Inspirirani prirodom

ARHITEKTURA I TEHNOLOGIJA

ZET-ov autobus grabio je iz Gornje Bistre prema Zagrebu brzinom koja mi se u tom umornom momentu doimala gotovo puževom, a pun se mjesec natjecao sa snenim svjetlima naše metropole koja se, smanjenjem broja kilometara, naizgled sve više povećavala... Ulaskom u predgrađe i mjesec i zvijezde počinju gubiti bitku nadglasani kričavim neonom s reklama čija je jedina svrha privući pažnju potencijalnih kupaca. Čitave palete nevjerojatnih boja snube našu maštu, no stručnjaci za marketing današnjih megabrandova zasigurno nisu prvi koji su osmislili ovu taktiku. Razmišljajući o svijetu kakvog poznajemo danas, zaključujem da je teško ostati išta manje do li impresioniran tehnološkim i graditeljskim postignućima vlastite vrste. Pa ipak, premda su ljudi zasigurno preuzeli titulu najvećih graditelja Svijeta, svaki je izum ljudske vrste realiziran još davno, davno prije u samoj prirodi, samo u daleko elegantnijim formama i sa znatno manjom štetom po okoliš! Uzmimo samo kotače na kojima se kotrlja ovaj “moj” umorni autobus! Iako su nas učili u školi da je kotač jedinstvena kreacija s ljudskim copyrightom, on je otkriven i u malom rotacionom motoru koji pogoni tzv. flagelu, odnosno, najstariji organ za kretanje mikroskopskih organizama na svijetu! Prije više od deset godina, Mark Miles bavio se pitanjima s polja mikroelektromehaničke obrade i obrade materijala. Dok je pregledavao znanstveni časopis, pažnju mu je zaokupio članak o tome kako leptiri stvaraju boju u krilima. Sjajna iridescentna plava boja raznih vrsta iz roda Morpho, na primjer, ne dolazi iz pigmenta, već iz “strukturne boje”. Ta krila sadrže nanos skala sa specifičnim pločicama, čiji su oblik i udaljenost jedni od drugih raspoređeni u preciznom uzorku koji remeti valne duljine reflektirajuće svjetlosti, dajući leptirovim krilima iznimnu briljantno plavu nijansu. Kako bi se stvorila takva ista plava nijansa od pigmenta, bilo bi potrebno mnogo više energije ‒ energije koja je daleko potrebnija leptiru za letenje, hranjenje i razmnožavanje! Vratimo se sada malo našem neonskom i inom marketingu: gdje biste drugdje mogli poželjeti nevjerojatno živopisne boje u tankom pakiranju?! Naravno, na zaslonima elektroničkih uređaja! Ukoliko, dakle, uz posudbu leptirove taktike, iskoristimo pojavu optičkih smetnji te prilagodimo zaslon, kao što je to slučaj s Mirasolom, na dvostrukom smo dobitku! Naime, za razliku

od uobičajenih LCD-zaslona, Mirasol ne mora stvarati vlastito svjetlo, već koristi ambijentalno bijelo ili sunčevo svjetlo oko nas. Svjetlina zaslona jednostavno se automatski prilagođava ambijentalnom svjetlu, a, kao rezultat optičkih smetnji, vratit će nam sliku u boji! Ujedno, Mirasol pritom troši svega desetinu snage prosječnog LCD-čitača! Zaista, stvorili smo mnoge genijalne stvari, no to se desilo samo u trenu evolucijskog oka. Usprkos ostvarenom napretku, pred nama je dug put na kojem moramo naučiti još puno toga iz dugih procesa prirodne selekcije, bilo da se radi o tome kako učiniti avionsko krilo aerodinamičnijim, zgradu otpornijom ili elektronički zaslon živahnijim! A što je sa samim gradovima, kao svojevrsnim “prirodnim habitatom” većine svjetske ljudske populacije? Gledano unazad, razdoblje industrijskog “procvata” doprinijelo je i nagloj urbanizaciji te formiranju gradova i naselja čiji urbanistički planovi baš i nisu bili bazirani na ekološkim, energetski efikasnim ili održivim principima. Arhitektura XX. stoljeća, primjerice, nipošto nije bila ekološki orijentirana već se odlikovala neracionalnošću i potpunim zanemarivanjem koncepata gradnje u skladu s okolišem. Pa ipak, usprkos prošlostoljetnom ekološkom fijasku na mnogim razinama, danas se upravo u tehnologiji, arhitekturi i građevinarstvu ogleda najveći potencijal za oblikovanje održivog okruženja u skladu s prirodom! A priroda je neraskidivi dio čovjeka, i vice versa. Stoga i ne čudi što je oduvijek služila kao vrelo inspiracije i znanstvenicima i umjetnicima te, proučavajući njezine elemente, ne učimo samo kako stvarati i graditi – već učimo kako živjeti i preživjeti! I ovdje dolazimo do jednog čarobnog termina: biomimikrija. Biomimikrija je tehnološki orijentiran pristup koji se u rješavanju tehničkih problema koristi poukama iz prirode. Biomimetičko proučavanje temelji se na rješenjima prirodnog dizajna, odgonetanjem njegove geometrije i funkcioniranja u potrazi za boljim iskorištavanjem i nižim utroškom energije. Projektiranje i planiranje u skladu s načelima biomimikrije mogu nam itekako pomoći da štedljivije koristimo resurse, podignemo razinu kvalitete te produžimo vijek trajanja objekata, kao i da smanjimo negativne utjecaje na okolinu. Iako je biomimikrija relativno nov pojam, ona je zapravo stoljećima nadahnjivala ljudske inovacije. Možda je jedan od najpoznatijih primjera biomimikrije “čičak”, koji je švicarski inženjer Georges de Mestral patentirao 1955. godine, nakon proučavanja principa po kojem se čičci lijepe po odjeći, dok su poslije bolja tehnologija

i nijansiranija istraživanja omogućili sve složenije prilagodbe. Nadalje, dizajn softvera koji se koristi u automobilima Opel i Mercedes, a koji je stvorio njemački istraživač Claus Mattheck, odražava načine na koje, primjerice, drveće ili kosti u ekstremitetima raspodjeljuju snagu prilikom opterećenja. Zatim, staklenik navodnjavan slanom vodom u katarskoj pustinji koristi mehanizme kondenzacije i isparavanja poput onih koje nalazimo u nosu deve! Naposljetku, danas se, posebice s porastom svijesti o važnosti ekologije i očuvanja prirodnog svijeta oko nas, jako puno govori o potencijalnim načinima kako smanjiti ljudski utjecaj na prirodu, odnosno, kako se što više približiti idealu utjecaja svojevrsne “neto nule”. I, što ako bismo mogli graditi i gradove na isti način?! Neki primjeri u dizajnu, umjetnosti, inženjerstvu i arhitekturi neposredne su primjene rješenja utemeljenih na načelima prirode. Ta načela mogu biti izražena matematičkim obrascima, geometrijskim oblicima ili funkcionalnim prijedlozima koji sliče ili pak traže inspiraciju u prirodi. Jedan od divnih primjera takve ekološki prihvatljive arhitekture je centar East Gate u Harareu, Zimbabve. Autor zgrade je Mick Pearce, jedan od prvih arhitekata koji je adaptirao rješenja posuđena iz prirode u graditeljstvu. Naime, sustav hlađenja/grijanja East Gatea oponaša prirodnu ventilaciju kakvu su znanstvenici otkrili u termitnjacima, budući da termiti uspijevaju u svojim staništima održati konstantnu temperaturu i vlažnost, iako vanjska temperatura može varirati od 0 do 40°C! Na ovaj način, unutrašnjost zgrade zadržava svježinu bez klimatizacije, čime je znatno smanjena potrošnja energije. Usprkos činjenici da ljudski rod ima podugačak popis zaista ingenioznih i, na prvu, krajnje praktičnih rješenja za mnoge probleme, iz svega navedenog proizlalzi da zapravo ni ne možemo izgraditi ili dizajnirati zaista dobru zgradu ili dobar proizvod bez razumijevanja njihovog odnosa s prirodnim sustavima i okolnim okolišem! Tzv. zelene zgrade (ili “zelena arhitektura”) danas su trend pozitivnog utjecaja na okoliš jer vode računa ne samo o njegovu uređenju, već primarno i očuvanju! Naposljetku, u prirodi apsolutno ništa nije suvišno. Svaki ogranizam, od najvećeg do najmanjeg, kao i svaki element koji nas okružuje, ima svoju svrhu i funkciju i neraskidivo je povezan s ostatkom najčarobnijeg tkanja kojem ćemo ikada svjedočiti: mreži Života! Ne zaboravimo da smo i mi njen dio, a kada se referiramo na “nas” kao čovječanstvo, što god radili i čime god se bavili kao pojedinci, bitno je držati na umu da “nas” čine i nusprodukti našeg postojanja ‒ proizvodi koje koristimo na ovaj ili onaj način u svakodnevnom životu! Svi primjeri navedni u ovome članku nisu niti vrh ledenog brijega i mogli bismo napisati čitavu knjigu da ih sve pobrojimo! Pa ipak, rezime one krajnje mudrosti, kao prapočela svega, jest da priroda odavno ima odgovore na sva naša pitanja... No, kako bismo ih čuli, prvo moramo naučiti slušati!

Ivana Janković, Croatian Wildlife Research and Conservation Society