Promjena nije jednostavna stvar

Završetak knjige Berešit ne samo da nam samo upotpunjuje sliku o utemeljiteljima Židovskog naroda –našim očevima i majkama – već u velikoj mjeri završava i čisto narativni dio Tore. Ima nekoliko dragocjenih zapovijedi ili zakona i rituala koji proističu iz prve knjige Tore.

Od sada nadalje Tora će se, dok nastavlja narativ o ranom Židovskom postojanju i životu, razviti u knjigu zakona u kojoj se nalaze pojedinosti zapovijedi Stvoritelja Židovskom narodu. Ako je tako, koja je onda svrha ovog dugačkog početnog narativa? To je u suštini pitanje koje Raši postavlja na početku svog komentara na Toru: "Zar ne bi Tora trebala početi sa zapovijedi o mlađaku?"

Upravo tamo Raši odgovara zašto ona započinje s pričom o stvaranju, no ostaje pitanje: Zašto Tora nastavlja s narativom o osobnim životima naših predaka? Na to pitanje rabini odgovaraju time što ustvrde da su događaji koji su se dogodili našim precima putokazi za kasnije događaje koji će se dogoditi njihovim potomcima.

Kako se ta ideja može potvrditi tek kasnije – tek nakon što se događaj zbude kasnija pokoljenja mogu na njega gledati kao na događaj prorečen kroz ono što se dogodilo našim precima – izvorno pitanje još uvijek donekle ostaje neodgovoreno. Važno je znati da se inače neobjašnjivi događaji na neki način uklapaju u postojeći uzorak. Ali koje točno pouke možemo naučiti iz ovako detaljnog narativa o životima naših velikih predaka?

Postoje općenite pouke o Židovskom životu koje se svakako mogu iščitati iz narative Tore u Berešit. I možda je upravo ta ideja o općenitim poukama jedan od razloga zašto Tora ulaže toliko mnogo riječi i opisa u ovu vječnu knjigu.

Jedna je pouka da Židovski život nije lak. Biti malobrojna manjina, a ipak očuvati jedinstveni identitet nije nimalo lagan zadatak. Borba naših predaka za njegovim očuvanjem stoga nam je jasno ocrtana. Druga životna pouka je da u životu ništa nije sigurno, pogotovo u vezi djece.

Slijedeća je pouka da kada nema tolerancije prema različitostima u osobnosti i izgledu, koje će uvijek biti dijelom Židovskog života i društva, mogu se dogoditi strašne stvari Židovskom narodu u cjelini. Pogledajte narativ o Josefu i njegovoj braći. Daljnja je pouka da će drugi uvijek biti prijetnja Židovskom opstanku, često kroz nasilje i ubilačke namjere. Nimrod, Abimeleh, Faraon, Lavan, Šehem, Esav tek su nekolicina od njih koji ilustriraju tu činjenicu.

Svi su naši preci bili prisiljeni suočiti se s neprijateljstvom, zavišću i dvoličnošću drugih. Još jedna pouka za nas je sila koju ima pojedinac i moć ideje. Abraham i Sara su, praktično sami, promijenili svijet s idejom i učenjem o monoteizmu. Tora nas nadalje informira da "dobri" egzili poput Gošena u Egiptu s vremenom mogu postati manje dobri. Sve ove pouke neophodne su za Židovski život i opstanak. Mudri će razmisliti o njima i dobro ih primijeniti u svom vlastitom životu i današnjem društvu.

Naš otac Jaakov sedamnaest je godina živio u egipatskoj pokrajini Gošen. To su nedvojbeno bile najmirnije, najspokojnije i najsretnije godine njegovog dugog i turbulentnog života. On je ponovo zajedno sa svojim omiljenim sinom Josefom koji se uzdigao i postao moćan i velik, mada u stranoj zemlji. Ovdje nema Esava, ni Lavana, ni Šehema, ni kanaanskih susjeda da poremete njegov mir i zaštićenost. I, uz svoju obitelj s njenim brojnim pokoljenjima oko sebe, živeći s njima u miru i, barem naizgled, zajedno, Jaakov je zadovoljan.

Jaakov se konačno dokazao u svom životnom pothvatu i može uživati u posljednjim godinama svog života. U praksi, možemo razumjeti zašto parša započinje sa –vajehi Jaakov – jer upravo u tih sedamnaest godina Jaakov je istinski živio, konačno postigao ispunjenje i slogu.

Talmud nam bilježi da je veliki Rabi Jehuda HaNasi –Rabi – sedamnaest godina živio u gradu Ciporiju (Seforisu) i Talmud izričito povezuje Rabijevih sedamnaest godina boravka u Ciporiju s Jaakovljevih sedamnaest godina života u Egiptu.

Pored toga što je očito magična brojka sedamnaest upleten u oba slučaja, postoji li i kakva druga veza između ova dva događaja, posebno stoga što ih dijeli tisuću godina? Ono što izgleda kao igra riječi u Talmudu, kojom se povezuju slične riječi koje se pojavljuju u Tori, uvijek u sebi sadrži dublji smisao. Postoji jedan osnovni motiv i važna poruka za sve naraštaje u ovoj talmudskoj tvrdnji. To svakako traži od nas da obratimo pažnju i proučimo to.

Rabi je bio urednik i izdavač Mišne, one jedne knjige koja je garantirala opstanak Židovskog naroda tijekom njihovog dugog egzila koji je bio pred njima i kojega je on u svom umu predvidio. Rabi je sebe vidio onako kao što je na sebe gledao njegov praotac Jaakov, na sigurnom, u rijetkom mjehuriću spokojstva i mogućnosti, na neko vrijeme oslobođenim od stalnog progonstva Rimljana zbog svog osobnog prijateljstva s Rimskim carem.

On je uhvatio taj trenutak i iskoristio priliku da kodificira Usmeni zakon sa Sinaja i za sva ga vremena sačuva među Židovskim narodom. Tih sedamnaest godina spokoja u Ciporiju pružilo mu je priliku da to učini. Jaakovljevih sedamnaest godina obiteljske harmonije i duhovnog snaženja u zemlji Gošen omogućilo mu je da svojoj obitelji pruži potrebne smjernice i spoznaje koje će ih osposobiti da izdrže dugu noć Egipatskog ropstva i egzila.

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Berel Wein:

Posljednjih sedamnaest godina Jaakovljeva života bile su priprema za stoljeća nevolja koje će uslijediti. Jaakovljeva sposobnost da formira i usmjeri svoju obitelj na takav način da ostanu odani i vjerni B-žjem zavjetu s njima odgovara sedamnaest godina Rabijeve razrade Mišne u Ciporiju tisućama godina kasnije.

Postupci praotaca postali su obrasci iz kojih su učile potonje generacije. Na taj način su životi i obrasci ponašanja i događanja kod Jaakova i Rabija bili povezani i pored ogromnog vremenskog razmaka koji ih je dijelio. Upravo onako kako Jaakov živi tako živi i Rabi. I taj način života nije ograničen godinama niti vremenom, već je vječan do unedogled.

Stari vic, "Koliko je psihijatara potrebno da bi se promijenila žarulja? Samo jedan, ali žarulja se mora željeti promijeniti!" odjekuje duboko u meni. Nakon više od pola stoljeća u rabinatu i podučavanju Tore svaki puta iznova sam svjedokom istinitosti ovog mudrog zapažanja. Promjena se vrlo rijetko postiže samo izvanjskim pritiscima, propisima ili čak prisilama. Ona traži unutarnju voljnost i predanost da se na neki način promijeni pravac kojim se ide ili da se iznova razmisli o svojim stavovima prema događajima i izazovima života.

Ako se žarulja nije voljna promijeniti onda je niti stotinu psihijatara neće moći promijeniti. Istina je da su velike promjene u Židovskom životu tijekom protekla tri stoljeća bile potaknute vanjskim pritiscima i promjenama u čitavom društvu. No ipak, te su promjene bile zapravo, uglavnom, stvorene iznutra, zbog unutarnjeg nezadovoljstva Židova ne mijenjanjem njihova statusa po pitanju njihovog duhovnog i fizičkog stanja u kojem su se našli.

Hasidut se brzo proširio istočnom Europom unatoč žestokom negodovanju velikih i uglednih rabinskih vođa, jer je masovni unutarnji Židov žeđao za nekom vrstom emocionalne povezanosti s Torom, više i iznad čistog intelektualnog dostignuća i znanja.

Promjena nije jednostavna stvar

Musarski pokret u litvanskoj Židovskoj zajednici devetnaestog stoljeća uhvatio je korijena jer su mnogi od velikih učenjaka Tore osjećali unutarnji poriv da stvore viši oblik društva i obrazovanja prema Tori. Musar je, na neki način, bio "hasidut" litvanskih učenjaka Tore, pobuda da se ostvari poboljšanje samih sebe i društva Tore orijentiranog na njene vrijednosti.

Ti su samonikli pokreti proizašli iz želje Židovske ‘žarulje vremena‘ da se promijeni. Tako su i Rabi Yisrael Baal Šem Tov i Rabi Yisrael Lipkin iz Salanta svaki za sebe imali plodno tlo na kojem su mogli posaditi ogromne promjene u Židovskom svijetu njihova vremena.

I druge su velike promjene u Židovskom životu u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću također bile potaknute unutarnjim silama, mada svakako pod utjecajem vanjskog duha vremena njihovog doba. Reformski pokret u Njemačkoj bio je produkt unutarnje Židovske pobude da se oslobodi progona, diskriminacije, geta i siromaštva.

Nikakve zabrane i prijetnje nisu mogle utišati tu žeđ za promjenom i tada se činilo da nema drugog raspoloživog načina za promjenu od Reforme. To jednako tako važi i za zaljubljenost istočnoeuropskih Židova u socijalizam, marksizam, komunizam i općenito ideje ljevice, ljubav koja još nije potpuno nestala ni u današnje vrijeme.

Unutarnji Židovski poriv prema poštenju i jednakosti, utopistički san o pravednom društvu i društvu jednakosti koje će zauvijek protjerati rat i siromaštvo potaknuo je milijune Židova da pristupe ljevici u svim njenim oblicima i potpuno ih sekularizirao. Poticaj na promjenu u Židovskom društvu prevladao je sve barijere pa čak i izbrisao tradicije vjere i vjerskih običaja koji su postojali.

Isto vrijedi i za cionizam, ponovo u svim njegovim različitim transformacijama. Želja da se egzil završi i da imamo neovisnu Židovsku državu uspostavljenu u domovini Zemlje Izraela, dodirnula je duboko usađenu strunu u Židovskom mnoštvu. Protivno svim očekivanjima i protivljenjima – kako vjerskim tako i svjetovnim – oni su uspjeli postići ono što se činilo nevjerojatnim, ako ne i nemogućim. Žarulja se poželjela promijeniti.

Sve veći porast izučavanja Tore i obrazovanja u Tori do kojeg je došlo u Židovskom životu nakon holokausta također je produkt unutarnjeg poticaja u duši mnogih Židova. Židovski mladići i djevojke željeli su izučavati Toru i bili su i jesu voljni žrtvovati mnogo toga kako bi to postigli.

Ljubav prema Tori koja postoji u Židovima dovela je do te promjene. Devetnaesto, pa čak i dvadeseto stoljeće dalo je velike učenjake i utjecajne ličnosti Tore. Ali oni nisu pobudili promjene u Židovskom društvu koje su naši sadašnji rabini i učitelji postigli. Unutarnje pobude da se ostvari ta promjena tada nije bilo, a iz nekog je razloga sada tu.

Isto je tako i sa polaganim ali stalnim povratkom tradiciji i držanju vjerskih običaja koji su zahvatili izraelsko društvo tijekom prošlih nekoliko desetljeća. Ljevičarski kibuci koji sada podižu sinagoge, košer kuhinje, satove učenja Tore kao dio svoje zajednice i načina života čine tako zbog preispitivanja svoje duše, a ne zbog izvanjskih pritisaka ili propisa.

A polagana, postupna i neumoljiva promjena koja se zbiva u vjerskom svijetu Izraela i njena integracija u opće izraelsko društvo – haredi fakulteti, organizirana vojna služba, više od četrdeset posto ih je sada zaposleno, itd. – također je došla zbog promjene u načinu razmišljanja. I ta se žarulja željela promijeniti. Nikada ne bi trebalo podcijeniti silu unutarnje promjene i vječite povezanosti naroda Izraela sa svojom Torom i zemljom.

Šabat šalom ■

Rabbi dr. Abraham J. Twerski:

Dan po dan

Jakov je okupio svoje sinove da im da blagoslov prije svoje smrti. Točne riječi Tore glase: "On ih blagoslovi toga dana" (Postanak 48, 20). Kakav je značaj činjenice da ih je blagoslovio na taj dan?

Redak možemo prevesti tako da kaže: "On ih je blagoslovio tim danom". Jakov im je dao blagoslov da trebaju živjeti svoje živote točno tog dana u kojem su se našli, neopterećeni bremenom prošlosti i bez da preuzimaju na sebe uzaludne brige u vezi događaja koji se danas neće promijeniti.

Ovo je doista blagoslov. Kada bismo svoje snage usmjerili samo na to da činimo ono što može biti produktivno, umjesto da ih rasipamo u pokušaju da jučer učinimo boljim, ili brigom o mogućim slučajnostima u vezi kojih sada ne možemo učiniti ništa, koliko bismo bili sretniji!

O djeci i samopouzdanju

Uvijek kada držim predavanje o samopoštovanju u nekom će momentu netko ustati i reći: što mi možemo učiniti kako bismo svojoj djeci dali samopoštovanje? Moj automatski odgovor je: ono je zarazno.

Ukoliko roditelji imaju čvrsto samopouzdanje, to će čvrsto samopouzdanje djeca preuzeti od njih. Ako roditelji idu uokolo osjećajući se promašeno, nesigurno, djeca će to pokupiti.

Zato je prva stvar koju im kažem, radite na vlastitom samopouzdanju.

A potom, postoje tehnike kako pomoći djeci da razviju samopouzdanje. Ne možete im ga dati, ali možete im ga omogućiti.

Na primjer, djecu moramo disciplinirati, inače će kad odrastu biti divlje životinje. Ali možete ih disci-

Morao mi je reći da ne odobrava ono što sam učinio, ali ja neću napustiti tu sobu s lošim mišljenjem o sebi plinirati i bez da ih povrijedite, je li tako? I tako im dati priliku da imaju dobro mišljenje o sebi.

Imam jednu zgodnu pričicu o tome. Dakle, kad sam bio desetogodišnjak, bio sam šahovski prvak i mogao sam pobijediti bilo koga. Kod nas je za Roš hašanu odsjeo rabin. Na Roš hašanu poslijepodne dolazi on do mene i kaže mi: želiš li igrati šah? Rekao sam: Roš hašana je! Veli on: Pa? Na Roš hašanu je dozvoljeno igrati šah, u čemu je problem? Igrali smo dvije partije i oba sam ga puta pošteno isprašio.

Kasnije te večeri, dolazi šames i kaže, rabin te želi vidjeti u svojoj radnoj sobi. I tako ja dođem. Moj otac je gledao u knjigu, ili što već, a ja sam tamo stajao čekajući da primijeti da sam došao. Pustio me da neko vrijeme stojim. Onda me pogledao i rekao: Igrao si šah na Roš hašanu? Kazao sam kako je rabin rekao da nam je to dopušteno – on nije rekao ni riječ, samo je ponovo spustio pogled na svoju knjigu i to je bilo to. Znao sam da je, tehnički, to dopušteno, ali Roš hašana je svečani dan, nije igra, nije dan za to.

■

Shvatio sam poruku, i sada tamo stojim čekajući dalje da mi kaže da mogu otići. Obično bi mi na jidišu rekao, možeš ići. Dakle, čekam to. On podigne pogled i upita me: jesi li ga pobijedio? Odvratio sam mu: dvaput. Možeš ići…

Vidite, morao mi je reći da ne odobrava ono što sam učinio, ali ja neću napustiti tu sobu s lošim mišljenjem o sebi.

I to je trik dobrog discipliniranja. Disciplinirajte svoju djecu tako da ih ispravite i date im do znanja što nije u redu a što je u redu, ali nemojte učiniti da misle da su loši. Čak i ako su učinili nešto pogrešno.■

Biseri hasidske mudrosti

Brbljavi lažljivac

Posjetio jednom neki hasid svoga rebea, pa se raspričao i nikako da dozvoli svom domaćinu da dođe do riječi; kad god bi rebe zaustio prvi slog, hasid bi ga neuljudno prekinuo i nastavio svoj monolog. Rebe je sve to neko vrijeme strpljivo podnosio, pored svega, volio je on tog momka, a onda ga iznenada grubo prekine:

"Sada je dosta, ja ti ionako ne vjerujem niti riječi!"

"Ali, zašto rebe? Sve priče koje sam ispričao ponovio sam od riječi do riječi onako kako sam ih čuo od drugih ljudi," pokušavao se ipak nekako izvući nesretni hasid.

Rebe ga iznova grubo prekine:

"Što se tu ima objašnjavati? Sve je jasno, otkako si došao, nisi mi dozvolio da izgovorim niti jednu riječ do kraja. Kako bih ti onda povjerovao da si bio u stanju saslušati nečiju priču?" ■

N S ema osobine i nema snage u čovjeku koja bi bila stvorena bez svrhe. Čak i niske i nemoralne osobine mogu biti oplemenjene, kako bi služile B-gu. Kada je, na primjer, samouvjerenost oplemenjena, mijenja se u snažno pouzdanje u Njegove namjere.

No, čemu bi služilo samo nijekanje Stvoritelja? I ono također može biti oplemenjeno kroz ljubav prema bližnjemu. Jer ako netko dođe do vas i zamoli vas za pomoć, ne trebate ga odbiti s pobožnim riječima, govoreći, ‘Vjeruj i prepusti svoje brige Stvoritelju!’ Trebate postupiti kao da Stvoritelja uopće nema, kao da postoji samo jedna osoba na cijelom svijetu koja bi mogla pomoći tom čovjeku – samo vi sami. ■

R. Moše Leib iz Sasova vaka priča koju nađemo u Tori nosi neku univerzalnu poruku. Na primjer, priča o Kainu i Abelu poučava nas o posljedicama ljubomore. Priča o potopu ukazuje na rezultate požude. Priča o babilonskom tornju upozorava na posljedice nepoznavanja naših ograničenja.

U svakom od nas moguće je pronaći neke od tih nepoželjnih osobina, a sudbinu ljudi, koji su dozvolili da ih takve osobine savladaju, trebamo shvatiti kao upozorenje. ■

Magid iz Koznica

Bisere

Rabbi Yissocher Frand:

Menuhas HaNefeš i postignuća

Menuhas HaNefeš dolazi s osjećajemostvarenja

Blagoslov Jisakarovog plemena sadrži stih: "On će vidjeti da je menuha (počivalište, odmor) dobra i da je zemlja lijepa te će podmetnuti svoja ramena da nosi teret i postat će dužnički sluga." (Berešit 49,15). Izgleda da u ovom stihu postoji jedna nelogičnost koju je teško razumjeti. Stih počinje govoreći kako će osoba vidjeti odmor (menuha) kao pozitivan fenomen (ki tov), a završava riječima, "te će podmetnuti svoja ramena da nosi teret i postat će dužnički sluga." Ne bismo očekivali da netko kome se sviđa odmor želi postati dužnički sluga! Što nam zapravo govori ovaj stih?

Vjerujem da je jednostavno tumačenje ovog stiha da postoje dvije vrste odmora. Kada govorimo o pojmu 'menuha' možemo govoriti o vrsti odmora koju osoba ima kada je na godišnjem odmoru. Odemo negdje gdje je toplo i sunčano. Nemamo odgovornosti o kojima bismo trebali brinuti. Izležavamo se u visećoj ležaljki ispija- jući hladnu limunadu. Čitamo knjigu ili novine. Osjećamo se kao da smo u 'drugom svijetu' i jednostavno uživamo u povjetarcu. Na trenutak čovjek tada pomisli, "Oh, ovo se zove odmor, nema ništa ljepše od toga." To je ono što čini odličan godišnji odmor.

Međutim, koliko god se to činilo neshvatljivo, čovjek se nakon nekog vremena umori od toga. Nakon nekog vremena, počne se osjećati jako prazno. To je stoga što čovjek u sebi ima nešto što zovemo 'nefeš' (duša) i ta duša mora biti održavana. Jedino što održava dušu je duhovna komponenta. To nam daje do znanja stih iz Koheleta (6,7) "Sav je trud čovjekov u tome da nasiti svoja usta, no njegova se duša ne može nasititi (v'gam haNefeš lo timale)." Čovjekova duša čezne za time da ima odnos sa duhovnošću. Želi imati osjećaj ostvarenja. Čak i u sekularnom svijetu, ljudi imaju ambicije. Žele postići nešto sa svojim životima. Ako je osoba stalno na 'godišnjem odmoru' i ne postiže ništa, ona u sebi osjeća prazninu. To ljude motivira da čine stvari. To dolazi iz ljudske duše.

Kada čovjek koristi svoje talente kako bi ostvario ciljeve, postoji ogromna 'menuha' (zadovoljstvo; unutarnji mir) povezana s time. To se naziva 'menuhas haNefeš' (spokoj duše). Takva vrsta mira ne postiže se na godišnjem odmoru, već onda kada čovjek osjeća da talente koje mu je darovao Stvoritelj svemira koristi kako bi nešto učinio i donio promjenu u ovaj svijet.

To je 'menuha' o kojoj govorimo u blagoslovu za Jisakara. "On je vidio da je menuha dobra" odnosi se na menuhas haNefeš koji čovjek postiže kada nešto čini sa B-gom danim talentima i kada ga osjećaji mira i spokoja ispune jer zna da je u svom životu ostvario nešto važno.

■

Zohar na ovaj stih kaže da se dio "vidio je da je menuha dobra" odnosi na pisanu Toru, a dio "i da je zemlja lijepa" na usmenu Toru. U konačnici, nastavlja Zohar, dio stiha koji kaže da će Jisakar "podmetnuti svoja ramena da nosi teret" odnosi se na težak rad uložen u učenje Tore. Jisakarovi su potomci zasjedali u Sanhedrinu. Oni su na neki način bili učitelji Tore. Jisakarovo pleme prihvatilo je učenje i podučavanje Tore kao svoju baštinu unutar Klal Jisraela. To je bila njihova misija u svijetu.

Kao rezultat toga, "oni su podmetnuli svoja ramena da nose teret" –uzeli su na sebe teret koji su smatrali svojim životnim pozivom i učinili su to sa entuzijazmom i predanošću. Kada čovjek ostvari svoj životni poziv, on ima osjećaj 'menuhas haNefeša'. Čovjek može biti zauzet čitav dan, ali ako čini ono što želi činiti, tada mu

(nastavak s 18. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Menuhas HaNefeš vrijeme nije važno. To mu pruža veliko zadovoljstvo.

Ljudi čine veliku pogrešku. Jedan od mitova u životu je nešto što zovemo umirovljenje. Ljudi kažu, "Ne mogu dočekati mirovinu." Čujemo mnogo priča o ljudima koji dostignu cilj umirovljenja i kažu, "A što sad?" Imaju dovoljno vremena za pročitati novine ujutro. Imaju dovoljno vremena za igranje golfa. Ali što potom? Ljudi ozbiljno griješe kada misle da je najbolja stvar na svijetu biti u mogućnosti ne raditi ništa. Ne raditi ništa je najgora stvar na svijetu. Otupljuje i baca čovjeka u depresiju.

Istinski menuhas haNefeš na koji misli Tora, jest menuhas haNefeš do kojega dolazi realizacijom upotrebe čovjekovih talenata. To je ono što je Jisakar vidio i zato je podmetnuo svoja ramena kako bi na sebe uzeo teret učenja Tore.

Nitko ne odbacuje svoju 'mamu'

Jaakov Avinu kaže Josefu "Kad sam se vraćao iz Harana umrla mi je Rahel u Kanaanskoj zemlji dok smo još bili na putu, kad je ostao još mali dio puta do Efrate; pa sam je sahranio tamo na putu za Efratu, to jest Bet Lehem" (Berešit 48,7). Raši objašnjava da se Jaakov opravdavao pred svojim sinom nakon što je tražio od njega da njegove posmrtne ostatke vrati u Erec Jisrael: "Nemoj misliti da sam bio lijen i da je to razlog zašto nisam tvoju majku Rahel sahranio u pećini Makpeli. Mogao sam to učiniti. Moraš znati da je to što sam ju sahranio na putu za Bet Lehem B-žja zapovijed, zato da bi bila od pomoći svojoj djeci kada ih Nabukodonozor bude tjerao u progonstvo. Tada će oni prolaziti kraj njenog groba, a ona će ići pred njima i tražiti milost za njih. Kao što je pisano, 'Čuje se glas na nebesima…' i

I Postignu A

Vječni, neka je blagoslovljen, odgovorit će joj 'To je tvoja nagrada; tvoja će se djeca vratiti u svoje granice.'" (Jeremija 31,14-16)

Rahel nazivamo i 'mama Rahel'. Klal Jisrael plakao je svojoj majci na putu u progonstvo. Rahel je plakala pred Svemogućim koji je čuo njen plač i obećao da će se njena djeca vratiti iz progonstva.

'Menuhas haNefeš' (spokoj duše) postiže se onda kada čovjek osjeća da talente koje mu je darovao Stvoritelj svemira koristi kako bi nešto učinio i donio promjenu u ovaj svijet.

U svojoj autobiografiji rabin Jisrael Meir Lau, bivši glavnoi rabin Izraela, iznosi sljedeću zanimljivu priču:

Rabi Lau piše da je bio u kontaktu s Jichakom Rabinom, bivšim premijerom Izraela. On također piše da je jednom putovao na Kubu i susreo se s predsjednikom Kube na 3 sata (između 2 i 5 ujutro, prema Castrovom običaju za prijem velikodostojnika). Na kraju sastanka, Castro je rabi Lauu dao kutiju kubanskih cigara tražeći od njega da to osobno uruči Jichaku Rabinu. Rabi Lau se vratio u Izrael, pozvao Rabina i rekao mu da ima za njega kutiju cigara koju mu šalje Fidel Castro. Rabin mu je rekao da ne puši cigare, već samo cigarete, ali to je bila zanimljiva priča.

Rabi Lau piše da je ipak bio sposoban do neke mjere imati utjecaj na Jichaka Rabina u jednoj važnoj stvari. Kada je država Izrael pregovarala sa Palestincima nakon "Sporazuma iz Osla," podiglo se pitanje o tome što će biti s Bet Lehemom. Bet Lehem je palestinski grad, ali tamo se nalazi i kever Rahel (Rahelin grob). U sporazumu oko kojeg su pregovarali, Izraelci su inzistirali da kever Rahel ostane pod židovskom upravom.

Postoji prilaz dugačak 500 metara od naselja Gilo (jeruzalemske četvrti koja je najbliža Bet Lehemu) do Rahelinog groba. Palestinci su inzistirali da njihovi vojnici kontroliraju taj put. Drugim riječima, grob bi ostao pod izraelskom kontrolom, ali Palestinci bi kontrolirali prilaz do njega. Rabin je potpisao taj sporazum. U nekim izraelskim krugovima postojala je zabrinutost da ukoliko kontrola prilaza bude dana Palestincima, tada neće biti sigurno putovati do Rahelinog groba.

Rabi Lau se sastao s Rabinom i rekao mu, "Znam da ne želiš kršiti sporazum, ali moraš inzistirati na tome da Izrael zadrži kontrolu nad prilazom i da osigura siguran pristup Židovima do Rahelinog groba. Rabin, koji je bio sekularni Židov, nije mogao razumjeti svu tu pomutnju oko mjesta Rahelinog groba. Rabi Lau mu je rekao –'To je zato što je Rahel naša mama, a nitko ne odbacuje svoju majku!'"

Te su riječi djelovale na Rabina i sljedećeg je tjedna objavio promjenu svog stajališta vezano uz taj slučaj. Zbog te dojmljive molbe rabi Laua koji je rekao da "nitko ne odbacuje svoju mamu" do dana današnjeg Židovi imaju pristup Rahelinom grobu u blizini Bet Lehema te još uvijek dolaze tamo moliti u velikom broju. ■

Prevela

Anja Grabar

Se Izbavimo

Probudio sam se jutros nakon još jedne nemirne noći. Bolnih leđa, začepljenog nosa i s napadima kašlja, poželio sam da mogu ostati u krevetu pod toplim pokrivačem. Nakon što sam se odjenuo i konačno poslao svu djecu od kuće, otvorio sam ulazna vrata i zapuhnuo me ledeno hladan vjetar. Ušao sam u svoj zamrznuti automobil i strpljivo čekao da se zagrije. Zar nisam mogao izabrati da živim u lijepoj, toploj klimi, ili si barem uzeti godišnji da se opustim tamo? Zašto život uvijek mora biti tako težak?

Tora nam kaže: "Jakov je živio u zemlji Egipatskoj 17 godina" (Postanak 47,28). Zohar pita: "Zašto se Tora potrudila izdvojiti 17 godina Jakovljevog boravka u Egiptu? Rabi Šimon je na to odgovorio da se Jakov čitavog života morao boriti s nevoljama, te da su mu dani bili tegobni od samog početka njegova života. Kad je ugledao Josefa kako stoji pred njim, Jakov je promotrio Josefa i duša mu je postala potpuna kao da je ugledao Josefovu majku.

Jer Josefova ljepota bila je nalik Rahelinoj, i učinilo mu se [Jakovu] kao da nikad nije upoznao nikakav jad."

Zar je moguće da je Jakov samo tih 17 godina živio u sreći i zadovoljstvu? Jakov je živio u Svetoj Zemlji - mjestu koje je trebalo postati njegova vječna baština - a ipak, tek je u Egiptu, nemoralnoj zemlji budućeg ropstva i progonstva, pronašao svoj mir i ravnotežu?

Tuga, depresija, briga, anksioznost - svi ti negativni osjećaji potječu od raznih vrsta duhovnih blokada. Sve je počelo kada je Adam jeo s Drveta. "G-spodin B-g zazva čovjeka i reče mu: ‘Gdje si?‘ On Mu odgovori: ‘Čuh Glas Tvoj u vrtu te se uplaših jer sam gol, pa se sakrih‘" (isto, 3,910). Time što je Adam jeo, nešto sveto i uzvišeno je postalo zagađeno, sada je to bilo izgnano i trebalo bi biti uzvišeno i iskupljeno. To vrijedi i za nas. Bili toga svjesni ili ne, mi ponekad donosimo određene odluke i idemo u smjeru koji je kontraproduktivan za naš duhovni po- tencijal. Naša dragocjena duša je sada u stanju izgona, ona plače i mi osjećamo taj plač. Ali kako da se izbavimo?

Josip je po svojoj suštini bio cadik Tora ga naziva "čovjekom u kojemu je ruah (vjetar ili duh) B-žji" (isto, 41,38). Cadik otpuhuje prah koji prekriva duše Židovskog naroda, i na taj način uklanja njihovu depresiju i rasplamsava njihovu prethodno zagušenu suštinu.

Kad je Josef bio prodan u Egipat, najdublji ponor na svijetu, sama naša suština - židovski duh i radost – bili su potpuno prognani. Ali sada dok je Jakov gledao Josefa živog, sve je to dobilo svoj smisao. Josef nije bio prodan uzalud već kako bi spasio svoju obitelj snabdjevajući ju hranom tijekom godina gladi. Iako je nacionalno progonstvo njegovih potomaka bilo tek na početku, Jakovljevo je izgnanstvo učinkovito završilo. Istina, bit će još razdoblja velike tame i očaja, ali pronalaženjem Josefa - dobrote i malih radosti u tami – čovjek može započeti pronalaziti izlaz.

Da, svima nama dođu teška vremena, tuge i brige. Ali kad tragamo za dobrotom i doživljavamo radost čak i u teškim vremenima, mi počinjemo postavljati svoja naizgled besmislena pitanja i izbavimo se tako što ih zamijenimo fantastičnim prilikama za rast koja se kriju ispod njih. Tada svoje duše vratimo njihovoj predivnoj namjeni - da nas ujedine s najvećim Izvorom. Amen!

A gutn Shabbos!

Šabat šalom! ■

Prevela Tamar Buchwald

Paraša (priča) Vajehi nas uči kako dosegnuti duhovne razine, te o proricanju.

Priča u paraši Vajehi započinje prizorom Jakova koji na samrtnoj postelji poziva svoje sinove da bi ih blagoslovio i otkrio im proročanstva za kraj dana. Zohar objašnjava da je ova razina proročanstva, kako nam nagovještava riječ Vajehi, bila dana samo Mošeu i Jakovu.

Mudrost kabale govori o pet različitih razina svijesti:

Nefeš, Ruah, Nešama, Haja i Jehida

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: ■

Većina je ljudi na razini nefeša, koji uključuje sve želje koje potiču naše tijelo i njegova osjetila. Ovaj stupanj se dijeli na životinjski nefeš (naš instinkt za preživljavanjem) i racionalni nefeš (racionalni/intelektualni poticaj, znatiželju i glad za znanjem).

Ruah - duh je druga razina i on je povezan s istinskom duhovnošću, altruizmom i nesebičnom ljubavi.

Nešama – dušu, treći stupanj, stječu osobe čije dijeljenje s drugima i sposobnost zamišljanja prelaze granice njihove neposredne vremenske i prostorne okoline.

Haja - živa duša, je 4. stupanj. To je razina proročanstva i neograničen pristup gornjim svjetovima.

Riječ "Vajehi" odnosi se na četvrti stupanj svijesti"Haja"

Peti: Jehida je bio dosegnut samo jednom, na brdu Sinaj, kada je cijela nacija doživjela najvišu razinu objave još od Stvaranja, proročanstvo i uskrsnuće.

Jakov je otišao u Egipat kako bi pripremio teren za generacije koje dolaze, sa svrhom da prikupi sve svete nicocot (iskre) izgubljene u mračnim silama Egipta. Znao je da je Egipat - najnečistije mjesto na zemlji - bio peć za taljenje željeza za sve velike duše koje su se tamo trebale sakupiti. Sve godine ropstva u Egiptu bile su tako zacrtane da se sve duše koje nisu imale svoj tikun u velikom potopu uspiju popraviti i

Naši najmračniji trenuci mogu biti začetak naših najboljih trenutaka.

To je tajna života i tajna pročistiti (to je razlog zašto je rečeno: "...Svaki sin koji se rodi bit će bačen u rijeku..."). I tako je, tijekom 400 godina, kroz bol i patnju u Egiptu bio kovan i stvaran narod Izraela, sve dok nije bio spreman izaći od tamo i dobiti Toru.

Knjige Postanka.

Kroz tisućljeća svog postojanja Židovski je narod uspio postajati jači, i iz svake nevolje koja ga je zadesila izvukao ono najbolje: nakon egipatskog ropstva došao je vrhu- nac objave na brdu Sinaju; nakon uništenja Prvog hrama i progonstva (586. p.n.e.), dogodilo se čudo Purima što je na kraju završilo izgradnjom Drugog hrama; nakon uništenja Drugog hrama (70. n.e.) napisani su Mišna, Gemara i Zohar; protjerivanje iz Španjolske (1492. n.e.) donijelo je zlatno doba Safeda - kabale, Šulhan aruha (Knjige svakodnevnih zakona) i još mnogo toga; i u naše dane nakon holokausta mi smo na početku nove ere prosvjetljenja, u kojem se kabala i Zohar brzo šire diljem svijeta.

Zohar objašnjava da je poruka Vajehi da istinski duhovna osoba zna da su mračna mjesta na koja u životu nailazimo naše najveće prilike da rastemo i stvaramo čuda. Jakov je uspio u Egiptu, suprotno svim očekivanjima, dosegnuti najvišu razinu proročanstva; to znači da naši najmračniji trenuci mogu biti začetak naših najboljih trenutaka. To je tajna života i tajna Knjige Postanka (Vajehi je njezina posljednja priča) koja se bavi padovima i pogreškama ljudi, i to je način na koji nas Tora vodi da steknemo sposobnost da u svakom padu vidimo priliku da prevladamo našu staru prirodu i stvorimo novu budućnost.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Menachem Leibtag:

Vajehi: Braha, Behira ili Behora?

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Blagoslovi - toliko mnogo ih nalazimo u Sefer Breišit, posebno u Paršat Vajehi. O čemu su ti blagoslovi?

U našem šiuru prvo ćemo uspostaviti razliku između tri različite vrste blagoslova koje smo do sada susreli u Sefer Breišit ('behira', 'behora' i 'braha'). Na temelju tih razlika, pokušat ćemo bolje razumjeti što se događa kada Jaakov blagoslovi Josefa u prvom poglavlju Paršat Vajehi.

Uvod

Prisjetite se (iz šiura na Paršat Toldot) da smo identificirali dvije kategorije blagoslova kako bismo objasnili prirodu Jichakovih blagoslova Jaakovu i Esavu. To su bili: (1) 'behira' i (2) 'braha'.

Naziv 'behira' koristili smo da klasificiramo poseban B-žji blagoslov Avrahamu Avinu da će njegovo potomstvo ('zera') naslijediti 'obećanu' zemlju ('erec'). B-g je prvo udijelio ovaj blagoslov Avrahamu Avinu na početku Paršat Leh Leha (vidi 12,1-3), a kasnije ga je mnogo puta ponovio ne samo Avrahamu, već i Jichaku i Jaakovu. Prateći ove blagoslove, uspjeli smo pokazati kako se proces 'behira' pojavio kao primarna tema u Sefer Breišit.

Suprotno tome, upotrijebili smo općenitiji izraz 'braha' kako bismo klasificirali blagoslov osobne sudbine koji otac dodjeljuje svom sinu (ili sinovima). Kao primjere, naveli smo Noahove blagoslove njegovim trima sinovima (vidi 9,26-27), i Jichakov blagoslov uspjeha i predvodništva koji su bili namijenjeni Esavu, ali ih je 'ukrao' Jaakov [vidi poglavlje 27].

Sada, u Paršat Vajehi, dok se proces 'behira' bliži kraju, nalazimo kako Jaakov blagoslove prosperiteta i uspjeha daruje svojoj djeci. Iako se čini da ti blagoslovi pripadaju u našu kategoriju 'braha', kada pobliže pogledamo te blagoslove, morat ćemo nadodati dodatnu kategoriju kako bismo bolje razumjeli njihovo značenje.

Jaakovljev blagoslov Josefu - Behira ili Behora?

Prije nego što Jaakov blagoslovi svu svoju djecu u 49. poglavlju, on prvo daje poseban blagoslov Josefu i njegovo dvoje djece, kao što je opisano u 48. poglavlju.

Da bismo razumjeli svrhu ovog posebnog blagoslova, moramo uzeti u obzir ne samo njegov sadržaj, već i nje- gov kontekst.

Započinjemo našu studiju razmatranjem Jaakovljevog uvodnog obraćanja Josefu, kada je stigao sa svoja dva sina (vidi 48,1-2). Citiramo ovaj pasuk na hebrejskom kako bismo istaknuli njegove tekstualne paralele s ranijim blagoslovima Avot:

[A Jaakov reče Josefu]: "KEL ŠAKAI nir'a elai [ukazao mi se] be-Luz be-erec Kanaan va-jevareh oti, va-jomer elai, [i blagoslovio me rekavši:] 'Hineni MAFREHA ve-HIRBITIHA unetatiha li-khal amim, ve-natati et ha-AREC ha-zot le-ZAR'AHA ahareha ahuzat olam'" (vidjeti 48,3-4).

Na prvi pogled čini se da je ovaj blagoslov nalik blagoslovima koje smo do sada definirali kao behira. Da pokažemo kako, citirajmo gotovo identičan 'behira' blagoslov kojeg je Jichak dao Jaakovu prije njegova odlaska iz Erec Kanaana (kada je bježao od Esava):

[Tekstualne paralele istaknute su VELIKIM SLOVIMA.]

[A Jichak reče Jaakovu]: "ve-KEL ŠAKAI jevareh otha veJAFREHA ve-JARBEHA ve-hajita li-khal amim - va-jiten leha et birkat Avraham leha u-leZAR'AHA itah, le-rišteha et EREC megureha ..." (vidi 28,3-4).

Slično tome, nalazimo dodatni paralelni blagoslov kada je B-g službeno potvrdio ovu 'behiru' (Jakovu) po njegovom povratku u Erec Kanaan (opet u Bet El):

[I B-g je progovorio Jaakovu rekavši] "ani KEL ŠAKAI, PRE u-RVE, goj u-khal amim jhije mi-meka... ve-et ha-AREC ašer natati le-Avraham u-leJichak leha etnena, u-leZAR 'AHA ahareha eten et ha-AREC" (35,11-12).

Uzimajući u obzir ove paralele, čini se da Jaakovljeva uvodna izjava Josefu u Paršat Vajehi prenosi istu poruku, tj. da Jaakov sada daje 'behira' blagoslov Josefu - i stoga, vjerojatno isključuje njegovu braću! [Ako je tako, to bi bilo prilično problematično, jer podrazumijeva da će se proces 'behira' sada nastaviti samo kroz Josefa.]

Međutim, kada uzmemo u obzir kontekst ovih psukim (tj. 48,3-5), postaje sasvim jasno da Jaakov ne blagoslivlja Josefa 'behirom'. [Prisjetite se da samo B-g može potvrditi 'behira', a ne sami Avot.] Dapače, Jaakov prvo obavještava Josefa o vlastitoj 'behiri' kao kontekstu za novi blagoslov koji će uskoro dati - blagoslov koji ćemo sada kategorizirati kao 'behora':

'Behora' - Rahelinom sinu

Kako bismo to objasnili, pogledajmo pažljivo ono što

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Vajehi: Braha, Behira ili Behora?

Jaakov sada iznosi u vezi sa statusom Josefovo dvoje djece:

"Sada, tvoja dva sina, koja su ti rođena u zemlji Egiptu... bit će moji; Efrajim i Menaše meni su kao Reuven i Šimon" (48,5).

Iz nekog razloga, Jaakov odlučuje Josefu dodijeliti poseban status. Naravno, svih dvanaestero braće su 'izabrani'; svejedno Josef dobiva DVOSTRUKI dio ("pi-šnajim"). Efrajima i Menašea treba smatrati za 'ševatim' (plemena) - status jednak onom Reuvena i Šimona. Prema 'terminima Tore', zaključujemo da je Jaakov dodijelio Josefu 'behora' - jer "pi-šnajim" [dvostruki dio] je posebno biblijsko pravo prvorođenog sina. [Vidi Devarim 21,17 o: 'mišpat ha-behora'.]

Ovo lijepo objašnjava zašto Jakov neposredno prije ovog 'behora' blagoslova prvo navodi B-žji 'behira' blagoslov. Prije dodjele 'behora', Jaakov mora prvo objasniti Josefu da se njegov poseban status 'behora' dodjeljuje u okviru procesa 'behire' (vidi 48,4). Zbog toga što je 'behira' proces došao do svog kraja (s B-žjim izborom Jaakova i sve njegove djece), Jaakov je sada dužan dati 'behora' jednom od svoje dvanaestero djece.

Jaakov na ovaj način niti bira niti odbacuje ijedno od svoje djece. On jednostavno dodjeljuje Josefu 'behora', iako je Reuven rođen prvi. U biti, Jaakov je odabrao Rahelino prvorođeno dijete umjesto Leinog prvorođenog djeteta.

Da bismo dokazali da je Jaakovljev blagoslov 'behora' (a ne 'behira'), jednostavno zapazite Jaakovljevu sljedeću izjavu:

"Ali djeca koja ti se rode poslije njih bit će tvoja; njihova će baština biti uključena pod imenom njihove braće" (48,6).

Ako će Josef imati još djece, njihov dio mora biti uključen u dijelove Menašea i Efrajima. Da je Josef bio jedini odabrani sin; onda bi sva njegova djeca trebala dobiti poseban status. No, kako je sada postao obiteljski 'behor', on dobiva dvostruki dio, ali ne više od toga. Sva druga djeca koju će možda imati moraju biti uključena u ovaj dvostruki dio.

[Vidi Rašbam 48,5 & Ibn Eza 48,4-6!]

'Flashback' iz Paršat Vajišlah

Ovo tumačenje također lijepo objašnjava razlog za Jaakovljevu sljedeću izjavu o Rahelinoj smrti (koja bi se inače činila potpuno nepovezanom):

"Kad sam se vraćao iz Padana, Rahel je iznenada umrla tijekom tog putovanja, dok smo još bili nedaleko Efrate [i time još dalje od Hevrona!], i stoga sam je pokopao na putu..." (48,7) ).

Ovo spominjanje Rahelinog pokopa najvjerojatnije se izravno odnosi na Jaakovljev izbor Josefa kao 'behora'. Odabravši Josefa umjesto Reuvena, Jaakov je u biti izabrao Rahel umjesto Lee kao svoju prvu ženu. Međutim, ovo može doći kao iznenađenje za Josefa, jer ne samo da je Reuven rođen prvi, nego je Josefova vlastita majka (Rahel) pokopana uz cestu, dok je Reuvenova majka Lea pokopana u Ma'arat HaMahpela - na istom grobnom mjestu na koje sam Jaakov želi biti pokopan! [Vidjeti 47,29-30.]

Stoga, Jaakov sada objašnjava Josefu da je Rahelin pokop uz cestu (umjesto u Ma'arat HaMahpela) bio zbog nepredviđenih okolnosti, te ga stoga ne treba tumačiti kao pokazatelja nižeg statusa. Naprotiv, unatoč Rahelinom pokopu pomalo bez poštovanja, Jaakov je još uvijek smatra svojom 'primarnom' suprugom.

[Primijetite zatim, kada je Jaakov ranije izrazio svoju zabrinutost u vezi slanja Binjamina u Egipat, dao je sličnu izjavu: "I tvoj sluga, moj otac, rekao nam je: Kao što znate, MOJA ŽENA mi je rodila dva sina, ali jedan je nestao ..." (Jehuda citira svog oca u 44,27).]

Stoga, iako je Reuven Lein prvorođenac, Josefu je dodijeljena obiteljska 'behora', budući da je on prvorođenac Jaakovljeve primarne žene, "iše" koju je u početku namjeravao oženiti.

'Flashback' iz Paršat Toldot

Na ovom mjestu u pripovijesti (tj. nakon 48,7), nalazimo zanimljiv prijelaz. Sada kada je Jaakov dovršio dodjelu 'behora' Josefu, fokus njegovog blagoslova pomiče se na njegove unuke, Efrajima i Menašea - koji su zbog toga sada dobili status 'ševatim' (plemena). Kao takvi, oni također zaslužuju blagoslove osobne životne uloge od Jaakova (tj. 'braha'), baš kao što će on kasnije blagosloviti sva plemena (u poglavlju 49).

Međutim, kada čitamo kako Jaakov daje te blagoslove (u 48,8-20), nailazimo na nekoliko prilično očitih 'flashbackova' na Jichakove blagoslove u Paršat Toldot (vidi poglavlje 27).

Na primjer, obje priče opisuju ostarjelog oca koji jedva vidi (48,10 naspram 27,1), i 'zamjenu' blagoslova između dva sina na zaprepaštenje njihova oca (48,17-19 naspram 27,6-9). Nadalje, u obje pripovijesti nalazimo upotrebu mnogo sličnih glagola.

(nastavak s 23. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Vajehi: Braha, Behira ili Behora?

Moglo bi se sugerirati da način na koji Jaakov daje ove blagoslove Menašeu i Efrajimu odražava njegov vlastiti traumatični događaj, kada mu je Rivka naložila da 'ukrade' blagoslov koji je Jichak namijenio Esavu. Iako Jaakov razumije da Efrajim može doseći više razine od Menašea, on inzistira na tome da ih obojicu zajedno blagoslovi. Jaakov ne želi da ove male razlike između Efrajima i Menašea izazovu njihov međusobni sukob u budućnosti (kao što je bio slučaj između Jaakova i Esava). U ovoj početnoj fazi, on postavlja oba djeteta zajedno, dajući im zajednički blagoslov, dok daje malu naznaku (prebacivanjem ruku) u vezi s potencijalnom nadmoći Efrajima. Unatoč različitim sudbinama, Efrajim i Menaše morat će surađivati jer će biti dio iste nacije, a Jaakov bi želio da to jedinstvo započne već u ovoj početnoj fazi.

"Hamalah Hagoel"

Sada kada smo raspravili o općem okviru Jaakovljevog blagoslova Efrajimu i Menašeu, pogledajmo pobliže sam blagoslov (poznat nam iz "krijat šema al hamita"). Da bismo mogli razumjeti ovaj blagoslov, moramo uzeti u obzir činjenicu da su Efrajim i Menaše odrasli bez kontakta sa svojim stričevima i rodbinom. Kako bi olakšao njihovu integraciju s ostatkom obitelji, Jaakov dodaje poseban blagoslov:

"ha-mal'ah ha-goel oti mi-kol ra - jevareh et ha-nearim" [B-žji anđeo koji je mene (Jakova) zaštitio od svih onih koji su mi htjeli nauditi, On će blagosloviti ovu djecu (kako bi im pomogao da se 'uklope')], "ve-jikare ba-hem šmi, ve-šem avotaiAvraham ve-Jichak..." [I njih će poznavati po mom imenu, i po imenima Avrahama i Jichaka (jer oni su dio odabrane obitelji.] "ve-jidgu la-rov be-kerev ha-arec" [i oni će se namnožiti unutar zemlje...] (vidi 48,15-16).

Jaakov silno želi da Josefova dva sina budu poistovjećeni s ostalima koji nose njegovo obiteljsko ime; on ih stoga blagoslivlja kako bi B-g na njih gledao s istom providnošću koja je pomogla Jaakovu da preživi svoje sukobe s Esavom i Lavanom.

Doći će vrijeme...

Jaakov završava svoj blagoslov Josefu podsjećajući ga da će doći vrijeme kad će se 'odabrana obitelj' vratiti kući:

"I Izrael reče Josefu: Ja ću uskoro umrijeti, ali B-g će biti s vama i vratit će vas u zemlju vaših otaca..." (48,21).

Sada kada je Josef postavljen za 'behora', postaje njegova odgovornost da obavijesti buduće generacije o ovom božanskom obećanju. Jaakov nije siguran koliko će vremena proći dok ih B-g ne odvede natrag u Erec Kanaan. Ipak, njegova djeca moraju ovu tradiciju prenijeti na SVOJU djecu, tako da kada dođe vrijeme, budu spremni dočekati svoju sudbinu.

Upravo ovu poruku Josef ponavlja svojoj braći i obitelji na samrtnoj postelji, na kraju Sefer Breišit:

"I Josef reče svojoj braći, evo ja ću uskoro umrijeti, 've-Elokim pakod jifkod ethem' [B-g će vas se sigurno sjetiti] i dovesti vas iz ove zemlje u zemlju koju je pod zakletvom obećao dati Avrahamu, Jichaku. .." (50,24). [Usporedi s 48,21, 46,3-4 & Šmot 13,13-22.]

Jaakov zaključuje ovaj blagoslov s jednom posljednjom 'zagonetnom' izjavom Josefu (koja očito zahtijeva neko objašnjenje):

"I dodjeljujem ti jedno - ŠEKEM – više od tvoje braće, kojeg sam [ću] uzeti od Amorejaca svojim mačem i lukom" (vidi 48,22).

Komentatori raspravljaju o značenju riječi ŠEHEM u ovom pasuku. Neki razumiju da Jaakov sada daje grad Šehem Josefu u nasljedstvo, no većina objašnjava da se 'šehem' u ovom pasuku odnosi na dodatni dio nasljedstva koji će Josefu biti dan NAKON osvajanja zemlje.

Prema potonjem tumačenju, ovaj konačni blagoslov tvori primjereni zaključak. Nakon što je spomenuo da će B-g jednog dana vratiti njegovo potomstvo u Erec Kanaan (ispunjavajući 'brit bein ha-btarim' – 48,21), Jaakov objašnjava da će, kada to vrijeme dođe, Josef dobiti dodatni dio u nasljedstvu zemlje, iz jednostavnog razloga što je on 'behor' - u skladu s uvodnim dijelom ovog blagoslova Josefu.

Blagoslovi osobne sudbine

Sad kad je obiteljska 'behora' dodijeljena Josefu, Jaakov saziva cijelu svoju obitelj (vidi 49,1) kako bi dao osobni blagoslov svakom od svojih sinova. Iako svaki sin prima ono što Tora opisuje kao 'braha' (vidi 49,28 / "iš ašer kevirhato beirah otam"), čini se da nisu sve te 'brahot' ono što bismo nazvali 'blagoslovom'.

Na primjer, Reuvenu je rečeno: "Nepostojan si kao voda, nećeš se više isticati..." (49,4).

Šimon i Levi su ukoreni: "Neka osobno ne budem uključen u njihovo vijećanje... Jer kad su ljuti, ubijaju ljude, a kad su zadovoljni, sakate bikove. Proklet neka je njihov gnjev..." (vidi 49,6-7, zapazite da Jakov proklinje njihov gnjev, a ne svoje sinove!).

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Vajehi: Braha, Behira ili Behora?

S druge strane, Jehuda i Josef su nedvosmisleno blagoslovljeni prosperitetom i vodećom ulogom. I druga braća primaju blagoslove, iako manje obećavajuće od onih Josefa i Jehude, no ipak blagoslove, za razliku od oštre kritike koja je bačena na Šimona i Levija.

Koje je značenje ovih 'brahot'? Hoće li karakterne osobine braće unaprijed odrediti sudbinu njihovih potomaka? Odražavaju li Jaakovljevi blagoslovi načelo determinizma i negiraju li koncept 'behira hofšit' (slobodne volje)?

Moglo bi se sugerirati da Jaakov preuzima ulogu 'oca' (u svojim blagoslovima svojoj djeci) više nego ulogu 'proroka'. Objasnimo:

Kao roditelj i posljednji praotac B-žjeg posebnog naroda, Jaakov mora stopiti ciljeve sudbine svoje obitelji sa stvarnošću svog životnog iskustva. Njegovi blagoslovi stoga odražavaju potencijal koji vidi u svakom od svoje djece.

Ispunjenje životnih ciljeva zahtijeva od osobe da prepozna svoj potencijal uzimajući u obzir i svoje dobre osobine i nedostatke. Dok Jaakov prepoznaje različite snage i slabosti svoje djece, on ih blagoslivlja u skladu s njihovim individualnim sposobnostima i talentima. Iako ovi blagoslovi ne jamče nužno konačni rezultat, oni su vodič koji svakog sina može ispravno usmjeriti i pomoći mu da ostvari svoj potencijal.

Jaakov nema namjeru svojom oštrom kritikom Reuvena, Šimona i Levija dovesti do njihove krajnje osude. Umjesto toga, on se nada da će oni prepoznati svoje slabosti karaktera i raditi na njihovu poboljšanju. [Imajte na umu da Jaakov proklinje Reuvenov bijes, ali ne samog Reuvena.]

Slično tome, Jaakovljev oštar prijekor Levija kasnije se pretvara u blagoslov, budući da je Levijevo pleme kasnije preuzelo važnu vodeću poziciju (vidi Devarim 33,8-12!).

Nasuprot tome, Jehuda i Josef posjeduju potencijal vođe koji bi njihovi potomci trebali prepoznati. Međutim, ovaj blagoslov ne jamči da će svaki potomak Jehude ili Josefa kasnije postati velikan. Čak i kraljevi iz kuće Davidove moraju stalno biti svjesni svog ponašanja, kako bi bili dostojni da vrše svoju ulogu vođa (vidi Jirmijahu 22,1-5!).

[Ova nam ideja može pomoći da razumijemo većinu blagoslova (čak i 'birkat kohanim'!). 'Braha' nije tek mistično pjevušenje koje određuje budući niz događaja, već služi kao podsjetnik osobi da nosi potencijal za postizanje određenog cilja.]

Nedvojbeno, Jakovljeve 'brahot' također sadrže dodatno proročko i metafizičko značenje. Ipak, one ne negiraju osnovno načelo 'behira hofšit' [slobode izbora].

Jedinstvo ili sklad

U konačnici, naša nam rasprava može pomoći da razumijemo temeljni razlog zašto je B-g želio da se Am Jisrael sastoji od dvanaest različitih plemena. Uostalom, ako je cilj ove nacije predstavljati JEDNOG B-g a, bilo bi logičnije da jednostavno postoji jedno pleme – i na taj način formira jedno homogeno društvo! Nadalje, zašto i dalje kroz cijeli Tanah moraju postojati nesuglasice između Josefa i Jehude?

Da bismo objasnili zašto, prisjetimo se našeg objašnjenja B-žje namjere pri odabiru posebnog naroda (nakon događaja s Migdal Bavelom). B-žja je nada bila da će ovaj poseban narod voditi svih sedamdeset nacija prema teocentričnom življenju. U tu svrhu izabran je Avraham Avinu, a u tu svrhu postojanje 'ševatim' može poslužiti kao uzor. Objasnimo zašto:

Ljudi su se, po samoj svojoj prirodi, skloni grupirati u zasebna društva, od kojih svako razvija svoj nacionalni karakter, osobnost, ciljeve i težnje. Ta se društva s vremenom razviju u nacije koje se povremeno mogu sukobiti oko suprotnih ciljeva ili pak surađivati na ostvarenju zajedničkih ciljeva.

Preko svog posrednika, Am Jisraela, B-g se nada da će sve nacije, iako ostaju različite, prepoznati B-žju cilj u Njegovom stvaranju čovječanstva - i stoga međusobno surađivati u postizanju tog cilja.

Kao što vidimo u Jakovljevim 'brahot' njegovim sinovima, svaki 'ševet' posjeduje svoj jedinstveni karakter i posebnost. Kombinacija svih ovih kvaliteta može se iskoristiti za opće dobro. Kao B-žji model Nacije, suradnja između 'Dvanaest Izraelovih plemena' u ispunjenju njihovih božanskih i nacionalnih ciljeva može poslužiti kao arhetip kojeg trebaju oponašati Sedamdeset nacija. Kroz skladnu suradnju i ujedinjujuću silu zajedničkog cilja (i uz pomoć nekolicine dobrih vođa), Avrahamov narod postaje 'blagoslov' svim narodima (vidi 12,1-3). Čovječanstvo tako ostvaruje svoj potencijal, a Am Jisrael ispunjava svoju od B-ga namijenjenu ulogu. ■

Rabbi dr. Abraham J Twerski: