Vatreni lakat

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

1

2

PRVIH 10 GODINA HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE

VATRENI LAKAT sjećanja Aljoše Asanovića

Zabilježio: ANDRIJA KAČIĆ KARLIN

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

3

›› PREDGOVOR: ĆIRO BLAŽEVIĆ “Aljoša je bio premijer, a Zvone, Davor i Igor bili su njegovi ministri…”

Aljoša Asanović? Njega sam shvatio tek pred kraj svoje izborničke karijere. Zapravo, tek sam tada shvatio da je Aljoša Asanović oduvijek bio vođa naše reprezentacije. Nije to bio ni Zvonimir Boban ni Davor Šuker ni Igor Štimac. To je uvijek bio Asanović. Zorno sam to prikazao u jednom istupu u medijima kada sam rekao: “Asanović je premijer, Zvonimir Boban ministar pravosuđa, Igor Štimac ministar unutarnjih poslova, a Davor Šuker ministar financija. Zna se tko raspoređuje ministre - premijer”!

Kad samo pomislim na Aljošu sjećanje mi se osvježi. To je zbog njegovog duha. Mnogo, mnogo toga se sjećam o Aljoši...

Kada sam preuzeo reprezentaciju 1993. godine ljudi koji su se motali oko naše nogometne vrste upozorili su me na Asanovića.

Naime, ispričali su mi što je sve, dok je još bio igrač Hajduka, činio na treninzima. Hajduk je u to vrijeme doveo jednog kondicijskog trenera iz Francuske, a kako je Asanović igrajući u Francuskoj svladao i francuski jezik, preuzeo je komunikaciju sa spomenutim galskim trenerom. Što je radio? Aljoša bi nakon svakog treninga vikao treneru “Bravo, ovako kvalitetno s nama nikad nitko nije radio. Odlično, doista, zaplješćimo mu…” .

Sve je to Aljoša izgovarao na francuskom, pričali su mi ljudi. I onda zaključili priču Aljošinim riječima tom treneru. Ovaj put na hrvatskom: “Nećeš dugo, budalo jedna”.

Kad su mi to ispričali, ja shvatim da je to mangup od igrača. Mangup koji može biti opasan za svakog trenera.

Dugo sam pazio na njega. Uoči utakmice s Ukrajinom 1993. godine ja se obraćam Aljoši, a on se prema meni ponaša kao prema francuskom treneru iz prethodne priče. Kako? Eto, kako god ja govorim, on domeće: “Ma daaa, šefeee, ma daaa…”. I tako tko zna koliko puta kimajući glavom i glasno se smijući. Vidim da on mene isprobava, odmjerava.

Morao sam reagirati. “Što je Aljoša, misliš li ti da sam ti ja onaj Francuz”?

Od tada pa sve do danas, Aljoša i ja jedva bismo prozborili pokoju

4

riječ. A razumjeli bismo se pogledom. Uvijek kada bih mu nešto govorio, on bi odgovarao samo sa “znam šefe na što mislite”, iako ja nisam ni dovršio misao. Nećete vjerovati, ali znao je. Nikada ništa nije napravio drukčije od onoga što sam ja zamislio. A nikad mu svoju misao nisam uspio reći do kraja. Beskrajno smo se razumjeli. Vidio sam ja puno toga u reprezentaciji, ali si nisam htio priznati. Igrači su, kada bi htjeli nešto postići kod mene, uvijek prvo išli Aljoši. Ministri su trčali premijeru, da… samo ja to nisam znao. Oni su samo čekali da on počne govoriti, njegov ih je humor opčinjavao. Sjedio bih tako za krajem stola, a oni bi se na vrhu smijali. Znao sam da ih Aljoša zabavlja.

Kada analiziram svih svojih sedam izborničkih godina, mogu samo reći - on je za mene bio najvažniji igrač. U svim presudnim trenucima, u svim bitnim utakmicama, on je bio najbolji. Protiv Turaka na Europskom prvenstvu u Engleskoj dodao je Vlaoviću za 1-0 u posljednjoj minuti.

Protiv Danske u sljedećoj utakmici dodao je Šuker loptu za konačnu pobjedu, loptu koja je sa sedamdesetak metara udaljenosti doletjela Šukeru na prsa. Iz šesnaesterca u šesnaesterac.

U za mene najodvratnijoj utakmici karijere, protiv Japana 1998. godine na Svjetskom prvenstvu, bio je opet najbolji. Igramo sa sedam igrača, da, samo sa sedam igrača. Drugi ne mogu hodati. Vrućina kao u Sahari. A on jedini igra, kao vjetar prolazi kroz Japance. I doda Šukeru za odlučujući gol. A polufinale svjetske smotre protiv Francuza. Kakvo je to bilo dodavanje Šukeru za vodeći gol, kakav je to muk bio na “Stade de Franceu”. Zaboravih na njemu skrivljen jedanaesterac u četvrtfinalnom dvoboju protiv Rumunja. Moram spomenuti njegovu i Bobanovu akciju za Šukerov gol Nizozemcima u utakmici za treće mjesto u Francuskoj.

Njegov lakat? To je bio doista “vatreni lakat”! Prije utakmice za broncu na Svjetskom prvenstvu protiv jake Nizozemske gledam te “tulipane” i umirem od straha. Sve jedan jači od drugoga. Gledam i tog Davidsa, svi smo ga dobro znali, nitko ga do tada nije mogao nadjačati. Počne utakmica, vodi Asanović loptu, Davids ga grize za vrat, ne da mu disati. I tada sam vidio, čovječe to ne mogu zaboraviti, otrese ga Aljoša sa sebe kao da je list. I tako nekoliko puta, dok Davids nije odustao. Što je mogao?

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

5

To je ono najkraće o Asanoviću. No, kada mi je priređena čast da napišem predgovor svom najboljem igraču, nisam okolišao ni trenutka, pa sam najprije napisao sljedeće retke. Ove pročitane dodao sam naknadno.

Veličina Aljoše Asanovića je nadasve u činjenici da je tako velik, a tako diskretan. To je njegova najveća vrijednost, nikad se ne nameće, a uvijek je u prvom planu. Ako čovjek ne analizira sve što se događa na za nas najkonkretnijem dijelu života, dakle na terenu, onda će možda zanemariti Aljošu kao krucijalnog čovjeka naše slavne reprezentacije. Možda je, kad govorimo o Aljoši, bitno kazati nešto što nema veze s njegovim potvrđenim nogometnim kvalitetama. Neposredno nakon rata, Nogometni klub Zagreb je bio na turneji koju je vodio trener Ivo Šušak. Bila je to turneja po Francuskoj. Aljoša je u to vrijeme bio u Montpellieru.

Konstatirajući da “zagrebaši” imaju problema na toj turneji, problema s elementarnim preživljavanjem, Aljoša je odlučio dati Zagrebu 20.000 njemačkih maraka. Malo je ljudi koji mogu napraviti takvo što. To je samo jedan primjer koji potvrđuje sve moje zaključke o Aljoši koje sam u toliko drugih, banalnih situacija primijetio. Aljoša je izrazito plemenit i darežljiv čovjek, neumoran i pošten. Rekao bih, k tome, i nogometni fenomen. Fenomen utoliko što se nikada nije pripremao adekvatno svom učinku. Kada bi svi stali, iz ovoga ili onoga razloga, jer je ritam znao biti ubitačan, ja sam znao da tada mogu najviše računati na Asanovića. Nikada se nisam prevario. I nije čudo da je on u reprezentaciji imao tako velik kredit, možda i najveći.

Kada Aljoša nije bio standardan u svojim klubovima - koji uopće nisu bili dorasli takvom igraču - ja sam mu uvijek pružao priliku. Iako nije igrao, iako nije bio u natjecateljskoj formi, u reprezentaciji je bio najveći natjecatelj. To je biološki nogometni fenomen koji demantira sve što mi treneri želimo zastupati, i zastupamo, s razlogom - da nema natjecateljskog učinka ako nema natjecanja. Za Aljošu to nije vrijedilo. Je li to jedan tako velik, naglašen motiv kroz domoljublje, kroz želju da za svoju reprezentaciju da sve, pa i neke rezerve koje objektivno ne posjeduje, to je veoma teško dokučiti. Ali je lako konstatirati da je njegov učinak bio tako velik da je za mene bilo nepojmljivo da reprezentacija bude bez Aljoše Asanovića.

6

Sve ovo nisam samo ja prepoznao. To su prepoznali i njegovi suigrači, jer vi možete biti najpametniji i najinteligentniji i najduhovitiji, ali ne možete dobiti mjesto u jednoj takvoj nogometnoj obitelji ako vaš učinak na najvitalnijem mjestu, terenu, nije takav da se nametnete. Trebalo mi je mnogo da shvatim da je on bio epicentar hrvatske nogometne reprezentacije. Nema nikakve dvojbe da su Zvonimir Boban i Davor Šuker kod mene imali veće značenje, pa možda i pažnju. Veličina Aljoše, koji je sve to registrirao jer njemu ništa nije moglo pobjeći, jest u tome što mu to nikad nije smetalo. Kao što ne smeta čovjeku koji zna koliko vrijedi. On je mogao, da nije takva klasa, najveća klasa, probuditi neku svoju taštinu i reagirati na neki način, da ja nikad ne bih mogao dokučiti da je on začetnik nereda u reprezentaciji. Međutim, svoju je iznimnu inteligenciju uvijek usmjeravao u pozitivnom pravcu. Sa mnom je imao veoma interesantan odnos. Pazite, nikad mi nismo razgovarali, ali smo se savršeno razumjeli. I nadopunjavali. Ono njegovo “Šefe, sve znam” ili “Ne morati mi govoriti” pokazatelj je našeg savršenog međusobnog razumijevanja. Ja sam uvijek znao da on sve zna!

Da, Aljoša Asanović je moja divna uspomena koju ću pamtiti do kraja života. Kada mi je jako teško, kada mi je najteže, ja se sjetim njegove duhovitosti, drskosti. Sjetim se njegove superiornosti, na bojnom polju, na terenu. On je pravi sportski vitez, on je bio zaista jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji naš igrač, i kao takav nemjerljivo zaslužan za ono što je hrvatska reprezentacija bila u svjetskom nogometu.

Ja ne poznajem ni jednu obitelj - obitelji imaju manje članova nego jedna nogometna reprezentacija - koja u sedam godina nije imala ni najmanji, najbanalniji incident. Već je mnogo njih opjevalo naše zajedništvo. Naš već opjevani kapetan Zvonimir Boban imao je velike zasluge za to. Ali, ne mogu se oteti dojmu, neka mi oproste svi glavni igrači, dakle i Boban i Davor Šuker i Alen Bokšić i Igor Štimac, ali glavni je bio Aljoša. Danas to odgovorno tvrdim. Što je najzanimljivije, trebale su mi godine da to dokučim. I u tome je veličina Aljoše Asanovića. Da je diskretno djelovao. On je efikasan, diskretan lider. Koji može biti i pozitivan i negativan. Da je, kojim slučajem, takva inteligencija imala neku negativnu karakternu crtu, on bi razvalio reprezentaciju. A on je dao sve

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

7

od sebe da reprezentacija zadrži taj zajednički duh. Upravo je taj duh i bio temelj svih uspjeha. Ja sam vidio mnogo reprezentacija koje su bile jednako kvalitetne kao i naša, pa nisu ništa napravile. Duh, taj duh je bio najzaslužniji za sva slavlja.

“Vatreni” su bili prava klapa. Znam da je Aljoša uvijek vodio računa, pa i u najtežim trenucima, o duhu koji bi nam pomagao izlaziti i iz najgorih poraza i nesreća. Jer, nisu uvijek bile samo pobjede. Kada ih nije bilo, on je uvijek znao vratiti atmosferu. Koja nam je omogućavala da uspješno kročimo dalje.

Aljoša u mojoj dugoj karijeri ostaje posebno svijetla točka koje se čovjek rado prisjeća i u najtežim trenucima. Kada se čovjek mora sjetiti nečega lijepoga da bi si spasio raspoloženje. A meni Aljoša uvijek, baš uvijek popravi raspoloženje. Čim ga se sjetim, već mi zna biti bolje! Ma, uvijek mi je bolje čim se sjetim hrvatske nogometne reprezentacije, i Aljoše i Zvone i Davora, Igora, Alena, Marija, Dražena, Slavena, Roberta… Ćiro Blažević

8

›› “Ustani bane Hrvatska te zove, zove…”

Branko Tucak ušao je u svlačionicu i potražio me pogledom.

U Francuskoj je bila rana jesen, nogometna momčad Metza pripremala se za nastavak prvenstva, čitava je momčad bila na okupu, pripremala se za uobičajeni trening.

Tucak, kao mlad stručnjak, relativno je uspješno vodio Metzovu drugu momčad, posve se posvetio novom, trenerskom poslu, praktički nikad nije govorio o svojim igračkim danima u zagrebačkom Dinamu.

Prvi trener Metza bio je Joel Miler. On je s Tucakom došao u svlačionicu prije treninga i rekao mi: - Aljoša, stigao ti je nekakav poziv za hrvatsku reprezentaciju - oglasio se Miler.

- Što je to, kakva sada hrvatska reprezentacija? - u čudu je pitao Tucak, no meni je već bilo jasno o čemu je riječ. Ma, bilo je i njemu jasno, ali kao da me provjeravao.

Prvi hrvatski izbornik Dražan Jerković poslao je pozive mnogim igračima za utakmicu protiv Sjedinjenih Američkih Država, 17. listopad te 1990. godine. Ja sam poziv dočekao sa silnim oduševljenjem.

- Daj, što je to Aljoša, objasni mi - pitao je još jednom Tucak, dajući mi brzojav iz Hrvatskog nogometnog saveza.

I dalje se igrao sa mnom. Pravio se da mu nije jasno što se sprema u Hrvatskom nogometnom savezu, u tim danima i vremenima same su riječ “hrvatska reprezentacija” izazivale iznenađenje, gotovo sablazan.

Nekoliko godina kasnije, Branko Tucak je vodio momčad Hrvatskog dragovoljca u Prvoj hrvatskoj ligi. Kao što je njemu bio čudan prvi poziv za hrvatsku reprezentaciju, tako bi i meni bilo čudno da mi je netko u tom trenutku došapnuo da će Tucak u ne tako dalekoj budućnosti biti trener nekog Hrvatskog dragovoljca u nekoj Prvoj hrvatskoj ligi.

Koliko se god to danas možda činilo patetičnim, ja sam zbog Jerkovićevog poziva bio silno ponosan i sretan. Hrvatska je država bila u nastajanju, ništa nije moglo zaustaviti povijesti, pa tako ni prvi reprezentativni poziv. Kao što sudbina nije mogla spriječiti nastavak Tucakove trenerske karijere u Hrvatskom dragovoljcu. Vremena su se mijenjala,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

9

bili smo svjesni i zbog toga sretni.

Još sam nešto u tom trenutku znao. Dobivši poziv za hrvatsku reprezentaciju i ja sam postajao istinski hrvatski dragovoljac. Što će se sve poslije događati s hrvatskom državom, nisam mogao ni slutiti. Kao što nisam mogao slutiti do kojih će se sportskih visina vinuti hrvatska nogometna vrsta koja se tih dana tek osnivala na nevjerojatno entuzijastičan način. Kada se svega toga prisjetim, preplave me toplina i dragost. Sve je tada počelo. U jesen 1990.

›› Dosjetio sam se - napravit ću po svome No, nije se sve razvijalo baš skladno. S tim komadićem papira iz Hrvatskog nogometnog saveza započeli su i problemi s mojim tadašnjim klubom. Jest, poziv je za reprezentaciju, no tko će me pustiti da igram za reprezentaciju koje uopće nema na Uefinoj listi!? Pa nisu u mom klubu ludi da ne znaju kako je riječ o revijalnom, da ne kažem reklamno-prijateljskom dvoboju. Da sam dobio poziv za igranje službene utakmice za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije, uopće ne bi bilo problema, Uefina pravila nalažu da se igrač pusti na odigravanje utakmice za svoju službenu reprezentaciju. Kako objasniti Francuzima da je meni ovaj poziv važniji od bilo kojeg službenog poziva Jugoslavenskog nogometnog saveza?

Odmah sam se dosjetio: što bih im uopće objašnjavao, napravit ću po svome, neće ni primijetiti da me nije bilo. Doći ću u Zagreb, odigrati utakmicu i isti dan se vratiti. Valjda ima nekakva veza kojom bih sve u jedan dan obavio, nadao sam se. Jedan propušten trening će mi oprostiti. Igrao sam tada odlično, poslodavci su bili zadovoljni. Ne, ne bi trebalo biti razloga za bilo kakvu kaznu.

Poziv sam dobio petnaestak dana prije utakmice. Dakako, u sljedeća dva tjedna stalno sam bio na telefonu. I inače mi je telefon bio najbolji prijatelj, no sada sam s Hrvatskom pričao mnogo, mnogo češće.

Zanimalo me u kakvom će se ugođaju odigrati ta prva utakmica, što to znači, kakve su reakcije iz Fudbalskog saveza Jugoslavije. Mojih pitanja je bilo previše, odgovora mnogo, i određenih i neodređenih.

10

Zacijelo je svatko odgovarao prema svojim željama.

Pričao sam sa Zorislavom Srebrićem, on nas je kasnijih godina uvijek zvao, raspitivao se za zdravlje, sređivao avionske karte. Od njega sam saznao i koji će igrači biti na raspolaganju Dražanu Jerkoviću za premijernu hrvatsku utakmicu protiv Amerikanaca. U jednom od bezbrojnih razgovora sa Srebrićem saznao sam da će izbornik Dražan Jerković pod hrvatske boje, prvi put u povijesti, pozvati Ladića, Mlinarića, Ivana Cvjetkovića, Vulića, Kranjčara, Čelića, Dražića… I mene, eto…

Znao sam i to da su mnogi igrači otkazivali dolazak, neki zbog političkih opredjeljenja, neki zbog zauzetosti klubova što je opet bila uvjetovana političkom pozadinom nastupa hrvatskih nogometaša.

Istog dana, 17. listopada 1990. godine, mlada reprezentacija Jugoslavije igrala je kvalifikacijsku utakmicu za prvenstvo Europe u Rusiji, a najbolji igrači te mlade jugoslavenske vrste bili su Zvonimir Boban, Alen Bokšić, Robert Jarni i Davor Šuker. Dakako, oni nisu mogli biti u Zagrebu, no znam da su blagonaklono gledali tu utakmicu. Toliko smo puta o tome kasnije pričali. Znam, dobro znam da su mi zavidjeli. Ta, igrao sam prvu utakmicu za Hrvatsku…

›› Nešto bi se moglo izvesti…

Srebrić mi je govorio “da su u Beogradu poludjeli na samu ideju međunarodne utakmice”. Bilo je jasno da će s tom utakmicom biti problema. Čak sam se bojao da se dvoboj s Amerikancima ne otkaže.

Istinski sam se bojao, a svoj sam strah temeljio na svakodnevnim informacijama od Srebića, koji je uvijek sve znao, do najsitnijih detalja.

Strah je bio tim veći što sam znao kakvih bi problema mogao imati sa svojim klubom. Odlučio sam se obratiti predsjedniku kluba, Carlu Molinariju.

- Ne dolazi u obzir. Nemam ništa protiv Hrvatske, protiv tvog zanosa, ali ti bi trebao u Zagrebu igrati 17. listopada, a mi 21. igramo bitnu utakmicu protiv Montpelliera. Ne, ne i ne - rekao mi je Molinari.

Sad sam se tek uvalio u nevolje. A mislio sam pobjeći da nitko ne sazna.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

11

- Ali - nastavio sam ja. - Cijeli život neću moći prežaliti tu utakmicu.

- Ni ja tebe ako ne budeš igrao protiv Montpelliera - bio je neumoljiv predsjednik.

Izlazio sam iz njegova ureda kada mi je dobacio.

- Da postoji mogućnost izravnog leta Zagreb - Metz, ja bih te Aljoša pustio. Ovako te ne bi bilo nekoliko dana. Ne, ne mogu.

Dakle, ipak je postojala mogućnost da me pusti. Samo se moram vratiti isti dan. I ja sam mislio da bih mogao naći dobru vezu za Zagreb, ali očito je nema, moj se predsjednik već raspitao. No nešto bi se moglo izvesti…

Odlučio sam kapitalizirati svoj ugled u Metzu. Tih su se dana na sportskim stranicama francuskih sportskih tiskovina kočoperili naslovi “Mač i mozak Metza”, “Asanović preporodio Metz”, “Asanović najbolja investicija Metza posljednjih godina”. Bio sam prvi strijelac sastava, na 12 utakmica u toj sezoni postigao sam sedam zgoditaka. Valjda su mi u Metzu mogli učiniti uslugu. Odlučio sam se boriti do kraja, čak i po cijenu incidenta.

Kako je sa mnom u Metzu bio i Dragoljub Brnović, Crnogorac koji je u francuski klub stigao iz Budućnosti, čest sam se družio s njim. On je nastupao za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu te godine u Italiji. Dobivši poziv, čak sam ga pitao hoće li on sa mnom u Zagrebu na tu utakmicu. Odbio je, naravno. No nikad mi nije uputio ni riječ prijekora. Koliko god u Jugoslaviji tada bilo otpora prema toj utakmici, ja od Brnovića nisam doživio ni najmanje neugodnosti.

Pričajući sa Srebrićem, saznao sam mnogo pojedinosti o organizaciji utakmice u Zagrebu. Kako se sve organiziralo u velikoj brzini, čuo sam kasnije, netko je u Hrvatskom nogometnom savezu rekao da sam ja možda Srbin pa se neću odazvati pozivu u hrvatsku vrstu.

U jednom od posljednjih kontakata sa Srebrićem prije utakmice zavapio sam: - “Srebrni”, ja ne znam kako ću doći u Zagrebu, predsjednik me pušta samo na jedan dan.

Srebrićeva odgovora nije bilo. I on je zapomagao: - Kako ćemo, Bože dragi, sastaviti momčad.

12

Zar me već prekrižio?

Povjerio sam se Tucaku, a on mi je predložio: - Pitajmo predsjednika Molinarija. On može angažirati avion na jedan dan.

›› Molinari mi je dao avion!

Krenuo sam opet Molinariju. Znao je da ću doći, bio je uistinu tolerantan čovjek.

- Evo, dat ću ti svoj mali avion. Neka te odveze, odigraj jedno poluvrijeme i vrati se do ponoći. Znaš da dva dana kasnije igramo protiv Montpelliera.

Rekao je do ponoći stoga što u Francuskoj zrakoplovne luke ne dopuštaju slijetanje malih aviona nakon 24 sata. Ali, i to što je rekao meni je bilo dosta. I previše.

Stigao je i 17. listopad. Čekao me mali zrakoplov koji me do Zagreba vozio više od tri sata. Sve je bilo dogovoreno do pojedinosti. Ja sam u Francuskoj trebao biti do ponoći. Nakon ugodnog leta, u ranim popodnevnim satima bio sam u Zagrebu. U restoranu zagrebačke zračne luke dočekala me glazba, iz zvučnika se orilo “Ustani bane”. Dočekalo me vozilo Hrvatskog nogometnog saveza koje je jurnulo prema “Intercontinentalu”, zagrebačkom hotelu koji je toliko puta kasnije bio prvi dom hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Jasno da sam na zagrebačkom aerodromu odmah kupio sve novine. Imalo se što pročitati. Tako sam samo u pola sata uokvirio dojam o spektaklu koji se priređuje u Maksimiru. Odmah sam osjetio tremu. Hrvatska sportska javnost grozničavo je iščekivala premijerni nastup svoje reprezentacije. Gutao sam novinska slova. Toliko toga sam doznao u 45 minuta, od aerodroma do središta Zagreba.

Kako su uopće Amerikanci dovedeni u Zagreb? Nije bilo lako za premijerni dvoboj naše vrste doći do ugledne nogometne vrste. Pa Hrvatska nije ni postojala kao država, to je bio najveći problem. Drugi problem bila je cijena. Amerikanci su pristali, jer bili su na europskoj turneji. No taj su pristanak naplatili sa 90.000 dolara. Prije utakmice

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

13

protiv Hrvatske, Amerikanci su gostovali u Poljskoj i pobijedili sa 3-1. Čitao sam kako je Jerković odaslao pozive na sve strane, da bi na kraju skupio 14 igrača: Zlatka Kranjčara, Dražena Ladića, Vladu Kasala, Sašu Peršona, Tončija Gabrića, Zorana Vulića, Darka Dražića, Marka Mlinarića, Ivana Cvjetkovića, Kujtima Shalu, Mladena Mladenovića, Gregora Židana, Dragu Čelića i mene. Ne moram ponavljati da ih je bilo pozvano daleko više. Čitao sam Srebrićevu izjavu: - Nije nam bilo lako, jer naši inozemci nemaju u ugovornim obvezama klauzulu da ih se pusti na takvu utakmicu. Sve je ovisilo o dobroj volji klupskih uprava i trenera.

›› Tuđmanova poruka Savezu Dan prije utakmice Srebrić je hrabro novinarima rekao da još nije siguran tko će biti u hrvatskoj reprezentaciji. Za mene isto nije mogao biti siguran, iako sam najavio dolazak. Svašta se moglo ispriječiti.

Izbornik Dražan Jerković pak nije bio zabrinut.

- Meni je veoma žao što nismo mogli računati na naše najbolje igrače. No moja momčad bit će dovoljno snažna i sposobna da protiv neugodnog suparnika izvuče pozitivan rezultat.

Vidio sam u novinama i poruku predsjednika Republike Hrvatske, dr.

Franje Tuđmana.

Nogometnom Savezu Hrvatske Štovana gospodo, Ispunjava me zadovoljstvom činjenica da će se 17. listopada odigrati međudržavna nogometna utakmica između izabranih sastava Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. To je nastavak međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske koja je svoju posljednju međudržavnu utakmicu odigrala daleke 1956. godine. Uvjeren sam da je ova utakmica nastavak tradicije i početak intenzivnih međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske pa se stoga, s osobitim zadovoljstvom, prihvaćam pokroviteljstva nad ovom značajnom sportskom manifestacijom koja svakako pridonosi međudržavnom ugledu naše drage domovine - Republike Hrvatske.

14

Uz srdačan pozdrav, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.

Vidio sam da je za utakmicu priređen i poseban program. Angažiran je i redatelj Ivo Vrdoljak, koji je spremio i pravi protokol.

- Pa to će biti prava glamurozna predstava - shvatio sam.

Došao sam do “Interkontija” i odmah se susreo s Dražom Jerkovićem.

- Hvala što si došao Aljoša - rekao mi je. - Požuri, nemamo mnogo vremena. Odmah smo krenuli autobusom do stadiona. Ja za odmor nisam imao vremena. Ostali su mi rekli da su imali samo jedan trening.

Sve sam igrače otprije poznavao, s nekima sam igrao, protiv nekih igrao, s ostalima se družio u nogometnim krugovima. Bili smo klapa čim smo se susreli, iako se prije toga mjesecima, a s nekima i godinama, nisam viđao. Bio je tu i Cico, Zlatko Kranjčar. Imao je već 34 godine i razmišljao je o kraju karijere. Ponosno mi je rekao kako o ljepšem oproštaju od zagrebačke publike nije mogao ni sanjati. “Ja u hrvatskom dresu pred svojim purgerima, fenomenalno, kaj ne?”

Bila je organizirana i konferencija za novinare dan prije. Draža Jerković bio je duhovit.

- Dosta mi je 14 igrača. Svi će igrati. Ne, ne odjednom, dragi novinari. Očekujem veliku podršku gledatelja - rekao je još Draža.

Istina, već na putu do stadiona vidjeli smo kolone ljudi s hrvatskim zastavama. Zanimanje je bilo veliko. Mnogi su Dalmatinci, kasnije sam doznao, produžili boravak u Zagrebu gdje su došli kako bi uveličali otkrivanje spomenika banu Jelačiću, onda su to spojili s utakmicom Dinamo - Hajduk 14. listopada, da bi sve završili slavljem na prvoj utakmici hrvatske reprezentacije. Tada se Hrvatskom nije lako putovalo.

Balvan-revolucija već je bila u punom zamahu, od Splita do Zagreba se okolo i naokolo putovalo desetak i više sati.

›› Oko nas – erupcija Došavši na stadion svi smo već bili opčinjeni atmosferom. Ne samo mi igrači, nego i čitav stručni stožer predvođen Dražom Jerkovićem.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

15

Uz njega su tu bili još treneri Josip Skoblar, Zdenko Kobeščak, Vladimir Lukarić, Ivica Grnja, liječnik Tugomir Krmpotić, fizioterapeuti Josip Čačković i Ante Donadić i ekonom Nikola Marković. Jasno, kao i uvijek nezaobilazan je bio tehnički direktor Zorislav Srebrić. Svima su nam oči bile velike, bio je to jasan znak uzbuđenja.

- Kažem vam, svi ćete igrati - rekao je prije početka izbornik Jerković. - Postava koju sam složio može igrati napadački. Svatko igra otprilike na svojoj prirodnoj poziciji. Niste trenirali zajedno i to može biti vaša prednost, dajte mašti na volju. Igrate za ljude na tribinama koji vas silno vole, ovo je povijesni trenutak i budite na visini zadatka.

Sa mnom je bilo dogovoreno da izađem nakon prvog poluvremena.

Morao sam biti u Francuskoj do ponoći.

Ja sam bio zadužen za veznu liniju, zajedno s Kranjčarom i Mlinarićem. Obojica su prave, i igračke i ljudske, veličine. Odigrali smo tu utakmicu kao da igramo 10 godina zajedno. Kakvu meku nogu ima taj Mlinarić, kakvim je idejama raspolagao Kranjčar...

Nakon Jerkovićevih riječi izašli smo na travnjak. A oko nas - erupcija. Nakon uzvika “Hrvatska, Hrvatska”, koji su trajali nekoliko minuta, jednostavno smo se oduzeli. Uplašio sam se u trenutku kako ćemo igrati, ukočili smo se od razmišljanja u kakvom događaju sudjelujemo.

Međutim, što je publika više skandirala, to smo se mi više opuštali. Već se zagrijavanje pretvorilo u pravi spektakl, na svaki naš udarac prema golu ljudi su na prepunim tribinama uzdisali, kao da je riječ o pravoj šansi u zadnjim minutama utakmice. Izvikivali su naša imena, nije bilo šanse da nakon prvog sučevog zvižduka ne poletimo.

Petnaestak minuta prije utakmice krenuli smo u svlačionice skinuti trenirke i pripremiti se za susret. Sjedili smo u svlačionici i slušali kako stadion pjeva s Tomislavom Ivčićem. “Ustani bane, Hrvatska te zove, zove, ustani bane Jelačiću…”. Golem zbor, 30.000 ljudi, pjevao je pjesmu koja se tih dana pjevala u cijeloj Hrvatskoj. Našem uzbuđenju nije bilo kraja. Već smo svi bili u zanosu, a utakmica nije ni počela.

- Satrat ćemo ih - tiho je rekao Zoran Vulić koji je, kao i svi mi, proživljavao euforiju na tribinama.

Nakon Tomislava Ivčića pjevao je Krunoslav Cigoj. Publika je također

16

prihvatila njegovu pjesmu, iako je pjevao operni pjevač, a takvi pjevači rijetko gostuju na stadionu. Cigloj je izveo pjesmu “Zemljo moja”. Čuli su se i Dubrovački trubaduri, a u trenutku kad smo izlazili na travnjak iza talijanskog suca Coppotellija na terenu su još stajali članovi alkarskog viteškog društva iz Sinja, njih više od stotinu. I njih su gledatelji burno pozdravili, a alkari su se osjećali kao i mi nogometaši, veoma uzbuđeno.

Zajedno s alkarima bili su na tartan stazi i članovi Hrvatskog kulturnoumjetničkog društva “Petar Zrinski” iz Vrbovca, folklorni ansambl “Ivo Lozica” iz Lumbarde na Korčuli, primijetio sam i “Cumpaniju” iz Blata na Korčuli. Kakav zanos, kakva sreća, kakvo uzbuđenje. Suze su mi poletjele na oči. Nisam ih uspio sakriti, a bilo me sram gledati i drugim igračima u oči. Svi smo, pomalo skriveni po terenu, proživljavali nacionalni zanos koji je okupao naše duše. Uostalom, zato smo i bili tu, da za Hrvatsku odigramo prvu utakmicu. Koja će se morati upamtiti. Pomislio sam tada, “bez obzira na rezultat biti, već je i ovo za pamćenje”.

›› “Majko moja, što je ovo?”

Neposredno prije početka čuo sam Ivana Cvjetkovića kako govori: - Majko moja, što je ovo? U ovakvoj atmosferi nikad nisam igrao.

U tom trenutku službeni je spiker objavio da na stadion ulazi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Svi kao da su poludjeli od sreće, maksimirski stadionski div savijao se pod poklicima “Franjo, Franjo”. Na terenu je stajao Antun Vrdoljak, tada potpredsjednik Republike Hrvatske, kasnije poznatiji kao direktor televizije i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.

On je još jednom najavio Tuđmanov dolazak: - Dame i gospodo, dragi prijatelji nogometa, dragi Zagrepčani, dragi Hrvati, dragi građani Republike Hrvatske, dozvolite mi da u ime pokrovitelja ove značajne i velike utakmice reprezentacije Republike Hrvatske pozdravim predsjednika doktora Franju Tuđmana.

Počeo je urnebes. Trajalo je to pet minuta, utakmica je već počela, a ljudi su vikali, s jedne tribine “Franjo, Franjo”, s druge “Hrvatska, Hrvatska. Mi smo to čuli u ehu, “Franjo, Hrvatska, Franjo, Hrvatska”.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

17

Krenuli smo silovito i valjda zbog prevelikog uzbuđenja odmah napravili nekoliko oštrih prekršaja. Srećom, talijanski sudac je vidio u kakvom smo stanju i sve nam je oprostio. Nisu se ni Amerikanci ljutili.

Amerikanci su, inače, u Zagreb doveli miješanu reprezentaciju igrača koji su nekoliko mjeseci prije nastupili na Svjetskom prvenstvu u Italiji, te novih nada. Svi su igrali solidno. Od poznatijih imena tu je bio vratar Meola, branič Balboa, Harkes, Murray i Vermes. Vrlo nezgodna momčad, pogotovo za nas koji smo se prvi put okupili u ovakvoj postavi.

Atmosfera na stadionu na dobru je igru nekako najviše potaknula Marka Mlinarića, mog kolegu na sredini terena koji je Amerikance miješao poput kompota. S takvim Mlinarićem ne možemo izgubiti, bio sam uvjeren, svojim raspoloženjem potaknuo me na dodatno trčanje, svjestan da ćemo tako napraviti prednost na sredini terena.

Negdje u 15. minuti Mlinarić je srušen blizu kaznenog prostora, s desne strane. Prišao sam lopti. Svi su se sjatili u kazneni prostor gostiju.

Uspio sam nabaciti točnu loptu na glavu Saše Peršona, koji je trkom iz obrane krenuo u napad. Visoko je skočio, tukao glavom, mislio sam da je postigao zgoditak, publika je reagirala gromoglasno, no lopta je zapravo prošla dva-tri centimetra od vratnice. Dobro je, dobro je počelo.

Ni Amerikanci nam nisu ostajali dužni, izigrali su našu obranu u istoj minuti, Eichmann je bio u prigodi, Vulić se bacio kao lav, odnio i Eichmanna i loptu. Na svaki naš napad Amerikanci su znali odgovoriti.

Vidjeli smo da imamo posla s dobrom momčadi pa se nismo bezrezervno posvetili napadu.

Amerikanci su nam još dva puta zaprijetili, iz slobodnog udarca jednom je tukao Murray, lopta me u živom zidu pogodila i odletjela u polje, a drugi je put Vermes petljao blizu Gabrića, ali svi drugi su bili pokriveni, tako da je on šutirao iz relativno nepovoljne pozicije.

›› Jesam, baš sam sretan Publika je u jednom trenutku opet počela pjevati “Ustani bane…”, a mi smo opet krenuli kao ban na Mađare. Dražića su Amerikanci opkolili na sredini terena, činilo se da će izgubiti loptu, zapravo ju je već

18

izgubio, no onda se on bacio u noge Harkesu i gurnuo loptu do Mlinarića. Bivša “Dinamova” desetka zatrčala se driblinzima prema američkom kaznenom prostoru, u stopu ga je pratio Kranjčar i tražio loptu. No Amerikanci su uspjeli pokriti Kranjčara. Potom je Mlinarić izveo pravu genijalnost, svi su mislili da će tući ravno na Meolina vrata. Ne, on je loptu ubacio na desetak metara ispred Meole na drugu stranu. A tu sam bio ja. Iz prve sam opalio, nisam ni gledao gdje stoji vratar. Nisam vidio ulazi li lopta u mrežu, nisam vidio ništa. Tek sam osjetio bol u glavi, bit će da su mi popucali bubnjići. Po tome sam znao da sam postigao zgoditak.

Kakav je to urlik sreće bio na maksimirskom stadionu. Nije bilo čovjeka koji iz svega glasa nije viknuo kad je pao zgoditak. Na mene su svi skočili, ležao sam na travi ispod desetak tijela. Publika je urnebesno vikala, a ja sam pomislio da je na stadionu nešto eksplodiralo. Tisuće petardi, raketa, baklji, dimnih bombi stvorilo je dugotrajnu detonaciju, pucanje nije prestajalo minutama. Mi smo se već ustali s travnjaka, rasporedili se po svom dijelu igrališta, a stadion se prolamao od pucnjave.

Jadni Amerikanci stajali su svi zajedno u krugu dva metra, iza centra, strahujući što će se dogoditi. Sudac, srećom da je bio Talijan, jer to je kod njih uobičajeno, doista je razumio o čemu se radi, uredno je pričekao tri minute da se gledatelji smire i dao znak za nastavak utakmice.

Cijeli stadion je bio u dimu, Amerikanci su krenuli s centra, a ja sam počeo razmišljati. Do tada nisam mogao. Ja, ja sam dao prvi gol za Hrvatsku. Znam, čekaju me nekakve nagrade, umjetnička slika, čestitke, priznanja. Sve je to u redu, ali to mi tada nije bilo bitno. Postigao sam prvi gol za Hrvatsku, za 100, 1000 godina u svim almanasima pisat će “Asanović, prvi gol za Hrvatsku”. Moje je razmišljanje bilo patetično, no ja od toga nisam mogao pobjeći. Baš sam sretan, razmišljao sam. Kad se samo sjetim koliko je malo nedostajalo da ne dođem na ovu utakmicu.

Stadion je gorio. Opet je narod pjevao o banu Jelačiću.

Pogledao sam semafor.

HRVATSKA - SAD 1-0 STRIJELAC: Asanović (29)

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

19

Tek što su Amerikanci krenuli s centra, Ivan Cvjetković, kojeg su svi zvali “Tarzan”, dobacio mi je: - Baš si sretan, Aljoša.

- I jesam - odgovorio sam.

Za koju minutu, on će biti sretan isto kao i ja.

Nisu dugo Amerikanci zadržali loptu, mi smo bili kao osice. Opet je akciju započeo fenomenalni Mlinarić. Nanizao je trojicu Amerikanaca, odigrao dupli pas s Ivanom Cvjetkovićem. Kada je “Tarzan” ostao u prilici, nitko više oko njega nije postojao, udario je loptu iz sve snage i zabio je iza Meolinih leđa. Promatrao sam ga - i on je bio u transu kao i ja nekoliko minuta prije. Svi smo se bacili na njega, narod je još bučnije proslavljao pogodak. Jedino je pucnjava bila manja. Potrošili su sve nakon mog pogotka, valjda. Čekao sam Cvjetkovića da mu kažem nešto o sreći. Na semaforu je stajalo: 2-0. STRIJELCI: Asanović (29), Cvjetković (34).

Kada se utakmica malo smirila, pred kraj poluvremena, uspio sam doći blizu Cvjetkovića i reći mu: - Ti meni o sreći.

Nije me razumio, ili me nije čuo. Vidio sam samo njegov osmijeh.

Nije mu silazio s lica ni za odmora, u svlačionici.

Do kraja poluvremena i mi smo se pribrali. Ali, osjećali smo se i umorno. Dali smo sve od sebe u tridesetak minuta, sada bismo trebali poluvrijeme privesti kraju na uigranost, a uigrani nismo bili. Ipak, gledao sam, shvaćao sam u tim trenucima, u toj je momčadi bilo pregršt znalaca. Što je stvarao Kranjčar kada smo posustajali! Mogao je pokraj petorice suparnika držati loptu jednu minutu. Vulić je u obrani bio savršen. Kada bi lopta došla do Mlinarića, svi bi Amerikanci u hipu otrčali u obranu. Makar “Mlinka” nije ni krenuo u napad. Kasalo se borio poput lava, Čelić je kosio i gradio, Shala je mnogo puta pretrčao cijelo igralište na krilu, Peršon se nosio s tjelesno jačim “Amerima”, a svesrdno mu je pomagao Dražić. Kada bi Amerikanci i uspjeli sve njih proći, dočekao bi ih Dražen Ladić, koji će kasnije ući u legendu. Zajedno smo za reprezentaciju od tog dana igrali punih 10 godina. Ladić je lopte lovio u posebnim paradama, uveseljavajući već razgaljeno gledalište.

20

›› Mogu li igrati još 15 minuta?

Došlo je poluvrijeme, a mi smo se na putu do svlačionice grlili kao da je utakmica gotova. Ma, bili smo presretni što smo uspjeli napraviti ovakvu predstavu već u prvih 45 minuta.

Sjeli smo na klupu svlačionice. Vani se sve treslo. Na posebno izrađenoj pozornici kod južne tribine, blizu svlačionice, pjevalo je Prljavo kazalište. I to “Ružu Hrvatsku”, pjesmu koja je te godine bila popularna kao i hrvatska himna. Zapravo, to je te godine i bila naša neslužbena himna. Opet smo padali u zanos.

Nakon dvije minute ušao je izbornik Draža Jerković.

- Svaka čast. Svi ste bili super. Aljoša, ti moraš van, tebi ide avion rekao mi je.

Ulovila me tuga. Hajde, imam još malo vremena, računao sam.

- Mogu li igrati još petnaestak minuta?

- Hoćeš li imati problema?

- Ne, nikakvih, stižem sve na vrijeme.

- Dobro, ali budi pripravan za brzu izmjenu - završio je dijalog Draža.

Trebali su ući još Gabrić, Slovenac Židan i Mladenović. Jerković je svima obećao nastup u ovoj utakmici. I red je da bude tako.

Nismo mnogo dogovarali taktiku, odlučili smo se malo, samo malo povući kako bismo Amerikance privukli naprijed i sebi otvorili prostor za protunapade. Izbornikova pametna ideja - nismo bili uigrani, svi smo došli iz svojih klubova relativno umorni. Što imamo riskirati? Vodimo sa 2-0 protiv reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu izborila četvrtfinale.

U drugome poluvremenu bili smo dosta mirniji, no kontrolirali smo situaciju u svakom trenutku. Na našem putu do pobjede pomagali su nam navijači koji nam ni sekunde nisu prestajali davati potporu. I oni su nas razumjeli.

Imali su Amerikanci šansi, ali Ladić je bio na visini zadatka, nije se dao smesti. Tako smo se s njim osjećali sigurni. Jednom nas je i vratnica spasila, tukao je Vermes.

I došao je taj trenutak. Morao sam izaći. Vidio sam kod naše klupe

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

21

pločicu s brojem 10. Taj broj sam nosio na prvoj utakmici, na dresu posebno izrađenom za tu priliku, s malim crveno-bijelim hrvatskim poljima na kojima se kočoperio hrvatski grb s još većim, istim poljima.

Bila je to veoma lijepa, zaista prigodna kreacija Mladena Šuteja. Danas taj dres ima povijesnu vrijednost i ne sumnjam da ga svatko od nas 14orice posebno čuva.

Izlazio sam s travnjaka, a navijači su mi priredili ovacije. Umjesto mene na teren je ušao Mladenović. Dali smo si ruke. Tako bih rado dočekao kraj utakmice, ali nisam mogao. Nisam imao vremena ni za tuširanje. Obukao sam se, kombi me već čekao. Ipak sam pitao Jerkovića mogu li još malo. Nije mi odgovorio. Znao je da moram poći.

Da mi je tada netko rekao da ću za točno 10 godina na tom istom mjestu, u istoj minuti utakmice sa svjetskim prvacima Francuzima, izaći s terena i odlučiti zauvijek napustiti reprezentaciju, ne bih vjerovao.

Kao prvo, ne bih vjerovao da ću igrati 10 godina u hrvatskoj reprezentaciji, tada nismo mogli ni pretpostaviti da će zaživjeti ufanje hrvatskog naroda u samostalnu državu. Drugo, nisam tada mogao ni slutiti da će me navijači izviždati nakon što sam, u tih 10 godina, odigrao gotovo sve reprezentativne utakmice, nakon što sam s tim istim navijačima slavio uspjehe na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, na Svjetskom prvenstvu dvije godine kasnije u Francuskoj, kada smo zamalo postali i svjetski prvaci. Istina, osvojili smo “samo” treće mjesto, ali smo svjetske prvake Francuze držali u matu punu minutu. Zbog prevelikog slavlja, dopustili smo im povratak u igru.

›› Oproštaj na istom mjestu Na istom mjestu na kojem sam napustio prvu utakmicu hrvatske reprezentacije, 17. listopada 1990. godina, napustio sam i reprezentaciju, 10 godina kasnije, 4. svibnja 2000. godine. Igrali smo te 2000. baš protiv aktualnih svjetskih prvaka, istih onih Francuza koji će uskoro postati i europskim prvacima. Istina, gubili smo 0-2, a navikli smo navijače na najviše domete i očito su bili ljutiti. Zbog ozljede sam imao slabiji nastup, skupilo se i godina na leđima, iskustvo mi je govorilo da je

22

vrijeme za odlazak. Napustio sam reprezentaciju. U trenutku konačnog napuštanja reprezentacije nisam uvidio simboliku tog čina. Izlazio sam na istom mjestu gdje sam prije 10 godina postigao prvi gol i tako otvorio stranice povijesti “vatrenih”, kako su nas navijači potom prozvali...

Sjeo sam u kombi, Hrvatska je protiv Amerike, u svom prvom nastupu, još vodila sa 2-0. Krenuli smo prema aerodromu. Čekao me mali francuski dvomotorac, koji me do ponoći morao prebaciti u Metz. Vozač je uključio radio, u prijenosu se dalo naslutiti da ne igramo dobro kao u prvome poluvremenu. No bilo je jasno da pobjeda neće doći u pitanje. Čuo sam da je moja alternacija Mladenović pogodio prečku udarcem izdaleka, radijski je reporter vikao da Kranjčar tuče iz svih pozicija.

Ladića je zamijenio Gabrić, a umjesto Peršona ušao je Židan. Tako su u toj povijesnoj utakmici zaigrali svi - 14 komandosa za prvi zadatak.

Ipak smo primili gol, Dayak je iskoristio umor naše obrane i prevario Gabrića. Hoće li pobjeda doći u pitanje? Ne, ni u kojem slučaju. Amerikanci više nisu došli ni blizu Gabrića, naši su majstori sakrili loptu i svoj umor i s pjesmom navijača “još Hrvatska ni propala” dočekali kraj utakmice. I ja sam odahnuo, negdje na zagrebačkoj zaobilaznici, na putu do aerodroma.

Stigao sam još u izravnom prijenosu čuti i konferenciju za novinare.

Bilo mi je ugodno slušati, izbornik Draža Jerković je vrlo lijepo govorio o meni.

- Ja vam ne mogu puno toga reći, toliko sam sretan i uzbuđen. Jednostavno mi ne ostaje riječi. Hvala svima što je došlo do ove utakmice, hvala i menedžeru Opačku koji nam je puno pomogao. Ovo je, po meni, pobjeda Hrvatske i pobjeda svih onih koji žive u Hrvatskoj i vole Hrvatsku. Moje je gledanje takvo, iako mi politika u mom životu nikad nije bila u prvome planu. Ali, sada je praktički nemoguće izbjeći taj spoj.

U svim svojim igračima vidio sam do kraja probuđen nacionalni ponos. Gledajte, Asanović me molio da igra do svršetka utakmice, iako je morao ići, čekao ga je avion. Sada je negdje na putu do aerodroma, ako ne već u avionu.

Još sam bio u kombiju.

- Ako me pitate tko je bio najbolji - pričao je dalje Jerković - nema tu

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

23

najboljeg. Svi su bili kao jedan, združeni u jurišu na zajednički cilj. Svi puni iskustva, relativno spremni i borbeni. Ova reprezentacija bi bila još bolja da smo mogli računati na Bobana, Šukera, Bokšića, Jarnija i Panadića, koji su s mladom reprezentacijom Jugoslavije u Rusiji. To bi onda bilo divno gledati, oni su velika perspektiva našeg nogometa - bio je u pravu Jerković. Oni su poslije dali veliki doprinos našoj reprezentaciji.

Za kraj je Jerković istaknuo i ovo: - Nije nam bilo lako protiv Amerikanaca. Malo nam je bilo neugodno poslije Aljošinog izlaska. Ali, i da nije morao ići, ja bih dao priliku svim igračima. Kome bih ja mogao uskratiti takvu zadovoljštinu. Nisam samo izbornik, smatram se dobrim čovjekom, bar tako mislim. Nisam nikome imao priliku i pravo uskratiti igranje u majici s hrvatskim grbom.

I američki izbornik Bob Gansler naglasio je moj učinak.

- Igrali smo protiv jake momčadi. U Poljskoj smo pobijedili, ovdje izgubili. Dakle, ako me pitate tko je bolji, Poljska ili Hrvatska, prosudite sami. Prvo poluvrijeme bili smo loši, satjerani smo u mišju rupu.

U drugome smo se oporavili. Tko mi se svidio u Hrvata? Čekajte da pogledam u zapisnik, zapamtio sam ih po brojevima. Evo, broj 10, to je Asanović, zatim broj 8, Kranjčar i broj 5 Kasalo, to su pravi igrači.

Zaboravio je Mlinarića, pomislih.

- Oni su držali igru, dirigirali, vidi se da su ne samo talentirani nego i rutinirani. Nama je najviše nedostajao Ramos. Znate koliko. Pa, onoliko koliko bi vama nedostajala “desetka”, onaj Asanović.

›› Zlatko Kranjčar, prorok Uh, što je lijepo tako slušati o sebi. Već smo bili blizu aerodroma.

Potom su na red došle izjave igrače. Slušao sam, već sam vidio svjetla aerodroma.

- Sretan sam što sam nastupio za reprezentaciju Hrvatske. Ovu selekciju narod je već na prvoj utakmici oduševljeno prihvatio. Hrvati su pokazali da su sjajni domaćini i vjerujem da ćemo u sljedećim nastupima za reprezentaciju Hrvatske nastaviti s pobjedama, govorio je Dražen Ladić.

24

Vlado Kasalo u mikrofon je govorio uzbuđenim glasom: - Igrao sam ozlijeđen, ali mislim da nije bilo loše. U tri godine igranja u Dinamu nisam doživio ovako krasan ambijent, nikad mi nije bilo ovako lijepo. Prvo poluvrijeme igrali smo izvrsno, u drugome smo pali što je, s obzirom na okolnosti, posve razumljivo. Ova reprezentacija Hrvatske spremna je za velika djela, možemo se ravnopravno nositi sa svim europskim i svjetskim selekcijama.

Zlatko Kranjčar rekao je jednu veliku istinu, iako su mu se tada mnogi smijali.

- Ovo je veličanstveno. Presretan sam zbog poziva u reprezentaciju Hrvatske. Odlično smo igrali, jaki smo. Pazite sad, ja sam uvjeren da će međunarodna nogometna organizacija priznati Hrvatsku i da je ova utakmica početak ostvarenja tog cilja. Mi ćemo biti jaka i uspješna reprezentacija, osvajat ćemo medalje na svjetskim prvenstvima.

Da, tada je to Kranjčar rekao. Zlatko Kranjčar, prorok.

Reporteri su se sekundu vratili američkom izborniku, Bobu Gansleru.

- Ovo mi je drugi posjet vašem gradu, bio sam u Zagrebu na Univerzijadi prije tri godine. Već onda sam bio impresioniran, sada sam i više.

Ovdje je vrlo sretna i vesela atmosfera. Publika me podsjećala na južnoameričku, to je vatrena atmosfera. Ne, nije nam smetala, ali shvatite nas, nismo na to navikli. Želim vam sreću, da ostvarite ono što i želite.

Draža Jerković zavukao je onima koji nisu rado prihvatili osnutak hrvatske reprezentacije. Novinarima je rekao: - Žao mi je što ovdje na konferenciji za novinare nema vaših kolega, dopisnika iz beogradskih redakcija. Uvijek su ovdje, poslije svake utakmice. Zašto su sad ovaj sastanak bojkotirali? Koliko mi je krivo, toliko mi je i drago. Bar znamo kakvo im je lice. Eto, to im treba reći.

Izlazio sam iz kombija slušajući Amerikanca Vermesa: - Čini mi se da svaki hrvatski igrač ima sposobnost i moć sam uzeti loptu i sve prijeći, od jednog do drugog vratara. Vidim da smo igrali protiv nogometnih umjetnika.

Brzo sam prošao carinsku kontrolu. Zadnje što sam čuo na radiju bio je rezultat mladih utakmica reprezentacija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije u Moskvi. Jugoslavija je izgubila 1-3, jedini pogodak za “plave” postigao

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

25

je Bokšić. On će ubuduće golove postizati za “vatrene”. Znao sam.

Nisam mogao zaspati. Let je bio ugodan, nije ni dugo trajao. Taman sam sredio dojmove, pogledao umjetničku sliku koju su mi brže-bolje stavili pod ruku kao prvome strijelcu. Vozilo me dovelo do moje kuće u Metzu. Ušavši u kuću jedva, sam čekao da dođem do telefona. Da nazovem u Zagreb i Split, da čujem što ima… A ima toliko toga. Hrvatska opet pobjeđuje! A i predsjednika Molinarija ću izljubiti. Zamisli da nisam bio tamo…

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 17. listopada 1990.)

HRVATSKA - SAD 2-1 (2-0) HRVATSKA: Ladić (Gabrić), Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon (Židan), Shala, Kranjčar, Cvjetković, Asanović (Mladenović), Mlinarić SAD: Meola, Tritschuh, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (Windischmnann), Harks, Eichmann (Bliss), Krumpe (Dayak), Murray, Vernes SUDAC: Coppetelli (Italija). GLEDATELJA: 30.000 ŽUTI KARTONI: Murray, Shala i Balboa STRIJELCI: 1-0 Asanović (29), 2-0 Cvjetković (34), 2-1 Dayak (80) IGRAČ UTAKMICE: Marko MLINARIĆ

›› Rumunji u Rijeci, ja ostao u Metzu Samo dva mjeseca kasnije organizirana je nova utakmica hrvatske reprezentacije. U Rijeci, 22. prosinca, protiv Rumunjske. Naravno, želio sam igrati i na toj utakmici, no ovoga puta predsjednik mog Metza Carlo Molinari nije se dao slomiti.

- Išao si na prvu utakmicu, ne možeš sada ići na svaku. Pustit ću te sljedeći put…

Bio sam tužan, ali nadao sam se da se tako nešto više neće događati.

U odmjeravanju, duboko u svojoj intimi, bio sam sretan što sam sudjelovao u prvoj utakmici kad mi se posrećilo da postignem i prvi zgoditak.

Da mi je netko ponudio da biram između tih dviju utakmica, uvijek bih učinio isto. Uvijek bih izabrao prvu utakmicu, a propustio drugu. Ne, nije druga utakmica protiv Rumunjske u Rijeci bila manje bitna. Ali ja one događaje iz Zagreba nikad i nizašto ne bih mijenjao.

26

Moj informator s riječke utakmice bio je Igor Štimac kojeg je izbornik Draža Jerković pozvao pod nacionalnu zastavu. Štimac je tu utakmicu većinom prosjedio na klupi, nešto malo je i igrao, te mi je u telefonskom razgovoru sve podrobno ispričao.

Reprezentacija iznova nije sastavljena na željeni način. Svi pozvani igrači nisu mogli doći, a neki su bili ozlijeđeni. Ipak, već na prvi pogled bilo je riječ o dobroj momčadi, što je sve upućivalo na zaključak da smo prava nogometna nacija te da i u takvim okolnostima možemo na teren izvesti renomiranu postavu.

Kapetan reprezentacije, Zlatko Kranjčar, putem medija je poručivao: “Ako su pukli Amerikanci, sredit ćemo i Rumunje”. Kranjčar je i tu utakmicu odigrao u vrhunskoj formi, iako su mu bile 34 godine.

- Organizacija ovakvih utakmica jest velika stvar, napose zbog situacije u kojoj se nalazi naša domovina - kazao je Kranjčar.

Izbornik Jerković opet je bio dobre volje: - Opet smo u izvrsnom raspoloženju. Kako i ne bismo bili kada smo pod hrvatskom zastavom - pričao mi je Štimac što novinarima govori Draža. - Svi su u istom zanosu, i oni koji su igrali protiv SAD-a, ali i prvi put pozvani igrači.

Novih je bilo dosta, Jarni, Bogdan, Rubčić, Šuker, Boban, Štimac, Jurčević, Janković. Od “Amerikanaca” su tu bili Ladić i Gabrić, Kasalo, Kranjčar, Čelić, Cvjetković i Mladenović. Došao je Vulić, ali se vratio kući zbog očeve bolesti.

Posebno je sretan bio Srećko Bogdan kojeg klub Karlsruhe nije pustio na prvu utakmicu s Amerikancima.

- Želim dokazati da pripadam među ove igrače. I prema onome što osjećam za domovinu i prema onome što znam. Rumunji su težak suparnik, svaka momčad koja je bila na smotri najboljih nogometaša svijeta zaslužuje poštovanje - pričao je Bogdan.

Da, Rumunji su bili na Svjetskom prvenstvu u Italiji nekoliko mjeseci prije.

›› Šuker: Da sam mogao birati...

Prvi puta za Hrvatsku nastupio je i Davor Šuker. Nije ga bilo sram

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

27

priznati: - Da sam mogao birati, ne bih igrao protiv SSSR-a, nego protiv SAD-a.

No, sad sam tu i vidjet ćete s kakvim ću žarom igrati. Rumunji su prava momčad, mi smo još bolji. S punim tribinama do uspjeha, to je recept.

Izbornik Jerković najviše se bojao igre u veznom redu, osim mene nije došao ni Mlinarić iz francuskog Auxerrea. Zato je tu bio Zvonimir Boban, već se polako, u toj drugoj utakmici, počeo nazirati sastav koji će proslaviti hrvatski nogomet.

Jerković je u najavi utakmice rekao i ovo: - Za razliku od utakmice protiv Amerikanaca, koja je imala svečarsko obilježje, dvoboj protiv Rumunja nekako ima veće sportsko značenje.

Ako želimo biti netko i nešto u nogometnom svijetu, onda nam trebaju uspjesi protiv jakih sastava. A Rumunji to jesu.

Htjeli ne htjeli, i ova utakmica imala je svečarski karakter, kao i ona protiv Amerikanaca koja je odigrana u sklopu proslave ponovnog postavljanja spomenika banu Jelačiću na glavni zagrebački i hrvatski trg.

Na dan utakmice protiv Rumunjske u Rijeci pak donesen je novi hrvatski Ustav. Pod tim dojmom bila je čitava hrvatska javnost, time i gledatelji na Kantridi koji su napravili svečarsku atmosferu.

Na tribinama ispod stijenja na Kantridi okupilo se 6000 gledatelja s hrvatskim barjacima. Na leđima navijača viđen je i boksač Željko Mavrović koji će nekoliko godina kasnije doživjeti planetarnu slavu dvobojem s Lennox Lewisom.

Utakmica je bila borbena, Hrvatska je izborila naizgled glatku 2-0 pobjedu, no znali su Rumunji prirediti neugodnosti. Ova je pobjeda svim nogometašima i vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza - s tadašnjim predsjednikom Mladenom Vedrišem i njegovim sljedbenicima Darkom Tironijem, Duškom Grabovcem, Vinkom Hotkom i Dražom Jerkovićem - donijela tapšanje po ramenima.

Ideja o hrvatskoj reprezentaciji zaživjela je i ništa je nije moglo uništiti. Samo propast Hrvatske, a to se nije moglo dogoditi.

Prvi pogodak na riječkoj utakmici postigao je Kranjčar. Bilo mi je drago jer je i protiv Amerikanaca igrao izvanredno. Kad je Cvjetković oboren ispred rumunjskog kaznenog prostora, slobodan udarac izveo

28

je Mladenović. Na prvu vratnicu, gdje je bio Boban koji je glavom loptu proslijedio unatrag, naletio je na loptu Kranjčar i zakucao je u mrežu.

Doista lijep zgoditak, već u 24. minuti. Drugi pogodak postigao je Srećko Bogdan i tako je barem malo ublažio žalost zbog nepojavljivanja u Zagrebu na prvoj utakmici. A tako je htio doći. Opet je u akciji sudjelovao “Tarzan” Cvjetković, izborio je korner s lijeve strane. Kranjčar je nabacio visoku loptu, opet Cvjetković skače i glavom dodaje Bogdanu koji u letu čelom posprema loptu u mrežu rumunjskog vratara.

Pobjedu je publika bučno pozdravila, a igrači su bili prezadovoljni.

Znao sam kako su se osjećali. Zvonimir Boban davao je prve izjave nakon utakmice hrvatske reprezentacije. Naš budući kapetan.

- Oduševio me Cico Kranjčar. Kakav igrač s toliko godina.

Davor Šuker nije tada postigao zgoditak, ali poslije je sve obilato nadoknadio.

- Imamo stare igrače, imamo mlade nade. Imamo sve, mladost i iskustvo, tko će nam stati na kraj!

Novak Nikola Jurčević, koji će poslije postati standardan igrač, govorio je: - Sretan sam što sam se družio s takvim nogometnim veličinama.

Zlatko Kranjčar na kraju je poručio: - Sad ne smijemo stati, svima nama, i cijeloj zemlji, treba još ovakvih utakmica. Ne smijemo stati. Ne smijemo!

Opet je bio u pravu.

Rumunjski trener Ilie Dumitrescu najboljim je igračem proglasio Bobana, a novinari su dali prednost Bogdanu.

Dragi Čeliću razbijena je arkada na toj utakmici, a kad su ga novinari pitali kako se osjeća, rekao je: - Dobro. Pobijedili smo. Nikad, nikad neću zaboraviti 17. listopada i utakmicu protiv Amerikanaca. Nikad!

Duh Zagreba očito će se još dugo osjećati u svim utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije.

›› Rasprava o “Žutom” Nakon te utakmice razvila se rasprava hoće li Robert Prosinečki, koji

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

29

je tada igrao u Crvenoj zvezdi, ikada zaigrati za hrvatsku reprezentaciju.

Prosinečki je poziv za riječku utakmicu odbio, mnogi su mu to veoma zamjerili. Govorilo se da ga se više uopće ne smije zvati. Drugi su govorili da Crvena zvezda nije bila pravodobno obaviještena.

Imao sam svoje mišljenje o tome. Znamo koliko je i kako poslije Prosinečki izgarao za našu reprezentaciju. Danas znamo u kakvoj je nezgodnoj situaciji “Žuti” bio tamo. S druge strane, mi smo sve gledali otvorenih očima, jednostavno nismo mogli shvatiti da on jednostavno nije bio u poziciji birati. Jesam li preblag. Nimalo? Prosinečki se s vremenom pokazao i dokazao. Uostalom, čemu uopće rasprave. Ljudi iz Hrvatske tih su godina radili i živjeli u Beogradu i doživljavali neugodnosti. Doživljavao ih je i Prosinečki. Nikad se nije na to požalio, nikad nikome doma nije zamjerio što su ga u Hrvatskoj razapinjali na križ.

Poslije će se vidjeti tko je Robi. Velik igrač i velik čovjek.

Politika se uvlačila u sport, u nogomet posebno. Stoga nisu čudile Jerkovićeve riječi: - Moramo konačno priznati da sport i politika imaju uzajamne veze.

Politika je u nogometu neizbježna. Mnogi se to boje priznati, ja se ne bojim - glasno je vikao novinarima izbornik Jerković koji je odigrao 24 utakmice za Jugoslaviju i bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu. Da bi, kada je osvojio jugoslavenski kup s Dinamom, novinarima hrabro izjavio: “Kup ide tamo gdje mu je i mjesto, u Hrvatsku, u Zagreb, dakle u postojbinu nogometa”.

To je mogao reći samo hrabar čovjek. Draža Jerković to i je!

- Ja sam kao trener bio sudionik povijesne utakmice, utakmice Hrvatske protiv SAD-a, prve utakmice naše reprezentacije otkako je Hrvatska suverena država. Ta će utakmica ostati upisana u povijesti. Time sam i ja kao Hrvat ušao u povijest. To je ono o čemu sam govorio - politika i sport. Tako to ide u životu ljudi moji - bile su Jerkovićeve riječi hrvatskim novinarima nekoliko dana nakon riječke utakmice.

Stadion na Kantridi u Rijeci (22. prosinca 1990.)

HRVATSKA - RUMUNJSKA 2-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić (Gabrić), Peršon, Jarni, Čelić (Štimac) Kasalo, Bogdan, Cvjet-

30

ković (Jurčević), Mladenović, Kranjčar (Rubčić), Boban, Šuker RUMUNJSKA: Stelea (Tane), Petrescu, Sandoi, Moga, Stanici (Ursea), Gh. Popescu, Cheregei (Christea), Dumitrescu, Hanganu (Manaila), Badea (Kadar), Timofte SUDAC: Kapl (Austrija). GLEDATELJA: 6000 ŽUTI KARTONI: Peršon, Petrescu STRIJELCI: 1-0 Kranjčar (24), 2-0 Bogdan (49) IGRAČ UTAKMICE: Srećko BOGDAN

›› Gostovanje u Sloveniji Prošlo je više od pola godine do nove utakmice. Situacija u Hrvatskoj bila je sve složenija, potpuno osamostaljenje države bilo je samo pitanje trenutka, u tim smjerovima djelovao je i Hrvatski nogometni savez na čelu s Mladenom Vedrišem. Priređena je još jedna utakmica, na užas nogometnih radnika iz Beograda. Naime, dva saveza, hrvatski i slovenski, dogovorili su u Murskoj Soboti prijateljsku utakmicu dviju reprezentacija. U tom trenutku bilo je potpuno jasno da su politički vrhovi Slovenije i Hrvatske najavili razdruživanje s Jugoslavijom, iako su mnogi još govorili kako je riječ samo o stvaranju novih osnova za život u zajedničkoj državi.

Izbornik Dražan Jerković uputio mi je poziv, bio sam presretan zbog toga. Igrao sam tada u Cannesu, nisam imao odveć problema s dopuštenjem za odlazak. Neopterećen sam stigao u Zagreb, otkud smo na dan utakmice otputovali u Sloveniju.

›› Međudržavna ili međunarodna?

Najava dvoboja prilično je intrigirala hrvatsku sportsku javnost. Novinari su pažljivo odmjeravali kako utakmicu nazvati - međudržavnom ili međunarodnom? Nije bilo lako ni na prigodnoj konferenciji za novinare koju su održali čelni ljudi našeg Saveza, Duško Grabovac i Darko Tironi s izbornikom Dražom Jerkovićem. Novinari su podbadali i pitali kako nazvati utakmicu, da bi naposljetku Tironi svima replicirao: - Što nas gnjavite! Pa napišite da je riječ o prijateljskoj utakmici re-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

31

prezentacija Slovenije i Hrvatske.

Izbornik Jerković pozvao je 17 igrača: Ladića, Dražića, Vulića, Bogdana, Vukovića, Peršona, Mladenovića, Kalapača, Cvjetkovića, Jurčevića, Dražena Biškupa, Ištvanića, Komljenovića, Bobana, Župetića, Šeparovića i mene. Čelić nije mogao doći zbog obveza u Herthi, Gabrić je dogovarao transfer u grčki PAOK, Mlinarića također nije bilo (bio je u mom Cannesu, tražio novi angažman), a mnogi domaći igrači bili su nakon sezone iscrpljeni ili ozlijeđeni, kao Šuker, Jarni, Bokšić… Dobili smo i nove dresove odnedavno popularne tvrtke “Uhl sport”, dresovi su imali stilizirana velika crveno-bijela hrvatska polja i umnogome su nalikovali onima u kojim ćemo se proslaviti.

Jerković je, kao i uvijek, bio silno optimističan, bez krzmanja je najavio slovenskim i hrvatskim novinarima: - Mislim da ćemo doći i do treće pobjede u našem trećem nastupu, nakon Amerikanaca i Rumunja, past će i Slovenci.

S druge strane i Slovenci, koji su se očito pomno pripremali za konačan odlazak iz Jugoslavije - u tom je smjeru bilo i osnivanje slovenske nogometne vrste - okupili su respektabilnu momčad, iako u njoj nije bilo slovenskih nogometnih perjanica. Srećko Katanec, nekoliko godina kasnije slovenski izbornik, tada je govorio kako nema izgleda da nastupa za Sloveniju dok postoji Jugoslavija, Novak i Milanič, koji su igrali u Partizanu, bili su (neslužbeno) ozlijeđeni, a kao zanimljivost valja izdvojiti da je za slovensku reprezentaciju bio prijavljen Dinamov igrač Grega Židan, koji je igrao za nas u prvoj utakmici protiv Amerikanaca.

Zanimljivo, zar ne? No, takva su bila vremena. Židan nam je pomogao kad mnogi od nas to nisu htjeli.

Slovenci su uputili poziv i čelnicima Jugoslavenskog nogometnog saveza. Kako je predsjednik jugoslavenskog Saveza bio upravo Slovenac Marko Ilešič, i on je došao u Mursku Soboti i žestoko navijao za svoju reprezentaciju. U Beogradu su mu to, naravno, zamjerili.

- Da se utakmica igrala koji mjesec kasnije, sigurno bi bila proglašena međudržavnom - rekao nam je Jerković kojem je trener pomoćnik bio Ivo Šušak.

32

›› I Račan na tribinama Jerković je jasno i glasno aludirao na skore političke događaje. Uostalom, Slovenci su ubrzo proglasili neovisnost i u njih je počeo rat, poslije je na red došla Hrvatska koja se suočila s mnogo dugotrajnijim, krvavijim i težim ratom. Mi igrači, priznajemo, na rat tada nismo ni pomišljali…

Utakmica je bila organizirana kako bi se uveličala proslava 70 godina osnutka NK Mura iz Murske Sobote. Okupilo se 4000 gledatelja, imali smo i mi svojih navijača, bodrili su nas Varaždinci.

Odmah na početku, iznenađenje - u slovenskom dresu pojavio se i Đoni Novak, koji je ipak iz Partizana uspio skočiti do Murske Sobote.

Gledatelji su to posebno pozdravili. Novak nam je potom zadavao najviše problema.

Lijepo je bilo prije početka utakmice odslušati našu “Lijepu našu”, a i Slovenci su s guštom otpjevali svoju “Zdravljicu”. Pljesak je bio upućen i prvom čovjeku tadašnje Stranke demokratskih promjena u Hrvatskoj Ivici Račanu, desetak godina kasnije i hrvatskom premijeru, s kojim je bio njegov politički kolega iz Slovenije Ciril Ribičić.

Nismo igrali naročito, ali bio sam dojma da smo kontrolirali utakmicu.

Boban i Jurčević igrali su izvrsno, sjajno je otraga nevolje pokrivao iskusni Srećko Bogdan, imali smo više loptu u nogama, ali Slovenci su bili veoma opasni. Mene su dosta grubo zaustavljali, izborio sam nekoliko slobodnih udaraca na lijevoj strani, nabacivanja, što moja, što ostalih, bila su bezuspješna. Simeunovič se uvijek dobro postavio. Kao i naš Ladić, koji je obranio težak udarac Jermaniša. Odbio je “Ladara” loptu u vratnicu i opasnosti više nije bilo. U zadnjim minutama prvog dijela imali smo mnogo sreće, Pate je izveo slobodan udarac, pogodio u spoj vratnice i prečke, da je lopta bila malo preciznija nitko ne bi obranio. Željeli smo pobjedu, treću u nizu, i u drugome poluvremenu potvrdili smo svoje namjere. Za razliku od Slovenaca, mi smo s vratnicama i prečkama bili u boljim odnosima. Sredinom drugog poluvremena Boban je prošao nekoliko igrača, kao što on zna kad se naljuti na našu neučinkovitost. Opalio je snažno sa petnaestak metara, lopta se zabila u vratnicu i odbila točno među Komljenovićeve noge. On se odlično

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

33

snašao i iz prve poslao loptu pokraj ležećeg Simeunoviča.

Slovenci su krenuli na sve ili ništa, ali u takvim situacijama mi smo se pouzdavali u Ladića - obranio je udarce Glihe, Vidoviča i vremena više nije bilo. Mene je Jerković desetak minuta prije kraja zamijenio Draženom Biškupom. Nisam se ljutio. Sezona je bila završena, nisam imao dovoljno snage, a kako su Slovenci pritiskali, trebalo nam je svježe krvi.

Ipak smo sačuvali pobjedu.

Tri hrvatska nastupa - tri pobjede. Baš smo bili sretni.

Novinari su za igrača utakmice proglasili Zvonimira Bobana. Zasluženo.

›› Dva boda u gostima - Kao protiv Rumunjske, pokazali smo da je naša odlika strpljivost i želja za izgradnjom puta do pobjede. Slovenci su odlično odigrali, tim je naš uspjeh zapaženiji - rekao je Boban kad je dobivao nagradu za najboljeg igrača, odijelo ugledne tvrtke Mura.

Naš je izbornik rekao: - Utakmica je nalikovala prvenstvenoj. Možda tehnički nije sve bilo na najvišoj razini, ali je borbenosti bilo napretek. Naši su igrači umorni - ovi iz inozemstva se duže odmaraju, a domaći još igraju prvenstvo. Mi smo sad prvi put osvojili “dva boda u gostima”.

Slovenski izbornik Bojan Prašnikar mu je odgovorio: - Zaslužili smo najmanje bod.

Ladić, koji je bio uz rame Bobanu, pohvalio je Slovence: - I mene su reprezentativci “Dežele” iznenadili.

Direktor naše reprezentacija Zorislav Srebrić nama igračima je posebno zahvalio: - Čestitam većini naših igrača koji su za ovu utakmicu žrtvovali tri dana godišnjeg odmora i ponašali se zaista domoljubno.

Meni je nekako najzanimljivije govorio Zlatko Kranjčar. Čovjek koji je igrao na prve dvije hrvatske reprezentativne utakmice. Poslije se oprostio od igranja, ali kao čovjek od nogometa - uostalom poslije je postao dobar trener - došao je na utakmicu u Mursku Sobotu.

- Imamo mi igrača koliko hoćete. Hrvatska će biti nogometna velesila

34

i to veoma brzo. Igrali smo dobro, iako su nam Slovenci opasno prijetili. Gledajte, svaki put igrate dobro kad se trijumfira. Rezultat ne zna za terminologiju dobrih i loših nastupa nego poznaje samo pobjednike i poražene. A ova Hrvatska predodređena je za pobjede, ne vidite li to po dosadašnja tri nastupa?

Ivica Račan drugi je dan u novinama citiran: - Užitak je gledati utakmicu koja ni o čemu ne odlučuje, a igrale su reprezentacije prijateljskih republika. Ja bih bio najsretniji kad bi se ova atmosfera prenijela i na druge sfere našeg života i društveno-političke stvarnosti. Najbolji pojedinci utakmice bili su Novak i Bogdan.

Predsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza Marko Ilešić bio je kratak: - Hrvati su se provukli.

Stadion Mure u Murskoj Soboti (19. lipnja 1991.)

SLOVENIJA - HRVATSKA 0-1 (0-0) SLOVENIJA: Simeunovič, Jančić, Englaro, Galič, Jermaniš (Cvikl), Zulič, Židan, Čeh (Lorger), Pate, Novak, Gliha (Vidović) HRVATSKA: Ladić, Vulić (Vuković), Dražić, Župetić, Bogdan, Ištvanić, Jurčević (Komljenović), Mladenović (Kalapač), Asanović (Dr. Biškup), Boban, Cvjetković (Šeparović) SUDAC: Bučar (Novo Mesto). GLEDATELJA: 4000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 0-1 Komljenović (65) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Jerković smijenjen, Poklepović vodi reprezentaciju u Australiju Na turneji u Australiji nisam bio. Ne zato što nisam želio. Jednostavno nisam mogao. Pratio sam rezultate telefonski, razgovarao sa svojim prijateljima koji su čitali novine u Hrvatskoj. Stanko Poklepović, koji je kao izbornik poveo hrvatsku vrstu u Australiju, zapravo i nije mogao računati na najbolje igrače. Iako je to bila respektabilna momčad, to nije bila ona prava hrvatska reprezentacija, prepoznatljiva i prije australske

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

35

turneje, ali i poslije.

Gotovo svi događaji iz te australske epizode su mi poznati. Nakon turneje, u mnogim sljedećim okupljanjima uoči utakmica sve mi je podrobno pričao Igor Štimac. Ništa nije zaboravio, očito je da su ga se dojmili ti dani, iako s njima nije bio najzadovoljniji. Kako bi i bio kad je turneja rezultatski bila mizerna. U tri utakmice dva poraza i jedan neodlučen ishod. Pobjeda nije bila ni blizu, stopostotna uspješnost je narušena.

Reprezentaciju je u Australiju poveo novi izbornik Stanko Poklepović.

Dražan Jerković, koji je na početku ostvario tri vrijedne pobjede, pomalo je naprasno smijenjen, što ga je veoma pogodilo. Iz današnje perspektive, neosporne su, zapravo goleme i junačke Jerkovićeve zasluge u procesu stvaranja hrvatske nogometne reprezentacije. U onim teškim danima 1990. godine Jerković se smiono upustio u organiziranje, rad, pripremu, ali i marketinške akcije oko naše reprezentacije. Izjavama nam je dodatno ulijevao hrabrost, njegove rečenice uvijek su imale točno određen cilj - povećati i onako velik motiv. Doista je znao s nama, ponekad smo zaista bili uplašeni, svjesni velike odgovornosti i silnih zahtjeva. Kako je početak uvijek najteži, tako je posve jasno da Jerkoviću pripadaju velike zasluge. I nekako mi se čini da je zanemaren u dijeljenju zasluga za cjelokupni dosadašnji projekt zvan hrvatska nogometna reprezentacija.

Za izbornika je postavljen Stanko Poklepović, koji je jednu miješanu reprezentaciju trebao povesti na turneju u Australiju. To nije bio nimalo lak posao. Iz nekoliko razloga. Sredinom te 1992. godine rat je bjesnio u već samostalnoj, priznatoj i neovisnoj Hrvatskoj. Nogometno prvenstvo se ipak odigralo, na skraćen, ali potpuno regularan način. Hrvatska je živjela dva života - civilni i vojni. Civilnom je svakako pripadao i nogomet. Nogometna reprezentacija, koja je trebala biti ponos nacije, morala je ići dalje svojim putem. I tako je prihvaćen poziv za turneju po Australiji. Kako na turneju nije mogla otići najbolja momčad, intencija Saveza bilo je sastavljanje nove, mlade momčadi. Mnogi su sumnjali u tu momčad i u australski projekt. No danas se lako može zaključiti da je bilo koristi od turneje. Naime, neki igrači s te australske turneje postali

36

su s vremenom oslonci naše reprezentacije koja je jednog dana bila na vrhu svjetskog nogometa.

›› Zadnji red i djeca su znala Australska turneja očito je bila potrebna i zbog širenja glasa o Hrvatskoj. K tome, u Australiji živi i otprilike 300.000 naših sunarodnjaka.

Kud ćete boljeg razloga za odlazak sportske reprezentacije u tu državu, jednu od prvih koja je priznala Hrvatsku.

Organizacija odlaska u Australiju bila je dobra, nitko u tom trenutku nije mislio na rezultatski krah koji će pomlađena nogometna vrsta doživjeti. Ali, nije svako zlo za zlo, već sam rekao.

Poklepović je pod nacionalne boje pozvao 17 igrača: Ladića, Žitnjaka, Romića, Dražena Biškupa, Živkovića, Štimca, Jerkana, Čeku, Pavličića, Bilića, Mišu, Kazimira Vulića, Jeličića, Vučevića, Špehara, Webera i Vlaovića.

Igor Štimac i Slaven Bilić, pa i Nikola Jerkan tada su činili svoje prve korake u reprezentaciji. Naša najbolja obrana upravo je u najboljim danima imala tu trojicu igrača. Zadnji red i djeca su znala: Jerkan - Štimac - Bilić. Ladić je bio tu, kao i uvijek, svi ostali su kasnije povremeno konkurirali za reprezentaciju, što je bilo dobro za sve nas. I za nas koji smo najčešće igrali u prvoj momčadi, zbog ozbiljnosti konkurencije, ali i za rezerviste koji su se stalno trsili ne bi li nas dostigli.

Na australskoj turneji bio je i Josip Weber, kasnije jedan od najpoznatijih svjetskih centarfora. Weber je nakon nekoliko godina igranja u Belgiji dobio belgijsko državljanstvo i Fifa mu je dopustila nastup za belgijsku reprezentaciju, iako je na australskoj turneji igrao za Hrvatsku.

Fifina pravila su veoma stroga, igrač koji je nastupio za jednu reprezentaciju u natjecateljskoj utakmici više ne može prijeći pod drugu zastavu.

Kako su utakmice u Australiji bile pripremne, neslužbene, prijateljske, tako je Weberu i čelnicima belgijskog saveza uspjelo od stroge Fife dobiti dopuštenje da igra za Belgiju. Weber je bio strašan centarfor i njegov sam uspon s pažnjom pratio. Zašto nije ostao konkurirati za hrvatsku reprezentaciju? Pa tko je mogao toliko čekati pokraj goropadnih i

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

37

sjajnih Šukera i Bokšića? Čekao bi do danas…

Uz izbornika Stanka Poklepovića na put su krenuli njegov pomoćnik Martin Novoselac, liječnik Tugomir Krmpotić, fizioterapeut Vlado Vrcić, glasnogovornik Darko Tironi i vođa puta Branko Kaptalan. U Zagrebu su kratkotrajne pripreme potrajale pet dana, otišlo se potom za Trst i izravnim letom za Melbourne.

- Mislio sam da nikad nećemo doći - rekao je Štimac.

Njemu je to bio drugi posjet Australiji. Gostovao je dvije godine prije s Hajdukom, kad je vraćen stari Hajdukov grb s hrvatskim crvenobijelim poljima. Sada je Štimac nosio takav dres.

U toj prvoj utakmici, od tri dogovorene s reprezentacijom domaćina, ubilježen je minimalan 0-1 poraz. No naši su iseljenici bili razočarani, pričao mi je poslije Štimac. Neki su glasno s tribina vikali “Je li vas Tito naučio tako igrati”!

›› Jerkan gađao suparnika pijeskom - Shvatljiva je bila srdžba iseljenika - kaže Štimac. - Ništa nismo odigrali, istukli nas Australci, jedva smo došli do lopte onako umorni i neaklimatizirani.

Izborniku Poklepoviću novinari su postavili neuobičajeno oštro pitanje: - Igra li vaša reprezentacija u pravilu ovako loše?

Stanko se nije dao smesti, zatvorenih očiju odbrusio je: - Nismo mogli otrpjeti oštru igru domaćina.

Iseljenici su bili najljući i najžalosniji.

- Ako nemate bolje, niste smjeli ni ove dovesti. Štimac mi je još govorio: - To kako nam je suđeno nije bilo za vjerovati. Sudio nam je svaki dodir, a ovi su nas bacali u zrak. A gol smo primili nakon što je Ladić doslovce pregažen u kaznenom prostoru. Postigao ga je neki Andrew Marth, navodno su tom momku roditelji iz Hrvatske. (Desetak godina kasnije isti igrač bio je trener-igrač Melbourne Knightsa, bivše Croatije Melbourne, op.p.). Jeličić je isključen kad se othrvao nakon tko zna kojeg prekršaja na njemu. Evo, Jerkan je novinarima rekao da smo igrali

38

i protiv momčadi, protiv terena, protiv vjetra i protiv suca. U jednom trenutku Jerkan je gađao jednog napadača pijeskom. Taj ga je napadač, zamisli, pet puta grubo srušio…

Dvije godine ranije, Hajduk je protiv Australije izgubio prvu utakmicu 0-1, u drugoj je izvukao 2-2.

Poklepović je razgovor o prvoj australskoj utakmici zaključio riječima: - Očekivali smo agresivnost, ne i prljav nogomet.

Time kao da je domaćine razljutio uoči preostalih dviju utakmica.

Izostao je “očekivani” sukob Srba i Hrvata, samo su se dvije skupine pomlatile ispred stadiona. Srbi su zapalili hrvatsku zastavu, a Hrvati su nakon toga našli tu skupinu i prorijedili je, pisale su australske novine.

Stadion Olympic Park (Melbourne, 5. srpnja 1992.)

AUSTRALIJA - HRVATSKA 1-0 (0-0) AUSTRALIJA: Zabica, Durakovic, Van Blerk, Marth, Ivanovic, Tobin, Peterson, Wade, Spink, Polak (Brown), Tapai HRVATSKA: Ladić, Romić, Dr. Biškup, Štimac, Jerkan, Bilić, Jeličić, Miše, Weber (Ka. Vulić), Vučević (Špehar), Vlaović SUDAC: Fraser (Australija): GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Jeličić CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 1-0 Martih (62) IGRAČ UTAKMICE: Ernie TAPAI

Do druge utakmice bila su četiri dana. Jesu li se naši stigli aklimatizirati?

- Ni slučajno - pričao mi je nadalje Štimac. - Noću smo bili budni, a danju bauljali. Kako su neki igrači bili napola ozlijeđeni, nismo bili previše optimistični.

Kako turneja nije bila organizirana samo sa sportskim ciljevima, boravak u Australiji se koristio i za političko-promidžbene djelatnosti.

To nije bilo teško, jer su Srbi plaćenim oglasima u lokalnim novinama pozivali na bojkot hrvatske reprezentacije, optužujući mladu hrvatsku državu za raspad Jugoslavije, zločine, progone. Nazvali su hrvatske nogometaše “ambasadorima smrti”.

Naši su im dobro odgovorili. Darko Tironi, kao press-ataše, pred kamerama i novinarima je, nakon podužeg izvanrednog govora, zaključio:

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

39

Pa, ja sam sa svojom djecom trčao stotinjak puta u sklonište. Nijedna hrvatska granata nije pala na srpski grad, a hrvatski gradovi su sravnjeni sa zemljom. Svijet je odavno saznao što se događa u Hrvatskoj.

Na srbijanske trikove više nitko ne nasjeda. Hrvatska je međunarodno priznata, kao i njen nogometni savez. Ovo su zadnji pokušaji diskreditacije na koju mi više ne obraćamo pozornost.

›› Prvi pogodak nakon 121 minute Uvijek okruženi iseljenicima, naši su dočekali utakmicu u Adelaideu.

No nisu se uspjeli iskupiti za poraz u Melbourneu. Ovaj put bio je to još uvjerljiviji krah, 1-3, uz isključenje Igora Štimca.

- Napisali su mi novinari da sam pljunuo suca. Nisam ga pljunuo, nego sam licem pokazivao što mislim o njegovom suđenju. I bacilo me vanka.

Prva dva gola naši su primili u 10. i 14. minuti. Ne može biti gore.

- Istina, nismo se ni snašli, a ono 0-2 - kaže mi Štimac.

Tapai i Spink odmah su iskoristili nepažnju naše obrane, oduzeli loptu zadnjoj liniji i doveli Ladića u neugodnu situaciju koju nije mogao spasiti, strijelac opet taj Tapai. Drugi gol postignut je nakon neuspješno postavljenog zaleđa, Spink je sam kao duh zaobišao Ladića i pucao u praznu mrežu.

Prvi pogodak naši su postigli nakon 121 minute nadmetanja s Australcima.

- Tukao je Špehar, Weber je pratio akciju i na odbijenu loptu našeg Zabice natrčao i plasirao je u mrežu - pričao je Štimac.

Sa Žabicom je Štimac imao i incident.

- Negdje je s naših otoka, a pred nama se hvalio jugoslavenstvom!

Bilo je sve prepuno naših navijača koji su mu stalno nešto dobacivali.

Izjednačiti nismo uspjeli. Naprotiv, desetak minuta prije kraja primljen je još jedan gol. Ladić nije pravodobno istrčao, cijela obrana je zakazala u tom australskom napadu i Van Blerk je postavio konačnih 1-3.

Poklepović je bio veoma nervozan nakon utakmice.

- Taman kad smo uspostavili ravnotežu, ostanem bez čovjeka. Štimac

40

je napravio incident, ali moram reći da mi nije bio jasan sudački kriterij.

Mi nismo pripremljeni kao Australci i tu je tajna ovih utakmica.

Ladić je rekao pravu istinu. Sve njegove izjave tijekom desetogodišnje reprezentativne karijere imale su smisla: - Znam, igramo loše, slabo. Nepripremljeni smo. Nježni i bojažljivi.

No, morate znati da stalno slušamo vijesti o ratu u našoj domovini. Isto tako, morate priznati da zbog toga nije ni najmanje lako usredotočiti se na nogomet - pričao je “Ladara” australskim novinarima.

Naši su iseljenici shvatili da su Australci u tom trenutku bolji i da nismo došli s najboljom vrstom. No ipak su bili dobre volje.

- Ma, da ste izgubili i 0-6 nama to nije bitno. Vijorila je naša zastava, slušali smo našu himnu. Za ovo se isplatilo živjeti, cijeli život smo čekali nešto ovako. Hrvatska je tu, Hrvatska postoji, mi smo isto dio Hrvatske.

Eto, svaki naš čovjek na stadionu u Adelaideu je nosio hrvatsku zastavu - pričao je jedan iseljenik.

Hindmarsh stadion (Adelaide, 8. srpnja 1992.)

AUSTRALIJA - HRVATSKA 3-1 (2-1) AUSTRALIJA: Zabica, Durakovic, Van Blerk, Stewart, Ivanovic, Tobin, Peterson, Wade, Spink (Brown), Polak (McCulloch), Tapai HRVATSKA: Ladić, Romić, Dr. Biškup (Čeko), Štimac, Jerkan, Bilić, Jeličić, Pavličić, Miše (Vlaović), Weber, Vučević, Špehar SUDAC: McRoe (Australija). GLEDATELJA: 5000 ŽUTI KARTONI: Štimac, Stewart, Špehar, Bilić CRVENI KARTONI: Štimac STRIJELCI: 1-0 Tapai (10), 2-0 Spink (14), 2-1 Weber (31), 3-1 Van Blerk (81) IGRAČ UTAKMICE: Jason VAN BLERK Prije treće, posljednje utakmice protiv Australaca, izbornik Poklepović bio je skrušen. Znao je da će kod kuće, u Hrvatskoj, biti proglašen glavnim krivcem. Zapomagao je novinarima, pričao s igračima. I shvatio cijelu istinu: - Momčad je umorna, nema više šanse za oporavak. Igrači će se oporaviti tek kod kuće.

Kao da nije vjerovao da se može izbjeći još jedan poraz protiv Au-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

41

stralaca koji kao da su se htjeli istresti na našoj reprezentaciji.

Sljedeća se utakmica igrala u Sydneyu. Australci i mi u istom sastavu.

Iako to nitko nije očekivao, izboren je “bod” - 0-0 u zadnjoj utakmici.

›› “Ja bih vašem sucu dao crveni karton” Čuo sam da je prije utakmice bio priređen dug sastanak na kojemu je Poklepović govorio o potrebi “smirivanja situacije”. Pričao je o tome kako su reprezentaciju napale australske novine zbog crvenih kartona i slabe igre. Bilo je, kao, dogovoreno da se naši stisnu i da izdrže utakmicu bez “crvendaća”. Nije išlo. Sudac je isključio Vučevića.

- Bez ikakvog razloga, odgurnuo se od jednog igrača u gužvi, prije toga su ga razbili - opravdavao ga je Štimac koji nije igrao na toj utakmici.

Poklepović je opet sablaznio australske novinare: - Da sam ja Bog, ja bih vašem sucu dao crveni karton. Pa na što sliči to vaše suđenje.

Hajde, barem nije izgubljena utakmica.

- Trčali su naši do iznemoglosti i uspjeli sačuvati mrežu. Čak smo i u napadu bili opasniji. Da igramo još jednu, konačno bismo ih dobili mislio je Štimac.

Weber jer bio dobar, ali australski je vratar imao svoj dan. Nisu Australci loši, imaju englesko-škotski stil, guraju ga na sve načine i teško im se suprotstaviti. Još kad imaju pomoć suca...

- Jedva smo čekali da se vratimo kući. Svi smo svjesni da se domaćinima na ovakvim turnejama pomaže, ali ovako… - opisivao mi je na kraju Šitmac australsku turneju.

Reprezentativci su stigli kući na nož kritika, kao i izbornik Poklepović. Ipak, u svim tim kritikama bilo je i zrnca opravdanja. U Australiji zaista nije nastupila naša najbolja momčad. Iako su neki od naših koji su bili u Australiji rekli: - Zvijezde bi još gore prošle. Čuvale bi noge u onoj tučnjavi s Australcima.

Ipak, sveukupno, nije se mogao zanemariti uspjeh turneje. Hrvatsko

42

ime proneseno je Australijom, naši su iseljenici doživjeli ono o čemu su cijelog života sanjali, a reprezentacija je na duge staze napravila veliku korist. U nacionalnom dresu počela je afirmacija nekoliko igrača koji će nedugo kasnije proslaviti hrvatski nogomet.

Sydney Football stadion (Sydney, 12. srpnja 1992.)

AUSTRALIJA - HRVATSKA 0-0 AUSTRALIJA: Zabica, Durakovic, Van Blerk, Bernal, Ivanovic, Tobin, Peterson (Grbevski), Wade, Brown, Polak, Tapai (McCulloch) HRVATSKA: Žitnjak, Romić, Dr. Biškup, Pavličić, Jerkan, Bilić, Ka. Vulić (Špehar), Miše (Vlaović), Weber, Vučević, Čeko SUDAC: Power (Australija). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Vučević CRVENI KARTONI: Vučević STRIJELCI: IGRAČ UTAKMICE: Dražen BIŠKUP

›› U Zagrebu Cesar Luis Menotti i Meksiko Prijateljska utakmica protiv Meksika u Zagrebu 22. listopada ostat će upamćena kao najposjećenija domaća utakmica naše reprezentacije.

Na opće iznenađenje, taj dan se na maksimirskom stadionu okupilo 50.000 ljudi. Očito da su Meksikanci predvođeni glasovitim trenerom Cesaro Luisom Menottijem bili pravi magnet za naše nogometne fanatike. Nikad prije ni poslije nije bilo toliko gledatelja na domaćoj utakmici naše reprezentacije. Neće zacijelo ni biti s obzirom da su naši najveći stadioni obnovljeni, čime im je smanjen kapacitet.

Dolazak Meksikanaca u Hrvatsku, koja je bila poprištem krvavog rata, bilo je veliko iznenađenje. Sami Meksikanci su u Zagrebu tvrdili kako nikada ne bi došli u Zagreb da nije bilo menedžera Predraga Naletilića.

- Mi smo imali informacije da nam je bolje ne dolaziti u Hrvatsku, no gospodin Naletilić toliko nas je nagovarao da smo ipak na kraju pristali.

Nikad, baš nikad ne bismo došli da nije bilo gospodina Naletilića - govorili su bez ustručavanja Meskikanci.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

43

Tjedan dana ranije Meksiko je igrao u Dresdenu protiv Njemačke, bilo je 1-1. Želio sam silno igrati tu utakmicu protiv Meksikanaca, nalazio sam se tada u Montpellieru, na rehabilitaciji nakon operacije mišića. Već tada je meni srce kucalo samo za reprezentaciju, klubove sam doživljavao kao pomoćno sredstvo kako bih bio potpuno spreman za nacionalnu vrstu. Potpuno ne okupirala ideja o hrvatskoj reprezentaciji, o tome sam danima razmišljao. Zato mi je bilo veoma krivo što nisam bio u konkurenciji za Meksiko, a čudio sam se i izjavama izbornika Poklepovića koji je u najavi te utakmice govorio: - Normalno je da se popis reprezentativaca komentira. Ja sam se prilikom sastavljana popisa vodio željama i težnjama ove reprezentacije koja će najvjerojatnije nastupati u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. godine. Ne možemo baš računati na malo starije igrače - rekao je Stanko.

Protumačio sam si da se odriče starijih igrača, ja sam tada već imao 27 godina i mnogi su me doživljavali kao starijeg. Istina je naposljetku bila potpuno drugačija, ja sam od te utakmice još osam godina nastupao za našu reprezentaciju. Poklepović čak nije pozvao ni Ladića, on se ozbiljno povodio željom za sastavljanjem mlade reprezentacije.

›› Boban razgovarao s Prosinečkim U iščekivanju te utakmice najviše se komentirao možebitni Bobanov dolazak na dvoboj. Naime, Boban je samo dan ranije sa svojim Milanom igrao u Bratislavi protiv Slovana u europskim kupovima. Boban je otputovao u Bratislavu i javnosti poručio kako nije siguran hoće li uspjeti doći na utakmicu protiv Meksika.

- Ako rezultatski dobro prođemo u Bratislavi, molit ću trenera Capella da me pusti. Kad bolje promislim, doista nisam siguran hoću li doći i moći pomoći. Kažete sve su ulaznice rasprodane. Bit će mi stoga još teže.

Boban je tako pričao i odjednom ispalio senzaciju. Da, baš pravu senzaciju.

44

- Neki dan sam dugo razgovarao s Prosinečkim. Prvi put smo, iako smo veliki prijatelji, razgovarali o njegovoj mogućnosti da nastupi za hrvatsku reprezentaciju. Odmah to mogu reći, jer i ja sam jako sretan.

Prosineči je najavio mogućnost da će igrati za hrvatsku momčad. Ne moram vam govoriti koliki će to biti dobitak za hrvatski nogomet - rekao je Boban.

Poklepović je za ovu utakmicu pozvao sljedećih 18 igrača: Slavicu, Žganjera, Dr. Biškupa, Jarnija, Gašpara, Ištvanića, Panadića, Bilića, Pavličića, Bobana Andrijaševića, Špehara, Jeličića, Mišu, Računicu, Šukera, Vlaovića i Cvitanovića.

Predsjednik Saveza Mladen Vedriš bio je posebno sretan, nadahnuto je zahvaljivao Meksikancima na dolasku: - Nadam se spektakularnoj utakmici, ali prije svega Meksikance moram pozdraviti kao prijatelje kojima ćemo doživotno biti zahvalni za dolazak u Hrvatsku, koja proživljava teška ratna vremena.

Jedan od čelnih ljudi meksičkog saveza, izvjesni Lara, uzvratio je komplimentima: - Oduševljen sam pažnjom koju nam posvećujete. Znamo mi za hrvatski nogomet i klase koje ste podarili svjetskom nogometu. Mi smo kao dvostruki domaćin svjetskih prvenstava opet u zamahu, s novim trenerom Menottijem želimo na svjetski vrh. U Zagrebu ćemo nastupati doista s najboljim sastavom, ovdje smo doveli sve najbolje. Šteta samo što nema Huga Sancheza, no njega muči dugotrajna ozljeda. Zato je tu proslavljeni vratar Campos, Hermosilio.

Stanko Poklepović još se potužio na “neopravdano izostavljanje Hrvatske iz kvalifikacija za SP 1994. u SAD-u”.

- Na svjetsku pozornicu ćemo tek u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. godine - rekao je točno Stanko.

Menotti je zacijelo svima bio velik motiv, čovjek koji je s Argentinom 1978. godine postao svjetski prvak i dalje je slovio kao jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Uvijek istog izgleda, malo zapušten s cigaretom u ustima, sad je s Meksikom želio potvrditi svoje znanje.

- Ne bi čovjek samo tako rasprodavao svoj ugled, Meksiko je sigurno odlična reprezentacija. Menotti nikad ne bi otišao u tamo neku lijevu

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

45

reprezentaciju. Pomalo se bojim te utakmice - rekao mi je Slaven Bilić kad je saznao da je na popisu reprezentativaca.

›› A gdje sam ja?

Utakmica je odigrana u spektakularnom ugođaju tako da mi je bilo još teže što nisam igrao. U pohod po svjetsku slavu s te je utakmice krenuo Davor Šuker koji je sa dva zgoditka torpedirao Meksikance. Pojavio se i zaigrao od prve minute i Zvonimir Boban, kojem nije smetalo što je večer prije nastupao za Milan u Bratislavi.

Kombinacija Boban - Šuker pokazala se dobitnom, njih su se dvojica na terenu protiv Meksikanaca nalazila i zatvorenih očiju.

Utakmicu je gledao i predsjednik dr. Franjo Tuđman, njegova je nazočnost na utakmicama reprezentacije već prerastala u tradiciju.

Uz urnebesno navijanje (pričao mi je Bilić da je strahovit huk s tribina pomeo Meksikance) naši su u prvome poluvremenu propustili nekoliko prigoda, da bi na kraju poveli iz jedanaesterca dosuđenog u zadnjoj minuti prve dionice. Šuker je pobjegao iz zaleđa, dobio loptu i sjurio se prema Camposu, koji ga je grubo oborio. Sam je, kao i toliko puta kasnije, izveo najstrožu kaznu. Snažno i rutinirano, kao da to radi pedesetak puta dnevno.

Meksikanci uopće nisu razočarali, imali su loptu više u nogama (“Da vidiš kako se dodavaju”, pričao mi je Bilić), ali naši bi, čim su se dočepali lopte, silovito jurnuli prema Camposu. S njima je u napad trčalo i pedesetak tisuća navijača.

I kad su se Meksikanci pred kraj utakmice potpuno otvorili ne bi li izjednačili, stigla su ih još dva pogotka. Dean Računica koji je zamijenio umornog i odličnog Bobana postigao je, kako je sam poslije utakmice rekao, pogodak karijere. Asistirao mu je Igor Cvitanović.

U zadnjoj minuti evo opet na sceni Šukera, zgoditak je postigao uz pomoć Jarnija i ta je kombinacijama godinama kasnije bila uspješna.

Jarni bi nabacio, Šuker bi zabio.

Naši su nogometaši dugotrajnim ovacijama ispraćeni s travnjaka.

Kada sam sve čuo, mojoj tuzi nije bilo kraja. A gdje sam tu ja?

46

Menotti je izjavljivao: - Kada smo vidjeli koliko ima publike, odlučili smo igrati otvoreno, što bismo drugo. I tako smo dobili porciju. A vidjeli ste, uopće nismo loše igrali.

Zanimljivo je utakmicu opisao debitant, vratar Slavica: - Igrali su 1-1 protiv Nijemaca, sada smo ih mi složili sa 3-0. Zgodna paralela za svijet koji mora saznati kakav se nogomet igra ovdje.

Ante Miše i Slaven Bilć još nisu mogli prežaliti Australiju. To se osjetilo iz njihovih izjava: - I sad ti to usporedi s australskom turnejom! Meksikanci su bili korektni, mi odlični i evo ti rezultata - rekao mi je Miše.

- Fenomenalno, pogotovo nakon Australije koja nam je još bolna rana. Kakav je to delirij bio nakon dva pogotka u zadnjih pet minuta.

Lijepo, prelijepo, veličanstveno… - pričao je Bilić.

Menotti, kojeg su u javnosti spominjali danima nakon utakmice, hvalio je naše igrače: - Ne poznajem baš dobro vaše igrače, ali mogu tvrditi da imate dobro izbalansiranu momčad. Sada vam slijedi težak rad, mukotrpan proces stvaranja reprezentacije. No, jednu istinu imate - imate igrače!

Stanko Poklepović je pak govorio: - Vidio sam da u svlačionici igrači plaču. Ne čudim se, nakon ovakve utakmice. Prvo ime? Sigurno Zvonimir Boban. Nije mu smetalo što je dan prije igrao težak dvoboj, stoga veliko mu hvala. Njegova je profinjenost samljela Meksikance.

Boban se nije ustručavao reći: - Pobjedu poklanjamo našoj Hrvatskoj i predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je naš veliki navijač. I sam se pitam, otkuda toliko dobrih igrača na našem ovako malom prostoru. Prije utakmice javio mi se Prosinečki i svima nam zaželio sreću, Uskoro će i on biti s nama!

Dvostruki strijelac Šuker je govorio: - To mi se najviše sviđa, da profesionalnim odnosom pobijedimo tako jaku reprezentaciju, predvođenu takvom trenerskom markom. Nismo im baš zahvalili na lijep način što su došli k nama kada nitko drugi nije htio. Ne bih volio da zbog toga gospodin Menotti ima problema. Ja

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

47

mu zbog ovoga dolaska Meksikanaca posebno zahvaljujem. Što bih dao da sam bio tamo…

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 22. listopada 1992.)

HRVATSKA - MEKSIKO 3-0 HRVATSKA: Slavica, Dr. Biškup (Gašpar), Jarni, Ištvanić, Pavličić, Bilić, Andrijaševic, Miše, Šuker, Boban (Računica), Špehar (I. Cvitanović) MEKSIKO: Campos, Ambriz, Hernandez, Suarez (Gutierrez), Espaqa, Ramirez, Hermosillo, De la Torre (Alvez), Uribe (Bernal), Espinosa, Coyote SUDAC: Hutak (Mađarska). GLEDATELJA: 50.000 ŽUTI KARTONI: Hernandez, Campos CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Šuker (45), 2-0 Računica (85), 3-0 Šuker (90) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Nema me ni protiv Ukrajine, je li za mene s reprezentacijom gotovo…

Prošlo je čak osam mjeseci do nove utakmice, u Zagrebu je gostovala Ukrajina. Opet me nije bilo. Nisam bio ni pozvan. Iz opravdanih razloga, moja ozljeda još nije bila zaliječena, ali su me u cijeloj priči mučile neke druge stvari. Zapravo, uhvatio me strah da više nikad neću nastupiti za hrvatsku reprezentaciju. Možda to iz sadašnje perspektive izgleda smiješno, ali ja sam se tada ozbiljno uplašio te mogućnosti.

Stanko Poklepović je smijenjen, a u Savezu se nisu mogli odlučiti za novog, profesionalnog izbornika. Kocka je pala, poslije se vidjelo privremeno, na Vlatka Markovića, koji je postavljen na čelo svih selekcija. Štoviše, njegova je dužnost dobila poseban naziv: voditelj hrvatskih seniorskih reprezentacija. Vlatko Marković vodio je i pomlađenu hrvatsku vrstu te godine na Mediteranskim igrama u Francuskoj. Ta je reprezentacija doživjela krah, a ja sam iskoristio prigodu, dok sam još bio na rehabilitaciji zbog ozljede mišića, da porazgovaram s novim voditeljem reprezentacije, zapravo tadašnjim izbornikom. Susreli smo se u Montpellieru.

Kako sam unaprijed strahovao što će biti s mojim nastupima za

48

reprezentaciju, Markovićevim sam riječima dao previše težine. Razgovarajući s njim, u jednom sam trenu zavapio: “Pa, zašto me ne pozovete u reprezentaciju, makar sam ozlijeđen? Samo da budem tamo s momcima, da održim kontinuitet”. Marković mi je odgovorio da sam ozlijeđen i da doista nema smisla pozivati nesposobne igrače.

Mislio sam da više nikada neću zaigrati za reprezentaciju. Njegove sam riječi protumačio upravo tako, iako sam znao da ću se oporaviti od ozljede. Isto sam tako, ranije, doživio Poklepovićeve riječi, kad je govorio da se sprema generacija mlađih igrača koja bi trebala iznijeti kvalifikacije za Europsko prvenstvo 1996. godine. Dodavši tome Markovićevo objašnjenje, pomirio sam se da je s mojim nastupima za reprezentaciju gotovo.

U krivu si, mnogi su mi tada govorili, ali ja sam bio previše uplašen da bih sam sebi priznao kako za mene još ima šanse. Sudbina je potom htjela da mi Vlatko Marković sedam godina kasnije, kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, uruči posebnu nagradu za 60. nastup u hrvatskoj reprezentaciji. Kad sam s njim razgovarao u Montpellieru, u ljeto 1993. godine, imao sam samo dva reprezentativna nastupa.

›› Strah kao motiv Proživljavajući sve te dvojbe, konačno sam shvatio koliko sam zaljubljen u reprezentaciju. Mislim da me upravo taj strah motivirao - jer bilo je još sličnih slučajeva kad se radilo o mojoj reprezentativnoj karijeri - da se zadržim među “vatrenima”.

Prijateljska utakmica protiv Ukrajine bila je još jedan dokaz snage našeg nogometa. Marković se oslonio na sličan izbor igrača kao i Poklepović: Ladić, Žitnjak, Pavličić, Vulić, Živković, Jarni, Peršon, Adžić, Mladenović, Jurčević, Stanić, Miše, Špehar, Šuker, Bičanić, Boban, Bokšić.

Nije se možda igralo tako dobro i kvalitetno kao protiv Meksika, no 3-1 pobjeda dala je i nogometašima i ljudima u Savezu novi polet za naporan rad u stvaranju nogometne reprezentacije.

Odmah nakon dvoboja protiv Ukrajine govorilo se da Savez treba profesionalnog izbornika, s ugovorom, koji će se isključivo brinuti za A

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

49

reprezentaciju. Mnoga su imena bila u optjecaju: neki su pretpostavljali da će ostati Marković, neki su spominjali Ivića, mnogi Blaževića, i Poklepović je bio aktualan. Ja sam, priznajem, pomalo sebično, razmišljao hoće li me se novi izbornik uopće sjetiti. Svoj strah o odlasku iz reprezentacije nikako nisam mogao odagnati.

No, prije izbora novog izbornika Marković je morao odraditi utakmicu protiv Ukrajine. I odradio ju je dobro. Sam se kasnije često znao našaliti da je on jedini hrvatski izbornik sa stopostotnim učinkom - jedna utakmica, jedna pobjeda.

Pred 25.000 ljudi u Maksimiru mrežu Ukrajinaca načeo je, a tko bi drugi, Davor Šuker. Već u 13. minuti. Dubravko Pavličić, koji je proglašen i igračem utakmice, iznio je loptu s naše polovice i proslijedio je Jarniju na lijevom boku. Slično kao i protiv Meksika, Jarni je probio svoju stranu i centrirao na drugu vratnicu. Radio je to besprijekorno, kao što je i Šuker dočekivao njegova nabacivanja. Naklon Šukerove glave i 1-0.

Nakon takve krasne akcije u svečanoj je loži ustao i predsjednik Tuđman i dugo pljeskao našim nogometašima. Ukrajinci su znali zaprijetiti, no naši su bili opasniji. Pravo je čudo da se na odmor nije otišlo s većom prednošću. Nažalost, u toj se utakmici ozlijedio Zoran Vulić. Dobro je da ozljeda nije bilo više, sezona je već završila, mnogi pozvani igrači bili su već na odmoru i onako nepripremljeni bili su skloniji ozljedama nego inače. Ceh je platio Zoran Vulić. Zgodno je to primijetio Antun Vrdoljak, rekavši: - Vrijeme odigravanja utakmice je malo nezgodno, poslije završetka prvenstava, i Hrvatske i Ukrajine. Zato je utakmica u nekim dijelovima bila i dosadna. Ipak, svaka utakmica koja se u ove ratne dane odigra u Hrvatskoj i te kako puno znači za naš nogomet koji traže svoje mjesto u svjetskoj hijerarhiji.

›› S kupanja na teren Hrvatska je povećala vodstvo početkom nastavka. U jednoj naoko bezopasnoj akciji Željko Adžić se odlučio na šut sa dvadesetak metara i iznenadio vratara Koutina. Nekoliko minuta kasnije Živković je bio

50

veoma nesretan jer je udarcem iz daljine pogodio vratnicu. Utakmica je njegovim pogotkom mogla biti završena.

- Nisam gađao, samo sam opalio po lopti. Da sam gledao, onda bih i pogodio. Baš me neće - pričao je Živković.

Ukrajnici su smanjili desetak minuta kasnije, pomalo nespretna obrana nakon Vulićevog izlaska kapitulirala je nakon jednog centaršuta.

Gusin je nadskakao Ladića i Pavličića i poslao loptu iza njih u mrežu.

Nakon toga Ukrajinci su uprli sve snage ne bi li izjednačili. Bilo je dosta gusto. Zvonimir Boban je pokazivao znake umora, nestalo je inicijative na sredini terena, svi su se počeli uzdati u Ladića. S pravom, Ladić je dvije sjajne akcije Ukrajinaca ukrotio i odradio svoj posao za - pet.

Sedam minuta prije kraja svi su odahnuli, opet je inicijator akcije bio Jarni. Iz slobodnog udarca s lijeve strane nabacio je krasnu loptu u kazneni prostor, naletio je Bičanić koji je zamijenio Bokšića i zabio loptu pod prečku. Lijep gol za lijepih 3-1.

Bokšić je nakon utakmice priznao: - Prije ove utakmice bio sam 25 dana bez treninga. Sve je, s obzirom na okolnosti, ispalo super.

Zvonimir Boban uvijek je znao ponuditi pravo objašnjenje: - Nismo se baš pokazali, ali vide se konture prave momčadi. Pazite, mora se znati pobijediti i kad ne igrate naročito. Tako je ovaj put bilo s nama.

Vlatko Marković duhovito je primijetio: - Moram reći da 80 posto naših nogometaša dolazi ravno s kupanja.

Zato smo se bojali naše nespremnosti. Bokšić je čak molio da ga zamijenim, ostale su hvatali grčevi. Do Vulićeve ozljede sve je štimalo. Ipak, meni je sve izgledalo dopadljivo, pobjeda je uvijek pobjeda. Ukrajina gaji dobar nogomet i za nekoliko godina bit će u svjetskom vrhu - završio je Marković.

Njegova su se predviđanja obistinila, samo nekoliko godina kasnije Ukrajina je bila strah i trepet za sve reprezentacije. Uostalom, protiv iste smo reprezentacije u dva oštra dvoboja jedva izborili plasman na Svjetsko prvenstvo 1998. godine.

Ova je utakmica bila organizirana s namjerom da se Uefi pokaže

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

51

kako je Hrvatska sposobna organizirati zahtjevne utakmice. Naime, Croatiji i Hajduku tih je dana prijetilo nenastupanje u europskim kupovima zbog ratnog stanja. Našim je klubovima ipak dopušten nastup u Europi, ali zbog pogoršane ratne situacije u rujnu Hajduk je protiv Ajaxa morao igrati u Ljubljani, kao i Croatia dva tjedna kasnije protiv Steaue.

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 25. lipnja 1993.)

HRVATSKA - UKRAJINA 3-1 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Živković (Gašpar), Jarni, Pavličić, Vulić (Mladenović), Peršon, Adžić (Čelić), Miše, Šuker (Špehar), Boban, Bokšić (Bičanić) UKRAJINA: Koutin, Popov, Beženar, Dirijavka, Mihailenko (Topciev), Polunin, Pohlebajev, Khritsina (Kovalets), Šapenko, Gusev (Gusin), Konovalov SUDAC: Jamsek (Slovačka). GLEDATELJA: 25.000 ŽUTI KARTONI: Dirijavka, Beženar CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Šuker (13), 2-0 Adžić (47), 2-1 Gusin (52), 3-1 Bičanić (60) IGRAČ UTAKMICE: Dubravko PAVLIČIĆ

›› Došao je i ostao Ćiro Blažević...

Do sljedeće utakmice trebalo je proći devet mjeseci. No očito je tako trebalo biti, jer prvi sljedeći dvoboj nije bio nimalo beznačajan. Uostalom, na toj utakmici protiv Španjolaca, u ožujku 1994. godine, promoviran je novi izbornik Ćiro Blažević, zajedno s direktorom reprezentacije Tomislavom Ivićem.

Ja sam i dalje odrađivao pečalbarske dane u francuskom Montpellieru. Dakako, zanimalo me kome će pripasti kormilo reprezentacije. Na dan kada su kao prvi ljudi reprezentacije imenovani Blažević i Ivić zvao sam brata u Split koji mi je rekao: - Što misliš, tko je novi izbornik?

- Ne znam, je li poznato ime?

- Dva su imena - odgovorio mi je brat.

Moja je zbunjenost bila potpuna. Koja dva imena? Zar su se odlučili za dva imena, dva izbornika…

Iako je povijest koju su pisali nogometni treneri pokazala i dokazala

52

da nije moguće jednu momčad dati dvojici stručnjaka, ljudi u našem Savezu odlučili su se za kompromis. Na čelo nacionalne nogometne vrste postavili su dva proslavljena, znanjem bogata stručnjaka, dvije nogometne karizme koje su karakterima bile posve suprotne. Blažević je izbornik, Ivić je direktor reprezentacije.

Začudile su me bratove riječi. Tko će određivati reprezentativce, trenirati će ih valjda Blažević, on je kao trener, izbornik. Znao sam otprilike kako njih dvojica razmišljaju. A razmišljali su različito. Blažević je oduvijek u novinara, ali i u nas nogometaša, slovio kao improvizator, motivator, ekscentrik koji se potpuno uživi u situaciju, dočim je Ivić slovio kao veliki teoretičar koji među igračima nije omiljen. No neko je vrijeme bilježio vrhunske rezultate, temeljito je pratio razvoj nogometne igre i u tome mu u svijetu nije bilo premca. Osobno, sumnjao sam u mogućnost velike suradnje njih dvojice. Uz to, bio sam zaokupljen svojim razmišljanjima. Da, doista nezgodnim razmišljanjima, bilo me strah hoće li me ovaj “dvojac bez kormilara” uopće pozvati u reprezentaciju.

- Možda će me jedan htjeti, a drugi neće - glasno sam sebi mrmljao u bradu, čudeći se toj novoj izborničkoj kombinaciji.

Da sam bio u pravu potvrdio je i slijed događaja. S jednim od te dvojice trenera imao sam dosta problema. Ne odmah spočetka, no s vremenom sam došao u sukob s jednim od njih.

›› Ćirina usluga meni i Prosinečkom S nestrpljenjem sam iščekivao prvi popis igrača za dogovorenu utakmicu protiv Španjolaca u Valenciji, 23. ožujka te 1994. godine. Laknulo mi je kada sam vidio svoje ime. Mislim da je za moje pozivanje kod novog izborničkog dvojca intervenirao Zorislav Srebrić, koji je bio i ostao “alfa i omega” naše reprezentacije.

Zapravo, tek sam kasnije postao svjestan koliku je uslugu meni i Robertu Prosinečkom tada učinio Ćiro Blažević. Trudit ću se pojasniti ovu konstataciju. Eto, ja sam u trenutku poziva zapravo još bio ozlijeđen, nezaliječene noge nisam bio potpuno spreman. Zbog te ozljede do tada sam propustio lijep broj reprezentativnih utakmica, a kako su me

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

53

dotadašnji izbornici zbog ozljede zapostavljali, i ja sam počeo tonuti u strah. Pravi, iskonski strah koji mi je govorio da je s mojim igranjem za reprezentaciju gotovo. Ćiro me zaista spasio s tim pozivom za Španjolsku. Spasio!

Robert Prosinečki je druga priča. Prosinečki do tada uopće nije igrao za hrvatsku reprezentaciju. Mnogi su u Hrvatskoj bili za njegov nastup u našoj reprezentaciji, iako je bilo dosta i onih koji su bili protiv, zbog njegova igranja u Crvenoj zvezdi.

Prvi put smo tada zajedno zaigrali Prosinečki i ja u veznom redu.

Nedostajao je Boban, zbog ozljede. No kako je Boban bio siguran član prve postave u glavama svih, tako je tada nastalo i pitanje u glavama novinara koje se protezalo sve do Bobanova odlaska iz reprezentacije 2000. godine.

Mogu li tri vrsna tehničara poput Prosinečkog, Bobana i Asanovića igrati zajedno? Novinare je to pitanje mučilo gotovo svakodnevno u bezbrojnim napisima. Nas trojicu to je opterećivalo. Blaževiću je bio zgodan način da manipulira novinarima, on je na to pitanje uvijek imao odgovor. Zapravo, odgovor smo mu uvijek davali mi koji smo većinu utakmicu odigrali na najbolji mogući način.

Na kratke pripreme u Zagrebu, zapravo okupljanje prije polaska u Španjolsku, došao sam s velikim nabojem, kao u početnika. Želio sam se nametnuti novom stručnom stožeru, ugrabiti prigodu i više je nikad ne ispustiti. Mislim da smo u tu utakmicu protiv Španjolske svi manjeviše ušli s takvim nabojem. Nitko nije bio siguran čeka li ga mjesto u budućoj Blaževićevoj ili Ivićevoj postavi.

›› Utakmica dokazivanja Na travnjak u Valenciji utrčali smo kao da je riječ o presudnoj kvalifikacijskoj utakmici. To za nas nije bila obična prijateljska ili pripremna utakmica. To je bila utakmica dokazivanja. Htjeli smo se dokazati sebi, novim trenerima, svjetskoj nogometnoj javnosti. Jer, Španjolska nije koja god reprezentacija. Nadalje, Hrvatska je još bila u ratu, mi smo bili prepuni zanosa, a naboj kojeg smo osjećali zbog novog početka nije se mogao

54

zatomiti. Na kraju su još Španjolci i dobro prošli, samo sa 0-2 porazom.

Meni je iz tih dana najzanimljivija svojevrsna rezerviranost među nama. Sada mi je to shvatljivo. Znali smo mi igrači i Blaževića i Ivića, ali više iz priča i ponekog susreta nego što smo radili s njima. Nismo se ni mi igrači toliko međusobno poznavali. Potajno smo se promatrali i, potajno, uvlačili jedan drugoga u razgovor kako bismo “ubili” tremu.

Priprema za utakmicu bila je fantastična. Mislim na pripremu u našim glavama. Skupili smo se u Zagrebu i bez kompleksa krenuli u Španjolsku. Tu nam je pomogao Blažević koji nam je stalno govorio kako moramo razmišljati o napadu više nego o obrani.

Mnogo je oprezniji bio Ivić. On je govorio da ćemo u najmanju ruku biti ravnopravni Španjolcima. Ćiro je grmio da ćemo ih zgromiti.

Ivić je nekoliko dana prije utakmice u Valenciji gledao utakmicu europskih kupova u Parizu, između domaćeg PSG- i Reala, za koji je nastupao Prosinečki.

Po dolasku u Valenciju Ivić se iznenadio kada je od novinara čuo da će kapetansku vrpcu ponijeti upravo Prosinečki.

- Fino je to - s čuđenjem je Ivić odgovarao novinarima, kao da je htio pokazati da mu ne smeta što će Prosinečki biti kapetan, ali mu smeta što on nije sudjelovao u odluci.

Blažević i Ivić na ovu su utakmicu poveli 21 igrača: Ladića, Slavicu, Mornara, Jarnija, Bilića, Jerkana, Pavličića, Mišu, Bokšića, Prosinečkog, Šukera, Ištvanića, Štimca, Vukovića, Vučevića, Jankovića, Stanića, Andrijaševića, Vlaovića, Cvitanovića i mene. Španjolci su tada bili u top-formi, u kvalifikacijama za SP 1994. u SAD-u eliminirali su tadašnje europske prvake Dance. Španjolski izbornik Xavier Clemente morao je pokazati s kakvim će ambicijama Španjolci u Ameriku. Kakav je sastav imao, nije bilo ni čudno što su ambicije bile goleme. Mi smo ih barem malo spustili na zemlju.

Alen Bokšić zanimljivo mi je govorio prije te utakmice.

- Sve ovo do sada bila je šala. Ovo je prva ozbiljna utakmica naše reprezentacije. Sve ostalo bilo je revijalnog karaktera. Ovo je zapravo prva velika utakmica naše nacionalne momčadi, važna za moral i elan u budućnosti. Kako je nama najvažnije uigravati momčad, ovakve su nam

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

55

utakmice nužne. Daj Bože da ih je što više.

Očekivalo se da će Nikola Jerkan ponijeti presudan teret u ovoj utakmici. On je trebao biti zadužen za opasnog Salinasa, a do tada nije baš imao iskustva u reprezentativnim utakmicama. Ali, Španjolce je odlično poznavao jer je nekoliko godina igrao u Oviedu.

- Španjolski je izbornik Clemente prije nekoliko dana u novinama rekao da Španjolska igra protiv prvog favorita Europskog prvenstva u Engleskoj 1996. godine. Da, on je mislio ozbiljno. Za ovakvu pripremnu utakmicu, za pravu provjeru, tražio je od saveza da mu nađe što jačeg suparnika. On želi trijumf protiv jake momčadi, a nas smatra takvima rekao nam je Jerkan.

›› Prvi put izvan domovine Bila je to po još nečemu raritetna utakmica - prvi nastup hrvatske reprezentacije izvan domovine. U takvoj, jedinstvenoj utakmici mi smo igrali najbolje što smo mogli.

Na tribinama u Valenciji imali smo čak i podršku navijača, uz stotinjak uglednika tu su bili i predstavnici četiri hrvatske navijačke skupine s kojima je naš Savez želio uspostaviti suradnju za skorašnje kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. Torcida, BBB, Armada i Kohorta od tada su nas redovito bodrili na svim utakmicama… Vidjeli smo dolje s travnjaka naše navijače i naše zastave, Bože kako smo se lijepo osjećali.

Blažević nam je u zadnjoj besjedi prije utakmice rekao kako si on “utvara da smo najbolji na svijetu”, te da od nas očekuje napadačku igru, bez obzira što momčad možda pomalo nalikuje obrambenoj formaciji. Na bokovima su bili Janković i Jarni, u sredini Prosinečki, Andrijašević i ja, obranu su držali Štimac, Jerkan i Bilić, a napad je bio pravi - Bokšić i Šuker.

U nekakvom ludom zanosu i otpočeli smo utakmicu. Nije nam smelo ni navijanje 40.000 Španjolaca, odmah smo preuzeli konce igre.

Već nakon nekoliko minuta smo poveli. I to na kakav način! U pravoj, izrađenoj akciji koju je začeo Prosinečki. On je prošao nekoliko igra-

56

ča, vukao loptu kroz sredinu igrališta, onako nedodirljivo kako on to već zna. Vidio je usamljenog Šukera na lijevoj strani, asistirao mu je… Šuki kao Šuki, nije okolišao, nestrpljivo je tukao, slabo i neprecizno. No njegov udarac ispao je kao odlično dodavanje, lopta je opet došla do Prosinečkog koji je i začeo akciju. Natrčao je Robi na loptu i punom snagom je zahvatio, čuveni Zubizarreta je bio kratak - 1-0 za Hrvatsku. Španjolci su jurnuli kao bijesni psi, počeli smo i griješiti. U jednom trenutku Jarni je nesmotreno vratio loptu Ladiću koji ju je morao uhvatiti rukama, dosuđen je indirektan udarac za Španjolce na samom rubu “peterca”. Kako li smo se bacali tijelima na tu loptu, samo da ne primimo gol... Ma kakva prijateljska utakmica, za nas je ta utakmica protiv Španjolaca bila finale svjetskog prvenstva.

Sredinom poluvremena uspio sam i ja doći do izražaja, vidio sam samog Bokšića na krilu, dao mu dobru loptu. Boka je krenuo prema golu, a onda loptu proslijedio do Šukera (veli Bokšić da ga je Šuker zvao i da je znao koliko bi mu u Španjolskoj značio taj gol). Šukera, koji je igrao u španjolskoj Sevilli, u zadnji su trenutak, neposredno prije realizacije, blokirali.

Imao je Bokšić još jednu pravu šansu, Zubizarreta je izgubio loptu, Bokšić je bio na desnoj strani i dokopao se lopte, no sa strane nije pogodio prazan gol.

Moram reći da sam uživao u igri s Prosinečkim. Nevjerojatnom lakoćom smo se razumjeli, kada sam mu dodao loptu mogao sam otići s igrališta, on bi je još čuvao. I ja sam s njim u igri bio pun samopouzdanja, kada ne bih znao što ću s loptom samo bih je predao njemu. On bi je rolao i rolao i kada bi svi pomislili da nema rješenja, on bi loptu dao nekome potpuno nepokrivenome igraču. Kakav majstor, dao nam je svima potrebnu sigurnost, sigurnost koja se inače zajedničkim igranjem stječe nekoliko godina.

Promatrao sam Španjolce, igrali su s velikim žarom, ali nisu imali organizatora poput Prosinečkoga. Bili su možda i brži od nas, ali mi smo bili odlično postavljeni na terenu. Kod nas je igrala lopta, kod njih igrači u pokretu. U takvom odnosu snaga, zbog mnogo njihova trčanja, Prosinečki i ja smo nesmetano mogli slati mnoge lopte našim napadačima.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

57

›› Španjolci su poludjeli nakon 0-2 U drugome poluvremenu opet smo nakon šest minuta postigli zgoditak. Sjajno je akciju na desnome boku izveo Mornar, koji je zamijenio dobroga Jankovića. Mornar se strčao po krilu, pa sve do korner linije.

Zavrnuo je visoku loptu u sredinu, na drugoj vratnici čekao je Šuker. Naklon glave i lopta je u suprotnome kutu, tamo gdje nema Zubizarrete.

Vodimo 2-0 usred Valencije, nismo ni sami vjerovali. Španjolci su tek sada poludjeli. Igračke veličine poput Ferrera, Abelarda, Nadala, Salinasa, Baqera i Guardiole bile su na koljenima. Clemente je počeo stojeći gledati utakmicu. Nasrnuli su Španjolci iz svih snaga i uspjeli barem u nečemu. Odmah nakon našeg drugog pogotka, u sljedećoj minuti, izborili su jedanaesterac. Beguiristain, koji je zamijenio Salinasa, izmakao je našoj obrani, zaleđa nije bilo i Ladić ga je morao bacit na tlo kako bi spriječio pogodak. Srušeni Španjolac je poželio sam izvesti najstrožu kaznu, iako to nije preporučljivo. Igrač koji je srušen u običaju zaobilazi pucanje jedanaesterca. Ladić je to odlično iskoristio, pročitao je Španjolca i loptu uhvatio bez odbijanja.

Više smo se veselili obranjenom jedanaestercu nego postignutim zgodicima. Znali smo, naime, da je to bio prijeloman trenutak utakmice. Ladić se oraspoložio, hvatao je sve što je išlo u naš kazneni prostor, uklizavao, odbijao, bio je nesavladiv. U toj momčadi Ladić je bio jedini igrač iz domaćeg, hrvatskog prvenstva, u Croatiji e branio odlično i već tada je stjecao naše povjerenje.

- Šteta što se nakon svega ovoga čovjek mora vratiti u surovu stvarnost hrvatske lige - rekao nam je Ladić nakon utakmice primajući čestitke. - Zato ću ovo pamtiti čitav život - nastavio je pričati, ni ne naslućujući koliko će još toga za pamćenje s nama proživjeti. I lijepoga i ružnoga…

Do kraja utakmice nanizale su se šanse na obje strane, Ladić je bio bravurozan, a mi dekoncentrirani da dokrajčimo za težak poraz zrelog suparnika. Ma, završilo je i ovako sjajno, 2-0 za Hrvatsku protiv silno jake Španjolske.

- Što sam vam govorio u poluvremenu, što? - vikao je Blažević u

58

svlačionici nakon utakmice. Ćiro nam je zaista u poluvremenu rekao, pri 1-0 vodstvu, da nećemo izvući ni neodlučeno ako ne zabijemo i drugi gol. Mi smo ga zabili, a ostalo je napravio Ladić. Prije utakmice Blažević nam je jednostavno naredio da igramo napadački.

- Vi ste takva klasa da ne smijete igrati doli napadački. Ma, kako biste vi to igrali drukčije kada u momčadi imate dva najbolja napadača na svijetu - laskao nam je s ozbiljnim izrazom lica Blažević. I sve smo mu više vjerovali.

›› Ili smo mi jaki, ili oni bolesni Na izlasku s terena Slaven Bilić mi je samo prišapnuo: - Nisam vjerovao da smo toliko jaki. Ili su ovi možda bolesni. Ali, 2-0…

I kad bi svi očekivali euforično slavlje u svlačionici, mi smo se ozbiljni istuširali i otišli u autobus koji nas je trebao prevesti do aerodroma.

Gotovo bez osmijeha. Bili smo potpuno prazni, sreću nismo pokazivali. Ali, takvo ponašanje otkrivalo je našu bitnu kvalitetu - nismo nikad zapadali u euforiju, a zbog istog stila ni depresija nam nije bila poznata.

Samo smo s pošalicama znali razbijati svoja razmišljanja. U tim trenucima svi smo se pitali isto što i Slaven Bilić. Zar smo zaista toliko jaki?

Na izlasku sa stadiona okružili su me španjolski novinari. Dugo sam tražio riječi da opišem našu igru. Dosjetio sam se i rekao: - Hrvatska igra aristokratski nogomet.

Davor Šuker, koji odlično govori španjolski, dugo je pričao: - I najoštriji kritičari morat će biti zadovoljni našom igrom. Blažević je u momčad donio prekrasnu radnu atmosferu. Zamislite kako ćemo izgledati kad nam se pridruži Zvonimir Boban. Ovakva momčad mora ići na Europsko prvenstvo.

U tom smo trenutku znali da do EP 1996. u Engleskoj moramo proći kvalifikacije protiv Italije, Slovenije, Ukrajine, Litve i Estonije. Prva dva mjesta osiguravala su put na smotru u Engleskoj.

Ja sam bio najzadovoljniji nastupom Nikole Jerkana. Iako su svi odigrali po mome ukusu, napose Prosinečki i Ladić. No Jerkana su se mno-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

59

gi pribojavali. Kako znam koliki teret može biti nametnuta odgovornost, tako sam ja nekako najviše apostrofirao Jerkanov učinak u Valenciji. Još nešto - ulazak brzog Mornara na bok bio je fenomenalan Ćirin potez.

Kada sam već kod Blaževića, da ne zaboravim još nekoliko njegovih riječi prije ove povijesne utakmice (“Joj, koliko sam povijesnih utakmica odigrao”, toliko bi puta znao zavapiti Ladić): - Znate li zašto mislim da ste najbolji na svijetu? - ozbiljno će Blažević. - Zato što se nitko bolje od vas ne može adaptirati na sve uvjete igre, vi imate dar za improvizaciju kao nitko drugi na svijetu. To je vaš Božji dar. To da svakome možete stati na žulj, da svakome možete nametnuti protuigru. Kada ste pripremljeni nitko vas, baš nitko, ne može pobijediti. Vidjet ćete kako će Španjolska proći. Hajmo sad, halali Huso mater…

U avionu je bilo i pjesme, Anđelko Herjavec, predsjednik Varteksa i jedan od naših najvećih navijača, nije se odvajao od Blaževića: - Čovječe, ti si majstor nad majstorima, s tobom ćemo se još naveseliti, čini mi se…

Stadion Casanova (Valencia, 23. ožujka 1994.)

ŠPANJOLSKA - HRVATSKA 0-2 (0-1) ŠPANJOLSKA: Zubizarreta (Lopetegui), Ferrer, Alkorta, Voro, Abelardo, Hierro (Camarasa), Otero, Nadal (Guardiola), Julio Salinas (Juanele), Higuera, Goikoetxea (Beguiristain) HRVATSKA: Ladić, Štimac (Pavličić), Jarni, Andrijaševic (Vlaović), Jerkan, Bilić, Janković (Mornar, Miše), Prosinečki, Bokšić, Asanović, Šuker SUDAC: Veissiere (Francuska) GLEDATELJA: 40.000 ŽUTI KARTONI: Jerkan, Šuker, Mornar CRVENI KARTONI: STRIJELCI: Prosinečki (6), Šuker (51) IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› Debakl u Slovačkoj Deseta, jubilarna utakmica, dogovorena je u gostima protiv Slovačke.

Igralo se u Bratislavi. I danas se još mnogi pitaju smije li se taj dvoboj protiv Slovaka uopće svrstati pod nastupe A reprezentacije. Blažević i

60

Ivić, naime, u Bratislavu su poslali tadašnji drugi reprezentativni izbor, samo igrače iz Prve hrvatske lige. Nitko od naših “internacionalaca” nije nastupio u tom dvoboju. Ta selekcija Prve hrvatske lige, pod imenom reprezentacije, glatko je izgubila 1-4, što je mnoge od nas naljutilo, a ponajviše samog izbornika Ćiru Blaževića.

Posve je razvidno bilo da su Blažević i Ivić htjeli provjeriti s kakvim još kadrom raspolažu za A reprezentaciju. Htjeli su na taj način pojačati konkurenciju i osigurati svakom “internacionalcu” pristojnu alternativu.

Pokus baš nije uspio, krah na stadionu Slovana natjerao je sve u Savezu da se u budućnosti okane takvih eksperimenata.

Za ovu utakmicu pozvano je 18 igrača: Ladić, Slavica, Toplak, Peršon, Vukić, Brajković, Pavličević, Ištvanić, Mladenović, Soldo, Miše, Rapaić, Popović, Kozniku, Mumlek, Vlaović, Računica i Cvitanović.

O izletu u Bratislavu neki su govorili s optimizmom. No Ivić je bio poslovično oprezan, pričao mi je Rapaić: - Rekao nam je Ivić da mu nije toliko bitna pobjeda koliko spoznaja na koje se igrače u budućnosti može računati.

Kako je završilo, od Ivićeve želje nije bilo ništa. Potvrđivao je to nakon 1-4 i Blažević: - Doslovce nema nijednog igrača koji me zadovoljio. Osramotili smo se do kraja, još smo i dobro prošli. Na klupi sam drhtao kao prut.

Očito je da bez Šukera, Bokšića, Bobana, Asanovića, Jarnija i ostalih ne možemo. Imamo najbolju jedanaestoricu na svijetu. Nedostaju nam zamjene, to je sad očito - rekao je nakon te poražavajuće utakmice Ćiro Blažević.

›› Izgledali smo kao opušak u prašini Što se zaista dogodilo u Bratislavi? Na jednoj od sljedećih reprezentativnih akcija Soldo mi je ispričao: - Najprije je, negdje sredinom poluvremena, Mladenović srušio slovačkog napadača Gostiča u kaznenom prostoru. Dosuđen je jedanaesterac, Dubovsky ga je lako realizirao. Ja sam tada još bio na klupi, igralo se slabo, Slovaci su nizali šanse, spašavali su nas Ladić i prečka.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

61

U nastavku sam ušao u igru, ali bili smo i dalje slabi. Još Slovacima nije suđeno zaleđe, Dubovsky je ostao sam pred Ladićem, obišao ga je, bio srušen i iznova je suđen jedanaesterac. Dubovsky je opet pogodio, iako su se Slovaci prepirali tko će izvesti drugu najstrožu kaznu. Smanjili smo ubrzo, Mladenović je pronašao Popovića koji ima precizan šut.

Nakon tih 1-2 morali smo igrati bolje, otvoriti se, ali nismo imali snage.

Rasturio nas je Lubomir Moravcik, odličan vezni igrač (kasnije pronašao svoj dio slave odličnim igrama u škotskom Celticu, kao i slovački izbornik Jozef Vengloš, op. p.). U istoj minuti kad smo smanjili primili smo treći gol. Nakon dodavanja Moravcika Kinder nas je sve u obrani prošao i poentirao. Nevjerojatno. I na kraju, taj Moravcik potvrdio je uvjerljivost Slovaka, iz velike blizine, neometan, svladao je Ladića.

Naravno da je Blažević bio bijesan. Svi njegovi snovi nakon Valencije prometnuli su se u očajanje: - Ovo nije bio udarac nego nokaut čitavoj hrvatskoj ligi. Izgledali smo kao opušak u prašini. Mislim da smo i poniženi i osramoćeni rigao je vatru Blažević. - Zadnja linija bila nam je najslabiji dio momčadi.

Ako je nešto dobroga bilo u ovoj utakmici, onda je to potvrda da ni protiv koga ne smijemo igrati a da ne računamo na naše “legionare”, igrače koji igraju u inozemstvu. Bilo bi zanimljivije i bolje da smo mi igrali u našem pravom sastavu, ovo nam nije trebalo. Ovakvu blamažu više si nikad ne smijemo dopustiti. Sve što smo do sada uradili besprijekorno uništeno je u tih 90 bratislavskih minuta. Od sada pa ubuduće, u svakoj reprezentativnoj akciji nastupat će samo najbolji.

Ivić je još pokušavao naći koju dobru stranu teškog poraza: - Kad malo promislimo, bolje da se ovo dogodilo sada nego u kvalifikacijama protiv Slovenije ili Estonije. Sad smo vidjeli kakvim igračkim kadrom još raspolažemo. Slijepi smo na ono što se s nogometom događa vani. Ovo će nam dobro doći za otrežnjenje. Ovo nas mora trgnuti i lupiti po glavi. Sutra će naši klubovi izaći u Europi i isto ih može dočekati. Iako sam uvjeren da je momčad naše Prve lige talentiranija nego što je protiv Slovačke pokazala, kritike je ne smiju zaobići. Samo tako može postati bolja. Ima tu igrača koji danas-sutra mogu biti vrijedan kapital u reprezentaciji.

62

Blažević je pak drugi dan u novinama poručivao “kako su mu sada mnoge stvari jasnije”, čak je u jednom trenutku i zaprijetio da nijednog igrača iz “prokletih 90 slovačkih minuta više neće zvati u reprezentaciju”. Toliko ga je zabolio taj poraz. Svjetlo je pronašao u jednom svom razmišljanju.

- Sve si mislim kako bi, da smo imali samo dva-tri igrača iz naše prve postave, bilo 4-1 za nas. Tada ti mladići ne bi bili tako utučeni kao što su bili nakon utakmice u Bratislavi. Ovo sada i za njih mora biti težak udarac.

Na pitanje čija je to ideja bila da se u Bratislavu pošalje momčad sastavljena isključivo od igrača iz domaće lige, njegova ili Ivićeva, Ćiro je rekao: - Zajedno smo to smislili. To je isključivo naše djelo, jadna nam majka. Nikad više ovakve gluposti, nikad više…

Stadion Slovana, (Bratislava, 20. travnja 1994.)

SLOVAČKA - HRVATSKA 4-1 (1-0) SLOVAČKA: Vencel, Stupala, Tomasek, Moravec, Kinder, Hipp, Weiss, Rusnak, Gostič, Dubovsky, Moravcik HRVATSKA: Ladić, Toplak, Vukić (Rapaić), Brajković, Pavličić, Ištvanić (Soldo), Mladenović, Miše, Kozniku (Popović), Računica (Mumlek), Cvitanović SUDAC: Puhl (Mađarska). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Toplak, Miše CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Dubovsky (23., 11 m), 2-0 Dubovsky (61., 11 m), 2-1 Popović (67), 3-1 Kinder (68), 4-1 Moravcik (83)

›› S Mađarima teže nego sa Španjolcima Prigodu za popravni ispit Blažević i Ivić imali su samo mjesec dana kasnije. Savez je dogovorio dvije utakmice, najprije protiv Mađara u Gyoru, potom protiv Argentine u Zagrebu. Naravno, svi smo se zapalili za Argentince u Zagrebu, bilo je najavljeno da će u sastavu Argentine biti i Maradona. No Blaževiću je bila važnija utakmica protiv Mađara.

Odmah nam je pojasnio i zašto.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

63

- To što sam doživio u Slovačkoj bilo je strašno. Nisam zvao vas najbolje i ispao sam budala. Skoro su me Slovaci pribili na kolac.

Bolio je Blaževića taj poraz. Gotovo da nam je tepao, sve u želji da mu se opet ne dogodi nešto slično. Mađari su bili neatraktivan protivnik, a mi smo se pojavili gotovo u istom sastavu u kojem smo igrali protiv Španjolske. Od nas se očekivalo mnogo, zapravo lagana i uvjerljiva pobjeda kojom bismo potvrdili vrijednost. Opet je nedostajao Boban, kao i u Valenciji. Zvone je za svoj Milan igrao finale Kupa prvaka protiv Ajaxa. Svi smo bili veseli zbog Milanove 4-0 pobjede u kojoj je sudjelovao i naš kapetan.

- Sinovi moji. Morate me rehabilitirati nakon nezgodnog poraza protiv Slovačke - rekao nam je u jednom trenutku Blažević. - Ovdje ste praktički svi koji ste bili u Valenciji. Ne zanima me Argentina, ja hoću da oderete Mađare.

Za ovu akciju bilo je pozvano 18 nogometaša: vratari Ladić i Mrmić te Janković, Jarni, Štimac, Bilić, Jerkan, Andrijašević, Bokšić, Šuker, Prosinečki, Pavličić, Turković Soldo, Stanić, Mladenović, Igor Cvitanović i ja.

Iako smo u Gyor otišli u zaista jakoj postavi, Mađare nije bilo lako nadvisiti. Šuker je bio ozlijeđen, mene je također zatezala noga. Kako mi se igralo, tako sam malo i prikrio svoju ozljedu. Šuker je bio u lošijem stanju nego ja i u konzultaciji s dr. Žarkom Tomljanovićem izbornik Blažević se odlučio za postavu bez njega. Bez Šukera i Bobana to više nije bila ona vrsta koju je Blažević u svojoj glavi sanjao. Ni igra, dakako, nije bila kao s Bobanom i Šukerom.

›› Nema šanse da dođem do 50. utakmice Prije utakmice vidjeli smo Ferenca Puskasa, legendu mađarskog nogometa. Domaćini su organizirali svečanost na sredini igrališta, Puskas je uručio dres s brojem 50 Zoltanu Bognaru koji se tom utakmicom opraštao od reprezentacije. Pomislio sam, kad bi se meni moglo dogoditi nešto slično. Bio sam već u 29. godini i odmah mi je jurnula misao da pretjerujem. “Nema šanse da dođem do 50. utakmice u hrvatskom dresu”, zaključio sam. Do tada sam odigrao samo tri, ovo mi je bila

64

četvrta.

Ispred Ladića bio je trojac Štimac - Jerkan - Bilić. U vezi smo igrali Prosinečki, Andrijašević i ja, na bokovima su bili Jarni i Janković, a u napadu Bokšić i Igor Cvitanović. Obojica veoma brzi. No nama je u igri nedostajao Šuker. Naša igra i inače je bila malo sporija pa su se brzi igrači poput Bokšića teže snalazili. Za nas kao da je bio stvoren Šuker kao egzekutor. I on je bio pomalo trom, naime djelovao je tako. Igra našeg veznog reda kao da je bila naručena za njega. Bokšić je pak tražio brze, duge lopte u prostor, kako bi se sam sjurio prema suparničkim vratima. A Šuker je čekao kao lisica, mudrijao je s koje će strane doći lopta, imao je nepogrešiv instinkt.

Bokšiću i Cvitanoviću uspio sam ipak u Gyoru uputiti nekoliko dobrih lopti. Jednom sam proigrao Cvitanovića, on je pobjegao u stranu i dodao natrčalom Bokšiću, koji je zapucao šansu. Ali, akcija je bila izvrsna.

Onda su počele grubosti. I nas u veznom redu i napadače Mađari su počeli opasno udarati. Nisi više mogao primiti loptu a da ne uslijedi udarac. Češki sudac nije previše smetao Mađarima. Dopustio im je oštru igru, a ni mi se, zbog nebitnosti utakmice, nismo mnogo živcirali.

Tako je prošlo prvo poluvrijeme, Mađari su tukli, mi smo se branili.

O napadu nismo previše razmišljali, pomalo smo čuvali svoje noge.

Dodao sam još nekoliko puta loptu Bokšiću, ali loše smo se razumjeli, stalno je bilo suđeno zaleđe.

Počeli smo igrati tek u nastavku, kad smo primili zgoditak. Umjesto Štimca, Andrijaševića, Prosinečkog i Cvitanovića Blažević je na teren uveo Sodlu, Mladenovića, Pavličića i Turkovića. Dok smo se snašli, bilo je 1-0 za Mađare. Kereszturi je naslagao cijelu našu obranu (ma probio je i nas u vezi), tukao je s ruba kaznenog prostora i pogodio. Sve nas je prevario čovjek prezimena teškog za iščitati.

Kako smo se samo na brzinu uozbiljili! U istoj smo minuti izjednačili. Uspio sam konačno nekome pravodobno asistirati, dodao sam točnu loptu za Mladenovića - on ima jak šut, odmah je tukao i pogodio. Sve se dogodilo desetak metara od mađarskog vratara. Mladenović je zapravo i bio naš najbolji pojedinac na ovoj utakmici, iako je igrao samo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

65

jedno poluvrijeme.

Desetak minuta kasnije smo vodili. Dogovorili smo se da malo jače pritisnemo Mađare. Uspio sam ukrasti loptu Mađarima na centru, možda sam i napravio prekršaj, no toliko ih je bilo suđeno protiv nas da se sad sucu bilo neugodno oglasiti. Uposlio sam Bokšića koji je iz prve sjajno proslijedio loptu do Turkovića na boku. Turković, koji je debitirao, nije se uplašio nego je krasno dodao Mladenoviću, a ovaj je opet silovito zatresao mrežu. Brza i prava akcija, nema što.

Petnaestak minuta prije kraja primili smo zgoditak. Opet je Čeh Pucek pomogao Mađarima, dosudivši bezrazložno prekršaj na rubu našeg kaznenog prostora. Isti igrač koji nam je dao i prvi zgoditak, Kereszturi, loptu je namjestio malo više ukoso. Živi zid je bio daleko udaljen na insistiranje suca. U takvim situacijama pogodak je siguran ako igrač koji izvodi slobodan udarac točno pogodi. Mađar je u tome uspio, Ladić nije mogao ništa - 2-2.

Do kraja smo se svi čuvali, prigoda nije bilo. Izlazeći s terena vidio sam da Blažević nije nezadovoljan. “To je najvažnije”, rekao sam sebi.

Još jedan poraz bi ga doveo do ludila.

›› Mogli su biti malo nježniji Do mene su došli mnogobrojni hrvatski i mađarski novinari. Morao sam komentirati utakmicu: - Mislim da smo mogli doći do pobjede. Vidi se koliko nam nedostaju Šuker i Boban. Igra nije bila na razini one u Valenciji, ali ne smijemo biti razočarani. Mi smo tek momčad u stvaranju. Nismo mogli, ruku na srce, ovu utakmicu izgubiti. Koliko god Mađari navaljivali. Usput, mogli su biti malo nježniji.

Slaven Bilić filozofski je govorio: - Bolje je da smo igrali neodlučeno nego da smo pobijedili. Tko bi nam stao na kraj da je ostalo 2-1 za nas... Ovako, moramo se zamisliti i još više raditi. Dolazi Argentina, tu treba biti pravi.

Blažević nam je nakon utakmice pričao: - Najprije sam mislio da ste podcijenili suparnika. Ali, niste, igrali

66

ste koliko ste mogli, a i suparnik je bio dosta grub. Tako se dosta teško razvija igra ako je sudac ne sankcionira. Bilo je dosta hrvanja, ali to vas, dragi moji, čeka i u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, na to se morate naviknuti. Ili ste gotovi. Dobri su mi bili Jerkan i Bilić, Mladenović sjajan. S Asanovićem sam jako zadovoljan… Bokšića još čekamo.

Direktor Ivić apostrofirao je učinak i voljni element Mladena Mladenovića. Dosjetio se i pomalo nas kritizirati pa je u jednim novinama rekao da smo svi malo teški i visoki te da ćemo “imati problema na blatnim terenima ili na sparini”.

- Za Hrvatsku je bolje da igra noćne utakmice, kada je svježije - rekao je Ivić.

Mi igrači takve priče nismo obožavali. Ali smo ih morali saslušati, pročitati. Blažević je govorio potpuno drukčije. Nije nas dao kada bi nas svi napadali. Imao je bezgranično povjerenje u nas. Njemu nije smetala ni kiša niti sunce. On je nas znao podignuti s jednom jedinom rečenicom. Kojom? Svaki put drukčijom, kako je već situacija zahtijevala.

Sljedeća situacija zaista je bila nezgodna. U Zagreb je dolazila Argentina s Maradonom!

Stadion ETO, (Gyor, 18. svibnja 1994.)

MAĐARSKA - HRVATSKA 2-2 (0-0) MAĐARSKA: Vegh, Buglits (Kuttor), Meszoly, Keller, Lipcsei (Hahn), Marton, Kovacs (Herczeg), Bognar (Jagodics), Halmai, Kereszturi, Vincze HRVATSKA: Ladić, Štimac (Pavličić), Jarni, Andrijašević (Soldo), Jerkan, Bilić, Janković, Prosinečki (Mladenović), Bokšić, Asanović, Cvitanović (Turković) SUDAC: Pucek (Češka) ŽUTI KARTONI: Jerkan, Kovacs, Halmai CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Kereszturi (51), 1-1 Mladenović (52), 1-2 Mladenović (62), 2-2 Kereszturi (75) IGRAČ UTAKMICE: Mladen MLADENOVIĆ

›› Laktarenje s Maradonom Petnaestak dana kasnije, evo Argentine u Zagrebu. S Diegom Mara-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

67

donom.

No i mi smo bili spremniji, u Zagrebu su organizirane mini-pripreme koje smo dobro odradili. Uvijek bismo dobro igrali nakon što bi bili na okupu nekoliko dana. Kasnije, u jeku kvalifikacija za Europsko prvenstvo, izbornik Blažević bi uvijek zapomagao kad bi nas vodio na utakmicu samo s jednim ili dva zajednička treninga.

- Ne možete igrati tako dobro nakon dva treninga kako biste igrali kada bih vas ja trenirao petnaestak dana - govorio je.

Blaževićevi treninzi nisu bili dosadni, trudio se napraviti što bolju atmosferu, a nama se svima to veoma dopalo. Znali smo da nam u goste dolazi reprezentacija silne snage, štoviše, pretpostavljam da se svatko od nas bojao i rezultatskog debakla. Argentina je tada imala sjajnu momčad (a kad je nema?), koja je upravo završavala pripreme za Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. Diego Maradona je izvađen iz naftalina, on je zajedno s Claudion Caniggiom odradio 15 mjeseci kazne neigranja zbog uzimanja kokaina. Kad su Argentinci u kvalifikacijama za SP na svom terenu u Buenos Airesu izgubili 0-5 protiv Kolumbije, javnost je ustala u Maradoninu obranu i izbornik Basile ga je jednostavno morao pozvati u nacionalnu vrstu.

Iako nije igrao 15 mjeseci, Maradona je još bio jedan od najboljih svjetskih igrača. Sjećam se mnogih njegovih poteza. Sjajnih igara na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine i isključenja zbog grubog starta nogom na Grazianiju protiv Italije. Njegovih fenomenalnih partija u Barceloni, onog pogotka Schustera protiv Crvene zvezde u Beogradu, nakon što mu je Maradona dodao loptu s više od 70 metara udaljenosti. Posebno sam, dakako, pamtio 1986. godinu i Svjetsko prvenstvo u Meksiku, kada je praktički sam dovukao Argentinu do naslova prvaka. Ma, sjećam se i njegovih partija u Napoliju. Kad sam već kod Napolija, u tom klubu sam bio nekoliko godina kasnije, kad je ispadao iz Prve talijanske lige. Maradonin duh stalno jedri nad tim gradom i klubom. O Maradoni se u Napoliju priča baš svaki dan. Kako li je tek u Napoliju bilo u godinama kada je Maradona bio tamo…

Zaista nismo bez straha čekali Argentinu s Maradonom. Mislim da se i Blažević bojao Argentine, iako nam je stalno pričao da se Argentina-

68

ca ne boji, da je optimist, da smo najbolji na svijetu.

- Kad bih vam ja samo mogao prenijeti svoje duševno raspoloženje, tko zna koliko puta bih to ponovio na treninzima.

›› Njemu se ideje roje u glavi Ja sam razmišljao kako će to biti s Maradonom gotovo na istoj poziciji, na sredini igrališta. Pričao mi je Šuker o kakvom je nogometnom genijalcu riječ. On ga je sjajno poznavao, igrali su sezonu zajedno u Sevilli.

- Ma da vidiš uživo kako dodaje loptu! Kakvim pokretima, nikad ne “telefonira” kamo će dodati loptu. Uvijek je to veliko iznenađenje za suparničku obranu. Svi vezni igrači i napadači moraju biti potpuno spremni na asistenciju kad on ima loptu. Jer, Maradona ima rješenje za svaku situaciju. Ako doista nikome ne može dodati loptu, onda kreće u dribling i tu je najopasniji.

Iz prikrajka sam za priprema slušao i Ivića kada je lamentirao Maradoni: - Gledamo li njegove godine (tada je imao 33, op.p.), moram zaključiti da o nogometu nikad više nije znao. Zacijelo ga je sezona neigranja dosta unazadila u formi. No on o nogometu zna sve, u igri nema obaveznih zadataka, mislim na obrambene dužnosti. Potpuno je posvećen gradnji igre i kreaciji. Kod njega nema destrukcije. Osim katkad u ponašanju. Njegova lopta koja “ima oči” još je najbolja u svijetu. I nije ga lako čuvati. Njemu se ideje roje u glavi u djeliću sekunde. Bude li se disciplinirano ponašao, Argentina će za Svjetsko prvenstvo u Americi puno, puno dobiti. Posebice što u momčadi igra s još nekoliko svjetskih znalaca, Redondom, Ortegom, Batistutom, Balbom, Crespom, Ruggerijem, Caniggiom…

Boban je rekao nešto što nas je sve nasmijalo.

- Svi ste vi za njega amateri. On loptu udara nekako drukčije, a od vas se lopta odbija kao od oštrog kamena. A njemu lopta liježe kao ptica u gnijezdo.

Naravno, naša je sportska javnost, kako se približavala utakmica,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

69

obolijevala od “maradonamanije”. Blaževiću je to odlično došlo kako bi podastro svoju tezu o nama kao najboljima na svijetu.

- Kažu da su Argentinci jedni od glavnih kandidata za prvaka svijeta.

Oni to i jesu. Ali, i moji igrači su kvalitetom na svjetskom vrhu. Oni će pokazati i dokazati zašto ih svi obasipamo tolikom ljubavlju i pažnjom.

Na treningu smo mahom pričali o Maradoni. Šuker se pohvalio da je s njim već dogovorio razmjenu dresa.

- Da mi netko ne bi prije uletio. Znam ja vas.

Blažević je na pripremama za utakmicu protiv Argentine računao sa 21 igračem. Od vratara, tu su bili standardni Ladić i Mrmić, a od igrača Turković, Jarni, Bilić, Jerkan, Janković, Mornar, Jurčević, Stanić, Pavličić, Andrijašević, Soldo, Igor Cvitanović, Prosinečki, Boban, Bokšić, Šuker i ja.

Kad smo navečer dolazili u hotel “Intercontinental”, bila je strašna gužva. Sva sila novinara i fotoreportera jurila je za Maradonom, a hotel je već ionako bio pretrpan vojnicima i osobljem Unprofora. U potpunom ludilu Maradona bi se spustio do recepcije hotela, a onda bi svi skočili - i osoblje i gosti i vojnici, da ne govorim o novinarima i fotoreporterima koji su Maradonu gotovo ugušili. Nije ih bilo nimalo strah iako je Maradona, godinu dana prije, jednog dosadnog fotoreportera gađao i pogodio sačmaricom u stražnjicu! Pomislio sam kako ja nešto slično ne bih izdržao.

Maradona je bio smješten potpuno sam na 15. katu hotela “Intercontinental”, u predsjedničkom apartmanu. Vrata njegova apartmana čuvala su dva tjelobranitelja.

›› Na Draženovu grobu Tih je dana Hrvatski nogometni savez bio zatrpan akreditacijskim prijavama za ovu utakmicu. Maradonu je pratila čitava divizija novinara iz Europe, ali i iz Argentine. Jedan komentator za španjolsku televiziju bio je i nekadašnji argentinski izbornik, prvak svijeta iz 1986. godine Carlos Billardo, koji je rekao: - Što će nam nogomet bez Maradone!

70

Maradona je svoj povratak u reprezentaciju uvjetovao. Naime, želio je da se u nacionalnu vrstu pozove i njegov prijatelj Claudio Caniggia, izvanredan napadač koji je stradao zbog iste stvari kao i Maradona. Bijelog praha, kokaina. I on je, poput Maradone, pauzirao čitavu sezonu, pripremao se sam i nije ni pomišljao da bi opet mogao do reprezentacije. Pa nije imao ni klub.

Zagrebački dio reprezentacije Caniggiu je dobro poznavao, posebice Boban i Šuker, koji su protiv njega igrali nekoliko godina prije.

- Bilo je to protiv Atalante, kada smo nesretno ispali. Čudo opasan napadač, izgleda pomalo zapušteno, ali pravi je vrag - pričao je Boban.

Dan prije utakmice Šuker je kazao da nam želi nešto reći. I zaista nas je iznenadio.

- Znate što me Maradona zamolio? Da ga odvedem na grob Dražena Petrovića. Obećao sam mu jednom da ću ga upoznati s njime. Pitao me to nekako skrušeno. Već smo sve organizirali…

Na posljednje počivalište našeg najboljeg košarkaša Šuker i Maradona su došli zajedno, dočekala ih je majka pokojnog Dražena, Biserka.

Dirljivu šutnju u spomen na Dražena narušavali su samo brojni fotoreporteri škljocanjem aparata. Oni su radili svoj posao… I ulovili sliku kad je Diego poklonio Draženovoj majci svoj argentinski dres s brojem 10.

Brojem koji je i Draženu bio najdraži.

- Gospođo, želio bih imati ovakvu sliku - obratio se Maradona Biserki Petrović pokazavši Draženovu sliku na nadgrobnoj ploči. I njegov dres…

Naravno da je to Šuker naknadno sve organizirao. Njih su dvojica bili doista dobri.

Tim su potezom Šuker i Maradona izazvali još veće simpatije prema argentinskoj vrsti koju je u Maksimiru dočekalo 40.000 ljudi. Unatoč jakoj kiši, pravom prolomu oblaka koji je prijetio uništenjem predviđenog spektakla.

Postava je bila sljedeća: kao i uvijek Ladić na vratima, zadnja trojica Štimac, Jerkan i Bilić, Jarni i Turković po bokovima, u sredini Prosinečki, Boban i ja (prvi put sva trojica u Ćirino vrijeme), u vrhu Šuker i Jurčević.

U uvodnoj besjedi Ćiro nam je kazao da je najpametnije malo priče-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

71

kati “kako bismo vidjeli što Argentinci namjeravaju”.

- Ako napadnu kao Tatari, onda se branite i tražite trenutak kad ćete ih sve ostaviti iza sebe. Budu li i oni čekali, nemojte se dati navući. Da vas oni ne ostave iza sebe.

›› Na trenutke smo igrali poput trećeligaša Bilo je točno kako je Ćiro pretpostavljao. Argentinci su bili oprezni, nisu se dali navući. Mi smo isto bili strpljivi i, nažalost, možda je to utakmici donijelo nižu ocjenu. Međutim, kada se nađu dvije jače momčadi, najčešće se primjenjuje takav recept. Mnogo pažljive i obavezne igre, bez previše otvaranja. Srećom, u dvoboju protiv Argentine nije bilo onoga što u pravilu “krasi” takve utakmice. Nije bilo grubosti, jedva da smo, i mi i gosti, napravili nekoliko ozbiljnijih prekršaja.

Kada bi i pobjegli njihovi brzi napadači, Caniggia i Batistuta, bez prekršaja bi ih zaustavljali Štimac, Bilić i Jerkan. Kako je to bilo moguće?

Pa, nisu ni Argentinci bili u top-formi, osjetilo se da imaju još mnogo rezerve. Gledao sam početnih nekoliko minuta Maradonu. Gledao i uživao. Kako je naša obrana pokrivala argentinske napadače, tako je Maradona svako malo širo igru. Njemu baš nikakav problem nije bio pas igraču 40 metara udaljenom od njega, točno na prsa ili na nogu, u punom trku. Gađao je svoje suigrače kao iz puške. I nijednom nije pogriješio.

Ne, nije bio u posebnoj formi, ali precizno je davao ritam svojoj momčadi, nije bilo nijednog napada u kojem Maradona ne bi uzeo loptu i odlučio kako će taj napad biti izveden. Ponekad je to štopalo argentinsku igru, ali nekad bi je on pravim dodavanjem munjevito ubrzao.

Vidjelo se da je njihov glavni čovjek.

Dobili smo i upute da na njega ne idemo preoštro. I nismo. Možda smo napravili tri-četiri prekršaja, jedan sam napravio i ja. Zato je i igrao svih 90 minuta. Tako je i sam rekao nakon utakmice.

Koliko god smo se pazili da nam Argentinci ne utrpaju pogodak, mislili smo i na napad. Težak teren usporavao je napadače, pokušavali smo mi iz srednjeg reda dobaciti pravu loptu Jurčeviću ili Šukeru, ali

72

teško je išlo. Pokušavao je Prosinečki iz daljine, Boban se strašno borio, uzeo je mnogo lopti, no blatnjav teren sprečavao je pas igru. I našu i argentinsku. Tako smo nekoliko minuta i jedni i drugi igrali samo dugim, visokim loptama, poput nekakvih škotskih trećeligaša. Tukao sam i ja jedan slobodan udarac, slabo, Goicoechea je lako obranio.

Igrali smo pozicijski dobro, Ćiro bi rekao da smo “dobro stajali na terenu”. Kiša je nesmiljeno padala i zacijelo je glavni razlog zašto se utakmica nije pretvorila u prvorazrednu nogometnu predstavu. Iako sumnjam da je gledateljima bilo dosadno. Pogledate li sastave obiju momčadi, odmah je jasno da je na travnjaku bilo petnaestak vrhunskih nogometaša koje vrijedi gledati i u lošijoj utakmici. Da me se pogrešno ne shvati, ne pokušavam opravdavati slabije partije nogometnih zvijezda. Ali, prosječan nogometni navijač uistinu rijetko ima priliku vidjeti Maradonu i Caniggiu, Batistutu koji je tada bio tek u pohodu na svjetski vrh, Sensinija, Chamota, uznapredovalog Bobana i Šukera, sjajnog Prosinečkog… Svaki potez tih igrača vrijedi vidjeti, pa makar se dogodio u slabijoj utakmici. Pa zar zbog tih igrača ljudi i ne dolaze masovno na stadione.

›› Andrijašević se mogao proslaviti Nakon odmora, Blažević je umjesto mene uveo Andrijaševića. Očito je smatrao da će Stipe bolje parirati argentinskoj niskoj igri na sredini terena, da će pokušati oduzeti koju loptu. Stipe je imao običaj otići pred sam gol u potrazi za zgoditkom, a i bolje se snalazio na teškom terenu.

Blažević je pogodio, imao je Andrijašević dvije lijepe prilike, zaista se mogao proslaviti. Najprije je udarcem glavom, nakon kornera Prosinečkoga, pucao malo pokraj vrata, a sredinom nastavka promašio je pravu, krasnu šansu. Priliku utakmice, kako su poslije pisali novinari. Prosinečki je najprije proigrao Jarnija, a on je poput Maradone loptu gurnuo o Andrijaševića, koji je lobom pokušao pogoditi mrežu. Lopta je prešla i njegova čuvara Ruggerija i vratara Goicoecheu. Malo je nedostajalo...

- Malo ili puno, isto je - na takve bi konstatacije odgovarao Šuker.

Još je jednom Andrijašević mogao nešto napraviti, lopta je išla prema Šukeru kojeg Stipe nije uočio. Došao je do lopte, ali nije bio u povoljnoj

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

73

poziciji kao Davor i ništa se nije dogodilo. Andrijašević je donio živost, šteta što to nije realizirano.

U nastavku smo bili mnogo bolji od Argentinaca, koji su u zadnjih dvadesetak minuta željeli stati na loptu i dočekati kraj neokrznuti.

Uspjeli su u tome, više nisu prijetili, ali i mi smo se ispuhali. Pogodaka nije bilo i to je zacijelo najviše ražalostilo gledatelje. Ali, to nije bila loša utakmica.

Nešto me podsjetilo na moju prvu utakmicu za reprezentaciju, četiri godine prije na istom stadionu, protiv SAD-a. Jurčević je izašao u poluvremenu, zamijenio ga je Igor Cvitanović. Stasiti se Nikola odmah preodjenuo i krenuo u Beč gdje je njegov Rapid igrao bitnu utakmicu.

Tako sam i ja, u prvom dvoboju protiv Amerikanaca, žurio u Metz.

Znam kako je bio napet.

- Ma, igrao sam s Maradonom, imat ću im o čemu pričati, pozdravio nas je Jurčević.

Maradona je kopnio kako se bližio kraj utakmice. Razmišljao sam o njemu. Sigurno troši strašno mnogo energije na privatni život. Njega su i u svlačionicu pratila dva tjelobranitelja. Teško je to izdržati, zadržati punu koncentraciju za utakmicu. A opet, i kada je dekoncentriran, bolji je od svih drugih. Doista je bio pravi nogometni genij. Grizao je, želio nam je oduzeti loptu, prirediti kontru. Jednom je tako nasrnuo i na mene.

Gotovo mi je odnio loptu. Morao sam ga malo laktom, pa sav se unio u mene. Onako, iz dragosti. Shvatio je i stao. Dosuđen je prekršaj za njega.

Pružio sam mu ruku. Uzvratio je. Zna on bolje od mene kako se to i zašto radi. Zna da se lopta mora sačuvati. Zašto bi mi zamjerio borbenost?

›› Boban, novi Maradona Bili smo zadovoljni nakon remisa. Zadovoljan je bio i Blažević. Svi smo pokraj klupe uživali kad su Zvonimir Boban i Diego Maradona s loptom na koju su se potpisali svih igrača krenuli prema predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu. Vidio sam da su on i Boban zamijenili dresove, svoje “desetke”. Gdje je bio Šuker?

Našem su predsjedniku Boban i Maradona poklonili loptu, a našlo se

74

i cvijeće za njegovu suprugu Ankicu. Ćiro je uživao. Nije izgubio utakmicu protiv Maradonine Argentine, čak je mogao i pobijediti.

- Kako ne bih bio zadovoljan?! Argentinci na kraju priprema za Svjetsko prvenstvo, mi se ovako skupili na nekoliko dana. I bili smo bliže pobjedi. Da smo, kojim slučajem, i mi bili na pravim pripremama, bilo bi ono što bi bilo. Dobili bismo ih, glatko! - pričao je izbornik.

Govorio je Ćiro i o Maradoni: - Ma kakvi on gotovo za nogomet. Što vam je? Igrat će on još dosta dobrih utakmica. Ali, ali… Vidi se da pada. Znam ja novog Maradonu.

Koji je u usponu. Gospodo! - vikao je Ćiro pred novinarima. - To je Zvonimir Boban! Svi su moji igrači pokazali izvanrednu klasu. To što nije bilo golova... Pa što? Igrali su protiv Argentine, jedne od najboljih momčadi u nogometnoj povijesti. I to kako su igrali. Šuker je bio malo deprimiran što nije dao gol: - Nisam imao sreće. A baš sam se htio pokazati pred Diegom.

Boban je, kad smo razgovarali o utakmici, stalno govorio isto. I bio je u pravu: - Najvažnije da smo mi protiv takvih asova, a u Argentini su svi asovi, stalno kontrolirali utakmicu. Ni u jednom trenutku nismo bili podređeni.

To mnogo znači. Znači da imamo moć i kvalitetu, da će s utakmicama, dakle s uigranošću, sve biti mnogo bolje. I opasnije po suparnika. Ne može svatko danas protiv Argentine tako igrati. Maradona? Vidiš koliko je nepredvidiv. Nikad ne znaš što će učiniti s loptom. Kako ga je tek bilo teško čuvati kad je najbolje igrao, ne mogu si ni zamisliti.

Meni se svidjela izjava argentinskog izbornika Alfija Basilea.

- Napadaju nas naši novinari da smo igrali previše povučeno. Odgovorio sam im da nismo igrali protiv početnika nego protiv prave i jake reprezentacije koja će daleko dogurati ostane li u istom sastavu. Znao je čovjek. Za četiri godine bili smo treći na svijetu.

›› Maradonin kraj Što je bilo s Maradonom i argentinskom reprezentacijom?

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

75

Mjesec i nešto kasnije na Svjetskom prvenstvu u Americi Maradona je oduševio nogometni svijet u premijernoj utakmici protiv Grčke.

Dvjema asistencijama, fenomenalnim i raritetnim, zavio je Grke u crno i proslavio svog napadača Caniggiu. Baš kad su nogometni zaljubljenici počeli vjerovati u Maradonin povratak, stigla je zastrašujuća vijest.

U antidopinškoj kontroli nakon utakmice protiv Grčke, u Maradoninom je urinu pronađena zabranjena tvar efedrin. Tvar koja ukazuje na korištenje kokaina. Maradona se branio da je uzimao kapljice za nos zbog prehlade. U kapljicama za nos ima dosta efedrina, govorili su on i neki njegovi liječnici, odvjetnici.

Nije prošlo. Maradona je kažnjen još jednom zabranom igranja, ovaj put dvogodišnjom. To je bio i kraj njegove karijere. Argentina bez Maradone više nije mogla do svjetskog vrha.

A na televizijskim snimkama širom svijeta danima se vrtjela ista slika.

Slika Maradoninog lica koje se unosi u kameru nakon što je sam slomio Grke, raširenih zjenica i usta razvučenih u urlik. Mnogi su govorili da takva gestikulacija nije primjerena “čistom” čovjeku.

Doista, kad je igrao protiv nas, je li i tada bio na kokainu? Imao je tako blagonaklon i drag pogled nakon mog prekršaja. Vjerujem da nije..

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 4. lipnja 1994.)

HRVATSKA - ARGENTINA 0-0 HRVATSKA: Ladić, Turković, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović (Andrijašević), Prosinečki (Mladenović), Šuker (I. Cvitanović), Boban, Jurčević (Mornar) ARGENTINA: Goycoechea,Vazquez (Caceres), Chamot, Sensini, Redondo, Ruggeri, Caniggia (Ortega), Simeone, Batistuta, Maradona, Balbo (Mancuso) SUDAC: Grabher (Austrija). GLEDATELJA: 40.000 ŽUTI KARTONI: Batustuta, Ruggeri IGRAČ UTAKMICE: Robert JARNI

›› Ugodan izlet u Izrael Niz prijateljskih utakmica nastavljen je prekrasnim izletom u Izrael.

Zaista, utakmica protiv Izraela svima nam je ostala u lijepom sjećanju.

I zbog iznimno uspješnog rezultata, 4-0 pobjede u Tel Avivu, i zbog

76

ljubaznosti domaćina koji su nam priredili izlet na Zid plača u Jeruzalemu. Iako je gotovo polovica momčadi bila ozlijeđena, nadmetanje u Tel Avivu prošlo je u našoj potpunoj dominaciji.

Odlazak u Tel Aviv nije bio samo sportskog karaktera, zajedno s nogometnom reprezentacijom putovali su i mnogi gospodarstvenici.

Hrvatska je kao mlada država htjela uspostaviti što bolje odnose sa Izraelom. Stoga je i dogovor za prijateljsku utakmicu protiv Izraela od samog početka imao i političku podršku. Posebno je u tome prednjačio naš Fond za privatizaciju koji je putem nogometnog susreta htio prirediti zbližavanje s izraelskim gospodarstvenicima. Tako su s nama u Tel Aviv putovali čelni ljudi našeg gospodarstva u to vrijeme; Ivan Penić i Nadan Vidošević.

Već nekoliko dan prije puta u Izrael znalo se da ćemo tamo nastupati poprilično nekompletni. Zbog ozljeda su otkazali Šuker, Prosinečki, Štimac i Bilić. I ja sam se osjećao poprilično umorno, sedam dana prije nastupio sam za Hajduk u Varšavi na utakmici protiv Legije. Bio je to prvi kvalifikacijski dvoboj za Ligu prvaka, klubu za kojeg sam tada igrao veoma bitan.

›› Ćiro me vodio novinarima O Izraelcima nismo mnogo znali, dok sam igrao u Francuskoj gledao sam njihovu utakmicu u Parizu protiv Francuza. Čak su i pobijedili sa 3-2, oba pogotka su postigli u posljednjoj minuti. (slično kao i Bugari u Parizu i to je sveukupno jake Francuze koštalo nenastupanja na Svjetskom prvenstvu te godine u SAD). Najpoznatiji igrač im je bio Rosenthal koji je nekoliko godina igrao u Tottenhamu i Liverpoolu.

Inače nisam baš najsretniji kada prije utakmice moram razgovarati s novinarima, no Blaževićevu naredbu prije utakmice morao sam poslušati.

- Ti si tu sada najstariji, sa mnom ideš na konferenciju za novinare, rekao mi je Ćiro dan prije utakmice.

- Nemojte šefe, kud baš mene.

- Baš tebe, da. Da te nisam čuo. Ti si sada meni glavni, ti i nitko dru-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

77

gi. Ne moraš ići, ne moraš ništa ako nećeš… Ne moraš ništa, ne moraš ni igrati…

Naravno, nakon tih riječi nije mi na pamet palo da i dalje proturiječim.

Novinarima je Ćiro pričao o našem sastavu bez najboljih pojedinaca, o željama ostalih da se konačno nametne, a odjednom je rekao: - Ako je Asanović u dobrom raspoloženju ja se nimalo ne bojim. A tko će znati je li on raspoložen? Uzdam se nadalje i u Alena Bokšića koji do sada u reprezentaciji nije pružio očekivano. On će prije ili kasnije eksplodirati, možda već sutra.

Glasnogovornik Saveza Darko Tironi me predstavio kao čovjeka koji je dao prvi gol za Hrvatsku, napomenuvši da sam odigrao dosad pet utakmica za Hrvatsku. Nastup protiv Izraela bio je, inače, 13. utakmica naše reprezentacije.

- Odigrao je pet utakmica zato što ja najveće vrijeme nisam bio izbornik, rekao je Blažević smijući se i gledajući me ravno u oči. Kao da mi je htio polaskati… Što sam rekao? Nešto sam pričao kako smo čuli da su Izraelci agresivni, no da ćemo i mi biti barem duplo žešći.

Prije utakmice na zagrijavanju nam se ozlijedio Bokšić, pa je zamijenjen Igorom Cvitanovićem. Blažević je bio ljut kao ris.

Po sparnom vremenu igrali smo veoma dobro. Mnogo lakše od očekivanja obračunali smo se sa Izraelcima, pravo je čudo da nisu primili dvostruko više pogodaka od četiri koliko smo ih utrpali u našoj ležernoj partiji. Poveli smo već u 3. minuti, nismo se pravo ni rastrčali. Ni mi ni oni. Akciju Mladenovića i Jurčevića sam pratio, dozvao loptu i proslijedio je do Igora Cvitanovića. On ju je u punom naletu zahvatio i gotovo proparao mrežu.

Sada smo mogli igrati komotnije, bez presinga. Čekali smo Izraelce i nizali opasne napade. Desetak minuta prije kraja Boban je poslao dubinsku loptu Igoru Cvitanoviću, zaleđa nije bilo i naš je napadač sam krenuo prema vrataru, poentirao je lagano, poveli smo sa 2-0. Igrali i dalje čvrsto i bili opasni.

U nastavku smo postigli još dva gola i propustili još tko zna koliko

78

prigoda. Treći gol smo postigli nakon nabacivanja Turkovića, Brajković je tukao glavom, vratar je jedva obranio i loptu odbio do Jurčevića koji ju je samo pospremio u mrežu. Sličan je i bio i četvrti pogodak, Cvitanović je tukao nogom, vratar obranio, ali nije loptu uhvatio. Na nju je natrčao debitant Mumlek i postigao zgoditak što je on na terenu bučno proslavio.

Izraelci su bili potpuno inferiorni, no dalo se uz Rosenthala zapamtiti još jednog zanimljivog igrača. Tada 22-godišnjeg Eyala Berkovicha kojeg ću kasnije sretati u engleskom prvenstvu. Ja sam igrao za Derby, on za West Ham. Kasnije je Berković bio sjajan i u Celticu.

›› Izlet na zid plača Bio sam jako zadovoljan svojom igrom, trebala mi je dobra forma prije uzvrata protiv Legije (pobijedili smo Poljake tjedan dana kasnije u Splitu sa 4-0). Čak me i Ćiro pohvalio.

- Sine, ti si pravi distributer.

To je bila naša zadnja utakmica prije kvalifikacija za Europsko prvenstvo 1996. u Engleskoj. Sada su slijedili kud i kamo ozbiljnii ispiti, pravi kvalifikacijski za bodove.

Jeste vidjeli kako smo ih bacali lijevo-desno, rekao nam je nakon utakmice Blažević. - Želim uvijek ovakvo nadahnuće. Kada se ovako igra nitko vam ne može biti ravan, pa čak i oni najbolji na svijetu. Kada bi barem uvijek ovako igrali…

Gostoljubivi domaćini odveli su nas sutradan na izlet pod Zid plača u Jeruzalem. Naša zajednička želja je bila - pobjeda u nastupajućim kvalifikacijama za europsku smotru u Engleskoj za dvije godine. Postali smo prava klapa, svi smo isto razmišljali.

Stadion Ramat-Gan (Tel Aviv, 17. kolovoza 1994.)

IZRAEL - HRVATSKA 0-4 (0-2) IZRAEL: Cohen (Ginzburg), A. Harazi, Glam (Jano), Hazan, Shelah, Klinger, Banin, Berkovitz (Harazi), Attar (Keisy), Rosenthal (Turjeman) HRVATSKA: Ladić, Turković, Jarni, Brajković, Soldo, Pavličić (Toplak), Mladenović (Halilović), Asanović (Andrijašević), Jurčević (Mumlek), Boban, I.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

79

Cvitanović.

SUDAC: Suhil (Izrael). GLEDATELJA: ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 I. Cvitanović (3), 0-2 I. Cvitanović (34), 0-3 Jurčević (53). 0-4 Mumlek (89) IGRAČ UTAKMICE: Igor CVITANOVIĆ

›› Kvalifikacije započete pobjedom Došao je konačno i pravi ispit, gotovo četiri godine nakon prve utakmice protiv SAD-a, u listopadu 1990. godine. Dotadašnjih 13 dvoboja bilo je mačji kašalj prema onome što nas je čekalo. U tih 13 utakmica pobijedili smo čak sedam puta, tri puta smo izgubili i tri puta odigrali neodlučeno. Dosad smo naznačili svoju snagu i pokazali da imamo veoma kvalitetnu momčad, ali prave ocjene mogu uslijediti tek nakon službenih utakmica, bilo kvalifikacijskih bilo na velikim natjecanjima.

Da, čekale su nas kvalifikacije za Euro 1996. godine u Engleskoj. U našoj su kvalifikacijskoj skupini još igrale Estonija, Litva, Italija, Ukrajina i Slovenija. Jedno od prva dva mjesta vodilo je u Englesku. Dakako, kao favorit je slovila Italija, mi ostali trebali smo se boriti za drugo mjesto.

- Kakvo drugo mjesto?! - vikao je Blažević odmah nakon ždrijeba.

- Moramo i bit ćemo prvi. Koja Italija, kakva Italija, mi ćemo biti prvi i basta.

Kako su kvalifikacijske utakmice nešto posve drugo od silnih prijateljskih kojih smo se naigrali, Savez je priredio jednotjedne priprema uoči našeg prvog kvalifikacijskog dvoboja, protiv Estonije u Tallinnu.

Estonija je uistinu skromna reprezentacija, bez posebno poznatih igrača.

Kao i u svim pribaltičkim zemljama koje su nedavno stekle neovisnost, tako su i Estonci tek osnovali nogometnu vrstu koja je tu bila, ruku na srce, samo da popuni broj reprezentacija u skupini.

No opće je poznato da i najbolje reprezentacije katkad ne uspijevaju svladati daleko slabije, poluamaterske momčadi. Zapravo, do prvog su mjesta u takvim kvalifikacijama uvijek dolazile vrste koje nisu posrtale u “malim” utakmicama protiv autsajdera. Pokazalo se to i u našem

80

slučaju.

Posve je jasno da smo se unaprijed koncentrirali na Talijane, a za sve ostale smo, pa tako i Estonce, mislili da ćemo ih lako nadmudriti i pobijediti.

Srećom, u tih tjedan dana priprema i mi smo se uozbiljili, u mnogobrojnim smo razgovorima shvatili da ne smijemo ni jednom kiksati u tzv. malim utakmicama. A Estonija je naizgled bila mala i laka utakmica.

Blažević je na pripreme pozvao 19 igrača. Tu su bili: Ladić, Turković, Jarni, Bilić, Jerkan, Štimac, Prosinečki, Pavličić, Bokšić, Boban, Šuker, Mrmić, Soldo, Brajković, Mladenović, Halilović, Jurčević, Igor Cvitanović i ja.

Osim manjih problema s ozljedom Roberta Prosinečkog, pripreme su bile idealne. Vrijedno smo radili, treninge je vodio Blažević, sve je nadgledao Ivić. Bili smo sve ozbiljniji što se bližio dan odlaska u Estoniju.

›› Mi došli, Rusi otišli U Tallinn smo stigli onoga dana kada je i posljednji ruski vojnik napuštao Estoniju. Nismo previše izlazili iz hotela, dan prije utakmice bili smo savršeno ozbiljni. Boban mi je rekao: - Ove utakmice su najteže. Ne smiješ kiksati, a unaprijed u podsvijesti uknjižiš bodove. Odmah bih potpisao 1-0 uz našu kriminalnu igru.

Samo da pobijedimo, već ćemo kasnije proigrati.

- Ma bit će dobro, vidjet ćeš - uzvratio sam.

- Nemoj se zavaravati, kad se oni povuku u mišju rupu, teško će biti zabiti gol. Odigrao sam bezbroj takvih utakmica u Milanu. Kada bi se barem malo otvorili lakše bi bilo.

Bio je Boban u pravu. Čak me i na terenu, kada smo se mučili organizirati napad, upozorio: - Što sam ti rekao! Oni uopće ne žele ići naprijed.

Bila je to utakmica nalik tisućama drugih u kojima jači suparnik dugo i teško, preteško lomi otpor slabijeg. Zbog važnosti utakmice i straha da nam slučajno ne uvale “kontru” (makar oni nisu ni mogli izvesti pro-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

81

tunapad), mi smo se postavili tako oprezno da smo sami sebe kočili u napadu.

Mislio sam da ćemo gol zabiti u prvih nekoliko minuta. Mnogo kornera, utrčavanja i proigravanja, ali ubrzo su se Estonci povukli pred svoj kazneni prostor i tu se nije dalo lako proći.

Onda smo krenuli s udarcima iz daljine, pokušali smo i Turković i Prosinečki i ja. Nisu imali lošeg vratara, tada za mene potpuno nepoznati Poom bez odveć je teškoća zaustavljao te točne udarce. Nekoliko godina kasnije Poom i ja smo nogometni kruh dijelili u istoj momčadi, engleskom Derbyju.

Nakon lijepe Bobanove šanse, koju je Poom također obranio, mislili smo da ćemo na poluvrijeme otići bez postignutog gola. Već sam vidio tmurnog Blaževića…

U posljednjoj minuti ipak smo prevarili obranu Estonije u kojoj je bilo svih 10 igrača. S lijeve strane Bokšić je prošao jednog igrača, ne čekajući zavrnuo je u sredinu do Šukera, Poom je već bio na njemu, ali je naš napadač vrhom kopačke poslao loptu ispod njega. Malo je nedostajalo da Estonac i to obranio. “Zaista dobar vratar”, govorio sam sam sebi.

Ništa bolje nismo igrali ni u drugome poluvremenu, ali smo barem vodili 1-0. Estonci su se i dalje branili. Ni sam ne znam kako su uspjeli izboriti korner. Nisu uputili ni jednu loptu u okvir Ladićevih vrata, dva puta su pucali podalje od gola.

Mi smo u jednom trenutku postali dosta nervozni. Vikali smo jedan na drugoga, bez zle namjere. Željeli smo što brže riješiti utakmicu, ali nije išlo lagano. Primijetili smo u jednom trenutku Bokšića kako se dovikuje s nekim našim navijačem na tribinama. Navijač mu je prije toga masno opsovao, a Bokšić je viknuo: - Što je ljudi, jeste ludi! Pa što hoćete?!

Nervoza se u nas nije dala sakriti, nervozni su bili i navijači.

›› Samo smo se pravili da napadamo Sredinom nastavka postigli smo i drugi pogodak. Dakle, osigura-

82

li smo pobjedu. Turković je inicirao akciju, u njoj smo sudjelovali još Boban i ja. Šuker je bio posljednji u nizu. Čim je osjetio prigodu, kad se riješio čovjeka na leđima, tukao je desnom nogom i pogodio.

Do kraja smo se pravili da napadamo, no jedva smo čekali kraj. Dvije minute prije kraja umjesto mene je ušao Igor Cvitanović. Bila je to taktička izmjena kako bismo dobili na vremenu. Pobjeda nije mogla doći u pitanje.

Pobjeda je pobjeda i mi smo bili zadovoljni. Istina, kod kuće nas je dočekao bijes zbog loše igre, ali kad dugo igrate nogomet na takve se stvari jednostavno naviknete. Da smo izgubili, vjerojatno bismo svi pali u depresiju. Ovako, za depresiju nije bilo razloga.

Da, Boban je bio potpuno u pravu. Još nakon utakmice mi je rekao: - Opet ću ti soliti pamet, ali najvažnije je da smo pobijedili. Bio je i teren težak, čuvali smo se ozljeda. Uostalom, mi smo mlada reprezentacija, tek u formiranju, i ne može se od nas očekivati da svaki put pobijedimo sa sedam, osam razlike. Samo prave momčadi pobjeđuju kada ne igraju dobro. Što bismo mi htjeli, pobogu?!

Ladić je u svlačionici na sav glas hvalio kolegu, estonskog vratara Pooma.

- Čovjek je čudo, što je sve obranio. Ako tako nastavi, čut će se za njega...

Koliko sam ga puta, nekoliko godina kasnije, i ja tako znao hvaliti...

Poom je i Derbyju često je pomagao u dvoboju s jačim suparnicima.

- Meni se čini da smo se svi malo premotivirali. Da smo ušli ležernije, lakše bismo pobijedili. Oni uopće nisu opasni - pričao je Šuker spominjući da je svjetski doprvak Italija prije godinu dana na istom stadionu pobijedila Estoniju s identičnim rezultatom.

Blažević je imao svoje mišljenje o našoj slabijoj igri, ali o tome nije govorio: - Svi ste ispunili što sam želio, pobijedili ste i to je to.

Samo nam je to rekao. Poslije je ostalima pričao kako je Estonija pružila odličan otpor. I nastavio sa starom tezom da nema reprezentacije u Europi koja među prvih 11 ima toliko ekstraklasa. Čuo sam ga u prolazu kako govori jednom društvu u avionu, na povratku u Zagreb:

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

83

- Evo, recite mi tko ima takve igrače? Tko? Ne znate! Pa ne znam ni ja. Kako bi tek vi?

Blažević nas je uvijek branio. Pa kako nas onda ne bi branio nakon gostujuće pobjede u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo!

S druge strane, direktor reprezentacije Tomislav Ivić djelovao je namrgođeno. Vidjelo se da nije nimalo zadovoljan. Govorio je igračima gdje su trebali stajati, što činiti, kako se raspoređivati. A novinarima je iznio toliko kritika o igri da je na kraju mogao zaključiti samo sljedeće: - Ako tako nastavimo, nećemo vidjeti Englesku.

Pričao je Ivić o našoj nespremnosti, preskakanju igre, nesnalažljivosti u skučenom prostoru… Boljelo ga je, kako je sam rekao, što se priča da smo najbolji na svijetu, a protiv slabih suparnika muku mučimo. Odnosilo se to zacijelo na Blaževića. Na kraju je i dodao se “taj sastav može drukčije razvrstati i djelovao bi tada ljepše i uspješnije”. Znalo se kome je to bilo upućeno. Mi igrači smo čak čuli da je Ivić spominjao ostavku.

Da, bili su to prvi zameci svađe i neslaganja izbornika i direktora, Ćire Blaževića i Tomislava Ivića. Neslaganja je sigurno bilo i ranije. No sada smo svi naslutili da je suradnje dvojice stručnjaka gotovo nemoguća. Ćiri to nije smetalo. Ili se barem pravio da mu ne smeta. Hladno je svima u lice govorio: - Što vam je ljudi, oni su najbolji na svijetu!

Priča o prva tri boda u kvalifikacijama za EP 1996. u Engleskoj tu se završila. Samo 35 dana kasnije ugošćivali smo Litvu u Zagrebu. I opet smo morali osvojiti sva tri boda kako bismo na noge Italiji, na njenom terenu, stigli s maksimalnim učinkom.

Stadion Kadriorgu (Tallinn, 4. rujna 1994. godine)

ESTONIJA - HRVATSKA 0-2 ESTONIJA: Poom, Lemsalu, Prins, Kaljend, Kallaste, Alonen, Olumets (Reim), Klavan, Kristal, Kirs (Krom), Linmumae HRVATSKA: Ladić, Turković, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović (I. Cvitanović), Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić SUDAC: Krondl (Češka). GLEDATELJA: 2000 ŽUTI KARTONI: Alonen, Štimac CRVENI KARTONI: -

84

STRIJELCI: 0-1 Šuker (45), 0-2 Šuker (69) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Litvi dva gola u drugome poluvremenu Samo mjesec kasnije dočekali smo Litvu u Zagrebu. Bojali smo se te reprezentacije, koja se kvalitetom igrača nikako nije mogla mjeriti s našom, jer je pobijedila Ukrajinu usred Kijeva. Dodatno nas je plašio Blažević tijekom kraćih priprema u Zagrebu.

- Pričajte vi što hoćete, opasni su, preopasni. Riječ je o tipu reprezentacije koju možete pobijediti samo ako zaigrate punom snagom. Oni će nekome doći glave…

Stalno nam je Ćiro ponavljao da moramo otići u goste Italiji sa svih šest bodova.

- Onda su “Digići” gotovi. Mi se tada možemo postaviti kako hoćemo, a oni neka jure pobjedu. Tada će im biti najteže. Bum-tras i gotovi su - ushićeno je govorio Ćiro zacijelo već proživljavajući utakmicu protiv Talijana.

Nije ni slutio što će ga baš tih dana snaći.

Mi smo bili sjajno raspoloženi, iako mi se danas čini da smo tako samo prikrivali strah od još jedne presudne utakmice. Uostalom, nakon svih onih prijateljskih utakmica na počecima hrvatske reprezentacije, od početka ovih kvalifikacija za EP 1996. godine nama je svaka utakmica bila - sudbonosna.

Bili smo zadovoljni što smo opet u hotelu “Intercontinental”. Prije utakmice s Estonijom, na početku priprema, bili smo smješteni u hotelu “Tomislav” na Medvednici. Rečeno nam je da je takav smještaj nužan zbog mira i koncentracije. Ali, mi smo na Sljemenu umirali od dosade. Nije to bila razmaženost, jednostavno, teško se bilo naviknuti na pustinju u koju rijetko tko uopće zađe tijekom radnog tjedna. Mi smo bili druželjubivi ljudi, nije nam smetalo da nas navijači potežu za rukav tražeći ulaznice, ili da svrati koji prijatelj kako bismo popili kavu.

Naravno, požalili smo se Blaževiću, bili smo uvjereni da je odlazak na vrh Medvednice njegovo maslo. On se snašao, kao i uvijek. Izderao se, onako malo glumeći, na tajnika Saveza Zorislava Srebrića, tog kra-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

85

snog čovjeka koji nam je toliko puta bio pri ruci, pomogao nam, savjetovao i bio uvijek uz nas, kakvi god mi bili prema njemu. Ili on prema nama.

- Srebriću, što ti je došlo, kako si ih mogao smjestiti na vrh brda! urlao je Blažević.

Srebrić je pokušao odgovoriti: “Ali šefe, vi ste rekli….”, no Ćiro ga nije mogao čuti, jer se nakon svog govora okrenuo i otišao. Ma, obožavali smo ih obojicu. Naravno, za sat vremena bili smo opet u “Intercontinentalu”. Njih su dvojica bili rođeni za igrokaz, a mi smo bili zahvalna publika.

Litvu smo čekali, a misli smo, poput Ćire, samo na Italiju. I u tome je bio glavni problem. Blažević je i dalje razmišljao, kao i godinama kasnije, tko bi mogao biti desni bočni igrač. U kombinaciji su bili Butorović, Mladenović i Jurčević.

Odigrali smo i prijateljsku utakmicu s nižerazrednim ligašem Lokomotivom iz Zagreba, na igralištu u Kajzerici, pokraj Zagrebačkog velesajma. Prije dvadesetak godina to je bio prvoligaški stadion. Pobijedili smo, mislim, sa 10-1, a Šuker je postigao pet zgoditaka. Bio je zaista u top-formi, svaki mu je pogodak bio pravo malo savršenstvo. Nevjerojatno je bilo njegovo veselje kada bi zabio zgoditak vrataru koji ima gotovo 40 godina, koji bi teško zaustavio i lubenicu koja bi se koturala prema petercu. Čim bi loptu ubacio u mrežu, na Šukerovom bi se licu pojavio osmijeh od uha do uha, po kojemu je toliko poseban. I svaki put bi osmijeh bio isti, bilo da je zabio u polufinalu Svjetskog prvenstva za finale, ili na nekoj pripremnoj utakmici u provinciji, gdje ga nitko i ne gleda.

›› Kako me Blažević branio Blažević je bio napet, pomalo i zbog eliminacije njegove Croatije protiv Auxerrea (što će ga kasnije i te kako koštati), a Ivić je bio nešto namrgođen. Čuli smo da ga je zvao Monaco, no Savez ga nije puštao.

Na Prosinečkog se nije moglo računati zbog ozljede. Svi ostali smo bili zdravi. Čuo sam da su na konferenciji za novinare pitali Blaževića zašto moj doprinos u reprezentaciji nije kao u Hajduku. Blažević me

86

lijepo obranio.

- “Asan” mi je bio najbolji u Tel Avivu. On je igrač koji jednim potezom rješava sve.

Bio sam ponosan zbog njegovih riječi.

Prije utakmice sam razgovarao s Bokšićem. Rekao mi je da je osnovni razlog zašto u reprezentaciji ne pruža iste partije kao u svojim dotadašnjim klubovima to što mi igramo dosta sporo. Njemu je trebala brza igra i dosta prostora. Rekao mi je i to da je vjerovao kako ćemo Estoniju pobijediti najmanje sa pet pogodaka prednosti.

“Boka” je bio sasvim u pravu. Koliko smo se mi samo namučili protiv tamo neke Litva, kako smo je, priznajmo, svi u glavama nazvali.

- Gledao sam na televiziji remis Slovenaca i Talijana. Tada sam shvatio da nitko nikoga ne može lako pobijediti. To nam je bilo dobro upozorenje.

Litva je odmah zaigrala povučeno, napad je uopće nije zanimao.

Nismo se veselili takvom početku. Tako je igrala i Estonija mjesec dana prije i teško smo probijali čahuru suparnika. Što je najgore, litvanska obrana uopće nije pokazivala znakove panike iako smo nasrtali u valovima. Šuker i ja smo dobro surađivali, dva puta sam mu poslao dobre lopte u prostor, jednom je loptu zahvatio desnom nogom, drugi put glavom. Oba puta je promašio za malo.

I kada smo bili sigurni da Litva uopće neće krenuti u napad, eto ti protunapada i velike opasnosti. Neki Skarbalius nam je svima pobjegao, srušio ga je Jurčević. Dobio je žuti karton, ali nas je i spasio neugodnosti. Već je bilo jasno da ćemo jedva zabiti i jedan gol, a kako bismo tek nadoknadili gol manjka? Tko bi im zabio barem dva... Sve smo slabije igrali prema kraju prvoga poluvremena, Litvanci su nas posve umrtvili.

Samo je Boban jednom našao Bokšića koji nije dobro zahvatio loptu.

Bokšić nije uspijevao ni u jednoj svojoj namjeri, nevjerojatno koliko ga lopta nije htjela u reprezentaciji. Ali, uvijek su ga čuvala barem dvojica pa je otvarao prostor ostalima.

›› Kozniku je trčao kao navijen U nastavku smo krenuli žešće. Rekao nam je Blažević da igramo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

87

dobro, no da češće moramo pucati iz daljine. I dodao je: - Igrajte više preko bokova, raširite ih i nabacujte ili pucajte po vratima. Sa svih strana.

Zaredali smo s kornerima, izvodio sam ih dosta visoko. Tako sam iz trećeg kornera opet nabacio visoku loptu na koju je njihov vratar zakasnio. Visoko je skočio Nikola Jerkan i učinio ono što mi iz veznog reda i napada nikako nismo uspijevali. Zakucao je loptu snažnim trzajem glave u nebranjenu mrežu.

Ubrzo je, nakon još jednog kornera što ga izveo Šuker, krasnu šansu imao Bilić. No malo se smotao i glavom tukao pokraj vrata. Što li se dogodilo u 70. minuti... Imali su Litvanci pravu šansu, zbunila se naša obrana i oko pet metara od Ladića dva, zamislite, čak dva napadača gostiju su se sudarila! A bilo je teže promašiti nego pogoditi.

Tako je to, napadaš cijelu utakmicu, a onda niotkud stigne prijetnja...

Petnaestak minuta prije kraja Blažević je izvadio Bokšića i uveo Ardiana Koznikua. Pet minuta kasnije Kozniku je bio strijelac. Slaven Bilić, koji se na toj utakmici stalno priključivao napadu, nabacio je loptu na sedam-osam metara od gola, Kozniku je dobro skočio i poentirao. Kako li se samo veselio! Dobro, nije nadmašio Šukera u veselju, ali je pokazao snažan temperament. Trčao je do kraja utakmice kao navijen. Od sreće, naravno…

Blažević je nakratko ušao u svlačionicu, čestitao na pobjedi i malo nas utješio.

- Nitko ne može lako igrati protiv posve zatvorene varijante. Pa oni se ni nakon 0-1 nisu otvarali. Dobro je, dobro, bravo Jurčeviću, odličan si bio. Sada možemo u Italiju onako malo bahato. Ne mogu nam ništa, vodeći smo mi, a ne oni. Pa neka si misle. Možemo se slobodno nadigravati s njima. Tada nemaju šanse.

Uvijek, baš uvijek je bio optimist taj Blažević.

Poslije sam čuo da je on, kao i mnogi drugi u Savezu, bio razočaran malim posjetom u Maksimiru. Samo 15.000 ljudi u prvoj kvalifikacijskoj utakmici na domaćem terenu. Blažević je spomenuo želju da se konačno jedna reprezentativna utakmica odigra u Splitu. Poslije je rekao da je slabiji posjet možda uvjetovan i eliminacijom Croatije iz europskih

88

kupova. Što je pričao Ivić? Čitao sam u novinama kako je objašnjavao Bobanovu i moju rezerviranost. Kako nam je bilo teško, zbog zgusnute litvanske obrane, igrati svoju uobičajenu igru pasovima s kojom osvajamo teren. Bio je u pravu, ali njegove kritike su nam pomalo smetale.

Nije bitno. “Idemo u Italiju pobijediti” - tako smo se pozdravili nakon “akcije Litva”. Rečeno nam je da će biti priređene i nešto duže pripreme. Znali smo da ćemo igrati u Palermu, na vrućem terenu gdje publika još luduje za reprezentacijom i nije opterećena klubovima kao na sjeveru. Našim navijačima bilo je najgore, do Palerma je uistinu bilo teško doći. Još nekako do kontinentalne Italije, ali kako do Sicilije. A samo nekoliko dana nakon Litve već su nas mnogi zvali u potrazi za ulaznicama. Osjetili su ljudi što se sprema…

Stadion Maksimir (Zagreb, 9. listopada 1994. godine)

HRVATSKA - LITVA 2-0 (0-0) HRVATSKA: Ladić, Mladenović, Jarni, Štimac (Brajković), Jerkan, Bilić, Jurčević, Asanović, Šuker, Boban, Bokšić (Kozniku) LITVA: Stauce, Ziukas, Teresnikas, Stonkus, Sukristovas, Vainoras, Gudaitis, Strumbrys, Skarbalius, Vaineikis (Korsakovas), Zalys SUDAC: Wieser (Austrija). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Vainoras, Jurčević, Štimac, Stauce, Sukristovas CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Jerkan (56), 2-0 Kozniku (80) IGRAČ UTAKMICE: Nikola JERKAN

›› Palermo, ljubavi naša Ono što smo najviše čekali završilo se na najljepši mogući način.

Utakmica protiv Italije u Palermu svima nam je promijenila živote, možda i karijere. Pobjeda protiv svjetskih doprvaka na njegovom terenu odjeknula je nogometnim svijetom, a nas dovela u središte zanimanja menedžera, nogometnih stručnjaka i navijača.

Međutim, do pobjede protiv Italije trebali smo proći mukotrpan put omalovažavanja, podsmjehivanja, klipova bačenih pod noge. Kako

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

89

drukčije protumačiti, najblaže rečeno, zbrku s našim izbornikom Ćirom Blaževićem.

Naime, Blažević je zbog minornih incidenata u Auxerreu na utakmici istoimenog domaćina i Croatije kažnjen sa dvije godine zabrane vođenja momčadi na međunarodnim utakmicama. U kaznu su uključene i klupske i reprezentativne utakmice. I ta je kazna uslijedila samo nekoliko dana prije gostovanja naše reprezentacije u Palermu protiv Italije.

Da sve bude znakovitije, predsjednik Disciplinske komisije Uefe bio je Talijan.

Zašto je Blažević tako grubo kažnjen? Objašnjenje je bilo smiješno.

Disciplinska komisija kaznu je obrazložila “Blaževićevim nepristojnim vrijeđanjem suca i uvredljivim izjavama na francuskoj televiziji”. Da ne povjeruješ!

To što je Blaževiću kasnije, debelo nakon utakmice u Palermu, kazna preinačena u pet utakmica zabrane, i to samo kad je riječ o klubu, nije ništa promijenilo. Blažević je bio maknut s naše do tada najvažnije utakmice. Ali njegove zasluge za trijumf u Palermu su nemjerljive, rekao bih veličanstvene. Čak bih rekao da nas je njegova kazna sve mobilizirala i motivirala nas na tako velik doseg.

›› Sukob koncepcija i karaktera Pripreme su bile organizirane u Poreču. Prvih nekoliko dana bila je doista tmurna atmosfera. Dakako, zbog Blaževićeve kazne. U hotelu “Parentium” sve je vrvjelo menedžerima i talijanskim novinarima koji su u stopu pratili svaki potez naše reprezentacije. Čitav je slučaj iznio na vidjelo primjetnu netrpeljivost Blaževića i Ivića. Koliko su se god međusobno “zaklinjali jedan u drugoga”, bilo je potpuno jasno da su se sukobile dvije nogometne koncepcije i dva snažna karaktera.

Blažević je čas bio raspoložen, čas blijed poput krpe. Jasno, proganjala ga je odluka Disciplinske komisije Uefe. U nekim razgovorima s prijateljima, saznao sam, govorio je da će to biti i kraj njegove trenerske karijere. U tim se razgovorima spominjala i mogućnost da se Blaževića

90

postavi na mjesto predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i da utakmice vodi s tribina, toki-vokijem! Svakakvih je ideja bilo...

Blažević se silno trudio voditi treninge tako da se ne primijeti njegova potištenost. S druge strane, Ivića se pripremalo da sjedne na klupu u Palermu. Osobno mi se činilo da Blažević i Ivić pristojno surađuju, mislio sam da je to u njihovom zajedničkom radu najbolji dio suradnje. Tek je poslije došlo do sukoba o tome tko je pripremao i vodio do pobjede našu momčad u Italiji. Uglavnom, Blažević je vodio treninge marljivo i predano, a Ivić je nudio svoje ideje koje je Blažević rado slušao. Sve je sličilo idili, ali Blažević je bio daleko od onog pravog, neopterećenog Ćire. Nije čovjeku bilo lako. U tim trenucima nije znao hoće li ikada više sjesti na trenersku klupu.

Naravno, mi igrači smo čitali sve novine, kako hrvatske tako i talijanske. Talijani su opširno izvještavali s naših priprema. Pisali su prepotentno i bahato, da ne kažem bezobrazno i neodgovorno. Ismijavali su naše igrače, a posebice su na zub uzeli Slavena Bilića. Tog krasnog i plemenitog čovjeka na zub su uzeli, zamislite, zbog zamuckivanja.

Pokvareno do srži. U jednim je novinama tako objavljeno da Bilić na sam spomen Roberta Baggia zamuckuje i kaže: “Ba, Ba, Baggio”. Nešto ružnije u nogometnom, sportskom novinarstvu nisam vidio.

Načele su nas i ozljede, na raskvašenom terenu gdje smo se pripremali ozlijedili su se Jurčević i Pralija. Srećom, Jurčević se brzo oporavio.

Otpao nam i je i treći vratar Gabrić, ali imali smo pouzdanog Mrmića.

Ladić je bio i ostao broj jedan.

Malo smo se opustili kad smo vidjeli opremu u kojoj ćemo ubuduće nastupati. U “Parentiumu” je priređena prezentacija naše nove “Lotto” opreme, novi dresovi odmah su nam se svidjeli, a i oprema za trening bila je vrhunska.

Sve to nije moglo oraspoložiti Blaževića. Bilo nam ga je žao, pa smo odlučili napisati peticiju Disciplinskoj komisiji Uefe i Apelacijskom sudu, kojom tražimo da se “preispita kazna treneru koji nas je cijelog života učio samo poštenoj i korektnoj igri”. Blaževiću ništa nismo rekli, ali netko mu je to već spomenuo. Pravio se prvih nekoliko dana da ništa ne zna. Da, bilo mu je drago.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

91

No, to nije bilo sve što smo učinili kako bismo oraspoložili izbornika. Željeli smo mu pokazati svoju odanost i poštovanje. Dogovorili smo se da mu kupimo poklon, nešto što će i vrijednošću i pažnjom pokazati koliko ga cijenimo. Nismo dugo razmišljali, odluka je pala. Blaževiću ćemo kupiti zlatan Rolexov sat koji ćemo mu predati nakon utakmice u Palermu, kako god završila. To smo i učinili, sat je bio kod Jarnija koji ga je pred svima nama trebao predati izborniku.

›› Činilo mi se da je praznik U Palermo smo otišli dosta utučeni zbog Blaževića, ali odlučni pokazati i njemu, ali i sebi samima, da možemo odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Slaven Bilić mi je rekao svoje mišljenje o Blaževićevom slučaju dok smo putovali dva sata od Pule do Palerma.

- Pa, on i nije počinio neki grijeh. Što sve treneri i igrači kažu novinarima... Kažem ti, kad bismo pobijedili u Italiji Uefa bi lakše uvažila žalbu. Barem bi sve nas ozbiljnije shvaćali. Ovako, i netko od nas igrača može nastradati ni kriv ni dužan. Kao Ćiro.

Bilić i ja smo se pogledali. Isto smo mislili.

- Da, sudi Joel Quiniou, poznati francuski sudac koji uskoro završava karijeru. Voli dijeliti kartone, zapravo obožava ih. Pošten je i pravi sudac - rekao mi je Bilić. On je sve pratio i sve znao.

Prosinečki je bio poprilično samouvjeren.

- Ako mi odigramo najbolje što možemo, nema momčadi koja nas može pobijediti. Nema!

Iza nas se kroz prozor mogao vidjeti vulkan Etna. Mi smo osjećali vulkan u sebi. Koji je proradio sutradan na “La Romaredi”.

Na večernjem treningu Ivić nas je samo rastrčavao. Blažević je bio gore, na strmim tribinama.

Opet sam uzeo talijanske novine. Oh, kako sam se motivirao, što sve nisu napisali. Ne da nas uopće nisu uzimali ozbiljno, nego su se natjecali u optimističnim prognozama. Za njih nismo ni postojali. Neka, neka...

Na dan utakmice, kad sam se probudio, osjetio sam neki ushit. Lijep

92

sunčan dan, ja odlično raspoložen, činilo mi se kao da je neki praznik.

Kasnije će se pokazati da je taj dan za našu nogometnu reprezentaciju i bio pravi praznik, prva prava velika pobjeda... Šuker je u hotelu još utučenom Blaževiću obećao barem dva pogotka.

- Sine, daj barem jedan, to će nam biti dosta.

- Što će nam jedan! Dva, kada vam kažem šefe - na svoj je način odgovorio samouvjeren Šuker. Njegova nas je samouvjerenost nekad iritirala, no priznavali smo si da nas je i nosila do najvećih visina. Gol, gol, njemu je samo gol bio na pameti. Gol i ništa drugo.

Dočekao nas je prepun stadion, poslije smo saznali da je oboren i rekord tribina u Palermu. Čak 40.000 Sicilijanaca dočekalo je svoju reprezentaciju na užem i kraćem terenu, bez atletske staze. Sve je bilo pripremljeno da nas se na brzinu - sredi.

Sjećam se da je za intoniranja himni stadion bio u dimu, navijači su zapalili bezbroj baklji. Kada se opet “razvedrilo”, vidio sam i nekoliko desetaka naših navijača negdje iza južnog gola, na vrhu tribine. Tko ih ne bi vidio, svi u istim dresovima kao i mi na terenu.

Krenuli smo u postavi s Ladićem na golu, u zadnjoj liniji su bili Štimac, Jerkan, Bilić i Brajković, kao bokovi nezaobilazni Jarni i Jurčević, koji je često išao samo naprijed. Iz sredine je Boban igrao nešto povučenije, Prosinečki i ja smo bili baš na sredini, s tim da je Robi trebao biti nešto ispred mene. Šuker je bio usamljen u napadu, a Jurčevića je, velim, bilo svuda. Pravu poziciju nije imao, no sa svojim voljnim elementom mogao je igrati na svih 10 pozicija tijekom utakmice. Na klupi su još bili vratar Mrmić, Butorović, Mladenović, Špehar i Kozniku.

Početak je prošao u znaku jalovog talijanskog pritiska. Mi smo se postavili veoma čvrsto, nisu baš mogli lako doći do zone udarca. Pokušali su potom Talijani s visokim nabacivanjima, no Ladić je to riješio sjajnim postavljanjem.

Da, nisu nam Talijani mogli ništa, s tolikim smo motivom ušli u utakmicu da smo u svakom dvoboju bili snažniji, spretniji. Nakon prve polovice prvog poluvremena bljesnuli smo preko Jurčevića koji je pobjegao Talijanima po lijevoj strani. Ubacio je dobru nisku loptu u sredinu, poznati vratar Pagliuca ju je nespretno ulovio, da bi mu sekundu-dvije

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

93

kasnije ispala. Naravno da je to vidio gola uvijek gladan Šuker, bacio se na loptu, ali je Pagliuca bio brži.

›› Kakva tišina nakon 0-1, kakvi gušti!

Doista nam ništa nisu mogli Talijani. Pomislio sam u tim trenucima da bi bilo šteta na glup način prokockati ovu utakmicu. Tako smo fino stajali na terenu da smo počeli najozbiljnije razmišljati kako Talijanima uvaliti - pogodak. Nakon pola sata igre, evo konačno prave lopte Prosinečkog u kazneni prostor. Visoko je na nju skočio Jurčević, bio je viši od Costacurte. Jurčević je loptu glavom poslao do Šukera, koji je bio tri-četiri metra od Panuccija. Tukao je snažno, lopta je dotaknula vratara i od njega otišla ravno u mrežu.

Kakvi su to gušti na gostujućem, prepunom stadionu čuti takvu tišinu. Počelo je međusobno dovikivanje i čestitanje. Šuker je vikao: “Što sam rekao!?”. Jurčević je trčao za njim i derao se: “Čeekaaaj...”. Svi smo se našli u klupku, a negdje u pozadini se čulo kako Talijani glasno optužuju jedan drugoga.

Nisu se Talijani dugo snašli, jedva su prešli centar do kraja prvog dijela. A na samom kraju mogli smo opet postići gol. Opet je sve zakuhao Jurčević, na kraju je tukao Jarni, lopta se odbila od ćelavog Lombarda. Šteta, dobra prilika. Igrali smo izvanredno.

U poluvremenu smo bili toliko ushićeni da nam se činilo kako tu utakmicu ne bismo mogli izgubiti da se igra do sudnjeg dana.

Ivić nam je govorio da moramo pripaziti na talijanske provokacije, upozorio da mi na sredini terena moramo brže, iz prve, slati precizne lopte Šukeru.

- Nemojte previše razmišljati, odmah se riješite lopte prema Šukeru. Brzo, pa čak i na račun točnosti. Talijani su jako opasni kada uzmu iznenada loptu.

Upozorio nas je još Ivić na Roberta Baggia.

- Nemojte da vas naniže nekoliko i padne. Preuzimajte ga, ne dajte mu disati, ali ne grubo. On to jedva čeka.

Uz uobičajene riječi međusobne podrške izašli smo na teren prije

94

Talijana.

Nisu se Talijani još ni snašli, a mi smo već mogli završiti utakmicu.

Boban, ja, pa Prosinečki i naposljetku lopta do usamljenog Šukera. “Evo luđaka, zabija i drugi, točno kako je rekao”, pomislio sam.

Spustio se Šuker do talijanskog šesnaesterca, došao pred vratara, no talijanski je čuvar mreže kao kamikaza uletio u Šukerove noge i spasio siguran gol.

Talijani su bili sve grublji, Donadoni je u jednom trenutku razvalio Slavena Bilića kojem se ukazivala pomoć kod naše klupe. No Bilić je opet ušao, još odlučniji nego ranije. Ništa Talijani nisu odigrali, samo je Dino Baggio jednom dobro tukao. Mi smo pak imali sjajne protuudare.

Minutu prije našeg drugog pogotka Prosinečkog je zamijenio Mladenović. Nakon petnaestak minuta drugog dijela Šuker je izborio još jedan korner. Lopti je prišao, na lijevoj strani, Zvonimir Boban. Sjajno je centrirao, Pagliuca loptu nikako nije mogao uloviti, a dosta je izašao.

Boksao ju je na stranu, do Štimca koji se uvijek kod kornera osmjeli i ode naprijed. Štimac je, dok je Maldini svjestan opasnost trčao prema njemu, uputio centaršut koji je prije sličio snažnom udarcu. Pagliuca se nije stigao vratiti, a negdje oko sredine šesnaesterca bio je Šuker. To je značilo samo jedno - njegov drugi gol!

Kako li je Davor samo bio veseo. Dotrčao je gotovo do naše klupe, svi smo bili na njemu. Gledatelji više nisu šutjeli nego gromoglasno zviždali svojoj reprezentaciji.

Kako smo igrali sve bolje - znali smo Talijanima sakriti loptu i dvije-tri minute! - tako nam je publika počela pljeskati. Bilo je gotovo, međusobno smo se gledali, smijali se. Istina, primili smo gol u posljednjim sekundama, jedva da se krenulo s centra i bio je kraj. Ali, pobijedili smo!

›› Tko je zaslužan? Svi! Pobijedili smo Italiju, u prvi mah nismo ni sami vjerovali. No kad nam je talijanska publika uputila srdačan, dugotrajan pljesak sve nam je postajalo jasnije. U teren je utrčao i Ivić, svi s rezervne klupe. Mahnuli smo Blaževiću na tribinama, negdje u centralnoj loži. Držao je cigaretu

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

95

u ustima i veselo nam mahao. Nije nam se išlo odmah u svlačionici, željeli smo uživati u tim prekrasnim minutama slave.

Ivić nam je, kada smo ušli u svlačionicu, stigao reći: - Znao sam, ako se tako postavimo, da nam Talijani neće napraviti ni jednu pravu priliku. Zaista sam zadovoljan, čestitam vam i hvala vam.

Vi ste pravi momci, danas ste utakmicu dobili pameću. Uvijek ću biti uz vas - govorio nam je Ivić koji je nedavno potpisao za Monaco, gdje je trebao biti stručni savjetnik.

- Gdje je Ćiro, gdje je Ćiro? - vikao je Štimac. Čekali smo da se Blažević pojavi u svlačionici. Imali smo poklon za njega, ne samo pobjedu. Jarni mu je morao dati sat koji smo mu zajednički kupili.

Blažević zapravo nije ni smio ući u našu svlačionicu zbog one smiješne kazne. Naravno da je došao. Svi smo vikali “Ćiro, Ćiro”. Bio je ganut.

Jarni se, onako svučen, digao i došao do njega.

- Šefe, ovo je od svih nas za vas.

Blažević je trznuo mišićama na licu. Je li plakao? Valjda je, nismo vidjeli.

U autobusu do aerodroma razgovarao sam sa Štimcem i Bilićem. O Blaževiću, naravno.

- Ćiro je ovo zaslužio. Vidjet ćete. Oprostit će mu, smanjit će mu kaznu. Moraju! Što je sve zadnjih dana proživio, možeš zamisliti kako mu je bilo na tribinama - govorio je Štimac.

Blažević ili Ivić? Ivić ili Blažević? Godinama se kasnije provlačilo pitanje tko je zaslužan za strategiju utakmice u Palermu. Svi su zaslužni: i Ćiro i Ivan i Branko Ivanković, Blaževićev pomoćnik. Svi! Bez Ćire to ne bi bilo to, bez Ivana na klupi isto, bez Branka, bez svih nas. Ćiro je s nama uvježbavao varijante za Palermo. Mi smo u Palermu potpuno nadigrali Talijane, čak superiornije nego što su to nekoliko mjeseci ranije učinili svjetski prvaci Brazilci u finalu SP. Kad danas sve sagledam, shvaćam koliko su nas Talijani prije utakmice zapravo uvrijedili. Toliko smo gadosti čuli i pročitali o sebi s talijanske strane. Od uvreda Slavenu Biliću, do tv emisija noć uoči utakmice u

96

kojima su govorili da smo spori, neučinkoviti, lijeni i grubi.

Pobjedom protiv Italije mi smo u tri utakmice osvojili svih devet bodova. Europsko prvenstvo u Engleskoj nije nam više smjelo pobjeći.

Izlazeći sa stadiona dočekali su nas brojni talijanski novinari, naravno i pokoji naš izvjestitelj. Pričali smo Talijanima o njihovoj bahatosti, prepotenciji, a talijanski su novinari jedva dočekali da čuju te riječi, jadni i ljutiti zbog poraza i poniženja koje je doživjela njihova reprezentacija. Onda smo rekli da pobjedu poklanjamo poginulim hrvatskim braniteljima. Čekao nas je avion Croatia Airlinesa. Krenuli smo iza ponoći, dalmatinski dio ekspedicije iskrcao se u Splitu, a ostali, veći dio sletio je u Zagrebu.

Navijači su nas čekali i na jugu i na sjeveru Hrvatske, u gluho doba noći.

Kada se sjetim tih euforičnih trenutaka moram si malo polaskati. Presretan sam bio kada sam u novinama sutradan pročitao da me Blažević nazvao “Mister sef”. “Kada Asanović ima loptu, to je kao da je čuvate u bankovnom sefu”. Jest, pohvala je prava i originalna. Svi su nas hvalili i slavlili danima poslije. Tek smo tada spoznali koliko ljudi vole, zapravo obožavaju našu reprezentaciju.

Priča o Ćirinoj kazni razvijala se povoljno. Do nove zgode, oprostite nezgode. Ćiro nije mogao bez nevolja, a ni mi bez Ćire.

Palermo, 16. studenoga 1994.

Stadion La Favoritta ITALIJA - HRVATSKA 1-2 (0-1) ITALIJA: Pagliuca, Negro, Panucci, Albertini, Costacurta (Di Matteo), Maldini, Lombardo, D. Baggio, Casiraghi, R. Baggio, Rambaudi (Donadoni) HRVATSKA: Ladić, Brajković, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki (Mladenović), Šuker, Boban, Jurčević (Kozniku) SUDAC: Quiniou (Francuska). GLEDATELJA: 39.000 ŽUTI KARTONI: Jarni, Boban, Costacurta, Štimac CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Šuker (32), 0-2 Šuker (60), 1-2 D. Baggio (90) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Pripadamo li zaista europskom vrhu?

Prošla su četiri mjeseca do nove utakmice. Upravo nam je toliko i

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

97

trebalo da u svojim glavama izbrišemo euforiju koje smo bili svjedoci i kojoj smo, htjeli ne htjeli, podlegli. U prve tri kvalifikacijske utakmice za EP osvojili smo devet bodova, do kraja smo imali relativno povoljan raspored i nije trebao biti problem skupiti dvadesetak bodova koji su nam jamčili put u Englesku.

Nakon Italije, suparnik nam je bila je Ukrajina. Dvije godine prije igrali smo s tom reprezentacijom prijateljsku utakmicu, u tom nas je dvoboju vodio Vlatko Marković. Tada smo pobijedili sa 3-1, a strijelci su bili Šuker, Adžić i Bičanić.

Prije Ukrajine, a nakon pobjede protiv Italije u Palermu, osjetili smo - što smo u međusobnim telefonskim razgovorima nebrojeno puta potvrdili - silno samopouzdanje. Bili smo svjesni svoje snage, osjećali smo unutarnji mir prije svake utakmice. Nije to bio mir koji bi nas uljuljkao u razmišljanju da nam nitko ništa ne može. Mi smo i dalje bili veoma motivirani. Mir kojim smo dočekivali nove utakmice zapravo nam je pomagao da ne podlegnemo nestrpljenju i euforiji.

Da, bili smo i te kako svjesni što još moramo napraviti. Pobjeda protiv Italije bila je samo najava onoga što moramo nastaviti. Svi mi, zajedno s Ćirom Blaževićem, htjeli smo ostaviti traga u svjetskom nogometu. Uspjeh u Palermu pokazao nam je kako se to radi...

U takvom, mirnom raspoloženju dočekivali smo Ukrajinu i bili toliko uvjereni u pobjedu da smo jedva razgovarali o Ukrajincima. Bili smo, kao i uvijek, smješteni u zagrebačkom hotelu “Intercontinental”, hodali smo njegovim hodnicima i blago se podsmjehivali brojnim diplomatima koji su se smucali hotelom, diplomatima koji su godinama hodali Hrvatskom tražeći mirno rješenje sukoba u kojem je naša država bila pet godina. Pokraj nas su sjedili predstavnici Ujedinjenih naroda Thomas Stoltenberg, Jasushi Akashi... Ta su lica svima u nas bila poznata u prvoj polovici devedesetih godina.

Kad je mir zavladao našom zemljom, njihova je “popularnost” u trenutku nestala. Ljudi su se okrenuli nečemu drugome, među ostalim i nama.

- Znate kada će u nas sve biti normalno? Ne znate, ja ću vam reći.

Onda kada glavni u državi ne budu razni Stoltenberzi , Akashiji, đavli i

98

vrazi... Zemlja će postati normalna kada kamere budu trčale samo za vama, a ne kao sada - malo za vama, više za njima... - rekao je Mate Lončar, naš prijatelj koji nije propuštao ni jednu reprezentativnu utakmicu.

›› Šuker nastavio seriju Ukrajinu smo, u velikoj igri, pobijedili sa 4-0. Bila je to sjajna partija, suparnik je na kraju mogao biti sretan što nije doživio i teži poraz. Blažević nas je odmah postavio napadački, želio je da postignemo pogodak što ranije.

- Nemam ja živaca da najbolja momčad na svijetu rješava utakmice u posljednjim sekundama. Hoću gol odmah! Hoću 2-0 u prvih pola sata i gotovo - govorio je Ćiro.

Nastupili smo u tada najmoćnijem sastavu, zbog žutih kartona izostao je samo Štimac. Ladić je bio na vratima, zadnja linija Pavličić, Jerkan i Bilić, na bokovima Jarni i Jurčević, u sredini Prosinečki, Boban i ja, u napadu Šuker i Bokšić. I klupa je bila jaka, priliku su čekali Gabrić, Turković, Brajković, Mladenović i Vlaović.

Upravo smo nas trojica u veznom redu odigrali pravu partiju, sjajno smo se nadopunjavali, bili asistenti i strijelci, davali ton igri. Snažni se Ukrajinci nisu mogli snaći s našim pravodobnim dodavanjima. Kada jedna momčad igra obrambeno, kao Ukrajinci tada, onda se posvete jednom ili možda dvojici igrača i striktno ih pokrivaju. Protiv naše reprezentacije to nije bilo moguće, oni su morali pokriti šest-sedam igrača, dvojicu napadača, nas trojicu iz veze, ili dva naša bočna vjetra... Vidjevši da za striktno pokrivanje trebaju mnogo više igrača nego što ih imaju, Ukrajinci su se povukli u nekakvu zonu, a tu su do izražaja došli naši odlični šuteri iz daljine.

Tada je došao i prvi pogodak, kombinirali smo na sredini terena, tražili pravi način da proigramo Bokšića i Šukera. Boban je odjednom naglo krenuo s loptom, prošao trojicu i prije kaznenog prostora snažno opalio. Lopta je bila točna, zabila se u lijevi donji kut. Prekrasan zgoditak našeg kapetana, i to već u 13. minuti.

Za izjednačenjem Ukrajinci nisu pokazali ambicije. Ili smo mi bili

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

99

toliko superiorni. Drugi zgoditak nije se dugo čekao, Jerkan i Bokšić razmijenili su dupli pas, lopta je poslije upućena Šukeru. Na desetak metara Šuker je loptu namjestio na lijevu nogu i - pravim udarcem vratara ukopao na prvoj vratnici. On je iskosa pogodio onu dalju.

Bilo je 2-0 za nas već u 30. minuti. Točno kako je Ćiro želio. A osjećali smo da možemo još.

Propustili smo tko zna koliko prigoda, Šuker je trčao, otkrivao se, on se nije zadovoljavao jednim pogotkom, njemu je pogodak bio vredniji od svega u životu. Na njegovoj želji, valjda i na našem umijeću, svi smo kasnijih godina odlično živjeli u nogometnom svijetu.

U jednom trenutku Šuker je svima pobjegao, a nije bio u zaleđu.

Leđima okrenut poslao sam loptu metar od sebe i onda iz okreta uspio točno dodati Šukeru. Ukrajinci su ga sustigli i srušili u trenutku kad se spremao pucati. Sudac je pokazao jedanaesterac. Davor je spontano krenuo prema lopti, goreći od želje da zabije još jednoga...

- Davore, neka Robi puca - rekao je kapetan Boban. - Neka i Robi konačno da gol - zaključio je namignuvši mi.

Složio sam se sa Zvoninom idejom. Prosinečkom je za samopouzdanje trebao taj pogodak. Poslije se vidjelo koliko smo time dobili.

Naravno, Prosinečki je lako prevario vratara Tjapuškina. Lopta tamo, vratar onamo...

Iako nije izveo jedanaesterac, Šuker je desetak minuta kasnije postigao još jedan pogodak. Priča se ponovila, on i ja opet smo sve izveli.

Dodao sam mu točnu loptu, Davor se odlično otkrio, lopta mu je sjela na lijevu nogu. Fintirao je udarac, Ukrajinci su se razbježali, a on je efektno gađao ispod vratnice. I pogodio. Za 4-0. Šuker je nastavljao svoju seriju. U prosjeku, jedna utakmica jedan gol. Protiv Ukrajine je popravio prosjek...

Blažević je bio prezadovoljan. Najprije je otišao do predsjednika Tuđmana, koji je uvijek dolazio na naše utakmice, a malo kasnije je stigao i do svlačionice. Uspuhan, rekao je: - Svaka vam čast. Je, pobjeda je prava. No u svemu sada uopće nije bitan rezultat. Meni je najvažnije na koji ste je način ostvarili. Superiorno i moćno. Kao da suparnika nije bilo. Ponosan sam na vas.

100

Ukrajinski trener nas je baš pohvalio.

- Mnogi još ne znaju, ali igrali smo protiv reprezentacije koja pripada europskom nogometnom vrhu. U vašoj momčadi ima sedam igrača kao iz priče. To nema nitko na svijetu, ma možda ni Brazil. Mi nikad nećemo imati tako dobru reprezentaciju kao vi. Zašto? Uništavaju nas menedžeri, odlaze nam igrači u inozemstvo sa 17, 18 godina. I tu propadaju...

- rekao je Anatolij Konjkov.

Nekoliko godina kasnije i mi smo se u Hrvatskoj suočili s tim problemom. Ja sam razmišljao o riječima Konjkova da pripadamo samom europskom nogometnom vrhu. A prije četiri i pol godine igrali smo prvu utakmicu, razmišljajući je li riječ o avanturi ili nečemu ozbiljnom...

Da završim s Ukrajinom. Za “plavo-žuti” sastav u Zagrebu je igrao Andrej Ševčenko, tada 18-godišnji mladić koji će koju godinu kasnije postati planetarna nogometna zvijezda. A mi ćemo s Ukrajincima još bojevati sudbonosne utakmice, protiv novih ukrajinskih postava koje će voditi upravo fenomenalni Ševčenko.

Stadion Maksimir (Zagreb, 25. ožujka 1995. godine)

HRVATSKA - UKRAJINA 4-0 (2-0) HRVATSKA: Ladić, Jurčević (Vlaović), Jarni, Pavličić, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić (Turković) UKRAJINA: Tjapuškin, Lužnij, Telesnjenko, Bukel, Šmatovalenko, Martinov (Orbu), Mizin, Kalitvincev, Ševčenko, Leonenko, Konovalov SUDAC: Weber (Švicarska). GLEDATELJA: 25.000 ŽUTI KARTONI: Telesnjenko, Jerkan, Jurčević, Tjapuškin CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Bokšić (13), 2-0 Šuker (21), 3-0 Prosinečki (70, 11 m), 4-0 Šuker (76) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› I s bodom iz Litve mi smo u Engleskoj Iz četiri utakmice u kvalifikacijama za EP u Engleskoj 1996. godine mi smo osvojili maksimalnih 12 bodova. Stopostotni učinak morao se negdje prekinuti. Moram priznati, nismo imali ništa protiv da se to dogodi u Vilniusu, u Litvi, četiri dana poslije zagrebačke pobjede protiv

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

101

Ukrajine. Pod jednim uvjetom, naravno. Da u Vilniusu osvojimo bod.

Razmišljali smo pragmatično. Nitko na svijetu ne može postizati redom pobjede, jednom serija mora doći do kraja. Litva je pobijedila Ukrajinu u gostima (2-0), izgubila od nas (0-2), u Mariboru nadvisila Sloveniju (2-1) i sad je na krilima optimizma čekala nas, momčad sa sve četiri pobjede u kvalifikacijama.

S Litvancima smo u Zagrebu imali dosta problema, načeo ih je u drugome dijelu utakmice Jerkan, a Kozniku je pobjedu potvrdio na samom kraju. Sve do tada smo se gadno mučili. Četiri dana ranije u dvoboju protiv Ukrajine ozlijedio se kapetan Zvonimir Boban. Dobio je nezgodan udarac u prepone, ozljeda je bila veoma bolna i stručni stožer ga je odlučio poštedjeti.

Nas je pak bilo strah da će teren u Vilniusu biti pokriven snijegom i ledom. K tome, mi smo bili bez Bobana, a Litva s Ivanauskasom (tada je igrao u njemačkom HSV-u), svojom zvijezdom čija je popularnost dosegla onu košarkaša Sabonisa. Ivanauskas nije igrao u prvoj utakmici u Zagrebu koju smo tako teško odlučili u svoju korist.

Rekoh, svi bi bili zadovoljni bodom. Tako je razmišljao i Blažević.

Kada bi ga netko upitao kako doći do tog boda, ponudio bi svoj tipičan odgovor: - Kako osvojiti bod? Lako! Ako želiš jedan bod, moraš od početka igrati na sva tri boda. Što smo htjeli, to smo i učinili. Prije utakmice dobili smo rukavice i debele, visoke čarape, gotovo štrample. Ipak, nije bilo toliko hladno.

Daleko od toga da je vrijeme bilo ugodno, ali nije bilo snijega i leda, a ni studen nije bila takva da bismo se morali obući kao curice.

U utakmicu smo krenuli oprezno i iznenadili se vidjevši da su se i Litvanci postavili zatvoreno. Kao da nikome nije bilo stalo postići pogodak. Oni su se plašili nas, mi smo lovili bod. U prvom poluvremenu tako nije zabilježena ni jedna šansa. Ni kod nas, niti kod njih.

Nastavak je bio malo življi, petljali smo nešto po sredini terena. No Litvanci se još nisu otvorili, a mi nismo bili za prevelik rizik. Nismo igrali prema onoj Ćirinoj, da se bod osvaja u borbi za sva tri, ali smo utakmicu odigrali sigurno, bez kiksa. Litva nije imala ni najmanju šansu,

102

a našu jedinu je stvorio Jarni prodorom na kraju utakmice. No tukao je prejako i neprecizno. Mi smo znali da s bodom iz Vilniusa i pobjedama kod kuće protiv Slovenije i Estonije odlazimo u Englesku bez ikakvih problema. Čak smo mogli kod kuće i izgubiti od Italije...

›› “Sve ti je to, sine, avanturizam” - Ne može se svaki put pobijediti, igrali smo kako smo se dogovorili, mudro i oprezno. Bez Bobana i Jurčevića odradili smo Litvu i više nam u ovim kvalifikacijama neće praviti probleme. Litva je u jednom trenutku naznačila kandidaturu za odlazak u Englesku, sada od tog sna više nema ništa - rekao je Ladić u svlačionici dok smo se raspremali.

Kad smo ga pitali kakav je Ivanauskas, dodao je: - Ne mogu ocijeniti, držali smo ga odlično.

Prosinečki je rekao pravu istinu.

- Nije nas ni u jednom trenutku ponijelo. Igrali smo prema dogovoru, dakle postali smo odgovorni.

Dugo sam poslije prijateljima i poznanicima objašnjavao zašto smo bili zadovoljni s podjelom bodova u Vilniusu. Neki su bili tako grubi da su mi čak govorili kako smo pretjerano kalkulirali u Litvi. Branio sam se Blaževićevim riječima.

- Gdje ćeš kalkulirati ako ne u kvalifikacijama za europsko prvenstvo?! Tko ne kalkulira obično krahira. Naš se cilj znao i bilo bi neodgovorno uprskati ga zbog navodno boljeg dojma. Tko može biti siguran da će pobijediti Italiju na svome terenu, ili da nećemo kiksati protiv Slovenije i Estonije kod kuće? Pa da bismo bili potpuno sigurni nama je trebao siguran, pazite baš siguran, bod iz Litve! Tako smo se postavili i tako smo ga i realizirali. Oprezno.

Onda su me ti kritičari optuživali da smo zapravo igrali za Litvu.

- Jesi vidio Aljoša kako su se veselili Litvanci kada je utakmica završila? Kao da su pobijedili Brazil u finalu svjetskog prvenstva.

- I oni su htjeli bod, njima je bod velika stvar za popularizaciju nogometa u zemlji. Igraju sjajnu obranu, imaju velikog napadača i ja mislim da nikad ne bismo izjednačili da smo primili gol. Ovako je najbolje,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

103

zadovoljni mi, zadovoljni oni... Mi u Englesku, a oni sretni s tom činjenicom. Gdje ćeš bolje - odgovorio sam.

Zanimljivo je Ćiro opisao sve te kritike (a najjače su dolazile od tadašnjeg predsjednika Saveza, Đure Brodarca): - Sve ti je to, sine, običan avanturizam. A ja hrvatsku nogometnu reprezentaciju i njenu misiju ne smatram avanturom. Pogledajte tablicu i recite mi nešto pametno ako imate...

Da, i dalje smo bili prvi sa tri boda ispred Italije.

Stadion Žalgirisa (Kaunas, 29. ožujka 1995. godine)

LITVA - HRVATSKA 0-0 LITVA: Stauče, Žiukas, Sukristovas, Stonkus, Vainoras, Šuika, Gudaitis, Ivanauskas, Zdenčius (Žuta), Skarbalius, Narbekovas (Pocius) HRVATSKA: Ladić, Brajković, Jarni, Štimac, Pavličić (Mladenović), Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Soldo, Bokšić SUDAC: Burge (Wales). GLEDATELJA: 9000 ŽUTI KARTONI: Prosinečki, Pavličić, Šuika, Asanović CRVENI KARTONI: STRIJELCI: IGRAČ UTAKMICE: Robert JARNI

›› Znali smo - Slovenci će silno napredovati…

Najteža utakmica ovog kvalifikacijskog ciklusa za plasman na Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine svakako je bila ona protiv Slovenije u Zagrebu. Iako smo praktički osigurali plasman na smotru najboljih europskih nogometaša, pobjeda protiv Slovenije u svim se kombinacijama unaprijed računala kao sigurna. Tako smo, tek u trenutku kad je Slovenija došla u Zagreb, počeli razmišljati što će biti ako…

Slovenci su tih godina još bili nogometni anonimusi, no njihov će nogomet uskoro doživjeti procvat, njihov smisao za organizaciju i velik entuzijazam donijet će im kvalitetu i više ni jedna europska reprezentacija neće moći reći da će se sa Slovencima lako obračunati. Kao što smo to mi mislili u proljeće 1995. godine... U šali smo čak znali govoriti da igramo “protiv tamo nekih Križaja”, aludirajući na slovensku opčinjenost skijanjem. Na kraju, malo je nedostajalo da se ne poskliznemo, a

104

oni slalomom odu pjevajući iz Zagreba.

Koliko je nogomet nepredvidiv najbolje smo vidjeli na toj utakmici u Zagrebu. Blažević je deklarativno bio oprezan, ali uvjeren sam da je i on mislio kako sa Slovenijom ne bi smjelo biti problema. Sve je u pripremi utakmice bilo normalno, rekao bih i poželjno, bili smo samouvjereni. Iz našeg nas je mira trgnuo tek slučaj s Jerkanom i Prosinečkim. Naime, španjolski se Oviedo dugo opirao dolasku svojih igrača, Robija i Nikole, na reprezentativne pripreme. Štoviše, klub je negodovao što uopće mora pustiti igrače na tu utakmicu. Naposljetku su njih dvojica stigli na pripreme, s malim zakašnjenjem, a čitava je priča bila dobro upozorenje našem vodstvu da se u budućim slučajevima postavi oštrije.

Nama koji smo igrali u inozemnim klubovima uvijek je poziv u reprezentaciju predstavljao velik problem. Jer, naši su se poslodavci svim silama trudili onemogućiti nam odlaske na reprezentativne utakmice.

Nije to neshvatljivo. Dobro su nas plaćali i računali su na nas u najvažnijim utakmicama. Zato su nerijetko i glasno negodovali kad bismo im rekli da smo dobili poziv. Svi smo imali problema, ne samo Jerkan i Prosinečki. I Šuker i Boban i ja i svi ostali koji su igrali u europskim ligama.

Kad smo se kompletirali, odradili nekoliko treninga i vidjeli da nitko nije ozbiljnije ozlijeđen, pretpostavljali smo da ćemo Slovence lako preskočiti. Blažević je mogao računati na udarnu jedanaestoricu, tu su postavu preferirali i novinari, a i mi igrači: Ladić, Jurčević, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić.

Neposredno prije utakmice Boban je dolazio jednom po jednom igraču. Nešto im je govorio. Došavši do mene napomenuo je: - Aljoša, jedan od tri Turčina koji će nam suditi rođen je u Skopju, razumije hrvatski. Na nesreću, to je glavni sudac Sarvan. Pripazi malo, kao i svi drugi. Da nas zbog psovki ne bi izbacivao iz igre. U redu?

Odlično.

Prije utakmice na kojoj se okupilo dosta gledatelja, dvadesetak tisuća, vidio sam neku gužvu oko delegata. Boban mi je objasnio: - Ovaj je zapeo da svi gledatelji na sjevernoj i južnoj tribini sjednu.

Naši su mu, istina, prije rekli da će na te tribine pustiti gledatelje i da će

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

105

svi sjediti. Ali tko će naše navijače prisiliti da sjednu!

Novo Fifino pravilo da se na stadione postave sjedalice i da se ukinu stajaća mjesta već je zaživjelo. Na te nove situacije gledatelji su se morali privići, a i nama nogometašima je bilo draže igrati kad su na stadionu svi bili sigurni. Stajaća su mjesta ukinuta ponajprije radi veće sigurnosti gledatelja - najveće su tragedije na stadionima nastajale u velikim gužvama na stajanjima.

›› U pet minuta Ladićevo isključenje i gol Prosinečkog Uz glasnu podršku navijača - koji su i dalje stajali - krenuli smo oštro protiv Slovenije, odlučni u namjeri da utakmicu što prije okrenemo u svoju korist. U prvih desetak minuta primijetio sam jednog slovenskog igrača fenomenalne tehnike i sjajnog radijusa kretanja. Taj je igrač nekoliko godina kasnije postao jedan od najtraženijih u Europi. Baš je on inicirao akciju koja nam je ovu utakmicu silno zakomplicirala. Da, vižljasti Zlatko Zahovič stigao je prvi do jedne “mrtve lopte”, odmah je proslijedio do Glihe koji je izbjegao zaleđe što ga je postavila naša obrana. Odjednom se Gliha stvorio sam pred ustrčalim Ladićem. Naš se vratar bacio prema njemu jer je pogodak bio neminovan. Odletio je Gliha u zrak, otkotrljao se koji metar dalje, a i Ladić je ostao nepomičan na travi. “Ladara” je napravio grub prekršaj i svi smo zurili u suca. Što li će napraviti? Turčin koji razumije naše psovke zaletio se prema Ladiću, pričekao malo duže da se podigne. I pokazao crveni karton. Objašnjavali smo nešto sucu. Naravno, nismo psovali. Odluku nismo promijenili, nitko to u povijesti igre nije uspio. Ladić se digao, držeći se za uho. Na odlasku je promrsio: - Što sam mogao nego ga dignuti u zrak...

Ladić nas je tim grubim prekršajem zapravo spasio. Tog smo trenutka shvatili da Slovence nećemo lako pobijediti, publika je “poludjela”. A Slovenci su vjerovali da će izdržati naše nalete.

Sada je morao reagirati izbornik Blažević. Ustao je s klupe, rekao Gabriću da se skine, malo gledao po terenu i pozvao Jurčevića da izađe.

106

Umjesto Jurčevića u momčad je ušao Gabrić. Ovo je bila 19. utakmica hrvatske nogometne reprezentacije. U prvoj, protiv SAD-a, kada sam ja postigao prvi zgoditak, također je branio Gabrić, zamijenio je Ladića u drugome poluvremenu. Na svim ostalim utakmicama Tonči je bio rezerva. Pouzdana rezerva.

Slobodan udarac nakon Ladićevog prekršaja Slovenci su traljavo izveli, a mi smo poveli samo četiri minute kasnije. U 15. minuti. Dobivši loptu od Bobana na sredini terena uočio sam Bokšića u punom trku, dao mu loptu u prostor, no Slovenci su ga profesionalno srušili čim je taknuo loptu. Učinili su onaj lagani prekršaj nakon kojeg napadač ne može ostati na nogama, no sve je izgledalo tako da ni jedan sudac na svijetu ne bi prekršitelju dodijelio karton.

Bokšić je bio srušen 22, 23 metra od Boškoviča, vratara kojeg znam još iz svojih ranih Hajdukovih dana. U Split je došao iz Kopra. Oko lopte postavljene za slobodan udarac bili smo Prosinečki, Boban i ja. Robi je rekao: - Mogao bih je imati, baš mi paše pucati odavde.

Dugo je “Žuti” stajao nekoliko metara iza lopte, Slovenci su namještali zid ispred Boškoviča. Još smo kod suca urgirali da se Slovenci moraju pomaknuti na devet metara. U trenutku kada su gosti došli na potrebnu udaljenost, sudac je dao znak za izvođenje slobodnog udarca. U međuvremenu je Prosinečki smanjio zalet, napravio dva koraka i sjajno tukao pokraj živog zida u vratarev kut. Boškovič, koji je očekivao loptu iznad zida, nije mogao uloviti jaku i preciznu loptu. S igračem manje poveli smo 1-0. Kakva majstorija Prosinečkog. Pobacali smo se svi na njega, ovaj pogodak strašno nam je značio u utakmici koja je krivo krenula od samog početka. Sad se vraćala na pravi kolosijek.

Slovenci su htjeli izjednačenje, oni se u Zagreb očito nisu došli braniti kao prije Estonci i Litvanci. A onaj je Zahovič pravi igrač, svuda ga je bilo, na meni, u obrani, napadu… Nije ga se dalo pogledom pratiti. I sve opasno što su Slovenci napravili išlo je preko njega. Bilo nam je teško, Slovenci su bili više pred našim vratima nego mi pred njihovim. Gledali smo može li se izvesti kakav protuudar, no nije bilo lako zadržavati loptu pokraj upornih Slovenaca.

U jednom sam trenutku napravio veliku pogrešku na sredini terena,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

107

dugo sam držao loptu. Htio sam vidjeti kome bih mogao poslati dugi pas. Nisam pazio i Zahovič mi je odnio loptu. S loptom i dva suigrača, Glihom i Novakom, Zahovič je krenuo prema Gabriću. Naša obrana, onako nepostavljena, teško je mogla spriječiti izjednačenje. Stvar je ipak spasio Jerkan, nije krenuo direktno na Zahoviča nego ga je pustio sa strane i čekao dodavanje. Koje je i uslijedilo, ali slovenski napad je uprskao Gliha zalijećući se previše naprijed, pa je dosuđeno zaleđe.

Teško nam je bilo, gubili smo snagu na trčanje i markiranje prostora, za kretanje naprijed jedva je ostajalo daha. Jedva smo dočekali poluvrijeme.

- Neću nikoga mijenjati, s terena javite tko ne može - počeo je Blažević. - Izdržat ćemo, čekajte ih odmah iza sredine terena, tu ih napadajte. Ne puštajte ih previše prema šesnaestercu. U trenutku kada uzmemo loptu, neka Jarni krene naprijed. Na njihovoj se lijevoj strani da dosta toga probiti - pričao nam je Blažević.

›› Štimac i brani ako treba Nastavak je bio još teži nego prvi dio. Što je više vremena prolazilo bili smo umorniji, a Slovenci uporniji u traženju prigode. Istina, početkom drugog dijela mogli smo i povisiti vodstvo. Kako je Ćiro pretpostavljao, Jarni se probio na svojoj strani, prošao je dvije-tri prepreka i dobro centrirao. Jedini je problem bio u tome što smo mi bili toliko umorni i opterećeni čuvanjem prostora na sredini terena da u kaznenom prostoru Slovenaca nije bilo nikoga. Tako je krasna Jarnijeva lopta otišla u prazno.

Prosinečki nam je u tim trenucima bio spas, on nam je, dugim zadržavanjem lopte, otvarao vrijeme za preraspored na terenu. Boban je uklizavao poput najtvrđeg stopera, ja sam se tukao na svim stranama sa žilavim suparnicima, Šuker se spustio iza centra. Ovu smo pobjedu zapravo morali otkopati.

U jednom su trenutku Slovenci probili sve naše barijere, Gliha je došao do samog Gabrića. Sada je neoprezniji bio slovenski napadač, Gabrić je ostao na zemlji. Ulovio nas je strah da ni on neće moći braniti.

- Ako nema druge, ja ću na gol - viknuo je Igor Štimac, koji je u ranoj

108

mladosti bio rukometni vratar. Gabrić je ostao malo dulje ležati, mi smo se odmorili. Ustavši s trave naš je vratar gestikulacijom pokazao da je s njim sve u redu. Odahnuli smo.

Inače, Štimac je jednom i bio nogometni vratar. Na utakmici finala Kupa Hajduk - Dinamo silom je prilika stao na vrata i izdržao desetak minuta bez pogotka. Vratar je postao u 80. minuti, a sudac je svirao kraj točno u 90. minuti.

Mi smo već bili prilično nervozni, ljutili smo se bespotrebno jedni na druge. Nismo navikli igrati u takvim situacijama. Vikalo se, bodrilo, zapomagalo u stilu: “Jooj, što me ne pratiš…”. Borba je bila velika…

Imali su Slovenci i nekoliko pravih šansi, onaj Florijančič što je igrao u Rijeci bio je sam pred Gabrićem, ali mu je poput početnika tukao ravno u prsa. U posljednjih petnaestak Slovenci su nas pritisnuli do šesnaesterca, izbijali smo loptu na sve strane. Kada bi netko uspio ostati barem malo sam uputio bi dugu i visoku loptu prema Bokšiću, koji je čekao negdje na sredini terena. Bokšića bi najčešće dvojica stisnula, oduzela mu loptu i uslijedio bi novi napad. Naravno, na Bokšiću je bilo i prekršaja, pa je Englaro zbog gadnog faula dobio žuti karton, a nervozni Gliha je sucu nešto govorio, tko zna, možda i opsovao. Dobio je crveni karton.

U 82. minuti bili smo, dakle, brojčano ravnopravni. U 88. smo i odlučili utakmicu. Slaven Bilić je velemajstorski poslao dugu loptu Šukeru koji se u takvim situacijama, kada bi dobio tako lijepu loptu, suparnika oslobađao trzajem tijela. Lopta na lijevoj nozi i - naravno, gol. Opet Šuker. Nego što! Odahnuli smo. Ne sjećam se kada smo toliko iscrpljeni sjedili u svlačionici. Engleska je bila sigurna, mi smo bili umorni.

- Sad će meni netko pričati da ima laganih utakmica. E, pa ova je bila lagana - u svom je stilu govorio Ćiro, vidjevši nas onako umorne.

Pričao sam s Prosinečkim. Rekao mi je da je to bila njegova najbolja utakmica u reprezentativnom dresu.

- Slovenci će daleko dogurati, taktički igraju izvanredno, a imaju i igrača. Rijetko koja momčad bi nas ovako stisla. Bez obzira što smo dugo bili s igračem manje. I tehnički su dobri, parirali su nam izvanredno. Kada stvore još tri igrača, bit će europska viša srednja klasa.

Zanimljivo je utakmicu opisao Davor Šuker. I on se podredio obrani

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

109

većim dijelom susreta, u napadu je bio samo probojni Bokšić u posljednjih pola sata.

- Ova je utakmica bila teža nego ona protiv Italije u Palermu. Ipak, pobijedili smo, već u 6. kolu kvalifikacija mi smo jedini sigurni putnici za Englesku u svim kvalifikacijskim skupinama. To je naša vrijednost.

Današnji moderan nogomet ne poznaje slabije suparnike, samo se punim angažmanom može doći daleko. Slovenci su prava radnička momčad, da su s igračem više poveli, mi nikad ne bismo izjednačili. Ovako, imali smo najprije nesreću, potom i sreću. Znam da su i Talijani jedva pobijedili Slovence… - kazao je Šuker.

Ja sam se tada prisjetio Bokšićevih riječi prije naše utakmice s Estonijom u Zagrebu. Za boravka u Rimu, igrao je tada u Laziju, pratio je svakodnevno što se događa s talijanskom reprezentacijom.

- Gledao sam na televiziji dvoboj Slovenaca i Talijana. Koliko su sreće Talijani imali - pričao je tada.

“Koliko smo i mi imali sada, vjerojatno”, pomislih.

Stadion Maksimir (26. travnja 1995. godine)

HRVATSKA - SLOVENIJA 2-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Jurčević (Gabrić), Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker (Pavličić), Boban, Bokšić SLOVENIJA: Boškovič, Galič, Englaro, Milanič (Škaper), Binkovski, Jermaniš, Novak, Židan, Zahovič (Kokol), Florijančič, Gliha SUDAC: Saravan (Turska). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: Englaro, Štimac, Šuker, Galič, Prosinečki CRVENI KARTONI: Ladić, Židan STRIJELCI: 1-0 Prosinečki (15), 2-0 Šuker (88) IGRAČ UTAKMICE: Robert PROSINEČKI

›› Sukobio sam se s Ivićem Prije odlaska u Kijev na drugu kvalifikacijsku utakmicu protiv Ukrajine dobili smo novog predsjednika Saveza. Dosad nisam često spominjao predsjednike Saveza jer smatram da smo za sve što smo postigli bili najzaslužniji mi igrači na čelu s dotadašnjim izbornicima. Predsjed-

110

nike Saveza smo rijetko viđali, samo na putovanjima. Nerijetko nam je trebala bolja logistika, a kad je ne bismo dobili, uvijek bi svu krivicu prebacili na predsjednika.

Neposredno prije puta u Ukrajinu novi je predsjednik Saveza postao Nadan Vidošević. Nama igračima smetale su česte promjene predsjednika, ismijavali smo tu pojavu...

- Svaki put kad se okupimo, date nam novog predsjednika - smijao se Šuker.

- Meni to izgleda kao lakrdija - još je oštriji bio Slaven Bilić koji je dobro poznavao Vidoševića, ali su ga također iritirale česte smjene prvih ljudi hrvatskog nogometa.

Kad se već prisjećam koliko smo bili ljutiti zbog čestih smjena predsjednika, mogao bih ih i nabrojati (možda sam ih doista zanemario...).

Najprije je bio Mladen Vedriš, pa Damir Matovinović, potom Đuro Brodarac, a sad je stigao Nadan Vidošević. Sve u pet godina! A već se znao i Vidoševićev nasljednik. Bio je to Branko Mikša.

Uoči odlaska u Ukrajinu nije nam bilo drago što nas novi predsjednik nije došao ni ispratiti. Vidošević je tada bio ministar gospodarstva i nije, kako smo čuli, imao vremena družiti se s nama. Uz tu informaciju dobili smo i poruku da će se uskoro naći s nama...

Dvoboj protiv Ukrajine čekali smo u nekom strahu jer Blažević za prvu postavu nije mogao računati na vratara Ladića, koji je morao odraditi kaznu crvenog kartona dobivenog u utakmici protiv Slovenije. K tome, zbog ozljeda nisu mogli nastupiti Štimac, Prosinečki i Jurčević.

›› Čokolade, čokolade...

Sjećajući se litvanskog iskustva, kada smo u hotelu u Vilniusu bili gladni, a usto smo se i smrzli jer nije bilo grijanja, prije puta u Kijev proveli smo sat vremena u duty free shopu zagrebačke zračne luke. Što smo kupovali? Čokoladu i samo čokoladu. Dobro, neki su kupovali i mineralnu vodu, ali čokolada nam je u Ukrajini bila glavni prehrambeni proizvod.

Naime, kuhinja tamošnjeg hotela svaki nam je dan servirala nekakvo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

111

tijesto koje nitko nije htio ni probati. Upitali smo se zašto reprezentacija na takva putovanja sa sobom ne bi vodila i kuhara. Tada je nikla zamisao da na Europsko prvenstvo u Engleskoj, na pripreme i turnir, povedemo i profesionalnog kuhara. Svemu je bila kriva glad u Litvi i Ukrajini...

Eto, u takvom smo tmurnom okruženju iščekivali utakmicu u Kijevu. Tmurno je bilo i u predvorju hotela gdje su po kutovima stajale neugledne prostitutke, neke i starije od 50 godina. No, to nije bilo ništa... Netko je, naime, primijetio da su to - maturantice, uz dodatak: “Da vidite one vani, još su starije”!

Na dan utakmice smo, gladni, tamanili zadnje zalihe čokolade. Mars, Toblerone, Milka, postali smo stručnjaci za čokoladu.

- Nakon ovoga čokoladu neću jesti godinama - šalio se Boban.

Nije nam se sviđalo što je na dan utakmice bilo veoma vruće, oko 30 stupnjeva. Zbog ozljeda i kartona Blažević je prošarao momčad, na golu je bio Gabrić, u zadnjoj liniji Jerkan, Bilić i Soldo, bokovi Pavličić (koji je više bio u zadnjoj liniji nego na krilu) i Jarni, u sredini Boban, Mladenović i ja, u napadu Šuker i Bokšić.

Iznenadili smo se kada smo na velikom stadionu “Lužniki” vidjeli samo 5000. 6000 gledatelja - ostalih 95.000 mjesta zjapilo je prazno.

Opet je bilo naših navijača, već smo se navikli na veliki transparent “Alen + Davor”. No, veliko je zdanje, onako prazno, izgledao tmurno.

U gotovo opskurnom ambijentu krenuli smo malo bojažljivo, no prvi smo stvorili šansu. Bokšić je tukao sa petnaestak metara iskosa i za malo promašio.

Kako li smo samo primili gol već u 13. minuti! Kalitvincev, odličan igrač, vodio je loptu nekih dvadesetak metara, malo smo ga zanemarili u tom trenutku. Kada je došao na 21, 22 metara od našeg gola snažno je tukao, nažalost i precizno. Gabrić se bacio samo da uljepša dojam...

Zgoditak je bio prekrasan.

›› Opet crveni karton našem vrataru Trgnuli smo se nakon tog pogotka, preuzeli inicijativu. U jednom trenutku smo Boban i ja odigrali dupli pas, tukao je Boban izvrsno po zemlji, no njihov je vratar prstima izbacio loptu u korner. U jeku našeg

112

pritiska opet se dogodio nevjerojatan peh. Guseinov je svima pobjegao i sam je izbio pred Gabrića. Naš je vratar istrčao ispred šesnaesterca i srušio suparnika da više ne može do lopte, isto kao Ladić Slovenca Glihu. Sudac je, dakako, dosudio prekršaj i nesretnom Gabriću dao crveni karton.

- Nije faul - tvrdio je Gabrić pri izlasku.

Slaven Bilić dugo je objašnjavao sucu da je pogriješio...

Odmah je Blažević smjestio Pavličića na klupu i uveo vratara Mrmića. Slobodan udarac Guseinova jedva smo preživjeli, lopta je prošla uz samu vratnicu, nezagrijani Mrmić bio je na teškoj kušnji već u prvoj sekundi.

Nikako se nismo uspijevali oporaviti. Da sve bude gore, stara ozljeda trbušnog mišića pritisnula je Bobana koji je izašao već u 40. minuti.

Umjesto njega zaigrao je Butorović.

Na poluvremenu smo djelovali dosta utučeno, ali željeli smo promijeniti situaciju na terenu. Dobro sam se osjećao sve dok do mene nije stigao Tomislav Ivić, direktor reprezentacije koji je tada trenirao turski Fenerbahce.

- Aljoša, zašto se ne trči? Aljoša, zašto ne trčiš? - pitao je.

- Ma što vam je Ivane, tko ne trči? Pa svi trčimo - odgovorih.

- Nije istina, ti ne trčiš - uzvratio je Ivan.

Tu sam pukao. Kako ti netko može ubiti volju za igrom! I to u trenutku dok ti je poraz za vratom. Nije mi bilo ni do čega. Ljutit i nezadovoljan otišao sam na teren. Kiptio sam od bijesa. Baš sam se jadno osjećao. Boljela me i noga, pa sam u 49. minuti zatražio izmjenu. Bit ću iskren, više iz protesta nego što stvarno nisam mogao igrati. Ne mislim da sam napravio dobru stvar, no u tom se trenutku nisam mogao kontrolirati. Umjesto mene u igru je ušao Pralija.

Naša je postava do kraja utakmice stiskala i plela mrežu oko ukrajinskih vrata. Mladenović je tri puta sjajno tukao, pokušavali su i Jarni i Bilić. Izveli smo i desetak kornera. Nije išlo...

Nakon utakmice pokušao sam izbjeći novinare. Nisam uspio. Kad mi se diktafon našao u blizini, izustio sam: - Svi smo umorni, umoran je i Tomislav Ivić.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

113

Danas znam i što je Ivić novinarima rekao nakon utakmice: - Umorne noge i kraj sezone. Osjećao se nedostatak onih koji nisu igrali, kao i ljutnja onih koji su morali igrati i napustiti utakmicu.

Dodao bih: Nisam ja tu utakmicu morao igrati nego sam je želio igrati! Kao i pet godine prije i pet godina poslije za hrvatsku reprezentaciju Boban mi je ispričao da mu se nije igralo zbog ozljede koja se još pogoršala. Ali: - Znaš Ćiru, tražio je, inzistirao da krenem u utakmicu. “I ovako smo oslabljeni, kako ću bez tebe, sine” - citirao je Boban izbornika.

Ipak, i u toj turobnoj kijevskoj priči bilo je razloga za sreću. Zvonimir Soldo je za našeg boravka u Ukrajini postao otac, dobio je sina!

Davor Šuker nije mogao zaboraviti kilograme čokolade koje je pojeo: - Čovječe, vani plus 40, a mi se najeli teške čokolade. Još smo i dobro prošli. Ne idem više nikamo bez kuhara...

Na povratku u Zagreb bavili smo se kalkulacijama možemo li ostati prvi u skupini i izravno se plasirati u Englesku. Budemo li drugi, o bodovima će ovisiti hoćemo li u Englesku direktno ili ćemo morati igrati dodatnu kvalifikacijsku utakmicu. Mogli smo biti i treći, u slučaju da do kraja, u tri utakmice, ne osvojimo više od tri boda. Raspored je bio sljedeći: čekali smo Estonce i Talijane i išli u goste Slovencima. Nismo bili u lošoj poziciji, samo smo je velikim šlamperajem mogli zakomplicirati.

- Europsko prvenstvo nije upitno. Što vam je?! - obračunavao se Ćiro s neistomišljenicima.

Posebno su ga boljele Ivićeve riječi kako još nemamo igru.

- Ja stalno moram slušati jedne te iste gluposti - ljutio se Ćiro.

Sukob koncepcija Blaževića i Ivića pojačavao se.

Stadion “Republikanski” (Kijev, 11. lipnja 1995. godine)

UKRAJINA - HRVATSKA 1-0 (1-0) UKRAJINA: Suslov, Žabčenko, Skripnik, Golovko, Maksimov, Orbu, Pohljebaev, Kalitvincev, Pajanjica (Nagornik), Gorlilj, Guseinov (Škapenko) HRVATSKA: Gabrić, Pavličić (Mrmić), Jarni, Soldo, Jerkan, Bilić, Asanović (Pralija), Mladenović, Šuker, Boban (Butorović), Bokšić

114

SUDAC: Rothlisberger (Švicarska). GLEDATELJA: 5000 ŽUTI KARTONI: Pavličić, Pohljebaev, Gorilj CRVENI KARTONI: Gabrić STRIJELAC: 1-0 Kalitvincev (13) IGRAČ UTAKMICE: Jurij Kalitvincev

›› Bez mene do rekordne pobjede Estoniju smo početkom rujna čekali u Zagrebu. Bez mene. Bio sam ozlijeđen. Tih sam dana uspješno pregovarao sa španjolskim Valladolidom, nakon eliminacije Hajduka u pretkolu Lige prvaka protiv Panathinaikosa. Odlučio sam karijeru opet nastaviti u inozemstvu, poboljšati formu i biti potpuno spreman za nastup na Europskom prvenstvu u Engleskoj. Prije utakmice poslao sam brzojav podrške suigračima i izborniku Blaževiću. Priznajem, malo sam strahovao od te utakmice, pobjedom bismo bili praktički sigurno drugi na ljestvici skupine, a ni prvo mjesto nam nije bilo daleko.

Strahovao je, čuo sam, i Blažević. Samo je Zvonimir Boban, inače uvijek maksimalno oprezan, bio uvjeren da ćemo pobijediti Estoniju.

- Inspirirani smo osloboditeljskom akcijom “Oluja”. Mi ćemo napraviti “oluju” na zelenom travnjaku - govorio je Boban.

U očekivanju utakmice protiv Estonije u javnosti se kalkuliralo gdje će se odigrati sljedeća kvalifikacijska utakmica naše skupine, protiv Italije. Situacija se naglo zakomplicirala kada je predsjednik Talijanskog nogometnog saveza Antonio Matarrese pokušao kod Uefe ishoditi odigravanje te utakmice u Beču “zbog ratnog ozračja u Hrvatskoj”. Sve nas je takvo ponašanje šokiralo. Stoga smo uživali u inicijativi predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Antuna Vrdoljaka koji se, kao čelni čovjek našeg sporta, kod predsjednika Talijanskog olimpijskog odbora Maria Pescantea javno zauzimao da se dvoboj igra u Hrvatskoj. Pescante se zaista zalagao da se igra u Splitu. Tako se, nakon burnih reakcija u hrvatskoj i talijanskoj javnosti, sa sve više sigurnosti moglo reći da će hrvatska reprezentacija prvi put igrati u Splitu. Tome sam se strašno veselio.

Prije Uefine odluke da se može igrati u Splitu, naša je osjetljiva javnost proživjela dosta stresova. Naravno, i mi igrači smo pomno pratili

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

115

cijelu priču i vijest iz Uefe smo dočekali s neskrivenim zadovoljstvom.

Srećom, Estonija je lako prebrođena, čak je postignuta i rekordna pobjeda. Jest, žao mi je što nisam sudjelovao... Osim po rekordnoj pobjedi utakmica je upamćena i po vatrenom krštenju Marija Stanića, tog divnog momka i prijatelja, velikog igrača koji je kasnije postao naša uzdanica. U toj je utakmici Bokšić postigao prvi reprezentativni gol. Robert Jarni je pak utakmicu protiv Estonije upamtio po nečem lošem - ni kriv ni dužan dobio je žuti karton i nije mogao igrati protiv Italije u Splitu.

- Toliko sam se veselio toj utakmici. Još ne mogu vjerovati što me snašlo - žalio se Jarni. Što se dogodilo? Nakon blagog Jarnijevog prekršaja sudac nije prekinuo akciju nego je pustio prednost. Kad je estonski napad završio, sudac je dotrčao do iznenađenog Jarnija i pokazao mu žuti karton. Jarni dugo nije došao k sebi...

Bio je to dvoboj u kojem su carevali Šuker, Boban i Prosinečki. Šuker je postigao tri gola, Prosinečki (tek prešao u Barcelonu i stoga sjajno raspoložen) je gledatelje dizao na noge svojim fintama, asistencijama i driblinzima, a Boban je davao ton našoj ozbiljnoj igri protiv suparnika koji nam kvalitetom nije bio ni blizu. Očito, reprezentacija se brzo vratila u “normalu” nakon sloma u Ukrajini.

Prvi pogodak postignut je već u 3. minuti, Prosinečki je odigrao visoku povratnu loptu za Mladenovića. Udarac glavom s desetak metara i 1-0. Estonci su ubrzo izjednačili. Štimac je srušio jedinog estonskog napadača Reima dvadesetak metara od Ladićevih vrata. Reim je tukao pokraj živog zida i iznenadio Ladića.

Samo dvije minute kasnije opet smo poveli. Nakon Bilićevog proigravanja za Šukera, koji se varkom tijela krasno oslobodio i potom je srušen, dosuđen je jedanaesterac. Šuker je bio prvi na lopti za 2-1.

Prosinečki je briljirao, proigravao je cijelu momčad. Prije Bokšićevog pogotka našao je usamljenog Jarnija koji je pogodio Bokšića točno u nogu i evo prvog reprezentativnog gola našeg napadača. Pred kraj poluvremena i Boban je pogodio za 4-1. Šuker je asistirao, Stanić pustio za Bobana i - gol.

U međuvremenu su gledatelji bili svjedoci fenomenalnih minijatura

116

Prosinečkog kao i još nekoliko izvrsnih Šukerovih pokušaja. Kojemu baš nije išlo. Pa je na kraju postigao tri gola. Toliko se otkrivao, toliko je želio golove... Naš peti gol bio je malo remek djelo. Tridesetak metara je driblao Estonce dok nije došao pred vratara i loptu ubacio u mrežu. Na 6-1 povisio je Štimac, na svoj tipičan način. Nakon sjajnog ubacivanje, opet Prosinečkog, bio je najviši i loptu glavom zakucao u mrežu. Krasna je akcija bila za sedmi pogodak, Boban je uočio Bokšića koji petom loptu dodaje do Šukera. Šuker pogađa i to je 7-1. Gledatelji su ovacijama ispratili naše igrače u svlačionicu. Europsko prvenstvo nam je sve teže moglo izmaći. Čuo sam da je predsjednik Tuđman uoči utakmice, prognozirajući, rekao da bi moglo biti 6-1 za Hrvatsku. Prognozu je uprskao Šuker zadnjim pogotkom minutu prije kraja. Ćiro je na sav glas vikao: - Nemamo igru, pa što to mi onda radimo...

Stadion Maksimir (Zagreb, 3. rujna 1995. godine)

HRVATSKA - ESTONIJA 7-1 (4-1) HRVATSKA: Ladić (Mrmić), Mladenović, Jarni, Štimac (Turković), Jerkan, Bilić (Pralija), Stanić, Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić ESTONIJA: Poom, Lemsalu, Kirs, T. Kallaste, R. Kallaste, Kiisman (Lell), Lindmaa (Olumets), Lepa (Linnumaae), Kristal, Reim, Rajala SUDAC: Hozu (Rumunjska). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: Kristal, Olumets, Jarni CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Mladenović (3), 1-1 Reim (17), 2-1 Šuker (19, 11 m), 3-1 Bokšić (29), 4-1 Boban (41), 5-1 Šuker (58), 6-1 Štimac (81), 7-1 Šuker (89) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Hrvatska u Splitu Uefa je odlučila, utakmica Hrvatska - Italija igrat će se u Splitu! Bila je to još jedna naša velika pobjeda. Talijanska smo podmetanja, diplomatskim radom, pretvorili u svoju korist. Vrdoljakovo pismo i pomalo zakašnjelo, ali ipak učinkovito, djelovanje Hrvatskog nogometnog save-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

117

za učinilo je talijanske namjere smiješnima i podlima. Čak su i talijanska javnost i brojni talijanski novinari oštro osudili namjere Antonija Matarresea, namjere koje su sezale do toga da utakmicu igramo u Austriji...

Blažević nas je okupio nekoliko dana prije u Vili Dalmacija podno Marjana. Meni je bilo teško priviknuti se na boravak u tom objektu, koji je nekad bio glavna rezidencija predsjednika bivše Jugoslavije Josipa Broza Tita. Zašto? Pa, moj je stan nekoliko stotina metara dalje od Vile Dalmacija.

Za tu presudnu utakmicu - pobjedom bismo osigurali prvo mjesto, kao i neodlučenim i kasnijom pobjedom protiv Slovenije - Blažević je pozvao 19 igrača: Ladića, Gabrića, Brajkovića, Pavličića, Jerkana, Kocijana, Hibića, Praliju, Soldu, Koznikua, Mladenovića, Jurčevića, Stanića, Špehara, Bobana, Šukera, Bokšića, Štimca i mene. Hibić je odmah odustao zbog ozljede. Nije bilo Jarnija zbog žutih kartona, Bilića i Prosinečkog zbog ozljede. Kasnije je Blažević ipak pozvao Bilića, iako nije mogao igrati. Zacijelo je šef želio zavariti Talijane tim potezom.

S nama je na pripremama bio i Tomislav Kocijan, igrač koji je nekoliko godina kasnije počeo igrati za austrijsku reprezentaciju pod vodstvom Otta Barića. Da je tada Kocijan zaigrao za Hrvatsku više nikad ne bi mogao igrati za bilo koju drugu reprezentaciju. Kocijan je bio pozvan da bi se vidjelo može li zamijeniti Jarnija na lijevom boku.

›› Grozničava potraga za ulaznicama Trenirali smo na poljudskom stadionu i po šumarcima oko Vile Dalmacija. Bili u svojevrsnoj izolaciji koja nam je trebala zbog silne pomame za ulaznicama. Prvi smo se put našli u situaciji da bježimo od vlastitih navijača koji su tražili ulaznice na sve moguće načine. Čekali su nas nakon treninga, dolazili do Vile Dalmacija, opsjedali u šetnji gradom.

Riječju, bilo je neizdrživo. Narudžbe su stizale iz cijele Hrvatske, pa i iz inozemstva. Otprilike 35.000 ulaznica, koliko je bilo u prodaji, nestalo je u trenu. Iako su bile dosta skupe, 120 kuna za sjedenje na zapadu do 50 kuna za stajaća mjesta iza gola.

Dobio sam pedesetak ulaznica i sve sam ih prvi dan podijelio. Već

118

drugog dana potražilo me još nekoliko desetaka ljudi, svi su tražili ulaznice. A ja ih više nisam mogao dobiti. Zapravo, više ih nije bilo. No nikome nisam mogao dokazati da ulaznica više nema. Nema! Kad moraš svakome dokazivati da ulaznice kao kategorija više ne postoje, postaneš malo nervozan...

Hajdukova navijačka skupina “Torcida” intenzivno se pripremala za stvaranje ugođaja na velikom dvoboju. Tako smo saznali da će sašiti veliku, 50-metarsku zastava koju će razviti prije same utakmice, kao i da će gledateljima biti podijeljeno oko 30.000 kartona s hrvatskim znakovljem.

Izbornik Blažević je tih dana u Splitu verbalno je briljirao. Bio je posebno raspoložen, osjećao je da je u središtu pažnje. No nije mogao sakriti strah uoči utakmice. Uvijek kad bi osjećao strah bio je posebno dobro raspoložen, to smo kasnije naučili. S nama je bio i Tomislav Ivić, no rijetko. Iako su zajedno djelovali kao nerazdvojni, znali smo da je sukob njihovih koncepcija na vrhuncu. Ivić čak nije bio smješten s nama u Vili Dalmacija. Dobro, stanovao je u Splitu, ali...

Na jednoj od mnogobrojnih konferencija za novinara dobio sam lijepo priznaje. Dodijeljen mi je trofej Radija Cibone za najboljeg igrača hrvatskog nogometnog prvenstva u sezoni 94/95. Posebno mi je bilo drago što mi je trofej uručen baš u Splitu iako sam već bio igrač Valladolida.

Jednom sam pitao Blaževića mogu li spavati kod kuće. Da, upravo sam ga to pitao. Mogao sam ja i pobjeći do svoga stana, nitko ne bi primijetio. Nije Ćiro ni mutav niti glup, sve je znao, baš sve.. Kad bismo ga tražili, dopustio bi nam da odemo i na Mars. Samo, on je to morao znati. Nije stvarao probleme zbog toga. Znam, i u Zagrebu su ga Zvone i Šuki katkad upitali mogu li spavati kod kuće. I Ćiro bi im dopustio. Ali, ne daj Bože da ga netko nije pitao! Kakav bi cirkus priredio... Njega se moglo sve pitati. U tome je bio velik. Zato smo ga obožavali. Imao je golemo povjerenje u nas. Danas vidim, bezgranično.

Tako bih se ja rano ujutro probudio i došao na jutarnje okupljanje prije svih. Nitko mi nije zamjerio. Ćiro bi me samo usput, više očima nego riječima, pitao:

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

119

- Sve u redu?

Blažević je bio zabrinut zbog ozljeda - Bilića i Prosinečkog, iako nisu bili u konkurenciji za momčad (uostalom, Prosinečki nije ni došao), ali posebno Jurčevića, Štimca i Solde. Do zadnjeg trenutka nije znao hoće li moći računati na njih. Uporno je tražio alternaciju za Jarnija koji je utakmicu s Italijom propustio zbog onoga nesretnog žutog kartona u dvoboju protiv Estonije.

Sjedeći u Vili Dalmacija, Boban nas je stalno upozoravao da si Talijani neće dopustiti drugi uzastopni poraz protiv Hrvatske.

- Sad znaju tko smo i kako treba s nama. Njima je svejedno igraju li na svome terenu ili u gostima. Neće ih impresionirati ni poljudska atmosfera, oni u takvom ambijentu igraju svakog tjedna u talijanskom prvenstvu. Neigranje Bilića, Jarnija i Prosinečkog nama je velik nedostatak. Osobno, i sa 0-0 bio bih zadovoljan - pragmatičan je bio Boban.

- Uvijek je uspjeh s Talijanima odigrati bez poraza!

Alen Bokšić je s velikim nestrpljenjem očekivao utakmicu. U jednom ju je trenutku čak nazvao ispitom svoje karijere. Igrajući tada u Laziju, silno se htio dokazati upravo protiv Talijana. K tome, još je bio nesretan što nije sudjelovao u našoj pobjedi u Palermu, pa mu je dvoboj u Splitu bio prigoda za iskupljenje.

- To je bila prva prava, velika utakmica naše reprezentacije. I mene baš tada zbog ozljede nije bilo - pričao je Bokšić.

Od Bokšića se uvijek mnogo, mnogo očekivalo. No on u reprezentaciji nikad nije igrao tako dobro kao u svojim klubovima gdje je, po običaju, bio najbolji. Za razliku od mene, koji sam slabije igrao u klubovima, a uvijek bolje u reprezentaciji. Bokšiću baš i nije odgovarao sistem naše igre. Mi smo bili, priznajmo, spora momčad koja je mogla dugo držati loptu. Koja je pomno organizirala napade. Nismo bili sastav sprintera nego profinjenih tehničara koji su se trudili nadmudriti suparnika, a ne nadjačati ga ili nadtrčati. Zato se Bokšić teško navikavao na nas. Mi smo za njega bili spori, prespori. Takva je igra odgovarala Šukeru, ali Bokšiću nije. Ne, nije se Bokšić zbog toga nikad ljutio. Jednostavno, bio je svjestan da mu takva igra ne odgovara. Često smo o tome razgovarali.

- Ma, mora i meni jednog dana krenuti - znao bi reći Bokšić.

120

›› Boban s tortom na licu Osobno sam se bojao, kao i svi, da nas protiv Talijana ne ponese publika, da ne krenemo svi kao jedan naprijed i ostavimo prostora za talijanske protuudare. Gledao sam mnogo utakmica u kojima je domaća publika ponijela svoju momčad naprijed, a gosti bi samo pričekali i iz dva-tri kontraudara zavili stadion u crno. Da, toga nas je bilo strah. Zato smo svi i bili zadovoljni “nulom” prije početka utakmice. Čak se i Šuker priklanjao “teoriji boda”.

- Nama je najvažnije biti prvi u skupini. Volio bih da osvojimo barem bod. Ja sam uvjeren da utakmica s Talijanima neće biti spektakularna.

I mi i oni ćemo paziti da ne uprskamo šanse za odlazak u Englesku tumačio je Šuker.

Dan prije utakmice proslavili smo Bobanov 27. rođendan. Napravljena je i torta, svi smo bili veseli, atmosfera je bila fantazija. Pričali smo o svemu, smijali se prepričavajući događaje s putovanja, prisjećali se tona čokolade što smo ih pojeli u Litvi i Ukrajini. Sada je s nama u Vili Dalmacija bio i kuhar Ferdo Odak koji je zadobio naše puno povjerenje.

Rekli smo da ćemo ga voditi i na kraj svijeta ako treba. Čovjek je zaista meštar s kuhačom.

Kad se slavljenik Boban opustio, Bokšić je ležernim pokretom podigao tortu i zavaljao mu je u lice. Popadali smo od smijeha. I često ozbiljan Boban se smijao.

Na dan utakmice doznali smo da će Štimac ipak biti spreman za nastup. Vozeći se do stadiona, vidjeli smo kolone raspoloženih navijača.

Te su me scene podsjećale na prvu utakmicu hrvatske reprezentacije, prije otprilike pet godina u Zagrebu, protiv Amerikanaca. Tada su navijači s hrvatskim zastavama okupirali čitav grad, kao sad Split. Svi su nam mahali, otpozdravljali, čulo se skandiranje: “Hoćemo pobjedu”. Osjetio sam istu tremu kao i onda, prije pet godina u Zagrebu.

- Eh, što su ti velike utakmice - promrmljao sam sebi u bradu.

Dok smo se u svlačionici skidali, zadnju nam je besjedu uputio Ćiro: - Ne srljati, ne srljati! Čekajte svoju priliku. Ne ostavljajte Talijanima prevelik prostor iza sebe.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

121

Bilo je dogovoreno da utakmicu odigramo u jednom ritmu, pažljivo, kako nam se ne bi dogodilo da na svom terenu moramo sustizati gostujuću prednost. Blažević je na teren izveo postavu s Ladićem na golu, u zadnjoj liniji su bili Jerkan, Štimac i Pavličić, na bokovima su trebali biti Jurčević i Mladenović, sredina sa Stanićem, Bobanom i sa mnom, u napadu uobičajeno Šuker i Bokšić.

Već smo na zagrijavanju osjetili s kolikim se nestrpljenjem čekala ova utakmica. Stadion je bio potpuno ispunjen, sjeverna tribina nalikovala je muralu, okićena tisućama hrvatskih zastava i šalova. Dok smo se zagrijavali tartan-stazom je šetala Doris Dragović i pjevala (istina na play back) “Bog neka čuva našu Hrvatsku”. Stadionom se prolamalo: “Hoćemo pobjedu”!

Pri izvođenju himni svi smo se tresli od uzbuđenja. Himnu su s nama pjevali svi gledatelji. Kada je predsjednik Tuđman ušao u svečanu ložu, na sjevernoj tribini je razvijena 50-metarska hrvatska zastava koja je kružila stadionom dok nije došla iznad svečane lože, gdje se zadržala koju minutu. Potom je svaki gledatelj izvadio malu hrvatsku zastavu i podigao je visoko u zrak. Trenutak za pamćenje. Nakon prvog sučevog zvižduka učinilo nam se da je počeo snijeg. S krovova poljudskog stadiona nekoliko je desetaka mladića u teren pustilo milijune papirića, korijandola, čitav je teren bio prošaran. Takvo što sam vidio samo u satelitskim prijenosima utakmica argentinskih klubova i reprezentacije.

›› Talijanski vratar poput Ladića i Gabrića Krenuli smo žestoko, nošeni frenetičnim navijanjem. Željeli smo postići zgoditak, tko ne bi nakon onakvog poticaja publike. Ipak, Talijani su prvi imali šansu. U pravu je bio Boban, Talijani nisu djelovali ni impresionirano niti onemoćalo. Oni su u Splitu htjeli pobijediti, to je bilo jasno. Isprati sramotu iz Palerma, kako nas je kapetan upozoravao.

Di Matteo je bio sam iskosa pred Ladićem, ali se očito uplašio šanse i tukao nespretno i mlako. Zaprijetio je kasnije i Šuker, svojim poznatim “lažnjakom” oslobodio se čuvara, ali nije tukao precizno.

Nakon nešto više od desetak minuta, evo pravog uzbuđenja koje je

122

nama donijelo silnu prednost. Često namještajući zaleđe, talijanska je obrana u jednom trenutku otišla duboko naprijed. Mladenović je proigrao Šukera koji je teško mogao do lopte prije vratara Buccija. No talijanski je vratar pogrešno procijenio let lopte, ona ga je preskočila i uvijek spremni Šuker se zaletio prema njoj. Bucci je bio izvan kaznenog prostora i pribjegao je jedinom mogućem rješenju. Loptu je uhvatio rukom. Pravila su jasna, indirektan udarac i crveni karton vrataru.

Talijani su se tako našli u identičnoj situaciji kao i mi protiv Slovenije i Ukrajine, kad smo morali vaditi igrača da bi u igru ušao vratar. Talijanski izbornik Arrigo Sacchi izveo je opasnog Zolu da bi ubacio vratara Toldu.

Samo pet minuta kasnije umjesto da kapitaliziramo brojčanu prednost, dogodilo se ono čega smo se najviše pribojavali. Primili smo zgoditak. Jurčević je dvadesetak metara od našeg gola srušio Del Piera, sudac je dosudio slobodan udarac. Stali smo u živi zid, Di Matteo nije tukao odmah, nego je loptu pomaknuo metar udesno. Na nju je natrčao Albertini i pogodio onu stranu koju smo mi trebali pokriti tijelima.

Prevarili su nas Talijani, nema što. Možda je Ladić mogao bolje reagirati, pričalo se kasnije. Nisam siguran. Trebalo je izbliza doživjeti taj strašan Albertinijev udarac.

Sada smo protiv obrambeno orijentiranih Talijana morali krenuti na sve ili ništa, a to nam se nije ni najmanje sviđalo. Pleli smo na sve strane, otkrivali se, driblali, pomagali jedan drugome, no nije išlo. Čak smo u prvom poluvremenu i stvorili dvije šanse iza talijanskog bunkera, tukao je Bokšić sam ispred Tolda, pa Stanić. No uvijek su imali čovjeka na vratu i nisu mogli biti precizni. Publika nas je nosila, no Talijani su se s igračem manje orijentirali na čuvanje rezultata. A u tome su najbolji na svijetu.

U žaru borbe sam dobio i žuti karton, nekoga sam dotakao u driblingu, mislim Costacurtu. Bio sam bijesan zbog toga, taj žuti karton oduzeo mi je pravo igranja na sljedećoj utakmici protiv Slovenije. Dosta mi je trebalo da se saberem.

U poluvremenu nam je Ćiro savjetovao da više idemo preko bokova i da se posvetimo povratnim loptama.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

123

- Pucajte iz svih pozicija, što više udaraca, veća je šansa da postignemo gol. Ćiro je izvadio Jurčevića i u igru postavio Koznikua.

›› Šuker pogađa iz jedanaesterca Nisu prošle ni dvije minute, a evo jedanaesterca za nas! Golem je posao napravio Mladenović, snažan i brz prošao je do talijanskog kaznenog prostora, tukao je jako, lopta se od nekoga odbila i došla do odlično postavljenog Bokšića. To je bila njegova pozicija, jurnuo je i zaobišao vratara Tolda koji ga je srušio s leđa. Žuti karton Toldu i jedanaesterac. Stadion se tresao!

Bez odveć krzmanja lopti je prišao Šuker. On je uživao u tim dramatičnim situacijama. Nije ih se bojao, zapravo ih je tražio, očekivao.

Ležerno, kao na treningu, poslao je Tolda u jednu stranu, a svoju laganu loptu u drugu. Svaka čast, Šuki!

Sad smo bili na konju. Imali smo priželjkivanih 1-1 i igrača više. Sad smo mogli bez većeg rizika utakmicu privesti kraju. Još smo petnaestak minuta pokušavali stisnuti učahurene Talijane i ponestalo nam je snage.

A i nismo htjeli riskirati. Utakmica se u posljednjih dvadesetak minuta pretvorila u kalkulantsku predstavu, i mi i Talijani smo čuvali bod. Urnebesno navijanje znalo se pred kraj pretvoriti i u pokoji zvižduk. Nije nam to smetalo, imali smo svoju viziju i cilj. Ne izgubiti protiv Talijana.

Slično kao i prije u kvalifikacijama, protiv Litve primjerice, bilo smo pragmatični. Mi smo kraj dočekali zadovoljni, publika nije.

Točno kako smo i pretpostavljali, publika nas je tjerala naprijed, no mi smo bili oprezni. Vjerujem da nam se, da smo igrali ofenzivnije, moglo dogoditi nešto kao i pri prvom golu, neoprezan prekršaj i pogodak iz prekida. Talijani su bili pravi majstori za zgoditke iz prekida.

U svlačionici smo osjetili da smo baš svi zadovoljni. Da, znali smo protiv koga igramo, svi smo disali kao jedan. Nije bilo tmurnih lica.

Zadovoljan je bio i Blažević. Došao je do nas i čestitao nam.

- Od šest bodova Talijanima smo uzeli četiri. Prepustili smo im samo jedan. Moglo je i bolje, ali moglo je i gore. Ovo je dobro, zaista dobro -

124

rekao je Ćiro i otišao.

Utakmica je dijelom doista izgledala kao kalkulantska. To je bilo i očekivano, jer kad se susretnu dvije momčadi na visokoj profesionalnoj razini, svjesne da bodom zadovoljavaju ambicije, onda se takva utakmica pred kraj nužno pretvori u čekanje zadnjeg sučevog zvižduka. Tako je bilo i u Splitu.

Iz nekoliko riječi što sam ih s talijanskim igračima izmijenio na terenu shvatio sam da su i oni bili oduševljeni ambijentom. Lijepo smo se i prijateljski pozdravili. Drugi dan sam u novinama vidio da je zadovoljan i predsjednik talijanskog Saveza Matarrese, koji je najprije želio da se utakmica odigra izvan Hrvatske. Oduševljenjem nije krio ni predsjednik Talijanskog olimpijskog odbora Pescante, koji je bio veoma zaslužan što se igralo u Splitu.

Da, možda smo ostali dužni temperamentnoj splitskoj publici, možda smo trebali krenuti na sve ili ništa baš na kraju utakmice. Možda, možda... Reći ću mišljenje nas igrača. Osjećali smo da su Talijani bili i motivirani i spremni zapapriti nam još koji put. Željeli su i oni pobjedu, tražili su da se potpuno otvorimo. Što ako su imali igrača manje! Nekad je igrač manje ona prava, dodatna stimulacija. Mislim da su i naši navijači koji sat nakon utakmice bili zadovoljni...

›› Europsko prvenstvo u džepu Uživao sam vidjevši da je i predsjednik Tuđman o utakmici imao slično mišljenje kao i mi, igrači. On je dobro shvaćao protiv koga smo igrali: - Teška utakmica. Možda će neki ljudi biti nezadovoljni igrom, i meni se to u jednom trenutku činilo. Igrali smo bez trojice standardnih reprezentativaca, igrali smo protiv jedne od najboljih momčadi na svijetu, na kraju moramo biti zadovoljni sa 1-1. Imali smo igrača više, no Talijani su preiskusni da bi se to vidjelo u njihovom konačnom rasporedu.

Moram reći nešto i o gledateljima. Bili su naš 12. igrač, Splićanima se mora dati priznanje za odličnu organizaciju utakmice. Šteta što nismo postigli pobjedonosan gol samo zbog ovih navijača. Split i Hrvatska bi

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

125

do sutra pjevali - rekao je Tuđman.

Europsko prvenstvo je bilo osigurano, imali smo bodovnu zalihu koja nam je jamčila plasman i sa druge pozicije. No željeli smo biti prvi u skupini. Željeli smo pobijediti Sloveniju. Nažalost bez mene, žuti karton protiv Italije odnio mi je tu utakmicu.

Kada smo se obukli i izašli iz svlačionice, opet sam s pažnjom slušao Bobana.

- Kada Talijani povedu sa 1-0 najčešće je nemoguće izjednačiti.

Mi smo u tome uspjeli. I to je uspjeh. Igrali smo večeras protiv velike Italije. I mi smo bili veliki. Pa, Bože dragi, ne može se u nogometu svaki dan pobijediti, i to Italiju. Uostalom, Maldini mi je rekao da smo prava momčad - pričao je Boban držeći loptu s potpisima svih talijanskih nogometaša. Bio mu je to rođendanski poklon.

Sat kasnije Boban je još primijetio: - I mi ćemo se moći postaviti kao Talijani kad prvi put odradimo zajedničke jednomjesečne pripreme. U ovim okupljanjima na dva-tri dana teško se može uigrati momčad. Osjećam da nam nedostaje više zajedničkih treninga. Aljoša, ja ne mogu igrati protiv Slovenije, opet sam dobio žuti karton.

- Ni ja - odgovorih.

- Ne brini se, dobit će to Ćiro i bez nas. Ćiro je već okolo pričao da će Sloveniju spremiti u “mišju rupu”.

- Nemaju Slovenci nikakve šanse. Spremit ću momčad koja će lako proći kroz Ljubljanu. Ćiro nije znao kako je malo nedostajalo da u vrijeme odigravanja te utakmice još bude u zatvoru. Naime, zbog “afere Tapie” Blažević je 17 dana bio u francuskom istražnom zatvoru. Malo je nedostajalo da utakmicu protiv Slovenije vodi Tomislav Ivić. Bio bi ti Ćirin definitivan kraj u reprezentaciji.

I ovako je Ivić na sav glas kritizirao našu igru u Splitu. Čak je zaključio da ćemo u budućnosti igrati sve lošije i lošije. Tu nije bio u pravu, poslije smo igrali sve bolje i bolje. No, bio je u pravu kad je rekao da nemamo dovoljno širok krug reprezentativaca.

- Kad neki igrač odrađuje kaznu zbog kartona, mi nemamo prave

126

zamjene. Imamo malo igrača. Danas momčad mora sačinjavati 25 ravnopravnih igrača, a mi ostajemo na desetak - govorio je Ivić, osjećao da mu utjecaj u reprezentaciji slabi.

Pri povratku u Valladolid čitao sam talijanske novine i našao zanimljivu izjavu talijanskog izbornika Arriga Sacchija, koji je govorio da se atmosfera poput one u Splitu može susresti samo na stadionima na kojima se igraju prave utakmice.

- Sjetio sam se finalne utakmice Svjetskog prvenstva 1978. u Argentini, kad su domaćini u ovakvom ambijentu nadvisili Nizozemce. Prekrasno je biti trener i igrati u takvom ambijentu.

Stadion na Poljudu (Split, 8. listopada 1995. godine)

HRVATSKA - ITALIJA 1-1 (0-1) HRVATSKA: Ladić, Jurčević (Kozniku) Mladenović, Štimac, Jerkan, Pavličić, Asanović, Stanić, Šuker, Boban, Bokšić ITALIJA: Bucci, Ferrara (Benarrivo), Maldini, Di Matteo, Apolloni, Costacurta, Di Livio, Albertini, Del Piero (Crippa), Zola (Toldo), Ravanelli SUDAC: Uilenberg (Nizozemska). GLEDATELJA: 35.000 ŽUTI KARTONI: Jurčević, Asanović, Mladenović, Maldini, Toldo, Pavličić, Boban CRVENI KARTONI: Bucci STRIJELCI: 0-1 Albertini (29), 1-1 Šuker (48, 11 m) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Ćiro iz zatvora najavljuje osvajanje prvog mjesta Sljedeću, posljednju kvalifikacijsku utakmicu za plasman na EP u Engleskoj nisam mogao igrati zbog žutih kartona. Kao ni Boban, a kasnije se ispostavilo i Štimac. No to nisu bile ni jedine niti najveće poteškoće uoči dvoboja kojim se željelo osigurati prvo mjesto i eventualno bolju poziciju pri ždrijebu za smotru najboljih europskih nogometaša. Iako nam je i drugo mjesto donosilo plasman u Englesku, javnost je željela prvo kao konačan dokaz naše superiornosti u kvalifikacijama. Nadali smo se pritom da bi nas u ždrijebu za EP mogli postaviti za nositelje.

Umalo se dogodilo da reprezentacija u Ljubljani zagra s novim trenerom. U jednom smo trenutku, naime, ostali bez izbornika. Kako? Blažević

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

127

je završio u zatvoru. Da, zaista u zatvoru, u francuskom Marseilleu, gdje je najprije kao optuženik, a kasnije kao svjedok, razjašnjavao svoju ulogu u navodnom namještanju utakmica u francuskom nogometnom prvenstvu dok je bio trener Nantesa. K tome, Blaževića se sumnjičilo za pronevjeru 420.000 franaka pri prijelazu Dragana Stojkovića u Olympique.

Bio sam veoma dobro upućen u sva zbivanja, znao sam duševno stanje našeg izbornika svakog zatvorskog dana. Naime, tadašnji prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva u Parizu Andro Martinić moj je veliki prijatelj, upoznao sam ga za igračkih dana u Francuskoj. Martinić je često posjećivao Blaževića u ćeliji koju je dijelio s čovjekom - zamislite Ćiru u toj situaciji! - koji je ubio bivšu ženu.

Prvih dana Martinić bi me nazvao, ili ja njega, zanimalo me što će biti s našim Ćirom.

- Sav je utučen, ne može doći k sebi, ne jede, ne spava, zuri u jednu točku - pričao je Martinić.

Kako je istraga napredovala, Blaževićeva je pozicija bila sve bolja, pa je izbornik bio i bolje volje. Drugog tjedna pritvora već je govorio, prenosio mi je Martinić: - Osjeća se kud i kamo bolje nego prijašnjih dana. Kako istraga napreduje, čini mi da bi Blažević uskoro mogao na slobodu.

Prošlo je još nekoliko dugih dana i Ćiro je bio pred izlaskom. Martinić mi je to ovako najavio: - Istražni sudac Philippon je već zaključio da Blažević nije kriv, pitanje Ćirinog izlaska je pitanje dana.

Optužbe protiv Ćire u slučaju namještanja utakmice Olympique Nantes brzo su pobijene. Čovjek koji je optužio Blaževića, Jean-Pierre Bernes, bivši direktor Olympiquea, porekao je sve optužbe. Što je Bernes rekao u prvom suočavanju kod suca Philippona?

- Olympique je svake godine, dok je osvajao prva mjesta, kupio nekoliko utakmica. Blažević nam je bio posrednik.

Bernes je tu izjavu u suočavanju s Blaževićem demantirao, rekavši da to nikad nije rekao. Ostalo je nejasno onih 420.000 franaka za Dragana Stojkovića. Blažević je taj novac, kako je sam rekao, proslijedio u Sarajevo.

Na posljednjem ispitivanju, prije Ćirina puštanja, nekadašnji direktor

128

Olympiquea Bernes sam je rekao sucu da je Blažević “najsitniji dio afere i da ga se ne može teretiti za namještanje utakmica, nego samo za onih 420.000 franaka”. Bernes je potvrdio sve Blaževićeve navode i sve su sumnje s našeg izbornika otklonjene.

Francusko sudstvo nije žalilo ni vremena niti truda kako bi dokazalo sve grijehe bivšeg predsjednika Olympiquea, Bernarda Tapiea. U gužvi se našao i Blažević zbog Bernesovog svjedočenja. Proces je trajao godinama, Tapie je na kraju završio u zatvoru. Naš je izbornik prošao još jednu životnu avanturu i to poprilično neokrznut.

›› Ćiru su htjeli smijeniti dok je bio u zatvoru Prije Blaževića puštanja, u Savezu su se pitali tko bi mogao voditi reprezentaciju protiv Slovenije. Dakako, odgovornost bi pala na Tomislava Ivića, još direktora reprezentacije. No naše je nogometno vodstvo željelo vidjeti što će biti s Blaževićem. To je bila dobra odluka, unatoč inzistiranju nekih novinara da se brže-bolje postavi novi izbornik, iako Blaževiću nije dokazana krivnja. Istina, Blaževićeva krivnja tada još nije bila ni pobijena, ali traženje smjene bilo je preuranjeno.

A onda se jednog dana u novinama pojavio naslov: “Vodit ću reprezentaciju protiv Slovenije!”. Poručivao je to Ćiro iz zatvora.

Neki su se iznenadili što predsjednik HNS-a Nadan Vidošević nije posjetio izbornika, tražeći u tome zrnce nade da će se riješiti Ćire. Drugi su pak inzistirali na pravnom objašnjenju Blaževićevog pritvaranja. I bili su u pravu. Savez je u Francusku poslao svog odvjetnika Mladena Dragičevića, vrijednog nogometnog djelatnika.

Istina, spominjalo se da će Blaževića protiv Slovenije zamijeniti Ivić ako se šefovo pravno stanje zakomplicira. To je bilo i očekivano, Ivić je ipak bio tu od prvog dana, zajedno s Ćirom. Međutim, u Savezu nisu željeli prejudicirati odluku francuskog suda. Pričekali su i nisu pogriješili. Šef je ostao šef.

Blažević je pušten osam dana prije utakmice u Ljubljani. Odmah je pohitao u Zagrebu, u Savez, priredio posebnu konferenciju za novinare i posvetio se posljednjoj utakmici naše kvalifikacijske skupine.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

129

- Sad ćete vidjeti da sam u top-formi. Slovenci nemaju nikakve šanse, već mi ih je žao, doživjet će još jedan poraz protiv Hrvata - obećao je Ćiro.

›› Bokšić na tribinama Već na početku priprema u Čatežu ozlijedio se Alen Bokšić. Peh za pehom, bilo je očito da će Hrvatska u Ljubljani iznova nastupati u skrpljenom sastavu. Sjećajući se koliko smo problema sa Slovencima imali u prvoj utakmici, Blaževiću nije bilo lako sastaviti momčad koja bi trebala pobijediti u Ljubljani. Umjesto Bokšića je aktiviran Mornar. Bio je to dobar potez našeg stručnog stožera.

Zanimljivo je spomenuti da je za ovu utakmicu bio pozvan i Ivica Vastić iz Sturma kojeg je trenirao Ivica Osim. Vastić se nije uspio dokazati među našim napadačima. A tko i bi među takvim zvijezdama! Vastić je nekoliko godina kasnije postao najbolji austrijski reprezentativac, slično kao i Kocijan, koji se nije probio među “vatrene” tijekom priprema za Italiju u Splitu. Izgleda da smo mi, svojom kvalitetom, radili i za austrijski nogomet.

Moram priznati da mi je bilo silno drago što je naš šef opet u formi.

Kad sam nazvao suprugu Katarinu iz Valladolida, saznao sam da je Blažević zaista dobro raspoložen i optimističan, iako neće nastupiti s najboljom postavom.

- Ako ne pobijedimo, idem dobrovoljno natrag u zatvor - nije Ćiro gubio smisao za humor.

Neposredno prije utakmice poslao sam telegram izborniku Blaževiću i suigračima. Bilo mi je jako, jako žao što nisam s njima. “Svi smo mi jedno, s vama sam i do ove pobjede”, napisao sam.

Pobjeda je izborena, no u teškoj i mučnoj utakmici, kao i onda u Zagrebu. Istim, 2-1 rezultatom. Opet su Slovenci poveli. Pričao mi je Bokšić, koji je zbog ozljede ljubljansku utakmicu odgledao na tribinama, da su se slovenski navijači natjecali u uvredama naše reprezentacije.

- Svašta su nam vikali. Da smo ustaše, kreteni, majmuni. Urlalo se da Vukovar nije naš, da je Istra slovenska. Sve su zaokružili dugotrajnim skandiranjem “Jugoslavija, Jugoslavija”. Podsjetilo me to na godine

130

igranja u jugoslavenskoj ligi. A kad smo primili prvi gol, na tribinama je nastao dernek - pričao mi je kasnije Bokšić. - Bilo je dosta naših navijača, njih su gađali kamenjem. Naši su uzvratili, bilo je posla i za policiju.

S druge strane, naši su nogometni djelatnici bili oduševljeni slovenskim dočekom i odnosom.

- Dočekali su nas sjajno, ni traga onoj mržnji s tribina. Bili su otvoreni, srdačni, ponašali su se prema nama kao prema starijem, iskusnijem i boljem bratu. Gostoprimstvo u Sloveniji bilo je veličanstveno - govorio je Zorislav Srebrić, tajnik HNS-a.

- U prvih pola sata utakmica je bila strašno dosadna - pričao je Bokšić. - Nitko nije pokazivao sklonosti napadu, petljali smo i mi i Slovenci na sredini trena. Vidjelo se da našoj reprezentaciji nedostaje nekoliko glavnih igrača. Kao što je Slovencima nedostajao njihov prvi igrač, Zahovič, koji nas je namučio u Zagrebu. Nije igrao, dobio je sina dan ranije i zamolio je da ga se oslobodi nastupa. S obzirom da Slovencima utakmica ni o čemu nije odlučivala, pustili su ga da proslavi prinovu u obitelji.

Ajde, to nam je barem malo pomoglo.

U 35. minuti Šuker je promašio veliku priliku, asistirao mu je Jurčević.

- Rijetko kada Šuker promaši takvu priliku - rekao je Boka.

U prvom sljedećem napadu primili smo gol. Pralija je izgubio loptu oko centra, Florijančič je probio desnu stranu i nabacio Glihi na glavu.

S pet metara iskosa loptu je glavom poslao ispod letećeg Ladića.

- Kao i onda u Zagrebu, izjednačili smo koju minutu kasnije - “prenosio” mi je poslije Bokšić.

Mornar, koji je pozvan naknadno, dugom je loptom poslao Stanića u vatru. Probivši se u kazneni prostor Stanić je sam sebi izborio prigodu, ali ga je s leđa oborio Englaro. Čist jedanaesterac! Imamo sreće sa Slovencima kad povedu. Šuker u reprezentaciji nikad nije promašio jedanaesterac. Nije ni tada, dakako.

Raspoloženi Jurčević i Mornar u nastavku su promijenili mjesta, Jura je otišao naprijed. Upravo je ta izmjena donijela pobjedonosni pogodak.

- Stanić je pobjegao po lijevoj strani, nabacio dobro Šukeru koji je iza sebe uočio Jurčevića u punom naletu. Dotaknuo je loptu da bi na nju

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

131

naletio baš Jurčević. Super akcija i super gol - završio je gledatelj Bokšić priču iz Ljubljane.

Slovenci su još bezuspješno napadali, tražili su jedanaesterac…

Ipak, pobjeda je obranjena, a time i prvo mjesto u našoj skupini. Pet godina nakon prve utakmice hrvatska nogometna reprezentacija kao prvoplasirana u skupini, ispred doprvaka svijeta Italije, odlazi na Europsko prvenstvo. Samo pet godina!

Evo još jednog zanimljivog podatka. Prošlo je tek godinu i pol od prve utakmice hrvatske reprezentacije pod Blaževićevim i Ivićevim vodstvom (Španjolska u ožujku 1994. godine) i već smo osigurali put na Europsko prvenstvo. Tada je svladana Španjolska koja je sad plasman u Englesku izborila bez poraza, prva u skupini, kao i mi.

Davor Šuker bio je prvi strijelac kvalifikacija, u 10 utakmica postigao je 12 golova. Fantastično.

Javili su mi da je Boban, koji je došao do Ljubljane da bi pogledao utakmicu, sve dogovorio s predsjednikom Saveza Nadanom Vidoševićem. Više nije bilo nejasnoća oko premiranja našeg velikog uspjeha.

Stadion Bežigrad (Ljubljana, 15. studenoga 1995. godine)

SLOVENIJA - HRVATSKA 1-2 (1-1) SLOVENIJA: Zupan, Galič, Križan, Englaro, Jermaniš, Zulič (Cvikl), Novak, Udovič, Čeh, Gliha, Florijančič (Rudonja) HRVATSKA: Ladić, Jurčević, Jarni, Soldo, Jerkan, Bilić, Pralija (Mladenović), Prosinečki, Šuker, Stanić, Mornar SUDAC: Gothals (Belgija). GLEDATELJA: 8.000 ŽUTI KARTONI: Udovič, Stanić, Pralija, Englaro CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Gliha (36), 1-1 Šuker (40., 11 m), 1-2 Jurčević (55) IGRAČ UTAKMICE: Nikola JERKAN

›› Opet isto pitanje - možemo li opstati naš vezni red?

Hrvatski nogometni savez dao si je truda i dogovorio nekoliko prijateljskih utakmica u godini Europskog prvenstva u Engleskoj. Možda suparnici u prvih nekoliko utakmica nisu bili atraktivni, no završetak te

132

serije od šest prijateljskih utakmica ponudio nam je doista dva teška i atraktivna suparnika - Englesku u Londonu i Republiku Irsku u Dublinu.

Na ždrijebu za EP nismo postavljeni za nositelja pa smo ušli u skupinu s tada aktualnim europskim prvakom Danskom. Danska je četiri godine prije pozvana na Europsko prvenstvo u Švedskoj umjesto Jugoslavije, koja je bila pod sankcijama Ujedinjenih naroda. Danci su napravili čudo, bez dana priprema, na svježinu, postali su europski prvaci. Dakle, u skupini s nama bili su Turska, Danska i Portugal. Prva dva mjesta osiguravala su četvrtfinale. Mi smo bili optimisti, ni jedna od tih reprezentacija nije bila jača od naše. Ali, ni mnogo slabija. Mnogi su Turke bili spremni proglasiti autsajderima, no tu reprezentaciju na samom startu prvenstva neće biti nimalo lako svladati, znali smo. U Turskoj je nogomet doživljavao pravu ekspanziju, a za prvu utakmicu u Sheffieldu dolazak je najavilo oko 20.000 Turaka iz Britanije.

Razmišljajući o EP, igrali smo prijateljske utakmice. U Rijeci nam je suparnik bila Poljaka, reprezentacija koje dugo nije bilo u europskom vrhu i koja nije išla u Englesku. No bila je to dobra momčad za provjeru našeg stanja. I, što je najvažnije, izbornik je mogao provjeriti na koga sve može računati. Priređeno je trodnevno okupljanje, a u utakmici je dogovoreno po pet izmjena.

Tih se dana u našoj javnosti opet počelo postavljati pitanje možemo li nas tri vezna igrača - Boban, Prosinečki i ja - igrati zajedno. Iritiralo nas je to i zbunjivalo. Nas trojica bili smo u Rijeci, ali nije bilo Štimca, Bokšića i Bilića. Šuker je bio s nama, ali je bio ozlijeđen pa nije zaigrao.

Vratio se u Sevillu dan prije utakmice.

Boraveći u Rijeci, obitelji pokojnog fizioterapeuta reprezentacije Vlade Vrcića uručili smo nekoliko tisuća njemačkih maraka. Zajedno smo ih skupili. Vrcić je u prvim danima Blaževićevog vođenja reprezentacije bio naš pravi prijatelj. Umro je nekoliko mjeseci prije od srčanog udara.

›› Gledatelji bolji od nas Poljake smo pobijedili u dosadnoj utakmici u kojoj su najbolji bili

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

133

naši gledatelji. Bodrili su nas kao da je riječ o pravoj kvalifikacijskoj utakmici. Desetak tisuća Riječana zaslužilo je ovu akciju i već se tada moglo zaključiti da su naša gostovanja u manjim sredinama pun pogodak. Bez obzira što nismo imali komfor kao u Zagrebu. Ma, ipak mi nismo tako razmaženi…

Prvi smo primili pogodak, to nam se, primjećujete, često događalo.

Ali, redovito bismo ubrzo izjednačili. Nakon četvrt sata igre Poljaci su postigli zgoditak iz slobodnog udarca. S punih tridesetak metara tukao je Baluszynski, lopta je na svom putu dotakla Jerkana i promijenila pravac. Dovoljno da zbuni, zapravo prevari, Ladića.

Tu sam utakmicu odigrao zaista dobro, baš mi je išlo. Dijelio sam lopte Jarniju, Staniću, Jurčeviću.

Izjednačili smo pet minuta kasnije. Tukao sam sa petnaestak metara, poljski je vratar loptu izbacio u korner. Prosinečki je izveo udarac, Elvis Brajković je poput ragbijaša odgurao sve Poljake, najviše skočio i loptu glavom ubacio u mrežu. Poslije smo stvarali šanse, raspoložio se i Prosinečki, mogli smo napuniti poljsku mrežu do vrha.

U nastavku smo svi pali, pa i mi u srednjem redu. Blažević i poljski izbornik napravili su brojne izmjene, igra se raspala i pobjeda je bila sve dalje. Desetak minuta prije kraja mene je zamijenio Rukavina.

Pobjedonosni pogodak postignut je minutu prije kraja, u jednoj gužvi tukli su Boban, pa Vlaović, no lopta se odbijala od poljskog obrambenog zida. Na kraju se lopta dokotrljala do slobodnog Igora Cvitanovića koji prigodu nije propustio. Pobjeda je pobjeda, makar u prijateljskoj utakmici. I dobra je za statistiku.

Utakmicu u Rijeci gledali su turski izbornik Fatih Terim i danski Richar Moller-Nielsen. Bilo mi je drago čuti da me Turčin proglasio najboljim u hrvatskim redovima. Dancu je “broj 1” bio Boban. Portugal je predstavljao njihov pomoćni trener Simoes kojem je najbolji bio Prosinečki.

Naši su nas novinari kritizirali. Svu trojicu. Stalno se postavljalo pitanje možemo li nas trojica zajedno...

Gotovo sam zaboravio nešto bitno. Zašto ne spominjem Tomislava Ivića? Ivan je napustio reprezentaciju, shvaćajući da se nalazi duboko u

134

Blaževićevoj sjeni. Ivićeva preciznost i sustavnost naletjele su na najtvrđeg suparnika u njegovoj bogatoj i uspješnoj karijeri - na improvizaciju, ugođaj i motiv. Blažević (koji je tih dana vodio baš Rijeku) je izabrao nove suradnike, Otta Barića, Ivana Katalinića i Marijana Vlaka, a od starih je ostao stari, dobri Branko Ivanković.

Gdje je završio Ivić? U Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Stadion na Kantridi (Rijeka, 28. veljače 1996. godine)

HRVATSKA - POLJSKA 2-1 (1-1) HRVATSKA: Ladić (Gabrić), Štefulj, Jarni (Pralija), Brajković, Jerkan (Pavličić), Soldo, Asanović (Rukavina), Prosinečki, Stanić (I. Cvitanović), Boban, Jurčević (Vlaović) POLJSKA: Wozniak, Jaskulski, Waldoch (Lapinski), Wegrzyn, Woitala, Citko, Wyciszkiewicz, Gesior, Baluszynski (Srutwa), Czerwiec, Nowak SUDAC: Mitrovič (Slovenija). GLEDATELJA: 10.000 ŽUTI KARTONI: Boban, Baluszynski, Asanović, Wozniak CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Baluszynski (18), 1-1 Brajković (23), 2-1 I. Cvitanović (89).

IGRAČ UTAKMICE: Piotr NOWAK

›› Vlaović želi mjesto u napadu Sljedeći suparnik bila je Republika Koreja. Reprezentacija koja će biti sudomaćin Svjetskom prvenstvu 2002. godine, s Japanom, nalazila se na europskoj turneji. Blažević nas je upozorio da se ne šalimo.

- Samo bi mi trebalo da nam oni uzmu mjeru. Nije bitno što neće biti Bobana i Prosinečkog. Nema ni Bokšića (svi ozlijeđeni, op.). Aljoša, sad se pokaži… - rekao je Blažević.

Potom je sljedećeg suparnika opisao kao “neustrašivu i nesavladivu reprezentaciju”.

- U Aziji živi tri milijarde ljudi, a oni su tamo najbolji. Mi smo najbolji u Europi, igraju dva nogometna svijeta. Branimo čast Europe - na svoj nas je način upozoravao Ćiro.

Utakmica se igrala na malom stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici, po dosta hladnom vremenu iako je bio ožujak. Odigrao sam veoma dobro tu utakmicu protiv malih, žilavih i okretnih Korejaca, ali jedan nas

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

135

je čovjek sve iznenadio, oduševio. Goran Vlaović je Korejcima sprašio sva tri pogotka za čistu 3-0 pobjedu.

Ja sam u jednom trenutku pogodio prečku. Rijetko sam se u reprezentaciji odlučivao na udarac, no Šuker mi je dodao krasnu povratnu loptu, ja sam natrčao i tukao punom nogom. Pogodio sam u “letvu”.

Blažević je obožavao povratne lopte, no povratnim se loptama nije moglo igrati protiv svake reprezentacije. Posebno ne protiv onih čija je obrana bila striktna.

Prvi je pogodak Vlaović postigao nakon duplog pasa sa Slavenom Bilićem, krasnim udarcem izvan kaznenog prostora. Drugi pogodak začeo sam dodajući loptu Jurčeviću koji je točno nabacio raspoloženom Vlaoviću, skok, trzaj glavom i - 2-0. Naposljetku, slično kao i kod drugog gola, loptom sam u napad izbacio Jarnija koji je nakon desetak metara centrirao Vlaoviću. Identičan skok za 3-0. Baš nam je išlo, baš smo bili ozbiljni. Šteta što je bilo malo gledatelja. A da smo igrali u Rijeci ili negdje drugdje? Da, bilo bi bolje. Ovako, pred samo 3000 navijača, osjećali smo se malo prazno. A igrali smo izvanredno. Dogodilo se i jedno čudo. Koje? Šuker nije postigao gol.

Impresionirali su me Korejci. Gubili su 0-3 i borili se kao da je utakmica tek počela. Morao sam aktivirati lakat da me ne bi srušili. Čista samoobrana…

Da sve ne može biti idealno potvrdila je zadnja minuta, kada se nezgodno ozlijedio vratar Dražen Ladić.

Stadion u Kranjčevićevoj (Zagreb, 13. ožujka 1996. godine)

HRVATSKA - REPUBLIKA KOREJA 3-0 (2-0) HRVATSKA: Ladić (Gabrić), Soldo, Jarni, Štimac, (Šimić), Jerkan (Pralija), Bilić, Jurčević (Mornar), Stanić (I. Cvitanović), Šuker, Asanović, Vlaović (Rapaić) REPUBLIKA KOREJA: B. J. Kim, Hong, Choi (P. K. Kim), K. T. Huh, T. Y. Kim, (J. B. Park, Seo), Shin, Lee (Sin), Ha, Cho (Hwang, Roh), D. H. Kim, Ko SUDAC: Lazarevski (Makedonija). GLEDATELJA: 3000 ŽUTI KARTONI: Jurčević CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Vlaović (24), 2-0 Vlaović (43), 3-0 Vlaović (63) IGRAČ UTAKMICE: Goran VLAOVIĆ

136

›› Izrael uzvratio posjet Hrvatskoj Serija prijateljskih utakmica nastavljena je gostovanjem Izraela u Varaždinu. Ni ovaj put naša reprezentacija nije nastupila kompletna, nikako se nismo mogli naći u pravom sastavu na tim prijateljskim dvobojima. Sad su nam nedostajali Ladić, Boban, Jerkan, Jarni, Stanić, Šuker i Bokšić. Momčad se krpala za svaku prijateljsku reviju, od toliko željenog uigravanja nije bilo ništa. To nam je smetalo, ali bili smo nemoćni. Jednom su neki bili ozlijeđeni, drugi put ih nisu pustili klubovi…

Reprezentacija je sastavljana od prigode do prigode.

Ipak, Blažević je to koristio najbolje kako je mogao. Provjeravao je brojne igrače, zvao debitante, pružao mnogima priliku, no većina ih je razočarala. Osjetila se, i te kako se osjetila razlika kada bismo igrali s prvom postavom i s postavom u kojoj je nedostajalo četiri, pet ili šest glavnih poluga. Tako je bilo i u Varaždinu protiv Izraela.

Godinu i pol ranije gostovali smo u Tel Avivu i uvjerljivo, u lijepoj predstavi, pobijedili 4-0. Sad je bilo kud i kamo teže. Zapravo, jedva smo pobijedili. Za pobjedu moramo zahvaliti strpljivoj varaždinskoj publici koja nam nije zviždala ni kada nam doista nije išlo. U Zagrebu ili Splitu gledatelji bi već nakon prvih pola sata počeli negodovati, što je nama posebno smetalo. Varaždinci, koji su bili tako dobri domaćini na čelu s Anđelkom Herjavcem, predsjednikom Varteksa, dali su sve od sebe da bi vidjeli hrvatsku pobjedu. Najbolje su navijali kad nam je najslabije išlo.

Izraelci su bili mnogo pametniji nego u našoj prvoj utakmici u Tel Avivu. Pažljivo su postavili obrani, nisu srljali i teško smo, onako neuigrani u novom sastavu, dolazili do prigoda. Ja sam probao nekoliko puta iz daljine, no uvijek bi se lopta zakvačila za nekoga. Izraelski vratar u prvih sat vremena nije ni osjetio pravu opasnost.

Prvi smo gol postigli petnaestak minuta prije kraja. Slobodan udarac sa strane izveo je Vlaović, lopta se odbila od nekoga do Štimca koji ju je iz prve odalamio - ravno u mrežu izraelskog vratara.

Tada je bilo lakše, Izraelci su malo krenuli naprijed, a mi smo krenuli po drugi pogodak iako smo se teško nalazili na terenu nakon brojnih Ćirinih izmjena. Mene je Ćiro ostavio do kraja utakmice. Samo dvije minute

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

137

kasnije, evo opet Vlaovića na pozornici, kao protiv Južne Koreje. Odigrao je dupli pas s Mornarom, došao pred vratara i krasno ga prebacio lobom.

Vlaović doista zna postići pogodak, vidjet ćemo kasnije koliko nam je to pomoglo u prvoj utakmici Europskog prvenstva protiv Turske.

Slabu partiju začinili smo pogocima, upisali pobjedu koja nam je podigla samopouzdanje. Ali, ovakve prijateljske utakmice sve su mi se manje sviđale.

Kad sam saznao da naš prijatelj i kapetan Zvonimir Boban ne igra u Milanu zbog infektivne mononukleoze, bio sam baš loše raspoložen.

Hrvatska na Europskom prvenstvu s Bobanom i bez njega nije ista.

K tome, Prosinečki je padao u formi, više ni u Barceloni nije igrao redovito. Blažević je najavljivao da će razgovarati s njegovim trenerom u Barceloni, Johanom Cruyffom. Glasoviti Nizozemac je pak rekao da ne želi sastanak s Blaževićem. U našem su Savezu to protumačili kao uvrijeđenost zbog naše želje da Savez Prosinečkom dodijeli posebnog trenera kako bi ga što bolje spremio za Englesku. Bez zdravog Bobana i s Prosinečkim bez natjecateljske forme, u Engleskoj ne bismo imali nikakve šanse.

Stadion Varteksa (Varaždin, 26. ožujka 1996. godine)

HRVATSKA - IZRAEL 2-0 (0-0) HRVATSKA: Gabrić (Pavlović), Brajković (Pavličić), Jurčević (Mornar), Štimac (Šimić), Soldo, Bilić, Asanović, Prosinečki (Pralija), Vlaović, Rapaić (Balajić), Špehar (I. Cvitanovic) IZRAEL: Golan, Hafon, Glam (Amsalem) Hazan, Brummer, Klinger (Zohar), Banin, Shelah, Berkovitz (Altar), Revivo, Benado SUDAC: Toth (Mađarska): GLEDATELJA: 6000 ŽUTI KARTONI: Rapaić, Pavličić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Štimac (74), 2-0 Vlaović (76) IGRAČ UTAKMICE: Goran VLAOVIĆ

›› Mađarska u Osijeku, opet smo nekompletni… Četvrta prijateljska utakmica u seriji, Mađarska u Osijeku, prošla je bez mene. Nije mi krivo, već sam rekao da su mi takve provjere pomalo

138

išle na živce. Uvijek bismo nastupali nekompletni, sastav bi se znao tek u posljednji trenutak. Osnovni cilj tih utakmica - uigravanje - nikako se nije mogao doseći.

Mađari su stigli u Osijek kako bi nam uzvratili za utakmicu u Gyoru koji smo, prije dvije godine, odigrali bez pobjednika, 2-2.

U dvoboju s Mađarima nisam nastupio jer sam pokušavao sanirati ozljedu lijeve noge. Osim mene nije bilo ni Štimca, koji je za svoj Derby morao igrati važnu utakmicu engleskog prvenstva u borbi za opstanak.

Nije bio ni Jarnija, Bobana, Prosinečkog, Bokšića, Ladića, Jurčevića, Solda, Vlaovića... Bili su tu “neki novi klinci”, Pamić Balajić, Štefulj, Vugrinec… opet je aktiviran Mornar.

Smisao takve utakmice, govorimo li o pripremama za Europsko prvenstvo, zaista je upitan. Blažević je provjerio neke igrače, ali to mu je više bilo za budućnost nego za EP u Engleskoj za dva mjeseca.

Koliko god je potpuno nov sastav bio nepoznanica i za samog Blaževića, ne može se poreći da je postignuta lijepa 4-1 pobjeda. Čuo sam se sa splitskim prijateljima, koji su mi rekli da je reprezentacija zaista odigrala u žestokom ritmu, pogotovo u prvom poluvremenu, kada je propušteno desetak prilika. Prvi je gol bio Brajkovićevo djelo nakon Stanićeve asistencije. Drugi je postigao Šuker, nabacio mu je Pamić.

Pogrešku naše obrane iskoristio je Nagy koji je izbio sam pred Mrmića.

U nastavku, unatoč izmjenama, još dva pogotka za Hrvatsku. Na Šukerovo dodavanje strijelac je bio Pamić. Konačnih 4-1 postavio je Stanić, Šuker je opet dodao upotrebljivu loptu, a Mario je postigao svoj prvi gol za Hrvatsku.

Danski izbornik bio je u Osijeku. Nije se mogao načuditi koji su to sad novi igrači!

- Malo koga poznajem, otkud vam sad ovi likovi - pitao je Moller-Nielsen.

Ja sam kasnije čuo da je Šuker za nastup u Osijeku bio posebno motiviran, tek je potpisao za madridski Real. Usto, igrao je za reprezentaciju u rodnom gradu. U prvom kasnijem susretu to mi je i potvrdio.

Za nešto više od dva mjeseca čekalo nas je gostovanje u Londonu, na znamenitom Wembleyju, protiv Engleske. Znao sam, zaliječit ću

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

139

ozljedu i igrati u hramu nogometa. Nisam mogao dočekati tu utakmicu.

Osjećao sam se opet kao prije prve utakmice protiv SAD-a. Ili kao prije gostovanja u Valenciji protiv Španjolske. Tako su me trnci prolazili i uoči Palerma. Obožavao sam velike suparnike!

Stadion u Gradskom vrtu (Osijek, 10. travnja 1996. godine)

HRVATSKA - MAĐARSKA 4-1 (2-1) HRVATSKA: Mrmić, Brajković, Balajić, Pavličić, Jerkan, Bilić (Bičanić), Mornar, Pamić (Štefulj), Šuker, Stanić, I. Cvitanović (Vugrinec) MAĐARSKA: Hajdu, Sebok, Telek, Jagodics, Horvath (Szerekes), Arany (Lisztez), Lendvai (Madar), Nagy, Orosz, Illes, Egressy SUDAC: Benedik (Slovačka). GLEDATELJA: 12.000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Brajković (6), 2-0 Šuker (23), 2-1 Nagy (39), 3-1 Pamić (65), 4-1 Stanić (75) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Nismo pali ni na Wembleyju!

Igrat ćemo na Wembleyju. Samo smo o tome razmišljali iščekujući nastup protiv Engleske. Europsko prvenstvo se približavalo, nakon četiri prijateljske utakmice s objektivno slabijim suparnicima konačno je slijedila prava provjera. Bolja se nije mogla zamisliti. Engleska u Londonu, domaćin predstojećeg Europskog prvenstva na svom terenu. Pričajući telefonski sa suigračima iz reprezentacije osjetio sam opet one pozitivne vibracije koje se uvijek pojave kad igramo s atraktivnim suparnicima.

Blažević je za “akciju Wembley” izabrao 20 nogometaša, pretpostavljalo se da je to kostur reprezentacije za EP koje će uslijediti za nešto manje od mjesec dana. Pozvao je vratare Ladića i Mrmića, te igrače: Jurčevića, Jarnija, Štimca, Jerkana, Bilića, Stanića, Prosinečkog, Šukera, Bobana, Bokšića, Brajkovića, Pavličića, Soldu, Mladenovića, Vlaovića, Cvitanovića, Pamića i mene.

Začudo - ni Ćiro nije mogao vjerovati! - otkaza nije bilo. Svi su bili zdravi i spremni. Nitko se nije žalio na ozljede, nikoga klub nije sprečavao da igra za reprezentaciju.

140

- Samo bi lud čovjek propustio tako nešto - govorio sam sam sebi kad mi je došao poziv.

S Englezima smo trebali igrati ranije, međutim zbog političkih okolnosti Englezi su već dogovorenu utakmicu otkazali. Srećom, i dalje su računali na nas. Htjeli su provjeriti svoju reprezentaciju u sudaru s nama. Kako mi je pričao Slaven Bilić koji je igrao u londonskom West Hamu, računali su na glatku pobjedu.

- Engleska javnost nema previše povjerenja u reprezentaciju Terryja Venablesa. Pobjeda bi im došla kao naručena, no oni još ne shvaćaju koliko smo jaki. Inače nas ne bi ni zvali - rekao je Bilić. Štimac je tada igrao za Derby County, u koji ću i ja doći nakon Europskog prvenstva. Kontakti između mene i Štimčevog kluba već su postojali. Prema tome, i ja sam bio silno motiviran za dvoboj na Wembleyju.

Razmišljajući o toj utakmici, osjećao sam strah kad bih se sjeto da smo svi malo umorni nakon završetka sezone. No odmah sam se utješio: “Pa, zar nisu i Englezi?”.

Za razliku od ostalih kvalifikacijskih utakmica, ili prijateljskih na domaćem terenu, uoči dvoboja s Englezima nismo se okupljali. Većina nas je došla u London izravno iz svojih europskih odredišta. Ja sam stigao iz Valladolida.

Neki su nas engleski novinari još nazivali “jugoslavenskom školom nogometa”, no nas to nije previše diralo. Ljepše nam je bilo pročitati da su nam dresovi moderni i zanimljivi. U jednim smo novinama pročitali da smo favorit iz sjene skorašnjeg EP.

›› Na vratima Mrmić, Ladić na klupi Bili smo smješteni u prekrasnom Sopwel House hotelu, malo izvan Londona. Bilo je lijepo, ali nam je malo smetao posvemašnji mir u toj oazi nadomak milijunskom Londonu. Znali smo da su u tom hotelu boravili Brazilci koji su, nekoliko mjeseci prije, također igrali protiv Engleza. Osobno, mi smo preferirali bolje hotele u središtu grada. No, počeli smo se privikavati na englesku raskoš u prirodi. Tako će nam zacijelo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

141

biti i za vrijeme Europskog prvenstva, razmišljao sam. Nema izlazaka, nema zabave, samo mir i koncentracija.

Razgovarao sam s Bobanom, silno je želio započeti utakmicu, no još je osjećao slabost nakon preboljene infektivne mononukleoze. Čak je i dr. Boris Nemec, koji je kao član stručnog stožera bio s nama u Londonu, predlagao da Boban igra kraće, pred kraj utakmice.

Dan prije utakmice bila je organizirana konferencija za novinare.

Na njoj se ništa revolucionarno nije moglo saznati. Englezi kao Englezi, o nama su znali malo ili su se pravili da im nismo važni. Ćiro je pak u svom stilu raspredao: - Mi ćemo nogometom proslaviti našu mladu zemlju. Nitko na svijetu nema takav domoljubni zanos kao naša reprezentacija.

Dan prije dvoboja trenirali smo na Wembleyju. Bili smo oduševljeni travnjakom. Istina, bio je malo sklizak, “brz”, kako mi to volimo reći.

Ali, trava je bila fenomenalna, ravnomjerno raspoređena. Primijetili smo u daljini, na tribinama, našeg bivšeg direktora Tomislava Ivića. Nismo znali je li se susreo s Blaževićem, nije ni dolazio do nas. Očito je Ivić želio vidjeti našu reprezentaciju, došao je u London čak iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Poslije smo saznali da je došao poslovno, dakle spojio je ugodno s korisnim. Čuli smo da je izbornik u dvojbi koga postaviti na vrata - Ladića ili Mrmića? Ćiro je i bio oduševljen vratarskim kvalitetama Marijana Mrmića, no imao je silno povjerenje u iskusnog Ladića. Ladić je bio sigurno prvi vratar, no Ćiro je htio isprobati Mrmića u velikoj i napornoj utakmici. Uz to, Ladića je zatezao, tako smo čuli, bedreni mišić. Nije da ne bi mogao braniti, ali Blažević je zapeo za Mrmića. I nije pogriješio. Mrmić je bio naš najbolji čovjek na Wembleyju.

Nije nas dočekao pun stadion. Englezi su poslije objavili da je bilo točno 33.650 gledatelja. Na englesku sam se preciznost navikao tek kasnije, kada sam odigrao dosta utakmica za Derby.

Prijateljske utakmice snažnih suparnika na početku su uvijek neka vrsta uzajamnog ispitivanja. U ovom slučaju, to je potrajalo čitavo poluvrijeme. Zviždali su nam Englezi, ali i nekoliko stotina naših navijača, koji su izgledali sjajno, svi u prepoznatljivim hrvatskim dresovima.

142

Priznajem, takvu smo igru i dogovorili, nismo željeli izgubiti od Engleza. Tako smo se i postavili, više oprezno, manje otvoreno. Englezi do 45. minute nisu stvorili ni jednu šansu, a onda su imali dvije, obje David Platt. Mrmić je njegove udarce bravurozno obranio.

›› Zbog Gascoignea dobivam žuti karton U nastavku, vidjevši englesku nemoć, i mi smo krenuli malo naprijed. Ne previše. Ubrzo se ozlijedio Štimac, ušao je Soldo. Nismo izgubili sigurnost. I dalje smo dobro parirali Englezima i najvjerojatnije živcirali englesku publiku nezainteresiranošću za napad.

Da, dobio sam žuti karton, u žaru borbe sam uklizao Gascoigneu.

Mislio sam da to nije bio prekršaj pa sam suca, Poljaka Przesmyckog, na engleskom glasno upitao: - Zašto?

Odmah mi je pokazao karton. Gascoigneu sam pružio ruku, a sucu sam pokazao da se ne slažem s odlukom.

Onda je Blažević počeo mijenjati igrače, naša se igra razvodnila, a Englezi su dobili na zamahu. Još su Fowler i Sheringham imali neke šanse, no Mrmić je bio nesavladiv.

Boban je izdržao cijelo poluvrijeme. Svima nam je bilo drago da se nije previše umorio.

Blažević je nakon utakmice razoružao Engleze diplomacijom, tvrdeći da će “Hrvatska i Engleska igrati u finalu Europskog prvenstva”. Nama je u svlačionici rekao da smo ga zadovoljili.

Osobno sam mislio da smo u Londonu igrali solidno i da nismo razočarali. Pa ne može se tako lagano u Engleskoj igrati na pobjedu.

Najzadovoljniji je bio Mrmić. Bio je veoma sretan, bio je naš najbolji čovjek na Wembleyju. Možda je Mrmić pomislio da postaje prvi vratar reprezentacije. To se nije obistinilo, ali ne treba sumnjati da će se londonske utakmice sjećati čitavog života. Da će se sjećati Wembleyja, gdje je bio fenomenalan.

Utakmica na Wembleyju bila je još jedna potvrda da smo zaista dobri. Nismo se uplašili Engleza. Ako smo mogli protiv njih, na njihovom

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

143

terenu, onda smo mogli protiv svakoga.

Nisu prošla ni tri, četiri dana od londonske utakmice, a Ćiro je već poručivao “da smo najbolji u Europi”.

Navikli smo se na takve izjave, nisu nam smetale. Dapače, zabavljale su nas i poticale. A tko zna, možda čovjek misli i ozbiljno.

Stadion Wembley (London, 24. travnja 1996. godine)

ENGLESKA - HRVATSKA 0-0 ENGLESKA: Seaman, Neville, Pearce, Ince, Wright, McManaman, Platt, Gascoigne, Fowler, Sheringham, Stone HRVATSKA: Mrmić, Pavličić (Mladenović), Jarni, Štimac (Soldo), Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban (Stanić), Bokšić (Pamić) SUDAC: Przesmycki (Pol). GLEDATELJA: 33.650 ŽUTI KARTONI: Pavličić, Asanović, Sheringham, Pearce CRVENI KARTONI: STRIJELCI: IGRAČ UTAKMICE: Marijan MRMIĆ

›› Irska - generalna proba za Europsko prvenstvo Hrvatski nogometni savez je pripreme za nastup na Europskom prvenstvu u Engleskoj organizirao u Poreču, u turističkom kompleksu Zelena laguna. Prvi put otkako je hrvatske nogometne reprezentacije, pripreme su bile dugotrajne i studiozno osmišljene. Tada smo vidjeli da Blažević zaista zna svoj posao. Držao nas je pod stegom, sve je bilo u savršenom redu.

Trenirali smo marljivo, Ćiro uopće nije smanjivao “gas”. Razgovarajući, dotakli smo i Ćirine moguće namjere. Znali smo, naime, da Ćiro uvijek s priprema izbaci pokojeg igrača zbog nediscipline. Sve kako bi uveo još stroži režim. Čuli smo bezbroj takvih priča, posebno dok je vodio Dinamo. Mi smo svi bili toliko puni radnog elana da Ćiri nije preostajalo ništa drugo doli trenirati nas i čekati neki disciplinski propust.

Nije ga dočekao odmah, no posljednjih dana boravka u Rijeci ipak je našao “mušteriju”.

144

U Poreču je na pripremama bilo 25 nogometaša: Ladić, Jurčević, Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić, Soldo, Pavličić, Stanić, Mladenović, Vlaović, Šimić, Cvitanović, Brajković, Balajić, Pralija, Mornar, Pamić, Mrmić, Gabrić i ja. Na europsku smotru mogla su otputovati 22 nogometaša. Dakle, trojica su morala otpasti.

Na dan kad smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Jadrana - usput, pobijedili smo sa 5-0 - iz konkurencije je otpao Ivica Mornar. Napravio je pogrešku koju je Blažević jedva dočekao. Na molbu kapetana ostali smo taj dan nešto duže vani, mislim do 2 sata ujutro. Imali smo Blaževićevo dopuštenje. Svi smo se na vrijeme vratili i pohitali u sobe. Mornara je, u 3 sata ujutro, osobno Blažević našao za šankom. Dakako, potjerao ga je u sobu i drugo jutro objavio da na Mornara više ne računa.

- Uopće me ne zanimaju isprike. Veli mi Mornar da je išao kupiti sendvič, da je ogladnio. Da je nazvao recepciju, sendvič bi mu dostavili.

Koga on to farba?

Bilo nam je tužno gledati Mornara. Priznao je krivicu, pokušali smo Ćiru nagovoriti da ublaži kaznu, mislili smo da mu se može dati još jedna prilika. Ćiro nije popustio. Mornar je potom sve priznao: želio je pojesti sendvič, bio je sam u sobi i nije imao s kime razgovarati. Pa je otišao do bara..

Možda je Ćiro takav incident jedva dočekao, možda je njegova namjera uvijek ista. Naime, kasnije smo bili svjedoci identičnih Ćirinih poteza. Njegova je metoda uvijek palila. A mi smo nakon takvih događaja postajali još ozbiljniji.

U Savezu su se zaista trudili udovoljiti nam u svakom pogledu prije odlaska u Englesku. Svi zaostaci i premije, zarađeni prema Pravilniku o nagrađivanju u kvalifikacijama za EP, isplaćeni su nam tijekom tih priprema. Nismo se imali zbog čega buniti.

Bili smo potpuno okrenuti nogometu, trenirali smo dva, pa i tri puta dnevno. Na kraju dana bili smo toliko iscrpljeni da bismo se bacali u krevete u hotelu Parentium. Jedva smo čekali nekakvu utakmicu. Prije Europskog prvenstva bila je predviđena utakmica protiv Republike Irske u Dublin. Samo da ne trčimo svako jutro prije 8 sati...

Dobro, budimo realni, mi smo se na tim pripremama dobro zabav-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

145

ljali. Igrali smo međusobno mali nogomet. Jednog dana dio naše reprezentacije pristao je na malonogometni ogled sa selekcijom prognanih Vukovaraca koji su povratak u svoj grad čekali u porečkim hotelima.

Shvatili smo koliko nas ti ljudi vole. Što je najgore, svi će biti razočarani ako ne budemo europski prvaci...

Svi smo sa zanimanjem pratili kako se osjeća Zvonimir Boban. On je tek prebolio infektivnu mononukleozu i njegov je nastup, prema liječničkim opservacijama, bio upitan. No Boban se, kao i svi mi drugi, vrijedno spremao za Englesku. Istina, nije bio u punoj kondiciji, ali bio je iz dana u dan sve bolji.

Na brzinu je organizirana i utakmica na Kantridi protiv Rijeke. Iako je utakmica dogovorena u dva-tri dana, na tribinama se okupilo 7000 ljudi.

Pobijedili smo sa 2-0, a pogotke su postigli Bokšić i Vlaović. Blažević je isprobao sva 24 kandidata. Jedna je postava igrala u prvome poluvremenu, druga u nastavku. Dobro smo se rastrčali, uvidjeli da su nam noge još teške. Ali, osjećali smo da smo stekli dosta snage na pripremama.

Samo da nas je još bilo osvježiti.

›› Zar sumnjamo jedan u drugoga?

Prosinečki i ja smo razgovarali o tekstovima u kojima se tvrdilo da nas trojica, Robi, Zvone i ja, ne možemo igrati zajedno. Već nas je to izluđivalo, čak smo se nas trojica počeli i gledati poprijeko. Evo i primjera što nam se događalo.

Sjedimo za šankom Robi i ja i pričamo. Čak naručimo poneko oštrije piće. Atmosfera je opuštena. Naravno, dotaknemo se i onoga o čemu pišu sve novine. Možemo li nas trojica zajedno?

- Nekad pomislim da iza svega stoji Boban - veli Robi i odmah se ispravi. - Ne mogu u to vjerovati! Pa ne bi govorio obratno od onoga što pišu novine. Izludili smo svi, previše čitamo i previše se brinemo što pišu novine - kazao je Prosinečki.

- Nema šanse da netko od nas radi protiv reprezentacije. Jednostavno se ne možemo oduprijeti nervozi prije Europskog prvenstva - rekao sam. - Možda Boban misli da mu netko drugi nešto želi smjestiti, i ja

146

sam mnogo puta slično razmišljao. Kasnije sam uvijek zaključio da nisam bio u pravu.

Dan prije odlaska u Republiku Irsku, na drugi dio pripreme, Ćiro je odredio 22 “engleza”. Otpali su Balajić i Pralija. Po brojevima, to je izgledalo ovako: 1 Ladić, 2 Jurčević, 3 Jarni, 4 Štimac, 5 Jerkan, 6 Bilić, 7 Asanović, 8 Prosinečki, 9 Šuker, 10 Boban, 11 Bokšić, 12 Mrmić, 13 Stanić, 14 Soldo, 15 Pavličić, 16 Mladenović, 17 Pamić, 18 Brajković, 19 Vlaović, 20 Šimić, 21 Cvitanović, 22 Gabrić.

Naravno, Pralija i Balajić bili su veoma razočarani. Prije svakog velikog natjecanja treneri se suočavaju sa stresnim situacijama kad, nakon teškog rudarskog rada, moraju otpisati ponekog igrača. Još je teže samim igračima koji se do zadnjeg trenutka nadaju da će nastupiti na natjecanju za koje se pripremaju... Pralija je vijest o svojoj eliminaciji čuo na radijskim vijestima. Mogu, zapravo ne mogu, zamisliti kako mu je bilo.

Prije odlaska u Englesku išli smo u Republiku Irsku gdje smo trebali odraditi završni dio priprema i odigrati prijateljsku utakmicu s domaćom reprezentacijom. Nema što, prava provjera prije europske smotre, Irci su tvrd i nezgodan suparnik, baš kakav nam treba.

Irci su nas zaista dočekali srdačno. Osjetilo se njihovo gostoprimstvo i na samoj utakmici. Ne, nisu nas ni štedjeli niti mazili na terenu, naprotiv... Ali, publika nas je dočekala otvorenih srca, tako nešto je svakom igraču drago osjetiti.

Odigrali smo u toj generalnoj probi 2-2. Nismo igrali loše, ali čini mi se da je obrana bila slabija od napada. Irci su igrali svoju tipičnu “otočnu igru”, mi smo “pleli” po zemlji. Prvi smo poveli. Izveo sam korner s desne strane, nabacio usamljenom Šukeru koji nije pogriješio. Začudo, Irci su u kaznenom prostoru potpuno zaboravili Šukera. Neoprostivo.

Nekoliko minuta kasnije, nakon jednog “flipera” u našoj obrani, O’Neill je prizemnim udarcem svladao Mrmića, koji je utakmicu počeo umjesto Ladića. Igrali smo lijepo za oko, pripremili još nekoliko dobrih akcija. Lopta je išla od noge do noge i Ircu nisu imali protulijek za našu igru po travi. Poveli smo sa 2-1 u posljednjim trenucima prvog poluvremena.

Vlaović je ukrao loptu irskom obrambenom redu i nesebično asistirao Bobanu koji s poprilične daljine pogađa mrežu dobrog vratara Givena.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

147

U drugome poluvremenu smirili smo se i mi i Irci. Nije više bilo ritma, uglavnom smo se dodavali, noge su nam bile teške. Shvatljivo, s obzirom na to da smo formu tempirali za desetak dana kasnije, kad je počinjalo Europsko prvenstvo. Stvorili smo ipak jednu dobru priliku, izbacili smo Jarnija, ali gola nije bilo. I onda smo, u posljednjoj minuti, primili pogodak. Nakon serije nabačenih lopti u naš kazneni prostor samo jednom nismo dobro izbili loptu koja je došla do Quinna. A on ju je iz neposredne blizine samo gurnuo u mrežu. Činilo mi se da su nakon utakmice svi zadovoljni. I domaćini Irci koji su izbjegli poraz i naš izbornik Blažević koji je vidio i osjetio što je želio. Nisu previše kritizirali ni Ćirini pomoćnici, treneri Branko Ivanković, Otto Barić, Ivan Katalinić...

Jedino je malo nesretan bio Robert Prosinečki, koji u Dublinu nije ni zaigrao. No, samo tri dana kasnije igrali smo trening-utakmicu s reprezentacijom irske lige i Prosinečki je iznova bio u sastavu. Protiv tih upornih i dosadnih Iraca odigrali smo 2-2 (strijelci Jurčević i Vlaović).

Blažević je isprobao čak 20 igrača, pauzirali su samo treći vratar Gabrić i Bokšić, koji je osjećao bolove u gležnju. Naš je izbornik izdvojio Robija kao najboljeg pojedinca te utakmice.

Stadion Landsdowne Road (Dublin, 1. lipnja 1996. godine)

REPUBLIKA IRSKA - HRVATSKA 2-2 (1-2) REPUBLIKA IRSKA: Given, Cunningham (Fleming), Daish, Breen (Cascarino), Kenna (Kernaghan), Phelan (Harte), O’Brien, McLoughlin (Savage), Kennedy, Quinn, O’Neill (Moore) HRVATSKA: Mrmić (Ladić), Stanić (Soldo), Jarni, Štimac, Jerkan, Bilić, Asanović, Bokšić, Šuker, Boban, Vlaović (Jurčević) SUDAC: Leduc (Francuska). GLEDATELJA: 29.100 ŽUTI KARTONI: O’Brien, CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Šuker (14), 1-1 O’Neill (24), 1-2 Boban (46), 2-2 Quinn (89) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Kako protiv Turaka?

Pripremali smo se u malenom mjestu Nuremore, gdje smo imali

148

savršen mir. I odličnu hranu. Ne, nisu nam Irci kuhali svoje specijalitete, nas je hranio izvanredni Ferdo Odak. On nam je bio važan gotovo kao i izbornik. Nakon napornih treninga, žurili smo Odaku da ga pitamo što nam sprema. Oduševljavao nas je svojim kulinarskim umijećem.

Večernje smo sate znali prekratiti gledajući snimke turskih utakmica.

Da, Turci nisu bili nimalo lak suparnik. Onaj Šukerov “prezimenjak”, Hakan Sukur, prva je napast. Otto Barić, koji je bio zadužen za “snimanje” Turaka, stalno nas je upozoravao kako naši prvi suparnici na EP nisu momčad koja se lako da nadmudriti. Ćiro je stalno razmišljao tko će u našoj standardnoj postavi biti desni bočni igrač. Na tom je mjestu uspješno znao igrati Jurčević, no Ćiro je htio napraviti taktičko iznenađenje. I za to je mjesto spremao Marija Stanića. Ispočetka nije išlo, ali Ćiro nije posustajao.

Iz Irske smo stigli u Englesku, u Barnsdale i tamošnji Country Club.

Riječ je o velikom dvorcu uređenom kao hotel. Iskreno, očekivali smo primjereniji smještaj. Ovako, kad smo došli i tek što su nam podijeljeni ključevi soba - poludjeli smo. Male, niske i tijesne sobe. Ja sam bio u sobi u kojoj se nisam mogao pravo ni ispružiti. Na stranu to što će netko pomisliti da smo razmaženi ili bahati. U tim smo trenucima bili potpuno okupirani radom i uspjehom na Europskom prvenstvu. A ono malo odmora što smo ga imali morali smo provesti kvalitetno. Prema prvoj varijanti smještaja, to nije bilo moguće. Sobe su promijenjene, nismo dobili posebno bolje uvjete, ali za odmor su ipak bili bolji. To nam baš nije trebalo.

- Zar je moguće da nitko zbog ovakvog smještaja neće odgovarati pitali smo jedan drugoga...

Trenirali smo laganije kako bismo sačuvali svježinu za utakmicu protiv Turske. Bližio se i taj trenutak - prvi nastup Hrvatske na velikom natjecanju. Počela je dolaziti i funkcionarska svita, napetost je rasla.

Dva dana prije dvoboja, na televiziji smo gledali utakmicu naše skupine Portugal - Danska. Moram reći da su nas Portugalci zabrinuli, zaista su igrali sjajno, Dance je spašavao vratar Peter Schmeichel.

Blažević se definitivno odlučio postaviti Stanića na desnu stranu, to je trebalo biti naše najubojitije iznenađenje. Nama je pak najsmješ-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

149

nije iznenađenje bila šefova oklada s našim novinarima - ako Hrvatska dospije u polufinale, svi će se novinari ošišati na ćelavo. Ako ne uspijemo doći ni do četvrtfinala, gole glave bit će Blažević. U slučaju našeg plasmana u četvrtfinale, brijači neće imati posla.

Dan prije utakmice svi smo znali, Ćiro izvodi najjaču postavu: Ladić, Stanić, Jarni, Jerkan, Štimac, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban i Bokšić.

Da se ne bismo umorili putujući na utakmicu iz Barnsdale Country Cluba, dan prije smo se smjestili u hotel Hilton nedaleko zračne luke u Nottinghamu. Nakon utakmice trebali smo se vratiti u naše male sobe srednjovjekovnog zamka.

Bili smo raspoloženi na putu do stadiona. Iako su oko našeg autobusa mahom bili brojni turski navijači. Nekoliko je plastičnih boca doletjelo u stakla našeg autobusa. Mi smo se samo smijali...

Na zagrijavanju smo primijetili da je stadion praktički u turskim bojama. Istina, bilo je nekoliko stotina naših navijača, ali oni su bili kap u moru Turaka koji su fanatičnim navijanjem stvorili dojam kao da se igra u Ankari, a ne u srednjoj Engleskoj.

Slušajući himne, shvatili smo da će se Turci ponašati kao na domaćem terenu. Zaista je tako bilo, od prve minute Turci su krenuli žestoko i odlučno, čak smo na početku bili u podređenom položaju. Nasrtali su sa svih strana, jedva smo uspijevali pohvatati konce igre. Iako smo i dalje bili nemoćni, nakon prvih dvadesetak minuta inferiornosti imali smo barem loptu više u posjedu. Ali, do šansi nije bilo lako doći. Jest, tukao je jednom Stanić glavom, pa onda Bokšić nogom, ali to nisu bile izrađene akcije. U sredini je Turaka bilo kao u priči, jednostavno smo bili prisiljeni igrati prema natrag. Poluvrijeme smo dočekali bez prave prilike.

›› Ide, ide Vlaović...

Kad se početkom nastavka ozlijedio Boban (zamijenio ga je Soldo) - srećom ne teže - pobojao sam se za ishod. Turci su pred kraj više mislili na obranu nego na napad pa sam tu vidio neku mogućnost. Blaže-

150

vić je u jeku neatraktivne igre s jedne i druge strane Bokšića zamijenio Vlaovićem. Taj se potez pokazao kao pun pogodak. Odmah se Vlaović našao u pravoj prilici, njegova je specijalnost bila krađa lopte. Uzeo je tako Turcima loptu ispred vrata, dao si malo dug for i turski je vratar prije došao do lopte. Ali, šansa je bila prava.

Pet minuta prije kraja i Turci su krenuli malo naprijed, želeći nas odmaknuti od svog gola. Njihova igra nije odavala dojam da su htjeli krenuti na sve ili ništa. No, dosta ih je otišlo naprijed. Kerimoglu je izgubio loptu i dao ju je točno meni u noge. Vlaović je bio potpuno sam, dobro sam vidio da nije u zaleđu. Uspio sam mu dodati pravu loptu u for, negdje kod centra. Poput sprintera, Vlaović je krenuo prema turskom vrataru, na dva-tri koraka ga je pratio Alpay, čak ga je mogao srušiti ispred kaznenog prostora. Dobiti crveni karton, ali i spasiti svoju momčad poraza. On to nije učinio nego je Vlaovića prepustio vrataru, a sam je krenuo na gol- crtu spašavati stvar. Vlaović je to sjajno iskoristio.

Zaobišao je vratara i brže-bolje loptu poslao u mrežu prije zakašnjelog i nesretnog Alpaya. Taj je turski igrač kasnije dobio nagradu za “fair play” zato jer nije srušio Vlaovića. No, iz istog se razloga jedva vratio u domovinu.

Nekoliko stotina naših navijača koji su se nalazili iza mreže u kojoj je odsjela Vlaovićeva lopta pobacalo se preko sjedalica od velike sreće, a turska vojska navijača konačno je ušutjela. Do kraja smo se povukli i gledali semafor. Ništa, baš ništa više nismo željeli riskirati.

Sudac je odsvirao kraj, nakon pozdrava navijačima krenuli smo prema svlačionici. Usput mi je prišao Gabrić i rekao: - Nekoliko minuta prije tvog pasa Vlaoviću Otto Barić je inzistirao kod Blaževića da te zamijeni. Ćiro nije htio ni čuti.

Mogu biti malo neskroman pa reći da je to bio još jedan Blaževićev sjajan potez.

- Hrvatska je u plamenu, gradovi se tresu od pucnjave - rekao nam je Blažević.

To je bila živa istina. Poslije će do Ćire doći i neugodnije informacije.

Naime, sljedeće jutro u Country Club su počele dolaziti vijesti o velikom nezadovoljstvu naših navijača u domovini. Svi su se žalili na slabu,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

151

govorili su čak i sramotnu igru. Nama to nije bilo ugodno slušati, a Ćiri je paralo uši.

- Pa jesu li naši ljudi normalni? Pobijedimo u prvoj utakmici teškog suparnika koji nam ne stvori šansu, a svi nezadovoljni! Pa što bi mi ti ljudi radili da smo izgubili utakmicu? Iskrcali se u Englesku i likvidirali me...

U autobusu sam razgovarao s Bokšićem kojem je doktor Čepulić zašio arkadu sa tri šava.

- Bojim se da mi je ozlijeđeno stopalo, tukli su Turci kao ludi.

“Dobro je da nisu istukli i Vlaovića kod pogotka”, pomislih.

Dan nakon utakmice saznali smo da su onog Turčina koji nije srušio Vlaovića u Turskoj prozvali - “nacionalnom sramotom”. Sjetih se naših vratara Ladića i Gabrića kojima se tako nešto ne može dogoditi. Tko je njih prošao u takvoj situaciji? Nitko! Tko god je pokušao, bio je srušen.

Boban je bio ozlijeđen protiv Turske, njegovo koljeno nije bilo u dobrom stanju. Očito je da će njegov nastup protiv Danske biti pod upitnikom do zadnjeg trenutka. Da, počinjala je “akcija Danska”.

City Ground (Nottingham, 11. lipnja 1996. godine)

HRVATSKA - TURSKA 1-0 (0-0) HRVATSKA: Ladić, Bilić, Štimac, Jerkan, Jarni, Stanić, Prosinečki, Boban (Soldo), Asanović, Bokšić (Vlaović), Šuker (Pavličić) TURSKA: Rustu, Vedat, Alpay, Tugay, Ogun, Hakan, Rahim, Sergen, Abullah, Arif (Hami), Tolunay (Saffet) SUDAC: Muhmenthaler (Švicarska). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: Boban, Soldo, Asanović, Tolunay CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 1-0 Vlaović (85) IGRAČ UTAKMICE: Goran VLAOVIĆ

›› Nervozni kao nikad Dva dana prije utakmice protiv Danske počeli smo osjećati nelagodu i nervozu. Sve nam je smetalo, posebno loš smještaj u našem zamku. Da, bili smo razočarani i novinskim napisima, svi mi igrači znali

152

smo što se piše u domovini. Većina je novina donosila pregršt kritika na račun naše igre protiv Turske. Nas je to zaboljelo. Kad s nekoliko godina odmaka gledam te događaje ne, mogu se oteti dojmu da smo svi tamo u Engleskoj bili nervozni. Naš šef veoma, mi igrači silno, a novinari uobičajeno. Hrvatska je prvi put bila na europskoj smotri s lijepim izgledima za dobar uspjeh. Čim o tome svi razmišljamo, nervoza je prirodna.

Slušali smo što se sve o nama piše i u jednom trenutku odlučili da ćemo s novinarima prestati komunicirati na dotadašnji način. Danas mi je žao što smo tako postupili, iako mislim da smo u jednom trenutku i mi imali pravo biti povrijeđeni. Kome je najviše, uz nas, bilo stalo do uspjeha? Pa, novinarima valjda...

U našem je tisku prevladavala ocjena da je igra protiv Turaka bila bijedna. Možda je i izgledala tako laički gledano, ali nama Turci u toj premijernoj utakmici, time i najtežoj, nisu stvorili ni jednu pravu prigodu. Čekali smo strpljivo svoju priliku. Čekali i dočekali.

Možda bi se situacija i smirila da se nije dogodio nesretan i nespretan događaj u našem službenom autobusu, kad smo se vraćali s treninga. Novinari Branko Stipković i Zlatko Abramović su, kao i do tada, ušli u autobus kako bi se s nama vratili do naše baze. Mi smo već razgovarali da bi najbolje s novinarima na neko vrijeme prekinuti komunikaciju.

Kako bismo se posve usredotočili na svoje obaveze.

Prije nego smo krenuli, skočio je Štimac i dvojici novinara sugerirao da napuste autobus.

- Hajde, novinari, izađite.

Novinari su se u nevjerici pogledali, a Štimac ih je opet upozorio: - Morate izaći.

Izbornik je pokušao nešto izustiti, no Štimac se nije dao: - Rekli smo da novinari neće biti s nama!

Uz obostrano oštre poruke i mrke poglede novinari su napustili autobus.

Svima nam je poslije bilo žao, pa i Štimcu. Da, bili smo prenervozni i preosjetljivi. No, svaki sportaš koji je barem jednom nastupio na velikom natjecanju zna kako je bio nervozan i kako je proživljavao novinske napise o sebi. Mi još nismo imali pravog iskustva.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

153

Dakle, nastavak europske smotre prošao je u čudnom odnosu s novinarima. Štimac se poslije ispričao novinarima za incident. Mislim da je to bilo za vrijeme turneje u Maroku.

Tada u Engleskoj, nezadovoljstvo novinskim napisima najviše je izražavao šef. Znao je reći: - Novinari su napravili to da se pobjedi protiv Turske vesele samo naši ljudi u Bosni i Hercegovini, a ne i u Hrvatskoj.

Nervoza je bila velika, a čekali smo Dance. Predvođene ponajboljim svjetskim vratarom Schmeichelom i braćom Laudrup. Pobjeda protiv Danaca osigurala bi četvrtfinale, bod bi nam barem odškrinuo vrata plasmanu među osam najboljih europskih reprezentacija.

Da sve bude gore, a nervoza veća, dan prije utakmice razbolio se Bokšić. Dobio je tešku anginu, malaksao je od temperature. Kad smo vidjeli da nema apetita za jela što ih je spremao majstor Odaka, znali smo da mu zaista nije dobro. Bilo je posve jasno da neće moći igrati.

Oslobođeno je mjesto za Vlaovića, koji se u svojih nekoliko minuta tako iskazao protiv Turske.

Blažević je za Dance pripremao identičan sastav kao i za Tursku, samo što umjesto Bokšića počinje Vlaović. Znali smo da ćemo se u Sheffieldu, na stadionu Hillsborough, osjećati poput gostiju, jer je sva sila danskih, kao i u Nottinghamu turskih, navijača došla bodriti svoju nogometnu vrstu. Jest, bilo je naših navijača, više nego u prvoj utakmici, ali svi bismo voljeli da ih je bilo barem upola kao Danaca. Lijepo je, prekrasno igrati u tuđini pred svojim navijačima…

›› “Ništa ne mijenjamo, gazite i dalje!”

Dvoboj protiv Danske na Europskom prvenstvu ušao je u antologiju.

Bila je to silno uzbudljiva utakmica u kojoj se veoma lako moglo dogoditi i da pobijede Danci. Igrali smo bolje, zaista bolje nego protiv Turske, ali i Danci su pokazali svoju kvalitetu. Još u prvom poluvremenu, Boban mi je rekao: - Netko će nekoga ovdje napuniti golovima.

Igralo se posve otvoreno, s tim da smo mi u prvom poluvremenu bili

154

agilniji, tukli smo barem desetak puta prema Schmeichelu. No, samo tri danska udarca bila su strašno opasna. Svaki brat Laudrup po jednom, najprije Brian, potom Michael. Ladić je sve izvukao, pa i opasan pokušaj Laursena.

Na odmoru, Ćiro je nervoznim glasom govorio da samo treba nastaviti angažirano: - Gotovi su, gotovi. Kada im uvalimo prvoga, rastvorit će se kao školjka. Što se bojite, mi ćemo dati prvoga, ako se pitate. Ništa ne mijenjamo, gazite i dalje!

Već u petoj minuti nastavka, uhvatio sam rupu u danskoj obrani na lijevoj strani i probio sam se u kazneni prostor. Srušio me Laursen. Baš me bacio na travu. Francuski sudac Batta ni da bi se pomaknuo. Svi su se nakon utakmice složili da je to bio čisti jedanaesterac. Bio sam nekoliko trenutaka ljutit zbog toga i posve izvan igre. Kad ono, za tri minute, evo doista jedanaesterca za Hrvatsku. Šuker je proigrao Stanića, gol je visio u zraku, ali je u zraku završio Stanić, kojeg je golemi Schmeichel jednostavno pomeo.

Lopti je odmah prišao Šuker, treperio je od sreće što će opet zabiti.

Bio je samouvjeren iako je s druge strane stajao Schmeichel. Danac nije imao šanse, Šuker je pogodio.

Tek su sada počela prava uzbuđenja. Danci su se posve otvorili, željeli su brže-bolje izjednačiti. Oni su željeli pobijediti, a sad su bili na pragu poraza.

Iako smo na kraju uvjerljivo pobijedili, sa 3-0, lako je moglo biti i drukčije. Zgusnuli smo se na centru kako bismo umrtvili danske akcije.

Bilo je dogovoreno da samo Vlaović i Šuker petljaju po zadnjoj danskoj liniji, koja će se prije ili kasnije također morati pomaknuti naprijed.

Onda jedna lopta nekome od njih i gotovo...

Srećom, sveprisutni Laursen je promašio sjajnu priliku pred Ladićem, sa samo pet metara. Nakon mog kornera Štimac je glavom gađao vratnicu, šteta, Schmeichel uopće nije bio na toj lopti. Ni 30 sekundi kasnije Brian Laudrup je centrirao Rieperu kojem se dogodilo isto što i Štimcu - pogodio je vratnicu. Kakva utakmica! Trčao sam gore pa dolje, bio sam na izmaku snaga. Osjećao sam da su Danci dodali “gas” i da se moramo obraniti.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

155

Grčevito smo se branili, ali smo bili i opasni u protunapadu. Zajedničku akciju, poslije se vidjelo i pobjedonosnu, izveli su Šuker i Boban.

Naš je centarfor na lijevoj strani prošao danske redove, otišao u stranu, podigao glavu i naciljao Bobanovu nogu u punom trku. Schmeichel nije mogao ništa. To je 2-0 i pobjeda. Naše klupko veselja sudac je teško mogao skratiti, kamoli razmaknuti.

Sad su Danci bili bijesni kao risovi, u napad je otišao i vratar Schmeichel. On to i inače radi u zadnjim minutama važnih utakmica. Onda smo izveli nešto što ga je i osramotilo. Danci su izgubili loptu u našem kaznenom prostoru. Završila je meni u nogama. Vidio sam u daljini Šukera kako mi maše rukom. Schmeichel je još trčao prema svom golu.

Pažljivo sam odmjerio udarac, ispalo je da sam izveo najbolje dodavanje u svom životu. Lopta je letjela više od 60 metara i pala Šukeru na prsa.

Schmeichel još nije došao do gol-crte, čekao je Šukera sedam, osam metara od vrata. Ostalo je legenda. Šuker je loptu spustio na zemlju i iskosa lobom prebacio visokog - a tada tako niskog - danskog vratara.

Lopta je u savršenom luku kliznula u mrežu. Nikad u utakmicu koju sam igrao nisam vidio efektniji pogodak.

Kako smo razbili Dance, kakvim golovima!

›› Ćiro želi Nijemce Gostovao sam na službenoj konferenciji za novinare nakon utakmice. Govorio sam: - Kad se pobijedi aktualni prvak Europe, što je još uvijek Danska, onda je to velik rezultat. Ispada da smo mi sada glavni krivci što Danci ne mogu braniti europski naslov. A nisu igrali slabo. No, mi smo znali kako se trebamo postaviti u pojedinoj fazi utakmice. Drago mi je što smo odigrali dobro nakon utakmice protiv Turske, kad smo svi bili nezadovoljni igrom. I mi igrači, i navijači i novinari. No, u toj utakmici osnovni zadatak je bio pobijediti, pobijediti po svaku cijenu. To smo i učinili. Od ove utakmice najveću korist vidim u tome što smo konačno pokazali da nas trojica iz veznog reda - Prosinečki, Boban i ja - veoma lako možemo igrati zajedno.

156

Pitali su me još novinari je li jedanaesterac za Hrvatsku dosuđen opravdano.

- Bila su dva, jedan je suđen, drugi na meni, kad sam grubo srušen, nije.

Pitanje koga bismo željeli u četvrtfinalu, Češku ili Njemačku, uopće me se nije ticalo: - Meni je posve svejedno.

Međutim, već sam negdje čuo da Blažević za suparnika u četvrtfinalu želi Njemačku.

- Nijemci nam odgovaraju, protiv njih imamo najveće šanse. Znam da vam to izgleda čudno, ali to je prava istina. Ako ćemo igrati protiv Njemačke, eliminirat ćemo je - uporno je Blažević ponavljao.

Nakon konferencije pohitao sam u autobus. I dalje smo izbjegavali novinare, ne želeći se opterećivati međusobnim nerazumijevanjem.

- Što će sada novinari pisati! - vikao je Ćiro u autobusu.

Ja sam znao da će sada brzo okrenuti ploču. Do nove zgode, do novog slučaja. Koji je došao odmah sa sljedećom utakmicom. Protiv Portugala.

Nakon Danaca, čestitke su nam stizale sa svih strane, bio je s nama i predsjednik Saveza Nadan Vidošević, koji mi je posebno čestitao na dobroj igri. Meni je najljepša bila pohvala šefa, našeg Ćire, koji i te kako zna podići igrača pravim riječima: - Kad je lopta išla prema tebi, ja sam je već vidio kod Šukera. Znao sam da ćeš to napraviti. To nije samo Šukerov gol nego i tvoj.

Po mom ukusu, Boban je dvoboj protiv Danske odigrao maestralno.

Hillsborough Stadium (Sheffield, 16. lipnja 1996. godine)

HRVATSKA - DANSKA 3-0 (0-0) HRVATSKA: Ladić, Bilić, Štimac, Jerkan, Jarni, Stanić, Prosinečki (Mladenović), Boban, Asanović, Vlaović (Jurčević), Šuker DANSKA: Schmeichel, Thomsen, Hogh, Rieper, Helveg (Laursen), Vilfort (Beck), Larsen (Tofting), Steen Nielsen, Schjonberg, B. Laudrup, M. Laudrup SUDAC: Batta (Francuska). GLEDATELJA: 30.000 ŽUTI KARTONI: Stanić, Prosinečki, Vlaović CRVENI KARTONI: -

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

157

STRIJELCI: 1-0 Šuker (53., 11 m), 2-0 Boban (80), 3-0 Šuker (89) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Što je bilo s Portugalom?

Posljednju utakmicu u skupini igrali smo s Portugalom. Bili smo jedina reprezentacija koja je osigurala nastup u četvrtfinalu nakon dva odigrana kola. Imali smo svih šest bodova, krasnu gol-razliku 4-0 i bili prepuni samopouzdanja. I dalje smo izbjegavali naše novinare i baš nam je bilo dobro.

Počeli smo i sami razmišljati s kim bi se bilo najbolje suočiti u četvrtfinalu, bili smo u situaciji da biramo. Otprilike ovako: porazom protiv Portugala bit ćemo drugi u skupini i četvrtfinale bismo igrali u Manchesteru protiv Njemačke. Pobjedom ili remisom s Portugalcima osvajamo prvo mjesto u skupini i idemo u Birmingham na dvoboj s Češkom. Većini igrača Češka je bila primamljiviji suparnik, drugima je bilo svejedno, mislim da nitko nije bio za utakmicu protiv Nijemaca.

Samo je Ćiro spominjao Nijemce.

- Njih ćemo najlakše eliminirati.

Koliko god razmišljali kako se postaviti protiv Portugala i s kojim se sastavom suprotstaviti “europskom Brazilu”, kako su zvali Portugalce, sve je bilo uvjetovano nekim bitnim činjenicama.

Bokšić je još bio bolestan, Jerkanu je u utakmici s Danskom slomljen nos u naoko bezazlenom sudaru sa Štimcem, koji se također nije osjećao zdravo. Jerkan je morao na operaciju nosa, hodao je s povezom na licu. Nadalje, Prosinečki, Stanić, Boban, Vlaović, Soldo i ja imali smo po jedan žuti karton, dobijemo li drugi u dvoboju protiv Portugala otpada nastup u četvrtfinalnoj utakmici.

Sve je to Ćiro znao. I stalno razmišljao o svemu. I mi smo se u međusobnim razgovorima uključivali u to pitanje. Mogu reći da smo se razmimoilazili. No, nitko nije tvrdio da je u pravu. Ni oni koji su zagovarali odmor glavnih igrača i eventualni poraz, kao ni ostali, koji su željeli nastup u punoj postavi bez obzira na opasnost od “kartoniranja”, ozljeda. S tim da su znali da ni najbolja postava ne može jamčiti osvajanje boda protiv izvanrednih Portugalaca.

158

Doznali smo kasnije da je Blažević bio za aktiviranje pričuvne postave, bez nas glavnih. S tim se nisu baš slagali njegovi pomoćnici Barić i Katalinić. Ivanković je bio na Ćirinoj strani. Dramatičnost cijele priče povećavala je činjenica da su i Danci još bili u igri za četvrtfinale, u dvoboju nas i Portugalaca Dancima je odgovarala naša pobjeda. U tom bi slučaju Portugalci ispali. Ćiro se na zadnjem, večernjem treningu dan prije utakmice u Nottinghamu odlučio za pričuvnu postavu. Na gol je postavio Mrmića, u zadnju liniju Soldu, Pavličića i Bilića, bokove su držali Dario Šimić i Jarni, u sredini su radili Jurčević, Mladenović i Prosinečki, u napadu su bili Vlaović i Pamić.

›› Čuvali smo momčad za četvrtfinale Tko zna, možda ta utakmica i ne bi loše prošla da nismo nespretno primili pogodak već u 4. minuti. Nakon duplog pasa Portugalaca, Figo je samo podmetnuo nogu na drugoj vratnici. Naša se momčad nije mogla oduprijeti sjajnim portugalskim tehničarima u prvom poluvremenu, samo je Vlaović mogao nešto učiniti, ali nije dobro zahvatio loptu nakon dobre Jarnijeve akcije. Primili smo zgoditak i nekoliko minuta kasnije.

Nakon kornera. Loptu nismo pravodobno izbili, na kraju je Joao Pinto u sveopćoj gužvi našao put do mreže. Ćiro nije previše govorio za vrijeme odmora. Samo je rekao Šukeru, Bobanu i meni da se spremimo. Bio je ljutit i kao da se tješi govorio je: - Ovako ne smije ostati...

U drugom poluvremenu utakmica je zapala, kako ja to volim reći, u mirnije vode. Portugalci su kao izvrsni tehničari smirili ritam pa se mi nismo mogli postaviti suviše napadački. Ja sam čak dva puta tukao sa dvadesetak metara, ali nisam bio precizan. Bilo je jasno da su Portugalci namjestili igru u kojoj ne može biti velikih preokreta. Svi smo se već pomirili s porazom, sa spoznajom da ćemo u četvrtfinalu igrati protiv Nijemaca. Naš mizeran nastup začinjen je pred kraj još jednim primljenim pogotkom. Rijetko viđenim, čak smiješnim.

Pavličić je, da bi spriječio neugodnu situaciju, pokušao izbiti loptu.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

159

Naciljao je Bilića u glavu, lopta se odbila do Domingosa - ni krivog ni dužnog - koji je mogao pitati Mrmića gdje da pošalje loptu. Poslao ju je točno u mrežu.

Blaževića su na konferenciji za novinare pitali je li nastup oslabljene hrvatske reprezentacije bio izravan napad na namjere Danske da uđe u četvrtfinale: - Ni slučajno, imao sam dosta ozlijeđenih igrača, dosta onih kojima je prijetio žuti karton. Odlučio sam se na ovo s punim razumom. Opet bih učinio isto. Sačuvao sam kostur momčadi za četvrtfinale.

Nekoliko sati kasnije saznali smo da će nam četvrtfinalni suparnik doista biti Njemačka. Da, to je nova najveća utakmica u povijesti hrvatskog reprezentativnog nogometa. Nakon svega nismo se osjećali ugodno, ali osjećali smo da imamo izgleda protiv Njemačke. Ćiro i dalje spominje Njemačku kao najlakši zalogaj. Dosad u prognozama nije griješio.

Novinari su ipak dospjeli do mene. Nisam mogao šutjeti, iako je još na snazi bio embargo na izjave “sedmoj sili”. Rekao sam, iskreno sam rekao, da je šef mislio najbolje, a ispalo je najgore.

- Ne može se unaprijed govoriti kakav je ovo potez. Budite uvjereni da nismo namjerno izgubili. Portugalci su sjajna momčad, oni mogu svakoga pobijediti. Mi smo krenuli sa šarolikom postavom koja je prerano primila pogodak. Ne, nije Ćiro kriv. On je htio sačuvati svježinu momčadi i našu prvu postavu, opterećenu ozljedama i žutim kartonima - rekao sam novinarima.

Najutučenije je djelovao Boban: - Moramo ovo što prije zaboraviti. Mrak mi je na očima zbog toga kako smo igrali, ali ništa nismo mogli ispraviti u drugome poluvremenu. Dobro je da nismo dobili žute kartone. A trebali smo se prištedjeti. ..Teško je tako igrati.

U domaćoj javnosti, potez s drugom momčadi nije naišao na odobravanje. Shvaćao sam te ljude, često sam pričao telefonski sa svojim splitskim prijateljima. Pokušao sam im objasniti u kakvoj smo situaciji bili. Ne znam ni do danas jesu li shvatili...

160 City Ground (Nottingham, 19. lipnja 1996.)

PORTUGAL - HRVATSKA 3-0 (2-0) PORTUGAL: Baia, Carlos Secretario, Helder, Fernando Couto, Dimas Teixeira, Joăo Vieira Pinto, Paulo Sousa (Tavares), Oceano Cruz, Rui Costa (Barbosa), Ricardo Sa Pinto (Domingos Oliveira), Luis Figo HRVATSKA: Mrmić, Jurčević, Bilić, Pavličić, Jarni, Šimić, Prosinečki (Asanović), Soldo, Mladenović (Boban), Pamić (Šuker), Vlaović SUDAC: Heynemann (Grčka). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Pavličić, Jarni, Pamić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Figo (4), 2-0 Joăo Vieira Pinto (33), 3-0 Domingos Oliveira (82) IGRAČ UTAKMICE: Luis FIGO

›› Nakon Njemačke živjeli smo za osvetu Vrijeme do četvrtfinalne utakmice protiv Njemačke kratili smo čitanjem novina i slušanjem informacija iz domovine. Osjetili smo da našoj javnosti nije bilo nimalo drago zbog događaja na i oko utakmice protiv Portugala. Gledali smo tako i snimke njemačkih utakmica, a o potencijalnim njemačkim opasnostima pričali su nam Barić i Katalinić, Blaževićevi savjetnici na Europskom prvenstvu.

Treninzi su bili sve laganijii, trebala se zadržati svježina. Nakon treninga išli bi se odmarati, Ćiro bi kratio vrijeme sa svojim prijateljom Mladenom Petreskim koji je u Engleskoj inauguriran za Ćirinog osobnog savjetnika.

Bili smo relativno smireni, znali smo da nas čeka “utakmica generacije”. Nismo više uopće razmišljali o utakmici protiv Portugala. Bilo pa prošlo. No, dan prije utakmice, kao po običaju, Ćiru je primila nervoza.

- Jesu li vas opet razljutili novinari, viknuo bi Ćiro. - Sramota je što pišu, krv su nam popili. Ali, popit ću i ja njima krv kada prođemo Nijemce.

U mnogobrojnim razgovorima svi smo žalili što je Bokšić još uvijek bio bolestan. Nikako proći ona njegova angina i temperatura. Nevjerojatno koji je peh imao Bokšić u Engleskoj, zbog naoko bezazlene angine propustio je većinu utakmica. Točnije, igrao je samo onu prvu protiv

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

161

Turske. Da sve bude gore na utakmici protiv Portugala ozlijedio se i Prosinečki. Kakav je to, pak, peh bio. Izbornik i mi nogometaši smo se kao čuvali, pa čak i ne igrali protiv Portugala, sve da se sačuvamo, kad ono nastrada Prosinečki. Posve slučajno, istegnuvši mišić u jednom duelu.

U pripremi za utakmicu protiv Njemačke Blažević nas je upozoravao na Sammera, tog igrača koji tijekom cijele utakmice najčešće obavlja obrambene zadatke, no kad krene u napad opasniji je od metka.

Blažević je s pozornošću pratio hoće li moći računati na Jerkana kojem je slomljen nos još u utakmici protiv Danske. Nosna kost je namještena, ali Jerkan nije smio ulaziti beskompromisno u duele. Zato je bilo planirao da protiv Nijemaca zaigra s malom prigodnom maskom na licu koja bi zaštitila kost od novog pomaka.

Došli smo u Manchester dan prije utakmice. U hotelu “Britania” razbijali smo nervozu do utakmice. Dobro smo bili raspoloženi, čak i optimistični.

- Protiv najjačih igramo najjače, znao bi govoriti Ćiro, a ja sam se prisjećao naših utakmica protiv Italije, Španjolske, Argentine, Engleske.

Nikad u takvim utakmicama nismo zakazali.

Utakmica se igrala u rano poslijepodne. Nije bilo vruće, dan je bio krasan, sunčan. Činimo mi se kao da sam se probudio na neki praznik.

- I bit će praznik ako pobijedimo, kao da je odgovorio na moja razmišljanja Bilić.

Impresionirani smo bili samim dolaskom na stadion. Istina, bilo je oko stadiona više njemačkih navijača, ali i naših je bilo dosta. Svi u našim dresovima, a lica su im bila obojen u crveno-bijele kvadratiće.

Mahali su nam kada bi nas vidjeli u autobusu, otpozdravljali smo im.

U svlačionici sam osjetio koliko smo motivirani, bodrili smo jedan drugoga, izašli smo gotovo trčeći na teren. Za vrijeme intoniranja himni svi smo pjevali “Lijepu našu”, disali smo punim plućima i jedva čekali da utakmica počne. Osjećao sam se posebno. Na čuvenom “Old Traffordu” igramo utakmicu četvrtfinala Europskog prvenstva protiv Njemačke. Gledao sam u Blaževića, bio je blijed, nije se micao na klupi. Što nam je Blažević rekao prije utakmice? Odmah krenite na njih,

162

ništa ne okolišajte. Tražite loptu već na njihovoj polovici. Ne bojte se, nista slabiji nego bolji. Naređujem hrabrost.

›› Krenuli kao nikad do tada Krenuli smo zaista najjače što smo mogli. Uzimali smo Nijemcima loptulakoćom, na naguravanje Nijemaca reagirali još žešćim startovima, na podmukle startove uzvratili bi i mi jednakom mjerom. Zaista ih se nismo bojali. Držali smo stalno loptu, pleli oko njemačke zonske obrane. Čekali da uputimo pravu loptu napadačima. Nije prošlo ni nekoliko minuta a stvorili smo prvu, prekrasnu, šansu. Jarni je probio svoju stranu i centrirao, Šuker je već letio zrakom, no Nijemci su izbili loptu u korner.. Čuli smo kako naši zadovoljni navijači pjevaju. Pod našim pritiskom Nijemci su griješili, jednom su meni praktički dodali loptu, na tridesetak metara od njihovih vratiju. Odmah sam je poslao prema usamljenom Vlaoviću koji je krenuo prema njemačkom vrataru. Nije pucao kad je trebao nego je pričekao. I to ga je stajalo prilike. Vratar je istrčavanjem zatvorio kut a Vlaović slabo tukao, pokraj gola. Nijemci u prvih dvadesetak minuta uopće nisu napali.

- Imamo ih, rekao sam na centru Staniću.

- Valjda.

Zacijelo smo svi tako razmišljali. Osjećali smo kako držimo utakmicu potpuno pod našom kontrolom.

Jesmo li smjeli tako razmišljati? S obzirom što se netom kasnije dogodilo - nismo. Ali, kako spriječiti misli koje naviru nakon što vidiš da igraš utakmicu u kojoj ti je suparnik potpuno podređen.

Jedini napad Njemačke u prvom poluvremenu završio je kobno po nas. Klinsmann je proigrao Sammera, a ovaj se igrač hitrim korakom probio do našeg kaznenog prostora. Dotrčao je s loptom gotovo do ruba igrališta, zavrnuo poluvisoku loptu u sredinu. Lopta je u letu pogodila Jerkana u ruku, sudac nije oklijevao ni stotinku sekunde. Odmah je svirao jedanaesterac.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

163

›› Sammer! Upozoreni smo na njega Naravno da smo se bunili.

Jerkan je zaista igrao rukom, lopta ga je valjda pogodila u ruku ili ju je instiktivno postavio kako bi zaštitio lice, s obzirom da se bojao novog loma nosne kosti. Klinsmann je bez problema iskoristio jedanaesterac, a mi smo svi bili nakon toga silno ljuti, te smo na taj način tražili motivaciju kako bismo preokrenuli rezultat. Jer, i nakon njemačkog vodstva igrali smo izvanredno, napadali, stvarali šanse, borili se kao lavovi. Nijemci su bili veoma grubi, a počeli smo osjećati kako švedski sudac Sundell u kriteriju prekršaja navlači za naše suparnike.

U nekoliko navrata, nakon oštrih njemačkih prekršaja, sukobili bi se s njemačkim igračima. I mi smo već bili nervozni, no u cijeloj situaciji nismo se dali praviti budalama. U jednom trenutku vidio sam posve ustreptalog Bilića kako kreće udariti Ziegea koji leži na zemlji. Ziege ga je trenutak prije oštro zaustavio. Nakon male rasprave, Bilić zna njemački, naš je igrač iznad Ziege držao nogu, kao da će ga svakog trenutka udariti. Srećom, nije to učinio. Mislio sam da će ga Sundell kazniti. Ali, gle! Ništa.

Vidio je sudac da utakmica izmiče kontroli, mi smo već toliko bili ljuti na njegov kriterij prekršaja da se nismo ustručavali trčati za njime, unositi mu se u lice. Strpljenje nas je već izdavalo, a još nije bio kraj prvog poluvremena.

- Ovaj se baš napalio na nas, čujem Štimca.

Pravo je čudo kako nismo izjednačili već u prvom pouvremenu, dvaput je Šuker bio u dobroj pozicji, jednom je njemački vratar ukrotio njegov udarac, drugi puta je Šuker bio neprecizan. Naš najboji strijelac bio je čak i srušen kaznenom prostoru, no tko bi od iritantnog Šveda očekivao da nam dosudi jedanaesterac. Iako je težina prekršaja Helmera bila ravna Jerkanovom grijehu kad je Nijemcima dosuđena najstroža kazna.

U grubostima je prednjačio Klinsmann. Kad je Vlaović probio lijevu stranu i silovito krenuo pfema golu Klinsmann ga je oborio s leđa nakon klizećeg starta od nekoliko metara. Klinsmann je već imao žuti karton i

164

prema tome morao je biti izbačen. Ništa od toga. Kako u takvoj situaciji ne bismo bili bijesni.

Ljutio se i kapetan Boban. Pokušao je autoritetom kapetana urgirati kod suca, često mu je dolazio i progovarao. Mislio sam da će i Boban “požutjeti”. Nije Sundell za to imao obraza. Baš smo se jadno osjećali.

Još kad je pred kraj poluvremena Bobanov udarac glavom zamalo bio neprecizan, a njemački vratar uopće nije bio na lopti - bilo nam je još teže.

U odmoru Ćiro je naredio još veći pritisak. Objasnio je to riječima.

- Puni ste snage, oni padaju, oni nemaju snage. Hoću da ih pobijedite, hoću da ste jači od njih. U duelu, u trčanju, u pameti. Presing i dalje. Uzmite loptu čim je prije moguće. Ne dajte im da se razmašu.

Ništa neću mijenjati, igrate fenomenalno.

Hrabro smo otišli još više prema naprijed. I to je ubrzo dalo rezultata. Napadači i mi iz srednjeg reda jurišali smo na zadnju njemačku liniju odmah nakon što bi im vratar dobacio loptu. Dugo, zapravo nikad tako nismo igrali. Osjećali smo se moćno.

U jednom takvom našem nasrtaju Jurčević je ukrao loptu Freundu i uspio je vrškom noge baciti do Šukera. Sad je Šuker bio sam ispred vratara, fintirao je da će odmah pucati, loptu zaokružio kopačkom i tako je “zarolao”. Kopke je bio na podu nespretno mašući rukama, Šuker kraj njega izvan dohvata. Udarac prema praznoj mreži i - goool!. Izjednačili smo.

- Fantastičan zgoditak Šukera dao nam je krila. Loptu smo slali s jedne na drugu stranu, Nijemci se nisu mogli snaći. Bili su bezopasni u napadu, a mi smo imali pola sata za pobjedonosni zgoditak. I tako bi valjda i bilo da u dvije-tri minute sve nije otišlo k vragu.

Iako je Štimac u 57. minuti napravio prekršaj nad Schollom ni u snu se nismo nadali da će mu za to dati žuti karton. Štimac je imao već jedan žuti karton iz prvoga poluvremena.

Scholl se tako previjao na travnjaku, odmah je dotrčao Sundell do Štimca i izvadio najprije žuti, odmah kasnije i crveni karton. Štimac je s rukama pokazivao da je išao na loptu, svi smo odmah dotrčali do suca.

Bilo je tu i nazetanja i vrijeđanja i spominjanja Klinsmannovog prekršaja.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

165

Jasno, ništa nije pomoglo. I sam Boban se nakon utakmice čudio kako Sundell još nekog nije isključio s obzirom kako smo se u naletu bijesa ponijeli prema bezobraznom Šveđaninu.

- Morao nas je sve isključiti da je po pravilima nogometne igre! Ništa ga nije diralo, fućkalo se njemu, onj je posao izvršio, kazivao je Boban. Štimcu se nije izlazilo s terena, uz našu pomoć krenuo je prema rubu igrališta.

Kažem, Štimčev prekršaj je postojao, no u toj utakmici njegov start nije bio drugačiji od barem dvadesetak startova. Nitko nas nije mogao razuvjeriti da je Sundell jedva dočekao tako nešto.

Mnogi su kasnije pokušali svu krivicu prebaciti na Štimca. Čak je možda i među nama igračima bilo neslaganja u toj podjeli krivice. No, činjenica jest da je Štimac isključen u trenutku kada je Hrvatska bila bliže pobjedi. Nitko nije bio u opasnosti za isključenje dok je voda išla na njemačku stranu. Kamoli Klinsmann za divljački nasrtaj na Vlaovića. Štimac se kasnije branio da nije ni pomislio kako za start nad Schollom može biti tako drastično kažnjen.

- Pa, utakmica je bila gruba, bilo je dosta prekršaja bez kartona, takav je bio kriterij. Pa, nije izbačen Klinsmann, pa ni Bilić, Sundell nije opomenuo ni Helmera ni Babbela za još gore faulove.

Novinari su dohvatili Štimca kao prvog krivca, dakako uz suca Sundella. Ne znam jesu li bili u pravu? Mislim, da nije bio izbačen Štimac da bi Sundell izbacio nekog drugog. Prije ili kasnije.

›› Sundell pomaže i kod njemačkog gola Ipak, najveći nesretnik je bio Nikola Jerkan. Nakon što ga je lopta slučajno pogodila u ruku i zbog toga dosuđen jedanaesterac za Njemačku, dvije minute nakon Štimčevog isključenja Jerkan je opet bio - oštećena strana.

S igračem više njemački napad je išao desnom stranom, Jerkan se postavio na Babbela, činilo se da Nijemac ne može proći. Kad, Babbel s obje ruke odgurava Jerkana koji pada. Centrira loptu pokraj Jerkana na podu, u kaznenom prostoru stoji Sammer, brži je od svih i postiže gol.

Nijemci su poveli sa 2-1 i imaju igrača više.A do prije tri minute nisu

166

imali nikakve šanse.

Ne, nije nas do kraja utakmice obuzelo malodušje. Stisli smo još jače, iako smo bili oslabljeni neigranjem isključenog Štimca. Ne sjećam se kad smo tako željeli postići zgoditak. Sabili smo Nijemce u kazneni prostor još jednom, s manjim brojem igrača, ali s voljom i htijenjem kakvu još nisam osjetio. Po tko zna koji put je Šuker bio u šansi, pa i Vlaović. Neće, pa neće...

U zadnjih nekoliko minuta svi smo krenuli prema naprijed pa smo skoro primili gol, Sammer je bio sam pred Ladićem, spetljao se...

Kraj utakmice dočekali smo suznih očiju. U svlačionici smo plakali.

Njemačka je bila na koljenima ali ju je sudac spasio. Nitko nas u to nije mogao razuvjeriti.

- Čestitam vam! Nismo uspjeli jer smo protiv sebe imali pokvarenog suca. Moram na konferenciju novinare. Svaka vam čast, rekao nam je Ćiro nakon utakmice. Nakon Ćire na naše iznenađenje u svlačionicu je ušao tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Zlatko Mateša.

Isto nam je čestitao rekavši: - Protiv Njemačke se može, protiv Švedske ne može. Nitko nikad nije pobijedio dvije repreentacje odjednom.

Slaven Bilić me upozorio na jedan detalj.

- Jesi vidio kako su nam Englezi pljeskali kada smo izlazili s terena. Vide ljudi...

›› Boban: Čekamo ih na SP Kapetan Zvonimir Boban bio je prorok. U svlačionici nakon utakmice protiv Njemačke on je mrtav-hladan, dok smo se svi zajedno gušili u boli, rekao sljedeće: - Ništa, čekamo ih na Svjetskom prvenstvu.

Nakon utakmice u hotelu Blažević je objavio svoju ostavku pred novinarima. Šef je prosipao ogorčenje nakon što su ga naši navijači prozvali izdajnikom.

- Odlazim sigurno. Ne može me nitko zadržati.

Nismo mu vjerovali.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

167

Po dolasku u Hrvatsku njemu je bilo najgore. Nama su skandirali, njega su vrijeđali. Smetalo nas je to.

Pa, ipak smo nešto lijepo napravili na tom Europskom prvenstvu.

Možda smo mogli i više, malo je nedostajalo. Nijemci su kasnijepostali europski prvaci, slaba je to bila utjeha za propuštenim u Manchesteru.

Lako smo europski prvaci izgleda mogli biti i mi.

Od tog dana živjeli smo za osvetu, ali nismo znali hoćemo ili imati pravu priliku. Nadali smo se…

Old Trafford (Manchester (23. lipnja 1996. godine)

NJEMAČKA - HRVATSKA 2-1 (1-0) NJEMAČKA: Köpke, Babbel, Helmer, Eilts, Ziege, Reuter, Scholl (Häßler), Sammer, Möller, Klinsmann (Freund), Bobic (Kuntz) HRVATSKA: Ladić, Jurčević (Mladenović), Bilić, Štimac, Jerkan, Jarni, Stanić, Boban, Asanović, Vlaović, Šuker SUDAC: Sundell (Švedska). GLEDATELJA: 36.000. ŽUTI KARTONI: Sammer, Klinsmann, Štimac CRVENI KARTONI: Štimac STRIJELCI: 1-0 Klinsmann (20., 11 m), 1-1 Šuker (50), 2-1 Sammer (58) IGRAČ UTAKMICE: Mattias SAMMER

›› Kvalifikacije za SP: Ne slutimo dramu Nakon Europskog prvenstva čekale su nas kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Nismo imali loš ždrijeb, u skupini s Bosnom i Hercegovinom, Grčkom, Slovenijom i Danskom trebali smo osvojiti prvo mjesto za izravan plasman u Francusku, a drugo je mjesto donosilo još dvije kvalifikacijske utakmice s rugoplasiranom reprezentacijom iz neke od europskih skupina.

Dakako, mi smo ciljali na prvo mjesto. Nismo ni slutili da ćemo sa svim suparnicima proživjeti dramu kakvu do tada nismo imali u karijeri.

Kako smo samo otišli na svjetsku smotru u Francuskoj... To mi ni danas nije jasno. Nakon toliko kikseva, promašaja, nesreća, sudačkih previda...

Zacijelo smo nakon Europskog prvenstva doživjeli svojevrsno pražnjenje, i emotivno ali i fizičko. Većina nas je pronašla nove klubove,

168

ja sam iz španjolskog Valladolida prešao kod Štimca, u engleski Derby County. K tome, svi su nas budući suparnici nakon nastupa u Engleskoj čekali “na nož”. Sada smo definitivno predstavljali nešto u europskom, time i u svjetskom nogometu, i svaki se suparnik želio dokazati na nama. Baš kao što smo se i mi uvijek voljeli dokazivati protiv Talijana, Engleza, Španjolaca, Francuza...

Prva utakmica na putu do Francuske bila je protiv Bosne i Hercegovine. Zbog teškog stanja u Sarajevu suparnik nas nije mogao ugostiti u svojoj domovini, pa je Uefa odredila da igramo u talijanskoj Bologni.

Za dvoboj protiv BiH spremali smo se u Zagrebu, odigrali smo i jednu trening-utakmicu u Karlovcu, gdje se baš nismo iskazali. No nikad se naš nastup u službenoj utakmici nije mogao ocjenjivati prema trening-utakmici s lokalnim ligašima. U tim smo trening-dvobojima znali i izgubiti, da bismo tri dana kasnije odigrali maestralnu utakmicu. Tu nije bilo pravila.

›› Valjanje u blatu Bošnjake smo čekali u optimističnom raspoloženju. Većinu igrača te reprezentacije smo dobro poznavali, neki su nastupali u Hrvatskoj ligi, drugi su bili s našim igračima po inozemnim klubovima, a bilo je i onih starijih koje smo, barem ja, znali još iz jugoslavenske lige ili reprezentacije. Da, za BiH je tada u Bologni nastupio i Mehmed Baždarević, njega sam znao godinama... Ostali? Šašivarević, Beširević, Šabić, Halilović, Konjić igrali su u Hrvatskoj, od inozemaca su na cijeni bili Bolić, Smajić, Salihamidžić...

Dan prije utakmice Zvonimir Boban je bio gost na konferenciji za novinare. Poslije nam je pričao kako je to izgledalo.

- Zamisli, inozemni novinari pitali su bošnjačkog izbornika Fuada Muzurovića zašto su u njihovoj reprezentaciji samo Bošnjaci, a nema Hrvata i Srba?!

- I što je odgovorio - pitao sam.

- Ništa. Zamolio je novinare da ne postavljaju pitanja vezana uz političku situaciju i rekao da je spreman odgovoriti na svako pitanje o

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

169

sportskom karakteru utakmice.

- Ha, što ćeš - uzvratio sam. - Ne smijemo se ni mi time zamarati.

Prije utakmice, mnogo sam očekivao od Alena Bokšića. Momka koji u reprezentaciji do tada nije pružio ni desetak posto svojih mogućnosti (kasnije je sve obilato nadoknadio). Bokšić je nakon Lazija otišao u Juventus gdje je blistao, kao i prije nekoliko godina, kad je bio prvi igrač europskog prvaka Olympiquea iz Marseillea.

Davor Šuker, koji je iz Seviile prešao u madridski Real, blistao je od zadovoljstva. Stalno je pričao o Madridu. Vidjelo se da je oduševljen novim klubom i gradom u koji se doselio.

- Madrid je fenomenalan. Kakav klub, kakav život! Jedva čekam svaki novi dan u Madridu.

Tako smo razgovorima, opisujući svoje nove sredine, kratili vrijeme do odlaska u Bolognu i do same utakmice. I ja sam bio veoma zadovoljan svojim novim klubom u kojem me dočekao stari prijatelj Igor Štimac.

Došavši u Bolognu, upozorili su nas da ćemo igrati po jakoj kiši.

Nismo to ozbiljno shvatili. Međutim, pri istrčavanju na teren sručilo se pravo nevrijeme. Teren je od duge kiše već bio premekan, a do utakmice se pretvorio u pravu, duboku kaljužu. Po njemu se jedva dalo trčati.

Golemi bolognski stadion bio je gotovo prazan, ne znam, ali teško je bilo pobrojati 1000 gledatelja. Nešto malo navijača BiH, ali zato dosta naših, “Bad Blue Boysa”, koji su se po tom hladnom i kišovitom vremenu čak svukli do pojasa i navijali za nas. Bilo nam je hladno kad bismo ih samo pogledali...

Igrali smo dobro s obzirom na okolnosti. Prije utakmice dogovorili smo se da ne zadržavamo puno loptu, što je bio naš uobičajen način igranja, nego da se brzim pasovima i dalekim proigravanjima suprotstavimo suparniku i teškom terenu. Loptu je bilo nemoguće zadržati na onakvom travnjaku.

Poveli smo već u 12. minuti, a i prije toga smo imali neke šanse.

Dobra kombinacija Vlaovića i Bobana završena je Bobanovim nabacivanjem do Slavena Bilića, koji je prvi izlet preko centra okrunio pogotkom.

Desetak minuta kasnije primili smo zgoditak. Obrana se teško vraćala

170

zbog dubokog blata, Salihamidžić nije bio čuvan i Šabić mu je dodao dobru loptu. Ladić ništa nije mogao, Salihamidžić je izbio sam pred njega i dobro tukao.

Desetak minuta kasnije, novi pogodak, naravno naš. Šuker je odigrao lijepu povratnu loptu na rub kaznenog prostora, tamo je bio Vlaović koji je prije udarca pogledao gdje stoji vratar. Snažno je opalio, iz onoga blata ni jedan vratar ne bi uhvatio loptu.

›› Dva Bokšićeva pogotka U drugom smo poluvremenu zaista bili pažljivi, čuvali smo se teškog terena. Suparnik je imao laganu inicijativu, no to smo i željeli, tako nešto nam je Blažević preporučio. Sukladno dogovoru mi smo morali koristiti veliki prazan prostor iza zadnjih redova našeg suparnika. Čekali smo, zgusnuti, da oduzmemo loptu i da u punom trku uposlimo Šukera i Bokšića.

Boban i ja smo tako ukrali jednu loptu njihovom veznom redu, a Zvone ju je poslao naprijed. Za loptom je poput leoparda jurnuo Bokšić - kad ju je stigao, krenuo je nekoliko koraka prema vrataru Omeroviću i pokraj njega poslao loptu u mrežu. Vodili smo sa 3-1 i utakmica je bila gotova. Bošnjaci u drugome poluvremenu nisu ni napravili šansu, a nakon trećeg primljenog gola su i posustali. Postigli smo još jedan gol, opet je strijelac bio Bokšić, u dobroj poziciji loptu mu je dodao Vlaović.

Osvojili smo prva tri boda, drukčije nije smjelo ni biti. Sad smo u miru mogli čekati domaćinstvo, dvoboj protiv jačih Grka u Zagrebu.

Ako smo željeli otići u Francusku, morali smo osvojiti većinu bodova na svome terenu.

Srećom, na teškom bolognskom terenu nitko se nije ozlijedio. Ali smo se svi umorili.

Na oproštaju, Ćiro nas je već upozoravao: - Grci, Grci će biti problem.

- Neće šefe! - odgovarali smo.

Prije svake imalo važnije utakmice, Ćiro bi zapadao u svojevrsni trans. Sam je često govorio da je njegov najveći motiv zapravo strah.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

171

- Zamislite da ne pobijedimo Grke - opet će on. “Što bi bilo”, mislio sam... Ćiro kao da je znao što bi ga moglo čekati u slučaju neuspjeha protiv Grčke. On je dobro osjećao kako bi navijački narod mogao reagirati. Mi tog iskustva još nismo imali...

Stadion Dell’Arra (Bologna, 8. listopada 1996. godine) BOSNA I HERCEGOVINA - HRVATSKA 1-4 (1-2) BOSNA I HERCEGOVINA: Omerović, Šabić (Begić), Beširević, Konjić (Pintul), Katana, Geca, Smajić, Baždarević, Bolić, Teljigović (Halilović), Salihamidžić HRVATSKA: Ladić, Jurčević (D. Šimić), Jarni, Soldo, Jerkan, Bilić (Mamić), Asanović, Bokšić, Šuker, Boban, Vlaović (Cvitanović) SUDAC: Uzunov (Bugarska). GLEDATELJA: 1500 ŽUTI KARTONI: Konjić, Geca, Teljigović, Halilović, Jurčević, Jarni CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Bilić (14), 1-1 Salihamidžić (25), 1-2 Vlaović (32), 1-3 Bokšić (63), 1-4 Bokšić (84) IGRAČ UTAKMICE: Alen BOKŠIĆ

›› Ćiru izvrijeđalo 30.000 ljudi Bio sam veoma iznenađen kad sam čuo da će svaki grčki nogometaš dobiti 20.000 njemačkih maraka ako njihova reprezentacija ne izgubi u Zagrebu. Mi smo za tu utakmicu slovili kao apsolutni favorit. I to je bila najveća opasnost.

Od prve minute okupljanja u Zagrebu, Ćiro nas je upozoravao tko su Grci. Prema njegovim riječima, trebali smo shvatiti da su Grci “jedna od boljih europskih reprezentacija”. Ćiro se doista bojao Grčke, ali bojao se i ambijenta na zagrebačkim tribinama. Je li ga strah bilo zbog svih događaja na i oko utakmice protiv Portugala na Europskom prvenstvu, ili ga je bilo toliko strah prvog domaćeg neuspjeha, teško je bilo razaznati. Do tada, s Ćirom još ni jednom nismo rezultatski razočarali na svom terenu. U svim smo utakmicama s Ćirom u Hrvatskoj pobijedili, uz remis s Talijanima, ali to se ne može svrstati pod rezultatski neu-

172

spjeh.

Jednom smo na domaćem terenu morali posrnuti. Nismo ni pretpostavljali da će se to dogoditi nekoliko puta zaredom, baš u ovim kvalifikacijama...

Ništa nije upućivalo na to da ćemo imati problema s Grcima. Radili smo zdušno, osjetili onaj poznati pritisak za ulaznice, zanimanje navijača bilo je veće od očekivanja. Igrali smo trening-utakmicu sa Samoborom koji je tada bio prvoligaš, izgubili 1-2, a gledalo nas je čak 5000 ljudi. Rekoh, te utakmice nikad nisu bile mjerilo...

Dva dana prije utakmice protiv Grka, evo Ćire na treningu. Kad smo se svi okupili, rekao je: - Ne znate, ha… Bosna i Hercegovina pobijedila Italiju.

Da, u prijateljskoj utakmici u Sarajevu Talijani su podcijenili Bošnjake.

- A meni ljudi govore da smo u Bologni pobijedili amatere!? Kreteni... Što mislite, je li veća razlika između Bošnjaka i Talijana nego što je razlika između nas i Grka? Talijani su puno bolji od Bošnjaka nego što smo mi od Grka, pa vidite što se dogodilo. Zato oprez i pamet u glavu.

Moramo pobijediti. Što se više govorilo da moramo pobijediti, to nam je bilo nelagodnije. Dan prije utakmice osjetili smo kod Blaževića silnu razdražljivost.

Boban je bio malo prehlađen pa je mislio izbornika upitati za malu poštedu. No šef ga je preduhitrio, prije nego ga je Boban bilo što upitao rekao je: - Što je, ne bi trenirao? Oho! Hajde, hajde. Grci bi jedva čekali da ne igraš…

›› Odmah krenulo po zlu S takvom smo nervozom ušli u utakmicu koju smo proglasili sudbonosnom za čitave kvalifikacije. Dočekalo nas je čak 30.000 navijača, s velikom zastavom preko cijele istočne tribine maksimirskog stadiona.

Atmosfera je zaista bila sjajna. Odlično smo krenuli u utakmicu, već u prvoj minuti imali smo krasnu šansu, iz lijepe akcije udarac je uputio

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

173

Boban. Potom su Grci izveli napad, također malo opasniji.

A kad mi se, u 3. minuti, dogodio veliki peh, znao sam da sve skupa neće izaći na dobro. Iz velike je udaljenosti odlično tukao Prosinečki, a zaista dobar grčki vratar Ilias Atmatsidis bravurozno je obranio. Lopta se otkotrljala u stranu, na nju je naletio Stanić i iz prve je vratio u sredinu. Do mene. Odmah sam tukao, lopta je prošla gorostasnog Atmatsidisa i išla prema mreži. Kao iz trave, ispred gol-crte je niknuo neki grčki igrač i loptu odbio natrag u polje.

To što nisam postigao pogodak iz takve situacije prilično me deprimiralo. Koliko god smo na početku dobro zaigrali, krenulo je po zlu. A tako se i nastavilo.

Nakon desetak minuta primamo gol. I to kako! Da se svi ubijemo. Prosinečkom je pod prekršajem uzeta lopta na sredini terena, odmah je ubačena do Nikolaidisa koji je Štimcu pobjegao tako da je loptu uštopao rukom i poslao si je u for. Grčki je napadač bio brži od svih i postigao pogodak.

Naravno, odmah smo napali belgijskog suca Marija van der Endea, na engleskom smo mu objašnjavali što se dogodilo, čak smo ga gurnuli jednom-dvaput. Naravno da nije poništio pogodak, ali mislio sam da će naš pritisak možda kasnije uroditi plodom, možda kakvom kompenzacijom.

Da, tako sam mislio, koliko god to sad zvučalo nesportski. Nogometna utakmica, k tome ovako bitna kvalifikacijska, je pravi mali rat u kojem su mnoge stvari dozvoljene. O tome isto misle svi profesionalni nogometaši svijeta. Iako se svi zaklinju na “fair play” postoji bezbroj trikova kako u nekim trenucima utakmice vodu navući na svoj mlin. Mi to tada sa sucem iz Belgije nismo uspjeli. Naprotiv, taj nas je sudac do kraja još jednom gadno oštetio.

Kasnije sam tako srušen da mi je lijeva noga potpuno utrnula, bojao sam se hoću li moći nastaviti utakmicu. Grk nije dobio ni žuti karton.

Tada sam već bio posve pesimističan. Dobro smo igrali Boban, Prosinečki i ja, stisnuli smo Grke u njihov kazneni prostor, no tu je bila tolika gužva da se teško pronalazio put do Šukera i Bokšića.

Teže mi je bilo nakon Bokšićevog udarca u prečku nego kad su na početku utakmice meni Grci izbili loptu s gol-crte. Boban je krasno dao loptu za Bokšića koji je tukao snažno, no od prečke je lopta otišla neg-

174

dje iza reklama. Kad neće, onda baš neće…

Ili hoće! U zadnjoj minuti izjednačujemo. Srušen je blizu grčkog kaznenog prostora Stanić, Boban je odlučio izvesti slobodan udarac.

Nabacio je ispred grčkog vratara, Bokšić se potrudio u skoku zahvatiti loptu nogom, ali nije u potpunosti uspio, pa je lopta, umjesto prema golu, došla do Šukera. I goooool! Desetak sekundi kasnije sudac je označio kraj poluvremena. Kao da je i on bio ljutit što smo izjednačili.

U predahu se Štimac požalio na ozljedu. Umjesto njega Ćiro je na teren poslao Soldu.

›› Ilijada i Odiseja Opet smo se mučili, sad Grke napad više nije nimalo zanimao, oni su lovili svojih dvadesetak tisuća “orlića”. Bio je to pravi “cattenaccio” u grčkoj izvedbi. S češćim izležavanjem na terenu nego što je slučaj s najboljim Talijanima. Vrijeme je mahnito prolazilo.

Stvorili smo u onoj gužvi jednu i pol šansu, najprije je Šuker bio u poželjnoj situaciji, ali grčki vratar bio je odličan. Potom je pucao i Boban, ali loptu je obrana amortizirala, a vratar ulovio. Bili smo pred kraj sve nervozniji, a definitivno nam se zacrnilo kada smo umalo primilo gol nakon Nikolaidisovog bijega. Samo što ovaj put nije igrao rukom.

Ladić je sada njegov udarac obranio.

Potpuna neosjetljivost na igranje rukom u ovoj utakmici belgijski je sudac pokazao 10 minuta prije kraja kad nije sudio jedanaesterac nakon što je Kasapis u borbi s Vlaovićem u šesnaestercu loptu odmakao - rukom.

Opet smo se sjatili oko suca, ali što to vrijedi! Kad ni to nije dosudio, više nam ništa nije moglo pomoći, gol smo u onoj gužvi teško mogli postići…

I naši su navijači poludjeli nakon tog trenutka. Nakon salvi zvižduka sucu, na meti se našao Ćiro Blažević. Sa svih se tribina počelo oriti “Ćiro pederu”, skandiranje je bilo sve jače kako se utakmica bližila kraju.

Pogledao sam Ćiru u tom trenutku. Trudio se ostati miran, ali svi smo znali da je u njemu vrilo. Kasnije je na takva prostačka skandiranja navikao. No, nikad se nije navikao kad bi se takvo što skandiralo predsjedniku Republike Franji Tuđmanu. To ga je kud i kamo više pogađalo.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

175

Sudac je označio kraj utakmice, Grci su od silne sreće popadali na travnjak. A nama su zviždali cijelu minutu, glasno. Zvižduk je ubrzo zamijenjen opetovanim pogrdama Ćiri. Na svoj, osebujan način skočio je s klupe i pobjegao u tunel iza južnog gola, prema svlačionici.

Sat nakon utakmice posve sam se smirio. Gubitak dva boda nisam smatrao tragičnim. Te se Grke moglo pobijediti i na njihovom terenu, nisu ništa posebno. Ja sam više bio utučen zbog sudačkih prijevara i ponašanja vlastitih navijača. Žao mi je bilo šefa, kad se sjetim što je sve govorio prije utakmice vidim da je to bilo neko ludo pretkazanje. S razlogom se bojao Grčke. I reakcija publike. Ćiro je ipak na šaljiv način komentirao vrijeđanje publike. No, znamo da mu do šale nije bilo.

- Tko je platio ulaznicu, može vikati što god hoće. Pa i to da sam ja peder. A nisam! Ali, satrat ću ja Grke u Grčkoj. Da će me zapamtiti rekao je Ćiro.

Počinjala je naša Ilijada i Odiseja do Francuske.

Stadion Maksimir (Zagreb, 10. studenoga 1996. godine)

HRVATSKA - GRČKA 1-1 (1-1) HRVATSKA: Ladić, Stanić, Jarni, Štimac (Soldo), Jerkan, Bilić, Prosinečki (Vlaović), Boban, Šuker, Asanović, Bokšić GRČKA: Atmatsidis, Apostolakis, Kasapis, Karataidis, Kalitzakis, Ntampizas, Zagorakis (Georgiadis), Nikolaidis, Konstantinidis, Tsartas (Zissis), Donis (Vlachos) SUDAC: Van der Ende (Nizozemska). GLEDATELJA: 30.000 ŽUTI KARTONI: Stanić, Bilić, Boban, Šuker, Apostolakis, Kasapis, Ntampizas, Konstantinidis, Donis CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Nikolaidis (10), 1-1 Šuker (45) IGRAČ UTAKMICE: Nikoladis ATMATSIDIS

›› Pocrvenio sam u Maroku Mjesec dana poslije podbačaja protiv Grčke, reprezentacija je išla na turneju u Maroko. Blaževićeva će momčad sudjelovati na prvom Kupu kralja Hasana II., zajedno s domaćinom Marokom, Nigerijom i Češkom.

176

Prva utakmica nam je za suparnika donijela domaćina. U drugoj utakmici igrat ćemo s poraženim ili pobjednikom drugog para, ovisno o tome kako prođemo s Marokom.

U Maroko smo otputovali nekompletni, niz je igrača u posljednji trenutak otkazao putovanje. Nama koji smo otišli to se nije ni najmanje sviđalo.

Očito, većini je reprezentativaca koji su igrali u stranim klubovima bilo teško dobilo dopuštenje za reprezentativnu turneju. Možda se nekima nije ni išlo, opet zbog događaja u klubovima za koje su nastupali.

Ja sam išao, želio sam još poboljšati formu. Štimac i ja držali smo se odlično u engleskom Derbyju, klub nas je pustio otprve.

U Maroko smo otputovali Ladić, Gabrić, Šimić, Štimac, Jerkan, Jarni, Mamić, Pavličić, Soldo, Jurčević, Prosinečki, Niko Kovač, Špehar, Pralija, Pamić, Vlaović, Igor Cvitanović i ja. Boban, Šuker i Bokšić su otkazali praktički u posljednji trenutak, nije bilo ni Bilića niti Stanića. U Maroko smo dakle otišli u polovičnom sastavu.

U razgovorima s kolegama iz reprezentacije, onim standardnim, zaključio sam da od ovakvih prijateljskih utakmica nema neke posebne koristi, slično kao i od onih prije Europskog prvenstva u Engleskoj. Dobro, Maroko je ispao pun pogodak jer smo osvojili prvo mjesto u jakoj konkurenciji, Savez je zaradio nešto novca, a ni nama tamo nije bilo loše... No, ništa se ne može mjeriti s pravom prijateljskom utakmicom u punom sastavu. Samo smo tako mogli poboljšati uigranost. Oni koji su igrali utakmice u kojima nije bilo pola momčadi u pravili su bili ljutiti na one koji su ih izbjegli.

U prvoj utakmici protiv domaćina Maroka igrali smo pred čak 80.000 gledatelja. Nikad dotad nismo nastupali pred tolikom masom ljudi. Kakvo je to navijanje bilo! Kad smo poveli sa 2-0 već nakon prvih petnaestak minuta, navijači su tek počeli bodriti svoje. Na krilima takve publike domaćini su rasli, a mi padali. Sjetio sam se naše utakmice protiv Grčke, kad nam je publika počela okretati leđa čim nam je išlo lošije.

›› Nema Šukera, pogađa Vlaović Dva pogotka protiv Maroka postigli smo u samo jednoj minuti.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

177

Oba je puta strijelac bio Vlaović, najprije nakon akcije Štimca i Jarnija, te krasnog nabacivanja, a potom nakon asistencije brzonogog Igora Cvitanovića.

Marokanci su smanjili na 1-2 pogotkom Bassira, tog se igrača sjećam kao dobrog driblera. Gol je postignut iz velike blizine, očito smo bili nadigrani.

Pred kraj prvoga poluvremena dobio sam crveni karton! S jednim sam se marokanskim igračem počeo naguravati, nakon njegovog prekršaja, čini mi se. M’jid se zvao moj suparnik. Kad smo se smirili, do nas je došao sudac, Egipćanin, i pokazao nam crvene kartone. Nisam mislio da smo se baš tako jako pohvatali, ali dobro... Ako sam dobio ja, dobio je i on. Zapravo, tako nam je trebalo obojici, nismo razmišljali da bi nam se to moglo dogoditi u prijateljskoj utakmici. Da smo sekundu ranije prestali, sudac nas ne bi ni primijetio.

U nastavku je bilo šansi s obje strane. Vlaović je ispucao svoju kvotu, igrao je sjajno, ali pogodak više nije uspio zabiti. Ladić je s druge strane spašavao naša vrata. Igralo se otvoreno. Nevolja se približila u 70. minuti, nakon što je egipatski sudac isključio Prosinečkog koji je bio neoprezan. U jednom sudaru, suparnik je ostao na podu, a Prosinečki je prešao preko njega.

Oslabljeni, primili smo pogodak dvije minute nakon što je izašao Prosinečki. Pogodak je postignut iz čistog zaleđa, strijelac je bio neki Bahia koji je bio pet metara iza naše obrane. Egipatski sudac bio je instruiran. Ma, nema veze...

Dogovor je bio da se u slučaju neodlučenog rezultata odmah izvode jedanaesterci, kako se igrači, u jeku sezone, ne bi umarali. Oko 80.000 gledatelja je doista doživjelo velika uzbuđenja. Mi smo, naime, prva tri jedanaesterca promašili, redom Špehar, Pamić, Mamić, a Marokanci su od prva četiri pogodili jedan. Na kraju nam je, nakon deset udaraca sa svake strane, opet tukao Špehar. Koji je prvi put promašio. U drugom je pokušaju bio uspješan i donio nam plasman u finale Kupa kralja Hasana II. Mnogi su novinari bili skloni podcijeniti Maroko. A taj je isti Maroko dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj pobijedio

178

Škote sa 3-0, namučivši i Brazilce i Norvežane.

Blažević nam je čestitao u svlačionici i rekao: - Svima nam je žao kako je sudac arbitrirao. Evo, meni se trener Marokanaca, znameniti Francuz Henry Michel, zbog toga ispričao.

“Ma, nema veze”, razmišljao sam.

Onda je Ćiro došao do mene: - Ipak bi mogao malo paziti, Aljoša. To ti ne treba. Da te više nikad takvog nisam vidio - govorio je šef želeći biti ljutit. No u očima sam mu vidio osmijeh.

Maroko stadion (Casablanca, 11. prosinca 1996. godine)

MAROKO - HRVATSKA 8-9 (2-2, 1-2) MAROKO: Brazi, Saber (Rosi), El-Khaley, Naybet, Abrami (Hadrioui), M’jid, Ouahili (Khalif), Azzouzi (Tahar), Hadji, Fertoute (Bahia), Bassir (Raghib) HRVATSKA: Ladić, Jurčević, Jarni (Mamić), Štimac (N. Kovač), Jerkan, Soldo, Šimić (Pavličić), Prosinečki, Cvitanović (Pamić), Asanović, Vlaović (Špehar) SUDAC: Reduane (Egipat). GLEDATELJA: 80.000 ŽUTI KARTONI: Jerkan, Azzouzi CRVENI KARTONI: Asanović, M’jid, Prosinečki STRIJELCI: 0-1 Vlaović (14), 0-2 Vlaović (15), 1-2 Bassir (22), 2-2 Bahia (72), jedanaesterci: Špehar - Brazi obranio, 3-2 Khalif, Pamić - Brazi obranio, Raghib - vratnica, Mamić - Brazi obranio, Hadrioui - promašaj, 3-3 Soldo, 4-3 Tahar, 4-4 Ladić, Bahia - promašaj, 4-5 N. Kovač, 5-5 Naybet, 5-6 Jurčević, 6-6 Hadji, 6-7 Pavličić, 7-7 Azzouzi, 7-8 Jerkan, 8-8 Rosi, 8-9 Špehar, Brazi - Ladić obranio IGRAČ UTAKMICE: Goran VLAOVIĆ

›› Ipak igram protiv Češke U finalu smo igrali protiv Češke koja je u prvoj utakmici svladala Nigeriju sa 2-1. Najprije sam mislio da Prosinečki i ja zbog crvenih kartona nećemo moći nastupiti u finalnoj utakmici. No, u našoj su se ekspediciji trudili da zaigramo i u tome su i uspjeli. Tadašnji predsjednik Zagreba Ante Vrdoljak i šef naše delegacije Vinko Brnadić zamolili su organizatore da igramo u finalu. Obrazlažući to pogreškama suca, željom da se finale zaigra s najboljim igračima, te činjenicom da smo zbog ozljeda i

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

179

umora jedva skrpali momčad za finale. Organizatori nisu imali ništa protiv, kao ni naši suparnici Česi. Svaka čast. Malo tko bi postupio kao Česi.

Kao znak zahvalnosti za topao doček i korektno navijanje, prije utakmice smo se razmilili svim dijelovima stadiona i razdraganim Marokancima podijelili trenirke. Koje je to oduševljenje bilo... Česi su bili zaista teži suparnici od Marokanaca. Drugoplasirani u Europi, prepuni samopouzdanja, također su u Maroko došli bez najvećih zvijezda. Dakle, nismo samo mi oboljeli od “neigratitisa”.

Za primanje prvog pogotka bio sam isključivi krivac. Izgubio sam loptu na sredini terena, netko iz češkog veznog reda dodao ju je ubrzo Drulaku. Dok smo se mi vratili, lopta je već bila iza Ladićevih leđa. Morao sam se motivirati pod hitno. Vidio sam na klupi šefovo bijesno lice.

Ako se iznerviram i dobijem crveni karton, Ćiro će me elegantno poslati samog kući... Češka obrana bila je granitna, tek smo u prvih pola sata dvaput zaprijetili, nakon slobodnih udaraca Prosinečkog. Izjednačili smo u 30. minuti, Igor Cvitanović je u svom stilu probio nekoliko igrača, Pralija se dobro otkrio, dobio je loptu od Cvitanovića i pred dugonogim češkim vratarom Koubom ubacio je u mrežu.

“Hajde, lakše ću šefu na odmoru pred oči”, mislio sam.

Pralija, koji je tako teško primio eliminaciju s popisa za Europsko prvenstvo kao prekobrojan, postigao je prvi gol za reprezentaciju. Kako je sretan bio... Znao sam što misli: “Vidiš šefe da si me trebao povesti”. Što je tek mislio kad je sredinom drugog poluvremena pogodio vratnicu nakon što sam mu dodao pravu loptu... Baš mi ga je bilo žao, koliko se trudio, htio zabiti još jedan gol. Dobro smo igrali to drugo poluvrijeme, još su Soldo i Vlaović pogađali prečku.

Posljednjih desetak minuta imali smo igrača više, Kubik je dobio crveni karton zbog rušenja Vlaovića, no ništa nismo stigli napraviti do 90. minute. Opet smo morali izvoditi jedanaesterce. Česi su promašili dvaput, jednom je Cizek pogodio vratnicu, drugi je put Ladić obranio udarac poznatom Radeku Bejblu. Kod nas promašaja nije bilo, svi smo gađali u same kutove; redom Prosinečki, ja, Jarni

180

i Vlaović.

Dobili smo veliki pokal marokanskog kralja. Sve je nakon finalne utakmice izgledalo lijepo i krasno. Je li? Ne, nije moglo bez kravala...

U jednom razgovoru u posljednjim satima marokanskog druženja pojavila se iskra koja je gotovo zapalila našeg izbornika Ćiru Blaževića.

Novinari su razgovarali, a izbornik je, pričajući neobavezno, spomenuo da je čuo kako je švedski sudac Sundell zaradio milijun dolara za onakvu arbitražu u našoj utakmici protiv Njemačke na Europskom prvenstvu. I sve bi bilo u redu da ta informacija nije došla do Uefe, koja je opet počela razglabati o Blaževiću. Opet su ga proganjali, on kao da nije mogao bez nevolja. Kao da ih je tražio, u njima se najbolje snalazio.

Bilo kako bilo, nemir prije bitnih domaćih utakmica u kvalifikacijama za SP 1998. u Francuskoj bio je zajamčen. Čekali smo Dansku i Sloveniju u Splitu.

Maroko stadion (Casablanca, 12. prosinca 1996. godine)

HRVATSKA - ČEŠKA 5-2 (1-1, 1-1) HRVATSKA: Ladić, N. Kovač, Jarni, Štimac (Pavličić), Jerkan, Pralija (Špehar), Asanović, Prosinečki, Cvitanović, Soldo, Vlaović ČEŠKA: Kouba, Cizek, Rada, Hasek, Kotulek, Zubek, Bejbl, Kubik, Drulak, Wagner (Verbir), Frydek (Sloncik) SUDAC: Belqoula (Maroko). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: Štimac, Prosinečki, Kubik CRVENI KARTONI: Kubik STRIJELCI: 0-1 Drulak (4), 1-1 Pralija (29), jedanaesterci: 2-1 Prosinečki, 2-2 Drulak, 3-2 Asanović, Cizek - vratnica, 4-2 Jarni, Bejbl - Ladić obranio, 5-2 Vlaović IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› Smrznuti i zbog bure i zbog remisa Opet smo u Splitu, opet smo svjedoci velikih očekivanja, silnog optimizma, nestrpljenja i temperamenta, svega onoga što mediteranski Split nudi u izobilju. U četiri dana morali smo pobijediti u dvije utakmice najprije snažnu Dansku i potom nešto slabiju Sloveniju. Sve kako bismo poništili slab rezultat i isprali mučan dojam s prve kvalifikacijske uta-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

181

kmice za SP 1998. godine u Francuskoj, protiv Grčke u Zagrebu. Sa šest osvojenih bodova iz te dvije utakmice opet bismo bili u dobroj poziciji za osvajanje prvog mjesta koje jamči izravan plasman u Francusku. Čekao nas je golem i težak posao. Moramo osvojiti šest bodova. Ili je sve gotovo. Svjetsko prvenstvo u tom slučaju gledamo na televiziji.

Sve je podređeno jednom cilju. Maksimalnom bodovnom učinku u splitskim utakmicama. U Splitu, eto, očekujemo sve. Podršku, publiku, bodove...

Sve je nalikovalo onoj atmosferi kada smo se, također u Splitu, sučelili Talijanima. Kao i tada, opet sam se morao na razne načine snalaziti da bih ispunio sve želje za ulaznicama. Zanimanje je bilo golemo.

Opet smo bili smješteni u Vili Dalmacija, samo što je sad bilo mnogo hladnije nego u jesen 1995. godine kad smo čekali Talijane. Puhao je hladan sjeverni vjetar, bura. Na kraju, upravo će ta bura usmjeriti sva događanja u Splitu, pa i u čitavim kvalifikacijama. Ćiro je bio u top formi. Varao je novinare na svakom koraku, u jednom je trenutku čak rekao da nije dobro raspoložen jer ga je Uefa kaznila - u Maroku je, kao, previše pričao o sucu Sundellu. Motao je, ali netko je i povjerovao. Pa je to izašlo u novinama.

Prema planu trebali smo, kao i uvijek, odigrati jednu laganu trening utakmicu. Odlučeno je da se u Postirama suprotstavimo reprezentaciji Brača. Malo smiješno zvuči, ali tako je. U toj je momčadi bilo igrača iz svih klubova na otoku Braču, svi su bili impresionirani čim su nas vidjeli. I mi smo bili dobro raspoloženi i davali smo golove jedan za drugim.

Ukupno 18, a primili smo jedan.

I sve bi to bila samo zgodna pričica da se nije dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi. Sredinom prvog poluvremena ozlijedio nam se igrač u top formi, Mario Stanić koji je blistao u Parmi i koji je bio naš veliki adut. U jednom se napadu sudarios vratarom bračke reprezentacije, nezgodno pao i urliknuo od bola. Stanić je praktički odnesen do svlačionice. Iako se prema prvim nalazima činilo da koljeno nije previše stradalo, ozljeda je bila teža. Stanić je hitno napustio Split, Parma je po njega poslala mali privatni zrakoplov.

Poslije se pokazalo koliko nam je Stanić nedostajao.

182

To nisu bili sve problemi. Štimac je na splitske pripreme došao ozlijeđen. Trebao nam je, ali nije mogao igrati. Momčad se polako osipala.

Meni je najviše smetalo što se u javnosti, ali i u kuloarima, kako se to voli reći, ponovno počelo provlačiti pitanje mogu li trojica veznih zajedno. Boban, Prosinečki i ja smo se svakih nekoliko mjeseci susretali s istim problemima. Ne samo da smo na terenu dokazivali mogućnost suradnje, nego smo malo-malo to morali dokazivati i verbalno. Srećom, u tome smo imali Blaževićevu pomoć. Uvijek. Baš uvijek.

Ako je utakmica protiv Danske na Europskom prvenstvu bila toliko sretna da smo je prozvali antologijskom, splitski dvoboj protiv Danaca u kvalifikacijama za Francusku ‘98 bio je za nas toliko nesretan da se opet ne može izbjeći antologija.

›› Primili smo gol koji je ušao u legendu Čim smo istrčali na “zapaljiv” Hajdukov stadion, bilo nam je jasno da ćemo imati problema. Vjetar je snažno puhao, udari su bili toliko jaki da se lopta na zagrijavanju znala zadržati u zraku koju sekundu previše. I bilo je strašno hladno. Mi smo istrčali u majicama kratkih rukava.

Danci, sa sjevera Europe, imali su duge rukave.

Tu smo utakmicu ipak odigrali dobro. Koliko god se neki trudili to osporiti. Stvorili smo brdo šansi, postigli samo jedan pogodak. A kakav smo primili poslije je znao cijeli svijet.

Počeli smo uraganski, sukladno vremenu. Napadali smo u serijama i zacijelo bismo u prvih pola sata vodili da na danskim vratima nije bio jedan od najboljih vratara svijeta. Odmah na početku Peter Schmeichel je obranio moj slobodan udarac, pa Bobanov udarac na moju asistenciju, a onda i moj udarac na Bobanovu asistenciju.

Zaista smo dobro igrali. Tukao je i Prosinečki, pa Bilić i Niko Kovač.

Sve je to gorostasni Danac uredno hvatao. A mi smo polako ostajali bez samopouzdanja.

Cijelo to vrijeme nama je vjetar išao u prilog. Napadali smo na južnu stranu, bura nam je puhala u leđa i nosila loptu naprijed. U drugome poluvremenu takvu će prednost imati Danci, bit će nam teško napada-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

183

ti. Šteta što u tom prvom poluvremenu nismo stekli barem minimalnu prednost. Danci uopće nisu ni došli do Ladića.

Publika je bila fenomenalna, bodrila nas je neprestance.

Bilo je toliko hladno da se nismo mogli zagrijati ni u svlačionici. Vjetar nam je ušao u kosti. Kako li je tek gledateljima koji sjede na onakvoj buri?

Dogovorili smo se u poluvremenu da što više proigravamo Šukera.

Takve namjere sa Šukerom u drugom su se poluvremenu isplatile.

Brza i točna kombinacija Prosinečki - Jarni - Šuker konačno je nadmudrila Schmeichela. Glavom je Šuker udario loptu koju Schmeichel zaista nije mogao dohvatiti.

Kako Danci do tada nisu pokazivali da imaju snage za napad, mislio sam da nam je pobjeda tu, pri ruci. Još kad se Šuker našao samo nekoliko metara od Schmeichela, s Helvegom na leđima! Čekali smo gol, a spopao nas je bijes.

Talijanski sudac Ceccarini napravio nam je isto što i Van der Ende protiv Grčke u Zagrebu. Nije nam dosudio čisti jedanaesterac nakon što je Helveg za dres povukao Šukera do zemlje. Stadion se lomio od bijesa, Ceccarini je bio blizu događaja i neshvatljivo je zašto se nije oglasio.

A već je rukom pokazao na jedanaesterac, samo nije zazviždao.

Pokušavali smo smiriti nervozu, ali teško smo se svladavali.

Sad su se Danci otvorili i bili opasni. Usto, vjetar je pojačavao, u trenucima jačih udara nismo mogli izbiti loptu preko centra. Nielsen je pogodio vratnicu, tukao je Thomsen, ali smo i mi izveli akciju za pobjedu. Opet je Jarni našao Šukera, ali Šuker nije našao mrežu.

Kraj se bližio, a vjetar je već bio orkanski. Zbog takvog vjetra primili smo gol koji se i dan-danas prepričava. Mnogi krive našeg vratara Ladića, ali on je jednostavno bio žrtva nespretnog spleta okolnosti.

Brian Laudrup je petljao s desne strane na rubu kaznenog prostora.

Jarni je bio na njemu, nije ga mislio srušiti. Laudrup je ubacio loptu u kazneni prostor, bilo je to nešto između udarca i nabacivanja. Lopta je letjela ravno prema visoko uzdignutim Ladićevim rukama. Mnogi su se i okrenuli prije nego što je Ladić uhvatio loptu, trčeći naprijed. Loveći Ladićevo ispucavanje.

184

Ali, metar-dva prije Ladića lopta je ulovila val vjetra, podigla se i preko Ladića zarila u desne rašlje.

- Moj Bože - čuo sam Bobana na terenu.

Da, primili smo zgoditak i imali smo samo osam minuta za izjednačenje. Istog trenutka šef je umjesto mene uveo Praliju.

Do kraja smo stiskali, napadali sa svih strana, Danci su se potpuno zatvorili. U zadnjoj minuti Prosinečki je gađao iz slobodnog udarca, lopta je fijuknula pokraj vratnice.

Opet smo izgubili dva boda na domaćem terenu. Kako ćemo tako u Francusku? Publika nas je na kraju opet izviždala. Kako su nas zdušno bodrili, tako su nas s ogorčenjem ispratili u svlačionicu. Francuska je u tom trenutku bila daleko, predaleko. A četiri dana kasnije uopće je nije bilo. Nitko nije smio ni pomisliti da će na svjetsku smotru dogodine.

Jedan se čovjek ipak nije predavao. Pa je javnost bila uvjerena da je potpuni analfabet. A nije bio. Pogađate, riječ je o našem šefu, Ćiri Blaževiću.

Odmah je, nakon Danske, najavljivao da ćemo za četiri dana u Splitu pobijediti Sloveniju i potom slaviti u svim gostujućim utakmicama.

Za četiri dana slijedilo je razuvjeravanje. Je li i on tada bio konačno razuvjeren?

Stadion Poljud (Split, 29. ožujka 1997. godine)

HRVATSKA - DANSKA 1-1 (0-0) HRVATSKA: Ladić, N. Kovač, Jarni, Soldo, Jerkan, Bilić, Asanović (Pralija), Prosinečki, Šuker, Boban, Bokšić (Vlaović) DANSKA: Schmeichel, Laursen, Rieper, Hogh (Schjonberg), Heintze, Helveg, Frandsen (Tomasson), Thomsen, Nielsen, Beck (Pedersen), B. Laudrup SUDAC: Ceccarini (Italija). GLEDATELJA: 34.000 ŽUTI KARTONI: Soldo, Šuker, Schjonberg, Helveg, Frandsen CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Šuker (50), 1-1 B. Laudrup (82) IGRAČ UTAKMICE: Brian LAUDRUP

›› Slovenija nam ne leži, a Francuska nam bježi...

U Splitu je za trenutak splasnulo zanimanje za našu utakmicu protiv

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

185

Slovenije. Nije bilo potrage za ulaznicama, nije bilo poziva na mobitel koji bi uvijek završavali istim pitanjem: “Nego prijatelju, da te pitam.

Imaš li koju ulaznicu?”

Pripremali smo se u miru Vile Dalmacija, ali mi nismo bili ni mirni niti raspoloženi. Nije nam bilo lako, uprskali smo sve što smo mogli uprskati. Zar smo mogli napraviti još koju glupost? Na žalost, pokazalo se da s glupostima još nismo završili.

Morali smo pobijediti Sloveniju. Morali ako želimo imati barem teoretske šanse za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Blažević je kukao i pitao se kako skrpati momčad za nastup protiv Slovenaca. Ne zbog ozlijeđenih igrača. Najvjerojatnije je htio postaviti momčad koja će biti najmanje utučena događajima u dvoboju protiv Danske.

Pričao nam je šef da se ne može ljutiti na nas: - Mnogi bi to htjeli, ali ja to ne dopuštam. Nemam vam što zamjeriti. Dominirali ste, imali ste dobru statistiku. Mislim da smo utakmicu izgubili zbog nesretnog slučaja. Takvi golovi su prava rijetkost. Nismo još bez šansi, očito je da lakše igramo u gostima nego na svom terenu.

Sve ove “pikzibnere” ćemo pobijediti na njihovom terenu. Sad moramo pobijediti Sloveniju - govorio nam je.

Rekao je Blaževć i da ga stalno kritiziraju zbog uvrštavanja Bobana, Prosinečkog i mene u postavu.

- Kažu mi da vi ne možete igrat zajedno. Razmišljao sam o tome.

Puno sam o tome razmišljao.

Trznuo sam se. Zar opet ista priča? “Sam ću je prekinuti, ovo više nema nikakvog misla”, mislio sam.

- Šefe, mogu ja nešto reći.

- Izvoli!

- Ako vi mislite da više ne možemo zajedno, ja bih se odmaknuo. Ne morate na mene računati. Uopće me ne stavljajte u momčad. Kad vam kažem... Ćiro me gledao kao da ga je pogodio grom. Dugo je gledao i šutio.

Uplašio sam se. Možda sam prenaglio. Sad više nikad neću igrati za reprezentaciju.

- Što je tebi, jesi li ti lud? Koga ti slušaš, koga ti čitaš? I ti si pod utje-

186

cajem totalnih analfabeta. Igrat ćete vi zajedno, uvijek i dok sam živ. Što će meni o nogometu govoriti ljudi koji pojma nemaju. Da te više nisam čuo. Što vam je svima? Saberite se. Šef je mislio ozbiljno. Postavio nas je u momčad već za Slovence.

Saznali smo da Ćiro ne računa na Ladića.

- U šoku je, moram ga odmoriti.

›› Rasturio nas Gliha Na vratima je tako trebao biti Gabrić, kojeg je publika zazivala nakon Laudrupovog pogotka Ladiću.

Sve bi to još bilo dobro da se nije ozlijedio Jarni. I da Šuker nije dobio žuti karton zbog kojeg je moro pauzirati. Nevolja do nevolje. Ipak, bili smo optimisti. Znali smo da nam nema druge nego pobijediti.

Priznajem, razmišljali smo koliko će nas ljudi doći gledati i hoće li iznova biti vrijeđanja?

Nešto je ipak bilo bolje nego protiv Danske. Nije bilo hladno, bura je prestajala. To ipak nije bio mamac za naše navijače, okupilo ih se samo oko 15.000. Bilo je i nešto slovenskih navijača na južnoj tribini.

U prvih pola sata dobro smo se postavili, Slovenci se nisu usudili krenuti prema centru. Gol smo postigli u 33. minuti. Nakon akcije Bokšića i Vlaovića našim je napadačima lopta pobjegla, ali do Prosinečkog koji tuče s poludistance, precizno i jako. Vodimo 1-0.

Između našeg prvog i drugog gola bila je jedna prilika za Slovence, ali Gabrić je daleko istrčao i otklonio opasnost.

“Samo da opet nešto ne uprskamo”, razmišljao sam.

Ne bismo trebali, igramo dobro i moćno. Uskoro postižemo drugi zgoditak. Uzajamno dodavanje mladog Šimića i Vlaovića, a potom dodavanje Bobanu ispred gola rezultira našim 2-0 vodstvom. Sve smo brzo riješili, bili smo uvjereni.

No, mi sve možemo. Pa i upropastiti dobivenu utakmicu. Boban je na centru izgubio loptu, to se svakom veznom igraču na svijetu dogodi. Slovenci su to odlično iskoristili, proigrali Glihu koji je krenuo sam prema Gabriću. Naš je vratar izletio potpuno izvan kaznenog prostora,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

187

ali Gliha se nije zbunio, postigao je gol.

Nama zvižduci, suparniku pljesak Blažević je bio uvjeren da je Gabrić kriv za pogodak. Usto, Tonči se i ozlijedio u tom izletavanju.

- Nije trebalo izletjeti, Jerkan je već sustizao Glihu - govorio je kasnije Ćiro.

Doista nismo imali sreće s vratarima. U nastavku je ušao Mrmić.

Treći vratar u drugoj utakmici. Valjda će prestati peh s golmanima.

Boban se silno želio iskupiti za svoj kiks, nakon petnaestak minuta drugog poluvremena postigao je prekrasan zgoditak. Na nekih 20 metara od Boškoviča driblingom se oslobodio dvojice-trojice Slovenaca i silovito tukao. Boškovič to nije mogao braniti - poveli smo sa 3-1.

Gotovo je, gotovo.

Dva pogotka razlike protiv slabije momčad kakva je tada, objektivno, bila Slovenija ne bi trebalo biti odveć teško sačuvati. Ne bi trebalo!

U dvije-tri minute, onaj Gliha koji je postigao i prvi pogodak za Slovence jednostavno nas je unakazio. I to kako.

Svoj je drugi pogodak postigao nakon naše dekoncentracije, dodana mu je lopta sa sredine terena, Gliha je prvi došao do nje i prevario Mrmića. Sad je 3-2 i škakljivo je. Do kraja još 25 minuta. Mi jedva stojimo na nogama. Bili smo iscrpljeni još od utakmice protiv Danske.

Najgore od najgoreg, dvije minute kasnije onaj mali Zahovič, koji je postajao igračina, izveo je korner. Lopta je nabačena blizu našeg vratara, nitko nije reagirao, ni obrana, ni vratar, ni mi koji smo se povukli. Ali jest Gliha. Podmetnuo je nogu i pogodio. Pa ovo nije istina, sad je 3-3.

Adieu France. Nema Svjetskog prvenstva ako ne damo gol. Jurišamo, ali sad su Slovenci u psihološkoj prednosti. Bacali su nam se pod noge, branili se svim snagama, nismo čak ni došli do prave šanse. A publika nas je, je li, opet uzela na zub. Blažević je prvi nastradao, a potom svi mi.

Pod pravom salvom zvižduka napustili smo teren. Kad je sudac označio kraj, publika je gromoglasnim pljeskom nagradila Slovence.

Nama je bilo još teže.

Tko je još mogao vjerovati u Francusku? Samo jedan čovjek, zapravo

188

dva. Da, Ćiro je vjerovao, a vjerovao je i Šuker. Šef je govorio: - Ja vjerujem dok postoje i teoretski izgledi. Sve mi možemo pobijediti, sve do kraja. I sad bismo pobijedili da nas nisu uništili vratari. I sada, ali i protiv Danske uništili su nas vratari.

Da sve bude gore, nakon utakmice smo saznali da su Grci pobijedili Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu sa 1-0. S tim da je Meho Kodro u zadnjoj minuti promašio dvije prave šanse. A nama je trebala barem “nula”. Ništa nam nije išlo. Tko je mogao vjerovati u nas?

- Zašto je Mrmić bio tako rezerviran - pitao se Ćiro, spreman na nove nalete kritika. Svi su bjesnjeli zbog naših promašaja.

Uletio sam u novinarske ralje. Bez krzmanja sam rekao: - Što da vam kažem? To da se ovako nešto samo nama može dogoditi. Svi se zajedno moramo zapitati gdje smo. U dvije utakmice primili smo četiri gola, a to je previše u utakmicama koje odlučuju o odlasku na SP, i to na domaćem terenu. Ne treba tražiti krivca, nije to ni izbornik Blažević. Svi zajedno smo krivi i zbog tog moramo podnijeti kritiku. Šanse za SP su nam male, ali bar zbog sportskog poštenja moramo vjerovati da možemo učiniti preokret u skupini - rekao sam, iako nisam bio uvjeren da možemo nešto promijeniti.

A ono o sportskom poštenju zaista sam mislio. Moramo biti pošteni i boriti se do kraja. Imali ili ne imali šanse.

Mislim da sam najpametniju stvar rekao jednom novinaru dva-tri dana kasnije: - Pričekajmo nekih mjesec dana, da odigramo s Grčkom. Nakon toga nas pokopajte, ili ćemo svi zbiti redove.

- Ništa zato, pobijedit ćemo u Grčkoj. Igra se u Solunu, tamo sam bio trener. Znam ja njih. Nemaju šanse - to je bio Ćirin pozdrav na odlasku iz Splita. Čekao se Solun i presudna utakmica s Grčkom. Ako ne pobijedimo, nećemo imati ni teoretske izglede.

Stadion Poljud (Split, 2. travnja 1997. godine)

HRVATSKA - SLOVENIJA 3-3 (2-1) HRVATSKA: Gabrić (Mrmić), Šimić, G. Jurić, Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

189

Vlaović (Pralija), Boban, Bokšić, Cvitanović SLOVENIJA: Boškovič, Rudonja, Englaro, Srebrnič, Križan, Novak, Čeh (Sešlar), Zahovič, Gajser (Karič), Udovič (Šiljak), Gliha SUDAC: Durkin (Engleska). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Gajser, Srebrnič, Zahovič, Šimić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Prosinečki (33), 2-0 Boban (43), 2-1 Giha (45), 3-1 Boban (60), 3-2 Gliha (65), 3-3 Gliha (67) IGRAČ UTAKMICE: Primož GLIHA

›› Propao sprovod u Grčkoj Kad smo došli na solunski aerodrom, našeg su šefa dočekali navijači PAOK-a, kluba koji je prije vodio, s buketom cvijeća. Ćiro je najprije bio ganut, a pročitavši poruku na cvijeću, počeo se glasno smijati. Poruka što su je potpisali navijači PAOK-a glasila je: “Želimo vam pobjedu protiv grčke reprezentacije”!

Može li se u to vjerovati? Tada nisam, ali nekoliko godina kasnije, dok sam igrao u Panathinaikosu, shvatio sam da su Grci potpuno klubaški nastrojeni, njima je reprezentacija na rubu zanimanja.

Grcima je u ovoj utakmici bio dovoljan bod kako bi zadržali veoma dobre izglede za osvajanje jednog od prva dva mjesta. Nama je igrala samo pobjeda! U koju smo tako silno vjerovali. Tim više što su s nama na put krenuli neki ljudi koji su očekivali - sprovod. Tko sve nije bio u avionu! Na to su putovanje išli mnogi koji su se, moram to reći, naslađivali našim neuspjesima. U slučaju da ne osvojimo tri boda u Grčkoj, konačno bi došli na svoje, to se moglo primijetiti po njihovom ponašanju. Oni su išli na naš sprovod. Doista. Ali sprovod nije uspio. Kud ćeš bolji motiv za pobjedu od ekipe u avionu...

Mislim da smo u Grčkoj odigrali baš zrelu utakmicu. Bili smo strpljivi i prepredeni. Čak se i Ladić popravio. Ma što popravio. Bio je sjajan.

Nisu Grci mnogo napadali, ali sve što su uputili prema našem golu Ladara je lako i sigurno pohvatao. To nam je mnogo značilo.

Prije utakmice Šuker je rekao: - Dat ćemo sigurno jedan. Prema tome, ne bismo smjeli primiti nijedan!

190

Ćiro je izgledao slomljeno prije utakmice. Sastanak prije nastupa završio je drhtavim riječima: - Ako danas ne pobijedite, ja ću morati otići. Vi ostanite najbolji na svijetu. Vi to i jeste. Ja to znam!

Zna čovjek što treba reći kad je trema najveća.

Stvorili smo gomilu prilika, Grci možda samo dvije. Već u prvome poluvremenu Šuker je mogao dva puta zabiti, pucali su i Marić i Boban.

U nastavku, Boban je majstorskim udarcem pogodio prečku. Sjećam se da sam glasno opsovao sreću koja nas neće nimalo pomaziti. “Pa možemo li mi zabiti taj gol! Grci ga sigurno neće dati”, vrtio sam u svojoj glavi, sjećajući se Šukerovih riječi.

Bio sam silno motiviran, nisam dopustio Grcima da mi priđu. Njihov napadač Frantzeskos u jednom je trenutku naletio na mene, morao sam ga otresti sa sebe. Kako? Ha, lako, dobro je da nisam dobio karton.

Lakat. “Samo da je dati gol”. Prošlo je više od 70 minuta. “Nećemo uspjeti. Bit će sprovod”, prošlo mi je glavom.

Grci su bili umorni, činilo mi se. Nisu ispucali dobro loptu iz obrane.

Smirio ju je ofenzivni Bilić i poslao Šukeru. Koji je dugo čekao takav prostor, sjurio se prema sjajnom Atmatsidisu i ispod njega gurnuo loptu u gol. Poveli smo, do kraja je petnaestak minuta. Je li to to? Čekali smo sudački zvižduk za kraj utakmice kao ozebli sunce. U jednom smo se trenutku previše zanijeli čekajući kraj, pa smo se morali bacati kako bismo u zadnjoj minuti spriječili pogodak. Grci su došli do samog Ladića i nekoliko puta pucali. Obranili smo se. Označen je kraj.

- Je li moguće, je li moguće!? - vikao je Bilić.

Da, vratili smo se među žive. Ta je pobjeda spasila život i nama i šefu. Šukeru je to bio 24. gol u 27. utakmici za reprezentaciju.

Stadion PAOK-a (Solun, 30. travnja 1997. godine)

GRČKA - HRVATSKA 0-1 (0-0) GRČKA: Atmatsidis, Apostolakis (Konstantinidis), Kasapis, Uzunidis, Karataidis, Dampizas, Zagorakis, Nikolaidis (Mahlas), Pursanidis (Alexandris), Frantzeskos, Donis HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Soldo (Marić), Jurić, Bilić, Asanović, Prosinečki (Vlaović), Šuker, Boban, Bokšić (Cvitanović)

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

191

SUDAC: Lopet Nieto (Španjolska). GLEDATELJA: 35.000 ŽUTI KARTONI: Kasapis, Soldo, Jurić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Šuker (74) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Naučio sam kako s Japancima U jeku kvalifikacija za Francusku, reprezentacija je morala na kraću turneju u Japan, gdje je dogovoreno sudjelovanje na Kirin kupu. Nisam ni sumnjao, opet se ponovila priča nalik onoj prije marokanske turneje.

Priča o otkazima. Šef se suočio s pravim valom otkaza, jedan za drugim otkazivali su gotovo svi pozvani. Tko je išao od onih koje nazivamo članovima standardne postave? Samo Ladić, Prosinečki i ja.

Nakon brojnih peripetija oko otkaza i novih poziva, na put u Japan krenulo je nas 19: Ladić, Tomić, Šimić, Balajić, Pralija, Mamić, Jurčić, Igor Cvitanović, Toplak, Mumlek, Erceg, Milinović, Ergović, Vulić, Pavličić, Butorović, Vlaović, Jerkan i ja.

Očito, čelnici Saveza, koji je tada predvodio Branko Mikša, odlučili su se za Japan zbog bogatog financijski zalogaj. No, uz zaradu je trebalo misliti i o uigravanju momčadi. Opet smo otišli igrati u sastavu koji više nikada neće zaigrati zajedno. Za 350.000 dolara zacijelo se isplati ići u Japan, no da smo kojim slučajem otišli u pravom sastavu, korist bi bila višestruka. Dotadašnje utakmice u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pokazale su da još nismo uigrani. Nas trojica starijih bili smo prilično nezadovoljni.

- Jednom s tim treba prekinuti. Volio bih se i ja kupati na moru - rekao je naš vratar Dražen Ladić.

Ja sam u Japan krenuo jer sam htio vidjeti tu daleku i egzotičnu zemlju, bila je to jedinstvena prilika. Posjetiti Japan na nekoliko dana. To je ipak bolje nego provesti tamo godinu dana u nekom klubu i igrati njihovo prvenstvo, što je bila navada starijih igrača iz Europe i Južne Amerike.

Bili smo smješteni u tokijskom hotelu “New Otani”, najraskošnijem u kojem smo do tada boravili. Sjetio sam se onog depresivnog, srednjovjekovnog smještaja za Europskog prvenstva u Engleskoj...

192

Posjetili smo hrvatsko veleposlanstvo, malo se prošetali kako bismo odagnali san. Iscrpljivalo nas je devet sati vremenske razlike.

Prvu utakmicu protiv Japana igrali smo na tokijskom nacionalnom stadionu koji je bio potpuno ispunjen, 50.136 gledatelja. Da nas Japanci cijene dalo se vidjeti i po tome što su brojni japanski momci na utakmici došli u hrvatskim dresovima. Čak su i navijali za nas.

Priznajem, odigrali smo slabu utakmicu. Za mene je šef rekao da sam bio najbolji, što sam možda i bio, jer sam postigao dva zgoditka, ali to je bila slaba utjeha. Izgubili smo 3-4, u jednom je trenutku bilo i 3-0 za male, korektne, brze i uporne Japance.

U tom sam dvoboju stekao iskustvo koje mi je pomoglo godinu dana kasnije, u važnoj utakmici Svjetskog prvenstva u Francuskoj, kad smo igrali s istim suparnikom. U Tokiju sam shvatio da, želiš li pobijediti uporne Japance, moraš biti uporniji od njih. A to nije nimalo lako.

U prvome poluvremenu pogodak nam je smjestio neki Hirano, a na samom početku drugog poluvremena dva nam je pogotka strpao Kazuyoshi Miura, japanska nogometna ikona koji je, sjećate se, kasnije igrao - prilično neuspješno - i u Dinamu. Kad god bi Miura primio loptu, stadion bi eksplodirao. U četiri minute taj nam je Miura zapaprio dva puta, jednom nakon solo prodora, drugi put efektno glavom.

Nakon jednog prekršaja izveo sam slobodan udarac s nešto manje od 20 metara. Tukao sam dobro i pogodio. Hajde, bar smo smanjili. Do tada nismo odigrali ništa (zapravo ništa nismo odigrali čitavu utakmicu).

U 77. minuti Japan je vodio 3-1. Desetak minuta kasnije, kad je Jurčić sušen pred vratarom, uspješno sam izveo jedanaesterac. Do kraja je bilo manje od pet minuta.

U zadnjoj minuti dva pogotka, najprije je gol postigao Morishima nakon sjajne varke. I Vlaovićev udarac iz očaja, u trenutku kad je sudac mislio označiti kraj, bio je uspješan. Konačnih 3-4 i nije izgledalo loše.

Ali loše smo odigrali.

U cijeloj utakmici najviše mi se svidio Nakata, koji će za godinudvije postati svjetska zvijezda. Nije ni Miura bio loš, ali Nakata je bio za koplje bolji od ostalih. Njega nikako nismo mogli spriječiti u točnim dodavanjima i prodorima.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

193

Blažević nije bio previše ljutit, nešto je mrmljao sebi u bradu, ali nas je poštedio većih kritika. Gotovo zaboravih. Na toj sam utakmici, jedini put u reprezentativnoj karijeri, bio i kapetan.

Olimpijski stadion (Tokio, 8. lipnja 1997. godine)

JAPAN - HRVATSKA 4-3 (1-0) JAPAN: Kawaguchi, Akita, Ihara, Soma, Nakamura, Nakata (Ito), Honda (Yamaguchi), Nanami, Saito, Hirano (Morishima), Miura HRVATSKA: Ladić, Šimić, Butorović, Pavličić (Ergović), Jerkan, Pralija (Jurčić), Asanović, Prosinečki (Erceg), Cvitanović, Balajić, Vlaović SUDAC: T.Y. Kim (Republika Koreja). GLEDATELJA: 50.136 ŽUTI KARTONI: Akita, Honda, Nanami, Pavličić, Jurčić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Hirano (34), 2-0 Miura (49), 3-0 Miura (53), 3-1, Asanović (77), 3-2 Asanović (79., 11 m), 4-2 Morishima (89), 4-3 Vlaović (90) IGRAČ UTAKMICE: Kazuyoshi MIURA

›› Bez mene do 1-1 s Turskom Sljedeću utakmicu igrali smo protiv Turske u Sendaiju. Zbog obaveza u svom Derbyju tu utakmicu nisam odigrao, morao sam se hitno vratiti.

Poslije sam čuo da su japanski novinari u Sendaiju tražili samo Blaževića, Prosinečkog i mene...

Do tog su grada reprezentativci putovali glasovitom japanskim vlakom. Uredno su, poput drugih Japanaca, stajali u redu kako bi zauzeli svoja mjesta u najbržoj kompoziciji na svijetu koja juri više od 250 km na sat.

Ni protiv Turaka nije bilo dobro, ali je bilo bolje nego protiv Japana.

Za igrača utakmice proglašen je Robert Prosinečki koji je i započeo akciju za naš zgoditak. Prosinečki je iz kornera proigrao Cvitanovića, slobodan je bio Erceg, Cvita ga je uočio i realizacija je bila lagana. Bilo je u toj nervoznoj utakmici, čuo sam, šansi i za nas i za Turke. Jednu prigodu pred kraj utakmice Turci su realizirali, obrana je slomljena pogotkom Ertugrula. Šteta što je Vlaović promašio dobru priliku u zadnjoj minuti.

Avantura zvana Kirin kup tako je završena. Bez pobjede, sa sastavom koji je zajedno igrao tada i nikad više.

194

Japan je u zadnjoj utakmici pobijedio Tursku sa 1-0 i osvojio Kirin kup, a nama je pripalo drugo mjesto. Bili smo na još jednoj bespotrebnoj turneji na kojima se svi bespotrebno izmučimo. Ali, dobro, ipak smo stekli neko iskustvo. Barem mi, na čelu s izbornikom.

Sendai Stadion (Sendai, 12. lipnja 1997)

HRVATSKA - TURSKA 1-1 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Butorović, Mamić (Pavličić), Jerkan, Pralija (Mumlek), Jurčić, Prosinečki, Cvitanović, Erceg (Milinović), Vlaović TURSKA: Rustu, Vural, Selim, Vedat, Tayfur, Tolunay, Mehmet (Tayfun), Celil (Unsal), Ertugrul (Arif), Abdullah (Evren), Oktay (Cafer) SUDAC: Okada (Japan), GLEDATELJA: 15.687 ŽUTI KARTONI: Mumlek, Prosinečki, Vedat, CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Erceg (21), 1-1 Ertugrul (77) IGRAČ UTAKMICE: Dario ŠIMIĆ

›› Što je Ladiću?

Sljedeću smo kvalifikacijsku utakmicu igrali protiv Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Nismo više smjeli pogriješiti, i neodučeno s Bošnjacima oduzelo bi nam pravo da sanjamo o Francuskoj. Činilo nam se da nam sreća pomalo vraća dug. Bosna i Hercegovina je na svom terenu pobijedila Dansku i tako nam otvorila prolaz čak i do prvog mjesta u skupini. Nakon svega što smo propustili, to bi bilo pravo čudo. U pet su nas dana čekala dva dvoboja, Bosna i Hercegovina u Zagrebu i Danska u Kopenhagenu.

Iako nam je bilo silno drago što su nam Bošnjaci na neki način pomogli, to je značilo da su popravili formu i da to nije ona ista reprezentacija koju smo tako lagano pobijedili u Bologni.

Blažević je bio posebno nervozan. Provjeravao je stanje jednog po jednog igrača na treningu. Stalno je govorio da ne smijemo propustiti šansu za prvo mjesto. Čak nam je malo išao i na živce, djelovao je suviše srdito. Sve mu je smetalo. Kasnije se smirio, pa nam je možda i previše dopuštao. Tko zna, možda je to bila njegova strategija. Znao je naglo mijenjati raspoloženje. No, sve je držao pod kontrolom i kad se

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

195

činilo da ništa ne štima. Kad bi se uozbiljio, neprestano bi govorio: - Što sam ja govorio još nakon Splita? Da ništa nije gotovo.

Zagrebačka je utakmica protiv Bosne i Hercegovine na kraju ispala jedna od najdramatičnijih u našoj povijesti. Plesali smo cijelo vrijeme na rubu ponora. Jedva smo se izvukli...

Ja sam priliku čekao na klupi za pričuve. Nisam bio najboljeg fizičkog stanja, no vjerujem da je Blažević imao i neke taktičke namjere. Jesam li mu zamjerio? Ma kakvi. Zašto bih. Toliko me puta zvao u reprezentaciju kad nisam igrao u svojim klubovima, toliko me puta znao podići riječima i povjerenjem.

Kad je izgovarao sastav za Bosnu i Hercegovinu, malo sam se iznenadio. Pretpostavljam da je šef htio u veznom redu imati više igrača sklonih realizaciji. Ipak, kako se situacija razvijala, odlučio je uvesti me u nastavku.

Gosti su se postavili i čvrsto i ambiciozno, oni za naše želje uopće nisu marili. Odmah se vidjelo da će biti teško, preteško...

Onda, u nesretnoj 18. minuti, stadion je zanijemio. Jarni je vraćao Ladiću laganu, potpuno bezopasnu loptu. Ladić je zamahnuo nogom da je izbije u teren, no prekasno... Lopta je preko njegove noge, vjerovali ili ne, ušetala u mrežu. Bili smo zgroženi. Blažević je sočno psovao na klupi.

Ladiću tih mjeseci doista nije išlo, nije griješio samo u reprezentativnom dresu. I na Dinamovim je vratima, pričali su mi, znao napraviti kardinalne pogreške. Čak je i Blažević dvojio hoće li ga postaviti na gol za ovu utakmicu.

Nakon Ladićevog kiksa naši su navijači najprije zanijemjeli, kao i mi na klupi. Potom su se okomili na našeg vratara... Stadionom se prolamalo “Ladiću pederu”: Nešto kasnije, isto je snašlo i Ćiru. Eto, opet su nam navijači počeli otežavati posao. “Tko će se sada izvući iz ovoga gliba”, razmišljao sam.

Ladića nisam optuživao. Više sam proklinjao našu nemoć u igri.

Bilo je još mnogo vremena da se izvučemo. Samo da zaigramo. A ja ne igram. Samo gledam...

- Zar ćemo uprskati Svjetsko prvenstvo utakmicom protiv Bosne i

196

Hercegovine?! - pitao me Jerkan koji je također bio na klupi.

›› Da mi je zaigrati... Činilo mi se da se i naša igra raspala. Gosti su djelovali opasnije.

“Ovo će biti pakao od utakmice”; vrtjele su mi se misli u glavi. “Da mi je zaigrati...”

Svi smo skočili s klupe u 27. minuti, kada je jedan naš nalet završio prekrasnim pogotkom Slavena Bilića. Boban mu je dodao upotrebljivu loptu, Bilić je krenuo prema golu. Pred njim je bio obrambeni zid Bošnjaka, a Slaven je nekako ljutito odalamio po lopti. Lopta je poput strijele jurnula u kut vratara Dedića. Neočekivan, toliko željen gol!

- Sad su naši, sad su naši - čuli smo Ivankovića na klupi. Živnuli smo nakon tog pogotka. Ubrzo smo postigli i drugi. Nakon slobodnog udarca Igora Cvitanovića iskosa, u sveopćoj gužvi najbolje se snašao Marić. Uspjeli smo, za dvadesetak minuta preokrenuli smo rezultat na 2-1.

Na odmoru Blažević nas je upozorio: - Neću ništa mijenjati. Igrajte više preko bokova, više na Jarnija. Ne, ne, ipak ću mijenjati. Aljoša, ideš unutra, gledaj loptom Jarnija, traži ga.

Ti se Jarni otkrivaj... Zvone, sjajno, ajde još malo. Idi i ti naprijed, damo li još jednog sve je gotovo.

Ništa nije bilo gotovo, nažalost. Tek je počinjalo. Dosuđen je, nismo znali zašto, slobodan udarac za goste dvadesetak metara od naših vrata.

Bolićev udarac Ladić je zaustavo, ali u svojoj nervozi nije uhvatio loptu.

Tko je prvi na lopti? Nismo mi, oni su. Salihamidžić natrčava i zabija.

Opet je Ladić bio nespretan. Čak su i navijači Bosne i Hercegovine počeli izvikivati njegovo ime.

S druge strane, naši su navijači počeli novu seriju vrijeđanja, zviždanja... Što se sve vikalo Ladiću, Blaževiću... Nije bilo lako igrati u takvoj atmosferi. Ćiro je počeo s izmjenama, Igora Cvitanovića je izvadio, uveo Jurčića. Naizgled neobična izmjena, Cvita je bio orijentiran naprijed, Jurčić baš i ne. Poslije se pokazalo da je to bio presudan trenutak utakmice.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

197

Na koji se šef toliko puta vraćao u svojim raspravama. Vidjet ćemo zašto.

Mučili smo se s Bošnjacima i s nestrpljivim gledateljima, ništa nismo uspijevali. Niti sam ja proigravao Jarnija, niti smo imali šansi. Zar ćemo tu ostaviti kosti, na maksimirskom stadionu, protiv najslabijeg suparnika?

Svi smo mislili da je gotovo kad nam je Salihamidžić pobjegao i uputio loptu u nečuvanu mrežu. Muk na stadionu. Je li to kraj?

Nije bio... Svjež i odmoran Jurčić jedini je trčao za odbjeglim Salihamidžićem, nije ga stigao, ali je stigao njegovu preciznu loptu koja je išla prema gol-crti. Stigao je Jurčić do lopte pola metra prije gol-crte, nabio je svom snagom i spasio stvar. Spasio Svjetsko prvenstvo, kasnije se pokazalo. Ćiru je Jurčićev pothvat impresionirao. I godinama kasnije znao je govoriti: - Tada sam odlučio da ću Jurčića uvijek zvati u reprezentaciju. Gdje ste bili vi ostali?

Nesalomljivi Jurčić i dalje je trčao na sve strane, krao lopte, dijelio ih okolo. On i ja smo se na centru tako sjajno nadopunjavali. Ukrade Jurčić loptu, preda je meni i idemo... Tako je postignut i naš pobjedonosni pogodak. Jurčić je došao do lopte, evo mene, ali evo i sjajnog Bobana, koji se u toj utakmici natrčao kao rijetko kad. Prekrasan Bobanov udarac i 3-2. Deset minuta do kraja utakmice.

Ništa nismo htjeli riskirati. Malo smo se povukli, pazili da ne načinimo još kakvu pogrešku. Jedva smo dočekali kraj. Još možemo biti prvi, još možemo na Svjetsko prvenstvo. Drama se nastavljala.

Na izlasku s terena Šuker je govorio: - Ne mogu to shvatiti, 2-2, a publika nas vrijeđa.

Ladiću nitko nije ništa prigovorio. Vidjeli smo da mu je bilo teško. Željeli smo mu pomoći, a to smo mogli samo tako da ga ne krivimo. On je krivicu osjećao, zašto je još potencirati. Makar, ruku na srce, svi smo se ljutili na njega. Kao što je i on nekad bio ljutit na nas zbog slabog pokrivanja ili nevraćanja u obranu. Ali, nije ni on nama prigovarao.

Samo je Blažević nakon utakmice pričao da će u Kopenhagenu bra-

198

niti Mrmić. I zaista, Ladara nije ni putovao u Dansku, izbornik je poveo Mrmića i Gabrića.

Stadion Maksimir (Zagreb, 6. rujna 1997. godine)

HRVATSKA - BOSNA I HERCEGOVINA 3-2 (2-1) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, G. Jurić, Bilić, Marić (Erceg), Bokšić (Asanović), Šuker, Boban, Cvitanović (Jurčić) BOSNA I HERCEGOVINA: Dedić, Repuh (Dadić), Jašarević, Beširević, Konjić, Varešanović, Halilović (Zerić), Mujčin (Bolić), Demirović, Salihamidžić, Baljić SUDAC: Dallas (Škotska). GLEDATELJA: 30.000 ŽUTI KARTONI: Jurčić, Beširević, Halilović CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Ladić (18., ag), 1-1 Bilić (27), 2-1 Marić (40), 2-2 Salihamidžić (55), 3-2 Boban (80) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Krah u Kopenhagenu Da bismo ostali u utrci za osvajanje prvog mjesta u skupini morali smo u Kopenhagenu protiv Danske, samo pet dana nakon dvoboja protiv Bosne i Hercegovine, osvojiti barem bod. Dancima je pobjeda bila nužna, i oni su tražili put do prvog mjesta. Sve je zakomplicirala laka 3-0 pobjeda Grčke u Ljubljani.

Mene je najviše brinulo što s nama neće biti Prosinečki koji se nikako nije oporavljao od ozljede. Robi bi nam odlično došao protiv tvrdih Danaca. Čim smo došli u Kopenhagen, bilo je jasno da će Danci raditi sve ne bi li nas izbacili iz takta. U novinama su nas omalovažavali, odmah sam se prisjetio utakmice protiv Italije u Palermu, kad su talijanski novinari posezali za istim receptom kako bi ohrabrili svoju reprezentaciju. Danci su pisali da smo bahati i prepotentni, da nismo skloni “fair playu”. Pisali su i o meni, mom ponašanju na terenu, laktu, igrama u Derbyju...

Dan prije utakmice Blažević me pitao mogu li izdržati svih 90 minuta. Slegnuo sam ramenima. Nisam bio siguran. Znao sam da su Danci sjajna momčad, s braćom Laudrup mogu pobijediti i najjače svjetske momčadi. Mi nismo bili u formi, to je bilo očito. I zato nas je valjda bilo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

199

strah.

Protiv Danske smo odigrali najlošije poluvrijeme u svojoj povijesti.

U 40. minuti prvoga poluvremena gubili smo već 0-3. Sve je bilo gotovo, nije nas bilo nigdje.

U 3. minuti, nakon starta prgavog i neopreznog Molnara, ozlijeđen je naš vratar Mrmić. Dugo je ležao na travnjaku, pokušalo mu se pomoći da nastavi igru. Bio je to grozan start, Molnar nas je sve tukao do kraja utakmice, a nije dobio ni žuti karton. Mrmić je želio nastaviti, no nakon pet minuta zamijenio ga je Gabrić. I tek što je Gabrić ušao u igru, primio je pogodak. Bilo je 1-0 za Dance, a on nije ni osjetio loptu.

Opet isto, lovimo minus. Do kada ćemo tako igrati? Danci su bili kao na strunama, bili su očito u boljoj formi, letjeli su pred svojim raspjevanim navijačima na Parken stadionu. Ambijent kakav znaju stvoriti danski navijači jedan je od najljepših u nogometnom svijetu. Bilo je i naših pristalica, no nismo ih mogli čuti od zaglušujuće pjesme sretnih Danaca.

Sredinom drugog poluvremena opet smo kapitulirali. Michael Laudrup je, dodajući se, došao sam ispred našeg vratara i ispod njega poslao loptu u mrežu. Kad je pogodak postigao i antipatični nam Molnar, bili smo izvan sebe. Nismo se ni snašli, a ono - 3-0 za Dansku. Molnar je tukao bez pardona izvan kaznenog prostora. Da smo mu se barem postavili... Bili smo potpuno u “autu”.

Ne znam kako smo uopće postigli onaj jedan zgoditak. Jarni je nabacio Šukeru koji je tukao glavom. Schmeichel je uhvatio loptu vršcima prstiju, ali mu je pobjegla u gol. Šuker je sav sretan otišao po loptu u danskoj mreži, no vratar ga je zaustavio podmuklim udarcem s leđa. Čekali smo karton, Schmeichel je dizao Šukera s travnjaka, publika je urlala. Kartona nije bilo.

Preteško je bilo očekivati preokret protiv tako raspoloženih Danaca.

U nastavku smo bili malo bolji, ili su se Danci zadovoljili visokim vodstvom. Već smo i vikali jedan na drugoga od nemoći, nismo znali što učiniti. Nemoć i jad. Jednom smo morali i tako odigrati.

Jesmo li upropastili sve šanse za odlazak u Francusku? Nismo! Bilo je još realne nade, no nismo više ovisili samo o sebi. K tome, ni forma nam nije bila najbolja za posljednju utakmicu u kvalifikacijama, u Lju-

200

bljani protiv Slovenije.

Na povratku u Zagreb uglavnom smo šutjeli. Bilo nam je i neugodno. Već nas je iscrpljivala drama ovih kvalifikacija. Kao dječja maštarija izgledao nam je put do Francuske, nakon svega što smo prošli. A prošli smo sito i rešeto.

Ako smo željeli biti barem drugi u skupini (jer je prvo mjesto nepovratno izgubljeno), onda smo morali pobijediti Sloveniju u Ljubljani.

U istom trenutku u Ateni će igrati Grčka i Danska. Ako Grci pobijede, nama ništa ne pomaže, treći smo i - adio. Dakle, morali smo pobijediti Sloveniju u gostima i slušati što se događa u Ateni. I navijati za Dance.

Za Dance koji su isto tako iščekivali kako ćemo mi proći na Europskom prvenstvu u Engleskoj, protiv Portugala. Što je najljepše, oni se nikad nisu naljutili zbog našeg poraza. Govorili su da je pravo svakog trenera i momčadi da radi kako misli da je najbolje, nisu nam zamjerili zbog naše pričuvne momčadi protiv Portugala.

Danci su ipak imali velik imperativ u Ateni, ako su željeli prvo mjesto nisu smjeli izgubiti. To je bila naša najveća nada. Danci prvi, a mi drugi.

Pa idemo u dodatne kvalifikacije. Joj, tko će to izdržati.

- Mi, mi ćemo sve izdržati. Ako smo izdržali sve ovo, onda ćemo i to - uvijek je optimist bio Blažević, uvijek do dan-dva prije utakmice. Kada bi ga oduzimale crne slutnje.

Mnogi su željeli Blaževićevu smjenu, drugi su govorili o promijenjenoj momčadi. Kritika je bilo, opravdanih, i mi se nismo mogli žaliti, kao u ranijim slučajevima.

Blažević je poručivao: - Ne idem ja nikud. Sa mnom će se ići u Francusku.

Nitko mu nije vjerovao. Mi? Nije bitno...

Parken stadion (Kopenhagen, 10. rujna 1997. godine)

DANSKA - HRVATSKA 3-1 (3-1) DANSKA: Schmeichel, Tobiasen, Hogh, Schjonberg, Helveg, Frandsen, Nielsen, Heintze, B. Laudrup (Wieghorst), Molnar (Möller), M. Laudrup HRVATSKA: Mrmić (Gabrić), G. Jurić, Jarni, Štimac, Soldo, Bilić, Asanović, Bokšić, Šuker, Boban, Marić (Erceg) SUDAC: Puhl (Mađarska). GLEDATELJA: 41.381

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

201

ŽUTI KARTONI: Frandsen, B. Laudrup, Jarni, Soldo, Asanović, Šuker CRVENI KARTONI: Frandsen STRIJELCI: 1-0 B. Laudrup (17), 2-0 M. Laudrup (36), 3-0 Molnar, (41), 3-1 Šuker (44) IGRAČ UTAKMICE: Miklos MOLNAR

›› Ljubljansko-atenska drama Čekala se odlučujuća utakmica protiv Slovenije. Bože moj, koliko odlučujućih utakmica. Moramo pobijediti i čekati da Danska ne izgubi u Ateni. Bude li tako, muke tek slijede. Ždrijeb i iščekivanje s kime u dodatnim kvalifikacijama.

Nisam igrao tu važnu utakmicu. Bio sam ozlijeđen, nisam ni dobio poziv. Dugo nisam igrao. Bio sam, priznajem, pomalo nespreman. I nesretan što ne mogu pomoći prijateljima. No, svakog trenutka u mislima sam bio sa svojim suigračima. Ovo je bila dosad najdramatičnija epizoda naših reprezentativnih karijera. Čuo sam se telefonski s Bokšićem prije nego što je otputovao na pripreme: - Možeš li vjerovati da još imamo šansi za Svjetsko prvenstvo iako smo toliko toga propustili - rekao mi je.

U Ljubljani smo opet nastupili nekompletni, Jarni je pauzirao zbog žutih kartona, Štimac je bio ozlijeđen, kao i Stanić. Pripreme su bile organizirane u Čateškim toplicama, ništa se nije prepuštalo slučaju. Samopouzdanja je, pričao je kasnije kapetan Boban, bilo dosta, no svaki bi se razgovor završavao s pitanjem “mogu li Danci izdržati u Ateni?”.

Da, na pomolu je bila prava drama. Iako smo protiv Slovenaca vodili sa 3-0 već početkom drugog poluvremena.

Telefonski sam, iz Engleske, pratio utakmicu. Imao sam otvorenu liniju sa Splitom, zvao sam svakih nekoliko minuta. I pitao, naravno, i za rezultat iz Atene. Prijatelji su mi odgovarali: - Vodimo, vodimo... U Ateni još nema golova.

Prvi gol naši su postigli nakon blistave akcije Bobana i Prosinečkog, na kraju je lopta došla do Šukera koji iz svoje najčešće pozicije, malo desno, lako pogađa. Bilo je to već u 11. minuti.

202

Sjajno je igrao Prosinečki, sjajno je izveo i korner za naš drugi gol. U atraktivnom skoku Soldo je nisku loptu udario glavom i pogodio za 2-0.

Bilo je to pred kraj poluvremena. Početkom drugog dijela gol je konačno postigao i Bokšić. Pokušao je Šuker, bio je spriječen, pa je asistirao Bokšiću koji je pogodio.

›› Nikad gori telefonski razgovor Okrećem telefonski broj prijatelja u Splitu.

- Ma vodimo 3-0, u Ateni nema golova, ali gledam na satelitu. Grci jurišaju, Schmeichel sve brani. Ne znam koliko će dugo izdržati.

Pola sata do kraja. Mi smo napravili svoje, čekamo Dance. Da izdrže.

Hoće li?

Zovem opet.

- Grci samo što nisu zabili, što Schmeichel sve brani! Lopta je “lizala” vratnicu.

Prekidam. Strah me je.

Opet zovem. Dosadan sam.

Do kraja desetak minuta, primili smo gol, strijelac je bio Zahovič.

Nema veze.

Kakva nervoza. Atena! Ne, još nema golova. Ali je gusto.

Zovem zadnji put. Već je trebao biti kraj.

- Naši su završili, pobijedili su sa 3-1. Bilo je problema s našim navijačima. Previše slave.

U Ateni se još igra. Gledam. Grci napadaju. Neće valjda sada dati, jooooooj...

- Što je sad? - urličem.

- Ide Grk sam prema Schmeichelu, to će biti gol. Aleksandrid puca...

Zanijemio sam.

- Isuse Bože! - čujem s druge strane.

- Što je, što je? - tražim odgovor.

- Moj Bože, moj Bože...

- Hoćeš više reći što je?! Dali Grci gol?

- Moj Bože, ovo nije moguće...

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

203

- Reci više što je - vrisnem i opsujem.

- Nisam ovo vidio u životu, Schmeichel je u posljednjim sekundama spasio siguran gol, ne mogu vjerovati što je obranio. Svaka mu čast.

Evo, gotovo je.

Tako me izmučio prijatelj zadužen za vezu.

- Sad mi to kažeš! Zbogom!

Dakle, Danci su se izvukli, poput tegljača su i nas poveli prema kanalu koji vodi za Francuskoj. Još malo, još malo. Još dvije utakmice.

Moram se čuti s našima. Sad će oni iz svlačionice. Uskoro...

Sve sam čuo, sve saznao. Igralo se u Ljubljani, mislilo što se događa u Ateni. Ispred svlačionice, Ćiro i svita su čekali kraj u Grčkoj. Kad je završeno 0-0, Ćiro je kleknuo. Počeo je vikati: - Što će sada ljudi reći kad reprezentaciju ipak odvedem u Francusku!

Još nešto. Utakmica u Ateni trajala je pet minuta duže od one u Ljubljani. Grčki navijači, koje sam kasnije upoznao igrajući za Panathinaikos, sredinom drugog poluvremena bacili su na teren desetke dimnih bombi i raketa. Dok se dim razišao, prošlo je pet minuta. Bitnih pet minuta u cijeloj dramaturgiji. Nije im pomoglo.

Nekoliko dana kasnije, ždrijeb nam je u dodatnim kvalifikacijama donio Ukrajinu.

- Mila majko, nemamo šanse - rekao je Ćiro.

Stadion Bežigrad (Ljubljana, 11. listopada 1997. godine)

SLOVENIJA - HRVATSKA 1-3 (0-2) SLOVENIJA: Boškovič, Englaro (Srebrnič), Križan, Milanič (Galič), Rudonja, Gajser (Karič), Istenič, Zahovič, Novak, Šiljak, Gliha HRVATSKA: Ladić, G. Jurić, Šimić, Cvitanović, Soldo (Jurčić), Bilić, Šarić, Prosinečki, Šuker (Vlaović), Boban, Bokšić (N. Kovač) SUDAC: Ancion (Belgija): GLEDATELJA: 5000 ŽUTI KARTONI: Novak, Zahovič, Soldo, Karič, N. Kovač CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Šuker (11), 0-2 Soldo (40), 0-3 Bokšić (53), 1-3 Zahovič (72) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

204

›› Utakmice istine Ukrajina je u tim danima bila jedna od najzanimljivijih europskih reprezentacija. Ćiro je tvrdio da igra poput Brazila i Italije zajedno. U špijunskoj je misiji Blažević svratio i do Barcelone gdje je gledao dvoboj Lige prvaka između Barce i kijevskog Dinama, koji je davao najviše igrača za ukrajinsku reprezentaciju. Sve što je rekao kad se vratio može se sažeti u tri rečenice: - Ljudi moji dragi! Nemamo nikakve šanse. Nema Svjetskog prvenstva, narod će me objesiti.

Kijevski je Dinamo u toj utakmici pobijedio sa 4-0.

- Sjajno igraju, sjajno napadaju, obrana im je čelična. Mi nemamo što s njima tražiti - kasnije je govorio Ćiro.

Mi igrači smo znali da je Ukrajina snažan suparnik. No, nismo sumnjali da ćemo zgrabiti priliku za odlazak u Francusku, nakon svega što smo prošli. S nama je, prvi put nakon nesretne ozljede protiv reprezentacije Brača, uoči Danske u Splitu, bio i Mario Stanić. Oporavljen i raspoložen. Srećom, bio je tu i Prosinečki koji je u Ljubljani blistao.

Na treninzima smo bili puni snage, osjećali smo se dobro, poletno.

Nakon svih drama, konačno držimo sudbinu u svojim rukama. Usto, dobro smo se osjećali u našem novom odredištu, hotelu Sheraton.

Mala promjena nije škodila.

Blažević nas je stalno upozoravao da budemo strpljivi.

- Jaki su, prejaki. Ne smijemo srljati. Čekamo. Moramo čekati. Zapamtite, nismo tu da se pravimo važni i da udarimo po ljepoti. Čekamo i kada se nitko ne nada - hop! Ćiro je, kao nikad prije, održavao sastanke s nama igračima. Na jednom takvom sastanku upitao je: - Je li vam sve jasno? Ima li pitanja?

Nikad ga ništa nismo pitali. Ćiro je najčešće bio kristalno jasan.

Ipak, javio se Goran Jurić: - Mogu ja nešto?

- Izvoli - uzvrati Ćiro.

- Šefe, satrat ćemo im majku - rekao je Jurić.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

205

Mi smo prasnuli u smijeh.

Utakmicu smo dočekali sjajno raspoloženi. Pa i ja, iako sam opet čekao na klupi za pričuve. Jedino smo bili razočarani što je tako važnu utakmicu došlo gledati samo 20.000 ljudi. Stadion je bio poluprazan.

Blažević je želio Stanića u srednjem redu, meni je rekao da se spremim za nastavak. Igrao je Mario to prvo poluvrijeme veoma dobro, dobro gradeći igru s Bobanom i Prosinečkim, ali i aktivno sudjelujući u zahtjevnom povlačenju u obranu.

Svjesni da sve ovisi o nama, krenuli smo žestoko. Zajedno s onima na terenu igrali smo i mi na klupi. Proživljavali smo svaki trenutak utakmice, dajući im podršku ili upozoravajući ako su nekoga zaboravili.

Plod žestokog početka, iako smo se dogovorili da igramo strpljivo, bio je naš rani pogodak. Majstor Prosinečki poslao je svoj tipičan centaršut pravo Biliću na glavu. On je skočio, dobio zamah i tukao veoma dobro. Iako je ukrajinski čuvar mreže Šovkovski dobro odmjerio let lopte, bio je prekratak. I prije tog gola imali smo pravu šansu, pred Šovkovskim je bio Vlaović.

›› Nismo podređeni nego strpljivi Ono malo gledatelja dobro nas je bodrilo, za razliku od prethodnih utakmica. Uskoro nam je postalo jasno da je Ukrajina zaista izvanredna momčad. Gubimo prevlast i moramo sve više misliti na povlačenje.

Nerijetko idemo svi u obranu. S Ukrajincima nema šale.

- Hajde, svatko svoga - vikao je Boban, a ostali bi se raspoređivali da bi neutralizirali ukrajinski napad.

Začudo, s obzirom na to kako smo igrali kvalifikacije, protiv Ukrajine smo bili nevjerojatno dobro koncentrirani. Do kraja utakmice.

U jednom dijelu prvog poluvremena bili smo u podređenom položaju. Ćiro je na klupi govorio da smo strpljivi i da se zbog toga ne treba uzrujavati: - Ukrajinci toliko kombiniraju zato jer su nemoćni. Da se malo otvorimo, odmah bi nam smjestili kao Barceloni. Neće majci... - pričao je.

U poluvremenu smo se dogovorili da nastavimo na isti način. Čekaj-

206

te, prvo čekajte, a onda udarite. Ne smijemo se navući.

Stanić je ostao u igri, ja sam se počeo zagrijavati. Trčkarajući pokraj “auta” gledam utakmicu. I vidim akciju za naš drugi pogodak. Šuker je velemajstorski prošao svog čuvara i ugledao usamljenog Vlaovića.

Dodao je točnu loptu, Vlaović se u takvim situacijama dobro snalazio.

Krenuo je prema vrataru i onda elegantnim udarcem poslao loptu iza njegovih leđa.

- To je to - vikao je Ćiro, a mi koji smo se zagrijavali skakali smo od sreće. To je sad prava prednost.

Ušao sam umjesto Stanića pola sata prije kraja. Čim sam ja ušao ozlijedio se Boban pa je izbornik postavio Jurčića. Specijalista za spašavanje iz neugodnih situacija. Branili smo se do kraja. Nismo htjeli prokockati tako lijepu prednost. Tražili smo priliku za protunapad, nešto smo i organizirali, ali nismo bili opasni. Igrali smo mudro i strpljivo, baš kako je tražio Blažević.

I dočekali kraj zadovoljni. Bili bismo još zadovoljniji da Bilić u zadnjim sekundama nije dobio žuti karton zbog kojeg nije igrao u kijevskom uzvratu. A Bilić je bio naš najbolji čovjek. Kasnije doznajem da je i Stanić “popušio” drugi žuti karton. Ne valja... Ćiro je sretan došao do svlačionice i kratko rekao: - Ovo je vaša najbolja partija do sada. Toliko koliko sam mudar ja, mudri ste i vi. Ovo bi nam trebalo biti dosta. Ali, kažem, strpljivo...

Desetak dana kasnije doznali smo da je jedan ukrajinski nogometaš, Nagornjak, bio dopingiran. (Iz svake momčadi na dopinšku kontrolu idu dvojica.) U njegovom urinu nađeni su tragovi bromantana, sredstva koje pospješuje izdržljivost. Jesu li i neki drugi Ukrajinci bili pod stimulansima, nikad nećemo doznati. Ali da su mogli trčati koliko hoće, to smo vidjeli. I čudili se.

Stadion Maksimir (29. listopada 1997. godine)

HRVATSKA - UKRAJINA 2-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Šarić, G. Jurić, Bilić, Prosinečki, Stanić (Asanović), Šuker, Boban (Jurčić), Vlaović (Cvitanović) UKRAJINA: Šovkovski, Vaščuk, Koval, Dmitrulin, Skripnik, Nagornjak (Zubov), Gusin, Maksimov (Guetsko), Kosovski, Atelkin (Mihajlenko), Rebrov

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

207

SUDAC: Sars (Francuska). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Bilić (11), 2-0 Vlaović (49) IGRAČ UTAKMICE: Slaven BILIĆ

›› Kako je Bokšić promijenio svijet Ono što je pričao u Zagrebu, Ćiro je ponavljao i za 15 dana u Kijevu: - Ja ne smijem pogriješiti, vi još manje. Ne srljati, ne smije nas ponijeti napad. Sve mora biti organizirano. Ništa stihijski. Ako i krenemo naprijed, otraga moraju biti “osigurači”. Trčati, trčati se mora. Vidite što je snašlo one koji su napadali Ukrajince? Koga? Pa, Barcelonu... Samo polako.

Nismo mogli računati na Bilića, Štimca, Stanića i Prosinečkog.

Ništa zato, što je suđeno, suđeno je, tješili smo se. Već je postalo pravilo da najčešće ne igramo kompletni.

Saznali smo da će šef na gol postaviti Mrmića. Znao je za Ladićevu slabiju formu i nevolju s koljenima. Ulogu čelnog čovjeka obrane, kao i u Zagrebu, preuzeo je Goran Jurić. Blažević je nakon zagrebačke utakmice u njega imao povjerenja. Imao je povjerenja i u Alena Bokšića koji se tako dugo patio u reprezentaciji. A Bokšić je već počeo gubiti vjeru u svoju blistaviju reprezentativnu karijeru.

- Aljoša, ne ide pa ne ide. Ne igra mi se sutra - govorio je dan prije utakmice u Kijevu. - Reći ću šefu da nisam spreman!

- Što je tebi?! - pitao sam ga. - Spreman si, dobro znaš da si spreman.

- Spreman ili nespreman, sve se svodi na isto. Ne ide u reprezentaciji i ja sam tu nemoćan - govorio je moj prijatelj Boka.

Izašli smo na piće. I popili ih nekoliko. Opustili smo se. Već smo razgovarali ležernije.

- Ma, dobro, spreman sam, igrat ću. Ali znaj, volio bih da i meni konačno krene. Ovako, imam osjećaj da u reprezentaciji živim na kredit.

Kad se napalim, onda se ozlijedim. I tako stalno, ne mogu spojiti dvije dobre utakmice - žalio se.

208

- Gledaj Boka - rekao sam. - Sutra je tvoj dan. Već su te svi zaboravili.

Sutra možeš promijeniti svijet.

- Sve si mislim...

- Vidjet ćeš. Jednostavno ne mogu vjerovati da igraču poput tebe tako dugo ne ide. Neće dovijeka. Sutra je s tim gotovo - završio sam dijalog.

Popili smo još jednu i rastali se. Razmišljao sam. I vjerovao. Bokšić bi mogao biti naš adut. Barem jednom. To bi bilo dosta.

Jesam li bio prorok? Ne, bio sam prijatelj. I imao sam povjerenja u njega. Dakako da sa sigurnošću nisam mogao prognozirati Bokinu eksploziju.

Na stadionu koji smo dobro poznavali, na kojem je isključen Gabrić kad smo u kvalifikacijama za EP izgubili 0-1, okupilo se 70.000 gledatelja. Bilo je veoma hladno. Ukrajinci su već na zagrijavanju izgledali zastrašujuće. Rastrčani i žestoki. Mi smo valjda djelovali strpljivo, kako nam je Ćiro savjetovao.

- Možemo ići zabiti gol, ali tek ako je otraga sve pokriveno. Nema napada po svaku cijenu - upozoravao je Ćiro.

Utakmica je počela tako da se nismo mogli sastati s loptom. Ukrajinci su letjeli terenom, nismo ih mogli ni pogledom pohvatati. Svi su bili u napadu, sve su ostavili iza sebe. Mi nismo mogli do lopte. U karijeri nisam doživio takav sveobuhvatan juriš.

Udarci, jedan za drugim. Korneri, nabacivanja, svi smo se povukli pred svoj kazneni prostor, pa i u njega.

Mislio sam da Ukrajinci u takvom ritmu ne mogu izdržati više od petnaestak minuta. Samo da ne pokleknemo. Taman kad sam to pomislio, šok. Stadionom se prolomilo oduševljenje. Ševčenko, brz i opasan kao kobra, iskoristio je naš propust i postigao zgoditak. Mi smo očekivali da će sudac označiti zaleđe. Kalitvincev, ljevonogi igrač koji je u Kijevu već zabio gol našem Gabriću prije nekoliko godina, silovito je tukao. Mrmić je udarac obranio, nije i ulovio. Lopta se spustila do Ševčenka koji je u trenutku udarca bio u zaleđu. Istina, pasivnom, kako ga suci zovu. No, s trenutkom odbijanja lopte njegovo zaleđe postaje aktivno. Sudac Pedersen iz Norveške nije tome obratio pažnju i mi smo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

209

već u 4. minuti bili u nezavidnoj situaciji. Primili smo gol a da nismo ni dotakli loptu.

›› I oni su samo ljudi. Valjda...

Opet drama. Kad će se i kako završiti?

Pet minuta kasnije opet smo primili zgoditak, a nismo spojili ni dva dodavanja.

- Što se događa - pitao sam Bobana.

Naš je kapetan zaista gledao što se događa. Svi smo promatrali gužvu. Sudac je ovaj put dosudio zaleđe. Gol je postigao Kosovski, ali je poništen zbog nedopuštene pozicije. Koja je u najmanju ruku bila sumnjiva. Ali, prvi gol koji je priznat postignut je nakon čistog zaleđa. Što ja znam zašto su norveški suci poništili taj drugi gol? Valjda su htjeli kompenzirati glupost koju su napravili nekoliko minuta prije.

Hajde, nakon toga ukrajinski su napadi splasnuli. Nitko živ ne bi mogao izdržati onakve juriše. I Ukrajinci su samo ljudi, makar ih je Ćiro zvao - Tatarima.

- Idu ko Tatari - naslušali smo se.

Kako je utakmica odmicala, na scenu je stupala naša poznata igra. Široko i svrsishodno. Vrtjeli smo loptu, čekali zgodnu priliku, otkrivao se Jarni, pronalazili smo ga. A Boka? Bio je raspoložen, prolazio je kroz Ukrajince, tukao se. Sve je davao od sebe. Kao i Šuker, koji se vraćao duboko natrag kako bi uopće došao do lopte.

Nakon dvadesetak minuta sve smo češće bili naprijed. Jasno, otraga je situacija bila posve sređena. Nije postojala mogućnost protuudara.

Ukrajinci su sve više hlapili.

Kad je Jarni probio lijevu stranu, otvorio se prazan prostor u ukrajinskoj obrani. Lopta je došla do Bokšića, malo lijevo izvan kaznenog prostora. Boka je namjestio loptu i prizemno tukao. Na putu do gola lopta je nekoga okrznula, prevarila Šovkovskog i ušla u mrežu. Sve, sve je gotovo!

- Boookkaaa!!! - vikali smo i trčali prema njemu, a on je u punom sprintu trčao prema našoj klupi. Čak je i Blažević u svome kaputu s

210

klupe otrčao do njega na igralište.

Sad smo bili na konju. Ukrajinci bi morali postići četiri gola, a mi ni jedan da se situacija promijeni. Uz onakvu našu koncentraciju, to nije bilo moguće.

Izdržali smo poluvrijeme. Na odmoru šef nije mogao skriti osmijeh.

- Ništa neću govoriti. Sve isto kao i prije.

Kad je Bokšić postigao gol, Ukrajinci su potpuno nestali. Još su nešto pokušali u naletima, no to je bila blijeda sjena onoga juriša na početku.

Mi smo mogli i pobijediti. Imao je priliku Vlaović, pa Šuker. Ukrajinci su bili gotovi... Imao je pravo Goran Jurić. Satrali smo im majku.

Pri kraju utakmice sam izašao, zamijenio me Tudor. Čekao sam, nije mi se odmah išlo u svlačionicu. Kad je sudac označio kraj, bacio sam se u zajednički zagrljaj. Dugo je trajao. Nosili smo Gorana Jurića na ramenima, Ćiro nam je pobjegao. Dugo smo se veselili.

Kad sam izlazio sam s terena, želio sam biti što bliže Bokšiću.

- Aljo moj, eto, potrefilo se. Kao što si rekao. Jesi mislio ozbiljno?

- Djelujem ti neozbiljno inače?

- Ma znaš... Jesi vidio kako je Blažević bio sretan. Ušao je u teren.

Draže mi je zbog njega nego zbog ikoga drugog - rekao je Boka.

Boka, čovjek koji nas je odveo u Francusku. Čovjek kojeg je Ćiro čekao i u njega imao bezgranično povjerenje. Vratio mu je na najljepši mogući način. Sigurno je da bi nakon kraha u kvalifikacijama Ćiro morao odstupiti, takva je bila atmosfera. Bokšić mu je udahnuo novi život.

Drama, ma što drama, epopeja, je završila. Mi smo se kvalificirali na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, mi koji smo praktički više bodova pogubili nego ih osvojili. To nitko ne može. Ždrijeb za SP? Nije bitno. Daj što daš. Gore od ovoga ne može biti!

Stadion “Republikanski” (Kijev, 15. studenoga 1997. godine)

UKRAJINA - HRVATSKA 1-1 UKRAJINA: Šovkovski, Golovko, Popov, Lužnij, Dmitrulin (Mihajlenko), Bezenar, Gusin (Krivencov), Kalitvincev, Kosovski, Rebrov, Ševčenko HRVATSKA: Mrmić, Šimić, Jarni, Asanović (Tudor), G. Jurić, Soldo, Šarić (N. Kovač), Jurčić, Šuker, Boban, Bokšić (Vlaović) SUDAC: Pedersen (Norveška). GLEDATELJA: 77.500

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

211

ŽUTI KARTONI: Soldo, Boban, CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Ševčenko (4), 1-1 Bokšić (27) IGRAČ UTAKMICE: Alen BOKŠIĆ

›› Vratio se Stanić Prijateljska utakmica u Osijeku protiv Poljske bila je pun pogodak.

Svi smo se našli, nije bilo otkaza. Osijek nas je dočekao otvorenog srca, kao i prije nastupa na Europskom prvenstvu u Engleskoj, kad smo svladali Mađare sa 4-1. I Poljake smo pobijedili istim rezultatom. Što bi trebao biti dokaz da smo dobro igrali.

Ali, od igre je još bolji bio ambijent u Osijeku. Tribine su bile prepune, čak se 17.000 ljudi natiskalo u Gradski vrt. I, za razliku od drugih stadiona i drugih sredina - u Osijeku nas nisu vrijeđali nego su nam skandirali. Igrali smo baš motivirano, iako je utakmica bila prijateljska i znali smo da će nas šef sve promijeniti. Tako je bilo dogovoreno, no ni u jednom trenutku naša aktivnost nije splasnula. Vidjevši da smo raspoloženi, Poljaci su uprli sve snage ne bi li se u nastavku kako-tako oduprli i spriječili teži, neugodniji poraz.

Otkriće utakmice bio je Mario Stanić, bila je to njegova renesansa.

Vrijeme ozljeda je prošlo, probijao se u sam vrh europskih nogometaša sposobnih igrati na raznim pozicijama. Stanić je i u Osijeku, na nebitnoj prijateljskoj utakmici, dao sve od sebe i tako pokazao da će na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj biti jedan od naših ključnih ljudi.

Kao i na Europskom prvenstvu u Engleskoj, dvije godine ranije. Stanić je postigao dva zgoditka, pretrčao kilometre i kilometre samo u jednom poluvremenu. Znali smo da to nije odobrovoljilo samo nas nego i šefa.

Svi smo osjećali malu nervozu zbog približavanja Svjetskog prvenstva.

Stadion Gradski vrt (Osijek, 22. travnja 1998. godine)

HRVATSKA - POLJSKA 4-1 (3-0) HRVATSKA: Ladić (Mrmić), G. Jurić (Mamić), Jarni (Krznar), Štimac (Šimić), Bilić (Tudor), Rukavina (Tomas), Asanović (Vlaović), Stanić (Marić), Šuker (Ko-

212

zniku), Boban (Jurčić), Bokšić (Cvitanović) POLJSKA: Matysek, Zielinski, Ratajczyk, Hajto, Iwan, Kozminski, Swierczewski, Jozwiak (Ledwon), Waldoch (Bukalski), Mielczarski (Brzeczek), Kowalczyk (Kulawik) SUDAC: Toth (Mađarska). GLEDATELJA: 17.000 ŽUTI KARTONI: Šimić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Boban (6), 2-0 Stanić (21), 3-0 Stanić (43), 4-0 Bokšić (47), 4-1 Ratajczyk (67) IGRAČ UTAKMICE: Mario STANIĆ

›› Bokšić ne ide na SP! Za odlazak na Svjetsko prvenstvo pripremali smo se, kao i za europsko, u Poreču. Odmah na početku trotjednih priprema - šok. Stiže Alen Bokšić i to ozlijeđen. Nakon nekoliko pregleda jasno je da on u Francusku neće moći ići. Kud ćeš veće nesreće, za njega i za nas.

Europsko prvenstvo je Bokšiću propalo zbog angine, grlobolja je bila takva da je morao tri utakmice odgledati s tribina. Igrao je samo u prvom dvoboju protiv Turske, i to ne čitavu utakmicu.

A sada ovo prije Francuske!

“Da sam na njegovom mjestu”, razmišljao sam, “odustao bih od nogometa”. Zauvijek. Ma ne bih, brzo sam se predomislio. Bokšić je svjetska klasa, s klubovima je osvojio sve što je mogao osvojiti, bio je nacionalni, europski i svjetski prvak. Sve što ja nisam imao u svom klupskom nogometu Bokšić je dostigao. S druge strane, sve što ja nisam imao u klupskom nogometu, dobio sam u reprezentaciji (i dao). Stvarno sve. Tu smo bili toliko različiti. Ne možeš imati sve.

Prije priprema čuo sam glasine da se sprema akcija za uklanjanje Štimca iz reprezentacije. Ne samo njega, i mene su spominjali u toj kombinaciji. Da se to kojim slučajem dogodilo, mislim da bi s mojom karijerom zaista bilo završeno. Svakakvih smo priča čuli, vjerojatno i istinitih i lažnih. Govorilo se da je predsjednik Saveza Branko Mikša protiv nekih nogometaša. Da je i izborniku nametao svoje mišljenje.

Priče su dobivale zamah i u javnost izlazile iskrivljene, nevjerojatne.

U svakom slučaju, na prvom popisu 30 igrača nije bilo Igora Štim-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

213

ca. Kojeg je to veoma pogodilo. No, poslije smo vidjeli da je šef stalno mislio na njega i da ga je tim potezom pokušao stimulirati. Igor se doista trudio, početni strah zamijenio je još većim radom i naravno da je putovao u Francusku. Drukčije nije moglo ni biti.

Govorilo se, dakle, i da Asanovića treba izvaditi iz vezne linije. Kako mi je to bilo čuti? Odvratno. Srećom, Blažević je osjećao da moramo igrati nas trojica, Boban, Prosinečki i ja. Zapravo, da uvijek moramo biti u konkurenciji. Koliko je puta jedan od nas bio ozlijeđen, opterećen kartonima, nespreman, umoran... Tad bismo se mijenjali. Ali, najveće smo partije pružali kad bismo zaigrali svi zajedno.

Za Francusku smo zaista bili odlično pripremljeni. Kao i za Englesku.

Na velikim smo natjecanjima bili puni snage. Tko nas je mogao pripremati? Samo Blažević. Njegovi su treninzi zanimljivi, metode osvježavajuće. Uklopi li se u to dobra atmosfera, rezultat mora biti pravi. Znao je to dobro Blažević. U tri tjedna se momčad može dobro osvježiti i potom pripremiti.

Odigrali smo za priprema tri prijateljske utakmice. Prva je bila protiv Slovačke, u Puli. Da, izgubili smo tu utakmicu, igrali smo možda i razočaravajuće. Kao opravdanje nam može poslužiti činjenica da je to bilo u jeku priprema kad su nam noge najteže. Jedva smo kontrolirali loptu, vukli smo je, ništa nam nije išlo. Slovaci su, neopterećeni, predvođeni velemajstorom Moravcikom koji je prešao u Celtic, igrali izvrsno. U 1-2 porazu za nas je pogodak postigao Vlaović.

Nije bilo ugodno čitati novine nakon tog dvoboja. Već se raspravljalo i sugeriralo da nemamo što tražiti u Francuskoj. No, takve se prijateljske utakmice i organiziraju zato da bi se vidjelo koliko smo spremi, da bi se provjerile neke kombinacije. Izgubili smo, ali Ćiro to nije shvatio dramatično. Ni mi. Samo nam je bilo žao pulske publike, čak je 8000 ljudi došlo vidjeti reprezentaciju. Najveće uzbuđenje na utakmici? Bio je to trenutak kad je neki psić uletio u teren i minutama se nije dao istjerati...

Gradski stadion (Pula, 29. svibnja 1998. godine)

HRVATSKA - SLOVAČKA 1-2 (1-1) HRVATSKA: Ladić (Vasilj), Šimić, Jarni (Šerić), Štimac, Soldo (G. Jurić), Bilić

214

(Tudor), Prosinečki (Kozniku), Boban, Šuker, Asanović (Marić), Vlaović SLOVAČKA: Koenig, Tittel, Varga, Spilar, Kinder, Slovak (Kozak), Sovic, Moravcik, Tomašek, Jancula (Habus), Majoros SUDAC: Mitrovič (Slovenija). GLEDATELJA: 8000 ŽUTI KARTONI: Prosinečki, Kozniku, Asanović, Sovic, Jancula CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Jancula (4), 1-1 Vlaović (45), 1-2 Majoros (59) IGRAČ UTAKMICE: Lubomir MORAVCIK

›› Težak posao: koga brisati s popisa Četiri dana kasnije igrali smo u Rijeci protiv Iranaca koji su se također plasirali na Svjetsko prvenstvo. Neko je vrijeme iransku reprezentaciju vodio Tomislav Ivić, naš bivši direktor. Ivić je naprasno smijenjen nakon teškog poraza u Bologni protiv istoimenog kluba. Sad je Irance vodio domaći stručnjak.

Da nam je netko rekao da će Ćiro nakon hrvatske reprezentacije preuzeti baš Iran, poslali bismo ga psihijatru. Tko zna, možda su tada uspostavljeni prvi kontakti između čelnika Iranskog nogometnog saveza i našeg šefa. U svakom slučaju, vjerujem da su Iranci od tada počeli pratiti Ćiru. Koji je nakon “vatrenih” završio, tko bi to i pomislio, baš u Iranu.

Iran smo pobijedili sa 2-0, ležerno i superiorno. Već smo izgledali bolje, Ćiro je pokazivao zadovoljstvo u svakom trenutku. Pogotke su, baš lijepe, postigli Prosinečki i Šuker. Isprobani su svi igrači za SP, sve je išlo prema planu.

Kao svaki trener na pripremama, Blažević se suočavao s teškim poslom - izborom igrača. Na Svjetsko prvenstvo su mogla samo 22 igrača, a nas je na pripremama bilo 27.

Prvi je otpao Igor Cvitanović još za priprema na Bjelolasici. Nikad nisam vidio šefa tako uzrujanog. Mi smo znali za šefovu navadu da disciplinu uvodi tjeranjem igrača. Sjećali smo se kako je otpao Mornar prije Europskog prvenstva. Nama je to bilo smiješno, ali smo pazili što radimo. Kako je otpao Cvitanović? Mislim da ga je šef poslao po loptu.

Ovaj je odbio, a Ćiro kao da je jedva čekao taj trenutak. Urliknuo je i

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

215

potjerao Igora s terena, a time i s priprema.

Kao i onda Mornara, bilo nam je žao Cvitanovića. Neki su igrači urgirali za Cvitu, ali šef nije htio ni čuti. Njegova metoda elektrošokova nije znala za milost.

Blažević je svakog igrača poznavao u dušu, dugo nam je trebalo da to shvatimo. Točno je znao kako će tko reagirati u određenom trenutku i zacijelo nas je provjeravao. Kad je od Cvite tražio da donese loptu, sigurno je želio vidjeti njegovu reakciju. Valjda ju je pretpostavljao, što ja znam, i onda sukladno tome reagirao.

S popisa za Francusku otpali su još Tomas zbog ozljede, Živković, Šarić i Peternac. Na redu je bio slatki posao raspoređivanja dresova za svjetsku smotru. Čekao sam svoju “sedmicu”.

Stadion Kantrida (Rijeka, 3. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - IRAN 2-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić (Mrmić), Šimić, Jarni (Šerić), Štimac (Tudor), Soldo, Stanić, Prosinečki (Mamić), Boban (Jurčić), Šuker, Asanović (Marić), Vlaović IRAN: Nakisa (Abedzadeh), Pashazadeh, Khakpour, Nader, Estili (Mansourian), Shahroudi (Minavand), Bagheri, Mahdavikia (Hamadi), Zarincheh (Sadavi), Azizi, Daei SUDAC: Treosi (Italija). GLEDATELJA: 10.000 ŽUTI KARTONI: Mrmić, Jurčić, Marić, Bagheri, Daei CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Prosinečki (30), 2-0 Šuker (77) IGRAČ UTAKMICE: Robert PROSINEČKI

›› Naša najveća pobjeda Da, podijeljeni su nam brojevi za nastup na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Brojevi koji će, vrijeme će pokazati, ući u legendu. Evo konačnog popisa za Francusku: 1 Ladić, 2 Krpan, 3 Šerić, 4 Štimac, 5 Jurić, 6 Bilić, 7 Asanović, 8 Prosinečki, 9 Šuker, 10 Boban, 11 Marić, 12 Mrmić, 13 Stanić, 14 Soldo, 15 Tudor, 16 Kozniku, 17 Jarni, 18 Mamić, 19 Vlaović, 20 Šimić, 21 Jurčić, 22 Vasilj.

S novim dresovima i novim brojevima nastupali smo u zadnjoj provjeri prije puta u Francusku. Nije moglo ljepše ispasti, na noge nam je u

216

Zagreb došla reprezentacija Australije koju je vodio poznati trener Terry Venables. Australci nisu bili najspremniji, većina njihovih igrača dugo nije igrala, sezona im je završila. Nama je pak forma rasla prema Svjetskom prvenstvu.

Australce, od kojih smo mnoge igrače znali, najbolje Skoku iz Hajduka i Viduku iz Dinama, praktički smo “uništili”. Pobijedili smo sa 7-0, a moglo je biti i uvjerljivije. Što je najvažnije, dobili smo samopouzdanje i osjećaj moći. Bilo je veoma vruće, ali to nam uopće nije smetalo. Rekao nam je kasnije Viduka da u životu nije poražen tako sramotnim rezultatom. Skokin je komentar bio smiješan: - Ispast će da je velika većina Hrvata iz australske reprezentacije zapravo pustila svojima.

Svih je golova nemoguće sjetiti se, briljirali su Šuker, Boban i Prosinečki, sve je išlo kao podmazano. Mislim da su utakmica protiv Australije i tri pogotka podigla Šukera do te mjere da je imao osjećaj kako je postići gol nešto najlakše na svijetu. Zaista je Šuki bio u vrhunskoj formi, u sljedećih mjesec dana to će i potvrditi.

Brinuo sam se što će biti sa Slavenom Bilićem. On je osjećao jaku bol u leđima i do zadnjeg je trenutka bilo upitno hoće li ići u Francusku. Doznali smo i da Blažević ima alternativu za njega.

- Baš me briga - rekao je Bilić. - Odigrat ću Svjetsko prvenstvo makar umro nakon toga. Mogu igrati, ne boli me kad igram. A poslije... Koga briga za poslije. Šef je rekao da će me čekati do zadnjeg trenutka, da mu trebam...

Slaven Bilić postao je jedan od naših junaka.

Iz utakmice u utakmicu igrali smo bolje, takvi smo bili i na Svjetskom prvenstvu. Vidjelo se da su pripreme bile prave.

Ja sam prije SP riješio i svoju igračku sudbinu. Nakon svjetske smotre u Francuskoj odlazim u Grčku, igrat ću za atenski Panathinaikos.

Tako sam miran čekao najveći događaj moje sportske karijere.

Stadion Maksimir (Zagreb, 6. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - AUSTRALIJA 7-0 (3-0) HRVATSKA: Ladić (Mrmić), Šimić, Jarni (Šerić)

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

217

Marić, Soldo (G. Jurić), Štimac (Tudor), Asanović (Jurčić), Prosinečki (Krpan), Šuker (Kozniku), Boban, Stanić AUSTRALIJA: Kalac, Popovic, Babic, Tobin, Muscat, De Amicis (Rizzo), Emerton, Skoko (R. Aloisi), Foster, J. Aloisi (Spiteri), Viduka SUDAC: Grebher (Austrija): GLEDATELJA: 12.000 ŽUTI KARTONI: Šerić, Kalac, Spitieri CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Šuker (14., 11 m), 2-0 Šuker (37), 3-0 Prosinečki (40), 4-0 Boban (47), 5-0 Šuker (62., 11 m), 6-0 Kozniku (72), 7-0 Boban (83) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Otkriće se zove Stanić Doputovali smo u Francusku, u mjesto Vittel. Zašto ne priznati, bili smo zadovoljni smještajem. Mir, ugođaj - sve je bilo savršeno. Mogli smo gledati sva tri programa Hrvatske televizije, imali smo dvoranu za zabavu. Dobre terene za trening. Ukratko - nismo imali primjedbi, kao što je to bio slučaj u Engleskoj.

Vittel je, iako malo izvan ruke, gradić koji ima neku svoju toplinu.

Koji je bio najveći problem? Pa, kad ostaneš dugo u Francuskoj, kao što smo mi ostali, onda ti svi oni sirevi i umaci počnu lagano ići na živce.

Zaželiš se domaće hrane.

Sjećao sam se naše velike nervoze prije uvodne utakmice u Engleskoj, protiv Turske. Mislio sam da se takvo što više ne može ponoviti.

Sad smo, uoči Jamajke, bili još nervozniji. Napetost se osjećala u zraku.

Postavka je otprilike bila ista kao i onda u Engleskoj, kad su svi govorili da će Turci sami leći. Da Turci ne znaju igrati nogomet, da su janjičari, ovo, ono... Sad smo uvodnu utakmicu igrali protiv Jamajke. Neki su rekli da su to “tamo neki ribari”. A ljudi su došli na Svjetsko prvenstvo.

Igrati, pokazati se svijetu. Prodati...

Stoga, svi smo bili koncentrirani na trening. Mi smo morali pobijediti, za druge opcije nije bilo prostora. Dok smo trčali vittelskim poljima, oko nas su trčali pripadnici francuskog osiguranja. Bili su u dobroj kondiciji. Trčeći, pričao sam sa Štimcem.

- Sjajno se osjećam - govorio je Igor. - Dugo nisam bio u takvoj for-

218

mi. Ja se nimalo ne bojim starta. Jedva čekam.

Bilićevo se stanje popravljalo, no i njega i nas je bilo strah što će se dogoditi ako se njegova ozljeda pogorša već na prvoj utakmici. Isprobao nas je šef u jednoj revijalnoj trening-utakmici protiv vittelskih amatera.

Igralo se onako, za dušu, više da se rastrčimo i da nas šef sve pogleda.

Jedva smo pobijedili nepokretne amatere sa 2-1.

Nismo imali problema s novinarima, oni zapravo uopće nisu mogli doći u našu bazu, osim u određeno vrijeme. Bilo smo mirni, sami i koncentrirani. Potpuno posvećeni startu protiv Jamajke.

Na trening-okršajima na skraćenom terenu šef je pripremao Stanića za napadačku ulogu. Bilića su leđa sve više boljela. Kako bi se vidjelo o čemu je riječ, kontaktirani su mnogi stručnjaci. Tako je Bilić na jedan dan otišao i do St. Etiennea, kod fizioterapeuta iz Espanyola, kluba iz Barcelona, kod kojeg je dolazio Mijatović dok je igrao u Realu. Čini se da je taj izlet pomogao. Slaven Bilić je bio u konkurenciji za Jamajku. Ćiro je barem malo odahnuo. Često smo razgovarali što bi bio uspjeh na Svjetskom prvenstvu. Svi smo se složili da bi to bio plasman u drugi krug. No, potajno smo očekivali nešto više. Samo potajno. Nitko se nije usuđivao reći nešto više na glas. Čak ni kapetan Boban, koji je govorio: - Svaki prolazak u sljedeću fazu natjecanja veličanstven je uspjeh.

Pogledajte tko je sve ovdje i kako se najveći muče s malima. Eto, Brazil je u premijernoj utakmici prvenstva jedva pobijedio Škotsku, malo je nedostajalo da ne izgubi. To je dobra opomena.

Kad smo istrčali na travnjak u Lensu, bili smo iznenađeni koliko je naših navijača okupiralo tribine. Čitavi su sektori stadiona bili pokriveni gledateljima u našim dresovima, ali i Jamajčana je bilo mnogo. Oni su svirali i bubnjali, naši su pjevali, atmosfera je bila fantastična.

Intoniranje himni bio je jedinstven doživljaj, otpjevali smo “Lijepu našu” zajedno s tisućama pristalica.

Krenuli smo izvanredno, raspoložen je bio Šuker, sjajno mu je u napadu asistirao Stanić. Potez sa svestranim Stanićem bila je šefova zamisao. I štimala je. U prvih pola sata smo dominirali, tukli smo tko zna koliko puta, ali pravu šansu, iz jedinog napada, imala je Jamajka.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

219

Ladić je učinio jedinu pogrešku na ovome prvenstvu. Promašio je jedan centaršut, Lowe je tukao glavom, lopta je išla prema nebranjenoj mreži. Na samoj gol-crti skočio je Dario Šimić i spasio siguran pogodak.

Imali smo veliku sreću. Teško bi bilo igrati s minusom, iako smo bili toliko bolji da bismo i u tom slučaju sigurno pobijedili.

›› Valjda nam sad ništa ne mogu...

Poveli smo u 27. minuti. Odigrali smo kombinaciju uvježbanu na treningu. Prosinečki je izvodio korner, kratko do Šimića, koji odigrava povratnu loptu prema van. Natrčava Štimac i gromovito je udara. Lopta se zabija u prečku i odbija do Stanića koji ovaj put ne griješi.

Razvilo se stotine hrvatskih zastava, zajedno smo otrčali slaviti do navijača. Sudac nas je morao vraćati na centar.

Samo pet minuta kasnije, Jamajka je imala sreće. Krasnu akciju Stanića i Šukera završio je Soldo - udarcem u prečku. Igrali smo dobro, željeli smo što brže postići i drugi zgoditak. Da poslije ne bi bilo...

Stanić igra fenomenalno, dodaje, trči, puca. Uvjerljivo naš najbolji čovjek. I Šuker pokraj njega dolazi do izražaja, tuče, ali vratar mu skida dvije lopte. Nije nam bilo ugodno kad se, pred kraj poluvremena, Stanić počeo previjati na terenu. Iznijeli su ga na nosilima. Je li moguće da nam je najbolji čovjek otišao k vragu? Nije, brzo se Stanić vratio na teren.

Nismo postigli drugi zgoditak i to je bila naša najveća pogreška u prvom poluvremenu. Veća od one kada smo u zadnjoj minuti primili gol.

Nakon jednog nabacivanja Earle je skočio i izjednačio. Da ne povjeruješ.

Ulazimo u svlačionicu sa 1-1, primili smo gol u zadnjoj minuti.

Uopće se ne živciramo, znamo da ćemo pobijediti. Ćiro ništa ne mijenja, naređuje napad. Odlazimo po prvu hrvatsku pobjedu na Svjetskom prvenstvu. Strašno smo bili samouvjereni, čak i prepotentni. Ali, išlo nam je.

Opet smo napadali sa svih strana, obrambeni igrači Jamajke bili su dosta grubi, najviše se žalio Stanić. On je i srušen s lijeve strane kaznenog prostora u 53. minuti, kad je Prosinečki izvodio slobodan udarac.

220

To je bila rijetko viđena majstorija. Prosinečki je kratko dodao Jarniju, a on je uštopao loptu kako bi je Robi nakon korak-dva nabacio. Suparnički su se braniči bacili na njega da bi spriječili centaršut. Lažnim udarcem Prosinečki ih je pobacao na tlo i tukao izravno prema vratima: lopta je preletjela vratara Barretta i išla u njegov dalji gornji kut. Nitko je nije mogao zaustaviti, pa ni Gardner u letu, koji je to pokušao rukom.

Fenomenalan gol, valjda nam sad ništa ne mogu!

Ali, u istoj minuti kad smo postigli gol Jamajka je imala priliku utakmice, Dean Burton je ostao s loptom sam pred Ladićem. Na svu sreću slabo je tukao, pokraj vrata. Da smo ovo primili... Više si takve neopreznosti nismo dopuštali. Sve je uistinu bilo riješeno Šukerovim pogotkom nakon akcije koju je začeo Boban, nastavio Stanić, a Šuki atraktivno dovršio.

Pljeskali su nam naši navijači, ali i čitav stadion. Utihnula je glazba s Jamajke, čulo se samo: “Zovi, samo zovi...”.

Kako je Stanić, naš najbolji čovjek, izgledao nakon te utakmice! Kao da je došao iz rata. Slomljen zub, bolna prsa, izudarane noge... Boban je konačno odahnuo, on je kao kapetan proživljavao velik pritisak prije utakmice. Kazao je: - Konačno su navijači potpuno i bezrezervno uz nas. Ćiro je bio zadovoljan i pričao je o pravom karakteru momčadi. Sad smo dobro igrali i u prvoj utakmici. Opet sam se sjetio Turske na EP. Da, da... Sad smo zaista bolje igrali. Bio sam siguran da kritika neće biti.

Sve su nas novine hvalile, domaće, francuske, na televiziji smo čuli brojne hvalospjeve. Pročitao sam i da je Blažević zadovoljan mojom igrom, kao i igrom cijelog veznog reda.

Sljedeću utakmicu igrali smo u Nantesu protiv Japana, koji se odlično odupirao Argentini. Bilo je samo 1-0 za “gaučose”, a Japanci su promašili niz šansi. Znam ih još od naše turneje na Dalekom istoku. Vodili su protiv nas i 3-1, 4-2. Uporni, dosadni, nametljivi... U Francusku su stigli s vojskom od 20.000 navijača.

Stade Felix-Bollaert (Lens, 14. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - JAMAJKA 3-1 (1-1) HRVATSKA: Ladić, Šimić (Vlaović), Jarni, Štimac,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

221

Soldo, Bilić, Prosinečki, Boban, Šuker, Asanović, Stanić JAMAJKA: Barrett, Lowe, Goodison, Sinclair, Earle (Williams), Simpson, Cargill, Whitemore, Gardner, Hall (Boyd), Burton SUDAC: Pereira (Portugal). GLEDATELJA: 40.000 ŽUTI KARTONI: Šimić, Soldo, Burton CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Stanić (27), 1-1 Earle (46), 2-1 Prosinečki (53), 3-1, Šuker (68) IGRAČ UTAKMICE: Mario STANIĆ

›› U povijest nekoliko kilograma lakši Na krilima pobjede protiv Jamajke dočekivali smo Japan. Šest dana kasnije u Nantesu, gradu u kojem je naš šef svojedobno bio i trener.

Počela je jagma za ulaznicama. Mnogo je naših ljudi tih dana kretalo prema Francuskoj. Ulaznica nije bilo, čuli smo da japanski navijači daju i 1000 dolara za jednu ulaznicu. Neki su naši navijači prodavali Japancima ulaznice da bi skupili novac za nastavak turnira. Svi su vjerovali da idemo dalje, dalje i od osmine finala. Šef nam je govorio da je dvoboj protiv Japana najvažniji na cijelom turniru: - Pobjedom protiv Japana sigurno bismo izborili osminu finala, vidjeli ste da su kosooki namučili Argentince. Oni koji su bili na turneji po Japanu znaju o kakvom se suparniku radi. To je momčad koja se ne predaje ni u jednom trenutku. To su veliki sportaši i budite sigurni da će zgrabiti priliku ako im dopustite.

Govorilo se i o još jednoj opasnosti. U Vittelu je bilo prohladno, a u Nantesu, kako smo čuli, pakleno vruće.

Dobro sam znao kako treba igrati protiv Japanaca. Glavno je bilo što brže se riješiti lopte. Brzi su i uporni, čekaju protivnika već na njegovoj polovici. Koliko god imaju snage igraju presing. Nimalo ne kalkuliraju.

Ali, nisu grubi, zaista su pravi sportaši. Pretpostavljam da oni u svojevrsnom presingu mogu izdržati najviše pola sata. Tada bismo na scenu trebali stupiti mi. Budemo li igrali kao protiv Jamajke, pobijedit ćemo.

Međutim, ne lako.

Za Japan je igrao i Hidekoshi Nakata, mladić kojeg sam zapazio još

222

u lanjskoj utakmici u Tokiju. Već je postajao globalna zvijezda. On je bio pokretač japanske vrste, njen najopasniji igrač za kojim su ludjele japanske navijačke trupe što su praktički okupirale Francusku.

Nekoliko smo treninga odradili pod opsadom japanskih fotoreportera. Boban se na jednom treningu požalio da ga je jako zaboljela noga.

Izbornik je odmah otrčao do njega. Bobanova ozljeda lijeve noge nije bila bezazlena, po svemu sudeći propustit će Japance. Šef je odmah našao rješenje. Za vezu je izabrao Krunu Jurčića i dao mu poseban zadatak. Neka se pobrine za Nakatu.

Dan utakmice protiv Japana uistinu je bio tropski. S temperaturom iznad 35 stupnjeva i velikom vlagom. Jedva smo disali tog jutra, pitajući se kako će biti na utakmici. Cijeli je Nantes bio u znaku japanskih i hrvatskih navijača. Tek smo, došavši na stadion, shvatili što je to svjetsko prvenstvo. Pun stadion, prekrasna atmosfera, bitna, najvažnija utakmica i treptaj naših srca. Pobjedom odlazimo u osminu finala, u povijest.

Još za zagrijavanja osjetili smo strašnu vrućinu. Koja je parala dah.

Pogledali smo Japance, oni su na zagrijavanju letjeli, kao da je temperatura barem dvadesetak stupnjeva niža. Naš je sastav bio isti kao i protiv Jamajke, samo što je umjesto Bobana zaigrao Jurčić.

Početak utakmice pripao je nama, ali ne u dominaciji kakvu smo stekli protiv Jamajke. Japanci su razmišljali o napadu, za razliku od Jamajčana. Zapravo, Japanci su željeli pobijediti, u njihovom mentalitetu neodlučeni rezultat ne predstavlja ništa. Mi smo pokušavali što ranije postići pogodak, dijelili smo lopte Šukeru i Staniću, ali su ih zaustavljali prekršajima. Tukli smo tako slobodne udarce Prosinečki i ja, ali obje su lopte završile u živom zidu.

Onda, u jednoj minuti, dva velika uzbuđenja. Na svakoj strani.

Najprije je Soma tukao sa dvadesetak metara, lopta je prohujala pokraj vratnice. U našem sljedećem napadu Stanić je sam probio japansku obranu, došao pred vratara Kawaguchija. Kad se očekivala laka realizacija, ili dodavanje Šukeru koji ga je u stopu pratio, Mario se zbunio i uputio slab i neprecizan udarac. Kakva je to šansa bila... Samo da nam se ne osveti taj promašaj. Što se gotovo i dogodilo. Prosinečki je izgubio loptu na centru terena

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

223

nakon driblinga. Japanski je vezni red predao loptu Nakayami koji se sam spuštao prema Ladiću. Činilo se da ćemo primiti zgoditak. Tukao je Nakayama odlično, ali je i Ladić odlično obranio. Maestralno, ispružio je nogu prema snažnom prizemnom udarcu, bez bacanja je obranio sjajan udarac i spasio nas silnih neugodnosti. “Svaka čast Dražene”, mislio sam. Čuo sam na terenu kako suigrači viču: - To Ladara, samo tako...

Još je Šuker dva puta tukao, no ne iz najpovoljnijih pozicija, i označen je kraj poluvremena.

›› Koliko nas je zapravo igralo Šef se ljutio na Prosinečkog, ali i na ostale. Valjda je Ćiro bio ljutitit zbog one Robijeve izgubljene lopte, ali i zbog naše pomalo pasivne igre (ubijala nas je vrućina). Kasnije je pričao da je tu utakmicu igrao s nekoliko igrača manje.

Odlučio je šef umjesto Štimca uvesti Vlaovića kako bismo dobili više na napadačkoj snazi, Šimić i Stanić su povučeni prema natrag. Šimić je postao stoper, Stanić desni bočni vezni igrač. Malo smo dobili na živosti, borili smo se kao lavovi, ali Japanci nisu posustajali. Koliko su snage imali... Čak su dominirali u prvom dijelu drugog poluvremena. Bilo je i težih udaraca, ali Ladić je bio na razini prvog dijela. Mi smo pak teško dolazili do japanskih vrata.

Umjesto Prosinečkog kasnije je ušao Silvijo Marić, koji se rastrčao sredinom terena i dosta oslabio japansku vezu. Ja sam otišao malo ulijevo i to je bio pravi potez.

Upravo je Marić dodao loptu Šukeru kad je naš najbolji strijelac pogodio prečku nakon prekrasnog loba. Šuker se dugo nije primirio nakon te nezgode. Kad je lopta izašla iz igre, objesio se na tu prečku...

Primivši jednu loptu vidio sam dosta slobodnog prostora na lijevoj strani. Malo sam si poslao loptu u for, dva-tri Japanca su se zatrčala za mnom. Dugo sam vodio loptu, u punom sprintu, objesili su mi se Japanci na leđa, no ja sam vidio prazan prostor ispred sebe i nisam htio pasti. A mogao sam, sudac bi dosudio prekršaj za Hrvatsku. Jurnuo sam

224

naprijed, sve do korner crte. Japanci su već bili iza mene, jedan je pao, drugi zaostao. Vidim da Šuker stoji na drugoj vratnici, nikoga oko njega. Zadnjim snagama centrirao sam loptu, a sve je ostalo Šukerova majstorija. Mali trzaj, udarac po zemlji i lopta ulazi u mrežu.

Naši su navijači bili oduševljeni. S centra sam gledao japansku masu kako beznadno zuri na teren. Poslije sam čitao da su Japanci taj poraz doživjeli tragično.

Ubilježili smo i drugu pobjedu i plasirali se u osminu finala. Prije posljednje utakmice u skupini.

Nakon pozdrava navijačima otrčali smo u svlačionicu. Spontano smo zapjevali “Zovi, samo zovi” i “Večeras je naša fešta”. Osjećali smo silno olakšanje. Mjesecima smo ove utakmice proživljavali unaprijed, sad smo ih konačno apsolvirali. A bili smo i iscrpljeni. Do autobusa smo se vukli poput invalida. Svaki od nas je izgubio nekoliko kilograma. Zanimljivo nam je Ladić pričao: - Evo, i meni se konačno vratilo. Mogu se i ja smijati. Nakon svih onih mojih nesreća, ja sam postao sretan. Bilo mi je teško, jer su Japanci jako pokretni, ne znaš gdje da se postaviš.

Dan-dva nakon utakmice šef je neke hvalio po novinama, druge se nije ustručavao kritizirati: - Mi smo igrali sa šestoricom-sedmoricom igrača. Još mi Prosinečki dribla umjesto da doda loptu. Gotovo skrivi pogodak. Izvuče ga Ladić.

Da bi zaključio: - Ne čujem baš da mi se viče kako sam peder.

Istina. Ćiro je bio presretan.

Stade de la Beaujoire (Nantes, 20. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - JAPAN 1-0 (0-0) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac (Vlaović), Soldo, Bilić, Prosinečki (Marić), Jurčić, Šuker, Asanović, Stanić (Tudor) JAPAN: Kawaguchi, Aihara, Nakanishi, Akita, Soma, Narakashi (Morishima), Yamaguchi, Nanami (Lopes), Nakata, Jo, Nakayama (Okano) SUDAC: Ramdhan (Trindidad i Tobago). GLEDATELJA: 39.500 ŽUTI KARTONI: Prosinečki, Stanić, Nakanishi, Akita, Nanami CRVENI KARTONI: -

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

225

STRIJELAC: 1-0 Šuker (77) IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› Nismo željeli izgubiti, ali željeli smo Rumunje Momčad je lagano prolupala od sreće, zadovoljstva i dobrog raspoloženja. Toliko smo se smijali i dobro zabavljali da smo tražili jedni druge po hotelu kako bismo nastavili zajedničko druženje. Atmosfera je bila fenomenalna. Uopće nas nije brinula Argentina, ta strašna jaka Argentina s Batistutom, Ortegom, Veronom...

Opet smo bili u situaciji kao na Europskom prvenstvu u Engleskoj.

Opet smo mogli povući paralelu s Europskog prvenstva prije dvije godine. I tada smo već u prve dvije utakmice, dvjema pobjedama, osigurali daljnji plasman pa nam se dogodila ona utakmica protiv Portugala. Ćiri sad na pamet nije padala nikakva ekshibicija. Stalno je pričao kako će novinarima dati da izaberu način na koji se treba suprotstaviti Argentini: - S rezervnom ili pravom postavom. Neka odluče njihovi čitatelji!

O čemu se radilo? Ako pobijedimo Argentinu, u osmini finala najvjerojatnije bismo išli na Engleze. U slučaju poraza ili neodlučenog ishoda, sučelili bismo se s Rumunjima. Većina igrača je bila za Rumunje. No, zamislite da sada, nakon onoga što smo doživjeli u Engleskoj zbog Portugala, primijenimo istu metodu s pričuvnom momčadi. Pojeli bi nas... Ćiro je vrlo mudro govorio novinarima: - Nema kalkulacija, zamislite da primimo četiri-pet zgoditaka od Argentine. Onda nam je svejedno protiv koga ćemo igrati dalje. Momčad se nikad ne bi podigla. Mi idemo na pobjedu, pa što bude.

Zanimalo me hoće li Ćiro odmoriti igrače koji imaju žute kartone - to su bili Prosinečki, Šimić, Soldo i Stanić. Nije to učinio. Protiv Argentine se odlučio za najbolju postavu. Bez zadrške. Takvi su zahtjevi stizali iz domovine. Narod je htio najbolje. Govorilo se samo da će Bilić pauzirati kako bi se odmorio. Ni to se nije obistinilo. Svi su zaigrali protiv Argentine.

Ruku na srce, drukčije bi bilo igrati protiv Engleske nego protiv Rumunjske. Većina nas je tako mislila. Mi smo htjeli ići i dalje od osmine finala i priliku smo vidjeli upravo u Rumunjima. Nismo kalkulirali nego

226

smo razmišljali. Opet, Argentinci su silom namjeravali otići na megdan Englezima. Njihov antagonizam traje od falklandskog rata i Maradoninog pogotka rukom na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine.

Mnogi su me pitali kako je igrati utakmicu u kojoj, neću reći da ne želiš pobijediti, nego želiš sačuvati snagu za sljedeće kolo i pritom se ne osramotiti. Mi smo htjeli Rumunjsku, to nije tajna. Ali, istrčali smo s najboljom postavom.

›› Tko zna što bi donijela pobjeda...

Teško je igrati protiv Argentine, svaki je njezin igrač nevjerojatno čvrst na lopti. Rastrčani su i zaigrani. Nikad ne znaš koji je cilj njihovog pasa. Onda je tu Batistuta kojeg, kad je raspoložen, nitko ne može zaustaviti. Mi smo htjeli u toj utakmici, eto, izvući neodlučeno. Gotovo da smo u tome i uspjeli.

Još nešto zaboravih. Ako bismo u osmini finala igrali protiv Rumunjske i prošli, onda bismo u četvrtfinalu igrali protiv Nijemaca. Naših velikih dužnika. Obistinile bi se tada Bobanove riječi iz svlačionice u Manchesteru: - Nadajmo se da ćemo se susresti na Svjetskom prvenstvu.

Da, i o tome smo razgovarali.

Naš je dvoboj protiv Argentine bio relativno nekvalitetan. Ali, u ocjenjivanju se mora uzeti u obzir da su se četvorica naših igrača čuvala žutog kartona, da smo podsvjesno željeli Rumunjsku u sljedećem krugu natjecanja. Na kraju, svi smo se čuvali ozljeda. Drugim riječima, štedjeli smo se. Nismo željeli izgubiti, a nismo bili sigurni bi li nam pobjeda donijela nešto dobro. Tako nije lako igrati.

Jedini pogodak na utakmici primili smo mi. Bilo je to u 37. minuti, Marić je neoprezno vraćao loptu Biliću. Ukrao ju je Ortega i dodao Pinedi, koji je izašao na Ladića i lako ga prevario. Nije nas uzrujao taj pogodak, ali smo sad htjeli izjednačiti. Čak je, zbog previše borbenosti, Boban dobio žuti karton, pa i Soldo, kojem je to bila druga opomena i morao je propustiti sljedeću utakmicu. Eto, to je ono o čemu smo govorili. Uvijek se dogodi nešto loše. Kad se može dogoditi loše. “Požutio” je pri kraju i Jarni zbog prigovora.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

227

Umalo smo izjednačili u drugome poluvremenu, nakon fantastičnog Vlaovićevog sa 25 metara. Lopta je preletjela vratara Rou i udarila u prečku. Bio je to najljepši trenutak utakmice. Vlaović mi je djelovao deprimiran nakon tog krasnog udarca.

Pred kraj su Argentinci još malo stisnuli obruč pred Ladićem, malo promašivali, ali mi smo već bili u svom filmu. U glavi nam se vrtjela Rumunjska. Trebalo je samo pričekati rasplet u drugoj skupini i vidjeti hoće li se to ostvariti.

Blažević je dao jednostavnu izjavu novinarima: - Poraz protiv Argentine ne treba shvatiti tragično. Nama su najvažnije bile prve dvije utakmice. Mi smo i nakon dvoboja s Argentinom teren napustili uzdignute glave. Našoj momčadi se nema što prigovoriti.

Najgore mi je što je Soldo dobio žuti karton.

Još je šef nešto dodao o sucu koji je bio pristran, valjda kako bi novinare skrenuo na sporedni kolosijek i pobjegao nama u autobus. Ćiro nam je dan kasnije rekao: - Ovakvu priliku ne smijemo propustiti!

Inače, utakmicu s Argentinom Ćiro vodio ozlijeđen. Kako? U hotelu u kojem smo bili smješteni Ćiro se sudario sa zatvorenim staklenim vratima. Udario se u čelo i nos. Netko od igrača je prokomentirao: - Dobro da je ostao živ!

Vraćajući se autobusom s aerodroma prema Vittelu, čekali smo na radiju vijesti, da vidimo hoćemo li igrati s Rumunjima ili Englezima. Da bude po našim željama, a znate kakve su bile, trebalo nam je samo da Rumunji ne izgube od Tunisa. A Tunis je, na naš užas, poveo sa 1-0.

Kad su Rumunji izjednačili, svi smo počeli skakati od veselja. Budimo realni, bolje Rumunji nego Englezi. Ćiro je naizgled bio ljutit, ali on je disao s nama. Uvijek, kao i mi s njim. Uvijek.

Stade Lescure (Bordeaux, 26. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - ARGENTINA 0-1 (0-1) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Marić (Vlaović), Soldo, Bilić, Prosinečki (Štimac), Boban, Šuker, Asanović, Stanić ARGENTINA: Roa, Ayala, Vivas, Zanetti (Simeone), Pineda, Almeyda, Paz, Ve-

228

ron, Batistuta, Gallardo (Berti), Ortega (Claudio Lopez) SUDAC: Belqoula (Maroko). GLEDATELJA: 33.000 ŽUTI KARTONI: Jarni, Soldo, Bilić, Boban, Ayala, Vivas, Ortega CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 0-1 Pineda (36) IGRAČ UTAKMICE: Juan Sebastian VERON

›› Guram je njega, gura on mene Slaven Bilić sve se više tužio na neizdržive bolove u leđima. No, nije ni pomislio propustiti neku utakmicu.

- Kud baš sada, pa Rumunje moramo proći! Zaboli me onako, ponekad. Vidiš tko se sve brine za mene, liječnici, fizioterapeuti, vračevi - šalio se Slaven.

Prođemo li Rumunje idemo, dakle, na Nijemce. Brojni njemački novinari i snimatelji očito u to nisu sumnjali, jednog su se dana pojavili na našem treningu.

Počela je grozničava potraga za ulaznicama. Mnogobrojni su nas prijatelji zvali i objašnjavali: - Vozili smo se tridesetak sati, a sad nemamo ulaznica... Gledali smo videokasete s rumunjskih utakmica. Uvijek vam je to tako, što više gledate nekog suparnika, to ga se više plašite. Ćiro baš nije bio pristalica videoseansi. Pogledao bi, zaključio iz prve što je mislio i natrag na posao: - Naravno da nisu loši. Naprotiv. Eto, na prošlom Svjetskom prvenstvu eliminirali su Argentinu.

Vrijeme između treninga kratili smo kartanjem, bilijarom, fliperima, neki su igrali šah... Poslijepodne bi većina zauzela svoja mjesta ispred televizora i čekala prijenose utakmica. Bilo nam je baš dobro, zbog postignutog rezultata sjali smo od sreće, trenirali smo marljivo i bili uvjereni da smo napravili pravi posao što smo “izabrali” Rumunjsku.

Iz domovine smo čuli da je narod “poludio”. Nema nikoga na cesti kad igramo, čujemo da se pripremaju slavlja. Nasmijala nas je najava da cijela Hrvatska želi doći na utakmicu protiv Njemačke. Jedno je bilo sigurno (netko nam je iz osiguranja ispričao): na dvoboj s Nijemcima, ako ga bude, doći će i predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

229

Kako su nas inspirirali zajedničko druženje i super rezultat, bilo je i ludosti. Mario Stanić je obojio kosu u plavo. Zvonimir Boban obrijao je glavu na “kvadratiće” unutar kojih je bio broj 10.

Blažević je stalno nešto mrmljao, ali bilo mu je drago da se ponašamo kao prava klapa. Sve smo ga pitali, štošta nam je odobravao i u našim odnosima nije bilo ni najmanjih poteškoća.

Pričajući o predstojećoj utakmici, dotaknuli smo se i mogućih jedanaesteraca. Od osmine finala nadalje nema neodlučenog rezultata. Svi smo bili dobri izvođači jedanaesteraca, na treningu smo pucali nekoliko serija. Tu ne bi smjelo biti problema. Na kraju su jedanaesterci i odlučili.

Ne pet, nego sam dva. Zapravo, samo jedan koji se dva puta izvodio.

Vidjeli smo da šef ne sprema Prosinečkog za utakmicu u Bordeauxu protiv Rumunja. Između njih je opet tinjalo. Blažević nije bio zadovoljan njegovim igrama. Čak je tvrdio da ne bismo izgubili protiv Argentine da je Robi igrao kako treba. Robiju nije bilo lako, bio je u nemilosti. Ali, nikome se nije žalio, jednostavno nije želio kvariti atmosferu. Pretpostavljam da je venuo. Ali ni jednim potezom nije želio narušiti sklad u momčadi. To može samo velik čovjek, a bio je i velik igrač.

Prije utakmice bili smo u potpunoj izolaciji u malom hotelu u Bordeauxu. To je odlučeno kako bi se izbjeglo da nas uznemiruju navijači, koji su lutali gradom u potrazi za ulaznicama. Mislim da nas je čuvala i naoružana straža.

Stadion u Bordeauxu bio je u hrvatskim bojama. Naših je navijača bilo mnogo, rumunjskih malo. Dočekalo nas je gromoglasno skandiranje “Hoćemo pobjedu”. Prvi smo put na Svjetskom prvenstvu nastupali u pričuvnim plavim dresovima s crveno-bijelim kvadratićima sa strane i na rubovima rukava. Taj nam je dres ostao u prekrasnom sjećanju jer smo u njemu ostvarivali najvažnije pobjede u Francuskoj. A ispočetka nam se baš nije sviđao.

›› Stelea nije normalan Vrućina je bila velika, ali ni blizu kao kad smo igrali protiv Japana.

Postavili smo se čvrsto, no Rumunji su u prvih nekoliko minuta bili bolji.

230

Znali su udariti po golu Petrescu i Moldovan... Ladić je briljirao. Dobro, nisu to bili posebni udarci, no on ih je s velikim samopouzdanjem hvatao, kao i sve centaršuteve, pa smo i mi bili sigurniji kad bismo ga vidjeli u takvom izdanju.

Rumunji su prava, uigrana reprezentacija. Iako im igrači nisu igrali u najboljim europskim klubovima, oni su u zadnjih desetak godina bili u samom vrhu. Shematska uigranost, borbenost i iskustvo bili su im glavne vrline. Od početka je bilo jasno da u ovoj utakmici ne bi trebalo biti mnogo golova. Ćelavi vratar Stelea nas je živcirao svojim paradama. Obranio je snažan Vlaovićev udarac iz daljine, lopta je išla u sami kut. U njegovim je rukama završila lopta i nakon Šukerovog pokušaja, nešto kasnije, kad smo počeli dominirati. Došli smo do svoje poznate spore igre, dugo smo gradili napad, lopta je išla okolo-naokolo sve dok ne bismo vidjeli pukotinu u suparničkoj obrani.

Nakon petnaestak minuta, evo mene u središtu pažnje. Promašio sam najbolju šansu u životu u do tada najvažnijoj utakmici. Boban je pronašao Šukera izvanrednom loptom, Šuker je pobjegao do korner-crte i zavrnuo poluvisoku loptu u sredinu. Ja sam se zatrčao iz pozadine, lopta mi je došla točno na nogu. Tukao sam snažno, iz prve, pod prečku. Vidio sam je već u mreži, gotovo sam podigao ruke da proslavim pogodak. Stelea se izvinuo i skinuo loptu. Nisam mogao vjerovati. U trku sam se primio za glavu i viknuo: - Šta je ovi poludija!?

Dohvatili su me i fotoreporteri. Sutradan su sve novine bile pune mojih fotografija kako se, s nevjericom na licu, držim za glavu. Bila je to prava šansa, nisam loše tukao, ali i Rumunji imaju odličnog vratara.

Udarali smo često prema rumunjskom golu, sjećam se Bobanovog i Jurčićevog pokušaja, no golova nije bilo.

Jedinu pravu rumunjsku šansu upropastio je naš sjajni Ladić. Brzonogi Ilie je pobjegao obrani, dolazio je hitro pred naša vrata. Ladić je točno odmjerio situaciju, istrčao je pravodobno, rukama se bacio rumunjskom napadaču pod noge i čisto izbio loptu. Bilo je gadno.

Kako smo ipak mi češće napadali, tako sam se i ja često nalazio u

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

231

kaznenom prostoru. Što inače nije slučaj. Jedan napad s lijeve strane organizirao je Šuker, dodao je prema meni. Ja sam se naguravao s Popescuom. Ja udarim njega, on mene i tako nekoliko puta. A onda me on, dok je lopta išla prema meni, jednostavno zagrlio i srušio, padajući preko mene. Čuo sam sučevu zviždaljku i erupciju oduševljenja na stadionu.

Sudac je dosudio jedanaesterac za Hrvatsku.

Zna se tko to izvodi. Samo Davor Šuker.

Evo opet nove antologije. Šuker je ležerno postavio loptu na bijelu točku, kako to vole reći radijski komentatori. Pogledao je prema Stelei, prolazeći pogledom kroza nj. Na sučev znak zaletio se, gađao lijevi donji kut i pogodio. Krenuli smo srušiti Šukera u naletu veselja, kad evo suca, Argentinca Castrillija, koji traži da se izvođenje jedanaesterca ponovi. Nismo shvatili zašto je poništio pogodak. Zar je netko od nas prerano utrčao u kazneni prostor? Nisam bio siguran da je bilo tako.

Kasnije je Boban priznao da je nehotice ušao ranije u kazneni prostor.

- Kako sam ja gledao taj drugi jedanaesterac! Bilo mi je gore nego da sam pucao, rekao je Zvone. Šuker je morao pucati još jednom. Mogao je zapravo i netko drugi, prema pravilima. Ne, nije mogao kad je riječ o Šukeru. On je uživao u tim dramatičnim situacijama. Opet je postavio loptu, otišao više unazad. Stao i smirio se. Primio se rukom za vratnu žilu, valjda kako bi izmjerio puls i smirio se. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Neki su naši navijači okrenuli glave od terena. Nisu to mogli gledati. Naravno da je pogodio, to je bilo njegovo svjetsko prvenstvo. Sve je napravio isto.

Hladnokrvno. Kako može?

Bilo je to sve u zadnjoj minuti prvog poluvremena.

Na odmoru smo odlučili pustiti Rumunje malo više naprijed kako bismo imali više prostora za napad. Rumunji su namjeravali napadati, ali to je bilo moguće tek do pola naše polovice. Dalje nisu mogli, nisu ni znali. Dobro smo se kretali, presijecali lopte i čekali priliku da riješimo utakmicu. Imao ju je Šuker, sam se u jednom trenutku kretao prema Stelei. Trebao je zabiti, ali Rumunj mu se sjajno bacio pod noge i spriječio pogodak.

232

Što su se više Rumunji otvarali, to su naši napadi bili opasniji. Umjesto Vlaovića ušao je mali Krpan, koji je nevjerojatnom prodornošću dva-tri puta prestravio rumunjsku obranu. Mogao je zabiti pogodak-dva u zadnjoj minuti. Prije njega promašili su još Boban i Šuker. Mogli smo “razvaliti” Rumunje. No, i ovako je dobro. Ma što dobro. Fenomenalno.

Nakon utakmice svi smo trčali terenom otpozdravljajući navijačima.

Išao je s nama i Ćiro. Mahao je s kapom francuskih policajaca koju je počeo nositi upravo od ove utakmice. U znak solidarnosti s nesretnim francuskim policajcem Nivelom za čiji su se život tih dana borili liječnici. Policajac Nivel stradao je u borbi s njemačkim nogometnim huliganima. Blaževićev potez izazvao je oduševljenje u Francuskoj. Dvije godine kasnije i Ćiro i mi upoznat ćemo Nivela. Bio je naš gost na prijateljskoj utakmici protiv francuske reprezentacije u Zagrebu. Ćiro je oduševljen ušao u svlačionicu, čestitao nam je, pružao ruku.

Nikad ga nisam vidio tako opčinjenog.

- Prvi put u životu nije mi bilo lošeg mjesta u momčadi - reče i ode.

Pjevali smo i skakali u svlačionici. Ušavši u autobus mobitelom smo zvali žene, djevojke, roditelje i prijatelje u domovini. Supruga Katica mi je samo rekla da je Hrvatska poludjela: - Sve je na cesti, nitko nije u kući!

Vraćajući se u Vittel, svi smo pjevali “Maru i Katu”, “Idemo do kraja”, skandirali i vikali. Što smo vikali? “Fasovat će Nijemci”! I pjevali “Djevojku sa sela”.

Stade Lescure (Bordeaux, 30. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA - RUMUNJSKA 1-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Jurčić, Bilić, Stanić (Tudor), Asanović, Šuker, Boban, Vlaović (Krpan) RUMUNJSKA: Stelea, Gheorge Popescu, Filipescu, Ciobotariu, Petrescu (Marinescu), Munteanu, Galca, Gabriel Popescu (Niculescu), Hagi (Craioveanu), Moldovan, Ilie SUDAC: Castrilli (Argentina). GLEDATELJA: 50.000 ŽUTI KARTONI: Bilić, Boban, Popescu, Petrescu, Ilie CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 1-0 Šuker (45., 11 m) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

233

›› “Deutschland auf Wiedersehen”, Hrvatska se trese od slavlja Je li došlo vrijeme za izravnavanje računa? Hoćemo li se osvetiti Nijemcima za poraz u četvrtfinalu Europskog prvenstva u Engleskoj prije dvije godine? Hoćemo li sebi i domovini iznova priuštiti trenutke neviđene radosti?

U Vittelu smo, na televiziji, gledali smo što se događa u Hrvatskoj.

Potpuna euforija. Ljudi kreću avionima, automobilima i autobusima u Lyon, na utakmicu protiv Njemačke. Naše utakmice gledaju se na velikim ekranima u svim hrvatskim gradovima, stotine tisuća ljudi, milijuni su na cesti. Sve je potpuno poludjelo, Hrvatska je proživljavala nikad viđenu euforiju. Da samo znate kako je sve to nas motiviralo! Kako smo zbog tih ljudi željeli pobijediti Njemačku. Osjetiti takvu podršku nešto je najljepše što sam doživio. Nije bilo šanse da Njemačka ne padne.

Kakvo će to tek veselje biti. To ćemo i napraviti. Zašto? Zato jer smo tako odlučili! Ćiro se samo prvi dan nakon Rumunja malo šepirio Vitellom, potom je prionuo poslu. Hvalio je Jurčića. I ja mislim da je taj momak odigrao sjajnu partiju protiv Rumunja. Baš sam ga gledao, skroman i profesionalan, presjekao je bezbroj lopti. Znajući svoje kvalitete i vrline ponašao se racionalno. Uzme loptu, preda i trči dalje. Majstor nad majstorima za ovakve utakmice.

Bilo bi nekorektno ne spomenuti naše domaćine u Vittelu koji su nam pripremili veličanstveni doček kada smo se vraćali iz Lyona, nakon pobjede protiv Rumunjske. U Vittelu se slavilo kao i u Hrvatskoj, svi smo pjevali i plesali, zalijevali se šampanjcem. Nama igračima je bilo najsmješnije kad su Francuzi nosili Ćiru na ramenima. Šef je ponosno rekao da na utakmicu protiv Njemačke dolazi i predsjednik Tuđman. Nakon zadovoljstva tom činjenicom, odmah je ljutito uzviknuo: - Nema ulaznica! Nema ih za nikoga. Za nas su ostavili samo nešto manje od 2000 ulaznica. Gotovo, sve je prodano. Osramotit ćemo se pred ljudima. Što smo se, kog vraga, uopće trudili doći do četvrtfinala?

234

I mi igrači smo bili nezadovoljni raspodjelom ulaznica. Ali, nije bilo druge nego prihvatiti toliko koliko ih ima. Mnoge sam ljude morao odbiti. Svi smo tako učinili. Nema i nema. Gotovo.

Ivanković nam je rekao kako Nijemci po novinama izjavljuju da igramo staromodno. Što smo mogli reći na to? Baš ništa. Očekivali smo utakmicu i osvetu. I to gadnu osvetu. Osjećali smo se puni snage kao na početku turnira.

Dan-dva prije te utakmice došao nam je u posjet Alen Bokšić. Naš najveći pehist. Došao nas je pozdraviti, bodriti, proslaviti pobjedu protiv Nijemaca. Sjećam se tog treninga. Osjećao sam se strašno moćno, svi smo bili puni snage. Shvatio sam tada da se Nijemci nikako ne mogu provući. Ako jedan pogriješi, drugi će ispraviti, vidio sam to.

›› Tuđman: Nemaju šanse Na dan utakmice, nešto iza podneva (utakmica se igrala u 21 sat) bio je organiziran ručak s predsjednikom Tuđmanom. Bili smo zaprepašteni koliko dobro predsjednik poznaje nogomet. Gledao je svaku našu utakmicu, opisivao trenutke koji su ga se dojmili, a najviše nas je nasmijao kad je rekao: - Mislim da Nijemci nemaju šanse.

Potom je dodao: - Napravili ste i do sada veliku stvar. Sad će se u cijelom svijetu malo drukčije i malo ljepše govoriti o Hrvatskoj i hrvatskom sportu. Svima vama, na čelu s izbornikom, moramo izraziti nemjerljivu zahvalnost.

Predsjednik je na poklon dobio hrvatski šal, a mi smo morali na popodnevni odmor. Dogovorili smo se da se vidimo na polufinalu.

- Ako mi obaveze dopuste, volio bih doći, završio je predsjednik Tuđman.

Tribine stadiona u Lyonu bile su prepune naših navijača. Bilo ih je kao nikad dosad, na svim stranama. Kad su njemački nogometaši istrčali na teren, naši su glasno, sa svih strana, zapjevali “Deutschland, Deutschland auf Wiedershen”, a nastavili sa: “Tri komada, tri komada, to je naša nada”. I završili...

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

235

›› Sve skupa to je bio san, najljepši san Opet smo igrali u pričuvnim dresovima za koje smo mislili da namdonose veliku sreću. Izbornik se odlučio postaviti Stanića na desni bok, a Soldu u sredinu da bi pomagao meni i Bobanu. Zadnji čovjek bio je Štimac, s njegove lijeve strane Bilić, s desne Šimić. U napadu Vlaović i Šuker, Jarni je naravno ostao na svom lijevom boku.

Sad smo, nakon točno dvije godine, imali jedinstvenu prigodu vratiti Nijemcima milo za drago. Manchester je bio u našim glavama, Nijemci su se sigurno sjećali te utakmice. Bili smo bolji, budimo malo i bezobrazni, natukli smo ih u toj utakmici u kojoj su nas od početka provocirali.

Ni sada se Nijemci nisu promijenili. Svašta su o nama govorili prije utakmice. Da igramo sporo i slabo, da smo bahati, bezobrazni i prgavi.

Grubi i pokvareni u igri. Da stalno prigovaramo sucima... Naravno, sve su začinili izjavama da će nas se “lako riješiti, jer je riječ o momčadi ispod prosjeka”.

Mi o njima nismo ništa govorili. Samo smo ih čekali.

Nijemci su zaista odigrali svoju najbolju partiju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i izgubili 0-3. Čudesno. Kako smo tek onda mi igrali?

Savršeno u obrani, savršeno u vezi, savršeno u napadu.

Dražen Ladić, naš junak, spasio je nekoliko sigurnih golova. Prava momčad treba i pravog vratara, zar ne? Mi smo u vezi pretrčali kilometre, veći dio utakmice dominirali. A napad? Vlaović i Šuker po jedan gol, onaj najvažniji, prvi, zabio je Jarni. I to kako! Protiv odličnih Nijemaca to je bilo dosta.

Prije utakmice smo pogledali prema svečanoj loži, tamo je bio predsjednik Tuđman, odmah do njega njemački kancelar Helmut Kohl. Malo iznad njih bio je Alen Bokšić. Mahnuli smo im.

Utakmicu smo dočekali dobro zagrijani, jedva smo čekali da počne.

Koliko god bili napaljeni, nismo mogli odmah nasrnuti. Dobro smo se postavili na terenu, no i Nijemci su odlično započeli utakmicu. Bili su dominantni, rastrčani, ali nisu stvarali previše prilika. Kako nisu mogli doći u naš kazneni prostor, često su pribjegavali udarcima iz daljine.

Hassler, Klinsmann, Tarnat tukli su s više od 20 metara, nešto je Ladić

236

ulovio, drugo je otišlo na tribine.

Kad je Jarni prošao malo dublje, Nijemci su zaradili prvi žuti karton. Jarni je po lijevoj strani bježao kao vjetar. Heinrich ga je vrlo grubo srušio s leđa, netko drugi bi za to dobio crveni karton. Nijemcima se za takve prekršaje daje samo žuti.

Onda dolazi Ladićevih pet minuta. Najbolje razdoblje njemačke igre i Ladićeve fenomenalne obrane. Udarac glavom Hamanna, koji je ostao sam poput duha, Ladić je bravurozno obranio. Onda je Bierhoff tukao glavom, lopta je išla u sami kut, Ladić je poletio i zaustavio loptu koja se kotrljala točno prema Klinsmannu. Ovaj je trebao samo podmetnuti nogu i lopta bi otišla u mrežu. Da, ali Ladić se s tla diže poput poskoka i nogom izbija loptu! Dvije strašne intervencije u dvije sekunde. Momci iz obrane dugo su ga tapšali po ramenu.

- Nekad smo mi njega izvlačili, sada nam vraća - rekao je Boban u prolazu.

Imao sam i ja dva pokušaja, jedan s gotovo 30 metara, Kopke je obranio. Probao sam iz slobodnog udarca, stresao sam se koliko je bilo blizu.

›› Jarni je jedva preživio...

Sve smo više bili u napadu, izdržali smo početni njemački uragan i lagano preuzimali igru. Na naš tipičan način s mnogim dodavanjima osvajali smo metar po metar terena. Da bismo potpuno nenadano krenuli u realizaciju.

Tako smo pred kraj prvog poluvremena, nakon dugog napada, izbacili Šukera u orbitu. Davor je krenuo od centra sam prema golu, malo iskosa, na njega je s leđa naletio Worns, podignuo ga u zrak. Šuker je tresnuo na travu poput klade. Odmah sam se sjurio do suca s izbezumljenim pogledom. To je bio mali pritisak, no bespotreban, Norvežanin Pedersen već je imao ruku u džepu, vidio sam, vadeći crveni karton.

Sad je Worns pokušao pritisnuti suca, kleknuo je na pod, no Pedersen se brzo udaljio. Jš su Nijemci trčkarali za sucem, a mi smo se pripremali izvesti slobodan udarac.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

237

Imamo igrača više, sad je prilika. Nisu prošle ni tri, četiri minute, a evo najljepšeg trenutka utakmice. Poveli smo u zadnjoj minuti prvog poluvremena, kao i protiv Rumunjske. Taman da ih “ubijemo”. Jarni je vodio loptu na lijevoj strani, išao lagano prema sredini. Začudo, nitko nije išao prema njemu, Nijemci su očekivali dodavanje nekome od veznih igrača. Jarni nije poznat kao naročit strijelac, do tada u reprezentaciji nije postigao ni jedan pogodak.

Odlučio se Jarni na udarac, jak, po zemlji, strelovit. Lopta je išla u sami lijevi donji kut, Kopke se bacio, ali loptu je jedva očima hvatao.

Tresla se “mala mreža”, tresle su se tribine. Jarni je kleknuo i počeo plakati. Gotovo smo ga ozlijedili bacajući se prema njemu.

U poluvremenu nas je Ćiro upozorio: - Nijemci su najgori kada gube. Sad će navaliti iz sve snage. Morat ćemo pripaziti na obranu. Malo ćemo se povući da izdržimo prvi nalet koji neće moći dugo potrajati. Imaju igrača manje.

Sad su Nijemci krenuli na sve ili ništa, bilo ih je ružno gledati kako se koprcaju u nemoći. Stalno su napadali suca, tukli su nas, htjeli našu reakciju kako bi u incidentnoj situaciji izvukli nešto više. Ni s jednom se sudačkom odlukom nisu slagali. Srećom, sudac Pedersen iz Norveške nije bio kvisling, za razliku od Manchestera ova je arbitraža bila fantastična. Kako nama, tako i njima.

Opet je Ladić morao preuzeti stvar u svoje ruke. Obranio je Bierhoffov poluvolej iz neposredne blizine tako da se i njemački centarfor primio za glavu. Kao i ja nakon sjajne šanse protiv Rumunja.

Mi nismo išli često u napad, a kada bismo otišli, to je bilo pola pogotka. Šuker je mogao sredinom drugog poluvremena riješiti utakmicu, ali je zamalo promašio. Nijemci su žurili i zbog toga griješili u dodavanjima. Stoga se i Boban našao u dobroj poziciji za šut, ali Kopke je obranio.

Kako smo bili sve opasniji, tako Nijemci, s igračem manje, nisu mogli sve snage baciti u napad. Naša je kontra bila ubitačna. Nakon dugog njemačkog napada sijevnuo bi naš protunapad, u prilici su bili Boban i Vlaović, no Kopke je ipak sjajan vratar.

238

›› Šuker: Nema nikoga u njihovoj obrani!

Od silnih njemačkih udaraca iz daljine jedan je morao biti opasan.

Bio je to Hamannov s gotovo 30 metara - sjajnom felšom uzdrmao je vratnicu. No, činilo mi se da je Ladić bio na lopti, da je išla dvadesetak centimetara niže mislim da bi je dohvatio.

Kada su svi Nijemci krenuli u napad, ušao je i Kirsten. U momčadi je bilo više napadača nego veznjaka, ostale su goleme rupe u njihovom zadnjem redu. U pet minuta njihovog juriša mi smo zabili dva gola.

- Nema nikoga u njihovoj obrani - vikao je Šuker.

Nisu prošle ni dvije-tri minute od njemačkog juriša, a mi smo uzeli loptu. Vlaović je išao sam protiv Kohlera prema njemačkim vratima.

Nije ni driblao, ni dodao, tukao je savršeno, slično kao i Jarni. Pogodak za pobjedu, 2-0, lopta je opet u “maloj mreži”. Slao je Vlaović poljupce prema svim tribinama, kimao glavom, hinio hladnokrvnost. A u njemu je vrilo.

Sad su Nijemci na koljenima, zašto im ne dati još jedan? Šuker do tada nije postigao zgoditak, dakle morao je i on doći na red. Izveo je pravo malo remek-djelo, u metru je predriblao dvojicu Nijemaca. Kad je u tu gužvu krenuo i njemački vratar, Šuker je loptu laganim dodirom pospremio ispod njih u mrežu. Nisam mogao vjerovati, razbili smo Nijemce sa 3-0.

Označen je kraj. S Nijemcima se nismo rukovali, očito to oni nisu željeli. Mi smo još dugo ostali na terenu slaveći s navijačima. Šukeru je netko dobacio hrvatsku zastavu, on je s njom paradirao po terenu, mahali smo navijačima do iznemoglosti. Uopće nam se nije dalo ići s terena, mi bismo tamo slavili cijelu noć.

U svlačionici je bio rusvaj. A još kad je ušao predsjednik Tuđman! U očima mu vidimo suze. Mi smo bili ganuti, gledamo predsjednika države u našoj svlačionici, on se trese od uzbuđenja, tresemo se i mi. Što je rekao? Malo je pričao, čestitao nam je i stisnuo šake. Što je trebao reći?

Možda nešto u stilu: “Momci, moglo je biti uvjerljivije...”!

U jednom trenutku, od uzbuđenja i napora, Bobanu je malo pozlilo.

U zoni gdje su nas dočekivali novinari, slavljenička atmosfera.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

239

Naši su novinari bili presretni. Sjećam se da su me zaustavili reporteri Hrvatske televizije. Nije mi se dalo pričati o utakmici, htio sam slaviti.

Na telefon sam čuo da se Hrvatska tresla od slavlja. Svi ljudi su bili na ulicama. Samo sam kratko izjavio: - Ljudi moji, samo da mi je biti doma! Čujem da je doma prekrasno!

Zaista sam želio biti samo na minutu u Splitu, Zagreb, Osijeku, Rijeci, bilo gdje u Hrvatskoj.

U autobusu pjesma: “Hrvatska je prvak svijeta, neka pati koga smeta”. U polufinalu smo s Francuzima!

Stade de Gerland (Lyon, 4. srpnja 1998. godine)

HRVATSKA - NJEMAČKA 3-0 (1-0) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Soldo, Bilić, Stanić, Boban, Šuker, Asanović, Vlaović (Marić) NJEMAČKA: Köpke, Wörns, Tarnat, Kohler, Jeremies, Hamann (Marschall), Hässler (Kirsten), Matthäus, Klinsmann, Heinrich, Bierhoff SUDAC: Pedersen (Norveška). GLEDATELJA: 50.000 ŽUTI KARTONI: Šimić, Šuker, Tarnat, Heinrich CRVENI KARTONI: Wörns STRIJELCI: 1-0 Jarni (45), 2-0 Vlaović (80), 3-0 Šuker (84) IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› “Što je najgore, zaista smo bolji od njih” Igor Štimac je govorio da ćemo igrati u finalu protiv Brazila i pobijediti na jedanaesterce. Bio je opsjednut takvom idejom: - Sanjao sam tako nešto. Misliš da je nemoguće? Zar i ovo do sada nije sličilo snu? Šuker je pričao kako su Nijemci teško podnijeli poraz.

- Sad se vade na suce, kako ih nije sram? Neka zahvale svome treneru koji nas je tako pljuvao po novinama. Što su mislili, da ćemo se predati u prvoj minuti? Zar su zaboravili Manchester? Ma, oni su nas se bojali unaprijed... Boje se i Francuzi. Tek sad se boje. Vidiš da je i njihov premijer Jospin govorio da se nacija treba pripremiti za povijesni polufinalni dvoboj protiv Njemačke. Sad kad smo Njemačku smazali, malo

240

su se zamislili - zaključio je Šuker.

Na povratku iz Lyona u Vittel, nakon pobjede protiv Njemačke, doživjeli smo još urnebesnije slavlje nego nakon pobjede protiv Rumunjske.

Dočekalo nas je doslovce čitavo mjesto. Nitko više u tom gradiću nije navijao za Francusku, svi su se osjećali kao Hrvati. Ljudi su plakali, željeli nas dotaknuti, gledali su u nas kao u božanstva. Dolazile su obitelji s djecom, bake i unuci. Sve što je pokretno u tom mjestu čekalo nas je ispred hotela.

Postavili su nas u mali turistički vlak da bismo kružili mjestom. Ljudi su se penjali na vlak i ljubili nas. Tako nešto još nisam doživio. Suze su nam navirale na oči. U cijelom mjestu špalir dug kilometrima, pred našim hotelom ludnica. Pucnjava, rakete, baloni i skandiranje “Croasi, Croasi”.

Došao je i gradonačelnik Vittela zaogrnut hrvatskim šalom, dovedena je i lokalna limena glazba. Morali smo izlaziti na balkone i pozdravljati okupljeno mnoštvo. Ti su ljudi silno željeli da ostanemo u Vittelu, no nismo mogli. Put nas je vodio u Pariz. Tamo ćemo odigrati još najmanje dvije utakmice, polufinale i potom ili finale ili utakmicu za treće mjesto. Da, došli smo do kraja. Što smo pjevali? “Idemo do kraja”! Često sam u tim trenucima razgovarao mobitelom. Mi nismo bili svjesni što se događa u domovini. Ljudi su nam pričali, nismo to mogli ni zamisliti. Majka i brat su mi rekli da u Hrvatskoj ništa ne postoji osim nas.

- Ljudi niti rade niti spavaju. Samo slave. Ovo Hrvatska nije vidjela prepričavala mi je majka kroz suze. - O ničemu drugome ne razmišljaju. Samo o “vatrenima”.

Oči su mi bile pune suze, nisam mogao govoriti. To je trajalo danima.

Svatko od nas je zvao u svoj rodni grad i pitao kako je tamo. Potom je referirao ostalima. Boban se šalio da “država puca po šavovima od slavlja”. Silno sam želio pojaviti se u Hrvatskoj barem na sekundu. Onako prerušen među ljudima, da slavim, da se veselim. Da grlim znane i neznane... Ćiro se zgražao zbog optužbi njemačkog izbornika Vogtsa da su nam

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

241

pomagali suci: - Neka malo pogleda snimku pa će vidjeti. Previše je deprimiran pa priča svašta.

Na konferenciji za novinare opet je bio u formi: - Zar nije sramota, a za nas pravi motiv, to što su svi francuski igrači unaprijed kao suparnika u polufinalu spominjali Njemačku? Očito baš ne poznaju svjetsku nogometnu scenu. I sad je favorit Francuska, ali i Njemačka je bila favorit.

›› Hvala Gorane Tih smo dana, osim slušanja vijesti o slavlju u domovini, bili zaluđeni gledajući našeg tenisača Gorana Ivaniševića koji je s uspjehom nastupao u Wimbledonu. I on je išao do kraja, do svog trećeg wimbledonskog finala. Nije uspio, ali nas je poticao da i mi idemo do kraja.

Goranove je nastupe posebno emotivno proživljavao Zvonimir Boban, koji je i došao na ideju da na zagrijavanju protiv Francuza obučemo majice na kojima će pisat po jedno slovo da bi, kad stanemo pred fotoreportere, ispalo: Thanks Goran. Naših 11 majica za svako slovo.

Prije polufinalne utakmice s Francuzima obukli smo te majice kako bismo poručili Goranu koliko ga volimo i cijenimo. Da, zaista smo bili u domoljubnom zanosu.

Prije utakmice s Francuskom u Pariz mi je došla supruga i brat s društvom. Dolaze prijatelji..., moji nekadašnji suigrači iz Francuske. A ulaznica nema. Kupio sam ih stotinjak, kakve sam samo veze kopao...

Toliko je još ljudi zvalo, a ja im nisam mogao pomoći. Budio sam Srebrića u dva sata ujutro: - Srebrni, trebaju mi ulaznice, pomozi.

Naravno da ih nije bilo. Srebrić mi je to rekao bez imalo ljutnje, tu noć smo ga valjda budili svakih pola sata.

Srce mi je pucalo, došli su ljudi iz Los Angelesa koji su sa mnom išli u školu. Što da im kažem?

- Nema ulaznica - jedva prozborim.

- Nema veze ako nema - kažu mi.

242

Grozno se osjećam: - Kako nema veze? Moramo nešto srediti - velim znajući da ih je nemoguće nabaviti.

Nema koga nisam tražio ulaznice, šefa, Rožića...

Na kraju sam tim ljudima ipak našao ulaznice. Nisam imao srca ostaviti ih na cesti dok se igrala utakmica. Kupovao sam ih po bilo kakvoj cijeni.

Mislim da je svaki igrač potrošio oko 20.000 maraka na ulaznice. Ne bih htio da me se pogrešno shvati, ne želim isticati koliko smo potrošili.

Ali dijelili smo novac navijačima koji nisu imali gdje prespavati, nekima je trebalo za hranu, drugima za ulaznice, trećima za smještaj. Nismo žalili, pomagali smo koliko smo mogli. Željeli smo pokazati ljudima da smo oduševljeni ime što su došli. Šuker se nije prestajao smijati. Vodio je na ljestvici strijelaca, dosad je postigao četiri zgoditka. Mi smo bili u polufinalu, čekale su nas još dvije utakmice. Smiješio mu se naslov “zlatne kopačke”. Želio je to, ali nešto je želio više. Novinarima je hrabro pričao, njega su strani reporteri najviše tražili. Shvatljivo.

- Hrvatska želi biti prvak svijeta. Sa mnom kao najboljim strijelcem ili ne - potpuno je svejedno. Mislite da ne možemo biti najbolji na svijetu?

Mi ne mislimo. Momčad iz utakmice u utakmicu igra sve bolje. Mi smo sad duplo jači nego na početku natjecanja. I protiv Njemačke su nas mnogi unaprijed osudili na poraz, kao što nas i sada unaprijed osuđujete na debakl protiv Francuske. Znam da nas se Francuska boji, pogotovo što se zna kako su se Francuzi mučili u produžecima protiv Paragvaja i Italije - pričao je Šuker.

Prije nego što smo napustili Vittel morali smo se i za vrijeme treninga skrivati od veselih domaćih navijača i stotina novinara i fotoreportera. Na terenu gdje bismo trenirali čekalo nas je tisuće ljudi. Tko će trenirati u tim uvjetima... Tamo bi Blažević poslao takozvanu pričuvnu garnituru, a prvu momčad bi poveo na trčanje po šumi. Morali smo doslovce bježati od radoznalih francuskih novinara. Mi smo u Francuskoj u tim trenucima bili hit!

Iz Vittela smo, dva dana prije dvoboja s Francuzima, krenuli za Pariz.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

243

Bili smo smješteni u dvorcu Chantilly, luksuznoj građevini za izabrane goste. Javili su nam da predsjednik Tuđman dolazi na utakmicu, štoviše, i ručat će s nama.

Nikad u karijeri nismo istrčali na teren tako neopterećeni. Mi smo se smijali, sprdali, šalili. Nismo glumili, baš smo se tako osjećali. Mi smo svoje napravili. Obukli smo majice s onim slovima, posložili se za slikanje. Lijepo se vidjelo što piše kad smo se stali u dva reda, gornji i donji.

Thanks Goran! Onda smo se opet malo smijali prije početka utakmice, na centru terena. Francuzi su nas u čudu gledali. Kod njih nisam primijetio ni jedan smiješak. Bili su blijedi kao krpe, nisu znali gdje su.

- Vidi ih - govorio sam. - Ovi padaju kao kruške. Od straha ne mogu ni govoriti.

Pokušao sam se zamisliti na njihovom mjestu. Domaćini su, na svom novome stadionu pred 80.000 vlastitih navijača. Od njih se imperativno očekuje uspjeh. Nije im bilo nimalo lako. Oni su u to sve uložili, a sad im na megdan dolazi mala država koja je već postigla čudesan uspjeh.

Mi smo osjećali mali pritisak, ali to nije blizu pritisku kao prije utakmica protiv Rumunjske i Njemačke.

›› To ću pamtiti dok sam živ Gledao sam prema južnoj tribini, na njoj je bilo nekoliko stotina transparenata iz cijele Hrvatske i Europe, više od 5000 navijača. Svi su vikali “Hoćemo pobjedu”. Što smo dočekali! Da naši navijači traže pobjedu u polufinalu Svjetskog prvenstva. Daleko smo dogurali!

Predsjednik Tuđman bio je s nama na ručku. Nije nam ništa poručio samo nam je na odlasku, jer smo žurili na odmor prije utakmice, zaželio sreću. Pogledao sam prema loži. Sjedio je odmah pokraj predsjednika Organizacijskog odbora SP-a Michela Platinija.

Utakmica je počela u mlakom ritmu. Francuzi nisu mogli igrati kako su željeli, mi smo odlično stajali na terenu. Kasnije je to u svojoj knjizi potvrdio i francuski izbornik Aime Jacquet, govoreći kako je u poluvremenu bio potpuno deprimiran i nije znao što reći svojim igračima.

U tom prvome poluvremenu Francuzi nisu napravili baš ništa, samo

244

su tri-četiri puta tukli iz daljine. Najčešće je pokušavao Zidane. Ništa drugo nisu ni mogli. Mi smo preuzimali igru, izveli nekoliko kornera, nije se stjecao dojam da su Francuzi bolji, snažniji i okretniji. Vidjevši da im ne ide prema zacrtanom planu, Francuzi su napravili prvu izmjenu već nakon pola sata, izašao je Karambeu, a ušao Henry. Ništa im nije pomoglo.

Najveću šansu na utakmici imao sam ja. Boban je dodao Šimiću, ovaj je vidio mene u kaznenom prostoru, desetak metara udesno, sa strane.

Morao sam brzo reagirati, tukao sam odmah, ali pokraj gola. Da mi je barem lopta došla na lijevu nogu, kukao sam. Činilo nam se da tu možemo mnogo napraviti.

Na poluvremenu, u svlačionici, Boban se žalio da ima jake grčeve.

- Šefe, ne mogu - rekao je Blaževiću.

- Možeš, ti si mi potreban makar stajao na terenu - odgovarao mu je Blažević. - Gotovi su, vidite da nam ništa ne mogu. Opet ih čekajte na sredini. Sad će oni jurnuti, to je naša šansa.

Boban je istrčao i u drugom poluvremenu.

U prvoj minuti nastavka, događaj koji ću pamtiti dok sam živ. Šuker mi je dao loptu na sredini terena. Ja sam nastavio prema središnjem krugu, pretrčao dva igrača. Instinktivno sam osjetio da je Šuker nastavio prema golu. Bacio sam loptu tamo gdje sam pretpostavljao da će biti Šuker. I bio je tamo, nikog živog pokraj njega. Zaletio se prema Barthezu, Barthez prema njemu. Lopta ispod francuskog vratara ulazi u mrežu.

Kakvom mekoćom Šuker prima loptu, kakav osjećaj za gol, osjećaj za prostor ima. Toliko sam mu puta asistirao za pogodak, no ovo nam je uspjelo najbolje.

Ljudi moji, kakav je to osjećaj, kakva kemija u glavi. Stadion je najprije utihnuo, a potom se prolomilo: “Volim te Hrvatsko”.

Mi smo u tom trenutku bili u finalu Svjetskog prvenstva. Nismo znali za sebe.

Dolazimo na centar. Svih 80.000 ljudi šuti. Gledam francuske igrače.

Nitko ne govori. Gotovi su, doista su gotovi.

Pedesetak sekundi kasnije smo primili gol. Nismo odmah shvatili što nas je snašlo. U tom nam trenutku nije padalo na pamet da može-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

245

mo primiti zgoditak. Kako se tamo našao Thuram, kako nesretni Boban koji je izgubio loptu. Desetak minuta ranije je tražio izmjenu, kako je to moguće...

Stanić, koji je u Parmi igrao s francuskim strijelcem Thuramom, još je na terenu rekao: - Čovjek nikad u životu nije dao gol. Kud baš sada? Čudesno, ali istinito. Desetak minuta nismo mogli shvatiti što nam se dogodilo. Bili smo u transu. Zar više ne vodimo?

Francuzi su dobili na poletu, a nama je trebalo vrijeme da se saberemo. Imao je Vlaović lijep prodor, ali je Barthez njegov udarac obranio.

Blažević je potom zamijenio Bobana, a uveo Marića. Utučeni Boban jedva je došao do Šukera predati kapetansku traku. Vidjelo se da je u nekoliko minuta uvenuo.

›› Zašto je baš danas imao “svoj dan” Onda sam mislio da je Ćiro trebao malo ranije reagirati s izmjenama.

Valjda je i šef bio u šoku, kao i mi na terenu.

Dvadesetak minuta prije kraja Stanićev suigrač Thuram, koji je Bobanu oteo loptu, opet je postigao zgoditak. Nakon dodavanja s Djorkaeffom, Jarni mu se bacao pod noge, no Thuram je imao svoj dan. Lopta je sa dvadesetak metara iskosa uletjela rano u desni Ladićev kut. Neobranjivo i nemoguće. Francuzi su poveli 2-1 a da nisu pravo ni došli do našeg gola. Zar nam je sreća okrenula leđa?

Pet minuta kasnije činilo se da nam kreće nabolje. U jednom francuskom napadu Blanc je udario Bilića u našem kaznenom prostoru bez povoda. Naš ga je igrač samo bolje čuvao. Bilić je možda malo teatralno pao, ali Blancov je udarac bio vidljiv i s vrha tribina. Sjajni sudac Aranda, za kojeg nam je Šuker prije utakmice pričao da je odličan i pošten, odmah je isključio Francuza. Unatoč glasnom negodovanju 80.000 francuskih navijača.

Sad su se Francuzi morali povući, teško smo probijali njihov blok. Čekali smo izmjene, no nije ih bilo. Ćiro je uveo Prosinečkog tek u 89. minuti. Znam da je Robi bio vrlo potišten zbog takvog tretmana. Kako je

246

sudac odlučio da se igra još pet minuta nadoknade, Prosinečki je unio živost u našu igru. Imali smo i jednu pravu šansu. Vlaović je tukao s ruba kaznenog prostora, lopta je udarila nekog Francuza u nogu i dobila takvu putanju da je svisoka padala u Barthezov gol. Obrijani francuski vratar izveo je sjajnu paradu i loptu iz samog kuta bacio u korner. Baš nemamo sreće, rijetko bi tko obranio takav “odbijanac”.

Poslije utakmice gledao sam Zvonu. Bio je posve utučen. Deprimiran do kraja. On je to doživio kao smak svijeta.

Prosinečki je bio ljutit što je tako kasno ušao u igru. Štimac je izgledao slomljen. Bilić nije mogao progovoriti ni riječ. Šuker je zurio u jednu točku. Bili smo slomljeni. Čuo sam samo Ladića koji je govorio: - Za nas je utakmica protiv Nizozemske, dvoboj za treće mjesto, pravi finale.

Nismo ga slušali.

Blažević je francuskim reporterima u groznom stanju izjavljivao: - Ovo je moj najgori dan u životu. Ovako sam se jadno osjećao samo jednom. Kada mi je umrla majka.

Dirljivih scena nakon te utakmice bilo je i suviše.

- Što je najgore, zaista smo bolji od njih - rekao nam je Ćiro.

Malo smo se plašili kako će šef sve to podnijeti. Svi smo bili u teškoj depresiji, takvi nismo mogli igrati protiv Nizozemske, znali smo. Štimac nas je upozoravao: - Ako budemo ovakvi, utrpat će nam Nizozemci pet komada.

Stanić nije dolazio k sebi zbog genijalnosti suigrača iz Parme.

- Čovjek ne može pogoditi gol ni na treningu. A sad nas je “zaklao”.

Stade de France (Pariz, 8. srpnja 1998. godine)

FRANCUSKA - HRVATSKA 2-1 (0-0) FRANCUSKA: Barthez, Thuram, Lizarazu, Dasailly, Blanc, Djorkaeff (Leboeuf), Deschamps, Karembeu (Henry), Guivar’ch (Trézeguet), Zidane, Petit HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Soldo, Bilić, Asanović, Stanić, Šuker, Boban (Marić), Vlaović (Prosinečki) SUDAC: Aranda (Španjolska). GLEDATELJA: 80.000 ŽUTI KARTONI: Šimić, Asanović, Stanić CRVENI KARTONI: Blanc

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

247

STRIJELCI: 0-1 Šuker (46), 1-1 Thuram (47), 2-1 Thuram (80) IGRAČ UTAKMICE: Lillian THURAM

›› Dajte mi tu medalju i idem kući Željeli smo osvojiti brončanu medalju. No, nakon dvoboja s Francuskom znali smo da to nismo u stanju. Bili smo jadni i frustrirani. Svi smo se osjećali isto. Bezbroj smo puta prepričavali najvažnije trenutke nesretne utakmice protiv Francuske. Što smo više razgovarali bilo nam je lakše i polako smo shvaćali da naš posao u Francuskoj nije gotov. Znali smo što najprije moramo napraviti. Vratiti kapetana u život, po svaku cijenu. On je bio u strašnom raspoloženju. Potom moramo pobijediti Nizozemce i okititi se broncom.

- Uopće mi se nakon svega ne vraća u Hrvatsku. Tko će ljudima objasniti - zapomagao je Boban.

Jedan dan mi je u posjet došla supruga. Pitam Ćiru mogu li prespavati izvan hotela. Dopustio mi je: - Vrati se ujutro i javi mi se.

Malo sam se opustio u društvu obitelji i ujutro vratio u hotel. Dolazim u sobu, cimer mi je bio Štimac. Otključavam vrata i vidim Bobana kako spava u mom krevetu. Očito, on i Igor su čitave noći razgovarali.

Drugi je dan Boban već bio nešto bolje raspoložen. Iako je stalno govorio: - Kud se to baš meni moralo dogoditi.

Naš si kapetan nikako nije mogao oprostiti pogrešku, ja bih prije rekao nesmotrenost, koja nas je stajala preokreta protiv Francuza. No, nogomet je satkan od pogrešaka. Dobro veli Ćiro: “Kad bi sve bilo idealno, bez pogrešaka, svaka bi utakmica završavala bez golova”.

I Ćiro se trudio izvući Bobana iz depresije. Znao je i da protiv Nizozemaca mora staviti Prosinečkog ako želi dobiti utakmicu.

Na dan utakmice odjednom smo postali drugi ljudi. Sve smo zaboravili! Znali smo da ćemo se najbolje “izliječiti” ako pobijedimo. I Boban je izgledao drukčije, maksimalno se koncentrirao na utakmicu.

Nizozemci su nam na terenu izgledali stravično snažno. Sve prokušani borci. Ćiro nam je govorio da je zapravo Nizozemska najbolja na

248

svijetu, a ne Francuska i Brazil. Nizozemci su doista najbolje igrali na tom prvenstvu.

›› Zaista su bolji od Francuza Započela je teška utakmica u kojoj su Nizozemci sve podredili napadu. Opet se Ladić dokazivao, skidao je sve živo, dovodio Nizozemce do očaja. Gledao sam Bobana, trčao je kao sumanut, bacao se, uklizavao, htio je sam “pojesti” sve do jednog Nizozemca. Prosinečki je isto bio sjajan, opet smo nas trojica igrali zajedno i išlo nam je.

Na nizozemske napade uzvraćali smo jurišom. Poveli smo brzo, već nakon petnaestak minuta. Prosinečki je u kaznenom prostoru sjajnom fintom okrenuo nizozemske braniče i po zemlji, snažnim udarcem, prevario vratara. Mirno je stao pokraj gola i raširio ruke. Osjetio je silnu zadovoljštinu, znao sam.

Nizozemci su i dalje stvarali šanse, ali Ladić je bio nenadmašan. Čovjek je branio strašno. Iako je Zenden postigao gol sa 18 metara, Ladić je uvjerljivo bio najbolji igrač utakmice.

Osjetio sam u tom trenutku da su Nizozemci bolji od Francuza. Igrali su glatko, superiorno, silovito. Nitko protiv nas nije stvorio toliko šansi.

Naša je sreća bila u tome što smo imali fenomenalnog Ladića.

Međutim, gol smo opet postigli mi. I to pobjednički. Prosinečki je oduzeo loptu na sredini terena, lijepo ju je dovukao do mene. Ja sam kratko dodao Bobanu, a naš je kapetan (na to je dodavanje kasnije bio silno ponosan) lagano loptu dao Šukeru, malo njemu u prostor. Šuker je, ciljajući prije nego što će dotaknuti loptu, šutirao ravno u ugao “male mreže” i vratnice. Staam ga je pokušao blokirati, no Šuki ga je nadmudrio, lopta je prošla kroz Staamove noge. Sjajan pogodak. Šuker je tim golom postao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, a mi ćemo osvojiti brončanu medalju ako se obranimo. Naravno da ćemo se obraniti, s takvim Ladićem to će biti lako.

U tom je trenutku sve izašlo iz nas. Nizozemci su krenuli žestoko, boljela ih je eliminacija protiv Brazila. No, naša je volja, da baš tako mislim, bila jača. Rukama i nogama smo branili naš gol, Ladić je više bio u

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

249

zraku nego na zemlji. Bodrili smo jedan drugoga, pomagali si. Već sam na terenu razmišljao kako ću dobiti tu vražju medalju, ući i odmoriti se u svlačionicu i konačno krenuti kući. Svega mi je bilo navrh glave. Ali, da to bude tako, još sam morao ginuti na terenu. I zato mi to nije bilo teško. Bila mi je puna kapa svega.

S posljednjim sam zviždukom osjetio vrtoglavicu. Konačno je sve gotovo. Dajte mi tu medalju i idem kući. Svi smo bili iscrpljeni. Odigrali smo protiv Nizozemaca kao u transu. Iako sam jedva čekao da sve završi, novinarima sam kasnije rekao nešto posve drugo: - Protiv Nizozemske smo najbolje pokazali da smo se odmaknuli od balkanskih manira. Iskazali smo europski mentalitet koji se ne zadovoljava postignutim, nego teži još višem, boljem. Šteta što prvenstvo završava, osjećam da bih još mogao igrati.

›› Gdje nam je mogao biti kraj Veselili smo se na travnjaku i čekali da se na središnjem dijelu terena napravi pozornica na kojoj smo trebali primiti brončane medalje. Medalje nam je uručio Sepp Blatter, a Ćiro je dobio veliku plaketu. Pjevali smo na pozornici, pozirali fotoreporterima, mahali zastavama. I gledali Nizozemce kako u suzama sjede nedaleko od nas. Znali smo kako im je. Dva poraza u četiri dana. Teško je to izdržati. Ne smijem ni pomisliti kako bismo se mi osjećali da nam se to dogodilo.

Bili smo razdragani i veseli, ali sa zadrškom. Još nas je pekla Francuska, još smo razmišljali gdje nam je mogao biti kraj. Šuker je postao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva. Hajde, barem je on svjetski prvak: - Za nas je utakmica s Nizozemskom zapravo bila pravi finale i zato je pobjeda prekrasan razlog za moju neizmjernu sreću. Hvala Bobanu što me pronašao pri pogotku, sretan sam što vodim na listi strijelaca s izgledima da na tom mjestu i ostanem. No, iako je lijepo biti prvim strijelcem svjetskog prvenstva, odrekao bih se tog naziva kad bi trebalo birati između osobnog uspjeha i uspjeha reprezentacije - čuo sam Šukera kako daje izjavu.

250

Ćiro je govorio da bismo se i s Brazilcima lako obračunali.

Znam, znam da bi se Hrvatska možda raspala od slavlja da smo postali prvaci svijeta. Opet, volio bih da je bilo tako. Zbog nečega smo bili posebno sretni: idemo kući! Trenutke do odlaska kratili smo laganim razgovorima. Slušali smo Ćiru kako priča ljudima oko sebe: - Medalju ću na kraju pokloniti čovjeku bez kojega mi danas ne bismo bili ovdje. Da nije bio dr. Franje Tuđmana, ne bi bilo slobodne i neovisne Hrvatske, samim time ni ovih sjajnih mladića ujedinjenih pod hrvatskim stijegom koji su, pod mojim vodstvom, napravili ovako grandiozan rezultat.

Onda je lamentirao o utakmici za treće mjesto: - Svaka čast Nizozemcima, pokazali su svu svoju snagu i raskoš i nisu bez razloga slovili kao prvi favoriti prvenstva. Stoga je naša pobjeda još vrednija, jer je trebalo i mudrosti i hrabrosti doći do nje. Upravo je zato pobjeda za mene podjednako značajna, kao što je značajno biti treći, a ne četvrti na svijetu. Spominjete i sreću koja nas je pomazila u ovoj utakmici. Što pričate, sreća prati hrabre, a ja sam najhrabriji, zajedno sa svojom momčadi, taktički izvrsno pripremljenom.

I Nizozemci su htjeli pobijediti, ali mi smo izvukli dodatnu snagu koju imaju samo najveći.

Sve je bilo smirenije i opuštenije. Konačno je i Boban dobio boju u licu: - Mislim da je našom pobjedom i trećim osvojenim mjestom zaboravljeno ono što će me proganjati još godinama. Ovih dana uopće nisam spavao. Najradije bih nestao s lica zemlje zbog one nesmotrenosti i pogrešno dodane lopte, zbog koje nam je najvjerojatnije izmaknuo finale. Sad sam konačno malo bolji jer mislim da sam svojom igrom pripomogao pobjedi protiv Nizozemske, a posebice sam sretan što je moja lopta dovela Šukera u poziciju za pobjedonosni pogodak. Svi smo se zapravo veoma trudili da Šukeru dodajemo lopte kako bi postao najbolji strijelac svjetske smotre.

Odlazak kući bila je kruna svega. Još su nam u avionu rekli da nas u Zagrebu čeka 200.000 ljudi, od zračne luke pa sve uz cestu do Trga Francuske Republike na kojem nam je priređen doček. Dobro da smo tada izvukli živu glavu, navijači su nas gotovo rastrgli. Ćiro je u sveopćoj

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

251

gužvi ostao bez naočala. Osjećali smo se kao rok zvijezde. I mi smo pjevali na pozornici pred stotinu tisuća ljudi i još morali izlaziti na bis.

Sve je bilo krasno, sve je bilo za pet kada voliš nogomet.

U trenucima najvećeg slavlja mislio sam na svoju obitelj. Nisam mogao dočekati trenutak kada ću ih sve vidjeti...

Park Prinčeva (Pariz, 11. srpnja 1998. godine)

HRVATSKA - NIZOZEMSKA 2-1 (2-1) HRVATSKA: Ladić, Jurčić, Jarni, Štimac, Soldo, Bilić, Asanović, Prosinečki (Vlaović), Šuker, Boban (Tudor), Stanić NIZOZEMSKA: Van der Sar, F. de Boer, Stam, Davids, Numan, Jonk, Cocu (Overmars), Bergkamp (Van Hooijdonk), Kluivert, Seedorf, Zenden SUDAC: Gonzalec Chavez (Paragvaj). GLEDATELJA: 50.000 ŽUTI KARTONI: Jurčić, Štimac, Asanović, Stanić, Davids CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Prosinečki (16), 1-1 Zenden (21), 2-1 Šuker (36) IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› Prizemljenje u Dublinu Ubrzo nas je čekao kvalifikacijski ciklus za Europsko prvenstvo 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj. U skupini smo s Republikom Irskom, Jugoslavijom, Makedonijom i Maltom. Naravno da smo bili favoriti skupine, od nas se očekivao izravan plasman na europsku smotru, nije se uopće razmišljalo o osvajanju drugog mjesta i traženje puta do EP u dodatnim kvalifikacijama.

Jasno, poseban će pritisak izazvati utakmice s Jugoslavijom. Prvi put će snage odmjeriti dvije zemlje koje su donedavno bile u ratu. Samo zbog tih dviju utakmica osjećali smo nervozu, iako smo znali da će i ostali suparnici žestoko krenuti na nas. Protiv trećeg na svijetu svatko igra punom snagom.

Meni je nakon Svjetskog prvenstva najviše smetalo što smo bili na meti - bezrazložnih - kritika zbog posjeta predsjedniku Tuđmanu na Brijunima. Nas četvorica, Boban, Šuker, Štimac i ja, pozvani smo na dva-tri dana u rezidenciju predsjednika Tuđmana, očito nam je državni

252

poglavar želio čestitati na uspjehu. Neki su to jedva dočekali da nas optuže kako smo na Brijunima tražili povlastice. Bože moj! Nitko od nas nije ni pomislio na privilegije, niti nam ih je itko ponudio. Pozvao nas je predsjednik države i nama je to bilo veliko priznanje. Zar se toga moramo sramiti? Zaista nije ugodno što se čovjek za to mora opravdavati.

Za tih europskih kvalifikacija, kao da je stalno bila prisutna neka čudna sila koja nas je optuživala za neke grijehe. Istina, nismo odigrali kvalifikacije na očekivanoj razini. Bilo je tu i objektivnih okolnosti, odgoda utakmica, neregularnosti, no za kasniji neuspjeh sami smo bili krivi.

No, često su nas i unaprijed optuživali, što je unosilo nemir i nezadovoljstvo.

Sa zanimanjem smo pratili i hoće li Ćiro ostati izbornik. Dugo, dugo je trajalo natezanje Hrvatskog nogometnog saveza i Ćire Blaževića.

Napokon, predsjednik Saveza Branko Mikša potpisao je s Ćirom novi ugovor. Bilo nam je drago. Još smo kanili zajedno sa šefom do uspjeha.

Prije Dublina osjećali smo tremu, do tada nismo igrali ni jednu utakmicu kao planetarno poznati nogometaši. U Dublinu, takve su bile vijesti, čekat će nas pun stadion i protivnik motiviran da nadvisi trećeplasiranog na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Otputovali smo bez Šukera, Bokšića, Vlaovića, Stanića i Bilića. Dakle, bez pola momčadi i bez cijelog napadačkog reda. Jasno je da smo bili oslabljeni. Bili smo i umorni, iscrpljeni, iscijeđeni nastupima za svoje nove klubove. Jednostavno, nismo bili raspoloženi.

To nije bilo sve. Prosinečki je odlučio da neće igrati za reprezentaciju dok je Blažević izbornik. Način na koji ga je Blažević tretirao u Francuskoj shvatio je kao izravni napad na sebe i odlučio se povući. Shvaćao sam njegovo stanje, ali bilo mi je veoma žao što ostajemo bez vrhunskog igrača. U Dublinu bi nas, primjerice, spasio.

›› Kad su poveli 2-0 došli smo sebi Blažević je znao kakve opasnosti vrebaju u Dublinu. Pokušao je složiti momčad na svoj prokušani 3-5-2 način. No sve je palo u vodu već nakon prvih nekoliko minuta. Publika nas je dočekala gromogla-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

253

snim pljeskom, što je bila nagrada za naše ostvarenje u Francuskoj, a onda bučno počela navijati za svoje. Irci su krenuli snažno. I već nakon petnaestak minuta, nismo mogli vjerovati, vodili sa 2-0. Sve je nalikovalo utakmici protiv Danske u Kopenhagenu. Te dvije utakmice, protiv Danske i Irske u gostima, bile su uvjerljivo naše najlošije partije.

Igrala se četvrta minuta, Roy Keane je prekršajem zaustavio Bobana na sredini terena, ali sudac se nije oglasio. Lopta je dospjela do Babba koji se sudario sa Šimićem. Nismo mislili da će sudac pokazali jedanaesterac, posebno ne nakon nedosuđenog prekršaja na Bobanu. No Portugalac Pareira je, unatoč našem bučnom negodovanju, dosudio najstrožu kaznu. Zgoditak je postigao Irwine.

Nije prošlo ni desetak minuta, a opet smo morali po loptu u mrežu. Nakon Tudorove nesmotrenosti, lopta je odletjela u korner. Nakon nabacivanja Roy Keane je bio najviši i na tipično otočni način, glavom, poslao loptu u mrežu.

Tek smo tada došli sebi. Potpuno smo se koncentrirali, dominirali, no Irci znaju igrati odličnu obranu, naučenu u engleskim klubovima.

Dvaput je Stanić bio u dobroj akciji, no njega su Irci posebno čuvali. Sigurno su gledali kasete sa Svjetskog prvenstva pa su ga primijetili. Imali su i Irci pravu šansu, ali Ladić je dobro ukrotio Carsleyjev pokušaj.

Morali smo pričekati nastavak. Irci su se postavili ispred kaznenog prostora, a mi se potpuno otvorili. Umjesto Marića na terenu je bio Pamić, no ništa nismo uspjeli napraviti. Štoviše, u toj velikoj želji, nervozni, dobili smo još dva crvena kartona. Najprije je Boban srušen u irskom kaznenom prostoru i to je trebao biti jedanaesterac. Prekršaj je bio iste težine kao i Šimićev na Babbu. Onda je Pamić promašio lijepu šansu. Irci su uzvratili, Carsley je pogodio vratnicu. Stanića su grubo zaustavljali i naš se napadač u jednom trenutku zaletio da bi oduzeo loptu irskom obrambenom igraču, ovaj je pao, a Stanić je dobio drugi žuti karton. S igračem manje i dalje smo pritiskali, no s dva igrača manje to nismo uspjeli. Nekoliko minuta kasnije isključen je Jurčić, nije dopustio da ga guraju na centru pa se malo jače branio. Poslije toga više nismo imali što tražiti protiv jakih Iraca.

Bili smo utučeni, nismo očekivali da ćemo tako lako posrnuti.

254

Nismo se htjeli opravdavati umorom, no o umoru smo glasno počeli pričati kad smo čuli ostale rezultate kvalifikacija za EP: Francuzi, svjetski prvaci, osvojili su samo bod na Islandu, Englezi su izgubili od Švedske, Danska je kod kuće osvojila samo bod protiv Bjelorusije. Svaka reprezentacija koja je bila u Francuskoj razočarala je na startu europskih kvalifikacija. Ćiro se opravdavao nekompletnom momčadi: - Bez Šukera i Bokšića, pa i Vlaovića naravno, mi ovdje nismo imali što tražiti. S njima bismo pobijedili. Nitko ne može nadoknaditi takav tercet napadača. O isključenjima ne bih razgovarao, sudac je mogao biti i bolji, to je sve što bih rekao.

Boban mi je rekao: - Opet ista priča. Sad više ni jednom ne smijemo kiksati.

Stadion Lansdowne Road (Dublin, 5. rujna 1998. godine)

REPUBLIKA IRSKA - HRVATSKA 2-0 (2-0) REPUBLIKA IRSKA: Given, Babb, Irwin, McAteer, Cunningham, Roy Keane, Kinsella, Duff (Kenna), O’Neill (Cascarino), Staunton, Robbie Keane (Carsley) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Soldo (Tokić), Tudor (Krpan), Asanović, Jurčić, Stanić, Boban, Marić (Pamić) SUDAC: Pereira (Portugal). GLEDATELJA: 34.000 ŽUTI KARTONI: Kinsella, Robbie Keane, Tudor, Stanić, Pamić CRVENI KARTONI: Stanić, Jurčić STRIJELCI: 1-0 Irwin (5., 11 m), 2-0 Roy Keane (16) IGRAČ UTAKMICE: Roy KEANE

›› Na Malti se pojavio Vugrinec Kako je rekao Boban, u dvije sljedeće utakmice nismo smjeli izgubiti ni bod. Prvo smo išli na Maltu. U takvim utakmicama navijači unaprijed upisuju pobjedu, a tako ih je teško igrati. Iako je Malta zaista među najslabijim europskim reprezentacijama, ozbiljnost je uvijek potrebna.

Kako igrač postaje ozbiljan? Tako da i u najlakšim utakmicama pokazuje najviše želje. Znao sam to, iako sam znao biti i potpuno drukčiji.

Na toj se utakmici (opet) pokazalo da više nikoga ne možeš pobijediti ako nisi spreman trčati do maksimuma, utakmicu shvatiti posve

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

255

odgovorno. Mi smo najvjerojatnije cijelo prvo poluvrijeme odigrali u stilu “lako ćemo”. I što se dogodilo? Maltežani su na odmor otišli sa 1-0 prednošću. Nismo postigli zgoditak, u nastavku je trebalo napraviti preokret. Pogodak smo primili iz jedanaesterca, bio je to jedini napad domaćina u prvih 45 minuta. Mi smo pucali barem desetak puta. I to je nogomet. Jedan od rijetkih sportova u kojem slabiji može pobijediti boljega.

U nastavku je Ćiro umjesto Vučka uveo Vugrineca i to se pokazalo pravom kombinacijom. Mi smo se rastrčali i pitanje pogotka u mreži Maltežana bilo je pitanje trenutka. Nakon jednog kornera najviši je bio Šimić i donio izjednačenje. Potom je sa dva lijepa pogotka - jednim zaista svjetskim, iz daljine - Vugrinec sve riješio. Na kraju je Šuker pogodio za 4-1, kakva bi to bila pobjeda da Šuker ne postigne pogodak.

Sad nas je čekala Makedonija u Zagrebu, a potom Jugoslavija u Beogradu. Do gostovanja u Beogradu bilo je još dosta vremena, pa je Savez pripremao seriju jakih prijateljskih utakmica kako bismo se pripremili za dvoboj koji je već tada punio novinske stupce. Mogu slobodno reći da nas je to počinjalo opterećivati. Kao da je samo Jugoslavija u skupini.

Na kraju će nas takva razmišljanja stajati i plasmana u Belgiju i Nizozemsku.

U priči iz Malte veselilo nas je što se pojavljivao novi, mladi val igrača koji bi nas uskoro mogli dostojno zamijeniti. Eto, Vugrinec je pravi igrač, odličan napadač koji je baš tom utakmicom počeo graditi temelje ostanka u najboljoj vrsti. Bili su tu još Tudor, Marić, Vučko…

Stadion Taali (La Valletta, 10. listopada 1998. godine)

MALTA - HRVATSKA 1-4 (1-0) MALTA: Muscat, Chetcutti, Buttigieg, Spitteri, Zahra (Sixsmith), Debono, Brincat, Suda (Saliba), Bussutil, Camilleri, Agius (Zamiz) HRVATSKA: Ladić, Šimić (Tokić), Jarni (M. Cvitanović), Tudor, Soldo, Šarić, Asanović, Marić, Šuker, Boban, Vučko (Vugrinec) SUDAC: Benedik (Slovačka). GLEDATELJA: 2000 ŽUTI KARTONI: Spitteri, Soldo, Šuker CRVENI KARTONI: -

256

STRIJELCI: Suda (29., 11 m), 1-1 Šimić (54), 1-2 Vugrinec (67), 1-3 Vugrinec (74), 1-4 Šuker (82) IGRAČ UTAKMICE: Davor VUGRINEC

›› Boban nas je spasio protiv Makedonije Makedonija u Zagrebu. Ništa lakše! Zar ne? Svi smo tako mislili. Makedonija se očekivala kao zec na ražnju. No, bila je to paklena utakmica u kojoj smo se izvlačili sve do samog kraja. Samo zato što je sve počelo loše od prve sekunde. Jednu neopreznost naše obrane već je u drugoj minuti iskoristio Ćirić i opet smo morali sustizati rezultat.

Na sreću, Šuker je izjednačio već nakon četvrt sata. Ali, do pobjede u tim kvalifikacijama se nije dolazilo lako. Priznajem, bili smo malo razočarani slabim posjetom. Bila je to prva domaća utakmica nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu. Na povratku iz Francuske u Zagrebu nas je čekalo gotovo 200.000 ljudi. Sad, na utakmici protiv Makedonije, okupilo ih se samo nešto više od 10.000. Kako brzo splasne oduševljenje...

U takvom otužnom ambijentu mi smo se mučili s Makedoncima.

Bila je to, na našu veliku sreću, večer Zvonimira Bobana. Kad nikome od nas nije išlo, on bi sve sam povukao. Kao što je povukao u posljednjoj minuti prvog poluvremena kad je snažnim udarcem probio makedonskog vratara Miloševskog.

To još nije značilo i pobjedu, sukladno navikama u kvalifikacijama iznova smo sve uprskali. Makedonci su izjednačili već nakon nekoliko napada u nastavku. Obrana je zaspala.

A nama nije išlo. Umjesto mene je ušao Šarić. S radošću sam s klupe proslavio pobjedonosni pogodak našeg kapetana. Prošlo je dosta vremena, u sljedećih 20 minuta znali smo se postaviti i sačuvati pobjedu.

No, bilo je vidljivo da nam u Skopju neće biti lako.

Stadion Maksimir (Zagreb, 14. listopada 1998. godine)

HRVATSKA - MAKEDONIJA 3-2 (2-1) HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Soldo, Tudor, Asanović (Šarić), Stanić (Jurčić), Šuker, Boban, Marić

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

257

MAKEDONIJA: Miloševski, Sedloski, Šainovski, Zaharijevski, Nikolovski (Stojanovski), Stavrevski, Micevski (Gosev), Lazarevski (Božinov), Sakiri, Trenevski, Ćirić SUDAC: Levnikov (Rusija). GLEDATELJA: 12.000 ŽUTI KARTONI: Šarić, Jurčić, Zaharijevski, Lazarevski CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Ćirić (2), 1-1 Šuker (16), 2-1 Boban (45), 2-2 Šainovski (55), 3-2 Boban (70).

›› Počela je mobilizacija za Beograd Prijateljska utakmica protiv Danske u Splitu bila je organizirana kao svojevrsna priprema za beogradsku utakmicu protiv Jugoslavije. Poraženi smo tada u Splitu, nezasluženo, pogodak je postigao Sand iz čistog zaleđa. Ali, to u tom trenutku nije bilo bitno. Mi smo željeli doći u Beograd što uigraniji, što spremniji. Bilo nam je drago da imamo dosta provjera.

Nešto me na toj utakmici zaista zaboljelo. Naime, velike je neugodnosti tada doživio Davor Šuker. Želio je izvesti jedan slobodan udarac, publika je bila protiv. Tukao je dobro, ali nije pogodio. Odmah ga je ono malo gledatelja uzelo na zub. Sad je i Šuker slušao ono što su već odslušali Ladić, Blažević... Vrijeđanje je potrajalo nekoliko minuta i Šuker je napravio ono što igrač ne bi smio. Razljućen ružnim povicima, publici je pokazao srednji prst. Atmosfera na tribinama nakon toga je bila još gora.

Moje mišljenje? Šuker nije bio u pravu, ali nisu ni gledatelji. Zar Šuker, naš najbolji strijelac svih vremena, nema pravo izvesti slobodan udarac?

Sjećam se da je jednom Igor Štimac, nakon poniženja i pred zagrebačkom i pred splitskom publikom, zavapio: - Najbolje bi bilo da uopće ne igramo na Maksimiru i na Poljudu.

Valjda ima nekoga tko nas hoće!

Niti je meni ugodno kad Šukera vrijeđaju u Splitu, niti je Šukeru drago da ja to doživljavam u Zagrebu.

Dvoboj protiv Jugoslavije u Beogradu trebao se igrati za mjesec i pol

258

dana, 27. ožujka. Mi smo već bili dosta napeti. Ćiro je na dan utakmice protiv Danske u Splitu avionom hrvatske vlade odletio do Malte i gledao utakmicu Jugoslavena i Maltežana. Jugoslavija je pobijedila sa 3-0, a Ćiro je govorio da pretpostavlja s kojim će nam se sastavom Jugoslaveni suprotstaviti u Beogradu.

Nakon Danske, šef je rekao da smo izgubili od spremnije momčad i da je naš najveći problem to što većina igrača ne igra redovito za svoje klubove. Predsjednik Saveza Vlatko Marković odmah je rekao da će hitno organizirati još jednu prijateljsku utakmicu prije odlaska u Beograd.

Rečeno - učinjeno.

Stadion na Poljudu (Split, 10. veljače 1999. godine)

HRVATSKA - DANSKA 0-1 HRVATSKA: Mrmić (Pletikosa), Štimac, Šimić (Tokić), Milinović, Jarni, M. Cvitanović, Stanić (Šarić), Asanović (Rapaić), Soldo, Boban, Vlaović (Peternac, Šuker) DANSKA: Schmeichel, Colding, Henriksen, Hoegh (Frederiksen), Heintze, Helveg Alan Nielsen (Larsen), Thomsen (Brian Nielsen), Molnar SUDAC: Vessier (Francuska) GLEDATELJA: 7000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Sand (65) IGRAČ UTAKMICE: Peter SCHMEICHEL

›› Reprezentacija ipak s Ladićem Provjera je organizirana u Ateni, protiv Grčke. Ja nisam trebao ići na okupljanje u Zagreb jer sam te godine živio u Ateni i igrao za Panathinaikos. Tu utakmicu pamtim po “slučaju Ladić”. Naime, Ladić je u jednom trenutku odlučio da više neće nastupati za reprezentaciju, s čim se Ćiro nikako nije mogao pomiriti.

Ladiću je pomalo svega bilo preko glave, nagovaranje da se vrati u reprezentaciju zbog bitne beogradske utakmice trajalo je danima.

Atena i dvoboj s Grcima bili su uvertira za Beograd. Ispričali su mi da je Ćiro bio veoma sretan zbog Ladićevog povratka. U akciji vraćanja Ladića u reprezentaciju sudjelovalo je mnogo ljudi, i iz Saveza i iz njegovog

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

259

kluba Dinama, koji se tada zvao Croatia.

Bio sam domaćin mojim suigračima, proveli smo dva nezaboravna dana. Prisjetili se one teške utakmice protiv Grčke prije dvije godine, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Dakako, pričali smo i o gostovanju u Beogradu. Nimalo se nismo plašili te utakmice. U ovih osamdevet godina prošli smo sito i rešeto, pa kako bismo se plašili. Istina, postojala je mogućnost odgode utakmice zbog rata na Kosovu i najavljene vojne intervencije NATO-a. Mi o tome nismo razmišljali. Spremali smo se kao da sigurno idemo u Beograd.

S Grcima smo odigrali izjednačenu utakmicu, iako smo početkom nastavka bili u minusu sa zabrinjavajućih 0-2. Vlaović je nakon dobre akcije smanjio, Šuker je iz jedanaesterca izjednačio desetak minuta prije kraja. Mogli smo i pobijediti, propustili smo neke šanse i izgubili. Primili smo gol tri minute prije kraja.

Igrali smo dobro samo dvadesetak minuta i u tom razdoblju postigli dva gola. Neigranje većina igrača u klubovima doista se osjetilo.

Srećom, prije Beograda su organizirane nešto duže pripreme. Ja sam se uvijek veselio pripremama.

Stadion Spiridon Louis (Atena, 10. ožujka, 1999. godine)

GRČKA - HRVATSKA 3-2 (1-0) GRČKA: Atmatsidis, K. Konstadinidis (Poursanidis), Kalitzakis, Uzounidis, Goumas, Jannakopoulos (S. Konstadinidis), Natkos, Zagorakis, Georgatos (P. Konstadinidis), Liberopoulos, Nikolaidis HRVATSKA: Ladić, G. Jurić (Agić), Tokić, Milinović, Šarić, Soldo, Asanović (Cvitanović), Boban, Jarni, Peternac (Vlaović, Šuker) SUDAC: Roca (Španjolska). GLEDATELJA: 5000 STRIJELCI: 1-0 Jannakopoulos (12), 2-0 Jannakopoulos (55), 2-1 Vlaović (68), 2-2 Šuker (81, 11 m), 3-2 ikolaidis (87) ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: IGRAČ UTAKMICE: Stelios JANNAKOPOULOS

›› Odgođena utakmica u Beogradu Vijest o odgodi beogradske utakmice zbog napada NATO-a zatekla

260

nas je na pripremama. Utakmica se trebala igrati 27. ožujka. Očekivali smo odgodu, situacija u Srbiji doista je bila kaotična. Odlučeno je da ostanemo na pripremama do utakmice protiv Malte u Zagrebu, četiri dana kasnije, 31. ožujka. Dok i ta utakmica nije za dan-dva odgođena.

Situacija u našoj skupini postala je neregularna. Ništa nismo znali: hoće li se utakmica u Beogradu uopće odigrati, hoće li se igrati na neutralnom terenu… Jer, Uefa je odredila novi termin - 18. kolovoza.

Ukratko, sve je bilo obavijeno velom tajne. Nije nam bilo drago što je odgođena i utakmica protiv Malte. Ipak, ostali smo zajedno, malo vježbali, odigrali prijateljsku utakmicu u Čakovcu i razišli se kućama.

Saznali smo novi termin, ali nije nam bilo nimalo lakše zbog toga.

Nitko od nas još nije bio u takvoj situaciji da se dva puta priprema za istu utakmicu. Svi smo se za beogradski dvoboj psihološki pripremali i prije okupljanja u Zagrebu, živjeli u grču iščekivanja i naposljetku saznali za odgodu. Je li to bilo olakšanje, teško je sad odgovoriti. Znali smo da nam neće biti lako u kolovozu, jer ćemo sve još jednom proživljavati.

Savez je odlučio da se do kolovoza organizira još koja prijateljska utakmica.

Tih smo se dana odmarali u hotelu “Intercontinental”. Atmosfera je bila opuštena. Morao sam upitati Stanića je li onaj Thuram konačno postigao koji zgoditak. Onaj Thuram, koji nam je odnio finale Svjetskog prvenstva: - Nećeš vjerovati, ali ni do dana današnjeg nije postigao zgoditak! Čovjek dođe u šansu, ali obavezno promaši. Volim ga onda zadirkivati, kažem da je problem u njegovom vidu. Dok ne vidi kvadratiće na terenu, ne može pogoditi vrata. Nevjerojatno je kako nam je postigao ona dva gola u Parizu. Da mi je to netko prije utakmice rekao, proglasio bih ga ludim. On je najopasniji kad se izvodi korner s desne strane, onda se mora pripaziti na njegov skok. Ali, da će udariti dva puta onako precizno, izvan kaznenog prostora... Ne, to mi nikad neće biti jasno. E, Thuram, Thuram...

›› Italija u Zagrebu Pripreme za novi pohod na Beograd bile su u punom jeku. U Za-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

261

greb je došla reprezentacija Italije, najjači mogući suparnik. Talijani su došli u snažnom sastavu, mi smo se također okupili s najjačim snagama. Trebala je to biti dobra utakmica. Međutim, nije bila. Jedni i drugi odigrali smo opreznu, zatvoreniju varijantu. S tim da smo najveću šansu imali mi, u posljednjim sekundama Jurčić nam je mogao donijeti lijepu pobjedu protiv Talijana.

Talijansko gostovanje imalo je, uz sportsko, i drugo značenje. Kad je Uefa odgodila našu utakmicu protiv Malte, kao da Hrvatsku bombardiraju NATO-snage, gostovanje Italije u Zagreb samo je moglo potvrditi sigurnost u Hrvatskoj.

Blažević nas je svojim riječima tjerao na pobjedu: - Talijani s nama imaju negativan omjer, poraz i neodlučeno. Ne smijemo im dopustiti da izravnaju. Mi smo ipak treći na svijetu. Njima treba biti čast igrati s nama.

Zvonimir Boban žalio se na bolove u leđima i iako je silno želio zaigrati, nije mogao. Zbog toga je kapetan bio malo potišten: - Bobana je nemoguće nadomjestiti. Razlika je kad igramo s njim ili bez njega - pričao je Ćiro.

Bila je to doista dosadna utakmica. I mi i oni smo više pazili da ne primimo zgoditak nego da ga, kojim slučajem, postignemo. Polako sam shvaćao da te prijateljske utakmice nemaju ni 10 posto naboja onih kvalifikacijskih, da ne govorim o velikim natjecanjima kad se naboj osjeća danima prije istrčavanja na teren. Pa makar protivnik bio slabiji.

Blažević nije bio nezadovoljan nakon naše predstave protiv Talijana.

Isprobao je sve snage, nije izgubio…

Uostalom, protiv tako jakog suparnika najvažnije je bilo ne izgubiti.

U tome smo nakon velikog truda uspjeli. Eto, nakon dva poraza, protiv Danske i Grčke, dohvatili smo neodlučeno. Red je da sad nekoga pobijedimo. Ako znamo da su izostali Boban, Šuker, Štimac i Bilić, moram biti zadovoljan remisom s Talijanima koji su se predstavili u novoj, veoma jakoj formaciji. Obrambene linije u oba sastava bile su bolji dijelovi momčadi, stoga nije bilo previše šansi. Bio sam zadovoljan i konačnim Bokšićevim povratkom. Dobro je igrao Robert Kovač. Za tjedan dana igramo protiv Španjolaca u Sevilli i ja sam optimist. Naravno da idemo

262

na pobjedu, Hrvatska uvijek ide na pobjedu.

Ali sad smo do pobjeda dolazili daleko teže nego prije.

Stadion Maksimir (Zagreb, 28. travnja 1999. godine)

HRVATSKA - ITALIJA 0-0 HRVATSKA: Ladić, D. Šimić , Jurić, Milinović (Marić), Stanić (I. Cvitanović ), Soldo, Asanović (Jurčić), Rapaić (Tudor), Jarni, Bokšić (R. Kovač), Vlaović ITALIJA: Buffon, Panucci (Pancaro), Negro, Nesta, Maldini, Fuser, (Chiesa), Albertini, Ambrosini, Zambrotta, Vieri, Inziaghi, (Totti) SUDAC: Dardenne (Njemačka). GLEDATELJA: 14.000 ŽUTI KARTONI: Panucci, Vlaović, Maldini CRVENI KARTONI: IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› To je prava atmosfera Hrvatska nogometna reprezentacija kao treća na svijetu dobila je čast da u utakmici protiv domaćih Španjolaca otvori novi moderan stadion u Sevilli, na kojem će se uskoro održati Svjetsko prvenstvu u atletici.

Prekrasno zdanje modernističke arhitekture dočekalo nas je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Nisam nastupio u toj utakmici. Liječio sam jednu ozljedu, gledao sam je na satelitskom programu Hrvatske televizije.

Sjećao sam se Šukerovih riječi o Španjolskoj.

Osjetio sam razliku u poimanju prijateljskih utakmica. U inozemstvu su stadioni bili puni, naši su se u Savezu trudili dovesti najatraktivnije suparnike u Hrvatsku, ali stadioni bi obavezno zjapili poluprazni.

Hrvatsku je u Sevilli dočekalo gotovo 60.000 španjolskih navijača.

Jasno je da su njihovi nogometaši letjeli terenom. Teško smo im se suprotstavljali. “Španjolska je zemlja rođena za nogomet. Gledatelji, klima, stadioni... Publika je strašna, vatrena. I poznaje nogomet”, često je govorio Šuker. On je nekoliko sezona igrao za Sevillu, zajedno s Maradonom.

Pred svojom bivšom publikom Šuker je već u osmoj minuti pokazao da nije ništa izgubio na brzini i preciznosti. Poveli smo njegovom majstorijom i nismo se nadali da bi Španjolci tako lako mogli preokrenuti.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

263

No, bili su jači. Nošeni pokličima punih tribina - eh da je tako barem kod nas - ubrzo su izjednačili. Pogodak je postigao Engonga.

U nastavku je naša reprezentacija posustala. Najprije je početkom drugog dijela dosuđen sumnjiv jedanaesterac za domaćina, siguran realizator je bio Hierro, da bi pred kraj utakmice Dani zaključio rezultat, 3-1 za Španjolsku.

Od svega viđenog najljepši je pogled bio na stadion.

Stadion “La Cartuja” (Sevilla, 5. svibnja 1999. godine)

ŠPANJOLSKA - HRVATSKA 3-1 (1-1) ŠPANJOLSKA Cańizares, Salgado, Marcelino, Hierro (Paco), Arranzabal, L. Enrique (Mendieta), Guardiola (Helguera), Dani, Engonga (Guti), Etxeberria, Urzaiz (Munitis) HRVATSKA: Ladić, G. Jurić, Šimić, Tudor, N. Kovač, Jurčić, Boban, Rapaić, (Marić), Jarni, Šuker, Vlaović (I. Cvitanović) SUDAC: Collina (Italija). GLEDATELJA: 58.000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Šuker (8), 1-1 Engonga (33), 2-1 Hierro (48., 11m), 3-1 Dani (84.)

IGRAČ UTAKMICE: Fernando HIERRO

›› U Skopju smo prokockali Europsko prvenstvo Poslije je bilo jasno kakvu smo glupost napravili u Skopju. Da smo u Skopju pobijedili Makedoniju, sigurno bismo išli na Europsko prvenstvo. Unatoč dobroj igri, najboljoj u posljednjih nekoliko mjeseci, mi smo protiv Makedonije u gostima osvojili samo bod. Opet smo posrnuli tamo gdje smo se najmanje nadali. Dobro, igrale su se još dvije utakmice protiv Jugoslavije i domaća protiv Republike Irske. Bilo je prostora za ispravljanje pogreške. No, u konačnom zbrajanju bodova nedostajati će nam upravo oni prokockani u Skopju.

Skopje nas je dočekalo pogrdama. Stadionom su se prolamali uzvici “ustaši, ustaši”, a i makedonski igrači su utakmici pristupili kao da je riječ o borbi na život i smrt. Kad se samo sjetim kako su Makedonci lako “legli” protiv Jugoslavije...

264

Uglavnom, nakon Skopja više nismo ovisili samo o svojim rezultatima, nego i o drugim brojnim kombinacijama.

Prvo poluvrijeme odigrali smo u visokom ritmu. Najbolji igrač u našim redovima bio je Alen Bokšić. Prolazio je Makedonce na sve načine, bio sam siguran da će postići pogodak. Moj je optimizam splasnuo već nakon petnaestak minuta. Nakon jednog sjajnog prodora Bokšić je blizu kaznenog prostora Makedonca ostao nepomično ležati. Došao sam do njega, previjao se od bolova, očito je bilo riječ o ozljedi leđa. Samo je uzdahnuo: - Koja sam ja pegula.

Doista, on je u reprezentaciji nakon jednog sretnog trenutka doživljavao pet nesretnih.

Ništa, morali smo bez Bokšića. Bio je to velik nedostatak. I dalje smo igrali dobro, kasnije smo postigli i zgoditak. Ali, da je Bokšić ostao u igri, a bio je veoma raspoložen, sigurno je da bismo postigli još koji.

Poveli smo nakon sjajnog ubacivanja Vugrinca, Šuker se fino postavio i s više od 10 metara loptu jako i precizno, kao nogom, poslao u mrežu.

Imali smo sve u svojim rukama, Makedonci nisu bili opasni. U prvom dijelu nešto su petljali ispred našeg kaznenog prostora, tukli slabo… Da smo možda bili malo agresivniji, mogli smo na odmor s većom prednošću.

I u nastavku smo dominirali. Izvodili smo dosta kornera, nakon jednog mog ubacivanja u prilici se našao Boban, ali nije dobro zahvatio loptu. Šteta, oko njega uopće nije bilo makedonskih braniča. Pokušao sam i ja iz daljine, ali mene u reprezentaciji pogodak baš i nije htio.

Strašno smo se naljutili na pomoćnog suca u jednom trenutku.

Makedonci su postigli zgoditak iz čistog zaleđa. Škot Dallas je pogodak priznao, pa poništio. Trebalo mu je pola minute da vidi što je pomoćnik pokazao.

Makedonci su bili sve borbeniji i grublji. I sve češće dolazili pred naša vrata, posebno je opasan bio Ćirić koji nam je i u Zagrebu postigao zgoditak. Morali smo se braniti. Ali nismo se uspjeli obraniti.

Desetak minuta prije kraja u igru je ušao novi makedonski igrač,

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

265

Hristov. Čim je čovjek dodirnuo loptu, postigao je zgoditak. Kakva je to kobna pogreška naše obrane bila. A do kraja je ostalo samo devet minuta. Kakva je to euforija bila među makedonskim igračima... Stajali smo i nismo vjerovali da možemo tako griješiti. U jeku njihovih napada, po dva, tri Makedonca su bila sama u našem kaznenom prostoru.

U zadnjih desetak minuta krenuli smo na sve ili ništa. Nabacivali, pucali iz daleka, ali pravu šansu nismo stvorili. Tad su nam glavama počeli prolaziti promašaji iz prvog poluvremena.

Blažević je izjavio da je rezultat realan. Spomenuo je još kako se nada da će Makedonci ovako borbeno igrati i protiv drugih. Mislio je protiv Jugoslavije. Kako je bilo? Jugoslavija je u Skopju već u prvih dvadesetak minuta vodila sa 3-0.

Stadion Vardara (Skopje, 5. lipnja 1999. godine)

MAKEDONIJA - HRVATSKA 1-1 (0-1) MAKEDONIJA: Miloševski, Nikolovski Stojanovski, Stavrevski, Trajčov (Hristov), Šainovski, Babunski (Zaharievski), Šaćiri, Micevski, Trenevski (Božinov), Ćirić HRVATSKA: Ladić, G. Jurić, Šimić, Soldo, Šarić, Boban, Asanović (Bišćan), Jarni, Vugrinec (Vlaović), Bokšić (Rapaić), Šuker SUDAC: Dallas (Škotska). GLEDATELJA: 10.000 STRIJELCI: 0-1 Šuker (19), 1-1 Hristov (81) ŽUTI KARTONI: Trenevski, Šarić, Šaćiri, Babunski, Jarni CRVENI KARTONI: IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir BOBAN

›› Evo turneje bez mene Naša je reprezentacija morala na turneju u Južnu Koreju. Nakon toliko godina igranja, jasno je da smo svi bili preumorni za takvu avanturu. Iako su nas pokušali nagovoriti. Kad sam vidio da su svi otkazali, otkazao sam i ja. Igrač sam u godinama koji se želio sačuvati za prave reprezentativne utakmice. A i postava koja je išla u Aziju bila mi je nepoznata. Neka, mislio sam, bar će mladi igrači imati dobru priliku pokazati se izborniku.

Turneja u Južnoj Koreji bila je zapravo turnir na kojem su, osim Hr-

266

vatske, nastupili Egipat, Meksiko i domaćin. Vidjevši da od nas starijih neće biti koristi, jer su neki još bili u svojim klubovima, a drugi na odmoru, Blažević je uspio sastaviti zanimljivu momčad mlađih igrača. Na kraju je na “Koreja kup” otišlo 19 igrača: Pletikosa, Galinović, J. Bulat, J. Vranješ, Tomas, Bišćan, Miladin, Šerić, Šarić, Agić, Mario i Igor Cvitanović, Leko, Vugrinec, J. Šimić, Rapaić, Baturina, Bule i Bubalo.

Očekivali smo da će ta šarolika reprezentacija igrati dobro na turniru, ali nitko nije očekivao da bi mogla osvojiti prvo mjesto. Da, Ćiro je trijumfirao u Južnoj Koreji, iako to nitko nije očekivao.

U prvoj utakmici, igrali smo 2-2 s Egiptom. Gubili smo 0-2, smanjio je Igor Cvitanović, koji je opet bio je u formi, a izjednačio Vugrinec koji je polako ulazio među A reprezentativce. Na kraju su Egipćani dobro prošli, jer su naši, čuo sam, bili bliži pobjedi.

Nakon turneje Blažević bi znao reći: - Vjerovao sam u te mladiće, ali priznajem da nisam mislio da mogu biti tako kvalitetni. Ima tu dosta dobrog potencijala! O prvome mjestu nismo ni razmišljali.

Stadion Tong da Enung (Seoul, 13. lipnja 1999. godine)

HRVATSKA - EGIPAT 2-2 (1-2) HRVATSKA: Galinović, Šarić, Šerić, Bišćan, Tomas, M. Cvitanović (Leko), Vranješ, Agić (Bule), Vugrinec, J. Šimić (Baturina), I. Cvitanović.

EGIPAT: Sayed, Saka, Elhady, Yousef, I. Hassan, Monamen, Sabry (Moustafa), Khashabe, Rayan (Bibo), A. Hassan (El Shesheni), H. Hassan (Basioni).

SUDAC: Bong-Ki Ahn (Južna Koreja). GLEDATELJA: 5000 ŽUTI KARTONI: A. Hassan, Sabry, Yousef, I. Hassan, Bule.

CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 H. Hasan (10), 0-2 H. Hasan (35), 1-2 I. Cvitanović (45., 11 m), 2-2 Vugrinec (78) IGRAČ UTAKMICE: Igor CVITANOVIĆ

U drugoj utakmici, kombinirana hrvatska reprezentacija igrala je protiv sigurno najjače reprezentacije na turniru, Meksika, koji je lijepom igrom plijenio i na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Meksikanci su, gledali smo tu utakmicu, umalo eliminirali Njemačku na SP. Bolje da nisu, jer što bismo mi onda radili u Lyonu.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

267

Predvođeni sjajnim napadačima Hernandezom i Palencijom, slovili su kao izrazito napadački sastav koji svakoj momčadi može dati nekoliko zgoditaka. Ćirinoj su postavi u Koreji uspjeli dati samo jedan. Zato su dva njima utrpali Josip Šimić i Igor Bišćan. Ova je pobjeda otvorila put prema prvom mjestu na turniru. U zadnjoj utakmici naši su trebali barem remisirati protiv domaćina, Južne Koreje. Za prvo mjesto nagrada je bila izdašna - 200.000 dolara.

Stadion Chamsil (Seoul, 16. lipnja 1999. godine)

HRVATSKA - MEKSIKO 2-1 (1-1) HRVATSKA: Pletikosa, J. Vranješ, Tomas, M. Cvitanović, Šarić, Bišćan, Vugrinec, Bulat (Pilipović), I. Cvitanović, Šerić, J. Šimić (Bubalo) MEKSIKO: Rojas, Sanchez (Carmona), Suarez, Marquez, Pardo, Blanco, Lara, Garcia Aspe (Zepeda), Ramirez (Chavez), Palencia (Campos) Hernandez (Osorno) SUDAC: Tajjudin (Sirija). GLEDATELJA: 12.000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Hernadez (25), 1-2 Bišćan (45), 2-1 J. Šimić (65) IGRAČ UTAKMICE: Josip ŠIMIĆ

To se i dogodilo, Hrvatska je u zadnjoj utakmici turnira igrala 1-1 s Republikom Korejom, odlučujući pogodak postigao je u posljednjim trenucima utakmice Stjepan Tomas.

- Zadivio me visok moral tih igrača. U sve tri utakmice turnira, naime, protivnik je prvi poveo, Egipat je vodio i 2-0, ali to mojim igračima nije bilo bitno - prepričavao je poslije Ćiro korejske događaje.

Bilo je u toj korejskoj ekspediciji zaista zanimljivih igrača...

Nije prošlo ni godinu dana od njihova trijumfa, a neki su se približavali A reprezentaciji - Pletikosa, Jurica Vranješ, Tomas, Mario Cvitanović, Bišćan… Činilo mi se da je odlazak na turneje s ovakvim mlađim sastavom pun pogodak. Kad smo mi išli u Maroko i Japan, to je bilo potpuno drukčije. Bilo nas je pola starijih i samo smo zauzimali mjesta mlađima, koji su se trebali dokazati.

268 Olimpijski stadion (Seoul, 19. lipnja 1999. godine)

REPUBLIKA KOREJA - HRVATSKA 1-1 (0-0) REPUBLIKA KOREJA: B.J. Kim, M.B. Hong, T.Y. Kim, C. Kang, J.S. Park, Y.P. Lee, Y.Y. Choi, J.S. Ko (D.K. Kim), J.H. Ahn, S.H. Hwang (D.H. Kim), J. W. Teo (J.Y. Noh) HRVATSKA: Pletikosa, Vranješ, Tomas, M. Cvitanović, Miladin (Agić), Šerić, Bišćan, Šarić, I. Cvitanović, Vugrinec (Leko), J. Šimić SUDAC: Tajuddin (Sirija). GLEDATELJA: 80.000 STRIJELCI: 1-0 J.Y. Noh (64), 1-1 Tomas (88) IGRAČ UTAKMICE: Stjepan TOMAS

›› Osvajamo bod u mračnom Beogradu Došao je i taj 18. kolovoza i utakmica protiv Jugoslavije u Beogradu.

Iznova smo na pripremama proživjeli nervozu uoči dvoboja s reprezentacijom države koja je bila agresor na našu zemlju. Zbog te činjenice nitko među nama nije bio hladnokrvan. Iako, sve smo pokušavali da se za tu utakmicu pripremimo kao da je riječ o običnoj kvalifikacijskoj utakmici.

Mi smo dosta igrača iz Jugoslavije dobro poznavali, neki su s njima igrali u bivšoj jugoslavenskoj ligi, a drugi su Jugoslavene upoznali u svojim europskim klubovima.

Do gotovo posljednjeg trenutka nije bilo sigurno hoće li na beogradskoj “Marakani” zaigrati Zvonimir Boban. On je najzanimljivije opisivao predstojeći sraz s Jugoslavijom: - Ne moramo se bojati. Mi smo uvijek najjači kad je najteže. Imamo atmosferu u momčadi, mi smo u nogometnom životu prošli i teža iskušenja. Ne smijemo se uplašiti i onda neće biti problema. Vjerujem da i njihovi igrači razmišljaju slično. I oni će u svojim glavama pokušati odmaknuti taj politički naboj. Ipak je riječ o sportašima. Tribine su nešto drugo, ali mi ćemo se praviti da ne čujemo pogrde gledatelja. Moramo odigrati sa spoznajom da igramo protiv sportskih suparnika, a ne protiv svega onoga što se dogodilo u Hrvatskoj. Iako se to ne da izbjeći. U ovoj utakmici neće odlučiti pojedinac, pobijedit će samo momčad.

Proživljavao sam dane do utakmice nestrpljivo iščekujući kad će sve

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

269

završiti. Jedva sam čekao dvoboj i nisam se plašio. Htio sam se riješiti pritiska. Bilo mi je užasno proživljavati psihozu te utakmice još jednom.

U Beograd smo iz Zagreba otišli zrakoplovom. Uz jako osiguranje, bili smo smješteni u hotelu “Hyatt” i dobro izolirani. Dan prije utakmice na treningu Ćiro je trebao iskristalizirati momčad. Kako? Na treningu se vidjelo da Alen Bokšić ne može igrati, zamjena mu je trebao biti Vlaović. No, i on se usred treninga ozlijedio, pao kao pokošen. Nakon svega Blažević je odlučio pričekati s objavom sastava.

S nama je u Beograd doputovao i Slaven Bilić, kao moralna podrška.

Slavenova ozljeda leđa mogla se riješiti samo operacijom I već duže nije igrao ni za reprezentaciju, niti za klub.

Dok smo se mi prebrojavali na treningu, ne znajući tko bi se još mogao ozlijediti, ostali smo u mraku. Reflektori su se naglo ugasili.

Nestalo je struje. Trening je prekinut, povukli smo se u hotel. Što je najgore, to se dogodilo i dan kasnije, usred utakmice.

Na prepunom stadionu, izvrijeđali su nas čim smo istrčali na teren.

Nije nas tu uzbudilo, naprotiv. Znali smo se smijati gadnom skandiranju s tribina. Gore je bilo što su nas njihovi fotoreporteri i djeca, skupljači lopti, psovali i po izlasku na teren, ali i za utakmice.

›› Samo da netko ne zapuca, a himnu nismo ni čuli Našu himnu nismo ni čuli od salvi zvižduka i urlika.

Počelo je. Konačno je počelo. Jugoslaveni su u prvih nekoliko minuta krenuli na sve ili ništa. Ostavljali su dosta praznog prostora iza sebe, no kako su oni dobri igrači, nismo to mogli iskoristiti. Već u drugoj minuti velika, najveća opasnost za nas. Mijatović je sa desetak metara pogodio vratnicu. Domaćini do kraja više nisu imali tako lijepu priliku.

Kad je splasnuo prvi pritisak Jugoslavije, mi smo došli na red. Preuzeli smo igru i u 23. minuti proigrali Šukera na lijevoj strani, dobar udarac i vratnica. Kakva šteta, navijači su konačno zašutjeli. Jugoslavija više nije dominirala, desetak minuta kasnije imali smo još jednu priliku. Šuker je loptu ubacio u kazneni prostor, na nju je natrčao Siniša Mihajlović

270

koji je nije dobro zahvatio nego poslao ravno u svoj gol. Ipak ne! Lopta je udarila u vratnicu i odbila se u polje do vratara.

Utakmica je bila prepuna dvoboja “jedan na jedan”. Činilo mi se da smo čvršći. Poluvrijeme smo dočekali u sjajnom raspoloženju. Igramo dobro i Jugoslavija nam ništa ne može. Strahovi su bili bezrazložni.

Mislim da smo tu utakmicu taktički odigrali savršeno, u rangu naših najboljih parija. Sudac je mogao nekim jugoslavenskim igračima pokazati više žutih kartona, čak i jedan crveni zbog prekršaja na Jarniju.

Tek što je započelo drugo poluvrijeme, evo cirkusa. Opet su se ugasili reflektori, opet je nestalo struje. Navijači su podivljali, mi smo malo zastali. Nije nam bilo ugodno. Nikad ne znaš kakvih budala ima na tribinama. Samo da netko ne zapuca.

Njihovi su igrači bili maksimalno korektni. Osjetili smo da žele pomoći. Neki su nam govorili da se pomiješamo s njima: - Tako ste sigurniji. Ne bojte se. Mi ćemo vas čuvati ako treba.

Nakon pola sata mraka, Ćiro i ja smo došli do suca. I tražili da prekine utakmicu. Nije htio. Očito je imao precizne upute. Djelovao je kao da zna što je želio. Dovesti utakmicu do kraja, po svaku cijenu. Prekid je trajao čak 45 minuta.

Reflektori su se na kraju upalili, ali ne više istim intenzitetom. Igra se nastavila, činilo mi se da je prekid više odgovarao Jugoslavenima koji su opet došli do daha. Do nestanka struje mi smo bili mnogo bolja momčad. Još smo pokušali nešto napraviti u napadu, ali ni oni niti mi nismo bili spremni na rizik. Na kraju utakmice Jugoslaveni su dobili porciju zvižduka, mi porciju uvreda. I gotovo. Bilo je lakše nego što smo mislili.

Stadion Crvene zvezde (Beograd, 18. kolovoza 1999. godine)

JUGOSLAVIJA - HRVATSKA 0-0 JUGOSLAVIJA: Kocić, Mirković, Đukić , Mihajlović, Đorović (Drulović), D. Stanković, Jokanović, Nađ, J. Stanković, Mijatović, Kovačević (Milošević) HRVATSKA: Ladić, Štimac, R. Kovač, D. Šimić, Soldo, Jarni, Stanić (Rapaić), Jurčić, Asanović, Boban (Bišćan), Šuker SUDAC: Nielsen (Danska). GLEDATELJA: 47.000 ŽUTI KARTONI: Boban, Jarni, Mirković, Jokanović, Jurčić.

CRVENI KARTONI: -

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

271

STRIJELCI: IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ

›› Zašto zvižduci kad jedva stojimo na nogama Samo tri dna kasnije igrali smo u Zagrebu protiv Malte. Iscrpljeni i ispražnjeni. Priznajem, jedva smo pobijedili, ali ne mogu oprostiti publici što nam je okrenula leđa kad nam je bilo najteže. Došli smo iz Beograda s velikim bodom. Morali smo pobijediti Maltu, s tom pobjedom dolazili smo na prvo mjesto u skupini. Mučili smo se, nije nam išlo.

Shvatljivo. Još je i Boban ozlijedio leđa u prvoj minuti. Oba smo gola postigli nakon prekida, Maltežani su uspjeli smanjiti rezultat i prijetiti do samog kraja. Čak smo se i branili, što je naše navijače nevjerojatno živciralo, pa je uslijedio arsenal uvreda i zvižduka.

Sudjelovao sam u našem prvom zgoditku, izveo sam korner, moju je lotu Stanić glavom poslao u mrežu. Došao mi je čestitati na odličnom ubačaju.

Drugi zgoditak bio je sličan. Samo što je ubacio Rapaić, a pogodio Soldo.

Publika je i dalje bila nezadovoljna. Zacijelo su navijači željeli reviju zgoditaka. Od revije nije moglo biti ništa jer smo bili umorni.

Maltežani su izveli dobru akciju i, pola sata prije kraja, smanjili na 2-1. Mi smo rezultat čuvali dodavanjima oko centra, a Maltežani su osjetili da mogu nešto napraviti. Sve je to uzrujavalo gledatelje. Ipak, nismo vjerovali da naši navijači mogu biti tako žestoki i nepravedni prema nama. Pa mi smo jedva stajali na nogama!

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 21. kolovoza 1999. godine)

HRVATSKA - MALTA 2-1 (1-0) HRVATSKA: Mrmić, Štimac, D. Šimić, Soldo, Stanić (Vlaović), Boban, (Šarić), Bišćan, Asanović, Rapaić, J. Šimić (Bokšić), Šuker MALTA: Barry, Debono, Vella, Said, Carabott, Brincat, Saliba, Camilleri, Busuttil (Okonkwo), Agius (Sultana), Nwoko (Mifsud) SUDAC: Uzunov (Bugarska). GLEDATELJA: 20.000 ŽUTI KARTONI: Saliba, Bišćan, Said, Brincat, Nwoko, Vlaović STRIJELCI: 1-0 Stanić (34), 2-0 Soldo (55), 2-1 Carabott (61) IGRAČ UTAKMICE: Zvonimir SOLDO

272

›› Šuker, Šuker, Šuker…

U veoma bitnoj utakmici protiv Irske, u kojoj smo morali pobijediti, dogodilo se ono što je u nogometu najuzbudljivije. Iako smo nadigrali Irce kao rijetko koga, iako smo stvorili desetak pravih šansi, sve do posljednje minute sučeve nadoknade nismo postigli zgoditak. Svi smo bili na iglama, i publika i izbornik i mi na terenu. No, vjerovali smo u pobjedu. Koja je došla nakon ubacivanja Nike Kovača i majstorije Davora Šukera u irskom kaznenom prostoru. Malo je nedostajalo da irski bunker izdrži do kraja. Irci praktički nisu izlazili dvadesetak metara od svog vratara.

U ovom je dvoboju prvo poluvrijeme u našoj obrani igrao Slaven Bilić. Nakon operacije leđa nije se najbolje snašao, mučio se, očito su i bolovi bili prejaki. Blažević ga je u poluvremenu zamijenio. Šansi je zaista bilo napretek, vidio sam i Ćiru kako se diže s klupe i drži za glavu. Šuker je imao nekoliko antologijskih promašaja. No, iskupio se pogotkom u zadnjim sekundama, mislim da je sudac već gledao na sat.

Kako je to bilo? Duga lopta Nike Kovača pronašla je Šukera u kaznenom prostoru. Iako mu je irski branič bio na leđima, on mu je izmaknuo i prevario istrčalog vratara, poslavši loptu ispod njega. Nikad, nikad nismo bili toliko oduševljeni, možda ni na Svjetskom prvenstvu. Ladić je kasnije rekao: - Ma, bolje je roditi se bez »one stvari« nego bez sreće. To vrijedi za Šukera, ha, ha, ha... Baš sam mislio da je sve gotovo, da ćemo protiv »Juge« igrati lagano, a sad opet moramo igrati povijesnu utakmicu. Ako smo u kojoj utakmici zaslužili pobjedu, onda smo u ovoj. Mislim da nam je ovo prva pobjeda u sudačkom produžetku i veselje je tim veće.

Opet je sve u našim rukama. Potpuno smo nadigrali Irce, i u dodavanjima, i u trčanju, i u skoku.

Blažević nam je oduševljeno čestitao: - Hvala vam, imali ste fenomenalnu vjeru cijele utakmice. Rijetke su momčad koje se ne bi demoralizirale nakon toliko prigoda i dominacije a vi ste, eto, sve izdržali. Kad sam vidio kako se Irci bore, znao sam da

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

273

će biti jako teško. Nije slučajno da su Irci prvi u skupini, jer kod kuće znaju itekako napasti, a u Maksimiru su pokazali da se znaju braniti. Šef nam je rekao da ćemo se sigurno kvalificirati. Treba još “samo” pobijediti Jugoslaviju u Zagrebu.

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 4. rujna 1999. godine)

HRVATSKA - IRSKA 1-0 (0-0) HRVATSKA: Ladić, Štimac, Bilić (Rukavina), D. Šimić, R. Kovač, Stanić (J. Šimić), Soldo, Asanović, Jarni, Šuker, Rapaić IRSKA: A. Kelly, Carr, Breen, Cunningham, Staunton, G. Kelly (Harte), Kinsella, Carsley, McLoughlin, Duff (Kilbane), Cascarino (Quinn) SUDAC: Diaz Vega (Španjolska). GLEDATELJA: 25.000 ŽUTI KARTONI: Carsley, Staunton, McLoughlin, Kilbane, Quinn CRVENI KARTONI: STRIJELAC: 1-0 Šuker (94) IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER

›› Nismo uspjeli, što sada?

- Ako me nešto može izbaciti iz takta, to su te proklete ulaznice govorio je šef prije utakmice protiv Jugoslavije u Zagrebu.

Utakmice u kojoj smo morali pobijediti da bismo se plasirali na Europsko prvenstvo.

- Pogledajte me na što sličim, sve će vam biti jasno! - vikao je Ćiro.

Blažević je doista prije gostovanja Jugoslavije bio veoma uzbuđen.

Svi smo bili uzbuđeni kad smo vidjeli veliku gužvu u redovima za ulaznice, gužvu u kojoj je bilo i ozlijeđenih.

- Nemojte me pogrešno shvatiti, jedva čekam da napustimo hotel »Intercontinental«, gdje smo se okupili, i krenemo u Čatež. Razlog je jednostavan: pritisak postaje neizdrživ, ulaznice, pozdravljanja, tapšanja... Nama treba mir prije dvoboja s Jugoslavijom. Svašta sam prošao u trenerskoj karijeri, svi to znaju, no ovakav pritisak nisam. Teško se nosim s tim, osjećam pritisak - i te kako ga osjećam! Nemam ni sekunde mira. Čini mi se da ću i od nekih poluprijatelja napraviti neprijatelje, jer svi misle da imam tko zna koliko ulaznica. Moj prijatelj, predsjednik

274

Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, dao mi je 150 ulaznica iako sam tražio samo stotinjak. Ali, i tih 150 mi je premalo, trebalo bi mi ih... Ma, ne znam koliko bi mi ih trebalo, previše! Kažem, izgubio sam i prijatelje zbog toga - žalio se Ćiro.

Iako ne može igrati zbog ozljede, u Zagreb je stigao i Igor Štimac. Ćiro je zbog toga sam sretan. Stalno je pričao da je hrvatska reprezentacija najjača i najopasnija kad joj je najteže. A zašto je takva? Upravo zbog takvih stvari, koje se daju iščitati i iz Štimčeva dolaska.

- Naše najveće snage su kohezija i homogenost momčadi, Štimac je kao član momčadi došao pomoći suigračima, biti uz njih. Oni to osjećaju i prožimaju se zajedničkim duhom. A to je ono na čemu najviše inzistiram, na skupini, na momčadi, na zajedničkom duhu... Što bi nama protiv Jugoslavije vrijedilo da se dva igrača odvoje od skupine, da idu kao kamikaze, a ostali ih ne prate!? Jugoslaveni bi tu dvojicu bacili u shemu, neutralizirali ih i lako se obračunali s nama. Ali, kad cijela skupina, kad naša momčad krene u juriš, ne može je nitko staviti u shemu.

Momčad je ta koja odlučuje o pobjedniku. Mi smo prava hrvatska klapa s patriotskom odgovornošću za velike zadaće - tumačio je izbornik.

Naš se šef mnogo puta našao u sličnim situacijama. Ali nikad nije bio toliko zabrinut. Kao da je predosjećao što će se dogoditi...

- Dosad smo presudne utakmice uvijek dobivali. Htijenje, vjera i odlučnost karakteriziraju moje igrače u najvažnijim utakmicama. Eto, pogledajte kad smo dali gol Ircima, u posljednjoj minuti sudačkog vremena! Ne znam tko će to izdržati s Jugoslavijom, u toj će nam utakmici biti gore nego što nam je ikad bilo. Naša vjera mora biti jača od njihove.

Da budem točniji, oni mogu vjerovati u uspjeh samo koliko ćemo im mi dozvoliti. Dovoljno je da se malo opustimo, pa da oni steknu dojam da nešto mogu napraviti u Zagrebu. Bit moje strategije je držati Jugoslavene u uvjerenju da u Zagrebu ne mogu apsolutno ništa. To je lako reći, ali to je toliko složen posao za jednog trenera. Kao trener, inzistiram na zajedničkom duhu. Eto, opet se vraćam na djelovanje u skupini. Samo zajedno možemo do uspjeha, samo kao skupina! Mi smo i u Beogradu nadvisili Jugoslaviju u zajedničkom duhu. Sada to moramo potvrditi ponavljao je.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

275

Nama je izbornik na prigodnom sastanku rekao: - Kad bih bio u prigodi da moje duševno stanje nekome poklonim, poklonio bih ga nekome koga ne podnosim. Jest, obuzima me strah, ali se ne bojim nikoga na svijetu, jer znam da sam u pravu. Jedino čega se bojim jest da ne pogriješim, taj osjećaj me proganja i ne dozvoljava mi da spavam. Sjetite se samo utakmice s Republikom Irskom. Postigneš pogodak, sudac ti ga poništi, a da ga je priznao, dali bismo Ircima pet komada. Pa onda strah od toga hoće li igrač u žaru igre proći nekažnjeno i tako dalje. Ima tu niz nijansi, sve je to vrlo složeno. Težu utakmicu od ove s Jugoslavijom nisam imao nikad u životu. Bilo je teških utakmica, ali ni jedna nije kao ova subotnja.

Da bih dočarao psihozu prije te utakmice poslužio sam se Ćirinim pričama na pripremama. Kako je bilo njemu, tako je bilo nama. Ostalo znate.

Ne volim se ni sjetiti te utakmice Znate cijelu priču. Odigrali smo odličnu utakmicu, a nismo prošli.

Ne volim se ni sjetiti te utakmice. I onoga osjećaja nakon utakmice. Dvije lude Mihajlovićeve lopte koje su Jugoslaveni iskoristili, samo dva naša pogotka, a mogli smo ih postići gomilu. Nesreća, velika nesreća. Opet nam je na domaćem terenu sudac uzeo mjeru.

Naši ponajbolji igrači u toj utakmici bili su bili su napadači Alen Bokšić i Davor Šuker. Bilo ih je tužno gledati nakon utakmice.

- Nije ovo kraj svijeta! Zar više nećemo igrati reprezentativne utakmice jer ne idemo na EP? I Francuska je, kao nogometna velesila, propustila SP u Americi, pa je četiri godine kasnije postala svjetski prvak - rekao je Boka.

- Vjerujem da ova momčad ima još dvije godine »života« i da može izgurati kvalifikacije za SP. To se, srećom, obistinilo. Šuker je pokušao biti sabran: - Treba izvući pouke iz pogrešaka i dobro se pripremiti za dalje.

Naša reprezentacija, javnost i navijači će biti silno motivirani za ponovni odlazak na velika nogometna natjecanja. Ići ćemo u Japan za Svjetsko prvenstvo!

276

I on je pogodio.

- Nakon ovakvog razočaranja, na naplatu dolaze sve one slabosti koje su pokrivane rezultatima. Ne znam hoćemo li biti dovoljno jaki da ovaj udarac apsorbiramo, ne znam - rekao je Boban potiho najavljujući skori oproštaj.

Tako je i bilo.

- Slušam kako me otpisuju, kako treba pomladiti momčad. Slažem se, ali ja se povući neću... Sve dok sam u dvoboju čvrst i ne padam, neću odlaziti - rekao sam novinarima nakon te utakmice koju sam želio što prije zaboraviti.

Blažević je bio u najgorem stanju. Jedva je objašnjavao novinarima: - Oba pogotka koja smo primili iz prekida mogu okarakterizirati kao nesreću. Nesreća je i što je u Skopju utakmica završila bez pobjednika, mi imamo razloga biti nesretni. Pitate jesam li potrošio sreću u utakmici s Republikom Irskom? To je bila nesreća, a ne sreća, jer smo ih trebali »unakaziti«.

Stadion u Maksimiru (9. listopada 1999. godine)

HRVATSKA - JUGOSLAVIJA 2-2 (1-2) HRVATSKA: Ladić, G. Jurić, R. Kovač (Bišćan), Tudor (Rapaić), Rukavina, Stanić, Soldo, Asanović, Jarni, Bokšić (J. Šimić), Šuker JUGOSLAVIJA: Kralj, Mihajlović, Mirković, Đukić, Đorović, D. Stanković, Stojković (Bolić), Jokanović, Nađ (Drulović), Mijatović (Savićević), Milošević SUDAC: Garcia Aranda (Španjolska). GLEDATELJA: 39.000 ŽUTI KARTONI: Soldo, Mihajlović, Jokanović, Stanić, Tudor, G. Jurić CRVENI KARTONI: Mirković (41) STRIJELCI: 1-0 Bokšić (20), 1-1 Mijatović (26), 1-2 D. Stanković (31), 2-2 Stanić (47) IGRAČ UTAKMICE: Alen BOKŠIĆ

›› Je li to moguće: Boban se oprašta u Parizu?

Dogovorena je prijateljska utakmica protiv Francuske u Parizu. Na onome istom mjestu gdje smo bili toliko blizu finala Svjetskog prvenstva, na istom travnjaku gdje smo u jednoj minuti doživjeli trenutke najveće sreće i najvećeg razočarenja. Dobro, sad se igrala prijateljska

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

277

utakmica, no naše se emocije već na spomen Francuske nisu mogle sakriti. Kako istrčati na to mjesto za koje nas vežu tako oprečne uspomene...

Treba li polufinale Svjetskog prvenstva 1998. godine protiv Francuske pamtiti po lijepom ili po ružnom? Nikad na to neću znati odgovoriti.

Postojao je još jedan razlog zbog kojeg nam, znali smo, na “Stade de Franceu” neće biti lako. Naime, upravo na toj utakmici oproštaj od reprezentacije najavio je naš kapetan Zvonimir Boban.

Nakon posljednje kvalifikacijske utakmice za EP protiv Jugoslavije, Boban je najavio povlačenje iz reprezentacije. U tom ga je trenutku, zbog stresa a još više zbog nevjerice, malo tko ozbiljno shvaćao. Međutim, samo koji dan uoči utakmice s Francuzima, prve nakon neuspješnih kvalifikacija, Bobana smo počelo shvaćati ozbiljno...

- Još ne znam što će biti s Bobanom - pričao je, više da nas utješi, šef. - Boban je, čini se, čvrst u odluci da više neće igrati za reprezentaciju. Koliko sam zabrinut svjedoči i podatak da ću, zajedno s njegovim ocem Marinkom, pokušati sve da on promijeni odluku. Zabrinut sam jer znam da je naš kapetan Boban sušta suprotnost meni, koji jedan dan kažem jedno, drugi dan drugo... Volio bih da Boban može shvatiti koliko nam je potreban. Što kaže njegov otac? I on je žalostan zbog svega kao i ja. Znam da će nam biti teško, Boban je osoba koja voli dobro razmisliti prije nego što nešto učini. Mi ćemo u razgovoru s njim morati biti jako mudri i vješti. Hrvatska reprezentacija i u Parizu, i u svim ostalim utakmicama, nešto je posve drugo s Bobanom nego bez njega - pričao je Blažević.

›› Ćiro: Zvone je najveći Nije se šef ustručavao reći koliko se divi Bobanu: - Boban je najveći iz jednostavnog razloga: od svih naših najvećih samo je on, doista samo on, postigao u inozemstvu sve što se moglo postići. Nitko, pa ni Vukas, Zebec, Lamza, Dražan Jerković, nije uspio u okrutnom inozemnom svijetu nogometa. Samo Zvonimir Boban.

Mi iz inozemstva dolazili smo u Pariz izravno iz svojih klubova. Tu

278

nas je čekao Blažević s igračima iz Prve hrvatske lige. I sa Zvonimirom Bobanom. Želio sam popričati s njim.

Prijateljski dvoboj Francuske i Hrvatske, nadmetanje prvog i trećeg na svijetu, uistinu je bio lijep podsjetnik na 7. srpnja 1998. godine. Tada smo poveli zgoditkom Šukera na moju asistenciju, a sa dva pogotka rezultat je preokrenuo Lillian Thuram, u 47. i 70. minuti.

Blažević nam je pričao: - I mi se želimo osvetiti Francuzima za poraz, kao što i oni nama žele uzvratiti za podređenu ulogu u polufinalu SP. Zato se ne može govoriti o prijateljskom dvoboju. Bit će to dvoboj nalik pravom kvalifikacijskom nadmetanju!

Svi smo, nervozni, čekali Bobanovu odluku. Koliko nam je Boban, svojom karizmom i ugledom, bio potreban, ne treba ponavljati. Nije mu se valjda “Stade de France” toliko zamjerio u tom zadnjem dvoboju s Francuzima, kad mu je Thuram oduzeo loptu i postigao izjednačujući zgoditak...

Mogući uspjeh u novom dvoboju protiv Francuza bio bi, razmišljali smo, barem mala nadoknada za ondašnju tugu niklu na porazu. Taj bi uspjeh pak bio slađi s Bobanom nego bez njega. A njemu bi bio najslađi.

Bobana nitko nije uspio nagovoriti da promijeni odluku. Našli smo vremena za razgovor. U Pariz je došao sa suprugom Leonardom.

- Istrošen sam Aljoša. Ne mogu više. Sve me boli, leđa su kao u invalida. Tko bi još izdržao toliko stresova, priprema, tuge i veselja. Za manje od dvije godine potpuno ću napustiti nogomet, nema smisla da uzimam mjesto nekome mlađem. Sve, sve sam dao reprezentaciji, ona mi je vratila još više. Dosta je bilo. Prekrasno je bilo. Ne treba mi poseban oproštaj, reprezentaciju ću uvijek nositi u sebi. Sretno vama koji ostajete. Igrat ću cijelu ovu utakmicu i zauvijek otići. Tako sam odlučio.

Iz mog čina treba izvući pozitivnu stranu. Jednog će dana i ostali tako gledati, uvidjeti da je to neminovno. Ako nemam snage, živaca i zdravlja podnijeti odgovornost koju nosi svaki poziv u reprezentaciju, nije red da nastavljam. To bi moglo dovesti do potucanja, rušenja ugleda, na kraju i do omalovažavanja.

Omalovažavanje! Da, Boban je osjećao isto što i ja.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

279

Bio sam tužan, ali i svjestan da i ja moram početi razmišljati o takvom potezu. Uostalom, stariji sam od Bobana. Osjećao sam da mogu, htio sam još. Mene je u cijeloj priči ubijala činjenica da nemamo više podršku ni navijača niti medija. Hrvatska nogometna reprezentacija postajala je u novinama malo-pomalo predmetom sprdnje. Eto, U Parizu nas je na ovoj prijateljskoj utakmici gledalo gotovo 80.000 ljudi.

Pola godina kasnije u Zagrebu je stigla Francuska, u Maksimiru je bilo smo nekoliko tisuća ljudi, nisam mogao podijeliti ni ulaznice koje sam imao... Znam da je to mučilo i Bobana.

Francuzi su maksimalno pošteno prišli utakmici. Svi su mediji utakmicu tretirali kao važnu. Kako su nam pričali francuski nogometni zaljubljenici koji su dolazili i na treninge hrvatske reprezentacije, “ni jednom francuskom susretu u kvalifikacijama za EP nije posvećena tolika pozornost”.

- A što ste vi mislili, što vam ja stalno govorim? - pitao nas je nakon jednog treninga Blažević. - Znaju dobro Francuzi da su se protiv nas provukli u polufinalu Svjetskog prvenstva. Hoće nam se sad osvetiti igrom i premoći, ne samo rezultatom. Mislim da to neće ići. Meni je, od svih sudionika subotnje utakmice na “Stade de Francu”, ova utakmica najvažnija. Ne zanima me vremeplov, ne zanimaju me priče o polufinalu SP. Pa nisam ja povjesničar! Mi u ovom trenutku u Pariz stižemo ranjeni, a ja hoću vidjeti jesmo li ranjeni kao prepelice ili kao tigrovi. Ovo je divna prilika da svijetu dokažemo kako nismo mrtvi, kako je ono u kvalifikacijama protiv Jugoslavije bio slučaj ili, još bolje rečeno, nesreća - pričao je Blažević.

Na posljednjem treningu prije utakmice Ćiro je uigravao momčad koja će se sučeliti Francuzima. Odlučio je na desni bok postaviti Rukavinu umjesto Šarića, kojeg je mučila ozljeda, imao je longetu. To je zaključio, kako kaže, iz iskustva. Stalno je ponavljao događaje iz povijesti reprezentacije.

- Žao mi je Šarića, u odličnoj je formi. No, ja odavno ne koristim ozlijeđene igrače. Sjetite se samo Jerkana protiv Njemačke 1996. godine.

No, i Rukavina je u pravoj formi, bit će mi odličan - objasnio je izbornik. Čuo sam ga potom kako priča novinarima: - Moram očistiti žandarmerijsku kapu francuskog policajca Ni-

280

vela, koja će sa mnom na utakmicu! Redovito kontaktiram s njegovom obitelji, silno sam uzbuđen i sretan zbog poboljšanja njegova zdravlja.

Eto, nedavno su i njegovi krvnici, huligani, osuđeni na zatvorske kazne.

Sretan sam jer je pravda pobijedila.

›› Dva duha u zaleđu Što reći nakon našeg 0-3 poraza? Francuzi su izveli najbolju momčad, nismo imali baš nikakve šanse. Bili smo pod dojmom Bobanovog oproštaja, igrali slabo i nepovezano, s promijenjenom momčadi. Ma, još smo dobro prošli. Nije to bila ni sjena one partije s kojom se toliko ponosimo, polufinala SP protiv istog suparnika.

U cijeloj utakmici nismo stvorili ni jednu jedinu prigodu! Ipak, dok je u prvom poluvremenu bilo i dobrih poteza, jer smo solidno zatvarali Francuze, u drugom je dijelu uslijedio raspad igre. U prvih 45 minuta francuski su napadači bili koliko-toliko primireni pokretnom igrom naše obrane, kojoj je pomagao srednji red. Međutim, mi u vezi smo se previše umarali čuvajući francuske vezne igrače da ne upute opasne lopte u naš kazneni prostor. Zbog toga smo potpuno okrenuli leđa našim napadačima. Šuker i Bokšić djelovali su poput dva duha u zaleđu francuske obrane. Pokušao je dva, tri puta Jarni probiti lijevu stranu, znao mu je pomoći Boban, izborili bismo korner, no prigode nije bilo. Jednom je prošao i Bokšić, koji se sam izborio za loptu, pretrčao je Thurama, ali u sredini nije bilo nikoga. Francuzi su više prijetili, ali ni oni se u tom prvom dijelu nisu mogli pohvaliti prigodama.

Thuram, naš “krvnik” iz polufinala SP, zaprijetio nam je sjajnim udarcem već u prvoj minuti. Zapravo je cijelu utakmicu zadavao grdne muke našoj obrani, posebno Jarniju, koji se uspio vratiti u Pariz. Naime, dan ranije je morao hitno u Madrid, supruga i sin doživjeli su prometnu nesreću. Očito se Jarni nije mogao potpuno usredotočiti na utakmicu, što je lako razumljivo.

U najtežoj je situaciji naša obrana bila nakon slobodnog udarca Guivarc’ha. Pavlović je udarac obranio, ali je loptu odbio do Viere. On je tukao u vratnicu, lopta se odbila do usamljenog Desaillyja, koji ju je

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

281

snažno uputio prema mreži. No Pavlović je još jednom odlično obranio.

U nastavku je francuski izbornik Lemerre na teren poslao Mauricea umjesto Guivarc’ha i Djorkaeffa umjesto Zidanea. Taj je potez bio pun pogodak. Dva svježa igrača u francuskoj reprezentaciji već su u prvoj minuti napravili nered u našoj obrani, dugo su kombinirali, možda više slučajno nego spretno. Ipak, još je nespretnija bila naša obrana koja im loptu nije oduzela, a mogla je veoma lako. Napokon, lopta je došla do desne strane, gdje je na nekoliko metara od gola bio usamljeni Pires kojem loptu nije bilo teško zakucati u mrežu.

Nakon primljenog zgoditka krenuli smo naprijed, ali nije bilo nimalo lako prijetiti Francuzima, koji su očito razmišljali i o drugom pogotku.

Nekoliko je puta naša obrana bila na velikim mukama. Pavlovićeva vrata opet je spasila vratnica, nakon Djorkaeffovog udarca. Obrana nam je postala još nesigurnija kad je igru zbog ozljede napustio Štimac. Umjesto njega je ušao Živković, a glavni čovjek obrane postao je Soldo.

U 75. minuti bilo je 2-0. Krasnu kombinaciju Francuza inicirao je Thuram koji je izmijenio dupli pas s Djorkaeffom. Thuram se sjurio po desnoj strani, uputio loptu u sredinu, gdje ju je Djorkaeff propustio za Mauricea. On nije mogao pogriješiti, sam ispred hrvatskog gola, na četiri, pet metara. Zaista sjajno igraju Francuzi.

Samo pet minuta kasnije bilo je 3-0. Viera nam je ukrao loptu, driblinzima prošao naš srednji red, potom i propusnu obranu i nesebično uposlio Vairellesa, koji je pred Pavlovićem bio nepogrešiv za 3-0.

“Nikad nisam igrao protiv jače momčadi”, rekoh sam sebi.

Naša se igra raspala već nakon prvog zgoditka, a nakon trećeg smo djelovali panično i obeshrabreno. Jedini smo pljesak dobili u posljednjoj minuti - Francuzi su pozdravljali Bobana koji je izlazi s travnjaka, oprostivši se od reprezentacije.

U takvim se trenucima čovjek osjeća čudno. Došlo mi je da odem s Bobanom i ne vratim se. Nije bio daleko taj dan, samo to još nisam shvaćao.

Blažević je nakon utakmice pričao: - Čini mi se da nitko od naših igrača nije dao ni približan, ni 50-postotni učinak na kakav smo navikli. Ipak, rekao bih da za to ima oprav-

282

danja. Većina igrača ne nastupa redovito u svojim klubovima. A kad nisu u natjecateljskoj formi, naši igrači ni ne mogu igrati kako se od njih očekuje. I to protiv ovakvog stroja kakav je Francuska! Čini mi se da smo dobro i prošli. U prvom se poluvremenu nismo branili zato što smo to htjeli, nego zato što su nas odlični Francuzi prisilili. Kad se tome doda i nesreća zbog koje smo primili prvi zgoditak u prvoj minuti nastavka, loš dojam je zaokružen. Vratar Pavlović je bio jedan od naših najboljih igrača, ni za jedan pogodak nije kriv, a dosta puta nas je spašavao. Meni je osobno najviše žao što se naš kapetan mora oprostiti od reprezentacije u takvim poražavajućim uvjetima. Dogodilo se ono o čemu uvijek pričam: kad ja pripremam igrače, kao što je bilo za EP i SP, onda su prava momčad. Sad ne vodim reprezentaciju, sad je dobijem u stanju u kakvom jest i tu se malo toga može učiniti - jadao se naš šef.

Bio je u pravu.

Stade de France (Pariz, 9. prosinca 1999. godine)

FRANCUSKA - HRVATSKA 3-0 (0-0) FRANCUSKA: Porato, Thuram, Leboeuf, Desailly, Candela, Viera, Boghossian (Dehu), Pires (Vairelles), Zidane (Djorkaeff), Micoud (Deschamps), Guivarc’h (Maurice) HRVATSKA: Pavlović, Štimac (Živković), Soldo, Tomas, Jarni, Asanović, Boban (N. Kovač), Stanić, Rukavina (Šarić), Bokšić, Šuker SUDAC: Michel (Slovačka). GLEDATELJA: 73.000 ŽUTI KARTONI: Štimac, Stanić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Pires (46), 2-0 Maurice (65) 3-0 Vairelles (70) IGRAČ UTAKMICE: Lillian THURAM

›› Kako Španjolcima objasniti zvižduke...

Serija prijateljskih utakmica nastavljena je gostovanjem Španjolske u Splitu. To je bio uzvrat za naš odlazak u Španjolsku prije sedam mjeseci. Zanimljiva provjera, zanimljiv suparnik. I opet ista priča.

Na poljudskom se stadionu okupilo samo desetak tisuća ljudi. Nas je u Sevilli gledalo pet puta više navijača. Već je postalo pravilo da naše najatraktivnije prijateljske utakmice gleda malo navijača. Zar je moguće

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

283

da ljude zanimaju samo utakmice protiv Jugoslavije, pitali smo se.

Nije onda bilo čudno što smo takve prijateljske utakmice, kao po nekom pravilniku, igrali loše, beskrvno. Pred praznim tribinama, bez imalo podrške morali smo se boriti protiv najuglednijih europskih sastava. U novinama smo o sebi čitali svašta, zapali smo u defetizam koji je samo Ćiro htio otkloniti.

- Stvaram opet veliku momčad, doći će ljudi - govorio je.

Iskreno, i prije ove utakmice razmišljao sam o oproštaju od reprezentacije. Odlučio sam ipak pričekati. Želio sam pomoći u kvalifikacijama za SP u Aziji. Odlučio sam zapravo procijeniti situaciju u ovih nekoliko predstojećih prijateljskih utakmica.

Blažević je nešto o tome načuo pa je izjavljivao u novinama: - Što? Pa samo se luđak može odreći Asanovića. Ne mislite valjda da sam takav. Pa on je nepotrošen igrač i na njega računam, on je moj pravi oslonac.

I Blaževića su, kao i nas, kritizirali u novinama, optužujući ga da želi sačuvati “hodajuće leševe “. Mislili su na nas starije članove reprezentacije. On se odupirao takvim razmišljanjima tvrdeći da mu neće igrati “mladi ili stari, nego najbolji ili najspremniji”. Uzalud.

Izbornika su i dalje vrijeđali s tribina. Na žalost, i na splitskoj utakmici. Uz uobičajeno “Ćiro pederu”, nakon čega se Blažević ne bi ni pomakao na klupi, odjednom se sa sjeverne tribine čulo nešto neuobičajeno.

Nismo mogli vjerovati: “Ćiro pederu, ne damo te nikomu”.

To je Blaževića osokolilo, pozdravio je navijače nakon poziva: “Javi se!”. Kasnije je govorio o divnoj splitskoj publici.

- Kad god su me prozvali, uredno sam se javio i prema meni su bili jako korektni. Sve su to navijači radili iz ljubavi i zaista im nemam što zamjeriti - govorio je izbornik.

Dvoboj protiv Španjolske bio je nalik većini ostalih naših prijateljskih utakmica u tom razdoblju. Bez prave igre, bez žestine. Nije više bilo Bobana, Prosinečki je odavno rekao da ne želi igrati za reprezentaciju dok je Ćiro izbornik. Istina, nagađalo se da bi se Boban i Ćiro uskoro opet mogli naći na istoj liniji i da bi Robi mogao igrati kvalifikacije za

284

Svjetsko prvenstvo 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. “Bio bih sretan da se to ostvari”, mislio sam.

Igrati neodlučeno sa Španjolskom nije mala stvar, čak smo mogli i pobijediti. Doveli smo Molinu u mat poziciju, ali Šuker više nije bio u top formi.

Dobro, utakmica nije bila ništa posebno. Shvatili smo to i po ponašanju publike koja je u jednom trenutku zapjevala: “O, ooo... ovo je dosadno”. Šef je nakon utakmice ipak bio zadovoljan. Dugo ga nismo vidjeli tako samouvjerenog.

- Jako sam se plašio te utakmice zbog objektivne snage Španjolaca, a sad tvrdim: da sam imao sve igrače na koje inače računam, pobijedili bismo. Kao što ćemo za mjesec dana u Zagrebu pobijediti Njemačku.

Dobro smo krenuli u sezonu, samo da se tako nastavi... Opet se stvara velika Hrvatska.

Mi igrači smo razgovarali o čestim zvižducima s tribina. Čak su nas i Španjolci pitali što se to događa. Nama je sve bilo jasno, ali njima nije bilo lako objasniti.

- Španjolcima nije bilo jasno da se to, kod kuće, može događati trećoj reprezentaciji svijeta! Da su oni treći na svijetu, što nikad nisu bili, nosili bi ih na rukama i zauvijek slavili. Nekad me i sram što nam se sve događa - rekao je Šuker.

Potpuno sam se složio.

Stadion na Poljudu (Split, 23. veljače 2000. godine)

HRVATSKA - ŠPANJOLSKA 0-0 HRVATSKA: Pletikosa, Štimac, Tomas, Soldo, Šarić, N. Kovač (Vučko), Jurčić, Asanović, (M. Cvitanović), Jarni, Šuker, Vugrinec ŠPANJOLSKA: Molina, Vellasco, Hierro (Paco), Abelardo, Aranzabal, Etxeberria (Romero), Engonga, Valeron, Fran (Mendieta), Luis Enrique (Vistor), Urzaiz (Salva) SUDAC: Hanacsek (Mađarska). GLEDATELJA: 10.000 ŽUTI KARTONI: Asanović, Hierro CRVENI KARTONI: STRIJELCI: IGRAČ UTAKMICE: Igor ŠTIMAC

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

285

›› Utakmica kao elementarna nepogoda Konačno smo, nakon onih teških borbi na EP u Engleskoj i SP u Francuskoj, igrali jednu prijateljsku utakmicu protiv Njemačke. Hrvatski nogometni savez dogovorio je uistinu atraktivne suparnike samo što to, čini se, nitko ne shvaća ozbiljno. U Splitu nas je gledalo malo ljudi protiv Španjolaca, u Zagrebu se na dvoboju protiv Njemačke okupilo samo 5000 ljudi. Međutim, u ovom slučaju zaista ima opravdanja za tako mizeran posjet.

Ne sjećam se, naime, da sam u životu vidio takav pljusak kakav nas je okupao za intoniranja himni. Kiša je toliko gusto padala da nismo mogli vidjeti suigrače postrojene u jednom redu. Teren je bio posve natopljen vodom, bilo je veoma teško igrati. Opet, bila je to dobra utakmica u kojoj smo pokazali snagu. Nijemci su se pripremali za nastup na europskoj smotri u Belgiji i Nizozemskoj, pa su dvoboju pristupili maksimalno ozbiljno.

Prije utakmice, meni u čast priređena je mala svečanost. Predsjednik Saveza Vlatko Marković uručio mi je plaketu i hrvatski dres s brojem 60. Da, bila je to moja 60. utakmica za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bio sam rekorder, prvi je do mene bio Jarni sa 57 utakmica.

Dres s brojem 145 dobio je Lottar Matthäus. On je toliko utakmica odigrao za njemačku reprezentaciju. Sa 39 godina, ponosno je nosio naslov svjetskog rekordera u nastupima za reprezentaciju.

Kao da je riječ o natjecateljskoj utakmici, Nijemcu su jurnuli, zapravo zaplivali prema našem golu i nakon nekoliko dobrih udaraca koje je Pletikosa zaustavio već u 12. minuti poveli. Nakon nekoliko nabacivanja Rehmer je loptu nezgodno udario glavom, ona je u velikom luku preskočila cijelu obranu i našeg vratara i smjestila se u udaljenom kutu gola, kamo Pletikosa nije mogao stići ni skokom.

Krajem prvog poluvremena malo smo se oporavili. Posve mokri i promrzli, uspjeli smo Nijemce kombinacijama maknuti s naše polovice. Šuker se trudio doći u poziciju za šut, ali mu nije uspijevalo, Nijemci su ga pomno čuvali. Stoga su drugi mogli doći do izražaja. Šuker se, kad bi vidio da je nemoguće doći u šansu, povlačio prema sredini terena i

286

pretvarao u jednu vrstu veznog igrača. Tako je bilo i na ovoj utakmici, u akciji za izjednačenje sudjelovao je kao pravi veznjak. Bokšić je prošao silovito, dodao Šukeru koji ga je pratio, a naš je najbolji strijelac nabacio u drugu stranu kaznenog prostora gdje je zrakom već letio Niko Kovač.

Koji je čelom pljusnuo loptu i poslao je u mrežu. Pravi engleski gol u hrvatskoj izvedbi.

Mogli smo do kraja i pobijediti, Bokšić je čak tri puta probio kompletnu njemačku obranu. Sva tri puta nedostajalo mu je snage za završni udarac. Nije ni čudno, svi smo se nakon te utakmice osjećali kao prebijeni. Po onako blatnjavom terenu trčanje je višestruko napornije nego po suhom travnjaku.

Ne znam zašto su neki bili nezadovoljni našom izvedbom u toj utakmici. Odigrati 1-1 protiv Nijemaca nije loš rezultat. Očito je hajka bila u punom jeku, nikako da dobijemo podršku za to što radimo. Samo pokude.

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 28. ožujka 2000. godine)

HRVATSKA - NJEMAČKA 1-1 (0-1) HRVATSKA: Pletikosa, Štimac, Šimić (Tomas), R. Kovač, Živković (Šarić), Stanić (Rapaić), N. Kovač, Asanović, Jarni, Bokšić, Šuker NJEMAČKA: Kahn, Matthäus, Linke, Nowotny, Rehmer (Ramelow), Hamann, Ballack, Wosz, Ziege (Beinlich), Kirsten (Rink), Bierhoff SUDAC: Luboš (Slovačka). GLEDATELJA: 5000 ŽUTI KARTONI: Šuker, Bierhoff, Ramelow, N. Kovač, R. Kovač CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Rehmer (12), 1-1 N. Kovač (70) IGRAČ UTAKMICE: Marko REHMER

›› Promašio sam jedanaesterac Tridesetak dana kasnije igrali smo u Beču protiv našeg starog poznanika, Austrije, koju je trenirao Otto Barić, čovjek koji je s nama bio za vrijeme Europskog prvenstva u Engleskoj. Svojim predanim radom bio je na dispoziciji Blaževiću i mislim da i njemu pripadaju mnoge zasluge za naše dobre partije u Engleskoj.

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

287

U četiri utakmice prije Austrije nismo ubilježili pobjedu. Posljednje slavlje nam je bilo u kvalifikacijskom dvoboju za EP protiv Republike Irske. Blažević je od nas očekivao uspjeh u Beču, znali smo to. A znali smo i da se on i Barić vole prepucavati u novinama, pa bi naša pobjeda Blaževiću dobro došla za neki zgodan štos na račun kolege Barića.

Blažević je želio vidjeti kako će naša momčad reagirati bez Roberta Jarnija i Davora Šukera. Nije bilo ni Šimića, ali momčad je bila dobro sastavljena, a i utakmica je bila prava. Austrijanci su zaista željeli uspjeh.

A mi smo htjeli dokazati da nismo “staro željezo” kako su mnogi govorili.

Stadion je bio slabo ispunjen, samo nešto više od 15.000 gledatelja, ali od toga je trećina bila naših navijača, pa je ambijent bio lijep.

Sa zanimanjem sam gledao Ivicu Vastića, našeg Kaštelanina koji već nekoliko godina uspješno igra za austrijsku vrstu. Pravi je igrač, u to sam se odmah mogao uvjeriti. Znam da je jednom konkurirao i za našu reprezentaciju. No, tko je mogao preskočiti Bokšića, Šukera, Vlaovića…

Vastić nam je zabio i pogodak, jakim udarcem sa dvadesetak metara jednostavno je probio ruke našeg vratara Pletikose. Još je nekoliko puta namučio našu obranu. Danas bi nam takav igrač dobro došao.

Vidjevši da se s Austrijancima ni sekunde ne možemo opustiti, bržebolje smo krenuli izjednačiti. I tu sam ja uprskao. Igrali smo solidno, sabili Austrijance na njihovu polovicu i počeli stvarati prigode. Niko Kovač, Bokšić, pa Stanić. Nisu pogodili. Onda je Rapaić srušen u kaznenom prostoru, sudac je pokazao bijelu točku. Kako nije bilo Šukera ja sam se, kao najstariji, prihvatio te dužnosti. Baš sam bio presamouvjeren. Želio sam atraktivno pogoditi, udario sam snažno po lopti. I promašio. Lopta je odletjela nekoliko metara iznad prečke. Baš sam se pokazao.

No, nakon tog promašaja izvukao sam dodatnu snagu i mislim da sam na bečkom Prateru pružio veoma dobru partiju. Brzo smo izjednačili.

Korner je sjajno izveo Rapaić, Bokšić je elegantno skočio i ispravio ono što sam ja propustio. Lopta je dodirnula nekog austrijskog igrača, ali to ne umanjuje Bokine zasluge.

288

Naši su navijači ponosno razvili zastave, red je bio da im podarimo pobjedu.

Dugo se čekao pobjedonosni zgoditak. Postigli smo ga sredinom nastavka.

Jednu brzu akciju Niko Kovač je završio atraktivnim dodavanjem prema Bokšiću, koji je snažno tukao iskosa. Lopta je prošla vratara, no neki ju je Austrijanac izbio skokom na gol-crti. Otklonio je opasnost samo za trenutak. Lopta je došla do Stanića koji ju je glavom proslijedio u nebranjeni dio mreže.

Blažević je nakon toga obavio dosta izmjena, umjesto mene na teren je došao Bišćan. Još jedan iz nadarenog mladog vala kojem pripada i vratar Pletikosa, koji se iskazao u posljednjim trenucima utakmice. Opasno mu je prijetio Vastić, sjajan igrač.

Bili smo zadovoljni, pobijedili smo i vidjeli da naše nove, mlade snage s pravom kucaju na vrata A reprezentacije. Ćiro je bio presretan što je nadvisio Barića: - Istinski smo tražili ovakav uspjeh, čak ga i sanjali. Barić je u ovoj utakmici imao stratešku prednost, jer perfektno poznaje naše igrače.

No, ipak mu to nije pomoglo, jer na našoj je strani bilo divnih pojedinaca. Čak sam prvi put napravio presedan i u poluvremenu u svlačionici rekao igračima: “Bravo, momci”. Kod nas je bilo mnogo lijepih stvari, bilo je divnih pojedinaca, i sve u svemu, zadovoljan napuštam Prater.

Posebno je sretan bio predsjednik našeg Saveza Vlatko Marković koji je u Beču proživio nezaboravne igračke dane. On je ustanovio da je ovom utakmicom “praktički počela lagana, nevidljiva smjena generacije”.

Stadion “Ernst Happel” (Beč, 26. travnja 2000. godine)

AUSTRIJA - HRVATSKA 1-2 (1-1) AUSTRIJA: Wohlfahrt, Neukirchner (Lipa), Winklhofer, Hatz, Schopp (Cerny), Stranzl, Herzog, Flögel, Prilasnig (Kirchler), Vastić, Weissenberger (Mayrleb) HRVATSKA: Pletikosa (Pavlović), Štimac, Tomas, R. Kovač, Šarić, Soldo (Tudor), Stanić (J. Šimić), Asanović (Bišćan), N. Kovač, Bokšić, Rapaić (Živković) SUDAC: Fröhlich (Njemačka). GLEDATELJA: 15.000 ŽUTI KARTONI: Schopp, Bokšić CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 1-0 Vastić (17), 1-1 Bokšić (28), 1-2 Stanić (65) IGRAČ UTAKMICE: Alen BOKŠIĆ

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

289

›› Odlučio sam otići, nepokolebljiv sam u toj odluci Francuzi su nam u Zagrebu uzvraćali posjet Parizu. Bila je to ona utakmica na kojoj se od reprezentacije oprostio Zvonimir Boban. Sad se za oproštaj spremao i Dražen Ladić. Kojeg smo jednom već prežalili, pa nam se srećom vratio za onu utakmicu u Beogradu protiv Jugoslavije.

Ladiću je dvoboj protiv Francuske bio 59. u reprezentaciji. Ja sam protiv Francuske istrčavao 62. put u dresu “vatrenih”. I još mi se igralo, nisam mislio uskoro napustiti reprezentaciju.

Francuzi su u Zagreb došli u punoj formi, spremali su se za Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj, gdje su kasnije postali europski prvaci.

Svjetskom su naslovu dodali i kontinentalni. Zaista im nije bilo premca.

Većini od nas sezona je završila, skupljeni smo s odmora, bili smo daleko od prave forme. Trudili smo se koliko god smo mogli, nismo ni loše igrali.

Međutim, Francuzi su bili sjajni. Lako su nas pobijedili, a što je najžalosnije u cijeloj priči, ono malo gledatelja koji su se okupili na Maksimiru bezrazložno su se okomili na nas. Vrijeđanje, zviždanje, glasna podrška Francuzima kad su imali loptu. Ružno, preružno. Još sam se ozlijedio, davao sam sve od sebe, kao i drugi. Umjesto podrške sustizale su nas pogrde. Blažević me zamijenio Jurčićem. Odlazeći s terena u sekundi sam odlučio: - Aljoša, dosta je bilo. Nikad više!

Nisam bio toliko ljutit u tom trenutku, više sam bio razočaran, deprimiran. Zar nakon toliko godina da mi se ovo dogodi? Otišao sam u svlačionicu. Nazvao sam prijatelja. On mi je rekao da se tv komentator posebno okomio na mene, govoreći da igram kao veteran. Tu sam pukao. Bilo mi je strašno teško. Sad sam znao da je moja odluka konačna.

Kad je na početku utakmice Dražen Ladić odlazio s travnjaka u dresu broj 59, koji simbolizira njegove utakmice odigrane za reprezentaciju, nisam ni razmišljao o odlasku. Pola sata kasnije mislio sam poput njega. Što ti je sudbina.

Riječ, dvije i o toj utakmici. Francuzi su prvi pogodak postigli udarcem Piresa, a na 2-0 povisili su krajem utakmice sjajnim prodorom Trezegueta. Prije toga su Šuker i Stanić pogađali vratnicu. Naše nadmetanje s Francuzima gledalo je samo 7000 ljudi, kad smo mi gostovali

290

u Parizu gledalo nas je 73.000 ljudi. Deset tisuća ljudi tada je ostalo ispred zatvorenog stadiona. Ćiro je znao da igramo protiv zmaja. Zato se toliko i bojao: - Imali smo nesreću što smo igrali protiv odlične momčadi, Francuska je i bolja nego što smo mislili. Potvrdili su “trikolori” da su jedna od najboljih, ako ne i najbolja svjetska momčad. Oni su za mene najveći favoriti za osvajanje prvenstva Europe, pa iako je to hipoteka koju će nositi njihov izbornik Roger Lemerre, moram reći da je Francuska sad jača nego što je bila na Svjetskom prvenstvu prije dvije godine! Mi možemo žaliti za onom zgodom kad su Šuker i Stanić uzdrmali okvire vrata, možda bi se onda nešto i okrenulo u igri, ali Francuska je definitivno bila snažnija i zaslužila pobjedu.

›› Onda su me slavili, sad me vrijeđaju U karijeri nikad nisam donio težu odluku, no isto tako nikad nisam bio odlučniji - više nikada neću igrati za hrvatsku reprezentaciju! Na tom istom mjestu slavili su me prije 10 godina, kad sam postigao prvi pogodak za Hrvatsku u utakmici protiv SAD-a. Nevjerojatan igrokaz sudbine, onda su me slavili, sad me vrijeđaju.

Dolazim do autobusa. Utakmica je gotova. Dolaze novinari. Govorim u dahu. Odlučno: - Ova utakmica protiv Francuske bio je moj zadnji nastup za reprezentaciju, više se neću odazivati pozivima izbornika Blaževića. Svoju odluku ne mislim promijeniti, nisam je donio naprečac, dugo sam razmišljao i odlučio. Ne, nikad više, nikad više.

Traže da pojasnim odluku.

- Za reprezentaciju sam jako sentimentalno vezan, čini mi se više nego drugi. Teško me pogađaju događaji ne u reprezentaciji, nego oko reprezentacije. Vlastita nas publika vrijeđa, novinari omalovažavaju, javnost nam okreće leđa, svi su protiv nas. Svi, očito da je ljudima svega puna kapa, pa tako i nas »vatrenih«. Ljudi imaju milijun svojih problema, a kad nas vide, onda im se stanje i pogorša. Zato odlazim, da više ne bih iritirao ljude, publiku i sve oko sebe. Čini mi se da sam trebao otići odmah nakon SP u

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

291

Francuskoj, no odlučio sam još pomoći. Ali, kako pomoći kada se pomoć ne želi. Zna se da nas očekuju dvije teške utakmice na početku kvalifikacija za SP u Japanu 2002., Belgija i Škotska najesen. Želio sam igrati te kvalifikacije. No, tek sam sada, nakon zagrebačke utakmice protiv Francuza, svjestan da sam pogriješio, grdno pogriješio. Ljudima nije do nas, nije do nogometa... Volimo uništiti sve što smo stvorili. Tako je to - rekao sam.

›› Kap koja je prelila čašu Dan kasnije trezveno sam razmišljao. Hladne glave. I rekao svojim prijateljima: - Ako postoji kap koja je prelila čašu, onda je to bilo u dvoboju protiv Francuske. Pogodilo me sve što smo doživjeli za vrijeme igre. U Zagreb dolaze svjetski prvaci, najbolja momčad na svijetu, a okupi se samo koja tisuća gledatelja. Ni to nema veze, ali ti koji su došli samo su nas vrijeđali, omalovažavali, čak i ismijavali, vikali »ole, ole« kad su nas Francuzi pritisnuli. Ni traga podršci, želji za podrškom... Zar to nije situacija da kažem - dosta i neka si nađu neku drugu igračku za iživljavanje. Ljudima je svega dosta i traže glave. Nekulturno ponašanje navijača nije od jučer, ali sada je prevršilo mjeru. Nije to samo moje mišljenje, mnogi tako misle. Postali smo objekti za vrijeđanje. To je primitivno, ali je tako i ne da se promijeniti. Posljednji je trenutak da odem. Mislim da sam ostavio pečat u reprezentaciji, igrom i ponašanjem. Izbornik Blažević još ne zna za moju odluku, možda će me i pozvati iznova u reprezentaciju, ali sigurno se neću odazvati. Mnogo drugih stvari mi smeta u našem nogometu, ne samo događaji oko reprezentacije...

Svoj sam očaj u tom trenutku prosipao na sve strane: - Muči me i to što se događa u odnosima Zagreba i Splita. Kako igrati za reprezentaciju koja predstavlja praktički dvije države - splitsku i zagrebačku. Takav je moj osjećaj i ne da se promijeniti. Zašto smo se borili za Hrvatsku, zar zato da ne možemo u Zagreb sa splitskim, ni u Split sa zagrebačkim tablicama? Zar zato da se danas u našim najvećim gradovima ljudi međusobno tuku lopatama, palicama, noževima? Zar zato da se navijači međusobno mlate na utakmicama hrvatske repre-

292

zentacije? Kao da živimo u Etiopiji i Eritreji, a ne u Hrvatskoj. Tako je to u našem nogometu. Znam za razlike i animozitete između Zagreba i Splita, no za takvo ponašanje nema opravdanja. Splićanin sam, ali obožavam doći u Zagrebu, mnogi Zagrepčani luduju za Splitom, a sada smo svi u opasnosti. Pogledajte utakmice reprezentacije u Zagrebu i Splitu.

Na predstavljanju u Splitu vrijeđaju one koji su iz Dinama ili su igrali u Dinamu, u Zagrebu vrijeđaju Hajdukove igrače. Ne branim ni Zagreb niti Split, iznosim što sam vidio i što mislim o svemu tome. Kad će nestati takve pojave? Kad svi napravimo nešto oko toga, kada si pružimo ruke. Teško mi je trpjeti takav primitivizam.

To nije sve. Morao sam istresti svoju muku. Ljudi nas još napadaju da previše uživamo u svom novcu. Shvaćam težinu situacije u kojoj ljudi žive. No, kada nas napadaju, obraćaju se na pogrešnu adresu. Nisam ja u Hrvatskoj nikome novac ukrao, u inozemstvu sam 11 godina, novac sam pošteno zaradio igrajući ovu igru. Niti mi je tko iz obitelji sudjelovao u makinacijama, pretvorbama i tko zna čemu. Ne vidim zašto bi se sada nas napadalo. Svi smo mi igrali za reprezentaciju zbog domoljublja, zato što smo to željeli, sanjali. Novac koji sam zaradio u reprezentaciji nije vrijedan ni polovice jednog godišnjeg ugovora koje sam potpisivao širom Europe. Meni je reprezentacija bila svetinja, religija, nikad u njoj nisam bio zbog novca, niti sam profitirao. Živio sam za reprezentaciju, a sada mi ostaje ožiljak, no nije važno. Sjećanja iz reprezentacije su prekrasna, predivna. To mi nitko ne može oduzeti.

Na kraju sam zaključio kako ne bih ni pomislio na oproštaj da se na utakmici s Francuzima nije dogodila takva sramota. Stoga, nakon svega, nemam psihičke snage nastaviti dalje. Zacijelo će moj oproštaj nekom dobro doći. Ne, ne mislim tu ništa loše, moj odlazak će nekom otvoriti vrata nacionalne vrste, uvijek je to tako, hvala Bogu. I ja sam tako, kao mlad igrač, upadao kad bi se drugi opraštao.

Otišao je i Ćiro Mnogi su govorili da zaslužujem oproštajnu utakmicu. Decidirano sam rekao: - Neću tražiti da mi se priredi oproštaj, tek ako se netko sjeti...

Već je prije nestala glasovita vezna linija Boban - Prosinečki - Asa-

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

293

nović. Prvi je otišao Boban, potom ja. Robi još ne odustaje. Svaka mu čast. Njegova kvaliteta s iskustvom, vidjeli smo, silno je dobro došla reprezentaciji u nastavku kvalifikacija za SP 2002. godine. Meni su ostala sjećanja. Prosinečki je velik igrač, njegova lopta je velika, njegova misao koju slijedi lopta je velika. Njegovo ponašanje prema nama suigračima je bilo veliko. Boban je dokazana, neprijeporna veličina, on i ja smo imali poseban odnos na terenu. Bez njega sam teško mogao u reprezentaciji povezati redove onako kako smo do tada navikli. Sad sam znao kako se osjećao dok se opraštao u Parizu protiv Francuske. Vidio sam kako mu je, tri dana sam bio neprestano s njim i njegovom suprugom.

U ta tri dana nijednom nisam imao snage pitati ga o odlasku. Na kraju sam to teškom mukom učinio. A samo što nismo skupa spavali! Grč na njegovom licu je sve govorio. On je samo rekao: »Aljoša, idem«! Sada ga razumijem. Nedostajao mi je, silno mi je nedostajao u šest mjeseci koliko sam ja još nastavio igrati... Ne samo meni, nego i cijeloj reprezentaciji. Kakva smo momčad bili, boli me kada se sjetim...

Nešto kasnije reprezentaciju je napustio i Ćiro Blažević. Desetak dana nakon kvalifikacijske utakmice za svjetsku smotru u Aziji, protiv Škotske u Zagrebu, više nije mogao izdržati pritisak, omalovažavanja, ismijavanja…

Vijest o Blaževićevom odlasku zatekla me u Londonu, gdje sam bio s Davorom Šukerom i Igorom Štimcem. Sjećam se da su se novinari čudili kako mi to još podržavamo Blaževića. Ćiro je zaista imao veliku podršku svojih igrača. Pa i nakon odlaska. Sedam Blaževićevih godina s nama nije bilo samo sedam godova u panju, nama je tih sedam godina sveto pismo. Za Blaževićevo djelo nikad ne može biti dovoljno lijepih riječi. Nikad! A toliko ih je malo. Čovjek je otišao popljuvan i zgažen, bez imalo zahvale za sve što je učinio. To se kod nas moglo i očekivati. Kad sam se nakon prijateljske utakmice u svibnju protiv Francuske odlučio oprostiti od reprezentacije, nisam svoje osjećaje želio oglašavati na sva zvona. No, osjećao sam se isto kao i Blažević. Izvrijeđala me publika, izvrijeđao me tv komentator, novinari... Umirao sam od tuge, no nisam čovjek koji će se zbog toga osvećivati. Otišao sam, ali sam definitivno shvatio kako jedva čekamo da nekoga zgazimo. Što je čovjek uspješniji, to je gaženje slađe. Tako je i s Ćirom. Njegovi uspjesi istog su intenzite-

294

ta kao i način kojim je maknut.

Na mobitel su me zvali novinari da komentiram vijest o Blaževićevoj ostavci. Bio sam kratak: - Bit će mu dojadilo. Kako i ne bi! Što mu se sve događalo! Razvalili su ga. Eto, sada izbornika nema, govorili su da nije pametan. Ćiro nije bio pametan? Ajde molim vas... Pratio sam što se sve događa s Blaževićem posljednjih tjedana. Htio sam, priznajem, biti izvan svega toga.

Iz jednostavnog razloga, oprostio sam se od reprezentacije. No, nisam uspio. Iznervirao sam se kao i on.

Uistinu, pitao sam se zašto se od nas želi da govorimo protiv njega.

Kad je on čovjek koji je od svakog od nas izvukao najviše. Možda javnosti njegovo ponašanje nije odgovaralo. Ali, nama je. Znao se prema svakome postaviti, svojim riječima bi nas jednostavno natjerao da damo sve od sebe. Mi smo imali bezgranično povjerenje u njega, a on u nas.

Za ilustraciju, nakon što smo u jednoj davnoj kvalifikacijskoj utakmici u gostima pobijedili sa 2-0, istina ne nekom posebnom igrom, drugi dan u novinama osvanule su Ivićeve izjave u stilu »ovako dalje ne može«.

Dan kasnije iste novine bile su pune Blaževića koji je urlao »moji su igrači najbolji na svijetu«. I u koga bismo mi onda morali imati povjerenje, koga bismo mi morali željeti? Onoga tko te stalno kritizira ili onoga tko te neprestance bodri? Mi smo se s Blaževićem slagali, a valjda smo u cijeloj priči bili bitni i mi koji igramo taj nogomet!

Stadion u Maksimiru (Zagreb, 29. svibnja 2000. godine)

HRVATSKA - FRANCUSKA 0-2 (0-1) HRVATSKA: Ladić (Pavlović), Štimac, D. Šimić, R. Kovač (Šarić), N. Kovač, Stanić (Bubalo), Soldo, Asanović (Jurčić), Jarni, Šuker, Bokšić (Vučko) FRANCUSKA: Barthez, Thuram, Blanc (Leboeuf), Desailly, Lizarazu, Pires (Trezeguet), Deschamps, Petit (Vieira), Zidane (Candela), Wiltord, Henry (Micoud) SUDAC: Stuchlik (Austrija). GLEDATELJA: 10.000 ŽUTI KARTONI: CRVENI KARTONI: STRIJELCI: 0-1 Pires (23), 0-2 Trezeguet (70) IGRAČ UTAKMICE: Zinedine ZIDANE

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

295

POGOVOR: Vlatko Marković, predsjednik Hrvatskog nogometnog savez:

›› “Reprezentacija čeka Aljošu” Prvih 10 godina hrvatske nogometne reprezentacije naš je veliki ponos i još veća sreća. U tih 10 prekrasnih godina s nogometnom reprezentacijom bili smo svjedoci pravog sportskog čuda. Osvajanje petog mjesta u Europi i trećeg na svijetu zaista može ostvariti samo iznimna generacija nogometaša. Čiji je Aljoša bio član od prvog dana.

Kad se nogometaši zajednički slože u želji da svojim rezultatima pridonesu afirmaciji mlade države, kad se na jednom mjestu okupi takva kvaliteta i stručno vodstvo, onda se doista mogu ostvariti takvi pothvati.

Nikad više nećemo imati prvih 10 godina naše reprezentacije, tko zna hoćemo li ikada više slaviti takve uspjehe. I mi i naši potomci. Zato će imena svih tih nogometaša zauvijek ostati u povijesti hrvatskog sporta, ali i u našim uspomenama.

Sreću koju smo osjećali gledajući ih nikad nećemo zaboraviti. Stoga i uspomenu na njih treba sačuvati.

Kad govorimo o čovjeku koji se potrudio ostaviti nama, ali i pokoljenjima, svoja sjećanja, o Aljoši Asanoviću, moram reći da mi je on bio jedan od najdražih igrača. Sjećam se utakmica s Europskog prvenstva u Engleskoj. Iako je na to prvenstvo došao praktički bez odigrane utakmice u posljednjih godinu dana, bio je velika uzdanica reprezentacije. Bez ikakve dvojbe najbolji pojedinac uz Šukera, Bobana i Ladića. Gledao sam ga, ne samo da je gradio našu igru, nego je s velikim žarom pomagao i obrani. Još sad su mi u sjećanju njegova uklizavanja pred Ladićevim vratima, njegova želja i nepresušni entuzijazam. Ništa mu nije bilo teško.

Ti veliki trenuci naše reprezentacije bili su nezamislivi bez Aljoše.

Zaista smo imali nevjerojatnu sreću da smo uz Bobana, Šukera, Bilića, Stanića, Jarnija, Štimca imali i Asanovića.

Aljoša je plijenio svojim pristupom, zaista je bio poseban. I njegov lakat je bio poseban. Dok sam ovo pisao nisam ni znao da će se knjiga zvati “Vatreni lakat”. On je doista bio vatreni lakat za svoje suparnike.

296

Impresivno je otkud je crpio svoju snagu. Njegovo prijateljstvo, želja za pomoći, solidarnost, domoljublje, kao i nogometne kvalitete nadaleko su poznate. Tako su ga naučili roditelji, društvo, njegov matični klub Hajduk i naša reprezentacija.

Moram reći da se Aljoša odmah nakon prestanka igračke karijere stavio na dispoziciju Hrvatskom nogometnom savezu, sa željom da i dalje daje sve od sebe kad je u pitanju reprezentacija. Naravno da ćemo ga prihvatiti. Rekli smo mu, pohađaj nogometnu Akademiju, imat ćeš prednost. Ti to zaslužuješ.

Nakon završetka Akademije Aljošu očekujemo u Savezu. Uključit ćemo ga u stožer hrvatskih nogometnih reprezentacija. I svim mladićima reći: “To je on, strijelac prvog gola za Hrvatsku”. Želim mu da i u tom poslu bude na istom mjestu kao u reprezentaciji. Na vrhu!

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

297

›› PRVIH 10 GODINA HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE Svi rezultati:

1990.

1. Zagreb 17.10.1990. Hrvatska - Sjedinjene Države 2-1 P 2. Rijeka 22.12.1990. Hrvatska - Rumunjska 2-0 P 1991.

3. Murska Sobota 19.06.1991. Slovenija - Hrvatska 0-1 P 1992.

4. Melbourne 05.07.1992. Australija - Hrvatska 1-0 P 5. Adelaide 08.07.1992. Australija - Hrvatska 3-1 P 6. Sydney 12.07.1992. Australija - Hrvatska 0-0 P 7. Zagreb 22.10.1992. Hrvatska - Meksiko 3-0 P 1993.

8. Zagreb 25.06.1993. Hrvatska - Ukrajina 3-1 P 1994.

9. Valencia 23.03.1994. Španjolska - Hrvatska 0-2 P 10. Bratislava 20.04.1994. Slovačka - Hrvatska 4-1 P 11. Győr 18.05.1994. Mađarska - Hrvatska 2-2 P 12. Zagreb 04.06.1994. Hrvatska - Argentina 0-0 P 13. Tel Aviv 17.08.1994. Izrael - Hrvatska 0-4 P 14. Tallinn 04.09.1994. Estonija - Hrvatska 0-2 EP-K 15. Zagreb 09.10.1994. Hrvatska - Litva 2-0 EP-K 16. Palermo 16.11.1994. Italija - Hrvatska 1-2 EP-K 1995.

17. Zagreb 25.03.1995. Hrvatska - Ukrajina 4-0 EP-K 18. Vilnius 29.03.1995. Litva - Hrvatska 0-0 EP-K 19. Zagreb 26.04.1995. Hrvatska - Slovenija 2-0 EP-K

298

20. Kijev 12.06.1995. Ukrajina - Hrvatska 1-0 EP-K 21. Zagreb 03.09.1995. Hrvatska - Estonija 7-1 EP-K 22. Split 09.10.1995. Hrvatska - Italija 1-1 EP-K 23. Ljubljana 15.11.1995. Slovenija - Hrvatska 1-2 EP-K 1996.

24. Rijeka 28.02.1996. Hrvatska - Poljska 2-1 P 25. Zagreb 13.03.1996. Hrvatska - Južna Koreja 3-0 P 26. Varaždin 26.03.1996. Hrvatska - Izrael 2-0 P 27. Osijek 10.04.1996. Hrvatska - Mađarska 4-1 P 28. London 24.04.1996. Engleska - Hrvatska 0-0 P 29. Dublin 02.06.1996. Irska - Hrvatska 2-2 P 30. Nottingham 11.06.1996. Turska - Hrvatska 0-1 EP 31. Sheffield 16.06.1996. Hrvatska - Danska 3-0 EP 32. Nottingham 19.06.1996. Portugal - Hrvatska 3-0 EP 33. Manchester 23.06.1996. Njemačka - Hrvatska 2-1 EP 34. Bologna 08.10.1996. Bosna i Hercegovina - Hrvatska 1-4 SP-K 35. Zagreb 10.11.1996. Hrvatska - Grčka 1-1 SP-K 36. Casablanca 11.12.1996. Maroko - Hrvatska 2-2, 6-7 (11 m) P 37. Casablanca 12.12.1996. Hrvatska - Češka 1-1, 4-1 (11 m) P 1997.

38. Split 29.03.1997. Hrvatska - Danska 1-1 SP-K 39. Split 02.04.1997. Hrvatska - Slovenija 3-3 SP-K 40. Solun 30.04.1997. Grčka - Hrvatska 0-1 SP-K 41. Tokio 08.06.1997. Japan - Hrvatska 4-3 P 42. Sendai 12.06.1997. Hrvatska - Turska 1-1 P 43. Zagreb 06.09.1997. Hrvatska - Bosna i Hercegovina 3-2 SP-K 44. Kopenhagen 10.09.1997. Danska - Hrvatska 3-1 SP-K 45. Ljubljana 11.10.1997. Slovenija - Hrvatska 1-3 SP-K 46. Zagreb 29.10.1997. Hrvatska - Ukrajina 2-0 SP-K 47. Kijev 15.11.1997. Ukrajina - Hrvatska 1-1 SP-K 1998.

48. Osijek 22.04.1998. Hrvatska - Poljska 4-1 P

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

299

49. Pula 27.05.1998. Hrvatska - Slovačka 1-2 P 50. Rijeka 03.06.1998. Hrvatska - Iran 2-0 P 51. Zagreb 06.06.1998. Hrvatska - Australija 7-0 P 52. Lens 14.06.1998. Jamajka - Hrvatska 1-3 SP 53. Nantes 20.06.1998. Japan - Hrvatska 0-1 SP 54. Bordeaux 26.06.1998. Argentina - Hrvatska 1-0 SP 55. Bordeaux 30.06.1998. Rumunjska - Hrvatska 0-1 SP 56. Lyon 04.07.1998. Njemačka - Hrvatska 0-3 SP 57. Saint-Denis 08.07.1998. Francuska - Hrvatska 2-1 SP 58. Pariz 11.07.1998. Nizozemska - Hrvatska 1-2 SP 59. Dublin 05.09.1998. Irska - Hrvatska 2-0 EP-K 60. Valletta 10.10.1998. Malta - Hrvatska 1-4 EP-K 61. Zagreb 14.10.1998. Hrvatska - Makedonija 3-2 EP-K 1999.

62. Split 10.02.1999. Hrvatska - Danska 0-1 P 63. Atena 10.03.1999. Grčka - Hrvatska 3-2 P 64. Zagreb 28.04.1999. Hrvatska - Italija 0-0 P 65. Sevilla 05.05.1999. Španjolska - Hrvatska 3-1 P 66. Skopje 05.06.1999. Makedonija - Hrvatska 1-1 EP-K 67. Seoul 13.06.1999. Hrvatska - Egipat 2-2 P 68. Seoul 16.06.1999. Hrvatska - Meksiko 2-1 P 69. Seoul 19.06.1999. Južna Koreja - Hrvatska 1-1 P 70. Beograd 18.08.1999. SR Jugoslavija - Hrvatska 0-0 EP-K 71. Zagreb 21.08.1999. Hrvatska - Malta 2-1 EP-K 72. Zagreb 04.09.1999. Hrvatska - Irska 1-0 EP-K 73. Zagreb 09.10.1999. Hrvatska - SR Jugoslavija 2-2 EP-K 74. Saint-Denis 13.11.1999. Francuska - Hrvatska 3-0 P 2000.

75. Split 23.02.2000. Hrvatska - Španjolska 0-0 P 76. Zagreb 29.03.2000. Hrvatska - Njemačka 1-1 P 77. Beč 26.04.2000. Austrija - Hrvatska 1-2 P 78. Zagreb 28.05.2000. Hrvatska - Francuska 0-2 P 79. Bratislava 16.08.2000. Slovačka - Hrvatska 1-1 P

300

80. Bruxelles 02.09.2000. Belgija - Hrvatska 0-0 SP-K 81. Zagreb 11.10.2000. Hrvatska - Škotska 1-1 SP-K 2001.

82. Rijeka 28.02.2001. Hrvatska - Austrija 1-0 P 83. Osijek 24.03.2001. Hrvatska - Latvija 4-1 SP-K 84. Varaždin 25.04.2001. Hrvatska - Grčka 2-2 P 85. Varaždin 02.06.2001. Hrvatska - San Marino 4-0 SP-K 86. Riga 06.06.2001. Latvija - Hrvatska 0-1 SP-K 87. Dublin 15.08.2001. Irska - Hrvatska 2-2 P 88. Glasgow 01.09.2001. Škotska - Hrvatska 0-0 SP-K 89. Serravalle 05.09.2001. San Marino - Hrvatska 0-4 SP-K 90. Zagreb 06.10.2001. Hrvatska - Belgija 1-0 SP-K 91. Seoul 10.11.2001. Južna Koreja - Hrvatska 2-0 P 92. Gwangju 13.11.2001. Južna Koreja - Hrvatska 1-1 P Legenda: P - prijateljski susret, EP-K - Europsko prvenstvo, kvalifikacije, EP - Europsko prvenstvo, SP-K = Svjetsko prvenstvo, kvalifikacije, SP - Svjetsko prvenstvo

Vatreni lakat

zabilježio: Andrija Kačić Karlin

301