupovima oblaka i po rubovima ciklona, gdje su kolonije mjehurnjača najgušće.

Tasha zna da će sivac osjetiti pogodak, ali zna i da će mu biti poput kratkotrajnog uboda iglom: sivčeva koža plodan je životni prostor za neko-

22

liko desetaka vrsta nametnika i simbiota što se učvršćuju na nju, kopaju kroz nju, buše tunele i kratere, na koži se rađaju, hrane, razmnožavaju i onda ugibaju, dok njihov domaćin spokojno lebdi u potrazi za što bogatijim nakupinama mjehurnjača. A ako ga negdje zbog nečijeg rovarenja zasvrbi, sivac nekom od svojih peraja može dosegnuti skoro svaki djelić svoga tijela da se počeše.

Baš zgodno, procijedi za sebe Tasha, osjetivši kako

joj na jednom mjestu, nedostupnom prstima pod skafanderom, raste svrbež. Srećom, nekoliko stoljeća ozbiljne upotrebe skafandera ukazalo je na problem svrbeža. A ako negdje postoji problem, čovjek će ga riješiti. Pa su na neizgovorenu Tashinu zapovijed (korisničko sučelje što očitava misli) tri račića pošla njenim leđima, zavukla joj se pod majicu, pa pohitala po koži prema mjestu gdje je svrbi. Račići su biomehanoidi, centimetar u promjeru, s osam nogu i nekoliko pari milialatnih ruku. Prvenstveno su mišljeni za unutrašnje popravke skafandera, ali Tasha osjeća neizrecivo zadovoljstvo kad je počnu češkati.

Iako su ogromni – ovaj pred Tashom još je mlad – teško je pratiti sivce. Jednom kad uđu u oblake, nemoguće ih je vidjeti iz niske orbite oko Solona-6. I zato se, da bi se shvatilo njihove životne navike i potrebe, sivce označava harpunima s radioodašiljačima. Pretpostavlja se da na Solonu-6 živi oko 150 000 sivaca. Ukupno ih je označeno, zna Tasha, petsto. Od toga ih je Tasha harpunom pogodila sedam.

“Hoćemo li?”, čuje Tasha Jurijev glas u slušalicama. Jurij je pilot mušice, njegovo je da ih približi što je bliže moguće divu, kako bi Tasha mogla ispaliti harpun. Top ispaljuje harpun komprimiranim plinom. Domet mu je kratak. Raketni projektil bio bi sigurniji. Ali, zna Tasha, raketni projektili i mješine vodika ne slažu se baš dobro.

A sivac je uglavnom niz mješina ispunjenih vodikom, koji stvaraju bakterije u probavnom sustavu. Sivci sa zaprepašćujućom preciznošću umiju predvidjeti električna pražnjenja u atmosferi Solona-6: vodik se ne slaže ni s munjama ni statičkim elektricitetom.

Tasha zumira, provjerava otvore za ispuštanje vodika: kroz njih sivac oslobađa plin kad želi brzo zaroniti. Sfinkteri su svi zatvoreni, nema zapaljivog plina oko životinje. Tasha baca pogled na pokazivače topa, tlak komprimiranog zraka je na zadanoj vrijednosti. Sivac je i dalje miran i Tasha odlučuje.

“Kreni!”

Jurij ubrzava. Tasha čuje prduckavi zvuk motora na stlačeni plin. Nema ničeg zapaljivog, nema rizika od iskrenja, samo inertni plin koji se ispušta u cilindar, gdje se naglo širi i potiskuje klip.

Tasha cilja, prsta na okidaču topa. Čeka, treba biti strpljiv. Siva tjelesina ispunjava već cijeli ciljnik. Tasha vidi kožu, izboranu i posutu kraterima

i kolonijama simbiota. Planira gađati iznad treće lijeve peraje. Cilja... Pažljivo... Prst steže okidač – U tom trenutku, kao da je samo čekao da mu se dovoljno približe, sivac zamahuje svojim moćnim repom. Tjelesina hita naprijed, a mušica se stane njihati u vrtlogu za njom i gubiti ravnotežu. Jurij se jedva penje iznad sivca, novi zamah repne peraje kači malu letjelicu. Udarac što skoro baca Tashu iz zaštitnog okvira na nosu letjelice, kidanje metala: mušica se vrti bez nadzora, otkinutog desnog rotora.

“Skači!”, viče Jurij.

Tasha baca pogled uvis: vidi tamni obris matice, dva kilometra iznad njih. Mušica pada u kovitlacu, Jurij se izbacuje iz otvorene kabine, tijelo mu poput lutke pada pored sivca i pod njega.

Tasha ga na trenutak gubi iz vida, a onda gleda kako se otvara padobran.

Tasha se otkopčava, otpušta osigurače okvira i on otpada, beskoristan. Ona iskače, ispada van, pada, nada se kako će proći pored sivca, izvan dohvata divovskih peraja.Sivac skreće i Tasha s užasom shvaća kako je sad ravno ispod nje.

Umjesto da prozuji pored sive mase, ona pada životinji na leđa. Udara, odskače, opet udara, klizi, prstima grabi po koži i hvata se za rub jedne izrovane rupe, kao za kakav rukohvat. Mušica je već davno nestala, progutat će je uskovitlani zlaćani oblaci dolje duboko pod sivcem.

Tasha isprva proklinje svoju sreću. Mora nekako dotrčati do repne peraje i odskočiti, da se baci u dubinu i pada i pada, dok ne bude na sigurnoj udaljenosti, pa da otvori padobran i pričeka neka je matica pokupi, kako su već sigurno uradili s Jurijem.

A onda, sljedećeg trenutka, Tasha shvaća koliku zapravo sreću ima. Sve što se zna o sivcima, njihovoj građi, simbiotima i parazitima, potječe od dvije uginule jedinke, koje su pokupljene prije no što su se njihove mješine vodika ispraznile.

Tasha Hadjor prva je istraživačica koja se nalazi na živom sivcu!

Ona se polako pridiže i počinje puzati na sve četiri preko sivčeve kože. Uključuje kameru na kacigi, okreće glavu na sve strane, pokušavajući snimiti što više. Koža diva prekrivena je mrljama naslaga, neke Tashi pod rukavicom izgledaju poput mahovine, druge poput spužvi. Zna kako su to kolonije, sive boje, slično kao i koža. Preko njih trčkaraju male životinjice, hitre, dugačkih tijela s mnoštvom nogu. Među mrljama naslaga,

23

Tasha otkriva nizove sitnih rupa: njihovi stanovnici uvukli su se u iskopane hodnike.

Iz jedne veće rupe Tashu promatra nekoliko očiju na člankovitim stapkama. Kad im se Tasha približi, stapke se uvlače u sigurnost rupe.

“Možeš li skočiti?”, javlja se u slušalicama Jurij.

Matica sad leti na pola kilometra od sivca, Jurij je siguran u njoj.

“Mogu”, odvraća Tasha. “Moram do repa.” “Čekamo”, potvrđuje Jurij.

Tasha odlučuje stati na dvije noge. Mogla bi polaganim koracima, pognuta – U tom trenutku, prekriva je sjena!

Treća desna peraja diže se nad njom, zaklanjajući zvijezdu. Očito, Tasha je zasvrbila sivca i on je odlučio počešati se. Samo, s perajom dugom pedesetak metara, to znači da će od Tashe na sivčevom repu ostati krvavi razmaz! Tasha odskače, pada, kotrlja se po koži pred perajom, što je slijedi. A onda, prije no što se peraja stigne baciti na nju, Tasha se hvata za nju, čvrsto grabi njezin rub i peraja je odiže od kože. Tasha visi na njoj, među resama što se kovitlaju oko nje: kolonije parazita vuku se desecima metara za perajom.

Sivac zamahuje trećom desnom perajom prema naprijed, brzo, silovito, kao da se želi riješiti Tashe. Trese perajom, Tasha se ne usuđuje pustiti, a onda shvati da je prema njoj krenula druga desna peraja.

Tasha koristi trenutak kad peraje hujaju jedna pored druge i preskače i hvata se za nju. Zna da mora samo paziti da je peraje (Slučajno?

Namjerno?) ne udare. Ako padne... Ima padobran, i tu je matica da je pokupi.

Rese se vuku iza druge peraje, vrtlože se u struji. Sivac sada vesla kroz atmosferu Solona-6, peraje sinhronizirano tjeraju diva naprijed. Tasha, viseći na drugoj peraji, čeka prvu. Sivac je osjeća, zna Tasha, tako sitnu, nepoželjan, ali uporan privjesak na njegovim perajama. Kamera na njenoj kacigi snima resaste kolonije, kožu peraje, tvrde izrasline naprijed, prekrivene simbiotima pod čvrstim zatvorenim ljušturama.

Prva desna peraja. Ide prema Tashi, ona čeka pravi trenutak, odbacuje se i hvata čvrstu kožu.

Viseći na peraji, Tasha hita naprijed, prema divovskim sivčevim ustima što se, kad se div hrani, rastvaraju kao da će progutati cijeli svemir.

Prisjeća se snimaka hranjenja sivaca, na trenutak se pita je li joj baš pametno biti tako blizu tim ogromnim ustima?

24

A onda opaža maleno sivčevo oko.

Dva puta veće od kacige oko njezine glave, zaštićeno teškim kapcima. Djeluje joj sneno, kao oko nekoga tko se ne mora bojati, iza koga je tko zna koliko stoljeća, ispred koga je (jer Tasha zna da je sivac još mlad) tko zna koliko tisućljeća.

Oko boga.

Sivac prestaje mahati perajama. Klizi među oblacima, nošen inercijom. Savija peraju ne bi li približio taj dosadni privjesak svome oku. Poput dječje šake na koju je sletio leptirić, a dijete je znatiželjno prinosi sebi da ga bolje vidi, sve u strahu kako će modri leptirić svakog časa odlepršati dalje, peraja s Tashom na njoj prilazi oku.

Oko promatra Tashu, ona se odražava u zlatu.

Sivac je gleda nekoliko minuta, Tasha ni sama ne zna koliko, ushićena, suočena s tim okom, dubokim, crnim, u kome se lome tople zrake Solona i kao da iskre nebrojene zvijezde, kao da se pred mladom istraživačicom rastvaraju eoni divovskoga planeta, a jata sivaca dostojanstveno klize nad oblacima, ogromni, zagonetni, tihi gospodari plinovitoga diva.

Sivac trepće. Teški kapci brišu preko oka. Tasha zbunjeno protresa glavom. Što je to što je upravo osjetila? Kakve se to tajne skrivaju duboko dolje, ispod oblaka, u vrtlozima čudovišnih ciklona, gdje su pritisci neizdrživi? Što joj to sivac pokušava reći?

Jer, Tasha je sad sigurna kako joj se sivac obratio. Umom. Onako kako, sada shvaća Tasha, sivci komuniciraju. Na ovoj visini atmosfera je dovoljno gusta da se zvuk širi. Pa ipak, nitko nikad nije čuo nikakvo glasanje sivaca.

Tasha čuje Jurija kako joj nešto govori. Ne razaznaje njegove riječi. Glava joj je puna slika.

Trebat će joj dani, možda tjedni, da ih razvrsta, složi, poreda u suvislu poruku.

Sivac zamahuje perajom, Tasha se sve teže drži. I onda se pušta. Pada, prolazi pored sivca, ispod njegovih peraja, njegovog repa. Tijelo mu je sve manje i manje dok Tasha pada. U ušima joj odjednom pišti alarm, visina na kojoj mora otvoriti padobran. Tasha povlači ručicu, padobran se rastvara i uz trzaj joj usporava pad. Bijela kupola skriva joj sivca iz vidokruga.

I dok je matica dolazi pokupiti, Tasha se nijemo oprašta od 501. sivca.

Aleksandar Žiljak

TEHNIČKE POŠTANSKE MARKE

Meteorologija Premda je razvoj meteorologije kao znanstvene discipline započeo tek od polovice XVII. stoljeća, kada su počela prva instrumentalna promatranja uz pomoć barometra, higrometra i termometra, prvu knjigu koja opisuje i tumači vremenske pojave napisao je grčki filozof i znanstvenik Aristotel još sredinom IV. stoljeća prije Krista. Vojne djelatnosti znatno su utjecale na razvoj meteorologije. Posljedica je to niza nepovoljnih ishoda bitaka u kojima su vremenske nepogode u velikoj mjeri pomogle pobjedničkim stranama. Daljnji razvoj meteorologije i mogućnost njenog iskorištavanja u svakodnevnom životu, potaknuo je nastanak prvih meteoroloških službi. U Beču je 1873. godine održan Prvi međunarodni kongres meteorologa kada je utemeljena Međunarodna meteorološka organizacija (engl. International Meteorological Organization, IMO). Sredinom prošlog stoljeća osnovana je posebna agencija Ujedinjenih naroda – Svjetska meteorološka organizacija (engl. World Meteorological Organization, WMO) s ciljem unapređivanja međunarodne suradnje na području meteorološke službe. Kao spomen na osnutak WMO-a, svake se godine 23. ožujka obilježava Svjetski meteorološki dan.

Složenost i široka primjena meteorologije zahtijevala je njenu podjelu na različite grane koje se međusobno razlikuju po predmetima

Slika 1. Radi preciznijih i pouzdanijih meteoroloških mjerenja, među brojnim znanstvenicima na Britanskom antartičkom teritoriju gdje nema trajno nastanjenih stanovnika nalaze se i meteorolozi. Na njemu je prva meteorološka postaja izgrađena 1904.

Slika 2. Rezolucijom Opće skupštine UN-a, Svjetski dan meteorologije obilježava se 23. ožujka kao spomen na 23. ožujka 1950. kada je osnovana Svjetska meteorološka organizacija

proučavanja, metodama istraživanja i primjeni u praksi. Tako primjerice postoji dinamička meteorologija (utvrđivanje zakonitosti atmosferskih procesa), sinoptička meteorologija (prognoza vremena), klimatologija (proučavanje prosječnih stanja atmosfere i klime na različitim krajevima), zrakoplovna meteorologija (sigurnost odvijanja zračnoga prometa), pomorska meteorologija

Slika 3. Među najstarije meteorološke instrumente ubraja se barometer za mjerenje tlaka zraka

25

(sigurnost pomorske navigacije), radarska meteorologija (istraživanje stanja atmosfere, npr. oblaka, oborina i vjetra), vojna meteorologija (utjecaj meteoroloških elemenata i pojava na vojne djelatnosti u različitim rodovima), biometeorologija (utjecaj atmosfere na biljni i životinjski svijet) i sl. Važnu ulogu imaju i meteorološke postaje, mjesta na kojima se obavljaju redovita motrenja i mjerenja meteoroloških elemenata. S obzirom na opseg rada, broj elemenata koji se mjere, prema svrsi mjerenja, meteorološke postaje su razvrstane u brojne kategorije, npr. sinoptičke, klimatološke, kišomjerne, zrakoplovno-meteorološke, agrometeorološke, radarske, raketne, pomorske, istraživačke i dr. Instrumentima su najbolje opskrbljeni meteorološki opservatoriji, a potom sinoptičke meteorološke postaje, osobito u zračnim lukama. Meteorološke postaje postavljaju se na mjestima gdje reprezentiraju širi okoliš. Meteorološka mjerenja u Zagrebu započela su 1853. Od 1953. vremenska motrenja provode se i na meteorološkoj postaji “Zavižan” na sjevernom Velebitu. U tijeku je realizacija projekta modernizacije meteorološke motriteljske mreže u RH, koji ima za cilj osigurati stopostotnu pokrivenost Hrvatske redovitim praćenjem meteoroloških varijabli i procjenom utjecaja klimatskih promjena.

Do sada je u svijetu na temu meteorologije tiskano stotine maraka: Svjetski dan meteorologije (BiH, 2011.), 150 godina meteoroloških mjerenja u Zagrebu i 50. obljetnica meteorološke postaje na Zavižanu (Hrvatska, 2003.), 100. obljetnica korejske meteorološke službe (Južna Koreja, 2004.), izgradnja meteorološke postaje (Britanski antartički teritorij, 2004.), meteorološka služba (Indija, 1975.), termometar (Novi Zeland, 1976.) i dr.

Slika 4. Na prisutnu minsku opasnost u Hrvatskoj, cjelokupan sumnjiv prostor obilježen je s desetak tisuća znakova upozorenja

U tome smislu, prvom dopunom programa izdavanja prigodnih poštanskih maraka RH u 2018., 4. travnja izdana je marka Međunarodni dan svjesnosti o opasnostima od mina i pomoći u protuminskom djelovanju. Motiv marke prikazuje zemljovid Hrvatske s označenim područjima koja još nisu razminirana od Domovinskog rata.

Na marki je prikazna i susjedna BiH u kojoj se još uvijek nalazi velik broj neotkrivenih mina postavljenih u ratu, od 1992. do 1995.

I druge su države, uglavnom one koje su bile pogođene ratom u svojoj državi, izdavačkom politikom maraka skrenule pozornost javnosti na opasnosti od mina: Afganistan 2006. (zemlja bez mina), Ujedinjeni Arapski Emirati 2004. (razminiranje u južnom Libanonu), Kolumbija 2009. (svijet bez mina), BiH 1996. (pazi mine), Hrvatska 2003. (oprez mine), Južnoafrička Republika 1982. (brod minolovac), Francuska 2015. (razminiranje

Oprez mine

Rezolucijom o pomoći u protuminskom djelovanju, Opća skupština UN-a u prosincu 2005. godine proglasila je 4. travanj Međunarodnim danom svjesnosti o opasnostima od mina i pomoći u protuminskom djelovanju. Cilj je pozvati sve države svijeta kako bi uz pomoć UN-a i relevantnih organizacija pomogle u us­postavi i razvoju nacionalnih sustava protuminskog djelovanja (nrp. u RH, Hrvatski centar za razminiranje sa sjedištem u Sisku, osnovan 1998.).

26

Slika 5. Procjenjuje se da je u osamdesetak zemalja diljem svijeta trenutačno postavljeno više desetaka milijuna mina, koje godišnje unesreće više od dvadeset tisuća ljudi

1945.–2015.) i dr. Posebnu težinu imaju marke UN-a, međunarodne organizacije u sklopu koje se nalazi Centar za razminiranje (engl. United Nations Mine Action Service, UNMAS) koji se bavi izravnom organizacijom razminiranja u nekoliko desetaka zemalja. Stvaranje pravnoga okvira za razminiranje, praćenje i prosudba opasnosti, razvoj i primjena novih tehnologija, pomaganje žrtvama mina i sl. neki su od zadataka UNMAS-a.

Marke ovoga renomiranog izdavača slikovito prikazuju svakodnevne zadaće specijalnih inženjerskih postrojbi mirovnih snaga UN-a zaduženih za razminiranje (npr. 2016. “Međunarodni dan mirovnih snaga” i 2000. “UN u XXI. stoljeću”).

Republika Hrvatska još uvijek se nosi s problemom minske opasnosti. Prema procjenama,

na području RH tijekom Domovinskoga rata postavljeno je oko milijun mina. Trenutno, minski sumnjiv prostor u Hrvatskoj iznosi oko 440 četvornih kilometara na području 9 županija, gdje se prema raspoloživim minskim zapisnicima nalazi više od 43 tisuće mina te ostalih neeksplodiranih ubojnih sredstava. Nažalost, od 1996. godine do danas 595 osoba stradalo je od mina, od toga 203 osobe smrtno. Stoga, javnost i dalje treba podsjećati na prisutnu minsku opasnost, senzibilizirati je na probleme koje donose mine, poticati na brigu za žrtve mina te pozivati građane na odgovorno ponašanje.

Ivo Aščić

Držač pribora za jelo

MODELARSTVO

Nacrt u prilogu

Dolazak gostiju jedan je od razloga da se pokažemo u dobrom svjetlu te da svima koji dođu u našu malu “tvrđavu” stvorimo osjećaj dobrodošlice. I pored toga događaju se situacije koje mogu stvoriti nelagodu. Jedan od primjera je nespretnost s priborom za jelo koji jednostavno klizne na pod te postane neupotrebljiv. Bilo bi dobro postaviti rezervni pribor i za iznenadne goste koji onako, pod utjecajem mirisa vašeg roštilja, bez najave sjednu za stol.

Držač pribora za jelo u takvim će i sličnim situacijama, na primjer švedski stol ili roštilj, omogućiti da nam pribor bude uvijek dostupan u dovoljnim količinama. Prostora na držaču ima dovoljno, a uz malo mašte može lako postati i

ukras na stolu. Njegova višenamjenska uloga mogla bi se svidjeti kuharima, a modelarima i dati poticaj za izradu.

Materijal potreban za rad je devet šperploča debljine 3 mm A4-formata. Ukoliko ćete crtati pozicije držača postoji mogućnost da ćete trebati i manje materijala. Iako se radi o šperploči, držač je stabilan i dovoljno čvrst. Gosti često pitaju: Je li to plastični držač?

Modelari koji imaju strojeve relativno brzo će izraditi ovaj uradak, no ništa sporije neće ići izrada pomoću modelarskog luka. S vremenom može vam se dogoditi, kao meni, da luk i pilica postanu osnova za modelarenje. Posebno kada se radi o mekoj šperploči od 3 mm.

Postupak izrade:

Ukoliko ste na samoljepljivi papir ispisali crteže pozicija, prije samog lijepljenja papira na šperploču oslabite ljepilo na majici ili hlačama.

Ovaj postupak će olakšati uklanjanje papira sa šperploče nakon obrade pozicija.

Postupak izrade znatno će se produžiti ako ćete ocrtati pozicije priborom za tehničko crtanje na materijalu. Iako duže traje, rezultat bi trebao biti isti.

Pozicije piljenjem odvojite te ih doradite turpijanjem ili brušenjem brusnim papirom različitih gradacija. Najbolje je sve pozicije prvo izrezati i brusiti, a tek kad ste gotovi početi spajati

27

lijepljenjem. Nakon što sortirate sve pozicije više ne bi trebalo biti problema kod spajanja.

Prvi postupak spajanja pozicija je spajanje unutarnjih i vanjskih pozicija pojedine strane držača. Vodite računa kuda ste okrenuli utore i spojne dijelove. Najbolji postupak je spojiti gornji i donji dio podloge. Ona će svojim utorima odrediti oblik držača. Koristite se kvačicama i gumicama za kuhinjsku uporabu. Pazite na razmake i položaj pojedine pozicije. Spojevi su samo tri milimetra te je preciznost bitna.

Spojeni držač ostavite neko vrijeme da ljepilo očvrsne spojeve, a zatim doradite brušenjem cijeli držač. Za vrijeme sušenja ljepila, osmislite estetski izgled vašeg držača ili mu dodajte poboljšanje funkcionalnosti. Sam izgled držača trebao bi privući pažnju gostiju, a najvažnije je da ga uredite po svojoj želji.

Za manje društvo jedan držač trebao bi biti dovoljan, no ako je brojnije društvo onda vam trebaju dva ili više držača. Ukoliko ćete držač raditi na izvan­ 12.

Graničnik Šperploča 4 170×5×3 nastavnim aktivno11.

Držač salveta Šperploča 2 170×103×3 stima razmislite o 10.

Pregrada kraća stranica Šperploča 4 77×50×3 podjeli poslova.

9.

Pregrada duža stranica Šperploča 2 170×50×3 Držač pribora 8.

Dno držača Šperploča 1 265×170×3 za jelo dobro se pokazao i u neko7.

Dno držača gornji dio Šperploča 1 265×170×3 liko drugih prilika i 6.

Pregrada posude veća Šperploča 1 164×105×3 uloga. Kako ćete ga 5.

Pregrada posude manja Šperploča 1 130×105×3 upotrijebiti, kada i 4.

Uži dio posude unutarnji dio Šperploča 2 124×105×3 gdje, ostaje da sami 3.

Uži dio posude vanjski dio Šperploča 2 130×115×3 odlučite. Dobro se 2. Širi dio posude unutarnji dio Šperploča 2 164×105×3 zabavite i modela1. Širi dio posude vanjski dio Šperploča 2 170×118×3 rite, dokazano dobro Red. broj Naziv pozicije Materijal Komada Dimenzije u mm djeluje na sve koji Školska godina 2017./2018.

Modelarstvo uporabnih tehničkih tvorevina rade iz zabave.

Držač pribora za jelo M 1:1 Pripremio: Ivan Rajsz, prof.

Ivan Rajsz, prof.

28

Zasuni, brave, lokoti i ključevi Okruženi smo brojnim malim i jednostavnim stvarima za koje nam se čini da je potpuno normalno da postoje, da ih imamo i rabimo. Pri tome nam se čini kako nisu “neka velika mudrost” i da su ih ljudi imali i rabili od davnina. Ipak, bez njih bi nam život bio oskudan i u mnogim potrebama bi nam nedostajali. Takvi su izumi ipak nastali nečijom domišljatosti, trudom i radom te većinom postali opća svojina čovječanstva. Stoga bi ih trebalo nazivati velikim malim izumima, jer su većinom mali po tehničkoj izvedbi, a veliki po koristi koju od njih imamo na svakom koraku.

Zasuni, brave i lokoti naprave su za zatvaranje, ponajprije vrata, prozora, škrinja, ladica ili nekih poklopaca. Zaključavaju se i otključavaju ključevima ili posebnim osiguračima. Po izvedbi mogu biti vrlo jednostavni ako služe samo za mehaničko zatvaranje, sve do vrlo složenih koji omogućavaju otvaranje samo određenim osobama mehaničkim, električnim ili elektroničkim osiguračima.

Zasuni

Zasun1, zasunak, kračun, zatvarač, razgovorno i rigl (prema njem. Riegel), reza (prema tur. reze) ili mandal (prema tur. mandal) jednostavna je naprava koja omogućava zatvaranje vrata, prozora ili dr. Rabi se od davnina na otvorima nastambi ili ograda, obično samo na jednoj strani, unutarnjoj ili vanjskoj. Jednostavnim motkama ili gredicama zatvarale su se pregrade na ulazima prvih nastamba, ograda, utvrda i dr.

1 Zasun je i naziv posebne naprave na cjevovodima čijim se otvaranjem ili zatvaranjem upravlja prolazom tekućine ili plina.

VELIKI MALI IZUMI

Zasun je u načelu drvena ili metalna prečka koja se ulaže u predviđene otvore. Zasuni mogu biti preko cijelih vrata ili prozora, ili samo preko njihova dijela. Složeniji zasuni dopunjeni su lokotom ili bravom koji omogućavaju uklanjanje zasuna samo određenim osobama koje imaju ključ.

Od davnina su se izrađivali vrlo različiti zasuni, od najjednostavnijih, do složenih, maštovitih, pa i umjetnički oblikovanih.

Zbog vrlo velike primjene zasuna riječ zasun ima i prenesena značenja, u smislu zatvaranja ili otvaranja neke djelatnosti, akcije, poteza.

Brave

Brava (riječ vjerojatno ilirsko-tračkog podrijetla jer je imaju samo neki južnoslavenski jezici), stariji nazivi zaklop, zavor, ključenica, ključanka, mehanička je naprava za zatvaranje, a većinom i zaključavanje vrata, prozora, škrinja, ladica ili nekih poklopaca. Od davnina su se izrađivale vrlo različite brave, od najjednostavnijih, do mehanički vrlo složenih, maštovitih, pa i umjetnički oblikovanih.

Brave su se pojavile kao obrtnički izradak još u starom vijeku. Prvi arheološki nalazi brava i ključeva potječu iz Ninive u drevnoj Asiriji (danas dio grada Mosula u Iraku), a drvene brave s ključevima rabile su se u drevnom Egiptu prije više od četiri tisuće godina. U doba drevnoga Rima rabile su se metalne brave s brončanim ključevima.

Donedavno su brave bili unikatni proizvodi obrtnika bravara, neke vrlo maštovite i složene.

I danas se divimo vještini tehničara koji su izrađivali vrlo složene brave za zaključavanje važnih i vrijednih prostora. Od XIX. stoljeća brave se

Jednostavan drveni zasun na Jednostavan željezni zasun kakav se od davnina rabio Finiji zasun za zatvaranje vrata vratima, umetnut u nosače na kolibama, gospodarskim zgradama ili ogradama

29

Starija brava kakva se još može vidjeti na starim nastambama ili gospodarskim zgradama

Strarije brave kakve su se nekada rabile na vratima zgrada ili uličnih ograda

Suvremena brava za vrata s tzv. cilindrom za ključ

proizvode industrijski, a obrtnicima je preostalo samo postavljanje brava i njihovi popravci.

Od XVIII. stoljeća niz je izumitelja usavršavao brave i patentirao brojne izume. Spominju se samo neki. Bravu s osiguravajućom oprugom usavršio je 1778. godine engleski izumitelj Robert Barron, potom je sigurnosnu bravu patentirao 1784. godine engleski izumitelj Joseph Bramah (1748.–1814.), koji je iste godine osnovao Bramah Lock Company u Londonu, te 1818. godine engleski izumitelj Jeremiah Chubb (1790.–1847.), koji je s bratom Charlesom osno-

vao poznatu tvrtku za proizvodnju sigurnosne opreme Chubb Company u Portsmouthu (Velika Britanija).

Glavni dijelovi brava su kućište, zasuni za zatvaranje i za zaključavanje (tzv. jezici), ručka za otvaranja zasuna za zatvaranje te ključanica s nekim oblikom ključa za zaključavanje i otključavanje glavnoga zasuna.

Bravom se upravlja mehanički ključem ili brojčanim ili slovnim mehanizmom sa šiframa od nekoliko brojki ili slova. U električnoj bravi elektromagnet pokreće zasune, a bravom se upravlja električnim postupkom na blizinu ili daljinu.

U elektroničkoj bravi upravlja se na blizinu ili daljinu elektroničkim impulsima. Posebnim sigurnosnim elektroničkim bravama upravlja se na blizinu biometričkim prepoznavanjem: otis­ kom prsta ili dlana, potpisom, glasom, izgledom lica ili šarenice oka.

Osobito sigurnim bravama na važnim spremištima ili ormarima (tzv. trezorima) upravlja istodobno nekoliko ključara s više mehaničkih ključeva ili šifri.

Tako se i povijesno znamenita Škrinja privilegija2 koju je 1643. godine dao izraditi zemaljski protonotar Ivan Zakmardi (~1600.–1667.) za pohranjivanje isprava Hrvatskoga Kraljevstva, zaključavala i otključavala trima različitim ključevima koje su imali ban, podban i protonotar.

Posljednjih desetljeća pojavile su se pojačane, tzv. protuprovalne brave za ulazna vrata stanova, skladišta i sl.

Zbog vrlo velike primjene riječ brava ima i prenesena značenja, u smislu zatvaranja ili otvaranja, pohrane, lišavanja slobode i sl.

Lokoti

Lokot (prema tal. lucchetto: lokot, zasunski zatvarač) ili katanac (tal. catena: lanac, zasun) prenosiva je brava za zatvaranje zasuna ili lanaca. Glavni dijelovi su mu tijelo s mehanizmom za zaključavanje i stremen koji ulazi u tijelo i kojim se zatvara lanac ili zasun. Lokotom se upravlja mehaničkim ključem ili brojčanim ili slovnim mehanizmom s nekoliko šifriranih brojeva ili slova. Lokot se može smatrati prenosivom bravom kojom se zaključavaju zasuni ili lanci.

Starinski lokot, primjer lijepoga bravarskog izratka

Lokot s “brojčanim ključem”

30

2Š krinja privilegija prvo je bila pohranjena u zagrebačkoj Prvostolnici, a danas je u Hrvatskom državnom arhivu.

Škrinja privilegija Hrvatskoga Kraljevstva zaključava se i otključava trima različitim ključevima

Razni mehanički ključevi

Ključevi su se u drevnome Rimu nosili kao prsteni (II. ili III. stoljeće)

Današnji automobilski ključ Renault

Lokoti su se pojavili kao obrtnički izradak još u starom vijeku. Donedavno to su bili unikatni proizvodi, neki vrlo maštoviti i složeni, pa često i umjetnički oblikovani.

Posebnim se lokotima mogu smatrati razne naprave za zaključavanje ruku ili nogu uznika, tzv. policijske lisice.

Ključevi

Ključ3 (prasl., u značenju savinuti predmet4), pribor za zaključavanje5 i otključavanje brava i lokota. Mehanički ključ je tako oblikovan da samo jednaki ključevi mogu upravljati određenom bravom ili određenim lokotom. Šifra mehaničkoga ključa ostvarena je posebnim oblikom nosa ključa s nizom zavoja, ureza ili izbočina.

Ključ se u drevnoj grčkoj spominje još u Homerovoj Odiseji, prije nekih 2700 godina.

Smatra se da je ključ u današnjem smislu izumio grčki arhitekt i izumitelj Teodor iz Samosa prije

3 Ključ je i naziv nekih alata, ponajprije za zavrtanje i odvrtanje vijaka: viličasti ključ, okasti ključ, francuski ključ i dr.

4 Druga su značenja okuka, zavoj, odatle nazivi nekih mjesta Ključ, potom vrelo, vir, prangija (pucaljka), a u prenesenom značenju: put, postupak, rješenje, srž i sl.

5 Glagol ključiti značio je nekada dogoditi (se), otuda isključiti, priključiti, zaključiti.

nekih 2600 godina. Stoljećima su ključevi bili vrlo domišljata rješenja mehaničkih šifri.

Mnoge suvremene brave i lokoti imaju u ključanici posredni mehanizam između ključa i brave, tzv. cilindar. U njima se mehanizam brave ne pokreće ključem, nego se malenim ključem pokreće djelomično valjkasti cilindar, a on pokreće bravu. Cilindarsku bravu izumio je 1860-ih godina američki strojarski inženjer Linus Yale Jr. (1821.–1868.), suosnivač tvrtke Yale, u Stamfordu (SAD), i danas poznatoj po proizvodnji brava, lokota, sigurnosnih vrata i sl. Cilindarsku bravu usavršavali su mnogi potonji izumitelji.

U električnim i elektroničkim bravama “ključ” je kodirani električni signal, koji se žično ili bežično odašilje prema bravi. Pri bežičnom upravljanju rabe se dva načina: upravljanje karticom ili upravljanje radijskim signalom. Pri upravljanju karticom na kartici je magnetski zapis ili čip koji “očitava” brava. Takvi se ključevi danas često rabe u hotelima za vrata soba i za pokretanje ukupne električne instalacije u sobama.

Pri upravljanju radijskim signalom, tzv. daljinskim otključavanjem ili zaključavanjem, odašiljač koda je u ključu ili prikladnoj kutijici. Smatra se kako je prvi daljinski ključ za automobil uveo francuski proizvođač automobila Renault 1982. godine. Daljinski ključevi za zaključavanje i otključavanje primjenjuju kodirani radiosignal u području mikrovalova (u Europi na frekvenciji oko 434 MHz). Rabe se za automobile, rampe, parkirne stupiće, ulazna ili garažna vrata i sl.

Današnji automobilski “ključevi” ne sliče više klasičnom ključu. To su kutijice, tzv. kartice koje sadržavaju odašiljač za daljinsko zaključavanje i otključavanje te programsku karticu za stavljanje automobila u funkciju.

31

Otpirač, patvoreni ključ, lažni ključ, razgovorno i šperhakl (prema njem. Sperrhaken: kuka za ključanje) ili kalauz (prema tur. kylavuz: otpirač, vodič) većinom zakrivljena metalna kuka koja služi kao zamjena ključa pri izgubljenom ključu ili pri nasilnom otključavanju.

Preneseno značenje riječi ključ je za neko rješenje, odgonetku, šifru (kakav je notni ključ) i sl. Po tome je ključ dio mnogih uzrečica, pa i osnova drugih riječi koje opisuju da je nešto zatvoreno, zaključano (npr. riječ zaključak). Ključ je i znak vlasti ili upravljanja. Tako su ključevi znak Sv. Petra, jer mu je Isus dao ključeve kraljevstva nebeskoga6, pa je po tome znak u grbu rimskoga pape i Vatikana.

Zaključak Zasuni, brave i lokoti te njihovi ključevi nezaobilazni su dio naše svakodnevice. Njima zatvaramo i zaključavamo ormare, ladice, vrata prostorija, zgrada, ograda, rampi te bicikle i automobile.

I naša elektronička oprema, kao što su mobiteli i računala imaju “ključeve” u obliku šifri, kodova, zaporki (popularnih passworda), pinova za “otključavanje” rada s raznim karticama i sl. Nekada su ljudi nosili svežnjeve ključeva, a danas ih sve više zamjenjuju šifre, zaporke i pinovi.

Dr. sc. Zvonimir Jakobović

6 Matej, 16, 19

Stoljetno glazbeno iskušenje Androida Još od pitagorejaca glazba je shvaćana kao posvećena idealistička (platonistička) sfera matematički uređenih odnosa među glasovima ili zvukovima. Bachova glazba uvijek se smatrala bliska matematici. Notni zapis glazbene kompozicije algoritam je za reproduciranje izvedbe tonova pa glazbu i mehanizme posredno povezuje matematika. Roboti svirači nasljednici su dugačke i bogate povijesti posebne vrste

SVIJET ROBOTIKE

glazbenih automata koji su glazbu reproducirali kroz figuralnu izvedbu. Relativno rana pojava mehaničkih memorijskih jedinica u obliku valjka s trnovima omogućila je ne samo sekvencionalnu zabilježbu i reprodukciju zvukova već i aktiviranje pokreta koji rezultiraju zvucima. Stalni napredak doveo je do kontinuiteta u razvoju androidnih svirača o čijoj širini svjedoči podatak da nema niti jednog od glavnih klasičnih

Sjećanje na zanimanje velikih kompozitora za glazbu automata upriličeno je i za proslave dvjestogodišnjice praizvedbe Bethovenova djela Wellingtonova pobjeda kada je u solo dionici “nastupila” programirana truba (slika lijevo) kao suvremena rekonstrukcija jedne grandiozne i nikad izvedene zamisli glazbenog orkestra automata “panharmonicona”. Sasvim recentni nastup dvoručnog robota YuMI-ja tvrtke ABB na Boccelijevu koncertu (slika desno) treba shvatiti više kao potvrdu sponzorske snage i raspoloženost robotičkih tvrtki nego kao stvarnu sposobnost robota da dirigiraju.

32

U području popularne glazbe robotički orkestri HYPERLINK “https://www.youtube.com/watch?v=sc8mQyA2dw0”https:// www.youtube.com/watch?v=sc8mQyA2dw0 samo su nadogradnja artističkog koncepta umjetnog zvuka oličenog u zvukovima električne gitare ili, još više, sintesajzera. Orkestar iz postkibernetičke epohe na staroj razglednici (slika desno) bio je za svoje vrijeme atrakcija ravna današnjoj – tolika da je po Belgiji svirao na turnejama gotovo pet godina.

glazbala, počevši od udaraljki (bubnjeva, doboša...), preko žičanih (gitare, violine) do puhačih (trube, flaute...), a da ih nisu “koristili” mehanički androidi. Jedan od prvih i najslavnijih je flautist Francuza Vaucansona iz 1737. godine. Androidne pijanistice bile su, također, stalna inspiracija starih majstora graditelja urarskih automata.

Remek-djelo “glazbenice” iz 1770. Pierra i Henrija Louisa Jaqueta Droza moguće je vidjeti na adresi (https://www.youtube.com/watch?v=IeTOqDb86s). Osim pojedinačnih svirača postoji i vrlo duga tradicija izvođenja cijelih glazbenih igrokaza (npr. Kirscherove orgulje iz 1650.), pa i cijelih orkestara u različitim glazbenim žanrovima: od klasičnih, preko zabavnih do eksperimentalnih stvaranih na presjeku glazbe, kiparstva, folklora i tehnike. Čak i ovako kratka povijesna retrospektiva dovoljna je da se zaključi kako je glazba bila konstantna inspiracija za stvaranje figuralnih automata. To je ostala i u vremenima robota.

Koliko god to zvučalo prozaično primarna motivacija za sintezu glazbe i robotike je u reklami. Dokazivanju moći tehnike, a tek potom proširenje reproduktivnog doživljaja glazbe na

Mozart je 1790. godine pisao supruzi Constanzi da je za honorar koji nije mogao odbiti komponirao jedan “adagio za urare”, a zapravo fantaziju za automatske orgulje (K 608) koja, vjerojatno zbog složenosti, nikada nije bila prevedena u mehanički program, a i danas je izvedbeni izazov za orguljaške virtuoze.

način da se zvučnom dijelu doda i uvijek privlačan scenski nastup: gotovo svi stari glazbeni androidi krstarili su na turnejama i bili predstavljani na dvorovima i važnim izložbama. Njihovi prethodnici mogu se pronaći u hramovima i u crkvama. Automat svirač građen je da bi izazivao čuđenje promatrača i slušatelja. On ne glumi pokrete na paralelno reproduciranu glazbu već su pokreti mehanizma proizvodili zvukove na instrumentu. Brzo i točno, a katkad i skladno.

Sviranje instrumenta na osnovnoj razini relativno je jednostavna i uređena aktivnost u kojoj se pokreti prstiju ili ruku ponavljaju.

Klasične automate svirače, kakva god oblika bili, treba shvaćati kao figuralnu nadogradnju oko fizički kodiranog zapisa, čitača tog zapisa i mehaničkog prenošenja te informacije u pokret ruke (ili noge) na instrument kao uređaj za izvođenje zvuka. Memorijski zapisi mijenjali su se od bubnjeva s trnovima, preko papirnatih perforiranih svitaka do suvremenih magnetskih memorija.

U takve “jednostavne” strojeve svirače glazbe nije se manje vjerovalo nego danas. Za njih su pisali i najveći skladatelji epoha poput Mozarta i Beethovena čija je Welingtonova pobjeda iz 1813. napisana za zamišljeni mehanički orkestar “panharmonicon” J. N. Maelzela. Simfonija je bila prekompleksna za automatizaciju, ali je Maelzel kružio Europom s pojednostavljenom verzijom jedne trube koja izvodi “pobjedničku uvertiru”. Za koncerta u povodu dvjestogodiš­ njice praizvedbe djela godine 2013. u Beču izvedena je njezina replika s mikroprocesorskim kontrolerom. Članovi orkestra s očitim su odu-

33

Friedrich Kaufmann izveo je 1810. jednostavnog trubača (slika lijevo) koji nije imao ventile za promjenu tona prstima. Taj stari trubač mogao je mijenjati tonove ventilima smještenim u tijelo. Toyotin trubač kojeg od Kaufmannova automata dijeli cijelo stoljeće oblikuje zvuk prstima i “usnama” pokušavajući doseći svidljivu razinu sviranja na jednom od najtežih instrumenata.

ševljenjem sudjelovali u ovom tehno-revivalu.

Maelzel je poznatiji po tome što je od Mađara von Kempelena otkupio slavnu prevaru mehaničkog Turčina igrača šaha o kojoj je, kušajući otkriti prijevaru, pisao i Edagar Alan Poe. Von Kempelena ipak treba zapamtiti po njegovim serioznim pionirskim pokusima na artificijelnom oblikovanju ljudskog glasa (Vox Humana).

Elektronička računala vrlo su često primjenjivana za stvaranje i reprodukciju glazbe, a jednu kompoziciju za računalo skladao je i sam Alan Touring. Roboti su, u odnosu na računala, tjelesno ekspresivni. Od njih se očekuje pokret pa su već prvi proizvođači industrijskih robota u 80-im godinama XX. st. rado programirali svoje mehaničke manipulatore, koji još nisu izgubili auru začudne neuobičajenosti za industriju i javnost, da lupaju po bubnjevima ili čak sviraju na klavijaturama. Ali sve su to bile samo najave onoga što će uslijediti s androidima.

Androidi, posebice japanska serija WABOT-a, kao da su bili predodređeni za sviranje. Redovita su atrakcija na svjetskim izložbama EXPO gdje su se, još od tridesetih godina XX. st., priređivale velike prezentacije androida. U novije vrijeme svirači androidi postali su specijalnost japanske tvrtke Toyota. Njen niz robota svirača iz 2008. godine obuhvaća trubače, bubnjare, violiniste. Smatrali su da s perfekcionističkim

34

androidima glazbenicima mogu najbolje najaviti kućne servisne robote, a po atraktivnosti parirati popularnosti Hondinog ASIMO-a. Predviđanja su bila pogrešna i ne samo po vremenu. Ni Toyotini roboti, nalik dalekim remek-djelima iz XVII. i XVIII. st., nisu pokretima samo slijedili i reproducirali kodirani glazbeni zapis već je glazba bila proizvod mehaničkoga gibanja njihova tijela.

Drugim riječima, programirani su pokreti koji oblikuju zvukove na glazbalima koje ti androidi sviraju. Radi se o vrlo složenim usklađivanjima gibanja mnoštva aktuatora (kod Toyotina trubača navodi ih se sedamnaest) s mlaznicom u ustima koja oponaša usne. Preostala koreografija, poput hodanja ili stajanja, pokreti glazbom nezaposlene ruke nisu u žarištu pozornosti, ali upotpunjuju dojam.

Toyota često ističe za svoje robotičke glazbenike da oni ne reproduciraju memoriranu glazbu. No oni su, ipak, programirani preko svojih pokreta.

U odnosu na mehaničke svirače, današnji glazbenici roboti mogu pospremiti (zapamtiti) mnogo više kompozicija, a mogu ih izvoditi i čitajući note.

Unatoč visokoj ljestvici koju su postavili mehanički glazbenici iz urarske epohe, fascinantna je i minucioznost izvedbi tremola Toyotine violinistice (https://www.youtube.com/

watch?v=EzjkBwZtxp4) ili oblikovanja glasa kod trubača kod kojeg se imitira rad pluća i usana.

No, cijena razvoja i izrade ovih strojeva svjedoči prije svega o razmetljivosti vrlo bogate automobilske industrije kojoj je stalo do liderske svjetske pozicije u robotici. Toyotini robo-glazbenici samo su uzgredni vrhunski reklamni proizvodi za demonstraciju dosega tehnologije i po tome se ništa nije promijenilo od XVI. st. U videoprikazu iz 2007. godine navodi se da bi takvi roboti do 2010. mogli biti korišteni kao servisni roboti u kući. To ni do danas nije ostvareno.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti prve kompozicije koje je sintetizirao i stvorio UI. Ali i to je samo najnoviji val nečega već pokušanog u automatizaciji iz 70-ih godina.

I tada je to bila novinska vijest dana. Sada je to najavljeno kao još jedno moguće mjesto gdje će strojevi ljude ostaviti bez posla. Stoga je važno razumjeti da kompozicija Daddys car nije plod neke, makar i hinjene profesionalne inspiracije, kao što ni sviranje robota svirača nije posljedica njegova raspoloženja. U tom smislu to je daleko od ljudskog. Još uvijek. Procjenjujući dostignuća strojeva, treba uvijek biti korektan pa priznati da je većina masmedijskog tržišta preplavljena glazbenim vrlo uspješnim uracima koji su stvarani mehanički po određenim manirama, pravilima struke. Najmanje je nepatvorene ljudske inspiracije. Nju je najteže naći i kod ljudi pa zašto bi na njoj inzistirali i kod strojeva kad su u stanju tako dobro oponašati svaku autorsku izvođačku posebnost, u ovom slučaju sastava Beatles.

Roboti glazbenici više od drugih automatskih glazbenih strojeva pokazuju kolikih i kakvih razina je ljudska sposobnost u izvođenju glazbe.

Ton nije samo sila kojom je izazvan neki ton na klavijaturi već je riječ o povezanosti u izvedbi i doživljaju cjeline.

Ima velike simbolike u činjenici da je ljudski glas jedini instrument kojim se roboti glazbenici nisu dosad okušali. U svijetu i ne samo ozbiljne glazbe ljudski glas slovi kao najljepši instrument. Za dokazom toga ne treba tragati dugo: Sonya Yonchieva u Belinijevoj ariji Casta Diva (https://www.youtube.com/watch?v=g6JhBYZCrw) ili Anna Netrebko u Griegovoj Solveginoj pjesmi (https://www.youtube.com/ watch?v=V1q40aJjaF0) samo su dva od tisuća nenadmašnih pjevačkih vrhunaca.

Igor Ratković

ASTRONOMIJA

Vruće karte za vruće ljubitelje Sunca

Osigurajte vlastitu vruću kartu i poletite prema Suncu NASA-ina svemirska letjelica, Parker Solar Probe (PSP) ovog će ljeta krenuti na svoj dugi put prema Suncu. Tijekom svoje planirane sedmogodišnje misije letjelica će se najmanje sedam puta susresti s Venerom kako bi korigirala svoju trajektoriju leta što će rezultirati s najmanje 25 bliskih prolazaka pored naše zvijezde. Parker Solar Probe najviše će se približiti Suncu na udaljenost od svega 6,2 milijuna kilometara te pri tome dostići kratkotrajnu brzinu od punih 200 km u sekundi! To joj osigurava prvo mjesto po brzini koju je neka letjelica postigla u svemiru.

Da bi izdržala temperaturne ekstreme od 1377°C te enormno jaka zračenja sa Sunca, letjelica je opremljena specijalnim štitom, “oklopom” debljine 11,4 cm načinjenim od specijalnih, pojačanih, karbon-karbon materijala. Planirano je da PSP bude lansirana 31. srpnja (lansirni prozor otvoren je od 31.7. do 19.8. ove godine) raketom Delta Heavy s raketodroma Cape Canaveral na Floridi. Masa letjelice iznosi 685 kg od čega 50 kg otpada na znanstvene instrumente. Njezine su dimenzije 1x3x2,3 m. Znanstvenici žele zaviriti u Sunčevu koronu, proučiti izboje koronarne mase, na licu mjesta istraživati Sunčev vjetar te proce-

35

se u vezi magnetizma, energetskih čestica i plazme. Neće samo znanstvenici “otputovati” svojim robotom ka Suncu. Obveza je da svaku znanstvenu misiju prati i set edukacijsko-popularizatorskih aktivnosti. U tom je smislu oformljena kampanja dostupna čitavom svijetu. Svatko od nas može sudjelovati u misiji Parker Solar Probe na način da pošalje svoje ime prema Suncu.

Ovdje (http://parkersolarprobe.jhuapl.edu/ The-Mission/Name-to-Sun/) se nalazi internetski obrazac koji je potrebno ispuniti (ime, prezime, e-mail) te poslati tražene informacije u NASA-inu bazu podataka. Nakon toga dolazi e-mail kojim se traži potvrda unosa i link na vašu “vruću kartu za Sunce”. Nju po želji spremite kao digitalni zapis, a možete je i isprintati kao svojevrsni certifikat, uokviriti i postaviti na zid sobe ili kako vam drago. Svi podaci koji se prikupe zaključno s 27. travnja bit će snimljeni na specijalnu memorijsku karticu i postavljeni na letjelicu te zajedno s njom otići tamo gdje nijedan ljudskom rukom stvoren artefakt nikad do sada nije bio. Volite li Sunce, more, ljetne radosti, svakako se uključite u ovu priču. Uvijek ćete moći reći kako se tamo negdje jako blizu Sunca nalazi i vaše ime, a usput ste ponešto novo i naučili o zvijezdi koja nam je podarila život na “plavoj točki u beskraju” – Zemlji.

Marino Tumpić