Učinkovit život

Ovdje sam!

Tvoja dobrota nije nas napustila…

Trebao sam bolje slušati ono što sam molio.

Jednog dana, dok sam zalijevao travnjak, pored mene se zaustavio automobil i iz njega su izašla dvojica muškaraca. "Kako ste, doktore?" Bila su to dvojica bivših ovisnika koji su završili školu u mom Gateway rehabilitacijskom centru. Budući da sam tog dana bio u negativnom raspoloženju, preskočio sam uobičajeni društveni odgovor "Dobro sam, hvala," i rekao, "Imao sam danas dan pun neprijatnosti."

"Vama treba AA sastanak, doktore," rekli su.

"Ne, hvala," rekao sam. "Danas nisam spreman za sastanak."

U 8 sati navečer zazvonilo je zvono. Bila su to ova dvojica mladića. "Došli smo da vas odvezemo na sastanak, doktore." Cijenio sam njihovu namjeru i pošao s njima.

Ispalo je da je to bio "sastanak zahvalnosti," na kojem su ljudi govorili skupini koliko su dugo trijezni i kako im je predivan život sada kada ne piju ili ne koriste drogu. Jedan za drugim ljudi su govorili koliko su sretni. Budući da sam ja bio u depresivnom raspoloženju, čuti kako su svi sretni nije mi pomoglo u podizanju mog duha.

Zadnji čovjek koji je govorio rekao je, "Trijezan sam četiri godine i želio bih da vam mogu reći da su to bile dobre godine. Tvrtka mi je propala i dobio sam otkaz. Nisam mogao naći posao. Moja se žena razvela od mene i preuzela staratelj- stvo nad djecom. Nisam mogao plaćati hipoteku pa su mi oduzeli kuću, a prošlog tjedna leasing tvrtka mi je oduzela auto. Ali znam da me B-g nije doveo do ovdje kako bi me sada napustio, i s tim je riječima sjeo.

Tada sam znao zašto sam bio na tom sastanku. Zbog toga kako sam se osjećao, trebao sam to čuti.

Sljedećeg šabata izgovarao sam molitvu Nišmas, i čitao, "Ti si nas izbavio iz Egipta, Hašem, i oslobodio nas iz kuće ropstva. U gladi si nas hranio i u izobilju si nas održao. Od mača si nas spasio, dao si da izbjegnemo pošasti i od ozbiljnih i trajnih bolesti si nas poštedio. Sve do sada nam je pomogla Tvoja milost, i Tvoja nas dobrota nije napustila, i Ti nas, Hašem, nećeš odbaciti dovijeka.

"Sve do sada pomogla nam je Tvoja milost, i Tvoja nas dobrota nije napustila, i Ti nas, Hašem, nećeš odbaciti dovijeka." Naravno!

"Znam da me B-g nije doveo do ovdje kako bi me sada ostavio."

Desetljećima sam molio tu molitvu, ali nikad nisam čuo što sam govorio! "Sada sam ovdje, i razlog zbog kojeg sam ovdje je to što se B-g bri- nuo za mene. On me sigurno neće sada ostaviti."

To je promijenilo moje raspoloženje i svakog šabata, kada čitam Nišmas, moje uvjerenje da me B-g neće sada ostaviti biva osnaženo.

Jeste li frustrirani molitvom?

Nije neuobičajeno čuti da se netko požali, "Neko vrijeme sam molitvu smatrao značajnom i motivirajućom, ali čini mi se da sam to izgubio."

■

Moj odgovor na to je odgovor Baal Šem Tova učeniku koji je iznio sličan problem.

Učenik se žalio, "Radio sam na tome da imam bliži odnos s B-gom, ali čini se da svaki put, taman kad se počnem osjećati bliže, sve to splasne i dalji sam nego ikada."

Baal Šem Tov je rekao, "To je upravo ono kako treba biti.

"Otac želi naučiti svoje dijete kako da hoda. On čeka sve dok dijete ne bude u stanju samo stajati na dvije noge; zatim staje blizu djeteta, pruža ruke i zove dijete da dođe. Dijete, koje je do sada puzalo na sve četiri, boji se napraviti korak jer bi moglo pasti. Međutim, kada vidi svog oca u svojoj blizini i kada je sigurno da će ga, ako padne, otac uhvatiti, ono ima hrabrosti napraviti prvi korak.

"Otac se zatim malo udalji i ponovno zove dijete. Budući da nije palo prilikom svog prvog koraka, i s obzirom da vidi da je otac i dalje vrlo blizu, dijete se usuđuje napraviti drugi korak. Otac se zatim pomiče dalje, svaki puta povećavajući udaljenost između djeteta i sebe, i tako

(nastavak s 26. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život dijete nastavlja hodati.

"Zamislite samo što se događa u djetetovom umu. 'Što se to događa? Što se više trudim da dosegnem svog oca, on je sve dalje. To je vrlo frustrirajuće.'"

Baal Šem Tov je nastavio, "Otac i dijete imaju različite ciljeve. Djetetov cilj je dosegnuti oca. Očev cilj je naučiti dijete kako da hoda, i ako dozvoli djetetu da ga dosegne, to okončava lekciju."

Tako je Baal Šem Tov rekao svom učeniku, "Tvoj je cilj dosegnuti B-ga. B-žji cilj za tebe je da postupno povećavaš svoju duhovnost kako bi Ga dosegnuo. Poput djetetovog oca, B-g se udaljava kada mu se približiš, tako da poduzmeš dodatni napor kako bi Ga dosegnuo, jer je to način na koji duhovno rasteš."

Tako, ako uvidite da je vaša molitva izgubila svoj žar, nemojte se obeshrabriti. Upravo suprotno, to upućuje na to da trebate obnoviti svoj trud da molitvu učinite značajnom, jer jedino kroz svoju posvećenost tome možete poboljšati kvalitetu molitve.

Kako molitva funkcionira?

Osim izbora između ispravnog i pogrešnog (behira), sve u svijetu se događa jer B-g tako želi. Zakoni prirode su sredstva u B-žjoj ruci kojima

On vodi svijet. Ako je čovjek bolestan, to je zato što je B-žja volja, iz razloga poznatih samo B-gu, da on bude bolestan. B-žja je volja izražena u Tori također i da ga liječnik može liječiti (vidi Izlazak 21,19). No ako se čovjek moli B-gu za ozdravljenje, moli li on B-ga da se predomisli? B-g se ne predomišlja.

Mislim da je odgovor na to sličan onome što Rambam (Majmonides) govori o oproštenju. Ako je čovjek učinio iskrenu tešuvu, to ga je promijenilo, od njega učinilo drugu osobu, i on jednostavno više nije onaj isti koji je sagriješio, pa stoga može postojati oproštenje. Ista logika primjenjuje se na bolesnog čovjeka koji moli. Molitva uzdiže čovjeka duhovno, pa on više nije isti onaj čovjek za kojeg je B-žja volja bila da bude bolestan.

Drugo objašnjenje utemeljeno je na tvrdnji koju je B-g dao kada su Izraelci počinili grijeh sa zlatnim teletom. B-g je rekao Mojsiju, A sada, pusti Me. Pusti da plane Moj gnjev protiv njih i Ja ću ih uništiti (Izlazak 32,10). Fraza, "Pusti Me" upućuje na, "Ako Me ne pustiš, tj. ako budeš molio za njih, Ja ih neću uništiti." Slično tome, B-žja je volja bila da taj čovjek bude bolestan, ali da ako moli, bude oslobođen od svoje bolesti.

To objašnjava kako čovjekova molitva za njega samog može biti djelotvorna, a bez da se B-g predomisli. No, što kada drugi mole za njega?

On nije prošao kroz duhovnu transformaciju. Zašto je molitva drugih djelotvorna?

Možemo reći da kao što je to bilo u slučaju Mojsijeve molitve za Izraelce, tako je B-žja originalna volja bila, "I ako drugi mole za njega, on će ozdraviti." Tako, nije molitva učinila da se B-g predomisli, već je molitva bila katalizator za ispunjenje B-žje volje.

Rebbe Elimelech iz Lizhenska ponudio je drugo tumačenje. Iz razloga poznatih samo B-gu, Njegova je volja bila da Šimon bude bolestan.

Reuven je čuo da je Šimon bolestan, i toliko je tužan zbog toga da moli za Šimonov oporavak. B-žji sistem pravde uistinu zahtijeva da Šimon treba trpjeti bolest, ali sada je to uzrokovalo patnju Reuvenu. Stoga, kako bi bila olakšana Reuvenova patnja, Šimon mora biti oslobođen svoje bolesti.

Zato je toliko važno da imamo snažne veze jedni s drugima i da ispunjavamo zapovijed, "Ljubi svog bližnjeg kao samoga sebe" (Levitski zakonik 19,18). Međusobna ljubav i briga za druge može nas osloboditi mnogo nevolja.

Kao zaključak, vidimo da ne molimo zato što su B-gu potrebne naše molitve, nego molimo zato što su naše molitve potrebne nama kao sredstvo koje nas približava B-gu. Molitva nam pomaže shvatiti da nismo mi gospodari svoje sudbine; to je naš B-g pun ljubavi Koji upravlja svijetom. Kako bismo postigli da imamo učinkovit život, moramo Mu se okrenuti u molitvi:

 Kako bismo Mu se približili

 Kako bismo tražili ono što nam je potrebno

 Kako bismo prihvatili da je ono što nam je dano ono što nam je zaista potrebno

 Kako bismo obznanili Njegovu veličinu

 Kako bismo Mu zahvalili za Njegovu korisnu dobrotu

 Kako bismo izrazili svoju duboku i trajnu ljubav prema Njemu i shvatili koliko je velika ljubav koju On ima prema nama. ■

Svakodnevna svetost

Židovski duhovni put musara

Poniznost ANAVA (nastavak)

Poniznost i samopoštovanje

Na našu nesreću, poniznost toliko jako zvuči kao poniženje da je lako steći vrlo pogrešan dojam o ovoj osobini duše. Po tradicionalnom židovskom shvaćanju, poniznost nema nikakve veze s time da se bude najniže, najponiženije, usukano stvorenje na zemlji. Rav Abraham Isaac Kook, koji je bio prvi glavni aškenaski rabin Izraela, to dobro kaže: "Poniznost je povezana s duhovnim savršenstvom. Kad poniznost dovodi do depresije, ona je manjkava; kad je istinska, ona potiče radost, srčanost i unutarnje dostojanstvo."

Musar uči da je prava poniznost uvijek povezana sa zdravim samopoštovanjem. Nedostatak samopoštovanja dovodi do nesvetog i pogrešnog osjećaja bezvrijednosti. Jedna je studentica tečaja musar izgradila ovaj uvid iz svog vlastitog iskustva. Imala je naviku na javnim okupljanjima sjediti sprijeda i u odjeći živih boja. Dok je učila o poniznosti, odlučila je pokušati odjenuti malo suptilnije boje za sljedeći događaj kojem je prisustvovala. "Ovaj put u kofer sam spakirala odjeću bež, crne, bijele i smeđe boje i odlučila da ću sjediti u stražnjem dijelu prostorije." Unatoč ovom povlačenju same sebe, izvijestila je, "Bilo mi je stvarno lijepo, toliko da su to neki ljudi primijetili i pitali me što smjeram." No, ono što je zaista ostavilo dubok dojam bila je njena spoznaja da su sjedenje sprijeda i odjeća živih boja bili odraz "da mi nedostaje čvrst temelj u samopoštovanju".

Ona je na to odgovorila usredotočujući svoju musarsku praksu na "obnovu svog samopoštovanja i njegovo utemeljenje na osnovama dobronamjernosti i poniznosti." Mogla je vidjeti učinak: "U posljednje vrijeme počinjem osjećati razliku. Kako razvijam vlastitu unutarnju ljubav i poštovanje prema sebi i manje se upravljam prema drugima, nije mi potrebno priznanje drugih za ono što radim. Uvijek sam tražila odobravanje drugih. Sada je moja motivacija više unutarnja i vjernija meni samoj.

Budimo vrlo jasni, dakle, biti ponizan ne znači biti nitko i ništa, ono samo znači biti više netko nego što biste trebali biti. Napokon, Mojsije, koji se smatra najvećim od proroka, u Tori je opisan kao "vrlo ponizan, više od svih ljudi koji su postojali na zemlji." Ako je vođa Mojsijeve veličine bio tako ponizan, u poniznosti sigurno ima nešto više od sve veće skrušenosti koju obično povezujemo s tim izrazom.

Niti ovo, niti ono

Svaki aspekt svog života doživljavamo kroz leću ega, a kad se ta leća iskrivi ili zamuti, više nijedan detalj svog života nećemo pravilno percipirati, onakvim kakav jest. Premalo poniznosti - što bismo nazvali ohološću ili umišljenošću - lako se može vidjeti kao takva vrsta duhovne prepreke. Čak je i Sveto pismo izuzetno konkretno po ovom pitanju: "Oholi ne mogu stajati pred Tobom, Ti mrziš sve koji zlo čine."

Rabbi Rafael iz Barshada ispričao je priču koja govori koliko je neprimjereno pretjerano visoko misliti o sebi: "Kad dođem na nebo, pitat će me, zašto nisi više učio Toru? A ja ću im reći da nisam bio dovoljno pametan. Tada će me pitati, zašto nisi činio više dobrih djela za druge? A ja ću im reći da sam bio fizički slab. Onda će me pitati zašto nisi dao više u dobrotvorne svrhe? A ja ću im reći da nisam imao dovoljno novca za to. A onda će me pitati: Ako si bio tako glup, slab i siromašan, zašto si bio toliko bahat? I na to neću imati odgovora."

Budući da su se gnušali nadmenosti, sljedbenici novarodočke grane musara bili su legendarni po vježbama koje su izvodili kako bi umanjili i odvratili prekomjerni ego. Njihovi bi ih učitelji slali u željezariju da nabave kruha, a zatim u pekaru da traže čavle. Često bi ih istjerali iz trgovine zbog tih nepodopština, no oni su naučili da njihovo samopoštovanje ne ovisi o prosudbi drugih ljudi i da se u životu mogu snaći uz puno manje ponosa nego što bi inače smatrali da ga je potrebno.

(nastavak s 28. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna

Ali podjednako je točno i suprotno. Poniznost dovedena do krajnosti također baca veo na unutarnju svjetlost duše. Rabini u Talmudu to vrlo snažno iznose kroz priču koja započinje ovim riječima: "Poniznost Rabi Zeharje ben Avkulasa izazvala je uništenje Hrama u Jeruzalemu." Ovo je bio kataklizmički događaj u židovskoj povijesti kojeg oplakujemo i dan danas. Kako vrlina poput poniznosti može izazavati tako strašnu katastrofu?

Da bismo to razumjeli, u priču se moramo uključiti malo ranije, kad se čovjek po imenu Bar Kamca htio osvetio židovskim vođama Jeruzalema koji su ga uvrijedili. Otišao je do rimskih namjesnika kako bi ih obavijestio da su Židovi podigli pobunu. Da bi to dokazao, rekao je Rimljanima da pošalju žrtvu u Hram. Obično bi se takva žrtva prinijela, ali Bar Kamca je na životinji načinio mali defekt, koja Rimljanima nije bio uočljiv, ali za kojeg je znao da će ga svećenici u Hramu zapaziti. Budući da žrtva mora biti bez mane, Bar Kamca je znao da će svećenici biti dužni odbiti taj prinos. To će odbijanje biti "dokaz" da su se Židovi pobunili protiv Rima.

Kad je žrtva došla pred svećenike u Hramu, oni su smjesta uočili skriveni defekt, kao što je Bar Kamca znao da hoće. Ali ono što on možda nije očekivao je da su oni odmah shvatili o čemu se radi. Netko im je sugerirao da ipak nastave i prinesu žrtvu. Međutim, Rabi Zeharja ben Avkulas se suprotstavio tome rekavši da, ako to učine, ljudi će izvući pogrešan zaključak zaključak da je dopušteno prinositi žrtve s nedostacima. Tada je preporučeno da se Bar Kamcu ubije kako bi ga se spriječilo

Svetost

da to kaže Rimljanima i time ugrozi židovski narod. Rabi Zeharja ben Avkulas je odgovorio, rekavši, "Ako to učinimo, ljudi će pogrešno misliti da se one koji nanose defekte žrtvama kažnjava smrću."

Kao rezultat nesklonosti svećenika da prihvate ijedan od ta dva čina, Bar Kamca je uspio u svom naumu. Žrtva je bila odbijena, i kako je Bar Kamca planirao, Rimljani su iz toga razumjeli da su se Židovi pobunili. Rimljani su napali i na kraju uništili Hram. Talmud zaključuje: "Poniznost Rabi Zeharje ben Avkulasa izazvala je gubitak našeg Doma, spaljivanje naše svetinje i naše progonstvo iz zemlje."

Ovu se tvrdnju ne može shvatiti ni na jedan način na koji obično opisujemo pojam poniznosti. Ova nam priča nudi novi uvid u tradicionalni židovski koncept poniznosti.

Rabi Zeharja ben Avkulas pokazao je poniznost jer nije postupio prema pretpostavci - ni prinošenjem životinje s nedostatkom u očitom kršenju propisa, niti odobravanjem ubojstva - no zapravo je pokazao prekomjernu poniznost, jer je ustuknuo pred zadatkom koji mu je bio dan. On je u svojim rukama držao sudbinu Hrama i svog naroda, ali kao da je rekao: "Tko sam ja da donosim takve odluke bez presedana, koje mogu ljude dovesti u zabludu u pogledu zakona?" To je bila prekomjerna poniznost. Njegova sigurnost u sebe bila je manjkava jer se smatrao manje sposobnim da riješi dilemu iz stvarnog života koja nosi teške konzekvence nego što je zapravo bio trebao.

Da bismo dodatno pojasnili ovu sliku, uključimo u razmatranje još jedan zagonetni osvrt Talmuda na poniznost, koji kaže: "Svatko tko sebi odredi definirano mjesto za molitvu u sinagogi, u pomoć mu stane B-g Abrahamov i kad umre ljudi o njemu kažu: 'Ovo je bio ponizan čovjek.'"

Ovo je neobično, zar ne? U čemu se sastoji poniznost kod sjedenja na istom mjestu svaki put kad se molite u sinagogi? Odgovor je da, ograničavanjem sebe na jedno mjesto, vi sav ostali prostor oslobađate drugima da ga mogu koristiti .

Dodavanje ove priče onoj o uništavanju Hrama pomaže nam da uokvirimo musarsku definiciju poniznosti kao "ograničavanje sebe na odgovarajući prostor ostavljajući time mjesta za druge? Sjedenjem na predvidivom mjestu, vi ostavljate mjesta drugima da i oni zauzmu svoj vlastiti prostor. Rabi Zeharja ben Avkulas odrekao se previše svog "prostora", ako uzmemo u obzir da prostor koji osoba zauzima može biti fizički, emocionalni, verbalni pa čak i metaforički. Odjek iste predodžbe čujemo u opisu rasporeda sjedenja u drevnom židovskom sudu, Sanhedrinu, kako izvještava

Talmud:

Bila su tri reda učenika učenjaka koji su sjedili pred [sucima] i svaki je znao svoje mjesto. Ako su trebali imenovati [drugog za suca], imenovali bi ga iz prvog reda, a jedan bi iz drugog reda prešao u prvi red, te jedan iz trećeg reda prešao u drugi red, a izabrali bi drugoga iz zajednice i smjestili ga u treći red. On nije sjedio na mjestu prijašnjeg, već je sjedio na mjestu koje je njemu priličilo. ■