Glas šofara

Rabbi Eliyahu Hoffmann: Glas šofara koji se ne čuje

Jedna od anomalija koju su istaknuli komentatori u vezi s Roš Hašanom je da se Roš Hašana nigdje u Tori ne spominje u vezi s Jom Hadin/Danom suda; Sveto pismo govori samo o Jom Terua/ Danu puhanja šofara. Jedino kroz usmenu predaju naših učenjaka znamo da na obljetnicu Svemira njegov Stvoritelj radi inventuru i vrši izdvajanja i raspodjelu za narednu godinu. Zašto se Tora naizgled na sebi nesvojstven način trudi prikriti koncept Suda? I zašto je upravo tema šofara ta koja dobiva golemu pozornost u opisu kojim Tora opisuje taj dan, dok je, zapravo, zvuk šofara tek mali, ali vrlo važan sastavni dio opće strukture Roš Hašane?

U knjizi Nehemije (pogl. 8) nalazimo opis drevne Roš Hašane:

Tad se skupi sav narod kao jedan čovjek na trg koji je pred Vodenim vratima i zatražiše Ezru, pisara, da donese Mošeov svitak Tore, koji je Hašem bio zapovijedio Izraelu. I tako Ezra Kohen iznese Toru pred zbor ljudi... prvog dana sedmoga mjeseca. Čitao je iz nje ... od prvog svjetla do podneva, a uši svih ljudi pozorno su slušale svitak Tore. Čitali su iz svitka, iz B-žje Tore, jasno, shvaćajući koliko je mudro; oni su pomagali ljudima da razumiju što se čita. Tada su Nehemija, Ezra pisar i Leviti koji su pomagali ljudima da razumiju, rekli svem narodu koji je plakao dok je slušao riječi Tore - "Današnji dan je svet Hašemu, B-gu vašem; ne tugujte i ne plačite. Idite i jedite bogatu hranu i pijte slatka pića, i pošaljite dio onima koji se nisu pripremili - jer danas je svet dan našem B-gu. Ne budite tužni zadovoljstvo Hašema vaša je snaga!"

Kad su ljudi slušali dok im se čitala riječ Hašema, obuzeli su ih osjećaji kajanja i manjkavosti i počeli su plakati. Na prvi pogled ovo bi se činilo najprikladnijim i hvalevrijednim - nečemu čemu bismo svi mogli težiti na najozbiljniji i najintrospektivniji dan. No bili su ukoreni. Umjesto toga, bilo im je rečeno da jedu raskošne obroke, jer "zadovoljstvo Hašema je njihova snaga." Preostaje nam da se zapitamo što je doista Hašemovo zadovoljstvo - iz kojega su oni trebali crpsti snagu ako ne njihova iskrena reakcija na slušanje Tore?

Tur (Orach Chaim 581) opisuje pripremu Židova za Dan suda:

Uobičajeno je da osoba koja zna da će joj se suditi, odijeva crnu odjeću, pušta bradu da neuredno raste i ne reže nokte. [Ona to čini zato jer su je shrvale brige i strahovi] jer ne zna ishod svog suđenja. Ipak [prije Roš Hašane] mi to ne činimo. Mi odijevamo bijelu odjeću, šišamo kosu i režemo nokte. Na Roš Hašanu jedemo, pijemo i sretni smo, jer znamo da će Svemogući s nama učiniti čuda ...

Zašto ne stojimo drhteći pred moćnim Jom ha-dinom, umjesto da jurimo okolo na frizuru i pripremamo raskošne obroke? Što je izvor našeg uvjerenja da ćemo zaslužiti dobru presudu - tim više što Danu suda pristupamo s prividnom nonšalantnošću?

Sveti Zohar (vidi Tikkunei Zohar 22a u vezi s Jom Kipurom) kritizira one koji vape na Dan suda moleći se za svoje potrebe. "Daj! Daj!" plaču oni, "poput psa koji moli za hranu." Što je toliko pogrešno ako, prepoznajući ozbiljnost i važnost dana donošenja presude, preklinjemo za svoje potrebe?

Možda ćemo moći razumjeti ispravan pristup Roš Hašani kroz usporedbu:

Veliki i moćni kralj dao je da se objavi da će određenog dana proputovati kroz jedan grad. Za vrijeme svog boravka u tom mjestu stanovnike će počastiti audijencijom tijekom koje će učiniti kraljevsko obraćanje. Potom će zaprimati molbe i prošnje svojih podanika. Oni koji su to željeli trebali su pripremiti svoje ■ zahtjeve na najkvalitetnijem pergamentu, na kojem su trebali napisati što traže od kralja i zašto smatraju da bi velikodušni kralj trebao ispuniti njihove želje. Mogli su zatražiti najviše tri stvari.

Stanovnici grada užurbano su se pripremali za doček kralja. Naravno, bilo je i mnogo uzbuđenja zbog prilike za privatnom audijencijom i mogućnošću da im sam kralj ispuni njihove dugo sanjane snove. Kralj je stigao uz mnogo pompe i ceremonija i bio je impresioniran raskošnim pripremama koje su učinjene za njega. Nakon što je održao kraljevsko obraćanje, ispred njega se stvorio golemi red. Svaka je osoba u ruci držala pažljivo ispisani pergament da ga preda kralju, s nadom da će joj se snovi ostvariti.

Kralj je doista bio velikodušan i počastio je svoje podanike udovoljavajući svim razumnim zahtjevima. Jedan po jedan ljudi su dolazili te svi odlazili iz kraljeve prisutnosti sa zadovoljstvom onoga kome su se snovi ostvarili na licu.

Cijelo vrijeme kralj je promatrao jednu usamljenu sluškinja koja je

(nastavak s 4. stranice) Rabbi Eliyahu Hoffmann: Glas šofara koji se ne čuje

stajala straga u palači, skromno promatrajući zbivanja, ali nije stala u red. Čak i sada, jer je red već bio sasvim na kraju, ona još uvijek nije stala u red. Zaintrigiran, kralj ju je pozvao pred sebe. "Reci mi", rekao je, "zašto tamo mirno stojiš, dok svi tvoji sumještani dolaze i odlaze, svaki od njih ispunjenih želja na najdarežljiviji mogući način?" Zar ne vjeruješ da mogu ispuniti tvoje želje?"

"O, ne", naglo je rekla kralju. "Jednostavno se radi o ovome - dakle –ja jednostavno nisam imala vremena pripremiti pergament sa svojim zahtjevima. Vidite, kad sam čula da će kralj doći u posjet, to me odmah zaokupiralo da se pobrinem da sve bude spremno za primanje kralja. Trebalo je sašiti draperije, istkati prostirke, očistiti podove, pomesti i uglačati… Bilo je toliko toga što je trebalo učiniti da grad bude spreman za kraljev dolazak, i ja sam bila toliko zauzeta time da jednostavno nisam stigla pripremiti svoj popis želja. Danas, dok sam stajala pred kraljem, shvatila sam da je već prekasno. Umjesto toga, odlučila sam provesti vrijeme u nazočnosti vaše visosti, dok je on darežljivo postupao sa svojim podanicima."

U tjednima i danima prije Roš Hašane, Židovi su zauzeti čišćenjem (tešuva čisti grijehe) i pripremanjem sebe za primanje Kralja nad kraljevima. Iako je naravno Hašem naš kralj čitave godine, na Roš Hašanu njegov suverenitet naglašava činjenica da on upravo na taj dan sjedi na Prijestolju i sudi svijetu. Upravo na Roš Hašanu Hašem kaže, "Zazovite preda mnom glasom šofara da pokažete da Me prihvaćate kao svog Kralja (Mišna Roš Hašana 4,5)", poput kralja koji ulazi u palaču dok se trube oglašuju.

Kraljevo lice sada je blistalo sjajem koji je zadivio jednostavnu sluškinju. "Moja najdraža djevo", rekao je kralj, "ako postoji itko tko zaista zaslužuje da mu se ispune želje, to si sigurno ti koja si moju čast stavili ispred svega drugoga. Neću te mučiti da te zapitam, jer u tvojoj skromnosti tvoji bi zahtjevi vjerojatno bili sasvim jednostavni. Umjesto toga, dat ću ti blagoslove moje ruke kraljevske ruke. Ne sumnjam da će ti udovoljiti više od tvojih najsmjelijih snova."

Tora naglašava temu Roša Hašane kao dana oglašavanja šofara i umanjuje aspekt suda, kako bi nas ostavila usredotočenima. Priroda čovjeka kojem se sudi je da postaje zaokupljen sam sobom; um mu je prožet mislima o tome što može učiniti da bi sebi osigurao povoljnu presudu. Ili, ako osjeća da nema nade, pada u samosažaljenje i prestaje mu biti stalo. Bilo kako bilo, on razmišlja samo o sebi, i time propušta poantu toga dana. Naš fokus na Roš Hašanu ne bi trebao biti na tome "što mi imamo od toga" i "kako će ovo ispasti za mene", već na prihvaćanju Hašema kao našeg kralja i da mu budemo najbolje sluge što možemo.

Zato, kada su ljudi počeli tugovati i plakati, rečeno im je da prestanu. Dobro je što ih je čitanje Tore pobudilo, ali Navi (Prorok) ih je usmjerio da to uzbuđenje uzmu i iskoriste ga za proslavu dana kada je Hašem stvorio svijet, postajući time njegov Kralj i na koji On svake godine obnavlja svoj zakup.

Čime će oni zaslužiti dobru presudu? Zašto smo toliko samouvjereni da će presuda biti povoljna ako se odjenemo u svoju najfiniju odjeću i, kao što Zohar sugerira, dan provedemo slaveći, a ne dodvoravanjem pred Hašemom da bi nam oprostio naše grijehe i ispunio naše želje? To nije zato što oholo vjerujemo da to zaslužujemo, već zbog onoga što radimo. Dok Hašem sjeda na svoje prijestolje da sudi svijetu, On nas pronalazi u sinagogama kako slušamo šofar i izgovaramo molitve čiji je fokus da prihvatimo Hašema kao svog kralja i molimo se da jednog dana i čitav svijet prepozna njegovu vlast. Previše smo "zauzeti" da bismo si uopće uzeli vremena da razmislimo gdje se mi uklapamo u tu sliku i što Hašem sprema za nas.

Kada to vidi, Hašemovo lice zablista i nema sumnje da je sve svoje vjerne sluge upisao u Knjigu života i pravednika da bi oni uistinu mogli zaslužiti još jednu godinu zdravlja i blagostanja. I On im daje blagoslove mnogo brojnije i izdašnije nego što su ikada mogli pomisliti da zatraže.

Želim svim čitateljima Kesiva ve’hasima tova be-sifran šel cadikim. ■