Saša Jelenković
ELPENOROVA PISMA
2
REDAK GOST U RODNOM DOMU Ovo nije on, ovo jeste on: osmeh pažljivog posmatrača, tridesetak godina ili vekova između muzike i zamuckivanja, izvan reči što prikazuju i poriču – lirski junak popodnevnih časova francuskog za gospođice iz boljih kuća, nostalgičan za miholjskom truleži, ni mlad ni star, nikada dokon. Ako se i raspada njegov spoljašnji glas, unutrašnji se obnavlja kao dete kad zastane u igri.
3
pismo prvo Nevidljiva stena o koju udaram kad zaronim: granica između predela delfina i oblasti meduza. Nema potpune tuge, postoje samo buđenja iz stidnih snova. Ljubičasta sazvežđa ogledaju se u crnim naborima okeana. Tako zvezde čine mnogooku neman vode. Ovde se naveliko, ali potajno, priča o putovanju u krajeve gde ljudi ne znaju za more i jedu hranu bez soli. Zar to nije velelepno? Zar jedini da se tome ne radujem? Ostali znaju da se ne isplati galamiti – treba biti spokojan galeb. A ja sam obazriv i kada silazim pod zemlju, među vetrove, u javu. Ne želim da znam o klizavoj palubi. Dok uplovljavamo u vode nepoznatih krajeva, prvi sam na osmatračnici. Ne vičem, palim baklje: vreme koje su odredili sve manje mi pripada.
4
pismo drugo Da sam mogao znati kako se odvija nešto već opisano kao poslednje i stidno, ne bih slavio obećano nego očekivano i propušteno. I ne bih se bez potrebe pomerao, patetična, izbezumljena igračka u potrazi za prirodom, tesnim ogledalom. Često govorim o sebi, a ne shvatam: nije važna srdžba, niti odsutnost. Ono što je blisko, postoji samo u snu. Nećemo bežati u glasove radoznale, u glasove posustale.
5
pismo treće Dolazi doba devičanske ruke, doba spokojstva i poverenja, dolazi doba smirivanja, prisnih pokreta, doba istomišljenika, doba najlepših misli i pomirenja. (Pazi na sebe. Oni će motriti na mene. O njoj će se starati ribar i njegov sused.) Nikada više neću zaspati, posmatraću živote ptica, egzotičnih buba, gusenica i ježeva. Zima će trajati zauvek, pa ipak, smenjivaće se prizori beline, sivila i zelenila. Mesečeve mene rasturaće ono malo sklada sa tužnom i okrutnom okolinom. Ako nešto poželim da saznam, odgovore neću dobiti od prijatelja, jer oni su daleko. Neću izabrati vodiča kroz Pakao, Čistilište i Raj: poslednje stvari prihvatiću tek na kraju Knjige, kada jeziku priznam da je od mene načinio krijumčara, a ja od njega bernardinca. Zaljubljivaću se u devojku kratke kose, krupnih očiju, kao da mi nije dosta ponavljanja, kao da od Kjerkegora ništa nisam naučio. Po usijanoj planeti hodaću korakom nespokojnog, koji je živeo kratko, jer svaka mu godina beše vek. Pamtiću ono što drugi zaboravljaju, stid koji me obuzme biće moja uniforma, moja ludačka košulja, moj uzaludni viteški oklop. Istrajnost monaha upražnjavaću samo u poslovima odmetničkim. Lakrdijaši će gutati vatru i hodati po žici, bacaću im novčiće s balkona, za hleb i sreću, podsmehnućemo se kolektivnoj presudi, zatim ću u kuhinji sklopiti savez sa povrćem i medom. Veran ću biti Severu, vetrovima od kojih čvrsne vosak na pečatima: neće biti truba, lomljave i neobjašnjivih promena. Sasvim bez posla ostaće proroci. I kakvim imenom nazvati ono što imena nema, a bez prestanka grmi o dolasku doba devičanske ruke?
6
pismo četvrto I tada videh više nego što treba: ne shvatajući da lažem nizao sam rečenice – kako sam preturao po nužnostima života kad mi je rečeno da dolazi smrt, verna pesma. Toliko osećanja, a tako malo straha (herojskoj smrti podražavajući ne bi li ga oživeli, ne bi li obnovili vrtloge u njemu), da otkrih čudesnu budalaštinu: podrhtavanje srca. Nehajan prema obavezama civilizacije propuštam priliku da pobesnim. Ko je bio on, neumoran i nikada sasvim sam? Pred njim su posrtanja i neugodna konačišta. Pred njim je gubitak pamćenja, iskušenje sažetosti, odbacivanje otmene ravnoteže metafizike i prostakluka. Nema razlike između vreline što ga je tukla i prostora koji se pritajio. Trećeg dana meteža popustiše šavovi na ranama. Koliko će trajati ova bolest? Bezbroj ljudi jedni drugima dodiruju lica. Između mene i njih ni jezika, ni čula. Nataloženi u nama, pokreti i glasovi životinja čekaju svoj čas. Sve dalji od obećanih imperija: muče me vernost, doslednost i logika. Zato i pišem ove hladne redove, da ućutkam prekore i okončam skrivanje.
7
pismo peto Pametna je strava, duboka, bujna, oÄ?ima me hvata dok se naginjem, pogledom obujmljuje i cedi glas po glas. Jesam li zahvalio kad me je rasutoťću nagradila?
8
pismo šesto Svako bi morao imati posmrtno ime: nekog drveta, voćke, reke, da bi ga razlikovali od neba, zemlje, vatre čiji tumač nekada beše. Greške ne bi smele da postoje, ime je ravnoteža legende i dužnosti. Svakome bi valjalo nadenuti neko ime. Poneko bi stavio i novo lice, isto ili drugačije od nekadašnjeg – lice je haljina od snova pod kojom se istrajnost obnavlja. Ali ruke, one moraju ostati iste, jer se u suprotnom neće ni živeti ni umirati. Ruke su vode izlivene iz odsutnosti u gluvo i nemo zatočeništvo. A kada zavist obuzme otkrivene i pokrivene, upisane i izostavljene, toliko toga probudiće se spremno za stranputicu.
9
pismo sedmo Za one koji me gledaju, a ne vide: u danima poleta, pretvarajući se da rastem, nemaran i lud kao tajfun, sporazumevam se naročitom pobožnošću. Svemu tražim vezu, cepidlačim, izmišljam napore, da bih izrekao utehu: radost umnožava zablude. Osećam prisustvo zvezde koja se smeši. Ako se o duši nešto zna, onda je sigurno da spava, i u snu govori: male moje definicije, srca su vam tako trezna.
10
pismo osmo Za one koji me slušaju, a ne čuju: osporena je uloga posmatrača, ukinuta iznenađenja, nemiri na ulicama pred odlazak na putovanja postali su uobičajena pojava. Granice su za onoga koji o granicama razmišlja.
11
pismo deveto Gde su nestala jezera, duga, ravna, rastegnuta, sjajna: čista vrtoglavica vavilonskih jezika, probuđena, neizvesna, mudra nesvestica. Svetli kao čaša mleka, usamljen i čist, prozračna zvezda, stanovnik šatora, igla peskom zavejana. Teku lepi razgovori, otkopčava se prostor, belim srcem broji smrti, mudrost mu je odlomak iz snova. Ne priziva nikoga, bezglavo napušta bolesne i gnevne, očvrsnuo pazeći na prošle i buduće zabune. A hvalisanje, šta hvalisanje može? Izvesni pokreti postaju vidljivi nakon iščezavanja svetlosti Ako je i naivan, slučajno je to, vratiće se da odgovori, nepotkupljiv, svež, i pomalo zao.
12
pismo deseto Na ovom ćeš poslu umreti, saputniče, nerazdvojini, slavoljubivi prevrtljivče. Ni da ni ne da izgovoriš neće ti biti dopušteno, a mislićeš samo – to ne bih učinio, ništa patetično, uzvišeno, primamljivo, ništa skrušeno, nežno, čime bih sebi olakšao. I dok budeš padao, reci: u koji čas susrešću se s tobom?
13
pismo jedanaesto Dobro došao u unutrašnji džep sveta, među nevesela razmatranja, dobro došao u snove i maštarije miševa i sova, dobro došao, uvek dobro došao! Skidam šešir pred sumnjivom i veleumnom pojavom: neodređena, jedva čujna opomena, treperi: vreme je da se probudiš. Ako treba disaćemo zajedno, ujednačeno, dok ne popuste čvorovi i ne zamiriše porušen zid.
14
pismo dvanaesto Kada bih svodio račune, spasavao bih ljubav izvesnog lukavstva skrivenog u rečima umor, praznina, religija. Ovako, razglasio sam tajnu na usputnim stanicama do zvezda, oblaka, šišarki, kore drveća, trave, korenja, podzemnih voda, do vrelog jezgra, gde bi se mogla pokazati kao čudo, trenutak iza vremena, poslednja odbrana.
15
pismo trinaesto U škrta vremena prispe putnik na neželjeno tlo, pa videvši da opstanak je skopčan s nužnim ustupcima, osvrnu se i nabasa na smerne susetke. Za razbojem jedna povest je tkala izmišljajući uvek novog junaka, no prizor nikada ne dočeka svršetak – povratak ili nestanak razmetnog sina. Druga je vezla objašnjenje – belom čipkom – uokrug priče – kao šećerni preliv vrh šampite – zavodljivo toliko da skrene pažnju s praznine što je krasila rukodelje tkalje. Iako svoje razapinjahu mreže, ne beše načina ni puta da bi vezilja uzdigla se do umetnosti, a tkalja umakla banalnosti zanata.
16
pismo četrnaesto Ako je neko i spavao, taj ne spava više! Ako je nekome i pruženo utočište, u njemu se nema čemu nadati! Sam sa sobom da poravna račune, pa da otpočine oka budnog na leđima! A ja, međutim, nisam od takvih – neprestano prezir prema usporenima, nikada do kraja raspravljen, iako je čovek, kaže dogma, uvek spreman da raspravlja! A kada raspravljaš, možeš li se poistovetiti?
17
pismo petnaesto Sedefnim lakom ukrasio nokte, stavio masku na lice, temeljno izbrijan po čitavom telu – najmlađi u klubu, spreman da sasluša neupotrebljive savete pre nego što postanu kobni. Jamačno neustrašiv, mada na svoju ruku nasađen kavaljer, kome, za opkladu, zaiskaše svinju, svikao na opasnosti razmišljanja, metodično hladan i nepotkupljiv, lako je njemu zavesti neuku muzu kad ni banalan stih o tome da speva nije obavezan. Nesporazumu izmičući ostvario je šarmantnu protivrečnost karaktera: iskorenitelj vrline i vrli pomazanik. Ko svugde prebiva, Elpenore, u sebi prebiva!
18
pismo šesnaesto Ona što zadržava, beše li opasnija od one koja čeka? Dok su se množili čvorovi u pletivu, dan je pružao dokaze senilnosti sveta, a u noći iskrilo je saučesništvo u poslu svođenja zapleta. A neko je, ipak, ostao zaboravljen, poneko pretvoren u nečistu životinju, dok mnogi prazniše pehare ubeđeni da luk i tetiva dokoni će biti, u uglu, kraj mašica, nakovnja i starog panja za komadanje mesa. Delatne noći one što zadržava tekle su u znaku nedoumica – sapet strašću nametnutom, može li se hitroplovke lađe okanuti lutalica? I šta da izusti povratnik onoj koja čeka, prvog jutra, osim da je vino mlado ili staro i da nema srednje starog vina.
19
pismo sedamnaesto Ovo nebo je dosadno. Uvek poslužuju čaj, suvo grožđe, i nikada se ne probudiš tamo gde si zaspao. Vidik je ispunjen osetljivim, tananim nitima. Ako ih nazoveš uklapanjem, beleženjem, ucrtavanjem, naći ćeš se u sred topografske iluzije. Ni zabluda, ni budućnost, ni lepe misli, ne olakšavaju povratak. (Imao sam osrednje pouke o ratovanju, slabu želju da se pokrenem.) Samo strpljiv može biti nestrpljiv.
20
pismo osamnaesto Dani odmora pretvoreni u dane proslavljanja slučajnih otkrića. Složeni manevri na skučenom prostoru. (Eksperiment opsade, tajne operacije, pripreme terena, slamanje volje za otporom.) Ne govorim o ratu, nikada ne govorim o borbama. Mogao sam imati čvršći oklop, poetičnu bolest, više razloga za udaljavanje, obazrivije prijatelje, busolu umesto srca.
21
pismo devetnaesto Ne vidim kraj klupku ťto se odmotava od srca, kroz vinograde, prema mestu gde će se otkriti da je ugodno biti mrtav, lud, zaboravljen. Sve osim nedovrťen.
22
pismo dvadeseto Elpenorov sindrom - Po pustolovini koja se dogodila Odisejevom mornaru Elpenoru
Ovaj sindrom koji je opisao Lorg (Lorge) redak je klinički entitet i spada u okvir poremećaja vigilnosti. Odlikuje ga nepotpuno buđenje sa sumračnim stanjem, dezorijentacijom, neprepoznavanjem mesta, poluautomatskim ponašanjem. Do tog delimičnog buđenja po pravilu dolazi nekoliko sati posle preteranog pijenja alkoholnih pića ili uzimanja prevelike količine barbiturata. Razlikuje se od somnabulizma i, po pravilu, od epilepsije. Patološke defenestracije su dovođene u vezu sa ovim sindromom. Njegovo razumevanje je i dalje nepotpuno uprkos poligrafskom i fiziološkom poznavanju ritmova budno stanje/spavanje. Iz Rečnika...
23
pismo dvadeset prvo ... onaj sam čije lutanje nije prokletstvo lelujanje kroz senke samo je privid nepogreben nisam sasvim tamo iščekivanje sa kopna i palube priziva konačni mir u koji bih mogao da utonem kada bi prelomili moje veslo uspravili ga u pesku na obali zalivši mesto podsećanja medom i vinom ali i tada bi moja neherojska smrt stajala na putu spokojstva ko sam inače ako nisam heroj ili kukavica sramna je slučajna smrt jer nije posvedočena mene ne čekaju ne zamišljaju me kako se zamišlja najduže odsutni nekako su me zanemarili još uvek sam tu negde zaturen niko me nije video zaborav nije prava reč niti opazio strmoglavi pad najgora je od svega raspršenost koja nije kazna nego iskorenjenost lišena obrazloženja nikada nikada nikada neću biti bolestan na smrt u smrti nalazim lutanje prokletstvo nesmirenosti nedovoljno mrtav za mrtve iz živih odsutan i rasut ovo neprestano izlaženje iz sebe razvejanost prisustvo u svemu ali nemogućnost usidrenja u smrti makar u smrti ako se ne može zaustaviti poigravanje sa uporištem duša gubi bitku sa telom telo vibrira …ja znam ko sam…ko zna ko sam ja…
24
pismo dvadeset drugo Dobro jutro novi svete, ne sećam se ničeg više! Među rasejane i zbunjene, gde zver razum oduzima, u varvarsku šumu ukrašenu zlatom i kostima, ušao sam prvi put, razbijen, probuđen, u ime glasova koji me, iznutra, dozivaju. Ne umem više ni lice da umijem. Gde su ruke, gde je moja voda?
25
pismo dvadeset treće Rasut, razvejan, razbijen. Ovaj putnik ne orijentiše se prema zvezdama, milion malih bolova usmerava ga prema priviđenju. Različiti su opisi njegovog lika, u jednom se mit i literatura slažu: beskrajno lutanje, neprestana glad, malodušnog pretvoriše u ponosnog i zluradog. Nisu ga lovili iz potrebe, po navici su digli hajku. Nije ih se klonio u strahu, na njihov se gnev sažalio.
26
pismo dvadeset četvrto Nejasno poreklo krasilo je utvarnu mu dušu, umiljat beše tek u krajnjoj nuždi, kad obasjan znanjem o vrlini potonu u šljam svetskog duha. U gradu dostojnom svojih stanovnika – svakog ponaosob i svih zajedno, zastade da oslušne tople reči savetodavnog tona. I da se primi zanata što tužnu bi platu doneo sujeti lutalice. Šta je bio pre no rasprši se u lik sa vilicom zlikovca i kurcem violiniste?
27
pismo dvadeset peto U razliÄ?itim okolnostima, na razliÄ?itim mestima, mi, razliÄ?iti ljudi, pitamo se: otkuda ti, svud oko nas, Elpenore?
28
pismo dvadeset šesto Sada sam tu, među vama, oni koji me ne vide čuju pucketanje mojih prstiju, oni koji me ne čuju, vide kako niz platno klizne cinober na zrno grožđa. Treba brinuti šta smo propustili jureći u zanosu, bez proračuna, samo s mrvicama hrabrosti, neopterećeni izveštajima iz predela slabo osvetljenih.
29
pismo dvadeset sedmo Zaronio u epu, izronio u pismima. Nije se ni osvestio, a već proglašen mrtvim i besmrtnim. A tek što je nestao. Posmatrao narode koji se previše kreću u raznim pravcima, rasterećeni prtljaga, samo sa sećanjem na nepcima. Naučio obesne i sumanute plesove, padao u sujetu s lobanjom na štapu i žabom u čakširama. Čestitajte mu na novim horizontima, objasnite znake vremena zbunjenim domorocima, udivljen, on će vas ignorisati zanet marginalnim epistolarnim snatrenjima.
30
pismo dvadeset osmo Ne dajte čoveku da spava, kad nije pretvoren u krticu, ježa ili noja: neka uživa ljuska od jajeta, božanstveno bezvremen, uokviren povešću o lutanju. Svaka je povest o izgubljenom sumnjalu koji nalazi sebe uskladivši radoznalost sa stidom.
31
pismo dvadeset deveto Smejem se u snu, pred buđenje osećam da dnevni događaji unapred zaslužuju divljenje. Kako je dirljivo biti nepristrasan! Naučio sam da je naklonost manje od ljubavi, ali mnogo više od prepuštanja. Ovo malo napora da se predaš, ali uvek žednih čula. Zatim sledi sporazumevanje. U probirljivosti je tajna: utoni u svoje lutanje, rečenice se u tebi hlade kao žileti.
32
pismo trideseto Vihor ili povetarac: sledio sam krivudave staze, gravitaciji dodavao ludilo, a ludilu oduzimao pouzdanost. Da bih se obogatio pokretima, da bih prostoru darovao slutnju.
33
pismo trideset prvo Uz prasak, odvaja se deo po deo sna: sve bi moglo krenuti nabolje da je moguće biti budan, i u snu. Slučajnosti se raspoređuju, brojevi preuzimaju odgovornost: bez mene, strane sveta su toplije i ne smetaju im uzrok i posledica, erupcija i erozija. (Kada su su smišljali vrtove disao sam u ledu, mutne linije izoštrile su se u sliku prašume.) A sada sam mumija, bogat, ispunjen glasovima, ne obazirem se na jesen, teskobu i domovinu.
34
pismo trideset drugo Pokrenuo se ponor, udaljio sam se od ozbiljnih razgovora, krenuo da pred smrt prezalogajim. A tamo ne dočekuju niti ispraćaju, samo pljušte udarci, kao koraci pri napuštanju granice koja se nikada ne brani, nego iznova zauzima.
35
pismo trideset treće Prisluškivao sam tvoje pulsiranje naslanjajući se, gladan, na zidove tame. Hladna mašta, negde između strasnog jezgra i obilja oblaka, čuva podivljalu, obrnutu gravitaciju. Na nebu se otvaraju prostori opsednutosti, treperi bezbroj nerazumljivih jezika, na svakome srce postaje suvišno: jagoda u snegu, izlomljeni tango, ritam zvečarke. Dan je neopisiva, umivena, iskrena tuga. I nemoguće je milošću nazvati trzaj stvarnosti, očaravajuće prepuštanje. A kada kažem: počinje preobražaj, razmeni se kilogram zlata za miligram ultramarina.
36
pismo trideset četvrto O avgustu ako upitan budeš, ne reci da najblaženiji mesec je to: koristi i štete od sebe nemaš – obmana tvoja doista je trajna. Jer, ko bi prestupanje granice podneo u prostor koji ne boli? Običaje stare valja zaboravljati – svečana, usporena melodija nek postane zvanični pev. U jarak kraj druma varvarsko perje zbaci. O svemu što stari su snevali, o pesmi ljuvenoj, o ratnom junaštvu, o spomenu dičnom na državnike umne, ne izreci drugo do blagonakloni sud. A uminule gospe o budućim prebivalištima obazrivo upitaj: koliko, kada, i čime plaćaju mrtvi, na kojoj zvezdi, svoj čudesni govor?
37
pismo trideset peto Kada bi me probudili, kada bi me iz hladnoće iščupali, da li bi, o da li bi izmislili svet za mene, ljude koje bih upoznavao, novu prošlost, jer bez prošlosti snova ne bi ni bilo, ni prijatelja starih, a s ovima kojim jezikom da progovoriš? Kada bih saznao ko sam, nakon pijanstva smrti, kada bih poverovao da jesam, razvejan daleko od svega što me pamti, da li bih, o da li bih usudio se da razmenim ono što slutim za ono što ću zaboraviti? Godine nisam brojao dok bejah nehajan, podložan strastima, bez brige za vrlinu, dela ljubavi i časti. Flegmatično bdenje, evidencija sutona i svanuća, odnegovan osećaj posebnosti, pružiše li utehu srcu?
38
pismo trideset šesto Onaj koji je smišljao zagonetke i parabole da bi objasnio i obuhvatio nesreću i sakrio njenu pravu prirodu i posledice, neman je što guta vreme. A onaj drugi, što je zagonetkama slamao kičmu, pretvarao ih u buncanje samozadovoljnih gmizavaca, umesto saznanja stekao je bolest, nesanicu, prazninu. Kratak je i nežan naš život!
39
pismo trideset sedmo I pre nego što obnovim dosadu okusiću malo usijanog peska u živo blato pretvorenog potezom prsta presuditelja, najmanjeg, što ga odsecaju najčešće na tržnicama, skupa sa kaiševima i pojasnim torbicama, usput, kradimice, krivim nožem, secikese i nakrivo nasađeni mazgari, u predahu između dva karavana. Milost i nemilost o kojima deklamuje dvorski pesnik razdražuju raznosače vesti od kojih i na presto da uteknem i proglasim zabranu podizanja hramova od zlata i uvoz ruža iz Egipta, i da mi se poklone do zemlje utvare i kovači, tamničari i druidi, pa da se prepadnem koliko sam nevin i zbunjen. A neće se promeniti ništa i da se začudiš rani što na oko podseća, svevidećem žaru, kad si se već, sumnjičav, ograničio na suzbijanje nagona i podilaženje sujeti, i sipaš li sipaš opise prirode da zakonodavcima izmamiš ushićenje a pesnicima poricanje, kao da nisi do sinoć bio tigar, a od jutros bernardinac, čemerni jeziče moj!
40
post scriptum Ali koji ton, Ä?iji glas uz lice Elpenora pristaje sad? Ni Mesec ga ne vide, niti Mesec spazi on: da izmisli samog sebe, to je sve ĹĄto ostaje mu sad!
41