ZBIRKA

Leona Ptiček, 2.b

Snježno jutro

Bilo je to jednog jutra oko sedam sati. Svi u mojoj kući još su spavali. Digla sam se iz kreveta i obukla. Išla sam kao i svako drugo jutro zalijati cvijeće na svom prozoru. Pogledala sam kroz prozor i neočekivano ugledala snijeg! Bila sam jako vesela i jedva sam čekala da se svi u kući probude i da odemo van. Čekala sam pola sata, ali se oni nisu budili. Više nisam mogla čekati pa sam ih krenula buditi. Ali tek što sam zakoračila, čula sam lagano kucanje po prozoru. Ušla sam natrag u sobu i ugledala malu pticu na drugoj strani prozora. Bespomoćno je skakala i kucala kljunom po staklu. Bilo mi ju je žao pa sam ju pustila unutra. Čim sam otvorila prozor doletjela je unutra i zavukla se ispod mog jastuka. Shvatila sam da joj je hladno pa sam joj napravila mali krevetić od vate. Kad se ugrijala, mahanjem krila i svakakvim pokretima pokazala mi je da je gladna. U kuhinji sam pronašla sjemenke i dala joj. Odjednom začujem neki cvrkut na prozoru i ugledam istu pticu, samo veću. Ptičica mi objasni da je to njena mama i da treba ići kući. Ja sam ju pustila van i ona s mamom (velikom pticom) nestane. Ali, nestane i moj san. Ovaj sam se puta stvarno probudila i shvatila da je sve to bio samo san.

Dora Košić, 4.a

PRVOSLOVKA

Lijepe nam dane donosi on I mirišu lipe ko’ slatki bombon.

Planine su zelene i pune cvijeća, A djeca se brinu da ne bude smeća. Njima je najdraži i najviše ga vole jer u njemu više NEMA ŠKOLE!

Roko Šestak, 3.a

Vita Njegovec, 4.b PRVOSLOVKA Trava počinje rasti, Raznoliko cvijeće sada će cvasti. A leptir šareni krilima maše, Veliki bumbar cvijećem jaše. A gdje je zeko? Njemu mama češlja krzno meko.

Elena Lacković, 4.b

Iskrenost

Moja mama uvijek govori da je istina jako važna, bez obzira je li lijepa, tužna ili ružna. Slažem se s njom. Ja uvijek volim reći ono što mislim, znači istinu, iako znam da s time mogu nekoga povrijediti. Ali, mislim da je laž još gora. Laž se uvijek otkrije i zbog toga možeš izgubiti prijatelje. Kad se posvađam s Lanom, znam da ćemo se sutra pomiriti jer smo iskrene i volimo se. Uostalom u laži su kratke noge i dugi nos, a ja sigurno ne želim tako izgledati. Iskrenost je moja vrlina i zato očekujem i od drugih

Nika Šestak, 4.a

da su iskreni prema meni.

Lana Vinter, 3.a

Tea Skupnjak, 2.a

ZBIRKA

Vjeveričini snovi

Sanja mala vjeverica da je sretna bila jer je puno lješnjaka u jednu duplju skrila.

Sanja mala vjeverica da šuma cijela lista, da jede svoje lješnjake i od sreće blista.

Probudila se vjeverica i krenula po hranu, ali gdje se skrila duplja ta ne zna ni po danu.

Traži mala vjeverica, traži duplju tu, ali ne može je naći sve je krenulo po zlu.

Ivana Kopjar, 4.a

Luka Cota, 2.a

Basna: KORNJAČA I RIBA

U akvariju živjele su kornjača i riba. Riba: Ti, kornjačo stara, makni se od toga kamena! Ispala mi je hrana! Kornjača: Smiri se ribice. Ima još hrane u akvariju. Riba: Ja želim baš taj komad graška koji je ispod tvojeg oklopa! Kornjača: Žao mi je ribice,

Katarina Časar, 4.a

ali jedva sam došla do toga kamena. Više ne mogu dolje. Nemam snage da se ponovno popnem. Riba: Slušaj kornjačo! Graška više nema. Jedini je ispod tvog oklopa. Ne želim drugu hranu! Kornjača: Ribice, možda bi ovaj put mogla odabrati nešto drugo i to prigristi. Zaista mi je teško. Riba: Ne čuješ dobro!? Ja hoću baš taj grašak! Makni se ili ću te gurnuti s kamena! Kornjača: Dobro, dobro, ti zanovijetalo jedno. Mičem ti se, a ti uzmi taj svoj grašak. Dok je kornjača polako silazila s kamena, riba se pohlepno zaletjela prema grašku, udarila o kamen i slomila peraju. POUKA: Nije lijepo biti bahat i pohlepan.

Kaja Turković, 3.b

Marta Korade, 3.b

Sve što poželiš, tada stvoriš

Kada bi barem jednom ja bila ptić

I zamahom krila svugdje mogla stić’.

Jednim bi letom stigla do mora,

Drugim bi jurila vrhovima gora.

Iz nebeskih visina sve bi lijepo bilo, Plavim bi postalo tužno gradsko sivilo. Letjela bi kroz gužve gradskih ulica

Tražeći u masi vesela lica.

A ako bi neko i tužno bilo,

Moja bi ga pjesma veselim učinilo.

Ponekad bi sjela na zelenu granu Uživajući u toplom, sunčanom danu.

Bilo bi to lijepo, al’ samo je san Iz kojeg me budi sunčani dan.

Tara Požgaj, 6.a

Lara Kovačić, 4.a

Haiku

Lopta u granju cvjetovi padaju marelica.

Leon Klobučarić, 4.a

ZBIRKA

Ana-Marija Hrnčić, 8.a

KAD SAM BILA KAPLJICA

Jednoga dana bilo je kišno vrijeme. Kiša je tiho padala. Puno malih kapljica padalo je prema oceanu. Ja sam bila jedna od njih. Pala sam u najdublji dio oceana. Među morskim travama kretale su se morske zvijezde. Oko kamenja plivale

Barbara Gorski, 8.a

su raznovrsne ribice. Krenula sam malo dalje nošena morskim strujama. Odjednom mi je netko prilazio. Bio je to mali delfin. Pozdravio me. I ja sam pozdravila njega. Bila sam jako sretna jer sam nekog, u tim mračnim dubinama, upoznala. Pitao me želim li se s njime igrati. Pristala sam i igrali smo se lovača. Igrali smo se i druge igre, a onda smo zajedno krenuli njegovoj kući. Putem smo sreli druge ribice, cijelo jato delfina i morskoga psa. Svi su se razbježali osim mog prijatelja delfina i mene. Ja nisam mogla bježati. Ja sam samo mala kapljica. Nisam tako brza. Rekla sam delfinu da bježi, ali on nije htio. Rekao je da će ostati i zaštititi me. Delfin i strašni morski pas su se počeli boriti. Delfin je dobio velike rane, ali je ipak pobijedio. Imao je veliko srce. Brzo sam mu prišla i budući da sam ja kapljica, klizila sam mu po ranama i tako ga izliječila. Zahvalila sam mu se. I on se zahvalio meni. Postali smo najbolji prijatelji. Bila sam duboko u oceanu. Sunce me nije moglo ponijeti natrag među oblake. Tako smo moj prijatelj i ja provodili lijep, zanimljiv život pun avantura.

Nika Kronja, 3.b

RAD

Ja volim raditi zadaću iz matematike. Posebno me vesele ispiti iz gramatike.

Kada se cijeli razred miče učiteljica glasno viče. Kad je u razredu glasna buka učiteljici je strašno muka!

Vita Njegovec, 4.b PRED JESEN

Na drvu treperi list a jesen u boje moči svoj kist. Crveno, narančasto, žuto, a smeđe puno rjeđe.

Jabuke već se crvene k’o obrazi djevojčice rumene.

Kruške već su žute i berači nose svoje pute.

Lucija Krobot, 7.a

Na pragu jesen. U šumi pao prvi kesten.

3.b

Pjesma Pred jesen 3.b nastala je učeći o rimi. Objavljena je u časopisu PRVI IZBOR za studeni 2012./2013.

Kad?

Kad se može u svakoga zaljubiti, kad se može svakoga poljubiti? Kad je ljubav tvoja i njezina i moja? Kad ti srce lupa, kad si s njime skupa? Kad će ljubav tvoja biti samo moja?

Rea Kuserbanj, 3.b

Neven Dreven, 2.b

Moja prijateljica Karla

Moja najbolja prijateljica je Karla. Ima šest godina. Niska je i sitna jer se prerano rodila. Ima usko lice, prćast nos i mala usta. Iza naočala veselo gledaju plave oči. Smeđu kosu veže u rep. Lijepo se voli oblačiti. Najčešće je vidim u tajicama i u različitim majicama. Karla ide u vrtić i u plesnu školu pa nastupa u kazalištu. Jako se volimo zajedno igrati. Najbolje smo prijateljice.

Dinka Dobrenić, 2.a

ZBIRKA

Lucija Oreški, 8.a

ŠTO JE PJESMA?

Djede, što je pjesma? Pjesma je zagrljaj u tugi Ili pak poljubac u dugi. Pjesma je sve što u srce stane I ona ne priznaje mane!

Bako, što je pjesma? Pjesma je svijetlo u tami, Prijatelj kada smo sami. Vatra koja nam srca pali, Uspomena na doba kad smo bili mladi!

Karla Kukina Gradečak, 6.b

Svea Gradinšćak, 8.b

Znam gdje je ljubav

Znam gdje je ljubav? Možda u pjesmi, u sjeni ili svjetlosti, na sjeveru ili jugu…

Znam gdje je ljubav? U središtu svemira, na Mjesecu ili nekom drugom planetu…

Jana Garojević i Nika Puzić, 1.b

Znam gdje je ljubav? U kiši ili grmljavini u suncu ili vjetru…

Znam gdje je ljubav? Možda ću je naći, ali gdje i kako?

Ljubav će doći po mene, s vremenom će me naći! Jer ja znam gdje je ljubav?

Možda u pjesmi? U sjeni ili svjetlosti? Možda u parku, Na ulici ili u travi?

Možda u osmjehu? U suzama?

Znam, u srcu ću je naći!

Tea Višnjić, 7.a

LIDRANO

Mjesec u Luninim očima

Luna je sjedila na klupici pokrivenoj bijelim pokrivačem. Pahuljice su svake sekunde sve više i više zatrpavale šarene prozore crkve iz koje su dopirale anđeoske note božićnih pjesama. Sjaj crveno-zelenih lampica zaslijepio je sjaj Mjeseca koji je svjetlucao u Luninim očima. Blagdanski duh narušavali su samo teški mirisi petarda. Drhtavom je rukom obrisala crne suze koje su joj se slijevale niz promrzle obraze. Spustila je pogled na svoju ruku na kojoj su ljubičasto-plave modrice još uvijek ukrašavale njenu blijedu kožu. Bile su bolan dokaz da događaji koji su se zbivali zadnjih mjeseci, kao i oni koji su se dogodili toga dana prije nego što su se u crkvi upalila svjetla, nisu noćna mora. Zatvorila je oči i vratila se u skučenu kuhinju… Gledala je u njihova lica: njegovo iskrivljeno od bijesa, njeno od tuge. Prisjećala se onih dana kad je sve bilo u redu, kad su je još prošlog Božića oboje držali visoko u rukama (makar ih je oboje skoro prerasla) da stavi zvijezdu na vrh okićenog bora, kad su iz tatinih usana odzvanjale riječi „princezo moja“ dok zvuk lomljave stakla nije razbio iluziju. Sadašnjost su alkohol i droga koji su njegove oči obojili u crveno. Gledala ih je dok su uživale stišćući mamin nježni vrat, gušeći jedinu nadu, jedino što joj je ostalo. Iz svega je glasa viknula: „Prestani!“ i shvatila da je pogriješila kad su se one snažne ruke okrenule prema njoj. „Luna, bježi!“ molio ju je slabašni, prestravljeni glas. Ne razmišljajući, u tankim trapericama i košulji kratkih rukava, istrčala je na ledenu, snježnu ulicu, pokušavajući ne čuti vriskove koji su parali sanjivu božićnu tišinu. „Luna, bježi…“ A kamo pobjeći? Zar u svijet njegova ludila koji joj je uništio sve što je imala? U svijet koji joj je oduzeo oca i pretvorio ga u čudovište? „Probaj i otići ćeš na mjesta o kojima nisi ni sanjala. Probaj, i razumjet ćeš me. Probaj, i oprostit ćeš mi, Lunice“, njegov duboki glas kao da joj je šaptao u uho. Može li ga i dalje zvati ocem nakon što je vlastitom djetetu nudio ulaz u pakao? Otvorila je oči i iz džepa traperica izvukla vrećicu koju joj je poklonio. Tada je nije uvjerio, tada se zaklela da nikad neće postati kao on, ali sada su je rane i modrice zapekle kao nikad prije. Njena se slomljena duša odlučila predati boli i hladnoći; više nije bilo razloga za snagu – znala je da je njena jedina nada više ne čeka kod kuće. Drhteći od hladnoće, otvorila je vrećicu i u ruku istresla sve one okrugle i ovalne, plave, zelene i ružičaste opojne razloge koji su njegove oči lišile topline, koji su joj oduzeli obitelj. Tableta po tableta, klizila je niz njeno grlo sve dok joj ruka nije ostala prazna. Više nije željela plakati, nije mogla, suze će joj se ionako zalediti umjesto da padnu niz lice. Pjevanje je zamrlo. Ljudi u toplim kaputima izišli su iz crkve. Gledali su u njenu košulju kratkih rukava, kosu punu pahuljica i crveni vršak nosa. No Luni više nije bilo hladno. Gledala ih je očima još mokrim od prijašnjih suza i nasmiješila se. Željela je pokazati da je dobro pa je ustala i pokušala krenuti prema cesti, ali tijelo joj je bilo preteško pa je gotovo iste sekunde palo natrag u snijeg. Sjaj Mjeseca i crveno-zelenih lampica polako je blijedio. Ljudi su joj zaklanjali i taj preostali šareni pogled i zagušivali zvuk sirene koji se stvorio odnekud, možda samo u njenoj glavi. Osjetila je kako nježna ruka dodiruje njene obraze i jednako nježan glas govori: „Ne zatvaraj oči! Sve će biti u redu.“ Željela ga je poslušati, ali kako će inače vidjeti mamino lice? Kako će inače čuti njen glas? To je sada moguće samo u snovima. Kako bi rado zaspala… „Luna, bježi …“ Zadnjim je treptajem pozdravila Mjesec koji više nikad neće vidjeti. „Vrijeme smrti: 21 sat, 17 minuta“, tužno je šaptao onaj nježni glas. Stela Košić, 8.b