Kovači vatrene sreće

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

1

2

Andrija Kačić-Karlin

KOVAČI VATRENE SREĆE I. izdanje

Zagreb, 2006.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

3

Umjesto predgovora Odgovorno tvrdim – ne osjećam se pozvan pisati povijest hrvatske nogometne reprezentacije. Moja druga knjiga „Kovači vatrene sreće“ koja priča priču o Niki i Robertu u hrvatskoj momčadi, nakon prve knjige „Vatreni lakat“ koja, pak, govori o karijeri Aljoše Asanovića u našoj reprezentaciji, tek je pokušaj da kao sportski novinar zabilježim nešto što svi mi skupa u Hrvatskoj veoma brzo zaboravljamo.

Vrijeme u kojem živimo, ritmom, brzinom, nažalost i snagom zaborava neumitno nas tjera da negdje u podsvijest sakrijemo dane u kojima smo bili sretni, ponosni i razdragani…

Asanovićev „Vatreni lakat“ obuhvatio je prvih deset godina hrvatske nogometne reprezentacije. Iz Aljošine prizme, od prvog susreta protiv Amerikanaca pa potom cijelo desetljeće u kojem se sakupilo uspjeha na europskoj i poglavito svjetskoj smotri, pokušao sam opisati najuzbudljivije i najuspješnije razdoblje hrvatskog reprezentativnog nogometa.

Mnogi su me pitali zašto sam odabrao Aljošu. Odgovor je jednostavan. Zato što je igrao prvu utakmicu i zabio prvi povijesni gol, zato što je odigrao najviše utakmica u toj generaciji i zato što je uvijek najbolje igrao za reprezentaciju. „Kovači vatrene sreće“ pokušaj je da se ta priča nastavi, da se pokaže i dokaže životnost hrvatske nogometne reprezentacije koja nije izgubila na vrijednosti nakon što je otišla prva legendarna generacija „vatrenih“. Robert i Niko imaju što reći o reprezentaciji, za nju su odigrali silan broj utakmica ne štedeći se baš ni u jednom duelu. Koliko puta smo ih samo nazivali kovačima naše sreće. Bili su oni doista „Kovači vatrene sreće“!

Mnogi također i sada pitaju. Zašto braća Kovač pričaju nastavak priče o reprezentaciji? Odgovor je opet jednostavan. Zato što su braća Kovač i Niko „revolucionari“, prva djeca naših ljudi iz dijaspore koja je zaigrala za reprezentaciju. Odgojeni u tuđini s usađenim hrvatskim duhom oni su probili led i ostalim momcima iz dijaspore koji se osjećaju Hrvatima. I otvorili im put do reprezentacije.

4

Danas se za hrvatsku nogometnu reprezentaciju često upotrebljava naziv „izabrana vrsta djece naših iseljenika“. Pa što u tome ima loše? Priču o braći Kovač zato shvatite ne kao pisanje povijesti hrvatske reprezentacije, jer oni su je već davno napisali svojim nastupima i rezultatima, već kao pokušaj da otrgnemo iz zaborava one dane kada smo bili sretni zbog naših nogometaša.

I kamo sreće da u budućnosti imamo još takvih „lakata“ i „kovača“…

Autor Andrija Kačić-Karlin

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

5

• “Rummenigge, Rummenigge” Komentator je urlikao, njegova svaka druga rečenica završavala je usklikom – „Rummenigge, Rummenigge“. Niko je držao pogled na televizor, osjećaj da njegov Bayern vodi u bitnoj utakmici protiv francuskog St.Etiennea činila ga je raspoloženim. Iako tek petogodišnjak bio je svjestan da se i u njegovoj obitelji dogodila velika stvar time što je Bayern pobijedio.

A on je volio Rummeniggea, njega je zanimalo samo da iz televizijskog zvučnika što češće čuje „Rummenigge, Rummenigge“, dok je glas koji je spominjao Maiera, Schwarzenbecka, Kappelmanna, Muellera i Beckenbauera jednostavno ignorirao.

Godinama kasnije Niko je povezao konce, gledao je tada na televiziji utakmicu finala Kupa prvaka 1976. godine; Bayern – St.Etienne, njemački prvak je na škotskom nogometnom hramu pobijedio Francuze sa 1-0 pogotkom Rotha.

Niko je tada imao pet godina, njegov brat Robert dvije manje. Stariji brat već je s dječacima ispred ulice igrao nogomet kada god bi za to ulovio vremena, bili su to redom stariji momčići koji su teško primali u igru malešnog i mlađahnog Niku. Koji, pak, nije prezao od svoje samovolje i uvijek bi, prije ili kasnije, uspio nagovoriti starije dječake da ga prime u igru. „Godinama sam na tim berlinskim ledinama gdje smo stalno igrali nogomet bio najmlađi ne samo u momčadi, nego na cijelom terenu. Danas mi se čini da sam upravo tako sazrijevao, ne samo nogometno nego i društveno.

Uvijek sam bio u društvu sa starijim od sebe“, prisjeća se danas Niko.

Navečer bi se kući redovito gledao nogomet. I pričalo bi se i raspravljalo o nogometnoj igri na hrvatskom jeziku. Otac Mato i majka Ivka nisu dozvoljavali da se u kući drugačije govori. U vrtiću su djeca učila njemački jezik, u kući se govorilo samo i isključivo hrvatski. I tada te svibanjske noći 1976. godine, kada se na televiziji gledao izravan prijenos iz Glasgowa, Bayern – St.Etienne i kada je Rummenigge igrao baš po ukusu maloga Nike, otac je na hrvatskom govorio. „Mi u kući navijamo za Bayern, i djeca će zacijelo navijati za Bayern“.

Niko ga je pažljivo slušao, osjećajući da se slaže s očevim riječima. Mlađi brat Robert u doba večernjeg televizijskog prijenosa je već spavao, majka

6

ga je rano stavljala u krevet, no samo koju godinu kasnije i Roberta će prožimati opsjednutost igračkom veličinom Rummeniggea, bila je to ona zdrava opsjednutost koji svaki dječak osjeća u ranim godinama svog sazrijevanja.

Vremena ranih sedamdesetih godina u Njemačkoj bila su ista kao primjerice u Engleskoj, Rusiji ili, primjerice, tadašnjoj Jugoslaviji. Djeca su se igrala ispred velikih zgrada, svaka zelena ploha bila je plodno tlo za stotine, tisuće i milijune dječaka koji su nogomet igrali od jutra do mraka. Nije bilo cjelodnevnog televizijskog programa, nije bilo kompjutora, play stationa, postojao je samo – nogomet. Onaj iskonski, pravi, „na dva mala“, odrastalo to dijete u predgrađima Moskve, Berlina, Londona ili Zagreba.

Niko je tako igrao nogomet za momke iz svoje ulice, otac je stajao malo podalje i držao za ruke njegovog brata Roberta. Doviknuo bi otac katkad nešto Niku za vrijeme igre, mali Robert bi to ponovio, glumeći strogost kao u oca. S loptom koji bi kući donio okrvavljeni i blatnjav Niko igrao bi se poslije po kući Robert vičući svako malo – „gol, gol, Niko Kovač je dao gooool“.

• „Samo jednom igrali zajedno“ U listopadu 1980. godine Niko se upisao u berlinski klub Rapid Wedding.

Redovito je ispočetka posjećivao treninge, potom počeo i igrati utakmice. „Tata, tata, Niko je dao gol, tataaa!. Dvoranom u zabačenom dijelu Berlinu orio se dječji glas. „Zabio ga je kao Rummenigge“, vikao je Robert najradije htijući potrčati prema bratu mu Niku koji je okružen suigračima pogledom tražio oca i brata na improviziranim dvoranskim tribinama. Dakle, nekoliko godina kasnije kada je Niko već bio član berlinskog provincijalnog kluba Rapid Wedding Rummenigge je i dalje bio uzor braći koja su već živjela nogomet. Niko je igrao za klub Rapid Wedding, a Robert je, kao i Niko nekad, sa starijim momcima na berlinskim livadama igrao nogomet.

Tri godine razlike u mlađim kategorijama velika je razlika i njihova povijest bilježi da su, dosta kasnije, zajedno odigrali tek jednu jedinu utakmicu. Jer, Robert se učlanio u Rapid Wedding tri godine kasnije. Dok je je Niko igrao za starije, Robert je kao napadač zabijao pogotke za početnike. Sve dok jednog dana, čistom igrom slučajnosti, Robert nije upao u stariju Nikinu momčad. „Igrao sam napadača dugo vremena, a kako jednom nije napadač Nikine momčadi stigao na utakmicu, upao sam ja,, jer sam s ocem došao na uta-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

7

kmicu. I u jednu ruku se proslavio, naime postigao sam zgoditak u toj jedinoj zajedničkoj utakmici mene i Nike“, prisjeća se Robert.

S druge strane Niko je odmah privukao pozornost stručnjaka zbog svoje najveće sportske vrline, beskompromisne upornosti koja mu je pomagala da strši iznad vršnjaka, pa i iznad momaka koji su bili stariji od njega. Rastao je i odrastao shvaćajući očeve riječi kako samo napornom radom može doći do cilja. „Koliko puta sam čuo jedne te iste njegove riječi“, zbori Niko. „Znao sam i tada značenje njegovih savjeta i opomena“... „Bez muke nema nauke, Niko“! Govorio je otac prije jednog od stotine i tisuće Nikinih, kasnije i Robertovih treninga. „Svi momci ovdje žele postati nogometaši, od vas stotinu bit će možda jedan pravi igrač“.

A senior Kovač, sa svoja dva, nazovimo ih tako, juniora, Nikom i Robertom, želio je da uspiju oba. To je bila praktički nemoguća misija. Otac i dalje nije popuštao, odvodio je i dovodio djecu s treninga, tjeravši ih onako umorna predvečer da idu učiti hrvatski jezik.

Jugoslavenska dopunska škola, tada se tako zvala institucija u koju su naši radnici slali svoju djecu da nauče ne baš laka gramatička pravila hrvatskog jezika. Svjedodžbe su izdavane sa pečatom na kojem je pisalo – srpsko-hrvatski. No, učili su hrvatski za koji su imali pravi temelj. Naime, Niko i Robert su u svoje četiri kućna zida redovito komunicirali na hrvatskom jeziku, no čim bi zajedno izašli van nastavljali su komunikaciju na njemačkom, što je i razumljivo jer su tek na njemačkom njih dvojica mogli uspostavljati daljnju komunikaciju s vršnjacima, prijateljima i kolegama u klubu.

• Igra Niko, igra i Rummenigge „Jedva bih stajao na nogama, a navečer me čekala dopunska jezična škola. Sanjao sama krevet odmah nakon glavnog dnevnika“, prisjeća se Niko. No, bilo je i dana kada Niko i nije bio toliko umoran. Sazrijevajući i odrastajući s vršnjacima saznavao je za sindrom „nesretne subote“. Kada bi cijelo njegovo društvo subotom navečer izlazilo van, ostajući u druženju do kasnijih sati, Niko je morao ići u krevet. Sve kako bi bio odmoran za ranojutarnju nedjeljnu utakmicu. „Te juniorske lige imale su svoje prvenstvene utakmice nedjeljom već

8

u 10 sati ujutro. Budio sam se u 7.30, nije bio šansi da odem s prijateljima večer prije, morao sam leći odmah negdje oko 22 sata, kako bih na utakmicu došao spreman i odmoran. Nije bilo lako, srce vas vuče vani, a razum u krevet“, objašnjava Niko.

Te svoje prve službene utakmice Niko pamti izvrsno. „Igrao sam ispočetka na desnom krilu. Bio sam najmanji, ali i veoma brz. Kako su svi drugi igrači već imali ustoličene svoje pozicije u momčadi, tako sam ja na samom početku postavljen na desno krilo“.

I dalje bi Niko igrao utakmice sa svojim prijateljima na berlinskim livadama, no igranje u klubu svemu je davalo ozbiljniju dimenziju. Pamti i prvi pravi nogometni poklon, kupljeni dres Bayerna, na kojem je odostraga lijepo pisalo – „11 Rummenigge“. Naprijed se kočoperila reklama „Magirus Deutz“. „Mojoj sreći nije bilo kraja. Kod mene su se stvari u klubu dobro razvijale, a Rummenigge je i dalje igrao sjajno i u Bayernu i u njemačkoj reprezentaciji“, prisjeća se Niko.

U Rapid Weddingu su zaista forsirali mlade talentirane igrače. Nerijetko su počastili bolje igrače sitnim novcima kako bi si ti dečki mogli uopće kupiti prave, kvalitetne kopačke. Otac je polako ali sigurno uviđao da na Niku klub računa. Gledao je stari svaku utakmicu Nike, savjetovao i bodrio, kritizirao i grdio Niku, sve kako bi svom sinu otvorio oči za surov svijet nogometnog profesionalizma koji bi mogao naići.

Već tada Niko je imao stil igre po kojem je prepoznatljiv i danas. Žrtvovanje za momčad do kraja, trka od prve i zadnje minute, bezbroj pretrpljenih ali i iznuđenih prekršaja. „Kako mi je govorio tada, tako mi otac govori i danas. Sine moj, pazi se, čuvaj noge. Vidiš kako te lupaju“. Od malih nogu, eto, Niko je razvijao svoj stil po kojem ga pamte svi menedžeri, treneri i navijači današnjice.

Zacijelo mnogi ne znaju da je Niko prije aktivnog bavljenja nogometom, od svoje osme godine, trenirao džudo. Zbog svog borbenog karaktera i u džudu je bio izvrstan, čak je jedno vrijeme paralelno išao i na džudaške i na nogometne treninge. Jednog trenutka se morao odlučiti. „Nisam se dvojio, nogomet je bio moj prvi i jedini izbor“, kaže nam danas taj nositelj plavog džudaškog pojasa.

Rastao je tako Niko, prolazio kroz pionire, mlađe i starije kadete, ubrzo

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

9

došao i do kapetanske vrpce, a potom pratio i ponašanje i igranje mlađeg brata Roberta koji je tri godine nakon njega došao u isti klub. Svi su govorili, to je mlađi brat od Nike.

• Prvi poziv za reprezentaciju U tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj igralo bi se prvenstvo regija, pokrajina za dječake od 12 do 14 godina. I zapadni Berlin je imao svoju reprezentaciju. Nikinoj, a i cijeloj obiteljskoj sreći nije bilo kraja kada je malom Niki uručen poziv za reprezentaciju svoga grada.

Niko je za reprezentaciju igrao desno krilo, nije da ga nije išlo na toj poziciji, no njegova silna borbenost i angažiranost u svakoj utakmici nije blizu aut crte dolazila do izražaja. Tako je Niko kao desno krilo otišao jednom prigodom u Duisburg, na kamp, zapravo na svojevrsno natjecanje reprezentacija njemačkih regija kojih je tada bilo 11. Sve dotad berlinska reprezentacija za koju je nastupao naš Niko nije na tom natjecanju postigla značajniji uspjeh. No, Nikina berlinska vrsta uspjela je osvojiti 3. mjesto. „Nismo ni sami vjerovali koji smo uspjeh postigli. Načuo sam da je prije ta naša berlinska reprezentacija bila praktički vreća za napucavanje. Mi smo izvrsno igrali, a zanimljivo jest da je iz te berlinske reprezentacije krenuo u prave nogometne vode jedan poznati nogometni profesionalac. Da, Christian Ziege je igrao sa mnom u berlinskoj reprezentaciji i od tada se sjećamo jedan drugoga“, evocira sjećanja Niko Kovač.

Sveukupno je Niko proveo u Rapid Wedding čak osam godina. Dakle, od svoje osme do 16. godine gotovo svakodnevni treninzi, utakmice, putovanja, sve to začinjeno odlascima u njemačku osnovnu školu, ali i tadašnju dopunsku školu gdje je učio hrvatski jezik. Za sve je trebala silna volja, sjajna organizacija i posvemašnja koncentracija. Nije ni čudno da je Niko u tinejdžerskim godinama zapao u jednu krizu koja ga je umalo koštala – nogometne karijere. „Jednostavno mi je došlo da sve napustim. Nisam više imao volje odlaziti na treninge i utakmice. Ni danas ne znam što mi je bilo. Možda su tu došli i drugi interesi. I tada mi je otac puno, najviše pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, nije me tjerao niti da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me je dobro savjetovao. Rekao mi je kako je on zadovoljan i sretan što idem na

10

nogomet, što nisam na ulici. Istakao je kako je sretan s onime što sam dotad postigao, sretan i ponosan. Omekšao me“, reći će Niko. „Još najbolje da mi lutaš u licama, da ne znam ni gdje si ni s kim si“, ozbiljno je govorio otac Kovač s mrkim pogledom. Mali Niko ga je slušao i odlučio. „Nastavit ću s treninzima zbog oca, već će on jednog dana popustiti i shvatiti da mi se više ne da igrati nogomet“.

Nastavio je tako bezvoljan Niko s treninzima, bilo mu je teško i nositi kopačke, a kamoli ih obući i odigrati utakmicu, ili odraditi trening. Ipak, jednog dana Niko se sam sebi začudio. Opet je na jednom treningu uklizavao, trčao do iznemoglosti, vikao na suigrače da se moraju boriti, iznova je osjećao užitak što ga svaki sportaš ima kada mu se podigne adrenalin. Što ga je nagnalo da u jednom trenutku pomisli da od svega odustane i danas će ostati tajna, no prije da je istina u tome da je Niko davao toliko od sebe, a malo je dobio zauzvrat. Međutim, to mu je pomoglo da nasluti surova pravila bavljenja nogometom, pravila koja nalažu strpljenje i odricanje. Da nije bilo toplih očevih riječi i ljubavi teško bi se zacijelo othrvao krizi koja ga je tresla. Još jednom se pokazalo koliko roditeljski savjet može biti dobar ako je pravodoban i nenametljiv. Niko je i danas toga svjestan. „Najbolje što je otac učinio jest da me nije silio ni zapovijedao. Na koncu je meni ostavio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim. Hvala mu za to“...

Igrao je kasnije u Rapid Weddingu Niko i centarfora, čak i bio najbolji strijelac kluba u svojoj dobnoj kategoriji; sa čak 39 golova Niko je pomogao svom klubu da iz 3. berlinske lige za mlađe kadete uvede momčad u 2. ligu.

Sa 16 godina dospio je u juniore gdje su igrali momci do 18 godina. Bilo je to jako natjecanje u kojem su se treneri rijetko odlučivali za uvođenje mlađih igrača. Nikin talent su prepoznali i poslali ga još jednom među starije. A on je i dalje brzo napredovao.

• Niko mijenja klubove, igra za dvije Herthe Došlo je, dakako, vrijeme da Niko promijeni sredinu. Hertha 03 Zehlendorf iz Berlina vidjela je Niku u nekim utakmicama i odlučila ga dovesti u svoje redove. U juniorskoj kategoriji Herha 03 Zehlendorf je bila najjača u Berlinu, a čak i možda u Njemačkoj. Poslije je Niko saznao da su ga struč-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

11

njaci iz tog kluba „ubrali“ na onome kampu, natjecanju njemačkih regija u Duisburgu. U dvije godine staža u tom klubu Niko je dvaput dizao pokal namijenjen osvajaču prvenstva Berlina, umalo im je umaklo i njemačko prvenstvo za juniore. Poslije je Niko zaigrao i za amatere tog kluba, bila je to današnja Treća njemačka liga. Sjajne partije vidjeli su i skauti berlinskog drugoligaša Herthe koji su došli do Nike i ponudili mu prvi profesionalni ugovor u životu. Te 1991. godine Niko Kovač je i maturirao, a koji dan kasnije i potpisao taj ugovor, taj dan 11. travnja 1991. godine pamtit će cijeli život.

Niko je imao tek 18 godina. A Hertha je te godine ispala iz Bundeslige. I klub je tražio nove snage. „ „Imao sam i sreće. Hertha je tražila jednog mog suigrača iz Herthe 03 Zehlendorf, no taj moj suigrač se odlučio za ponudu St. Paulija. Onda su se stručnjaci iz bivšeg prvoligaša okrenuli meni. Išlo me očito te godine“, govori Niko.

Pet godina, ni manje ni više, pet godina igrao je Niko Kovač za Herthu u Drugoj ligi. Igrao je i doigravanja za plasman za Bundesligu, ali i doigravanja za spas od Treće lige. Klupske arhive broje čak njegovih 148 utakmica za Herthu. „U toj Drugoj njemačkoj ligi nije se baš puno igralo na tehniku, prevladavala je fizička snaga, borio sam se do iscrpljenosti. Tu sam još uvijek sazrijevao i gradio svoj igrački karakter. Nije tada u Drugoj ligi bilo ni televizijskih kamera, teško su treneri iz Bundeslige dolazili do informacijama o nama iz nižih liga. A svi smo mi čekali poziv iz Bundeslige“, priča Niko.

Zimi su se u Berlinu često organizirali dvoranski malonogometni spektakli. U zimu 1995. godine na jednom berlinskom malonogometnom turniru nastupao je i zagrebački Dinamo, vodio ga je Ćiro Blažević, a Hertha je nastupila također, iako je bila drugoligaš. „Tada sam čuo da sam se dopao Ottu Rehhagelu, no nisam ni danas siguran jeli me netko zavaljao, ili je to bila istina. Nebitno, morao sam čekati i dalje svoju prigodu. Kada igraš u Drugoj ligi onda ti je put naporniji. Da sam bio junior u nekom njemačkom prvoligašu lakše bih našao svoje mjesto pod bundesligaškim suncem“, riječi su Nike. „Dobio sam puno iskustva, ali pet godina je puno igrati u Drugoj ligi“.

U prve četiri godine u Herthi Niko je zabio četiri gola, a u zadnjoj sezoni

12

za Herthu, petoj, zabio je čak 11 pogodaka. A igrao je zadnjeg veznog.

Oproštaj s Herthom morao je zapamtiti. U posljednjoj prvenstvenoj utakmici Hertha je morala osvojiti bod da bi ostala u Drugoj ligi. Ostanak u ligi je izboren, ali Niko je već išao dalje.

Bayer iz Leverkusena već je dugo pratio Niku i naposljetku ga uz plaćanje odštete doveo u svoje redove. Potpisao je ugovor na tri godine. Upitan u svom novom klubu za svog brata Roberta koji je tada igrao u Nuernbergu koji je baš ispao iz Bundeslige, Niko je dao odrješit odgovor. A znao je da Bayer gleda barem tri stopera, a samo jednog će kupiti. Čim su ga pitali za brata znao je da je on jedan od te trojice promatranih: „Nije zato što mi je brat, ali je odličan igrač. Ne biste smjeli pogriješiti ako ga uzmete“.

Naravno, Nije Robert angažiran zbog Nikinih riječi, ali klupski ljudi su procijenili da je Robert upravo igrač koji im treba. Kasnija povijest Bayera je pokazala da nisu pogriješili u odluci. Jer, odšteta za Roberta Kovača prigodom prelaska iz Bayera Leverekusen u Bayern iz Munchena bila je – 16 i pol milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Do tada se ni u Hrvatskoj nije niti znalo niti čulo za braću Kovač. Odjednom, igrajući dobro u apotekarskom klubu, kako se u Hrvatskoj nazivao Bayer iz Leverkusena, grada koji je poznat po proizvodnji lijekova, Kovači su postajali zanimljivi hrvatskoj sportskoj javnosti. „To su naši dečki“, počelo se pisati u hrvatskim medijima.

• Robertov hod po mukama Sad smo saznali Nikin put do profesionalnog nogometaša. Ništa manje teška i naporna nije bila borba njegovog tri godine mlađeg brata Roberta.

Koji je na „preporuku“ brata pomno skautiran i doveden u Bayer iz Leverkusena. Robert je također imao pomnu brigu oca koji ga je vodio na treninge, kao i brat počeo je igrati u malom klubiću Rapid Wedding i to na mjestu vođe navale. Gdje je bio poprilično uspješan. No, kako u nogometu ne mogu svi zabijati golove tako se i njegova centarforska sudbina raspršila odlukama trenera. Srećom, snažan karakter uvijek spreman na izazove, kao što je Robertov, brzo se sabrao nakon što je iz napada naglo prebačen u obranu. „U nogometu svako igračko mjesto ima jednako važnu ulogu. Igrati u

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

13

napadu i zabijati golove ili biti obrani i sprečavati pogotke u vlastitoj mreži ima isto značenje za konačan rezultat. Nogomet je momčadski sport i u momčadi nema nebitnih uloga. Doći do lopte u napadu i pokušati zabiti ili oduzeti loptu kao obrambeni igrač i započeti novi napad - isti je izazov tako bitan za momčad u kojoj igraš“, sjeća se Robert kako je onda razmišljao kada je iz suparničkog kaznenog prostora prešao u svoj kazneni prostor.

Upravo je Robert kao obrambeni igrač u svjetskim razmjerima poznat kao majstor oduzimanja lopte. Čistog oduzimanja lopte. Jer, njemu je to izazov bio i onda, ali je i danas pri kraju svoje karijere. Uzeti i proslijediti, to je Robert Kovač!

Gotovo identičan put kao Niko, početak u Rapid Weddingu, a potom prelazak u Hertha 03 Zehlendorf; Robert je tamo igrao čak šest godina.

Godinu dana igranja u napadu prije prebačaja u obranu, na mjesta stopera, Robertu je prošlo bezbolno. „Bio sam veliki strijelac“, u šali će Robert priznajući da mu ni supruga donedavno nije znala da je bio pravi golgeter. „Nema veze, na mjestu obrambenog igrača napravio sam veliku karijeru“, smireno priča Robert istakavši kako mu je igranje u napadu pomoglo da čuva najbolje svjetske napadače. „Pokušavam uvijek ući u instinkt suparnika, a kako sam bio napadač to mi se čini da mi je lakše dokučiti njihove namjere“.

Njegova momčad, Hertha 03 Zehlendorf, u mlađim juniorima s Robertom na stoperu igrala je čak i finale omladinskog prvenstva Njemačke, i to protiv Bayerna iz Muenchena. „Marcus Babbel iz Bayerna mi je bio suparnik“, kaže Robert prije teške istine. „Poraženi smo tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Pogodite tko je promašio odlučujući? Ja, Robert Kovač“!

Naučio je tada Robert podnijeti poraz, najteži poraz. Suze, plač, grcanje… „To je da se ukopaš. Baš meni da se to dogodi. A nekome se to mora dogoditi, netko mora pogriješiti, jer bi se inače jedanaesterci pucali unedogled.

No, bilo je to moje prvo veliko sportsko razočarenje. Koje sam teško podnio, ali sam se naučio odagnati misli o mojoj pogrešci i o onome što bi bilo da

14

sam ja pogodio. Sportaš se mora naučiti sportski primati nesreću“.

• Očevoj sreći nema kraja Relativno kasno, Robert je prešao iz Herthe 03 Zehlendorf u bundesligaša Nuernberg. Imao je 21 godinu. Dolazak iz Treće lige gdje je bila Hertha 03 Zehlendorf u Drugu ligu bio je vidan napredak. Iako je Nuernberg te godine kada je Robert igrao ispao u Treću ligu, iznova se dogodio preokret. Na preporuku svog brata, ali prvenstveno zbog svoje kvalitete Roberta je angažirao Bayer iz Leverkusena. Sve se dogodilo nekako brzo, ali prave partije Robert je počeo pružati baš sa svojim bratom, u postavama Bayera. „Nitko nije bio sretniji od našeg oca. Kada smo zaigrali zajedno zacijelo se ostvario njegov cilj. Obojicu sinova izveo je na pravi sportski i životni put.

U našoj obitelji se mnogo pričalo o nogometu, otac je silno volio nogomet i tu je ljubav rano prenio na nas. Da nas nikad na to nije prisiljavao. Pridodamo li i našeg strica, koji je igrao u berlinskoj Croatiji, može se reći da smo bili prava nogometna obitelj. Otac je volio Dinamo i Bayern i uvijek je to rado isticao“…, govori nam Robert. „Majka dan-danas ne voli gledati nogomet, napose ne voli gledati nas.

Uvijek se boji da nam se nešto ne dogodi, da se ne ozlijedimo. Ne voli gledati niti na televiziji, uvijek bježi iz sobe“.

Otac je, kako pričaju braća bio oštar i pravedan kritičar. Naizgled hineći da nije zadovoljan uvijek je riječima pokušavao objasniti kako je vidio igru svakoga ponaosob. Sada je otac Mato imao prigodu gledati svoje sinove u jednoj momčadi. A sinovi su brzo napredovali, a iz domovine su i do oca dolazile informacije kako se sinovi sve više spominju po novinama. Nitko tada nije razmišljao o reprezentaciji javno, no san je postojao…

Robert tako priča: „Kao dijete imali smo snove dokopati se kao nogometaši Bundeslige.

Osnutkom hrvatske države, jasno i naša su se maštanja pojačala, razmišljali smo, kako da ne, o hrvatskoj reprezentaciji. Koliko god smo Nijemci rođenjem, Hrvati smo po srcu i opredjeljenju. Igrali smo izvrsno u Bayeru, a usput smo pratili što se događa u hrvatskoj reprezentaciji. Da, navijali smo za Hrvatsku. I to svim srcem. A da smo pomišljali da ćemo zaigrati za domovinu nismo se baš usudili pričati“.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

15

Dobro, prvu godinu nastupa za Bayer iz Leverkusena Robert i Niko nisu igrali baš najredovitije. Klub se jedva spasio od ispadanja u Drugu ligu, no već sljedeću sezonu, kada su braća bila standardnija, klub je imao jednu od najboljih momčadi u Njemačkoj. Uvijek i stalno pri vrhu. „Bili smo sjajni, ali nikad nismo prošli Bayern koji je bio neprikosnoven“, govori Robert, a i Niko se slaže: „Doista smo igrali dobro, ali za dolazak na sam vrh uvijek nam je nešto nedostajalo.

Da nedostajalo? Ono što se braći Kovač, a i cijelom klubu Bayeru i gradu Leverkusenu dogodilo sredinom 2000. godine bilo je i više nego otužno.

Roberta je to podsjetilo na dane kada je tugovao zbog promašenog jedanaesterca u finalu omladinskog prvenstva Njemačke, kada je njegova Hertha 03 Zehlendorf ostala bez krune zbog njegovog kiksa. Što se, naime, dogodilo? „U zadnjem kolu smo izgubili prvenstvo. Trebamo samo bod i bili bismo prvaci. Igramo u gostima. Unterhachingu, selu pokraj Muenchena, ne treba bod niti za opstanak niti za odlazak u Europu. A mi izgubimo i Bayern iznova postane prvak. A ja se, jadan, već pripremio da proslavimo naslov, ta bod nam je bio dovoljan. Ni danas ne mogu vjerovati da nam se to dogodilo. Bila bi to kruna te generacije Bayera“, objašnjava Robert podsjećajući da se već ranije naučio preboljeti takve događaje. No, rana, rez na sportskoj duši, uvijek ostane.

• Izgubljeno prvenstvo u zadnjem kolu „Nisam mogao to shvatiti, nije mi išlo u glavu. Mislio sam da sam bio lud.

Ja sam već u glavi proslavio naslov. Taj 0-2 poraz koji nas je koštao naslova prvaka dugo sam sanjao. Sjećam se, sjedio sam u svlačionici dugo sa suigračima. I razmišljaš i razmišljaš i razmišljaš… Što se to dogodilo. A nije ti jasno.

Onda ti o prođe dan i više o tome ne želiš ni razmišljati. Jer te boli. A najgore je to što te nakon svega ljudi na ulici zaustavljaju i pitaju o tome, a ja najradije o tome više ne bi rekao ni riječ“.

Trener Cristopher Daum na početku svog mandata u Bayeru sve je češće oba brata uključivao u igru i nakon što su hrvatske sportske novine saznale da u izvrsnom Bayeru igraju dva Hrvata počele su se raspredati priče. Najprije u novinama, a potom i u stručnim hrvatskim nogometnim krugovima.

16

„Prvu sezonu igrao sam puno utakmica, a nerijetko sam ulazio bi s klupe u drugome dijelu. Ali, kada god bi ušao s klupe bilo bi vatre. Slovio sam kao 12. igrač kod Dauma, koji je, pak znao kad Niko uđe da će biti cirkusa.

Prva godina je bila odlična. Robert je isto igrao dobro i naravno da su se mnogi zainteresirali za nas. Čak se dalo pročitati kako bismo mogli biti izvanredan kadar i za njemačku reprezentaciju“, prisjeća se tih dana Niko.

Besprijekorne klupske karijere Klupski putovi braće Kovač nakon zajedničkog i veoma uspješnog igranja u Bayeru iz Leverkusena još su jedno vrijeme bili usporedni. Najbolji njemački klub Bayern angažirao je obojicu 2001. godine. Kovači su postali iznimno poznati u europskoj klupskoj nogometnoj hijerarhiji, obojica su postali zaštitni znak Bayerna i tako ostvarili svoje dječačke snove. Samo što na Bayernovom dresu više nije bilo one reklame „Magirus“ koja im se obojica urezala u sjećanje dok su još bili djeca.

Robert Kovač čuvao je najbolje svjetske napadače, nitko se kraj njega nije naigrao, osvojena su dva prvenstva Njemačke, njemački kup, superkup, a Niko i Robert u svojoj riznici trofeja i nagrada imaju i naslov svjetskog klupskog prvaka. Kojeg su 2002. godine osvojili sa svojim Bayernom u tokijskom finalu Interkontinentalnog kupa protiv argentinske Boce Juniors.

Niko Kovač postajao je sinonim za neviđenu izdržljivost, za borbenost kojoj su se divili nogometni stručnjaci. Igranje za jedan od najboljih klubova na svijetu, što je neprijeporno Bayern, uz stalne uspjehe na reprezentativnom hrvatskom planu od njih je stvorio prepoznatljiv hrvatski, kako vole reći marketinški stručnjaci, „brand proizvod“.

Prije uspješnih dana u Bayernu Niko je na dvije godine iz Bayera otišao u Hamburger Sport Verein, gdje je također pružao nezaboravne partije, koje se i danas prepričavaju po njemačkim kafićima. Nikina europska partija za HSV protiv Juventusa (4-4) i njegov pogodak u toj utakmici bio je najgledaniji televizijski sportski prijenos u Njemačkoj svih vremena. Televizijske stanice svim igračima te utakmice uručile su poklone za „predstavu svih predstava“.

Robert je iz Bayerna otišao u veliki Juventus. Čuveni talijanski trener Fabio Capello za svoj način igre s granitnom obranom znao je - samo mu Robert Kovač može pomoći u stvaranju granita.

U Hrvatskoj su za vrijeme uspona karijere naših Kovača djeca kupovala

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

17

hrvatske dresove s njihovim imenima na leđima. Ne propuštajući srijedom i subotom navečer sportske preglede kako ne bi propustili svježe partije i nove rezultate Nikinih i Robertovih klubova...

Kako je ovo ipak priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koju su tako zdušno, s puno ljubavi, odricanja i želje stvarali baš Kovači, tako se vraćamo na one dane u Bayeru iz Leverkusena kada se o pozivu za hrvatsku reprezentaciju – samo sanjalo.

• Niko maše hrvatskim šalom u kafiću Oba brata su u danima igranja u Bayeru iz Leverkusena, pomno pratili rezultate hrvatske nogometne reprezentacije. Nedugo nakon njihovog prelaska u Leverkusen igralo se i Europsko prvenstvo u Engleskoj. Dakako da su i Niko i Robert s velikom nervozom pratili kvalifikacijski put Hrvata do Otoka. Njemačko prvenstvo je završilo, igrači su dobili slobodno, a Niko i Robert su otišli u Berlin, odmoriti se u rodnom gradu i uživati putem televizijskih prijenosa u Europskom nogometnom prvenstvu.

Ugodno druženje s obitelji zamijenjeno je tako posvemašnjim nestrpljenjem što će hrvatska reprezentacija napraviti na Europskom prvenstvu u Engleskoj. Arhive nogometne povijesti bilježe sjajne hrvatske rezultate na tom natjecanju, zbog onih koji će ovo čitati za tko zna koliko godina red je ponoviti da su Hrvati najprije pobijedili Tursku sa 1-0 pogotkom Vlaovića, potom su nadvisili Dansku sa 3-0, pogocima Šukera (2) i Bobana. Onda je izbornik Blažević odmarao gotovo cijelu momčad, pa smo 0-3 poraženi protiv Portugala, što je značilo da ćemo u četvrtfinalu igrati protiv Njemačke, a ne protiv Češke da smo kojim slučajem izbjegli „portugalsku blamažu“.

Sve to su Niko i Robert gledali, poneku utakmicu kod kuće, poneku u kafićima gdje su se u Berlinu tradicionalno okupljali Hrvati. Bile su to prave fešte dugo prije utakmica. Ljudi su dolazili sa zastavama, šalovima i kapama, za vrijeme prijenosa su navijali, grčili se pri svakom potezu hrvatskih majstora lopte. Ljudi su obožavali Šukera, Bobana, Asanovića, Bilića, Štimca, Ladića i ostale…

Niko je bez imalo srama utakmicu Hrvatske i Njemačke gledao tako u jednom berlinskom kafiću, zajedno sa stotinjak raspomamljenih Hrvata.

Blaževićevi izabranici su tu utakmicu odigrali junački, a Nijemci su uz pomoć

18

švedskog suca Sundella izborili plasman u polufinale. No, ta se utakmica Hrvatske smatra jednom od najbolje odigranih u povijesti našeg nogometa.

Niko je gubio živce kao i svi gosti u lokalu. Navijao je i skandirao u ritmu „Hrvatska, Hrvatska“, vikao na suca, oduševljeno skočio nakon Šukerovog pogotka kada je „utopio“ vratara Koepkea. Mahao je šalom kojeg je držao ovo vrata cijelu vrijeme kao najdraži ogrlicu, na kraju i plakao frustriran zbog nepravde koji mali osjećaju kada ih veliki nepravedno pometu. „Gledao sam u te igrače kao u bogove. Toliko sam im se divio da mi je jednostavno bilo žao kada bi završila utakmica. Jer ih više ne bi mogao gledati. Jesam li uopće očekivao da ću jednog dana biti dio njih, dio hrvatske reprezentacije. Iskreno, maštao sam o tome, ali nisam držao da je to baš realna mogućnost“, prisjeća se Niko tih osjećaja. „Tužan sam bio nakon eliminacije Hrvatske, i danas mislim da je tadašnja Hrvatska bila zrela za europski vrh. Jesam, navijao sam za Njemačku do sraza s Hrvatskom. Poslije se nisam predomišljao, srce je jače od bilo kakvih misli i primisli“, objašnjava Niko.

• Niku probali u Dinamu Inače, Niko se voli prisjetiti jedne zgode kada je zamalo završio u Dinamu, tadašnjoj Croatiji Iako se to nije dogodilo, priča je zanimljiva i poučna, napose baš za one ljude koji se u Hrvatskoj bave procjenama i traženju igrača. Jer, dok je Niko bio još u juniorima, obitelj Kovač je zbog nekih privatnih stvari boravila u Zagrebu. Bilo je dogovoreno da se maloga Niku preko nekih veza i vezica isproba u zagrebačkom Dinamu. „Bio sam na probnom treningu u Dinamu. Imao sam nekih 17 godina, sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić, Turković. Osjećao sam se sjajno, davao sam sve od sebe, a kada sam čuo da ćemo igrati jednu probnu prijateljsku utakmicu u dresu Dinama u Dugoj Resi mojoj sreći nije bilo kraja.

Nastupio sam u toj utakmici, sjećam se da je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen. Odigrao sam dobru utakmicu, nitko mi ništa nije rekao. Vratio sam se kući, očekivao vijest iz Zagreba koja nikad nije došla. Nastavio sam igrati, bio sama tada u Herthi 03 Zehlendorf, ma možda je i bolje da je to tako završilo“, prisjeća se Niko Kovač.

Bio je to prvi nogometni kontakt Nike s Hrvatskom. Priznaje, bilo je

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

19

teško nadati se da će do idućeg ikada doći. Iako je te 1996. godine tako zdušno promatrao „vatrene“ na Europskom prvenstvu u Engleskoj bilo mu je preteško i prehrabro pomisliti da bi im se jednog dana mogao pridružiti. Iako je igrao u jednom od najboljih njemačkih klubova, iako je slovio kao igrač koji kvalitetom može konkurirati i za njemačku nacionalnu vrstu, hrvatska reprezentacija bila je toliko jaka i moćna, igrački pokrivena na svim pozicijama, da za Niku Kovača tu nije moglo biti mjesta.

Svjestan je toga bio mladić koji je bio odgojen u strogom hrvatskom i katoličkom duhu, pun ponosa i poštovanja prema kraju i domovini svojih roditelja, uvjeren da bi roditeljima pripravio najveću moguću sreću kada bi uspio navući službeni dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Ponekad bi tako Niko pomislio da bi to već možda i ostvario da mu se nakon onoga nastupa u zagrebačkom Dinamu netko javio i angažirao ga za hrvatski klub. Ovako mu se ipak činilo da je daleko od oka tadašnjeg hrvatskog izbornika Ćire Blaževića, daleko od oka, time i od srca.

Srećom, u Hrvatskom nogometnom savezu bilo je ljudi koji su profesionalno promatrali što se zbiva u europskom i svjetskom nogometu. Kako se o izvrsnim igrama braće Kovač u Hrvatskoj sve više pisalo na sportskim stranicama novinskih dnevnika, tako je jedna osoba počela još pozornije promatrati što se to zbiva u Leverkusenu. Za one koji su imalo bolje upućeni u hrvatska nogometna zbivanja ta osoba nije tajna.

Glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić počeo je sakupljati dokumentaciju i o Niki i o Robertu, ne propuštajući emisije posvećene nogometu, čekajući vijesti iz Bundeslige i izvještaje s utakmica Bayera iz Leverkusena. „U našoj kući u Berlinu moj otac je uvijek slušao radijske prijenose iz bivše jugoslavenske lige i tih godina prijenose utakmice hrvatskog nogometnog prvenstva. U pauzi tih utakmica bili su objavljivani izvještaji i iz europskih nogometnih liga. Tada sam saznao da se i na Hrvatskom radiju govori o meni i Robertu. Bio sam jako sretan, međutim nisam ni pomišljao da bi to moglo značiti kako ću uskoro biti pozvan u hrvatsku reprezentaciju. Uostalom, nisam na to ni smio gubiti koncentraciju, ritam utakmica u Bundesligi bio je silovit. Ali da sam se nadao nekakvom čudu, nadao sam se“...

Pred televizorom gledali EP u Engleskoj

20

Krajem 1996. godine, kada se nova sezona već uhodala, kada su svi već polako zaboravljali izvještaje s Europskog prvenstva u Engleskoj gdje je Njemačka trijumfirala u finalnoj utakmici protiv Češke, Niko Kovač pružao je izvrsne partije za Bayer. No, novi reprezentativni ciklus kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine već je započeo, a za kraj godine bile su predviđene prijateljske utakmice. Hrvatska je tako sudjelovala na Kupu kralja Hassana u Maroku. Niko je znao za taj turnir, onako površno.

Da bi s jednog dana dogodilo čudo. Koje mu je promijenilo život. „Čestitam, jesam li dobio gospodina Niku Kovača“?

Glas koji je dolazio iz slušalice mobitela bio je hrapav i pomalo uzbuđen. „Mislio sam najprije da se netko šali. No, glas je postao time još ozbiljniji“.

Za Zorislava Srebrića, glavnog tajnika Saveza kruži glas da je zvao naše igrače širom Europe postavljajući im trivijalna pitanja, poput onoga „koliko trčiš na sto metara“. „Ne nije bilo tako“, tumači Niko Kovač. „Valjda je vidio koliko sam iznenađen, bio je to ugodan razgovor, s napomenom da ću uskoro biti pozvan na jednu od akcija hrvatske reprezentacije. Kratak, ugodan, naposljetku se vidjelo i svrsishodan razgovor“.

Metodologija pozivanja igrača tih godina bila je jednostavna. Nije ni danas suviše drugačija. Savez bi uputio poziv igraču u klub, telefaks porukom, a ljudi iz kluba bi donijeli faks dotičnom igraču.

Ali, ono što je unijelo nemir u dušu Nike Kovača dogodilo se samo nekoliko dana prije službenog poziva Hrvatskog nogometnog saveza. Praktički je Niki bio uručen poziv za njemačku reprezentaciju.

Pojasnimo. „Critopher Daum, moj tadašnji trener u Bayeru govorio mi je da bi mi za mjesec-dva mogao doći i poziv njemačke reprezentacije. Povišenim tonom Daum mi je govorio kako ima informacije da sam zapeo za oko Bertieu Vogtsu, tadašnjem izborniku njemačke vrste. Dakako da sam bio ponosan.

Ali, odgovorno tvrdim, mene je zanimala samo hrvatska reprezentacija. I mene i moju obitelj i mog brata Roberta. Naravno da sam bio sretan što se Nijemci zanimaju za mene, bila je to potvrda da vrijedim, da sav moj trud nije uzaludan. Poziv hrvatske reprezentacije očekivao sam u transu, jer mi

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

21

ga je Srebrić najavio. Zato sam poziv Njemačke primio sam kao potvrdu da postajem netko i nešto u nogometu“.

Pričao je Niko i s ocem o njemačkoj ponudi. Sjaj u očevim očima kada je Niko rekao da ga njemačka reprezentacija ne zanima, da čeka poziv iz Hrvatske dao mu je dodatni poticaj. Uz, ipak, mali strah. A što ako poziv iz Hrvatskog nogometnog saveza nikad ne dođe, iako ga je Srebrić najavio.

Naravno, poziv je došao, komadić papira koji je izašao iz telefaks uređaja u Bayeru danas vjerojatno ne postoji... „Kao da ga i danas čitam. Jedna jedina rečenica zbog koje sam bio toliko sretan“, reći će Niko.

Službenim jezikom na dokumentu je bilo napisano da se Niko Kovač ima javiti na akciju reprezentacije u Maroku. Nije mogao dočekati taj dan.

Danima je gledao s kojom će avionskom linijom otputovati na sjever afričkog kontinenta, pazeći da slučajno ne zakasni.

• Nezaboravan put u Maroko „Moj put do reprezentacije bio je dosta kamenit. Nije to išlo baš lako. I sad da slučajno zakasnim. Kada gledam iz današnje prizme sigurno sam u hrvatsku reprezentaciju bio pozvan da se u doglednoj budućnosti blokira moja igranje za njemačku reprezentaciju. Naime, samo jedna utakmica u dresu jedne reprezentacije automatski prema pravilima Fife zaustavlja pravo nastupa tog igrača za koju drugu nacionalnu vrstu. Ja sam tada u Maroko zacijelo bio pozvan i zbog toga. I ne treba pritom nikome biti neugodno.

Tako se to radi u suvremenom nogometnom svijetu, Hrvatska se nije željela odreći jednog igrača i praktički ga pokloniti Nijemcima. A bio sam i prvi igrač iz dijaspore koji je obukao hrvatski dres“, priča svoja sjećanja Niko.

Na put prema Maroku Niko Kovač je krenuo sa Zvonimirom Soldom, prekaljenim „vatrenim“ internacionalcem i njegovim znancem iz Bundeslige.

Soldo je, naime, već tada opčinio navijače Stuttgarta, a činio je to i sljedećih desetak godina. „Znali smo se tada, onako, površno. On je bio smiren, profesionalan, a ja sam u sebi gorio. Letjeli smo marokanskom kompanijom iz Frankfurta.

Praktički smo se malo bolje upoznavali u avionu. Hrabrio me i tvrdio da za mene ima mjesta u hrvatskoj vrsti“.

22

Prvi „cimer“ u reprezentaciji Niki Kovaču bio je Zoran Mamić. Inače Niku s Mamićem veže dugotrajno i duboko prijateljstvo, tako da nije čudno da su Niko i Zoran sve to zaokružili i – kumstvom.

Imao je Niku veliku tremu. Prvi puta je osjetio da bi ga trema mogla sputati. Iako je odigrao stotine utakmice u njemačkoj Prvoj i Drugoj ligi, dolazak među hrvatske reprezentativce zaustavljao mu je dah i kočio misao. „Ušavši u svlačionicu među te igrače koje sam promatrao samo na televiziji osjećao sam se doista kao šegrt. Svi su bili nasmijani i raspoloženi za šalu, a ja sam bio ozbiljan kao policajac. „Nisu tada zbog obaveza u klubovima u reprezentaciji bili Zvonimir Boban i Davor Šuker, ali su tu zato došli svi ostali proslavljeni „vatreni“. Sjećam se tog prvog treninga, reprezentacija je bila odjevena u Lotto opremu, sjećam se trenutka kada mi hrvatsku opremu uručuje ekonom reprezentacije Željko Mesić. S riječima - Ne boj se mali! Kako izgleda upoznavanje. Ha, kao u novoj školi. Dođeš tamo među njih, lijepo iz pozdraviš i kažeš – Ja sam Niko“.

Prisjećajući se tog trenutka Niko objašnjava kako se zapravo čovjek osjeća u tim trenucima. „Istina, ja sam ih lijepo pozdravio, oni su tiho otpozdravili i krenuli se spremati za trening. Onda sam se doista uvukao, kako voli govoriti Ćiro Blažević, u tamu svoje kože. Počevši sam sebi naređivati. Nemoj se osramotiti Niko! U tim trenucima se uplašiš da nećeš pokazati ni deset posto što možeš. Da, bilo me malo i strah da se to ne dogodi“.

Navikavši na posvemašnji red i disciplinu po njemačkim klubovima malo je reći da je Niko bio šokiran načinom kako se ponašalo u hrvatskoj reprezentaciji, ali i odnosima, hijerarhijom u njoj. Ćiro Blažević posebno se volio surovo ponašati prema najmlađim reprezentativcima. Bio je to njegov način građenja autoriteta ali i poruka mladcima da ubuduće neće biti popusta. Niko je Ćiru vidio samo jednom u životu, na malonogmetnom turniru u Berlinu, Još je kući čuvao razglednicu s Ćirinim likom, razglednicu na koju mu se Ćiro i potpisao. „Moje dječačke maštarije sada je zamijenila stvarnost. Ja sam na treningu Ćirinih reprezentativaca. Upravo kada sam se nakon nekoliko početnih minuta zagrijavanja počeo opuštati strah mi se vratio zbog Ćirinog urlika.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

23

„Niiiikooooo! Kako to trčišššš“!

Počelo je. Ćiro je jedna dočekao novog igrača i odlučio je isprobati malo svoj glas. Treštao je cijeli stadion. Svaki drugi usklik počinjao je - „Niiiikooooooooo“! „Vikao je na mene, on je gradio autoritet na mlađima, što je po meni u redu. Ne, ni slučajno tu ne mogu zamjeriti Ćiri, prije bi zamjerio da je gradio autoritet na starijim igračima. Za mene je to ipak bilo dobro iskustvo, koliko god sam bio prožet strahom i tremom. Sam sebi sam govorio, šuti Niko.

Naježi se i radi, pa evo ti se dodaješ s Prosinečkim i Asanovićem“.

• U debiju pogodak iz jedanaesterca Osjećao je Niko u nekim trenucima i jezičnu barijeru. Iako je znao hrvatski, njegov način govora materinskim jezikom bio je daleko od savršenog.

Još kada ga je trema ukočila u nekim trenucima bio je i suviše šutljiv. Zato ga je cijela situacija kopkala, bojao se da to ne bude njegov prvi i posljednji dolazak u hrvatsku reprezentaciju. „Poslije sam shvatio da sam zapravo htio što manje pričati, sve kako se ne bi sramotio sa svojim slabim hrvatskim. Tek danas vidim kako je to bio loš postupak“.

U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji za vrijeme čuvene „vatrene“ generacije vladala je izvrsna atmosfera, prepuna šale i kvazineozbiljnosti. Štoseva, malih prevara i šala na tuđi račun bilo je na sve strane. Ni Niko Kovač se nije uspio spasiti. Njega je „u đir“ ulovio – Aljoša Asanović. „On je bio prvi koji me uzeo na zub. Nije bio grub, bili su to njegovi poznati štosovi, zvao me krivim imenom, oslovljavao me s Robert, godinama kasnije kada je Robert došao u reprezentaciju njega je nazivao – Niko. On se šalio na svoj tipično mediteranski način, a meni je bilo u nekim trenucima krivo. Nevjerojatno je koliko je Aljoša volio sprdnju. Ja sam ga htio zamoliti u jednom trenutku da prestane, ali tko će jednom velikom Aljoši nešto reći.

Ostali su mi govorili da je to dio njegove komunikacije, da mu ne smijem zamjeriti. Ne, nije mi bilo lako. Koliko puta sam se prepao zbog njegovih rečenica.

No, s Aljošinom sprdnjom sam dosta i naučio. Jer, s vremenom sam shvatio kako je i to bio dio socijalizacije. Konačno, shvatio sam i taj pravi

24

hrvatski mentalitet. Jest, ja sam bio odgojen u hrvatskom duhu, ali sam odrastao i sagradio se u potpunoj njemačkoj ozbiljnosti. Trebalo mi je dugo vremena da se i ja priviknem na taj opušteni ugođaj u reprezentaciji. Kada sam se vratio u Njemačku i poznanicima i bratu pričao kako se stvari razvijaju i događaju u hrvatskoj momčadi, malotko mi je vjerovao“, o tim danima će Niko.

Dolazak Nike Kovača u hrvatsku reprezentaciju iskorišten je, slično kao i svojevremeno u Bayeru iz Leverkusena, i za promociju njegovog brata Roberta. Niko je isto upitan od trenera, Ćire Blaževića, kakav mu je brat igrač. Naravno da ga je Niko dobro reklamirao, što bi uostalom brat rekao za brata... „Rekao sam mu sve najbolje, usporedio sam brata Roberta sa snagom, kvalitetom i eksplozivnošću Darija Šimića“.

U zadnjoj rečenici o svom bratu Niko je rekao „Robert je još čvršći od Darija“, na što je Ćiro u svom stilu uzvratio „Pa sine, je li ga netko ikada predriblao“...

Ipak, trebalo je proći još gotovo tri godine prije negoli i Robert bude pozvan u hrvatsku reprezentaciju.

Došla je i ta prva Nikina utakmica za hrvatsku reprezentaciju. Prva utakmica Kupa kralja Hassana, protiv domaćina Maroka. I dan-danas to je najposjećenija utakmica hrvatske reprezentacija u povijesti. Čak 85 tisuća domaćih navijača bodrilo je domaću reprezentaciju protiv Hrvata koji su došli bez Bobana i Šukera, s debitantom Nikom Kovačem. Na poziciji desnog bočnog. „Ili desnog beka“, upozorava Niko, prisjećajući se da je na toj poziciji i počeo nogometnu karijeru. Tih godina hrvatskoj reprezentaciji kronično je nedostajao desni bočni igrač. Dok na lijevoj bočnoj poziciji nije bilo problema, jer je tu sjajno ordinirao Jarni, na desnoj strani isprobavani su i Stanić i Jurčević i tkogod bi ušao u reprezentaciju. Tu sudbinu nije izbjegao ni Niko Kovač. „Ušao sam u igru protiv Maroka u drugom poluvremenu. Sjećam se i broja na dresu, broj 25 sam imao, i taj dres i danas čuvam u svojoj zbirci sportske opreme.

Utakmica je završila 2-2, u regularnom dijelu i nakon produžetaka. Asano-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

25

vić je zbog udaranja laktom dobio crveni karton, zacijelo ga je sudbina kaznila zbog sprdanja s Nikom, no pobjeda je ipak izborena i to nakon izvođenja jedanaesteraca. Da, pucao je i Niko. I pogodio! Za ukupnu 9-8 pobjedu.

U finalnoj utakmici Hrvatska je igrala protiv Češke. Iznova pobijedila na jedanaesterce 4-1. A Niko Kovač ovaj puta nije trebao pucati…. Debi u dvije utakmice kakav se samo poželjeti može.

• Niko priča Robertu: „Braco, ne bi vjerovao“... „Nisam mogao dočekati da se vratim kući u Njemačku, u Leverkusen.

Da podijelim iskustva i emocije s bratom, ocem, majkom, prijateljima. Još dok sam putovao natrag avionom smiješak mi nije silazio s usta. Stalno sam se smijao događajima, šalama u hrvatskoj reprezentaciji. Bilo je to za mene jedno novo, izvanredno iskustvo. Osjetimo sam i da se sam mijenjam.

Sve skupa mi je bilo neopisivo. Pa, prije četiri mjeseca sam u kafiću navijao sa šalom, sada sam sa svojim ljubimcima igrao u istoj momčadi, hrvatskoj reprezentaciji“.

Niko Kovač je bio prvi „gastarbajter“ u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koja će za koju godinu postati i oličenje momčadi kojoj kostur čine momci iz dijaspore, sinovi očeva i majki koji su domovinu napustili kako bi zaradili za život. Niko Kovač toga tada nije bio svjestan, no u tom trenutku se nije ni moglo pomisliti da će se hrvatska nogometna nacionalna vrsta puniti, zapravo oporavljati na takav način. „Na jedan poseban način ispao sam prvi, praktički revolucionar. Kada sam bratu Robertu pričao da će se jednog dana u reprezentaciji naći mjesta i za njega on je malo sumnjičavo vrtio glavom. A znao sam da je to isto očekivao“.

Robert se nije mogao načuditi otkud takva promjena u Niki. Kao da je dobio novi životni elan, iz Maroka se vratio oduševljen, okrijepljen. Jasno, bio je sretan zbog brata, očekujući da će i on nastaviti s njegovim stopama.

Ali, za to mu je prvo trebalo da se posve ustali u najboljoj postavi Bayera.

Srećom, i to je vrijeme došlo uskoro. „Mi Hrvati koji smo rođeni u inozemstvu više drhtimo na sam spomen hrvatskog imena nego, bez uvrede, Hrvati koji su rođeni u domovini. Ne smije se to smatrati čudnim, mi smo u obitelji Kovač tako odgojeni, stoga je

26

moj prvi nastup u reprezentaciji, kasnije i Robertov, pobudio tolike emocije, pa i suze među nama Kovačima. Teško je živjeti u tuđini, to je poruka naše muke“, sjetno će Niko o tim danima.

Kolikogod bio lijep Nikin start u reprezentaciji, toliko je kasnije bila dugotrajna i njegova golgota u nacionalnoj vrsti. Koja se svako malo ponavljala.

Niko je debitirao u reprezentaciji, ostao na popisu igrača koje je Blažević pozivao, ali se nije naigrao u prvoj momčadi.

• Smrznut protiv Danske u Splitu Počele su kvalifikacije za SP u Francuskoj 1998. godine. U kojima je Niko Kovač odigrao jednu jedinu utakmicu, protiv Danske u Splitu koja je završila 1-1. Igrao je, gdje drugdje, na poziciji desnog bočnog. I nije bio loš. Samo je problem bio što nije postignuta pobjeda. Jer, iako je pogotkom Šukera Hrvatska povela sa 1-0, desetak minuta prije kraja Michael Laudrup je s lijeve strane, pokraj Jarnija, uputio centaršut kojeg je jaka bura, što je puhala na trenutke i preko stotinu kilometara na sat, skrenula u Ladićevu mrežu. „Sjećam se te utakmice po hladnoći koja nas je nemilice rezala. Teško je bilo igrati, morali smo pobijediti , a nismo. Uzalud moje zadovoljstvo nastupom kada se moja igra, kao i igra svih ostalih, ocjenjivala po rezultatu. Odlazak na svjetsku smotru je visio, tim prije što smo u drugoj utakmici protiv Slovenije odigrali smiješnih 3-3, sa tri pogotka u našoj mreži od istog čovjeka, Primoža Glihe“.

U hrvatskim medijima Nikina igra nije bila uopće ocjenjivana, jer nakon slabog rezultata pisalo se o nevjerojatnom Ladićevom kiksu, slabom napadu, nekako su Nikni prodori i dobra borba u obrani ostali nezamijećeni.

Ipak, izbornik Ćiro Blažević ga je zvao na svaku kvalifikacijsku utakmicu.

Dakle, prolazio je Niko svake pripreme za tih 12 kvalifikacijskih utakmica, a na utakmici bi ili sjedio na klupi ili na tribinama kao prekobrojni koji nije imao mjesta niti za klupu za pričuve. Ne, nije ga to pogađalo, ni najmanje. Znao je da mora doći njegov trenutak. „Moj nogometni život od prvog dana kada sam vidio nogometu loptu bila je najžešća borba. Igram na jednoj poziciji gdje se traži borbenost, a to me prati cijeli moj život. I u prvoj godini u Leverkusenu igrao sam više s klupe, nego što sam počinjao utakmice. Da ne govorim o prethodnim bor-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

27

bama da uopće dobijem profesionalni ugovor. Zašto bi to bilo drugačije i u reprezentaciji, mislio sam“.

Da sve bude nepovoljnije po Niku, negdje oko Božića 1997. godine Niko je pretrpio nezgodnu ozljedu na utakmici svog Bayera protiv Stuttgarta.

Niku je ozlijedio, ni manje ni više, nego njegov reprezentativan suigrač, čovjek s kojim je zajedno putovao na svoj debi u reprezentaciji, Zvonimir Soldo.

Nakon jednog Soldinog stara Niko je ostao nepomičan ležati na travnjaku, liječnici su kasnije dijagnosticirali lom vanjske, fibularne kosti. Pauza je bila nešto više od tri mjeseca, dobro liječenje i disciplinirana terapija omogućili su mu brz povratak na teren. Time i na pripreme reprezentacije. „Sjećam se utakmice protiv Danske na stadionu Parken u Kopenhagenu.

U uzavrelom ugođaju poraženi smo 3-1. Zagrijavao sam se praktički cijelu utakmicu, a na kraju nisam ušao u igru, Bio sam uvjeren da sam na zagrijavanju pretrčao više nego neki drugi na terenu. Što sam drugo mogao nego čekati“.

Niko je tako odradio kvalifikacije na klupi ili na tribinama, proživljavao je tako i dramu na klupi u Ljubljani gdje je cijela nacija nakon pobjede protiv Slovenije očekivala rezultat iz Atene gdje je Danska, točnije njen slavni vratar Peter Schmeichel, održala rezultat 0-0 i Hrvatskoj tako otvorila vrata dodatnih kvalifikacija. „Na klupi čovjek može umrijeti, a na terenu ne. Gledati, a ne moći pomoći, to je za sportaša najgore“.

Ostatak te kvalifikacijske priče je poznat, danas već legendaran. Hrvatska je morala ići u dodatne kvalifikacije, odigrati dvije utakmice protiv silno snažne Ukrajine. Dok je u Zagrebu postignuta blistava 2-0 pobjeda, u Kijevu je jedva izvučena živa glava. U petoj minuti Ukrajinci su poveli 2-0, srećom taj je drugi pogodak poništen zbog zaleđa, a potom je u sredini poluvremena Bokšić izjednačio na 1-1 i stvar je bila gotova.

• Slavlje u Ukrajini „Igram sam zadnjih pola sata u toj utakmici. Nije bilo nekih problema, Ukrajinci su se već pomirili s eliminacijom, ali sjećam se da sam bio presretan što opet igram za reprezentaciju“.

Niko se, pak, bolje od utakmice sjeća jednog drugog detalja s gostovanja

28

u glavnom gradu Ukrajine Kijevu. „Bili smo smješteni u jednom hotelu nedaleko stadiona. Hotel je bio, u najmanju ruku, loš. Hrana užasna, kreveti katastrofalni, a moj cimer Goce Jurić i ja se nismo skinuli noću, jer je toliko bilo hladno u hotelu da smo, čini mi se, jedva preživjeli. Sve smo ipak naplatili na terenu, tamo smo se od slavlja zagrijali“.

Dok je Niko tako tražio svoje mjesto u reprezentaciji, u klubu je sve išlo kao po loju. Ustalili su se u prvoj momčadi i on i brat Robert, sve je išlo svojim tijekom, trebalo je još samo izboriti mjesto među 22 igrača koji će na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Niko je, bez lažne skromnosti, očekivao poziv bar za pripreme za Mundial. No, to se nije dogodilo.

Francuska – bol koja ne popušta „Ma, tko je mogao pomisliti da me Blažević neće pozvati niti na pripreme, niti u najširu konkurenciju. Ne, nisam to očekivao, pa bio sam na 10 od 12 kvalifikacijskih utakmica u konkurenciji. Dobro, nisam igrao nego na tri utakmice, ali u momčad, u onih konačnih 22 ušli su neki igrači koji uopće nisu bili u konkurenciji za kvalifikacije. Silno me to zaboljelo“!

Iako ni danas Niko Kovač ne želi imenovati igrače koji su na „mala vrata“ tada ušli u reprezentaciju, rana koju je zadobio zbog tog ignoriranja nikad nije zarasla. „Nekako mi se još uvijek čini da mi je praktički oteta ta brončana medalja. Ja na tom prvenstvu najvjerojatnije ne bih igrao ni minute. Ali, da sam bio tamo imao bi tu veliku brončanu medalju, imao bi taj opis u karijeri, a smatram se da sam i ja za nju zaslužan, jer sam bio tu, na licu mjesta, u većini kvalifikacijskih utakmica. Pravo da kažem, kada mi se to dogodilo, pao mi je mrak na oči. Nisam osjećao nikakvu krivnju, već samo žalost, veliku, iskrenu žalost koju ni od danas nisam prebolio. Kao igrač koji je sudjelovao u kvalifikacijama želio sam i tu nagradu. Ne financijsku, ne materijalnu, već nagradu u obliku odlaska s reprezentacijom na svjetsku smotru“.

Niko Kovač nikad, baš nikad o tome nije progovorio ni riječ s Ćirom Blaževićem. „Dobro, on je bio izbornik, on je na to imao pravo. Makar mislim da bi bilo i više nego korektno da me poveo. Ovako, došli su neki drugi igrači do izražaja, neke je valjda trebalo prodati, afirmirati. Ja to nisam mogao shvatiti.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

29

U Njemačkoj sam bio naučen na posvemašnju korektnost, bez ikakvih mučki i zakulisnih radnji. No, i to je bio dio mog hrvatskog odrastanja“.

Saga o Svjetskom prvenstvu već je toliko puta opisana i ispjevana da bi je sada u priči o braći Kovač bilo bespredmetno ponavljati. Oba brata, Niko i Robert zdušno su pred televizijskim ekranima proživljavali svaku utakmicu, dijeleći tako tugu što Niko nije s „vatrenima“ u Francuskoj. „Što sam bio sretniji to sam bio i tužniji. Ne dao mi Bog više takvog osjećaja“, prisjeća se Niko.

Brončana medalja koju je Hrvatska osvojila opčinila je nogometni svijet. Što je to značilo za Niku, pa i Roberta Kovača? Zaključak kako će ta reprezentacija u istom sastavu sudjelovati i u sljedećim kvalifikacijama, za EP 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj. Hrvatska se našla u skupini s Republikom Irskom, Maltom, tadašnjom Jugoslavijom i Makedonijom. Blažević se doista oslanjao na prokušane igrače, teško je uvodio nove snage, a na Niku Kovača kao da je potpuno zaboravio. No, usmjerio je svoj pogled na brata Roberta koji je doista bio i sjajnoj formi.

• Pozvan je i Robert, Niko „na čekanju“ I jednog dana, na faks uređaj u Leverkusenu stigao je poziv za Kovača. Ne za Niku, nego za Roberta. U kasno ljeto 1998. godine za prijateljsku utakmicu protiv Italije pozivnica je stigla za Roberta. „Bio sam presretan zbog brata, a tužan zbog sebe. Iznova su mi se miješali osjećaji. Istine radi, te godine nakon Svjetskog prvenstva nisam puno ni igrao za klub. Iako sam nastupio u nekih tridesetak utakmica, bili su to većinom ulasci s klupe. S druge strane Robert se prometnuo u fenomenalnog obrambenog igrača. Mediji i stručnjaci su ga hvalili i poziv za hrvatsku reprezentaciju bila je samo kruna njegovih napora i sjajnih partija u dresu Bayera iz Leverkusena“, govori Niko o prvom reprezentativnom pozivu za brata.

Mislim sam da je sa mnom čak zauvijek gotovo za reprezentaciju. No, vratio sam se, ali taj događaj da sam pomirio s nepozivanjem za reprezentaciju dogodio mi se još jednom, na početku mandata Otta Barića 2002. godine.

Rekao sam vam već prije, moja nogometna karijera bila je prava borba“.

U toj dosadnoj utakmici pred samo sedam tisuća gledatelja na maksimirskom stadionu debitirao je Robert Kovač ušavši u nastavku utakmice

30

umjesto Damira Milinovića. Pravodobnim postavljanjem, čak i rutinom iznenađujućom za mladog igrača zaustavljao je talijanske napadače. Jasno da je to Blažević percipirao. I u izjavi nakon utakmice posebno pohvalio Roberta Kovača. „Jeste li vidjeli koja hladnokrvnost u rješavanju delikatnih situacija“, sa svojim kompliciranim riječima Ćiro se volio obraćati novinarima.

Robert Kovač u toj utakmici izvrsno je čuvao čuvenog Vierija. Koji jedva da je dotakao koju loptu. I u nepune tri godine sada je bila potpuno drugačija situacija u obitelji Kovač. Sada je Robert Niki pričao doživljaje iz hrvatske reprezentacije. Niko ga je s nostalgijom slušao. Vidio je da mu je nedostajalo ono što je prije doživljavao, a sada tu privilegiju ima njegov brat Robert.

EP u Belgiji i Nizozemskoj - propušteno Niko nije igrao niti jednu utakmicu kvalifikacija za EP 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj. No, sjedio je na klupi u onoj neodlučenoj, 2-2 utakmici protiv Jugoslavije u Zagrebu. Kako sam kaže, bolje da ga nije bilo ni na klupi. „Takvu eksplozivnu atmosferu nikad nisam doživio. Mislim da je Hrvatska odigrala sjajnu utakmicu, no kiksevi u obrani su uništili sve hrvatske ambicije. Bilo je zaista žestoko ne terenu, u nekim trenucima i okrutno. Kada je Mirković onako grubo za slabine povukao Jarnija pomislio sam da će nastati opći rusvaj. Ja sam bio tako napaljen, da sam tada zaigrao nekoga bih odnio s terena. Napravila se takva atmosfera, letjelo se terenom. No, možda je u tim utakmicama potrebno igrati s manjim tlakom, tko zna. Ćiro je imao mene na klupi, no kada se sve zakuhalo on možda nije znao kakav sam ja tip igrača, možda baš za takve utakmice“, tužno će Niko Kovač.

Ipak, u tom tamnijem dijelu reprezentativne karijere Nike Kovača valja izdvojiti jedan lijepi trenutak. Na prijateljskoj utakmici u Parizu protiv Francuske, na lijepom stadionu u Saint-Denisu, Stade de Franceu, Niko je desetak minuta prije kraja ušao umjesto Zvonimira Bobana kojem je to bila posljednja utakmica u hrvatskoj reprezentaciji. Kapetan Zvone ispraćen je s ovacijama hrvatske javnosti, malotko je uopće mogao pomisliti da će i njegova pričuva u toj utakmici, Niko Kovač, također jednog dana postati kapetan hrvatske reprezentacije.

Robert je, pak, imao nekoliko doista zapaženih rola u tim neuspješnim kvalifikacijama za EP 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj. Igrao je na onoj

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

31

teškoj utakmici u Beogradu koja je završila bez pogodaka, iako je Hrvatska pružila bolju partiju od suparnika. Osjetio je Robert mržnju s tribina, nije uspio čuti niti jedan takt hrvatske himne od urlanja i zviždanja na beogradskoj Marakani. A opet, odigrao je izvanrednu utakmicu. „Nisam se bojao, i danas mi je žao što nismo pobijedili, jer je cijela momčad igrala besprijekorno. Kada se sredinom drugog dijela ugasilo svijetlo svi smo se okupili na sredini terena. Huk s tribina bio je zastrašujući. Nogometaši Jugoslavije bili su zaista korektni. Prišli su nam i rekli da se pomiješamo s njima te da zajedno napustimo teren. Neće bre, s nama ništa da vam se dogodi, pričali su nam, sjeća se Robert.

U utakmici protiv Republike Irske u Zagrebu, kada je za produženje nade za plasman na europsku smotru neophodna bila pobjeda opet je glavni bio Robert Kovač. Kako se u 90 minuta nije uspio slomiti žilav irski otpor, tako se u sudačkoj nadoknadi zbivala prava drama na irskom dijelu igrališta.

Robert je kao posljednji čovjek naše obrane došao u situaciju da organizira napade, dijelio je lopte lijevo, pa desno, pa kroz sredinu, dok mu u jednom trenutku nije nije prišao srditi Davor Šuker. „Što radiš Roberte? Pa, daj više, k vragu, napucaj tu loptu pred njihov gol“. Šukerov ton bio je veoma oštar. Nešto kasnije, Robert je dobio loptu, pogledao prema naprijed, vidio upravo Šukera i odlučio poslati dugu loptu u kazneni prostor Iraca. Sve ostalo je već legenda. Davor Šuker izveo je jednu od svojih najboljih majstorija, pretrčao je dvojicu Iraca, primio je loptu i istog trenutka je štopao i poslao pola metra ispred sebe. Baš kada mu je vratar istrčao ususret, dodirnuo je vrškom okpačke loptu, zapravo je poslao u gol. „Da samo znate s kojim tonom sam ja razmišljao u tom trenutku o Šukeru. Mislio sam si, evo ti ta prokleta lopta. Ta prokleta lopta bila je uspješna, a ono što je Davor napravio u mikrosekundi nikad nisam vidio na nogometnim terenima“,.

Mlađi brat Kovač najlošije je odigrao kada je jednom morao izbornika Blaževića dočeakti u zračnoj luci u Njemačkoj. „Dobro se sjećam tog razdoblja reprezentacije s Ćirom. Iako sam s Ćirom imao jedan mali nesporazum, ma nije to bio nesporazum, nego moja nespretnost. Došao jednom tako Ćiro u Njemačku, a ja sam ga trebao

32

dočekati u zračnoj luci. Stigao Ćiro, lijepo se mi pozdravili, ušli u moj novi automobil, ja tek kupio Grand Jeep Cheerokee. Opustio se Ćiro, a ja zaboravio platiti parkiranje. Zamolim Ćiru da me pričeka, uključim kontakt i odem platiti parking. Nije me bilo negdje petnaestak minuta, vraćam se, kad ono Ćiro izbezumljen. Mokar, sav u noju, jedva dišem. Ljetno doba, u automobili temperatura oko pedeset stupnjeva. A ja zaboravio uključiti klimu. Jedva je izustio prije nego što sam našao tipku za uključenje klime – Sine, zar ovakvo auto nema klimu“, govori Robert o svojim iskustvima sa Ćirom. „Volio je udarati po mlađim igračima. Prije prijateljske utakmice u Sevilli koju smo izgubili 1-3, a bilo je to otvaranje novog stadiona za Svjetsko prvenstvo u atletici, imamo mi tako zadnji trening. Ne razumijem ja još posve hrvatski, naredi Ćiro sprint, stariji igrači trče ležerno, i ja s njima trčim polako.

Joj, kada je Ćiro poludio. Toliko se derao na mene, a potom me poslao trčati i kaznene krugove. Nakon prvog kruga evo opet Ćire, sad se dere na mene zašto trčim oko igrališta. Ja velim da me on poslao, a on tek tada pobjesni…

Tako je to bilo s Ćirom. No, volio sam ga, on me i uveo u reprezentaciju“, riječi su Roberta.

U Zagrebu proti v Jugoslavije Robert Kovač je zamijenjen zbog ozljede.

Pohitao je odmah u svlačionicu, čekajući u preostalih pola sata da Hrvatska postigne pobjedonosni pogodak. Izašao je kod 2-2. „Sjedim tako sam u svlačionici, jer nemam živaca gledati to naše mučenje na terenu. Sjedim sam i slušam radio. Vrijeme odmiče, ja sve nervozniji i tužniji, slušam, redaju se šanse, a ne možemo zabiti gol. Kada je radijski komentator rekao da je kraj, znao sam da će momčad u suzama doći u svlačionicu“, reći će Robert, priznajući da je u tih pola sata u svlačionici potrošio više živaca nego na svim ostalim utakmicama reprezentacije.

Inače, oba brata pamte, još pod Ćirinim vodstvom, prijateljsku utakmicu protiv Njemačke u Zagrebu. Tada se na hrvatski glavni grad spustio pljusak kakvog valjda nije bilo zadnjih pedesetak godina. Prilikom intoniranja himni publika sa zapadne tribine od zavjese kiše nije vidjela postrojene igrače. „Vaterpolo je mila majka što je ono bilo. Blato ne do koljena, nego do bedara. A opet bila je prava utakmica. Znam da smo svi zaskočili Asanovića u jednom trenutku, samo zato jer je driblao. A uvijek bi lopta ostala u blatu iza njega“, sjeća se Robert.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

33

„Kako je tek bilo hladno. A onda me pokosi Bierhoff, dobro sam živ ostao. Koju minutu kasnije Robert mu uleti, sad je Bierhoffu bilo kao meni nešto ranije. Strašna je to borba bila“, prisjeća se Robert. A izjednačujući pogodak u tom dvoboju, za 1-1 u 70. minuti, postigao je Niko.

Stigao je Mirko Jozić Nakon Blaževićeva odstupa odmah poslije utakmice protiv Škotske za izbornika je, dakle, ustoličen Mirko Jozić. „Kod Mirka Jozića za mene je bila bolja situacija nego u vrijeme mandata Ćire Blaževića. Ja sam u Njemačkoj sve sam postigao, nitko me nije gurao i forsirao. Za sve sam se morao pomučiti, pa tako i za mjesto u svojoj reprezentaciji. Ja sam takav tip igrača, beskompromisan borac na terenu, s namjerom da se na terenu i umre ako treba. U Hrvatskoj koja je bila prepuna finih tehničara takvi se igrači nisu jedno vrijeme cijenili. Kada sve sagledam čini mi se da je tu moju poziciju zadnjeg veznog igrača počeo cijeniti tek Otto Barić. Makar sam i kod njega znao biti na ledu. On je u svojim brojnim eksperimentima prvi počeo dovoditi igrače iz dijaspore. Do tada smo iz dijaspore bili samo Robert i ja, u Barićevom razdoblju i ostali su dobili prigodu.

Otto je bio otvoren, a Ćiro i Mirko su bili malo zatvoreniji“, govori Niko.

Za hrvatsku sportsku javnost to su bile čudne stvari. Igrači iz dijaspore uvijek su se morali više dokazivati nego „domaći“ igrači. No, na taj način se formirala nova generacija koju su predvodili upravo Kovači.

Mirko Jozić došao je u reprezentaciju krajem 2000. godine. Ćiro Blažević odstupio je s kormila reprezentacija nakon 1-1 protiv Škotske u Zagrebu, na početku kvalifikacija za SP u Japanu 2002. godine. Bila je to slaba utakmica, bijednih 1-1 razjarilo je sportsku javnost, a afera s potpisivanjem peticije za generale Hrvatske vojske uzrokovala je i politički pritisak koji Ćiro, kako je sam nerijetko isticao, nije želio proživljavati.

Novi izbornik odmah je pristupio smjeni generacija. Ostali su Jarni, Bokšić, Šuker, djelomice i Prosinečki, no nije bilo više Bilića, Jerkana, Ladića, Asanovića, Bobana... Škotska, Latvija, Belgija, San Marino, bile su to reprezentacije u skupini s Hrvatskom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Japanu 2002. godine.

Imperativno se tražio odlazak na još jednu veliku priredbu koji je bio uvelike kompromitiran nakon 1-1 protiv Škotske u Zagrebu u 2. kolu kvalifikacija; u

34

1. kolu u Bruxellesu Hrvatska je još pod Ćirom izvukla ipak finih i pokazalo se kasnije kapitalnih 0-0.

U mom nogometnom životu nije uvijek sve išlo kako sam ja želio. Dok je nekima sve išlo na ruku, bez pol muke. Ja sam zato morao postati borac.

Mnogima će se činiti smiješno, ali ja sam snagu nalazio u Bogu. Bog je dao svima nešto. Mora se pronaći gdje si talentiran. A kada to pronađeš onda to moraš i graditi. Kada vjeruješ sve ti se vrati u životu. Ako si korektan i dobar čovjek, te ako si marljiv, onda ti Bog uvijek sve vrati. Sjetim se očevih riječi: „Bez muke nema nauke“, govori Niko i o sljedećoj etapi hrvatske reprezentacije. Etapi koja se voli nazvati - era Mirka Jozića. „Mirko nas je u Njemačkoj sve obišao, nas Kovače, Vranješa, Živkovića“, te nam je rekao što od koga očekuje“, priča Robert. „Doveo na s je do Svjetskog prvenstva, možda bi nas doveo i Ćiro. No, to je ispalo nebitno. Ali, čini mi se da smo sveukupno mogli postići još i više“, tvrdi Robert aludirajući očito na posrtaje na svjetskoj smotri u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine.

No, krenimo redom…

• Počela smjena generacija Naslijedivši Blaževića Joziću je predstojao mukotrpan posao, započeti smjenu generacija, jer je bilo bjelodano da su “vatreni” ušli u godine kada više nije moguće pružati na terenu ono što se u modernom profesionalnom nogometu zapravo i zahtijeva.

Najprije se moralo proći teške kvalifikacije, osigurati odlazak na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002. godine. Natjecanje prije, Europsko prvenstvo 2000. godine propušteno je, možda čak i zbog Blaževićeve nesklonosti da počne sa smjenom generacija. Mnoge novine tada su čak pisale “da je Blažević imao namjeru balzamirati vatrene”, aludirajući na njegovu tvrdoglavost u pozivanju reprezentativaca koji su imali nemjerljive zasluge u proslavljanju hrvatskog nogometa, ali su se već gubili u snazi i kvaliteti.

Kako bilo, Jozić je počeo sa smjenom generacija u kojoj su braća Kovač imala svoje mjesto. No, kod Jozića se potpuno afirmirao Robert Kovač, postavši stup hrvatske obrane. Već nakon prvih Jozićevih eksperimenata vidjelo se da se bez Roberta Kovača neće moći zamisliti hrvatska nogometna vrsta. Niko Kovač je ulazio u igru, bio često mijenjan, ali je bio dio reprezen-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

35

tacije koja je pod Jozićem počela marljivo sakupljati bodove, pokazujući da su početni kiksevi u kvalifikacijama ipak bili nerazmjerni u odnosu na kvalitetu hrvatske momčadi.

Jozić je prvu utakmicu vodio u veljači 2001. godine u Rijeci protiv Austrije. U tom prijateljskom dvoboju s 1-0 pobjedom pogotkom Vugrineca Jozić je tražio neka nova rješenja za momčad; igrali su tako uz stare “vatrene” Šukera, Prosinečkog, Jarnija, Šimića i Stanića još i Balaban, Mornar, Bjelica, Živković.

Stigla je i prva Jozićeva kvalifikacijska utakmica u kojoj se nije smjelo pogriješiti. Samo je u ožujku 2001. godine pobjeda protiv Latvije mogla dati nadu da će kvalifikacije završiti povoljno. Srećom, uz dobru strategiju i izbor igrača zablistao je Boško Balaban koji je sa tri pogotka “torpedirao” Latvijce u Osijeku, a jedan pogodak postigao je još Vugrinec.

Lagani sljedeći zadatak u Varaždinu protiv San Marina, 4-0 pobjeda (Vlaović, Balaban, Vugrinec i Šuker) braća Kovač odradila su zajedno u prvoj momčadi. No, kud i kamo teže bilo je u sljedećem kolu, u Rigi protiv Latvije.

Robert Kovač je pauzirao zbog žutih kartona, ali Niko je igrao izvrsno protiv upornih i nametljivih Latvijaca. Na izvrsnu asistenciju Latvijcima je iznova zabio Balaban. Jozić je tako u prve svoje tri kvalifikacijske utakmice osvojio maksimalnih devet bodova, afirmirao mnoge nove igrače, razigrao Rapaića i Balabana, uveo u postavu braću Kovač, dao povjerenje Pletikosi koji je briljirao. Sveukupno, Hrvatska je došla u situaciju da sama odlučuje o svojoj sudbini. Ako se nastavi tako, pisali su mediji, Hrvatska bi trebala biti prva u skupini.

• Izvrstan Robert u Škotskoj A čekala ju je teška utakmica u Škotskoj, na nekada najvećem stadionu u Europi, nadaleko poznatom Hampden parku koji je nekada primao na svoje tribine i 150 tisuća navijača. Danas moderno uređen stadion prima tek 50 tisuća navijača, no kada su Škoti na tribina, dojam je četverostruko jači.

I u takvom paklu trebalo je osvojiti jedan bod, te tako eliminirati Škote iz konkurencije, te potom uz izvjesnu pobjedu protiv San Marina, na svom teren savladati Belgiju i - osvojiti prvo mjesto u skupini. Bila bi to direktna viza za svjetsku nogometnu smotru u Aziji.

36

Jozić je dugo razmišljao kako postaviti momčad protiv škotske vrste koja je još uvijek imala prigodu pobjedom protiv Hrvatske ostati u krugu kandidata za odlazak na SP. Najbitnije je bilo postaviti čvrstu obranu koja će izdržati tradicionalno snažne nalete Škota u prvih dvadesetak minuta. Upravo zbog iščekivanja takvog uragana i zbog iskustva u britanskom nogometu Jozić je nakon dugo vremena u momčad pozvao Igora Štimca koji je brojao posljednje igračke dane u splitskom Hajduku. Uz Štimca, Tudor, Tomas i Robert Kovač imati će manje brige, osjećati će se sigurnije i ostaviti sebi dovoljno koncentracije da izbjegnu kakvu grešku.

Nema nikakve sumnje, Hrvatska je tu utakmicu igrala doslovce “na jedan bod”, sa pomalo čudnom ali svrsishodnom strategijom. Jozić je sve pomno isplanirao, uništio škotske ambicije na sredini terena i slobodno se može reći da je njegova vizija ispala potpuno uspješna. Osvojen je bod uz nepopularan 0-0 rezultat. Škoti praktički nisu ni priprijetili našim vratima, a Hrvatska je imala dvije prigode, Stanić i Balaban su mogli osigurati i pobjedu, no to bi bilo posve svejedno. Opet bi se u posljednjem kvalifikacijskom dvoboju morali nadvisiti Belgijanci.

Robert Kovač odigrao je sjajnu utakmicu u Glasgowu, boreći se sa gorostasnim Škotima nije niti najmanje griješio i hrvatski sportski novinari su pisali hvalospjeve o njemu, istakavši kako je Robert Kovač i njegova sigurnost nova prednost hrvatske reprezentacije. Niko Kovač je sjedio na klupi, ali je zato uživao u dobrim partijama brata, osjećajući se kako su se obojica posve ustalili u reprezentaciji.

U San Marinu, nije bilo Roberta koji nije bio ni potreban u srazu s amaterima, ali se u momčad vratio Niko koji je i postigao bitan prvi zgoditak koji je načeo mrežu domaćina. S pogocima još Prosinečkog (2) i Solde moglo se pristupiti pripremama za najbitniju utakmicu cijelih kvalifikacija, ali i cijele ove nove generacije.

• Belgija mora pasti!

Morala je u Zagrebu tog 6. listopada 2001. godine pasti Belgija. Morala!

Pobjeda je osiguravala prvo mjesto u skupini, direktan odlazak u Japan i Južnu Koreju, a svaki ostali rezultat Hrvatsku je držao na drugom mjestu koje je jamčilo uvijek nezgodne dokvalifikacije. No, i to drugo mjesto davalo

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

37

je kakvu-takvu sigurnost, pa je Jozić mogao izabrati primjerenu, oprezniju taktiku, očekujući pogreške Belgijanaca.

S Nikom na klupi i Robertom na terenu ova veličanstvena pobjeda izborena je u sastavu: Pletikosa - Robert Kovač, Tudor, Šimić- Živković, Tomas, Soldo (od 73. Rapaić), Prosinečki (od 80. Vranješ), Jarni - Bokšić, Vlaović (od 62. Balaban).

Dugo se lomio otpor Belgijanaca, no srećom gosti nisu dolazili u prigodu ugroziti hrvatska vrata. Jozić je najprije zatvorio sve prilaze našem golu, a potom očekivao da srednji red napravi zgodu iz koje bi se poentiralo. Na tribinama pred 40 tisuća ljudi koji su Hrvatsku bodrili baš u svakoj sekundi također veliko strpljenje. Svi su bili svjesni važnosti događaja, zbog dugotrajnog otpora gostiju unatoč stalnog hrvatskog laganog pritiska, navijanje je postajalo sve snažnije. Doslovce na krilima navijača igralo se zadnjim snagama. I onda je Jozić pola sata prije kraja osjetio prigodu. Iz igre je u 62. minuti izvadio Vlaovića i uveo Balabana. Upravo je Balaban nakon izvrsnog dodavanja Prosinečkog u 76. minuta probio desnu stranu, došao do same korner linije i zavrnuo povratnu loptu u sredinu kaznenog prostora. Tu je natrčavao Bokšić koji je samo tri-četiri sekunde ranije pao na travnjak, no brzo se pridigao i stigao taman na vrijeme. Da podmetne nogu i zabije.

“Goooooooooooooooool”, usklik s Maksimira čuo se do obala Save. Cijeli Zagreb i cijela Hrvatska odjekivali su od pucnjeva, nebom nad Hrvatskom šarale su rakete, iz stanova novogradnji, iz seoskih kućica, iz baraki, gostionica, iz poslovnih prostora čulo se samo jedno. “Goooooooooooooooooool”.

Bokšića su igrači poklopili, na tribinama su se grlili svi, sve se odjednom pretvorilo u klupko ljudi s hrvatskim dresovima. Jer na ovoj utakmici gotovo svaki navijač na tribinama imao je naš dres, isti kao i onaj na terenu. „Nama igračima najljepše je bilo prije te utakmice po prvi puta slušati na Maksimiru pjesmu od Thompsona – Lijepa li si. Pjevalo ju je svih 40 tisuća gledatelja, a nakon utamkice pjevali su je i svi igrači“, prisjeća se Robert.

Drugi dan je u novinama izašla izjava od Alena Bokšića: „Svaki puta, prije svake bitne utakmice, mora se na razglas puštati ova pjesma“!

Hrvatska je tako izborila još jedno veliko natjecanje, prebrisavši tako frustracije nastale zbog neodlaska na Europsko prvenstvo dvije godine ranije u Belgiju i Nizozemsku. I braća Kovač su rezimirali učinjeno. Ustalili su se u

38

reprezentaciji. Istina, Robert je igrao više, Niko manje, no hrvatska momčad bez njih dvojice više se nije mogla ni zamisliti. No, ne samo to. Njih dvojica su se već afirmirali kao predvodnici nove generacije, kao generacije djece naših iseljenika. Jer, u sljedećim prijateljskim utakmicama u sklopu priprema za prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji Jazić je pozvao još jedno dijete naših iseljenika. Joea Šimunića, rođenog Australca, čiji su roditelji davno otišli na sedmi kontinent. U utakmicama protiv Republike Koreje u Seulu (0-2 i 1-1) Šimunić je pokazao da će biti pravo pojačanje za hrvatsku vrstu.

Na svjetsku smotru bez provjere U Aziju se otišlo praktički bez jače provjere, što se kod nogometnih stručnjaka moralo smatralo slabim potezom. U ožujku se u Zagrebu igralo protiv Slovenije u šarolikoj postavi (0-0), a sredinom travnja te 2002. godine u Zagrebu je svladana Bosna i Hercegovina (2-0). No, prije odlaska u Japan, gdje je Hrvatskoj ždrijebom određena skupina s Meksikom, Italijom i Ekvadorom, odigrana je samo jedna utakmica, u Pečuhu protiv Mađarske. I to praktički s drugom momčadi. No, zanimljivo je vidjeti tko je u tom dvoboju protiv Mađara s 2-0 hrvatskom pobjedom (Dardai autogol i Niko Kovač) debitirao. Prvi Marko Babić, pa Jerko Leko, Tomislav Marić, Filip Tapalović i Tomislav Marić.

Na Svjetsko prvenstvo Mirko Jozić poveo je provjerene snage: vratare Pletikosu, Butinu i Vasilja, te igrače Jarnija, Roberta i Niku Kovača, Šarića, Šerića, Šimića, Šimunića, Živkovića, Prosinečkog, Soldu, Tomasa, Vranješa, Vugrineca, Balabana, Bokšića, Olića, Rapaića, Stanića, Šukera, Vlaovića, a kao pričuve Sablića i Babića, mlade igrače koji su imali čast biti na svjetskoj smotri i tako učiti za buduće dane. Većih negodovanja zbog Jozićevog izbora nije bilo, bilo je tek nejasno tko će biti u prvoj momčadi. Jer, kvalifikacije je Jozić prolazio u različitim sastavima, organiziranim od utakmice do utakmice.

Kako nije bilo prijateljskih dvoboja tako se nije ni znalo tko je zapravo - prva hrvatska postava.

“Na pripremama u Austriji Mirko Jozić je razgovarao sa mnom. I rekao da računa ozbiljno na mene, ali da nisam u prvom planu”, veli Niko Kovač.

“Bio je iskren, nije tajio svoje zamisli. Mogao sam ja biti pogođen ili ne, ali to je bilo tako”.

Ispalo je posve drugačije. Niko Kovač je odigrao sve tri utakmice na tom

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

39

prvenstvu.

Odmah se može primijetiti da je Jozić još uvijek donekle vjerovao starijim igračima.

Za pripreme i aklimatizaciju stručni stožer se odlučio za japansku zabit, u mjestašcu Tokamachiju. Na uzvisini iznad samog mjesta uz neviđenu ljubaznost japanskih domaćina pripremali su se hrvatski reprezentativci. Koji su se, ipak, među sobom žalili zbog pretjerane izoliranosti. “Čini mi se da je izbornik Jozić malo griješio u pristupu prema nama.

Znam da je veći dio radnog trenerskog vijeka proveo s mlađim igračima kojima je trebalo nametati stegu i disciplinu. Igračima nisu bili dozvoljeni izlasci ni do omanjeg mjesta ispod hotela, nekako su se osjećali usamljeno i suviše kontrolirano” priča Robert Kovač. „Ubila nas je ta nesloboda. Tvrdim da je zadovoljan igrač i zahvalan igrač. A mi nismo bili zadovoljni“!

Svjetska sportska javnost smatrala je Hrvatsku, uz Italiju, favoritom skupine. Pogotovo što je Mirko Jozić slovio kao stručnjak za južnoamerički nogomet. Očekivalo se da će on naći pravu postavu i odgovarajuću igru za dvoboj protiv latinoamerikanaca.

• Razočarani protiv Meksika Razočarenje koje je uslijedilo bilo je golemo. U utakmici protiv Meksika hrvatska momčad izgledala je slabo, neorganizirano i nepovezano. U jednom trenutku, nakon nekih prvih pola sata igre, statistika je pokazala da Meksikanci imaju prednost u posjedu lopte, u postocima 70-30. Na prekrasnom stadionu u Niigati, pri velikoj vrućini, Hrvatska nije mogla do lopte.

Prosinečki je gubio snagu na poziciji zadnjeg veznog koje je pak “rodno mjesto” Nike Kovača. Jer, Niko je u toj utakmici igrao na mjestu desnog bočnog.

Priča nam: “Sjećam se detalja prije te utakmice. Davor Šuker je kao kapetan birao strane. Mi smo se pripremali na strani gdje sam ja kao desni bočni bio u hladu. Šuker je bio na mjestu lijevog bočnog po Jozićevoj želji, te je zagrijavanje imao na suncu. Šuker je dobio prednost kod sučevog bacanja novčića i promijenio stranu terena. Sebe stavio u hlad, mene na sunce. U šali sam mu prigovorio - Kako si se snašao”.

Stariji igrači teško su podnosili sparinu i veliku vlagu. Prosinečkog je

40

na odmoru zamijenio Rapaić, polovicom drugog dijela Šukera je odmijenio Šarić, a Bokšića Stanić. Niko je trčao uz desnu aut-liniju zapodjenuvši borbu s Meksikancima koji su loptom kružili oko cijelog terena, ne dajući našima uopće šansu da se postave napadački.

Iako smo željeli sva tri boda, naposljetku smo ostali bez ijednog. Jer, u 60. minuti naša obrana je popustila, ostao je sam Borgetti, Živković se sjurio da ga spriječi. Nije uspio i jednostavno ga je morao oboriti. Sudac, Kinez Lu Jun je isključio Živkovića i dosudio najstrožu kaznu za Meksikance. Nažalost, Blanco ga je dobro izveo, Pletikosa je bio nemoćan. Kao i cijela Hrvatska koja s jalovim pritiskom nije mogla ugroziti meksička vrata.

Marković najavljuje pobjedu protiv Italije Stručni stožer i igrači su bili veoma utučeni. Hrvatska nije navikla gubiti utamkice, napose krucijalne kako je tumačena ova s Meksikom. Naša je reprezentacija bila doista u nezavidnoj situaciji, u preostale dvije utakmice praktički je dvaput morala pobijediti. A sljedeći suparnik bili su Talijani.

Izvrsna momčad, prepuna klasnih igrača, nositelj skupine i jedan od favorita cijelog prvenstva.

Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza pred brojnim novinarima, i pred bivšim izbornikom Ćirom Blaževićem koji je kao novinski komentator Jutarnjeg lista kritizirao Jozića, optimistički tvrdio: “Siguran sam da ćemo nadvisiti Talijane. Nemoguće je da naša reprezentacija odigra dvije slabe utakmice zaredom”. Gotovo nitko mu nije vjerovao.

Za drugu utakmicu, protiv Talijana u Kashimi nedaleko Tokija, Jozić je primjetno promijenio momčad. U sastavu više nije bilo Šukera i Prosinečkog, šansa je dana Vugrinecu i Rapaiću. Vjerovali ili ne, već u prvom dijelu Italija je sabijena u svoj kazneni prostor, izvrsna partija Hrvata natjerala je cijeli stadion da navija za Hrvatsku. Već za vrijeme utakmice Japanci su skidali talijanske dresove i otkupljivali naše majice od hrvatskih navijača. Toliko je dobro igrala Hrvatska da je bilo samo pitanje trenutka kada bi talijanska obrana mogla kapitulirati.

No, u nastavku nakon jedne neopreznosti Vieri je glavom svladao Pletikosu. Uvijek je to tako, kada se promaše svoje prigode, slijedi okrutna kazna.

I kada se to nitko više nije nadao dogodio se preokret. Jedan od najvećih i nejljepših preokreta u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije. Hr-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

41

vatski pritisak urodio je dvaput plodom u tri minute. Prvo je Ivica Olić, koji je ušao u igru umjesto Vugrineca postigao zgoditak, da bi samo dvjestotinjak sekundi kasnije Milan Rapaić postigao prekrasan pogodak volejem.

Sve svjetske agencije drugi dan su objavile fotografiju Ivice Olića na koljenim, kako slavi skinutog dresa, s majicom na kojoj je bila oslikana beba, tek rođeni njegov sin Antonio.

Marković je bio u pravu, Hrvatska ne može dvaput zaredom odigrati slabo. No, iako je pobijeđena Italija, ništa još nije bilo odlučeno. Morao se u zadnjoj utakmici pobijediti Ekvador, još jedan predstavnik južnoameričke nogometne škole s kojom se očito tih godina hrvatska vrsta nije snalazila.

Iako su se Talijani (s pravom) glasno bunili zbog nekih odluka engleskog suca Grahama Polla na njihovu štetu, nitko nije mogao poreći da je Hrvatska odigrala fenomenalnu utakmicu. Mediji su hvalili braću Kovač, stupove hrvatske obrane i srednjeg reda, snalažljivost Rapaića i Olića, te moral cijelog sastava.

Zadnja utakmica protiv Ekvadora igrala se na golemom stadionu u Yokohami pred čak 65 tisuća gledatelja. Jozić je utakmicu započep s Rapaićem i Olićem, ljudima koji su protiv Italije ušli s klupe i napravili preokret. Bez Vugrineca, koji je protiv Italije odigrao možda najbolju utakmicu u životu.

Unatoč tih promjena bili smo svjedoci iste slike kao i protiv Meksika. Jalov hrvatski pritisak, te potpuna inferiornost u posjedu lopte. Ekvador je igrao svoju igru “od noge do noge”, ne dopuštajući Hrvatima da naprave pritisak.

Jer, kako napraviti pritisak ako nemaš loptu. Uzalud su naši trčali od ruba do ruba terena, pokušavajući prekinuti niz dodavanja momaka u žutim ekvadorskim majicama.

Dojam nesreće još se pojačao nakon jedine naše šanse u prvome poluvremenu, kada je Bokšićeva lopta upućena glavom pogodila stativu. Da je tada postignut zgoditak zacijelo bi sve ispalo drugačije. Ovako... Nastavio se niz nesretnih okolnosti. Već u 3. minuti nastavka jedan naoko bezopasan napad Ekvadoraca završio je pogotkom u našoj mreži. Lopta s desnog krila nabačena u naš kazneni prostor završila je na nozi Mendeza koji ju je sproveo iza Pletikose.

U igri na sve ili ništa Hrvatska nije uspjela uloviti svoju sreću. Iako je bilo izvjesnih prigoda, stihijska igra naše momčadi nije bila dovoljna za preokret.

42

Tužan završetak Svjetskog prvenstva za Hrvatske ogorčio je hrvatsku sportsku javnost. Izbornika Jozića optuživalo se da je na svjetskoj smotri rezultat htio napraviti odveć defenzivnom taktikom, predbacivao mu se veliki broj stopera u momčadi, prekomandiranje Tomasa, klasičnog obrambenog igrača u vezni red i to u utakmici koju pošto-poto moraš pobijediti.

Uglavnom, Jozić nije odstupio zbog glasnih kritika, već zbog isteka ugovora. No, dojma smo, i da je imao ugovor sa Savezom teško bi podnio ostanak na klupi nakon debakla u Japanu.

Robert Kovač zgodno opisuje događaje na prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji. „Najprije smo čekali Meksiko u velikoj euforiji, svi su nas svrstavali u favorite, čekalo se da razbijemo Meksikance. Kada smo poraženi nastupila je oko nas jeziva tišina. Osramoćeni smo se pripremali za Italiju. I ta tišina nam je pomogla, protiv Taliijana smo bili fenomenalni, pobijedili smo i iznova zapali u euforiju. Iz euforičnog stanja se nismo izvukli, a Jozić je opet prošarao momčad i nismo bili odgovarajuće spremni za tehničare kao što su Ekvadorci. Oni su nas razbili u posjedu lopte, igrali su fino i tečno, a mi smo se tražili. I dalje mislim da bi možda sve izgledalo drugačije da nas se nije toliko kontroliralo. Što je najgore do nas je došla priča da su Ekvadorci bili spremni primiti novac da nam puste utakmicu. Nismo u to vjerovali, a istinu za tu priču nikad nismo doznali», priča Robert.

Niko, pak, tvrdi: «Javnost je uvijek u nekim utakmicama, pa i u toj protiv Ekvadora tražila da se izbaci višak defanzivnih igrača u Jozićevoj postavi. Najčešće sam na meti bio baš ja. Uglavnom, kritike su bile snažne, a ja sam zaključio kako smo se jedino protiv Talijana dobro nosili na tom prvenstvu, dok su nas Južnoamerikanci namučili, jednostavno su nam sakrili loptu. Jozić je nakon prvenstva otišao, kod njega mi je bilo bolje nego kod Ćire, ali još uvijek ne tako dobro da bih mogao reći kako sam se posve ustalio u reprezentaciji», rekao je Niko o Jozićevom mandatu.

• Otto Barić i njegovi eksperimenti Novi hrvatski izbornik postao je Otto Barić. trener besprijekorne biografije, slavu stekavši u Austriji, potvrđivavši se još i u zagrebačkom Dinamu,

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

43

Turskoj, Njemačkoj. Njegov zadatak bio je jasan kao dan. Odvesti hrvatsku momčad na Europsko prvenstvo u Portugal 2004. godine. Niti on, kao niti jedan hrvatski izbornik prije ni poslije, nije imao izbora. No, kvaliteta hrvatske nogometne lige bila jest preslaba da bi se trenerima nacionalne momčadi mogli postavljati takvi imperativi. Međutim, Hrvatski nogometni savez polako se, nakon sjajnih raspleta nakon dovođenja u momča braće Kovač, sve više okretao po svijetu tražeći djecu naših iseljenika koja dobro igraju nogomet. Naravno, s time je bio upoznat i Otto Barić.

Na svom izborničkom debiju u kolovozu 2002. godine u Varaždinu protiv Walesa Barić je isprobao čak 22 igrača. Svakog igrača je u toj utakmici zamijenio, dokazavši tako “da će eksperimentirati sve dok ne nađe najbolju momčad”. Vatreni su bili već potpuno ugasli, nije se moglo više računati niti kao pripomoć, na Šukera i Prosinečkog, pa je tako Barić na svoj širi popis stavio velik broj novih igrača.

Eskperimentirao je Barić i na svojoj prvoj kvalifikacijskoj utakmici, protiv Estonije u Osijeku (0-0). Očito tražeći momčad Barić se oslonio na neke igrače koji nisu bili dorasli potrebama kvalifikacija, nažalost u toj utakmici u percepciji Otta Barića stradao je i Niko Kovač. Neugodan rezultat 0-0 koji je odmah kompromitirao naše kvalifikacijske ambicije, imao je za epilog odbacivanje nekoliko igrača iz te postave koja nije uspjela na domaćem terenu pobijediti skromne nogometaše kao što su Estonci. Što se zbilo. Niko Kovač nije niti igrao tu utakmicu, već je “stradao” u Barićevim mislima zbog nekih izjava u novinama.

“Bio sam uvjeren da više nikad neću zaigrati za hrvatsku reprezentaciju.

Nisam bio pozivan na utakmice, na pripreme, malo me se spominjalo u novinama, nestajao sam i bilo me je veoma strah”, prisjeća se Niko tih neugodnih detalja.

Zapravo, prije utakmice s Estonijom kombinirana hrvatska momčad igrala je prijateljsku utakmicu protiv Samobora, a Niko je promašio nekoliko šansi. Nešto je izjavio u novinama, poput tvrdnji da nije igrao nonšalantno kako mu izbornik predbacuje. To je praktički bio signal Bariću da eliminira Niku.

«Ja sam na toj prijateljskoj utakmici dao jedan gol i promašio pet zicera.

Poslije su Ladić i Vulić, Barićevi pomoćnici nama davali ocjenu. Moj prosjek

44

ocjena bio j e5.5. Protiv Estonije nisam igrao, a nakon te utakmice izjavio sam novinarima da Hrvatska nije pobijedila suparnika razine njemačkih amatera, četveroligaša. Bariću se to nije svidjelo pa mi je preko medija odgovorio da sam ja igrao amaterski protiv Samobora», kazao je Niko. «Poslije me više nije zvao u reprezentaciju»! „To još nisam vidio. Da jedan trener otpiše igrača nakon utakmice s nekom, pardon svima, seljačkom momčadi. To meni nije bilo jasno, nije niti Niki. Pa bila je to obična pripremna utakmica. Zar se može uopće sumnjati u Nikinu profesionalnost“, govori Robert o bratovom slučaju.

Bariću i cijeloj hrvatskoj reprezentaciji nakon drugog kola kvalifikacjiske skupine za EP u Portugalu nitko nije davao niti najmanje šanse da vidi Portugal. Jer, u Sofiji, tog listopadskog dana 2002. godine Hrvatska je u 2. kolu kvalifikacija poražena od sjajne bugarske vrste 0-2, a svi smo bili uvjerenja da smo još dobro i prošli. toliko su Bugari bili bolji. Sam je Bokšić nakon utakmice govorio:

• Debakl u Sofiji “Još nisam vidio da nas je ovako netko nadigrao. Nismo mogli baš ništa, morali smo se samo braniti. Tako smo slabo igrali, tako smo bili uspavani.

Ne bih se čudio da smo otrovani”, govorio je Bokšić ne misleći ozbiljno, htijući tek ilustrativno pokazati kako je hrvatska vrsta slabo izgledala u Sofiji.

Javnost je bjesnila, kvalifikacijse su praktički bile izgubljene, iako su postojale određene šanse, nitko više nije vjerovao Barićevim eksperimentiranjima.

No, Barić je i dalje imao podršku Hrvatskog nogmetnog saveza, a u sklopu priprema i iskušavanja novih igrača bila je organizirana i prijateljska utakmica protiv Rumunja u Temišvaru. Baš u Temišvaru debitirala su dvojica igrača na kojima će Barić graditi strategiju i momčad za nastavak kvalifikacija - Giovanni Rosso i Darijo Srna, koji je prekomandiran iz mlade reprezentacije. Još jednom je proban Marko Babić, koji će se također ustaliti u reprezentaciji. U veljači 2003. godine u Splitu je napravljen trokut turnir Hrvatske, Makedonije i Poljske, sve s ciljem Barićevog upoznavanja s novim igračima, eksperiment se i dalje nastavljao. poslije će se vidjeti - s dobrim posljedicama.

Ali, Nike Kovača i dalje nije bilo na tim prijateljskim utakmicama, Barić je očito momčad za silno bitnu utakmicu protiv Belgije u Zagrebu krajem

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

45

ožujka 2003. spremao bez njega.

Svi oni koji prate nogomet u Hrvatskoj pomno su pratili priču o jednom mladiću iz Zadra koji je igrao sjajn nogomet u francuskom Monacu. Momak koji nije prošao probe u Hajduku, igrao nogomet za opstanak u Prvoj hrvatskoj ligi za Pazinku, otisnuo se sam u svijet tražeći sreću u nogometnom kruhu sa sedam kora. Život za roman, to je priča Dade Prše, nogometaša koji je tako tiho ušao u hrvatsku reprezentaciju, tiho i skromno, da bi za najkraće moguće vrijeme postao njena legenda.

• Pršo je došao tiho i ušao u legendu Da, došao je Dado Pršo! Na pripremama u Čateškim toplicama djelovao je sramežljivo i povučeno, a već prvi treninzi pokazali su da je stigao načet ozljedama. Uostalom, cijela njegova karijera nakon teških operacija koljena bila je u znaku ozljeda, ali i čudesnih ozdravljenja i oporavaka, za što se ima zahvaliti isključivo njegovom sjajnom i snažnom karakteru.

“Dribling, asistencija, udarac, pregled igre”, sve on to ima, govorio je novinarima nakon prvih treninga izbornik Otto Barić. Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su ga ostali reprezentativci dočekali. Bez imalo zavisti, ljubomore, podmetanja. Pristupivši mu toplo i razdragano očito su stidljivom mladiću, Dadi Prši, olakšali razdoblje prilagodbe i odagnali strah kojeg je zacijelo imao po dolasku u reprezentaciju. „Pravo da kažem, o Prši sam malo čuo dotad. Znao sam gdje igra, na kojoj poziciji, da je relativno uspješan. Kada sam ga vidio na treningu nisam se mogao načuditi. Pa, gdje je bio dosad, mislio sam. Odmah sam vidio da je svjetski napadač. Barem ja kao obrambeni igrač mogu procijeniti napadača, zar ne“? Tako priča Robert Kovač o prvim danima Dade Prše u reprezentaciji.

Vlatko Marković, predsjednik Saveza, ne jednom je pričao reprezentativcima. “Kada sam prvi puta sjedio sa Pršom u jednom lokalu u Monte Carlu, te kada sam mu spomenuo da bi ga mi zvali u hrvatsku reprezentaciju, čovjek je počeo plakati. Nije mi vjerovao da će igrati za Hrvatsku. Od tog trenutka me osvojio”, prisnažio je Marković.

Belgija u Zagrebu se morala pobijediti. Morala! Inače bi kvalifikacije za Hrvatsku bile završene. Ali, nije Belgija kakva god reprezentacija da bi se ta pobjeda mogla upisati bez silne borbe i velike kvalitete. Barić je bio na

46

sto muka, kako sastaviti reprezentaciju koja mora pobijediti, a psihološki je uzdrmana nakon samo jednog osvojenog boda u prve dvije kvalifikacijske utakmice protiv Estonije i Bugarske. Barić se nije premišljao. Početi će utakmicu s Dadom Pršom.

• Kakav je to pogodak bio.

Trebalo mi je vremena da dođem k sebi. Dobio sam poziv za reprezentacjiu”, sjeća se Niko Kovač trenutka kada je opet dobio poziv za nacionalnu momčad. Nakon nespretnih izjava nakon utakmice protiv Estonije Niko nije bio pozivan u reprezentaciju. Kada je za Barića i Hrvatsku stigao krucijalan trenutak, bitna utakmica protiv Belgije, Barić se sjetio neumornog trakča u veznom redu i pozvao ga pod nacionalnu zastavu. “Opet smo brat i ja skupa putovali na pripreme reprezentacije. I dočekao nas je jedan novi igrač.

Na treninzima smo vidjeli da taj zna sve. Baš sve. osjetili smo da će biti naše pojačanje. Zašto smo ga toplo primili. A kako bismo ga trebali primiti. Pa mi smo i dobri profesionalci, ali i dobri ljudi. A Pršo je momak od formata. I igrač od kalibra. Mi smo kao jedna družina otvoreni za sve, znamo da samo zajedno možemo ostvariti ciljeve. Možda je to patetički, ali mi smo momčad koja diše zajedno. Svakoga novoga igrača mi starosjedioci primali smo toplo, što nači i odgovorno za naše, reprezentativne interese. Može nam bit krivo što možda netko od nas nekad ne igra. Ali, u prvom planu su interesi reprezentacije, ne pojedinačni ciljevi. Mi smo već tada znali, uz Pršu će i nama biti lakše”, priča Robert Kovač.

Pršina prva utakmica i prvi gol Ta utakmica protiv Belgije, jedna od najbolje odigranih utakmica pod Barićevim vodstvom, prošla je u znaku baš Dade Prše. Hrvatskog debitanta koji je postigao pogodak za 2-0, nakon što je već u 9. minuti Darijo Srna, tek nedavno isproban u prijateljsim mečevima, probio izdaleka belgijskog vratara. Na kraju su Tomislav Marić i Jerko Leko za 4-0 zapečatili sudbinu Belgijanaca u toj utakmici. Barićevi eksperimenti u prijateljskim utakmicama dali su rezultat, hrvatska momčad opet je igrala dobro.

Hrvatske novine otkrile su novu zvijezdu. Dado Pršo i njegov repić postali su hit. Nitko, baš nitko nikad prije nije tako u jedan dan postao voljen kao Dado Pršo.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

47

Tri dana kasnije s dva pogotka Rapaića u Varaždinu je pobijeđena Andora, a naša je vrsta opet imala fine izglede u kvalifikacijama. Samo, moralo se u sljedećem kolu pobijediti onu nezgodnu Estoniju na domaćem terenu.

Estonija i danas, kao i onda, slovi kao momčad koja teško daje, ali još teže prima golove. Kako pobijediti Estonce na sjeveru Europe, Hrvatska je opet igrala imperativnu, povijesnu utakmicu. Novine su citirale čuvene Ladićeve izjave: “Nikad niti jedna reprezentacija kao Hrvatska nije igrala toliko povijesnih utakmica.

Savez je organizirao prijateljsku utakmicu protiv Švedske u Stockholmu, sve kako bi se naša momčad dobro pripremila na sjevernjački ambijent, kako bi lakše pristupila gostovanju u Tallinnu 11. lipnja 2003. godine. U prijateljskoj utakmici pobijeđena je jaka Švedska s 2-1 zgodicima Olića i Živkovića, Sjajan je bio Robert Kovač koji je s Tomasom uštopao Ibrahimovića koji je uspio dati jedan zgoditak, no bio je spriječen u mnogim akcijama gdje je obično bio nezaustavljiv. Robert i Niko su igrali od početka utakmice u Stockholmu, obojica u izvrsnoj formi, očito je Barić računao na obojicu za “povijesnu utakmicu u Tallinnu”.

• Protiv Estonije Niko zabio trbuhom Hladan lipanjski dan u Tallinnu donio je našu veliku sreću, a zgoditak odluke djelo je Nike Kovača samo 13 minuta prije kraja utakmice. Estonci su se doista branili sa svih 11 igrača, znalački zatvarajući pukotine prema svom odličnom vrataru Poomu. Do prigoda se teško dolazilo, Hrvatska je imala stalno loptu, ali osim brojnih kornera konkretnih situacija za realizacjiu nije bilo. Upravo kada se sumnja počela uvlačiti u naše redove Niko Koač je svojom snalažljivošću prevario estonsku obranu. Naime, Rapaić je nakon kornera s lijeve strane,u svom stilu oštro nabacio, lopta je preletjela sve naše i suparničke igrače, padajući iza druge stative daleko od dohvata bilo koga. I Niko je najprjie mislio da je neće stići uloviti, ali bacio se tijelom prema lopti, pao trbuhom na loptu i slabinama je ugurao iza crte.

Slavlje na terenu nije moglo dugo trajati. Sad je trebalo pripaziti da se niti slučajno ne primi zgoditak. Jer, Estonci su se potpuno otvorili. I kada su sve situacije pred našim vratima bile uspješno riješene, u zadnjoj sekundi umalo se dogodio koban završetak. Lopta se kao u fliperu nekako odbila do

48

usamljenog Estonca Zelinskog na vrhu našeg kaznenog prostora. Zelinski je izvrsno tukao, u desni donji kut, no Pletikosa je taj udarac ulovio mimo svih zakona fizike. Sudac je svirao kraj, a svi hrvatski igrači poletjeli su Pletikosi u zagrljaj. Hrvatska je još uvijek bila u igri, igrajući od utakmice do utakmice, marljivo sakupljajući bodove.

«Dao sam gol u toj utakmici i praktički spasio Barića koji me nakon dugo vremena vratio u reprezentaciju. Uvijek mi je tako u karijeri, Barić se pokazao čovjekom i vratio me u momčad a ja sam mu, eto, zahvalio odlučujućim pogotkom». Kaže Niko.

U kolovozu 2003. godine Hrvatska je imala jak prijateljski susret protiv Engleske u Ipswichu. U toj utakmici bilo je izvršeno čak 23 izmjene, Barić je u drugom dijelu promijenio baš cijelu momčad, osim obrane (Robert Kovač, Tomas, Šimunić i Šimić) kojoj je najviše vjerovao. Ta se utakmica pamti po nespretnoj reakciji našeg Šimunića kad je rukom u svom kaznenom prostoru zaustavio jedan potpuno bezopasni engleski napad. Jedanaesterac je realizirao Beckham, na 2-0 povisio je Owen, dočim je Mornar smanjio na 2-1.

Kada se utakmica zbog brojnih izimjena potpuno razvodnila gol je postigao još debitant Lampard za konačnih 3-1 za Englesku. No, utakmica je poslužila svrsi, jer čekala se serija od dvije kvalifikacijske utakmice, u gostima najprije protiv Andore, potom protiv Belgije.

S Andorom nije bilo poteškoća, u brdima te male zemlje, na premalom stadionu uz nazočnost petstotinjak hrvatskih navijača osigurana je 3-0 pobjeda (Niko Kovač, Šimunić, Rosso). No, braća Kovač to gostovanja pamte po brutalnosti andorskih nogometaša koji su Niku Kovača doslovce usred igre pretukli na terenu. Kako ga sudac nije dovoljno štitio i Robert Kovač započeo je obračun s andorskim grubijanima, a predsjednika Vlatka Markovića na tribinama umalo nije pogodio srčani udar. Jer, Marković je imao krivu informaciju da Robert Kovač ima dva žuta kartona, te da će mu treći, ovaj protiv Andore, značiti i kaznu neigranja u sljedećoj utakmici protiv Belgije.

No, Robert Kovač imao je samo jedan karton u svojoj arhivi, pa taj protiv Andore i nije bio tako bitan. No, Marković je bio ljut kada je vido da Robert Kovač ne preza od sukoba s nogometašima Andore, sve kako bi zaštitio svog brata koji je bio više na zemlji nego na travnjaku.

U jednom trenutku Niku Kovača su liječnici na nosilima iznijeli s terena, a

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

49

navijači su punih desetak minuta skandirali “Jedan je Niko Kovač”.

“Ležim, masiraju mi nogu i suze mi same idu na oči. Bio sam ganut, priznajem to. Navijači su vidjeli da na terenu umirem za hrvatsku reprezentaciju”, pričao je Niko koji je ovu utakmicu završio već u 33. minuti, zbog grubih nasrtaja nogometaša Andore. No, naša je javnost prvi puta imala prigodu vidjeti kako je to kada brat uskoči za brata.

«Nije da ne vjerujem drugima, ali najviše vjerujem u brata kad je iza mene.

Bezbroj puta smo tako uskakali jedan za drugoga ne samo na reprezentativnim utakmicama», kaže Niko. „Nismo u Andori željeli uopće mijenjati dresove s domaćinima nakon utakmice. Nikad prije ni poslije nismo tako postupili. Tukli su nas, a znaju da nisu imali šanse. A onda bi mijenjali dresove“, uglas govori braća Kovač.

Sad je naša reprezentacija, nakon serije pobjeda bila u poprilično dobroj situaciji u kvalifikacijama. Istina, moralo se igrati u Bruxellesu protiv Belgije i kod kuće protiv Bugarske. Istina, protiv Belgije u gostima doći do dobrog rezultata nije bio nimalo lak zadatak, no dobra forma i izvrsno raspoloženje u reprezentaciji bio je znak da se i u Bruxellesu, na stadionu kralja Badouina, bivšem Heyselu na kojem je stradalo 39 Juventusovih navijača nakon naleta navijača Liverpoola prije utakmice finala Kupa prvaka 29. svibnja 1985. godine, može do pravog ishoda.

• Predstava Grahama Polla Zacijelo bi i tako bilo da engleski sudac Graham Poll nije izveo pravu antisudačku predstavu. Iritirajućim dijeljenjem pravde koje je zamaskiralo pravo domaćinsko suđenje naša je reprezentacija bila jednostavno osakaćena. Čak pet naših igrača dobilo je žute kartone, redom Mornar, Tomas, Živković, Niko Kovač i Šimunić. S time da je nesretni Joe Šimunić potom i pocrvenio, dobivši drugi žuti karton iritiran sramotnim Pollovim suđenjem.

Belgijanci su inače poveli u 34. minuti pogotkom Soncka, izjednačio je nakon kornera Šimić dvije minute kasnije, kada je njegov izlet u suparnički kazneni prostor začinio dobrim skokom i pogotkom. I onda pri kraju prvog dijela Sonck je opet pogodio hrvatsku mrežu. U nastavku je Hrvatska krenula na sve ili ništa, no uz Pollovu pomoć Belgija se uspjela obraniti. „I ja sam dobio žuti karton, ne znam uopće zašto. Procjena prekršaja mu

50

je bila užasavajuća. Neki su tvrdili da nas je osakatio zato što nam je, kao, pomogao u onoj utakmici na Svjetskom prvenstvu protiv Italije. Ne mogu u to vjerovati“, veli Robert.

Izbornik Otto Barić bio je srdit kao rijetko kada. I on je bio ljutit zbog slabog suđenja, isključivo na hrvatsku štetu. Novinari ga nisu vidjeli nikad tako crvenog i bijesnog, u jednom trenutku je nesretni Otto zakoračio i na teren pokušavajući objasniti sucu njegove stranputice. Ipak, nema trenera i nema momčadi koja je uspjela promijeniti sudačku odluku, pa se tako i naš Otto brzo morao smiriti i pogledati prema neposrednoj budućnosti. Po hrvatsku reprezentaciju u posljednjem kolu kvalifikacije postojala je samo jedna solucija. Pobijediti Bugarsku i osigurati dodatne kvalifikacije. A Bugarska nije slaba reprezentacija, štoviše Bugarska je bila sigurno prva u skupini i prije zadnjeg kola. U slučaju da Hrvatska pobijedi otpala bi Belgija iz mogućnosti da ode u dodatne kvalifikacije, to bi mjesto uzela baš Hrvatska.

Kako pobijediti Bugare? Kako se postaviti prema neopterećenoj reprezentaciji koja je sigurno osvojila prvo mjesto, no koja sigurno neće puštati drugoj strani, koliko god joj konačan rezultat u toj utakmici značio. To je bio jedan od najvećih zadataka Otta Barića u njegovom izborničkom mandatu. „Upozoravani smo na mogućnosti Berbatova kojeg sam dobro znao iz svog kluba, Bayera iz Leverkusena“, priča Robert Kovač koji je u toj utakmici imao najveću odgovornost. Jer, čvrste Bugare se može pobijediti u varijanti da Hrvatska ne primi zgoditak. Bugarima zabiti više pogodaka činila se nemoguća misija. „Berbatov i ja smo dosta u našoj klupskoj svlačionici govorili o toj utakmici. Obećao mi je da – neće biti popuštanja. Znao sam kako je opasan napadač, znao sam što me čeka. Moram priznati da sam se te utakmice nevjerojatno bojao“, govori Robert.

Tadašnja bugarska momčad bila je prepuna klasnih igrača, osim Berbatova sjajno je igrao Stilian Petrov, Borimirov, Dimitrov, Hristov i Peev.

Otto Barić odlučio je ne kockati se isuviše. Pojačao je obranu, a u napadu se uzdao u maštu Prše i brzinu Mornara. U prvom dijelu obostrano oprezne igre Hrvatska je propustila neke svoje poluprigode. Barić je odlučio u nastavku staviti još bržeg Olića umjesto brzog Mornara. I bio je to pravi potez. Već nakon tri minute drugog poluvremena Pršo je na desnoj strani „promiješao“

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

51

Bugare, loptu poslao prema sredini kaznenog prostora. Tu je bio Olić, prvo dodir za smirivanje lopte i potom egzekucija.

To se čekalo. Maksimir se tresao, a izbornik Barić više i nije sjedao na klupu, jer nervoza je činila svoje. Bugari su odlučili izjednačiti, promijenili su formaciju i krenuli u sveopći napad. I počeli redati prigode. Tri puta je Berbatov uspio pobjeći našem zadnjem redu, bio je opasan kao najteža bolest.

Jednom ga je zaustavio baš Robert Kovač, u drugom navratu sustigao ga ja Tudor, a jednom je i Pletikosa spašavao nemoguće.

• Nije bila „prodana nevjesta“ Mnogi su za ovu utakmicu govorili da je „prodana nevjesta“, tumačeći kako će Bugari pustiti utakmicu svojim sportskim prijateljima iz Hrvatske.

Bile su to tlapnje, jer su Bugari u Zagrebu odigrali izvrsnu utakmicu, pripravili šanse koje su naši spašavali tijelima i bravuroznim obranama. Veselje nakon utakmice bilo je silno, Hrvatska je osigurala dokvalifikacijske utakmice. Poslije nekoliko dana ždrijeb je Hrvatskoj za suparnika dodijelio Sloveniju.

Naizgled lakog i neatraktivnog suparnika. No, takva razmišljanja krila su velike zamke. Slovenska reprezentacije bila je sve samo ne slaba. U posljednje četiri godine sudjelovala je i na Europskom prvenstvu u Belgiji i Nizozemskoj 2000. i na svjetskoj smotri u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine.

Susjedsko rivalstvo koje se javilo odmah nakon ždrijeba samo je pojačalo nervozu u obje strane. Bilo je posve jasno da će pobjednik ovoga dvoboja biti onaj koji sačuva mirnije živce.

Prepun Maksimir tog 15. studenog 2003. godine dočekao je slovensku reprezentaciju koja se u Zagrebu Hrvatskoj oduprla čvrstom, beskompromisnom igrom i brojnim provokacijama. Niko Kovač vodio je veliku borbu na sredini terena gdje je nekoliko puta bio grubo fauliran. U naguravanjima sa Ačimovičem umalo je izgubio živce. No, Niko je morao ostati sabran zbog važnosti utakmice. Incidentne situacije su se redale na sve strane, bio je to pravi susjedski derbi prepun naboja.

Robert je zbog žutih kartona utakmicu gledao s tribina. U nekoliko navrata supruga Anica ga je morala smirivati, s Robertom na tribinama utakmicu je bilo nemoguće gledati. Soldo i Stanić sjedili su do Roberta, svi su bili jako razočarani nakon te prve utakmice protiv Slovenije.

52

Iako je naša reprezentacija povela već u 3. minuti pogotkom Dade Prše stvari se nadalje nisu dobro razvijale. Slovenci su izjednačili u 20. minuti zgoditkom Šiljka i potom se potpuno zatvorili čekajući da sa svojim „bunkerom“ privedu utakmicu kraju. I na svom stadionu za četiri dana dokrajče Hrvatsku.

Otto Barić je za zagrebački dvoboj protiv Slovenije opet nastavio eksperimentirati, pojavio se tako u momčadi i Mato Neretljak na lijevom boku, a taj potez nije baš bio prihvaćen aklamacijom u našem sportskom tisku.

Uzvrat u Ljubljani nakon zagrebačkih 1-1 nudio je za Hrvate samo jednu mogućnost. Odigrati na sve ili ništa. Pobijediti Sloveniju na njenom terenu bila je teška misija, a čekati da utakmica završi, primjerice, 0-0 značilo je eliminaciju zbog pravila gola u gostima.

Dan prije, na treningu Niko Kovač je bio srdit, prva momčad za koju je on igrao izgubila je od rezervista.

«Vikao sam na suigrače, nije mi bilo jasno kako su nonšalantno odradili taj trening prije tako bitne utakmice. Rekao sam im da to ne može tako. Mi u Njemačkoj nismo navikli na takvo, puko odrađivanje posla. Mislim da su se suigrači trgli zajedno sa mnom koji sam također morao otpustiti ventile», sjeća se Niko.

Uvod u ljubljansku utakmicu bio je povoljan po Hrvatsku, iako je Barić i dalje nastavljao s eksperimentima, tražeći još uvijek nekog novog igrača koji je u dobroj formi. Tako je u Ljubljani u toj „biti ili ne biti“ utakmici debitirao i bivši dinamovac, tada član lisabonske Benfice Tomo Šokota.

Negdje oko 20. minute u jeku hrvatskih napada evo jednog lošeg signala.

Jedan sjajan, neobranjiv udarac Nike Kovača završio je na gredi koja se još dugo tresla. Dugo je ostao Niko skamenjen nakon što je pogodak izmakao samo za koji centimetar. „Izvrsno smo počeli utakmicu. No, Slovenci nisu željeli igrati nogomet, nego su se svi povukli pred svoja vrata i isključivo destrukcijom igrom čekali kraj, kako bi sa 0-0 otišli u Portugal na Europsko prvenstvo.

Meier isključio Tudora, Pršo odmah zabio Oštru utakmicu sudio je još oštriji švicarsku sudac Urs Meier. Nije dopuštao prigovore, oštre prekršaje, pa je tako silnu neopreznost Igora Tudora u 59. minuti kaznio crvenim kartonom. Najprije prekršaj, potom gestikulacija

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

53

s prigovorom, a to Tudoru doista nije trebalo, no u žaru borbe svašta se dogodi i najboljem igraču, značilo je to da će Hrvatska zadnjih pola sata biti s igračem manje.

Zavladala je nevjerica među tisuću hrvatskih navijača i novinarskom kolonijom za ljubljanskim Bežigradom. Hrvatska je došla u nezavidnu situaciju, kako sada napasti pri 0-0 čvrstu obranu Slovenije s igračem manje.

I tad, kada se tome nitko nije nadao, praktički u istoj minuti kada je Tudor isključen, evo najboljeg dotad hrvatskog napada. Šokota je dobio loptu ispred slovenskog kaznenog prostora i podvalio je ispod slovenske obrane do usamljenog, skrivenog Dade Prše. Hrvatski repić krenuo je prema vrataru Dabanoviču, uputio nisku loptu koja je malo zapela u blatu, taman da Dabanoviča prevari i otišla u mrežu.

Usklik oduševljenja čuo se s hrvatske klupe, hrvatski navijači su se praktički svi suštili na ogradu, proradile su strasti, a klupko naših reprezentativaca otrčalo je prema tribini gdje su bili hrvatski pristalice. Bio je to gol koji se čekao, baš u trenutku dok je isključeni Igor Tudor šetao do svlačionice.

U oštroj utakmici s grubostima je opet prednjačio Ačimović. Pokušao je isprovocirati Niku, no kada se Robert uključio i on se smirio.

Do kraja, Slovenci su pokušali napasti, ali sada se vidjela silna kvalitativna razlika. Čak i s igračem više oni nisu mogli organizirati pritisak koji bi sabio Hrvatsku, samo je sreća spasila Sloveniju da ne doživi još uvjerljivi poraz, jer u zadnjih nekoliko minuta, kada su se Slovenci posve otvorili, sijevnulo je nekoliko hrvatskih protunapada, nažalost neiskorištenih.

Odmah nakon utakmice, dok je slavlje još trajalo po hrvatskim ulicama i trgovima, i dok se reprezentacija vraćala kući, postavljeno je u nekim medijima pitanje odgovornosti izbornika Otta Barića. Zamjeralo mu se - zašto se Hrvatska uopće mučila protiv Slovenije. No, takve se želje nisu mogle ostvariti, čak i da su kritike bile opravdane teško je smijeniti izbornika koji je reprezentaciju odveo do Europskog prvenstva, pogotovo nakon onako lošeg starta u kvalifikacijama, u dvobojima protiv Estonije i Bugarske kada je osvojen samo jedan bod. I ova je sportska priča braće Kovač i hrvatske reprezentacije završila sretno, mogli su se sada svi zajedno okrenuti prema još jednom spektaklu. Ždrijeb za Europsko prvenstvo u Portugalu odredio je skupinu: Hrvat-

54

ska, Švicarska, Francuska i Engleska. Nemilosrdna kuglica svrstala je našu reprezentaciju i tešku skupinu u kojoj se, prema prognozama europskih stručnjaka, za Hrvatsku i Švicarsku ostavljale mrvice. Dakako da su Francuzi i Englezi bili posvemašnji favoriti.

Naravno, vrijeme do Europskog prvenstva kratilo se prijateljskim utakmicama, a Barić je i dalje nastavljao sa svojim eksperimentima, tražeći još uvijek kojeg novog igrača kako bi, sam je tvrdio, „osnažio hrvatsku momčad“. Pa je tako u prijateljskom dvoboju protiv Njemačke u Splitu debitirao Ivan Klasnić. Poraz 1-2 nije uzdrmao povjerenje u reprezentaciju (Klose i Ramelow za Nijemce, Neretljak za Hrvate), no zabrinutost se javila nakon 2-2 u Zagrebu protiv Turske (1-0 Šokota, 1-1 Biryol, 2-1 Srna, 2-2 Atan). Barić još uvijek nije znao za prvu momčad, lutao je tražeći i formaciju i postavu.

U Skoplju je potom pobijeđena Makedonija u prijateljskoj utakmici pogotkom Ivana Klasnića (debitirao i naš vratar rođen u Australiji, Joe Didulica), a potom je u Rijeci Hrvatska bila bolja od Slovačke 1-0 s golom Olića.

No, jedna prijateljska utakmica, samo tjedan dana prije Europskog prvenstva, razgalila je hrvatske navijače koji su se spremali na masovan odlazak u Portugal. Na stadionu Parken u Kopenhagenu Hrvatska je pobijedila Dansku sa 2-1 (1-0 Šokota, 2-0 Olić, 2-1 Sand), odigravši utakmicu jako dobro i u snažnom ritmu. Prvo poluvrijeme Hrvata opčinilo je i dansku publiku koja je na odmor svoje igrače ispratila zvižducima, a Hrvate dugotrajnim pljeskom.

U ovim prijateljskim utakmicama Barić je koristio jednog novog veznog igrača, Bjelicu koji je tada nastupao u Kaiserslauternu. Barić je i dalje lutao, tražio i činilo se nakon utakmice u Kopenhagenu da je na pravom putu.

Barić je odabrao igrače za EP u Portugalu i krenuo na pripreme na Bjelolasicu: Računao je, dakle, na vratare Butinu, Didulicu i Vasilja, pošto se na završnim pripremama u Portugalu ozlijedio dotad prvi golman Stipe Pletikosa. Od igrača bili su to Tokić, Šimunić, Tomas, Tudor, Živković, Šimić, Neretljak, Robert Kovač, Niko Kovač, Rapaić, Srna, Jerko Leko, Babić, Rosso, Bjelica, Pršo, Šokota, Klasnić, Olić i Mornar.

• Uspavanka protiv Švicarske Prvu utakmicu na Europskom prvenstvu Hrvatska je igrala protiv Švicarske. Računica našeg stručnog stožera, igrača i navijača bila je jasna. Ako se

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

55

želi uopće doći do prigode ostvarenja plasmana među prva dva mjesta u skupini onda Švicarska pod svaku cijenu mora biti svladana.

Velike vrućine vladale su tih lipanjskih dana u Portugalu. Kamp naše reprezentacije bila je jedna usamljena hacijenda u mjestašcu Couco, nedaleko gradića Corucha u središtu Portugala. Mnoge novinare iznenadila je takva posvemašnja izolacija, a i veći dio naših igrača ostao je zatečen usamljenošću u toj hacijendi. Prigodom jedne od konferencije za novinare koje su se redovito održavale u kampu naše vrste izvjestan engleski novinar direktno je pitao izbornika Barića: „Zašto ste se došli ovdje pripremati, u središte ničega“. „Najgore u tom kampu po nas igrače bila je činjenica da nismo imali gdje otići. Zatvoreni među ogradama hacijende i tu smo se osjećali usamljeno i napušteno. A kreveti u sobama su bili kao za malu djecu, sjeća se Robert Kovač. „Nije nam se tamo sviđalo. Tokamachi u Japanu je bar bio moderan, imao si nekih sadržaja, ovdje u portugalskom kampu nije bilo ničega“.

Mali stadion u Leiriji gdje se igrala utakmica protiv Švicarske bio je pun hrvatskih navijača. Velika vrućina u ranim poslijepodnevnim satima napravila je od te utakmice uspavanku, niti jedna momčad nije mogla napraviti pravi pritisak, iako je Hrvatska u prvome dijelu bila za nijansu bolja. Ivica Olić sigurno se sjeća šanse iz prvog poluvremena kada je samo s dva metra glavom poslao loptu u gredu švicarskih vratiju. Švicarci su se dobro branili, pa čak i kada su ostali s igračem manje, u 49. minuti kada je isključen Vogel.

Zanimljivo, ali ne i nemoguće za nogomet. Hrvatska je od trenutka kada je imala brojčanu prednost bila slabiji suparnik. Velika vrućina, nekoordiniranost linija i znalačko postavljanje Švicaraca dovele su utakmicu do 0-0. „Ni sami nismo vjerovali kako smo razočarali. Ne stvoriti prigodu u poluvremenu kada imamo igrača više, to nam se nije smjelo dogoditi, prisjeća se Robert.

Optimizam je tako splasnuo, kako se sada izvaditi protiv Francuza i Engleza.

Europske prvake Francuze Hrvatska je opet dočekala na svom „domaćinskom“ stadionu u Leiriji. Očito s uputama da se igra oprezno, pa čak i zatvoreno hrvatska momčad je krenula u tu utakmicu. No, nije pomoglo, u 22. minuti dogodio se nevjerojatan kiks Igora Tudora koji je nakon jednog slobodnog udarca iskosa praktički loptu skrenuo pod 90 stupnjeva u vlastitu mrežu. Bio je to klasičan autogol koji je našima još više odrezao noge.

Francuzi su i dalje igrali sjajno, organizirajući brojne napade, a naša se

56

vrsta sve više povlačila, kao da ne vjeruje u mogućnost kakvog preokreta.

Razočarani hrvatski navijači koji su preplavili Leiriju u jednom trenutku su u svom očaju počeli najprije zviždati našim reprezentativcima. Da bi se potom iz svih grla zaorilo:

• „Igrajte pederi, igrajte pederi“.

Bio je to velik šok, kako za hrvatske igrače na terenu, tako i za one na klupi i sam stručni stožer. Da bi sprdnja dobila na izražaju naši navijači počeli su s ovacijama svaki puta kada bi hrvatska reprezentacija uopće prešla centar. A kada je pred kraj prvoga poluvremena izboren jedan korner, sprdnja je nastavljena tako da su navijači počeli klicati kao da je pao zgoditak, a neki su počeli paliti i baklje, hineći tako oduševljenje zbog jednog kornera ili tri prelaska centra.

Većina igrača je čula što se događa na tribinama. Mnogi su ostali kao pokošeni, u svlačionici, za vrijeme između dva poluvremena o tome je bilo i te kako riječi. „To nije bilo korektno. Nismo mi igrali s nekom trećerazrednom momčadi da bi se naši navijači sprdali s nama ako ne možemo izaći iz faze obrane.

Francuzi su tada bili europski prvaci, igrali su dobro i mi smo morali paziti da nas ne razbiju. Nije bilo nikome od igrača drago čuti povike s tribina. To što smo u drugom poluvremenu krenuli bolje ne znači da smo se uplašili navijača“, kaže Niko Kovač. „Zapravo, svi smo bili ljutiti. Toliko smo se borili i trudili u prvome poluvremenu, jest gubili smo 0-1, ali zar nas zato treba ismijavati. Zato što gubimo protiv Francuza? Nije mi i neće mi nikad biti shvatljivo zašto su nam pogrdno skandirali“, veli Robert.

«Ima jedna tajna, protiv jačih momčadi moraš što duže držati neodlučeno da bi imao šansu napraviti rezultat, upravo smo se i mi tako morali postaviti protiv Francuza», objasnio je Niko početnu rezerviranost Hrvatske u toj utakmici.

Mnogi, pak, i danas misle da je ta sprdnja na tribinama bila glavni razlog što je Hrvatska u nastavku zaigrala potpuno drugačije, ambicioznije prema napadu. Jer, krenulo se od prve minute nastavka u pravi juriš i eto već u 48. minuti izjednačenja. U kaznenom prostoru Francuza srušen je Rosso, a

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

57

najstrožu kaznu izveo je pun samopouzdanja Rapaić. Samo četiri minute kasnije Rapaić je još jednom na glavnoj sceni, sa svojim krasnim dodavanjem ulogu daje Dadi Prši. Koji s nevjerojatnom lakoćom štopa jaku loptu, sombrerom se rješava Desaillyja, dobro se gradi i volej udarcem para mrežu bespomoćnog vratara Bartheza.

• Najljepši preokret Kakav hrvatski preokret od 48. do 52. minute. Francuza nije više bilo nigdje. Navijači su svoju sprdnju sad zamijenili gromoglasnom pjesmom, čudo je bilo na pomolu, Hrvatska je vodila protiv aktualnog europskog prvaka, dobro igrala i polako zatvarala prilaze svojem golu od Francuza kojima nije preostalo nego zaigrati s potpunim rizikom. Ta francuska generacija zaista je znala igrati vrhunski nogomet, predvođena maestralnim Zidaneom, Henryjem, Trezeguetom, Thuramom i ostalima bila je pojam za ljepotu nogometne igre.

Upravo kada se činilo da će Hrvatska znalački pripremiti obranu protiv sada već potpuno nasrtljivih Francuza dogodio je kiks opet Igora Tudora i još veći danskog suca Kima Miltona Nielsena. U 64. minuti Tudor je prekratko vratio loptu našem vrataru Butini, prema lopti se zatrčao Trezeguet.

Butina je ipak na jedvite jade uspio stići prvi do lopte, nabio ju je, ali je ona pogodila Trezegueta u ruku, dovoljno da je prebaci ispred sebe i pogodi u nebranjenu mrežu.

Bilo je to klasično igranje rukom koje Danac nije vidio, ili nije želio vidjeti.

Prosvjedi hrvatskih nogometaša dugo su trajali, a u nastavku igre Francuzi su krenuli po pobjedu, no imali su na kraju sreće da su osvojili jedan bod.

U zadnjoj minuti sudačke nadoknade lijevu stranu probio je fenomenalnim driblinzima i bijegom Ivica Olić. Poslao je loptu u sredinu du usamljenog Mornara. Visoki hrvatski napadač sjajno je štopao loptu, pogledao s pet metara prema Barthezovim vratima, francuski golman već je bio u padu i očekivala se lagana realizacija Mornara. Ali, on je loptu tukao iz sve snage, a ona je, pak, preletjela iznad vratiju.

Očaju naše momčadi i tisuća hrvatskih navijača nije bilo kraja. Upravo je nevjerojatan način koliko se nesreće potkralo u ovoj utakmici pa su Francuzi izvukli živu glavu.

58

Hrvatska je doista nadigrala Francusku, ali to nije bilo dosta.

Nikad brojniji Englezi, nikad brojniji Hrvati Za plasman u sljedeći krug Hrvatska je morala pobijediti Englesku na stadionu Luz, stadionu Benfice u Lisabonu.

Ta utakmica Hrvatske i Engleska ostat će zapamćena prema nekim statističkim podacima o broju navijača jedne i druge momčadi. Naime, čak 14 tisuća hrvatskih navijača iz domovine i dijaspore bilo je na toj utakmici, dočim je Engleza na stadionu bilo više od 50 tisuća.

Hrvatski i engleski novinari pisali su na sličan način. Bila je to najbrojnija posjeta engleskih navijača u inozemstvu u povijesti engleskog nogometa, kao što je to bila i najmnogoljudnija posjeta hrvatskih navijača u petnaestak godina postojanja hrvatske nogometne reprezentacije.

«Svira hrvatska himna koju uvijek plačem i dolaze mi suze na oči, a ja ne čujem niti jedan takt. Jer, Englezi pjevaju svoju pjesmu, njih pedesetak tisuća. To još nisam vidio», sjeća se Niko.

U tom prekrasnom ambijentu, gdje su se navijači nadglasavali pjesmama Hrvatska je tražila svoju šansu protiv favoriziranih Engleza. Hrabra igra ispočetka isplatila se. Već u 5. minuti Hrvatska je vodila, nakon dobro izvedenog kornera Rapaića, lopta je grunula u kazneni prostor gdje je u padu Niko Kovač zahvatio loptu prije svih, vratar James nije očekivao takav učinkovit pad Nike i hrvatski navijači su u sljedećim trenucima potpuno nadglasali četiri puta brojnije Engleze na Luzu.

Fotografija Nike Kovača sa raširenim rukama plasirale su odmah sve agencije, navodeći kako je na pomolu – senzacija.

«Htio sam iskočiti iz kože od sreće, dobro je da nisam dao gol kod tribine s našim navijačima, još ne bih sišao iz te mase», govori Niko.

Potom je engleski izbornik Sven Goran Eriksson naredio pomicanje svih engleskih linija prema naprijed, Počeo je velik engleski pritisak, hrvatska vrsta se morala braniti, nerijetko su svi naši igrači bili u kaznenom prostoru.

Hrvatski vezni red se gubio, Živković se u ulozi veznog igrača se nije snalazio, pa je pritisak prema kraju poluvremena postajao sve jači, neizdrživ... Izbornik Barić nije u prvome dijelu ništa želio mijenjati, iako je svima bilo jasno da će se teško izdržati engleski čelični zagrljaj. Kada se rodila nada da bi se na poluvrijeme moglo otići s hrvatskom prednošću, u zadnjih pet minuta prvog dijela Englezi postižu dva zgoditka, najprije Scholes, onda Rooney.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

59

Tek tada je u pauzi Barić pristupio izmjenama. Robert Kovač bio je ozlijeđen, osjećao je i umor od naporne sezone i umjesto njega je ušao napadač Ivica Mornar. Englezi su u nastavku malo usporili ritam očito iscrpljeni svojim uraganom iz prvog poluvremena. No, u 68. minuti neuspješnu ofsajd zamku Hrvata iskoristio je bijegom Rooney koji se sam sjurio pred Butinu, te lagano zabio. Jedini koji je potrčao za Rooneyom bio je Niko Kovač, no nije ga mogao stići. Smanjio je potom Igor Tudor na 2-3, da bi konačan udarac Hrvatskoj u 79. minuti zadao Lampard. „Djelovali smo u većem dijelu utakmice smušeno, Živkovića, ni krivog ni dužnog, Barić je postavio u veznu liniju gdje se on nije snalazio“, govori Robert. „Presing Engleza je bio strašan, a nažalost sam bio ozlijeđen i prije utakmice, izdržao sam tek do predaha između dva poluvremena. Opet sam drugo poluvrijeme proveo sjedeći u svlačionici, kao i uvijek kada izađem“, Robert se sjeća. Niko ga nadopunjuje: „Bila je to posljednja utakmica sezone i vidjelo se da dosta naših igrača više nije bilo spremno“.

Zašto je Otto Barić toliko često mijenjao postave u svom mandatu. Robert ima svoje viđenje: „Njegovi pomoćnici su bili Zoran Vulić i Dražen Ladić. Svatko mu je sugerirao ponekog igrača, Otto ih je volio poslušati, pa se na kraju sve svelo na dvojbe – zagrebački ili splitski igrači. Valjda je zato Otto često mijenjao, a meni je to neshvatljivo“, veli Robert Kovač.

Iako se Hrvatska nije plasirala u sljedeći krug Europskog prvenstva razočarenje nije bilo veliko. No, u razgovorima se provlačio dojam da je sve moglo bolje završiti da protiv Francuza nije izmakla pobjeda. Makar je prava istina da je plasman izgubljen već u prvoj utakmici kada je protiv objektivno slabije Švicarske osvojen tek bod.

Izbornik Otto Barić i prije prvenstva je najavljivao da će napustiti reprezentaciju nakon Europskog prvenstva. To je i učinio, na kajući se za svoje odluke. Mediji i stručnjaci su mu zamjerali da je eksperimentirao do posljednjeg trenutka, tražeći pravi sastav sve do utakmice protiv Engleske na Europskom prvenstvu.

Javnost se sa zabrinutošću pitala tko će naslijediti Otta Barića. Iz Saveza je odaslana informacija da će novi izbornik biti Slovenac Srećko Katanec, s njim se očito već razgovaralo. No, ta vijest nije baš pala na plodno tlo. Nakon medijskih istupa hrvatskih nogometnih stručnjaka i kritika novinara dogo-

60

dila se nagla promjena. Izbornik je postao Zlatko Kranjčar, dotad uspješan trener Zagreba i Dinama, a kao nogometaš sjajan je bio u Dinamu i bečkom Rapidu. A za hrvatsku reprezentaciju vežu ga prekrasne uspomene, ta bio je prvi kapetan u onoj čuvenoj prvoj hrvatskoj utakmici, u listopadu 1990. godine protiv Sjedinjenih Američkih Država. „Mislim da mi imamo dobrih trenera i zato sam da trener reprezentacije bude Hrvat“, govori Robert Kovač. „Katanec je dobar trener, bio je pravi igrač, nije on kriv što ga mi nismo htjeli. Mi imamo dobrih trenera, da slučajno nemamo dobrih trenera, onda bi Katanec bio dobrodošao. Kranjčar je ispao izvrsno rješenje, skupinu smo suvereno prošli, izbor Kranjčara bio je spretan i sretan potez“!

• Kranjčar odredio: Niko kapetan Vremena nije bilo za gubljenje. Došle su na red kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine. Ambicije su uvijek iste - odlaziti na velike priredbe. Braći Kovač odlazak u Njemačku predstavljao je veliki, životni izazov. Rođeni u Njemačkoj, a odgojeni u hrvatskom duhu, željeli su pred kraj svoje nogometne karijere odigrati svjetsku smotru baš tamo gdje su ponikli, a opet za svoju reprezentaciju koja predstavlja zemlju otkuda si im roditelji. „Niko, dođi malo kasnije do mene“, zamolio je Zlatko Kranjčar Niku Kovača prije prijateljske utakmice protiv Izraela u kolovozu 2004. godine.

Bila je to prva utakmica Kranjčara kao izbornika. Niku je zanimalo zašto novi izbornik zove baš njega.

Deset minuta kasnije Kranjčar je pričao svom igraču. „Znaš, dosta sam razmišljao. I odlučio sam, Niko, ti ćeš biti novi kapetan reprezentacije“.

Niko je ostao skamenjen. Kada se pribrao, počeo je razmišljati. „Ne mogu vjerovati, ali moram vjerovati. Toliko sam želio igrati za Hrvatsku, toliko sam zdušno igrao za Hrvatsku, toliko još želim igrati za Hrvatsku, pa ovo se jednom i moralo dogoditi“.

Kranjčar se samo tiho nasmijao. „Da, to ti je to Niko. Ti si kapetan već u ovoj utakmici protiv Izraela“.

Nikinoj sreći više nije bilo kraja. Naravno da je odmah došao do brata i

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

61

priopćio mu novost. Bratski zagrljaj nakon dobre vijesti uvijek je tako topao, emotivan. Uslijedio je i telefonski poziv roditeljima u Njemačku. Suze u ovome slučaju nisu nimalo patetika.

«Malo će biti u povijesti kapetana hrvatske reprezentacije, a ja ću biti jedan od njih», kazao je Niko.

Najveće oduševljenje izborom Nike za kapetana pokazao je, jasno, brat Robert: „Ne želim sada govoriti o Niki kao bratu, već o Niki kao čovjeku i nogometašu. On je surov profesionalac, potpuno okrenut nogometnoj igri. Takav je na treningu, na utakmici, u javnosti. On je zaista pravi izbor. A za sve ono što je prošao u reprezentaciji, od nepovjerenja javnosti do kritika što je sve izdržao, neka kapetansku traku shvati kao nagradu za sve što je otrpio“, rekao je Robert. Potom nastavio: „Niku je strašno smetalo što su ga omalovažavali. Jednom je u novinama izašla zagonetka, nešto u stilu: Mlinarić, Boban, Niko Kovač. Pogodite tko je uljez? Sve samo zato što je Niko u nekim utakmicama reprezentacije nosio dres s brojem 10. Niko nikad nije bio – desetka - on je zadnji vezni koji osvaja lopte. On ne radi puno na napadačkim zadaćama, ali je neprikosnoven u obrani i razgradnji suparničkih napada. Tu svoju igru je doveo do savršenstva, govori Robert o bratu Niki.

Niko ne voli suviše spominjati osjećaje koje je imao nakon što ga je javnost optuživala „da je skrnavio dres s brojem deset“… „A što da kažem, svejedno mi je koji broj nosim na majici. Znam da nisam profinjen tehničar, znam da nisam ni graditelj igre. Ja nogomet cijelog života igram na poziciji zadnjeg veznog, znam što treneri traže od mene, borim se za svaku loptu na život ili smrt. I baš zbog tog mog pravog pristupa igri pogodile su me te izjave u hrvatskoj sportskoj javnosti. Izdržao sam sve te napade, no u nekim trenucima nije bilo lako“, reći će Niko, sada kod izbornika Kranjčara kapetan reprezentacije. Danas mu više nitko ne predbacuje ako, kojim slučajem, nosi dres s „desetkom na leđima“.

«Nogometna povijest je pokazala da se prvenstva osvajaju u obrani», česta je uzrečica Nike Kovača.

Sjeća se Niko i nekih anegdota oko «desetke».

«Ja sam desetku dobio igrom slučajnosti, najčešće smo igrali u brojevima

62

od 1 do 11. Taj broj 10 nisam ni tražio, baš mi je nametnut. Eto, prije Svjetskog prvenstva u Aziji dijele se brojevi i ostanu na kraju brojevi 5 i 10, svi ostali brojevi bili su podijeljeni ili su stariji igrači imali svoje stare, već rezervirane brojeve. Ostali samo Rapaić i ja u konkurenciji. Rapaić bi broj 10, a ja ne želim broj 5. I kažem ja – Idemo bacati novčić. Eto, tako sam ja za Japan i Južnu Koreju dobio desetku, a Rapaić je nosio peticu kao Zidane», prisjeća se Niko.

Kranjčar je u svojim prvim susretima s reprezentativcima objasnio kako će preferirati napadačku igru. „Gol više od suparnika“, to je tajna pobjede znao je jednostavno reći. No, valjalo je pokušati sastaviti pravu momčad koja će znati tako igrati.

Kranjčar je uveo strogu disciplinu, u jednom trenutku je zbog pozivanja privatnog masera iz reprezentacije potjerao Tomasa.

«Nema milosti kod Cice, ali Cico se postavio tu kao gospodin. Opet je pozvao Tomasa, svaki čovjek zaslužuje drugu šansu», tvrdi Niko.

Svaki trener ima svoju filozofiju nogometne igre, Kranjčarova filozofija je nadigravanje. Nije se to moglo primijetiti u toj prvoj prijateljskoj utakmici protiv Izraela. Pobjeda 1-0 golom Šimunića bile je zaslužena, no u toj prvoj Kranjčarovoj utakmici još se nije niti mogla primijetiti njegova nakana da Hrvatska u bližoj budućnosti mijenja pristup igri. Zanimljivo je navesti da je u toj utakmici debitirao i Niko Kranjčar, sin izbornika Zlatka. Mnogi su, podsjetimo, kritizirali bivšeg izbornika Otta Barića što u Portugal na Europsko prvenstvo među 23 igrača nije pozvao igrača koji je dobro odigrao sezonu u Dinamu. Jedan od kritičara bio je i Nikin otac Zlatko koji je na Europskom prvenstvu radio kao komentator za Hrvatsku televiziju.

Neke igrače Kranjčar je u svom mandatu otpisao, između ostalih i velikog prijatelja braće Kovač – Borisa Živkovića. „Naravno da mi je bilo žao. Međutim, mi smo profesionalci, svaki trener ima svoju viziju i ima pravo odabirati koga želi. On je vidio reprezentaciju bez njega i to je njegovo pravo. Još kada iza njega stoji dobar rezultat, tko mu što može prigovoriti“, objašnjava Robert. „I Šokota i Rosso i Mornar su pravi dečki, no Kranjčar ih isto nije pozivao. Moramo se prilagoditi, nema nam druge“.

Pravi ispit Kranjčara i nove reprezentacije uslijedio je u rujnu 2004. godine. Hrvatska je do Njemačke morala doći u kvalifikacijskoj skupini s Mađar-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

63

skom, Švedskom, Bugarskom, Islandom i Maltom. Prvu utakmicu Hrvatska je igrala na zagrebačkom Maksimiru protiv Mađarske čije je ambicije predvodio njemački izbornik, bivši poznati nogometaš Lothar Matthaeus.

Padaju Mađari, Švedi, Bugari se izvlače....

Za novog izbornika početak nije mogao biti ljepši. Lagana 3-0 pobjeda dosegnuta je kao plod velike superiornosti naše reprezentacije. Mađari su se odupirali tek u prvom dijelu prvog poluvremena, oštrom igrom parirali su hrvatskom veznom redu, a potom im je ponestalo snage. Jer, u 11. minuti isključen je Mađar Huszti, koji je Srnu u naletu udario laktom u glavu.

Prvi pogodak postigao je Pršo u 33. minuti, Klasnić je bio strijelac u 57. da bi Mađari onda pri kraju dvoboja u 80. minuti sami poslali loptu Jerka Leke u vlastitu mrežu. Nesretnik je bio Gyepes.

Samo četiri dana kasnije Hrvatska je u Goeteborgu morala igrati protiv Švedske koja je slovila kao favorit kvalifikacijske skupine. Dobre igre Šveđana na Europskom prvenstvu uživo je u Portugalu pratio i Zlatko Kranjčar.

Postavivši izvrsnu strategiju potpuno je otupljen švedski napad s Ibrahimovićem i Larssonom. Neprelazan je bio Robert Kovač, dočim je Niko prošao „mali milijun“ bitaka sa oštrim Šveđanima, ne ustuknuvši pred brojnim provokacijama iskusnih profesionalaca. „Imao sam žuti karton, a mogao sam dobiti i crveni, nakon jedne gužve u kojoj je stradao Šimunić. Zakačio sam se sa Šveđanima koji su ozlijeđenog Šimunića silom htjeli dignuti s travnjaka dok se previjao od bolova“, govori Robert.

Pogodak odluke bio je djelo Darija Srne u 64. minuti kada je u maniri Platinija preko živog zida i slobodnog udarca svladao jednog od najboljih europskih vratara, Isakssona. U dvije utakmice osvojeno je maksimalnih šest bodova i za mjesec dana u Zagreb je dolazila Bugarska. Predsjednik Marković u svom stilu je novinarima govorio „kako već ima ponude iz Njemačke glede kampa reprezentacije na Svjetskom prvenstvu“.

Zaista, pobijedi li se Bugarska u Zagrebu, s maksimalnih 9 bodova Hrvatska bi bila jednom nogom u Njemačkoj. Novine su pisale da su Kranjčarovi jurišnici već u Salzburgu...

Da sve ne može baš biti idealno pokazala je ta utakmica protiv Bugarske.

Savršen početak i pogoci Srne u 15. i 30. minuti za 2-0 vodstvo dovelo je

64

hrvatske navijače do delirija. Nitko nije mogao ni pomisliti da bi se rezultat mogao kompromitirati do kraja, No, bugarski izbornik Hristo Stoičkov, i kao igrač poznat po iznenađujućim potezima u nastavku utakmice krenuo je na opću opsadu hrvatskih vratiju. Ostavljajući nebranjen prostor iza svojih linija.

Nekoliko protunapada Hrvatske nije prošlo, dočekalo se tako posljednjih petnaestak minuta utakmice. Sve je mirisalo na laganu završnicu.

Robert Kovač, pak, tužio se na umor, ubrzo je bio zamijenjen Banovićem. I dok se obrana slagala u tih tridesetak sekundi, Bugari su organizirali dobar napad, začas se pred Butinom stvorio Petrov i evo cirkusa. Bugari su smanjili na 2-1. Krenuo je sveopći bugarski napad, bez Roberta Kovača i njegove smirenosti obrana je djelovala smušeno i u 86. minuti Bugarska je uspjela izjednačiti, strijelac je bio Berbatov. Sada je hrvatskim nogometašima „ušla voda u uši“ i pravo je čudo da Bugari nisu postigli pobjedonosni zgoditak, a imali su još dvije prigode. „Još dok sam izlazio s terena primili smo prvi pogodak. Otišao sam u svlačionicu, kao prije nekoliko godina protiv Jugoslavije, sjeo i čekao. Upalio sam radio. Iz zvučnika se čuo uzrujan glas reportera, Hrvatska se branila, Bugarska napadala. Odjednom potpuni muk. Hrvatska je primila zgoditak, a i glas iz zvučnika jedva je promrmljao – Bugarska je izjednačila na 2-2“, govori Robert o svojim neugodnim iskustvima iz svlačionica nakon što bude zamijenjen. „Srećom da nismo primili još jedan gol, a mogli smo“, govori o zadnjim trenucima te utakmica Robert.

Bijes javnosti nakon utakmice bio je silovit. „Zašto je Hrvatska tako naglo posrnula“, pitali su izvjestitelji, tražeći razloge nelogične Kranjčarove zamjene obrambenog igrača Roberta Kovača s veznim igračem Ivicom Banovićem. „Nakon utakmice sam govorio, tako mislim i danas. Jedina greška je bila u tome što Kranjčar nije umjesto mene stavio stopera u igru. Ovako, umjesto mene u igru je uveo veznog igrača Banovića, dok se momčad posložila na terenu već je primila pogodak. Poslije je sve bilo samo pitanje naše panike“, govori Robert Kovač.

Ono što je najviše iznenadilo jest da je i sam izbornik Zlatko Kranjčar priznao svoju pogrešku. Makar, osvojenih 7 bodova i tri utakmice bilo je više od plana. Pa se razočarenje posrtajem protiv Bugarske nekako preboljelo.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

65

Kao i uvijek do sljedećih kvalifikacijskih okršaja do kojih je bilo pet mjeseci priređena je serija prijateljskih utakmica. Hrvatska je tako gostovala u Dublinu protiv Republike Irske. Kranjčar je pokušao u toj utakmici u jednom dijelu igrati s četvoricom igrača u zadnjoj liniji (Tomas, Tudor, Robert Kovač, Šimunič), nije to baš išlo, baš je u tom dijelu igre Robbie Keane postigao pobjedonosni zgoditak za Irce.

Dobra prijateljska utakmica, ali i krasan turističko-religiozni izlet dogodio se u Izraelu u veljači 2005. godine. Naime, u zanimljivoj prijateljskoj utakmici protiv Izraela u Jeruzalemu bilo je 3-3. Preokreta na sve strane, najprije Klasnić dovodi Hrvatsku u vodstvo (15), izjednačuje Balili, Srna postiže 2-1 (56), Benayoun izjednačuje (76), Klasnić još jednom daje prednost Hrvatskoj (79), a konačnih i pravednih 3-3 postavlja Golan (85).

Dosta nesiguran bio je povratnik u reprezentaciju Stipe Pletikosa, griješilo se u obrani, ispravljalo u napadu. No, takve utakmice izbornicima služe kao pravi lakmus papir za brojne igrače koje na njima isprobaju. Kranjčar je sve češće ponavljao svoju tezu „kako se u reprezentaciju teško ulazi, ali još teže ispada“.

Redom su svi igrači bili presretni posjetom Jeruzalemu, turističkim i religioznim znamenitostima „Svetog grada“. Posjet Isusovom grobu sve je hrvatske reprezentativce snažno dojmio... „Za nas koji smo odgojeni u katoličkom duhu izlet u Jeruzalem, posjet Isusovom grobu bio je doživljaj koji će se pamtiti cijeli život“, veli Niko Kovač. „Jednog dana, kada mi završi karijera, u Sveti grad ću otići sa svojom obitelji“, ističe Robert.

Dvije sljedeće kvalifikacijske utakmice u Zagrebu protiv „autsajdera“ skupine Islanda i Malte odrađene su besprijekorno. Island koji je u Zagreb stigao bez svog najboljeg igrača Gudjohnsena iz Chelsea bio je lako zalogaj.

Otočane je načeo Niko Kovač (40), a seriju je nastavio Šimunić (71), opet nastavi Niko Kovač (75), a zaokružio Pršo (90). Četiri dana kasnije i malteški bunker je proparan; Pršo 23. i 35.) i Tudor (80). Iako su mnogi očekivali još veću „golijadu“, zadovoljstva nije manjkalo. Upozoravalo se na možebitne opasnosti igranja protiv slabijih suparnika.

Povijest kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo bilježi silne senzacije, a kasnije će i Hrvatska ispasti žrtva jedne slične senzacije, srećom bez ozbiljnijih posljedi-

66

ca. Hrvatska je „jurila“ kvalifikacijama, nitko joj nije mogao stati na kraj.

• Pjesma od igre u Sofiji U rano ljeto 2005. godine pred hrvatskom reprezentacijom bio je možda i najteži ispit kvalifikacija. Moralo se „na noge“ Bugarima koji su u prvoj utakmici u Zagrebu ostavili izvrstan dojam, stigavši od 0-2 umalo i do pobjede. Izbornika Zlatka Kranjčara ta je rana još pekla.

Pripreme u Čateškim toplicama bile su, kako drži Niko Kovač „poput rješavanja teške šahovske problematike“. Bio je kraj sezone, pa je Kranjčar igrače više odmarao i osvježavao, no zato se i te kako mnogo radilo na taktičkoj pripremi. Igračima su podijeljeni DVD-ovi sa snimkama najboljih akcija bugarskih nogometaša, posebno su u tim snimkama bili obrađeni Bugari u obrani, pa u sredini i naravno u napadu. „Doista smo mnogo razgovarali o taktici, zapravo je za tu utakmicu sve bilo posloženo danima unaprijed. Slobodno mogu reći da nikad dotad nismo bili tako taktički upućeni kao prije utakmice protiv Bugarske u Sofiji“, govori Niko Kovač“.

Dan prije utakmice zabilježen je mali incident na prigodnoj konferenciji s bugarskim novinarima. Uz izbornika Kranjčara na hrvatskoj strani stola bila su baš braća Kovač. Sve je bilo uredno i decentno dok jedan od bugarskih novinara nije postavio pitanje braći Kovač: „Mediji tvrde da neki Hrvati iz Bundeslige sudjeluju u namještanju utakmica, koja je vaša oklada na ovu utakmicu“? glasilo je provokativno pitanje.

Niko je jasno odgovorio: „Zar ste nas došli provocirati. Mi se nikad time nismo bavili, ako nas želite pitati pitanja o sportu nastavite. Na ovo pitanje neću odgovoriti“, uzvratio je Niko.

«Kranjčar nam je svima dobro objasnio taktiku, u potankosti. Na kraju je prigodom izlaska na teren rekao – Sve sam vam objasnio a sada vi to popunite životom», sjeća se Niko Kranjčarovih savjeta. „Utakmica se počela razvijati točno kako smo i predviđali na našim brojnim sastancima“, prisjeća se Robert Kovač. „Bugari su nasrnuli svim snagama nošeni publikom, mi smo bili smireni, dobro postavljeni i čekali svoju šansu“.

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

67

Danima prije utakmice hrvatski novinari inzistirali su od izbornika Kranjčara da im otkrije sastav za Sofiju. I pritom se čudili neviđenom optimizmu izbornika koji je svaku konferenciju za novinare završavao usklikom: „Što ste tako blijedi? Ne bojte se, sigurno ćemo pobijediti u Sofiji“!

Baš mu se i nije vjerovalo. U sjećanju je bila zagrebačka utakmica Hrvatske i Bugarske koja je razotkrila neke slabosti Kranjčarove momčadi. „Prije utakmice pričao sam s bratom. Imao sam dobar osjećaj, pa sam Niku umirivao riječima – Ne boj se! Bio sam siguran da ćemo pobijediti. Sve je doista bilo kako smo se dogovorili, kao rijetko kada. Srećom, prvu šansu smo iskoristili“, veli Robert.

Na do posljednjeg mjesta ispunjenom stadionu „Vasil Levski“ u Sofiji našlo se mjesta i za tisuću hrvatskih navijača. Jedva su se čuli, no igračima je njihova nazočnost bila veoma bitna... „Naježe je bilo izdržati prvih petnaestak minuta, bugarski izbornik Stoičkov Bugare je poslao u sveopći napad. No, mi smo iza sebe imali iskustvo takvih utakmica gdje vas suparnik misli slomiti odmah na početku“, reći će Robert Kovač.

Kako je vrijeme odmicalo tako su se i Bugari umorili. Već nakon dvadesetak minuta njihovi su napadi oslabili. Ipak, još uvijek su stajali visoko na terenu, pokazujući tko je gazda na sofijskom igralištu.

Prvi pravi hrvatski napad matirao je Bugare. Baš kako se namjeravalo. U dugotrajnim razgovorima o strategiji sofijske utakmice u Čateškim toplicama svaki zaključak je bio isti. Kada napadnemo – to mora biti to!

Lijevu stranu na svoj način prošao je Olić, dodao dobro postavljenom Kranjčaru na rubu kaznenog prostora s te lijeve strane. Mnogi su očekivali Kranjčarov udarac, Bugari su se već tijelima bacali u blok... A Kranjčar je loptu samo dotakao i proslijedio do Babića. Jedan na jedan, situacija u kojoj se napadač može proslaviti ili osramotiti. Babić, srećom, nije pogriješio. Muk na sofijskom stadionu bio je jeziv. „Sada su Bugari bili još više izgubljeni, i dalje su stihijski išli prema naprijed, no bez ikakve koristi“, govori Robert Kovač koji je suvereno držao hrvatsku obranu u Sofiji.

Kada je u 58. minuti Tudor postigao drugi gol za Hrvatsku u naših nogometaša kao da je „puknuo čir“. Toliko oduševljenje i olakšanje su osjetili, pa

68

su svi do jednoga potrčali do Tudora, zatrpali ga tijelima. Taj je zagrljaj trajao barem dvije minute, danski sudac Kim Milton Nielsen imao je problema razmrsiti to slavljeničko klupko koje je bilo poslastica za fotoreportere.

Zašto bi sve bilo jednostavno kada može komplicirano. Petnaestak minuta prije kraja jedan ne odveć snažan slobodan udarac Martina Petrova završio je u mreži našeg vratara Tomislava Butine. Malo je bio pokriven naš vratar, malo je krivo procijenio putanju lopte i Bugari su smanjili na 1-2. Sada se opasnost nadvila nad sjajnu hrvatsku igru i pobjedu koja je bila u opasnosti.

No, deset minuta prije kraja Niko Kranjčar izveo je rijetko viđenu majstoriju. Uzevši loptu na tridesetak metara od bugarskih vratiju, driblajući prepreke, zadnjeg čuvara „slomio“ je varkom tijela i efektno loptu zakucao u sam kut gola.

Sve kritike kojima je izbornik, tata Kranjčar bio izložen zbog postavljanja svog sina u reprezentaciju tada su izgledale smiješne. Takav majstorski pogodak dugo nije bio viđen na utakmicama hrvatske reprezentacije, no taj gol je bio tek kruna jedna izvrsno odigrane utakmice Nike Kranjčara. To je bio veoma bitan zgoditak koji je potpuno demoralizirao Bugare koji su opasno zaprijetili Hrvatskoj nakon što su smanjili na 1-2.

Dugo su naši nogometaši ostali slaviti s navijačima, svi su znali da je ta pobjeda praktički vrijedna odlaska na svjetsku smotru u Njemačku. Bugari su, nakon poraza od Šveđana i Hrvata na svom igralištu otpali iz konkurencije. Postojalo je samo jedno pitanje – tko će direktno u Njemačku i tko će to probati kroz dodatne kvalifikacije? „Mislim da smo tada toliko dobili na samopouzdanju i shvatili koliko je bila vrijedna precizna, strategijska priprema ove utakmice“, pričao je Niko Kovač.

• Brazil u Splitu, Brazil u skupini Kada je Hrvatski nogometni savez dogovarao prijateljsku utakmicu protiv Brazila u Splitu nitko nije ni mislio da će taj nogometni spektakl biti samo uvod, najava nečega još spektakularnijeg upravo u režiji Hrvatske i Brazila.

Mjesecima prije utakmice na Hrvatskoj televiziji vrtio se reklamni sport za tu utakmicu s Robertom Kovačom u naslovnoj ulozi. Jedna pivovara

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

69

reklamirala se uz tu utakmicu, a Robert je tehnicirajući s loptom govorio o Brazilcima: „Ne želim čuvati samo jednog Brazilca, dajte mi dvojicu, trojicu. Ma što dvojicu, trojicu, dajte mi četvoricu, preslabi su za nas…“ Bila je to duhovita reklama snimljena za vrijeme Robertovog odmora u Omišu.

Dan prije utamkice, na konferenciji za novinare gdje su gostovali Niko Kovač i Cafu, Niko je u mikrofon izjavio da svi hrvatski nogometaši znaju za svakog brazilskog nogometaša, dok Brazilci zacijelo ne znaju za nijednog hrvatskog nogometaša», Cafu je uzvratio, ne samo kurtoazno: «Znamo mi vas i te kako dobro, nemojte se zavaravati», čime je odao priznanje hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Dakako, unatoč reklamama, Robert je na utakmici protiv Brazila teško izlazio na kraj i s po jednim Brazilcom u duelu, no Robert, kao i cijela Hrvatska osvijetlali su nogometni obraz. Protiv Brazila odigralo se krasnih, izvanrednih 1-1.

Brazilci su došli u Split, u najjačoj postavi, nedostajao je tek Ronaldinho zbog lakše ozljede. Hrvati su se sjajno oduprli nogometnoj mega-momčadi, publika se odlično zabavljala dva dana, ta na treningu Brazila na poljudskom stadionu bilo je deset tisuća gledatelja.

Prije utakmice upriličena je mala svečanost na sredini igrališta. Dvoboj protiv Brazila Niki Kovaču bila je 50. utakmica u hrvatskoj reprezentaciji. Prije devet godina Niko Kovač debitirao je za Hrvatsku u prijateljskoj utakmici protiv Maroka, da bi potom unatoč svih teškoća, ignoriranja trenera, ozljeda ipak sakupio 50 igara u najdražem dresu.

S druge strane Nike Kovača stajao je drugi slavljenik. Brazilac Cafu slavio je 140. nastup u žutom brazilskom dresu. „Razmišljao sam u tom trenutku koliko bi još morao igrati da ja skupim toliki broj nastupa za hrvatsku reprezentaciju“, sjeća se Niko Kovač.

Možda se osjetilo da Brazilci splitsku utakmicu nisu igrali punom snagom, ali ne može se poreći da je naša reprezentacija u nadmetanju s jačim suparnikom izgledala dobro. Bilo je jasno da i Hrvatska može zadržati loptu pokraj brazilskih velemajstora, pa čak i organizirati opasan napad. Znali su i Brazilci pogriješiti, nakon jedne takve pogreške Hrvatska je i povela. U 32. minuti

70

vratar Dida izgubio je loptu ispred Olića koji je gotovo iz mrtvog kuta tukao prema vratima, lopta se od stativa odbila ispred „peterca“. Tu je natrčao Niko Kranjčar i loptu ležerno poslao u mrežu.

Hrvatska je vodila protiv Brazila, na poljudskom stadionu koji je bio pun unatoč paprenim cijenama ulaznica ugođaj je bio prekrasan. U svih hrvatskih navijača javila se jedna želja, izdržati i zadržati vodstvo protiv Brazila.

U 45. minuti izjednačenje je bilo neizbježno. Slobodan udarac s 25 metara izveo je Ricardinho. Teledirigiranim projektilom skinuo je sve naraštaje paučine na južnom golu Hajdukovog stadiona. Bio je to pogodak za pamćenje, prava potvrda velemajstorstva brazilskih žonglera.

U nastavu su Brazilci preuzeli svu inicijativu. „Osjetilo se da žele pobjedu, pleli su mrežu oko nas, jedva smo stizali sve pokriti, a Adriano i Ronaldo promašili su ono što inače ne promašuju“, o toj će utakmici Robert Kovač.

I sve bi bilo krasno da se u drugom dijelu nastavka nije teško ozlijedio naš Ivica Olić. Koji je utakmicu protiv Brazila shvatio kao najvažniju kvalifikacijsku utakmicu, potrčavši preko suparničkog igrača do jedne izgubljene lopte. Nezgodno je stao i teško je ozlijedio koljeno. Iznesen je na nosilima s terena, uz ovacije publike.

Imao je i Balaban dobru prigodu da Hrvatska i trijumfira, nije se najbolje snašao pred Didom, u obostrano otvorenoj utakmici Brazil je pokazao da je bolji suparnik, no Hrvatska je dokazala da protiv Brazila, može i zna igrati.

Utakmica je završena velikim vatrometom, u dugotrajan pljesak publike.

Brazil u Hrvatskoj bio je prestižni događaj ne samo nogometne već i cijele hrvatske društvene elite. Danima potom pisalo se o tom događaju a da nitko nije spomenuo mogućnost da na skorašnjem Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj Hrvatska bude u skupini s Brazilom. Šok na Malti...

Hrvatska je kasnije u utakmicama svoje kvalifikacijske skupine osigurala prvo mjesto i direktan plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačku. Prijateljsko nadmetanje protiv Brazila u Splitu poslužilo je svrsi, u nastavku kvalifikacija pobijeđen je najprije Island u gostima (1-3), senzacionalno nije pobijeđena Malta u La Valetti (1-1), u Zagrebu se pobijedila Švedska 1-0. Pobjedom protiv Švedske osiguralo se izravan plasman u Njemačku najmanje kao jedna od najuspješnijih drugoplasiranih reprezentacija, zahvaljujući pobjedi Nizoze-

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

71

maca u Češkoj, a 1. mjesto u skupini, ispred Šveđana koji su prošli na SP kao najbolji drugi, osigurao nam je bod u nadmetanju s Mađarima u Budimpešti (0-0).

Serija od te četiri utakmica prošla je u dosta turbulentnim oscilacijama.

Na Islandu koji je konačno zaigrao sa svojim najboljim igračem Gudjohnsenom počelo je zlo i naopako. Jedan od najboljih igrača Chelsea probio je hrvatsku obranu i Hrvate natjerao na paničan napad u kojem nisu bili uspješni. „Gudjohnsen je loptu sebi bacio u prostor rukom. Nitko to nije vidio, a ni sudac koji je bio pokriven“ tvrdi Robert. „Izbornik Kranjčar nas je smirio u predahu između dva poluvremena, rekao da moramo igrati više preko bokova, dakle da moramo raširiti igru. Nije izbornik napravio niti jednu izmjenu a mi smo u nastavku zaigrali kao posve druga momčad. Snažno i opasno“, riječi su Nike Kovača.

Bilo je pitanje trenutka kada će islandska obrana kapitulirati. U 56. minuti nakon proboja s desne strane strijelac je bio Balaban, da bi u identičnoj akciji pet minuta kasnije opet poentirao Balaban. Treći hrvatski pogodak postigao je Darijo Srna iz jedanaesterca kojeg je izborio Pršo desetak minuta prije kraja.

Hrvatski sastav je pokazao moć i karakter u drugome poluvremenu i istu noć se s hladnog, prohladnog Islanda u rujnu otputovalo na krajnji jug Europe, na toplu, pretoplu Maltu.

Je li to možda bio razlog što je naša reprezentacija tu utakmicu odigrala u mlakom i sporom ritmu, iako je već u 19. minuti povela sa 1-0, zgoditkom Nike Kranjčara? Igralo se bez Roberta Kovača koji je pauzirao zbog žutih kartona. Maltežani su se doista ponosno i sportski borili, iako za nekoliko klasa nekvalitetniji od Hrvata. Hrvatska je još neke prigode propustila i Malte se, što se utakmica bližila više kraju, otvarala....

Na petnaestak minuta prije kraja sudac je dosudio slobodan udarac za Maltu, udaljenost je bila možda oko 25 metara. U živi zid ušao je i Niko Kovač, zid je svojim snažnim glasom postavljao vratar Stipe Pletikosa. Sve je bilo naizgled pod kontrolom. Izvjestan Wellman tukao je snažno, lopta je u svom letu pogodila nogu Nike Kovača, taman da malo promijeni smjer i tu loptu Pletikosa nikako nije mogao uloviti.

U tom zadnjem dijelu utakmice baš su se svi igrači jedne i druge momča-

72

di premjestili u kazneni prostor domaćina. Hrvatska je krenula u masovni napad, namjeravajući izbjeći gubitak bodova protiv totalnog „autsajdera“.

Bilo je šansi, sijevalo je oko malteškog gola. Onda se počela gubiti koncentracija jer se na tribinama „zakuhalo“. Stolice su letjele na sve strane, neki od hrvatskih navijača sukobili su se s ponekim Maltežaninom, zakašnjelom intervencijom domaće policija sukob stolicama poprimio je goleme razmjere. „Neki od igrača s klupe smirivali su naše navijače, mi smo također stalno pogledavali prema tribinama, nitko više nije bio usredotočen na igru“.

Hrvatski navijači koji doista u svakom kutku zemaljske kugle prate svoju reprezentaciju ovoga puta nisu bili u pravu. Reprezentacija je možda „kiksala u ovoj utakmici, no bez većih posljedica.

Govorio je tako izbornik Zlatko Kranjčar nakon utakmice: „Sve nam je isto, pobijedili mi ovdje na Malti ili ne, naš je cilj jasan. Biti prvi u skupini, a za to bi nam u svakom slučaju trebala pobjeda protiv Švedske.

Tako će i biti“.

Dugo naši nogometaši i stručno stožer reprezentacije nije mogao napustiti prostorije gradskog stadiona u La Valetti, policija je napravila opsežnu istragu tražeći vinovnike incidenta. Mnogi nevini su stradali, a u svlačionici podno tribina čuli su se jauci premlaćenih hrvatskih navijača.

Izlet na Maltu podario je umjesto sjećanja na lako odrađen posao sjećanje na nevjerojatan propust koji je srećom prošao bez velikih posljedica.

Ponašanje navijača reprezentativci nisu odobravali, no znali su da je velika većina hrvatskih navijača toliko privržena reprezentaciji da bi doista bilo bezobrazno strpati u isti koš izgrednika i one koji zadnju kunu daju da bi pratili reprezentaciju.

• Osiguran odlazak u Njemačku Simbioza hrvatskih navijača i reprezentacija potvrđena je već u idućoj utakmici, protiv Švedske u Zagrebu. Koliko prima maksimirski stadion toliko se ljudi i okupilo na utakmici Hrvatske i Švedske. Hrvatska nogometna reprezentacija koja u svojoj povijesti nije izgubila domaću utakmicu u kvalifikacijama očekivala je pobjedu, pobjedu koja bi osigurava direktan odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačku. Čak i da Hrvatska ne pobijedi, nekim logičnim slaganjem ostalih rezultata u ostalim skupinama Hrvatska je

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

73

i s bodom, uz tada potrebna tri iz Mađarske, mogla ići direktno u Njemačku, kao najbolja drugoplasirana reprezentacija. „Imali smo određeno zaleđe, ali nema boljeg zaleđa nego dobiti utakmicu“, prisjeća se Robert Kovač koji je protiv Šveđana opet imao težak zadatak. Istina, u Zagreb zbog ozljede nije doputovao Zlatan Ibrahimović, no tu je bio uvijek opasan Larsson, pa Ljunberg. Obrana je morala ponijeti svoj teret kako bi napad pogotkom odluke donio pobjedu.

Prekrasno je na maksimirskom stadionu biti hrvatski navijač. Do jedan gledatelj u prepoznatljivom hrvatskom dresu, pjesma od prve do zadnje minute, uzvikivanje imena svih igrača... Nerijetko su naši nogometaši u svlačionici znali osluškivati navijačku pjesmu, kako bi se što bolje zagrijali za početne minute utakmice.

Ipak, jedna stvar kod navijača se nije svidjela reprezentativcima. Zviždanje Niki Kranjčaru, nogometašu koji je iz zagrebačkog Dinama prešao u redove najvećeg konkurenta, splitskog Hajduka. I to baš u utakmici reprezentacije. Dok bi jedan dio hrvatskih navijača zviždao i vrijeđao Niku, onaj drugi, čak i veći dio, pokušao je zvučnom kulisom, omalovažiti bezobrazno zviždanje i vrijeđanje“. „Brat i ja koji smo odgojeni u istinskom hrvatskom duhu nikako to nismo mogli razumjeti i odobravati. Znamo da je konkurencija između Dinama i Hajduka velika, no potpuno je nepotreban kad igra hrvatska reprezentacija.

Osjetili smo i mi kako se Niko Kranjčar osjeća, pomogli smo mu, nego što.

Jer, to što mu se zviždalo nikako ne ide na čast nikome od nas“, objašnjava Niko Kovač.

• Srna koban za Švedsku U teškoj utakmici gdje Švedska nije željela popustiti niti za milimetar teško se na obje strane dolazilo do šansi. Kako su ostali rezultati išli na ruku i Hrvatima i Švedima, jer su igrači jedne i druge momčadi postajali svjesni da će zacijelo i kao najbolji drugoplasirani do Njemačke, tako su svi više polagali na obranu nego na napad.

Cijeli stadion zamrzao se pri kraju prvog dijela. Niko Kovač koji je već imao žuti karton uletio je u jedan sukob nakon prekršaja nad bratom Robertom kojeg je odobrio Ljungberg. Niko ga je s rukama oborio na tlo, očeki-

74

valo se da će sudac De Santis Niki izvaditi drugi žuti karton, dakle crveni isključujući. To se ipak nije dogodilo. Niko ima svoju verziju događaja.

«Pozvao je mene i Ljunbgerga na stranu i riječima nas je opomenuo. Čim nas je pozvao k sebi znao sam da neću dobiti karton. Sudac je rekao – Dečki, to vam je zadnja opomena. Teško bi se sudac usudio dati meni crveni karton u takvoj utakmici, mi još na domaćem terenu, gosti nas tuku. Utakmica bi se izrodila, morao je i sudac paziti, samouvjereno Niko govori o tom slučaju.

Hrvatska je ipak kao domaćin imala inicijativu. U 56. minuti s lijeve strane iskosa Niko Kranjčar izvrsno je loptu nabacio na visinu „peterca“. Visoko je skočio Dado Pršo, imao je loptu praktički „na glavi“. Čekala se egzekucija, kad je ispred njega skočio Mellberg i loptu izbio rukom izvan terena. Dvojbi nije bilo, bio je to jedanaesterac, a u momčadi Zlatka Kranjčara zna se tko izvodi jedanaesterce. Darijo Srna opet je bio koban po Švede, još jednom je svladao vratara Isakssona. „Nisam izdržao, čak sam se počeo smijati načinu kako je Mellberg napravio prekršaj rukom. Tako nešto se rijetko vidi“, kaže Robert.

Sada je sve bilo jasno, u još jednoj bitnoj utakmici Hrvatska nije posrnula, domaći teren ostao je neosvojiv, izborena je Njemačka, a u zadnjoj utakmici protiv Mađarske u Budimpešti trebao nam je samo bod da budemo pobjednici skupine, neporaženi, ispred jakih Šveđana. „Jedna tako snažna reprezentacija kao što je švedska nije nam stvorila niti jednu šansu. I to je velik uspjeh“; govori Robert o svom obrambenom redu čiji je šef.

Dugo je trajalo slavlje na maksimirskom travnjaku i na maksimirskim tribinama. Pjevali su navijači zajedno s igračima još pola sata nakon utakmice, u špaliru su hrvatski reprezentativci trčali pred svaku tribinu kako bi se poklonili onima koji su im pružili toliku ljubav i podršku.

Sve je izgledalo prekrasno, nitko se više nije mogao ni prisjetiti navijačkih incidenata na Malti, a cijela Hrvatska uživala je u još jednom trijumfu svojih nogometaša koji će otići na petu veliku priredbu. I sve to u samo 15 godina postojanja hrvatske države.

Braća, Niko i Robert Kovač uživali su u svakom trenutku slavlja na travnjaku. Dugo su najprije bili zagrljeni s izbornikom Kranjčarom. Potom

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

75

su izmijenili čestitke sa svakim suigračem, a onda su zagrljeni, sa suzama u očima i osmijehom na licu krenuli prema sjevernoj tribini, tribini gdje po običaju obitavaju najžešći navijači. Dugo su im Niko i Robert mahali, navijači su skandirali njihova imena i sve skupa nalikovalo je najljepšoj bajci.

Samo četiri dana kasnije n hrvatska momčad je u tako slavljeničkom raspoloženju morala odigrati još jednu formalnost, zadnju utakmicu kvalifikacija protiv Mađarske u gostima. Izbornik Kranjčar napomenuo je da će neke igrače odmarati, što će dobro doći ostalima da dobiju prigodu u reprezentaciji.

Utakmica za zaborav, tako vole pisati sportski novinari o utakmicama koje nikog ne impresioniraju i koje nemaju nikakvu imperativnu važnost.

Upravo je takav bio dvoboj Mađarske i Hrvatske. Konačnih 0-0 zadovoljilo je obje strane, umornu od slavlja i cijelih kvalifikacija Hrvatsku i Mađarsku koja je opet zapela u kvalifikacijama, jer nema kvalitetu da se suprotstavi niti Hrvatskoj niti Švedskoj.

Nažalost, opet su naši navijači pokvarili dojam u Mađarskoj, potukavši se međusobno u jednom trenutku utakmice. Zagrepčanin je jurišao na Riječanina, Splićanin na Zagrepčanina, potrajalo je to sve dok mađarska policija strasti nije smirila suzavcima. No, zabilježena je i jedna nova pojava. Jednog navijača koji je bacio baklju u teren što automatski znači i kaznu za Hrvatski nogometni save – pretukli su njegovi prijatelji koji se nisu slagali s takvim postupkom.

Kako je i utakmica svojom dosadom pripomogla smirivanju strasti, tako je do kraja sve prošlo bez incidenata. Lijep je bio povratak u Zagreb, kao što je lijep bio povratak naših igrača u klubove. Došli su, naime, u svoje klubove kao igrači koji će sudjelovati na nastupajućem Svjetskom prvenstvu. Čeka se ždrijeb, je li moguće – Brazil?

Izbornik Zlatko Kranjčar mogao je potpuno uživati u svom trijumfu, nasmijati se u brk kritičarima i čekati ždrijeb Svjetskog prvenstva. Nevjerojatno ali istinito, nitko nije razmišljao da bi se tako skoro ipak mogli susreti još jednom protiv Brazila.

Upravo se to i dogodilo. Ždrijeb skupina za svjetsku smotru u Njemačkoj Hrvatskoj je za suparnike redom odredio Brazil, Japan i Australiju. Zanimanje javnosti za tu skupinu bilo je golemo. Izbornik Zlatko Kranjčar u prvom

76

javljanju medijima govorio je „kako je zadovoljan skupinom u kojoj je Brazil prvi, a Hrvatska drugi favorit“. Išao je Kranjčar i dalje tvrdeći da se „izbornik hrvatske reprezentacije ne smije bojati Japana i Australije“.

Niko Kovač dugo nije vjerovao da se ždrijeb tako poigrao s Hrvatskom, ali i s njime. Niko je praktički započeo igrati profesionalan nogomet na berlinskom olimpijskom stadionu, kao član Herthe. Sada mu je bilo jasno da će kao kapetan hrvatske momčadi izvesti suigrače na taj isti olimpijski travnjak, zajedno s Brazilcima. „Kako život piše priče, nogometna karijera mi se bliži kraju, nisam ni slutio ovakav divan rasplet. Igrati utakmicu protiv peterostrukog svjetskog prvaka na stadionu gdje sam počeo igrati nogomet, u gradu gdje sam rođen i gdje sam odrastao, zar ima nešto ljepše u sportskoj karijeri“. Bila su to razmišljanja Nike u trenutku dok mu se mobitel tresao od poziva. Svi su željeli čuti njegov komentar o skupini Svjetskog prvenstva u kojoj je i Hrvatska. „Brazil je sigurno najteži mogući suparnik. No, čast je igrati protiv brazilskih majstora, i u Splitu smo ih dočekali s dužnim poštovanjem i pokazali da im se možemo suprotstaviti. Siguran sam da nas i Brazil poštuje i ako zbog čega treba biti sretan što smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo onda to svakako treba biti zbog utakmice protiv Brazila. Pa ti sada reci da nema Boga“, govorio je Niko Kovač prijateljima i znancima, naravno i novinarima.

Robert Kovač koji je transferom iz Bayerna u Juventus još jednom potvrdio da hrvatska reprezentativce cijene i najveći sportski klubovi, razmišljao je o svom povratku u Berlin. „Što je sudbina? Vraćam se i ja u Berlin gdje sam pravio prve nogometne korake. I to na kakav način. Kao sudionik Svjetskog prvenstva i kao član Juventusa. Sve je nekako brzo prošlo, a opet toliko toga smo prošli. Istina, igrali smo brat i ja u velikim klubovima, afirmirali se u jakoj njemačkoj Bundesligi, no formirala nas je i uzdignula u moralnom smislu hrvatska reprezentacija. Svaki puta smo za hrvatsku reprezentaciju igrali kao da nam je to zadnji nastup u životu. Tako smo odgojeni, drugačije niti ne znamo igrati. Utakmicu protiv Brazila shvaćam kao jednu vrstu životne nagrade“, pojašnjava Robert Kovač, dodajući da će sve biti posebno „zbog tisuća naših ljudi koji žive i rade u Njemačkoj“.

Ostatak priče je tako svjež i poznat, Hrvatski nogometni savez odlučio

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

77

je u prijateljskim utakmicama do svjetske smotre igrati protiv momčadi koje nam stilom ne odgovaraju. Gostovalo se u Portugalu, istina doživio se 0-2 poraz, no prijateljska utakmica protiv Argentine u švicarskom Baselu iznova je opčinila hrvatski nogometni puk.

Kako je Robert Kovač na treningu dan prije utakmice nezgodno ozlijedio prst na nozi, tako je izbornik Kranjčar u prvu postavu uveo mladog debitanta Luku Modrića koji je odigrao divnu utakmicu. Cijela momčad bila igrala je izvrsno, iako su Argentinci predvođeni novim zvijezdom Messijem također bili nadahnuti. Pogocima Klasnića i Srne Hrvatska je držala 2-2 do zadnjih sekundi, kada je doslovce uz sudački zvižduk Dario Šimić ramenom postigao pobjedonosni pogodak za Hrvatsku. Bila je to vijest na CNN! Velika Argentina pala protiv male Hrvatske.

Robert je, kao i toliko puta dosad, utakmicu odgledao u svlačionici. „Bio sam zajedno s ekonomom Mesićem. Toliko je bilo hladno da sam se bojao prehlade“; duhovito će Robert.

Bila je to pobjeda koja je još jednom usmjerila reflektore javnosti na Hrvatsku, pa i na braću Kovač, Roberta i Niku koji su obilježili ovu epohu hrvatske nogometne reprezentacije.

78

Umjesto pogovora Bez obzira na rezultat kojeg će Hrvatska postignuti na svjetskoj smotri u Njemačkoj, naša braća Kovač ostat će neizbrisivi dio hrvatske sportske i nogometne povijesti. Kako mi u Hrvatskoj sport doživljavamo možda i strasnije i emotivnije i važnije od drugih tako nećemo biti pretenciozni ako velimo da su braća Kovač i dio cijele naše novije nogometne povijesti.

Hrvata u iseljeništvu živi koliko i u dijaspori. Često prešućujući te fakte zaboravljamo koliko je takvih dječaka poput Roberta i Nike u Australiji, Južnoj Americi, Europi, koliko njih se želi također osjetiti dijelom hrvatskog bića.

Niko i Robert su nam pokazali na koji se zdrav način može voljeti domovina iako su rođeni u tuđini. Oni od samog rođenja nikad nisu bili izgubljeni za Hrvatsku, zaslugom prekrasnih roditelja Mate i Ivke i zaslugom hrvatskih ljudi u iseljeništvu koji nisu zaboravili svoje porijeklo, iako su godinama živjeli pod sivim oblacima Berlina.

Zato je pojava braće Kovač u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i revolucionarna. Naša je javnost spoznala da nas ima svugdje po svijetu i da od njih možemo imati koristi. Korist je zapravo obostrana, najljepše je kad dobijemo jedni druge.

Oni su bili Kovači vatrene sreće!

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

79

Sve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije Prijateljske utakmice 17.10.1990. Hrvatska - SAD 2-1 22.12.1990. Hrvatska – Rumunjska 2-0 19.6.1991. Slovenija – Hrvatska 0-1 5.7.1992. Australija- Hrvatska 1-0 8.7.1992. Australija – Hrvatska 3-1 12.7.1992. Australija – Hrvatska 0-0 22.10.1992. Hrvatska – Meksiko 3-0 25.6.1993. Hrvatska – Ukrajina 3-1 23.3.1994. Španjolska – Hrvatska 0-2 10.4.1994. Slovačka – Hrvatska 4-1 18.5.1994. Mađarska – Hrvatska 2-2 4.6.1994. HrvatskaArgentina 0-0 17.8.1994. Izrael - Hrvatska 0-4 Kvalifikacije za EP 1996.

4.9.1994. Estonija – Hrvatska 0-2 9.10.1994. Hrvatska – Litva 2-0 16.11.1994. Italija – Hrvatska 1-2 25.3.1995. Hrvatska – Ukrajina 4-0 29.3.1995. Litva – Hrvatska 0-0 26.4.1995. Hrvatska – Slovenija 2-0 11.6.1995. Ukrajina – Hrvatska 1-0 3.9.1995. Hrvatska – Estonija 7-1 8.10.1995. Hrvatska – Italija 1-1 15.11.1995. Slovenija – Hrvatska 1-2 Prijateljske utakmice

80

28.2.1996. Hrvatska – Poljska 2-1 13.3.1996. Hrvatska - Južna Koreja 3-0 26.3.1996. Hrvatska – Izrael 2-0 10.4.1996. Hrvatska – Mađarska 4-1 24.4.1996. Engleska – Hrvatska 0-0 2.6.1996. Irska – Hrvatska 2-2 Europsko prvenstvo 1996.

11.6.1996. Hrvatska - Turska1-0 16.6.1996. Hrvatska – Danska 3-0 19.6.1996. Hrvatska – Portugal 0-3 23.6.1996. Hrvatska - Njemačka1-2 Kvalifikacije za SP 1998.

8.10.1996. BiH – Hrvatska 1-4 10.11.1996. Hrvatska – Grčka 1-1 Turnir Kralja Hassana 11.12.1996. Maroko - Hrvatska 2-2, 6-7 12.12.1996. Hrvatska - Češka 1-1, 4-1 Kvalifikacije za SP 1998.

29.3.1997. Hrvatska – Danska 1-1 2.4.1997. Hrvatska – Slovenija 3-3 30.4.1997. Grčka – Hrvatska 0-1 Kirin kup 8.6.1997. Japan – Hrvatska 4-3 12.6.1997. Hrvatska – Turska 1-1 Kvalifikacije za SP 1998.

6.9.1997. Hrvatska – BiH 3-2 10.9.1997. Danska – Hrvatska 3-1 11.10.1997. Slovenija – Hrvatska 1-3

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

81

29.10.1997. Hrvatska – Ukrajina 2-0 12.11.1997. Ukrajina – Hrvatska 1-1 Prijateljske utakmice 22.4.1998. Hrvatska – Poljska 4-1 29.5.1998. Hrvatska – Slovačka 1-2 3.6.1998. Hrvatska – Iran 2-0 6.6.1998. Hrvatska – Australija 7-0 Svjetsko prvenstvo 1998.

14.6.1998.Hrvatska – Jamajka 3-1 20.6.1998. Hrvatska – Japan 1-0 26.6.1998. Hrvatska – Argentina 0-1 30.6.1998. Hrvatska – Rumunjska 1-0 4.7.1998. Hrvatska – Njemačka 3-0 8.7.1998. Francuska – Hrvatska 2-1 11.7.1998. Hrvatska – Nizozemska 2-1 Kvalifikacije za EP 2000.

5.9.1998. Irska – Hrvatska 2-0 10.10.1998. Malta – Hrvatska 1-4 14.10.1998. Hrvatska – Makedonija 3-2 Prijateljske utakmice 10.2.1999. Hrvatska – Danska 0-1 10.3.1999. Grčka – Hrvatska 3-2 28.4.1999. Hrvatska – Italija 0-0 5.5.1999. Španjolska – Hrvatska 3-1 Kvalifikacije za EP 2000.

5.6.1999. Makedonija – Hrvatska 1-1

Korea kup 13.6.1999. Hrvatska – Egipat 2-2

82

16.6.1999. Hrvatska - Meksiko 2-1 19.6.1999. Južna Koreja – Hrvatska 1-1 Kvalifikacije za EP 2000.

18.8.1999. SR Jugoslavija – Hrvatska 0-0 21.8.1999. Hrvatska – Malta 2-1 4.9.1999. Hrvatska – Irska 1-0 10.10.1999. Hrvatska – SR Jugoslavija 2-2 Prijateljske utakmice 13.11.1999. Francuska – Hrvatska 3-0 23.2.2000. Hrvatska – Španjolska 0-0 29.3.2000. Hrvatska Njemačka 1-1 26.4.2000. Austrija – Hrvatska 1-2 28.5.2000. Hrvatska – Francuska 0-2 16.8.2000. Slovačka – Hrvatska 1-1 Kvalifikacije za SP 2002.

2.9.2000. Belgija – Hrvatska 0-0 11.10.2000. Hrvatska – Škotska 1-1 Prijateljske utakmice 28.2.2001. Hrvatska Austrija 1-0 Kvalifikacije za SP 2002.

24.3.2001. Hrvatska – Latvija 4-1 Prijateljske utakmice 25.4.2001. Hrvatska – Grčka 2-2 Kvalifikacije za SP 2002.

2.6.2001. Hrvatska - San Marino 4-0 6.6.2001. Latvija – Hrvatska 0-1

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

83

Prijateljske utakmice 15.8.2001. Irska – Hrvatska 2-2 Kvalifikacije za SP 2002.

1.9.2001. Škotska – Hrvatska 0-0 5.9.2001. San Marino – Hrvatska 0-4 6.10.2001. Hrvatska - Belgija1-0 Prijateljske utakmice 10.11.2001. Južna Koreja – Hrvatska 2-0 13.11.2001. Južna Koreja - Hrvatska 1-1 13.2.2002. Hrvatska – Bugarska 0-0 27.3.2002. Hrvatska – Slovenija 0-0 17.4.2002. Hrvatska – BiH 2-0 8.5.2002. Mađarska – Hrvatska 0-2 Svjetsko prvenstvo 2002.

3.6.2002. Hrvatska - Meksiko0-1 8.6.2002. Hrvatska – Italija 2-1 13.6.2002. Hrvatska – Ekvador 0-1 Prijateljske utakmice 21.8.2002. Hrvatska – Wales 1-1 Kvalifikacije za EP 2004.

7.9.2002. Hrvatska – Estonija 0-0 12.10.2002. Bugarska – Hrvatska 2-0 Prijateljske utakmice 20.11.2002. Rumunjska – Hrvatska 0-1 9.2.2003. Hrvatska – Makedonija 2-2 Trofej Marjan 12.2.2003. Hrvatska – Poljska 0-0

84

Kvalifikacije za EP 2004.

29.3.2003. Hrvatska – Belgija 4-0 2.4.2003. Hrvatska - Andora 2-0 Prijateljske utakmice 30.4.2003. Švedska – Hrvatska 1-2 Kvalifikacije za EP 2004.

11.6.2003. Estonija – Hrvatska 0-1 Prijateljske utakmice 20.8.2003. Engleska – Hrvatska 3-1 Kvalifikacije za EP 2004.

6.9.2003. Andora – Hrvatska 0-3 10.9.2003. Belgija – Hrvatska 2-1 11.10.2003. Hrvatska – Bugarska 1-0 15.11.2003. Hrvatska – Slovenija 1-1 19.11.2003. Slovenija – Hrvatska 0-1 Prijateljske utakmice 18.2.2004. Hrvatska – Njemačka 1-2 31.3.2004. Hrvatska – Turska 2-2 28.4.2004. Makedonija – Hrvatska 0-1 29.5.2004. Hrvatska – Slovačka 1-0 5.6.2004. Danska - Hrvatska 1-2 Europsko prvenstvo 2004.

13.6.2004. Hrvatska – Švicarska 0-0 17.6.2004. Hrvatska – Francuska 2-2 21.6.2004. Hrvatska – Engleska 2-4 Prijateljske utakmice 18.8.2004. Hrvatska – Izrael 1-0

KOVAČI VATRENE SREĆE Andrija Kačić-Karlin

85

Kvalifikacije za SP 2006.

4.9.2004. Hrvatska – Mađarska 3-0 8.9.2004. Švedska - Hrvatska 0-1 9.10.2004. Hrvatska – Bugarska 2-2 Prijateljske utakmice 16.11.2004. Irska – Hrvatska 1-0 9.2.2005.18-00Izrael – Hrvatska 3-3 Kvalifikacije za SP 2006.

26.3.2005. Hrvatska – Island 4-0 30.3.2005. Hrvatska – Malta 3-0 4.6.2005. Bugarska - Hrvatska1-3 Prijateljske utakmice 17.8.2005. Hrvatska – Brazil 1-1 Kvalifikacije za SP 2006.

3.9.2005. Island – Hrvatska 1-3 7.9.2005. Malta – Hrvatska 1-1 8.10.2005. Hrvatska – Švedska 1-0 12.10.2005. Mađarska – Hrvatska 0-0 Prijateljske utakmice 12.11.2005. Portugal – Hrvatska 2-0 Carlsberg Kup 29.1.2006. Hrvatska - Južna Koreja 0-2 1.2.2006. Hong Kong – Hrvatska 0-4 Prijateljske utakmice 1.3.2006. Hrvatska – Argentina 3-2 23.5.2006. Austrija - Hrvatska 1-4