J c reed sačuvaj ljubav (1)

1

J. C. Reed

SaÄ?uvaj ljubav

2

Svima koji pronađu ljubav: Ljubav je divlja vožnja. Bez strasti, ne bismo joj se predali i osvojili ono za što nikad nismo vjerovali da bi moglo biti naše.

Prave ljubavne priče nemaju sretan svršetak, jer onima koji ju čuvaju, prava ljubav nikad ne završi.

3

PRVI DIO

4

1

Tvrtka Mayfield Realties nalazila se je na šesnaestome katu Trumpova tornja u jednom od najpopularnijih poslovnih dijelova New York Cityja. Stajala sam ispred velikih prozora u svom novom uredu i promatrala vrevu na ulici. Ulicom je prolazila rijeka ljudi koji su se jedva primjećivali. I brzo zaboravljali. Dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, nešto se je uvijek događalo. Osjećala sam njihovo uzbuđenje, strepnju, stres, iščekivanje i nesigurnost hoće li se određeni dan pretvoriti u epizodu komedije, tragedije, ili nešto između. Sviđala mi se pomisao da idu za svojim snovima i budućnosti. Da su upravo onakvi kakva sam i sama nekoć bila. Otkad sam počela raditi za Jetta Mayfielda, uletjela sam u vrtlog kaosa. Muškarca snova upoznala sam u gradu snova. New York, grad koji nikad ne spava, bio je moj dom; Jett je bio muškarac s kojim sam željela biti, no iako se je sve činilo savršenim, osjećala sam da nešto nedostaje: odgovori na moja pitanja o Lucazzoneovom posjedu koji sam trebala naslijediti. Iako sam obećala Jettu da ću ostati u New Yorku s njim jer je to bio jedini način da me zaštiti od njih, nisam imala mira znajući da me netko proganja.

Lecnula sam se začuvši tiho kucanje na vratima. Trenutak kasnije, u prostoriju je provirila Emmina glava. Njezin prepreden pogled govorio mi je da još nije posve probavila činjenicu da sam od obične pomoćnice unaprijeđena na položaj važniji od njezinoga. Kad sam počela raditi za Mayfield Realties, bile smo na dobrome putu da postanemo prijateljice. Sad je ona bila suzdržana, i ja sam to pripisala promjeni mog poslovnog položaja. Protekla dva tjedna sumnjičavo me je promatrala, a prijašnju srdačnost zamijenila je loše prikrivena arogancija.

– Nadam se da ne prekidam ništa važno, Brooke. – Glas joj je bio hladan i sarkastičan kad je preletjela pogledom preko mene koja sam stajala uz prozor. U ruci je držala golemi buket crvenih ruža s biserima između baršunastih latica. Zinula sam, zadivljena raskošnom bojom burgunca i nježnim, savršenim laticama.

Odložila je buket na moj radni stol. – Gospodin Mayfield me je zamolio da ti ga uručim osobno.

S naglaskom na "osobno", kao da ta riječ sama po sebi prenosi neko skriveno značenje. Čuvši Jettovo ime, osjetila sam kako crvenim.

Pitala sam se zna li ona da hodam s glavnim direktorom Mayfield Realtiesa. Kao da je osjetila moje misli, okrenula se je i prostrijelila me svojim svijetloplavim očima u kojima se je jasno vidio prezir i još nešto.

Zavist. Čista, nerazrijeđena zavist.

Zavist kakva bi lavu pretvorila u led. Da pogled može ubiti.

Prostenjala sam u sebi. Naravno da Emma zna. Nije glupa, kao ni ostali zaposlenici sjedišta tvrtke u New Yorku. U protekla dva tjedna, Jett i ja nastojali smo svoj kontakt na poslu ograničiti na isključivo profesionalnu razinu, ali naravno da je bilo suptilnih znakova: na primjer, način na koji bi mi dodirnuo križa kad bi me izvodio iz prostorije, ili jagodicama prstiju okrznuo ruku časak predugo kad god bi tijekom sastanka pokušavao privući moju pozornost. Ili su to zaključili po tome kako smo sjedili zajedno – previše blizu, previše prisno – dok je moje pomahnitalo srce sa svakim otkucajem prijetilo iskočiti iz grudi. Ako sam ga ja čula, sigurno su ga mogli čuti i drugi.

– Hvala – odgovorila sam i gledala kako Emma odlazi. Vrata su se zatvorila iza njezinih leđa i ponovno sam bila sama. Izvukla sam karticu zaguranu među ruže i otvorila je, pogledom prelijetajući preko Jettova žurna rukopisa.

Mojoj prekrasnoj, trudnoj djevojci, Jett 5

P.S. Hvala ti na jučerašnjoj divljoj vožnji.

Nasmiješila sam se i okrenula karticu.

U uredu sam. Moramo pregledati jedan ugovor. Pridruži mi se ako nisi previše zaposlena.

Otkad sam počela raditi na novom radnom mjestu, Jett me je uključivao u razne pregovore, govoreći da vjeruje mom mišljenju. U tančine sam upoznala tvrtku, sve njezine projekte i poslove s vrhunskim klijentima kojima smo tražili najpoželjnije nekretnine. Stoga sam, naravno, na Jettovo pitanje bih li pregledala novi ugovor, spremno ugrabila priliku. Ne samo zato što sam uživala raditi s njim, nego i zato što mi je to pružalo novu izliku da ga vidim.

Prošlo je nekoliko sati otkad smo se vidjeli, a već mi je nedostajao kao lud. Znala sam da posesivnost, opsesivnost i nesigurnost nisu najpoželjnije osobine u vezi, ali nisam si mogla pomoći.

Iščeprkala sam iz torbice zrcalo i ruž za usne, popravila šminku i odmaknula nekoliko zalutalih pramenova kose s lica. Zadovoljna rezultatom, dograbila sam svoj smartphone i fascikl i izišla iz ureda. U fasciklu su bili rezultati mog istraživanja, zabilješke o prošlim i tekućim poslovima, raspored i popis dnevnih obveza – u slučaju da nešto od toga zatreba Jettu. Taj sam fascikl stalno nosila sa sobom, između ostaloga i zato što Jett nije bio poznat po strpljenju.

Kad sam pokucala na njegova vrata, želudac mi se je stisnuo, a koljena zatresla od bojazni.

– Da? – odjeknuo je njegov dubok glas, u kojem se je kao i uvijek na poslu čula razdraženost.

Tek sam se trebala naviknuti na njegovu odrješitost i jednosložne naredbe.

Suspregnula sam dah, otvorila vrata i zakoračila u njegov ured. Sjedio je u svom kožnatom naslonjaču, tamna mu je kosa uokvirivala lice, a novine u rukama skrivale zelene oči. Njegov sako bio je nehajno bačen na stolac za posjetitelje, a rukavi njegove bijele košulje bili su podvinuti i otkrivali snažne podlaktice. Košulja mu je bila pripijena uz široka prsa i malo toga ostavljala mašti.

Seksi.

Izgledao je kao muškarac kojim bi čovjek mogao biti opsjednut. Dok nisam upoznala Jetta Mayfielda, nisam znala značenje rijeci seksi .

Bilo je dovoljno da ga vidim, i već bih osjetila kako mi se licem razlijeva osmijeh.

– Zatvori vrata.

Poslušala sam njegovu naredbu. – Hvala ti na cvijeću. Predivno je. – Približila sam se promatrajući ga i odložila fascikl na stol. Šutio je pa sam nastavila, samo kako bih prekinula tišinu. – Završila sam s Coltonovom nekretninom. Sve je u fasciklu, spremno da potpišeš. – Bespotrebno sam pokazala na fascikl, čekajući da ga on otvori i pregleda. Jett je sklopio novine, odložio ih na stol, ustao i najzad me pozorno pogledao. Izraz na njegovu licu bio je neodgonetljiv kao i inače, ali opazila sam nešto u njegovim očima. Promatrao me je, pratio svaki moj pokret, i mene je uhvatila nervoza.

Kako može ostati tako smiren kad meni srce leprša u grudima i nisam sigurna bih li mu se bacila u naručje ili pobjegla glavom bez obzira?

– Jesi li želio razgovarati o nečem određenom? – potaknula sam ga.

Jettov pogled ostao je prikovan za mene.

Neodgonetljiv.

Nepomućen.

Polako je obišao radni stol. Njegova visina istodobno me je plašila i uzbuđivala. Izvio je usne u očaravajući osmijeh. Njegove zelene oči zaiskrile su i podsjetile me na tamnu, divlju šumu. Mogla bih zauvijek zuriti u njih i izgubiti se u njihovoj dubini.

– Što još imaš za mene? – Njegov duboki glas bio je tek jedva čujniji od šapta i milovao moja osjetila kao svila. Prstima me je uhvatio za bradu i primorao da podignem glavu. Nesigurno sam udahnula i zadržala dah, hipnotizirana i prestravljena njegovom blizinom. Palcem mi je okrznuo 6

bradu, drugim dlanom klizeći niz moj bok. Priljubio se je uz mene i priklještio me uz zatvorena vrata, izbio mi zrak iz pluća. – Nadam se da je zanimljivije od poslova koje sam morao obaviti, dok mi se je glavom vrzmalo tisuću raznih načina na koje bih te volio poševiti.

I nesvjesno, ponovno je bio seksi do ludila.

– Ovaj dosje sve je što imam za tebe – šapnula sam, postiđena jer sam se smjesta napalila. Moje je tijelo za njega bilo kao dugme – trebao ga je samo pritisnuti i već bi se uspalilo. Svaka stanica moga tijela željela ga je i bunila se svaki put kad bi se moj mozak pokušao obraniti od vodopada požude koji me je pustošio.

– Jesi li sigurna? Jer ja mislim da si nešto propustila. – Ruka mu se je spustila niže, ispod mog trbuha. – Sjećam se jednog dogovora – šapnuo je u moje uho, osjetivši moju zbunjenost. A onda su se njegove usne našle na mom vratu, grickale ga, dražile, razbuktavale moja osjetila. Dlanovima je obuhvatio moju stražnjicu.

– Ili bih trebao reći oklade? Netko tek što nije izgubio i ja želim svoju nagradu.

Obrazi su mi se zažarili. Gospode!

Posve sam zaboravila na to.

Otkad me je u Italiji izazvao na partiju ajnca, Jett je odgađao ono neizbježno. Najvjerojatnije objašnjenje koje je meni palo na pamet bilo je da se boji da ću pobijediti, jer ja sam najbolja igračica ajnca koja se je ikad rodila, i to nisam tajila.

– Misliš li na naš dogovor? – Oduprla sam se rukama o njegovo tijelo ne bih li ga odgurnula, ali nije ni mrdnuo. Njegov dodir postao je usredotočeniji. Vrelim dahom nastavio mi je milovati kožu, rukom prateći konture mojih dojki ispod tanke košulje. Usta su mu bila tako blizu mojima da sam osjetila blagi miris kave i metvice u njegovu dahu, i opojan miomiris njegova tijela.

– Mislim na našu okladu, Brooke. Tko pobijedi, dobit će sve što poželi, a ja bih te u ovom trenutku volio ukrotiti.

Preplavio me je val uzbuđenja.

– Ne možeš me ukrotiti jer bi kroćenje podrazumijevalo da sam se predala, a koliko je meni poznato, još nisi pobijedio – šapnula sam. – Ako si spreman na poraz, izazivam te danas nakon posla. Iako nas dvoje hodamo i cure bi navodno svojim dečkima trebale dopustiti da budu glavni, neću ti dati da pobijediš.

– Ne nakon posla... sad to želim. – Tiho se je nasmijao u moje uho. – Zato sam nam vani postavio stol. Na otvorenom, gdje ću biti siguran da nema varanja.

Pljesnula sam ga po ruci hineći ljutnju, potiskujući nenadani poriv da prijeđem prstima preko njegove kratke bradice. – Nikad ne bih varala.

– Znam. – Namignuo je. – Ali nisam siguran da ja ne bih. Izvila sam obrve, a on se je još jače nacerio. Znao je što mislim o varanju.

Govorio sam o kartama, Brooke. – Nasmijao se je mom namrštenom licu i otkrio savršeno bijele zube. – Varao bih... da ti pobijediš, dušo.

Ponovno sam se namrštila. – Jette, nema varanja.

Nije se obazirao na moju izjavu. Zubima je okrznuo osjetljivu točku iza mog uha pa krenuo niz vrat. Potisnula sam uzdah ugode i pričekala nekoliko sekundi, a kad nisam dobila odgovor, dodala sam: – Ozbiljno to mislim, Jette. Budeš li varao – na bilo koji način – naljutit ću se. Želim da daš najviše od sebe jer ni to neće biti dovoljno. Svejedno ću te pobijediti.

– Naravno. – Nasmijao se je i izvukao mi košulju iz suknje.

– Šališ se? – Zaustavila sam njegovu drsku ruku prije no što stigne do grudnjaka i uputila mu prijeteći pogled, u nadi da moje teško disanje ne odaje uzbuđenje koje sam osjetila od pomisli na njegove prste na svom tijelu. – Još nisi pobijedio.

– Samo sam htio da okusiš predigru. – Jett je odmaknuo ruku i iskrivio lice, gotovo razočaran. – Znači, ajnc. Jesi li doista spremna?

7

– Spremnija no što misliš. – Nacerila sam mu se s najviše samopouzdanja što sam umjela. Frajer uskoro neće znati što ga je pogodilo. – Reci kad i gdje, i dolazim.

– U tom slučaju, gospođice Stewart, uzmi svoje stvari. Jer to ćemo obaviti istog ovog trenutka. – Podigao je sako sa stolca i crnu kožnatu torbu s kauča, i izveo me iz ureda.

Nekoliko minuta kasnije, iskoračili smo u hladno poslijepodne. Posjetitelji i suradnici stajali su u skupinama i okretali se dok smo prolazili. Nasmiješila sam se, ali nisam obraćala pozornost na njih jer nisam mogla odlijepiti pogled od jedine osobe koja mi je bila važna.

– Kamo idemo? – upitala sam Jetta kad me je uveo u taksi koji je čekao i vozaču dao meni nepoznatu adresu.

– To je iznenađenje. Uvijek je iznenađenje.

Glupo sam se nasmijuljila na njegov tajanstveni osmijeh.

Gospode. Mrzim iznenađenja.

Jett je znao tu sitnicu, ali je svejedno još uvijek pokušavao da bude po njegovome. Mogla sam se samo nadati da ne smjera ništa ludo.

8

2

Žao mi je, ali ja u ovo čudo ne ulazim – rekla sam. Jett i ja stajali smo na uskoj pisti ispred najmanjeg helikoptera koji sam u životu vidjela. Okej, nikad dotad nisam vidjela helikopter uživo pa mu nisam mogla procijeniti veličinu, ali izgledao je strašno krhko, s jedva dva centimetra kovine između mene i strmoglavljenja u sigurnu smrt. Jett je znao koliko volim čvrsto tlo pod nogama. – Ne želim umrijeti.

– Nitko neće umrijeti, Brooke. – Zabavljeno je izvio obrve. Zapravo, teškom je mukom susprezao smijeh, što sam vidjela po lizanju njegovih usana. Osjetila sam kako me hvata bijes. Okej, bojim se visine. Ništa strašno. Mnogi je se boje. I bila sam mu spremna to reći kad me je prekinuo.

– Moram li te podsjetiti da si se sa mnom ukrcala i na brod? U čemu je razlika?

– Brod je brod, Jette. Svuda oko nas bila je voda, a ja znam plivati. Letjeti ne znam. Ne želim se ukrcati u helikopter i voziti na tko zna koliko tisuća kilometara visine bez tla pod nogama.

– Obećajem ti da će ti se svidjeti. – Ovio je ruke oko mog struka i privukao me k sebi. Strijeljajući ga pogledom, udahnula sam njegov miris i prepirala se s glasom u mojoj glavi koji mi je uporno ponavljao da pokušam.

Sve jednom probaj. Nema šanse.

– Letio sam helikopterom tisuću puta i, kao što vidiš, još uvijek sam živ. Samo zatvori oči i uhvati se za moju ruku dok nas ne dovezem na odredište – žive i zdrave. Pomoći ću ti da nadvladaš strah od visine – rekao je Jett, umirujući me svojim dubokim glasom koji bi vjerojatno i grizlija uvjerio da se odrekne napola pojedenog plijena.

– Reci to mojoj podsvijesti. Čak i zatvorenih očiju, svejedno bih znala da ti upravljaš helikopterom. U kostima bih osjećala da sam visoko u zraku i da nemam kamo osim dolje. – Užasnuto sam zadrhtala od te pomisli i osjetila kako mi niz leda klizi kapljica znoja.

Jett se je malo odmaknuo od mene i pogledao me. – Što nedostaje meni kao pilotu?

Gospode. Je li to jedino što njega brine? Da ja možda dovodim u pitanje njegovu stručnost i sposobnost? Prostenjala sam u sebi.

– Sigurna sam da si fenomenalan pilot. – Kako bih muškarcu koji voli rizike i koji je ovisnik o adrenalinu mogla objasniti da se bojim mnogih stvari, između ostaloga i letenja, i da ne osjećam ni najmanju želju nadvladati taj određeni strah – a naročito ne u helikopteru, u kojem je vjerojatnost da ćemo se srušiti veća nego u zrakoplovu.

– Ali? – Jett je to upitao polako, ispipavajući. Zašto jednostavno ne odustane?

Okej, priznajem, možda u njega nemam jednako povjerenje kao u profesionalnog pilota. Ako se mene pita, bih li radije da me u bolničkoj sali operira osoba s kojom se strastveno ševim, ili netko tko je nepristran, s mnogo iskustva i biografijom koja potvrđuje njegove stručne vještine? Ma koliko voljela Jetta, za tu odluku ne treba biti Einstein.

– Slušaj. Znam da sam nerazumna. – Pretjerano sam uzdahnula. – Ali ja nisam kao ti. – To je bila istina. Taj se frajer ničega ne boji. Naglavce bi uletio u svaku situaciju samo da pokaže da se ne boji.

– Nije mnogo drugačije nego u zrakoplovu. Samo djeluje stvarnije. – Oči su mu blistale od ponosa. Čula sam to u njegovu glasu, vidjela u samouvjerenom držanju i ponovno sam se podsjetila da on, zahvaljujući očevu natjecateljskom odgoju i bankovnom računu, čini razne ludosti. Uostalom, što je želio reći s onim "stvarnije"? Čim sam pomislila da su osjeti visoko u zraku izoštreniji, spopao me je još veći strah. Ne želim intenzivno. Želim zemlju – ili barem ispravni padobran.

Uzmaknula sam jedan korak, odmahnula glavom i prekrižila ruke na prsima. Neću ući u helikopter u kojem ću osjetiti svaki trzaj, potres i drmusanje. Ne kad postoji i najmanja mogućnost

9

da se neka ptica zabuši u nas, ili nešto padne s neba i sruši našu letjelicu. A naročito ne kad je Jett možda u iskušenju da se pravi važan nekim impresivnim akrobatskim manevrom u zraku, kao što su lupinzi i oštri zaokreti. Vidjela sam ih na telki i dok su ostali klicali, radije sam samo prestravljeno zurila, zahvalna što sam mudro izabrala zanimanje.

- Želim reći da ne izgaram od želje naći se sputana pojasom za sjedalo bez mogućnosti izlaska. Želim da mogu skočiti.

Na moj odabir riječi, kutak njegovih usana ponovno se je tržimo. Skok iz zrakoplova – zašto je bilo tako lako zamisliti da će upravo to predložiti?

Zato što je to vjerojatno jedan od njegovih najdražih hobija? Da se nisi usudila, Stewartova!

Već me je spopala mučnina. Uhvatila sam se za Jettovu ruku, duboko udahnula i polako izdahnula. Jett mi je masirao leđa, ali to me nije uspjelo umiriti.

– Dušo, nemaš se čega bojati. Ne idemo daleko – navaljivao je. - U New Yorku to svi rade. Bit će zabavno.

Da, baš!

Njemu će biti zabavno letjeti. Meni će biti noćna mora. Ali njemu će svejedno biti zabavno gledati me kako se znojim u potocima.

– Zašto ne možemo jednostavno uzeti taksi?

– Zato što bi to pokvarilo tvoje iznenađenje.

Prekrila sam uši dlanovima i prostenjala, mrzeći što ga moram razočarati, mrzeći što on navaljuje. – Ma koliko željela, ne mogu.

Obuhvatio je moje lice dlanovima i utisnuo mi nježan poljubac na usne. – Želim da vidiš svoj rodni grad kako ga nikad nisi vidjela. I nemoj reći da to možeš vidjeti na telki jer to nije isto, i ti to dobro znaš. – Primorao me je da ga pogledam u oči i glas mu je postao blaži. – Znam da se bojiš, ali znaš li zašto ti želim sve pokazati? Brod, more, Italiju? – Odmahnula sam glavom, ne znajući kamo smjera. – Želim biti uz tebe kad prvi put nešto iskusiš. Želim biti prvi u svemu što činiš.

Dah mi je zapeo u grlu. – Zašto?

– Zato što si me ti naučila da su prvi trenuci važni. Da ih ne zaboravljamo. Kao naš prvi poljubac ili prvi izlazak. Ili kako ću te poljubiti, upravo sad i ovdje.

Jednim brzim pokretom privukao me je k sebi. Njegove usne pronašle su moje s glađu kakvu u njemu dotad nisam vidjela. Poljubac je bio nježan ali posesivan, blag ali odlučan. Sladostrastan drhtaj potresao mi je tijelo toplinom koja se je širila iz nutrine, ispunila me, malo me smirila i uvjerila da sam spremna. Kad se je odmaknuo od mene, u glavi mi se je vrtjelo i na djelić sekunde zaboravila sam da on još uvijek čeka moju odluku.

U njegovu pokretu i izrazu lica bilo je toliko nade i topline da sam znala da sam izgubila bitku sa samom sobom. Zbog njega ću se suočiti sa svojim strahovima.

Kao da je osjetio da moja odlučnost slabi, rekao je: – Bila si u pravu kad si rekla da su prva sjećanja neprocjenjiva, bez obzira na to koliko godina prošlo ili koliko dobrih ili loših iskustava čovjek u životu ima. Odsad nadalje, želim biti u svim tvojim sjećanjima, da ti ih nitko ne može uzeti.

Nama.

– Svejedno se bojim.

Vjetar mi je donio pramen kose na lice. Jett ga je nježno odmaknuo, pozorno me promatrajući.

Svaki početak je zastrašujući, jednako kao što je svaki svršetak tužan, ali takvo je putovanje i sve između vrijedi doživjeti. Pokazao je na helikopter. – Salio sam se kad sam rekao da ću ja upravljati. Želim sjediti pokraj tebe i uživati u obilasku. Želim te držati za ruku, pomoći ti da nadvladaš akrofobiju i unajmio sam profesionalca koji će nas voziti. Izdržiš li, riješit ćeš se straha od visine.

Znaš, strah je samo varka tvog uma jer oboje znamo da nikad nisi bila u helikopteru. Nikad nisi bila u avionu koji se srušio. Šansa da se to dogodi je jedan naprama milijardu.

10

Duboko sam udahnula i polako kimnula prije no što se predomislim. Zaključila sam da ću, sruši li se helikopter, barem umrijeti s mnogo sretnih uspomena i seksi frajerom pokraj sebe. I nitko neće moći reći da ga nisam pokušala odgovoriti od ove ludosti.

– Okej – šapnula sam. – Ali ako...

– Nema ako – odlučno me je prekinuo Jett. – Sve će biti dobro. Uvijek je tako. Vidjet ćeš da će cijelo ovo iskustvo biti dobro i za naše dijete.

Još se nije ni rodilo, željela sam ga podsjetiti kao već nekoliko puta u našim žučnim raspravama kad je iznio svoja kruta uvjerenja o prenatalnom odgoju. Jett je pristajao uz vjerovanje da se većina neurona u mozgu odrasle osobe formira tijekom prvih pet mjeseci u majčinoj utrobi. Nedugo nakon našeg povratka iz Italije, počeo je provoditi to uvjerenje u praksu dajući mi više odgovornosti i zaduženja na poslu kako bi naše nerođeno dijete naučilo. Nisam prigovarala, ali tvrdnja da će pobjeđivanje mojih strahova koristiti djetetu bila je apsurdna.

Uskoro je došao naš pilot. Njegov ohrabrujući pogled malo me je smirio i nakon što nam je dao uobičajene sigurnosne upute i upute u slučaju nužde, zaključila sam da djeluje dovoljno stručno.

Nisam znala je li na mom licu vidio strah ili mu je Jett nešto spomenuo, ali uvjerio me je da ima trideset godina pilotskog iskustva. I tad sam odlučila.

Jett mi je pomogao da uđem u helikopter, a pilot nam oboma dodao slušalice. Pritisnuo je nekoliko gumbića, a mene je glava zaboljela i srce zalupalo kao da će eksplodirati. Malo je reći da sam se bojala. Bila sam paralizirana od straha, jedva sposobna usrknuti jedan drhtavi dah za drugim. Sjedeći pokraj Jetta koji mi se smješkao na svoj samouvjeren način, shvatila sam da je moj pristanak na ovaj let bio obična ludost. Otvorila sam usta kako bih mu rekla da sam se predomislila, ali motor je baš u tom trenutku zapreo i počeli smo uzlijetati. Zarila sam nokte u sjedalo jer je ono bilo jedino što mi se je činilo stvarnim – a onda me je Jett uhvatio za ruku. Toplina njegovih prstiju prodrla mi je kroz kožu, umirila me, podsjetila me da je on uz mene. Željela ja to ili ne, morala sam mu vjerovati na riječ da će sve biti dobro.

Jett je obećao da nećemo letjeti duže od dvadeset minuta. I bilo je tako, letjeli smo točno dvadeset minuta, iako su se meni činile kao cijela vječnost. Tijekom leta, pilot nam je pokazao zadivljujuće siluete njujorških nebodera. Kad smo se uzvinuli iznad rijeke Hudson i proletjeli tik pokraj veličanstvenog Kipa slobode, malo pomalo počela sam osjećati više strahopoštovanje nego strah.

Gledajući visoke građevine, nizove vozila i točkice za koje sam pretpostavila da su ljudi, nisam se mogla otresti dojma da smo u nekoj drugoj dimenziji u kojoj je stvarnost postala mašta, a obično se pretvorilo u zadivljujuće.

Jett je uhvatio moj pogled. – Dušo, jesi li dobro? – šapnuo je, a njegov duboki bariton jedva se je čuo kroz brujanje motora. Tek sam tad zamijetila da sam ga ščepala oko ruke kao kliještima. Brzo sam pustila njegovu ruku i položila dlanove na naslone pa se uhvatila za njih toliko grčevito da su mi zglobovi pobijelili.

Dobro sam. – Kimnula sam, u slučaju da je moj slabašan glasić otkrio da lažem.

Helikopter se je spustio nisko nad plažu. Gledajući kroz prozor, shvatila sam da je Jett, budući da je bogat, sve to već sigurno vidio i da sve što čini, čini za mene. Grad se je prostirao s naše lijeve strane. S desne se je nalazila samo blistava voda. Sunce je sjalo, grijalo moju zaleđenu utrobu i otapalo samu moju srž. Ili to možda nije bilo od topline, nego od Jettova netremičnog pogleda, njegovog palca koji me je milovao, njegovih prstiju isprepletenih s mojima.

Jett me je zagrlio oko ramena i privukao na svoje grudi. Prekasno sam shvatila zašto. Krv mi je nagrnula u uši, a želudac se okrenuo kad je helikopter naglo uletjeo u turbulenciju i počeo ponirati.

Zatvorila sam oči i kratko se pomolila višem biću tamo vani. Jett se je nasmijao, ali ja sam to jedva primijetila. Leđa su mi bila mokra od znoja, a noge tako slabe da sam pomislila da ću se smjesta onesvijestiti. A onda je helikopter prizemljio lagano bubnuvši o tlo i pilot ugasio motor.

Oprezno sam otvorila oči, ne vjerujući posve iznenadnoj tišini. Jett je zurio u mene s iritantnim osmijehom na usnama. Prostrijelila sam ga pogledom i ščepala njegovu ispruženu ruku da mi pomogne da ustanem.

11

– Da nisi rekao ni riječ – šapnula sam.

– Nisam ni namjeravao. – Nasmijao se je, što je bilo gore od riječi.

Ruke i noge i nadalje su mi se tresle i osjećala sam neobičnu vrtoglavicu dok mi je pomagao da izađem iz helikoptera. Uzdahnula sam od olakšanja i zakoračila na čvrsto tlo, zahvalna što je gotovo. Živi smo i zbog toga sam se našla u iskušenju da poljubim čvrsto tlo pod svojim nogama.

Pilot se je pozdravio i otišao, ostavivši Jetta i mene same.

– Bila si sjajna. – Podigao je svoju torbu i prebacio je preko ramena. – Kako se osjećaš?

– Preživjet ću, valjda... – Slegnula sam ramenima. Možda me je sreća što sam ostala živa potaknula da mu kažem istinu, ili možda adrenalin koji mi je kolao žilama, ali iz nekog sam se razloga osjećala euforičnom. – Da budem iskrena, nije bilo loše kao što sam mislila da će biti.

Jett je izvio obrvu. – Bi li ponovila to iskustvo? Prezirno sam otpuhnula. Nema šanse.

Vidjevši moj zgroženi izraz, iz grla mu se je oteo duboki štropot koji je nalikovao smijehu. – Znam te, i promijenila si se, dušo. Ponovi ovo iskustvo i više nikad nećeš željeti izaći iz helića.

Ugrizla sam se za usnu, s mukom nastojeći smisliti zajedljivu kontru. Ali Jett je bio u pravu.

Nešto u meni doista se je promijenilo. Bila sam ponosna na sebe. I mada bih se bojala ponovno ući u helikopter, duboko u sebi znala sam da bih to učinila.

Tko bi mogao pomisliti da ja, najodgovornija osoba na svijetu, imam pustolovan gen? Morala sam fotkati jer Sylvie u protivnome nikad neće povjerovati.

– Nije mnogo drugačije nego u avionu, zar ne? – upitao je Jett rešetajući me, živcirajući me, čekajući da mi spusti i kaže "rekao sam ti". Nisam se obazirala na zabavljeni izraz na njegovu licu i samo sam ponovno slegnula ramenima.

– Rekla bih da ih ne možeš uspoređivati. Kad smo uletjeli u turbulenciju, imala sam osjećaj da ja držim helić u zraku grčevito stežući naslone za ruke. – Promotrila sam heliodrom. – Usput, gdje smo?

– U Hamptonsu.

– Ah. – Kog vraga radimo u Hamptonsu? Otvorila sam usta da upitam, ali Jett je podigao ruku da me ušutka. Idemo, gospođice Stewart. Imam velike planove za nas. – Dodirnuvši me po križima, Jett me je poveo preko piste do vrata pa niz stube do donje razine i recepcije pred kojom je čekao muškarac u tridesetim godinama života.

Gospodine. Gospođo. – Ispružio je ruku vidjevši nas kako sr približavamo.

Jett se je rukovao s njim i šapnuo mi: – Ovo je naš vozač. – Kamo će nas odvesti?

Vidjet ćeš – namignuo je. Progunđala sam, ali nisam ništa rekla dok sam hodala za njim do limuzine koja je čekala.

12

3

Nakon deset minuta vožnje, vozač nas je iskrcao ispred goleme renesansne građevine sa stupovima u grčkome stilu i kamenom stazom koja je vodila do nadsvođenih ulaznih vrata. Građevina je bila tipičan primjer nekretnine kakvu kupuju pripadnici visokog društva i slavne osobe koje se kupaju u raskoši i troše na stvari koje nikome ne trebaju. Nekretnine kakvu možeš pronaći samo u časopisima i koja se plaća višemilijunskim iznosima. Iako sam sve to vidjela i prije tijekom posjeta Lucazzoneovu posjedu, ovo je bilo drugačije. Svidjela mi se je kuća u Italiji sa svojim veličanstvenim dvorištem i golemim prostorijama, ali nije se mogla ni usporediti s ovom građevinom bež boje pred kojom smo sad stajali.

– Vau – šapnula sam. – Predivna je.

– Pripada jednom našem klijentu. – Jett je ispružio ruku i položio moj dlan u svoj pa isprepleo prste s mojima. – Smijem li te pozvati unutra?

– Naravno. – Prigušila sam hihot koji je nabubrio negdje u dnu mog grla kad sam čula njegov nepogrešiv južnjački naglasak. To mi je bilo čudno jer ga je inače svim silama trudio sakriti.

Izvukao je ključeve iz džepa i zamahao njima pred mojim očima. – Noćas je naša.

Ah, noćas. Teško sam progutala osjetivši nagli nalet vreline u tijelu.

– Zna li on? – Nisam znala zašto sam to pitala.

Misliš "ona"? Ne, ne zna. Kuća je prazna već mjesecima jer je cijena koju traži apsurdno visoka i nitko ju ne želi kupiti. Rekao sam joj, ali ne želi poslušati. – Kratko je zašutio, kao da je ljut šio netko ne želi poslušati njegovo stručno mišljenje. Kad je riječ o vrhunskim nekretninama, Jett doista jest stručnjak pa je vlasnica vjerojatno idiotkinja. – Uostalom – nastavio je Jett – što kažeš da je obiđemo?

Stisnula sam njegovu ruku kako bih ga zaustavila prije no što otključa vrata. – Jette, ne smijemo biti na imanju koje bismo trebali prodati. To nije u redu.

Njegov prodoran pogled prikovao se je za mene i načas sam pomislila da u njegovim očima vidim tračak zabavljenosti. – Zašto ne? Ovdje smo kako bismo malo osjetili kuću i odredili kako ju najbolje prezentirati potencijalnim kupcima. Kako ćemo ju nekome uvaliti, ako ne znamo o čemu govorimo?

Tom argumentu nisam mogla prigovoriti.

Jett je otključao vrata i ušao u kuću pa isključio alarm. Ja se nisam ni mrdnula dok on nije ponovno provirio i upitno me pogledao. – Hoćeš li ući ili ne?

Odmahnula sam glavom. – Ne osjećam se ugodno. Što ako ona sazna?

– Ona živi na Floridi i zamolila me je da se osobno pobrinem Za kuću. – Namignuo je. – Što i činim... doslovno.

– Što ako nas vide susjedi?

Uvukao me je u kuću i gurnuo vrata iza mojih leđa. Zatvorila su se glasno zalupivši. Pogledala sam ga, šokirana njegovom drskošću. Jett je spustio torbu i okrenuo se prema meni.

– Tko kaže da ne smijemo biti ovdje? – U očima je imao onaj opasni izraz koji sam prvi put opazila kad smo se seksali na plaži. Onaj koji uvijek obećaje vruće trenutke. Onaj koji ne prihvaća "ne" kao odgovor. – Kao prvo, njezini smo agenti za prodaju nekretnine, Brooke, i u ugovoru joj piše da smijenio ulaziti u kuću u njezinoj odsutnosti kad to nama odgovara. A kao drugo, čega se bojiš?

– Podigao je moju bradu i približio usne mojima toliko da sam osjetila njegov seksi dah kad je prošaptao: – Nakon što pobijedim, izabrat ću gdje i kako ću te uzeti. Što ako to poželim učiniti ovdje? Hoćeš li mi to uskratiti?

13

Njegov prst ovijao se je oko dugmadi mog poslovnog sakoa otkopčavajući ih jedno po jedno, dok mi se nije vidjela tanka bluza. – Što ako ti kažem da sam te ovamo doveo samo zato da se seksamo u bazenu, na plaži, u dvorištu ili na bilijarskom stolu?

– Hvala ti na iskrenosti. Ali to nije važno, Jette, jer još nisi pobijedio. – Trebala mi je sva snaga volje da izvučem njegovu ruku ispod svoje bluze.

– Imati te dvadeset četiri sata samo za sebe zvuči previše primamljivo da bih ti dopustio da pobijediš. To znaš, zar ne?

– Tko visoko leti, nisko pada. – Moj osmijeh bio je dorastao njegovom bahatom cereku, iako sam željela samo da čim prije odigramo tu partiju kako bismo se mogli seksati, bilo gdje, svugdje.

– Pametni ljudi kao ja nikad ne padnu.

Stvarno, njegov ego bio je toliko napuhan da nisam mogla shvatiti kako ga uspije progurati kroz vrata. Zakolutala sam očima na njegovu bahatost i prošla pokraj njega promatrajući kuću. Stajali smo u raskošnom predsoblju sa svijećnjacima i mramornim podom. Stubište nasred predsoblja vodilo je na kat. Iza njega su bila otvorena vrata kroz koja sam opazila dnevni boravak. Ili ono za što sam pretpostavila da je dnevni boravak, jer ta prostorija bila je golema – vjerojatno kao jedan cijeli kat neke stambene zgrade u Brooklynu – s lučnim izbočenim prozorima i kaminom na desnome zidu. Jett mi je pokazao kat kuće s pet prevelikih spavaćih soba i kupaonica, i još jednim salonom. Nakon toga smo se vratili u prizemlje i pregledali dizajnirani vrt iza kuće, prostor za roštilj, kućno kino, teretanu od dvjesto šezdeset kvadrata, kuhinju s blagovaonicom, i još jednu prostoriju za odmor. Nikad nisam vidjela toliko raskoši.

Kuća je fenomenalna. Zašto ju želi prodati? – upitala sam kad smo se vratili u dnevni boravak.

Sjedili smo na kožnatom kauču bež boje okrenutom prema kaminu, i pili bezalkoholno crno vino. Jedan cijeli zid bio je ostakljen i kroz njega se je pružao pogled na dizajnirano dvorište iza kuće sa savršeno oblikovanim grmovima i magnolijama u cvatu. Sve je bilo neizmjerno spokojno, izvanjski svijet zaboravljen. Mali raj samo za nas. Samo što nije bio naš raj, a sirota vlasnica nije ni znala da smo joj ga neovlašteno zaposjeli. Odložila sam čašu na stol i uspravila se, leđima ne dodirujući meku kožu.

Jett je slegnuo ramenima. – Ljudi se stalno predomišljaju. Ono što žele nije uvijek ono što im treba. A čim dobiju to što žele, izgubi draž. – Jett je ponovno slegnuo ramenima. – Kuću je kupila kad je hodala s nekim glazbenikom, pretpostavivši da će u njoj živjeti zauvijek. Kad je ta veza propala i ona upoznala nekog drugog, preselila je na Floridu i zaboravila na draž ovog mjesta. Želiš li reći da ovdje nikad nije živjela?

Kimnuo je. – Jadala se je na manjak prostora.

Umalo sam se zagrcnula. Manjak prostora?

Ti bokca. Ovdje bi moglo živjeti cijelo naše susjedstvo i jedva da bi se ikad vidjeli. Nisam željela biti nametljiva, ali znatiželja je pobijedila. Morala sam kući pridružiti lice.

– Tko je ona? Netko koga poznajem?

– Možda. Ovisi. Poznaješ li Kim Dessen?

– Kim Dessen? – Zinula sam od čuda. – Ona je tvoja klijentica? Kim Dessen nije bila samo jedna od najpoznatijih kantautorica na svijetu; bila je i zvijezda poznata po tome što frajere mijenja kao što neki mijenjaju donje rublje. Prekrižite to. Imala je više frajera nego što ljudi imaju gaća. Osjetila sam žalac ljubomore shvativši da netko tako uspješan, poznat i lijep kao Kim poznaje Jetta. Kim je zadivljujuće lijepa, kao i Jett. Dvoje lijepih ljudi koji su se rodili bogati – morala je postojati neka privlačnost jer ni ona ni on nisu slijepi.

– Znači, osobno ju poznaješ? Ono, vidjeli ste se? – Pokušala sam prikriti drhtanje u glasu i silom sam se trudila zvučati vedro, ali samo sam pogoršala stvar.

– Nekoliko puta. Ovo je njezina četvrta nekretnina koju prodajem. – Slegnuo je ramenima kao da to nije važno. Snuždila sam se opazivši da mu je drveni pod naizgled zanimljiviji od mene. Vidio se je s njom barem četiri puta. Mnogo se je toga moglo dogoditi u ta četiri susreta. Na primjer, mogli

14

su otići na piće i završiti u hotelskoj sobi, savršenih tijela isprepletenih medu znojem natopljenim plahtama.

Nastupila je nelagodna tišina i ja sam uzela u ruku ukras od Swarovski kristala postavljen nasred stolića i okretala ga gledajući kako se sunčevo svjetlo odražava od nježne crvene ruže.

Pogled mi je stalno skretao prema Jettu dok sam dlanovima prelazila po glatkome staklu. Tako krhkom. Tako lako lomljivom. Baš kao moje srce. Dovoljan je samo jedan pad. Na primjer otkriće da je on spavao s njom. Iako se je to dogodilo prije nego što smo se nas dvoje upoznali, nisam znala kako se nositi s time. Žene kao Kim Dessen, koje izgledaju kao modeli iz Playboya, dobiju što žele.

Nisam znala koliko volim Jetta dok nisam shvatila da je pomisao na njega s drugom ženom dovoljna da mi slomi srce.

Progutala sam knedlu u grlu i vratila ukras na njegovo mjesto.

– Jeste li vas dvoje... – Utihnula sam, a tišinu između nas ispunila je neizgovorena optužba.

Nisam željela zvučati optužujuće, ali moje su riječi iz nekog razloga baš tako zazvučale jer, potvrdi li Jett moje sumnje, neću moći ostati u kući u kojoj je on spavao s nekim drugim.

Jett se je namrštio i pogledao me stisnute čeljusti. – Jebemu, Brooke. Ta žena je moja klijentica.

Ne spavam s klijentima.

Skrenula sam pogled kako bih sakrila nevjericu. On potpisuje ugovore – gomilu ugovora; otprema klijente u skupe restorane i na zadivljujuća turistička odredišta. Zar doista očekuje da povjerujem da Kim i on nikad nisu bili intimni jednom takvom prilikom?

Prišao mi je. Osjetila sam njegove ruke na ramenima dok me je okretao prema sebi, ali nisam ga pogledala.

Brooke, ja jesam muškarac, ali to ne znači da spavam sa svime što hoda na dvije noge.

Uostalom, Kim nije moj tip. Nijedna nije, osim tebe.

To je bilo obično pitanje, Jette.

Pitanje koje ću si vjerojatno postaviti svaki put kad on nekoga upozna.

Pitanje koje ću se uvijek bojati postaviti jer u dubini duše znam da nemam snage suočiti se s odgovorom kojeg se pobojavam. Ma koliko željela vjerovati svakoj njegovoj riječi, i ma koliko ga voljela, nisam vjerovala da mu život na put neće poslati drugu ženu – ljepšu od mene i primjereniju njegovu društvenu položaju i stilu života. Nekoga tko će moći promijeniti njegove osjećaje prema meni.

– Nije važno – lagala sam. Pogledala sam ga u oči, preklinjući ga da odustane od te teme jer nisam željela zvučati nesigurno. Nesigurnost nije privlačna osobina. – Samo sam se pitala, to je sve promrmljala sam jer me je on i nadalje netremice promatrao.

– Vjeruješ li mi? – Njegovo pitanje bilo je neočekivano. Iznenađeno sam se namrštila.

– Da – odgovorila sam.

– Stvarno, Brooke?

Još mi se je više približio i nadvio nad mene. Vireći u moje srce, njegov pogled predugo se je zadržao na meni i osjetila sam nervozu. Bio je tako visok da sam se morala posve odmaknuti kako bih pogledala u njegove zelene oči. Zelene kao šuma koju salijeću duhovi, a u kojoj se odražava jutarnje sunce. Tako duboka i tamna da bih umočila prste u nju da okaljam dušu. Jer i njega salijeću duhovi – oboje nas salijeću duhovi prošlosti – samo što se on s njima nosi bolje od mene.

Dok me je promatrao, opazila sam kako se boja njegovih očiju mijenja, kao što se često mijenjala, ovisno o raspoloženju. Kad je bio umoran, oči bi mu posvijetlile. Potamnile bi kad je bio uzrujan ili bijesan. Shvatila sam da ga upoznajem. Pravog Jetta. A sad je bio bijesan kao ris. led.

– Vjeruješ li mi stvarno? – Jagodice njegovih prstiju oklijevale su na mom obrazu, hladne kao

– Na određeni način – šapnula sam. Ali je li to doista bila istina? Izraz njegova lica izazvao me je da kažem istinu. – Ne znam. Znam da te zanimam ja, a ne posjed. Znam i da ne bi izigrao moje

15

povjerenje, ali osjećam da postoji još mnogo toga što ne znam. Skriveni slojevi tvog bića koje tek trebam upoznati.

Izraz njegova lica ništa nije odavao dok je jezikom vlažio usne, brižno birajući riječi. – Brooke, ja nisam samo zaljubljen u tebe... potpuno sam predan našoj vezi. Hodao sam s drugim ženama, ali oduvijek sam znao da nijedna nije ona prava. Znao sam da će ono što me je privuklo k njima proći.

S tobom je drugačije.

– Kako znaš? – bez daha sam upitala.

Nasmiješio se je. – Uz tebe želim biti bolja osoba i ne mogu zamisliti budućnost bez tebe. – Glas mu se je spustio do šapta. – Nas dvoje se ne poznajemo dugo, ali duboko u sebi osjećam da se razumijemo. Osjećam da sam cijeli život čekao nekog kao ti. Osim toga, uz tebe stalno mislim na seks, a to je uvijek dobar znak.

Osjetila sam kako crvenim, kako mi utroba postaje topla i pahuljasta. Nije on jedini koji ne prestaje razmišljati o seksu.

– To iz tebe govori libido – naglasila sam.

Odmahnuo je glavom. – Ne, ne govori. Pališ me jednako kao što ja palim tebe. Tvoje vlažne gaćice dovoljan su dokaz.

Prstima mi je ovlaš dodirnuo vrat, a onda su se njegove usne nježno spustile na moju osjetljivu kožu. Zadrhtala sam od njegova vrelog daha. – Ako oboje budemo iskreni, ako budemo vjerovali jedno drugome i jedno drugome rekli sve što nam je na umu umjesto da to tajimo, tad u našoj vezi ništa neće moći poći po zlu. Nećemo ovo izgubiti. – Pokazao je na zrak između nas. – Neću to dopustiti. Nije važno što smo učinili i s kim smo spavali, jer ti ljudi nisu bili važni i to je jedino važno. To je sve što ti ili ja trebamo znati.

Bio je u pravu. Naravno. Sam spomen mog bivšeg bio je dovoljan da Jett postane ljubomoran.

Ako njega uzrujava kad me vidi s drugima, ali je spreman ne postavljati pitanja, tad je i meni vrijeme da se riješim mračnih misli. Ne mogu od njega očekivati nešto što mu i sama ne mogu dati zauzvrat.

Doveo sam nas ovamo da budemo malo sami. – Glas mu se je ponovno spustio do seksi šapta. – Jesi li spremna za našu partiju?

Namjestila sam pokeraško lice. – Ni ne slutiš koliko. Ako pobijedim, želim se vratiti u naš stan i mučiti te između tvoja četiri zida. Draškat ću te cijelu noć i izluditi tako da ćeš preklinjati za milost.

Nacerio se je. – Moram priznati da to zvuči primamljivo, gospođice Stewart. Sviđa mi se pomisao da me kazniš. Ali da budem isk ren, u ovom mi se trenutku još više sviđa pomisao da te ševim, u svakom mogućem položaju. Danas ne idemo kući.

Ti bokca. Izgledao je kao da to misli ozbiljno.

Nasmijala sam se kad je otišao do svoje crne torbe po špil karata. I tek tad sam se zapitala zašto je donio tako golemu torbu. Što to skriva u njoj?

16

4

Prokletstvo! Gubila sam, i to gadno.

– Ova partija je sranje – rekla sam. Ma koliko željela prekrižiti ruke na prsima kako bih pokazala koliko sam ojađena, trebale su mi da pokrijem što je više moguće gole kože. Ne zato što sam se stidjela svog tijela. Jettov požudan pogled izazvao je u meni želju da se sakrijem iza zavjese. Nisam ga morala pitati o čemu razmišlja. Misli su mu jasno pisale na licu dok je mozgao o svemu što želi učiniti – meni i sa mnom.

Sjedeći u otvorenoj sjenici u vrtu iza kuće s gotovo nimalo odjeće na sebi, osjećala sam se izloženijom no ikad.

Jett se nije šalio kad je zahtijevao da svoju igricu odigramo vani. Samo što ja nisam očekivala da će to biti vani na privatnom posjedu koji nije u njegovom vlasništvu. U vrtu, u kojem nas je svatko mogao vidjeti kako ljenčarimo, smijemo se i polugoli kartamo.

– Strašno si seksi kad si ljuta, Brooke. – Nacerio se je i moje se je srce otopilo nekoliko centimetara. – Obećajem ti da ću, kad pobijedim zadnju rundu, razmisliti o tome da uđemo u kuću.

Ako me lijepo zamoliš.

Dosad je dobio pet rundi zaredom, i svaki mi je put dao priliku da se "iskupim i dobijem šansu da osvojim dvadeset četiri sata čistog seksa" pobijedim li sljedeću rundu, koju bi na kraju ponovno dobio on.

Da sam mogla izbrisati samodopadan izraz s njegova lica, izbrisala bih ga. Svaki put kad bih izgubila, Jett je zahtijevao da skinem jedan odjevni predmet sa sebe, a svaki put kad bi neki zaštitni sloj nestao s moga tijela, njegov bi samodopadni cerek postao širi. Već mi je skinuo cipele, čarape, poslovno odijelo i grudnjak... gospode, zar on to sad njuška moju bluzu?

Kog vraga radiš? – postiđeno sam upitala, potiskujući poriv da istrgnem bluzu iz njegovih šapa.

Udišem miris uspjeha. Dajem ti još jednu priliku, dušo. Znaš da je šest moj omiljeni broj. Moj sretan broj. – Namignuo je, u slučaju da nisam shvatila na što aludira. – Pobijedim li još jednom, morat ću ti skinuti gaćice i primiti se onoga što sa tobom želim učiniti.

Prestani se hvalisati, Mayfielde. – Privukla sam noge na prsa kako bih mogla nasloniti glavu na koljena i sakriti osmijeh. Nazvati moje tanke ružičaste tangice "gaćicama" bilo je smiješno, jer bile su tako majušne i prozirne da se kroz njih vidjelo sve do Aljaske.

Ponovno je omirisao moju bluzu.

Daj mi to. – Skočila sam kako bih istrgnula bluzu iz njegovih ruku, pritom prekrivajući nage dojke. Jett je sa smijehom izbjegao moj napad, usredotočivši pogled na dojke koje su mi se razlijevale iz dlanova.

Mirišeš čudesno, dušo. Kao ljetni san.

– To se zove parfem.

Omirisao je ponovno pa pokazao na moje minijaturne tangice.

Kako god se zvalo, siguran sam da je ono što ću sljedeće omirisati mirisati još i bolje.

Namrštila sam se. – Još uvijek mogu pobijediti.

Glasno se je nasmijao miješajući karte. – To kažeš nakon svake izgubljene partije.

– Daj da već jednom završimo s ovom besmislicom – protisnula sam kroz stisnute zube.

– Nisi li rekla da ti je ovo najdraža igra? – Jedva je uspijevao sakriti zločesti osmijeh dok me je šaljivo potezao za kovrču kose. – Izgleda da netko ne zna gubiti.

– Nije istina – prosvjedovala sam. Ali bila je istina. Itekako.

17

Svejedno, nisam bila ni približno spremna to mu priznati, a naročito zato što nisam očekivala da će on pobijediti. Moj je otac običavao govoriti da sam najbolja igračica ajnca. Godinama ni od koga nisam izgubila. Znala sam da se ponašam djetinjasto, ali nisam si mogla pomoći. Izluđivao me je njegov iritantni cerek pa sam postala odvažna i lakoumna, i riskirala gdje inače ne bih riskirala. Još me je više izluđivalo što je on naizgled uvijek znao moj sljedeći potez. Pomisao na seks s njim u kući neznanke ispunjavala me je stidom jer je to bilo nemoralno. Morala sam pobijediti, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da ga spriječim da me pretvori u zrcalnu sliku svojega raskalašenog, seksa gladnoga ja. Nisam namjeravala izgubiti moral.

– Imaš još jednu priliku. – Poljubio me je u ramena, razdražio me i uzbudio svojim vrelim dahom. – Ako ćeš se zbog toga osjećati bolje, pustit ću te da pobijediš.

– Rekla sam ti, nema varanja. Pošteno ću te pobijediti. A onda ćemo se vratiti u tvoj stan. Jer nema šanse da ću ikad spavati s tobom u kući nekog neznanca. Ali da pogodim, dopustit ćeš mi da pobijedim samo ako pristanem učiniti to ovdje?

– Prokleto si u pravu.

– U tom slučaju, ne mijenjam svoje planove. – Duboko sam udahnula i polako izdahnula, preklinjući um da se usredotoči na igru umjesto na Jetta i njegove usne na mojoj koži.

– Ni ja. – Namignuo je. – Srećom, neću ih ni morati promijeniti, što ovu partiju čini još napaljivijom.

Odmahnula sam glavom na njegov napuhani ego.

Možda će mi se ovaj put posrećiti. Nitko ne može pobijediti šest puta zaredom. To je nemoguće.

Zar ne?

Jedna pobjeda bit će dovoljna da kažem što mislim i preuzmem nadzor nad situacijom.

Samo jednom od šest puta. Šanse nisu bile tako loše. Kako ide? – upitao je Jett. Sjedio je u pletenom naslonjaču i opušteno me promatrao kao što bi netko promatrao mogući plijen. Pogledom je okrznuo moj vrat, nage dojke pa usne. Očito je uživao u svojim predkoitalnim maštarijama i već samim pogledom u meni izazivao pomahnitali kaos. Bio je tako siguran u sebe, a mene je to činilo nervoznom i nesposobnom razmišljati.

Prokletstvo, mozak mi mora proraditi – i to brzo – prije no što bude prekasno.

Bilo bi super da si i ti gol – priznala sam. – Ne mogu se koncentrirati.

Misliš da ćeš se moći koncentrirati kad budem gol? – Nasmijao se je. – Naravno, dušo. Što god te čini sretnom.

To nije bio kompliment – razdraženo sam odvratila. – Ne mogu se koncentrirati jer ti zuriš u mene.

Pošteno. U tom slučaju, dopusti mi da ti pomognem da se osjećaš opuštenije. – Nacerio se je i otkopčao gornje dugme košulji. Pogledom sam pratila njegove prste, upijala svaki njegov pokret dok je raskopčavao košulju – polako kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta, otkrivajući čvrste mišiće.

Pogled mi se je zadržao na plemenskoj tetovaži na njegovoj nadlaktici pa skrenuo na njegova mišićava prsa i usku prugu dlačica na trbuhu. Bio je savršen.

Ma kakvi savršen – bio je božanstvo, poslano na ovaj svijet da svojim nemoguće seksipilnim tijelom muči žene.

Teškom sam mukom progutala slinu i priljubila noge jednu uz drugu kako bih sakrila izdajničke znakove napaljenosti. Bila mi je potrebna sva snaga volje da se oduprem potrebi da načas zatvorim oči, samo kako bih odagnala film koji mi se je vrtio u mislima. Njegove usne na mojima.

Naša tijela isplepletena, u zajedničkom ritmu, jedno drugome pružamo užitak dok svatko traži svoje olakšanje. Zastenjala sam u sebi. Zašto sam mu morala reći da se razodjene? Trebala sam biti pametnija.

Spustio je košulju na pod.

Ovo ti nije bila baš najpametnija ideja, Stewartova.

18

I predobro svjestan kako djeluje na mene, Jett je sjeo u svoj naslonjač zadržavši pogled na meni i bila bih se zaklela da se seksi film vrtio i pred njegovim očima. Protresla me je snažna struja i skupila se u mom trbuhu, sladostrasno potresajući moje intimne dijelove.

Usredotoči se, Stewartova. On želi da izgubiš. Zato igra na seksipil. Zašto si mu, dovraga, dala tu ideju?

– Znaš li da postoji mnogo načina na koje možemo ovo odigrati? – upitao je.

Apsolutno fenomenalno, pomislila sam.

– Kako? – nehajno sam upitala. Bio je red na mene da izvučem kartu. Pikova dvojka. Odlučila sam je zadržati.

– Mogla bi odustati i bio bih milostiv prema tebi. Pristao bih čak i na to da pola dana provedemo ovdje, a drugu polovicu u New Yorku. Što kažeš?

Izgubit će. Iz nekog razloga, osjećala sam da će biti tako. Ovo je moja prilika. Samouvjereno sam pogledala svoje karte.

– Hvala, ali ne hvala. – Podigla sam pogled s karata i nacerila se. – Jesi li sigurna, dušo? Ovo ti je posljednja prilika – rekao je Jett uzvraćajući mi cerekom. Prozrela sam njegov blef.

– Ne. – Odmahnula sam glavom. – Jer nema šanse da ćeš dobiti ovu partiju.

Pobijedio je. Nekoliko minuta kasnije, bacila sam karte na stol.

Sranje!

Nisam znala što je pošlo ukrivo. Možda je to bilo zbog načina na koji je Jett sjedio, tako samouvjereno i seksi, napola razodjenut. Ili je to možda bilo zbog načina na koji me je promatrao, očima već planirajući što će mi učiniti. Ili je možda – a to mu nikad ne bih priznala – igrao bolje od mene. I imao više sreće. Što god bio razlog, nagrabusila sam.

Jett je protegnuo duge noge, očito uživajući u svakoj sekundi svoje slave. Zaključila sam da nikad neću shvatiti muškarce i njihovo natjecateljsko, alfa mužjačko ponašanje.

Odmahnula sam glavom u nevjerici. – Kako ti je to uspjelo? To se zove motivacija – oči su mu zaiskrile. – Sve za ševu. Izgleda da ja to želim više od tebe. Sumnjam.

Naglo je izvio obrve. – Sumnjaš da ja želim spavati s tobom više nego ti sa mnom?

Vrelina mi je navrla vratom i obrazima. – Ne, nisam to mislila. Ja...

Nasmijao se je, a ja sam začepila gubicu.

– Znam da si mislila na moju strategiju – rekao je Jett. – Mogu te naučiti svoju tehniku. Zapravo, mnogo te toga mogu naučiti, gospođice Stewart. Mogu te naučiti stvari koje dosad nisi iskusila.

Majčicu ti milu, on i njegove dvosmislenosti.

Srce mi je poskočilo u grudima dok sam gledala kako Jett ustaje i prilazi mi jednim korakom.

– Znaš da si noćas moja i da s tobom mogu što želim? – nastavio je onim svojim spokojnim glasom.

Previše je hladnokrvan. Previše samouvjeren. Previše sve.

Zašto sam, k vrapcu, uopće pomislila da se mogu nositi s muškarcem kao što je on? Da nije bilo našeg nerođenog djeteta, možda bih bila zbrisala.

Možda. Vjerojatno ne.

Jer on je kao droga, a ja sam se navukla na njega. Kimnula sam, jedva sposobna odlijepiti pogled od njegovih mišićavih i veoma nagih prsa.

– Imaš li ikakvu predodžbu što te noćas čeka? – Kleknuo je ispred mene položivši ruke uz moje bokove. Pogledi su nam se sreli. Pritisnula sam dlan o srce koje mi je divljački lupalo. Imam li predodžbu? Ne, ali zvučalo je seksi i zabranjeno. Što god bilo, prihvaćam.

– Dopuštaš li mi? – Ne čekajući moje odobrenje, njegovi prsti kliznuli su uz moje noge, pritiskajući ih točno koliko treba. Tijelo kao da mi je protresla struja. Nježno mi je razdvojio noge.

Osjetila sam kako mi ponestaje zraka kad mi je poljubio najprije koljena pa krenuo unutarnjom stranom mojih bedara.

19

Usnama mi je milovao osjetljivu kožu, približavajući se mom sve vlažnijem spolovilu. Osjećala sam kako potreba u meni raste dok je ljubio moje tangice, jezikom prelazeći preko vlažnog mjesta.

Unatoč sloju tkanine koja je njegove vrele usne odvajala od mog pulsirajućeg klitorisa, osjećaj je bio jači no što sam mogla zamisliti. Zatvorila sam oči i iz grla mi se je otelo tiho stenjanje... a onda je on prestao. Otvorila sam oči i zbunjeno ga pogledala. Jett je otvarao svoju torbu, ali držao ju je tako da nisam uspjela opaziti što je u njoj. Zamijetio je moj znatiželjan pogled, ali nije komentirao.

Pomislivši da on preuzima kontrolu, preplavio me je val uzbuđenja. I prije je to činio. Samo, torba je u meni izazivala nervozu jer je iz nekog razloga pokrenula moju maštu i nagnala ju da podivlja zamišljajući seksualne igračke i nastrano donje rublje.

– Nisi valjda mazohist? – Pokušala sam pročitati njegov zagonetan izraz lica, ali nisam uspjela. – Jer ako jesi, treba nam neka šifra kojom ćemo jedno drugome dati do znanja kad je previše. I moraš unaprijed znati da nisam za pljeskanje po stražnjici ili gušenje, zapravo ništa što podrazumijeva nepodnošljivu bol.

Podigao je glavu, a njegove zelene oči vragolasto su iskrile. – Nisam planirao baš bol.

Sranje! Što je mislio onime "baš" i "planirao"?

Bila bih dala sve na svijetu da saznam njegove planove, ali njegov odgovor bio je jednako zagonetan kao i izraz njegova lica. Napravila sam grimasu, ali nisam navaljivala. Na kraju je iz torbe izvukao tajmer i odložio ga na stolić za kavu.

– Jesi li spremna? – Jett je pritisnuo crveno dugme i tajmer je počeo odbrojavati unatrag.

Dvadeset tri sata. Pedeset devet minuta. Pedeset devet sekundi.

Sekunde su počele otkucavati, a moji živci kidati se. Sklopila sam ruke na krilu, nesigurna što da učinim.

– Kad smo bili u kući rekla si da mi vjeruješ. – Iznenadila me je ta Jettova izjava.

– Vjerujem ti. Zašto pitaš? – Namrštila sam se gledajući kako on iz torbe izvlači list papira i dodaje mi ga.

– Ovo su pravila.

Umalo sam se zagrcnula vlastitim dahom. – Šališ se? Imaš pravila za seks? – Zašto sam se uopće začudila? Pa to je onaj isti tip koji je zahtijevao da potpišem ugovor o povjerljivosti prije nego što je spavao sa mnom.

– Da, osvojio sam te za ovu noć i zato određujem pravila. Stoga se smatraj na mojoj milosti i nemilosti. – Njegov osmijeh iščezao je, a zamijenio ga je mrtav ozbiljan izraz. Nikad nisam bila na milosti i nemilosti jednog muškarca i nisam znala kako bih se zbog toga osjećala.

Progutala sam knedlu u grlu, očima prelijetajući preko računalnog ispisa.

PRAVILA 1. Gubitnik je suglasan cijelo vrijeme imati mobitel isključen.

2. Gubitnik je suglasan istuširati se i odjenuti odjeću po izboru pobjednika, kako bi izgledao najzavodljivije u skladu sa željama pobjednika.

3. Gubitnik je suglasan pristati na eksperimentiranje u skladu sa željama pobjednika.

4. Gubitnik je suglasan dati sve od sebe kako bi pružio i doživio tjelesni užitak.

5. Gubitnik je suglasan da o događajima ovoga dana neće razgovarati ni s jednom trećom stranom.

20

6. Promjena odredaba ovoga Ugovora mora biti predložena pismenim putem preko ovlaštenog odvjetnika. Pobjednik zadržava pravo odbiti svaki prijedlog gubitnika.

7. Pobjednik se neće smatrati odgovornim za moguće snažne reakcije koje bi mogle nastati kao posljedica ove igre i njezinih pravila i implikacija.

Razrogačila sam oči na riječi gubitnik... najzavodljivije... neće razgovarati... snažne reakcije.

– Šališ se? – ponovila sam. – Znaš, ovo izgleda nekako službeno, da ne kažem odvratno.

S pozitivne strane, to nije bio ugovor za nastrani seks koji bi me nasmrt preplašio. Pravila su bila kratka i jasna – i apsolutno nejasna. Kad sam ih pročitala, nisam imala nimalo bolju predodžbu nego prije.

Pokazala sam šestu stavku ugovora. – Nemoguće mi je išta predložiti u pismenom obliku jer ovdje nema odvjetnika, a ne mogu mrdnuti iz kuće. Kad se vratimo u New York, tvojih će dvadeset četiri sata već možda isteći.

– Točno. – Nacerio se je. – Pomislio sam da bih se trebao potruditi da zvuči kao da se i tebe nešto pita.

Ponovno sam iskrivila lice. – Kako je ljubazno od tebe što si mislio na mene. Zašto ne ubaciš i neki formular za povratnu informaciju? Znaš, nešto što ću predati kad završiš sa mnom. – Glas mi je bio natopljen sarkazmom i on se je glasno nasmijao.

Dok sam mu vraćala papir s pravilima, prstom je dodirnuo moj i iskra između nas zapalila se je, putujući mojom kralježnicom sve do trbuha. Lecnula sam se i pogledala ga ravno u oči, tražeći neki znak da ju je i on osjetio. Izraz njegova lica ostao je pribran kao i uvijek.

– Jesi li siguran da ne želiš da ti predam i svoju dušu? – našalila sam se.

– To je primamljiva ponuda, Brooke. Možda ju kasnije doista prihvatim kako bih bio siguran da ćeš zauvijek biti moja. Ali zasad želim samo tvoje tijelo.

Pokazao je na svoju košulju i ja sam mu je dobacila. Uhvatio ju je u zraku, a ja sam gotovo sa žaljenjem gledala kao je odijeva.

– Idi se istuširati i obući. – Jett je ponovno otvorio svoju torbu i ovaj put opazila sam bijelu kutiju za darove koju mi je pružio. – Želim da ovo obučeš.

Kutija je bila iznenađujuće lagana za svoju veličinu. Znatiželjna, otvorila sam ju i iz nje izvukla seksi, crno-crveno donje rublje, cipele visokih potpetica u istoj kombinaciji boja, satenski kućni ogrtač koji mi je jedva prekrivao stražnjicu i... jesu li to čarape?

– Gospode. – Podigla sam usku vrpcu tkanine za koju sam pretpostavila da su tange, ali nisam mogla biti sigurna jer su bile najoskudnije koje sam ikad vidjela. Bile su seksi, načinjene od mreže i šifona, i ništa nisu ostavljale mašti. – Očekuješ da ću ovo obući? – Iz nekog razloga, napalila me je ta pomisao.

Jett je polako kimnuo. – Kao što sam rekao, da. Moja igra, moja pravila. – Kutovi usana izvili su mu se u lijeni osmijeh. – Otkad sam te ugledao u onome baru, želim te vidjeti u nečemu ovakvom.

Možeš li kriviti muškarca što svoju maštariju provodi u djelo?

Nisam mogla. Samo bih bila voljela da ta njegova maštarija nije uključivala moje vrckanje po kući neznanke gotovo bez odjeće.

21

5

Prema Jettovoj želji, najprije sam se istuširala. Pod vrućom vodom koja mi se je slijevala niz tijelo, napetost u mojim mišićima polako je popustila, ali moje misli o tome kako sam nezvana gošća u ovoj kući nije bilo tako lako isključiti.

Kupaonica je bila velika kao i spavaća soba, oličenje raskoši s golemim jacuzzijem za nekoliko ljudi i televizorom na zidu. Majušne svjetiljke na stropu odražavale su se na pločicama od crnoga mramora, čineći da blistaju kao dijamanti. Izašla sam iz tuš kabine, omotala nago tijelo ručnikom pa se latila čišćenja kako bih kupaonicu vratila u prvotno besprijekorno stanje. Sylvie je to nazivala opsesivno-kompulzivnim poremećajem, ali kad god me je nešto mučilo, čistila sam. A sad me je mučila pomisao da ću se seksati u kući neznanke.

Kad sam se preodjenula u ono što je Jett smatrao donjim rubljem, pomisao da ću se seksati s njim u ovoj velebnoj kući istodobno me je uzbuđivala i plašila. Iako to nisam željela priznati, moje tijelo bilo je vlažno i spremno za njega. I to ne samo zbog pomisli da činimo nešto nezakonito.

Najviše od svega napaljivala me je pomisao da ću ponovno nešto prvi put učiniti s njim. Prepustit ću mu kontrolu na način na koji mu se dotad nikad nisam predala. Morat ću mu vjerovati da zna što čini, iako sam imala snažan osjećaj da su u kući postavljene barem dvije skrivene kamere.

Uvukla sam se u grudnjak i t od tangica, navukla samostojeće čarape i pokušala se malo priviknuti na visoke potpetice.

Ogrtač je bio priljubljen uz moje tijelo na svim potrebnim mjestima i, kao što sam očekivala, jedva pokrivao moju čednost. U crnim cipelama vrtoglavih potpetica s remenčićima, noge su mi izgledale kilometarski duge. Provukla sam ruke kroz kosu kako bih svojim kovrčama dala neki oblik i stavila sam malo ruža na usne. Zadovoljna rezultatom, promotrila sam se u golemom zrcalu.

Izgledala sam seksi i tako sam se i osjećala. U ovakvoj bi odjeći svaka žena izgledala seksi. Tko god je savjetovao Jettu što da kupi, nedvojbeno se je razumio u donje rublje. Jedino je hodanje na onim potpeticama zahtijevalo nešto vještine. Tik ispred prozora nalazila se je uska pruga bijeloga pijeska – vrhunska privatna plaža. Pitala sam se hoće li Jett tražiti da prošećemo. Zatraži li, nadala sam se da neću morati hodati u ovim cipelama jer su potpetice bile toliko visoke da sam sumnjala da bih mogla načiniti više od nekoliko koraka u njima, a kamoli uživati u večernjoj šetnjici. Još jednom sam se pogledala u zrcalo, izašla iz kupaonice i pridružila se Jettu u glavnoj spavaonici u kojoj je rekao da će me čekati.

Kad sam ušla u nju, djelomice nervozna, djelomice uzbuđena, dah mi je zapeo u grlu. Preko plahte je rasprostro crni satenski prekrivač, a na noćni ormarić rasporedio crvene svijeće koje su svojim mekim sjajem prostoriji davale romantični ugođaj. Nježan miris ruža osjećao se je u zraku.

– Izgledaš čarobno. – Jettov glas bio je promukao. Naglo sam se okrenula i ugledala ga sa svoje desne strane, skrivenog golemim toaletnim stolom. Ruke je držao u džepovima, rukavi su mu bili podvinuti i otkrivali snažne podlaktice. Očima je pretraživao moje visoke pete, moje čarape, moje napola otkrivene dojke, pa odlutao uvis do mojih očiju, na što mu je lice obasjao osmijeh. U njegovim očima bilo je nešto – neki sjaj koji sam vidjela i prije, ali se nisam mogla sjetiti gdje.

– Hvala ti - šapnula sam, nesigurna što bih učinila sa samom sobom. – Imaš dobar ukus, iako malo nastran. – Zamahnula sam rukom ispred tijela.

– Ne. – Odmahnuo je glavom i prišao mi. – Prekrasna si, Brooke. Na tebi bi sve izgledalo čudesno.

Pogled mi je kliznuo natrag na svijeće, na njihov meki, treperav sjaj, na veliku bračnu postelju pa ponovno na Jetta, cijelo vrijeme ignorirajući ono što me je nasmrt plašilo. Nikad u životu nijednom muškarcu nisam dopustila da me veže, a nas dvoje jedva smo se poznavali. Iako sam mu vjerovala, nisam znala vjerujem li mu toliko. Njegovo prethodno ispitivanje razine mog povjerenja sad je imalo mnogo više smisla.

22

– Što je? – upitao je.

– Nisam mislila da si takav tip. – Slegnula sam ramenima i pokazala oko sebe, kao da to nije važno. – Mislila sam da ćeš se odlučiti za nešto odvažno na otvorenome. Ne znam. Jednostavno sam mislila da ćeš biti... – Utihnula sam, tražeći prave riječi. Pozorno me je promatrao, ali nije mi pomogao.

Romantičniji? Smioniji? Dosad je bio sve to, uključujući i egzibicionist na otvorenome. Samo što nisam očekivala... Vezivanje.

Nisam očekivala da ću biti vezana i prepuštena na nečiju milost i nemilost. Ti bokca. Kad sam se našalila da moramo utvrditi šifru, nisam mogla biti bliže istini.

Jett se je namrštio. – U raznolikosti nema ničeg lošeg. Ja ju barem iskušavam uvijek s istom ženom, što ne mogu reći za mnoge muškarce. – Njegov ton bio je poluoptužujući, poluzabavljen. – Ali pretpostavljam da si do određene mjere u pravu.

– Kako to?

– O meni ne znaš ni pola od onoga što bi trebala znati. Ovo... – pokazao je na svijeće – ovo bi trebalo stvoriti raspoloženje i opustiti te. Samo to.

Kog vraga to uopće znači? Da to nije njegov stil? Da on to ne bi učinio da nije smatrao da me treba malo opustiti? Želudac mi je zatreperio, a usta se osušila dok sam gledala kako mi prilazi sporim, odmjerenim koracima. Bio je bos i jedva proizvodio ikakav zvuk na podu od tvrdoga drveta. Pogled mu je ostao prikovan za mene i po tko zna koji put, osjetila sam se kao njegov plijen, preplašena ali hipnotizirana, i čekala sam da me on uhvati ili oslobodi. Danas nisam gajila lažnu nadu da će biti ovo potonje.

– Ne možemo prenoćiti ovdje. Mogli bismo se naći u gadnoj nevolji – slabašno sam prosvjedovala.

Zaustavio se je ispred mene i ovio ruku oko mog struka. Isprva sam pomislila da je to učinio kako bi me pomilovao po leđima. Tek kad su njegovi prsti kliznuli mojom kralježnicom i uhvatili me za kosu, osjetila sam kako me lagano poteže i prisiljava da podignem glavu i susretnem njegove užarene usne.

Poljubac je bio nježan, usnama je jedva okrznuo moje.

– Moja pravila. – Polako me je okrenuo. – Zato smo ovdje. Učim te da prekršiš neka pravila. – Pogledom je očešao moje usne s takvom požudom da su se zažarile. – Voljet ću te na svaki način koji poželim. Voljet ću te na svaki način koji ti je potreban. Dok god smo ovdje, dušo, moja si. – Nacerio se je potežući me na krevet. – Imala si šansu da pobijediš. Nisam ja kriv što to nisi željela. Željela sam, ali bila sam preslaba da to ostvarim. Ili sam mu se, na nekoj podsvjesnoj razini, možda željela predati. U svakom slučaju, sad sam bila na njegovoj milosti i on je to znao.

– Prestani mi trljati sol na ranu, Mayfielde.

– Zašto ne priznaš da voliš kad sam ja glavni? Progutala sam slinu.

– Ne pušim ti ja ta sranja o pokornosti – promrmljala sam. Predati nadzor nekom drugom lijepo je s vremena na vrijeme, ali on to ne mora znati ili ću se pokajati. Jett je imao iritantnu sklonost da postane malo previše intenzivan, kao s ovom igrom. Nije mogao jednostavno utvrditi da je bolji igrač tako da me samo pobijedi i šuti o tome; svoju nadmoć morao je prevesti u naše vođenje ljubavi i usput se izložiti opasnosti od krivičnog progona zbog kršenja nekoliko zakonskih propisa.

– Nisam ni mislio da ćeš pristati bez žestokog otpora. – Podigao je moju nogu i nježnim poljupcima klizio po njoj, a ja sam sladostrasno zadrhtala.

Suspregnula sam dahtaj kad me je poljubio s unutarnje strane bedra. Jezikom je kružio po mojoj koži, spuštajući se centimetar po centimetar prema koljenu.

– Uvijek ću ti biti najbolji, Brooke – šapnuo je. U to nisam ni najmanje sumnjala.

Polako mi je izuo cipelu i spustio je uz krevet.

– Nitko te nikad neće voljeti više od mene – nastavio je. I druga je cipela udarila o pod.

23

Intenzivan? Da, ali ja sam to voljela.

Srce mi je jače zalupalo kad se je posvetio mom drugom bedru i nastavio mučiti moje tijelo.

Zubima je nježno dražio moju kožu pa je počeo grickati.

– Zatvori oči.

Poslušala sam njegovu naredbu, iščekujući njegov sljedeći potez. Nešto svilenkasto poškakljalo me je po koži. Otvorila sam oči i ugledala kravate u Jettovim rukama i vragolast sjaj u njegovim očima.

– Jesu li to tvoje kravate iz stana? – upitala sam, podižući se u sjedeći položaj. Pritisnuo me je natrag na krevet.

– Da. Savršene su za ovu određenu svrhu. – Rastegnuo je tkaninu, a meni su pred očima proletjele slike kažnjavanja, bičevanja i vezivanja.

– Nisam...

Vrelim ustima ugušio je moj prosvjed, a rukama podigao moje iznad glave. Osjetila sam svilenkastu tkaninu najprije oko svog lijevog zapešća pa oko desnog. Povukla sam ruke, najprije lagano pa malo jače, kad sam shvatila da me veže uz uzglavlje kreveta.

– Opusti se – šapnuo je Jett. – Nikad te ne bih ozlijedio. Kimnula sam, iako mi je srce lupalo milijun kilometara na sat, ali ne od seksualne napetosti u zraku. Glatka tkanina bila je hladna na mojoj koži. Seksi. Erotična. Prijeteća.

– Ovo je zapravo bila moja zamisao. Svjestan si toga, zar ne? – Nervozno sam se nasmijala. – Rekla sam ti što ću ti učiniti ako pobijedim, a ti sad tvrdiš da si se sam toga sjetio.

Izvio je obrve glumeći uvrijeđenost. – Želiš li reći da kradem tvoje ideje, gospođice Stewart? – Podigao je svoju težinu s mog tijela i prebacio se na moje gležnjeve. Dah mi je zapeo u grlu kad sam shvatila što namjerava učiniti.

– Možda želim reći da nemam slobodnu ruku da ti pomognem. – Nadala sam se da će shvatiti moj mig i odvezati me.

– Ide mi sasvim dobro i samome, ali hvala na ponudi. Nacerio se je sa sjajem u očima koji je jasno govorio da nema nikakve namjere uslišati moju neizgovorenu molbu. Dapače, namjeravao me je dražiti, dražiti do bola. Pitala sam se kamo to vodi. Kravata mi je okrznula kožu, hladan saten oko gležnjeva potresao moje tijelo drhtajima užitka.

– Zar nećeš prestati govoriti? – upitao je. – Jer u ovom trenutku razmišljam da ti začepim ta seksi ustašca i svoje planove provedem u djelo.

– Kakve planove? – Opazivši nezadovoljan izraz na njegovu licu, zaustavila sam stotine pitanja u svojoj glavi. Ponovno sam govorila. Kad sam nervozna, uvijek govorim kao navijena. – Oprosti – promrmljala sam.

Smjestio se je na mene i oslonio na laktove. Njegove usne bile su tako blizu mojima da sam poželjela podići glavu i usisati zubima njegovu donju usnu.

– Razvratne planove. Ševit ću te dok me više ne budeš mogla izbaciti iz sustava. Postoji milijun načina da te natjeram da svršiš i namjeravam ih isprobati od prvog do zadnjeg. Ali najprije moraš biti... – Podigao je kravatu da mi je pokaže.

– Naravno – promrmljala sam.

Podigla sam glavu kako bi mi kravatom povezao oči.

Iznenadna tama, njegov vreli dah na mom vratu i težina njegova tijela na meni, sve je to nagnalo moje srce da jače zalupa. Bilo je tako mračno da ništa nisam vidjela i ta me je pomisao istodobno plašila i napaljivala. Noge su mi bile raširene, pozivajući ga da mi učini sve što želi. Što sad radi? Zašto ne počne? Morala sam se žestoko ugristi za usnu kako ga to ne bih upitala.

Osjećala sam kako njegov pogled miluje moju kožu, žari je. Osjećala sam da se smješka, ali nisam mogla dokučiti njegove namjere.

– Želim te jebati – šapnuo je Jett. – Sporo. Bezobzirno. Napaljivo. Kako god mi dođe. Na sve moguće načine. Vrišti koliko želiš jer nitko te neće čuti. A ja želim da vrištiš, dušo.

24

Kliznuo je prstima niz moj trbuh i zaustavio se između nogu. Osjetila sam kako me istražuje, razmazuje moje sokove. Vezana i u kući neznanke, posve sam mu se otvorila. Osjetila su mi se izoštrila, primarni nagoni zahtijevali da budu zadovoljeni. Njegov prst polako je kliznuo u mene.

Prostenjala sam i odigla kukove, uživala u tom osjećaju, uvlačila ga dublje.

– Ne još – šapnuo je. Njegov prst izišao je iz mene i ostavio me praznu i frustriranu. Namrštila sam se osluškujući njegove korake po sobi. Jett je nešto uzeo u ruku i legao natrag na krevet.

Nešto je zašuškalo.

– Otvori usta. – Oštar ton njegova glasa nije dopuštao raspravu. Srce mi je bjesomučno zalupalo o rebra. Teškom sam mukom progutala slinu, ali nisam poslušala njegovu zapovijed.

– Učini što sam ti rekao, Brooke. – U njegovu duboku glasu jasno se je čulo nestrpljenje.

Ovo je njegova prilika da mi dokaže da me voli i da me nikad ne bi povrijedio – njegova prilika da zadobije moje povjerenje. Morala sam se prepustiti i sama uvjeriti. Zato sam otvorila usta i u tom sam času znala da sam učinila mnogo više nego ukazala mu povjerenje. Moja strast prema njemu bila je golema, ali moja ljubav prema njemu bila je i veća. Željela sam mu udovoljiti jer, kad sam mu dala svoje srce, odrekla sam se i ranjivosti. Predala sam mu se i on me je osvojio – tijelom i dušom.

Povjerenje je bilo jedino što mi je još preostalo da mu svojevoljno dam. Jedino što možemo zavrijediti, jedino što još uvijek učimo.

Na jeziku sam osjetila nešto ljepljivo. Nešto slatko, meko i kremasto kao čokolada.

– Zagrizi – bio je uporan.

Zagrizla sam i usisala, pa progutala i otvorila usta, shvativši da se bogati okus kakaoa pretvara u slasnu, slatku kremu od lješnjaka. Njegova usta ponovno su se spustila na moja, a čokolada se je topila između naših jezika.

Prostenjala sam od slasti.

Njegov poljubac bio je božanska čokolada.

Osjetila sam kako mi spolovilo oblijeva val vreline, a klitoris počinje lagano pulsirati, nijemo tražeći pozornost. Kao da mi je pročitao misli, Jettova usta napustila su moja i kliznula niz moj vrat i trbuh, a nešto hladno i ljepljivo izlilo se je između mojih nogu curkajući niz moj ulaz.

– Što je to? – zadihano sam upitala.

– Čokolada. – U njegovu glasu čula sam da se zabavlja i izluđivalo me je što ne vidim izraz njegova lica. Vrelim dahom klizio je niz moj trbuh, a onda je njegov jezik dodirnuo pravo mjesto, licnuo ga i usisao, na što mi je srce divljački zalupalo. Bradavice su mi iskočile žudeći za njim, nukajući ga da ih dodirne, ali on je bio usredotočen na nešto drugo.

Osjetila sam kako mi još čokolade klizi niz kožu – toliko da sam bila sigurna da je istisnuo cijelo pakiranje koje se sad razlijeva po krevetu. Tad sam se sjetila prekrivača. Na sve je mislio. Samu sam sebe podsjetila da mu odam priznanje za to, ali ta je misao bila kratkoga vijeka jer je njegov jezik počeo kružiti, a njegov prst pronašao moj ulaz, ispunio ga i rastegnuo.

Oh, Gospode.

Umirem.

Ne, zaboravite.

Umirala sam i išla ravno u raj.

Ili je on moja propast i idem u pakao.

Prostenjala sam i isključila mozak osjetivši kako mi se u trbuhu nakuplja vrelina. Njegov prst bio je duboko u meni, kružio i prodirao dok je usnama sisao moj klitoris tako žestoko da je cijelo moje tijelo reagiralo. Međunožje mi se je posve ovlažilo, a on je ritmički prodirao prstom u mene, razmazivao moje sokove i dovodio me do ruba vrhunca. Odatle je bio samo korak do totalne predaje.

– Fenomenalan si – prostenjala sam. – Hoću još.

– Volim kad tražiš – šapnuo je. – Čokolada i tvoji sokovi. Moja omiljena kombinacija.

25

Obrazi su mi se zažarili, ali nisam imala vremena osjećati se postiđenom jer su njegovi zubi sad grebuckali moj klitoris, nježno ga sišući.

A onda su se njegove usne ponovno našle na mojima. Jednu je ruku gurnuo ispod mog vrata, drugom mi podigao nogu. Brzim pokretom zabio se je u mene, svojim nabreklim udom spalio me do same srži. Krevet se je zatresao, ili je to bilo moje tijelo kad se je on počeo zabijati u mene. Nisam marila što razmazujemo čokoladu po plahtama. Željela sam ga. Željela sam sve što može ponuditi.

Odigla sam kukove dočekujući njegove prodore, osluškivala seksi zvukove koji su izlazili iz njegovih vrelih usta dok je sve dublje i brže ulazio u mene. Trbuh su mi potresali vreli valovi strasti, obećavajući da će buknuti u divlju vatru.

Podigla sam kukove kako bih mu omogućila dublji pristup i on je shvatio što želim. Osjećajući kako svaki tvrdi centimetar nabija moje meso, izgubila sam razum, ošamućena njegovom strasti prema meni. Plamen predstojećeg orgazma buknuo je u mojoj utrobi i tijelo su mi potresli prvi drhtaji.

– Čovjek se na tebe tako lako navuče. Kao na drogu. – Njegovo nabreklo spolovilo ulazilo je duboko u mene brzim, kratkim pokretima. Tek što nije svršio. Osjetila sam njegove drhtaje i klitoris me je zabolio, očajnički želeći olakšanje.

U tami, prostenjala sam i odigla se s kreveta koliko su mi to spone dopuštale, ustima tražeći njegova. Jezici su nam se spojili u brzom, erotičnom plesu koji je zrcalio pokrete njegovih kukova i potresao moje srce i dušu valovima užitka. Jettovi prsti čvrsto su pritisnuli moj klitoris. Nenadani osjet bio je nepodnošljiv. Zadahtala sam u njegova usta. Moje meko meso stegnulo se je oko njegova tvrdog uda i rasula sam se oko njega, jedva svjesna orgazmičkog stenjanja koje se je otelo iz Jettovih grudi.

Koža me je žarila dok su se naša tijela stapala u jedno, još i još, dok više nismo imali što dati.

Iscrpljena, klonula sam na plahte i zatvorila oči. Prsti su skinuli povez s mojih očiju i odvezale spone oko mojih zapešća i gležnjeva. Jett me je privukao uz svoje toplo tijelo i obgrlio. Opojni miris čokolade i našeg vođenja ljubavi bio je moja posljednja svjesna misao.

26

6

Sat vremena kasnije, moji prsti klizili su niz konture njegove plemenske tetovaže. Dao ju je napraviti dok je bio u bandi, rekao mi je jednom prilikom, i pripadala je njegovom bivšem životu. Jett je u životu učinio toliko mnogo stvari, vidio svijet iz raznih perspektiva, i na određeni način, dodirivanje te tetovaže bilo je moja prilika da se s nečime od toga povežem.

Promatrala sam kako se svjetlo svijeća odražava na njegovoj preplanuloj koži i po tko zna koji put zapitala sam se hoću li ga ikad upoznati – pravog njega, one dijelove koje tako brižno čuva.

– Što ne valja, uspavana ljepotice? – upitao je Jett osjetivši moja emotivna previranja.

Odmahnula sam glavom i duboko udahnula da razbistrim misli. – Sve je u redu. – Znala sam da on neće odustati pa sam rekla prvo što mi je palo na pamet. – Upravo sam shvatila da se nikad dosad nisam seksala u lokvi čokolade. Nekako je neobično probuditi se okružen mirisom čokolade.

– I meni je čudno, i drago mi je da si baš ti ta s kojom sam to doživio. – Poljubio me je u tjeme.

– Nadam se da će mi se jednog dana ukazati prilika da ti se odužim. Ako ikad pobijedim u ijednoj tvojoj igri.

– To ćemo još vidjeti.

Mrzila sam što se moram udaljiti od njega, ali na neke se potrebe čovjek ne može ne obazirati. – Moram na jedno mjesto – rekla sam osmjehnuvši se u ispriku.

– Ah. – Pomaknuo se je u stranu, ali nije me odmah pustio. – Brzo se vrati.

– Hoću – šapnula sam i otišla u kupaonicu. Nakon brzog tuširanja, omotala sam se velikim ručnikom i odlučila posuditi Kimino sušilo za kosu. Zbog neposlušnih kovrča, obično mi je trebalo dosta dugo da osušim kosu pa sam je ostavila polumokru prije no što se Jett počne dosađivati i sruši vrata. Ne zato što je to ikad prije učinio, nego zato što je imao plan pa sam zaključila da je zamislio još toga prije isteka naših dvadeset i četiri sata.

Odjenula sam onaj kućni ogrtač, ne mareći koliko je kratak. Poznavajući Jettov apetit, zaključila sam da se vjerojatno nećemo odvažiti daleko od spavaće sobe pa nitko osim Jetta neće vidjeti moju guzu. Pogledala sam se u zrcalo, izašla iz kupaonice i zastala kao ukopana.

Prvo što sam zamijetila bilo je svjetlo koje je dopiralo kroz prozore. Mora da je Jett razgrnuo zavjese i prostorija je bila okupana blještavim svjetlom. Potom sam zamijetila da je, dok sam bila u kupaonici, odnio sve svijeće i prekrivač s kreveta. Ni njegove torbe nije bilo.

– Jette? – Zazivajući ga, spustila sam se u prizemlje i zastala. Iz dnevnog boravka čuo se je njegov glas. Naćulila sam uši, ali nisam uspjela razabrati riječi pa sam se malo približila i obuzeo me je osjećaj već viđenog. Posljednjeg dana u Italiji, Jett je umalo upucao dva uljeza koji su pobjegli sa svim dokazima koje smo prikupili na Lucazzoneovom posjedu. Strah da nas netko promatra, da čeka kako bi napao kad to najmanje očekujemo, nekoliko mi je puta izazvao noćne more i nikad me nije u cijelosti napustio. A sad se je vraćao punom snagom.

Ne obazirući se na mahnito bubnjanje mog srca, nekoliko puta sam oštro udahnula, silom uvlačeći kisik u pluća. Za razliku od Italije, sad nitko nije znao da smo ovdje pa je moj nenadani nalet straha posve neopravdan. Svejedno, nisam mogla spriječiti graške znoja koji su mi izbijali po vratu. Ponovno sam duboko udahnula i zakoračila u dnevni boravak. Jett je stajao uz prozor koji je gledao na vrt iza kuće; bio mi je okrenut leđima, s mobitelom priljubljenim uz uho.

– Učini tako. – Njegov glas zvučao je neobično tjeskobno i napeto, što je mene još više zabrinulo.

Tiho sam pokucala na dovratak kako bih mu privukla pozornost, a on se je okrenuo i dao mi do znanja da me je primijetio, prije no što mi je ponovno okrenuo leđa.

27

– Bit ću dobro – rekao je. – Ne brini. Za sve ću se pobrinuti... Okej. – Prekinuo je poziv, ali mobitel je i nadalje čvrsto stezao u ruci, a pogled mu je i nadalje ostao prikovan za nešto s druge strane prozora.

Oklijevala sam pa mu prišla i stala pokraj njega. Pogled mu je bio suzdržan, a lice maska gnjeva.

Po načinu na koji je stajao, nepomično i obješenih ramena, nisam se mogla otresti osjećaja da se je dogodilo nešto loše. Da je nešto pošlo strašno ukrivo. Prsti su me svrbjeli od želje da ga dodirnem, ali nisam se usudila. Ne prije nego što mi kaže što se je dogodilo.

– Jette? – tiho sam pokušala.

Nije se ni pomaknuo, nije me pogledao.

– Jette? Što je bilo?

Nekoliko sekundi nije odgovorio. Smućenim pogledom preletjeo je preko naših stopala kao da se podsjeća gdje je, ili je možda samo pokušavao prikupiti snagu.

– Umro je moj otac – najzad je rekao. Glas mu je bio tako tih, napet i prigušen da nisam bila sigurna da sam ga dobro čula.

– Molim? – šapnula sam. Odmahnula sam glavom, nesposobna pojmiti značenje njegovih riječi.

To nije moguće. Zgroženo sam prekrila usta dlanovima. – Gospode Bože.

Jett se je okrenuo prema meni i pogledao me. U njegovim očima zrcalila se je bol.

– Brata su jutros pozvali u mrtvačnicu. Nazvao me je i rekao da je otac bio na svom brodu kad je brod jučer eksplodirao. – Gledala sam kako prilazi kauču i skljokava se na njega. – Nije preživio.

Sjela sam pokraj njega.

– Jette, strašno mi je žao. – Stisnula sam njegovu ruku u nadi da će taj pokret prenijeti više značenja od vjerojatno najzlorabljenije rečenice na svijetu. Iako nisu bili bliski i iako je Robert Mayfield nekoć bio član Alessandrova tajnog kluba, svejedno je bio Jettov otac. Promatrala sam Jetta koji je sjedio poražen, s glavom medu rukama, i nisam uspjela suspregnuti suze. Nismo imali prilike reći njegovom ocu da čekamo dijete. Ja ga nisam ni upoznala.

– Za sve sam ja kriv. – Jett je podigao glavu i pogledao me, tražeći od mene potvrdu koju mu nisam željela dati. Naglo sam udahnula i sporo izdahnula. Ubijalo me je gledati ga kako pati.

– Ne, Jette. Ne smiješ sebe kriviti.

– Ali kriv sam, i to i ti i ja dobro znamo. – Izvukao je svoju ruku iz moje i ustao, bijesan kao ris.

Udario je šakom o zid, a ja sam se zgroženo lecnula. – Nazvao me je prije dva tjedna, netom nakon što smo se vratili iz Italije. Nisam želio razgovarati s njim jer sam bio ljut. Da sam se barem našao s njime, ovo se možda ne bi dogodilo.

– Što to govoriš? – šokirano sam upitala. – Misliš da nije bila nesreća?

– Ne, Brooke, nije bila nesreća. – Ponovno me je pogledao s toliko bijesa da sam se trznula. – Brod ne eksplodira sam od sebe. Otac bi zamijetio požar i pozvao pomoć. Možda ga je onaj tko je to učinio najprije upucao pa tek onda zapalio brod da uništi dokaze. Požar je namjerno podmetnut, u to sam siguran.

Nisam znala što me više plaši: to što ga nikad dotad nisam vidjela tako uzrujanog, ili činjenica da ne postoji baš ništa što mogu učiniti da mu pomognem. Promatrala sam Jettovo bijesno lice i strahovala od njegovog sljedećeg poteza. Strahovala od toga što bi ovo moglo značiti za nas.

Prošle su sekunde i pretvorile se u minute, a Jett nije ni mrdnuo s mjesta.

– Jebemu – promumljao je.

– Voljela bih da ti mogu nekako pomoći – šapnula sam.

– Ne možeš. – Ton njegova glasa postao je blaži i bijes je načas nestao, samo da bi se vratio, ovaj put usmjeren prema njemu. – Trebao sam znati.

Zbunjeno sam odmahnula glavom, nesposobna pratiti promjene njegova raspoloženja. – Što si trebao znati?

28

Oči su mu se zacaklile, zadubljene u misli. Vratio se je do kauča i sjeo. Prošla je još jedna minuta, ali odgovora na moje pitanje nije bilo.

– Jette, zašto misliš da je ubijen? – oprezno sam upitala. – Brat bi ti nešto rekao. Policija bi već istraživala.

– Sjećaš li se onih pet ljudi na popisu?

Kimnula sam prisjetivši se crne knjižice koju smo pronašli u Alessandrovu podrumu. Jett je spomenuo pet imena, a jedno od njih bilo je ime Roberta Mayfielda.

– Mislim da je to bio popis za odstrel – nastavio je Jett tonom od kojeg sam zadrhtala.

Sjela sam pokraj njega i nijemo ga promatrala, polako shvaćajući značenje njegovih riječi.

– Nema šanse da su ona petorica na popisu bili jedini članovi kluba. To je nemoguće. Otac je rekao... – Jettov glas zapinjao je od potresenosti –... rekao je da je prije njegova odlaska klub imao sedamdeset osam članova. Možda su ga i ostala četvorica odlučila napustiti.

– Misliš da je ubijen zato što se je želio izvući iz toga? – bespotrebno sam upitala. To mi dotad nije palo na pamet i ni u kom slučaju nije mi imalo naročitog smisla, ali nisam mogla isključiti tu mogućnost. Klub kao što je bio Alessandrov vjerojatno je živio od bogatih članova i njihove doživotne odanosti. Možda je netko zakletvu na "šutnju do groba" shvatio malo previše doslovno.

Moguće je. Sjetila sam se Jettovih riječi.

Mislim da oni ne funkcioniraju na tvoj način. Nisu tako miroljubivi. Čak sam i ja u tom času znala da u taj klub nikome nije lako ući, i ni u kom slučaju samo rukovanjem.

– Otac je rekao da je pogriješio pristupivši klubu – rekao je Jett. – Vjerojatno su ga se željeli riješiti. Da sam mu spomenuo onu knjižicu i popis, mogao sam spriječiti njegovu smrt. Znam da bi me saslušao. – Glas mu je bio prigušen. – Bio bih mu spasio život.

– Ne, Jette. – Odmahnula sam glavom, a srce me je boljelo jer je Jett krivio sebe. – Ne smiješ tako razmišljati – šapnula sam i ponovno odmahnula glavom, čvrsto ga uhvativši za ruku kako bih ga primorala da me sasluša. Njegove oči prodirale su u mene i više nije bio bijesan na sebe, nego na mene.

– Ali to je istina, Brooke. Jebena istina. Zašto ne priznaš da sam pogriješio?

29

7

Život ponekad sve razbaca. Ponekad se ne mogu otresti osjećaja da smo svi zarobljeni u čaši koja se zove život, i poput kockica protreseni i razbacani naokolo. Spremni da budemo iskušani i odigrani.

Spremni da riskiramo i suočimo se s nezamislivim. Spremni da izgubimo i ostanemo povrijeđeni. I nije važan društveni položaj ni koliko novca čovjek ima, to se može dogoditi svima, svuda i u svako doba. Svi smo na milosti šejkera zvanog život.

Gledajući kako Jettovim licem prelijeću razni osjećaji, shvatila sam koliko ga volim i da bih za njega sve učinila. Međutim, što god ja rekla ili učinila, nije postojao recept za otklanjanje boli. Ništa što bi olakšalo njegovu savjest i ublažilo njegovu krivnju. Ništa što bi iz njegove svijesti odagnalo demone koji su ga proganjali. Ma koliko ga ja voljela, ljubav nije bila dovoljna da ga oslobodi krivnje koju će sa sobom vjerojatno nositi do kraja života. Kao da je krivnja postala njegova družica, a ja njegova sjena – jedna od nas pokušavala ga je iscijeliti, a druga izazivala najveću moguću pustoš. Dobro sam poznavala krivnju i prljave trikove kojima se služi kako bi te zauvijek proganjala. Čim je Jett saznao za očevu smrt, osjetila sam kako se udaljava od mene. Brzo smo se spakirali i u ledenohladnoj tišini odvezli natrag u njegov stan. Kad je otključao vrata, osjećala sam se kao uljez u njegovu svijetu.

– Moram na posao – promumljao je Jett i ponovno nestao, ostavivši me samu u svom savršenom domu.

– Okej – slabašno sam odvratila, ali on je već bio otišao.

Posao je sigurno bio izlika da se zakopa u tugu – jer zašto bi inače otišao ne poljubivši me? Te noći nije se vratio kući. A sljedeće noći, bio je sa mnom, ali nije bio prisutan. Slušao me je, ali nijedna moja riječ nije doprla do njega kroz zid kojim se je okružio. Znala sam da će se to dogoditi. Gotovo sam to i očekivala. Međutim, nisam očekivala da će me isključiti iz svog svijeta. Da mi neće dopustiti da se približim, da će odbijati razgovor, da će odbijati slušati. Postao je emotivno suzdržan i ponekad nedostupan, ali najgore od svega bilo je što sam osjećala da se mijenja.

Kao da je krivnja stvorila neku nevidljivu prepreku koja nas je počela razdvajati i štetiti našem odnosu, zamijenivši njegovu nestašnu prirodu nečime što je mene nasmrt plašilo. Kao bolest, koja za sobom ostavlja gorak okus u ustima.

Sa svakim danom, zidovi su postajali sve viši i udaljavali ga od mene. I ma koliko ja snažno lupala i tresla vratima, činilo se je da su jači od mene, moje ljubavi prema njemu ili svega što mu je nekoć bilo važno.

Možda ga ipak nisam poznavala tako dobro kao što sam mislila. Šutnja i odlučno nastavljanje njegovog rituala u kojem su se izmjenjivali samo posao i spavanje bili su njegov način da se nosi s očevom smrću. Međutim, budući da me je isključivao – tjelesno i emotivno – imala sam osjećaj da me isključuje i iz svog srca.

Suze bi mi bile draže. Suze su dobre. Suze bi pročistile, očistile i pomogle mu da zacijeli. Draži bi mi bio bijes jer bijes može isisati otrov krivnje. Ali nije bilo ni suza ni bijesa. Željela sam ispad; željela sam nešto što će mi pokazati da nije toliko slomljen da ne bi mogao zacijeliti, kao moja majka nakon očeve smrti: nepomična, s tijelom koje živi i diše, ali dušom mrtvom u truplu osobe kakva je nekoć bila. To je bilo mnogo gore od bijesa koji sam željela da Jett pusti iz sebe kako bi nakon nekog vremena mogao krenuti dalje.

Sad kad je Robert Mayfield bio mrtav, u misli mi se je stalno vraćala provala, crna knjižica i Alessandro Lucazzone. Osjećala sam da je sve to povezano i to me je plašilo. Možda se je netko uspaničario i ubio Jettova oca zbog naših otkrića. Nisam se mogla otresti pomisli kako Jett i ja, da nikad nismo prohodali, ne bismo probili onaj zid u podrumu i pronašli crnu knjižicu koja je bila tako važna da su neki bili spremni ubiti za nju.

30

– Zato tajne moraju ostati zauvijek zakopane – promrmljala sam odijevajući ozbiljnu crnu haljinu za pogreb Roberta Mayfielda.

Ako me je Jett i čuo, nije odgovorio.

Nesigurno sam udahnula i zatvorila oči ne bih li se riješila žalca nove misli koja mi je pala na pamet.

Koliko bi strašno bilo da za smrt Jettova oca nije kriv Jett nego ja?

31

8

Nebo je bilo nalik na prijeteću tamnu jamu i obećavalo je pljusak. Zapuh vjetra zalepršao je mojom crnom haljinom, a njegovo hladno milovanje držalo me je neobično prikovanu za tlo i podsjetilo da smo živi među svim tim grobovima, da i nadalje plivamo u rijeci zvanoj život dok će ostali uskoro biti zaboravljeni, željeli mi to ili ne.

Pogledala sam Jetta koji je stajao ispred groba Roberta Mayfielda, očiju uprtih u neku točku u daljini koju je samo on vidio. Ljudi oko nas nijemo su slušali svećenikove prazne riječi. Nekoliko njih plakalo je, ožalošćeni gubitkom nekoga za koga su mislili da ga poznaju. Većina je jedva trepnula, zarobljena u sjećanjima i razmišljanjima o sebi, u mislima si obećajući da će iznova procijeniti svoj život i učiniti ga boljim. Znala sam jer sam i sama bila takva nakon sestrine i očeve smrti. Vidjela sam to u izrazima krivnje na licima ožalošćenih i odlučnosti u njihovim očima. Iz iskustva sam ujedno znala da su obećanja koja sad sebi daju rijetko dugoga vijeka. Na kraju, gluposti koje činimo ionako nisu važne; važno je da cijenimo ljude u svom životu i provodimo dovoljno vremena s njima.

Materijalna bogatstva uvijek propadnu, ali sjećanja nikad ne blijede. Treptanjem sam odagnala suze koje su mi nagrnule na oči i pogledala sam oko sebe. Nikad nisam vidjela toliko ljudi na nekom pogrebu. Ali ja nikad nisam bila bogata i slavna, a Jettov otac bio je oboje.

Kratku vožnju na karmine proveli smo u tišini. Kad smo stigli do raskošnog stana u kojem je Jettov otac živio kad je bio u New Yorku, već se je bilo okupilo golemo mnoštvo ljudi i iz minute u minutu pristizalo ih je sve više. Svi su hitali izraziti Jettu sućut. Čula sam nebrojene govore koji su svi hvalili Roberta Mayfielda kao dobrog čovjeka koji je ljudima u svom životu promijenio život nabolje. Slušala sam kako se prisjećaju lijepih uspomena dok sam pogledom prelijetala preko slika na zidovima i polici kamina. Većina ih je bila sakrivena iza bezbrojnih buketa cvijeća i oproštajnih pisama, ali nekoliko njih isticalo se je – prikazivale su uglavnom Roberta Mayfielda i žene. Na jednoj ili dvije bio je snimljen s dva dječaka, najvjerojatnije Jettom i Jonathanom, i ja sam se zapitala koliko je od ovih ljudi koji su došli izraziti sućut doista znalo kakav se je Robert Mayfield skrivao iza ove fasade normalnosti i savršenstva. Žestoko sam se ugrizla za usnicu i promotrila Jettov kameni izraz lica i hladan pogled. Sjetila sam se Roberta Mayfielda kakvog je on upoznao. Okrutan muškarac. Grozan uzor koji niti je priznavao svoje pogreške, niti se zbog njih ispričavao. Ah nitko kao da nije želio spomenuti ništa od toga.

– Hoćeš li ostati ovdje? Moram se pozdraviti s nekim ljudima - rekao je Jett prenuvši me iz razmišljanja.

– Naravno. Idem do bifea. – Pokazala sam prema kuhinji s blagovaonicom koju sam opazila kad smo ušli. Obilna ponuda kanapea bila bi dovoljna za svadbenu proslavu. – Da ti nešto donesem?

Jett je odmahnuo glavom. – Ne, hvala. – Nježno mi se je nasmiješio i otišao.

Prišla sam bifeu, uzela tanjur i stala u red, nesposobna odlučiti bih li uzela oštrige ili rolice od lososa. Sve je izgledalo slasno i beba u meni je to znala.

– Ti si Brooke, zar ne? – Preplašio me je glas iza mojih leda. Naglo sam se okrenula i ugledala visokog muškarca tamne kose i plavih očiju. Prvo što sam na njemu zamijetila bilo je crno dizajnersko odijelo krojeno po mjeri; drugo je bilo samopouzdanje u njegovim očima. Usne su mu bile izvijene tek u naznaku prijateljskog osmijeha – ni previše ni premalo, s obzirom na okolnosti.

– Da – kimnula sam. – A ti si?

– Jonathan, Jettov brat. Zovi me Nate. Svi me tako zovu. – Rukovao se je sa mnom. – Jett mi je rekao sve o tebi.

– Iskreno suosjećam zbog tvog gubitka.

32

– Hvala. – Nateov osmijeh nije se promijenio, ali nije mi promaknulo kako je naglo poniknuo pogledom. Sjetila sam se vremena kad sam se i sama morala smješkati i pretvarati da je sve u redu, a samo sam se željela zavući u neki kut i isplakati kao kišna godina. Možda mi se je zbog te dodirne točke Nate odmah svidio.

– To je bila strašna nesreća – promrmljao je i ja sam tek tad zamijetila njegove tamne podočnjake. Progutala sam knedlu u grlu i kimnula.

– Strašna i tužna. – Nesvjesna tog pokreta, prešla sam dlanom preko ravnog trbuha. Nastupio je trenutak nelagodne tišine, kad je pokraj nas prošao konobar s čašama šampanjca. Nate je uzeo dvije čaše s pladnja i jednu pružio meni, a zatim pokazao na kauč u kutu golemog dnevnog boravka.

Kimnula sam i krenula za njim, objema rukama čvrsto držeći čašu s alkoholom. Nate je sjeo i pozvao me da mu se pridružim.

– Kako se Jett drži? – upitao je. Glas mu je bio napet. Zadrhtala sam sjetivši se da je Nate bio taj kojeg su pozvali u mrtvačnicu kako bi identificirao očevo tijelo, spaljeno do neprepoznatljivosti.

Nisam mogla ni zamisliti koliko je to zacijelo bilo teško. Bilo mi je drago što to nije morao učiniti Jett.

– Dobro koliko okolnosti dopuštaju.

– Moj brat je pravi frajer. Ako ga nešto muči, svojski se potrudi da to riješi. – Otpio je gutljaj iz svoje čaše i kratko me promotrio prije no što je nastavio. – Kad je naša majka otišla, on je preuzeo kontrolu. Tako se moj braco nosi s gubitkom.

Naslonila sam se skrivajući iznenađenost. Naravno da Nate dobro poznaje svog brata. Odrasli su zajedno. Malo me je uznemirilo što o njemu govori tako prisno. Kao da je osjetio moje misli, Nate mi se je nasmiješio i otpio još jedan gutljaj. – Samo budi uz njega i bit će dobro.

– Vas dvojica ste bili veoma bliski – činjenično sam rekla, prisjetivši se pričica koje mi je Jett ispričao u Italiji. Dva dječaka kradom su promatrala Lucazzoneov posjed i u svojoj mašti smišljala teorije zavjere i tajne. Nisu ni znali koliko su blizu istini.

– Ispravka netočnog navoda. Još uvijek jesmo. – Natove oči prodirale su u mene. – Prijatelji smo.

Oduvijek smo bili. Šteta što živimo u različitim državama.

– Jett mi je rekao da radiš u Austinu.

Njegov pogled skrenuo je na moju čašu. Osjetila sam poriv da otpijem obvezatan gutljaj.

– Da. Vodim podružnicu Mayfield Realtiesa u Teksasu. I New York mi ni najmanje ne nedostaje.

– Zašto? – upitala sam, pomalo zapanjena. New York je jedan od najboljih gradova na svijetu.

Toliko mnogo ljudi preseli u New York kako bi u njemu ispunili svoje snove, da sam umalo očekivala da će svatko voljeti taj grad, magiju blagdana, najbolje trgovine i njegov duh općenito.

Pokazao je na sivo nebo s druge strane prozora koji se je protezao cijelim zidom. Iako je vrijeme bilo kišovito, a nebo nakrcano siluetama nebodera, pogled je svejedno bio čaroban.

– Ja sam južnjak i za mene je New York previše turistički grad. Ne kažem da je Teksas bolji... ali meni je draži zbog klime, dobrih škola, najboljih odrezaka na svijetu, niske stope kriminala, visoke stope zaposlenosti, da spomenem samo nekoliko razloga.

– Nasmijao se je, a ja sam se uhvatila kako se smijem s njim. – Ne pokušavam ti ništa prodati, ali trebala bi doći u posjet. Možda ćeš na kraju poželjeti nagovoriti Jetta da preselite onamo.

– Možda.

– U tom slučaju, moram inzistirati da to učinite čim prije. Dobro bi nam došao netko kao Jett.

Ne samo zato što i ja želim s vremena na vrijeme otići na godišnji. Nedostaje nam.

Nagnula sam se prema njemu i pozorno ga slušala, osjetivši da mi se pruža prilika da saznam malo više o prošlosti svog dečka. – Zar je Jett živio u Teksasu?

– Odrasli smo na jednom golemom ranču u Smithvilleu. Kad se je naša majka razboljela... – zastao je i ja sam znala da misli na njezinu ovisnost o raznim opojnim tvarima – ...otac je odlučio da Jug nije dobar za nas pa smo preselili u New York. Ja sam imao šesnaest, a Jett samo deset godina

33

kad smo konje i lijena poslijepodneva zamijenili smogom i betonskim zgradama. Nije bilo lako. Kad sam vidio da mi se pruža prilika da studiram na Jugu, ugrabio sam ju, ali Jett je ostao u New Yorku s tatom.

Nate je zastao dovoljno dugo da se posluži još jednom čašom šampanjca pa nastavio svoje čavrljanje.

– Onda, Brooke, znam da je ovo vjerojatno najotrcanije pitanje, ali kako ste se vas dvoje upoznali? Hodala si po pisti, a on je slučajno sjedio u prvome redu?

– Ne. – Nasmijala sam se. – Zapravo, duga je to priča. Upoznali smo se u baru i trebali smo imati poslovni sastanak, ali se taj sastanak nikad nije održao.

– Trebali? – Njegove plave oči prodirale su u mene s neobičnim zanimanjem.

– Da, trebali, jer ja nisam znala tko je Jett, a njegovo ponašanje nije mi se činilo primjerenim za poslovni sastanak pa sam ga otpilila. – Nelagodno sam se nasmiješila sjećanjima u svojoj glavi.

Nisam ga samo otpilila; bila sam nepristojna, što je bilo opravdano s obzirom na tadašnje Jettove namjere. Pitala sam se zna li Nate išta od toga. – Nisi li rekao da ti je Jett sve rekao? – upitala sam želeći promijeniti temu.

– Ah, ulovila si me. Zapravo, znam priču. Samo sam htio čuti tvoju verziju. – Podigao je ruke glumeći predaju. – Nažalost, Jett je zaboravio spomenuti da si... – zamahnuo je rukom i nasmijao se – prelijepa.

Približio mi se je ušavši u moj privatni prostor i šapnuo mi na uho: – Ne čudim se što je moj braco pao na tebe. Oduvijek smo imali isti ukus. Da sam ja naletio na tebe, Brooke, i ja bih te pozvao da izađeš sa mnom. – Zavalio se je na naslon kauča i gledao moju reakciju sa samouvjerenim izrazom koji sam zahvaljujući njegovom bratu već dobro poznavala. Činilo se je da su u njihovoj obitelji drskost i samouvjerenost nasljedne osobine.

– Hvala, valjda.

– Sretan sam što te je moj brat sreo – rekao je Nate. – Već je i bilo vrijeme.

Oklijevala sam, nesigurna kako bih reagirala na tu izjavu.

– Trebala bih poći – rekla sam ustajući. – Možda me Jett traži...

– Naravno. – Nate je posegnuo u blejzer i pružio mi posjetnicu. – Ovdje je moj broj telefona.

Nazovi me zatreba li išta mom braci ili, znaš, poželiš li s nekim porazgovarati. Sad si dio obitelji.

Siguran sam da bi se ocu svidjela. – Licem mu je preletio bolan izraz, ali brzo je nestao. – Možda bi mogla nagovoriti Jetta da nas posjetite za vikend. Bilo bi sjajno imati vas malo u blizini. Osjećao bih se normalnije.

– Može.

Igrala sam se čašom. Nate je izvio obrve. Namrštila sam se i pratila njegov pogled do seksi, tamnokosog muškarca koji je naizgled bio za glavu viši od svih ostalih i hodao ravno prema nama.

Srce mi je skočilo u grlo. Tek sam se trebala naviknuti na pomisao da hodam s njim.

– Vidim da si upoznao moju djevojku – rekao je Jett Nateu, a lice mu je obasjao osmijeh – prvi koji sam vidjela otkad mu je umro otac. Obgrlio me je rukom oko struka i malo privukao k sebi, kao da želi utvrditi svoj teritorij, što je mene nagnalo da se osmjehnem.

– Vidi ti njega! Drugi muškarac! Kako si, braco? – Nate je potapšao Jetta po ramenu malo jače no što bih očekivala. Gledala sam kako se kratko grle i netremice promatraju s nečim u očima što nisam mogla točno odrediti – dok se nisam sjetila nečega što mi je Jett jednom rekao.

Nadmetanje.

Njegovo djetinjstvo i tinejdžerske godine bile su obilježene nadmetanjem tko će od njih dvojice biti bolji, jači, odvažniji.

– Kako je ljupka Natalia? – upitao je Jett.

– Dobro. Stalno me gnjavi da te natjeram da nas dođeš posjetiti. – I namjeravam vas posjetiti.

Možda za koji tjedan, kad se sve sredi.

34

– Nadam se da će to biti još ove godine. – Nate se je zahihotao i uputio mi značajan pogled koji sam shvatila kao poziv da uvjerim Jetta da promijeni svoje planove.

– Donio sam tvrtkine izvještaje koje si želio vidjeti – rekao je Nate. – Hoćemo li ih proći sad ili kasnije?

– Daj mi dvije minute s Brooke i možemo razgovarati. – Jett me je pogledao. Žurno sam se oprostila s njegovim bratom i Nate je nestao.

– Je li oduvijek bio ovako...

– Samouvjeren, ali kompleksan? – prekinuo me je Jett. – Da. On je kao središte uragana. Nikad ne znaš što će te pogoditi. – Pogledao me je u oči i ja sam načas poželjela oviti ruke oko njega i poljubiti ga kao da nam je ovo posljednji dan života. Nedostajao mi je onaj stari Jett, koji nije bio ljut na cijeli svijet i progonjen grizodušjem. – Uz to ima kratki fitilj. Ne želiš vidjeti kako eksplodira kad se napije. Natalia ga je u takvom stanju vidjela već toliko puta da se iskreno čudim što je još uvijek s njim.

– Tko je Natalia?

– Njegova zaručnica.

Nate je bio zaručen. To nisam očekivala, jednako kao što nisam očekivala da bi mogao imati problem s alkoholom.

Jettov pogled spustio se je na moju punu čašu. Uzeo mi je čašu iz ruke. – Ne bi to smjela piti.

– Nisam ni namjeravala – suho sam odgovorila. Željela sam saznati više o Nateu i njegovu životu, ali bilo je važnijih pitanja koja su zahtijevala hitan odgovor.

– Zna li on? – šapnula sam.

– Što? – namrštio se je Jett.

– Za onaj posjed?

Jett je oklijevao, razmišljajući bi li rekao istinu. Prostrijelila sam ga pogledom u nadi da se neće usuditi lagati jer smo se jedno drugome zakleli na iskrenost.

– Rekao sam mu, ali... – Teško je uzdahnuo. – Ne želi vjerovati. U njegovim očima, otac nije mogao učiniti ništa loše, možda zato što su toliko slični. Za razliku od Roberta, Nate je dobar momak.

– Vas dvojica često razgovarate?

– Ne onoliko često koliko bih volio. Udaljenost ne pomaže.

– Trebali bismo otići onamo na nekoliko dana – rekla sam. Moglo bi biti dobro za tebe. To nisam dodala. – Mogli bismo svima reći za dijete.

– Da. – Nestrpljivo je pogledao na sat, pokazujući mi da je moje vrijeme s njim isteklo. – Moram pregledati neke dokumente. Neću dugo, Brooke. Hoćeš li biti dobro? – Kimnula sam, a u Jettovu pogledu vidjela se je zabrinutost. – Ako si umorna, reći ću da te odvezu kući.

– Dobro sam, Jette. – Stisnula sam njegovu ruku i uputila mu blistavi osmijeh.– Vas dvojica samo obavite što morate. Čekat ću te ovdje.

– Stvarno neće dugo potrajati. – Poljubio me je i žurno otišao.

Gledala sam kako nestaje u mnoštvu pa se vratila do bifea. Otkad sam saznala da sam trudna, bila sam gladnija no inače pa sam dograbila tanjur, ali baš u tom času zazvonio mi je mobitel.

Pogledala sam na zaslon i vidjela da me zove Sylvie. Zvala me je nekoliko puta u proteklih nekoliko dana, ali sam joj ja u cijeloj toj strci zaboravila uzvratiti poziv.

– Hej. – Zvučala je nervozno. – Zvala sam te.

– Danas je pogreb – rekla sam kako bih je podsjetila, u slučaju da nije pročitala moje SMS poruke.

– Znam. – Zastala je oklijevajući. Kroz slušalicu sam gotovo čula njezinu nervozu i to me je smjesta zabrinulo. – Pitala sam se bismo li se mogle sutra naći. Nisam te dugo vidjela.

35

– Naravno. Je li sve okej?

– Da. – Ponovno je oklijevala. – A kod tebe?

– Dobro sam– lagala sam, a onda sam se predomislila. Kao najboljoj prijateljici, dužnost mi je da joj kažem istinu. – Zapravo, nisam. Jett krivi sebe za očevu smrt, a ja ne znam što bih oko toga učinila.

– Gadno, ali mora prihvatiti sve ružno što se je dogodilo, a to je nešto što ti ne možeš učiniti umjesto njega. To je prirodan proces, Brooke.

Kimnula sam jer Sylvie bi svako toliko otvorila usta i iz njih bi izletjelo nešto fenomenalno. To se događalo rijetko, ali događalo se je, kao na primjer sad. Negdje u zakutku mozga zamijetila sam da je netko ponovno progovorio u mikrofon i da me nekoliko gostiju prezrivo odmjerava.

– Oprosti, ne mogu sad razgovarati – šapnula sam. – Naći ćemo se sutra u tri poslijepodne. Na starome mjestu?

– Vidimo se.

36

9

Bistro se je nalazio u maloj slijepoj ulici, skriven od dnevnog prometa. Otvorila sam vrata i zaputila se ravno prema našem uobičajenom mjestu u udaljenom kutu. Budući da je bila skrivena golemom biljkom, Sylviene stiletto potpetice uočila sam mnogo prije nego nju. Kao i obično, bile su kilometarski visoke i u skladu s ostatkom njezina tijela. Plava kosa blistala je, nokti bili uređeni, šminka besprijekorna. Odjevena u plavu usku haljinu koja je odgovarala boji njezinih safirnih očiju, izgledala je čarobno. Poljubila sam je u obraz i kliznula na sjedalo sučelice njoj.

– Nedostajala si mi kao luda. – Sylvie se je nasmiješila odmjeravajući me od glave do pete, što nikad nije bio dobar znak. Ili nešto s mojom odjećom nije u redu, ili misli da izgledam umorno, ili oboje. Što god bio problem, svoje će misli zadržati za sebe i početi davati migove kad pomisli da ja to neću primijetiti. – Stan je nekako pust bez tebe.

– Oprosti. – Shvatila sam da nikad nismo bile ovako dugo razdvojene. – Osjećam se grozno jer sam te zanemarila. Dogodilo se je toliko toga da nisam ni shvatila da se tjednima nismo vidjele.

– Petnaest dana i devet sati. – Pokazala je na svoj otmjeni mobitel. – Štopam u slučaju da te Jett zauvijek zarobi pa moram tužiti njegovu guzicu da dobijem pet minuta s tobom.

Otvorila sam usta da prosvjedujem, kad se je pojavila konobarica s dvije kave s mlijekom.

– Naručila sam nam kao i obično – rekla je Sylvie. – Nadam se da nemaš ništa protiv. Za tebe je bez kofeina. Zbog... – Toliko se je bojala djece da se nije mogla natjerati izgovoriti tu riječ.

– Djeteta. – Nasmiješila sam se, zakolutala očima i otpila gutljaj kave. Bila je slasna, iako sam osjetila manjak kofeina. Mada sam bila tek u prvom tromjesečju trudnoće, jedva sam čekala da rodim pa da se mogu vratiti svojoj uobičajenoj ubojitoj dozi kofeina.

– Jesi li rekla majci? – upitala je Sylvie igrajući se žličicom u šalici.

– Nisam još.

Sylvie se je namrštila. Podigla sam ruku prije no što krene s pitanjima i nagovori me na odluku koju nisam željela donijeti.

– Čekam da vidim je li ovo između Jetta i mene ozbiljno. Poznavajući nju, čim spomenem dečka ili dijete, zasut će me tradicionalnim sranjima, znaš... – Odmahnula sam rukom, potiskujući poriv da ponovno zakolutam očima. – Inzistirat će da se vjenčamo i sve. Ne želim preplašiti Jetta. – Sama pomisao da spomenem brak i time ga nasmrt preplašim umalo mi je izazvala napadaj panike. – Gospode, Sylvie, osjećam se kao grozna prijateljica jer ti se nisam ranije javila. Kako si?

– U redu je. Dobro sam. Da budem iskrena, i ja sam imala dosta posla. – Uputila mi je čaroban osmijeh, što je obično značilo ili da se je dočepala dizajnerske torbice na koju se obično čeka mjesecima, ili da je u blaženoj vezi. Otpila sam još jedan gutljaj kave, misleći kako je poznajem dovoljno da mogu pogoditi što će reći. – Delta & Warren ponudili su mi posao i još uvijek razmišljam bih li ga prihvatila.

Zinula sam od čuda. – Vau. Sylvie, to je super. O tome si oduvijek sanjala. Što čekaš? Prije nekoliko tjedana rekla si da bi sve učinila da se dočepaš zaposlenja kod njih.

– Znam, dobro? – Sylvie je ogorčeno uzdahnula. Zaškiljila sam u nadi da ću uspjeti pročitati njezin tajanstven izraz lica. Primijetivši kako se prstima ne prestaje igrati rubom haljine, smjesta sam postala sumnjičava.

– Zašto? – ponovila sam.

– Malo sam razmišljala proteklih nekoliko dana.

Sylvie nikad nije razmišljala. Postupala je impulzivno i činila sve što su njezino malo srce i seksi tijelo željeli.

37

– Ne razumijem. To ti je posao iz snova. Naporno si radila za njega, a sad mi kažeš da si razmišljala!

– Znam kako zvuči. – Ponovno je izbjegavala moj pogled i u tom sam trenutku znala da je moj prvotni nagon bio točan. – Kenny mi želi pokazati Arkansas. Ovo s njim mogao bi mi biti prvi pokušaj prave veze. Ne želim zabrljati. Osim toga, on je bio posvuda i ja imam osjećaj da nešto propuštam.

Trepnula sam nekoliko puta, nesposobna shvatiti značenje njezinih riječi. – Želiš ići na putovanje s Kennyjem? – šokirano sam upitala. – Što se je dogodilo s onim da frajera nikad ne treba staviti na prvo mjesto?

– Samo na dva mjeseca, nakon čega ću se vratiti svom uobičajenom dosadnom životu.

Dosadnom? Sylvie ne bi znala što je dosada ni da joj pokuca na vrata.

– Ali, Sylvie, ti si gradska cura. Mrziš sjediti u automobilu, ili igdje, duže od sat vremena. Kažeš da te to čini nervoznom.

Slegnula je ramenima. – Možda sam se preobratila. Život mijenja ljude. Učila sam i radila kao konj cijeli život. Možda mi je dosta svega toga. Možda mi treba nešto novo.

Ponovno sam zaškiljila odmjeravajući je. Sigurno se je još nešto dogodilo, jer Sylvie koju ja znam čini gluposti, ali ne monumentalne gluposti. Je li smrt Jettova oca nekako utjecala na nju?

Nije ga poznavala, ali možda je s njegovom smrću postala svjesna koliko je život prolazan.

Duboko u srcu, mogla sam prihvatiti da Sylvie traži nešto novo jer željela sam ju vidjeti sretnom i podržati ju, bez obzira na to kako ludo sve to bilo. Samo sam željela da ona bude svjesna svih posljedica.

– Kad ste planirali otići? – upitala sam.

– Kenny želi krenuti čim budem spremna. Mislila sam možda prije kraja mjeseca.

– Ako je to ono što želiš, imaš moju podršku. Ne moraš nikome ugađati. Osim toga, voliš odmore. – S pet zvijezdica, poželjela sam dodati, ali nisam. – Ali prije no što odlučiš, samo te želim podsjetiti da je taj posao bio tvoj veliki san. Takva ti se prilika možda neće ukazati više nikad u životu.

– Znam – zacvilila je – i zato mi je tako teško odlučiti. Osim toga, tu si i ti i...

– Dijete.

Odmahnula je rukom. – Da. Ne želim te ostaviti samu.

– Za nas ništa ne brini. Sigurna sam da ćeš se vratiti prije nego što se dijete rodi. Još uvijek imamo nekoliko mjeseci.

– Jesi li sigurna? – Zvučala je sumnjičavo. – Možda je Jettu i tebi potreban odmor. Ako želiš, možeš poći s nama.

Namrštila sam se. Promatrala sam Sylvie proteklih nekoliko minuta i po njezinu ponašanju nekako sam znala da nešto taji. Bila je nervozna, nervoznija nego inače. Uostalom, što to uopće govori? Da okončam svoju vezu i ostavim Jetta samog u njegovoj tuzi?

– Predlažeš li ti to meni da prekinem s njim? – Pokušala sam to upitati smireno i ležerno, ali nisam uspjela.

Nagnula se je preko stola i uhvatila me za ruku da zaustavi nenadani val bijesa koji me je preplavljivao. – Ne, Brooke. Samo sam mislila da je njemu možda potrebno da neko vrijeme bude sam kako bi odžalovao. Ljudi nisu svoji kad dozive gubitak. Ne želim da se to odrazi na tebe.

– Sylvie, ne mogu. – Glas mi je bio uzrujaniji no što je bilo potrebno. Duboko sam udahnula i sporo izdahnula. – Potrebna sam mu više no ikad. Čak i kad me isključi iz svog života, dio mene kao da je s njim i osjeća što on osjeća. Doslovno me boli kad ga vidim takvog.

Sama pomisao da svakodnevno ne bih vidjela Jetta i probudila se od grebuckanja njegove kratke brade po obrazima u meni je izazvala nestrpljenje da ga nazovem samo da mu čujem glas.

38

– Znam, dušice, ali iskreno mislim da bi trebala razmisliti o tome. – Ponovno me je uhvatila za ruku, a glas joj se je pretvorio u šapat. – Ima drugih stvari o kojima trebaš brinuti.

Cijelo moje tijelo ukočilo se je. – Kako to misliš?

Ugrizla se je za usnu izbjegavajući moj pogled. – Zato sam te i zvala, ali nikad nisi bila dostupna. Bila bih ti poslala SMS, ali kad je umro Jettov otac, imala si drugog posla, a ovo što ti želim reći nije nešto što bi čovjek smio napisati u SMS-u.

– Molim te, nemoj mi reći da si doživjela isto iznenađenje kakvo sam ja doživjela u Italiji. – Nervozno sam se nasmijala. Neželjena trudnoća Sylviena je noćna mora. – Već je ionako bilo dovoljno drame.

– Ne, nije riječ o tome. – Spustila je pogled, oklijevala, namjerno izbjegavala moj pogled, a to nije bio dobar znak. Zabrinula sam se. Možda je Kenny zlostavlja? Takve se stvari događaju. Čuješ o njima svaki dan, čitaš u novinama. Nisam željela da Sylvie bude žrtva. – Je li riječ o Kennyju? Što god da je problem, možeš mi reći. Jettu sam potrebna, ali to ne znači da nisam uz tebe.

– S Kennyjem je sve u redu. Hodamo. Super je – rekla je Sylvie. Otvorila sam usta kako bih inzistirala na odgovoru, ali ona je podigla ruku. – Brooke, molim te prestani. Nije riječ o meni. Riječ je o tebi i Jettu, i gadno je... Gospode, ovo je tako teško reći.

– Gadno? – Moji prsti stegnuli su se oko šalice tako žestoko da sam se pobojala da bi mogla puknuti dok mi se je glavom kovitlalo na stotine misli. Što bi Sylvie mogla znati, a ja ne znam? Ima li Jett ljubavnicu, a Sylvie ne zna kako da mi to kaže?

– Obećaj mi da me nećeš ubiti – rekla je stisnuvši mi ruku. – Moraš mi obećati, jer kunem se da ti u protivnom neću ništa reći.

Srce mi je zabubnjalo. Najednom, nisam željela znati. Poželjela sam samo istrčati iz bistroa i ne osvrnuti se, praviti se da ovog razgovora nikad nije bilo. Ali moja su stopala bila zalijepljena za pod, iako lanci moga srca tek što nisu puknuli i oslobodili tornado kaosa. Što bi moglo biti tako strašno da je Sylvie previše zabrinuta da mi to kaže? Znam svoju najbolju prijateljicu. Nikad se nije bojala podijeliti svoje iskreno mišljenje. Tad mi je sinulo da je ljubavna afera jedini razlog iz kojeg bi Sylvie mogla biti ovako nervozna.

Jett ima ljubavnicu. Znala sam jer je u posljednje vrijeme radio dokasna i često dolazio kući tek iza ponoći. Što si očekivala, Stewartova? On je frajer s prevelikim egom i izgledom kakav nijedan muškarac ne bi smio imati. Koja bi žena to ikad odbila?

– Znam što mi želiš reći – šapnula sam. – Trebala sam znati. Sylvie je iskrivila lice. – Mislim da ne govorimo o istoj stvari.

– Govoriš li o prevari?

– Molim? Ne, govorim o knjižici. Cijelo ju vrijeme imam. Zurila je u mene i zabrinuto čekala moju reakciju. Nešto joj se je ljeskalo u očima i sad sam shvatila što. Njezina nervoza nije bila posljedica tankih živaca.

Izazvao ju je strah. Čisti, nepatvoreni strah.

Strah od kojeg se čovjek želi uključiti u program zaštite svjedoka. Strah od kojeg poželiš kupiti pištolj i zabarikadirati sve koje voliš U sobu panike.

– Što to govoriš? Kakva knjižica? – upitala sam, ali i prije no što je ona potvrdila moju najveću noćnu moru, osjetila sam tjelesnu mučninu. – Kako je to uopće moguće? Ta knjižica je ukradena.

– Ne baš. – Nacerila se je. – Pronašla sam je u svojoj torbi. Mora da sam je dograbila s ostatkom svojih stvari prije nego što smo se odvezli natrag u Bellagio po testove za utvrđivanje trudnoće. – Stisnula je moju ruku u znak isprike. – Strašno mi je žao, Brooke. Moja torba je kao mali Bermudski trokut koji sve proguta. Kunem se da se sve što stavim u nju ili izgubi ili bude zaboravljeno, a onda se ponovno pojavi kad ono hoće. Za sve sam ja kriva.

– Hoćeš reći da je cijelo vrijeme s nama? – polako sam upitala. Kimnula je.

39

– A onaj disk?

Ponovno je kimnula. – Knjižica, disk, sve je ovdje. Uzeli su samo financijske izvještaje i one papire koje si pronašla u podrumu.

U glavi mi se je zavrtjelo. – Gospode. Shvaćaš li da bi to mogao biti razlog zašto su ubili Jettova oca? – Zatvorila sam oči, želeći da se mogu zauvijek sakriti.

Spustiti u tamu, ali u tamu u koju sam već ulazila i koja se je činila gorom no što sam je ikad zamišljala.

Jettov otac nije umro zato što ga Jett nije upozorio. Nije umro zato što ga je netko stavio na neki popis za odstrel. Ubijen je jer ljudi koji su u to umiješani nikad nisu dobili ono po što su došli, a dovoljno su opasni da ne prezaju od ubojstva..

– Robert Mayfield je bio potencijalni svjedok – polako sam rekla, a riječi su odjekivale u mojoj glavi kao udarci u bubanj. – Znao je sve o klubu. Imao je sve informacije koje smo mogli željeti.

Budući da je bio Jettov otac, bojali su se da bi nam mogao reći previše. Dodaj njegovu izjavu knjižici i disku, i mogli smo imati prave dokaze protiv onoga što se ondje događa. nas.

U glavi mi je bubnjalo, što je pojačavalo osjećaj mučnine od pomisli što bi ovo moglo značiti za – Mučno mi je.

Otrčala sam u kupaonicu, jedva svjesna Sylviene prisutnosti dok sam jurila u kabinu. Nisam podizala glavu od školjke dok nisam ispraznila želudac. Sylviena ruka pomilovala mi je leđa, ali šutjela je dok sam se umivala. Hladna voda ohladila mi je vrelu kožu i pomogla razbistriti glavu.

Tad sam se slomila. Kao brana koja pukne, suze su se počele izlijevati niz moje obraze prije no što sam ih uspjela spriječiti.

– Kako ću to reći Jettu? – upitala sam. – Nakon ovoga što se je dogodilo njegovom ocu, mogao bi pomisliti da ne vrijedim rizika i prekinuti sa mnom.

– Nećeš mu reći, Brooke. – Sylvie me je pogledala i načas sam ostala bez riječi od proračunatosti i odlučnosti koju sam ugledala u njezinim očima. – Jednostavno ćeš se praviti da se ništa nije dogodilo.

– Dok sve ne izađe na vidjelo? – zabrektala sam. – Jesi li poludjela?

– Tad ću mu ja reći. Ja sam kriva, ne ti, i ja ću se suočiti s njim. – Jesi li sigurna da si ti kriva? – Prisjetila sam se dana kad sam saznala da sam trudna. Moja sjećanja bila su mutna i nesređena zbog važne vijesti za koju sam mislila da će uništiti moj svijet. Sjetila sam se torbe i papira i nas kako žurimo iz sobe, ali tko je što dograbio? – Lako sam mogla biti ja ta koja je stavila knjižicu u torbu. Ti uvijek zaboravljaš svoje stvari, a ja se uvijek sjetim uzeti što si ostavila. Osim toga, sklona sam zagurati svoje stvari u tvoju torbu jer je tvoja uvijek veća od moje.

– Nije važno tko je što učinio. Iskreno mislim da mu ne bi trebala reći. – Odmahnula je glavom.

U dnu želuca, osjetila sam hladnoću. Jett i ja smo jedno drugome obećali iskrenost. Tehnički govoreći, ne reći mu ne bi bilo laganje, ali za mene je tajenje nedvojbeno bilo jednako laži.

– Ne mogu. – Uhvatila sam je za rame u slabašnom pokušaju da je natjeram da shvati moju dvojbu. – Što ako još nekoga ozlijede? On mora znati.

Pogledala sam je u oči i u njima vidjela vlastiti strah. Je li to razlog zašto je tako odlučna poći na putovanje s Kennyjem, daleko od drame i opasnosti koju sam ja naizgled privlačila kao magnet?

– Ako prekine sa mnom, bit ću dobro – rekla sam, odlučivši. – To će mi slomiti srce vjerojatno i jače nego prvi put i dugo će mu trebati da zacijeli, ali barem ću znati da sam mu sve priznala.

– Zašto bi to učinio? To bi bilo glupo. Jett je možda mnogo toga, ali idiot nije. – Nasmiješila se je, ali njezin osmijeh nije dopirao do očiju i ja sam znala da je lažnjak koji bi me samo trebao utješiti.

Lagano drhtanje njezina glasa ukazivalo je da je i ona jednako nesigurna što nam budućnost sprema. – Previše si dobra za njega i on to zna.

– Nisam baš sigurna u to. – Odmahnula sam glavom. Zavaravala sam se.

Nakon provale, Jett me je uvjerio da je gotovo. Još uvijek se sjećam što mi je točno rekao.

40

Imaju sve što su željeli. Nemaju se zašto vraćati.

Ali nisu imali što žele. Možda su ubojstvom Roberta Mayfielda željeli poslati poruku. Ako jesu, nitko nije siguran. Ni ja, ni Sylvie, ni Jett, ni Nate. Ali to nije bilo ono čega sam se najviše bojala. Jetta je izjedala krivnja i ja se nisam mogla riješiti osjećaja da se je sve to dogodilo zbog mene. Po tko zna koji put od Sylviena priznanja, zapitala sam se kako će Jett reagirati kad mu otkrijem istinu. Što ako počne kriviti mene za smrt svog oca? I, što je najvažnije, hoće li mi moći oprostiti? Jer kao što sunce zađe na kraju predivnog dana s obećanjem hladne noći, on će biti ljut, a ja nisam znala što bi puno priznanje moglo značiti za nas. Hoćemo li ostati zajedno? Hoće li me i nadalje voljeti?

Kad samo pomislim koliko sam puta očekivala da će me Jett iznevjeriti; koliko mu puta nisam vjerovala. Otkad sam saznala da mi je Jett lagao, bojala sam se da će on povrijediti mene, što se je činilo smiješnim u svjetlu katastrofe koja tek što nije nastala. Tjednima sam ga promatrala i pokušavala pročitati svaki njegov pokret i riječ, i nikad mi nije palo na pamet da bih ja mogla biti ta koja će počiniti groznu pogrešku zbog koje će netko platiti životom. Nikad nisam shvatila da bih ja mogla biti ta koja je podbacila i mrzila sam se zbog toga.

Ako me Jett doista voli, oprostit će mi neoprostivo. Ali čak i ako mi on oprosti, hoću li si sama moći oprostiti smrt njegova oca? Moja sestra je jedno. Njezina smrt bila je moja krivnja i još uvijek proganjala me je u snovima. Ali što je s Jettovim ocem? Hoću li moći živjeti s još jednom smrću na savjesti?

41

10

Ni ona ni ja nismo govorile tijekom vožnje taksijem do Sylviena stana koji smo do prije dva tjedna godinama dijelile. Nakon povratka iz Italije, Jett i ja smo odlučili da bi za mene i dijete moglo biti sigurnije preselim li se k njemu. Nevoljko sam pristala jer je bio u pravu, ali dok sam stajala u svom nekadašnjem dnevnom boravku zidova boje lavande ukrašenom s previše sitnica, nisam se mogla othrvati osjećaju nostalgije. Možda su me uspomene spriječile da ne vratim Sylvie ključ i ne ponesem sve svoje stvari sa sobom, ali shvatila sam da još nisam spremna zatvoriti vrata za ovim dijelom svoje prošlosti.

Bez riječi sam gledala kako Sylvie odlaže torbicu na stolić za kavu i skida jaknu pa je prebacuje preko torbe. Tad se je okrenula prema meni.

– Ne mogu ti reći koliko mi je žao. Ja jednostavno...

– Nemoj. – Prekinula sam je. – Usredotočimo se na sad. Brinut ćemo kasnije. Pokaži mi knjižicu.

– Nemoj pobjeći. Odmah se vraćam.

– Kao da bih ikamo otišla – promumljala sam.

Dok sam čekala Sylvie, zaključila sam da bih se baš mogla i raskomotiti pa sam nam uzela dvije limenke soka iz kuhinje i skljokala se na kauč. Otvorila sam jednu limenku i otpila gutljaj. Odložila sam limenku na stol uz kauč i ozbiljno pomislila da odem provjeriti što je sa Sylvie, ali se je ona tad napokon vratila. Napetost je bila tako opipljiva da sam je gotovo osjećala u ustima. Nervozno sam pogledala paketić koji mi je Sylvie pružila.

Crna knjižica s kožnatim koricama bila je lagana u mojoj ruci, ali izgledala je jednako zlokobno kao što sam je pamtila. Još uvijek je postojala mogućnost da se je Sylvie dočepala nečijeg dnevnika požutjelih stranica ispisanih riječima radosti zbog nove veze ili možda tajnama neke ljubavne avanture – bilo čime osim pet imena i nekoliko nizova brojki. Otvorila sam prvu stranicu i posljednja mrvica nade da bi sve mogao biti nesporazum isparila je. Poželjela sam da je to samo noćna mora iz koje se ne mogu probuditi, ali ma koliko se puta uštipnula, znala sam da ne sanjam.

Nijedan san ne može biti tako strašan i razoran. Nijedan san ne može izazvati pustoš kakvu je tih pet imena izazvalo u meni.

Zurila sam u njih dok su kružila pred mojim očima kao ploča koja se stalno ponavlja: David McMuldrow Eric Statham Clarence Holton Robert Mayfield Troy Bradley Wilson – Jesi li rekla Kennyju? – najzad sam upitala.

– Nisam. – Sylvie je odmahnula glavom i plavim očima susrela moje. – Željela sam najprije tebi pokazati. Zašto su ova imena važna?

– Jett misli da je ovo popis za odstrel. Vjeruje da su ovi muškarci pokušali napustiti klub.

– Sjebano. – Sylvie je duboko uzdahnula. – Zapravo, izguglala sam ih.

– Stvarno? – Uspravila sam se na kauču, zainteresirana. – Jesi li išta pronašla?

– Clarencea Holtona poznajem. Ne osobno, ali prijatelj je mog oca. Zajedno su išli na golf.

Vlasnik je pola tračerskih časopisa u Europi.

42

– Dobro. – Prstima sam lupkala po knjižici. Nije mi se svidjela činjenica da Clarence Holton poznaje Sylvienu obitelj. – A ostali?

Zavjerenički se je nagnula prema meni i šapnula: – Postoji neki polučuveni Troy Bradley Wilson u Kanadi. Predaje fiziku u Montrealu, osvojio je nekoliko nagrada i redovno je ime u raznim časopisima. Ali nije mi djelovao kao tip kojeg tražimo pa sam još malo prekopala i pronašla još jednog Troya. Taj je uspješan javni govornik i suosnivač jedne tvrtke u San Diegu koja se zove... čekaj!

Nestala je u hodniku i vratila se s nekom bilježnicom. Glasno je pročitala: – Latrix. Njihova je specijalnost, sad slušaj, uvoz seksualnih proizvoda.

– Seksualni proizvodi i klub. Nije li to prevelika podudarnost? – Je. – Značajno je podigla obrve.

– Idemo dalje. Osoba koje se zovu Eric Statham ima previše, ali pod pretpostavkom da je bogat, a to je po svemu sudeći preduvjet, naš Eric je ili uspješni poduzetnik ili poznati ragbijaš iz Illinoisa. Ne mislim da je sportaš jer taj je tip pravi komad. Ono, ozbiljno zgodan. Njemu vjerojatno ne treba takav klub da nekog poševi.

– Znači, poduzetnik. – Pogledala sam posljednja dva imena na popisu. – Za Roberta Mayfielda znamo tko je. A David McMuldrow? Jesi li iskopala išta o njemu?

Ponovno sam glasno pročitala njegovo ime i podigla pogled. Sylvie je zurila u mene. Njezino oklijevanje nije bilo dobar znak.

– Tko je on? – potaknula sam ju.

– On je ubojica. Ubio je svoju ženu i dvoje djece. Psiholozi su ga proglasili psihički nestabilnim, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Krv mi se je sledila u žilama.

– Sablasno okrutno – šapnula je Sylvie. – Vidjela sam fotke njegovih klinaca i zlostavljanje koje su pretrpjeli. Ne možeš ni zamisliti koliko je strašno.

– Da, svijet je okrutan i nepošten – ogorčeno sam odgovorila. – Čak i ako se boriš za pravdu, očekuj da ćeš izgubiti i možda uz to biti i ismijan jer pokušavaš. – Pogledala sam crnu knjižicu u svojim rukama. – Danny, dečko moje sestre, išetao je iz sudnice kao slobodan čovjek jer je sudac bio pristran i nije primijetio da se iza Dannyjeva nasmiješenog lica i ljupkih riječi krije čudovište.

Nijedan zakon na svijetu neće pomoći ako na pravdu utječe ljudska nesposobnost procjene što je ispravno, a što pogrešno, što dobro, a što zlo, i da lijep nije isto što i dobar.

– Znam – slabašno je rekla Sylvie.

Zatvorila sam knjižicu želeći da jednako tako lako mogu isključiti zlo. Odložiti ga negdje na stranu. Sakriti. Spaliti. Učiniti sve što je potrebno kako bi svijet bio sigurnije mjesto.

– Ponekad poželim da ga mogu ubiti. Bilo je noći kad sam ga željela vidjeti mrtvog zbog svih muka i patnji koje je prouzročio mojoj sestri. – Nasmijala sam se, ne zato što je to bilo smiješno, nego zato što je ta pomisao boljela.

Obrisala sam zalutalu suzu s lica, podsjetnik na pretežak gubitak, i pogledala svoj vlažan prst. – Njega su zaštitili. Dok su Dannyjevi prijatelji prijetili mojim roditeljima i meni, to govno je svoje dane provodilo u udobnoj sigurnoj kući. Ma koliko godina prošlo, ne mogu prestati razmišljati o sestri i svemu što sam mogla učiniti da je spasim. Ljudi stalno govore da se svako sranje dogodi s razlogom. Voljela bih znati koji je to razlog.

Sylviene ruke ovile su se oko mene u čvrstom zagrljaju. U tišini sobe, znala sam da me razumije.

Da je uz mene – uvijek je bila. Ma koliko se je njezin dodir činio jednostavnim i izravnim, značio je mnogo više od riječi, jeftinih i bezvrijednih, izgovorenih bez stvarne namjere, osim možda da okončaju neugodan razgovor. Osim toga, nije bilo riječi kojima bi Sylvie mogla ublažiti bol u meni.

Znala je to. I ja sam znala. Reći da ti je žao jednostavno nije dovoljno.

Vrijeme ne može izbrisati moja sjećanja. Vrijeme ne može učiniti da manje bole, samo da ih ja više uvažavam. Sa svakim novim danom, svakim novim udahom, osjećala sam kako rastem, postajem jača – hrabrija ja koja prihvaća da ovaj svijet nije samo lijep. I okrutan je. Ta spoznaja kida

43

srce i samo najjači prežive. Svijet koji me je naučio potrebi da nastavim dalje, da se nastavim boriti, nastavim učiti. Da ustanem nakon pada i krenem dalje, bez oslanjanja na druge, bez osvrtanja.

– Žao mi je što te opterećujem. U ovome času, strašno je biti u mojoj glavi. Ne znam kad je sve postalo tako ozbiljno – rekla sam, osjećajući krivnju zbog nagle promjene raspoloženja. Usiljeno sam se nasmiješila i izvukla iz Sylviena zagrljaja.

– Voljela bih da mi ispričaš o tome – nježno je rekla Sylvie. Odmahnula sam glavom. Sad nije vrijeme za to. – Željela sam reći da ne možemo biti sigurne da tip kojeg tražimo, Eric Statham, nije onaj sportaš. Ma koliko bio zgodan, nemoj dopustiti da te njegov izgled zavara jer zli ljudi izgledaju kao ti i ja. Zao um nije uvijek posljedica lošeg odgoja. On je posljedica lošeg karaktera i može nastati bez ikakvog izvanjskog utjecaja. Postoje privlačni zli ljudi, ne zato što su takvi stvoreni. To je pitanje odabira, takvog koji mi nikad nećemo shvatiti, ma koliko pokušavale.

– Uvijek sam mislila da loši tipovi izgledaju kao luđaci. – Trznula je usnama. Njezin slabašan pokušaj da unese malo humora u napetu situaciju bio je više nego dobrodošao.

– Gledaš previše hororaca.

– Sad ću dobro razmisliti hoću li dostavljača pizze pozvati da uđe u stan. Najradije bih se sakrila u sobu kao neka luđakinja i nikome ne bih vjerovala.

– Je li ova knjižica razlog zašto želiš poći na ono putovanje? – To pitanje željela sam postaviti otkad mi je Sylvie rekla da je pronašla knjižicu. – Je li bijeg od svega tvoje rješenje?

– O tome nisam ni razmišljala – priznala je. – Kenny me je pozvao prije nego što sam ju pronašla. Ali na određeni način, da. Mislila sam da mogu pobjeći ako se fizički od svega udaljim.

Možda će, kad se vratim, sve biti gotovo jer sad imam osjećaj kao da me netko promatra. Znam da to iz mene govori paranoja, ali svejedno.

– Bijeg nije odgovor na naše probleme. – Pogledala sam na svoj sat. Za manje od sat vremena, Jett će biti gotov s poslom i željela sam se vratiti kući prije njega. Gurnula sam knjižicu i disk u svoju torbicu. – Moram ići. – Ustala sam i krenula prema vratima pa zastala na pola puta sjetivši se da ju nisam pitala za disk. – Jesi li provjerila i disk?

– Pokušala sam, ali potrebna je zaporka.

– Znači, morat ćemo razgovarati s Kennyjem. Usput, fenomenalan je. – Uvukla sam se u sako. – Trebalo mi je neko vrijeme da ga prokljuvim, ali drago mi je što hodate.

– Da, i meni je drago. Tko bi rekao da će Italija tako ispasti? – Obrazi su joj se malo zarumenjeli, što se nije nikad događalo kad bi govorila o nekom muškarcu. – Kad smo već kod Italije, zaboravila sam te pitati. Jesi li možda negdje vidjela moju tenisku narukvicu? Sjećam se da sam je imala kad smo se vratili.

Odmahnula sam glavom. Teniska narukvica bila je jedan od Sylvienih omiljenih komada nakita.

– Vjerojatno je u kupaonici. Ako nije ondje, svratit ću kasnije tijekom tjedna da ti ju pomognem pronaći.

– Nema veze. Koliko je meni poznato, mogla bi biti i negdje u kovčegu. Još se nisam raspakirala.

– Nasmijala se je i otpratila me do vrata, oklijevajući. – Želiš li da pođem s tobom?

– Ne. Bit ću dobro. – Kratko sam ju zagrlila. – Jesi li sigurna?

Pretjerano sam uzdahnula. – Ne bojim se. Davno sam se prestala bojati zlih ljudi jer me nije briga što će mi se dogoditi. Bojim se samo da ću razočarati Jetta i zato to želim čim prije prevaliti preko glave.

Naslonila se je na dovratak i prekrižila ruke na grudima. – To se valjda zove biti zaljubljen.

Jednostavno cijeniš ono što želiš sačuvati. Ako ti ne oprosti, očito prema tebi ne gaji iste osjećaje.

Zaslužuješ nekoga tko je uz tebe na svaki mogući način. Ako te uistinu voli, dodatno će se potruditi.

– Hvala ti na tom uvidu, Oprah. – To nam je bila omiljena replika. – Nazvat ću te kasnije da ti javim situaciju s Jettom. Poželi mi sreću i ne zaboravi zaključati vrata.

– Znaš da ih uvijek zaključavam. – To je bila laž. Uvijek ih je zaboravljala zaključati.

44

Sylvie se nije maknula s puta i usprkos ohrabrujućem osmijehu na usnama, njezin pogled preklinjao me je da ostanem. Silno sam željela ostati i umalo sam popustila. Ali morala sam porazgovarati s Jettom.

– Vidimo se kad se vidimo. – Prošla sam pokraj nje, željna provesti malo vremena nasamo da sredim misli.

45

11

Kiša je prestala, ali nebo je još uvijek bilo paleta sive. U zraku se je osjećao miris ispušnih plinova i vlažne zemlje, i neko blago obećanje da uskoro dolazi jesen koja će ulice obojati nijansama narančaste i bakra. Natjerala sam se da duboko udahnem i zaputila ulicom u potrazi za taksijem, pazeći na lokve na svakom uglu.

Stigla sam do raskršća i zastala. Pokraj mene je prošla crna limuzina i skrenula prema Sylvienoj zgradi.

Na semaforu se je upalilo zeleno svjetlo. Tek što nisam krenula preko zebre, kad sam zamijetila kako mi mašući prilazi neki tip.

– Oprostite – rekao je s izražajnim stranim naglaskom koji nisam mogla nigdje smjestiti. – Možete li mi pomoći? – Odjeven u traperice i majicu s natpisom "Volim NY" izgledao je kao turist. I uz to izgubljen. Nasmiješila sam se.

– Naravno. Kamo ste se zaputili?

Približio mi se je. Rukama je nehajno okrznuo moje dok mi je pokazivao na karti. Njemu to naizgled nije smetalo, ali ja sam se malo odmaknula. To mi se je i prije događalo. Ljudi koji ne znaju kad su u mom privatnom prostoru.

– Ispričavam se. – Nasmiješio se je i pokazao na točku na karti. – Ovo je mjesto koje tražim.

– Trebali biste uzeti taksi. Predaleko je za pješačenje. – Podigla sam pogled kako bih bila sigurna da me je shvatio, kad me je netko ščepao s leđa i prekrio mi usta tako silovito da sam ostala bez daha. Torbica mi je grubo strgnuta s ramena. Um mi se je načas ispraznio, nesposoban pripojiti značenje tome što mi se je događalo, a onda mi je sinulo. Srce mi se je umalo zaledilo u grudima dok sam se pokušavala osloboditi čeličnog stiska koji me je vukao prema obližnjem automobilu za koji sam shvatila da je ona crna limuzina.

– Pustite me! – vrisnula sam, ali iz mog grla nije izišao nikakav zvuk. Svom snagom zagrizla sam ruku koja mi je začepila usta, zubima probila kožu.

– Kučko – prosiktao je muški glas trenutak prije no što me je gurnuo na koljena i vrata automobila zalupila se, okupavši me tamom kao u rogu. Usprkos oštrom bolu u lijevom koljenu i bedru, bacila sam se prema vratima i potegnula kvaku. Nisu se otvorila.

Bila sam zarobljena. Jebemu!

Uspaničarila sam se dok mi se je glavom kovitlalo bezbroj misli. Netko me je upravo oteo i nitko ne zna gdje sam. Ako odmah nekoga ne upozorim, možda se neću izvući živa. Zalupala sam šakama o prozor i vrisnula upomoć. Glas mi je odjekivao u ušima, ali ništa se nije dogodilo i nitko mi nije pritekao u pomoć. Prozori nisu bili samo zatamnjeni i onemogućavali da itko proviri u ili iz automobila; automobil je vjerojatno bio i zvučno izoliran. Motor je zabrujao i krenuli smo.

Misli, Stewartova.

Duboko sam udahnula i sporo izdahnula kako bih smirila izlizane živce. Posreći li mi se, možda se moji otimači zadovolje torbicom i dragocjenostima koje su u njoj, a mene izbace na ulicu. Znala sam da se uzdam u budalastu nadu, ali nisam još mogla prihvatiti stvarnost.

Pomislila sam da bih mogla napisati poruku i baciti je kroz prozor – ako se prozor otvori. Netko bi je mogao pronaći i pozvati pomoć. U torbici sam uvijek nosila olovku i papir i u glavi sam već smislila poruku: Pomozite mi. Otela su me dva tipa, od kojih jedan ima naglasak, i ubacila u crnu limuzinu. Hvala i nemojte uvijek vjerovati turistima.

Gorko sam se nasmijala vlastitoj groznoj šali potonuvši natrag na koljena. Dlanovima sam prešla po podu tražeći svoju torbicu i čudo. Samo da se dočepam mobitela, odmah bih nazvala 911 i oni bi pronašli automobil. Ili bih poslala SMS Jettu da ga upozorim što se događa.

46

Tad je netko upalio svjetla. Trepnula sam nekoliko puta dok mi se oči nisu priviknule i opazila sam lik koji mi je sjedio sučelice.

Sereš!

Pridružila sam ime licu, ali to nije moglo biti moguće. Ili haluciniram, ili gubim razum.

Međutim, tip je izgledao prilično stvarno i nije bilo dvojbe da je riječ o istom muškarcu kojeg sam vidjela na svim fotografijama na pogrebu. Ispred mene, isprepletenih prstiju, nagnut prema meni s pozornim pogledom sjedio je Robert Mayfield. I bio itekako živ.

47

12

Vjerojatno tražiš ovo. – Robert Mayfield bacio je torbicu prema meni i ona je sletjela pred moja stopala. Dograbila sam je, zahvalna što ju nije otvorio da provjeri što je u njoj. Iako nisam bila sigurna što želi od mene, ili zašto je živ, imala sam prilično dobru predodžbu. Načas sam bila u iskušenju da izvadim mobitel, ali nisam smjela riskirati da on otkrije crnu knjižicu i disk. Trebali su mi u slučaju da se moram pogađati za život.

– Znam da imaš mobitel. Nemoj ni pomišljati da nekoga nazoveš – nastavio je kao da mi čita misli. – Zapravo, daj mi ga.

– Nisam namjeravala nikoga nazvati – promrmljala sam. Potegnula sam patentni zatvarač koliko je bilo dovoljno da uguram ruku u torbicu i pronađem mobitel. Kad sam ga pronašla, predala sam mu ga pazeći da on ne vidi bočni pretinac u koji sam sakrila knjižicu i disk.

Pokazao mi je da sjednem nasuprot njemu. – Mogu li te ponuditi pićem, Brooke? – Ne čekajući moj odgovor, natočio je viski u dvije čaše i jednu pružio meni. Sjela sam na kožnato sjedalo i prihvatila čašu iz njegove ispružene ruke, ali nisam otpila iz nje. - Moram se ispričati zbog ponašanja svojih tjelohranitelja. Priznajem da to nije standarni postupak prema djelatnicima.

– Mislila sam da ste... – zamucala sam.

– Mrtav? – završio je umjesto mene. – To svi misle. To je ono što želim da misle.

Mahnuo je prema mom piću nukajući me da otpijem. Promatrala sam zlatnu tekućinu kao da je otrov jer mu nisam vjerovala.

Ljudi koji žele prijateljski porazgovarati ne otimaju sugovornike. Obično te pozovu na kavu, a ne natjeraju da pomisliš da će te prokrijumčariti u Meksiko.

Negdje u primozgu zazvonila su zvona za uzbunu i osjetila sam kako mi se je grlo osušilo.

– Ne razumijem. Zašto biste željeli da vaši sinovi misle da ste mrtvi? – šapnula sam. – Zašto bi itko izložio svoju djecu takvoj boli?

– Pij. Ništa ti se neće dogoditi.

Nisam poslušala njegovu naredbu. Čvrsto sam stezala čašu u ruci promatrajući ga nekoliko sekundi, čekajući njegovo objašnjenje. Nisam ga dočekala.

Robert Mayfield izvio je obrve i ponovno kimnuo prema čaši. Želio je da ispijem svoje piće.

Zaključila sam da je riječ o nekoj prljavoj igri moći na koju moram pristati, želim li preživjeti i pobjeći. Sudeći po izrazu na njegovu licu, i on je to znao jednako dobro. Možda će razmisliti da me pusti, pomisli li da sam spremna na suradnju. Prinijela sam čašu usnama i otpila gutljaj pa dopustila da mi viski poput vatre klizne niz grlo.

Zadovoljan mojim postupkom, i sam je otpio gutljaj i s osmijehom se naslonio na naslon sjedala, vrteći zlatnu tekućinu u čaši.

– Da odgovorim na tvoje pitanje, komplicirano je – najzad je rekao. – Činim im uslugu.

Nadala sam se pojašnjenju. Kad nije nastavio, shvatila sam da je to jedino što ću iz njega izvući.

Ma koliko sam željela odgovor, na umu mi je bilo jedno mnogo važnije pitanje.

– Što želite od mene?

– Prepuna si pitanja, Brooke. – Polako je odmahnuo glavom, kao da mora odgojiti dijete neznalicu. – Jett nije pretjerivao kad je rekao da te trebamo zaposliti jer si borbena. – Natočio sije novo piće i ponovno se je zavalio na sjedalo, procjenjujući me zelenim očima. Iako su bile iste boje kao Jettove, u njima nisam vidjela nimalo srdačnosti.

– Hoćete li me ozlijediti? Je li to ono što želite? – tiho sam upitala.

Osmijeh je nestao s njegova lica. Nisam mogla suspregnuti drhtaj kad su me podišli hladni žmarci. Što god on imao reći, bila sam sigurna da mi se neće svidjeti.

48

– Upravo suprotno. Imam prijedlog za tebe. Nazovimo to prilikom za novi početak. Novi život, Brooke.

Gurnuo je ruku u džep i izvukao ček pa mi ga pružio. Kad sam ugledala sve te nule, gotovo sam se prevrnula sa sjedala. Ti bokca! Dva milijuna!

– Preseli se u Portland, Oregon, i ovaj novac bit će tvoj.

– Zašto? – Zaškiljila sam. Nitko ne daruje toliko novca ako nešto ne dobije zauzvrat. Robert Mayfield nešto je želio. Tipovi kao on uvijek nešto žele.

– Želim onu knjižicu. Još uvijek ju imaš, zar ne? Duboko u sebi, znala sam da se to sprema.

Naravno da je želio knjižicu. Činjenica da je ležala zakopana u podrumu pokazuje njezinu pravu vrijednost. Privila sam torbicu na grudi.

– Ovisi – odgovorila sam. – Što još želite?

– Želim da se kloniš mog sina. – Glas mu je bio hladan, jednako kao i pogled koji ni načas nije napustio moje lice.

Trepnula sam nekoliko puta, nesposobna shvatiti značenje njegovih riječi.

– Vi... – Glas me je izdao.

– Dobro si shvatila, Brooke – mirno je rekao Robert Mayfield. - Sutra ćeš napustiti New York i Jetta. Nestat ćeš – jednako kao i ja. Nećeš se javljati mom sinu, ni svojoj obitelji i prijateljima. Svi koje si ikad poznavala vjerovat će da si nestala bez traga. – Glas mu se je spustio do šapta kad se nagnuo prema meni toliko da sam u njegovu dahu osjetila miris alkohola. – Nemoj ni pomišljati da pobjegneš ili odbiješ moju ponudu. Pobrinut ću se da te nitko nikad ne pronađe. Moji će te ljudi nadzirati da vide pridržavaš li se pravila.

– Ne. Ne želim novac. – Snažno sam odmahnula glavom. – I nikamo ne idem. Ne možete me spriječiti da se viđam s Jettom i svojom obitelji. Meni su ljudi važniji od financijske dobiti. – Pomisao da izgubim Jetta, obitelj, svoj stari život preplašila me je i razbjesnila. – Knjižicu možete dobiti, ali neću ostaviti svoj stari život. Odbijam vašu ponudu. – Noge su mi se tresle tako gadno da sam se bojala da bi mogle popustiti, ali glas mi je bio iznenađujuće pribran.

– Željet ćeš ju prihvatiti. – Glas mu je bio tako uvjerljiv da sam se lecnula. – Brooke, ne shvaćaš.

Ako ti tvoja obitelj, prijatelji i Jett išta znače, bit će bolje da učiniš što kažem, ili ću se pobrinuti da nestanu. Ovako. – Pucnuo je prstima. Usne su mu se izvile u osmijeh, ali oči su otkrivale njegove prave osjećaje. – Nemaš izbora. Ako želiš da budu živi i sigurni, donijet ćeš mi knjižicu i ostaviti svoj stari život nikome ne rekavši ni riječ.

Ispreplela sam ruke na krilu kako bi se prestale tresti.

– Ne biste to učinili. – Iz nekog razloga, osjetila sam poriv da apeliram na njegovu ljudskost jer sam, glupa kakva jesam, pomislila da ju mora imati.

– Ne ostaviš li mi izbora, upravo to ću učiniti – rekao je, pogrešno protumačivši moje riječi pa iz jednog pretinca izvukao kutiju za nakit veličine njegova dlana, otvorio ju i pružio miju. Bez riječi sam zurila u narukvicu u kutiji. Naravno da je mogla biti bilo čija, ali znala sam da je to Sylviena teniska narukvica koju nije mogla pronaći i to me je nasmrt preplašilo.

– Spavala je. Nije ni primijetila da su dva muškarca ušla u njezin stan i skinula joj narukvicu sa zapešća. Znam sve o njoj. Znam mjesta koja posjećuje, ljude s kojima se vida. Recimo da jedan četvrtak ostane u Vixen'su do ranih jutarnjih sati, kao i uvijek, ali se ovaj put ne vrati kući i nitko nikad neće saznati što joj se dogodilo.

Prijetnja se je jasno osjećala u zraku. S mukom sam progutala ne bih li se riješila žuči koja mi je nadirala u grlo. Glava mi je bila teška i bila sam umorna, a u plućima me je peklo kao da sam predugo bila ispod vode i ne mogu izroniti po zrak.

– Ako učinim što kažete, što će mi jamčiti da ćete održati riječ i da im nećete nauditi? – Izvila sam obrve. – Ili meni?

– Ništa. Moja riječ morat će ti biti dovoljna. – Pogledom je istraživao moje oči, izazivao me, pomno promatrao. Njegove oči podsjetile su me na jastreba spremnog uhvatiti plijen. Limuzina se je 49

zaustavila, ali motor je i nadalje tiho brujao. Semafor, pretpostavila sam. Ljudi i automobili oko nas.

A ipak, nitko nije mogao proviriti u unutrašnjost ovog automobila, nitko biti upozoren na ovu krajnje bizarnu situaciju.

Automobil je ponovno krenuo, pa ubrzao. U tišini sam promatrala kako Robert Mayfield namješta kravatu. Bio je to tek beznačajan pokret, ali dovoljan da shvatim da počinje gubiti strpljenje sa mnom.

– U Oregonu te čeka unajmljeni stan – rekao je. – Sutra u jedanaest ujutro, moj vozač doći će po tebe u garažu ispod zgrade. Ponesi samo torbicu s knjižicom i ništa drugo. Dobit ćeš sve što ti je potrebno za novi život, zrakoplovne karte i novu putovnicu. Novac će biti na tvom bankovnom računu. Javit ću ti se kad stigneš u Oregon. Učinit ću sve što je potrebno da se ne približiš Jettu.

Prekršiš li ijedno pravilo, tvoja prijateljica prva će nestati.

Glas mu je bio ozbiljan. Osjetila sam kako me hvata očaj, beznađe na pomisao da napustim Jetta, svoju obitelj i Sylvie; bijes jer Robert Mayfield ne želi da se Jett viđa sa mnom. Ovo mi je posljednja prilika da ga natjeram da se predomisli. Kajat ću se ako ne pokušam.

– Zašto želite da nestanem iz Jettova života? – upitala sam. – Što ako prekinem s njim i dam vam knjižicu? Mogla bih ostati u New Yorku, ali se više ne viđati s...

– Zar ne slušaš? – prekinuo me je. Šokirano sam zurila u njega.

– Da ti razjasnim, Brooke. Nemaš izbora.

Obrisao je zamišljene pahuljice sa svojih hlača prije nego što je prekrižio noge i samozadovoljno se zavalio na sjedalo. – Nije važno zašto. Ne bih volio da patiš više nego što je potrebno. Gubitak sestre bio ti je gadan udarac. – Progutala sam knedlu u grlu. Dakle, on zna za moju obitelj i prošlost.

Nije važno. To me ne plaši. Plašila me je činjenica da ga nisam poznavala i stoga nisam znala za što je sposoban. Pritisnuo je jedno dugme. Vrata su se otvorila, ali ja nisam ni mrdnula. Nisam zazvala upomoć. Nikad ranije sloboda nije bila tako blizu, a ipak tako daleko.

– Ovog razgovora nije bilo. Ako se išta pročuje ili pokušaš potražiti pomoć, pobrinut ću se da platiš i ti i svi ljudi u tvom životu. Nemoj pogriješiti i pomisliti da me možeš nadmudriti, jer ne možeš.

– Shvaćam – šapnula sam. – Neće biti problema. Zadovoljan mojim odgovorom, usta je razvukao u širi osmijeh.

– Odlično. Sretan sam što smo se dogovorili. Možda ti je u ovome trenutku teško to vjerovati, ali tebi i tvom djetetu činim uslugu.

Srce mi je zastalo.

Otkud on zna da sam trudna?

Jedini ljudi kojima sam to povjerila bili su Jett i Sylvie, koja je vjerojatno rekla Kennyju.

– Recimo da imam svoje izvore – izjavio je Robert Mayfield kao da je osjetio moj šok. – Nadzirem te otkad si ušla u Jettov život.

Kako?

Tad mi je sinulo. Emma. Kako sam ju mogla zaboraviti? Uvijek je bila u blizini, slušala, gledala.

Ona je donijela buket ruža koji mi je poslao Jett i vjerojatno pročitala njegovu poruku. I izlazila je s Robertom. Sama mi je to rekla kad sam se tek zaposlila u Mayfield Realtiesu. Bila je neprimjetnija od privatnog istražitelja.

– Sutra. Točno u jedanaest. – Pokazao je na vrata. – Za danas smo završili. – Značajno je kimnuo čekajući da iziđem. Napustila sam limuzinu ni ne osvrnuvši se. Zalupila sam vratima i ostala stajati kao ukopana dok mi je srce divljački lupalo, a um se zamutio. Značenje onoga što se je dogodilo pogodilo me je tako žestoko da nisam mogla oblikovati nijednu suvislu misao. Ostala sam stajati kao ukopana još dugo nakon što se je limuzina udaljila. Prolazile su minute. Ljudi su prolazili pokraj mene, neki psovali, neki me jednostavno zaobilazili. Nekoliko njih dobacilo mi je znatiželjne poglede, ali ja sam i nadalje nepomično stajala, zarobljena u vremenu i prostoru – dok netko nije stao ispred mene i nježno mi stisnuo ruku.

50

– Gospođice, jeste li dobro?

Podigla sam pogled i ugledala tipa u kasnim pedesetim godinama života, odjevenog u prljave hlače i jaknu koja je vidjela bolje dane. Na leđima je na izlizanom kožnom remenu nosio gitaru.

Kimnula sam, a on je podigao plastičnu bočicu i ponudio mi nešto što je izgledalo kao sok od naranče. Odmahnula sam glavom i otvorila torbicu da izvučem novčanik, kao i uvijek kad bih vidjela osobu u oskudici.

– Meni ne treba – rekla sam gurajući sve novčanice u njegove ruke. To je bila istina. Uskoro ću živjeti novi život s novim identitetom i trošiti novac koji nisam zaradila. Robert Mayfield može mi kupiti novi identitet, ali ne može mi kupiti ljubav. Ne može mi kupiti sreću. Obitelj ili mjesto na kojem se osjećam kod kuće.

– Molim te, nemoj se ubiti. – Držao me je za ruku, ali njegov topli dlan nije uspijevao prodrijeti kroz hladan pokrov na mom srcu. Iako nisam razmišljala o samoubojstvu, znala sam da ta pomisao nije daleko. Zapravo, bila je veoma blizu jer poželjela sam skočiti s litice. Baciti se pod automobil.

Utopiti da zaustavim slike sretnih i poznatih lica koje su treperile pred mojim očima.

Sama ću odgajati dijete, a Jett nas neće prestati tražiti. Na kraju će povjerovati da sam ga napustila, ili da smo mrtvi. Znala sam što smrt čini ljudima i nisam željela da itko tko mari za mene doživi toliku bol. Krivnja će me polako ubiti.

Gdje je razlika između početka novog života punog praznine i samoće, znajući da sam svojim odlaskom nanijela bol onima koji me vole, i prekida svega odmah sad kako bih ušla u posvemašnju tamu? Mjesto na kojem mogu otpočinuti i zaboraviti, na kojem nešto kao savjest možda i ne postoji.

Teško sam progutala slinu i razmislila o svojim mogućnostima.

Pomisao na zaborav bila je primamljiva. Mnogo primamljivija od novog života sa sretnim uspomenama koje će me proganjati i podsjećati na sve što sam izgubila. Živjeti život koji mi je nametnut umjesto onoga koji sam sama odabrala, bilo je besmisleno. Nisam željela prolaziti takvu agoniju.

– Nemoj se ubiti – ponovio je, a njegove blijedosive oči spojile su se s mojima. – Nije vrijedno.

– Nisam se baš namjeravala ubiti, ali hvala – šapnula sam.

– U tom slučaju novo ne može uvijek zamijeniti staro. – Pustio je moju ruku.

Namrštila sam se. Zar on misli da sam u ljubavnom trokutu i ne mogu odlučiti? Otvorila sam usta da mu objasnim da nije tako, ali on me je prekinuo: – Što god odlučila, nikad nemoj odabrati najizravniju opciju. Vjeruj mi kad ti kažem: najjednostavniji izbor uvijek je pogrešan. Odaberi put koji je dugoročno važan, odluku koja druge nikad neće povrijediti. Možda ti se to u ovome času čini teškim, ali prava odluka ona je za koju je potrebno najviše hrabrosti. Ona koja se isprva čini nemogućom.

Utisnuo je moj novac u moje dlanove, a onda obujmio moje šake svojima, grebuckajući me grubim jagodicama prstiju.

– Molim vas, zadržite ga – tiho sam rekla.

Odmahnuo je glavom, ali nije puštao moje ruke. – I najbolji od nas imaju loše dane. Padamo, penjemo se. To je život. Obećajem ti da tvoj najgori dan nikad nije najgori. Tvoj najgori dan onaj je kad shvatiš da si prebrzo odustala i da više ne možeš ispraviti svoje pogreške. – Promatrao je moje lice i čekao da probavim njegove riječi. Grlo mi se je stegnulo od spoznaje da je u pravu iako me ne poznaje. Bio je tako blizu istine.

– Što ako nemam izbora? – upitala sam. – Što ako mi je taj izbor oduzet?

– Uvijek postoji izbor. Možda ne sad. Možda ne sutra. Ali život nikad ne ostaje isti. Prije ili kasnije, možda za nekoliko dana ili nekoliko tjedana, dogodit će se nešto što nikad nisi smatrala mogućim. U tome je ljepota sudbine.

Kimnula sam, svladana činjenicom da mi je od svih ljudi koji su prošli pokraj mene, upravo jedan siromašan muškarac i najvjerojatnije beskućnik pokazao da suosjećanje još uvijek postoji.

51

– Bit ćeš ti dobro, mala. – Nježno se je nasmiješio. - Bog ti nikad ne bi dao situaciju s kojom se nemaš snage suočiti. Imaš sve što ti je potrebno da se nosiš sa svime što ti se događa. Samo ti nedostaje hrabrost.

– Hvala vam – šapnula sam, iskreno zahvalna. – Molim vas, uzmite novac. – Nježno sam izvukla ruke iz njegovih.

– Ne. – Ponovno je odmahnuo glavom.

– Molim vas, inzistiram.

– Tad mi dopusti da ti nešto odsviram tako da tvoja darežljivost ima smisla. – Sjeo je na pločnik, priljubio leđa uz prljavi zid zgrade i počeo prebirati po žicama. Prepoznala sam pjesmu. Suze su mi navrle na oči dok sam bez riječi slušala muškarčev nježni glas koji je pjevao Tears in Heaven 1. Kad je završio, shvatila sam da znam što moram učiniti.

– Imate dar – šapnula sam. – Dopirete do ljudi.

Još sam mu se jednom nasmiješila i polako zaputila ulicom, neprestano razmišljajući o njegovim riječima.

Bih smo dvoje neznanaca koji su se posve slučajno sreli, a ipak je odlučio saslušati. Iako nije imao pojma o čemu govorim, bio je u pravu. Nisam mogla učiniti što sam željela. Nisam mogla ostati s Jettom samo zato što sam ga voljela i nisam mogla podnijeti da budem bez njega. Morala sam prestati misliti o sebi i početi razmišljati o sigurnosti onih koji su mi važni. Bit će teško ostaviti ih, ali bilo bi sebično od mene da to ne učinim.

Možda Robert Mayfield blefira, ali u ovom trenutku nisam mogla riskirati da mu ne vjerujem.

Bit će to najteža odluka koju sam u životu morala donijeti, ali ispravna. Bit će to odluka s najmanje rizika – slomljenim srcem. S time se mogu nositi, ali ne i sa strahom i kajanjem od kojeg noću ne bih mogla spavati znajući da bi zbog mene životi osoba koje volim mogli biti u opasnosti. A ako je ovaj muškarac u pravu, možda će se prije ili kasnije, nadam se ne prekasno, plime i oseke života okrenuti u moju korist.

1

Pjesma Erica Claptona, u prijevodu "suze u raju" 52

13

Do Jettova skupog susjedstva nisam pješačila dugo, ali vremena je bilo dovoljno da shvatim što se je upravo dogodilo. Kad sam stigla do Jettove zgrade, sunce je već davno zašlo i ja sam bila smirena, prihvatila sam da je sudbina odlučila za mene, što je značilo da će ovo biti moj posljednji dan s Jettom.

Pozdravila sam vratara u predvorju i uspela se dizalom do Jettova stana na vrhu zgrade, pogledom izbjegavajući zrcalo. Nisam se mogla pogledati jer me je moj odraz podsjećao da uskoro više neću biti Brooke. Izvukla sam ključeve iz torbice i otključala vrata. Po tko zna koji put, zapitala sam se kako bi Jett reagirao da sazna da mu je otac živ i da je on opasnost koje se Jett pobojava. Bi li mi vjerovao?

Umorna i poražena, otvorila sam vrata očekujući prazan stan, budući da je Jett u posljednje vrijeme provodio mnogo vremena u uredu – dok nisam opazila da su svjetla upaljena.

– Gdje si dosad? – Jett je stajao na vratima, namršten i s rukama u džepovima.

– Na kavi sa Sylvie. – Izbjegavala sam njegov pogled izuvajući cipele visokih potpetica. – Imale smo ženski razgovor. Znaš Sylvie. Jedva je čekala da mi ispriča sve o svojoj vezi s Kennyjem i poslu koji joj je ponuđen, pa sam ostala malo duže no što sam mislila.

Pogledala sam ga i smjesta opazila tamne podočnjake i nježnu boru na čelu. Ma koliko sam ga željela zagrliti, nisam to mogla učiniti jer sam se bojala da ću briznuti u plač.

Promijeni temu. Ne misli o sutra. Ne idi onamo.

– Kako je prošao tvoj poslovni sastanak? – nehajno sam upitala. – Nisam očekivala da ćeš se vratiti ovako rano.

– Odgođen je. – Oklijevao je. – Nate je odlučio ostati neko vrijeme s nama i pomoći mi da pregledam podatke. Budemo li imali sreće, nećemo morati prodati dionice u tvrtki. Čim se sve sredi, nadam se da ćemo ti i ja imati više vremena za sebe. – Prišao mi je i obgrlio me oko struka, privlačeći me u zagrljaj.

Imala sam osjećaj kao da mi netko čupa srce. Spustila sam pogled i naslonila glavu na njegova prsa, i previše bolno svjesna da više nećemo provoditi vrijeme zajedno.

– Danas sam mislio samo na tebe. Golu. U svom krevetu. To mi je nedostajalo. Ti si mi nedostajala. Do bola – šapnuo je i poljubio me u vrat. – Drago mi je što moj brat ostaje jer mi to silno olakšava stvari. Radujem se što ću provoditi više vremena s tobom, Brooke.

Nisam si mogla pomoći. Suze su mi kliznule niz obraze. Zarila sam lice u njegove grudi u nadi da ih on neće primijetiti dok sam se borila protiv tornada koji je prijetio da me rastrga. Jagodicama prstiju pomilovala sam ga po vratu. Čuti njegov glas i njegovo mirno disanje, osjetiti njegov miris i toplinu njegova tijela – za mene je to bilo previše. Nisam to mogla podnijeti.

Sve me je to i previše podsjećalo da će za malo više od šesnaest sati naše vrijeme isteći. S mukom sam progutala žuč u grlu, na što su suze samo još jače navrle. Osjetila sam kako mi prvi val jecaja probija iz grudi. Nastavi li Jett ovako, slomit ću se. To si nisam smjela dopustiti pa sam se odmaknula od njega i brzo okrenula, zaputila se u kupaonicu najbrže što sam mogla i zaključala se u njoj. Čula sam kako me prate njegovi žustri koraci. Trenutak kasnije, pokucao je na vrata.

– Brooke? – Od zabrinutosti, glas mu je zvučao oštrije. – Jesi li dobro?

Srce mi je lupalo bolno jako, i najmanji pokret probadao me je kao nož. Obrisala sam suze rukavom i polako udisala ne bih li se smirila.

– Dobro sam. – Glas mi je drhtao.

– Jesam li rekao nešto pogrešno? Nisam te želio uzrujati. Kako sam mu mogla reći da je učinio nešto pogrešno rekavši sve što sam željela čuti?

53

– Nisi ti ništa kriv. – Udahnula sam i zadržala dah, a srce mi je ponovno jače zalupalo. – Umorna sam, osjetljiva i malo mi je mučno. Hormoni mi divljaju, što je normalno.

To je bila istina. Rekao mi je ginekolog kad sam po povratku iz Italije otišla na pregled da potvrdi trudnoću.

– Da ti nešto donesem? Možda da nam naručim večeru?

– Ne. – Odmahnula sam glavom iako me on nije mogao vidjeti. – Mislim da neću moći ništa zadržati u želucu.

Gospode, bilo je strašno teško praviti se pred njim, ali neizmjerno lakše lagati iza zatvorenih vrata. Nikad mu ne bih dopustila da vidi koliko sam shrvana.

– Okupat ću se i rano leći. – Zastala sam čekajući njegov odgovor. Kad ga nije bilo, nastavila sam: – Ne brini za mene. Samo mi treba malo vremena nasamo. Dan je bio dug.

Oboje smo ušutjeli, ali znala sam da on oklijeva ispred vrata. Dijelilo nas je samo nekoliko centimetara, ali svejedno sam imala osjećaj kao da nas dijele milje pješčanih dina spremnih da nas razdvoje ako se ikad više približimo jedno drugome. Možda on mene ne poznaje dovoljno dobro, ali stručnjak je u čitanju govora tijela. Otvorim li vrata, bojala sam se da bih mogla priznati. Morala sam ostati jaka zbog sebe, zbog njega, zbog našeg djeteta.

– Brooke. – Njegov glas milovao je sva moja čula.

– Da? – Zadržala sam dah.

Naglo je uzdahnuo. – Znam da sam te zanemario, zanemario nas, ovih proteklih nekoliko dana.

– Prešao je rukom preko vrata.

Ili se je možda naslonio na njih. Nisam znala, ali zamislila sam ga kako stoji s druge strane i nešto sluti, brine, a srce mi se je još malo slomilo. – Oprosti što s tobom nisam bio kao inače.

Jednostavno te nisam želio zamarati svojim problemima.

Na oči su mi ponovno navrle suze. Željela sam ga uvjeriti da shvaćam jer sam znala da mu je gubitak oca teško pao, ali nisam to učinila. Umjesto toga, rekla sam: – Ne moraš objašnjavati.

– Sutra nakon posla mogli bismo negdje na večeru. Rezervirat ću nam stol gdje god želiš. Ti izaberi.

Prekasno.

Sutra navečer ja ću već biti u Oregonu, a Jett će me čekati i pitati se gdje sam. Nazvat će me na mobitel pa će nazvati Sylvie i nakon toga samo će se još više zabrinuti. Koliko će dugo čekati prije no što prijavi moj nestanak? Hoće li ponovno angažirati Kennyja da me pronađe? Vjerojatno, samo što ovaj put neće biti podataka o troškovima na kreditnoj kartici i avionskih karata koje će otkriti da sam se ukrcala u neki zrakoplov. Suze su mi se slijevale niz lice. Bit će ih još mnogo u budućnosti koja mi se je bez njega činila praznom i turobnom.

– Dušo? – zazvao me je Jett i prenuo iz sumornih misli. Glas mu je bio molećiv i shvatila sam da je moju šutnju pogrešno protumačio. – Želim ti se iskupiti. Možda ovaj vikend. Bez telefona. Bez posla. Samo ti i ja, bijele plaže i fina hrana.

– Voljela bih to. – Gorko sam se nasmiješila, misleći svaku tu riječ. Sad je vrijeme da mu kažem sve ono što mu u budućnosti neću imati prilike reći. Sjetila sam se jedne stvari koju sam mu mogla reći a da ne izazovem njegovu sumnju. – Ne bih mogla poželjeti boljeg dečka od tebe, Jette. Hvala ti što si uvijek uz mene kad te trebam i što me voliš ovakvu kakva jesam.

Hvala ti za sve.

Prišla sam golemoj kadi u kutu i pustila hladnu vodu. Razodjenula sam se.

– Bit ću u radnoj sobi – tiho je rekao Jett. – Zovi me ako ti išta zatreba. Čekala sam dok se nije udaljio. Tek kad sam bila posve sigurna da je otišao, ušla sam u hladnu vodu znajući da čak ni hladnoća neće moći umrtviti bol. Zaronila sam, i kad je jedino što sam čula bilo lupanje mog srca u ušima, pustila sam suze da slobodno poteku.

54

14

Smatrala sam se blagoslovljenom. Doista jesam. Iskusila sam ljubav. Upoznala sam nekog posebnog od kojeg mi srce zaleprša i tko mi, što je najvažnije, uzvraća osjećaje. Imam najbolju prijateljicu koja će uvijek biti uz mene. Blagoslovljena sam jer sam živjela.

Bolje je voljeti i izgubiti nego nikad ne voljeti. To sam si uporno ponavljala svake sekunde svakog sata koji je prolazio. Zašto je onda tako teško pustiti kad vrijeme traži da se rastanemo? Život nas ne upozori uvijek kad ćemo se morati oprostiti. Da znamo kad je vrijeme za odlazak, možda bismo se više trudili provesti što više vremena s onima koje volimo. U tome je i bio moj problem – iako sam znala da mi je vrijeme odbrojano, nisam se mogla nositi s time.

Sjedila sam na nekom mračnom mjestu, na nepoznatoj cesti, i nisam imala pojma kamo idem.

Preplavio me je očaj kad sam shvatila da ovakvu sreću možda više nikad neću iskusiti. Nikad nisam upoznala nekog tako fenomenalnog kao Jett. Spoznaja da ću ga izgubiti u menije izazvala ono najgore. Dio mene želio mu je napisati pismo o tome koliko me je usrećio. Željela sam da on zna koliko sam se radovala budućnosti punoj sreće. Ali nisam to mogla učiniti. Ako Jett pomisli da sam umrla, to mu pismo neće donijeti utjehu; donijet će mu krivnju. Odlučila sam otići na teži način – bez pisama, bez naznaka, bez ičega što bi navodilo na ovaj određeni trenutak.

Već je prošla ponoć kad je Jett završio s poslom. Osim zrake mjesečine koja je dopirala kroz navučene zavjese, spavaća soba bila je u mraku. Madrac je zastenjao pod Jettovom težinom kad se je nježno spustio na njega, pazeći da me ne probudi. Oči su mi ostale zatvorene, ali osjetila sam da me promatra. Ovio je ruku oko mene, jedva me dodirujući, i njegov topli dah zaškakljao mi je vrat.

Nakon nekog vremena, njegovo disanje usporilo je.

I u mraku sobe, bez ičega osim njegove ruke oko sebe, u mislima sam ga i nadalje tražila, kao da je već daleko. Ležala sam budna, okrenuta prema digitalnom satu. Sa svakom minutom koja je prolazila, sa svakim satom, moj strah postajao je sve veći. U tri i petnaest, Jett se je promeškoljio i ja sam se okrenula ka njegovu uspavanu licu. Srce mi se je slomilo kad sam ga vidjela. Pazeći da ga ne probudim, prstima sam nježno prešla preko njegova lica. Ali Jett je oduvijek imao lagan san. Sneno je otvorio oči i privukao me na svoje grudi.

– Ne možeš spavati?

Osjećaji su me gušili i nisam mogla odgovoriti. Zato sam samo kimnula. Više nisam imala što reći pa sam usnama nježno dodirnula njegove. Bio je to tek letimičan poljubac, ali dovoljan da ga odmah probudi.

Nasmiješila sam se. Gorak je to bio osmijeh dok sam prstima prelazila preko njegovih nagih prsa, diveći se glatkoći njegove kože i toplini koja mi je prodirala u tijelo. Trebala mu je samo jedna sekunda da shvati što smjeram i tad su njegove ruke kliznule oko moje glave kad sam ga ponovno poljubila. Mislila sam da će bol malo popustiti pritisnem li usne uz njegove. Da ću, ukradem li taj posljednji poljubac, osjetiti olakšanje. No umjesto toga, izjeo me je iznutra. Slomio me je.

– Trebam te – šapnula sam u njegove usne i popela se na njega. – Duboko. Što god želiš.

– Ti to tražiš? Usred noći? – Zvučao je kao da mi ne vjeruje. Na mjesečini, njegove su se zelene oči tamno ljeskale i iz njih je nestao svaki trag sna.

– Da – šapnula sam.

Bila sam u krivu. Bol mi nije slamala srce; ubijala me je. Željela sam da ju iščupa iz mene. Da je seksom izbaci iz mog sustava. Sutra je postalo danas i više nisam željela razmišljati o tome.

– Želim grubo – rekla sam. – Želim da me pojebeš kao da ti nije nimalo stalo do mene. Kao da sam neznanka.

Zrak između nas bio je nabijen neizgovorenim pitanjima. Osjetila sam Jettovo oklijevanje, njegove dvojbe, njegovu zbunjenost.

55

– Ne mogu. – Sjeo je u krevetu i odgurnuo me nježno, ali odlučno. – Ne želim te ozlijediti.

Nisam očekivala da će me odbiti kad mi je najviše potreban.

Razbjesnila sam se toliko da sam ga pljusnula. Ne jako, ali dovoljno jako da podigne pogled.

Pokušala sam ga ponovno pljusnuti, ali uhvatio je moja zapešća i privukao me k sebi.

– Brooke, ne – odlučno je rekao. – Nisam takva osoba. Pokušala sam istrgnuti ruke, ali nije me puštao.

– Trebam te, Jette. Trebam te sad – šapnula sam. Nagnula sam se da ga ponovno poljubim, ali on se je odmaknuo sa zbunjenim izrazom na licu.

– U Hamptonsu si rekla da ne voliš grubi seks.

– Predomislila sam se. Sad mi je potreban. Molim te. Zar ne vidiš da te preklinjem? Želim da me žestoko izjebeš. – Protrljala sam se o njegovo međunožje, ne želeći se predati. – Molim te. – Nije se odmaknuo i meni je to bio znak da se koleba.

Ponovno sam mu se približila i poljubila ga, a on je reagirao kako sam i očekivala. Oslobodio je moju ruku i prevrnuo me na krevet, namjestio se na meni. Njegova usta pogodila su me tako žestoko da sam ostala bez daha. Pogledala sam ga, najednom preplašena. Oči su mu opasno sjajile, a usne bile izvijene tek u naznaku osmijeha.

– Želiš grubo, dušo? Ako je to ono što ti treba, to ćeš i dobiti. – Gurnuo je koljeno između mojih nogu i razdvojio ih. – Ali bit će kako ja želim.

56

15

Jett Mayfield bio je prvi koji mi je uzvratio ljubav i zapalio srce. Bio je moja ljetna ljubav i osjećaji koje sam gajila prema njemu bili su stvarni. Znala sam jer nisam mogla podnijeti pomisao da je s nekim drugim. U mislima sam ga stalno tražila kad nije bio sa mnom, a srce bi mi zadrhtalo već kad bih čula njegovo ime. S ljubavlju i srećom koje sam osjećala u njegovoj blizini bila je pomiješana i tuga – crna, teška tuga koja je proizlazila iz nenadane, ali ružne spoznaje da nije svemu u životu suđeno da traje. Okusiti komadiće sreće da bi ti bili oduzeti i za sobom ostavili samo sjećanja nalik na metke koji te razdiru, ranjavaju, razbijaju na milijun komadića – nisam bila sigurna da sam spremna na to. Nisam bila sigurna mogu li se suočiti s budućnošću bez njega.

Stajala sam ispred zrcala u kupaonici i dlanom prelazila preko trbuha, kao da taj pokret moje nerođeno dijete može zaštititi od spoznaje da tek što nisam uništila povjerenje osobe koju volim. Činila sam to za nas. Za nas je tako bilo bolje. Da on zna što namjeravam danas učiniti, da se spremam prekršiti obećanje i ostaviti ga, pokušao bi me spriječiti. Znala sam da bi. Nisam smjela riskirati da mu itko nanese zlo. Radije bih sama završila povrijeđena.

U pet ujutro odjenula sam se u kupaonici, dograbila svoju torbu i otišla. Nisam se ni potrudila istuširati ili našminkati. Jebeš izgled. Važnije su mi stvari bile na pameti.

Bila je nova zora – mračna zora – kad sam se taksijem odvezla do Mayfield Realtiesa i zamolila vozača da zaustavi vozilo jedan ulični blok dalje. Nije bio oduševljen što me pušta da hodam do odredišta, ali nije se usprotivio. Platila sam i iskoračila u hladan jutarnji zrak, omotala jaknu oko sebe i krenula u suprotnome smjeru. Za manje od pet sati, vozit ću se u zračnu luku. Ako želim pokrenuti promjene, moram to učiniti prije no što itko primijeti.

Možda Robert Mayfield misli da me može iščupati iz Jettova života, ali ne može mi uzeti dostojanstvo i osjećaj za pravdu. Dobit će knjižicu koju tako očajnički želi, ali nisam imala namjere dati mu i disk, a još manje sam mu namjeravala dati do znanja da taj disk postoji.

Ušla sam u kiosk u predvorju nekog hotela i na omotnicu s plaćenom poštarinom načrčkala Sylvieno ime i u nju pohranila disk. Bijesna od ružne spoznaje da Sylvie nikad neću moći reći što se je doista dogodilo, niti pošiljku popratiti pismom, platila sam s jedinom prepaid kreditnom karticom koju sam imala i izašla iz kioska, nadajući se da će omotnica sigurno stići na svoje odredište; nadajući se da će Sylvie nekako shvatiti nijemu poruku. Znala sam da će shvatiti da je stvar bila hitna. Znat će što treba učiniti. Možda me nikad ne pronađu, ali s Kennyjem uz sebe, možda još uvijek uspiju odgonetnuti tajnu Lucazzoneova posjeda.

Kad sam se naslonila na hladan zid zgrade, osjećala sam se bolje. Barem sam imala neku nadu.

Ne u svoju budućnost, nego nadu da Robert Mayfield nije pobijedio. Pitala sam se što će se dogoditi s predivnom talijanskom kućom kad odvjetnik shvati da je nasljednica nestala. Hoće li je Alessandro Lucazzone prodati? Hoće li ju Jett još uvijek željeti kupiti?

Kako je sunce izlazilo, ulice su živnule. Propješačila sam kratku udaljenost do ureda i ušla u predvorje. Jutarnji zaštitari samo su se pogledali kad sam im pokazala svoju iskaznicu.

– Puno posla – promrmljala sam u objašnjenje. Nisam se obazirala na njihovo brbljanje i zaputila sam se prema dizalu, spremna za drugi dio svog plana.

Svakako sam namjeravala da moj posljednji dan na poslu svima bude što bezbolniji – čak i ako to znači da kolege moram držati na sigurnoj udaljenosti, odnosno u Jettovu slučaju, da moram prekinuti s njim. To je bilo nužno, i jedini način da on nastavi sa životom prije umjesto kasnije.

Uspijem li pronaći način da ga uvjerim da ne marim za njega, osjećat ću se bolje znajući da neće biti povrijeđen mojim naglim nestankom iz njegova života.

Tek što nisam pripremila dokumente za prvi konferencijski sastanak i vratila dokumente u ormarić za spise, kad sam iz hodnika začula Jettov glas. – Je li Brooke u uredu?

57

Netko je odgovorio i već u sljedećem času vrata su se otvorila bez kucanja. Bio je ljut i nije to skrivao.

– Zašto si otišla? Šutjela sam. Stao je ispred mene rukama se oslonivši na ormarić, nekoliko centimetara od mog lica. Nisam imala izbora osim da ga pogledam i odgovorim na njegovo pitanje.

– Nisam mogla spavati pa sam rano došla na posao.– Pravila sam se da pretražujem fascikle i pokušavam pronaći onaj koji mi treba.

– Što je bilo? – Odmjeravao me je, analizirao, zamjećivao. Bila sam glupa kad sam pomislila da Jett neće opaziti moja emotivna previranja.

– Ništa nije bilo. – Slegnula sam ramenima. – Nije nikakva frka. Spavao si i nisam te željela buditi. Nemoj od muhe raditi slona.

Glas mu se je spustio do šapta. – Jesam li te sinoć ozlijedio? Jesi li zato ljuta?

– Ne. – Namrštila sam se sjetivši se našeg vođenja ljubavi. Jett je bio grub, ali ne toliko da me ozlijedi. – Ja sam to željela. Sjećaš se?

Njegove oči i nadalje su pretraživale moje lice, moj poslovni kostim, a onda je primijetio tamnu modricu na mojoj ruci – posljedicu mog nesretnog susreta s njegovim ocem. Umalo sam prestala disati kad me je ščepao za zapešće i podigao mi ruku. Ja sam tu modricu vidjela dok sam se namakala u kadi, ali on nije.

– Što je ovo?

Slegnula sam ramenima. – Pala sam. Ništa strašno.

Promatrao me je kroz stisnute oči, odlučujući bi li mi vjerovao. U njegovim očima nešto je zatreperilo i znala sam da moram smisliti bolju laž.

Prokletstvo!

Sumnjičav je, a ja nikad nisam znala dobro lagati. Prišla sam prozoru udaljivši se od njega najviše što sam mogla, i okrenula sam se. Za malo više od pola sata, od mene se očekuje da uđem u automobil i sve ostavim iza sebe. Sad je vrijeme da ga pustim.

– Ovo ne ide, Jette. Mislim da nije dobro da smo zajedno. – Te su riječi bez razmišljanja izletjele iz mojih usta. Suspregnula sam dah i žestoko se ugrizla za usnu kako ga ne bih pogledala. U prostoriji je bilo tako tiho da je moje srce zvučalo kao bubanj koji odbrojava sekunde.

– Zašto ne? – najzad je upitao. Glas mu je bio hladan, bez ijednog traga ljubavi prema meni.

Zadrhtala sam i potisnula oklijevanje u najdublji zakutak uma.

– Nepromišljeno smo uletjeli u vezu i ja... – Glas me je izdao. Iako se nismo dodirivali, osjećala sam ga svuda oko sebe. Bio je prekrasan i strašno ljut. Pritisak iza mojih očiju postao je jači. Spustila sam glavu kako ne bih popustila porivu koji me je nukao da ga još jednom pogledam. – Mislim da bismo se trebali malo odmoriti jedno od drugoga.

Prišao mi je i uhvatio me za rame pa sam se morala okrenuti prema njemu. Očekivala sam ljutnju, tugu, ravnodušnost, bilo što osim...

Nježnosti.

– Brooke, čega se bojiš?

Na oči su mi navrle neisplakane suze prije no što sam ib uspjela zaustaviti. Nisam očekivala takvu njegovu reakciju i nisam znala što bih mu rekla. Da brinem za sigurnost svih njih jer nisam dobrodošla u njegovu obitelj?

– Možda se bojim činjenice da mi značiš više no što će mi ijedna druga osoba ikad značiti – šapnula sam. – Nisam naviknuta na takve osjećaje. Nasmrt me plaše.

Njegovi prsti smjestili su se ispod moje brade i nježno ju podigli, primoravajući me da susretnem njegov pogled.

– I ja se bojim – rekao je. – Ali strah nije razlog zbog kojeg bi prekinula sa mnom. Što je pravi razlog?

58

Njegove riječi nisu uspjele smiriti oluju u meni – samo su ju pogoršale jer su me podsjetile koliko mu vjerujem.

– Možda nemam izbora – izletjelo mi je. – Možda želim biti s tobom, ali to nije moguće.

Zbunjeno me je promatrao. – Koji to kurac govoriš? Uvijek imamo izbora, Brooke. – Sve sam to već čula. U posljednje vrijeme, svi kao da su spominjali izbore. Nisam smjela ništa reći jer Jett ne bi shvatio. Nitko ne bi.

– Ne bojim se voljeti te, Jette. Bojim se što bi to moglo značiti za nas... i za moje dijete. – Zaškiljio je prema meni i prijašnji bijesni sjaj ponovno se je pojavio u njegovim očima. Progutala sam slinu. – Mislim da ovo između nas nije zdravo. Mislim da... – Prekinula sam se u pola rečenice, načas izgubljena u magiji njegovih zelenih očiju obrubljenih tamnim, dugim trepavicama. – U životu nema jamstva da će to potrajati. Želim pobjeći od tebe prije no što se sudarimo. Bilo nam je suđeno da se sretnemo, ali to ne znači da nam je suđeno i da trajemo.

Zurio je u mene s izrazom koji je jasno govorio da me ne razumije, da sam luda. Možda sam i bila luda što se svega toga odričem, ali on nije znao moju dvojbu i njegovo uvjeravanje i nastojanje da shvati, a meni vrijeme curi, učinilo me je očajnom.

– Dovraga, Brooke! – Mrko me je promatrao, bijesno prolazeći rukom preko lica. Lecnula sam se od njegova pogleda. - Mislio sam da smo sve te strahove i nesigurnosti ostavili iza sebe. Mislio sam da mi vjeruješ da neću otići kad se dijete rodi – ako je to uopće ono što te toliko brine. Očito, ne znam, jer nemam pojma o čemu govoriš. – Ramena su mu se ovjesila, napetost na njegovu licu otkrila da je razočaran.

– Oprosti – šapnula sam.

Odmahnuo je glavom. – Ne, u pravu si. Nema jamstva da će potrajati. Ali jedno je istina, Brooke. Gola je istina da bih za tebe sve učinio. Znaš li zašto? Zato što mi je samo do tebe stalo. Nije me briga za tvoje nedoumice. Nije me briga što mi ne vjeruješ. Moji osjećaji prema tebi nikad se neće promijeniti.

Pritiskala me je težina u zraku – ocean tek što se nije razlio na mene. Nasmiješila sam se da sakrijem suze. Nije mi uzvratio osmijeh i kad je progovorio, glas mu je bio hladan. – Dijete nije tvoje, naše je. Nema šanse da ću ti dopustiti da ga sama odgajaš. Možda ćemo se jednog dana sudariti, ali znaš što? Pomirit ćemo se jer ovo što mi imamo nije nešto što će se lako raspasti.

Netko je pokucao na vrata i u prostoriju je provirila Emmina glava. Jett se je srdito namrštio na to ometanje.

– Gospođice Stewart? Vrijeme je za vaš sastanak.

– Daj nam pet minuta – obrecnuo se je.

– Dolazim. – Okrenula sam glavu od Emme prema Jettu i šapnula: - Oprosti. Moram ići.

Vrata su se zatvorila iza Emme. Dograbila sam torbicu i nasmiješila se Jettu. – Razgovarajmo uz večeru. Večeru koje neće biti.

– Okej. – Oklijevao je. Žudjela sam dodirnuti ga još jedan, posljednji put. Provući prste kroz njegovu kosu. Poljubiti ga tako da zauvijek pamtim okus njegovih usana. Umjesto toga, samo sam se ugrizla za usnu dok nije prokrvarila, uzela fascikl i prošla pokraj njega. Ščepao me je za ruku i zaustavio.

– Brooke?

Zaledila sam se na mjestu, nesposobna odgovoriti, nesposobna okrenuti se dok mi je tijelo razdirala bol. Nema smisla reći išta drugo. Nema smisla pokušavati kad sam podbacila. Nije oslobođen. Još dugo neće biti.

– Ne možeš prekinuti sa mnom. Neću to dopustiti – šapnuo je. – Ako me ne želiš, shvaćam, i možeš slobodno otići jer želim da budeš sretna. Ali ako me voliš onako kako ja tebe volim, neću te pustiti da odeš. Neću odustati od nas. Ne mogu te prisiliti da me voliš, jednako kao što ti mene ne možeš prisiliti da te prestanem voljeti.

59

To rekavši, pustio je moju ruku. Izišla sam iz ureda, daleko od njega, od njegovih obećanja i budućnosti kojoj sam se radovala. Noge su me nosile tako brzo da sam jedva zamijetila ljude u hodniku i dizalu.

Hodaj. Hodaj. Hodaj. Ne razmišljaj. Ne osjećaj. Ne osvrći se. Samo hodaj.

Nikad u životu nisam se tako silno trudila pobjeći od osobe koju najviše volim.

Obrazi su mi bili mokri od suza. Bijesno sam ih obrisala. Život je koma. Zadubljena u misli, nisam zamijetila tipa iza ugla – dok se nisam zabila u njega i njegova limenka soka pala na pod.

– Opa. – Nateova ruka našla se oko mog struka, pridržavajući me.

Stajao je ispred aparata sa sokovima i slatkišima. Podigla sam limenku s poda i vratila mu je. – Oprosti.

– Jesi li dobro? – Pokazao je na moju usnu. – Krvariš.

– Dobro sam. – Rukom sam obrisala krv i vrhom jezika prešla preko usne da zaustavim krvarenje. – Samo imam loš dan.

Tu sam izliku lako ispalila, možda zato što i nije bila laž. Nisam imala samo loš dan; imala sam dan iz pakla.

Kad sam ga pogledala u oči i nasmiješila se, nešto između nas kao da se je dogodilo.

– Nije li nam svima tako? – Nacerio se je. – Bi li mi rekla o čemu je riječ?

Odmahnula sam glavom, želeći da mu mogu reći.

– Ne znam je li ti moj brat rekao, ali ostajem nekoliko tjedana kako bismo riješili probleme nastale očevom smrću. Razmišljamo o novom imidžu brenda, novoj tvrtki.

Izvila sam obrve. Mayfield Realties golema je tvrtka i već je uspješna. Zašto bi itko želio išta mijenjati? – Što ne valja s tvrtkom kakva jest?

Upitno me je pogledao i tišim glasom rekao: – Pretpostavljao sam da znaš da već neko vrijeme imamo problema. Počele su neke unutarnje promjene. – Otvorio je svoju limenku i otpio gutljaj, ni načas ne skrećući pogled sa mene. – Jett proteklih dana radi od jutra do sutra da spasi što je ostalo prije no što sve procuri u medije. Pokušavamo pronaći način da sve naše djelatnike i njihova radna mjesta prebacimo u druge podružnice, ali... – Pucnuo je jezikom, ostalo ostavljajući tumačenju.

Otpio je još jedan gutljaj pa mahnuo prema aparatu. Odmahnula sam glavom, odbijajući njegovu nijemu ponudu. Glavom mi se je kovitlalo previše misli: Jett radi od jutra do sutra... nova tvrtka... premještaj ljudi.

Pogled mu se je zaustavio na mojim usnama ija sam se zapitala da li još uvijek krvarim.

– Jesi li sigurna da ne želiš razgovarati o tome što te muči? – Nateov glas prenuo me je iz transa.

Pogledala sam sat iznad njegove glave. Već je bilo skoro jedanaest. Crvena kazaljka najviše me je preplašila jer je sa svakom sekundom koja je prolazila otkucavala i podsjećala me na TNT koji tek što nije eksplodirao.

– Možda neki drugi put. – Te sam riječi promumljala. – Nate, za nekoliko minuta mi počinje konferencijski sastanak. Bi li me zamijenio? Samo na nekoliko minuta. Moram na WC. Ovdje je sve što bi ti moglo zatrebati. – Gurnula sam mu fascikl u ruke.

– Nema frke. – Nasmiješio se je. Glatka koža ispod njegovih očiju lagano se je nabrala. – Odužit ćeš mi se kasnije.

Mahnula sam prema sobi za sastanke i zajedno smo se zaputili prema njoj. Kroz staklenu pregradu, vidjela sam da se je moja ekipa već okupila i živahno raspravlja.

Stisnula sam Nateovu ruku. – Hvala.

– Nema na čemu.

Nate je ušao i mahnuo pa nešto rekao i sastanak je započeo, ali glasovi mojih kolega nisu uspjeli prodrijeti kroz kaos misli koje su mi preplavljivale um. Bili su učinkovita ekipa i bila sam zahvalna na prilici da radim s njima.

60

S osjećajem mučnine u želucu provjerila sam je li knjižica još uvijek u mojoj torbici, jednako zlokobna kao i prije, i jednako prokleta jer mi je uništila život.

Sat je otkucavao.

Vrijeme je.

Mučnina je bubrila u meni dok sam se spuštala u podzemnu garažu. U garaži je bilo hladno i zadrhtala sam od jeze, ali misli su mi se grozničavo kovitlale glavom, a želudac uvijao kao zla zmija.

Stigla sam do prve razine i stala, shvativši da mi Robert Mayfield nije rekao gdje ćemo se naći. Tad sam primijetila kako onaj tip s majicom "Volim NY" viri ispod sakoa. Plava mu je kosa bila začešljana i otkrivala glatko lice i kameni izraz nekoga tko se vjerojatno nikad ne smiješi. Kad me je primijetio, mahnuo je prema crnoj limuzini sa zatamnjenim prozorima.

Pogledala sam oko sebe, iako nisam doista očekivala da će se Robert Mayfield pojaviti.

– Ulazi – rekao je "turist".

Srce mi je žestoko zalupalo kad sam kliznula na stražnje sjedalo, a on zalupio vrata i zaključao me. Uskočio je na vozačko sjedalo i upalio motor, ali nije krenuo.

– Imaš li knjižicu? – Govorio je savršenim engleskim, bez ikakve natruhe ijednog naglaska koji bi naveo na pomisao da je ikad u životu živio igdje drugdje osim u New Yorku. Bila sam idiotkinja kad sam nasjela na varku misleći da je stranac. Susrela sam njegov pogled u retrovizoru.

– Da. – Posegnula sam u torbicu i iz nje izvadila što je želio. Pružila sam mu knjižicu.

– Jesi li ikome rekla? Odmahnula sam glavom.

– Držala sam se svog dijela pogodbe – odgovorila sam kroz stisnute zube.

– Vidiš li crnu kožnu aktovku?

Bila mi je pod nogama – golema, ružna torbetina – kao one u kojima u filmovima donose novac.

– U njoj je sve što ti treba. Otvori ju.

Podigla sam aktovku. Bila je teška i zaključana, i nešto što nisam željela dodirnuti. – Ne znam šifru brave.

– Poštanski broj Empire State Buildinga. – Samozadovoljno se je nasmiješio, vjerojatno misleći da neću znati poštanske brojeve jedinih pet zgrada koje su dovoljno velike da imaju vlastiti poštanski broj.

Prkosno sam isturila bradu. – Znači, 10118. – Utipkala sam taj broj i aktovka je škljocnula otključavši se. Robert Mayfield nije lagao. U torbi su bili dokumenti i nova putovnica, zajedno s gotovinom i nekoliko kreditnih kartica. Otvorila sam putovnicu i zagledala se u fotografiju koju sam dala za zaposleničku iskaznicu. Ispod fotografije pisalo je Carol Laura Harley.

To bi mi trebalo biti novo ime? Pogledala sam i ostale podatke u putovnici. I moje mjesto i datum rođenja bili su drugačiji. U svom novom identitetu bila sam dvije godine mlađa i rođena u Oregonu. Okrenula sam putovnicu. Izgledala je staro i autentično, a kutovi su bili izlizani kao da je nekoć pripadala nekom drugom i moja fotografija bila naknadno ubačena u nju. Robert Mayfield nije bio pošten i iskren tip kakvim su ga svi prikazivali.

Sudeći po vozačevom nestrpljivom pogledu, nismo imali baš mnogo vremena. Odložila sam putovnicu i sklopila ruke u krilu, nesigurna što bih učinila. Vozač me nije prestao promatrati i načas mi se je učinilo da sam u izrazu njegova lica zamijetila sažaljenje. Možda je njegov posao bio zahtjevniji no što sam mislila. Kao vozač Roberta Mayfielda vjerojatno je bio zadužen i za premlaćivanje ljudi – ili gore.

Da se nisi usudila. Nemoj ni razmišljati o tome što bi ti ovaj tip mogao učiniti.

– Spremna? – upitao je. – Tvoj avion uskoro polijeće.

– Da. – Zakopčala sam pojas. Krenuli smo s parkirališta. To je to, Stewartova. Oprosti se sa svojim životom.

61

Krajičkom oka, opazila sam kako nam se približava neka tamna mrlja. Okrenula sam se, ali bilo je prekasno. Automobil se je zabio u naš bok glasno bubnuvši. Glavom sam udarila o prozor. U istom tom trenutku, pojas mi se je stegnuo oko prsa i izbio mi sav zrak iz pluća.

Sve se je dogodilo prebrzo. Pogledala sam oko sebe, previše šokirana da bih u cijelosti shvatila što se događa, kad je netko grubo otvorio prednja vrata. Ruke su izvukle vozača i odjeknuo je prigušeni pucanj. Zaledila sam se, ne znajući da li da iskočim iz automobila ili se sakrijem. U dvije sekunde koliko mi je trebalo da odlučim, neki se je tip spustio na vozačko sjedalo. Pogledi su nam se sreli u retrovizoru. U širokom puloveru i poderanim trapericama, nije izgledao kao netko koga bi Robert Mayfield uposlio.

Zabrektala sam. Šališ se? Zar me netko otima u automobilu? Otvorila sam usta da zavrištim za pomoć, ali su se u tom času suvozačka vrata otvorila i neki je tip skočio na sjedalo i uperio u mene pištolj s prigušivačem. Zacvilila sam, ali zvuk je ostao zarobljen u mom grlu.

– Imamo ju – polako je rekao u mobitel.

Srce mi je divljački zalupalo o rebra kad sam shvatila da nije slučajno otet baš ovaj automobil. Ja sam meta. Sudeći po samodopadnom cereku na licu tipa s pištoljem, planirali su ovaj potez.

62

DRUGI DIO

63

PROLOG

JETT Sve se je to činilo kao sjećanje, kao san, teško pojmljivo i objašnjivo, i njoj tako teško prihvatljivo, kao da ne može dopustiti tla joj se dogodi sreća. Od samog početka, znao sam da mi Brooke neće lako vjerovati. Ali prekid sa mnom, kad je sve išlo tako dobro, nije mi imao smisla.

Proteklih nekoliko sati nastojao sam se usredotočiti na tablice na zaslonu računala. U određenom trenutku postale su samo velika mrlja nepovezanih brojeva, jer nisam prestajao razmišljati kako Brooke nešto krije. Vidio sam joj to na licu, čuo u glasu. Nije dobra lažljivica.

Zapravo, ne bi mogla lagati ni da joj život ovisi o tome. Možda uspijeva zavarati ljude oko sebe, ali mene ne može prevariti i namjeravao sam joj to jasno dati do znanja za večerom. Prekinut ću te njezine besmislene strahove jer ona je moja žena, a ako to znači da ću ju doslovno morati prisiliti da sjedne i razgovara, to ću i učiniti.

– Izvolite, sjednite, gospodin Mayfield će vam se brzo pridružiti – rekla je jedna od mojih tajnica članu odbora u hodniku. – jeste li za kavu?

Mrko sam pogledao i poželio da sam zatvorio prokleta vrata i pravio se da sam nedostupan.

Sad ću morati primiti još jednog klijenta koji se boji da će izgubiti novac kad cijena dionica padne.

Otkad su saznali za smrt mog oca, ljudi su počeli dovoditi u pitanje kredibilitet tvrtke, kao da većinu tvrtkinih najvećih poslova nisam dogovorio ja otkad sam se pridružio Mayfield Realtiesu.

U proteklih nekoliko tjedana radio sam na osnivanju vlastite tvrtke. Uložio sam sve što sam imao – novac, stanove, dionice u Mayfield Realtiesu – i bio sam spreman početi premještati i osoblje koje sam želio uz sebe, kad je jedna rutinska provjera otkrila nešto što me je moglo koštati i novog poslovnog pothvata i kredibiliteta. Ulijevanje povjerenja u novu tvrtku i moju sposobnost da izgradim carstvo bez očeva utjecaja bio bi lak zadatak, da na računima Mayfield Realtiesa nije nedostajalo pedeset milijuna dolara.

Zatvorio sam oči i protrljao čelo da se riješim pritiska u glavi. Samo mi još treba da članovi odbora i dioničari počnu paničariti i zahtijevati da vide financijske izvještaje. Nisam mogao dati poslovne knjige na uvid dok ne dokučim što se zbiva. Tablice na zaslonu mog računala trebale su objasniti gdje je nestao novac, samo što seja nisam mogao usredotočiti na njih kad mi je na pameti bila Brooke.

– Gospodine Mayfield? Imate... – Kroz interkom je odjeknuo glas moje tajnice. Pritisnuo sam dugme za odgovor da ju prekinem.

– Uvedite ga.

– Odmah, gospodine.

Na vratima se je začulo kucanje i u ured je ušao muškarac u pedesetim godinama života.

Tajnica je odložila fascikl na moj radni stol i udaljila se, zatvorivši vrata iza svojih leda.

– Sjednite. – Pokazao sam na sjedalo sučelice svojemu i pročitao ime na fasciklu: Clarence Holton To mi je ime zvučalo neobično poznato. Kratko sam razmišljao i sjetio se. Isto sam prezime pročitao i na popisu za odstrel u crnoj knjižici. Na njemu je bio i neki Holton, u to nije bilo dvojbe.

Samo se nisam mogao sjetiti imena.

Pogledom sam okrznuo njegovu prosijedu kosu i preplanulo lice pa ga spustio na rukave po mjeri krojena sakoa. Otac mi je rekao da svi članovi elitnog kluba nose posebnu dugmad za manšete kako bi se prepoznali: srebrnu okruglu dugmad s urezanim simbolom koji izgleda kao lišće koje

64

raste preko krugova i završava rašljastim gušterovim jezikom – simbolom parazitske životinjske moći koja raste nad tjelesnom tvari.

– Hvala vam što ste me primili – rekao je Holton. Podigao je ruke i prekrižio ih na stolu. Pogled mi je pao na dugmad na njegovim manšetama. Bila je manja no što sam pamtio, ali identična onoj koju mi je otac pokazao.

Pogledao sam ga u oči. Lice mi je bilo kamena maska.

– Zaposlen sam čovjek. – Ton mojega glasa bio je mješavina dosade i razdraženosti – dobitna kombinacija u poslovnom svijetu. Takav sam ton naučio upotrebljavati dok sam bio član bande; takvim bih tonom uvijek zavrijedio poštovanje i ljudima dao do znanja da se sa mnom ne treba šaliti.

– Nisam vam imao prilike reći koliko mi je žao zbog smrti vašeg oca.

– U redu je. – Naglo sam udahnuo i polako izdahnuo – bila je to još jedna od mojih taktika kako bih pokazao da ne želim okolišati. Tablice su čekale, a tu je i moj problemčić s Brooke. Nisam imao vremena za čavrljanje, a naročito ne s nekime kao Holton.

– Vaš otac i ja bili smo veoma bliski – rekao je Holton. – Sad kad on više nije s nama i vi ste glavni, nadam se da ćemo postati prijatelji.

Riječ "prijatelji" izgovorio je tako da mi se je zgadilo. Nisam imao namjere biti njegov prijatelj, čak ni poznanik.

– Razmislit ću o tome – odgovorio sam. – Ako je to sve... – Moja želja da on ode visila je u zraku.

Po načinu na koji je malo zaškiljio, znao sam da ju je osjetio, ali je to malo ublažio smijehom.

– Kakav otac, takav sin. Časopis Triad održava godišnju proslavu uz izlazak rujanskog broja. – Značajno je izvio obrvu, kao da bih ja trebao znati o čemu govori. Kad nisam ništa odgovorio, nastavio je: – Voljeli bismo da nam budete počasni gost. Koliko znamo, niste oženjeni. Medu uzvanicima će biti mnogo zgodnih manekenki. Možda vam neka upadne u oko.

– Mislio sam da ste časopis, a ne eskort služba.

Moja ga je izjava uhvatila nespremnog. Oči su mu razdraženo zasvjetlucale i u tom času shvatio sam da Clarence Holton nije došao jer je zabrinut za tvrtku ili svoje dionice; dobio je nalog da me regrutira. Moj otac možda jest otišao iz kluba, ali Holton je još uvijek bio aktivan član.

– Razmislit ću o tome – rekao sam ustajući. I on je ustao pa sam ga ispratio do vrata. Iz očitih razloga, nisam ga mogao grubo izbaciti iz ureda. Dioničari nisu smjeli prodati svoje dionice jer bi u tom slučaju njihova cijena pala na rekordno najnižu. Njegova povezanost s medijima priječila me je od nepromišljenih odluka. A ja sam to mrzio jer sam imao osjećaj kao da podržavam njegove mračne i izopačene tajne i način života.

– Hvala što ste svratili. – Pridržao sam vrata otvorena i mahnuo tajnici da ga otprati u predvorje.

– Još nešto, Jette. – Okrenuo se je prema meni. Njegovo lice bilo je ružna maska hinjene ljubaznosti. – Molim vas, navratite. Uživat ćete.

Zatvorio sam vrata prije no što mu razbijem glavu. Po stoti put, obuzeo me je gnjev zbog zbrke u koju nas je moj otac uvalio. Nisam trebao odbiti razgovor s njim prije no što je umro. Da sam saslušao što mi je želio reći, možda bih sad znao što se zbiva i dokučio kako da se iz svega izvučem.

Duboko sam udahnuo, sjeo na stolac i usredotočio se na one tablice. Previše toga našlo mi se je na tanjuru i nisam si smio dopustiti da mi još nešto odvuče pozornost. Tvrtka i moj odnos s Brooke na prvome su mjestu. S klubom ću se pozabaviti kasnije.

Brooke je radoholičarka i kasnila je. Ne bih se iznenadio da je zaboravila na naš dogovor. S mobitelom između uha i ramena, čekao sam da odgovori na moj poziv. Poziv je odmah preusmjeren na govornu poštu – kao i proteklih nekoliko sati. Trebao sam provjeriti kako je nakon onog njezinog sastanka, ali dioničari su stalno zvali i nisam imao vremena. Osim toga, zaključio sam da vjerojatno ima posla, a ionako smo se dogovorili razgovarati uz večeru.

65

– Jebemu. – Zavitlao sam mobitel o stol i pogledao kroz prozor. Brooke je očito bila ljuta, a ja nisam imao pojma zašto. Vjerojatno bih pretjerao kažem li joj da ne smije prekinuti sa mnom.

Brooke ne voli da joj itko govori što smije i ne smije. Ali dođavola! Ženska ima problema.

– Treba li vam što prije nego odem? – upitala je Emma s vrata. Okrenuo sam se, shvativši da nisam ni čuo kad je ušla. Bila je odjevena u uski baloner i u ruci je nosila aktovku. Iz druge ruke visjela joj je torbica. Pitao sam se koliko su te torbe i baloner koštali. Moj otac nije bio poznat po darežljivosti prema svojim ljubavnicama. Možda je ovom bio očaraniji nego drugima, iako su sve izgledale jednako, samo su sa svakim novim ljubavnim uspjehom bile sve mlađe.

– Ne, možeš ići – rekao sam. – Zapravo, jesi li vidjela Brooke?

– Otišla je tijekom sastanka. Otad je nisam vidjela. Namrštio sam se. – Kojeg sastanka?

– Onog u jedanaest. Nije se vratila na poslijepodnevne dogovore o akvizicijama. Vaš brat je uskočio. – Nasmiješila se je. – Da ga nazovem? Možda je još uvijek u blizini.

– Sam ću, hvala – rekao sam kako bi ona otišla. I da nazovem Natea, vjerojatno ne bi znao više od mene.

Emmin pogled zadržao se je na meni kao da želi još nešto reći, ali odlučila se je samo za: – Želim vam ugodan vikend.

Promrmljao sam "da, i ja tebi" i ponovno se usredotočio na mobitel. Kad je Emma zatvorila vrata iza svojih leda, skljokao sam se na stolac i prstima lupkao po golemom stolu uzrujano se prisjećajući razgovora s Brooke. Bio sam siguran da sam je dobro čuo kad je pristala da porazgovaramo uz večeru. Zašto bi to učinila i zatim otišla ne rekavši mi? Oduvijek sam je smatrao odgovornom i zato sam pretpostavio da je nedoumice koje gaji neće potaknuti da pobjegne od mene. To joj ne bi bilo nalik. Ili je možda ne poznajem tako dobro kao što sam mislio.

U sedam i trideset, nakon nebrojenih poziva, shvatio sam da se ona neće javiti i nazvao sam Sylvie. Telefon je zazvonio nekoliko puta prije no što je odgovorila.

– Gdje je Brooke? – upitao sam bez pozdrava. U pozadini je tutnjao televizor. Nastupila je kratka stanka tijekom koje je Sylvie utišala televizor.

– Jette? – Zvučala je iznenađeno, vjerojatno nije očekivala da čuju nazvati. – Jučer sam je vidjela.

– Oklijevala je. – Je li sve u redu između vas dvoje?

Sylvie je vjerojatno znala da nije u redu, ali nisam namjeravao ulaziti u to.

– Sve je okej. Rekla mi je da ste se našle. Navodno je rano otišla s posla pa sam mislio da bi mogla biti s tobom. Trebali smo se naći na večeri. Rezervirao sam nam stol u Le Bernandinu.

– Vau. Taj je restač rezerviran mjesecima unaprijed. Da bar mogu s vama. – Sylvie je uzdahnula od olakšanja. – Baš mi je drago da je sve kako treba. Bojala sam se da će se ona bojati reći ti.

Reći mi što? Namrštio sam se shvativši da mi dio slike nedostaje. Brooke sinoć nije bila posebno razgovorljiva. Zapravo, nikad ju nisam vidio tako šutljivu. Ujutro je bila još zagonetnija.

– Onda, što misliš? – upitala je.

– O čemu? – oprezno sam odvratio.

– O tome da sam pronašla onu knjižicu i disk zagurane u torbu – rekla je. Zaledio sam se. – Kunem se da je bilo slučajno, ali preuzimam krivnju, iako Brooke odlučno tvrdi da mi ih je ona stavila u torbu. Ne slušaj ju. – Nasmijala se je.

– O čemu govoriš? – Protrljao sam sljepoočice nastojeći pronaći neki smisao u njezinom trabunjanju. – Kakvu knjižicu?

Nastupila je tišina.

– Nije ti rekla, zar ne? – na kraju je šapnula Sylvie. – Sranje. – Linija se je prekinula. Bez oklijevanja, ponovno sam ju nazvao jer meni nitko neće spustiti slušalicu. Ovaj put, Sylvie se je javila čim je telefon zazvonio.

– Oprosti, Jette. Veza se je prekinula. Loš signal. – Nasmijala se je. Zašto se ljudi smiju kad lažu?

– Znači, Brooke nije s tobom?

66

Ne obazirući se na njezino pitanje, odlučio sam ne okolišati. Govorimo li o knjižici i disku koji su bili ukradeni u Bellagiu?

– Da. Nažalost ili na sreću, ovisno kako gledaš na to. Nisu bili ukradeni, bili su samo... – zastala je – ...zagubljeni.

Duboko sam udahnuo i polako izdahnuo razmišljajući.

– Gdje su sad?

– Kod Brooke, naravno – odgovorila je i počela blebetati. Govorila je tako brzo da sam imao osjećaj da mi u glavi tuče malj. – Iskreno, mislila sam da ti je već rekla. Željela je to učiniti odmah sinoć jer je znala da ćeš se razljutiti pa je odlučila skinuti to čim prije s popisa.

– Opa, uspori. – Uštipnuo sam se za hrbat nosa. – Kao prvo, zašto je Brooke mislila da ću se ljutiti? To je ludost.

– Ne znam. Možda zato što bi mogao nju kriviti za očevu smrt? – To je pitanje izgovorila kao izjavu.

– Glupost. – Bio sam toliko ljut da mi je došlo da udarim šakom o zid. – Nikad ju ni za što ne krivim.

– Brooke mi je rekla koliko se kriv osjećaš zbog očeve smrti. Misli da je njegovu smrt možda prouzročila ona, budući da knjižica nije bila ukradena.

– Koji kurac? – Nemoguće da je netko tako pametan kao Brooke donio tako glup zaključak. – To je najsjebanija stvar koju sam ikad čuo. Zna da Robert i ja nikad nismo bili bliski. Za ocem sam prestao žaliti prije tjedan dana. – Netom nakon što sam saznao za nestalih pedeset milijuna.

– Istina. Kad tako kažeš, zvuči doista glupo. Brooke je bila uvjerena da sebe kriviš.

– I krivim se. – Glas mi se je spustio do šapta. – Ali iz drugih razloga nego što misliš. – Ustao sam i ushodao se po sobi, bijesan kao ris. – Slušaj, zabrinut sam za tvrtku. Godinama nas čuvam da se ne utopimo, ali očeva baština velika je financijska rupa koja bi mogla progutati pola New York Cityja. Poslovne knjige nemaju smisla, a to nikome ne mogu reći bez opasnosti da cijena dionica drastično padne. Znam da si diplomirala ekonomiju pa možeš zamisliti što bi to značilo. – Pogled mi je pao na zidni sat. – Sad to nije važno. Moram razgovarati s Brooke. Znaš li gdje bi mogla biti? U koje kafiće zalazi? Ne volim da je sama. Ne kad ima onu prokletu knjižicu i toliko je smućena da misli da sam ja neprijatelj.

– Jesi li je probao nazvati?

– Da. – Lecnuo sam se u sebi, prešućujući očito. – Ne mogu do nje. Da mogu, ne bih tebe nazvao.

– Ne možeš do nje jer blokira tvoje pozive, ili ne možeš do nje jer joj je mobitel isključen?

– Ti to ozbiljno?

– Oprosti. – Sylvie je nastavila svojim iritantnim "oprosti što sam to uopće pitala" glasom. – Jednostavno ne mogu vjerovati da je isključila mobač. Nikad to ne čini. Možda joj se je ispraznila baterija ili ga je negdje ostavila. Jeste li se vas dvoje posvađali?

– Tako nekako. – Uzdahnuo sam. – Ali kao što sam rekao, važno je samo da je nađem.

– Znam neka mjesta na kojima bi mogla biti. Jesi li na poslu? Napokon.

– Da. – Dolazim za dvadeset minuta. Usput, Jette, stvarno mi je žao zbog tvog starog. Ne samo zato što je mrtav, nego i zato što... znaš... – Nije dovršila rečenicu.

– Hvala.

Kad je razgovor završio, pogledao sam kroz prozor posljednje zrake sunca na zalazu koje je nebo obojalo nijansom tamnoga bakra. Nije mi se sviđalo što mi Brooke nije rekla za knjižicu.

Mogao sam se nositi s činjenicom da je pokušala prekinuti sa mnom jer sam shvaćao moguće razloge takve njezine odluke. Možda je mislila da me štiti; možda je samu sebe željela zaštititi od

67

onoga što je mislila da ću joj reći. S tim sam se mogao nositi, ali nisam mogao prihvatiti da od mene taji nešto što bi joj moglo ugroziti život.

Po tko zna koji put, pogledao sam mobitel. Cijela ta priča zvučala je previše nategnuto. Želudac mi je govorio da mi je nešto promaknulo. Iako mi Brooke nije vjerovala, obećala je da će ostali. Zašto se je onda predomislila?

Pritisnuvši tipku za brzo biranje jedine osobe za koju sam znao da me nikad neće iznevjeriti, priljubio sam mobitel uz uho i šapnuo: – Kenny, moraš odmah pronaći Brookein mobitel. Moram znati gdje je i tko je s njom.

– Uhodiš je? – nasmijao se je Kenny. – Dogovoreno.

68

16

BROOKE Prvo što sam osjetila kad sam se probudila bili su snažni udarci dlanom. Drugo je bio prodoran miris truleži i izmeta. Žuč mi je nagrnula u grlo i želudac mi se okrenuo, tjerajući me na povraćanje.

Ugrizla sam se za jezik ne bih li potisnula taj poriv i pokušala sam otvoriti oči, ali sve oko mene i nadalje je ostalo u mraku. U određenom trenutku, udovi su mi se zacijelo ukočili od hladnoće jer noge i ruke bile su mi obamrle i nisam mogla prestati drhtati. Bilo mi je tako hladno da sam imala osjećaj da već dugo drhtim u mraku u kojem sad prebivam.

Još jedan udarac – ovaj put tako snažan da sam znala da sam dobila šamar. Osjetila sam nalet bijesa i to mi je dalo dovoljno snage da se promeškoljim iz neudobnog položaja. Lijevi obraz žario me je i pekao, kao da me je netko ošinuo bičem. Ošamućeno sam otvorila oči i iz grla mi se je oteo prigušen dahtaj. Hladnoća za koju sam pretpostavila da je u meni zapravo je dolazila od betonskog poda na kojem sam ležala i prodirala kroz moj poslovni kostim. Kroz mutni zastor pred mojim očima, slika koju sam ugledala nije imala mnogo smisla. Cijela prostorija kao da je bila zadimljena i ispunjena maglicom koja se je vrtjela tako brzo da je mojim očima trebalo nekoliko sekundi da se priviknu, ali osjećala sam neki truo, mučno sladak miris u zraku.

Uspravljajući se u sjedeći položaj, pokušala sam kleknuti i zateturala sam. Dočekala sam se na dlanove i shvatila da su obje moje ruke vezane na trbuhu u položaju kao da se molim. Čekala sam da vrtoglavica uspori do podnošljive razine i ponovno otvorila oči da vidim gdje sam.

Bila sam u prostoriji veličine zatvorske ćelije, s prljavim sivim zidovima i golom žaruljom na niskome stropu. Pod je bio hladan i prekriven smeđim mrljama za koje sam pretpostavila da su skoreno blato i Bog zna što. Iza mene, nalazio se je prljavi madrac sa smećkastim mrljama. Glava me je boljela kao luda, ali to nije bila moja glavna briga. Sjećala sam se samo da sam oteta u automobilu, da je vozač Roberta Mayfielda ustrijeljen i da je neki tip uperio pištolj u moje lice. Drugi je sjeo na stražnje sjedalo i pritisnuo mi na usta neku krpu. Mučno sladak miris kloroforma još uvijek mi je bio usađen u misli. Nakon toga, ništa.

Gdje sam? Što se je dogodilo?

– Dobro je, budna si – začuo se je nečiji glas. Odnekud mi je bio poznat. Okrenula sam se prema vratima i zaškiljila kako bih se fokusirala na njegovu visinu, dob ili bilo što što uspijem razabrati kroz maglicu pred očima, a što će mi pomoći da ga kasnije identificiram.

Ušao je i vrata iza njega zatvorila su se. Dok mi se je približavao, crte njegova lica postajale su jasnije. Prepoznala sam ga tek kad je čučnuo.

Godine su promijenile njegovo lice i tijelo. Udebljao se je. Nos mu je bio slomljen, na obrazu i lijevoj obrvi imao je brazgotine, no sličnost je bila sablasna. Bilo je to lice koje je još uvijek opsjedalo moje snove.

– Danny? – To sam pitanje tek prošaptala, ili možda nisam čula vlastiti glas od bubnjanja u ušima. Srce mi je tako divljački lupalo da sam bila sigurna da ga i on može čuti. – Što ti radiš ovdje?

– Radim, eto što. – Glas mu je bio nehajan, ravnodušan, pomalo podrugljiv. Oblizao je usne odmjeravajući me tamnosmeđim očima.

Kad sam ga ugledala, sjećanja koja sam pokušavala zakopati više od deset godina vratila su se nezvana: razdoblje kad se je moja sestra zaljubila u njega, dani nakon njezine smrti i njegov osmijeh kad je pušten na slobodu. Mora da je Danny opazio moj šok i osjetio moje misli jer se je nasmiješio.

Podišli su me hladni žmarci.

– Mislila si da sam zaboravio probleme koje si mi izazvala? – U njegovu glasu čuo se je prizvuk upozorenja. – Zar si stvarno mislila da se možeš izvući?

69

Zurila sam u njega, jedva sposobna progutati žuč u grlu. Bila sam posve zbunjena, nesposobna shvatiti što on radi ovdje. Mislila sam da sam se dovoljno udaljila od njega, i fizički i emotivno. Od svih ljudi na svijetu, kako sam mogla naletjeti na Dannyja u ovim okolnostima? Tijelo mi se je žarilo od gađenja i mržnje. Previše mržnje i gađenja. Iako je bilo hladno, gorjela sam - gorjela tako jako da sam poželjela odgurnuti sve što me je priječilo da ga ozlijedim. Željela sam noktima posegnuti za njegovim licem i očima. Željela sam vidjeti kako krvari, kao što je krvarila Jenna - polako i bez samilosti.

– Činiš se iznenađena što se još uvijek sjećam Jenne – rekao je. – Nije lako zaboraviti zgodnu curu kao što je bila ona. Bila je rudnik zlata.

– Kurvin sine, ti si je ubio – bijesno sam rekla. Podigla sam se na laktove da ga udarim nogom, razbijem mu lice, ali spone su me spriječile. Bijesno sam mu pljunula u lice. – Da te barem mogu ubiti.

– Priznat ću da sam to zaslužio. – Zabavljeno je obrisao lice.– Ali nisam ja kriv što je ona bila slaba i uzela više no što je mogla podnijeti.

– Ti si je navukao na to sranje – šapnula sam. Jenna je te kobne noći bila drogirana, ali izvještaj mrtvozornika jasno je naveo da je umrla od unutarnjeg krvarenja, ne od predoziranja. – Dijelio si je s drugima, bijednice. Od jednoga do drugoga, kao da je roba.

– Posao je posao. Osim toga, bilo pa prošlo, zar ne? – Slegnuo je ramenima. – Ako ti to išta znači, hvala ti. Bez tebe nikad ne bih bio upoznao tvoju sestru. Ne bih dobio dobru lovu za dobar provod. Za stara vremena, nešto ću ti darovati, Brooke.

Lecnula sam čuvši svoje ime iz njegovih usta. Nagnuo se prema meni i glas mu se je pretvorio u šapat, odišući glumljenom tajnovitošću. – Želiš li znati što?

– Jebi se. Ne želim ništa od tebe.

Ponovno se je nasmiješio, samo što je ovaj put izraz njegova lica odavao njegove osjećaje. Nisu mu se svidjele moje riječi. Pokušala sam malo uzmaknuti, ali bilo je prekasno. Bio je tako brz da sam jedva imala vremena trepnuti ili lecnuti se. Uhvatio me je za vezane ruke i izvinuo ih tako snažno da sam se pobojala da će mi ih slomiti. Preplavila me je bol i trznula sam se kad mi je drugom rukom silovito podigao bradu.

– Obično ne uzimam polovnu robu, ali ako ti se slučajno posreći pa preživiš, učinit ću iznimku. Čak ću biti velikodušan i dovesti te do orgazma.

– Radije bih umrla nego...

Ponovno mi je zakrenuo ruku. Riječi su mi umrle u grlu kad mi se je vid zamaglio od nepodnošljive boli u ramenu i kralježnici.

– Kad on bude gotov s tobom, požalit ćeš što nisam bio prvi – šapnuo je Danny. Pustio me je i ja sam zateturala i srušila se na pod. Oprezno sam se okrenula, prateći svaki njegov pokret. – Dobro ću te izjebati, Brooke. Izjebat ću te tako da to nikad nećeš zaboraviti. Jebat ću te dok ne pukneš... baš kao tvoju sestru.

– Ti si bolesnik. – Pokušavala sam srediti misli, izabrati sve što sam mu željela reći, ali mržnja me je zaslijepila i učinila nesposobnom progovoriti.

– Sačuvaj to za onoga tko te želi prvi.

Prišao je vratima i pokucao pa se okrenuo prema meni dok je čekao. S lica mu je nestao osmijeh i shvatila sam da me odmjerava sa sažaljenjem u očima.

– Ne znam zašto su te željeli. Previše si stara. Mogu samo pretpostaviti da je riječ o osobnim sklonostima, ili su željeli sestru one koju su već imali.

U hodniku ispred vrata odjeknuli su koraci.

– Kako to misliš? – upitala sam dok su se njegove riječi kovitlale u mom umu.

– Zar si stvarno tako glupa? – narugao mi se je. Izvio je usne i svaki trag sažaljenja nestao je s njegova lica. – Dobro su mi platili da nabavim Jennu i bili su zadovoljni s njom. Čak i da si

70

svjedočila protiv mene, nikad ne bi pobijedila. Ljudi cijene moje usluge. Što misliš, kako bih drugačije išetao nevin? Razmisli.

Vrata su se otvorila i Danny je otišao ni ne osvrnuvši se. Tad su se vrata ponovno zatvorila i ja sam bila sama u prostoriji. Njegov glas odjekivao mi je u ušima. Sjetila sam se događaja nakon Jennine smrti i muškarca koji je pustio da Danny nekažnjeno odšeta.

Danny je namamio moju sestru u svijet droge i prodao je drugima za seks. To sam odavno znala; međutim, nikad nisam mogla shvatiti zašto ga je sudac pustio da se izvuče. Sad sam samo mogla zamisliti razlog. Nije sudac presudio u Dannyjevu korist zbog Dannyjeva šarma ili laži.

Presudio je tako jer je i sam bio umiješan. U to bih se mogla kladiti.

71

17

Žarulja iznad moje glave bacala je blještavo svjetlo na prljavi pod i užad oko mojih zapešća. Ustajali, truo miris osjećao se je u zraku. U određenom trenutku, naviknula sam se na njega i odvažila dublje udisati. Nisam znala kad sam zaspala, ali to je bilo jedino što sam željela. Ne razmišljati. Ne osjećati.

Samo spavati – dok ne zaboravim gdje sam i što sam čula. Čak su i moje noćne more bile bolje od stvarnosti. Buđenje je bilo kao potonuće ravno u pakao iz kojeg nije bilo izlaza, u kojem je bol od konopa koji su mi se usijecali u kožu bila veće olakšanje nego neugoda.

– Znaš, trebala bi se malo pribrati – šapnuo je ženski glas. Polako sam se okrenula i pogledala oko sebe. Nije bilo prozora – samo zidovi i zatvorena vrata, iza kojih je nestao Danny. Jedino sam kroz ta vrata mogla pobjeći, samo što su konopi kojima sam bila vezana bili previše kratki da bih došla do njih. Protrnula sam shvativši da u prostoriji nije nitko drugi osim mene. Gubim li razum?

– Hej, tebi govorim – nastavio je taj isti glas. Ponovno sam promotrila prostoriju, ali ovaj put pogled mi je pao na mali otvor u zidu koji mi je prije zacijelo promaknuo. Kroz rešetke se je nazirala blijeda koža, ali rupice su bile premalene da bih vidjela kroz njih. Izvila sam vrat kako bih bolje pogledala, zanemarila sam mučninu u dnu želuca i približila se nekoliko koraka. Kao da je osjetila moju znatiželju, osoba koja je bila s druge strane zida sad se je pomaknula i gurnula prste kroz otvore. Imala je duge i prljave nokte, definitivno ženske. – U susjednoj sam sobi. Možeš li prići?

– Ne. – Pogled mi je ostao prikovan za otvor. Prsti su nestali i najzad sam ugledala oči i usne neke žene. Nisam mogla pogoditi njezinu dob, ali prema glasu, bila je mlada, možda mlada od mene. – Vezana sam. – Podigla sam ruke da joj pokažem.

Prostenjala je. – Moraš prestati plakati, Brooke.

– Kako znaš...

– Tvoje ime? Spomenuli su ga. I moraš prestati spavati.

– Zašto?

– Zato što im je tako lakše uštrcati ti drogu a da i ne primijetiš. Vjeruj mi, željet ćeš sačuvati kontrolu nad svojim tijelom.

– Tko si ti? – Na koljenima sam se približila otvoru koliko su mi to spone oko zapešća dopuštale, dok nisam bila na dva metra od zida. Sad sam jasnije vidjela njezino lice.

– Ja sam Liz. I prije no što upitaš, ne znam gdje smo. – Bila je malo bucmasta i u kasnoj tinejdžerskoj dobi – možda sedamnaest ili osamnaest godina, plave kose ošišane u bob frizuru sa šiškama. Iako od rešetke u zidu nisam vidjela baš najbolje, zamijetila sam koliko je zgodna.

Normalna cura – ne računa li se skoreno blato na njezinu licu. Suspregnula sam dah shvativši da to vjerojatno nije blato, nego prije skorena krv.

– Koliko si dugo ovdje?

– Skoro tri mjeseca. Davno sam prestala brojati. – Nervozno se je nasmiješila, ali njezine oči promatrale su me tako prodorno da sam znala da je svašta prošla. Grudi mi je pritisnula jeza. Tri mjeseca dugo je vrijeme. Očito, onaj tko ju je zarobio nije ju namjeravao pustiti. Shvatila sam da su oči koje me promatraju oči osobe koja je vidjela grozne stvari. – Ako budeš snažna ali susretljiva, imat ćeš više šanse da preživiš. Ako želiš živjeti, moraš pristati na njihovu igru i učiniti sve što traže od tebe – a zatražit će samo jednom. Budeš li se opirala ili odbila učiniti što traže, tražit će dopuštenje da te ubiju. – Zastala je pa dodala: – A neki od njih to vole.

Kimnula sam i primorala se udahnuti zrak u pluća, pokušavajući zapamtiti svaku riječ.

– Hranu donose jednom dnevno, ponekad dvaput – nastavila je Liz. – Obično je uvijek isto: kruh s rižom i mesom, ili odreskom i pomfritom, i čašu vode. Ako budeš imala sreće, dobit ćeš i dvije plave tablete i jednu malu bijelu. Kruh pojedi, vodu popij i plave tablete popij čim prije. Ali ostalu hranu ne jedi jer je drogirana. Onoga što ne pojedeš riješi se tako da oni ne primijete. I ne 72

zaboravi, što bolje igraš njihovu igru, to su ti bolji izgledi da preživiš. Još bolje, pokušaj nadmašiti njihova očekivanja.

– Čemu služe te plave tablete? – upitala sam.

– Držat će te budnom i otupiti bol. Ja ih uvijek popijem.

– A bijele?

– Bijele popij tek kad budeš spremna pobaciti. – Znalački je izvila obrve. – Najčešće daju Misoprostol. Koristi se za čir na želucu i pobačaj, i ne smije se popiti s plavim tabletama.

– Otkud znaš da sam...?

– Čula sam te u snu. Bila si glasna. Govorila si neke čudne stvari o nekom disku... i još toga.

Disk i dijete bili su tajna. Nisam ih smjela izlanuti u snu. Preplavila me je panika kad sam shvatila što će se dogoditi ako onaj tko nas drži zarobljene sazna za njih.

– Kako to da sve znaš? – upitala sam.

– Danny me je prisilio da radim na ulici dok me njegov poslodavac nije primijetio i zatražio da me dovede ovamo. – Prekinuo ju je zvuk automobilske trube. Zaključila sam da smo negdje blizu neke ulice ili autoceste, ali nisam bila sigurna. Nekoliko sekundi obje smo šutjele. Kad se ništa nije pomaknulo, nastavila je prigušenim glasom. – Ne smiješ se ovako ponašati, znaš? Ovako kao maloprije s Dannyjem. On nije najgori. Hoću reći, ima i gorih.

Pogledala sam svoje ruke, užad koja mi se je usijecala u kožu, a bol koji sam osjećala pomogao mi je da ostanem fokusirana i u stvarnosti, iako sam bila paralizirana od straha. Cijela ta situacija činila se je teško pojmljivom, ali znala sam da moram poslušati Lizin savjet želim li se izvući. Bilo je teško zamisliti da Danny nije najgori. Zavarao je cijelu moju obitelj glumeći da voli moju sestru.

Znao je što će joj se dogoditi, ali je svejedno dopustio da nastrada, što je dokazivalo da nema srca, ni duše, ni mrvicu savjesti ili suosjećanja. Za mene nije imao nijednu osobinu koja nas čini ljudima.

– Nije me briga – rekla sam. – Ubio je moju sestru.

– Ne opravdavam ga – šapnula je Liz. – On je jedan od dobavljača. U osnovi, on nabavlja cure u zamjenu za drogu i lovu. Ali ne sudjeluje u... – Udahnula je i sporo izdahnula. Vidjevši kako brani Dannyja, morala sam se zapitati kakav je njihov odnos.

– Ima li još cura kao ti i ja? – upitala sam, gotovo s nadom. Ako ima još djevojaka, možda se možemo udružiti i pobjeći. Mora postojati način, jer u protivnom nisam znala kako ću se sama izvući.

– Bilo ih je – odgovorila je. – Dvaput mjesečno dolazi nova zaliha. Prva dva tjedna odlučujuća su. Nakon toga, ovisno o tome koliko se dobro ponašaš, trebat ćeš im samo zajedno. – Ušutjela je.

Pogledi su nam se sreli kroz rešetke i njezine oči preplavio je strah i još nešto: beznađe. Glas joj je utihnuo do šapta, što je mene na određeni način prestravilo više od svega što mi je dotad otkrila. – Nemoj ih izazivati jer će te kazniti. Ako se nadaš da će ti netko pomoći, ne nadaj se. To se neće dogoditi. Nikad se nije dogodilo. Nalazimo se na privatnom posjedu. Nitko nas ovamo neće doći tražiti jer su vlasnici bogataši. Ovo je kao neko ekstremno krilo nekog kluba, ili nešto slično. Danny mi je to rekao i vjerujem mu. Iskreno, bilo bi glupo pokušati pobjeći. Dvije su pokušale i vidi kako su završile.

Klub?

Načas sam prestala disati dok su dijelići slagalice polako sjedali na svoje mjesto. Robert Mayfield pokušao je zaštititi svoje interese tako da me se riješi. A onda se je umiješao netko drugi.

Zato sam ovdje, iako sam, ako je vjerovati Dannyju, starija od cura kakve ih inače zanimaju.

– Zašto mi sve to govoriš? Ako nije moguće pobjeći, tad je sve... – Odmahnula sam glavom, pokušavajući pronaći neki smisao u svojim mislima. Ako Liz zna da se nitko nije izvukao, zašto mi svejedno pokušava pomoći? Život kakvim živi nije nikakav život. Shvatila sam da upadam u mračni ponor osjećaja, a još nisam ni shvatila što se događa.

73

– Zato što to nije važno – odgovorila je. Glas joj je zvučao prigušeno kad je nastavila. - Želim te zaštititi, iako mi to vjerojatno neće poći za rukom. – Odmaknula se je od otvora, izvan mog vidokruga. Čekala sam da se vrati, ali nije se vratila.

– Liz? Kad nije bilo odgovora, shvatila sam. Bez nade i vjere, učinila je sve što je mislila da može učiniti. Zašto se zbližiti s "novom curom" koja vjerojatno neće potrajati duže od dva tjedna?

Sjela sam na hladni pod. Po tko zna koji put, zapitala sam se kako joj je bilo samoj u ćeliji, na milosti i nemilosti drugih ljudi i bez ikoga s kime bi porazgovarala. Tri mjeseca možda se ne čini dugim razdobljem, ali dovoljno je dugo da joj zatreba netko u blizini tko će ju podsjetiti da je još uvijek ljudsko biće, a ne bezvrijedan predmet, netko tko shvaća pakao kroz koji ona prolazi, netko tko će s njom podijeliti bol, a ne nanijeti joj ju.

Možda je pronašla tog nekog.

Kad su mi ruke i noge počele trnuti, otpuzala sam natrag na svoj prljavi madrac i sjela. Zarila sam lice u dlanove, nesposobna othrvati se osjećaju očaja koji me je preplavio.

Jett nije pretjerivao kad je rekao da je klub opasan. Nije lagao ni kad je rekao da smo povezani sličnom prošlošću. Samo što ja nisam shvaćala koliko je blizu istine. Koliko bi mu grozno bilo da otkrije da me klub njegova oca drži zarobljenom? Nikad to neće saznati, između ostaloga i zato što me vjerojatno nikad neće potražiti sad kad sam okončala našu vezu ponudivši mu dobar razlog da povjeruje da sam ga jednostavno ostavila. Pogriješila sam kad sam to učinila. Sad sam to znala; tad sam samo osjećala. I nisam mogla kriviti nikog drugog osim sebe.

Sati su sporo prolazili, a Lizina ćelija ostala je tiha kao grobnica. Svjetlo iznad moje glave i nadalje je neumoljivo gorjelo, i od njega mi je bilo nemoguće spavati duže od nekoliko minuta u komadu. Nisam znala je li dan ili noć, je li prošao jedan dan ili njih nekoliko, ali imala sam osjećaj da je prošla cijela vječnost. Kad sam ponovno začula korake, strah u umu i hladnoća u udovima pretvorili su me u ljušturu ništavila: nisam reagirala ni razmišljala. Tek kad su se vrata otvorila, podigla sam glavu i uspravila se, ne znajući što mogu očekivati.

Ušao je neki niski tip s pladnjem u ruci. Odložio je pladanj na pod i čizmom ga gurnuo prema meni pa uzmaknuo jedan korak. Podigla sam pogled s pladnja na pištolj u koricama oko njegova pasa. Muškarac je šutio, ali njegove tamne oči nisu me napuštale. U njima nije bilo upozorenja.

Samo zabavljenost. Nisam mogla ne pomisliti na životinju zarobljenu u staklenom kavezu – bolesni eksperiment tijekom kojega se mene ne smatra jednakom jer nisam važna.

– Hvala – promrmljala sam, sjetivši se Lizina savjeta da budem popustljiva, iako sam željela navaliti na njega i dočepati se njegova pištolja. Činilo se je da je to postiglo željeni rezultat jer se je on okrenuo i otišao, zaključavši vrata iza svojih leđa.

Oprezno sam privukla pladanj. Kako je Liz i predvidjela, obrok se je sastojao od jednog glavnog jela – piletine s rižom i nekim bijelim umakom – i kruha. Uz čašu vode ležale su tri tablete: dvije plave i jedna bijela. Međutim, nisam očekivala da će kruh biti prekriven tankim slojem plave plijesni i da će voda u čaši izgledati prljavo. Čak i ako je Liz u pravu, u svom stanju ništa od toga nisam mogla pojesti ni popiti.

Osim toga, živci su mi bili previše tanki da bih išta zadržala u želucu. Mogućnost da umrem od gladi zvučala je primamljivije od nasilne smrti ili smrti od droga, jer tako ću barem sačuvati samopoštovanje. Jest ću nekom drugom prilikom, kad pobjegnem. Morala sam vjerovati da je to čudo moguće. Ali bila sam previše žedna da ne bih popila vodu. Otpila sam gutljaj i iskrivila lice.

Okus joj je bio jednak kao i izgled.

Dograbila sam pladanj i promotrila ćeliju ne bih li pronašla neko skrovište. Daleko od vrata, u podu se je nalazio ventilacijski otvor. Bio je širi od onoga u zidu i u sredini je imao rupu za koju sam pretpostavila da služi kao zahod. Vonj izmeta koji je dopirao iz nje bio je tako snažan da sam umalo povratila. Kleknula sam i istresla hranu i bijelu tabletu u otvor.

74

Debela kriška kruha bila je prevelika pa sam je razlomila na komade i ubacila u rupu zajedno s vodom. Plave sam tablete držala u ruci i razmišljala o svom sljedećem potezu. Liz je u pravu. Želim li pobjeći, moram ostati prisebna. Ali ne ovako. Um mi mora ostati bistar bez ikakvih tableta.

Vratila sam pladanj na mjesto na kojem ga je čuvar ostavio, tablete sam zagurala u džep u slučaju da mi kasnije zatrebaju, a čašu s vodom razmrskala sam o betonski pod. Lomljava stakla odjeknula je od zidova neprirodno glasno i načas sam bila sigurna da će netko nahrupiti kroz vrata i zahtijevati objašnjenje. Najbrže što sam mogla, uzela sam najveću krhotinu. Bila je malena, ali i maleno oružje bolje je od nikakvog. Ako je dovoljno oštro da prereže kožu, poslužit će.

Imala sam dovoljno vremena da ju sakrijem u rupicu u madracu prije no što su se koraci približili vratima i vrata se naglo širom otvorila, kao što sam znala da hoće.

– Ne miči se! – naredio mi je jedan od dva stražara. Srce mi je divljački lupalo, ali sam glumila da žvačem dok sam promatrala kako jedan od njih skuplja krhotine.

– Brooke, zar ne? – upitao je onaj drugi. Kimnula sam, ali nisam se usudila podići pogled – ili disati. Stajao je tako blizu da sam se ježila. Podigao je moje ruke i provjerio ih prije no što se je ponovno udaljio. – Možda jesi nova, ali nešto ću ti reći. Ako se ovo ponovi, više nećeš imati povlašten tretman.

Kao da me je briga.

Osjećala sam njegov poman pogled i umalo sam se nasmiješila od olakšanja kad su otišli i vrata se najzad zatvorila. Osluškujući svaki zvuk, pričekala sam dok nisam bila sigurna da se neće vratiti i tek sam tad izvukla krhotinu iz madraca, rasporila unutarnji šav mog kostima pa ju gurnula u njega.

Jedan pogled prema Liz rekao mi je da je ondje, da me nijemo promatra.

– Molim te, nemoj – šapnula je.

Nisam ju željela uplesti ili dovesti njezin život u opasnost, ali nisam namjeravala mirno prihvatiti svoje nove okolnosti. Nisam se obazirala na nju i samo sam sjela na madrac i zaljuljala se naprijed-natrag ne bih li ostala budna.

75

18

Što god da je bilo u onoj vodi, gotovo odmah počelo je djelovati i mene je obuzeo neki neobičan osjećaj da plutam. Tijelo mi se je počelo lagano tresti, a onda su drhtaji postali jači i disanje mi se je ubrzalo. Osjećaj je bio veoma sličan napadaju panike i shvatila sam da bi mu moglo dugo trebati da prođe. Možda je voda bila drogirana, a Liz to nije znala, ili sam možda doista imala napadaj panike. Što god da je bilo, morala sam se sabrati.

Dugo sam samo zurila u zidove. Bila sam mrtva umorna, ali um mi je bio previše budan da bih zaspala, čak i da sam to željela. Jedan me je stražar provjeravao u redovitim razmacima, ali nijednom mi se nije obratio.

Nisam znala koliko je vremena prošlo prije no što sam se naglo uspravila začuvši škljocanje ispred svoje ćelije. Brava je još jednom škljocnula i shvatila sam da su otvorili vrata Lizine ćelije.

Nekoliko ljudi ušlo je u njezinu sobu. Njihovi prigušeni glasovi bili su pretihi da bih razabrala što govore. Netko se je nasmijao.

Nakon toga začuo se je zvuk od kojega mi se krv zaledila u žilama. Poznavala sam taj zvuk.

Možda ga nisam poznavala u smislu da sam ga ranije doživjela, ali sam ga poznavala u smislu da sam znala što se zbiva. Nisam znala koliko je muškaraca u Lizinoj ćeliji, ali čula sam njihov smijeh, udarce, stenjanje – njihova tijela koja su se zabijala u njezino dok su se redali na njoj. Zadrhtala sam i pritisnula dlanove na usta kako ne bi ispustila nijedan zvuk koji se rađao u dubini mog grla. Tad je počelo cviljenje i vrištanje.

Ono što su joj radili nije ostavljalo mnogo prostora mašti. Preplavio me je osjećaj nemoći kad sam shvatila da ne mogu učiniti ništa da joj pomognem.

– Snimaš li? – netko je upitao.

– Šališ se? Misliš li da bih to propustio? – Drugi se je tip nasmijao. Bio je to dubok, iritantan zvuk i odmah sam ga prepoznala. Bio je to onaj isti tip koji mi je zaprijetio kad sam razbila čašu.

– Što kažete da dovedemo i novu curu ovamo? – upitao je treći tip. Njegov glas bio je dubok i promukao. Glas pušača.

Prvi tip ponovno se je oglasio. – Sjećaš se pravila? Nju Dante želi za sebe. – Po načinu na koji je rekao "nju", shvatila sam da govore o meni. Ali tko je Dante? Na pamet su mi pale Dannyjeve riječi da me netko želi prvi i podišli su me hladni žmarci. Možda je govorio o istom tipu – Danteu.

– Ako je drogiramo, neće se ničega sjećati. Problem riješen – rekao je glas pušača. – Ionako joj nitko neće vjerovati.

Sranje!

Srce mi je zalupalo o rebra i morala sam se prisiliti da polako, odmjereno udišem. Paničarenje nikome neće pomoći.

– Ne, to nije dobra zamisao – začuo se je prvi glas. Zvučao je napeto, čak zabrinuto. – Dante ju želi u stanju u kakvom je sad. To je jasno dao do znanja.

Smijeh, pa neko škljocanje, kao kopča pojasa. za?

– Ne moraš se priključiti, ali ja se želim zabaviti – rekao je tip s pušačkim glasom. – Stu, jesi li – Računaj na mene – odgovorio je drugi glas. – Ali odvedi ju u sobu s kotačima.

Soba s kotačima? Kakva je to soba? Kad malo bolje razmislim, nisam željela saznati. Glasovi su nastavili govoriti, ali njihove riječi više nisu dopirale do mene jer je zvuk krvi koja mi je nadrla u uši nadjačao sve ostale zvukove. Promotrila sam svoju ćeliju tražeći mjesto gdje bih se sakrila, ali kao i prije, nije bilo nikakvog tajnog skrovišta. Nijedne rupe u zidu u koju bih se zavukla.

76

Drhtavim rukama provjerila sam je li ona krhotina stakla još uvijek sakrivena u porubu mog kostima. Iz pluća mi je izišao neki piskutav zvuk kad sam sjela na madrac, čekajući daljnji razvoj događaja. Život ili smrt. Jer ako ne uspijem, sigurno neću preživjeti noć.

Vrata su se s bukom otvorila i u ćeliju su ušla dva muškarca. Bili su krupni, nemilosrdnih lica.

Obojica su imali pištolje i shvatila sam da su moje šanse veoma slabe. Ali možda su baš zato i imali pištolje: da zastraše, tako da se žene ne opiru. Onaj plavokosi – onaj koji je pokupio krhotine stakla – imao je usahle obraze, kožu prošaranu kapilarama i upale oči ovisnika o metu. Drugi, s pušačkim glasom, koji naizgled nije mario za Danteova pravila, bio je krupan i imao veoma kratku, vojnički ošišanu kosu i iskrivljeni nos. Prepoznala sam ga kao tipa koji mi je u garaži uperio pištolj u glavu.

Otvorila sam usta da vrisnem i brzo ih zatvorila jer nije imalo smisla vrištati kad me nitko neće čuti. Slaba od manjka hrane, vode i sna, oteturala sam iz ćelije. Ali bila sam dovoljno pribrana da opazim sve oko sebe.

Hodnik je bio dug i uzak, s vratima na obje strane. Prostor je izgledao kao prazno skladište s hodnikom koji je vodio u otvoreni prostor s dvoja vrata. Lupkanje mojih potpetica odjekivalo je o zidove dok su me vodili u garažu s tri parkirana kamiona. Na istočnoj strani, gotovo sakrivene najvećim kamionom, na zidu su se nazirale podesive police. Na policama su bile naslagane kutije.

Izvila sam vrat, ali bile su predaleko da provirim u njih.

– Ti uđi, ja ću odnijeti ostalo – rekao je tamnokosi tip. Provirila sam preko ramena i vidjela kako on prilazi policama i prekapa po kutijama.

Plavokosi tip ščepao me je za nadlakticu i gurnuo prema kamionu u najudaljenijem kutu. Zatim je pritisnuo dugme. Rampa se je spustila i on me je ponovno gurnuo, potičući me da se uspnem.

Svjetlo u kamionu bilo je prigušeno, ali vidjela sam da je uređen kako bi nalikovao običnoj sobi s bijelim zidovima i bračnim krevetom. Sa svake noge kreveta visjele su lisice i remeni, a pod je bio prekriven smeđim sagom. Usta su mi se osušila kad sam shvatila.

Ovo je soba s kotačima – prijevozno sredstvo koje služi bolesnoj svrsi da žene drži zarobljenima, ili vjerojatno gore od toga.

Nisam željela umrijeti u njemu.

Sad je moja prilika.

Možda jedina koju ću dobiti.

Prokletstvo, neću ju propustiti.

Polako sam gurnula ruku u porub na struku i zgrabila vrh staklene krhotine tako čvrsto da mi se oštri rub zabio u kožu. Proparalo me je snažna bol, ali nisam marila. Ne razmišljajući, okrenula sam se i zarinula vrh krhotine u muškarčev vrat najdublje što sam mogla pa potegnula nadesno, presijecajući kožu, meso i živce. Smjesta se je previo u struku i rukama uhvatio za vrat. Krv je šiknula, prekrila mu kožu i kapala niz njegovu ruku na pod.

– Stu! – Glas mu je bio prigušen od grgljanja krvi. Razrogačene oči otkrile su njegovu paniku kad je prinio dlanove licu.

Ostavila sam krhotinu u njegovom vratu i potrčala niz rampu u smjeru iz kojega smo došli – i prema jedinim vratima koja sam vidjela.

– Gaduro. – Čula sam kako tamnokosi tip niže psovke, ali brzo ih je zamijenio zvuk koraka koji su se približavali. Nisam marila i nisam se okrenula. Mislila sam samo na bijeg. Da pobjegnem s ovoga mjesta što je brže moguće.

Kroz vrata sam stigla do otvorenog prostora, ali umjesto da krenem prema svojoj ćeliji, pojurila sam prema drugim vratima. Nisam se željela izložiti tom riziku, ali nisam imala drugog izbora.

Bubnjanje mog srca prigušilo je sve ostale zvukove, zbog čega sam samo još brže potrčala.

Nahrupila sam kroz vrata, zahvalna što nisu zaključana, i shvatila sam da sam na stubištu.

Potegnula sam vrata za nuždu. Bila su zaključana. S usana mi se je otela psovka.

77

Nisam se mogla vratiti putem kojim sam došla jer nisam imala pojma gdje je onaj drugi tip, Stu, pa sam potrčala stubama provjeravajući sva vrata. Kad sam čula da se vrata ponovno otvaraju, već sam bila na trećem katu i pluća su me pekla od manjka kisika. Nisam imala pojma koliko dugo nisam ništa pojela, ali znala sam da neću još dugo izdržati. S moje desne strane nalazila su se vrata koja su vodila u hodnik na trećem katu. Ta su vrata bila otključana. Prošla sam kroz njih i zatvorila ih iza sebe najtiše što sam mogla.

Hodnik je izgledao jednako kao i onaj s ćelijama, samo što su vrata u njemu bila odškrinuta.

Brzo sam promotrila jednu od ćelija pokraj kojih sam protrčala i shvatila da su skladišta, kao i ona u prizemlju. Tko god je vodio ovaj posao očito je pucao na veliko. Zaputila sam se prema posljednjim vratima sa svoje lijeve strane i praktički sam očekivala novu garažu. Umjesto toga, ušla sam u velik, otvoreni prostor s ormarićima.

Vrata sa stubišta u hodnik otvorila su se i odjek koraka jasno mi je rekao da nemam vremena za gubljenje pa sam otvorila vrata jednog ormarića i ugurala se u njega. Prostor je bio skučen, ali dovoljan da stanem u njega.

Teško sam disala. Čak glasno. Nastojeći usporiti srce koje je bubnjalo, pritisnula sam dlan o grudi. Koraci su odjeknuli hodnikom prema meni.

Suspregnula sam dah kad je sve u prostoriji utihnulo. Kroz proreze ormarića vidjela sam Stuov obris. Nakon toga, koraci su se udaljili i vrata stubišta ponovno su zalupila.

Ma koliko sam bila u iskušenju da ostanem sakrivena, bilo je samo pitanje vremena kad će se Stu vratiti. Pomisao da će on otvoriti ormarić i pronaći me nakon onoga što sam učinila njegovom prijatelju prestravila me je. Zato sam izašla iz ormarića i krenula prema drugom kraju hodnika kad me je netko ščepao oko struka i nešto mi pritisnuo na usta.

Batrgala sam se i praćakala koliko sam mogla, nastojeći se osloboditi čeličnog stiska.

– Kud si krenula? – prosiktao je Stu. Zadahtao je odalamivši me šakom po glavi tako da sam tresnula o zid. Nagonski sam se sklupčala kako bih zaštitila dijete, ali on me je dograbio za kosu i povukao na noge. Pogled mi je pao na tipa kojeg dotad nisam vidjela i na injekciju u njegovoj ruci.

Kao da je osjetio moju nenadanu paniku, nasmiješio se je i ja sam shvatila da su moguća samo dva ishoda.

Za svoj neposluh bit ću kažnjena tako što ću skupo platiti. A sudeći po izrazu njegova lica, više nije mario za Danteove zapovijedi želeći da budem neozlijeđena.

Druga mogućnost bila je još gora od prve pa sam je izbacila iz glave, ne želeći razmišljati o njoj.

Glava me je pekla, ali bol me nije spriječila da se opirem i lamaćem oko sebe. Stopalom sam pogodila nešto mekano i Stu je ponovno opsovao. Pustio je moju kosu i načas sam uživala u osjećaju slobode. Tad mi je netko izbio noge ispod tijela i srušila sam se, bubnuvši glavom o pod.

Vid mi se je zamaglio. Pokušala sam ustati, ali osjetila sam prste oko vrata koji su mi prekinuli dovod zraka. Priklještena o pod, nesposobna pomaknuti se i disati, pogledala sam u hladne, tamne oči. Stuovo lice bilo je maska bijesa i uzbuđenja dok me je gušio. Drugi tip klečao je pokraj njega.

Lecnula sam se kad mi je igla probola kožu.

U nekoliko sekundi, droga u mojim žilama oslabila mi je tijelo. Žestoko sam se opirala i mlatarala nogama dok nisam shvatila da ništa ne mogu učiniti. Ta spoznaja nije došla od straha.

Moje je tijelo bilo spremno odustati i polako se je pretvaralo u ljusku obamrlosti. Kao da nije imalo izbora. Prihvatila sam da mi se sad svašta može dogoditi – da sam za sve sama kriva i da sam sama to izazvala.

Stuova ruka podigla je moju suknju i rastrgala mi gaćice. Osjetila sam zrak među nogama i čula kako se patentni zatvarač njegovih hlača otvara. Zatvorila sam oči da se sakrijem iza kapaka – u um.

Ma što će se dogoditi, nisam željela tome svjedočiti.

Nisam otvorila oči ni kad se je začuo glasan pucanj. Ni na korake koji su odjekivali oko mene.

Ni kad sam čula Jettovo ime i nečiji povik, "Ovako se to radi, Jette. Izgleda da si zaboravio." Zatim se je začuo još jedan pucanj, pa još jedan. Tek kad sam čula Jettov duboki glas, primorala sam svoje

78

teške oči da se otvore i usne su mi se izvile u slabašan osmijeh. Bio je predivan. Predivan san. Barem neću osjetiti bol jer sanjam o njemu.

– Brooke, dušo. – U njegovim zelenim očima bilo je toliko zabrinutosti da sam ga poželjela uvjeriti da ću biti dobro, samo da ne pati. Željela sam ga dodirnuti, provjeriti je li doista ondje, ili je njegovo predivno lice samo iluzija, ali moji prsti odbili su poslušati naredbu mog mozga.

– Žao mi je, Brooke. – Podigao me je u naručje i privio uz sebe. Kroz bol u glavi i trbuhu, udahnula sam miris njegovog losiona poslije brijanja, dok je on uporno ponavljao "Vodimo te odavde".

– Dolje je jedna djevojka – šapnula sam. – Molim te, pomozi joj. I Jette, tvoj otac... – borila sam se protiv nesavladivog osjećaja da gubim nazdor. Svaka riječ bila je napor. Pokušala sam zadržati oči otvorenima, ali vidjela sam samo tamu. – Živ je.

Zadnje što sam čula bio je Jettov povik: – Briane, nazovi hitnu. – Nakon toga, obavila me je tama i cijelu progutala.

79

19

Probudila sam se u krevetu, a Jett je spavao u naslonjaču s moje desne strane. Promatrala sam duboke bore zabrinutosti na njegovu čelu, sjenu brade koja je davala mračniji izraz njegovu licu. Bio je odjeven u traperice i crnu majicu, u napadnoj opreci s besprijekornom bjelinom posteljine i zidova. Kosa mu je bila sva raščupana i podsjetila me je na brojne prilike kad sam provukla prste kroz nju, ali sjećanja su se brzo raspršila u korist stvarnosti.

Tamni podočnjaci ispod njegovih očiju slikovito su opisivali kroz što je prošao dok me nije bilo.

Iako je izgledao kao da danima nije spavao, srce mi je zalepršalo. Bio je predivan. Nisam se usudila dodirnuti ga od straha da bi mogao biti samo san iz kojeg bi se svakog časa mogla probuditi.

Da se uvjerim da ne sanjam, osvrnula sam se oko sebe i shvatila sam da smo u bolnici. Jarke zrake sunčeva svjetla razlijevale su se kroz prozore. Vrata su bila zatvorena i osim Jettova tihog disanja, nijedan drugi zvuk nije remetio spokoj oko nas. Zbog bola u glavi imala sam dojam da je sve to stvarno, ali je li bilo?

Sve u sobi bilo je bijelo i blijedožuto. Jedina jača boja bio je buket ružičastih kala ljiljana u vazi na noćnom ormariću. Osjetila sam njihov nježni miris i sjetila se da su oni Sylvieno najdraže cvijeće.

Tad su sjećanja polako počela navirati. Golema težina koja me je priklještila o pod. Pucanj i nakon njega Jettovo lice i njegove ruke oko mog tijela. Živ razgovor oko mene. Oh, Gospode, i bol. Shvatila sam da ovo ne može biti san. Ovdje sam, stvarno, u bolničkom krevetu, jer me je Jett spasio.

Ponovno.

Nasmiješila sam se usprkos bolnom probadanju u sljepoočicama. Nekako me je uspio pronaći.

Ponovno smo zajedno i beba... Srce mi se je stegnulo kad su nova sjećanja počela poprimati oblik.

Jettov otac. Dogovor. Liz. Silovanje. Tamnokosi tip koji me opetovano udara šakom, moja glava koja udara o pod, i onaj drugi tip koji mi je zabio iglu u ruku i uštrcao mi neku drogu od koje se nisam mogla pomaknuti i na kraju sam izgubila svijest. Progutala sam knedlu u grlu. Iako je moja noćna mora bila gotova, nije bila posve gotova. Nisam znala je li Liz preživjela silovanje. Nisam znala je li moje dijete preživjelo batine i ono što se je dogodilo nakon toga.

Jett je bio spreman da bude otac. Nositi njegovo dijete i zatim ga izgubiti, za mene bi bilo gotovo kao da sam ga izdala. Morala sam saznati jesam li još uvijek trudna i morala sam to učiniti sama, prije no što se Jett probudi.

Kad sam se pomaknula, umalo sam iščupala infuziju iz ruke. Lecnula sam se i Jett je otvorio oči.

– Brooke? – Ustao je i nježno mi dodirnuo rame. – Ovdje sam. Sve je u redu.

Njegove oči procjenjivale su me kao da nije siguran patim li od amnezije i sjećam li se tko je on.

Nasmiješila sam se, iako su mi niz obraze kapale suze. Bila sam preplavljena osjećajima. Vidjeti ga, osjetiti ga, čuti ga – a mislila sam da to više nikad neću – bilo je čudesnije no što sam ikad zamišljala.

Zaboravila sam koliko su lijepe njegove oči i kako leptirići u mom želucu zalepršaju već od samog njegovog pogleda.

– Gospode, strašno mi je žao – šapnula sam i dopustila mu da me zagrli. – Ne mogu vjerovati da si me pronašao. – Grlo me je boljelo, ali nisam marila. – Hvala ti što si došao po mene.

– Znaš da nikad ne bih odustao od tebe. – Sjeo je na krevet povlačeći me sa sobom i nježno me je poljubio u čelo, sljepoočice, hrbat nosa, kutak usana. Na kraju se je zaustavio na mojim usnama.

Njegov miris, njegovo toplo tijelo – sve je bilo čudesno. Previše dobro da bi bilo istinito. Dugo smo ostali zagrljeni. Jett se je prvi odmaknuo i gurnuo zalutali pramen moje kose iza uha gledajući me u oči. – Znaš, moglo se je dogoditi i da zakasnim, a tad ne znam što bih bio učinio.

Njegove riječi ganule su me toliko da su mi na oči ponovno nagrnule suze. Gorko sam se nasmiješila. – Prije ili kasnije, krenuo bi dalje. – Znala sam da je moj pokušaj da razgovor učinim vedrijim traljav, ali svejedno sam morala probati. – Sreo bi neku drugu curu koja bi me zamijenila.

80

Turobno se je nasmijao. Iznenađeno sam podigla pogled.

– Nemaš pojma o čemu govoriš. Možda ja ne želim drugu curu. Kad sam se zaljubio u tebe, znao sam da ću te voljeti i u tvom najgorem izdanju. Više od svega, znao sam da me tvoja odsutnost može uništiti. – Njegove tamnozelene oči istraživale su moje. – Brooke, ti meni nisi bilo koja cura. Ti si jedina koja mi je važna.

– Čak i ako sam izgubila dijete? – šapnula sam. Bilo je bolno to mu priznati, ali postojala je ta mogućnost.

U očima su mu se odražavali osjećaji kad je dlanovima obujmio moje lice i privukao me k sebi. – Brooke, dijete je dobro. Razgovarao sam s liječnikom. – Glas mu je utihnuo. Odahnula sam i kimnula kad je Jett nastavio. – Oni muškarci više te nikad neće ozlijediti. Zaslužili su što su dobili. – Zadrhtala sam od ozbiljnog tona njegova glasa. Nisam morala pitati jesu li još uvijek živi. Ćula sam pucnjeve i znala sam što znače. Nije me bilo briga tko ih je ubio. Zavirila sam kroz njegove oči u dubinu njegove duše i to mi je bilo dovoljno.

– Što je s Liz? – upitala sam.

– Izvući će se. Bolničarke su je smjestile u sobu 122.

Lice mu se je smračilo. Nešto mi prešućuje. Gledala sam kako masira vrat, što mu je prešlo u naviku od lažirane smrti njegova oca. To me je podsjetilo da Jett možda još uvijek ne zna istinu.

Nisam željela prekinuti naš trenutak, ali morala sam mu reći.

– Jette, moramo razgovarati. – Tiho sam dodala: – O tvom ocu.

– Živ je. Znam. – Izbjegavao je moj pogled. – Rekla si mi prije dva dana.

Prije dva dana? Zar sam toliko dugo spavala?

– Otac će platiti za ovo što ti je učinio. – Ispod lijevog oka titrao mu je živac. – Obećajem da ti neće ponovno nauditi.

– Ne, Jette. – Snažno sam odmahnula glavom. Čudno, osjećala sam potrebu obraniti njegovog oca usprkos svemu što je učinio. Za razliku od onih muškaraca, Robert me nije pokušao ubiti, ali svejedno, možda je naš sastanak bio samo trik dobrog lažljivca. – Ne znamo je li to bio on. Muškarci koji su me zarobili ubili su njegovog vozača prije no što su me odveli u onu zgradu. Ne bi imalo smisla. Tvoj otac je želio da nestanem iz tvog života, ali obećao je da ću biti sigurna. Znao je za naše dijete. Mislim da ne bi prekršio obećanje.

Jett je kimnuo, ali po sumnjičavu izrazu njegova lica znala sam da nije uvjeren. Zaustila sam da mu prepričam naš susret, ali netko je pokucao na vrata i u sobu je ušao liječnik s bolničkim kartonom. Jett je ustao i razmijenio pogled s liječnikom koji se zatim obratio meni.

– Gospođice Stewart, vidim da ste budni. – Prišao mi je i ja sam shvatila da je mlad, možda pet ili šest godina stariji od Jetta. – Ja sam doktor Barn. Kako se osjećate?

– Bila sam i bolje. – Nesigurno sam mu uzvratila osmijeh. Izvukao je baterijsku svjetiljku nalik na olovku iz džepa svoje kute i uperio svjetlo u moje oči. – Boli li vas glava?

– Malo.

Strašno me je boljela, ali da sam to priznala, samo bih zabrinula Jetta.

Doktor Barn je gurnuo baterijsku svjetiljku natrag u džep i provjerio moje vitalne znakove. Na kraju se je usredotočio na karton u ruci.

– Primili ste udarac u zatiljni režanj i zato vas boli glava. Međutim, pretrage ne pokazuju nikakvu oteklinu. Nemate unutarnje krvarenje i nijedan znak traume. – Skrenuo je pogled s mene na Jetta koji nije ni mrdnuo, i zatim me je ponovno pogledao. – Nalazi krvi pokazuju da ste trudni.

Jeste li znali za to?

– Da. – Kimnula sam. – U prvom sam tromjesečju.

– Izgleda da ste imali sreće, ali preporučujem vam da po izlasku iz bolnice odete kod svog ginekologa.

– Zašto? – upitao je Jett. Duboko sam udahnula i polako izdahnula, ne obazirući se na nenadani poriv da progunđam i opalim ga po ruci. Živa sam, dijete je dobro, Jett i ja smo ponovno zajedno. U 81

osnovi, bez obzira na modrice na rukama i bubnjanje u glavi, danas mi je najbolji dan u životu.

Međutim, on je izgledao kao da se sprema privezati liječnika za stolac i početi ga ispitivati.

– Sigurna sam da je to samo mjera predostrožnosti. – Nježno sam stisnula Jettovu ruku, nijemo ga preklinjući da prestane zastrašivati liječnika, ali njegove prodorne oči ostale su prikovane za liječnika i sirotog čovjeka natjerale da obori pogled.

– Dakle. – Doktor Barn nelagodno se je promeškoljio birajući riječi. – Koliko vidim iz pretraga koje smo obavili, sve je u redu, ali droge su – čak i kratka izloženost drogama – mogle utjecati na razvoj fetusa. Postoji šansa da je došlo do oštećenja, iako je ta šansa minimalna. Kako biste bili sigurni, naša je preporuka da idete na redovite kontrole. – Izdahnuo je kao da je dotad zadržavao dah.

– Hvala vam, doktore Barn. – Uputila sam Jettu osmijeh pun pouzdanja. Lice mu je ostalo kamena maska.

Intenzivan.

Posesivan.

Pretjerano zaštitnički.

Usne su mi se još više razvukle na riječi koje je moj mozak odabrao kako bi opisao Jetta. Iako me je ponekad izluđivao, bila sam zahvalna što nikad nije odustajao. To je bila jedna od brojnih stvari koje sam na njemu voljela.

– Nema na čemu. – Doktor Barn se je rukovao sa mnom i obratio Jettu. – Danas ju puštamo iz bolnice. Odvedi je kući, pobrini se da što više spava kako bi glavobolja brže prošla. Brian te večeras očekuje. Na starome mjestu.

Liječnikov najednom prisniji ton iznenadio me je, da ne spominjem koliko je ta izjava bila čudna. Osim toga, ime "Brian" zazvučalo mi je poznato. Tad sam se sjetila da ga je netko izviknuo prije no što sam se onesvijestila.

Doktor Barn poželio mi je sve najbolje i otišao.

– Na što je mislio kad je rekao da te Brian očekuje? I na kakvom starom mjestu? – upitala sam čim su se vrata zatvorila.

– Duga priča. – Jett je uzdahnuo i skljokao se u naslonjač, a izraz njegova lica dao mi je do znanja da nije raspoložen za objašnjavanje.

Nagnula sam glavu, tvrdoglava kao i on. – Sretan si što imam sve vrijeme ovoga svijeta, Mayfielde. Zato poeni govoriti.

– Sam... doktor Barn i ja odavno se poznajemo. On je jedini liječnik kojem vjerujem i zato sam te i doveo ovamo. – Mahnuo je oko sebe. – Ovo je njegova privatna klinika u kojoj te nitko ne bi pronašao. – U očima mu se je vidjelo oklijevanje, što je bio znak da u toj priči ima više no što mi želi reći.

– Okej, ali tko je Brian? Kakve on ima veze sa Samom?

Jett je šutio. Nisam namjeravala odustati i on je to znao. Na kraju je popustio.

– Kad Kenny nije uspio pronaći tvoj GPS, nismo imali drugog izbora osim zamoliti moju staru bandu da nam pomogne.

Razrogačila sam oči. Otvorila sam usta kako bih postavila milijun pitanja koja su mi opkolila um kao požar koji se naglo širi, ali Jett je pritisnuo prste na moja usta i zaustavio me. – To je bio jedini način. Ili to ili odustati. Zato sam se pogodio s Brianom, vođom bande.

– Pogodio? – šapnula sam.

– Da ću se vratiti. – Skrenuo je pogled, oklijevajući.

Duboko sam udahnula, pa još jednom, nesposobna progovoriti. Sjećala sam se onih nekoliko priča koje mi je ispričao i znala sam da taj dio njegova života nije bio ugodno iskustvo. Kad je otišao, zakleo se je da se više nikad neće vratiti. Sad će to učiniti – zbog mene.

82

– Učinio sam što sam morao, Brooke. To je bio jedini način da te pronađem. Shvaćaš li? – Uhvatio me je za ruke i pogledao u oči. – U ovom času, nisi sigurna. Samo je pitanje vremena kad će te onaj tko je odgovoran za tvoju otmicu pronaći. Skrivanje s ljudima kojima sam nekoć vjerovao jedini je način da budem siguran da te nitko neće pronaći dok se za sve ne pobrinem. Zato ću danas ispuniti dio pogodbe. – Prešao je jagodicom prsta preko mog obraza i duboko uzdahnuo. – Utrkivat ću se. Brian želi vidjeti imam li još uvijek što treba. Jesam li vrijedan njegove ekipe. To je dio pogodbe.

– Ne sviđa mi se – šapnula sam.

– Ni meni. – Nasmiješio se je. – Ali to nije važno. Nije me briga ni za koga osim za tebe, a za tebe bih sve učinio. Povratak u bandu vrijeđanje svega čemu će me Brian izložiti kako bih ponovno stekao njegovo povjerenje. – Izraz njegova lica postao je blaži, ali nije mogao sakriti bijesan sjaj u očima. – Da smo izgubili dijete, tugovao bih za njim. Ali da sam tebe izgubio, posve bih se raspao.

To bi bilo i gore nego da me napustiš ili da saznam da nas je moj otac prevario. Rastrgao bih sve i svakoga, iako to ne bi zaustavilo bol. Pronašao bi sve koji su ti naudili. I to je upravo ono što namjeravam učiniti. S pravim resursima na raspolaganju, pobrinut ću se da svi ti gadovi polako iskrvare. – Izgledao je tako odlučno da sam znala da nema smisla prepirati se.

Jett se je nagnuo prema meni i poljubio me. – A sad, Brooke, sve mi reci. Želim znati što se je točno dogodilo. – Oči su mu bijesno svjetlucale. – Sve ću ih natjerati da plate. Obećajem. Nema šanse da ću te ponovno iznevjeriti. Tu pogrešku neću ponoviti. Bez obzira na sve.

Nisi me iznevjerio, poželjela sam šapnuti, ali nisam, jer sam jasno vidjela koliko je nestrpljiv da što prije sve sazna. Za promjenu, bila sam spremna poslušati njegovo razmišljanje i pristati na njegove planove, a ne svoje.

83

20

U bolnici smo ostali do kasnog poslijepodneva. Jett je naručio ručak dok sam se ja tuširala, posjetila Liz i zatim mu se pridružila u trapericama i majici koje je Sylvie donijela dan prije. Jett je inzistirao da najprije jedem. Budući da sam izgledala grozno, s tamnim podočnjacima i ljubičastim modricama na tijelu, nisam se bunila.

Sjela sam za mali stol i jela bez riječi pa popila tablete protiv bolova koje mi je donijela bolničarka, iako je moja glavobolja počela polako popuštati. Zatim smo razgovarali dva sata bez prestanka i ja sam se podsjetila svega važnog: dana kad je Sylvie pronašla knjižicu i disk, susreta s njegovim ocem, otmice automobila i na kraju one zgrade. Vonj izmeta i prljavštine zadržao mi se je negdje u primozgu i načas mi je bila potrebna sva snaga da se ne slomim. Jett je tiho slušao, sve jače stežući šake, dok mu zglobovi nisu pobijelili kad sam mu opisivala onu trojicu muškaraca i što su učinili Liz i meni.

Kad su sjećanja nagrnula, shvatila sam da sam zaboravila jednu važnu stvar koja mi se je dogodila prvog dana. Dannyja.

Kako sam ga mogla zaboraviti?

Možda je moj um imao neku bizarnu sposobnost izbrisati ga, ili sam patila od selektivnog pamćenja, kao da je zaborav jedini poznati mi mehanizam da ne razmišljam o sestri. Kao netko tko cijeli život provede u tami i jednoga dana po prvi put doživi svjetlo, osjećala sam sirovu bol, ali nisam je mogla izbjeći. Zato sam se počela prisjećati svega što bih ponovno radije zaboravila.

– Ima još – šapnula sam. Ruke su mi se toliko tresle da sam ih morala sakriti ispod stolnjaka kad me je preplavio bijes. – Vidjela sam Dannyja. Radi za njih.

Jettove oči zatreperile su i licem mu je preletjeo izraz prepoznavanja. Nisam morala objašnjavati jer znao je osobu koja je pohodila moje noćne more, iako se nikad nisu upoznali.

– To je tip koji je odgovoran za Jenninu smrt. – To nije bilo pitanje. – Onaj koji je prošao nekažnjeno i čiji prijatelji su ti prijetili.

Kimnula sam, nesposobna pogledati ga. – Nakon svih ovih godina, nikad ne bih pomislila da ću baš ondje naletjeti na njega. Jett je zaškiljio. – Je li on bio jedan od one trojice?

– Ako me želiš pitati je li završio s metkom u čelu, ne, nije. Vidjela sam ga samo jednom, onog dana kad sam došla. On je dobavljač, ali ne sudjeluje u... – Utihnula sam, nesposobna izgovoriti strašnu istinu.

– Je li te dirao? – Čelo mu se je namrštilo. Iako nisam znala da li od zabrinutosti ili bijesa, nije mi promaknuo opasan sjaj u njegovim očima. Sjetila sam se kako me je Danny ošamario. Boljelo je, ali to je bilo ništa u usporedbi s boli koju mi je nanio onako govoreći o mojoj sestri. Bi li Jett to shvatio?

Vjerojatno. Ali sad nije vrijeme da ga time opterećujem. Već ionako ima dovoljno briga.

– To nije važno. Ne govorim ti zbog toga. – Spustila sam pogled kako bih sakrila stid i poniženje koji su mi palili utrobu. Grlo mi se je stegnulo od mržnje prema Dannyju i zbog toga sam se još više postidjela. Mrzila sam muškarce koji su ozlijedili Liz, ali mržnja koju sam osjećala prema Dannyju bila je drugačija.

Izjedala me je.

Nikad neću zaboraviti njegove riječi. Njegovo lice. Njegovo uvjerenje da je nedodirljiv.

Jettovim licem ponovno je preletjeo bijes. Uhvatio je moje ruke i kružio palcem po mojoj koži, ohrabrujući me. Nakašljala sam se.

– Danny je rekao da bi ionako bio oslobođen. Da ne bi bilo važno ni da sam svjedočila ili našla dokaz. Iz nekog razloga, vjerujem mu. Mislim da ga je klub štitio.

84

– To ćemo još vidjeti. – Jettove oči bile su nalik na bodeže, tako odlučne i nepokolebljive da sam znala da ne bi oklijevao nauditi Dannyju ukaže li mu se prilika. Vidjela sam brazgotine ispod njegove tetovaže i nadlaktice, a one se sigurno nisu pojavile nekom magijom. Borio bi se za mene. A ja to nisam željela. Postojala je prevelika opasnost da će biti ozlijeđen, a toj ga opasnosti nikad ne bih izložila. Osjetila sam tračak nade znajući da sam s Jettom sigurna i poželjela sam da sam imala povjerenja u njega umjesto što sam otišla, ali istodobno sam se bojala za njegovu sigurnost, sad više no ikad.

Jettove oči zacaklile su se kao da su mu misli negdje daleko. Odlučila sam promijeniti temu i postaviti mu pitanje koje me je opsjedalo otkad sam se probudila.

– Jette? – Dodirnula sam njegovu ruku da vratim njegovu pozornost. – Kako si me pronašao?

Približio mi se je na stolcu dok nogom nije okrznuo moje traperice. – Provjerili smo nadzorne kamere u garaži i vidjeli da su te iz automobila odvukli u neki kombi. Registriranje na neku staricu u drugoj državi pa sam zaključio da je tablica lažna, kao ona u Italiji. Otišli smo Brianu i on nas je spojio s tipom koji izrađuje najbolje lažne tablice u državi. – Zastao je, a ja sam se nagnula prema njemu, znatiželjna. – Ispostavilo se je da je prije nekoliko tjedana isporučio nekoliko tablica tipu poznatom po tome da povremeno uskače kao vozač, ali ne u zakonitim poslovima.

– Pronašli ste ga, zar ne? – Nisam znala bih li bila zgrožena ili zahvalna.

– Da. Prebili smo ga kao vola da saznamo gdje si. – Jett se je nacerio. – Recimo samo da nam je trebalo nekoliko sati da ga natjeramo da počne govoriti i saznamo kamo te je odvezao. Moram priznati da je gad žilav.

– To je... – Nisam znala što bih rekla. Izvio je obrvu. – Impresivno?

– Željela sam reći "zastrašujuće", ali da, "impresivno" će poslužiti. – Nasmijala sam se, zaključivši da nakon svega što je učinio za mene, Jett definitivno zaslužuje pohvalu za svoj ego. – A vozač tvog oca?

– On je mrtav, dušo – mirno je odgovorio Jett. – Našli smo ga u kombiju. Nisu se stigli riješiti tijela.

Bez "vjerojatno" i "možda", samo definitivan odgovor. Nisam poznavala tog tipa, ali iz nekog sam razloga mislila da nije zaslužio to što ga je zadesilo.

– Ne shvaćam zašto su ga morali ubiti.

– Znam da imaš veliko srce i da si sklona često se osjećati krivom. Ali nemoj. Nisi ti kriva. – Jett je nježno poljubio moj dlan. – Žele knjižicu, jednako kao moj otac, i sve će učiniti da je se dočepaju.

Možda.

Oklijevala sam. Nisam bila posve uvjerena.

– Što je?

– Nijednom nisu pitali za nju – odgovorila sam. Zabrinula sam se shvativši da ne znam gdje je knjižica. – Dala sam ju vozaču. Kad se je kombi zabio u nas, još je bila u automobilu.

– Znam. Pronašli smo i tvoju torbicu i aktovku – rekao je i odmahnuo glavom. – Bili su amateri.

Profići nikad ne bi zatvorili vrata automobila i odvezli se ostavljajući dokaze za sobom. Kao što je Sam rekao, imali smo sreće.

Nasmiješila sam se. Da, doista smo ju imali. Hoćemo liju imati i sljedeći put? Nisam znala, ali bila sam sigurna da se u takvu frku neću ponovno uvaliti.

– Sylvie je donijela disk – rekao je Jett.

– Hvala Bogu – promrmljala sam. Bila sam grozno glupa kad sam riskirala da izgubimo taj dokaz poslavši ga puževom poštom. Gdje mi je bila pamet? Mislila sam da me Jett nije čuo, ali usnice su mu se trznule.

– Zahvaljuješ li nebesima zato što je disk sigurno stigao ili zato što smo Sylvie i ja surađivali?

– Ideš! – Zinula sam od čuda. – Surađivali ste? Znači, pripitomio si zmaja? – Sylvie je bila jasno dala do znanja da Jettu neće oprostiti dane čemera koji sam zbog njega propatila, a ja sam se duboko u srcu iskreno nadala da će jednoga dana biti prijatelji.

85

– Sylvie je opaka igračica. Kako god... – Iskrivio je lice i ispitivački me pogledao svojim zelenim očima. Zbog ozbiljnosti u njegovu glasu, pitanja sam se uplašila i prije no što ga je izgovorio. – Moram te nešto pitati i želim da mi iskreno odgovoriš.

Srce mi je žestoko zabubnjalo o rebra. Nisam se bojala njega, ali pomisao na ono što se je zbivalo u njegovoj glavi prestravila me je u najdubljem smislu te riječi.

– Brooke, zašto si pobjegla? – tiho je upitao.

– Zato što sam... – Navlažila sam usne tražeći prave riječi. – Je li ti moj otac ponudio pogodbu? – Nacerio se je ugledavši moj šokirani izraz. – Da, govorila si u snu i pronašli smo aktovku. Bila je otvorena.

Shvatila sam da je nisam zatvorila jer se baš tad onaj kombi zabio u naš automobil, što znači da je Jett pronašao i lažnu putovnicu, gotovinu i izvadak s bankovnog računa. Na pamet mi je pala strašna misao – da bi on mogao pomisliti da mi je financijska korist bila važnija od naše veze.

– Nisam željela njegov novac, Jette. Zaprijetio je da će nauditi Sylvie i svima ostalima u mom životu. Bojala sam se za njih – polako sam rekla. – Za tebe.

Kimnuo je, ali nije odmah odgovorio. – Žao mi je što nisi imala dovoljno povjerenja u mene i sve mi to rekla, umjesto pobjegla. Mogao sam se pobrinuti za to.

– Znam, i ispričavam se.

Njegovi prsti i nadalje su me milovali po ruci i njihov dodir me je opustio. – Ako ti to išta znači, nisam pomislio da bi zbrisala zbog dva milijuna ni kad sam pronašao aktovku.

– Zašto?

– Jedan od očevih kompića iz kluba posjetio me je u uredu da me pozove na neki tulum.

– Naravno. Baš lijepo od njega – suho sam rekla.

– Želim reći da sam nakon njegova posjeta nazvao Sylvie. Kad mi je rekla što se je dogodilo, znao sam da je netko sigurno došao po knjižicu. Zato sam zaključio da to mora biti razlog tvog čudnog ponašanja i želje da prekineš sa mnom.

Izvila sam obrve i Jett se je glasno nasmijao. – Žao mi je, dušo, ali nisam ti povjerovao kad si rekla da želiš prekinuti sa mnom. Trznula sam usnicama. – Imaš golem ego, znaš?

– Nikad nisam rekao da sam savršen i mogu ti dati dva primjera. – Zastao je da razmisli.

Vau, samo dva?

– Kao prvo, pogriješio sam, Brooke. Knjižica nije popis za odstrel. Još uvijek moram dokučiti što su ona imena i brojevi, ali nismo imali prilike pretražiti podatke na disku. I kao drugo, nikad se nisam ispričao.

Zaškiljila sam. – Za što?

– Uvijek si me pitala što je tako važno u tom klubu. Rekao sam ti da je to skup ljudi koje uzbuđuje ekstremni seks – polako je odgovorio Jett. – Izostavio sam da neki članovi kluba otimaju i drogiraju žene da bi ih silovali. – Duboko je udahnuo i sporo izdahnuo – kao da mu je ta tajna bila preteška da je krije i sad mu je laknulo što ju je podijelio sa mnom. – Prema riječima mog oca, neki članovi posve su bezopasni, ali neki uživaju u moći. Hrane se strahom. – Otvorila sam usta kako bih mu odvratila, ali on je podigao ruku i zaustavio me. – Nisam se ponosio time što je moj otac dio toga i previše sam se stidio reći ti.

– Ne moraš se ispričavati. I da si mi rekao, to njih ne bi spriječilo da... – Zanijemila sam šokirano shvativši.

Da me ščepaju.

Kako sam glupo pogriješila misleći da se sama mogu za sve pobrinuti. Gurnula sam te misli u najdublju dubinu uma, gdje ih neću moći dosegnuti i mozgati o prošlosti.

Jett je isprepleo prste s mojima i ja sam se kratko zagledala u njih, diveći se ljepoti njegovih ruku. Snažnih. Sposobnih.

86

– Moram priznati da je to bio hrabar potez, Brooke. Hoću reći, poslati onaj disk u omotnici – šapnuo je. Vidjela sam da šaljivošću pokušava ublažiti napetost. Odlučila sam pristati na igru.

– Ti si me naučio hrabrosti.

Zabavljeno je trznuo usnicama. – Odlično. Tad si spremna za drugi korak.

– A to je? – iz vila sam obrve. Ponovno smo bili nestašni, kao nekad... i meni se je to sviđalo.

– Život brzine i opasnosti. Budući da ćemo neko vrijeme provesti s bandom, bit će bolje da se navikneš na život u brzoj traci, gospođice Stewart.

Nakon ovoga što sam prošla, mogu se nositi sa svime što mi život baci na put. Priključivanje Jettovoj staroj bandi činilo mi se je najmanjim od naših problema.

– Kad idemo? – upitala sam.

– Pristaješ? Samo tako? – Činilo se je da je iznenađen.

– Zašto ne? – Prkosno sam isturila bradu. – Tvoja stara banda ne može biti gora od kluba tvog oca. Bez uvrede.

– Nisam se uvrijedio. – Oči su mu zabavljeno zasjale. – Da pogodim, zamišljaš dečke koji se druže, pijuckaju pivo i razgovaraju o komadima.

Zar sam tako prozirna?

Zakolutala sam očima. – Znam da nose pištolje i to.

Nasmijao se je, nježna koža ispod njegovih očiju namreškala se je i ja sam morala pomisliti koliko sam bila glupa kad sam otišla od njega. Bez njega nijedan dan ne bi bio cjelovit.

– Brooke, moram te upozoriti. Oni su ludi. Nadam se da ti to neću morati dvaput reći. – I nadalje me je gledao ravno u oči dok je prinosio moju ruku svojim usnama. Gledala sam kako ljubi jagodice mojih prstiju – polako i senzualno, neobično uzbudljivim pokretom.

– Ludi... kako? – upitala sam pomalo zadahtano. Temperatura u prostoriji naglo je rasla, ali ne zato što je netko pojačao grijanje.

Zadrhtala sam od njegova nježnog dodira. Ne postoji ništa slađe od mješavine šoka, požude, tračka zagonetnosti i moguće opasnosti.

Da, Jett me je definitivno zarazio.

Mogućnost da prvi put vidim njegovu prošlost lošeg momka bila je kao afrodizijak.

– Večeras ćeš to otkriti. – Ironično se je nasmiješio. – Pođe li išta po zlu, odlazimo. Dogovoreno?

– Kimnula sam razrogačenih očiju, a on je nastavio tišim glasom. – Želim da znaš da, ako ti padneš, i ja ću pasti. Mjesto ti je uz mene i sve što radimo, radimo zajedno.

– A Liz? – Nisam mogla samo tako otići i ostaviti ju bez zaštite. Nije baš da sam joj ja neka zaštita, ali svejedno.

– Liz će biti dobro. – Jett se je nježno nasmiješio obujmivši dlanovima moje lice. Poljubio me je, jedva okrznuvši usnama moje. Dah mu je mirisao na čokoladu i kavu. S njegovim ustima, opojna kombinacija. – Ostat će još nekoliko dana u klinici dok ne nađemo odgovarajuće mjesto za nju. Sam Barn pobrinut će se za nju, iako ne mislim da ju je klub uzeo na pik, ali nikad se ne zna.

87

21

Ma koliko mi je bila nelagodna pomisao da napuštam sigurnost privatne bolnice, ujedno sam osjećala snažnu potrebu da se vratim u normalan život. Jettova šutnja tijekom vožnje malo je pomutila moje oduševljenje i zamijenila ga sve jasnijom spoznajom da ću uskoro saznati više o njegovoj prošlosti. Ono dobro, ono loše, i ono zastrašujuće. Ili možda seksi. Sunce je isprugalo nebo nijansama narančaste i boje bakra kad smo najzad skrenuli s autoceste prema nečemu što je izgledalo kao industrijsko područje sa skladištima. Automobil se je naglo zaustavio ispred visoke ograde od bodljikave žice, iza koje se je nalazio niz građevina. Nisam tako zamišljala to mjesto.

Dvokatna skladišta urušenih zidova djelovala su napušteno. Dvorište je bilo prazno i neuredno. A neki prozori bili su razbijeni. Posumnjala bih da Jett ima pravu adresu, da nisam opazila treperave crne leće modernih sigurnosnih kamera navrh ograde. Pogledala sam prema jednoj, nesposobna otresti se osjećaja da me netko promatra.

Stigli smo do vrata s interkomom. Gotovo sam očekivala da će Jett pritisnuti neko dugme i vrata se otvoriti, ali umjesto toga s naše desne strane odnekud se je pojavio jedan visoki tip s rukama bodibildera. Kimnuo je Jettu i s mješavinom nepovjerenja i kivnje u pogledu otvorio vrata da nas propusti.

– Poznaješ ga? – upitala sam dok smo ulazili u dvorište veličine nogometnog igrališta.

– Da. – Jett je zurio ispred sebe, stežući volan tako čvrsto da sam se pobojala da bi ga mogao prepoloviti. Možda ima nekih osobnih neriješenih pitanja sa čuvarom, u kom slučaju se mene to ni najmanje ne tiče.

Jett nas je odvezao u stražnji dio dvorišta i shvatila sam da su zgrade raspoređene u obliku slova U, s parkirnim prostorom na obje strane i prostorom širine dvosmjerne ceste između građevina. Neki od parkiranih automobila izgledali su kao moj: staro i ofucano. Prebrojala sam ih: dvadeset tri. Jett je skrenuo na prazan prostor u prednjem dijelu i ugasio motor.

– Zašto je ovdje toliko automobila? – upitala sam.

– Čekaju nas – mrko je rekao Jett. – Jesi li spremna?

Kimnula sam i izišli smo iz automobila. Prolazeći pokraj prve dvije zgrade, promotrila sam mračne prozore. Pozornost mi je privuklo nešto što se je micalo na krovu pa sam izvila vrat da bolje vidim. Nešto – komad tkanine, pretpostavila sam – lepršalo je na večernjem povjetarcu. Netko je bio na krovu, u to nije bilo ni najmanje sumnje.

– Ne gledaj, Brooke – upozorio me je Jett. – Ovo je njihov teritorij i moramo pokazati poštovanje. Nisu blagonakloni prema njuškalima.

– Ali rekao si da nas očekuju.

Kimnuo je, jedva zamjetno pomaknuvši glavu. – Očekuju nas. Ali postoje pravila.

Okrenula sam se prema Jettu, ali krajičkom oka i nadalje sam pogledavala zgrade. Pogledavao ih je i Jett – znala sam to po načinu na koji je pogledom pretraživao područje ne okrećući glavu.

– Zar nešto skrivaju, kad imaju čuvare? – šapnula sam.

– Svi oni nešto skrivaju. Čekala sam da mi Jett pojasni. Šutio je. Krajičkom oka, opazila sam da netko na krovu nešto nekome signalizira.

– Oprezni su – rekao je Jett nakon nekog vremena. – Zbog suparnika.

Suparničke bande – iz novina su mi bile poznate priče o njima, iako mi se je uvijek činilo kao da te priče pripadaju nekom drugom svijetu. Sad se je sve činilo stvarnim i strašnijim no što sam zamišljala.

88

Jett se je zaustavio ispred četvrte zgrade. Pogledala sam prema prljavim prozorima iza kojih se je protezala tama. Nije bilo nikakvog kretanja. Nimalo svjetla. Nimalo života. Samo otrcani stari zidovi kojima je bila krajnje potrebna renovacija.

– Jesi li siguran da smo na pravome mjestu? – upitala sam. – Ne bih rekla da ovdje itko može živjeti.

Jett mi je uputio sarkastičan osmijeh, ali nije komentirao. Rekao je samo: – Ljudi koje ćeš sad upoznati nekoć su bili moji prijatelji. Neki od njih još uvijek to jesu, ali nemoj im vjerovati dok ti ja ne kažem da možeš.

– Zašto?

– Prekršio sam neka pravila.

– Neka pravila i postoje da budu prekršena.

– Nisam siguran u to. – S grimasom na licu, otvorio je vrata i položivši ruku na moja križa, uveo me u zgradu. Bila je to jedna od njegovih pretjerano zaštitničkih gesta koja je istodobno služila da pokaže da sam njegova i drži me blizu. Zabrektala sam u sebi. Kao da će mi se itko upucavati kad imaju važnijih problema s kojima se valja pozabaviti.

Prošli smo kroz veliki prazan hodnik i stigli do stubišta. Iz prizemlja su se čuli prigušeni glasovi. Dok smo hodali prema njima, Jett mi je rekao da šutim, a meni se je u glavi kovitlalo bezbroj pitanja.

– Dolje smo – odjeknuo je muški glas. Jett me je značajno pogledao i nagnuo glavu ulijevo. Tek sam tad primijetila sigurnosnu kameru i interkom postavljene na zid.

Spustili smo se stubama do podruma. Barem sam ja mislila da je podrum. Bilo je hladno i mračno; u zraku se je osjećao miris kemikalija. Jett me je sigurnim korakom proveo hodnikom. Još smo jednom skrenuli prije no što smo napokon stigli do otvorenog prostora sa šankom i prostorom za sjedenje.

U prostoriji je bilo najmanje četrdeset ljudi, većinom muškarci. Čim smo se pojavili, svi razgovori utihnuli su, ili sam možda imala takav dojam jer je sve bilo veoma tiho i napeto.

Promotrila sam optužujuća lica i među njima zamijetila Sylvieno i Kennyjevo. Sylvie mi je mahnula, a ja sam potisnula poriv da joj odmahnem. Ovo je Jettov svijet. Da bih se uklopila, moram se ponašati u skladu s time. Srce mi se je stisnulo kad sam primijetila da neki nose oružje.

Uljezi smo.

Oni ne vole uljeze.

Zapravo, s onim grubim pogledima, izgledali su kao da nikoga ne vole. Točka.

Jett je pustio moju ruku i pokazao mi da ostanem gdje jesam. Istodobno je prema nama zakoračio jedan tip. Bio je odjeven u usku majicu kratkih rukava koja nije nimalo skrivala njegove snažne, istetovirane ruke. Ali nisam se zato zabuljila u njega. Na lijevoj je ruci, sve do ramena, imao istu tetovažu kao Jett.

– Nisam mislio da ću doživjeti dan da te ponovno vidim medu nama, buraz. Za to je trebalo muda. – Njegov glas zvučao mi je neobično poznato, a onda mi je sinulo. On je zazvao Jetta netom prije no što su odjeknuli pucnjevi i Jett me spasio.

Brian. To mu je ime.

Jett je frknuo kroz nos. – Nisam ni ja.

– Je li to tvoja cura? – Brian je nagnuo glavu prema meni i odmjerio me pogledom, zadržavši se časak predugo na modricama na mom vratu.

– Da. Brooke. – Jettov odgovor bio je tek malo više od razdraženog gunđanja.

– Zna li pravila?

Namrštila sam se. Kakva pravila? Jett me nije upoznao ni s kakvim pravilima.

– Ne tiče te se – odvratio je Jett. Ponovno je razdražljivo progunđao i ja sam shvatila da upravo svjedočim jednoj njegovoj dotad meni nepoznatoj strani.

89

– Samo pitam. – Brian je obrambeno podigao ruke pa mi se obratio s osmijehom na usnama. – Priđi bliže.

– Ne miči se, Brooke – zapovijedio je Jett. Razdraženost u njegovu glasu zamijenila je zlovolja.

Odlučila sam poslušati ga i nisam mrdnula s mjesta.

Brian se je nasmijao. – Čuvaš ju, je li? Što misliš da bih učinio? Da sam išta htio, dosad bih to već obavio. – Pogled mu se je vratio na mene. – Nisam takav tip, dobro? – Uživao je u predstavi jer je volio imati kontrolu. Volio je biti u središtu pozornosti. Shvatila sam to opazivši kako mu pozornost luta između mene i njegovih prijatelja, kao da želi da mu se dive na predstavi.

– Znaš, razmišljao sam – rekao je Brian obraćajući se nikome određenom. – Želim da se ona utrkuje s tobom.

– Čovječe, ne petljaj žensku u to – doviknuo je netko straga. Okrenula sam se prema glasu. To je rekao Kenny.

– Ili će biti po mome, ili nikako – odgovorio je Brian, ne obazirući se na Kennyja. U njegovu glasu čulo se je upozorenje od kojega su me podišli ledeni žmarci. Sve u prostoriji utihnulo je. Neki su počeli kimati i mnogi su im se pridružili.

Mentalitet rulje.

Ako Brian pukne, ostali će se povesti za njegovim primjerom. To mi se nije svidjelo, između ostaloga i zato što su mnogi bili naoružani i to nisu skrivali. Usta su mi se osušila.

– Ona ostaje – rekao je Jett. – Nije dio našeg dogovora.

– Misliš da možeš ušetati ovamo i postavljati zahtjeve? – Brian je krenuo prema Jettu i zaustavio se na samo nekoliko centimetara od njega. – Kad sam ti pomogao da ju pronađeš, otplatio sam svoj dug. Sad smo kvit. Budući da ti treba moja pomoć da ju sakrijem, ili ćeš se povinovati mojim pravilima ili odjebi.

– Njezin život neću izložiti opasnosti.

Brian je slegnuo ramenima i gurnuo ruke u džepove. – Šteta. – Okrenuo se je prema prijateljima i kimnuo glavom pogledavši Jetta i mene, čime im je, pretpostavila sam, govorio da nas izbace. Jett se je vratio do mene i uhvatio me za ruku.

– Pristajem – rekla sam Brianu. Svi su utihnuli i nebrojeni pogledi svih zaustavili su se na meni.

Da situacija nije bila tako nadrealna, samoj bi sebi zapljeskala na odglumljenom samopouzdanju koje nisam osjećala.

– Ne, ne pristaješ–prosiktao je Jett. Istrgnula sam ruku iz njegove. – Ja odlučujem – rekla sam, naglašavajući svaku riječ. Pogledala sam Briana i ponovila: – Kao što sam rekla, pristajem. Pogledi su nam se sreli.

– Hrabra si. – Brian je kimnuo, iako nisam bila sigurna je li zadivljen ili me samo zadirkuje.

Polako mi je prišao i cijelu vječnost istraživao me plavim očima, vjerojatno čekajući da se predomislim. Kad se nisam predomislila, napetost na njegovu licu popustila je dovoljno da shvatim da sam umalo dobila bitku koju je vodio. – Sam je rekao da si danas tek otpuštena iz bolnice. Jesi li sigurna da se želiš voziti s Jettom?

– Ne, Brooke – ponovio je Jett. Pravila sam se da ga nisam čula.

– Sigurna sam. Neće biti prvi put da vidim Jetta u akciji. Najbolji je.

Brian se je nasmiješio, ali u njegovim očima nisam vidjela zabavljenost; mogla bih se zakleti da je to bila iznenađenost, s natruhom poštovanja.

– Lijepo ćemo se slagati. – Najzad je skrenuo pogled sa mene i obratio se tipovima oko nas. – Čuli ste ju. Što čekate? Pomozite im da se pripreme.

Mnoštvo se je raspršilo. Jett me je optužujući promatrao, kao da ne može shvatiti što sam učinila. Slegnula sam ramenima i uputila mu svoj najsamouvjereniji osmijeh, iako se nisam osjećala naročito samouvjerenom. Istini za volju, samo sam jednom vidjela kako vozi kao da se utrkuje, dok smo bili u Italiji, i u pitanju nije bila utrka koliko borba da preživimo. Čak i tad sam bila nasmrt preplašena i jedva sam čekala pobjeći iz automobila.

90

Odveli su me u susjedni hodnik, a Jett je ostao s Brianom.

Super ti ide, Stewartova.

Zasad nitko nije prozreo moju očitu glumu. Samu sam sebe uvjerila da sam dobro odlučila. Da je to bio jedini izbor. Jettu je trebala moja podrška i sjest ću s njim da pokažem da ga podržavam.

Moram utvrditi svoje mjesto jednako kao što će on utvrditi svoje, jer jedino se ovdje možemo sakriti.

91

22

Ono što sam smatrala podrumom zapravo je bio otvoreni prostor prevelik da bi pripadao samo jednom skladištu. Pretpostavila sam da su sva skladišta povezana i da sačinjavaju divovski podzemni labirint. Dok smo prolazili kroz još jedan hodnik, zamijetila sam prostore za treniranje s brojnim boksačkim vrećama, spravama za dizanje utega, četiri prava boksačka ringa i raznom opremom za tjelovježbu. Jett mi je rekao da se je ovdje naučio boriti. Lice mi se je razvuklo u osmijeh dok sam ga zamišljala kako trenira sav znojan, snažni mu se bicepsi napinju dok udara u boksačku vreću. Preseksi, zar ne? Ostanemo li neko vrijeme ovdje, možda ga nagovorim da vježba – iako mu to nije potrebno. Tijelo mu je savršeno. Brazgotine, tetovaža na ramenu, grešno tamnozelene oči – za mene je božanstvo. Međutim, željela sam vidjeti to savršenstvo u akciji.

Zamislila sam nas na crvenoj strunjači za vježbanje, njegovo znojno tijelo isprepleteno s mojim na tvrdome podu. Međunožje mi je preplavila toplina dok sam zamišljala sve vragolaste stvari koje bih učinila s njim. Njemu. Dopustila da on meni učini.

Netko mi je dodirnuo ruku i prenuo me iz maštarenja. Podigla sam pogled i ugledala ženu mojih godina koja je pokazivala na jedna vrata s lijeve strane.

– Obuci se. Tamo su ti svlačionice. Naći ćemo se vani kad si gotova. – Pokazala je na druga vrata. – Svi čekaju pa nemoj odugovlačiti.

– Gdje je Jett? – upitala sam.

– Brzo ćeš vidjeti svog dečka.

Zaključivši da joj možda treba malo vremena da me prihvati, nisam se obazirala na njezinu pakosnu primjedbu i prijateljski sam joj se nasmiješila. Dok nisam shvatila da bi mogla biti neka bivša, u kom slučaju nema šanse da će me ikad zavoljeti, ili ja nju.

Osjećala sam njezin znatiželjan pogled na leđima kad sam krenula prema svlačionicama.

Zatvorila sam vrata iza svojih leđa i priljubila tijelo uz glatko drvo. Sklopila sam oči, potiskujući poriv da sjednem na pod i više nikad ne izađem odavde. Da budem iskrena, nisam se dobro nosila s neprijateljstvom – naročito kad je podrazumijevalo veliku skupinu naoružanih ljudi. Zapravo, da sam se mogla zauvijek sakriti od njih, sakrila bih se. Ali budući da sam djevojka koja sto posto podržava svog dečka, to nije dolazilo u obzir.

– Hej. Preplašeno sam otvorila oči začuvši taj glas i shvatila da su Sylvie i Kenny sa mnom. Sylvie je skočila sjedne klupe i zagrlila me.

– Nemaš pojma koliko sam se zabrinula kad je Jett rekao da si nestala – rekla je Sylvie. – Najprije sam pomislila da si prekinula s njim i negdje se pritajila da se sakriješ, što je razumljivo s obzirom da on zna biti pomalo...

– Sylvie – prekinula sam je. – Što radiš ovdje?

Odmahnula je rukom i nasmijala se. – Navodno je Jettov dolazak ovamo važna stvar pa me je Kenny dovukao sa sobom. U svakom slučaju, tvoj nestanak bio je strašniji od svega što smo doživjeli u Italiji.

Nacerila sam se. Ona nije vidjela ni pola od svega što se je dogodilo. Na primjer, automobilsku potjeru planinom. Kako da ostanem smirena, živa i zdrava tijekom još jedne takve bezglave jurnjave?

– Bila si blizu – rekla sam. – Prekinula sam s njim.

– Stvarno?

92

– Kad ti netko prijeti, nemaš baš izbora. Hvala ti što si mu rekla za knjižicu. – Pustila sam ju iz zagrljaja i okrenula se prema Kennyju, koji je stajao u pozadini kao Sylviena sjena. – A tebi, Kenny, hvala na pomoći.

– Drago mi je da si dobro. – Gurnuo je ruke u džepove i razmijenio neobičan pogled sa Sylvie.

Nitko mi nije trebao reći kako drugima izgledam. Ljubičasta modrica iznad lijevog kapka i još modrica po vratu sve su govorile. A Sylvie me je uz to vidjela i u bolnici, dok sam bila pod sedativima i nesvjesna.

– Jesi li doista dovoljno dobro da se utrkuješ s Jettom? – upitala je Sylvie. – Pustili su te iz bolnice nakon samo dva dana. I ne izgledaš dobro.

Te su riječi visjele u zraku, neizgovorene. Nasmiješila sam se kako bih ju umirila, iako sam i sama počela sumnjati u razumnost te zamisli.

– Dobro sam. Beba je dobro. Ovo nije ništa. – Pokazala sam na modrice, izbjegavajući njezin zabrinut pogled. To je bila istina. Nekoliko modrica nije me zabrinjavalo kad sam imala važnijih briga. – Prestani me gledati kao da sam žrtva, jer nisam. Sama sam se uvalila u tu situaciju i sad sam sama odlučila voziti se s Jettom. I samo da znaš, nisam se predala bez borbe.

– Nisam ni sumnjala – šapnula je Sylvie.

Jesu li to bile suze u njezinim očima? Jer Sylvie gotovo nikad nije plakala, što je moglo samo značiti da sam joj priredila šok života.

Stisnula sam joj ruku i osvrnula se oko sebe. Na istočnoj strani nalazila se je duga vješalica s trkaćim odijelima raznih boja i veličina. Uz suprotni zid bile su postavljene dvije klupe i stol. Na stolu su bile naslagane kartonske kutije. Ormarići su bili tik ispred mene. Prišla sam im. Na trećemu slijeva nalazilo se je Jettovo ime.

Prešla sam jagodicama prstiju preko izblijedjelog rukopisa – Jettovog rukopisa, koji bih uvijek prepoznala jer je uvijek izgledao kao napisan u žurbi, kao da nikad nije imao vremena za gubljenje, ali svejedno otmjeno i uravnoteženo.

– Nismo to očekivali – rekao je Kenny iza mojih leđa. – Što?

– Da će napustiti prijatelje. Možda je to teško zamisliti, ali ovdje se je Jett razvio kao osoba. Ovo je nazivao domom.

– Zašto je onda Brian tražio od njega da se utrkuje? – Okrenula sam se prema Kennyju.

– Takav je običaj. – Ton njegova glasa bio je obramben.

– Meni zvuči kao da je u pitanju nešto osobno – promrmljala sam.

– Slažem se s Brooke – rekla je Sylvie. – Osim toga, zašto bi njoj dopustili da se utrkuje u stanju u kojem se nalazi? Pa ne želi se ona priključiti bandi.

– Za njih je Jett promijenjen čovjek. Odrastao je bogat, ali kad nam se je pridružio, dokazao je svoju vrijednost. Bio je sretan s onim što je bio. – Kennyjev pogled prikovao se je za mene, izgledao je kao da ga nešto razdire. – Svi su znali da prezire oca i da smo mu mi obitelj. Šokirali smo se kad je odlučio napustiti škvadru zbog očeve tvrtke.

– Mi? – Namrštila sam se i prekrižila ruke. – Mislila sam da si otišao s njim.

– Nisam – polako je rekao. – Ostali smo prijatelji.

– Pomagao si mu bez Brianova znanja?

– Da. – To je odgovorio šaptom. – Nitko ne zna, i bolje je da tako i ostane. Misle da je sam došao Brianu, a zapravo smo Jett i ja godinama u kontaktu. Obojica smo izgradili karijere međusobno se pomažući.

– Vau – šapnula je Sylvie. – Kako dirljivo.

Ili je bila sarkastična ili iskreno ganuta – s njom se nikad nije znalo. Kenny joj se je nasmiješio i pogledao na sat. – Počnimo. – Prišao je vješalici s odijelima i počeo ih pregledavati. Po kamenu izrazu njegova lica znala sam da nešto skriva. Ma koliko sam ga željela pitati zašto i drugi nisu ostali u kontaktu s Jettom, nisam to učinila.

93

Kenny je odabrao jedno odijelo i pružio mi ga.

– Ovo danas je test – počeo je. – Ne za tebe, nego za Jetta, da vide je li postao mekušac. Žele vidjeti ima li još uvijek ono što je potrebno. Bit će najbolje da budeš tiho i uzdaš se u ono što radi jer Jett... – polako je udahnuo i sporo izdahnuo – Jett je bio naš najbolji vozač i mnogi bi željeli da se vrati.

To nije bio kraj priče. Vidjela sam to na Kennyjevu licu. Pisalo mu je u očima i brižnom odabiru riječi.

– Što se je dogodilo? – upitala je Sylvie kao da mi čita misli. Kenny je pokazao na jednu kutiju na stolu. – Ne zaboravi navući rukavice, za svaki slučaj.

Bio je to očiti manevar da izbjegne odgovoriti na Sylvieno pitanje. Odlučila sam ga preformulirati.

– Što ako Jett pobijedi i mi ostanemo? Hoće li biti problema?

– Nakon onoga što se je dogodilo, možda. Radije pitaj Jetta. Ugrizla sam se za usnicu, pitajući se što je time mislio. Toliko toga iz Jettove prošlosti bilo mi je nepoznato, i mada me to nije mučilo jer sam znala da će mi se prije ili kasnije otvoriti, osjetila sam da je situacija ozbiljna.

– Imaš još pet minuta – rekao je Kenny i izašao, ostavljajući Sylvie i mene same. U privatnosti prostorije, moje samouvjerenje počelo se je drobiti.

– Kakva grozna zbrka. Što ako izgubimo? – šapnula sam. Sylvie je pucnula jezikom i sjela pokraj mene. – U Italiji si rekla da je dobar.

– Naganjali su nas i izvukli smo se živi. Sve je jedna velika mrlja natopljena panikom. – Zadrhtala sam sjetivši se vijugavih planinskih cesta. – Bila sam nasmrt preplašena, Sylvie, i ne sjećam se mnogo toga. Ovo je drugačije, ali jednako zastrašujuće. Sam Bog zna da mrzim kad ljudi brzo voze, naročito kad sam ja u vozilu.

– Je li ti čudno što imam povjerenja u njega? – upitala je Sylvie. – Znam da ne bi učinio ništa lakoumno i doveo tvoj život u opasnost.

Nisam znala je li to rekla kako bi me ohrabrila, ili je mislila ozbiljno. Ovako ili onako, nije bilo važno.

– Hvala. Ali ja ne brinem da bi Jett mogao učiniti nešto lakoumno – priznala sam. – Brinem da, izgubimo li, neće moći prihvatiti neuspjeh.

Moj strah odražavao se je i u Sylvienim očima. Istinu govoreći, nikad nisam vidjela da je Jett u ičemu izgubio. Kako bi se nosio s porazom?

– Samo imaj povjerenja u njega, Brooke – šapnula je Sylvie.

– U pravu si – odgovorila sam. – Uostalom, gdje je frka? Vjerojatno je riječ o nekoj glupoj utrci na poligonu, zar ne?

– Nemam pojma. – Pogledala je na sat. – Ali Kenny je rekao da imaš još samo pet minuta i zato se obuci prije nego što netko nahrupi i odvuče te onamo. Onaj Brian izgleda kao netko tko bi bio sposoban to učiniti.

– Da, zar ne? – Zatvorila sam vrata iza njezinih leda i obukla odijelo. Bilo mi je široko, ali ne toliko da ga ne bih mogla nositi. Dograbila sam i rukavice i izašla iz utočišta svlačionice.

Ona žena od ranije bila je vani, ali vrata s moje lijeve strane sad su bila otvorena i kroz njih su dopirali živahni glasovi. Prošla sam kroz vrata i zastala kao ukopana. Pred nama je bilo osam sportskih automobila, četiri sa svake strane – vozila kakva sam vidjela samo u sportskim časopisima. Gotovo sam zinula od čuda dok sam prelijetala pogledom preko jednog luksuznog modela za drugim. Izgledali su kao da su netom stigli od proizvođača, i da nisu imali tablice, mislila bih da je tako.

Neki vozači već su zauzeli svoja mjesta za volanom. Jett još nije došao, a uzrujano mrmljanje pokazivalo je da se njegov dolazak nestrpljivo iščekuje.

Opazila sam Briana naslonjenog na blistavi plavi Ferrari, a kad su nam se pogledi sreli, nasmiješio se je. Njegovo samopouzdanje bilo je neodoljivo i mada nije bio moj tip, po načinu na 94

koji se je njegov istraživački pogled zadržao na meni, morala sam biti svjesna njegove muževnosti.

Odmjeravao me je, vjerojatno se pitajući zašto bi se Jett zbog mene vratio na mjesto koje je nekoć napustio. Podigla sam bradu i uzvratila mu osmijeh. Ali bio je to hladan osmijeh, koji je trebao reći Ne poznaješ me i nikad me nećeš prokljuviti.

Vrata su se otvorila i Jett je ušao u pratnji nekog tamnoputog tipa. Svi su utihnuli. Kao i ja, bio je odjeven u crno trkaće odijelo. Nisam imala pojma kad se i gdje preodjenuo, ali izgledao je tako seksi da su mi koljena i protiv volje zaklecala. Tkanina je bila priljubljena uz njegova široka ramena i uske kukove. Patentni zatvarač sprijeda nije bio posve zatvoren i otkrivao je komadić preplanule kože ispod vrata. Potisnula sam poriv da se izvijem na vrhove prstiju i poljubim to mjesto, samo kako bih se uvjerila da je jednako slasno kao što izgleda.

Jedva me je okrznuo pogledom dok mi je prilazio. Znala sam kad je ljut – a sad je kiptio od bijesa.

Brian je dobacio Jettu ključeve i Jett ih je uhvatio.

– Sačuvali smo tvoju bebicu. Mislili smo se da ćeš se tako više osjećati kod kuće – rekao je Brian.

– Ako ti treba vremena, znaš, da provjeriš gume ili za nešto drugo, reci mi i reći ću Dougu.

– Nema potrebe. Moji dečki znaju kakvu ju volim – odgovorio je Jett.

Nju? Njegov automobil je "ona"? Što si ti očekivala, Stewartova?

Potisnula sam poriv da se osmjehnem. To je muška stvar – kao uzrujavanje oko gomile frajera koji satima trče ragbijaškim igralištem – ali zbog toga nimalo manje seksi.

Jettovi prsti odlučno su se spustili na moja križa dok me je vodio prema tamnocrvenom sportskom automobilu s naše lijeve strane. Otvorio je suvozačka vrata i kimnuo mi da uđem.

Poslušala sam njegovu neizrečenu zapovijed i gledala kako se on spušta iza volana i stavlja pojas.

Motori su zagrmili, a mnoštvo se raspršilo. Zid sučelice nama pomaknuo se je i polako otvorio, otkrivajući ulicu i parkiralište. Većina ljudi ušla je u automobile i shvatila sam da su gledatelji.

Jett je gurnuo ključ u bravu motora i okrenuo ga pa polako izvezao automobil uz parkirana vozila na glavnu cestu. Glavom mi se je kovitlalo na stotine pitanja. Tko je Doug? Je li to tip koji će se utrkivati s Jettom? Kamo idemo i što će se točno dogoditi?

Kradom sam pogledala Jetta. Oči su mu bile prikovane za cestu i odlučila sam odgoditi pitanja.

Napeti izraz njegova lica zabrinuo me je i više od neznanja što mogu očekivati.

U retrovizoru sam opazila da nas nekoliko automobila slijedi. Jett se je prebacio u drugu traku.

Jedan plavi automobil pretekao je ostale i vozio se uporedo s nama. Nisam morala pogledati vozača da bih znala da je za volanom Brian. Jettovo stopalo ostalo je na gasu i načas sam pomislila da neće dopustiti da nas Brian pretekne. Tad smo usporili i Brian je odjurio ispred nas, namignuvši stražnjim svjetlima.

Zadirkivao nas je. Pravio se važan.

Naizgled nedirnut, Jett je bez žurbe vozio za plavim Ferrarijem Bog te pita kamo.

95

23

Cijelo vrijeme vožnje, Jett je šutio, a ja nisam govorila u slučaju da traži unutarnju snagu ili planira strategiju, ili što god već profi vozači čine. Tek kad smo ostavili grad iza svojih leđa, Jett je prekinuo šutnju.

– Brooke, zašto si se morala umiješati? – Glas mu je bio miran, ali srdit.

Ti bokca.

Natruha njegovog južnjačkog naglaska bila je još i seksipilnija kad je bio ljut.

Znači, kažnjava me šutnjom. Prkosno sam podigla bradu i okrenula se prema njemu. Po načinu na koji je oslonio lakat o prozor, a drugu ruku opušteno položio na volan, imala bih dojam da se dosađuje – da nije bilo živca koji je treperio na njegovoj sljepoočici i očiju koje su netremice zurile u Brianova stražnja svjetla.

– Negdje se moramo sakriti – izgovorila sam očito.

– Jebemu, Brooke. Nemaš pojma koliko je ovo opasno. – Sav bijes koji je skrivao, procurio je kao rječica koja se pretvara u bujicu. – Brian i ja smo imali dogovor. Ako mi je Brian želio zagorčati život, dovraga s tim! – Prsti su mu se stegnuli oko volana dok mu zglobovi nisu pobijelili ispod preplanule kože. – Upravo sam ovo pokušao izbjeći! Imao sam sve pod kontrolom dok se ti nisi umiješala.

Pričajmo o optuživanju.

Njegova nenadana potreba da okrivi mene razljutila me je.

– Nije izgledalo kao da išta imaš pod kontrolom – tiho sam rekla. – Izgledalo je kao da će nas zbog tebe izbaciti. Čvrsto je stisnuo usne. Jesam li pretjerala? Nije me bilo briga.

– Što si očekivao, Jette? Da se možeš vratiti i praviti da nikad nisi otišao? – Njegova šutnja rekla mi je da sam pogodila osjetljivu točku.

– Nemam pojma što je problem medu vama frajerima, ali ovi likovi ti ne vjeruju, kao što ti ne vjeruješ njima – nastavila sam, tiše. – Ali žele da se vratiš.

– Tko ti je to rekao? – upitao me je. Uhvatila sam njegov pogled prije no što ga je vratio natrag na cestu.

– Kenny. I činjenica da su sačuvali tvoj automobil i ime na ormariću.

Nonšalantno je kimnuo.

– Postoji nešto u mojoj prošlosti što ti nisam rekao. – Srsi jeze prošli su mi kralježnicom kad sam začula zlokoban ton njegova glasa. Uspravila sam se na sjedalu i okrenula prema njemu dok me pojas nije stegnuo. – Postoji razlog zašto Brian želi da se utrkujem. Zadnji put kad sam se utrkivao, dogodila se je nesreća i netko je poginuo. Zato sam i otišao. Je li ti Kenny i to rekao?

Srce mi je potonulo u grudima. Sranje.

Netko je poginuo?

– Ne – promrmljala sam. – Nismo imali mnogo vremena za razgovor.

– Ili je to namjerno izostavio.

Susprezala sam dah čekajući da on nastavi i objasni, ali kad nije nastavio, shvatila sam da neće reći ništa više.

Ili još uvijek nije bio spreman otkriti cijelu priču, ili nije želio da mu išta skrene pozornost.

Prošlost je samo sjena sposobna izazvati emocionalni potres. Možda Jett ne želi govoriti o njoj jer je previše uznemirujuća. Samu sam sebe podsjetila da ga upitam kasnije – preživimo li utrku – i odlučila sam promijeniti temu.

96

– Kamo idemo?

– Ne znam – glatko je odgovorio Jett. – Brian bira lokaciju.

Nekoliko minuta vozili smo se u tišini. Tad su Brianova kočnička svjetla zasvijetlila i vozilo je usporilo i skrenulo na otvoreni prostor. Zaustavili smo se – usred ničega. Jettovo lice bilo je bezizražajno dok je gasio motor i izlazio iz automobila. Nekoliko vozila parkiralo se je iza nas. Bila sam sigurna da će ih uskoro doći još.

Mjesec se je sakrio iza gustih kišnih oblaka koji su obećavali jak pljusak. Jedino svjetlo bila su stražnja svjetla Brianova automobila. Zapuh vjetra nanio mi je kosu na lice. Obgrlila sam se rukama promatrajući prizor ispred sebe.

To je to.

Nisam morala pitati. Instinkt mi je govorio. Jettovo lice ostalo je neprobojna maska dok smo čekali da igre počnu.

– Kako ovo funkcionira? – šapnula sam.

– Tri runde s raznim kontrolnim rampama kako nitko ne bi blefirao – odgovorio mi je šaptom. – Prva runda uvijek je kvrgava. U drugoj je riječ o brzini. Treća je nepredvidljiva. Pobjednik je onaj tko se prvi vrati. To je uglavnom sve.

Kimnula sam iako nisam shvatila pola od onoga što je rekao. Sudeći po napetim borama oko njegovih usta, bio je nervozan. To mi se nije svidjelo jer Jett nikad nije bio nervozan.

Prišao nam je neki tip i nešto rekao tako brzo da sam jedva uhvatila nekoliko riječi. Nešto o brzini i razlikama u stanju na cesti. Tad je ponovno otišao i Jett mi je otvorio vrata da uđem u automobil.

– Hej, Jette, sretno – doviknuo je netko prije no što je Jett zalupio vratima i mene zagušio miris skupih kožnatih sjedala i zaslijepila svjetla upravljačke ploče kojoj bili se u drugačijim okolnostima divila.

Jett se je spustio na svoje sjedalo, zatvorio vrata i nagnuo prema meni, vežući mi pojas. – Ako se sudarimo ili se auto prevrne, pokušaj se izvući što brže možeš – šapnuo mi je u uho.

Otvorio je ladicu suvozačkog sjedala i pokazao mi čekić za izlaz u nuždi. – Ako se vrata zaglave, razbij prozore. Ni u kom slučaju ne smiješ ostati u automobilu ili blizu njega. Razumiješ li me? Imaš točno dvadeset sekundi da odeš. A sad mi ponovi što sam ti rekao.

Promatrao me je tako intenzivno da sam se preplašila.

– Ako se išta dogodi, moram izići iz automobila što je prije moguće.

Kimnuo je.

Ali, kako bih ga mogla ostaviti unutra? Tad sam shvatila što mi zapravo govori.

Da spasim sebe, a njega prepustim njegovoj sudbini.

Iskrivila sam lice. – Drugim riječima, ako ti se nešto dogodi, moram te ostaviti? Ne mogu to učiniti, Jette.

– Moraš – tiho je rekao. Oči su mu svjetlucale od nijeme molbe.

– Ovaj auto ide na visokoeksplozivno gorivo. Ako se sudarimo i imalo tog goriva iscuri, eksplodirat će. Nećeš imati vremena da me spasiš. Učinit ćeš ono što će spasiti tebe i naše dijete.

Dovraga, ne!

– Znaš, ne mora biti tako – odgovorila sam. Ako se išta dogodi, znala sam da neću otići. Ostat ću s njim, bez obzira na sve.

– Samo ti kažem. Moramo uzeti u obzir i najgoru mogućnost – rekao je Jett, pogrešno tumačeći moje riječi. Pogledao je kroz prozor kad je pristiglo još automobila.

– Jette? – nježno sam mu dodirnula ruku, trudeći se da mu ulijem samopouzdanje. – Ti si najbolji vozač kojeg sam ikad vidjela.

97

Bit ćemo dobro. Znam jer sam vidjela u Italiji. Nema razloga da razmišljaš o rizicima i što bi se moglo dogoditi, kad sam vidjela što možeš.

– Brooke, rizično je – polako je odgovorio. – Kad sam se pogodio s Brianom, pristao sam utrkivati se protiv njegovog najboljeg vozača, ali istina je da već godinama nisam sudjelovao u ovakvim utrkama. I on to zna. U usporedbi s ovim, Italija je sitnica.

To nije zvučalo nimalo nalik na Jetta. Njegove sumnje u samoga sebe nisu mi imale smisla.

– Čovjek ne zaboravi svoje talente – tiho sam rekla.

– Slušaj – nestrpljivo je uzdahnuo. – Znam da misliš najbolje, Brooke, ali ne poznaješ Douga. Sve što zna, naučio je od mene. Zna sve moje trikove, moje poteze. A činjenica da se nije povukao u proteklih nekoliko godina da je mu prednost. Shvaćaš li sad zašto nisam želio da se voziš sa mnom?

– Kimnula sam. – Bolji je od mene.

– To ne znaš – usprotivila sam se. Jett je najbolji. I Kenny je to rekao, a i bez Kennyja, znala sam to u srcu. – Osim toga, nije važno. Svejedno bih se željela voziti s tobom.

Bez obzira na sve.

Odmahnuo je glavom. Nije naslijedio samo seksi gen; naslijedio je i onaj tvrdoglav.

– Čak i da jesam najbolji, ne bih te želio ovdje. Previše je opasno.

– Što je s mojim mišljenjem? Nikad me nisi pitao što ja mislim.

– Svi u određenom trenutku moraju odabrati. Činim ono što se mora, ne ono što mislim da ti želiš.

– Slušaj, ovo nema nikakve veze s mojim željama. – Prkosno sam podigla glavu opazivši tvrdoglav sjaj u njegovim očima.

Nećemo se suglasiti i to je u redu. Ne moram se u svemu suglasiti. Ali bilo bi lijepo.

– Za mene je biti ovdje s tobom prava odluka jer to znači da stvaramo novu zajedničku uspomenu, bez obzira na ishod. – Duboko sam udahnula tražeći prave riječi. – Kao i ti uz mene, i ja moram ostati uz tebe jer si mi sve na svijetu. Ako ti padneš, i ja padam – šapnula sam, ponavljajući njegove riječi. – A ako padnemo, radije bih da padnemo zajedno. Bez iznimaka, bez kajanja, i to je neusporedivo bolje nego da se izložim opasnosti života bez tebe.

– Zapamtila si? – Polako se je okrenuo, pogledom prodirući u moju dušu, upijajući moje riječi.

Ljubav u njegovu pogledu doprla je do mog srca, potekla mi kroz žile i zakovitlala se u mom umu.

– Naravno. – Kimnula sam. – Pitao si me vjerujem li ti, i iz dubine duše mogu ti reći da ti vjerujem.

Njegove oči svjetlucale su sjajnije od zvijezda na noćnome nebu.

– Teško ti je vjerovati u moju predanost tebi, ali vjeruješ mi u situaciji u kojoj se radi o životu i smrti? – upitao je u nevjerici. Njegove slasne usne trznule su se. Morala sam se nasmiješiti jer je to bila istina. Željela sam odgovoriti kad je on naglo podigao obrve. Pratila sam njegov pogled i opazila kako Brian nešto pokazuje prije no što se je vratio u svoj automobil.

– Još tri minute – rekao je Jett, vraćajući pozornost na mene. Ruka mu je oklijevala na mom licu dok mi je odmicao pramen kose iz očiju. – Drugačija si od svih žena prije tebe – šapnuo je.

– Nadam se da je to dobro.

– Itekako. – Nasmiješio se je otkrivajući dvije jamice na obrazima, božanstvene da umreš. – Sviđa mi se što mi vjeruješ. Nemam ništa protiv.

Obuhvatio je moje lice dlanovima i palcem mi milovao kožu dok se je naginjao prema meni da me poljubi i nježno ispreplitao jezik s mojim. Poljubac je trajao jedva nekoliko sekundi, ali svejedno mi je bio najbolji u životu.

– Istinski vjerujem da si ti najbolje što mi se je u životu dogodilo – tiho je rekao – i ništa na tebi nikad ne bih promijenio. Znaš to, zar ne?

98

Ponovno me je poljubio. Tek kad se je odmaknuo od mene kako bi navukao rukavice i okrenuo kljuÄ? u bravi motora, shvatila sam da bi nam taj poljubac mogao biti posljednji.

99

24

Utroba mi se nije sledila od grmljavine Jettova automobila ni od pucnja za početak utrke. Zaledila se je u trenutku kad se je uz nas zaustavio jedan crni automobil. Tad sam znala da je kucnuo čas.

Suvozački prozor se je spustio i susrela sam Dougov pogled. Bio je u ranim dvadesetim godinama života, plave kovrčave kose koja mu je padala u oči. Imao je grube crte lica i samodopadno držanje. No mene je zabrinuo samouvjeren osmijeh na njegovim usnama. Zapravo, više podrugljiv cerek nego osmijeh. Jett je kimnuo i tiho se nasmijuljio. U tom sam času znala. Dva muškarca u borbi ega jednako paklenska vožnja. A ja sam zarobljena u toj noćnoj mori bez mogućnosti bijega. Jett je ubrzao i promijenio brzinu, mišići na njegovim rukama napeli su se. Nije se činilo da ga smeta što nam se Dougov automobil stalno previše približava – ili što se je zabio u nas kad nas je prestigao nedugo prije no što smo stigli do prve kontrolne točke.

Netko je dao znak rukom. Doug je skrenuo ulijevo, a Jett za njim. Očekivala sam da će Jett opsovati, ali on je samo još jače pritisnuo gas ne pokazujući nijedan znak nervoze. Zarinula sam prste u naslone za ruke kad su kotači udarili o kvrgu na cesti i ja pojurila prema prednjem staklu sputana pojasom. Poželjela sam vrisnuti, ali zvuk je ostao zarobljen u mom grlu. Jettu treba moja podrška. Treba mu moje povjerenje jer sumnja i strah neće nas nikamo dovesti.

Ali strah me je gušio i tjerao da hvatam zrak. Poželjela sam da više nikad ne moram sjesti u automobil.

Mrzila sam stalno trzanje nakon svake kvrge i motor koji je rikao kao da je na izdisaju. Svaki mišić u tijelu bolio me je, a um spiralno tonuo u divovsku rupu panike. Svaka sekunda činila mi se je kao vječnost. Na drugoj kontrolnoj točki, Jett je pretekao Douga. Adrenalin je nagrnuo kroz mene kad sam shvatila da još uvijek imamo šansu pobijediti. Jett zna što čini i njegova usredotočenost ohrabrila me je. Blizu smo. Tako blizu da već vidim stražnja svjetla brojnih automobila na cilju.

Moje će muke uskoro biti završene.

U daljini sam prepoznala Brianov plavi ferrari. Brian je bio nehajno naslonjen na njega, osvijetljen automobilskim svjetlima. Dijelila su nas jedva tri metra. Metar i pol. Ali Jett nije usporio.

Vozio je prebrzo. Ne stane li na vrijeme, zabit ćemo se u Brianov automobil.

– Uspori – viknula sam. Ničim nije pokazao da je čuo moju naredbu. Zar je toliko drogiran adrenalinom da ne shvaća što će se dogoditi?

– Jette! – vrisnula sam, pripremajući se za najgore. – Ubit ćeš ga.

– U redu je. – Nije se činio ni najmanje pogođen. Srce mi je potonulo u pete. Užasnuto sam promatrala kako nam se Brian skokom sklanja s puta. U zadnji čas, Jett je okrenuo volan i provezao se pokraj Brianova automobila i kroz cilj.

– Tako mu i treba kad te je uvukao u ovo – promrmljao je i ponovno stisnuo gas.

Odmahnula sam glavom na tu njegovu ekshibiciju i odahnula od olakšanja što se ništa loše nije dogodilo. Uz to, prvi smo stigli do cilja, što je značilo da smo pobijedili. Okrenula sam se prema Jettu. Prsti su mu i nadalje bili stisnuti oko volana.

– Kamo ideš? – namršteno sam upitala.

– Natrag u grad. – Njegov miran glas, koji me je valjda trebao utješiti, samo me je zabrinuo.

Zašto bi se vozio natrag do grada kad smo trebali pokupiti nagradu ili što li već?

Zaškiljila sam. – Mislila sam da ćeš stati. Sam si to rekao.

– Hoću. – Otezao je to govoreći, ne gledajući me. – Kad bude gotovo. Utrka još nije završila. – Skrenuo je nalijevo na glavnu cestu. U daljini se je protezala osvijetljena autocesta i njujorški neboderi.

– Kako to misliš?

100

– Pravila su: tko dođe prvi, pobjednik je.

– Molim?

Zar se želi odvesti natrag u grad? Kroz promet do onog skladišta? Kako će, dovraga, pobijediti bez kazne zbog prebrze vožnje? Ili još gore, da ne postane slavan na nacionalnoj telki? U mislima sam već vidjela kako iznad nas kruži helikopter i prenosi vijest da je vozač podivljao i da se građani upozoravaju da ne izlaze na ulice. Bit će nas pune vijesti. Toliko o neprivlačenju pozornosti.

– Ali... – Odmahnula sam glavom, shvativši da je cilj ono skladište i da idemo zaobilaznim putem. To što namjerava učiniti prava je ludost. Pogledala sam u retrovizor. Doug nam je bio za petama.

– Zar si mislila da će biti tako lako? – upitao je Jett odgovarajući na moje neizgovoreno pitanje.

– Ti to zoveš lakim? – promrmljala sam. – Ja bih rekla da je bezumno, čak bolesno. – Prekrila sam dlanom usta. Istina me učinila nijemom. Jett je očito doista namjeravao nastaviti ovu ludost kroz prometne ulice New York Cityja. – Gospode.

– Upozorio sam te - rekao je. Prestigli smo jedan automobil, pa još jedan. Nakon nekoliko minuta, Jett je nagazio na kočnicu. Usporili smo i vozili se brzinom manjom od dopuštene.

Zbunjeno sam pogledala Jetta. Doug se je provezao pokraj nas. Jett kao da ga nije primijetio. Kad smo se zaustavili nasred ceste, znala sam da nešto nije kako treba. Ma koliko bih bila voljela misliti da je Jett stao zbog mene, nisam se mogla otresti osjećaja da on nikad neće odustati.

– Što to radiš? – upitala sam. Doug je nestao u daljini. Sudeći po tome kako je vijugao između automobila, ili će se s nekim sudariti, ili će pobijediti. Iza nas su se naredali automobili, ali Jett se nije obazirao na njih – ili mene.

– Jette? – Ovlaš sam mu dodirnula ruku. – Što ne valja?

– Jesi li primijetila da nam je Doug stalno bio za petama, ali nas nije pretekao – do sad? Misli da nas može sustići na kraju, što je moguće, budući da je to jedan od trikova kojeg sam ga ja naučio.

Smišljam novu strategiju. – Kratko me je pogledao prije no što je pomno pogledao u retrovizor.

Bojala sam se odgovora, ali svejedno sam morala pitati. – Koju?

– Prečicu za koju on ne zna – mirno je odgovorio Jett. Ah. Iz nekog razloga, njegov odgovor nije mi se svidio, jer poznavajući Jetta, prečice nikad nisu bile "prečice" u smislu lakšeg načina. Nisam to samo sumnjala. Znala sam.

Doug mi je gotovo nestao iz vidokruga, ali kad bih izvila vrat, vidjela bih kako čeka zeleno svjetlo na semaforu. U zastoju s drugim automobilima, nije mogao slijediti Jetta.

– Zapravo, nije toliko prečica koliko plan – nastavio je Jett. To je zvučalo još gore. – Ići ćemo istom rutom, samo u suprotnom smjeru.

Nisam imala pojma o čemu govori, ali nisam imala vremena pitati jer je Jett krenuo u rikverc.

Automobil se je naglo okrenuo, na što su vozači oko nas iznova zatrubili, ali nije se činilo da je Jett naročito dirnut kletvama drugih vozača dok je vozio uskim travnjakom i skretao ravno u nadolazeći promet.

– Jesi li lud? – dreknula sam.

Ne obazirući se na mene, nagazio je gas i automobil je naglo poskočio. Vozili smo se tako brzo da sam poželjela zaplakati. No umjesto toga, samo sam zarila nokte u meku kožu sjedala. Hvatala sam dah svaki put kad bi nam se neki automobil maknuo s puta ili kad bismo mi neki izbjegli.

– Molim te, stani – šapnula sam u nadi da bi me Jett za promjenu mogao poslušati.

– Ne možemo stati. Ovo je jedini način.

– Ali Doug je zapeo. Možeš li barem... Usporiti.

Jett mi je uputio neobičan pogled i ja sam začepila usta da ne zacvilim. Na križanju je naglo skrenuo ulijevo u jednu mirnu jednosmjernu ulicu. Ispred nas nalazila se je glavna cesta.

Bili smo u gradu.

101

Toliko ljudi, toliko automobila. Jett nije djelovao ni najmanje zabrinuto i daljejureći ulicama.

Opazila sam plavo rotirajuće svjetlo policijskog vozila i prije no što sam čula sirenu.

– Sranje! – Jett je pritisnuo papučicu gasa do daske, vješto okrećući volan dok je prolazio kroz crveno svjetlo. Policijski automobil vozio je za nama.

– Jette, moramo stati. – Glas mi je bio tako tih da nisam bila sigurna je li me čuo.

– Ne možemo. Vjeruj mi, izvući ćemo se. Gospode.

Njegova prečica podrazumijevala je luđačku vožnju. Da nisam znala da nije tako, bila bih se zaklela da kočnice ne rade.

– Opusti se – šapnuo je Jett. Glas mu je bio napet, ali ni najmanje nervozan. Oduvijek sam znala da Jett voli riskirati. Sad sam shvatila da je ludi no što bih ikad pomislila, jer očito misli da postoji netko tko se može opustiti kad je on za volanom.

Da se opustim?

Osjetila sam mučninu. Zapravo, molila sam se da se jednostavno onesvijestim i probudim kad ova noćna mora završi. Srce mi je divljački lupalo o sloj mraza koji se je širio mojim tijelom. Zarila sam lice u dlanove i u mislima počela ritmički ponavljati.

Ostani smirena. Budi mirna. Udah. Izdah. Razmišljaj o suncu, mirnoj vodi, zvuku galebova. Razmišljaj o violinama, o raju.

Ne. Loša zamisao. Nisam željela razmišljati o raju.

Razmišljaj o šetnji plažom. Zdrava si. S Jettom i djetetom. Sretna si. Živa si.

– Gospode Bože – promrmljala sam. – Gospode Bože.

Moj strah postao je jači i preobrazio se u jezu koja se je mogla pretvoriti u led i razbiti me na komade. Automobilska potjera u Italiji bila je gadna. Bila je grozna. Ali Jettova jurnjava njujorškim ulicama s policijskim vozilom koje nas naganja bila je prava noćna mora.

– Dušo, samo zatvori oči – rekao je.

Da zatvorim oči i pravim se da se ovo ne događa? To mi je cijelo vrijeme i bio plan.

– Pokušavam – promrmljala sam.

– Nemoj ih otvarati – odgovorio je, ohrabrujući me.

Molim te, molim te, molim te, molila sam. Pomozi nam da pobijedimo. Pomozi nam da sigurno stignemo na cilj. Pomozi nam da preživimo. Pomozi da nitko ne bude ozlijeđen.

Mogu li tražiti toliko mnogo želja odjednom?

– Izgubili su nas – najzad je rekao Jett. Zbunjena, otvorila sam oči. Jett je usporio i sad smo se vozili polupraznom garažom.

Sirene su odjekivale u daljini.

Izvezli smo se iz garaže, provezli kroz nekoliko uličnih blokova i nekoliko minuta vozili autocestom. Prepoznala sam zgrade u daljini prije no što je Jett skrenuo s autoceste i provezao se uz ogradu. Na moju posvemašnju nevjericu, izvukli smo se neozlijeđeni.

Namrštila sam se.

– Je li to...

Skladište, željela sam upitati, dok nisam vidjela da Jett okreće volan. Pritisnuo je papučicu gasa do daske i provezao se pokraj dvorišnih vrata. Cilj je zacijelo na drugoj strani. U daljini sam vidjela automobilska svjetla. Jett je nagazio kočnicu i gume su zacvilile. Glava mi je poletjela, a bol preplavila kralježnicu.

Glupo sam se nasmijuljila. Ugledala sam mnoštvo ljudi. Izgledah su iznenađeno, kao da nisu očekivali da ćemo doći sa stražnje strane. Tad su počeli klicati i okupilo se je još ljudi. Jett se nije obazirao na njih vozeći u otvorenu garažu. Dougov automobil nije bio ondje. Jett je ugasio motor i okrenuo se prema meni. Tamna kosa bila mu je zalijepljena za sljepoočice, a niz vrat klizili potočići znoja.

102

Noge su mi se toliko tresle da sam zabila potplate cipela u pod samo kako bi prestale klecati.

Cijelo moje tijelo kao da je utrnulo.

– Pobijedili smo – mirno je rekao Jett. Jesam li to u njegovu glasu čula natruhu ponosa? – Jesi li dobro? – Odmahnula sam glavom jer nisam bila dobro. – Ne brini, imamo lažnu tablicu. – Kutovi njegovih usana vragolasto su se izvili. Dakle, bila sam u pravu. Ponosan je. Možda čak nadut od ponosa.

– Nisam brinula zbog kazne za prebrzu vožnju – promrmljala sam.

Bila sam bijesna kao ris – na Jettovu vratolomnu vožnju, na cijeli taj njegov alfa mužjački stav zbog kojeg bi učinio sve samo da pobijedi, i na milijun drugih stvari. Kako se on može smješkati kad je prije samo nekoliko sekundi nasmrt preplašio tko zna koliko ljudi, uključujući i mene?

– Jebeno mrzim... – pokušavala sam naći riječi, ali od šoka nisam bila sposobna oblikovati suvislu rečenicu.

– Koliko me voliš? – Jamice na njegovim obrazima pojavile su se i načas sam bila razapeta između želje da ga udarim i želje da ga poljubim.

Zagledala sam se u njega i prasnula u smijeh.

– Da. Blesavo, zar ne? – Znala sam da to govorim iz histerije i adrenalina koji mi je pumpao žilama. Ili možda iz zahvalnosti što smo još uvijek živi.

Nisam znala što me je spopalo, ali kad sam ga vidjela onako znojnog i vrućeg, s onim zabavljenim sjajem u vraški zelenim očima, poželjela sam ga. Strašno sam ga željela. Luđački.

Neobuzdano. I nije me bilo briga hoće li se to dogoditi ovdje, na licu mjesta, i hoće li zbog toga njegov ego narasti nebu pod oblake. Prebacila sam se preko mjenjača i sjela na njega. Zarila sam prste u njegovu kosu spuštajući usne na njegove s požudom koja je zahtijevala trenutačno zadovoljenje. se.

– Znao sam da imaš zločestu stranu, gospođice Stewart – šapnuo je Jett u moja usta i odmaknuo

– Zaboravio si ludu. Bila je ludost poći s tobom. Bila sam luda kad sam pomislila da ću to moći preživjeti nedirnutog mentalnog zdravlja. Nikad više neću učiniti ništa slično.

– Nikad? – Izvio je obrve glumeći iznenađenost. – Što se je dogodilo s onom izjavom da "nema iznimki, nema kajanja"? Ta mi se je stvarno sviđala. Nekako mi je davala mogućnost da isprobam s tobom razne nove stvari.

Odmahnula sam glavom. – Za tebe ću sve učiniti, ali utrke više ne. Nikakve ekshibicije.

– Znaš da volim izazov. – Nacerio se je. – Prema našem dogovoru i mojim pravilima, još mi je ostalo nekoliko sati.

Prostenjala sam.

Ne ponovno ona grozna oklada!

– Pobijedio si. Prestani s time – promrmljala sam.

– Samo još jedna ekshibicija, dušo. – Oči su mu zasjale. Odmahnula sam glavom. – Bi li mi dopustila da te nagovorim da se predomisliš?

– Dobar pokušaj, ali preskoči me. – Adrenalina mi je bilo dovoljno za cijeli život.

– Čuo sam da i drugi put može biti veoma dobro. Iskradimo se s tuluma i budimo zajedno. Već smo davno trebali.

To je rekao kao da me zove na spoj. Već cijelu vječnost nismo izašli zajedno. Zapravo, otkad smo provalili u kuću Kim Dessen. Ali meni se svakako činilo kao cijela vječnost. – Kakvog tuluma?

– upitala sam.

– Nazovi ga tulumom dobrodošlice – šapnuo je Jett. – Vrijeme je da upoznaš moju bandu. – Nisam imala pojma o čemu govori, ali mogućnost da budem s njim zvučala je primamljivo.

– Najprije ću se istuširati – odgovorila sam. – I dosta je bilo ekshibicija, Mayfielde. Stvarno to mislim.

103

– Neće biti ekshibicija, obećajem. – Nacerio se je. Zakolutala sam očima. Nisam li to već čula?

– Barem neko vrijeme – dodao je Jett.

Uzvratila sam mu osmijehom kad me je privukao k sebi da me još jednom poljubi.

104

25

Gornji katovi skladišta bili su pretvoreni u spavaonice. Brian je dogovorio da se Jett i ja istuširamo i preodjenemo u jednoj od soba koja je bila puka suprotnost onome što sam očekivala: malena, ali ukusno uređena u smeđoj i bež boji, s kupaonicom s tuš kabinom. Na istočnoj strani bio je postavljen veliki krevet na četiri noge. Nasred prostorije, ispred televizora na zidu, nalazio se je bež kauč. Sve je izgledalo čisto i uredno. Onaj tko je uredio ovu sobu, očito ima ukusa.

– Ovo je bila moja soba – rekao je Jett.

– Stvarno? – To doista sve mijenja. Polako sam se okrenula, nastojeći primijetiti pojedinosti koje su mi ranije možda promaknule. Prišla sam krevetu i legla. Madrac je bio mekan, a prekrivači mirisali svježe, kao da su nedavno promijenjeni. Na zidovima nije bilo slika, ali iz nekog sam razloga osjećala prisutnost jednog mlađeg Jetta, njegov duh i stav. Mnogo ga je toga razdiralo, ah bio je i sretan.

– Sviđa mi se ovdje – tiho sam rekla. – Sretna sam što ćemo ostati neko vrijeme.

Netko – valjda Sylvie – donio je odjeću i čim sam zatvorila kupaonička vrata iza svojih leđa, razodjenula sam se i ušla pod tuš, jedva čekajući da mi vruća voda opusti napete mišiće i smiri stanjene živce.

Tek sam našamponirala i isprala kosu, kad su se vrata otvorila i kroz zastor tuš kabine jasno vidjela Jettova silueta. Razodjenuo se je i provirio iza zastora s mješavinom oklijevanja i želje u nemoguće zelenim očima.

– Brooke. – Međunožje mi se je zažarilo kad sam čula kako dubokim glasom izgovara moje ime.

– Želim ti učiniti nešto razvratno. Nešto što nikad nećeš zaboraviti.

Puls mi je ubrzao i preplavio me je val uzbuđenja.

– Što imaš na umu? – šapnula sam.

Odgurnuo je zastor i pridružio mi se u kabini, nag u svoj svojoj slavi. Usta su mi se osušila od ljepote njegova isklesana tijela s nabreklim mišićima ispod zategnute kože.

Utjelovljeni seks.

Kao da čita moje prljave misli, Jett se je nasmiješio i naša su se usta našla u strastvenom poljupcu. Njegov jezik kliznuo je u mene, istražujući, zahtijevajući da se otvorim i dam mu što je njegovo. Istodobno, ruka mu se je smjestila između mojih nogu. Prostenjala sam kad mi je protrljao klitoris. Nisam se samo ovlažila; žudjela sam za njegovim prstima u sebi, žudjela sam dodirnuti ga i provjeriti je li stvaran.

Jagodicama prstiju očešala sam njegov nabrekli ud.

– Napaljuješ me, dušo. – Njegov šapat pretvorio se je u grleni dahtaj kad sam ovila prste oko njegovog sve tvrđeg spolovila i počela ga obrađivati, oponašajući pokrete njegovih prstiju oko mog klitorisa dok nisam imala osjećaj da više ne mogu podnijeti.

– Želim te u sebi – prostenjala sam u njegova usta.

– Ne još.

Podigao je moju lijevu nogu, a ja sam pustila njegovo nabreklo spolovilo iz ruke kako bih se pridržala za njegovo rame. Posve polako, gurnuo je najprije jedan, pa dva prsta u mene i zapalio buktinju.

Oh, Gospode.

Voda se je slijevala na nas i bila sam sigurna da nije jedino što mi se slijeva niz nogu. Zaljuljala sam se o njega, zahtijevajući užitak koji mi je samo on mogao pružiti. Ulazio je u mene prstima, brzo i bjesomučno. Zastenjala sam i naslonila se na njegovu ruku, spremna posve se prepustiti. Baš kad

105

sam mislila da ću svršiti, Jett je usporio – nepodnošljivo napaljivo, nepodnošljivo uzbudljivo – i izvukao prste. Nastavio mi je masirati klitoris ne pruživši mi očajnički potrebno olakšanje.

– Još – rekla sam. – Želim da me jebeš.

To nije bila opcija; bila je naredba.

– Kako želiš. – Svrdlao me je pogledom pritiskajući me o pločice na zidu i dodatno mi podižući nogu. Osjetila sam njegov glatki glavić na svom ulazu, kružio je i gurkao me, sve samo nije ulazio u mene. Nestrpljivo sam se promeškoljila uz Jetta, očima ga preklinjući da me uzme.

– Ovo želiš? – Gurnuo je glavić u mene rastežući moje meko meso i ljubeći mi resicu uha. Srce mi je umalo stalo od iznenadne vreline u trbuhu. Bila sam strašno blizu. Još samo nekoliko centimetara.

– Dublje – šapnula sam.

Njegovo spolovilo zaronilo je još centimetar u mene, zadirkujući me nježnim pokretima, sve više me napaljujući dok ga nisam poželjela opsovati jer me muči.

– Jebemu, Jette – opsovala sam. – Ubijaš me.

Nasmijao se je onim svojim dubokim smijehom od kojeg bih se uvijek sva zažarila. – Kako želiš.

Zadahtala sam kad se cijelom dužinom zabio u mene – brzo i odlučno. Jednim pokretom do samoga kraja. Mišići su mi se stegnuli oko njegovog spolovila. Bol koju sam osjetila kad je pogodio moje osjetljivo mjesto brzo je nestala i trbuhom mi se je razlio novi užitak. Cijelu me je preplavio.

Spalio mi utrobu kao užarena lava.

Zadrhtao je, uzbuđen, čekajući... čekajući što?

Um mi je bio previše zamagljen da bih išta pitala, previše omamljen njegovim mirisom i okusom njegovih usta, previše željan njegova dodira.

Trebala sam ga. Mora se pokrenuti. Mora prije nego što eksplodiram. Ili ću...

Protrljala sam se kukovima o njega tražeći još. Bedreni mišići zaboljeli su me od napora, ali nisam marila. Trebalo mi je olakšanje i ako mi ga on ne želi dati, tad ću ga sama uzeti.

– Kad bih barem mogao zauvijek ostati u tebi – šapnuo je Jett gotovo sanjarski, gotovo sa žaljenjem. Kružio je bokovima, ali nije se zabijao u mene. – Zapamti kakav je osjećaj kad sam u tebi.

Zajedno smo. Ne ti, ni ja, nego mi. Čuvši te njegove sirovo seksi riječi tijelo mi je preplavio novi val užitka, dovodeći me još bliže rubu orgazma. Bio je to dobar osjećaj. Bio je dobar osjećaj imati ga u sebi. Željela sam mu to reći.

Kao da je osjetio moju želju za njim, nasmiješio se je. Pogledi su nam se sreli i izgubila sam se u njegovim očima, nesposobna razlučiti gdje ja završavam, a on počinje.

– Znaš da te ne mogu odbiti kad si ovakva. – Usnama je zgnječio moje. – Tako vlažna. Dušo, mogao bih ovako zauvijek.

Najzad se je pokrenuo u meni cijelom dužinom. Osjetila sam kako svaki njegov tvrdi centimetar buja i bubri, ispunjava me i rasteže. Iskušava moje granice.

Prostenjao je u moja otvorena usta i počeo se zabijati u mene, najprije polako, pa sve jače. Sve brže i brže, dovodeći me u kovitlac požude i ushita. Zatvorila sam oči kako bih uživala u tom osjećaju i prostorija se je zavrtjela oko nas. Osjećala sam samo njegovo tvrdo spolovilo koje me je probadalo kao koplje.

– Jette. – Ubrzano sam disala i potonula u more ekstaze. Krajičkom uma, čula sam njegov posljednji dahtaj i osjetila kako se njegovi vreli sokovi razlijevaju duboko u meni. Tijelo mi se je stopilo s njegovim, uzdajući se da će me on pridržati preplavljenu njegovim valovima užitka koji su nas oboje vodili na nove obale.

Nisam znala koliko smo dugo stajali ispod tog tuša spojenih tijela, a voda nam hladila grozničavu kožu. Nakon nekog vremena, kad je voda postala hladna kao led, iskoračili smo iz tuš kabine, a s nas je kapalo svuda naokolo. Noge su mi se tresle od napora, ali srce mi je usporilo do normalne brzine.

– Hvala ti – šapnula sam, tako tiho da nisam mislila da će me čuti.

106

– Na čemu? – Zagrnuo me je ručnikom i poljubio u vrh nosa. Jer si fenomenalan.

Slegnula sam i nasmiješila se, zadržavši misli za sebe.

Kad smo napokon došli, tulum je bio u punom jeku. Cijeli prvi kat vrvio je ljudima, medu kojima je bio i Doug, a iz minute u minutu pritjecalo ih je sve više. U kutu je svirao jedan indie bend. Zrak je bio zadimljen od cigareta. Stolovi su bili natrpani bocama alkohola, polupraznim čašama i grickalicama, što me je podsjetilo na studentske dane. Svi su se naizgled zabavljali. Vidjela sam da će noć biti duga.

Jett me je poveo kroz mnoštvo, posesivno položivši dlan na moja križa. Kimala sam iako nisam čula ni riječi od onoga što mi je govorio, i pogledom sam nastavila tražiti Sylvie – bez mnogo uspjeha. Probili smo se do Briana. Na krilu mu je sjedila jedna djevojka. Ona koja mi je rekla da požurim i preodjenem se u trkaće odijelo. Čim je opazila da se približavamo, ustala je i otišla.

Namrštila sam se.

Ne samo da joj se ne sviđam, nego to otvoreno pokazuje. – Dobro si to izveo.– Brian je potapšao Jetta po ramenu i obratio se meni.– Ljudi mi duguju brdo love. Znao sam da će Jett pobijediti. Znači, sve je to bilo zbog novca?

Jett je izvio obrvu. – Jesi li se kladio i da ćeš noćas popiti više od sviju?

– Izazivaš li me? – Brian se je glasno nasmijao. – Jer nema šanse da neću pobijediti. Mogu podnijeti golemu količinu cuge. Nema jebene šanse da ćeš me pobijediti.

– Tko je rekao da ću se natjecati? – odgovorio je Jett. – Večeras ne pijem, ali znam nekoga tko će te srušiti ispod šanka.

– U slučaju da si zaboravio, Irac sam – rekao je Brian. – Dosad sam sve pobijedio.

– Osim sestre. – Jett je kimnuo crvenokosoj ženi koja je stajala iza Briana. – U posjetu je u gradu.

Brian se je okrenuo, a osmijeh je iščezao s njegova lica. – Sranje.

– Dobro sam uložio lovu. – Jett mi se je ohrabrujući nasmiješio i znala sam da ne misli ozbiljno.

– Gadno će te sprašiti i oteti ti titulu.

– Bog i tebi, frajeru. – Žena se je nasmiješila Jettu i obratila meni. U očima boje lješnjaka odražavala se je znatiželja, ali i nešto drugo – srdačnost, što me je navelo na zaključak da su Jett i ona prijatelji i ništa drugo osim prijatelja. – Novosti se brzo šire. Kad sam čula da si se vratio, morala sam doći i uvjeriti se vlastitim očima.

– Brooke – rekla sam pruživši joj ruku. Čvrsto ju je dograbila i snažno protresla. Načas smo se samo gledale, procjenjujući jedna drugu. Bila je u srednjim tridesetim godinama života, bujnih oblina, blijede kože, pjegava i sa zaraznim osmijehom. Odlučila sam da mi je simpatična.

– Ja sam Cassidy. Čula sam mnogo o tebi. Gadovi koji te love gadno će platiti. – Trebao mi je jedan trenutak da shvatim da govori o Alessandrovom klubu. – Brian zna kako će ih pronaći. On je kao pas tragač. – Grohotom se je nasmijala.

– Nadam se – odgovorila sam. – Jettu i meni dobro bi došlo malo mira. – Cassidyn pogled okrznuo je moj trbuh i znalački je kimnula. Pitala sam se otkud zna, ali umjesto da ju upitam, samo sam se nasmiješila. Čavrljale smo dok se Brian nije popeo na pozornicu i skrenuo pozornost sviju na nas proglašavajući Jetta pobjednikom u utrci, kao da to svi već nisu znali, nakon čega je prepričao Jettovu malu ekshibiciju, uključujući i podatak da se je naš automobil umalo zabio u njegov ferrari.

Svi su se nasmijali, uključujući i Briana. Brian je sišao s pozornice i ljudi su nagrnuli čestitati Jettu, Doug među njima. Pomaknula sam se u stranu kako bi imao svoj moment. Ili je utrka sve promijenila, ili su svi čekali Brianovo odobravanje i led je napokon bio razbijen.

Sad sam prvi put vidjela sam Jetta opuštenog i ležernog na javnom okupljanju. Kao da osoba ispred mene nije Jett Mayfield kojeg poznajem – bogati, šutljiv milijunaš čija je jedina svrha osigurati uspjeh svoje tvrtke. Kenny je bio u pravu. Ova ekipa Jettova je obitelj. Jett je s njima imao više toga zajedničkog nego što sluti, jer oni su ga oblikovali. Pomogli su mu kad ga je otac izbacio iz kuće. Ponovno sam se zapitala što se je tako strašno dogodilo da se je Jett vratio ocu.

107

– Želiš li da odemo, dušo? – šapnuo je Jett u moje uho. – Izgledaš tako dobro u tim uskim trapericama da sam se sav napalio. – Kao da želi dokazati svoje riječi, rukom je okrznuo moju stražnjicu i usnama očešao osjetljivo mjesto na mom vratu. Osjetila sam kako mi je tijelo sladostrasno zadrhtalo. Da nije bilo ljudi oko nas, rastrgnula bih mu košulju i skinula hlače da uživam u njegovom božanstvenom tijelu.

– Tek smo došli, a ti već želiš otići? – zabavljeno sam upitala. – Zar nećemo tulumariti do jutra?

– Je li to trik pitanje? – Njegov promukli glas izazvao je nove sladostrasne srse u mom tijelu.

Polako mi je počeo grickati resicu uha. – Kad nešto želim, ne čekam.

– Uzmeš. Shvatila sam. – Progutala sam slinu i okrenula se prema zelenim očima boje grijeha. – Što predlažeš?

– Imam dobru zamisao, gospođice Stewart. – Na insinuaciju u njegovu glasu, od pupka nadolje oblila me je toplina. – Dopusti da ti pokažem nešto od čega će ti se gaćice ovlažiti.

Ponovno?

Uhvatio me je za ruku i poveo. Već smo umalo stigli do vrata kad nam je Brian prepriječio put.

– Je li te itko proveo naokolo?–upitao je Brian, obraćajući se meni.

– Nema potrebe – odgovorio je Jett kroz stisnute zube. Jesam li u njegovu glasu opazila natruhu razdraženosti?

– Inzistiram.

Slegnula sam ramenima Jettu koji me je samo prostrijelio pogledom. Ponovno sam slegnula. Na Brianovom smo teritoriju, a on se ponosi ovime što je stvorio. Gosti smo i zato se kao gosti moramo i ponašati. Jett može skinuti hlače kasnije.

– Zvuči sjajno – rekla sam. – Budi nam vodič.

Brian je govorio cijelo vrijeme obilaska, a Jettovo raspoloženje kao da je splasnulo do najniže točke. Zabavljeno sam promatrala prostranost tog mjesta. Skladišta su bila međusobno povezana podzemnim labirintom hodnika, što sam i ranije pretpostavila. Gornji katovi svi su bili pretvoreni u sobe i stanove. Izvana su zidovi izgledali kao da će se svakog časa urušiti, ali unutarnje uređenje pokazivalo je da Brian nije štedio. Pokućstvo je bilo minimalističko, ali moderno i skupo, tehnologija vrhunska. Na zidovima su visjele apstraktne slike u tonovima crvene i plave sa zlatnim zavijucima, sve od istog umjetnika. Pitala sam se je li jedan od članova bande slikar.

– Svi vi živite ovdje? – zadivljeno sam upitala.

– Neki. Drugi radije žive u svojim stanovima – odgovorio je Brian i otvorio sljedeća vrata koja su vodila u golemi dnevni boravak s kaminom i novim slikama na zidovima. – Slobodno ostanite ovdje koliko želite. Gornji kat sav je vaš.

– Bit će nam dovoljna moja stara soba, Briane – promrmljao je Jett.

– Pomislio sam da bi tvojoj curi možda bilo draže nešto... – Brian je udahnuo, birajući riječi – ...otmjenije.

– Hvala ti – rekla sam. – Ali radije bih ostala u Jettovoj staroj sobi, ako je to u redu.

Jettova ruka ovila se je oko mog struka. Da nisam znala da nije tako, bila bih rekla da je zadovoljan mojim odgovorom – i posesivan.

– Javite mi ako vam išta treba. – Brian je oklijevao i okrenuo se prema Jettu. – Mogu li nakratko porazgovarati s tobom nasamo?

Pitala sam se je li Brian inzistirao da pođe s nama zato da bi razgovarao s Jettom nasamo.

– Naravno.

– Slobodno razgovarajte koliko god želite – rekla sam im. Vrata su se zalupila i ostala sam sama, ali jasno sam čula njihove glasove.

– Dogovorio sam sastanak za sutra kako bismo otkrili tko je nepoznati primatelj. O koliko love govorimo? – upitao je Brian.

– Pedeset milja – odgovorio je Jett.

108

– Jebemu.

– Tvrtka će bankrotirati. – Jett je oklijevao. – Ja sam generalni direktor. Ne riješim li zbrku, mogli bi me smatrati odgovornim. Mogao bih sve izgubiti: novac, dom, ulagače u novu tvrtku, ugled. Ali najprije te trebam da se fokusiraš na pronalaženje onoga tko je odgovoran za Brookeinu otmicu.

– Radimo na dekodiranju diska – odgovorio je Brian. – Daj nam nekoliko dana.

– Nemam ih. Disk mi treba čim prije. Moj stari je želio knjižicu, stoga mora biti vrijedna. Dok ne znamo s kime imamo posla, Brooke nije sigurna.

– Znači, pretpostavljaš da je tvoj otac upetljan u to? Što ako nije imao izbora?

– Nemoj mi srati, Briane. Znaš da nema drugog objašnjenja. Moja je pretpostavka da je prebacio lovu kako bi nešto zadržao za sebe. Međutim, pitanje je zašto. Moram znati postoji li nešto što ne znamo. Trebam te da mi provjeriš moguće rizike. Zadnje što želim jest da nas moj stari uvali u još gora sranja.

– Obavještavat ću te o svemu što saznam.

– Dobro.

Nakon toga, kratko su razgovarali o Cassidy. Prišla sam krevetu čim sam čula korake ispred sobe. Vrata su se otvorila i ušao je Jett.

– Koliko si čula? – upitao je zatvorivši vrata iza sebe. Lecnula sam se, nesposobna prikriti izraz krivnje na licu. – Kako znaš da sam slušala?

– Nije bilo teško pogoditi. Poznajem te, Brooke. Osim toga, ne želim ti ništa tajiti. – Nagnuo je glavu, pomno me promatrajući. – Onda, koliko?

– Zapravo, gotovo sve. Ali već znam da je Mayfield Realties u frci, tako da mi to nije neka novost – priznala sam. – Tvoj brat mi je spomenuo da osnivaš novu tvrtku.

Iznenađeno me je pogledao. – I, što misliš o tome?

– Mislim da ćeš biti sjajan – šapnula sam. – Mnogi ne znaju kad treba prestati da ne bi još više izgubili. Ostanu u bezizlaznoj situaciji dok im se sve ne obije o glavu. Postupaš ispravno, Jette.

– Žrtve prije gubitaka. Sretan sam što me razumiješ – odgovorio je. – Žao mi je što ti za novac koji nedostaje nisam rekao prije.

Slegnula sam ramenima. – Nema veze. Iako, rado bih ti bila pomogla.

– Tvoje stručno mišljenje bilo bi mi od koristi u svemu što radim, gospođice Stewart. Koliko naplaćuješ?

– Puno. – Uzvratila sam mu cerekom. – I znam točno kako mi se možeš odužiti. – Pokazala sam na kauč iza nas. – Brian je bio ljubazan i dao nam lijepu sobu. Možemo odmah početi s pregovorima.

Prišla sam kauču. Jett mi se je pridružio, sjeo pokraj mene i privukao me na krilo. Rukama mi je odmaknuo kosu da me pomiluje po vratu. Zatvorila sam oči, uživajući u njegovu dodiru.

– Šteta što nećemo dugo ostati – rekao je.

– Zašto ne?

– Još uvijek im ne vjerujem. Previše je opasno za tebe. A kao drugo... – Njegov dah zaškakljao mi je kožu prije no što su se njegove usne razdvojile u nježnom poljupcu. – Želim provesti kvalitetno vrijeme s tobom.

Okrenula sam se i pogledala ga. – Brian ti je pomogao da me nađeš. Pokušava pronaći tvog oca i saznati pravu istinu o klubu. Zar ne misliš da malo pretjeruješ s cijelom tom pričom o povjerenju?

– Nije tako jednostavno – turobno je odgovorio Jett. Možda, ali menije bilo jednostavno.

Izraz njegova lica nagnao me je da začepim gubicu i saslušam ga. Bio je ljut. Ali zašto? Zar nije sretan što je ponovno u kontaktu sa starim prijateljima?

109

– Ne razumijem. Ovo ti je nekoć bila obitelj. – Podigla sam se s njegova krila i kleknula ispred njega, laktovima se oslonivši o njegova koljena. – Vi dečki imate toliko mnogo zajedničkih uspomena. Mislila sam da ćeš željeti biti s njima.

Njegovo lice nalikovalo je turobnoj maski. Rekla sam nešto pogrešno i bjesomučno sam pokušavala dokučiti gdje sam pogriješila. Dodirnula sam njegovu nogu kako bih mu privukla pozornost. Jett nije reagirao.

– Oprosti – rekla sam, ne znajući zbog čega se ispričavam. – Bi li mi rekao što se događa?

Tišina između nas činila se je deprimantnom. U sobu su dopirali glasovi izvana – čavrljanje, glazba i smijeh – u napadnoj opreci s onime što se je zbivalo u Jettovoj razapetoj duši. Osjetila sam da ću pretjerati budem li previše navaljivala, a nisam ga željela prisiljavati. Gledala sam kako se Jettovi prsti ovijaju oko okvira slike na stoliću uz kauč. Prikazivala je skupinu muškaraca oko krijesa.

Po preplanulu tijelu i božanstvenim jamicama na obrazima smjesta sam prepoznala Jetta.

Ugrizla sam se za usnu pokušavajući zamisliti što je izazvalo tako naglu promjenu Jettova raspoloženja.

– Ubio sam najboljeg prijatelja – rekao je kao da mi čita misli. Glas mu je bio tako tih da nisam bila sigurna da sam ga dobro čula. Prstom je uperio u plavokosog muškarca koji je na fotografiji sjedio pokraj njega, nasmijan i s pivom u ruci.

– Dogodila se nesreća? – bez daha sam upitala. Morala je biti nesreća. Ništa drugo ne bi imalo smisla.

– Ne. – Polako je odmahnuo glavom. – Ne baš. – Glas mu je bio promukao, a oči vlažne. Iz svake pore njegova lica probijala je bol. Pomisao da je Jett ubojica nije se baš uklapala u moju sliku o njemu. Nisam mogla zamisliti da bi on mogao učiniti išta strašno, ali znala sam da je to moguće.

Negdje u primozgu, sjetila sam se pucnjeva. Nekako sam znala da je Jett ustrijelio muškarce koji su me željeli silovati. Ako se to dogodilo jednom, postoji mogućnost da je Jett i prije naudio ljudima.

U tišini sobe, pogled mi je skrenuo s Jetta na fotografiju u njegovim rukama. Izgledala je kao da je davno snimljena. Ali nisam mogla postaviti pitanje koje mi je palilo mozak. Strpljivo sam čekala da on bude spreman.

– Joe je radio gluposti – počeo je Jett. Govorio je sporo, s mukom. – Svima je dugovao, uključujući i mene, jer je bio ovisnik o kockanju. Toliko je duboko zaglavio da ni meni nije mogao reći da je posudio lovu od zelenaša. – Glas mu je zapeo i duboko je udahnuo.

Progutala sam slinu. Nikad nisam vidjela Jetta ovako potresenog. Čak ni kad je govorio o ocu.

– Jednog dana, trebao mu je vozač da ode po nešto. Nisam mislio da je neka frka pa sam ga odvezao do tog mjesta bez ikakvih pitanja. Međutim, tog dana nije samo otišao po nešto. Nekoga je ubio. Rekao je da je bio nesretan slučaj. Priznao mi je da je dužan raznoraznim ljudima i da povremeno obavlja neke posliće kako bi im se odužio. Obećao sam da ću mu čuvati leđa i pomoći ako prestane raditi za njih. Ali Joe nije želio poslušati.

Glas mu je bio tako turoban da sam znala da to nije kraj priče. Gledala sam kako ponovno udiše i vraća fotografiju na stolić. Tijelo me je nukalo da ga dodirnem, ali muškarac ispred mene bio je zarobljen sjećanjima i naizgled me je zaboravio, kao sjenu koja ga ne može dosegnuti.

– Tog dana trebao je vratiti novac koji je ukrao. Umjesto toga, sakrio ga je negdje u skladištu i rekao mi da odlazi iz grada i da će se skrivati dok ne zaradi dovoljno da vrati dug i visoke kamate.

Malo sam ustuknula od prodornosti Jettova pogleda. Nije mi morao reći što osjeća – bol se je jasno vidjela na njegovu licu, u duši, u mislima. Prste je stisnuo u šake. Nisu mi trebale riječi da bih zaključila da je plan pošao strašno ukrivo.

– Što se je dogodilo? – tiho sam upitala. Čvrsto je stisnuo usnice, razapet, i ponovno pogledao fotografiju kao da su u njoj odgovori koje traži.

110

– Sutradan novca nije bilo. Joe me je optužio da sam ga ukrao i posvadili smo se. – Gorko se je nasmiješio. – Bio sam grozno ljut zbog njegove optužbe i otišao sam Brianu i rekao mu istinu o Joeovim dugovima. O poslu. O novcu. Želio sam pomoći Joeu. Ali Brian... – Duboko je udahnuo, a u glasu mu se čula srdžba. – Brian je želio izbaciti Joea iz bande. Rekao je da je opasan.

Zbunjeno sam ga pogledala. – Zašto?

– Zato što smo već imali problema s drugim bandama. Ovaj svijet tako funkcionira. Brian je rekao da Joe predstavlja opasnost za sve nas jer će nas upetljati s krupnim zvjerkama i pravim sranjem kao što su droge. Brian me je primio kad nisam imao gdje živjeti. Uvijek je bio uz mene.

Otišao sam mu vjerujući u njegovu prosudbu. Kad je Brian želio izbaciti Joea, molio sam ga da pruži Joeu drugu priliku, jer bez bande neće imati nikakvu zaštitu od zelenaša. Brian je oklijevao, ali na kraju je pristao pod uvjetom da Joeu očitamo bukvicu i... – Jett je zastao – ... ponudio sam se da ja to učinim. Iako sam bio ljut na Joea, bio mi je najbolji prijatelj i želio sam imati nadzor nad onime što će mu biti učinjeno. Predložio sam utrku u kojoj ću se namjerno sudariti s Joeom – samo da ga preplašim, slomim mu koju kost, zatvorim ga na neko vrijeme u bolnicu u kojoj ću mu moći pomoći.

Brian je pristao. Ali pošlo je ukrivo. – Utihnuo je.

Težina se je osjećala u zraku. Znala sam što slijedi i srce mi se je slomilo.

– Izgubio sam nadzor nad automobilom i ubio sam ga – polako je rekao Jett s hladnim, grubim pogledom. – Ja sam bio kriv.

Progutala sam knedlu u grlu netremice promatrajući fotografiju i muškarca pokraj Jetta. Jett nikad nije gubio kontrolu dok je vozio. Uvjerila sam se u to vlastitim očima.

– Kako je to uopće moguće? – upitala sam.

– Nisam vidio stablo na njegovoj strani ceste. – Spustio je pogled na pod. Iako su svjetla bila prigušena, vidjela sam da mu se oči cakle od suza.

– Ali on je – šapnuo je. – Kad sam se zaletio u njega, okrenuo je automobil, odgurnuo moj i zabio se ravno u stablo. Mene je spasio, ali sebe je žrtvovao. Gledao sam kako se njegov automobil pretvara u buktinju.

– Strašno mi je žao.

– Nemoj da ti bude žao. Ne zaslužujem.

Voljela sam Jetta. Voljela sam ga svim srcem. Nisam željela da ga krivnja izjede. Uhvatila sam ga za ruku i privukla k sebi, primorala ga da me pogleda u oči.

– Jette, to je bio nesretan slučaj.

– Ne, nije. – Glas mu je bio ljutit. – Vidiš, uvijek postoji golemi rizik. Znao sam to kad sam predložio utrku. Znao sam da može ubiti njega... ili mene. Ali svejedno sam učinio tu pogrešku i to me je odredilo. To je sve promijenilo.

Nježno sam poljubila njegove ruke. Potresla me je njegova ispovijed – ne toliko ono što se je dogodilo, koliko njegovo mišljenje o sebi. – Jette, pogreške ne određuju čovjeka. Ti si mnogo više od zbroja nekoliko loših odluka u životu.

Mračno se je nasmijao. Vidjela sam da mi ne vjeruje.

– Da se tog dana nisam utrkivao, on bi još uvijek bio živ. Moja pogreška koštala ga je života – šapnuo je. – A kad sam saznao da je Brian cijelo vrijeme znao za Joeove probleme, da je on bio taj koji je uzeo novac i vratio ga zelenašima kako nam ne bi provalili u skladište, napustio sam ekipu.

Da mi je rekao, nikad ne bih bio predložio utrku i Joe ne bi bio mrtav. Zato ne, ne mogu vjerovati Brianu. Joe mi je bio više od prijatelja. Bio mi je kao brat.

Nastupila je duga šutnja. Mišići njegove čeljusti titrali su, pogled mu je bio zalijepljen za moje ruke, dodirivao me ne dodirujući mi kožu. U zraku se je osjećala napetost i turobnost. Nisam znala gdje početi ni kako mu pomoći, iako za mene Jett nije bio kriv. Ali kako mogu uvjeriti muškarca kojeg volim da je to bio nesretan slučaj – da on to nije učinio namjerno – kad je on jedini koji se u to može uvjeriti?

111

– Ako je Brian cijelo vrijeme znao za Joeove probleme, možda su mu zelenaši zaprijetili pa je vratio novac kako biste svi bili sigurni – predložila sam. – Jesi li ga ikad pitao?

– Ne. Otišao sam. – Slegnuo je ramenima, jasno odbijajući tu pomisao. – Brooke, ne razumiješ.

Utrka je bila moja zamisao. Moja jebena zamisao, ne Brianova.

– Zar stvarno misliš da Joe nije znao u što se uvaljuje? – šapnula sam. – Znao je opasnosti i želio se je izvući. Čak i da tog dana nije poginuo, svejedno bi mnogima mnogo dugovao. Opasnim ljudima koji bi došli po njega jer je uzeo onaj novac. Ne bi dobro završilo.

Ta je logika bila pomalo uvrnuta, ali ujedno je bila istina. I Jett je to znao, želio to priznati ili ne.

– To ne znamo – rekao je, i nadalje ne želeći prihvatiti istinu. – Koliko je nama poznato, moglo je završiti drugačije, samo da je imao prilike promijeniti život.

Jett je bio u pravu. Nije znao bi li Joe bio dobro – kao što ja nisam znala bi li se moja sestra prestala viđati s Dannyjem da joj one kobne noći nisam dopustila da ode iz kuće. Ali kad sam povjerila Jettu svoju tajnu, pomogao mi je da se nosim s krivnjom koja me je godinama mučila.

Osjetila sam povezanost s Jettom jer sam mislila da shvaća moju bol. Povjerivši mu se, osjetila sam se sigurno i slobodno uz njega i unutar svog uma. Sad kad sam saznala njegovu prošlost, čeznula sam da mu pomognem da i on stvori istu takvu povezanost sa mnom.

Ovlažila sam usne, brižno birajući riječi.

– Kad sam ti rekla za svoju sestru, rekao si mi da nitko nikome ne može pomoći ako ta osoba ne želi da joj se pomogne. Sjećaš se? – Zastala sam. Kad je kimnuo, nastavila sam. – Znam da te boli, ali tvoja prošlost nije toliko drugačija od moje. Nisi mogao pomoći Joeu jer je on odlučio. Ako ti to išta znači, pokušao si najbolje što si mogao s obzirom na znanje i životno iskustvo koje si tad imao. Volio si Joea. Predložio si utrku jer je to, kako je rekao Kenny, ono što si najbolje znao. Ne zato što si želio nauditi prijatelju, nego zato što si mu želio pomoći. Sigurna sam da je Joe to znao. Bio bi ti oprostio. Činjenica da ti je spasio život pokazuje da je i on tebe volio.

Jett je pogledao moje zabrinuto lice. Izraz njegova lica malo je omekšao i toplina se je vratila u njegove oči.

– Je li ovo što sam ti danas rekao na bilo koji način promijenilo tvoje mišljenje o meni? – najzad je upitao. Zvučao je nervozno. Trebala mi je sva snaga volje da ga ne prodrmam da se urazumi.

– Ti stvarno nemaš pojma, zar ne? – upitala sam u nevjerici. Odmahnuo je glavom. Kad nije ništa rekao, shvatila sam da je ozbiljan. Ustala sam s poda i sjela mu u krilo, obgrlivši ga nogama oko struka kako bih licem bila okrenuta prema njemu.

– Jette, volim te zbog onoga što jesi. A to uključuje i tvoju mračnu stranu. Jedna pogrešna odluka ne čini te promašenim čovjekom. Ne znači da ti je suđeno ponovno zatajiti – šapnula sam. – I da budem iskrena, nije me briga što si učinio ili ne. To je u prošlosti i to ne možeš promijeniti. Ali ovo znam. Dobra si osoba. Dobar si prijatelj.

Kutak njegovih usana trznuo se je u poluosmijeh i otkrio jednu božanstvenu jamicu na obrazu.

Zagledala sam se u to savršenstvo. Jamice na obrazima bile su jedan od brojnih razloga zašto sam se zaljubila u njega. Imao je nešto nepatvoreno. Doista je mario za ljude koje je pustio u srce.

– Nikad u životu ni s kime nisam osjećao ovakvu bliskost – šapnuo je. – Da se nije dogodilo sranje, ne bih znao cijeniti svoje blagoslove. – Palcem je polako prešao preko mojih usana. – Ti si moj blagoslov, Brooke. Ne želim i nadalje sanjariti ili se izlagati opasnostima jer po prvi put u životu stvarnost je bolja od svega što bih ikad mogao zamisliti.

Nasmiješila sam se. – Je li to razlog iz kojeg se danas nisi želio utrkivati? Mislio si da bi te ponovno mogla zadesiti tragedija?

Kimnuo je. – Nisam si smio dopustiti još jednu pogrešku. Izgubiti Joea bilo je teško, ali da tebe izgubim, to bi me ubilo. To je bio još jedan razlog zašto nisam želio pobijediti Douga u utrci na otvorenoj cesti. Znao sam da bi nas pokušao blokirati ili izvesti PIT manevar.

Namrštila sam se, a on je objasnio. – Zanošenje stražnjim dijelom vozila. U svakom slučaju, i ja bih njemu učinio isto. Nikad nije naročito dobro držao volan. – Jett je uzdahnuo i ovio pramen moje kose oko prsta, namotao ga i odmotao, kao i uvijek kad se je spremao reći nešto što ga muči. – Znaš, 112

Brooke, kad sam te upoznao, prvi put u životu iskusio sam sreću. Brian je mislio da ću se previše bojati utrkivati, ali pogrešno je shvatio. Nisam se želio utrkivati – ali ne zato što se bojim, nego zato što ne želim riskirati ovo što imam s tobom. Želim vidjeti kako naše dijete raste. Oboje mi značite sve na svijetu.

U meni je bilo toliko osjećaja da sam se pobojala da neće biti mjesta za sve. Duboko sam udahnula i polako izdahnula, shvativši. Jett i ja smo u njegovoj staroj sobi i on je upravo izjavio koliko mu značim. Srce samo što mi se nije rasprsnulo od osjećaja. Ili možda od njegova osmijeha koji je prodirao i u najdublje slojeve moje duše i grijao mi tijelo kao nijedan drugi.

– Želim da budeš zauvijek moja – šapnuo je Jett. – Da budem siguran u to, uvijek ću te usrećivati više no što bi ijedan drugi muškarac mogao. Želim biti najbolje što ti se je ikad dogodilo.

– Već jesi. – Preletjela sam prstima po kratkim dlačicama na njegovoj snažnoj bradi. Tako gruboj, a tako nježnoj – baš kao muškarac koji se skriva iza najljepšeg lica koje sam ikad vidjela.

Pogled mu se je zaustavio na mojim ustima i njegove usne polako su se spustile na moje. Trenutak kasnije, jezici su nam se isprepleli u erotičnom plesu, a njegova ruka zavukla se je pod moju košulju kako bi istražila sve što će zauvijek biti njegovo.

113

27

Jette, znamo gdje je tvoj stari. – Kenny je stajao na vratima zajedničke kuhinje, s prijenosnim računalom ispod ruke. Mahnula sam mu da uđe i on je sjeo za kuhinjski stol za kojim smo Jett i ja pili poslijepodnevnu kavu i užinali. U posljednjih nekoliko dana apetit mi se je učetverostručio i ma koliko to voljela pripisati trudnoći, nisam mogla isključiti Jettov seksualni apetit kao krivca.

– Hakirali smo mu račune – nastavio je Kenny otvarajući laptop. – Srećom, pronašli smo još nekoliko stvarčica koje će te zanimati.

– Na primjer? – Jett je zvučao zainteresirano kao student nakon dugog predavanja u petak posijepodne. Kao da se dosađuje, jedva je pogledao zaslon računala otpijajući kavu. Oljuštio mi je jedan kikiriki i pružio mi ga, pa oljuštio jedan i sebi i ubacio ga u usta. Potisnula sam poriv da se zahihoćem. Otkad smo prije pet dana došli ovamo, raskomotio se je na neobičan način koji na njemu dotad nisam vidjela. Košulja mu je bila raskopčana, a kosa seksi raščupana – kao da se nije mogao prestati hvaliti svojim super seksualnim životom, što je bila istina. Ali zar mora biti baš tako očit?

Ljubav smo vodili gotovo non-stop, a njegova je seksualna žeđ iz dana u dan sve više rasla, jednako kao moj apetit.

– Provjerili smo ispise njegovih poziva i otkrili da je zvao Brooke kad je bila u Italiji. – Kenny me je pogledao. – Sjećaš li se onog poziva iz inozemstva?

Zaledila sam se na to pitanje, preplavljenja sjećanjima na vrući ljetni dan kad mi je mobitel zazvonio dok sam pred Sylvie glumila da se ne viđam s Jettom. Bila sam toliko zaokupljena imanjem da sam posve zaboravila na tajanstvenog pozivatelja.

– Sjećam se – polako sam odgovorila, skrenuvši pogled s Kennyja na Jetta. – Sjećaš se kad sam te pitala jesi li me zvao? – Izvila sam obrve da mu potaknem sjećanje. – Nisam bila sigurna, jer tko god me je nazvao, spustio je slušalicu.

Zbunjenost na Jettovu licu nestala je kad se je sjetio. – Jesi li siguran da je to bio moj otac?

– Prokleto siguran. – Kenny se je namrštio kad je Jett ubacio još jedan kikiriki u usta. – Dan prije nego što je umro – Kenny je na tu riječ prstima pokazao navodnike – nazvao ju je na fiksnu liniju.

Izgleda da je pokušavao razgovarati s njom nasamo, ali nisam ti to želio pokazati. Pogledaj. – Pokazao je na zaslon računala. – Kad sam pretražio ispise njegovih poziva, otkrio sam da je tog istog dana osim Brooke nazvao još dvije osobe. – Kenny je okrenuo računalo prema nama.

Sad mi je zagolicao znatiželju.

Nagnula sam se prema računalu i pokušala dešifrirati brojeve, ali vidjela sam samo gomilu html kodova i još kodova. Nijedno ime. Nisam imala pojma kako Kenny uspijeva išta od toga pročitati, ali zaključila sam da kao haker zna kako dobiti pojedinosti i uočiti veze.

– Da? Znaš, stari je vlasnik tvrtke. Logično je da će komunicirati s više od dva čovjeka – rekao je Jett i slegnuo ramenima kao i obično, kao da želi reći što je mene briga za to sranje?, prije no što je gurnuo zdjelicu kikirikija ispred sebe. Kenny se je namrštio kad je Jett uzeo novi kikiriki i oljuštio ga, tako glasno da sam se zahihotala.

– Namjeravaš li pojesti cijelu zdjelu? – upitao je Kenny, a u glasu mu se je jasno čula razdraženost. – Pokušavam s vama ozbiljno razgovarati.

– Bolje ti je da je važno. – Jett je ogorčeno uzdahnuo i gurnuo zdjelicu u stranu.

– I jest. Vjeruj mi. – Kenny je pokazao na zaslon računala. – Nazvao je hotel i jednog odvjetnika.

Odvjetnik slučajno ima isto ime kao osoba kojoj je tvoj stari prebacio lovu.

– Možda za odvjetničke usluge – rekao je Jett.

Kenny je odmahnuo glavom. – Nisu odvjetničke usluge. Svih pet milja, kompa, u malim transakcijama. Tvoj stari prebacio je lovu kroz odvjetnikov račun na račun nepoznatog primatelja.

Znaš li tko je taj primatelj?

114

Jett i ja smo se pogledali, zainteresirani. Na kraju je Jett rekao: – Nemam pojma.

– Dobrotvorna organizacija po imenu ETNAD. – Kenny je zastao, čekajući našu reakciju.

– Nikad čuo – rekao je Jett.

– Bit će ti bolje da jesi.

– Zašto?

– Da vidimo. Kao prvo, to je puno love za jednu dobrotvornu organizaciju. – Kenny se je nagnuo prema nama i položio laktove na kuhinjski pult. – A tu je i činjenica da je odvjetnik kojeg je tvoj stari zvao onaj isti koji brine o Lucazzoneovim poslovima. Radi za Alessandra Lucazzonea i Brooke.

U tom trenutku, čula sam kako je igla pala. Ili možda bomba. Tišina u kuhinji bila je tako zlokobna da sam zadrhtala.

– Clarkson? – Najednom sam osjetila vrtoglavicu. Čak je i Jett podigao glavu i upitao: – Zašto bi moj stari prebacio novac njemu? Nema smisla.

– Ni meni nije imalo smisla dok nisam rekao Sylvie i ona se sjetila nečeg posve nepovezanog.

Ako je u pravu, možda smo pronašli razlog zašto tvoj stari tako silno želi onu knjižicu. – Kenny se je zadovoljno nasmiješio, uživajući u svakoj sekundi svoje predstave. – Spomenula je Clarksonov nakošen rukopis. Brooke, kad ti je Clarkson slao dokumente, tvoje ime i adresu napisao je na omotnici, zar ne? – Kimnula sam, nesigurna kamo smjera. – Znaš, Sylvie misli da je rukopis isti kao u onoj knjižici.

– Je li sigurna? – upitao je Jett. – Koliko je nama poznato, može imati tajnicu. Rukopis bi mogao biti njezin.

Iskrivila sam lice. Clarkson sigurno ima tajnicu, ali bi liju doista uvukao u prljave poslove i riskirao da ga oda?

– Nije – odgovorio je Kenny. – Sylvie je prilično sigurna. Svjestan sam da je to samo pretpostavka i zato sam donio ovo u nadi da bi ti mogla prepoznati.

Izvadio je crnu knjižicu iz torbe i gurnuo ju prema meni. Okrenula sam prvu stranicu. Rukopis je bio nakošen i staromodan, ali nisam se sjećala je li isti kao Clarksonov jer nikad nisam obraćala pozornost na sitne pojedinosti. Tko bi?

– Zašto Sylvie misli da je rukopis isti? – upitala sam.

– Prepoznala je slova "B" i "S". Zaobljeni "B" i "S" u tvom imenu izgledaju veoma slični ovima. – Pokazao je na "S" u riječi Statham i "B" u riječi Bradley.

– Kako bi se sjećala nečeg takvog? – To nije bilo pravo pitanje; više iskaz strahopoštovanja.

Sylvie je govorila da je vjetropirka, ali njezino oko za pojedinosti nije me prestajalo zapanjivati.

Kenny je svejedno odgovorio. – Rekla je da više nema mnogo ljudi koji ovako pišu, zato je zapamtila. Ta joj mogućnost nije pala na pamet dok joj nisam rekao za transfer novca. – Uzdahnuo je. – Imaš li išta od Clarksona? Neku omotnicu, potpis, bilo što? Šutjela sam nastojeći se sjetiti. – Financijski izvještaji ukradeni su zajedno s omotnicom, ali prije nego što sam se prvi put našla s Clarksonom, poslao mi je pismo. Možda je još uvijek negdje u stanu. Iako, ne obećajem.

Moralo je biti ondje jer nisam dospjela pregledati svoje stvari, najprije zbog Jettovog laganja i moje duboke boli zbog njegove obmane, naglog odlaska u Italiju i našeg pomirenja. A kad smo se vratili, jedva sam imala vremena dograbiti nekoliko svojih stvari prije no što sam uselila k njemu.

– Gdje je Sylvie? – Odsutno sam dodala knjižicu Jettu. – Mislila sam da će danas doći.

– Danas joj je prvi dan na poslu.

– Prihvatila je posao za Delta&Warren? – iznenađeno sam upitala. – Mislila sam da vas dvoje idete na putovanje.

– Idemo. Sylvie pokušava dobiti dva tjedna odgode. – Kenny je oklijevao, naceren. – Danas joj je prvi dan na poslu, a već se cjenka.

115

– Tipična Sylvie – rekla sam, vraćajući pozornost na knjižicu u Jettovoj ruci. – Žao mi je, Kenny.

Ne prepoznajem rukopis, ali otići ću do stana i pronaći onu omotnicu da usporedimo.

U glavi mi se je zavrtjelo od činjenica. Protrljala sam sljepoočice. – Čak i ako rukopis jest Clarksonov, to svejedno ne objašnjava zašto bi Alessandrov odvjetnik zapisao nekoliko imena i brojeva pa sakrio knjižicu u podrum svog klijenta.

Izgovorivši te riječi, shvatila sam da mi nikad nije palo na pamet da moj odvjetnik možda nije onakva osoba kakvom ga smatram.

– Ako i Clarkson nije umiješan u klub i svi rade zajedno – rekao je Jett. – A ako je tako, knjižica im je svima važna.

– To sam i ja zaključio – činjenično odgovori Kenny. – Žao mi je, kompa – dodao je Jettu.

– Otac me je naveo da povjerujem da su Lucazzone i on neprijatelji. Ako Clarkson radi za obojicu, stari mi je lagao. – Jettovo ponašanje stubokom se je promijenilo. Oči su mu bile kao sante leda, bez mrvice suosjećanja. – Još jedna laž.

– Što znaš o toj dobrotvornoj organizaciji koja je dobila novac? – upitala sam mijenjajući temu.

Kenny je slegnuo ramenima, dajući nam do znanja da ne zna više od nas. – Privatna je.

Navodno podržava likovnu umjetnost. To je sve što sam uspio saznati.

ETNAD? Slova su odjekivala u mojoj glavi. ETNAD. Zašto mi zvuči tako poznato kad sam sigurna da nikad ranije nisam čula ni za kakav ETNAD? Dograbila sam olovku i zapisala ime kako bih ga imala pred očima.

– Bi li provjerio što bi ta slova mogla značiti? – upitao je Jett.

– Pokušao sam ti pokazati, ali bio si previše zaposlen žvakanjem – odgovorio je Kenny zadirkujući i otvorio novi prozor u tražilici. – Najvjerojatniji i jedini odgovor je Electronic ili End Transaction Numerical Analysis Data.

Nastavili su razgovarati, ali njihove riječi više nisu dopirale do mene jer mi je mozak uporno kružio oko imena dobrotvorne organizacije.

ETNAD. Tako blizu a tako daleko.

Sjetila sam se igre Scrabble i mogućih kombinacija.

ETNAD. Pet slova. Jedina riječ od pet slova koje sam se uspjela sjetiti bila je anted, ali odgovor mi je bio navrh jezika. Lupnula sam olovkom o usne pokušavajući se sjetiti. Kad nisam uspjela, na praznom listu papira počela sam kombinirati riječi od četiri slova.

– Igraš Scrabble? – upitao je Jett. Kimnula sam, utišala ga i pročitala što sam dotad zapisala: etna, ante, dean, date, neat, tend, dent. Svaka ta riječ zvučalaje poznato i nešto mi je pokušavala reći, ali svejedno nekako nije bila ona prava. Tad sam pročitala s desna nalijevo i krv mi se je zaledila u žilama.

ETNAD je DANTE. Dante.

Muškarac koji me je želio. Zadrhtala sam od jeze sjetivši se događaja prije no što je Liz silovana.

– Brooke?

– Molim? – podigla sam pogled i ugledala Kennyjevo i Jettovo zabrinuto lice. Jesam li nešto rekla naglas?

– Što ne valja? – upitao je Jett, nježno ali zaštitnički dodirnuvši moju ruku. Pogled mi je pao na olovku u mojoj ruci, slomljenu napola. Jettovi prsti palili su mi kožu, ili sam se možda zaledila, ne samo moj um, nego cijelo moje tijelo. – Jesi li dobro? – bio je uporan Jett.

– Ta dobrotvorna organizacija u koju je umiješan tvoj otac... – počela sam drhtavim glasom. – Ako pročitaš ETNAD s desna nalijevo, dobit ćeš riječ Dante.

Nisam morala izgovoriti očito. Jettovo lice pretvorilo se je u masku bijesa. Čeljust mu se je stisnula, šake stegnule, a u očima mu je nešto zasjalo.

116

– Jebemu! Bolesni gad. – Prešao je dlanom preko lica, ali to nije nimalo ublažilo njegov bijes. – On te je namamio.

Kenny je skrenuo pogled s mene na Jetta, a s lica mu je nestajala zbunjenost, što znači da mu je Jett zacijelo sve rekao. – U svakom slučaju, pogodi odakle je nazvao kad je jedrilica eksplodirala?

– Jebe mi se odakle je nazvao – prekinuo ga je Jett. – Imam veći problem. Još uvijek je upetljan u klub i nimalo ne sumnjam da je odgovoran za ono što se je dogodilo Brooke. Moram saznati zašto.

– Zašto ga ne pitaš? – tiho je odvratio Kenny. – Odsjeo je u hotelu Richton, soba broj 113, pod imenom Paul Anderson. Poći ću s tobom i možemo...

Ne obazirući se na njega, Jett je izašao iz kuhinje i zalupio vratima.

– Reci mu da ga čekam vani – rekao mi je Kenny i nasmiješio se kao da se ispričava. – Oprosti.

Jebena je ovo zbrka.

– U redu je. Drugo nisam ni očekivala. – Uzvratila sam na njegov slabašan osmijeh i pošla za Jettom.

Pronašla sam ga u njegovoj nekadašnjoj sobi i zatvorila vrata iza svojih leđa. U tišini zidova, Jett i ja bili smo sami, dvije izmučene duše. S vrata sam gledala kako izvlači pištolj iz ladice i provjerava je li napunjen.

– Molim te, nemoj ga ozlijediti – šapnula sam. – Nismo posve sigurni što se događa.

– Koliko ti je još dokaza potrebno, Brooke? On je jebeni lažljivac – prosiktao je Jett. – Tvrdio je da s Lucazzoneom već godinama nije u kontaktu. A onda saznam da je lovu prebacio nekoj lažnoj dobrotvornoj organizaciji koja je na neki način povezana s klubom. – Odjenuo je kožnatu jaknu i gurnuo pištolj u korice na leđima.

Prišla sam mu na samo nekoliko centimetara udaljenosti. – Molim te, Jette. Nemoj.

Promotrio je moje oči, sve se više mršteći dok mi je dlanovima hvatao lice.

– Slušaj, znam što radim. Okej? Moj starije moj problem, i njime ću se morati pozabaviti sam.

Morat će mi barem odgovoriti na pitanja.

– Tad dopusti da pođem s tobom – molila sam. Imala sam osjećaj da će se dogoditi nešto strašno.

Jett je odlučno odmahnuo glavom. – Ostaješ ovdje. Nakon onoga što ti je učinio, ne želim ga nigdje u tvojoj blizini.

Ovlažila sam usne birajući riječi. Bilo je toliko mnogo rupa da jednostavno nisam uspijevala shvatiti cjelinu.

– Mogao me je ubiti u automobilu, ali nije. – Držala sam Jettove ruke, prisiljavala ga da me sasluša. – Njegov vozač je ubijen. Uredio mi je lažni identitet i novac. Nije morao učiniti ništa od toga, i zato ne vjerujem da je upetljan u moju otmicu.

Sudeći po izrazu njegova lica, Jett nije dijelio moje mišljenje. Mada je i meni to bilo teško povjerovati, argumenti u mojoj glavi uporno su mi ponavljali da je Robert Mayfield nevin. Pomisao da me Jettov otac mrzi ne samo toliko da želi da nestanem iz života njegova sina, nego toliko da me želi ubiti, bila je previše strašna da bih povjerovala u nju. Mora biti nevin jer ne mogu zamisliti da je itko tako okrutan i bešćutan.

– Zaprijetio je životima tvoje obitelji i prijatelja. Nije li ti to dovoljno dobar razlog? – upitao je Jett. – Dok ne saznam što se zbiva, ostaješ ovdje, a Kenny će paziti na tebe.

Zaprijetio je i tvom životu, ali to nisam napomenula. Samo sam pogledala u Jettove predivne oči.

Srce mi je divlje zalupalo na pomisao da onamo ide sam.

– Tvoj otac ima tjelesne čuvare. Želim da Kenny pođe s tobom. Nekoliko trenutaka oboje smo šutjeli.

– Okej. – Uzdahnuo je popustivši. – Ali ti ostaješ ovdje. Brian će paziti na tebe.

Razdražila me je odlučnost u njegovu glasu. Nisam voljela da se Jett prema meni ponaša kao da se mene ništa ne pita.

117

– Ne ponašaj se prema meni kao da sam neki krhki leptirić, Jette. – Sklopila sam ruke na prsima i promatrala ga. – Bit ću korisna i vratiti se u stan da saznam je li Sylvie u pravu o rukopisu. Mislim da znam gdje je Clarksonovo pismo. Brian može poći sa mnom.

Licem mu je preletjela ljutnja prije no što je odmahnuo glavom.

– Ne. – Glas mu je bio odlučan. – Do večeri sam natrag pa ćemo otići zajedno. Najprije ću se pozabaviti ocem pa ćemo početi istraživati Clarksona.

– Brineš o meni, a ti si taj koji naokolo hoda s pištoljem – suho sam promrmljala.

– Čuo sam da se ženama sviđaju tipovi koji se znaju boriti i obraniti. – Natruha osmijeha pojavila mu se je na usnama. Pokušavao je biti duhovit glumeći da sve ima pod kontrolom, ali prepreden izraz u njegovim očima odavao je njegove prave misli.

Nisam se obazirala na njegovu izjavu.

– Ne kad nekoga namjeravaš ozlijediti. – Prstima sam mu ovlaš dodirnula obraz. – Obećaj mi da ga nećeš ozlijediti. Otac ti je i na kraju ćeš samo povrijediti sebe.

– Ne mogu ti to obećati. To znaš – odgovorio je. – Ali obećajem ti da neću učiniti ništa zbog čega ću se kasnije pokajati.

Odgurnuo je moju ruku i otišao po mobitel na bifeu. Pružio mi je mobitel. – Želim da ga imaš uz sebe. Ako se nešto dogodi, nazovi me. Okej?

Poljubio me je u obraz i dograbio svoju jaknu. Gledala sam kako izlazi iz sobe i zatvara vrata.

– Radije bih da si mi dao pištolj umjesto ovog glupog mobitela – promrmljala sam i gurnula mobitel u torbicu. To je bila istina. Nikad nisam zamišljala da bih mogla poželjeti pištolj. Zapravo, pomisao na oružje u kući nekoć me je plašila. Ali sad, nakon što sam vidjela što se je dogodilo Liz i sama bila podvrgnuta nasilju, najviše od svega željela sam nešto čime ću se obraniti.

118

28

Taj Jettov mačo stav o "slaboj ženi/snažnom muškarcu" bio je smiješan. Nisam se željela osjećati beskorisno dok on obavlja sav težak posao. Ako Jett misli da se prema meni može odnositi kao prema nekom krhkom cvijetu koji treba pod svaku cijenu zaštititi, gadno se vara. Nisam imala nikakav plan, nikakvu namjeru, nikakvu želju biti takva. Bila sam izvan sebe od bijesa već od same te pomisli. Ja, slaba? Mogu brinuti o sebi. Osim toga, Jett nije jedini koji treba odgovore. I ja sam se željela riješiti pitanja koja su me izjedala. Željela sam saznati je li Sylvie u pravu i možda otkriti nešto novo o Lucazzoneovoj tajni.

Provirila sam kroz prozor, opazila kako Jett odlazi s Kennyjem pa zgrabila torbicu. Kuhinja je bila prazna. Jettovi kompići, među kojima i Brian, okupili su se u dnevnom boravku/hodniku na katu ispod Jettove sobe. Hvala Bogu na ragbijaškim utakmicama praćenim uobičajenom muškom vikom i navijanjem. Prošuljala sam se pokraj njih i stigla do prvoga kata, kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu.

– Kamo ideš? – upitala je Tiffany, Brianova cura. Promatrajući njezin preveliki tirkizni pulover i kratku crnu kosu s ljubičastim pramenovima, preklinjala sam um da smisli neku dobru laž.

– Jett želi da se naviknem na njegov auto. Znaš, da se upoznam s njim. – Prostenjala sam u sebi na tu traljavu izliku.

– Fora. – Slegnula je ramenima. – Ali ne smiješ ga voziti.

– Da, to mi je i on rekao. – Zakolutala sam očima glumeći razdraženost, ne obazirući se na njezin snishodljiv ton. – Samo ću malo sjediti u njemu. Jett je fenomenalan vozač i izgleda kao da je voziti taj auto mačji kašalj.

– Nije mačji kašalj. – Usne su joj se izvile u hinjeni osmijeh koji je već u sljedećoj sekundi nestao.

– Ključevi su u svlačionici u kutiji na zidu. Zabavi se! – Udaljila se je. U skladištu smo bili već nekoliko dana, a ja još nisam znala u čemu je njezin problem. Sišla sam niz stube, prošla pokraj sigurnosnih kamera i izašla.

Zgrade su izgledale zlokobnije no ikad – možda zato što je dan bio oblačan i obećavao kišnu noć.

Prošla sam kroz dvorište i stigla do vrata. Čuvar se je namrštio, ali nije komentirao kad sam izašla i pozvala taksi.

Tijekom vožnje do Sylviena stana, više nisam mogla ignorirati misli u svojoj glavi. Previše je toga bilo nejasno, naročito onaj dio kad je Alessandro Lucazzone radio s Robertom Mayfieldom. Ne dobijem li odgovore, nikad neću pronaći mir. Strah će me i nadalje izjedati. Nisam mogla provesti život skrivajući se. Nedostajao mi je posao, kupovina i kave sa Sylvie; što je najvažnije, željela sam normalan život s Jettom da se mogu pripremiti za majčinstvo.

Nakon nekog vremena, stigli smo do stana i ja sam ušla. Sve je bilo mirno, ali zrak je mirisao na Sylvien parfem i uspomene. Toliko sretnih uspomena.

Opirući se nenadanom naletu nostalgije, izula sam se i bosonoga zaputila u svoju nekadašnju sobu. Sve je bilo uredno, krevet pospremljen. Baš kako sam ga ostavila kad sam otišla Jettu. Prišla sam radnom stolu i počela pregledavati hrpu pošte koju mi je Sylvie sačuvala. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem Clarksonovo pismo.

Promotrila sam staromodan rukopis. Slova "B" i "S" bila su zaobljena – kao pisana krasopisom.

Nisam gotovo nimalo sumnjala da je vlasnik knjižice ista osoba koja je na omotnicu napisala moje ime i adresu.

Skočila sam kao oparena kad je nešto škljocnulo u hodniku i koraci odjeknuli na drvenom podu.

119

– Sylvie? – Priljubila sam pismo o prsa i provirila kroz vrata. – Nisam te očekivala tako rano.

Kenny je rekao... – Zanijemila sam, zureći u lice koje ondje nikad ne bih očekivala. Ispred mene, uz Sylvienu veliku policu za knjige, stajao je Nate s rukama u džepovima.

– Što ti radiš ovdje? Kako si ušao? – upitala sam, nesposobna sakriti šokiranost u glasu. Iz nekog razloga, pomislila sam da mora postojati neko savršeno razumno objašnjenje.

– Vrata su bila otvorena. – Pokazao je iza svojih leda.

– Tražiš li Jetta? Nije ovdje, ali mogu ga nazvati.

– Nema potrebe. – Nasmiješio se je. – Tebe sam čekao.

Srce mi je mahnito zalupalo kad sam opazila neobičan osmijeh na njegovu licu.

– Zašto? – šapnula sam.

Stan mi se je najednom učinio malenim, zrak previše zagušljivim.

– Znao sam da ćeš doći. – Približavao mi se je sporim, odmjerenim koracima, netremice me promatrajući plavim očima. Ustuknula sam.

– Nisi odgovorio na moje pitanje. Zašto si ovdje? – Nešto mije izmicalo. Jednostavno nisam mogla odrediti što.

– Oh, Brooke. – Nasmijao se je i ja sam zadrhtala od jeze čuvši taj zvuk. – Odgovorio sam na tvoje pitanje. Zar nisi slušala? – Ton njegova glasa bio je preziran. – Rekao sam da sam tebe čekao.

Prošli put si mi otišla i nisam imao drugog izbora osim čekati te. Na kraju krajeva, za tebe sam masno platio. Tvoje ponašanje nije mi se svidjelo, ali voljan sam zanemariti tvoju indiskreciju.

Kakvu indiskreciju?

Zaledila sam se, a u prsima me je stegnulo od straha. U glavi su mi zazvonila zvona za uzbunu.

– Ti... – Zagrcnula sam se vlastitim dahom. Ta je pomisao bila užasna. Ne može biti istina.

Nisam je mogla ni izgovoriti. Kimnuo je ohrabrujući me, a oči su mu sjajile od upućenosti i užitka.

Zurila sam u njegov pakosni osmijeh i pomislila koliko očito uživa u trenutku kad otkriva svoj pravi identitet.

Kad je Danny rekao da je neki muškarac platio za mene, zamišljala sam da je riječ o starijem muškarcu. Nikad ne bih pomislila da bi to mogao biti Jettov privlačni brat. Očito, sociopat je – izvana šarmantan i simpatičan, ali izopačen i bolestan do srži.

– Ti si Dante? – To nije bilo toliko pitanje koliko izjava. Glas mi je drhtao, a grlo se toliko stegnulo da sam imala osjećaj kao da me netko guši.

– Ja sam Dante. – Oči su mu bljeskale od ponosa, kao da to ime ima posebno značenje. I imalo je, negdje u pozadini mog uma; samo što me je strah paralizirao i onemogućio mi da ga shvatim.

– Radiš za klub i dobrotvornu organizaciju? – upitala sam u nevjerici. U onih nekoliko rijetkih prigoda kad smo se vidjeli, uvijek je bio prijateljski raspoložen, dapače uslužan. Tvrdio je da je blizak s Jettom. Zacijelo je riječ o nekom nesporazumu.

– Ne radim. – Polako je odmahnuo glavom. – Vodim klub. Mislim da to nije isto, Brooke.

Clarkson je uvjerio Lucazzonea da sve ostavi dobrotvornoj organizaciji, a organizacija je moja.

Usta su mi se osušila. Osoba od koje sam bježala cijelo je vrijeme bila medu nama.

– Djeluješ iznenađena – nastavio je Nate. – Nisi mislila da sam sposoban za tako ambiciozan plan? – Ponos u njegovim očima načas je zamijenila zabavljenost, ali brzo se je vratio. – Moj braco je toliko slijep od zaljubljenosti u tebe da mi je rekao gdje ste se sakrili.

– Što želiš od mene? – ponovno sam upitala. Nadala sam se da želi knjižicu, ali na određeni način znala sam da nije zbog nje naručio moju otmicu.

– Znaš odgovor, Brooke. Duboko u sebi. – Zakoračio je još jedan korak prema meni i zaustavio se, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta. – Imanje. Tebe. Tvrtku. Sve za što sam naporno radio. Sve što zaslužujem. Ovdje sam kako bih sve to uzeo.

Izvukao je lovački nož. Ubit će me.

120

Najednom sam toga postala bolno svjesna. Morala sam odugovlačiti dok ne pronađem izlaz. – Ne razumijem. – Zakoračila sam još korak unatrag i leđima udarila o zid. Dnevni boravak bio je s moje desne strane. Ovo mi je posljednja šansa za bijeg. Okrenula sam se i projurila pokraj njega u nadi da ću se uspjeti zaključati u dnevnom boravku, otvoriti prozor i pozvati u pomoć. Nisam stigla ni do vrata kad me je tresnuo o pod, okrenuo i stegnuo mi rukom vrat.

– Nismo završili. – Stisak mu je bio tako čvrst da sam pomislila da ću se onesvijestiti.

Zamahnula sam prema njemu da ga odgurnem, a oči su mi zasuzile od nedostatka kisika. Približio je lice mojemu toliko da sam na usnama osjećala njegov dah.

– Od samoga početka, samo si smetnja u mojim planovima, Brooke. Umrijet ćeš. A ja ću sve dobiti. Jednostavno je. Kladim se da to nisi očekivala.

Pustio je moj vrat. Podigla sam se na koljena hvatajući dah, ne obazirući se na nalete bola u rebrima. Znači, u Italiji nas nisu naganjali zbog crne knjižice; naši progonitelji željeli su me ubiti.

Nate me je gurnuo na leđa i prislonio nož uz moj vrat. Suze su mi kliznule niz obraze, ne od straha, nego od šoka.

– Ne plači, ljepotice. Svih ovih godina, Alessandro je mogao prepisati posjed na mene – započeo je Nate. – Ali on je nastavio tražiti nasljednika i nije mi ostavio drugi izbor osim da prevarim i njega i sve ostale. Zato sam kupio omiljenu dobrotvornu organizaciju njegove pokojne supruge i pobrinuo se da Clarkson ugura klauzulu prema kojoj će sve pripasti ETNAD-u ako se tebi išta dogodi prije potpisivanja dokumenata o nasljedstvu. Kad je potpisao oporuku, Lucazzone je umro.

– Nagnuo je glavu promatrajući me. – To je bilo netom prije no što sam nagovorio Jetta da se nađe s tobom i razgovara o mogućem partnerstvu.

Odmahnula sam glavom. To nije moguće. Iako sam znala da je oporuka bila sastavljena prije mog sastanka s Jettom, Alessandro nije umro. Vremenski okvir bio je pogrešan.

– Ne vjerujem ti – rekla sam. – Našla sam se s Alessandrom prije nekoliko tjedana. U komi je, ali je živ.

– Clarkson radi za mene, Brooke – činjenično je rekao Nate, kao da je to odgovor na sva moja pitanja. – Starac kojeg si upoznala glumac je kojeg sam ja angažirao. Što misliš, zašto vas bolničarka ni načas nije ostavila same? Starije malo senilan i morali smo se pobrinuti da ne pogriješi i ne otkrije ti previše. – Nate se je nasmijao poigravajući se s nožem na mom vratu, očito uzbuđen vlastitim ludilom.

– Jett i ti od samog ste početka bili namagarčeni. Ili si mislila da je to bila sudbina? – upitao je. – Ja sam dogovorio vaš sastanak. Čak sam i bar odabrao. Kao njegova nova pomoćnica, trebala si otputovati u Italiju, upoznati starog i nikad se ne vratiti živa. Međutim, nisam očekivao da će Jett pasti na tebe i dokučiti da nešto s imanjem nije kako treba, ali učinila si mi uslugu, Brooke. Ima smisla da bi te moj brat upucao u naletu ljubomore i zatim ubio i sebe, ne mogavši živjeti s krivnjom.

– On to nikad ne bi učinio – šapnula sam.

– U pravu si. Ali uz moju pomoć, hoće. – Nateove plave oči zasjajile su. Shvatila sam da je lud.

Doslovno lud. Psihopat. – Ljubomora može biti snažan motiv. A svatko tko poznaje Jetta zna da je strastven muškarac. Plan je dobar, zar ne? A kad Jett umre, dobit ću i njegove dionice u tvrtki.

Srce mi je brzo lupalo i očaj me preplavio dok sam promatrala Nateove okrutne, hladne oči – oči ubojice.

– Molim te – šapnula sam. – Govoriš o rođenom bratu. Zar nimalo ne mariš za obitelj?

– Žao mi je što mora ovako završiti – odgovorio je. – Ali posao je posao i svatko se mora boriti za sebe.

– Pusti ju, Nate. – S vrata se je začuo poznati glas. Nate je malo odmaknuo nož od mojeg vrata, a ja sam slijedila njegov pogled do Jettova oca i pištolja uperenog u nas.

– Znači, to si cijelo vrijeme bio ti? Kako si me mogao izdati, Nate?

– Tata?

121

– Odmakni se od nje i baci nož. – Robert je zamahnuo pištoljem. – Još ću ti jednom ponoviti, Nate. Pusti ju.

Nate je uzmaknuo jedan korak i ispustio nož iz ruke. Otpuzala sam prema vratima dnevnog boravka kako bih se udaljila od njega. Nate je izgledao zaleđen, vjerojatno je pokušavao probaviti činjenicu da je njegov otac živ. Prošlo je nekoliko sekundi. Robert je progovorio prvi.

– Odgojio sam te kao svog rođenog sina – rekao je približavajući se. – A ti mi ovako uzvraćaš?

Nakon svega što sam učinio za tebe?

Zbunjeno sam zurila u njega. Zar Nate nije njegov biološki sin? A Jett?

– Tko je bio tip kojeg sam vidio u mrtvačnici? – optužujući je upitao Nate. U glasu mu se je osjećala natruha ljutnje.

– Neki mrtvac koji je već bio mrtav kad smo dobili tijelo iz mrtvačnice – odgovorio je Robert.

Nate je šutio zureći u oca. Pogledom je kliznuo s oca na nož na podu. Na kraju je upitao: – Zašto si lažirao vlastitu smrt?

– Kad sam ti prije mnogo godina rekao za klub, učinio sam to kako bih te zaštitio od njegova utjecaja. Ali ti si mu se priključio iza mojih leđa i godinama me ucjenjivao. – Robert je odmahnuo glavom. – Mislio sam da ti mogu vjerovati, ali samo si mi zabio nož u leđa.

– Nisam imao izbora, tata – polako je rekao Nate. – I mene su ucjenjivali.

Robert se je ogorčeno nasmijao. – Lažeš. Radio si nam iza leđa i svima manipulirao. Kad sam Clarksonu poslao novac, već sam sumnjao da si pravi primatelj ti. Ali nisam bio siguran. Znao sam samo da je riječ o relativno novome članu, nekome tko zna svaki moj korak jer me nadzire. Kad mi je Clarence Holton rekao da si ti novi vođa kluba i da te zanima Brookeino imanje, nisam mogao vjerovati. Morao sam se sam uvjeriti da mi sin kojeg sam podigao kao vlastito dijete može to učiniti.

– Zastao je. – Zato sam sve naveo da povjeruju da sam mrtav dok pokušavam sačuvati Brooke sigurnom i dočepati se one knjižice. To je bio jedini način da saznam identitet svog ucjenjivača.

– Zašto vam je trebala knjižica? – upitala sam.

Pogled Roberta Mayfielda usredotočio se je na mene. – Brojevi su kombinacija poštanskih pretinaca s videosnimkama raznih... – oklijevao je – ... sastanaka kluba. Zaključio sam da bi ucjenjivač mogao biti na jednoj od njih. – Ponovno je vratio pozornost na Natea. – Siguran sam da bih, da dobro potražim, pronašao dokaz da već godinama ucjenjuješ članove. Iako, sad mi taj dokaz više ne treba. To što si ovdje dovoljan je dokaz da si iznevjerio povjerenje koje sam ti ukazao rekavši ti za klub. Danima nadzirem ovaj stan jer sam znao da ćeš, svrati li Brooke, i ti svratiti. – Odmahnuo je glavom. Izraz na njegovu licu bio je mješavina tuge i bijesa. – Duboko te se stidim, Nate. Stidim se onoga što si učinio klubu. U što si ga pretvorio.

– Žao mi je, tata. – Nateovo ponašanje promijenilo se je. Izgledao je pokunjen, a glas mu je odisao tugom kad je zakoračio prema ocu ispruživši ruke. – Da sam znao da sam ti razočaranje, davno bih se bio promijenio.

Bio je odličan glumac – ta me je nagla spoznaja preplašila više od svega ostalog. Kao na usporenoj snimci, gledala sam kako Nate izvlači pištolj.

– Ne! – kriknula sam, ali bilo je prekasno. Prigušeni pucanj odjeknuo je od zidova. Robert se je srušio na pod i krv je potekla iz njegovih grudi.

– Zašto ne priznaš da si ljubomoran, tata? Da ti nikad nisi mogao postići ono što sam ja postigao? – Nate je podigao očev pištolj, očiju uprtih u starijeg muškarca, i gurnuo ga u korice na svojim leđima. Kleknula sam uz Roberta i pritisnula dlanove o njegove grudi da zaustavim krvarenje.

– Što si učinio? – viknula sam. Krv se je širila tako brzo da je sve zamrljala. Moje ruke. Našu odjeću. Pod. – Davno sam to trebao. I za sve si ti kriva, Brooke. Da nisi pobjegla, moj bi se plan odvio bez ikakvih problema.

– Nate, moramo mu pomoći – preklinjala sam ga. – Molim te, pozovi hitnu ili će iskrvariti.

122

– Nije me briga za njega. Nije mi otac. Šokirano sam zinula. – Kako to možeš reći?

– Istina je. – Slegnuo je ramenima i provjerio pištolj. – Prije mnogo godina, otvorio sam njegov sef jer mi je trebao novac, a znao sam da mi ga on neće dati. Tad sam pronašao svoj rodni list. Uzeo me je od mojih pravih roditelja. Nitko me nije pitao želim li da me on odgaja.

– Uzeo sam te iz sirotišta, Nate – šapnuo je Robert. – Roditelji su te napustili. – Lice mu se je izobličilo od bola.

– Lažeš. – Nate je ponovno podigao pištolj. – Ti si jebeni lažljivac. – Prišao je ocu, bijesno nabravši čelo. Sad sam shvatila zašto je Jett doživio oca onako kako ga je doživio. Kao nepostojanog.

Natjecateljski raspoloženog. Bezdušnog, a ponekad i okrutnog. Robert je na pragu smrti, ali radije će reći brutalnu istinu nego se pokušati iskupiti.

– Bio si siroče, Nate. Majka te je ostavila u jarku kad ti je bilo jedva tri dana.

Iako je to bila slaba izlika za njegove postupke, iz nekog sam razloga shvaćala Nateovu patnju nakon što je saznao da nigdje ne pripada. Prošlost koju je imao temeljila se je na laži.

– Da je to istina, ne bi platio ni prebite pare – zarežao je Nate. – Činjenica da sam te godinama mogao ucjenjivati jasno mi pokazuje da si kriv jer si me odveo od mojih pravih roditelja.

– Nate! – Robert se je gušio vlastitim dahom, lice mu se je izobličilo. – Stvorio sam uspješnu tvrtku. Nisam želio skandal ni negativan publicitet. Sve što sam učinio, učinio sam kako biste Jett i ti imali bezbrižnu budućnost. Zasuti te milijunima kako bi vjerovao da si moj sin i da imaš oca bila je mala cijena. Ne mijenja činjenicu da si bio napušten.

– Jebeno te mrzim – šapnuo je Nate. Prislonio je pištolj uz Robertovu glavu. – I nije me briga ni za što što kažeš. Jednostavno ću vas oboje ubiti.

To je mislio ozbiljno.

Pogledom sam preletjela po prostoriji, tražeći što bih mogla upotrijebiti kao oružje. Bilo što, samo da nas ovaj psihopat ne ubije. Trebalo mi je nešto čime ću mu skrenuti pozornost.

Trznula sam se začuvši lupu i glasove pred vratima, a Nate je okrenuo glavu. Iskoristila sam tu priliku. Dograbila sam vazu sa stolića i odalamila ga po zatiljku. Zaljuljao se je, a pištolj je pao na pod. Bacila sam se na njega i uperila ga u Natea. Ruke su mi se gadno tresle jer sam znala da Nate ima još jedan pištolj u koricama na leđima.

– Ni ne pomišljaj da ga izvučeš – prosiktala sam. – Upucat ću te.

Nate se je nasmijuljio, nimalo pomućen, i zakoračio korak prema meni. – Vidi kako držiš pištolj.

Ne znaš pucati. Podigla sam pištolj malo više.

– Kunem se da ću to učiniti.

Krenuo je prema meni. Pucala sam – i promašila. Sranje.

Vrata su se naglo otvorila i krajičkom oka opazila sam Jetta i još nekoliko tipova koji su nahrupili u stan. Nate se je okrenuo, raširio ruke, a licem mu se je razlio užasnut izraz.

– Hvala Bogu što si došao, Jette – viknuo je, pogledom nervozno okrznuvši pištolj u Brianovim rukama. – Ubila je našeg oca. Upetljana je u ovo sranje i sad pokušava i mene ubiti.

Zinula sam, moć govora napustila me je. Ne-vje-ro-jat-no.

Tip nije samo dobar glumac; rođeni je lažov.

Jett je izvukao pištolj i uperio ga u Natea. – Ne vjerujem da bi moja djevojka to ikad učinila.

Kao na usporenoj snimci, gledala sam kako Nate izvlači pištolj iz korica. Jett je naciljao.

Trenutak kasnije, od zidova je odjeknuo prigušeni pucanj i Nate se je skljokao na pod. Krv mu je šikljala iz noge, a lice bilo maska agonije.

Nisam imala pojma da Jett tako dobro puca. Brian i još jedan tip podigli su Natea s poda i odvukli ga. Ali moje misli već su bile drugdje.

Jettove ruke bile su po cijelom mom tijelu, provjeravale jesam li ranjena. – Jesi li ozlijeđena?

123

– Ne, ali on je. – Pokazala sam na Jettova oca koji je ležao u lokvi krvi. Miris je bio previše jak i nisam se prestajala tresti. – Nate ga je upucao dok me je tvoj otac pokušavao zaštititi. Moramo mu pomoći.

– Sranje – promrmljao je Jett kleknuvši uz Roberta i izvlačeći mobitel da nazove Sama.

Kad je stiglo privatno vozilo hitne pomoći, bila sam posve rastrojena.

Zarila sam lice u Jettova prsa. – Nadam se da će se izvući. Nije odgovorio. Do Samove bolnice odvezli smo se u turobnoj tišini.

– Kako si me pronašao? – šapnula sam. Dva sata smo sjedili u čekaonici, dok Sam nije potvrdio da je Jettov otac prebrodio kritičnu fazu nakon operacije. Bilo je lakše izbjegavati temu, nego suočiti se s grubim činjenicama. Lakše nego priznati da je Jonathan Mayfield cijelo vrijeme obmanjivao Jetta, i da bi Robert Mayfield mogao umrijeti zbog pohlepe posvojenog sina.

– Tvoj mobitel. – Jett se je nježno nasmiješio. – Osim toga, tvrdoglava si pa sam zaključio da me nećeš poslušati. Nije bilo teško pogoditi.

– Ali zašto si me došao potražiti? Rekao si da se do večeri nećeš vratiti.

– Kenny je otkrio da je i Clarence Holton prebacio pedeset milijuna Clarksonu pa sam pretpostavio da ih je netko ucijenio, očito ne moj otac. – Pogledi su nam se sreli i načas sam ostala bez daha od ljepote njegovih očiju. – Tad me je nazvao Brian i rekao mi da te je njegova cura vidjela kako odlaziš pa sam se dovezao ovamo.

– Drago mi je da jesi – šapnula sam, odbijajući i pomisliti što bi se inače dogodilo.

Ramena su mu se ovjesila. – Ovo od brata nikad ne bih očekivao.

– To je rekao i tvoj otac. – Naslonila sam glavu na njegovo rame i ukratko mu prepričala događaje od samog početka. – Što ćeš učiniti s Nateom? – upitala sam kad sam završila.

– Pronaći ću one videosnimke i predati ih vlastima, neka oni odluče. Zaslužuje sve što bi ga moglo zadesiti.

Uspravila sam se na sjedalu i pogledala ga. – A tvoj otac? – Ne može otkriti očevu upetljanost u klub a da pritom Mayfield Realites ne izloži opasnosti od propasti. Ne bih dopustila da toliko mnogo ljudi izgubi radna mjesta.

– Ne znam, Brooke – poraženo je odgovorio. – Ali siguran sam da ćemo nešto smisliti.

124

29

U ponedjeljak, malo više od tjedan dana nakon što je Jettov otac ustrijeljen, vijest o ETNAD-u i elitnom klubu osvanula je u svim novinama. Netko je dojavio policiji i istrage su otvorene po cijeloj Americi i Europi. Iz dana u dan, otkrivala su se nova imena, uključujući i ono Jettova brata.

Stajala sam u Jettovoj kuhinji – našoj kuhinji – i kuhala veliku količinu kave kako bih izdržala noć posla koji nas je čekao. Bila je rana večer, sunce je upravo zašlo iza guste zavjese kišnih oblaka koji su se nadvijali nad New York Cityjem posljednjih nekoliko dana. Vratili smo se iz ureda i s večere u obližnjem restoranu, a Jett se je još uvijek tuširao pa sam bila sama s kavom i mislima, i prekriženih nogu sjedila na kauču s novinama raširenim oko sebe. Bezbroj puta pročitala sam te članke, ali iz nekog razloga stalno sam se vraćala na njih, nesposobna pojmiti činjenicu da je moja noćna mora napokon završila. Nateova dugogodišnja upletenost još uvijek me je šokirala. Jett je odbio razgovarati o njemu, kao da njegov brat nije vrijedan spomena.

Roberta Mayfielda spominjali su na poslovnim stranicama – kao muškarca koji je navodno poginuo u neobičnoj eksploziji, a sad se je vratio iz mrtvih. Rupa u njegovim grudima ostala je dobro čuvana tajna. Jučer smo ga posjetili u bolnici. Iako su ga liječnici danima držali u induciranoj komi, željela sam ga vidjeti. Znajući da je pokušavao zaštititi Jetta i mene – priznajem, na čudan način, ali svejedno – na susret s njim gledala sam drugačijim očima. I mada sam znala da se vjerojatno nikad nećemo družiti za Božić ili Dan zahvalnosti, namjeravala sam upoznati pravog Roberta Mayfielda čim se oporavi, i zbog Jetta i zbog djeteta.

Uz Kennyjevu pomoć, novac koji nedostaje bit će vraćen na tvrtkine bankovne račune i Jett će se najzad moći usredotočiti na pokretanje vlastite tvrtke – zbog toga hektolitri kave i moja stalna podrška. Nisam ga samo voljela; bila sam ponosna na njega i njegova postignuća, i namjeravala sam vidjeti njegov san ostvaren, bez obzira na sve. Čak i ako to podrazumijeva rad u uredu tijekom dana i pomaganje njemu da pokrene svoju tvrtku noću.

– Da završimo za danas, dušo? – upitao je pojavivši se iza ugla. – Još uvijek imamo mnogo posla. – Gurnula sam mu šalicu kipuće kave u ruke i divila se savršenstvu njegovih širokih prsa i čarobnih očiju u kojima se je svjetlo odražavalo u milijun nijansi zelene boje.

– Možda se neko vrijeme želim usredotočiti na nešto drugo. – Odložio je šalicu na stol i privukao me uz svoje čvrsto tijelo, zarivši usne u kosu na mom vratu. Da me pomiriši, poljubi, ugrize – nisam imala pojma što, ali posao je čekao, a ja sam osjetila da je on raspoložen za ljenčarenje.

Posve polako, počeo je otkapčati moju haljinu. Odgurnula sam njegove ruke prije no što mi strgne grudnjak.

– Žao mi je, Mayfielde, ali ako želiš da je za danas gotovo, morat ću inzistirati da preostalih dvadeset i nešto sati svoje pobjede iskoristiš odmah sad jer ti više od toga neću dati besplatno. – Pokazala sam na prednjicu svoje haljine. – Ako naravno, ne predaš pobjedu i dopustiš mi da jednom zauvijek budem glavna. – Nasmiješila sam se.

– Nema šanse da ću se predati, gospođice Stewart. – Izvukao je ključeve iz džepa i zamahao njima ispred mog lica. – Brian je promijenio tablicu za naše malo putovanje.

Oh, Gospode.

– Nećemo se utrkivati – šapnula sam, skamenjena od pomisli na Jetta za volanom.

Oči su mu zasjajile. – Zato sam i pomislio da biju ti željela voziti.

Zanemarila sam činjenicu da o svom automobilu stalno govori u ženskom rodu u korist činjenice da mi dopušta da vozim njegovu ljubljenu. Nikad nisam vozila nešto tako skupo i sjajno.

Gotovo sam zaslinila na tu pomisao.

125

Nacerila sam se i dograbila ključeve prije no što se on predomisli. – To te ja pitam! Kako bih mogla odoljeti vožnji u tvojoj bebici?

– Nadam se da mi to večeras neće biti jedina vožnja. – Namignuo je u slučaju da mi je promaknula seksualna aluzija.

Obrazi su mi se zažarili. Mora li biti tako neuvijen?

– To ovisi. – Nagnula sam glavu glumeći zbunjenost. – Kamo idemo?

– Natrag u Hamptons – zabavljeno je odgovorio Jett. – Zaboravio sam torbu.

Kad smo stigli u kuću Kim Dessen, već je prošlo osam sati. Obasjana nestvarnim svjetlom mjesečine na kojem su veliki prozori i ružinim grmovima obrubljena uska staza do privatne plaže djelovali još veći, kuća je bila ljepša no što sam je pamtila. Jett je otključao vrata i isključio alarm, ali nije upalio svjetla.

Spustili smo se stubama pokraj nekoliko vrata i ušli u mračnu prostoriju. Jett je pritisnuo prekidač i cijeli bazen okupalo je svjetlo mekih plavih i zelenih tonova koje se je reflektiralo o tamne zidove. Zinula sam zadivljena veličinom i ljepotom bazena. Na zapadnoj strani nalazile su se ležaljke i šank. Veći dio bazena bio je izdužen, manji kružnog oblika. Nasuprot se je nalazio golemi plazma televizor postavljen na zid.

– Vau. – Polako sam se okrenula oko sebe. – Ovdje je rajski.

I mirno. Mnogo čudesnije od svakog javnog zatvorenog bazena ili toplica koje sam ikad vidjela.

Promatrala sam vodu koja je mijenjala boju, zadubila se u treperava podvodna svjetla.

– Obožavam ga. Apsolutno ga obožavam – rekla sam, nesposobna suspregnuti oduševljenje.

– Jesi li da malo zaplivamo u bazenu? Ili da isprobamo kućno kino? – U tami, pogledom sam potražila Jetta i pronašla ga uz stube bazena. Izuo je cipele i stopala su mu bila u vodi, a oči me pozivale da se približim.

– Nudiš mi izbor? - upitala sam glumeći iznenađenost.

– Pitam te što želiš prvo, jer učinit ćemo oboje. – Nacerio se je otkrivajući dvije najčarobnije jamice na obrazima. – Pred nama je duga noć tijekom koje kanim pomaknuti tvoje granice i vidjeti što te uzbuđuje. Ili od čega cviliš. Otkrit ću sve tvoje tajne točke.

– Moje tajne točke više nisu tako tajne.

– Siguran sam da si jednu ili dvije zatajila. – Uputio mi je osmijeh od kojeg mi je srce poskočilo.

– O tebi znam ponešto što ni sama još ne znaš.

Polako se je počeo razodijevati. Traperice. Košulju. Donje rublje. Svjetlo bazena okupalo mu je kožu mekim sjajem; sjene nisu ni najmanje sakrile njegovo savršenstvo.

Uhvatila sam se kako se smješkam kad je nag ušetao u vodu. Mogla sam ostati prikovana na mjestu i satima ga promatrati.

– Brooke, uđi – polako je rekao.

– Ne bismo li se najprije trebali istuširati?

– U pravu si. – Izašao je iz vode i krenuo prema meni. Mislila sam da će mi pokazati put do kupaonice, ali on me je podigao u naručje i vratio se sa mnom do bazena.

Oklijevajući u njegovu naručju iznad površine vode, zacičala sam i opirala se njegovom čeličnom stisku kad sam osjetila kako mi nešto hladno i mokro prodire kroz haljinu i vlazi stražnjicu.

Voda je bila hladna. Prekrižite to. Bila je led ledena i mislila sam da ću oko sebe vidjeti kockice leda. Trenutak kasnije, Jettove ruke nestale su i ja sam potonula, a hladnoća se je širila mojim udovima.

– Ubit ću te! – rekla sam čim sam izronila i obrisala oči, vjerojatno razmazujući šminku po cijelome licu. Haljina mi je bila posve mokra i plutala kao aureola jer je tanka tkanina bila tako lagana da nije ostala ispod vode. Jett se je nasmijao. Ne. Histerično se je nasmijao.

126

– Prestani se smijati kao hijena. – Poprskala sam ga.

– Žao mi je. – Budalasto se je nacerio.

– Ne, nije ti žao.

Pokušala sam otplivati do ruba bazena, ali on me je ščepao oko struka i privukao uz svoje nago tijelo. – Zgodna si kad si ljuta, Brooke.

– Nisam – odgovorila sam cvokoćući. – Strašno mi je hladno.

– Bit će ti toplije kad se riješiš haljine. – Nije čekao moj odgovor. U nekoliko sekundi, njegove vješte ruke potegnule su patentni zatvarač i povukle haljinu niz moje drhtavo tijelo pa je bacile na rub bazena.

– Je li sad bolje? – upitao je. Oči su mu vragolasto sjajile. I još uvijek se je cerekao. Namrštila sam se kad je nestao ispod površine. Hoće li izroniti moje cipele?

– Ne, još uvijek mi je hladno. – Sumnjala sam da me je čuo. Spustila sam pogled i vidjela da roni. Njegovo nago tijelo ljeskalo se je pod vodom ravno prema meni. Kao riba. Ili bi trebao biti morski pas?

Oh, Gospode.

Neće se valjda usuditi?

Usudio se je.

Uhvatio me je za lijevo stopalo i povukao pod vodu dok mi se lice nije našlo na razini s njegovim. Oči su mi bile otvorene kad me je privukao k sebi i poljubio, pritisnuvši usne uz moje.

Načas sam umalo zaboravila da smo ispod vode. Osjećala sam se slobodno. Bilo je savršeno, tako savršeno da sam ostala bez riječi. Pustio me je i izronili smo zajedno.

– Oduvijek sam želio učiniti nešto ovakvo – sa smijehom je rekao Jett. Kosa mu je bila seksi raskuštrana.

– Moram priznati da imaš muda kad si me onako povukao pod vodu. – Svidjelo mi se, ali nisam bila spremna to priznati jer sam još uvijek drhtala.

– Nije baš toliko hladno.

Bio je u pravu. Nije bilo baš toliko hladno.

Bilo je prokleto ledeno – tako ledeno da nisam osjećala udove.

– Znaš da je ledeno da se smrzneš – rekla sam. – Je li nas ljubljenje trebalo ugrijati?

Slegnuo je ramenima. – Ti me uvijek uspiješ ugrijati. Hoćeš da pokušamo ponovno?

– Ne. – Odmahnula sam glavom i zaustavila ga prije no što zaroni. – Da ti nije palo na pamet.

Ne želim se pothladiti.

– Nećeš – rekao je. – Samo miči nogama i rukama. Nakosila sam glavu. – Tebi je to lako reći. Ti si muškarac. Hladnoću ne osjećaš kao ja.

– U pravu si, dušo. To je zato što mi temperatura uvijek poraste nekoliko stupnjeva kad te vidim golu. – Kutovi njegovih usana trznuli su se.

Namrštila sam se, najednom shvaćajući vezu. – Jesi li mi zato rekao da skinem haljinu?

– Nisam siguran. Mislio sam da bi to pomoglo. – Nedužno je podigao ruku. - Samo kažem da bi se svaki frajer napalio. Mene svakako pali kad vidim da su ti se bradavice ukrutile.

– Slušaj, Tarzane. – Bocnula sam ga prstom u grudi, nesposobna i dalje se ljutiti. – Dostaje bilo ekshibicija. - Voda mi je jedva dopirala do brade. Protrljala sam ruke da ih malo ugrijem. Nije pomoglo.

– Postat će toplije, obećajem – rekao je Jett. – Pričekaj nekoliko minuta da se bazen zagrije. – Obgrlio me je rukama i privukao na grudi.

Topla voda nagrnula je iz svih smjerova. Čvorovi u mom želucu počeli su labaviti i sa svakom minutom bila sam sve opuštenija. Podvodna svjetla promijenila su se iz modrih u fluorescentno zelena – tamna i ljeskava kao smaragd. Samo nekoliko nijasni svjetlija od Jettovih očiju.

127

– Jesi li ovo učinio ikad prije? – upitala sam.

Jett me je iskosa pogledao. – Što?

– Provalio u nečiju kuću.

– Ne može se baš reći da sam provalio.

– U pravu si. Imao si ključ, i ovom i prethodnom prilikom. – Namjestila sam najozbiljniji izraz koji sam mogla. – Otključao i ušao u tuđu kuću?

– Jedino što moram otključati si ti. – Glasno se je nasmijao. – Iskreno, ovo mi je prvi put, ali moraš priznati da Kim ima krasnu kuću. – Otplivao je oko mene i ponovno me privukao k sebi.

Ovila sam noge oko njegova struka, dobro znajući da neće moći odoljeti. – Trebali bismo to češće činiti – šapnuo je. – Posjećivati nekretnine, provjeriti jesu li dobro održavane. Otključati sva mjesta koja trebamo vidjeti.

Nije govorio o kućama.

Jett me je uhvatio za guzu, a ja sam ga pogledala u oči. Vragolasto su sjajile. Pune nade i obećanja.

Krenuo je kroz bazen noseći me. Nisam se protivila. Čak i da sam pokušala, ne bih bila dovoljno snažna da ga odgurnem i otplivam.

– Kamo idemo? – upitala sam.

– Sredina je zagrijana.

Svaki bazen je zagrijan, poželjela sam istaknuti.

– Znaš da ne mogu odoljeti kad te vidim vlažnu. – Vragolasto me je pogledao i sjetila sam se da smo uljezi.

– Ne mogu vjerovati da si gol skočio u bazen. Što ako nas netko uhvati?

Nasmijao se je mom preneraženom izrazu. – Pa što onda? Vrijedi riskirati. Kad si sa mnom, vrijedi svega. Mnogo je opasnije ne riskirati.

Stali smo uz rub bazena, tik ispod kipa neke grčke božice koji se je nadvijao nad nama. Voda je ovdje bila toplija.

– Spremna? – Jett mi je namignuo i pritisnuo dlanom nešto što je izgledalo kao neupadljiva bijela pločica. Istog časa, vruća voda počela je izvirati iz otvora i vrtložiti se oko mojih bedara i donjeg dijela leda. I prije sam bila u jacuzziju, ali ovo je bilo drugačije jer mjehurići nisu dopirali do površine. Zagrlila sam Jetta oko vrata, a on me je pogledao tako intenzivno da sam ostala bez daha.

Svjetla na bazenu promijenila su se, postajući sve tamnija dok površina vode nije izgledala gotovo crna, a podvodna svjetla svjetlucala kao zvijezde na noćnome nebu. Imala sam osjećaj da lebdimo kroz neku galaksiju. Prošla je jedna minuta, pa još jedna, i svjetla su ponovno postala zelena.

Bilo je čudesno. Nikad ranije nisam vidjela ništa slično.

Bilo je tako neodoljivo lijepo da sam poželjela da mogu fotografirati i objesiti tu fotografiju na zid u uredu. U spokoju oko nas, jagodicama prstiju prešla sam preko njegove brade moleći se da mogu zaustaviti vrijeme i zauvijek sačuvati ovaj trenutak.

– Čudesno je – rekla sam. – Želim uhvatiti ovaj naš trenutak i sačuvati ga zauvijek.

– Nema potrebe. U našoj budućnosti bit će još mnogo ovakvih trenutaka. – Prešao je prstom po rubu mojih usana, a ja sam zadrhtala od ugode, sve do srca. – Ti za mene nisi obična cura. Ti si jedina koja mi je važna i neću te pustiti da odeš jer svaki trenutak s tobom i više je nego čudesan.

– Lažeš. – Nasmijala sam se iako mi je malo došlo da se rasplačem jer je rekao upravo ono što sam i sama osjećala.

Njegove veličanstvene zelene oči pozorno su me promatrale i ja sam ostala bez daha. – Zašto bih lagao? Ne namjeravam ti dati ništa manje nego što zaslužuješ, a zaslužuješ cijeli svijet – šapnuo je. – Volio bih da sam te ranije sreo.

Nisam odgovorila. Nisam mogla jer mi je srce izvodilo zvijezde, a u glavi mi se je vrtjelo.

128

– Iako znaš da bih te možda odgurnula? Ili ostala trudna? – najzad sam upitala.

– Posebno zbog toga. Volim izazov, a ti si veliki izazov – šapnuo je. – Oboje znamo da si me odgurnula jer voliš da trčim za tobom. Zatrudnjela si jer si željela moje dijete.

Pljesnula sam ga po ruci.

– Nisi ga mogao držati u gaćama, eto zašto sam zatrudnjela. – Uzvratila sam mu osmijeh.

Osjećala sam se spokojno, ali bila sam svjesna da u meni raste novi život i podsjeća me da će nam budućnost donijeti mnoge izazove. – Strašno se bojim da ću postati golema i ružna kao morž.

– Molim? – nasmijao se je. – Ti nikad ne bi mogla biti ružna.

– Otkud znaš? – šapnula sam. – Za nekoliko tjedana bit ću sva naduta i velika kao tenk.

– Jednostavno znam – odgovorio je. – Svaki put kad mi kažeš da ti je kosa grozna i koliko je mrziš, meni si najljepša. Jedva čekam da te vidim kako se debljaš jer znam da je naša beba dio tebe i dio mene, spoj naših najboljih osobina u jednome biću, a u tome nema ničeg ružnog. – Nježno se je nasmiješio. – Ne mogu obećati da će biti lako nositi to dijete, ali obećajem da ću ja tebe nositi kad me zatrebaš. U svemu ću te podržati.

Naslonila sam glavu na njegovo rame, a on je ovio ruke oko mene i privinuo me k sebi. U tišini prostorije i mirnoj vodi, Jettova prisutnost bila je neodoljiva. Bio je svuda, u mojim mislima, u svakoj stanici mog tijela, duboko u meni. Bio je kao voda, izlijevao se je u mene, ispunjavao me gotovo do prelijevanja, potezao ispod površine. Uskoro ću se utapati u osjećajima prema njemu.

Uskoro će naša strast postati bujica i odvući me u dubine kako bih zauvijek ostala s njim i njegova.

Oči su mu blistale na nježnom odsjaju svjetala, i u miru oko nas ljubav i strast koje je osjećao prema meni bile su nedvojbene. Nije me morao pitati što osjećam prema njemu ni što želim. Znao je.

Ja sam znala. Cijeli svijet je znao.

U njegovim očima odražavali su se moji osjećaji i požuda. Osjećala sam ih u njegovu dodiru. Čudno je da za govor imamo glasove, a srca svejedno govore glasnije. Traže, ali ne zahtijevaju.

Mole, ali ne prisiljavaju. Čine nas svjesnima da postoji samo jedna istina: zaljubljeni smo.

Držimo se jedno za drugo. Ludi smo jedno za drugime. Izgubljeni u džungli strasti i ispunjenja, nezasitni smo. Istomišljenici smo.

Promatrao me je tako nježno da sam ostala bez daha. Čak i da sam željela govoriti, nisam mogla. Bojala sam se prekinuti taj trenutak jer je bio naš. U samoći zidova oko nas, nije bilo važno odakle smo ni što smo proputovali. Nije bilo važno koliko boli nosimo ili bliži li se svijet kraju.

Važno je bilo samo da još uvijek postojimo mi – nakon svega što se je dogodilo. Budućnost je bila nesigurna, ali Jettova ljubav nije.

Nagnuo se je i nježno me poljubio, uzbuđujući me vrhom nosa. Usne su mu bile meke, nisu zahtijevale, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta. Rukama je dodirivao moja leđa i bokove, izazivao u meni valove požude. Izvana sam se tresla ne od hladnoće, nego od želje. Iznutra sam se tresla, treperila i zahtijevala od potrebe. Pritisnuo me je uza zid i ja sam ovila noge oko njegova struka.

Provukla sam ruke kroz njegovu kosu i spojila ih na njegovu vratu kad je sve debljim spolovilom okrznuo moje međunožje.

Izraz Jettova lica dodatno me je uzbudio. Sama moja srž pulsirala je zahtijevajući ga. Cijelo moje biće gorjelo je i treperilo, ključalo od sve veće želje koju je samo on mogao utažiti. Podigao me je visoko uza zid i priljubio se uz mene, rukama mi obujmljujući guzove.

Kliznula sam rukom između naših tijela da ga povedem, iako ga nije trebalo voditi. Nikad nije.

Zastenjala sam i on je ušao u mene, svojim tvrdim spolovilom ispunio svaki kutak. Pomaknula sam bokove kako bi ušao dublje, iako je bio nepodnošljivo velik i palio me svojom neprirodnom toplinom.

Tad se je počeo pomicati. Topla voda nježno je klizila oko nas, jednako kao debeli ud u meni.

Utroba mi se je stisnula kad je počeo prodirati sve jače i dublje, rastežući me. Sa svakim prodorom, dopirao je do same moje srži i mojim tijelom odašiljao valove ugodnog bola zbog kojeg sam izviknula njegovo ime. Priljubljena uz topli zid njegovim tijelom, izvijala sam se o njega dok nisam osjetila olakšanje, a kad sam svršila, njegovo tijelo postalo je moje svetište.

129

30

Voda se je cijedila s moje haljine, tanka tkanina bila je posve prozirna. Imala sam samo dvije mogućnosti: hodati po kući u mokroj i prozirnoj haljini, ili ostati naga. Zaključila sam da razlike zapravo i nema.

– Super. – Osvrnula sam se oko sebe u nadi da bih mogla ugledati nešto čime ću zaštititi čednost. – Mogao si me upozoriti prije nego što si me gurnuo u bazen.

– Rekao sam ti da te želim mokru. – Ton njegova glasa bio je nehajan, ali nije mi promaknuo zabavljeni sjaj u njegovim očima. – Mokro je dobro, dušo. Sviđa mi se taj osjećaj.

Majčicu ti milu, on i njegove dvosmislene izjave!

Obrazi su mi se zažarili i kao na znak, osjetila sam da sam se ovlažila. Uvijek bi me ovlažio, željela ja to ili ne. I, nažalost, on je to znao.

Gledala sam kako navlači traperice i ostavlja ih raskopčane, otkrivajući čvrste mišiće i preplanulu kožu. Pokazala sam na košulju koju je podigao s poda. – Baš mi je drago zbog tebe.

Barem je jedno od nas suho. – Opazila sam da pogledava na sat. – Što si sljedeće planirao?

– Idemo van. Zaškiljila sam. – Kamo? Nakosio je glavu. – Na plažu.

– Bez odmora?

– Tako je. – Pogled mu je bio neumoljiv. – Neću potratiti ni minute.

Dakle, haljina. Sagnula sam se da ju podignem s poda i opazila kako Jett gleda moju nagu stražnjicu. Nikakvo čudo da se ceri.

– Nadam se da nećeš to obući. – Pokazao je na haljinu u mojoj ruci. – Sviđaš mi se ovakva kakva si sad.

– Gola?

Kutak njegovih usana trznuo se je. – Da, au natural. Bez umjetnih okusa, bez dodataka, bez šminke. Posve ogoljena. – Uputio mi je svoj najslađi osmijeh. – Puka čistoća.

– Jette, molim te, nemoj tražiti od mene da trčkaram naokolo gola.

– Nisam ni namjeravao tražiti. – Oči su mu zaiskrile, vjerojatno od pomisli da sam na njegovoj milosti. – Kanio sam preklinjati.

– Nema šanse. – Odjenula sam mokru haljinu. Kao da i nisam. Haljina je bila toliko prozirna da sam vidjela obris svojih bradavica. Sudeći po Jettovu cereku, cijelo je vrijeme baš to i planirao.

Prekrižila sam ruke na prsima i složila najozbiljniji izraz lica. Nasmiješim li se, samo ću ohrabriti njegov napuhani ego. Zapravo, osmijeh bi ga ohrabrio da bude nestašan i ja bih vjerojatno na kraju pristala na igru igre radi.

Ili možda zato što ga želiš koliko i on tebe.

– Dušo, ne možeš to obući. – Gurnuo je svoju suhu košulju u moje ruke. Priljubila sam je uz prsa, shvaćajući da je kraća od moje haljine i da će mi vjerojatno jedva prekriti stražnjicu.

– Šališ se!

Stajao je ispred mene polunag, traperice i mišići. Uhvatio je moj zadivljeni pogled i u odgovor napeo prsne mišiće, na što je tetovaža na njegovoj ruci oživjela. Ali nisam zato teškom mukom progutala slinu. Bio je čvrst i mišićav. Kao brončani kip. Tijelo mu je bilo toliko seksi da sam poželjela preći jezikom preko njega od glave do pete.

– Stidiš se? Ili se samo praviš? – Spustio je moje ruke s prsa i podigao ih. U bazenu je voda prekrivala moje tijelo. Sad ga je prekrivala samo tanka haljina i osjećala sam se izloženom pod njegovim pogledom.

130

– Nemaš što skrivati, dušo. Seksi si i lijepa si. Volim svaki milimetar tvog tijela. – Pogledom je preletjeo preko mene tako da sam se zacrvenjela. Položio je moje ruke na svoj tvrdi trbuh. – Volim kad me dodiruješ. I to nije jedino što želim da mi radiš.

Pogledao me je u oči, a meni su se usta osušila od pomisli da ga ponovno osjetim u sebi.

– Počinjem misliti da si nezasitan, Jette – promrmljala sam. – Ili to, ili si ovisnik o seksu.

– Možda jesam. – Nacerio se je. – Ili se možda samo tebe nikako ne mogu zasititi.

Privukao je moja usta svojima i nježno me poljubio.

– Mislio sam da bismo mogli preskočiti šetnju plažom i pogledati neki film. Shvaćaš da to nikad nismo učinili? – Na usnama mu se je pojavio nestašan osmijeh. – U mraku, samo ti i ja.

– Zvuči primamljivo. – Svidjela mi se je pomisao na mrak i Jetta, a po načinu na koji je to predložio zvučalo je kao da dijeli moje zločeste misli.

Pridržao mi je vrata. – Izvoli.

Ušla sam i okrenula se da provjerim slijedi li me. Ponovno sam ga uhvatila s pogledom zalijepljenim za moju stražnjicu.

– Lijep prizor. – Zadivljeno je kimnuo. Odmahnula sam glavom i nastavila hodati. Brz pogled u veliko zrcalo podsjetio me je da izgledam užasno. Kosa mi je bila strašna. Šminka nestala. Kad smo stigli do dugog predsoblja, u glavi sam već načinila popis svega što moram obaviti.

Preodjenuti se u nešto prikladnije. Osušiti kosu sušilom. Našminkati se.

Razmišljala sam i koliko bi mi dugo trebalo da sušilom za kosu osušim i haljinu. I morala sam inzistirati da kuću očistimo prije odlaska. Nema šanse da ćemo ostaviti tragove našeg neovlaštenog ulaska i boravka. Zadnje što nam treba su naš DNK ili izlučevine raštrkani po cijeloj kući.

– Daš mi dvadeset minuta? – upitala sam putem do dnevnog boravka.

– Deset. – Poljubio me je u obraz i otvorio vrata. – Imamo još samo dvadeset i dva sata i tvoje minute neću oduzeti od ovo malo vremena koliko mi je preostalo. – Nacerio se je i šaljivo me pljesnuo po stražnjici. – Nemoj da te predugo čekam, ženo.

Ponovno onaj njegov južnjački naglasak.

Zahihotala sam se i krenula prema stubama, ali sam se sjetila da ovo nije naš dom. Nismo ni gosti. Zaustavila sam se nasred stuba. Jett se nije mrdnuo s mjesta.

– A kuća? – pokazala sam na vlažne tragove stopala na mramornom podu. – Moramo ju počistiti.

– Ne zamaraj time tu svoju lijepu glavicu. Sljedeći tjedan dolaze čistači pripremiti kuću za pokazivanje potencijalnim kupcima. Oni će se za sve pobrinuti. Osim toga, Kim zna. – Namignuo je.

– I dala nam je svoj blagoslov.

131

EPILOG

Ovo nam je bio prvi zajednički odmor. Jett i ja stigli smo u raskošno havajsko ljetovalište prije tri dana i otad smo jedva izašli iz sobe osim kako bismo nešto pojeli i dali sirotoj čistačici da obavi svoj posao.

– Da skoknemo do plaže? – upitao je Jett. Na mjesečini koja se je razlijevala kroz prozor restorana, njegovo lice bilo je čista ljepota i čisti seksipil.

Slegnula sam ramenima i ispreplela prste s njegovima. – Dobro zvuči. Ionako ne mogu spavati.

– Pomoći ću ti da se to promijeni – šapnuo je Jett, izveo me iz restorana i poveo stazom kroz stabla i grmlje do plaže.

To je bila istina. Otkad sam bila zarobljena i probudila se u bolnici, od straha nisam mogla spavati. Zato je Jett i inzistirao da odemo na ovaj odmor. Trebala sam se odmoriti, živjeti i zaboraviti. Naslonila sam se na njegovu ruku i uživala u srsima ugode koji su strujali mojim tijelom od zvuka njegova glasa.

Nebo je bilo crno kao ugljen, načičkano tisućama zvijezda. Vidjela sam i prije takvo nebo, ali ovaj put činilo mi se je ljepše no ikad. Kao da sam zbog svojih loših iskustava više cijenila taj prizor.

Ili možda zato što se je u Jettovoj blizini cijeli svijet činio drugačijim. Spokojnim i slikovitim. Punim magije i misterija. Savršenim – kao muškarac kojeg volim.

Rasprostro je svoju jaknu na meki pijesak i sjeo. Voda nam je bila samo nekoliko centimetara od stopala. Polako me je obgrlio oko ramena. Zadubljeni u misli i međusobnu blizinu, promatrali smo valove koji su zapljuskivali obalu.

Nasmiješila sam mu se i protrljala obraz uz njegovu bockavu bradicu, želeći da magiju tog trenutka mogu pretočiti u bocu i zauvijek sačuvati.

– Predivno je – šapnula sam i pogledala nebo. Nije odgovorio. U određenom trenutku, shvatila sam da me gleda – kao da sam jedina zvijezda na njegovu noćnom nebu. Okrenula sam se i pogledala ga, a on me je i nadalje promatrao, nježno mi uzvraćao pogled.

Za promjenu, šutnja me nije zabrinjavala jer nije bilo riječi dovoljno snažnih ili izražajnih koje bi dočarale ljepotu tog trenutka. Nijedna riječ nije mogla izraziti snagu mojih osjećaja prema njemu i želje da život provedemo zajedno. Nijedna riječ nije mogla izraziti moju nevoljkost da ga pustim – ne još, ne sad, i sigurno nikad. Zapravo, to je bilo tužno jer ako smo u snu, voljela bih da se iz njega nikad ne probudimo.

Ali nije bio san. Bila je stvarnost i iako sam željela zaboraviti prošlost, negdje u zakutku mog uma vrebali su ružni podsjetnici na nju. Danny. Imanje koje nikad nisam željela, ali sam ga svejedno naslijedila. Odvjetnik Clarkson, koji je nestao. U toj stvarnosti, kako su se stvari razvijale, znala sam da će se život nastaviti i da trenuci koje provodim s Jettom neće zauvijek trajati.

Kao mjehurić, ovaj trenutak uzvinut će se u velike visine dok se jednoga dana, jednostavno sam to znala, ne rasprsne – u kapljice koje ćemo pokušati uhvatiti u padu, dok posve ne nestanu i za sobom ostave tek prolazno sjećanje. San. Teško sam progutala, podsjećajući samu sebe da nijedan trenutak koji provedem s ljubavlju svog života ne smijem uzimati zdravo za gotovo. Jer prebrzo će proći. U času. I bit će zauvijek izgubljen.

– O čemu razmišljaš? – upitao je Jett. – Upravo si imala najčudniji izraz lica.

Premišljala sam se nekoliko sekundi bih li mu rekla, a onda sam se sjetila Sylvienog savjeta o vezama i iskrenosti. U spokoju noći, s umirujućim zvukovima oceana oko nas, znala sam da mu mogu vjerovati kao što sam mu vjerovala kad sam mu rekla za svoju prošlost. Povjerivši mu se, postali smo kao jedno – na neki način povezani, kao voda i mjesec. Kao plima i oseka.

– Želim sačuvati sve svoje sretne uspomene s tobom jer one su jedino što ostaje od prošlosti, ali ne znam kako. – Položila sam glavu na njegovo rame. – Gledam zvijezde na nebu i razmišljam o 132

životu. O mnoštvu planova u mojoj glavi, ali malobrojnim uspomenama. Ma koliko pokušavam, ne mogu odlučiti koje uspomene želim sačuvati, a koje mogu zaboraviti. Zato sam se pitala čemu stvarati uspomene ako ih ne mogu sve sačuvati?

Jett je duboko udahnuo i polako izdahnuo. – Brooke, ne moraš se toliko truditi da ih zapamtiš – šapnuo je. – Trenuci koji ti najviše znače ostat će urezani u tvoj um. Možda takvih trenutaka nema mnogo, ali oni su jedini važni.

Okrenula sam se prema njemu i pogledala njegove predivne oči. – Kako znaš?

Slegnuo je ramenima. – Znaš li zašto sam se istetovirao?

Zbunilo me je njegovo pitanje.

– Ne znam – priznala sam.

Podigao je košulju. Na mjesečini, njegova koža zlaćano se je ljeskala, a crne plemenske tetovaže bile su nezaboravno lijepe. – Dao sam ih napraviti da mi pomognu da ne zaboravim sve što ne želim zaboraviti. – Pokazao je na gornju tetovažu na ramenu. – Ova mi pomaže da se sjetim koliko je grub moj otac bio i čemu me je sve poučio. Ujedno me podsjeća da prava moć ne dolazi od potčinjavanja ili pobjede, nego od kontroliranja svojih unutarnjih demona. Jer naši pravi neprijatelji žive u nama i hrane se lekcijama koje nismo naučili iz prošlih iskustava. – Vratio je košulju na mjesto. – Otkad sam se tetovirao, loša sjećanja postala su dobra sjećanja. Dapače, dragocjena.

– Možda bih i ja trebala dati napraviti tetovažu.

Nasmijao se je i naherio glavu. – Nisam siguran da želim da prekriješ kožu tintom. Volim ju baš ovakvu kakva je sad. – Kao da želi dokazati svoju tvrdnju, jagodicom prsta okrznuo je moju ključnu kost, a ja sam zadrhtala od ugode.

– Jel' ti to meni govoriš što ne smijem učiniti sa svojom kožom? – Izvila sam obrve, na što se je on još jače nasmijao.

– U redu, ako govorimo o maloj tetovaži. – Pokazao je na moj gležanj. – Maloj majušnoj koja nije zamjetna. Slobodno mi se pridruži jer i sam uskoro idem po novu.

– Nisi mi rekao da želiš novu tetovažu.

– Da, dobro, nisam znao dok te nisam upoznao.

Spustio me je na leđa i smjestio se na mene, tamnozelenim očima oklijevajući na mom licu.

Osjetila sam pijesak na koži. Bio je hladan, ali ne i neugodan. – Znaš onaj osjećaj kad misliš da čuješ glazbu i zastaneš kao ukopan, posve zaokupljen? Eto, tako sam se ja osjećao kad sam te prvi put poljubio. Već tad sam znao da te mogu voljeti. Ona večer u baru? Ta večer bila je najbolje što mi se je u životu dogodilo i zato želim da me moja sljedeća tetovaža podsjeća na nju. Želim tvoje lice na svojoj koži. Nešto što ću moći gledati kad nisi u blizini.

– Nema šanse – sa smijehom sam rekla. – Nećeš to učiniti. Što ako se posvadimo pa požališ?

Polako je odmahnuo glavom. – Nikad. – Bio je tako ozbiljan da mi je smijeh zamro u grlu. – Nikad nisam bio ovoliko zaljubljen. I nikad prije nikoga nisam želio u svom životu toliko kao tebe.

Dakle, zapela si sa mnom, gospođice Stewart. Htjela ti to ili ne.

– Nadam se da ću dugo zapeti s tobom – šapnula sam. – Jer trenuci prebrzo prolaze.

– Ne ako ih ja sačuvam. Ne ako su stvarni – tiho je dodao. Nasmiješio se je i ja sam osjetila nadu.

– Nadam se da će naše dijete naslijediti tvoje duge trepavice – rekao je, toplim mi dahom golicajući usne i rukama milujući lice. – Zapravo, bude li djevojčica, nazvat ćemo je Treasure 2.

Opa, zar je već odabrao ime za dijete? Bez mene?

– Ne dolazi u obzir. – Frknula sam kroz nos.

– Zašto? – Rukom je klizio uz moje bedro do pojasa mojih traperica. – Već sam ti jednom rekao i sad ću ti ponoviti. Ti si moje blago, Brooke, i zato je to ime savršeno za nju.

2

Na engleskome: blago, voljeno biće 133

– O tome bi se dalo raspravljati. – Pokušala sam odgurnuti njegovu ruku, ali bio je to traljav pokušaj. – Osim toga, zašto misliš da je curica?

– Mora biti. – Kutak usana izvio mu se je. – Ali u malo vjerojatnom slučaju da griješim, dopustit ću ti da odabereš ime za dečka. – Njegova usta pronašla su moja u poljupcu koji ne bi mogao biti savršeniji, pod zvijezdama. Poželjela sam da taj trenutak zauvijek traje. Život se ne može kontrolirati, nepredvidljiv je i strašno zbrkan. Bez straha, gubitka i loših odabira ne bismo bili to što jesmo. I ako su nas neke naše odluke razbile, bol nas je ponovno slijepila. Bez strasti, ne bismo se predali i osvojili ono za što smo mislili da nikad ne bi moglo biti naše. Bez Jettove ljubavi, ne bih bila spoznala pravu vrijednost naše veze.

Kad me je Jett spasio, nije spasio samo moj život, nego i moje nade i našu budućnost. Omogućio mi je da povjerujem da naša ljubav nikad neće nestati. Ostavio je sjećanje koje ne želim zaboraviti i sad sam spremna zauvijek čuvati njegovu ljubav.

134

PISMO ZAHVALE

Mnogo toga želim reći na kraju knjige, a naročito na kraju jednog ovako emotivnog putovanja. Kao prvo, priča o Brooke i Jettu uči nas da se ljubav, ako je ona prava, ne može razbiti. Vrijedna je boli i svih loših iskustava koja biju mogla popratiti. I mada je roman Sačuvaj ljubav fikcija, napisala sam ga da pokažem da je život divlja vožnja i da nema jamstva.

Budući da je recenzije teško dobiti i budući da ih čitatelji rijetko pišu, zahvaljujem svima koji su odvojili vremena da napišu svoje mišljenje, bez obzira na to koliko kratko.

Neizmjerno sam zahvalna svojim prijateljima i blogerima (od kojih mnoge imam zadovoljstvo nazvati prijateljima) i svima onima koji su me podržali i pomogli proširiti glas na Facebooku, Twitteru i blogovima. Doista ste čudesni.

Hvala i mojim urednicama na njihovu trudu. Bilo je fenomenalno raditi s vama.

No najviše od svega zahvaljujem svojim čitateljima. Zadivili ste me ljubaznim porukama i iako vas ne mogu sve zagrliti, mogu vam barem napisati koliko sam vam zahvalna na podršci. Hvala vam što ste pročitali i uživali u ovoj trilogiji.

HVALA VAM od srca. Jessica C. Reed

135