Unutarnji svijet darovite djece

Unutarnji svijet darovite djece

www.centarproventus.hr

info@centarproventus.hr 091 5576579, 095 8043982 www.facebook.com/CentarPROVENTUS2009

Priručnik Unutarnji svijet darovite djece tiskan je u sklopu projekta Podrška roditeljima i stručnjacima u razumijevanju i odgoju darovite djece, a koji je sufinanciralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Autorice: Tatjana Gjurković Tea Knežević Jelena Borić Centar Proventus www.centarproventus.hr Izdavač: Centar Proventus Lektorica: Dejana Šćuric, Bujica riječi d. o. o.

Grafički obradio: Ante Jurjević

Sadržaj 1. Terapeutska igra

4

1.1. O igri

4

1.2. Terapeutska igra

5

1.2.1. Tko se sve može educirati iz područja terapeutske igre 7 1.2.2. Oblici terapeutske igre 8 1.2.3. Kako terapeutska igra pomaže 9 1.2.4. Kada koristiti terapeutsku igru, a kada uputiti dijete na terapiju igrom 11

2. Rad s darovitom djecom

13

2.1. Tko su daroviti pojedinci

13

2.2. Socio-emocionalne specifičnosti darovite djece

18

2.2.1. Intenzivnost 18 2.2.2. Idealizam 22 2.2.3. Perfekcionizam 25 2.3.4. Interesi 27

“Tu sam za tebe.

Slušam te cijelim svojim bićem.

Važan si mi i važno mi je ono što doživljavaš.”

2

2.3. Rizici u emocionalnom razvoju darovite djece

30

2.4. Izazovi u socijalizaciji darovite djece

33

3. Zaključak

36

4. Literatura

37

5. O autoricama i Centru Proventus

38

3

1. Terapeutska igra 1.1. O igri Igra je aktivnost koja služi za zabavu i razonodu, a kroz koju djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama služeći se svojom maštom i istražujući svoju kreativnost. Od iznimne je važnosti za dječji emocionalni, socijalni, intelektualni i fizički razvoj. Kroz igru djeca uče govoriti, hodati, ali i kako se ponašati prema drugima te kako izraziti ono što trebaju ili žele. U igri djeca izražavaju svoje strahove, frustraciju, radost i tugu, zbog čega odrasla osoba kroz igru može dobiti dobar uvid u djetetov unutarnji svijet. Kada se djeca igraju, ona istražuju, a njihov mozak radi i razvija se. Stoga je igra kao prirodno sredstvo učenja iznimno važna za svako dijete.

Vrijednost igre u razvoju socio-emocionalnih kompetencija U današnje se vrijeme sve više naglašava važnost cjelokupnoga djetetova razvoja te njegovo praćenje kroz odgojno-obrazovne ustanove. Posebice se uočava potreba da se pozornost dodatno usmjeri na podržavanje i praćenje djetetova psihičkoga, odnosno socio-emocionalnoga razvoja. Djetetov se socio-emocionalni razvoj očituje na razne načine, a problemi se najčešće uočavaju tek kada se već počnu pokazivati i na ponašajnoj razini. To je znak da djetetove socio-emocionalne potrebe nisu na vrijeme uočene i da im se nije adekvatno pristupilo.

Istraživanja su pokazala da igra može pomoći razvoju socijalne kompetencije kod djece jer im pomaže: ·· u regulaciji emocija

4

·· u učenju primjerenih ponašanja ovisno o socijalnom kontekstu u kojem se nalaze ·· u učenju čekanja na svoj red kada su u grupnom okruženju ·· u usvajanju pregovaračkih vještina ·· u razvijanju empatije, odnosno u razvijanju empatije prema drugima ·· u učenju kako se nositi sa stresnim situacijama.

Važnost se igre prepoznaje od Platonova vremena, a on je smatrao da se „o osobi može naučiti više tijekom sat vremena igre nego u godinu dana razgovora”. Zabilježeno je da se upotreba terapeutske igre postupno razvija od početka 20. stoljeća. Posljednjih se nekoliko desetljeća prepoznaje vrijednost igre u terapeutskom radu, pa sve više stručnjaka zamjenjuje govor igrom kada rade s djecom.

1.2. Terapeutska igra Posebice se učinkovitom u prevenciji socio-emocionalnih problema, ali i u rješavanju postojećih, pokazala terapeutska igra. Robertson (2013) navodi zašto je terapeutska igra korisna: ·· prati djetetove razvojne potrebe ·· pomaže djetetu da se nosi sa stresnim situacijama ·· povećava razumijevanje stresnog iskustva ·· potiče osjećaj kontrole i svladavanja problema te stvaranje pozitivne slike o sebi ·· potiče samoekspresiju ·· pomaže djetetu da se lakše nosi sa separacijom.

Terapeutska igra pruža djetetu nove sposobnosti nošenja sa stresnim situacijama te umanjuje mogućnost da djetetu stresna situacija bude traumatična. Vještine terapeutske igre mogu se naučiti upotrebljavati u svakodnevnom odgoju. Funkcija je terapeutske igre i preveniranje pogoršavanja djetetovih blagih ili umjerenih problema. Prepoznato je da educirani stručnjaci mogu pomoći djeci ublažiti psihičke probleme upotrebom igre kao što to rade i registrirani psihoterapeuti igrom. Upravo se zato uočava 5

sve veća potreba da se navedenim vještinama poduči što veći broj stručnjaka koji neposredno rade s djecom predškolske i školske dobi, ponajprije odgojitelja, učitelja i stručnih suradnika koji provode mnogo vremena u izravnom doticaju s djecom. Osim stručnjaka, sve se više osnovnim vještinama iz terapije igrom koje se mogu upotrebljavati u odgoju podučavaju i roditelji i druge odrasle osobe koje su za to zainteresirane.

Osnovni su principi terapeutske igre (BAPT, 2017): 1. Aktualizacija. Smatra se da su ljudska bića motivirana da razviju svoje zdrave i konstruktivne kapacitete. Tendencija k aktualizaciji uključuje aspekte kreativnosti, znatiželju i želju da postanemo autonomni i učinkoviti u rješavanju svojih problema.

2. Potreba za pozitivnom potvrdom. Djeci je potrebna toplina, ljubav, poštovanje i prihvaćanje od drugih, posebice od „važnih drugih”, s kojima su stvorila osjećaj privrženosti (to su najčešće roditelji, ali i odgojitelji, učitelji, odnosno druge odrasle osobe s kojima djeca provode mnogo vremena). Kako djeca rastu i razvijaju se, ova se potreba pounutarnjuje, pa dobiva drugi oblik − samopotvrđivanje, samopouzdanje, samopoštovanje.

3. Igra kao komunikacija. Kao što je navedeno, djeca rabe igru kao sredstvo za komunikaciju, stoga se upravo igra upotrebljava kao medij za prenošenje informacija o djetetovim emocijama, mislima, vrijednostima i onome što dijete uočava kod drugih i općenito u svijetu.

U terapeutskoj je igri djetetu dana mogućnost da „odigra” svoje osjećaje i probleme, baš kao što bi odrasli svoje probleme izverbalizirali. To se može učiniti na mnoštvo različitih načina i u različitim kontekstima. Primjerice, ako se dijete nalazi u razredu i uoči se da postaje nemirno, može mu se dati neki medij za igru primjeren situaciji, a s ciljem da dijete smiri svoj trenutačni nemir.

6

Ili, ako roditelji negdje čekaju s djetetom, a znaju da to za njihovo dijete predstavlja velik izazov, čekanje mu mogu olakšati unaprijed isplaniranim kreativnim i zaigranim idejama.

Materijali koji se upotrebljavaju u terapeutskoj igri Upotrebljavaju se različiti mediji i tehnike, primjerice terapeutske priče, kreativne vizualizacije, ples, glazba, pokret, dramatizacija, glina i plastelin, crtanje i slikanje te pijesak i figurice. Upotrebom nestrukturiranih materijala poput pijeska i minijaturnih figura ljudi, životinja, drveća i sličnoga omogućava se da se djetetova mašta izrazi onako kako je djetetu u tom trenutku važno. Primjerice, stvaranjem životnih situacija u pijesku dijete ima mogućnost ponovno proživjeti određeno iskustvo, stvoriti novi smisao i steći osjećaj kontrole nad svojim svijetom. Nema prosuđivanja, nema točnoga ni krivoga prilikom izražavanja svojega unutarnjeg svijeta.

Omogućavajući takvu atmosferu, odrasla osoba djetetu omogućava da se slobodno izrazi, bilo verbalno, fizički ili kroz igru.

Kojoj je djeci namijenjena terapeutska igra Terapeutska se igra prije svega koristi igrom i kreativnim tehnikama.

Igra je primjerenija za djecu u dobi od tri do dvanaest godina, no kreativne se tehnike mogu upotrebljavati i u radu s adolescentima.

1.2.1. Tko se sve može educirati iz područja terapeutske igre Iz ovog se područja mogu educirati svi zainteresirani roditelji i stručnjaci mentalnog zdravlja. Svrha i ciljevi edukacije razlikuju se ovisno o ulozi koju osoba ima u djetetovu životu.

1. Roditelji mogu naučiti upotrebljavati osnovne vještine nedirektivne terapije igrom kojima se mogu služiti u svakodnevnom životu. Te su osnovne vještine: empatičko reflektiranje, postavljanje granica u tri koraka te ohrabrivanje.

7

2. Odgojitelji, učitelji, ali i svi ostali stručnjaci koji su u izravnom dodiru s djecom, mogu naučiti osnovne vještine iz terapije igrom te primjenjivati naučene tehnike kako bi time pomogli djetetu da se bolje poveže s drugom djecom, da lakše regulira svoje emocije, a posljedično i ponašanje, da lakše prati predviđeni sadržaj rada za skupinu i slično.

3. Stručni suradnici u institucijama (psiholozi, pedagozi, socijalni pedagozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnici i drugi) mogu uz svoje vještine naučiti upotrebljavati tehnike iz terapije igrom u svrhu intervencije ili prevencije. Primjerice, ako se dijete agresivno ponaša prema drugoj djeci, često je potrebno intervenirati. Pomoć djetetu da izrazi svoju frustraciju kroz igru može biti prvi korak u interveniranju da se to dijete bolje prilagodi vrtiću ili školi.

4. Psihoterapeuti i oni koji to žele postati mogu naučiti primjenjivati vještine, tehnike i intervencije iz terapije igrom na sustavan način te s određenim ciljem i planom tretmana. To uključuje i rad s roditeljima, a katkad i sa širom zajednicom (kao što su stručni djelatnici vrtića ili škole). Primjerice, ako je dijete doživjelo ili doživljava određeno traumatsko iskustvo, potreban mu je proces da proradi emocije vezane uz njega.

1.2.2. Oblici terapeutske igre Postoji direktivna i nedirektivna terapeutska igra, a razlika je u tome što u direktivnoj metodi stručnjak priprema određene tehnike i intervencije za koje je procijenio da bi djetetu mogle biti od koristi.

Primjerice, stručni suradnik u školi kojeg učitelj pozove jer se dijete neprimjereno ponaša u razredu, te je potrebno intervenirati, po dolasku u ured s djetetom može mu ponuditi materijal poput pijeska i figurica kako bi dijete lakše prikazalo situaciju u razredu u kojoj se neprimjereno ponašalo. S druge strane, nedirektivni pristup naglašava važnost davanja prostora da dijete odigra ono što mu je u tom trenutku važno, bez naših prijedloga kako će to točno 8

učiniti (to jest hoće li upotrijebiti pijesak i figurice, crtež, plastelin i sl.). Oba pristupa upotrebljavaju vještine poput empatičkog reflektiranja, postavljanja granica u situacijama kada je to potrebno ili ohrabrujuće rečenice (Gjurković, 2016). Ove vještine verbalno i neverbalno pružaju osjećaj prihvaćanja djeteta kao osobe. Kada se dijete osjeća stvarno prihvaćeno, motivirano je promijeniti svoje ponašanje.

1.2.3. Kako terapeutska igra pomaže Igra je za djecu poput verbalizacije kod odraslih. To je medij kroz koji djeca mogu izraziti svoje osjećaje, istraživati odnose, opisivati iskustva, otkrivati želje i samoispunjavati se. Stoga terapeutska igra svojom dinamičnošću odlično odgovara dinamici djetetove unutarnje strukture (Landreth i Bratton, 1999).

U terapeutskoj igri bitna je simbolika igre jer ona omogućava djetetu da izrazi svoj unutarnji svijet. Emocionalno važna iskustva mogu se ponovno izraziti kroz simboličnu prezentaciju koju igra omogućuje, a djeca mogu projicirati anksioznost, strahove, fantazije, krivnju, ljutnju ili tugu na objekte umjesto na ljude. Tako im igra omogućava da se odmaknu od vlastitoga (traumatskoga) događaja i iskustva na siguran način. Osim toga, nisu emocionalno preplavljena jer se ta situacija − u njihovoj mašti − događa nekome drugome. S druge strane, upravo proigravanjem zastrašujućih (traumatskih) iskustava uz pomoć simbola te potencijalnim mijenjanjem završetka događaja u igri djeca se kreću prema rješenju unutarnjega konflikta, nakon čega se mogu bolje nositi s problemom ili mu se mogu prilagoditi na način koji je za njih same zdraviji (Landreth i Bratton, 1999). Od djeteta se ne očekuje da riječima iskazuje što proživljava (premda se potiče ako dijete samo pokazuje potrebu za tim), nego će ono kroz odnose koje stvori u igri pokazati što mu se događa, kako vidi sebe, druge i svijet oko sebe.

9

Katkad je uz terapeutsku igru, kojom se mogu koristiti svi (roditelji, odgojitelji, učitelji, stručni suradnici), potrebna dodatna podrška terapeuta igrom. Terapeut igrom educirana je osoba koja igru koristi u psihoterapijskom obliku, obliku koji je organiziran na sustavan način (najčešće jedanput tjedno u trajanju od 30 do 45 minuta) te uključuje rad s roditeljima, a katkad i sa širom zajednicom (vrtićem, školom). Za taj proces, odnosno tretman, terapeut igrom s roditeljima postavlja ciljeve i plan tretmana.

U odnosu karakteriziranom razumijevanjem i prihvaćanjem proces igre dopušta djetetu da uvidi nove opcije ponašanja koje nije uočilo u stvarnosti te tako mijenja svoje reakcije i sebe. Velika je uloga igre u terapiji igrom mijenjanje onoga što se u stvarnosti ne može ni zamisliti u situacije koje se mogu zamisliti uz pomoć simbolične reprezentacije, a koje pritom omogućavaju djeci opcije za prilagodbu (Landreth i Bratton, 1999).

Ako se djetetu pruži mogućnost, odigrat će svoje osjećaje i potrebe na način sličan odraslima. Iako su dinamika izražavanja i način komunikacije kod djece drugačiji, izražavanje osjećaja (straha, zadovoljstva, ljutnje, tuge, sreće, frustracije…) slično je onomu kod odraslih. Djeca mogu imati velike poteškoće pri verbalizaciji onoga što osjećaju ili što su doživjela, ali u prisustvu brižne, osjetljive i empatične odrasle osobe, te ako im se dopusti, pokazat će unutarnje osjećaje kroz igru i materijale koje sami izaberu. Proces terapije igrom može se sagledati kao odnos između terapeuta igrom i djeteta u kojem dijete upotrebljava igru da bi istražilo svoj osobni svijet i ostvarilo kontakt s terapeutom igrom na siguran način (Landreth i Bratton, 1999).

Dijete nije ograničeno na razgovor o onome što se dogodilo; ono umjesto toga proživljava trenutke prošlog iskustva i osjećaja povezanih s tim događajem. Axline (1947) smatrala je da je to proces u kojem dijete proigrava osjećaje dovodeći ih na površinu i suočavajući se s njima te ih uči kontrolirati ili ih odlučuje napustiti.

10

„Djeca ne mogu promijeniti priču, ali mogu promijeniti svoj doživljaj te priče.” (Alice Miller) Igra djeci omogućava osjećaj povjerenja i moći te im pruža osjećaj da imaju kontrolu nad svojim osjećajima i ponašanjem, što pak razvija njihov osjećaj samovrijednosti. Djeca razvijaju fleksibilnost u ponašanju i razmišljanju, što dovodi do toga da biraju ponašanja i načine komunikacije koji su dobri i za njih i za druge ljude u njihovoj okolini.

1.2.4. Kada koristiti terapeutsku igru, a kada uputiti dijete na terapiju igrom Neovisno o djetetovu problemu, dobro je da se roditelji i stručnjaci koji rade s djecom služe vještinama i tehnikama terapeutske igre. Također, kada se procijeni da je to korisno, važno je da se uključi stručni suradnik koji će pripomoći u rješavanju problema upotrebom dodatnih intervencija.

Kada postoji dugotrajan (višemjesečni) problem koji ometa dijete u funkcioniranju, a vještine, tehnike i intervencije koje su dotad upotrebljavali roditelji, odgojitelji, učitelji ili stručni suradnici nisu uklonile postojeći problem, korisno je uputiti dijete i roditelje na terapiju igrom.

Istraživanja podržavaju učinkovitost terapije igrom s djecom koja doživljavaju različite socijalne, emocionalne, ponašajne i spoznajne probleme, uključujući djecu čiji se problemi mogu povezati sa životnim stresorima kao što su razvod, smrt, promjena prebivališta, hospitalizacija, kronična bolest (Reddy, Files-Hall i Schaefer, 2005).

Nažalost, procjenjuje se da čak 20 posto djece ima neke poteškoće u emocionalnom razvoju i/ili u ponašanju (Mental Health America [MHA], 2010). Dodig-Ćurković i suradnici (2016) navode da unutar jednog razreda dvije trećine djece imaju iskustvo odlaska psihologu ili, u konačnici, i psihijatru. Bez intervencije, ta su djeca 11

u riziku da postignu lošiji akademski uspjeh, da razviju ponašanja koja su zakonom kažnjiva, odnosno da ozljeđuju sebe ili druge.

Mnogobrojna istraživanja (Ray i McCullough, 2015; BAPT, 2017) upućuju na to da je terapija igrom učinkovita intervencija za djecu koja imaju eksternalizirane i internalizirane probleme, probleme sa slikom o sebi, određene reakcije na traumatska iskustva, razvojne teškoće, socijalno-emocionalne probleme i probleme u odnosima.

Osim toga, istraživanja potvrđuju korisnost upotrebe igre kao komunikacijskog sredstva u radu s djecom. Dodatno, istraživanje koje je provela Organizacija terapije igrom Ujedinjenoga Kraljevstva (PTUK, 2011) pokazuje da je između 74 i 83 posto djece pokazalo pozitivne promjene nakon tretmana ove vrste terapije.

Gdje možete naučiti više o vještinama i tehnikama iz terapije igrom Kako se sve više prepoznaje važnost i korisnost terapeutske igre, tako se kreiraju različiti programi u sklopu kojih roditelji i stručnjaci mogu naučiti vještine i tehnike iz ovog područja. Tako i stručnjaci koji rade u okviru Centra Proventus nude programe iz ovih područja. Programe su podržali Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te američka Organizacija terapije igrom (APT).

Svako dijete prirodno teži razvoju i napretku, a pritom mu jako pomaže kontekst koji je podupirući te odnos koji je iskren i pun povjerenja. „Dijete najprije treba naučiti poštovati sebe, iz čega proizlazi osjećaj dostojanstva, prije nego što može naučiti poštovati osobnosti, prava i razlike drugih.”

2. Rad s darovitom djecom 2.1. Tko su daroviti pojedinci Najčešće ideje koje se javljaju na spomen izraza „darovito dijete” jesu: dijete visokih intelektualnih sposobnosti, odlično u školi, veselo, ambiciozno, okruženo prijateljima. Nažalost, istina je daleko složenija od toga. Još uvijek ne postoji usuglašena definicija toga tko su daroviti pojedinci. Najranija, ujedno i najraširenija definicija ovog fenomena, koju upotrebljavaju mnogi stručnjaci, izričito uzima u obzir visoke opće intelektualne sposobnosti. To su pojedinci koji na testovima inteligencije postižu visok rezultat, rezultat koji može postići samo 2,5 posto pojedinaca u populaciji.

Klasični testovi inteligencije barataju apstraktnim pojmovima i odnosima, apstraktnim simbolima kojima se kod pojedinaca pokušava odrediti sposobnost snalaženja u novim situacijama, odnosno širina razumijevanja i uočavanja određenih obrazaca, što im omogućava lakše i učinkovitije učenje. Takvi testovi u obzir najviše uzimaju logičke sposobnosti i mogućnost apstraktne analize.

Iako ju neki istraživači još i danas upotrebljavaju, ta se definicija smatra preuskom. Da bismo dobili realniju sliku nečijih sposobnosti, u obzir je potrebno uzeti širi spektar sposobnosti. Kroz svoju je teoriju višestrukih inteligencija Gardner (1999) izdvojio osam tipova inteligencije. On smatra da tradicionalni testovi inteligencije ne mogu obuhvatiti sve specifične sposobnosti koje ljudska bića imaju. Prema teoriji višestrukih inteligencija pojedinac može iskazivati darovitost u jednome ili u više sljedećih područja: 1. Verbalno-lingvistička inteligencija Ovi pojedinci najčešće imaju bogat vokabular, učinkovito se koriste jezikom (i u govoru i u pismu), služe se riječima u rješavanju

12

13

6. Interpersonalna inteligencija Pojedinci koji imaju razvijen ovaj aspekt inteligencije lako uočavaju i razlikuju raspoloženja, motivaciju i osjećaje drugih ljudi te njihove potrebe. Imaju razvijenu sposobnost neverbalnog izražavanja i prepoznavanja neverbalnih znakova. Adekvatno reagiraju na tuđe potrebe.

14

Slika 1. Renzullijeva troprstenasta definicija darovitosti

DAROVITOST

Specifične sposobnosti

t os an u ed tk Pr ada z

5. Glazbena inteligencija Ljudi s razvijenom glazbenom inteligencijom imaju osjećaj za ritam, dobar sluh, glazbeno su kreativni, mogu se izražavati kroz glazbu te prepoznaju i stvaraju glazbene tonove, dinamiku i melodiju.

Produkt se odnosi na pitanje je li daroviti pojedinac uspio zaživjeti svoju darovitost, to jest ostvariti svoje potencijale. Joe S. Renzulli (1978) navodi da je kako bi darovito dijete moglo izrasti u darovitu odraslu osobu potrebna kombinacija kreativnosti, motivacije (predanosti zadatku) i visokih općih i/ili specifičnih sposobnosti.

os t

4. Tjelesno-kinestetička inteligencija Osobe koje imaju razvijen ovaj aspekt inteligencije često su vrlo spretne, lako rabe mentalne sposobnosti za koordinaciju tjelesnih pokreta, često upotrebljavaju cijelo tijelo za izražavanje misli i osjećaja, imaju razvijenu finu motoriku ruku, što im pomaže pri izradi predmeta, te imaju dobru koordinaciju i ravnotežu.

Pojedinci čija se nadarenost proteže u svih osam vidova inteligencije vrlo su rijetki, a najčešće je riječ samo o jednom ili o nekoliko područja. Kada se govori o darovitosti kao o jednoj općoj ili o više specifičnih sposobnosti, tada govorimo o potencijalu koji neko dijete ima, o takozvanoj potencijalnoj darovitosti. No darovitost se može promatrati i kao produkt.

ivn

3. Prostorna inteligencija Pojedinci s visokim sposobnostima prostorne inteligencije lako se orijentiraju i snalaze u prostoru, imaju sposobnost prostornog oblikovanja, osjećaj za boje, linije i oblike, imaju mogućnost manipulacije i stvaranja mentalne slike s ciljem rješavanja problema te mogućnost grafičkog prezentiranja ideja.

8. Naturalistička (prirodna) Ovi su pojedinci zainteresirani za vanjske prostore, osjećaju duboku povezanost s prirodom, razmišljaju u skladu s okolišem, ekološki su osviješteni te često iskazuju brigu o okolišu i prirodi.

ea t

2. Logičko-matematička inteligencija Lako razlikuju bitno od nebitnoga, učinkovito se koriste brojevima, imaju visoku sposobnost logičkog zaključivanja, uočavanja uzročnoposljedičnih veza, otkrivanja obrazaca te sposobnost kategorizacije, klasifikacije i generalizacije.

7. Intrapersonalna inteligencija Intrapersonalna se inteligencija odnosi na poznavanje samog sebe i mogućnost djelovanja u skladu s tim te na svijest o vlastitim raspoloženjima, namjerama, motivima, temperamentu i željama, samodisciplini, samorazumijevanju i samopoštovanju.

Kr

praktičnih problema te upotrebljavaju jezik kao sredstvo za pamćenje podataka.

15

Hrabra i kreativna djeca kojoj nedostaje suosjećajnost posebice su izazovna za okolinu jer do svojih ciljeva često dolaze ne uzimajući u obzir tuđe želje i potrebe.

No zanimljivo je da se daroviti pojedinci međusobno i jako razlikuju.

16

t

Suosjećajnost se iskazuje kroz brigu za druge i suradnju. Kreativnost je potrebna da bi se osmislilo nešto novo i neobično, dok je hrabrost potrebna za iskazivanje vlastitih ideja. Ako jedna od ovih osobina nedostaje, darovito će dijete teško ispuniti svoje pune potencijale. Suosjećajni i kreativni pojedinci kojima nedostaje hrabrosti vjerojatno će svoje ideje teže realizirati ili ih uopće neće ni dijeliti s drugima. I hrabri i suosjećajni, no kojima nedostaje kreativnost, teže će stvarati nove ideje i mogu ostajati rigidni u svojim razmišljanjima.

ro st Hr ab

DAROVITOST

os

Webb (2010) smatra da je darovitost mnogo više od kognitivnih potencijala te navodi da su za manifestaciju potencijalne darovitosti potrebne tri osobine: hrabrost, suosjećajnost i kreativnost.

n tiv ea Kr

Kod visoko darovite djece već na prvi pogled možemo primijetiti da se nekim svojim karakteristikama ponešto razlikuju od svojih vršnjaka. Način na koji govore, razmišljaju ili se ponašaju nerijetko odskače od prosjeka. Osim toga, Winner (1996) opisuje karakteristično brži napredak od vršnjaka, to jest da napreduju i ovladavaju nekim područjem znatno brže od svojih vršnjaka.

Nije rijetkost da darovita djeca katkad iznenade svoje roditelje novostečenim znanjima poput čitanja i pisanja. Ova djeca često inzistiraju da „sviraju” po svom, da uče na kvalitativno različit način, samostalno pronalazeći nova pravila, uz minimalnu količinu potpore odraslih. Često ih odlikuje žar za svladavanjem novoga gradiva, to jest snažna unutarnja motivacija, raznolikost ideja, iznimna znatiželja i bezgranična količina pitanja te tendencija kombiniranja ideja i znanja na nove i neobične načine.

Suosjećajnost Slika 2. Webbove (2010) socio-emocionalne značajke potrebne za manifestaciju darovitosti u odrasloj dobi

Neki će od njih imati izraženije verbalne sposobnosti, neki će biti jaki u logičko-matematičkom području, dok će neki postizati iznimne rezultate u tjelesno-kinestetičkom području. To što su jaki u jednom vidu intelektualnog funkcioniranja ne znači da su im i ostale sposobnosti visoko iznadprosječne. Štoviše, nije neobično da darovito dijete ima izniman potencijal u jednom segmentu funkcioniranja (npr. verbalnom), dok su mu ostale sposobnosti prosječne ili čak ispodprosječne.

Linda Silverman (2011) skovala je termin „neujednačen (asinkroničan) razvoj” kako bi opisala ovaj fenomen. Vrlo su često darovita djeca svjesna svoje neusklađenosti. Neujednačen razvoj može biti frustrirajuć jednom mališanu koji točno može zamisliti sliku koju želi nacrtati, no zbog nerazvijenih motoričkih vještina to

17

još ne može ostvariti. Neujednačen razvoj darovite djece posebice se očituje u razlici razvoja izvršnih funkcija i intelekta.

osjetljivost. Dabrowski navodi kako se njihova preosjetljivost može iskazati u pet područja:

Strukture vezane uz rasuđivanje, to jest izvršne funkcije, smještene u prefrontalnom dijelu mozga, ubrzano se razvijaju sve do sredine dvadesetih godina života, a zadužene su za planiranje, samoregulaciju, rasuđivanje i pozornost. S druge strane, fizičke strukture vezane uz razvoj jezika, vizualno-spacijalne i matematičke sposobnosti te uz glazbu i motoriku smještene su u područja mozga koja se razvijaju mnogo ranije. Tako se darovito dijete u jednom trenutku može doimati izrazito samosvjesno i razumno, dok se u drugom trenutku može bacati na pod i ponašati se vrlo djetinjasto i nezrelo. Ovakva razlika u ponašanju njegovoj okolini može biti vrlo zbunjujuća jer se od darovitoga djeteta uglavnom očekuje zrelije ponašanje nego od njegovih vršnjaka.

1. Pretjerana pobudljivost intelekta Pretjerana pobudljivost intelekta očituje se velikom „gladi” za znanjem, postavljanjem beskonačnih pitanja i visokom znatiželjom o funkcioniranju svijeta koji ih okružuje. Dabrowski opisuje kako ovi daroviti pojedinci imaju izrazito aktivan um koji neprestano pokušava steći novo znanje. Uživaju u mentalnim izazovima i zagonetkama. Ova dječica mogu sate provesti istražujući, postavljajući hipoteze i promišljajući o temama koje ih zanimaju.

Iako nas ova djeca često iznenađuju svojim znanjem i vještinama, rasuđivanje i društvena spretnost ne uče se logikom, nego iskustvom i tijekom vremena, pa predstavljaju izazov svakom djetetu.

Zbog njihovih osobitosti, o kojima će biti više riječi u idućim poglavljima, nije rijetkost da darovita djeca imaju većih poteškoća pri uspostavljanju emocionalne samoregulacije nego ostala djeca njihove dobi.

2.2. Socio-emocionalne specifičnosti darovite djece Iako je mnogo istraživanja vezano uz kognitivni razvoj darovitih pojedinaca, manji se dio osvrnuo na njihove specifičnosti vezane uz socio-emocionalni razvoj.

2.2.1. Intenzivnost Dabrowski (prema Heller i sur., 2000) opisuje kako su daroviti pojedinci često hipersenzibilni, to jest iskazuju iznimno visoku

18

2. Pretjerana pobudljivost emocija Pretjerana pobudljivost emocija uočava se kod djece koja imaju izražene, duboke i snažne emocije. Takvo će dijete imati mnogo intenzivniju ljutnju ili tugu od prosječnoga djeteta. Ova osobina nerijetko otežava svakodnevicu i darovitom djetetu i njegovoj okolini. Kod takve djece kao da je svaka emocija dodatno potencirana. Suočeni s jakim emocionalnim intenzitetom, roditelji nerijetko teže razumiju njihove burne reakcije. Darovita djeca također mogu biti vrlo osjetljiva na osjećaje i raspoloženja okoline, primjerice na umor ili nervozu. Često roditelji opisuju neobičnu empatiju i suosjećanje koje su primijetili kod svoje dječice već od najranije dobi. To su djeca koja mogu biti vrlo potresena i danima razmišljati nakon što su vidjela ozlijeđenu životinju ili osobu u nevolji.

3. Pretjerana pobudljivost psihomotorike Piechowski (1991, prema Webb i sur., 2010) navodi da darovita djeca s pretjeranom pobudljivošću psihomotorike imaju osjetljiviji neuromuskularni sustav, što dovodi do povećane tjelesne aktivnosti i energičnosti. Ona su često u pokretu, mnogo govore, kao da njihovo tijelo mora pratiti njihov um, koji brzo misli i reagira.

Posebice kada su emocionalno pobuđeni, ti pojedinci imaju 19

povećanu potrebu za kretanjem, što može dovesti do problema s okolinom, ponajprije unutar školskog sustava. Hartnett i Nelson Rinn (2004, prema Webb i sur. 2010) upozoravaju na to da postoji velika mogućnost da se djeci s pretjeranom pobudljivošću psihomotorike postavi pogrešna dijagnoza poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD).

4. Pretjerana pobudljivost mašte Visoka kreativnost jedna je od istaknutih značajki darovitih pojedinca. Kada se ona spoji s bogatom imaginacijom, ti pojedinci zaista mogu imati izgrađen cijeli dodatni svijet unutar svojih glava.

Njihova je mašta živa, oni lako vizualiziraju pojmove, riječi, priče, sanjaju slikovite snove. Njihov um brzo odluta u raznim smjerovima, pa često takve osobe nazivamo nepopravljivim sanjarima.

Nije neobično da darovita dječica s izraženom maštom imaju imaginarne prijatelje s kojima se igraju, razgovaraju, osmišljavaju zajedničke priče... Uživaju upotrebljavati metafore i smišljati nove i uzbudljive igre, a njihove su reakcije nerijetko teatralne i dodatno naglašene. Kako ovi pojedinci lako mogu „pobjeći” u svoj svijet mašte, vrlo se lako može dobiti dojam odsutnoga djeteta, stoga je ova skupina također u većoj opasnosti da im se pripiše pogrešna dijagnoza poput poremećaja pozornosti (Hartnett, Nelson Rinn, 2004, prema Webb i sur., 2010).

5. Pretjerana pobudljivost osjetila Pretjerana pobudljivost osjetila može se javiti u pet područja, to jest u području okusa, mirisa, sluha, vida i dodira. Roditelji često vrlo rano primijete ako su im djeca pretjerano osjetljiva na okolne podražaje kao što su buka, miris, okus ili dodir. Navode da moraju rezati etikete s nove odjeće ili kupovati točno određenu vrstu čarapa, opisuju da ih mnogo odjeće i obuće stišće i budi im neku vrstu nelagode. Roditeljima zadaju glavobolje i djeca koja su osjetljiva na okuse. Ona obično žele jesti pet određenih namirnica, a ostale ne žele ni probati. Ovim pojedincima osjet okusa može 20

biti dodatno pojačan, stoga mnogo intenzivnije doživljavaju okuse i teksturu hrane. Budući da živimo u bučnom svijetu, djeci koja su pretjerano osjetljiva na zvuk i jednostavna šetnja ulicom može biti velik izvor stresa. Iščekivanje kada će koji automobil zatrubiti ili tko će pored njega viknuti može buditi dodatnu napetost kod ove djece. Također mogu imati averzije prema određenim mirisima, a svjetlucanje fluorescentnih svjetala u trgovačkim centrima može ih frustrirati. Nešto što njihovim vršnjacima može biti zabavno, darovitoj djeci koja su pretjerano osjetilno pobudljiva u jednom ili više područja može biti gotovo pa bolno iskustvo.

Valja podučiti dijete socijalno prihvatljivim načinima ponašanja, odnosno kako mogu primjereno pokazati da im nešto smeta. To je posebice teško kada su djeca manja jer ona teže reguliraju svoje emocionalne reakcije.

Biti hipersenzibilno dijete zaista nije lako. Naime, lako reaktivan organizam teže je regulirati i potrebno je mnogo više truda i vremena da dijete nauči svoje potrebe zadovoljavati na adekvatne načine, odnosno izražavati ih na socijalno prihvatljiv način. To je jedna od vještina koje dijete može usvajati kroz proces terapije igrom. Tada se djetetu vrlo zasićeno, a opet nenametljivo, osvještavaju njegovi osjećaji, misli i ponašanja. A njihovo je osvještavanje prvi korak k promjeni onih ponašanja i misli koje je potrebno promijeniti.

Kao što je navedeno, dijete kroz igru istražuje, no ne samo svoju okolinu nego i sebe, svoje potrebe i želje te način na koji njegovo tijelo reagira. Kroz igranje na terapeutski način dijete postiže bolje razumijevanje sebe i povećava svoj kapacitet za regulaciju. Bilo da je djetetu potrebna veća fleksibilnost ili veća strukturiranost, ono to na neinvazivan način kroz odnos sa stručnjakom može razvijati.

Igra i kreativne tehnike čine taj proces ugodnijim, pa se i dijete pritom može osjećati sigurnije i slobodnije.

Ako okolina ne razumije dijete, nego njegovu hipersenzibilnost pripisuje njegovoj razmaženosti, manipuliranju ili drugim 21

razlozima zbog kojih dijete bude optuživano i dodatno potaknuto da se osjeća loše, to će djetetu dodatno otežavati socio-emocionalni razvoj. Hipersenzibilnom je djetetu važno normalizirati njegov doživljaj i pokazati mu razumijevanje, a ne kritiku na presnažnu reakciju. Sjetimo se da je djetetova reakcija samo posljedica njegova unutarnjeg svijeta. Kada dijete iskazuje neko ponašanje koje želimo promijeniti ili želimo da prestane iskazivati to ponašanje, važno je razumjeti koja je funkcija tog ponašanja za dijete. Svako ponašanje ima neku svrhu, funkciju; nakon što razumijemo koja je funkcija određenog ponašanja, potrebno je smisliti koji je drugi način kako bi se dijete moglo ponašati, a da svrha ponašanja bude zadovoljena.

To je jedna od važnih uloga djetetove okoline: da mu ne samo kaže, nego i pokaže te da ga više puta ohrabri i potakne na ponašanje koje je socijalno prihvatljivo i adekvatno, a da ono pritom za dijete ostvaruje funkciju koju je prethodno ostvarivalo neprihvatljivo ponašanje.

Uzmimo kao primjer situaciju kada dijete čeka u redu i osjeti dosadu jer nema dovoljno stimulacije. Tada se može dogoditi da će dijete početi raditi neke neprimjerene stvari, primjerice testirati granice da bi ipak bilo u interakciji, a i kako bi se stimuliralo na način da se ipak nešto događa. Tada je važno prepoznati da je upravo to (dodatna stimulacija) funkcija tog ponašanja. Stoga katkad nije dovoljno to ponašanje samo zaustaviti, nego je poželjno da se djetetu da jasan prijedlog i motivira ga se na neku drugu aktivnost koja mu može olakšati čekanje, na primjer da ga se potakne na neku igru riječima, da se s njim razgovara o njemu zanimljivoj temi ili da ga se potakne na nešto drugo što je primjereno situaciji.

više nego ostaloj djeci, može biti nezadovoljno i odbijati (ne) zasluženu ocjenu. Ova, naizgled pozitivna osobina darovitoj djeci može prouzročiti mnogo frustracija i boli. Zbog svojih kognitivnih sposobnosti i naprednoga moralnog razvoja darovita djeca lakše uočavaju nelogičnosti i apsurde u svijetu koji ih okružuje. Kod njih se može pojaviti velika razočaranost kada otkriju da odrasli oko njih ne zadovoljavaju njihove ideale. Zbog idealizma neka darovita djeca mogu djelovati preozbiljno, pesimistično ili deprimirano.

Kao što je navedeno, darovita djeca ne samo da će biti razočarana nepravdom koju uočavaju u svijetu oko sebe, nego će zbog visokih kriterija i prema sebi i svojim ponašanjima biti vrlo kritična. Zbog toga što im je pravednost visoko u sustavu vrijednosti mogu se ljutiti na one koji ne zadovoljavaju ovu vrijednost. Budući da i samome darovitom djetetu u brojnim situacijama ipak može biti teško izdržati neki izazov i ponašati se potpuno „pravedno” (zbog snažne želje za nečime ili zbog slabije razvijene samoregulacije), kod darovitog se djeteta može javiti snažan osjećaj krivnje. Jedan dječak koji pohađa tretman terapije igrom čak je izjavio da osjeća

2.2.2. Idealizam Darovita se djeca vrlo često zauzimaju za svoja prava i za prava drugih. Osjetljivija su na nepravdu, stoga na nju češće i reagiraju, čak i ako zbog toga sebe dovedu u nepriliku. Primjerice, ako dijete koje dobije dobru ocjenu primijeti da je njemu učiteljica popustila 22

23

kombinaciju krivnje i gađenja zbog stvari koje je učinio. Upitan za primjere situacija uz koje veže te osjećaje, naveo je situacije koje bi većina djece ubrzo zaboravila i ne bi ih smatrala važnima, no on je i mjesecima, čak i godinama, nakon tih događaja imao snažan osjećaj krivnje i gađenja prema sebi. Dakle, perfekcionizam se može javljati čak i u području očekivanja od sebe u pogledu pravilnog ponašanja, a posljedično se javlja osjećaj krivnje. Čak i darovita djeca koja iskazuju mnogo nepoželjnih ponašanja unutar sebe mogu osjećati konflikt zbog neusklađenosti između potrebe za pravdom i svog ponašanja. Katkad neprihvatljivo ponašanje bude i u svrhu nekog višeg cilja, da bi se zadovoljila pravda, no poslije se ipak može javiti i ljutnja na sebe. Više o perfekcionizmu može se pročitati u sljedećem poglavlju.

Dodatno, djeca sa snažno izraženim idealizmom mogu se zabrinjavati zbog situacija koje se događaju drugima, a kojima bi prosječno dijete tek vrlo kratko posvetilo svoju pozornost. Uzmimo kao primjer djevojčicu koja je uočila dva automobila pored ceste koja su se očito neposredno prije sudarila, stoga su na njima bila vidljiva blaga oštećenja. Nakon što ih je uočila, djevojčica je satima nakon toga bila zabrinuta i naglas razmišljala: „A zašto su se ti automobili sudarili? Zašto jedan nije vidio drugoga? Sigurno su ti ljudi sada tužni. Što ako su zbog sudara zakasnili onamo kamo su išli? Imaju li oni dovoljno novca da poprave svoje automobile?”

Te i brojne druge misli održavale su ju u stanju zabrinutosti i neugodnih osjećaja, pa je zbog tog obrasca djevojčica imala i psihosomatske reakcije. Psihosomatske reakcije bile su uobičajene kod ove djevojčice baš zato što je vrlo često imala tako duboke osjećaje koje jednostavno nije uspijevala proraditi kroz obične svakodnevne situacije. Tijekom terapijskog rada djevojčica je naučila kako uz pomoć igre ili verbalizacije može jasnije iskazati svoje emocije i zadovoljiti emocionalne potrebe. Također je jasnije razlučila situacije za koje je odgovorna, a za koje nije, te kako se nositi s izazovima.

24

Kako bi se djeci pomoglo da se nose s posljedicama snažnog osjećaja za pravdu i idealizam, za početak im je potrebno osvijestiti koliko im je to važno i prihvatiti da je to nešto uz što se mogu vezati divne osobine (brižnost, poštenje…). Snažna emocija koja se veže uz idealizam može voditi k tomu da dijete počne iskazivati ponašanja kojima može ugrožavati sebe ili druge oko sebe. Na primjer, ako dijete ne želi pojesti obrok jer ga želi prepustiti nekomu drugomu jer je čulo da postoje gladni ljudi, to može naizgled djelovati kao divna djetetova osobina, no dijete dugoročno ipak treba dobivati realniju sliku o tome koliko je odgovornosti na njemu, a koliko nije, da bi promijenilo neke stvari koje ga brinu. To je dio na koji se treba fokusirati: koje su to male stvari koje dijete samo, ili s još nekim, može učiniti da bi doprinijelo rješavanju nekog problema, umjesto da fokus bude na bespomoćnosti ili na stvarima koje zahtijevaju mnogo više resursa za vidljiv rezultat.

2.2.3. Perfekcionizam Perfekcionizam je vrlo često prisutan kod darovite djece. Darovita djeca mogu imati visoka očekivanja od sebe i drugih te pritom mogu biti vrlo rigidna. Budući da su najčešće uspješnija u većini razvojnih zadataka, navikla su da većinu toga mogu napraviti iz prvog pokušaja. Djeca u području svoje darovitosti rano nauče da mogu lako ostvarivati svoje ciljeve, bez mnogo truda i uloženog napora. Naravno, kako odrastaju, tako se suočavaju s mnogo više izazova za čije je svladavanje potrebno uložiti trud i zalaganje, ali i iskusiti pokušaje i pogreške. S obzirom na to da su navikla da im većina toga ide od ruke, kada se moraju dodatno potruditi, ova se dječica nerijetko osjećaju neuspješno i nezadovoljno. Često su vođena razmišljanjem po principu sve ili ništa, odnosno: „Ako ja to ne mogu napraviti dobro, onda sam nesposoban/nesposobna.”

Naravno da takav način razmišljanja utječe na njihovu sliku o sebi, a neposredno i na njihovo samopoštovanje, koje može biti poljuljano. Katkad će darovito dijete zbog straha od neuspjeha 25

izbjegavati aktivnosti unatoč tomu što bi u njihovu izvršavanu vjerojatno bilo izvrsno. Mnogo roditelja navodi da njihova djeca ne žele nešto ni pokušati, primjerice uključiti se u novu igru čija pravila još ne znaju, jer nisu sigurna mogu li „uspjeti”.

Perfekcionizam se može javiti u raznim oblicima koji isprva ne moraju izgledati kao perfekcionizam, na primjer pretjerana kritičnost prema drugima ili prema sebi, strah od neuspjeha, izražena potreba za pobjeđivanjem, pretjerana povučenost ili hvalisavost.

Također nam dijete katkad može djelovati kao da je lijeno, no ponašanje koje nam se čini kao lijenost zapravo je posljedica djetetova perfekcionizma. Neka darovita djeca odgađaju ili ne završavaju svoje obaveze jer zapravo nisu zadovoljna rezultatom koji očekuju da će postići. Uzmimo za primjer situaciju kada dijete koje inače voli ići na trening počne odbijati odlaske. Roditeljima se može činiti da se djetetu ne da ili da je lijeno ići na treninge.

Ipak, razlog može biti i taj što je dijete na treningu uočilo nekoga tko je vještiji ili postiže bolje rezultate, pa zbog neugodnog osjećaja koji se darovitom djetetu javlja kada primjerice vidi da nije toliko vješto i uspješno, a koje ne zna izregulirati, može početi izbjegavati treninge. Katkad dijete čak i nije svjesno da bi taj razlog mogao biti u podlozi, stoga je nekad potrebno više pozornosti i osluškivanja djeteta da bi se uvidjelo što je moglo prouzročiti promjenu u njegovu ponašanju.

Perfekcionistički nastrojena djeca nisu u potpunosti svjesna svojih sposobnosti. Često ono u čemu su uspješna podrazumijevaju i ne cijene to kao nešto vrijedno, dok im se frustracija javlja zbog usmjerenosti na područja u kojima su manje uspješna. Kako bismo darovitom djetetu pomogli osvijestiti snage koje ima i već iskazuje, važno je služiti se ohrabrenjima za trud umjesto da samo pohvaljujemo njegov uspjeh. Odnosno, naglasak treba biti na komentiranju procesa, na imenovanju djetetove radnje i na 26

verbaliziranju truda umjesto rezultata koji je postignut. Na primjer, umjesto da djetetu kažemo: „Kako se lijepo igraš”, možemo mu reći: „Kako pažljivo slažeš kocku na kocku.” Umjesto komentiranja da je crtež predivan, možemo imenovati trud i komentirati specifičnost koju smo primijetili: „Opa, kako si se potrudio, upotrijebio si mnogo boja i povukao duge linije.” Naime, kada dijete mnogo puta čuje pohvale bravo, super, odlično, pa i u situacijama kada se baš i nije potrudilo, onda te riječi gube svoju snagu i ne doprinose znatno djetetovu samopouzdanju ili samopoštovanju.

Dodatan način kako se može olakšati djetetu s izraženim perfekcionizmom jest da mu se unaprijed najave i opišu neke situacije za koje procijenimo da bi mu mogle biti izazovne. Također je važno normalizirati situaciju, kao i djetetove osjećaje vezane uz nju. To može zvučati ovako: „Znam da ti je jako važno da imaš sve točno na testu. Brine te hoćeš li to uspjeti. Nekad se može dogoditi da se na testu uspiješ sjetiti baš svih točnih odgovora, a nekad u testu budu pitanja na koja ne znaš odgovor. I jedno i drugo je u redu. Važno je da odgovoriš na ona pitanja na koja znaš odgovor.”

Ako je dijete razočarano jer nije osvojilo prvo mjesto na turniru, možemo mu reći nešto poput ovoga: „Sada se osjećaš tužno jer si baš htio osvojiti prvo mjesto. Ovoga si puta uspio osvojiti drugo mjesto. Danas je tako, a sljedeći je put nova prilika.” i pružiti djetetu potrebnu utjehu. Naravno, pritom je ključno da odrasla osoba bude autentična, opuštena i da zaista misli ono što izgovara.

2.3.4. Interesi Zbog velike potrebe za poznavanjem svijeta koji ih okružuje darovita djeca često iskazuju vrlo širok raspon interesa. Darovita djeca često imaju visoke potencijale u mnogim područjima. S vremena na vrijeme darovitu se djecu može čuti kako sa žarom govore o budućim zanimanjima kojima se žele baviti. Simpson i Kaufman (1981, prema Webb i sur. 2010) navode da visoko daroviti studenti češće nego njihovi vršnjaci mijenjaju glavni predmet studija.

27

Ako dijete ima velik broj različitih interesa, to mu svakako može otežati fokusiranje i postizanje uspjeha u nekom od tih područja.

To također može voditi k tomu da se svakomu od tih područja posveti površnije te da se teže usmjeri na neki konkretan interes.

To je posebice važno u školskoj dobi i pri biranju srednje škole i fakulteta, pa mu tada može trebati dodatna pomoć da odluči što će mu biti primarno područje interesa, a što mu može biti hobi ili tek povremen interes.

S druge strane, može se pojaviti velika fokusiranost na samo jedno područje. Takva se djeca mogu opirati tomu da se njihovi interesi prošire, što može dovesti do poteškoća u odnosu s roditeljima, učiteljima ili vršnjacima.

Ako dijete ima vrlo usko područje interesa, važno je pomoći mu da bude fleksibilnije, da može posvetiti dovoljno pozornosti i vremena i drugim životnim područjima. Najlakši način da se to učini jest da se krene od djetetova interesa i da ga se pomalo širi, odnosno povezuje s drugim područjima. Ako dijete primjerice pokazuje velik interes za geografiju ili za učenje zastava svih zemalja svijeta, to se može povezati s brojnim igrama ili kreativnim aktivnostima (izrađivanjem zastava od kolaža, slušanjem himni različitih država, čitanjem zanimljivih informacija o državama…), čime se pomalo proširuje fokus djetetova interesa.

Normalno je da će dijete više uživati u onom području u kojem se osjeća uspješnim, odnosno vjerojatno u području u kojem se i manifestira njegova darovitost. Dijete može primijetiti da u drugim područjima treba ulagati mnogo više truda da bi postiglo uspjeh ili poželjan rezultat, stoga može stvoriti otpor prema tim drugim područjima.

To se može povezati s djetetovim perfekcionizmom jer kada dijete nauči da u nekom području može brzo postići odličan rezultat, onda očekuje da bi to trebalo moći u svim područjima, a kada uoči 28

da to nije tako, javlja mu se snažan osjećaj frustracije i razočaranja te vrlo često i odustaje. Kroz igru se postiže veća opuštenost i tada je lakše s djetetom postupno istraživati i područja prema kojima ono inače ima otpor. U igri djeca dobivaju slobodu istražiti različite uloge, različite materijale i načine komunikacije tako da im dodatno služi za istraživanje svojih interesa.

Ako dijete ima neke neobične interese, netipične za svoju dob, može se dogoditi da mu bude teško povezati se s vršnjacima. U tome mu je slučaju potrebna pomoć odraslih da pronađe interese koji će biti zajednički i njemu i vršnjacima. Dodatno, važno je s djetetom razgovarati o tome da nije pogrešno to što ga ne zanima nešto što zanima njegove vršnjake, štoviše, da je normalno da se u nekim stvarima više, a u nekima manje razlikujemo od drugih.

U toj je situaciji također važno pomoći darovitoj djeci pronaći sličnosti koje dijele s vršnjacima kako bi se lakše povezali.

Još jedna specifičnost interesa darovite djece jest da su ona prema interesima češće androgina od prosječne djece. To znači da im mogu biti podjednako privlačne i tipično muške i tipično ženske igračke i interesi. Tako je jedna četverogodišnja djevojčica vrlo jasno izjavila: „Znaš, ja se volim igrati i muškim i ženskim igračkama.”

U komunikaciji s darovitom djecom češće se događa da ona postave neko pitanje na koje odrasla osoba ne zna odgovor. Katkad traže konkretne informacije (kakvog je oblika svemir) ili postavljaju neka pitanja o kojima većina ne razmišlja, pa i nema spreman odgovor.

Kada se to dogodi (a vjerojatno će se dogoditi), u redu je djetetu reći da ne znate odgovor. Djetetu se može reći da je to baš zanimljivo pitanje, ako mislite da jest, te da ćete pronaći odgovor ili da ga možete zajedno potražiti. Ako se odrasla osoba osjeti posramljeno, moguće je da će iz tog osjećaja reagirati kritikom prema djetetu, primjerice: „Zašto me to ispituješ? Naporan si, pitaš gluposti…”, što kod djeteta samo potiče neugodan osjećaj. Kao što smo više puta 29

naglašavali, upravo je regulacija emocija darovite djece posebice izazovna, pa kada se to upari s njihovom znatiželjom, može ostaviti darovitom djetetu osjećaj da ga druga osoba ne razumije i dodatno mu smanjiti resurse za povezivanje s drugima.

2.3. Rizici u emocionalnom razvoju darovite djece Kao i sva ostala djeca, darovito se dijete kroz odrastanje suočava s raznim razvojnim izazovima. Razvoj samokontrole, mašte, samopoštovanja, uspostavljanje prijateljskih odnosa, razvoj timske igre i samoprocjenjivanja normalne su faze odrastanja svakoga djeteta. Međutim, upravo zbog svojih iznimnih karakteristika, poput emocionalne osjetljivosti, naprednoga moralnog razvoja, visokog očekivanja od sebe i drugih, naprednog razvoja misaonih procesa, sposobnosti stvaranja ideja i rješenja, darovita se djeca tijekom razvoja nerijetko suočavaju s nekom vrstom socijalnih ili emocionalnih poteškoća. Darovita djeca vrlo rano nauče neverbalni govor tijela i emocije koje ljudi iskazuju glasom, ali kako razumjeti svoje i tuđe osjećaje, ovi mališani tek trebaju naučiti. Upravo njihova izrazita osjetljivost u kombinaciji s izraženim intelektom često im to otežava. Budući da darovita djeca imaju veliku potrebu za razumijevanjem sadržaja oko i unutar sebe, često će tražiti neku vrstu logike u svojim ili tuđim osjećajima, stoga mogu biti zbunjena tako da nekad imaju suprotne osjećaje ili osjećaje koji ne odgovaraju situaciji.

Napredan intelektualni razvoj omogućuje im da uvide nesklad unutar sebe, a spoznaja da su na neki način slični, a opet drugačiji od svojih vršnjaka, može im izazvati različite poteškoće. Katkad se mogu osjećati rastrganima između potrebe za uspjehom i potrebe da se prilagode većini namjernim umanjivanjem svojih potencijala.

Važno je djeci naglasiti da biti drugačiji ne znači biti „lošiji”. S druge strane, zbog svoje inteligencije darovito dijete može postati suviše autoritativno, previše „šefovati” te nevoljko slušati mišljenja 30

drugih. Frustracija sobom i drugima te manjak tolerancije prema svojim vršnjacima, braći ili sestrama vidno otežava svakodnevno funkcioniranje. Ako dijete nema podršku i razumijevanje okoline, može se osjećati neprihvaćenim, osamljenim, potištenim ili čak iskazivati agresivno ponašanje. Uloga roditelja u odgoju darovitoga djeteta nije nimalo laka. Tijekom njihova odrastanja potpora obitelji u prihvaćanju njihove različitosti i formiranju pozitivne slike o sebi vrlo je važna. Unatoč velikom potencijalu koji nose, darovitoj je djeci potrebna pomoć u usklađivanju misli, osjećaja i ponašanja, u upotrebi vlastitih snaga te u prihvaćanju ograničenja. Formiranje prijateljstava izvan obiteljskoga kruga još je jedan način osnaživanja darovitoga djeteta. Osim druženja s djecom iste kronološke dobi, daroviti pojedinci imaju potrebu i provoditi vrijeme s djecom sličnih intelektualnih sposobnosti. Upoznavanjem djece slične sebi umanjuje se osjećaj različitosti te shvaćaju da djeca slična njima imaju slične poteškoće.

Mnoga, posebice iznimno visoko darovita djeca imaju snažan osjećaj svoga ja već od ranoga djetinjstva. Kombinacija naprednoga moralnog razvoja, visokog očekivanja od sebe i drugih, naprednog razvoja misaonih procesa i povećane emocionalne osjetljivosti posebni su izazov kako darovitom djetetu tako i njegovoj okolini.

U skladu s time roditelji često opisuju napade bijesa i dugotrajne rasprave koje vode sa svojim darovitim mališanima u situacijama kada im trebaju postaviti granice.

Emocionalna se osjetljivost očituje i u njihovoj ljutnji: kada su ljuta, onda su jako ljuta! Kada vjeruju da su u pravu, onda intenzivno raspravljaju oko toga. Njihove reakcije i vještina pregovaranja katkad zaista znaju biti iscrpljujuće za njihove najbliže. Vole stvari napraviti onako kako su to oni zamislili, što često može dovesti do konflikta, posebice u obrazovnom sustavu.

Primjerice, dijete koje smatra da neki školski zadatak nema smisla vjerojatno će ga odbiti raditi ili će ga napraviti površno, stoga je 31

im dobre razloge zašto nešto trebaju napraviti, no važnije je od toga usmjeravanje na njihove osjećaje.

Primjerice, kada dijete preplave neugodni osjećaji, možemo reagirati tako da verbaliziramo ono što stoji duboko u njima: „Znam da te je jako naljutilo kada ti učiteljica nije dopustila da umjesto ptice nacrtaš dinosaura! Baš je teško što još niste učili da su ptice potekle od dinosaura.” Ponajprije je važno dati djetetu do znanja da možda ne možemo shvatiti kako mu je, no možemo razumjeti poteškoće i izazove s kojima se svakodnevno susreće i pokušati ga osnažiti.

Primjerom pokazujemo kako se treba nositi s ljutnjom te što sve možemo napraviti kada smo ljuti, naravno, pritom ne ugrožavajući ni sebe ni druge. Važno je pružiti djetetu utjehu i razumijevanje kad primijetimo da je razočarano ili tužno.

mnogo vjerojatnije da će ući u borbe moći i s nastavnicima i s roditeljima. No treba imati na umu staru poslovicu koja kaže da gdje je ljutnja, tamo je pod njom rana.

Najčešće je ljutnja samo maskirana bol koju je lakše izraziti kroz ljutito ponašanje. Darovita će djeca više nego njihovi vršnjaci uočavati nepravde ili nepravilnosti iz svoje okoline, što im može dodatno potaknuti osjećaje povrijeđenosti, frustracije, nemoći ili tuge. Mnogo se darovite djece osjeća neshvaćeno i usamljeno, ne pripadajući potpuno dječjem, a ni odraslom svijetu.

Velik nesklad između kognitivnoga i emocionalnoga razvoja darovitoga djeteta dovodi do toga da se u jednom trenutku s njim može razgovarati kao s odraslim, dok će se u drugom trenutku baciti na pod i vikati poput mlađega djeteta. Darovita su djeca kognitivno jaka i u skladu s tim objašnjenje „zato što sam ja tako rekla” neće biti od prevelike pomoći. U nošenju s njihovom ljutnjom i kod postavljanja granica morat ćemo se potruditi i dati 32

Upravo zbog specifičnosti emocionalnog razvoja može se dogoditi da u školi dijete bude najbolji učenik prema ocjenama, a najgori prema ponašanju. Tada je potreban prilagođen pristup djetetu, posebice s aspekta socio-emocionalnog razumijevanja njegova funkcioniranja.

2.4. Izazovi u socijalizaciji darovite djece Spomenuto je da pojam darovitosti ne uključuje samo jednu generalnu osobinu, poput visokog kvocijenta inteligencije, nego da postoje različita područja funkcioniranja gdje daroviti pojedinci mogu iskazati svoju nadarenost.

Unatoč tome što darovita djeca često imaju iznadprosječne sposobnosti, u segmentima interpersonalne i intrapersonalne inteligencije nerijetko imaju poteškoća.

Interpersonalna inteligencija odnosi se na sposobnost razumijevanja drugih oko sebe, njihovih namjera i potreba te na mogućnost prilagodbe pojedinca zahtjevima okoline. Odnose darovite djece s vršnjacima kao problem je uočila još dvadesetih godina prošlog 33

stoljeća psihologinja Leta Hollingworth. Naime, darovita će djeca, zbog svojih specifičnosti, često imati problema upravo u području odnosa s okolinom. Ona uočavaju da njihovi vršnjaci ne dijele njihove interese, a kada se i žele družiti s njima, često ih uopće ne razumiju. Darovito dijete koje uživa u čitanju knjiga može se jako razočarati kada shvati da njegovi vršnjaci tek uče slova ili brojeve. Često neshvaćeni od vršnjaka, teže će pronaći nekoga s kim će dijeliti svoje oduševljenje i prijateljstvo. Koliko su interpersonalni odnosi važni u životu pokazuje velik broj istraživanja koja navode da osjećaji odbačenosti i otuđenosti što ga doživljavaju darovita djeca često utječu na njihov emocionalni i društveni razvoj te dovode do različitih poteškoća.

Intrapersonalna inteligencija usko je povezana s interpersonalnom, ali je okrenuta prema unutarnjem stanju pojedinca. Očituje se u sposobnosti koliko dobro pojedinac može prepoznati i regulirati svoja emocionalna stanja i potrebe. Uvid i regulaciju vlastitih emocionalnih stanja dodatno otežava visoka senzibilnost i neusklađenost kognitivnog i emocionalnog razvoja koji su karakteristični za darovite pojedince. Iako nerijetko iskazuju povećanu samosvjesnost o vlastitim unutarnjim procesima i emocijama, zbog kombinacije visoke samokritičnosti i pretjerane pobudljivosti emocija njihove emocionalne reakcije mogu biti na razini prosjeka ili čak ispodprosječne. Društvenu spretnost, razumijevanje i emocionalnu samoregulaciju darovita djeca ne uče logički ili zaključivanjem, nego s vremenom, izlažući se nizu iskustava i interpersonalnih situacija.

Zbog navedenoga je važno pomoći darovitoj djeci da upoznaju bar još nekoliko druge darovite djece. Darovita djeca na drugačiji način razmišljaju i uglavnom to između sebe prepoznaju i uočavaju sličnost s drugom darovitom djecom. Pritom je manje važno hoće li drugo darovito dijete biti darovito u istom području ili biti iste kronološke dobi. Usto je važno i pomoći darovitom djetetu da ipak 34

može provoditi vrijeme i s djecom koja nisu darovita, odnosno da može pronaći poveznicu s njima kako bi uživalo u druženju. U redu je da dijete bude svjesno u čemu je uspješnije od druge djece, ali je važno dijete učiti da se unatoč tomu poveže s drugima te kako da kod drugih uoči njihove snage i osobitosti. U školskom sustavu to može biti veći izazov te je tada djetetu potrebna pomoć učitelja ili učiteljice.

Stoga će darovita djeca katkad preferirati stariju djecu ili će zbog senzibilnosti biti usmjerena na pomaganje mlađoj djeci. No ipak, u školskoj je dobi važno da imaju uz sebe barem jednog vršnjaka s kojim se razumiju i vole provoditi vrijeme. S obzirom na različite interese, to nije uvijek lako postići. Tijekom rada s darovitom djecom uočeno je da velik broj njih navodi da su druga djeca u razredu bezobrazna ili okupirana „glupim temama”. Nekoj su darovitoj djeci računalne igrice koje igraju druga djeca prenasilne, teme o nogometu dosadne, a međusobno zezanje smatraju bezobraznim ili nepoštenim. S takvim stavom nekad nije lako pronaći vršnjaka koji slično misli. A čak i ako ga se nađe, velik je rizik da upravo oni postanu žrtve zezanja ili čak maltretiranja od druge djece.

Stoga nažalost ima dosta primjera, u školskom sustavu više nego u predškolskom, da darovita djeca proživljavaju vršnjačko nasilje i da su stigmatizirana na negativan način.

Osim toga, darovitoj djeci često nedostaje i kapacitet za bliskost.

Naime, zbog povećane osjetljivosti darovita se djeca već od rane dobi češće mogu osjećati povrijeđenima od okoline, stoga njihovi obrambeni mehanizmi mogu biti i u obliku straha od bliskosti.

Stoga će teže ostvarivati dublju emocionalnu povezanost. Upravo je zato važno dalje širiti svijest o njihovim specifičnostima i promišljati kako možemo pokazati više razumijevanja prema ovoj neobičnoj dječici, to jest kako im pomoći da čuvaju svoju vrijednost i uživaju u svome unutarnjem svijetu, ali i da izgrade kapacitete za povezivanje s drugima.

35

3. Zaključak

4. Literatura

Ovim smo se priručnikom ponajprije željele osvrnuti na socioemocionalni razvoj darovite djece. Često se naglašavaju njihove kognitivne sposobnosti, pri čemu se ne vidi njihova druga strana: socio-emocionalna krhkost i ranjivost. Darovita djeca imaju nevjerojatan kapacitet kojim mogu doprinijeti ukupnom razvoju društva na mnogo načina. Imamo prilike učiti o mnogim pojedincima koji su kroz povijest mijenjali poimanje svijeta i dali golem doprinos čovječanstvu, a kao što su primjerice Marie Curie, Nikola Tesla, Albert Einstein, Ada Lovelace… da spomenemo samo neke od njih.

Axline, V. M. (1947). Play therapy. Cambridge, MA: Houghton Mifflin.

British Association of Play Therapist (2017). History of Play Therapy, preuzeto u svibnju 2017. sa stranice: http://www.bapt.info/play-therapy/history-playtherapy/ Dodig-Ćurković, K.; Franić, T.; Boričević Maršanić, V. i Kovač, V. (2016).

Mentalno zdravlje djece u Hrvatskoj − treba li nam uopće dječja i adolescentna psihijatrija? Paediatr Croat. (60), str. 108-112 Gardner, Howard, Mindy L. Kornhaber, Warren K. Wake (1999). Inteligencija: različita gledišta. Naklada Slap, Jastrebarsko Gjurković, T. (2016). Terapija igrom: Kako razviti vještine za razumijevanje djeteta i produbiti odnos s njim. Split: Harfa.

Heller, K. A.; Monks, F. J.; Sternberg, R. J.; Subotnik, R. F. (2000). International handbook of giftedness and talent; second edition, Oxford, Elsevier Science Ltd. Landreth, G. L. & Bratton, S. (1999). Play therapy. ERIC Digest Mental Health America (2010), Factsheet: Recognizing Mental Health Problems in Children, preuzeto u svibnju 2017. sa stranice: http://www. mentalhealthamerica.net/farcry/go/information/getinfo/childrensmentalhealth/ recognizingmentalhealthproblemsinchildren Play Therapy United Kingdom (2011), An Effective Way of Alleviating Children’s Emotional, Behaviour and Mental Health Problems, preuzeto u svibnju 2017. sa stranice: http://playtherapy.org.uk/Portals/0/Research/paperV2.pdf Ray, D. C. & McCullough, R. (2015), Play Therapy Evidence-Based Practice Statement, preuzeto u svibnju 2017. sa stranice: http://www.a4pt. org/?page=Research Reddy, L.; Files-Hall, T.; Schaefer, C. E. (Eds.), Empirically based play interventions for children, Washington DC, American Psychological Association.

Robertson, T. (2013). Therapeutic Play, preuzeto u svibnju 2017. sa stranice: https://prezi.com/f89snjblcbwg/therapeutic-play/ Webb, T. J.; Amend, E. R.; Webb, N. E.; Goerr, J.; Beljan, P.; Olenchak, R. (2010), Pogrešne i dvojne dijagnoze darovite djece i odraslih, Veble commerce

Čovječanstvo duguje mnogo darovitim pojedincima koji su uspjeli ostvariti svoje ideje, a mi se pitamo možemo li svi mi drugi učiniti nešto za njih. Naš bi bio odgovor glasio: da, možemo uočiti darovitost kod djeteta što ranije kako bi se ona kroz razvoj mogla pravilno njegovati i razvijati. S današnjim znanjem možemo pomoći djeci, a time kasnije i odraslima, da se osjećaju ugodno u društvu u kojem žive te da se uz našu podršku ostvare i u socioemocionalnom području života.

Winner, E. (1996), Gifted children, Myths and realities, Basic Books 36

37

5. O autoricama i Centru Proventus Tatjana Gjurković magistra je psihologije, registrirana terapeutkinja igrom (RPT), certificirana transakcijska analitičarka − psihoterapeutkinja (CTA) i privremena učiteljica i supervizorica transakcijske analize (PTSTA). Radi individualno s djecom i odraslima te održava edukacije za stručnjake iz područja terapije igrom i transakcijske analize. Usto drži superviziju za stručnjake mentalnog zdravlja. Uživa u kontinuiranom educiranju iz različitih područja, koja potom s veseljem povezuje. U slobodno vrijeme najviše uživa u prirodi, biciklirajući ili planinareći.

Tea Knežević magistra je psihologije, praktičarka terapije igrom i praktičarka transakcijske analize. Po završetku fakulteta nastavila se educirati u području terapije igrom, koju i danas aktivno koristi u svom radu u Centru Proventus. Uz terapiju igrom, koju provodi s djecom koja imaju različite socio-emocionalne poteškoće, savjetuje i roditelje te vodi razne psihoedukativne radionice za roditelje i stručnjake koji rade s djecom. I sama rado pohađa razne edukacije, a trenutačno se educira u području transakcijske analize. Svoje slobodno vrijeme voli provoditi u prirodi, uživajući uz dobru knjigu ili na putovanju.

Jelena Borić magistra je psihologije i edukantica transakcijske analize. U Centru Proventus uključena je u programe grupnog rada s djecom vrtićke i osnovnoškolske dobi, kreira i provodi socioemocionalne radionice za potencijalno darovitu djecu i djecu sa socijalnim ili emocionalnim poteškoćama, a pruža i savjetodavne usluge odraslima, konzultacije roditelja te psihološku procjenu djece od 2,5 do 16,11 godina. Osim toga, provodi i psihoedukativne radionice s posvojiteljima i stručnjacima koji rade s djecom. Provodi program „Terapija igrom za roditelje”, u sklopu kojega osnažuje i podučava roditelje nekima od vještina terapije igrom koje im pomažu u odgoju djece. Sudjelovala je na brojnim kongresima te se kontinuirano usavršava pohađajući stručne seminare i radionice.

Centar Proventus razvijamo od 2009. godine, zajedno s vanjskim stručnjacima. Naša je uža specijalnost psihoterapijski rad po principima terapije igrom i transakcijske analize. Radimo superviziju za stručnjake, psihološku procjenu djece do 17 godina te u sklopu udruge Centar Proventus provodimo različite projekte. Godine 2015. Centar Proventus je postao prvi ovlašteni centar u Hrvatskoj za pružanje edukacije iz terapije igrom, a ovlastila ga je američka Organizacija terapije igrom (APT). Od 2016. godine održavamo edukacije za roditelje i stručnjake iz transakcijske analize.

Više o nama potražite na: www.centarproventus.hr ili nam pišite na adresu: info@centarproventus.hr.

38

39