Rabbi Berel Wein:
Promjena nije jednostavna stvar Završetak knjige Berešit ne samo da nam samo upotpunjuje sliku o utemeljiteljima Židovskog naroda – našim očevima i majkama – već u velikoj mjeri završava i čisto narativni dio Tore. Ima nekoliko dragocjenih zapovijedi ili zakona i rituala koji proističu iz prve knjige Tore. Od sada nadalje Tora će se, dok nastavlja narativ o ranom Židovskom postojanju i životu, razviti u knjigu zakona u kojoj se nalaze pojedinosti zapovijedi Stvoritelja Židovskom narodu. Ako je tako, koja je onda svrha ovog dugačkog početnog narativa? To je u suštini pitanje koje Raši postavlja na početku svog komentara na Toru: "Zar ne bi Tora trebala početi sa zapovijedi o mlađaku?" Upravo tamo Raši odgovara zašto ona započinje s pričom o stvaranju, no ostaje pitanje: Zašto Tora nastavlja s narativom o osobnim životima naših predaka? Na to pitanje rabini odgovaraju time što ustvrde da su događaji koji su se dogodili našim precima putokazi za kasnije događaje koji će se dogoditi njihovim potomcima. Kako se ta ideja može potvrditi tek kasnije – tek nakon što se događaj zbude kasnija pokoljenja mogu na njega gledati kao na događaj prorečen kroz ono što se dogodilo našim precima – izvorno pitanje još uvijek donekle ostaje neodgovoreno. Važno je znati da se inače neobjašnjivi događaji na neki način uklapaju u postojeći uzorak. Ali koje točno pouke možemo naučiti iz ovako detaljnog narativa o životima naših velikih predaka? Postoje općenite pouke o Židovskom životu koje se svakako mogu iščitati iz narative Tore u Berešit. I možda je upravo ta ideja o općenitim poukama jedan od razloga zašto Tora ulaže toliko mnogo riječi i opisa u ovu vječnu knjigu. Jedna je pouka da Židovski život nije lak. Biti malobrojna manjina, a ipak očuvati jedinstveni identitet nije nimalo lagan zadatak. Borba Strana 14
naših predaka za njegovim očuvanjem stoga nam je jasno ocrtana. Druga životna pouka je da u životu ništa nije sigurno, pogotovo u vezi djece. Slijedeća je pouka da kada nema tolerancije prema različitostima u osobnosti i izgledu, koje će uvijek biti dijelom Židovskog života i društva, mogu se dogoditi strašne stvari Židovskom narodu u cjelini. Pogledajte narativ o Josefu i njegovoj braći. Daljnja je pouka da će drugi uvijek biti prijetnja Židovskom opstanku, često kroz nasilje i ubilačke namjere. Nimrod, Abimeleh, Faraon, Lavan, Šehem, Esav tek su nekolicina od njih koji ilustriraju tu činjenicu. Svi su naši preci bili prisiljeni suočiti se s neprijateljstvom, zavišću i dvoličnošću drugih. Još jedna pouka za nas je sila koju ima pojedinac i moć ideje. Abraham i Sara su, praktično sami, promijenili svijet s idejom i učenjem o monoteizmu. Tora nas nadalje informira da "dobri" egzili poput Gošena u Egiptu s vremenom mogu postati manje dobri. Sve ove pouke neophodne su za Židovski život i opstanak. Mudri će razmisliti o njima i dobro ih primijeniti u svom vlastitom životu i današnjem društvu. Naš otac Jaakov sedamnaest je godina živio u egipatskoj pokrajini Gošen. To su nedvojbeno bile najmirnije, najspokojnije i najsretnije godine njegovog dugog i turbulentnog života. On je ponovo zajedno sa svojim omiljenim sinom Josefom koji se uzdigao i postao moćan i velik, mada u stranoj zemlji. Ovdje nema Esava, ni Lavana, ni Šehema, ni kanaanskih susjeda da poremete njegov mir i zaštićenost. I, uz svoju obitelj s njenim brojnim pokoljenjima oko sebe, živeći s njima u miru i, barem naizgled, zajedno, Jaakov je zadovoljan.
Jaakov se konačno dokazao u svom životnom pothvatu i može uživati u posljednjim godinama svog života. U praksi, možemo razumjeti zašto parša započinje sa – vajehi Jaakov – jer upravo u tih sedamnaest godina Jaakov je istinski živio, konačno postigao ispunjenje i slogu. Talmud nam bilježi da je veliki Rabi Jehuda HaNasi –Rabi – sedamnaest godina živio u gradu Ciporiju (Seforisu) i Talmud izričito povezuje Rabijevih sedamnaest godina boravka u Ciporiju s Jaakovljevih sedamnaest godina života u Egiptu. Pored toga što je očito magična brojka sedamnaest upleten ■ u oba slučaja, postoji li i kakva druga veza između ova dva događaja, posebno stoga što ih dijeli tisuću godina? Ono što izgleda kao igra riječi u Talmudu, kojom se povezuju slične riječi koje se pojavljuju u Tori, uvijek u sebi sadrži dublji smisao. Postoji jedan osnovni motiv i važna poruka za sve naraštaje u ovoj talmudskoj tvrdnji. To svakako traži od nas da obratimo pažnju i proučimo to. Rabi je bio urednik i izdavač Mišne, one jedne knjige koja je garantirala opstanak Židovskog naroda tijekom njihovog dugog egzila koji je bio pred njima i kojega je on u svom umu predvidio. Rabi je sebe vidio onako kao što je na sebe gledao njegov praotac Jaakov, na sigurnom, u rijetkom mjehuriću spokojstva i mogućnosti, na neko vrijeme oslobođenim od stalnog progonstva Rimljana zbog svog osobnog prijateljstva s Rimskim carem. On je uhvatio taj trenutak i iskoristio priliku da kodificira Usmeni zakon sa Sinaja i za sva ga vremena sačuva među Židovskim narodom. Tih sedamnaest godina spokoja u Ciporiju pružilo mu je priliku da to učini. Jaakovljevih sedamnaest godina obiteljske harmonije i duhovnog snaženja u zemlji Gošen omogućilo mu je da svojoj obitelji pruži potrebne smjernice i spoznaje koje će ih osposobiti da izdrže dugu noć Egipatskog ropstva i egzila. Divrej Tora
