Misha Mashina NAJMANJA ŠKOLA GITARE Čemu ova brošura? Pre nego što uzmeš bilo šta u ruke (ali baš: bilo šta) odnosno pre nego što bilo šta uradiš - najbolje bi bilo da znaš zašto to radiš. Sam predmet ili čin ne nosi nikakvu univerzalnu vrednost ili jednom za svagda datu funkciju. Ako su stari Grci verovali da ima smisla razvijati 'znanje radi znanja', odnosno da se cela svrha čina saznavanja iscrpljuje u postizanju znanja (budući shvaćenog kao vrline), onda je logično da je to ubeñenje otkrivalo jednu gotovansku, povlašćenu klasu društva – grčke 'slobodne grañane' koji stvarno nisu imali nikakvu posebnu potrebu da to znanje i koriste, pošto su robovi obavljali sve što je bilo potrebno za svakodnevni lagodni život. Pored toga, ni 'umetnost radi umetnosti' ne govori o boljem stanju u društvu: bogate mecene i slični paraziti srednjevekovne i renesansne Evrope punim i zveckavim vrećicama pokazivali su umetnicima gde je njihovo mesto u društvu – u radu na zabavi povlašćenog društvenog sloja. Eto bar dva primera koji pokazuju da znanje i umetnost – ako se postave kao svrha sebi samima – zapravo samo predstavljaju odraz strukturiranosti društva po modelu dominacija-potčinjavanje, odnosno predstavljaju izraz društvene klase koja u takvoj strukturi zauzima povlašćeno mesto. Sa druge strane, ni ti ni Malatesta niste u toj poziciji, zar ne? Onda će biti da smo svo troje u istoj poziciji: zainteresovani za promenu takvog društva, za njegovo rušenje – a zato smo vrlo zainteresovani za korišćenje svog znanja i umešnosti. Znanje nekih stvari oko sviranja gitare neće
promeniti svet, kao što ni umešnost u sviranju to neće uspeti. Cilj ove brošure je mnogo bliži i skromniji: znanje i umešnost koje želim da ti prenesem služi rušenju mita o znanju i umešnosti, a može doneti i dosta trenutaka dobre zabave. A budući da je zabava dobar način i razlog za okupljanje prijatelja i poznanika – eto makar jednog razloga da svoje ideje prenosimo i u toj formi. Dakle, ova brošura kreće od dve pretpostavke: 1) da gitaru želiš da koristiš kao medijum za slanje poruke, te da 2) nema potrebe da se zadržavam na pojedinostima koje tome ne pomažu. U skladu sa tim, ovde neće biti ni reči o istoriji razvoja instrumenta, o 'velikim gitaristima', o vrstama gitara itd. – niti ću razglabati o tome šta je 'bolje' ili 'lošije' sviranje, odnosno kako bi trebalo da izgleda (zvuči) 'pravo' sviranje. Sve to nek' ostane u carstvu kojem i pripada – carstvu taštine, gordosti, ambicioznosti i, naravno, beskrajne dosade. Pisaću iz ličnog iskustva, ali ne sa ciljem da ti pokažem kako 'trud i upornost donose uspeh', ili kako sam ja neki 'vrsni znalac i umetnik' već, prosto, zato što želim da ti pokažem koliko su stvari jednostavne i banalne. Prošli smo i prolazićemo kroz mnoštvo sličnih situacija i problema, pre svega zato što ni ti ni ja nemamo dovoljno novca (niti volje) za 'privatne profesore gitare', za muzičke škole i video-kasete i diskove na kojima Malmstin nešto petlja po vratu gitare, itd. Ako kao svoje prepoznaš situacije/probleme kroz koje sam prolazio, sve napisano će ti biti mnogo bliže.
Gitara... ali kakva? Sviram gitaru već sedamnaest godina, ali – gle čuda! – moje znanje i umeće sve vreme variraju. Prve četiri godine svirao sam na nenaštimanoj akustičnoj gitari – uz to sa jednom žicom manje. Hteo sam da moje sviranje zvuči kao Rolling Stones, ali sam stizao jedino do konstatacije da nešto tu onemogućava makar taj zvuk, ako ne i umešnost koju sam verovao da čujem u njihovom sviranju. Ja sam, naravno, hteo da sviram električnu gitaru, da imam distorziju, pojačalo, dobre efekte... ali tada nisam znao da to sve košta, i to prilično mnogo. Ali za dobru pesmu nije potrebna dobra gitara (i prateća oprema), niti pomoć Bakunjina, i to je opšte poznato. Sa druge strane, poznato je i da društveno angažovani tekst ne zahteva neku specijalnu muzičku podlogu: da bih pokazao da
sam besan što plaćam prinudnu TV pretplatu nije neophodno da mi gitara ima zvuk kao kod Rancid-a. Štaviše, to ukalupljivanje i razmišljanje po već utabanim stazama upravo i govori da baš i nisam nešto besan, budući da mi je strašno stalo da taj bes zvuči ovako ili onako. Kakvu god gitaru da nañeš, za sada će biti dobra. Ako ti zatreba bolja – kakav god smisao da pridaješ tom pojmu – najbolje bi bilo da je ta potreba rezultat jasnije slike koju imaš o zvuku koji želiš da postigneš. Uvek su me nervirali momčići-buržujčići koji i ne znaju da postoji bilo šta osim Fendera i procesora sa stopedeset boja zvukova. Nikad nisam zažalio što mi je falila žica ili što godinama nisam imao distorziju: žalim jedino što sam to primećivao.
«Jel' znaš onu pesmu...?» Zašto moja gitara zvuči tako šuplje, tako blago i mekano? Zašto nema 'rezak' i trajniji zvuk? Kako da izvedem da zvuk odzvanja, da gitara 'vrišti' ili 'plače'? Kako da... ...reprodukujem ono što čujem? Nije teško priznati da krećemo od reprodukovanja, od plagiranja i kopiranja onog što volimo. Meñutim, tu dolazimo do prvog mita koji treba uništiti: za sviranje gitare uopšte nije bitno naučiti X pesama
Beatles-a, Metallica-e, Riblje Čorbe ili muzike iz Kuma. Budimo iskreni: to što sam (kasnije) znao da odsviram dosadne pesme tipa 'Dva dinara druže' i 'Neko te ima' značilo je jedino to da sam hteo da se pokažem u društvu... ili da ga skinem s vrata. Takoñe, to je značilo da je to društvo uživalo u prežvakavanju prežvakanih prežvakastih prežvakastava. Ukratko, ako imaš nešto da kažeš, onda to reci svojim rečima
1