Divrej Tora Divrej Tora

Godina 17 Broj 14 http://twitter.com/DivrejTora

Rabbi Shraga Simmons

Torah Bytes

Zašto je B-g dao da Aron pretvori štap u zmiju, što su vrači tako lako ponovili?

B-g je želio da Egipćani počnu misliti da mu mogu parirati, kako bi kasnije - kada će Mojsije i Aron činiti veća čuda - Egipćani u potpunosti uvidjeli B-žje ogromne moći.

Tako je i bilo. Nakon treće pošasti, ušiju, vrači se okreću faraonu, priznaju B-žju strašnu, beskonačnu moć i izjavljuju: "To je B-žji prst."

Talmud objašnjava da su uši bile presitne da bi faraonovi vrači mogli njima manipulirati. Na neki način, to je nalik našem današnjem svijetu. Znanost stvara toliko veličanstvenih čuda - atomsku energiju, let u svemir, genetski inženjering... Ipak, sve se to temelji na korištenju postojeće energije i resursa. Odakle sva ta izvorna materija?!

Tu dolazimo do B-ga. Stvoriti nešto iz ničega - minijaturne gradivne elemente života - to je nešto što samo B-g jest, bio je i uvijek će biti u stanju. Nemojmo to izgubiti iz vida!■

Zagreb, 13. siječnja 2024. - 3. švata 5784.

Paraša Va’era

Broj 14 divrejtora@gmail.com

(Šemot 6,2-9,35)

B-g se otkriva Mošeu. S "četiri iskaza o izbavljenju" on obećava izvesti djecu Izraelovu iz Egipta, osloboditi ih iz ropstva, spasiti i učiniti ih svojim izabranim narodom kod Sinajskog brda; zatim će ih odvesti u zemlju za koju je obećao praocima da će biti njihova vječna baština.

Moše i Aharon uzastopno izlaze pred faraona i zahtjevaju u B-žje ime, "Pusti moj narod da mi može služiti u pustinji." Faraon svaki puta odbije. Aharonov štap se pretvara u zmiju i proždire čarobni štap egipatskog vrača. B-g zatim nizom pošasti udara na Egipćane.

Vode Nila pretvaraju se u krv; gomile žaba preplavljuju zemlju; uši napadaju ljude i životinje.

Horde divljih zvijeri upadaju u gradove, pošasti ubijaju domaće životinje, bolni čirevi muče Egipćane. Sedma pošast se pojavljuje kao vatra i led koji padaju s neba u obliku ubojite tuče. Pa ipak, "srce faraonovo otvrdne i on ne pusti djecu Izraelovu; kao što je B-g i rekao Mošeu". ■

Prevela Dolores Bettini

OU Israel's Torah Tidbits

Alija po alija

Kohen – prva alija – 12 p’sukim –6,2-13

Dva najčešća B-žja imena u Tori su E-lo-him i A-do-noi (iz poštovanja prema B-žjim svetim imenima, ta se dva imena obično izgovaraju Elokim odnosno Hašem, kad ih se spominje mimo molitve ili čitanja Tore). Elokim se obično smatra B-žjim imenom strogog suda, dok Hašem ima konotaciju B-žanske milosti. Zapazite da pri opisu Egipatske tlake prevladava B-žje ime Elokim (posebno u 2,23-25).

Egzil se uistinu povezuje sa strožom stranom B-žjeg tretmana Njegovog Naroda. Da je dominantna osobina milosti, možda bismo se previše naviknuli na situaciji i izgubili svoju čežnju za izbavljenjem. (Pogledajte što se događa u današnje vrijeme kada egzil prati B-žja Midat HaRahamim i ljudi žive prilično komotno, i nažalost, pomireni sa situacijom.)

U početnom pasuku ovotjedne sedre, nalazimo neuobičajenu kombinaciju oba imena. Elokim je Onaj koji razgovara s Mošeom, B-g Koji sudi i postupa s Narodom strogo i grubo. (I B-g Koji isto tako grubo razgovara s Mošeom zbog njegovih ispada na kraju Paršat Š’mot). Međutim, Njegova je poruka Mošeu "Ja sam Hašem" (koje dolazi uz vajomer, blaži način za "reći", umjesto vaidaber, koje je strože "govoriti" i kojim započinje pasuk). I Njegove riječi nade i obećanja Narodu započinju istom izjavom, "Ja sam Hašem". U tom kontekstu, rečeno nam je da će B-g izvesti Narod iz Egipta, spasiti ih, izbaviti ih, uzeti ih Sebi, biti naš B-g i na koncu nas dovesti u obećanu zemlju. Ovi koraci izbavljenja rezimiraju se opetovanjem izjave, "Ja sam Hašem". To je kao da B-g kaže obeshrabrenom Narodu: "do sada ste Me doživljavali kao Elokima, ali budite uvjereni da ćete od sada vidjeti Hašema – B-ga Milosrđa – u punoj mjeri." S druge strane, Egipćani bivaju kažnjavani od ruke B-ga kao Elokima. (vidi 5,5).

Još jedan način na koji se početni stih ove sedre može sagledati je da će B-g reći (oštriji izraz) Mošeu kao Elokim (strogo ime) jer Moše je "prevršio mjeru" prigovorom B-gu kako njegov zahtjev Faraonu da pusti narod da ode nije polučio uspjeh (najblaže rečeno), kao što čitamo na kraju paršat Š'mot. Kada je "shvatio" (nazovimo to tako) da je Moše na umu imao samo najbolje za narod, On mijenja način govora u blaži vajomer i "blaže" B-žje ime – HaŠem

Sedra započinje tako da B-g razgovara s Mošeom Rabeinu i govori mu o obećanjima koje je dao Avrahamu, Jichaku, i Jaakovu. B-g također kaže Mošeu da je čuo i da odgovara na povike Izraelskog naroda.

Drugim riječima, B-g će nas izvesti iz Egipta ne samo zbog obećanja koje je dao Avot, već i zbog osjećaja koje gaji prema nama.

Stoga će, B-g izvesti Narod iz Egipatskog ugnjetavanja, spasiti ih od ropstva i izbaviti ih Svojom Moći. On će potom uzeti Narod Sebi za Svoj narod i biti naš B-g. Zatim će nas odvesti u Obećanu zemlju.

Moše iznosi to proročanstvo Narodu, koji je previše malaksao da bi slušao.

B-g zatim kaže Mošeu da ode Faraonu i od njega zahtijeva da pusti Narod. Moše pita kako se može očekivati od Faraona da posluša, kada ga Narod (Mošeov vlastiti narod) nije uopće slušao.

B-g kaže Mošeu da ide razgovarati s Faraonom (u vezi puštanja naroda da ode. Moše se "nećka" koristeći se argumentacijom poznatom kao kal vahomer – ako me Narod Izraela (moj vlastiti narod) nije slušao, kako će me onda Faraon slušati. Zvuči logično, ali Tora nam je već rekla zašto narod nije slušao Mošea – bili su potpuno iscrpljeni od svog neuobičajeno teškog rada. Ako je tako, iz toga ne slijedi logično da Faraon neće slušati Mošea. Možda će ga slušati, budući da on nije iscrpljen. S druge strane, Mošeov kal vahomer se zasniva na njegovoj vlastitoj tvrdnji – "ja imam govornu manu"

■

Nastojeći razumjeti svoj neuspjeh da dopre do naroda, Moše grešku nalazi kod sebe, ne kod Naroda. To je način na koji se lider treba ponašati. Kada rabiner ili učitelj ne uspije prenijeti svoju ideju onima za koje se stara, on ne bi trebao zaključiti da je problem u njima – da su glupi, da im nije dovoljno stalo, itd. On bi umjesto toga trebao biti kritičan prema samom sebi – ja im vjerojatno nisam stvari dobro objasnio, nisam bio dovoljno strpljiv, itd. To je jedan od znakova poniznosti, koja je vrlo poželjna osobina kod vođe. To je jedna od osobina koje su Mošea Rabeinu učinile Vođom i Učiteljem bez premca.

(Na prethodno izrečene Mošeove primjedbe, nazovimo ih tako,) B-g

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija opetuje Mošeu i Aharonu, da oni moraju reći Narodu, a isto tako i Faraonu da će Narod otići iz Egipta. Levi – druga alija – 15 p’sukim –6,14-28

Tora počinje nabrajati plemena i obiteljske jezgre. Očito je da ovdje namjera nije napraviti smotru čitavog naroda, već se koncentrirati na Mošea i Aharona. Tora počinje popis s Reuvenom i Šimonom, a kada dođe do Levija, pojavljuje se mnogo više pojedinosti. U ovom kratkom odlomku susrećemo mnoge od "važnih osoba" ostalog dijela Tore. Tora nam uz to daje mogućnost da iscrtamo vremensku liniju Židovske povijesti, time što nam daje dob u kojoj su umrli Levi (već nam je poznata dob u kojoj su umrle tri prijašnje generacije, one Avrahama, Jichaka i Jaakova), njegov sin Kehat i njegov sin Amram. To nas dovodi do Mošea i Aharona. Upoznajemo, također, i Koraha i njegove sinove, te Aharona i njegovu obitelj.

Iako je svrha ove djelomične genealogije bila da utvrdi identitet Aharona i Mošea, Tora započinje s Reuvenom i Šimonom prije nego li dođe do Levija. Jedan od izvora ponudio je kao objašnjenje da s obzirom da je Jaakov Avinu kritički govorio o ova tri sina Tora ovdje navodi samo njih, da nas poduči da su to bila značajna plemena unatoč "pogreškama" njihovih rodonačelnika.

Zašto smo mi poznati kao Bnei Jisrael, a ne po imenu jednog od ostalih praotaca i pramajki? Jisrael se piše: jud (Jichak i Jaakov), sin (Sara), reš (Rivka i Rahel), alef (Avraham), lamed (Lea). Ime Jisrael, dakle, obuhvaća sva imena praotaca i pramajki. Ovo nije razlog, ali je zgodan način gledanja na naše ime.

Šliši – treća alija – 9 p’sukim – 6,297,7

Nakon "digresije" prethodnog odjeljka, Tora sada ponavlja da B-g šalje Mošea Faraonu, i da Moše i dalje "prigovara" zbog svoje govorne mane.

Usput budi rečeno, aral s’fatajim u komentarima ima različita tumačenja. Doslovno, ja imam neobrezane usne, različito se tumači kao, "imam govornu manu", "jedva da mogu govoriti", i "nemam dovoljno samopouzdanja da bih govorio".

Raši kaže da B-g nije opetovao svoju zapovijed, niti je Moše ponovio svoj prigovor. Time nas Tora stavlja natrag na mjesto s kojeg smo otišli prije nego li su bili predstavljeni genealoški podaci.

B-g mu kaže da će Aharon govoriti, da će Faraon, jednog za drugim, odbijati zahtjeve da oslobodi Narod, i da će On (B-g) izvesti svoj narod, te da će Egiptu (i svakom drugom) biti jasno da je uistinu B-g Taj koji čini sve. Moše i Aharon učine kako ih je B-g uputio; njima je 80 odnosno 83 godine.

[Zapažanje] Kada Tora konkretno iznosi dob ljudi, to je obično stoga da nam da mogućnost preciznog praćenja vremenskog tijeka. U ovom slučaju, možda nam Tora ukazuje i na još nešto, što smo vrlo rijetko susretali u knjizi B'rešit –isticanje mlađeg brata pred starijim. Kako to da je Moše Rabeinu u stanju govoriti Izraelskom narodu za vrijeme svoje "karijere" vođe, u svjetlu činjenice da je prigovarao kako ima "problem s govorenjem"? Kada je Moše govorio Izraelskom narodu, Š’hina je bila ta koja je govorila kroz njegova usta. On nije imao problema sa svojom govornom manom. Međutim, zabrinjavalo ga je kako će govoriti Faraonu. Vidi 6,30.

R’vi’i – četvrta alija – 28 p’sukim –7,8-8,6

B-g kaže Mošeu i Aharonu da kada Faraon zatraži znak, Moše će naložiti Aharonu da baci štap pred Faraona, i on će se pretvoriti u zmiju. Moše i Aharon pojavljuju se pred Faraonom i čine onako kao im je B-g dao uputu.

Baal HaTurim napominje da pasuk kaže: Reče B-g Mošeu da kada faraon zatraži znak, ti ćeš (Moše) reći Aharonu da uzme tvoj štap i baci ga (na tlo) pred faraonom, te on posta-

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija je tanin. Nije rečeno on će postati tanin. On tumači da je štap bio bačen na tlo i tada mu je bilo zapovjeđeno da postane tanin. I tako se i dogodilo, da se Faraonu pokaže moć riječi koju je B-g dao Mošeu. Drugim riječima, štap se nije pretvorio time što je bio bačen na tlo. Pretvorio se na izrečenu zapovijed. Ovo Faraonu nosi jasnu poruku da njegovi vrači nisu iste klase kao Moše i Aharon.

S druge strane... Kada je B-g prvi puta dao Mošeu da baci štap, on se pretvorio u nahaš, zmiju. Ovdje, kod Faraona, on se pretvorio u tanin. Vrlo je moguće da ovdje govorimo o krokodilu, kojeg su štovali, pa čak i obožavali Egipćani. Mnogi su se faraoni poistovjećivali s krokodilom kao vladajućom životinjom Nila.

Baal HaTurim pridodaje da je ponovno pretvaranje tanina u drvo bilo poruka Faraonu da isto tako kao što se moćni krokodil pretvara u suhi komad drveta, tako će se i moćni Faraon pretvoriti u prah i hranu za crve.

Faraon poziva svoje vrače koji su u stanju učiniti isto što čini Aharon; međutim, Aharonov štap proguta štapove vračeva. Bez obzira na to, Faraon odbije poslušati Mošea i Aharona, kao što je B-g i bio rekao. B-g potom upućuje Mošea da ode do rijeke (Nila) ujutro, kada će tamo biti Faraon, i da sa sobom ponese štap. Moše treba reći Faraonu: B-g me (Mošea) poslao da ti (Faraonu) kažem da oslobodiš Narod, a ti to sve do sada odbijaš. "Ovime ćeš znati Tko je B-g…" Moše (zapravo Aharon) udarit će po vodi rijeke, pretvarajući je u krv i time će ubiti sve ribe koje su njoj. B-g kaže Mošeu da kaže Aharonu da uzme štap i udari po egipatskim vodama. Moše i Aharon učine kako im je rečeno i voda se pretvori u krv, ribe pomru, a Egipćani ne mogu piti vode. Faraonovi vrači opet ponove ono što je bilo učinjeno, što izazove da Faraon ostane nepopustljiv. Egipćani su prisiljeni kopati da bi došli do vode (i/ili kupovati vodu od Židova). Ova prva pošast potraje 7 dana.

Potom B-g uputi Mošea da ode Faraonu (u njegovu palaču) i upozori ga da ako ne pusti Narod da ode, Egipat će pogoditi pošast žaba. Aharon treba podići štap iznad rijeke, što on učini, i zemlju prekrije žaba (žabe). Vrači opet mogu simulirati ovu pošast svojim čarobnjačkim moćima. Faraon poziva Mošea i Aharona da se pomole B-gu da žabe nestanu, obećajući da će pustiti Narod da ode u pustinju da prinese žrtve B-gu. Moše upita Faraona kada želi da žabe odu. (Neobično pitanje, na koje Faraon daje neobičan odgovor). Faraon kaže "sutra", na što Moše odvraća "neka bude tako. I to će poslužiti kao dokaz B-žje moći" Zašto bi Faraon tražio da pošast bude povučena narednog dana? On i njegov narod svakako su se napatili i htjeli bi se riješiti žaba što je prije moguće. Faraon (koji još uvijek odbija gledati na pošasti kao poslane s Neba, i smatra da je postojalo neko prirodno objašnjenje za njih) je mislio da je Moše došao pred njega kada je znao da će žabe otići. Moše bi time ostavio dojam kao da on (u ime B-ga Izraelova) ima moć nad žabama. Stoga je Faraon pokušao biti lukav s Mošeom, zatraživši ga neočekivano – učini to sutra. Mošeov odgovor bio je da će čineći tako demonstrirati da je ono što su vidjeli uistinu B-žja sila.

Egipat je sebe smatrao velikim zbog rijeke Nila i plodne zemlje koju su stvarale vode Nila. Prva pošast je udarila na vodu. Druga pošast je došla iz rijeke i napala zemlju. Treća je zadesila samu zemlju.

Hamiši – peta alija – 12 p’sukim –8,7-18

Tako se i dogodilo, i nakon što su žabe otišle, Faraon se ne drži obećanja koje je dao, kao što je B-g i rekao da neće (često opetovana fraza koja pokazuje B-žju aktivnu ulogu u zbivanjima kod Izlaska).

B-g kaže Mošeu da kaže Aharonu da udari po prahu zemaljskom (ovog puta nema upozorenja za Faraona). Pošastima ušiju vrači nisu bili u stanju parirati, te priznaju B-žju moć. Faraon ostane nepopustljiv.

B-g šalje Mošea da upozori Faraona u vezi sljedeće pošasti (rojeva kukaca ili divljih životinja, ovisno o tome čije mišljenje slijedite). Novi element: kontrast između onoga što doživljavaju Egipćani i Židovi.

Uvijek je postojala velika razlika između Egipćana i Židova – Egipćani nisu imali vode za vrijeme prve

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija pošasti, Židovi su je imali. Midraš čak kaže da ako su Židov i Egipćanin pili iz iste čaše, Židov bi pio vodu, a Egipćanin krv. Isto tako, Židovi nisu trpili od pošasti, a Egipćani jesu. No ipak izgleda da je B-g imao različite poruke sa svakom od pošasti. Arov je bila prva pošast pri kojoj se očitovala toliko jasna razlika između Gošena i Židova s jedne strane i Egipatske zemlje i Egipćana s druge.

Koliko je trajalo?

430 godina • otkako je Avraham po prvi puta primio proročanstvo. I na to se može gledati kao na stvarni početak "teških vremena"

400 godina • Ako brojimo od rođenja Jichaka do Izlaska. Kada se on rodio, proročanstvo u vezi Avrahamovih potomaka postalo je stvarno.

210 godina • Toliko je godina narod proveo u Egiptu.

193 godina • Od Jaakovljeve smrti do Izlaska. Zapeli smo u Egiptu.

117 godina • Stvarna duljina Egipatskog ropstva i tlake, nakon smrti posljednjeg od Jaakovljevih sinova.

Šiši – šesta alija – 26 p’sukim –8,19-9,16

I tako se arov spusti na zemlju. Faraon poziva Mošea i daje dozvolu da narod prinese žrtvu B-gu u Egiptu. Moše kaže da se to mora učiniti u pustinji.

Faraon se složi pod uvjetom da se Moše pomoli za uklanjanje ove pošasti. Nakon toga, Faraon ponovo ne održi riječ. B-g potom šalje Mošea ponovo Faraonu da ponovi zahtjev da pusti Narod i da ga ovog puta upozori na posljedice odbijanja, konkretno na dever. I tako se dogodi da sva stoka Egipćana pomre, dok Židovi nisu izgubili ni jedno grlo. Faraon to provjeri, no ipak ostane nepopustljiv.

Šesta pošast (čirevi) dođe na Egipat bez upozorenja. Mada je njegov narod teško pogođen, Faraon se nastavlja opirati (od ovog trenutka bez B-žje pomoći). Moše potom bude poslan da upozori na sedmu (i vrlo moćnu) pošast.

Upozorenjem o tuči, B-g kaže (preko Mošea) da ovoga puta, ja ću poslati sve moje pošasti... Ga'on iz Vil- ne objašnjava da se B-g koristi s tri glavna oružja, nazovimo ih tako, za kažnjavanje onih koji krše Njegove zapovijedi – vatrom, vodom i vjetrom. Na primjer, za uništenje pretpotopnog naraštaja B-g se poslužio vodom. Da bi raštrkao dor hap’laga, poslužio se vjetrom, a za uništenje S'doma glavno mu je oružje bilo vatra. Pošast krvi, na primjer, koristila se vodom. Šesta pošast bili su vatreni čirevi na koži. Skakavci (sedra od sljedećeg tjedna) su došli s vjetrom. No tuča se sastojala od kompletnog arsenala oružja – sama je tuča bila od vode, unutra je imala vatru, a tuču je pratio snažan vjetar (kolot koji se spominju u 9,23).

Š’vi’i – sedma alija – 19 p’sukim –9,17-35

To će biti razorna, do sada nezabilježena, olujna tuča. (Sve su pošasti, u dobroj mjeri, bile natprirodne, mada su se sve desile u prirodnom okruženju, npr. vatra unutar ledenih zrna tuče.) Tuča je vrlo razorna, no neko bilje preživi, kao i životinje onih Egipćana koji su poslušali Mošeovo upozorenje da ih uvedu unutra. Faraon prizna da je sagriješio i odobri Mošeove zahtjeve, samo neka tuča prestane. Kada Faraon vidi da su kiša, tuča i grmljavina prestale, on ponovo ne održi obećanje, kao što je B-g rekao da neće.

Kada Moše govori Faraonu da će tuča stati, on kaže da će grmljavina prestati i tuče više neće biti. Ova terminologija nas upućuje da će grmljavina biti privremeno zaustavljena, no tuča će sasvim prestati. I tako je i bilo, ističe Baal HaTurim, tuča je uistinu prestala, no grmljavina se vratila da se pridruži zadivljujućim zbivanjima Sinajskog doživljaja. Posljednja tri p’sukim ponovo se čitaju kao Maftir. ■

Rav Kook:

Rabbi Jack Abramowitz:

Tarjag - 613 zapovijedi

Unutarnja crta dobrote

U parši Vaera ne pojavljuje se niti jedna od 613 micvos, pa ćemo nastaviti s razmatranjem općih principa.

Kratak pregled 14 pravila kojima se Maimonides koristio kao kriterijima pri sastavljanju svog popisa 613 micvos

Rambamov šesti princip: Pozitivne i negativne naredbe micve broje se odvojeno

Kao što novčić ima dvije strane, tako su i neke stvari pozitivna micva ako netko učini A i negativna micva ako učini B. Postoje brojni primjeri za to: ustezanje od rada na šabes je pozitivna micva; obavljanje rada krši negativnu micvu. Ostavljanje zemlje da počiva tijekom šemita (subotne godine) je pozitivna micva; rad na zemlji krši negativnu micvu. Post na Jom kipur je pozitivna micva; jesti na taj dan krši negativnu micvu. To nije sasvim očigledno: ne davanje u dobrotvorne svrhe ili ne stavljanje tefilina ne krši negativnu micvu, to jednostavno ne ispunjava pozitivnu micvu. Slično tome, pozitivna micva se ne ispunjava svaki put kad se netko suzdrži od ubojstva (nadajmo se, da će se uvijek suzdržati), on njezinim prestupanjem samo krši negativnu micvu

Još jedan način na koji možemo dobiti pozitivno-negativnu kombinaciju micvi je kada pozitivna micva prethodi negativnoj, kao u slučaju muža koji okleveće svoju mla-

Sefer Hamicvot Hakacar

denku (Pnz 22). Pozitivna je micva za muškarca da ostane snjomubraku("ionaćemubitižena"),anegativnamicva da se ne razvede od nje ("on je ne smije otpraviti"- vidi stih 19)

Posljednji način na koji možemo dobiti pozitivno-negativnu kombinaciju micvi je kada negativna micva prethodi pozitivnoj, kao što je to kod micve "šiluah hakan." (Također u Pnz, poglavlje 22) Tora nam kaže da kada netko želi uzeti jaja ili ptiće iz ptičjeg gnijezda, "nemoj uzeti majku s mladima" (negativna micva). Umjesto toga on treba "potjerati pticu majku" (pozitivna micvavidist.6-7)

Rambam kaže da je ovaj princip opće poznat i da se učenjaci često pozivaju na pozitivnu ili negativnu komponentu micve nekog postupka ("ase šeba" i "lav šeba"). On ne navodi nikakve primjere, ali možete pogledati Talmud Makos15b akovam je stalo do toga da vidite primjer

■

Konačno, Rambam, što je tipično za njega, navodi primjere gdje su raniji kodifikatori pogriješili u načelu i često objašnjava kako su zastranili. U ovom slučaju, on kaže da on ne zna ni za jedan slučaj u kojem su drugi pogrešno shvatili ovaj princip. ■

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Negativne zapovijedi

91. Negativna je zapovijed ne kuhati nikakvog mesa u mlijeku jer Pismo kaže, Ti nećeš kuhati jare u mlijeku njegove majke (Š'mot 23,19) Ako tko kuha meso u mlijeku koristeći količinu veličine masline obojega, ima ga se izbičevati, makar to i ne jeo. Od toga je zabranjeno imati bilo kakve koristi, i traži se da to bude sahranjeno, a zabranjeno je [čak] izvući bilo kakve koristi od pepela od toga [ako se spali]. To, međutim, posebno vrijedi za meso košer životinja, čak i ako je n'vela [vidi gore pod §86]; tada treba primijeniti bičevanje zbog kuhanja. Ali ako je to bilo meso košer životinje u mlijeku ne-košer životinje ili meso ne-košer životinje u mlijeku košer životinje ili ako je to bilo meso košer nepripitomljene životinje ili peradi u mlijeku – kuhati ga i imati koristi od njega je dopušteno, no ne i jesti ga.

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškaraca tako i za ženu.

92. Negativna je zapovijed ne jesti nijednoga mesa koje je kuhano u mlijeku jer Pismo kaže, Nećeš kuhati jare u mlijeku njegove majke (Š'mot 34,26). Za konzumiranje količine veličine masline obojega, treba ga bičevati. Kazniti ga treba sve ako i nije uživao u jedenju: na primjer, ako je bilo toliko prevruće da je opekao grlo dok je jeo, ili je u to stavio nešto gorko što je dovelo do toga da nije nimalo uživao u jedenju toga. U svakom slučaju ima ga se izbičevati. Ako su meso i mlijeko pripremljeni ne kuhanjem već namakanjem (močenjem), ili su bili usoljeni zajedno, zabranjeno je to jesti po zakonu učenjaka, no korist od toga je dozvoljena. Ako je meso nepripitomljene životinje ili peradi kuhano s mlijekom bilo domaće ili nepripitomljene životinje, zabrana jedenja toga postoji samo prema zakonu učenjaka. S mlijekom je dopušteno kuhati ribu ili skakavce, i dopušteno je jesti ih. Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškaraca tako i za ženu. ■

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld: Šulhan Aruh

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rabi Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 12 – Blagoslov nakon jela

Poželjno je držati čašu vina dok se govori molitva nakon jela, osobito ako troje ili više ljudi molitvu govore zajedno (182,1, 201,4). U tu je svrhu poželjnije koristiti vino, nego druga pića (182,2). Ako je samo jedna čaša vina dostupna kod jela, ukoliko je moguće, treba je upotrijebiti kada se govori molitva poslije jela (174,3). Vino od kojega se već pilo, ako je moguće, ne bi trebalo koristiti, osim ako se ne dopuni; vidi 182,3-7. Čaša ne smije biti manjkava (183,3), i ako nije čista, treba je isprati (vidi 183,1). Treba je posve napuniti, i u tu svrhu (183,2). Čovjek koja govori molitvu poslije jela čašu treba primiti objema rukama, zatim je podignuti desnom rukom i ne dodirivati je lijevom rukom, te treba gledati u nju dok izgovara molitvu nakon jela (vidi 182,2; 183,4-5). Po završetku molitve nakon jela, on kaže blagoslov za vino i netko otpije iz nje; o davanju drugima da piju iz nje vidi 190,1.4.5. Barem jedna osoba treba otpiti barem jedan gutljaj (vidi 190,3) i treba kazati blagoslov nakon vina (190,2-3, vidi poglavlje 16).

Kada tri ili više muškaraca jedu zajedno, jedan od njih mora pozvati grupu da kažu blagoslov. U vezi riječi koje se upotrebljavaju vidi 192,12; kada ima deset ili više muškaraca, tekst uključuje B-žje ime. Dvojica muškaraca koji jedu zajedno trebaju pokušati pronaći trećeg koji im se može pridružiti; ako ne, oni bi trebali reći blagoslov svatko za sebe, ako obojica znaju kako (vidi 193,1). Skupina koja je jela zajedno ne smije se podijeliti u manje grupice da bi kazala blagoslov nakon jela, osim ako nema najmanje tri (a ako je mo- guće deset) ljudi u svakoj podskupini (vidi 193,1; 200,1). Međutim, većina grupe može reći blagoslov nakon jela čak i ako netko još nije završio s jelom (vidi 200,1); ta osoba može nastaviti jesti nakon što je saslušala početak njhovog blagoslova nakon jela (vidi 200,2). U vezi definicije pojma "zajedno" vezano uz kazivanje blagoslova nakon jela vidi 193,2-6; 194,1-2; 195,1-3; 197,1; vidi također 196,1-4 i 197,2-4 u vezi vrsta i količine hrane koja se jede. Čovjek koji ne zna blagoslov može sudjelovati u grupi (194,3; 199,3.10), jednako tako i osoba koja poslužuje (199,1); ali ne -Židovi (vidi 199,2,4), žene (vidi 199, 6-9), djeca (vidi 199,6.10), oni koji su oslobođeni kazivanja blagoslova nakon jela (vidi 196,4, 199,5), te ljudi koji su pod zabranom (199,11) ne smiju sudjelovati. U vei toga tko bi trebao predvoditi grupu vidi 183,7; 197,2.4; 201,1-3. Poželjno je da gost vodi, tako da može blagosloviti domaćina; vidi 201,1. O tome kako osoba odgovara ako nije dio grupe vidi 198.1

U vezi teksta blagoslova nakon jela vidi 187,1-4; 188,1-4; 189, 1. U vezi odlomaka koji se dodaju ako je obrok započeo na šabat, novi mjesec, blagdan, Hanuku ili Purim vidi 187,4; 188,5,10; 271,6; u vezi propusta i pogrešaka vidi 188,6-9. O blagoslovu nakon jela u kući žalovanja vidi 189,2. Blagoslov nakon jela može se reći na bilo kojem jeziku (185, 1); treba ga govoriti čujno ako je moguće (185,2). Osoba može ispuniti obvezu kazivanja blagoslova nakon jela tako da sluša drugu osobu (koja ga ima obavezu reći, vidi 186, 1-2) bez prekida (vidi 183,6) i odgovaranjem s "amen" na svaki blagoslov (vidi 185,3 198,1); ali ako je moguće, i on bi trebao potiho izreći svaki blagoslov (vidi 183,7).

■

Kazivanje blagoslova nakon jela biblijski je zahtjev; osoba ga mora kazati ako nije sigurna je li to već učinila (184,4). Osoba koja je pojela manje od ke-zajis (komada veličine masline) oslobođena je kazivanja (168,9; 184,6). Žena je dužna kazivati ga, barem rabinski (186,1); dijete ima rabinsku dužnost govoriti ga kako bi ga mogao naučiti (186,2). Pijanac ga može kazivati, ali ako je jako pijan, možda će ga morati ponoviti kasnije (vidi 185,4-5). U vezi kazivanja u prisustvu izmeta vidi 185,5; u vezi radnika koji govore blagoslov nakon jela vidi 191,1-2

Osoba mora reći blagoslov nakon jela na mjestu na kojem dovršava obrok (178,4-5; 184,1-3) i prije nego što ponovno ogladni (vidi 184,5). Trebala bi ga izgovoriti sjedeći, čak i ako je jela stojeći ili ležeći, ali ne mora sjesti ako je jela hodajući (183, 9.11). [Prema nekima, ova se pravila odnose i na blagoslove nakon drugih vrsta hrane (178, 5; 183,10; 184, 3.5); vidi poglavlje 16.] Blagoslov nakon jela se ne smije reći dok se bavi nekom drugom aktivnošću (183,12; 191,3) i ne smije se prekinuti govorom (vidi 183,6.8) ■

■

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Započnite s invalidnošću

Upotrijebite Mošeovu govornu manu da započnete raspravu o invaliditetu općenito. Razmotrite primjere ljudi koji su uspjeli unatoč svom hendikepu, te raspravite kako pomoći onima koji se još uvijek s njime bore.

• Mnoge su slavne osobe imale problema s govornim manama, no uspjele su i pored toga zasjati u karijeri koju su izabrali. Koliko poznatih osoba koje mucaju znate imenovati?

• Iako kad čujemo riječ "invalidnost" često pomislimo na neke ozbiljnije tjelesne ili duševne mane, gotovo svi mi imamo nešto što bismo mogli nazvati "hendikepom". Koje su vaše vlastite "smetnje"? Što ste učinili da biste ih prevladali?

Preispitivanje naših pretpostavki

Priča o Izlasku tako se često priča da mnogi od nas tekstu pristupaju s već unaprijed stvorenim pretpostavkama. Postavite izazov pred svoju obitelj sljedećim pitanjima:

• Koga su sve zadesile pošastiiako je prirodno pretpostaviti da su samo Egipćani bili pogođeni pošastima, neki komentatori sugeriraju da su pošasti kod kojih se ne spominje izričito razlika između dvaju naroda, također zadesile i Izraelce.

• Što je moglo potaknuti ovo mišljenje?

• Kako taj pristup utječe na vaše razumijevanje svrhe pošasti ili uloge prirodnog i nadnaravnog u priči?

• Koliko je pošasti bilo? Većina bi odgovorila da je bilo deset pošasti (" וֹכַּ ״הֶשֶ "), ali ni broj deset ("העֶשֶ ") ni riječ pošast (" וֹכַּ ") ne nalaze se u priči iz Sefer Šemot, a događaj bi mogao imati niz od otprilike 9 do 12 čuda.

• Kako te različite mogućnosti utječu na vaše razmišljanje o pošastima kao cjelini?

• Do kakve razlike dolazi ako taj niz nazovemo "pošastima", "čudima", "znacima" ili "presudama"?

• Što su točno מִּנַת, ״ַ ֵּדְהַפְצ i בֹהָ ? Dok bi mnogi to definirali kao, redom, zmija, žabe i divlje životinje, drugi sugeriraju morsko čudovište, krokodile i buhe. Ispada da su neke od pošasti koje smatra- mo relativno bezazlenima, možda bile opasne po život i obratno.

• Kakvu potporu za svaku od tih mogućnosti možete pronaći u izboru riječi koje se koriste i ideji koju predstavljaju?

• Kako ovako definirana značenja utječu na naše shvaćanje procesa pošasti u cjelini?

Svrha kazni

Razgovarajte u obitelji o raznim potencijalnim ciljevima davanja kazne. U kojoj mjeri mislite da bi cilj trebao biti: 1) zastrašivanje, 2) uzvrat, 3) odmazda, 4) rehabilitacija, odnosno, 5) zaštita potencijalnih budućih žrtava?

• Što mislite, što je od navedenog, ako je išta, bilo svrha pošasti? Koliko su pošasti bile uspješne u ostvarenju tog cilja? Za više informacija provjerite na našim stranicama.■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Veliki vođa zna što je važno

Nakon malog zastoja u prošlotjednoj parši, Mojsije ponovno uspostavlja dijalog sa faraonom. Faraon, na B-žji poticaj, ne dozvoljava židovskom narodu da ode i tu se stvari počinju zahuktavati

Pošasti dolaze brzo i žestoko –krv, žabe, uši, divlje životinje, kuga (ili što god da to jest), čirevi i tuča. Faraon uvijek usred pošasti poželi pustiti narod, ali jednom kad uzbuđenje splasne, on brzo mijenja mišljenje.

Još tri pošasti i rasplet idućeg tjedna.

Nastavno na temu vodstva koju smo započeli prošlog tjedna… Druga kvaliteta vođe je znati tko si i što ti je važno.

Nakon što je Mojsije 'odrastao' –počeo gledati na sebe kao na odraslog čovjeka koji je odgovoran za ono što se događa u njegovom svijetu – Tora nam kaže da je 'izašao k svojoj braći'. Ako se vratimo korak unatrag, Mojsije je rođen kao Židov. Međutim, gotovo od rođenja, odgajala ga je egipatska princeza u faraonovom domu. Odrastao je kao Egipćanin. Ali u svom srcu, on je očigledno ostao Židov. Jer kada je gledao svijet oko sebe, on je znao tko su njegova braća.

Mojsije je imao izbor koji je bio lagan – s obje strane. Hoće li se poistovjetiti sa bogatim, uspješnim, moćnim društvom u kojem je poštovan kao princ? Ili će se pridružiti ugnjetavanim, zlostavljanim i omrznutim robovima? Jednostavan izbor, zar ne?

Ali, recimo to drugačije. Hoće li se uskladiti sa nemoralnim, materijalističkim, bez svrhe i mržnjom ispunjenim društvom u kojem je bio odgojen? Ili će se priključiti društvu koje teži ka nečem višem, želi inspi- rirati vrijednosti, dobrotu, ljubav i božanske karakteristike u sebi i drugima? Još jedan jednostavan izbor.

Mada odgojen kao Egipćanin, Mojsije je, očigledno, u svom srcu ostao Židov. Jer kada je gledao svijet oko sebe, on je znao tko su mu braća.

Njegova početna točka bila bi u kojem smjeru želi ići. Ovisno o tome što mu je vrijedno, i kako gleda na sebe, on će izvršiti izbor. I on je otišao svojoj braći.

Mojsije je znao tko je. On je znao gdje leže njegove vrijednosti. Iznad svega, on je cijenio dobrotu. Iznad svega materijalnog, daleko iznad, bila mu je duhovnost. Iznad uspjeha, bile su mu vrijednosti istine, iskrenosti i dobrote u koje je vjerovao. Zato je bilo očigledno tko su mu braća. To nije bila samo stvar vjernosti – iako je i to svakako dio vodstva – no, to je bila stvar onoga što ti je važno. Mojsije je imao jasna duhovna i moralna uvjerenja koja nisu izblijedila do kraja njegovog života.

■

I to je drugi ključ dobrog vodstva. Veliki vođa treba jasno definirana i duboko ukorijenjena uvjerenja –koja se neće mijenjati kako se mijenjaju vremena, koja se neće prilagođavati mišljenjima drugih, koja se neće promijeniti zato što ga je privuklo nešto drugo. Veliki vođa zna što mu je važno i toga se sa sigurnošću drži.

Za Mojsija, testovi su bili posvuda tijekom puta. Ali Mojsije kojeg vidimo nakon 42 godine, kada židovski narod stoji na pragu Izraela, isti je onaj Mojsije o kojem čitamo u prošlotjednoj parši – onaj koji je otišao svojoj braći. Stariji, da. Sa malo više sijede kose, da. Mudriji, da. Ali sa istim životnim principima i onime što oni znače. Takvi vođe donose nevjerojatnu stabilnost, ustrajnost i fokus svojim ljudima, a Mojsije je definitivno bio takav vođa.

Šabat šalom! ■

Prevela Anja Grabar

Narod Izraela, okrutno podvrgnut ropstvu Egipatskog carstva, zavapio je i njihov je vapaj dopro do neba. Hašem je odabrao Mošea da izvede narod iz ropstva. Moše je odbio. Rekao je da je "sporih usta i težak na jeziku" (ili, njegovim riječima, "Ja nisam rječit čovjek"). Hašem mu je odgovorio da je On onaj koji čovjeku daje sposobnost govora i da će mu On pomoći. On kasnije čak nudi i Aharonove usluge jer je Aharon očigledno bio elokventan govornik.

Sav taj razvoj događaja dogodio se u prethodnoj parši koja je završila Mošeovom frustracijom što faraonovo srce otvrdne svaki puta kada mu se on i Aharon obrate, a što je rezultiralo faraonovim zahtjevom da narod Izraela radi još teže. Moše je pristupio Hašemu oštrim riječima. "Rekao sam ti da ne šalješ mene," rekao je. "Otkad sam došao pred faraona, situacija se samo još više pogoršala!"

Ovotjedna parša započinje Hašemovim odgovorom Mošeu. On kaže Mošeu da se vrati Izraelcima i kaže im da će uskoro izaći iz Egipta i da će stići u Obećanu zemlju. Moše odlazi narodu, ali ljudi, koji misle da Moše halucinira, ne počaste ga čak ni svojim odgovorom. "Ali oni nisu slušali Mošea jer su klonuli duhom zbog teškog ropstva."

To je trenutak u kojem Hašem kaže Mošeu da se vrati faraonu i kaže mu da pusti židovski narod iz Egipta. Moše na te upute reagira pomalo cinično, "Gledaj, Izraelci me nisu poslušali. Kako će me onda poslušati faraon, kad sam neobrezanih usana?" To je kao da je rekao, "Ako nisam uspio uvjeriti Židove, kako bih mogao uvjeriti ne-Židove koji vladaju nad njima?" krivicu.

Tekst nastavlja ovako: "Tako je G-spod govorio Mošeu i Aharonu i zapovijedio im glede Izraelovih sinova…" Što im je rekao? Kako je on namjeravao izvesti narod iz Egipta? Sve je to dosta nejasno.

Knjiga Šemot ima radikalno drugačiji ton o odnosu između braće od Knjige Berešit.

Zanimljivo, Moše inzistira da je on, a ne židovski narod, kriv za taj neuspjeh. Tora kaže da židovski narod nije poslušao Mošea zbog njihove vlastite slabosti, no Moše, veliki vođa kakav je bio, preuzima odgovornost na sebe, umjesto da prebaci

Kasnije, tekst opisuje Mošeovo i Aharonovo rodoslovlje, koje uključuje njihove roditelje, Joheved i Amrama, iz Levijevog plemena. Tekst započinje rođenjem Reuvenove, Šimonove i Levijeve djece, a nastavlja popisom unuka i tu staje opis obitelji. Zatim se pojavljuje sljedeći stih: "To su Aharon i Moše kojima je Hašem rekao, 'Izvedite Izraelove sinove iz Egipta po njihovim četama.' Oni su govorili faraonu, kralju Egipta, da pusti djecu Izraelovu iz Egipta; to su Moše i Aharon."

Pažljiv čitatelj odmah će primijetiti dugo i suvišno ponavljanje. Očigledno, osoba izabrana da izvede djecu

(nastavak s 10. stranice) Rabbi David Stav: Bratski odnosi

Izraelovu iz Egipta, ići će pred faraona kako bi ispunila taj zadatak (osobito ako uzmemo u obzir da smo to već čitali u prethodnoj parši).

Iz nekog razloga, stih započinje i završava riječima "to su Moše i Aharon". Što to sve znači?

Knjiga Berešit, koju smo nedavno dovršili, od korica do korica je puna priča o obiteljskim krizama. Na početku knjige čitamo o Kajinu koji ubija svog brata Hevela, a kasnije o Jišmaelu koji je izbačen iz kuće Avrahama Avinua. Jaakov i Eisav započinju kao neprijatelji, ali njihov konflikt završava hladnim prekidom sukoba dok svaki brat odlazi na svoju stranu. Tora nam u detalje kazuje priču o Josefu i njegovoj braći i govori o jednom bratu koji je htio vladati pa su ga njegova braća htjela ubiti, no na kraju su ga prodali. Knjiga Berešit završava u tonu pomirenja među braćom. Čak iako Jaakov preferira Efrajima u odnosu na njegovog starijeg brata Menašea, dvojica braće očuvaju svoje bratske veze. U svakom slučaju, tekst ne spominje nikakvo neprijateljstvo među njima.

Knjiga Šemot započinje radikalno drugačijim tonom. Moše, najmlađi od braće u svojoj obitelji, prima vodstvo naroda direktno od Hašema. Po prvi puta u povijesti ljudskog roda, netko odbija zadatak. On nije pravi za taj zadatak, kaže. On tvrdi da to ne zaslužuje i da bi drugi to učinili bolje. Tijekom pregovora između Mošea i Hašema, Mošeu je rečeno da će mu njegov stariji brat, Aharon, rado pomoći. Do sada ni- smo vidjeli ništa slično u Tori. Nakratko, ovo ponašanje čini se protivno ljudskoj prirodi: stariji brat, za kojeg bismo očekivali da traži vodeću ulogu, rado prepušta svoje pravo na tu privilegiju svom mlađem bratu.

U obitelji se dogodio preokret. Vođa obitelji nije jedan od Reuvenovih ili Šimonovih unuka – već potomak mlađeg brata. Čak i u Amramovoj obitelji, izabran je najmlađi sin i nitko mu ne zavidi niti mu se pokušava suprotstaviti.

Izraz "to su Aharon i Moše", u kojem Aharonovo ime prethodi Mošeovom, pojavljuje se samo jednom u Tori. Prema nekim tumačenjima, tekst želi naglasiti da su oni bili jednaki. Međutim, ja mislim da on zapravo želi prenijeti upravo suprotnu stvar. Tora nas želi naučiti da se Aharon, iako je bio stariji od Mošea i mogao govoriti bolje od njega, ponizio i pustio svog brata da preuzme glavnu ulogu. On ga je podržavao i surađivao s njim, imajući na umu uzvišeni cilj izlaska naroda iz ropstva, te vodeći ih prema slobodi. To su Aharon i Moše, i to su Moše i Aharon.

Spasenje naroda zajamčeno je sposobnošću njegovih vođa da nadiđu zavist i pohlepu. Sposobnost ovo dvoje braće da surađuju u bratskoj ljubavi za dobrobit židovskog naroda, dio je njihovog uspjeha. Ljubomora braće prema Josefu rezultirala je time da je Josef završio u Egiptu, no ljubav između Mošea i Aharona izvela je židovski narod iz Egipta. ■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Ephraim Buchwald: “Opasnosti samozavaravanja“

Priča o izlasku iz Egipta ni u kom slučaju nije jednostavna ili priprosta priča. Čak i sama struktura deset pošasti odražava izgnanstvo, ropstvo i mučenje Egipćana kao odmazdu za ono što su Egipćani učinili hebrejskim robovima. Slično tome, Mojsijevo podrijetlo i njegov karakter jedinstveni su i poučni.

Tradicije Pesaha nas uče da moramo prihvatiti vladavinu B-ga nad nama i da judaizam pruža najučinkovitiju strukturu za naš narod. Nadalje, iz Pesaha učimo slaviti "Hag Ha'aviv," proljetni blagdan, pokazujući najveće poštovanje prema našem okolišu – da mi, Židovi, moramo brižno "čuvati" zemlju i "obrađivati" zemlju (Postanak 2,15). Uči nas da se zemlja mora odmoriti (Levitski zakonik 25). To je naša tradicija. Uči nas nevjerojatnoj ideji haga, konceptu "radosnog" odmora. Govori nam da je Mojsije rekao faraonu, "Vin'urenu u'vizkunenu neleh," (Izlazak 10,9) moramo krenuti s našim mladima i sa svojim starima, "b'vanenu uv'notenu," moramo ići s našim sinovi i s našim kćerima "ki hag lanu", jer ovo je za nas blagdan! Ovo naglašava važnost slavljenja zajednički kao obitelji. To je naša vjera!

Imamo toliko toga na što možemo biti ponosni i moramo dati svijetu do znanja. No, jedini način na koji ćemo biti u situaciji da damo svijetu do znanja je ako budemo proučavali i temeljito se upoznali s pričom i značenjima iza sage o Izlasku. Ovo je revolucionarno! Sada, krenimo naprijed i podijelimo to sa svijetom!

U ovotjednoj parši, parši Va'eira, čitamo o prvih sedam pošasti koje je Svemogući poslao na Egipćane u Egiptu.

Tora izvještava da kada je prva pošast krvi pogodila Nil, sve ribe i sve živo u rijeci je umrlo, a Nil je postao smrdljiv i prljav. Unatoč činjenici da je krv bila po cijeloj egipatskoj zemlji i da nije bilo vode za piće, faraon je otvrdnuo svoje srce, osobito nakon što su egipatski magi uspjeli imitirati pošast pretvaranja vode u krv.

Svemogući je zatim uputio Mošea da upozori faraona da će, ukoliko odbije pustiti Izraelce iz Egipta, cije-

Obrazac ponašanja zlih izgleda ovako: Čim se okolnosti promijene i stvari postanu izdržljive, oni zaboravljaju na Svemogućeg lu zemlju preplaviti žabe. I tako je i bilo. Cijela zemlja bila je preplavljena žabama. I ovog su puta egipatski magi uspjeli imitirati pošast i dovesti žabe na egipatsku zemlju.

U očaju, faraon je pozvao Mojsija i Arona i molio ih da uklone žabe od njega i njegovog naroda. Faraon se čak složio s time da Izraelci odu iz Egipta kako bi mogli prinijeti žrtve svom B-gu. Uzevši faraona za riječ, Moše se pomolio Svemogućem i žabe su brzo uginule, pobacali su ih na hrpe, a po cijeloj egipatskoj zemlji osjećao se smrad.

U Izlasku 8,11, Tora bilježi faraonovu reakciju, "No kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, on je otvrdnuo svoje srce i nije ih poslušao, kao što je B-g i predvidio."

Da'at Sofrim zanimljivo primjećuje da kod ljudi koji su ukorijenjeni u zlu postoji prirodna tendencija da u većoj mjeri suosjećaju sa svojim tijelom, nego sa svojim umom i svojim srcem. Sve dok je pošast izazivala bol njegovom tijelu, faraon je pristajao da ih pusti. No, onog trena kad je pritisak prestao, on se vratio svojim zlim putevima i na svoju raniju odluku gledao kao na nešto prenagljeno i nezrelo.

Jalkut Maj'am Lo'ez ističe da je prilično razumljivo to što je faraon otvrdnuo srce kad je prestala pošast, osobito ako nije bilo dugotrajnih znakova pošasti i negativnih posljedica. Međutim, u ovom slučaju, cijeli Egipat je bio prepun mrtvih žaba što je rezultiralo groznim smradom koji je život u Egiptu činio nesnosnim. Pa ipak, faraon je nasta- vio biti tvrda srca.

Taj se obrazac ponavljao. Kad god bi faraon osjećao bol pošasti, trčao je do Mojsija i preklinjao ga da moli B-ga za olakšanje. No, čim je olakšanje stiglo, on se vraćao svojoj tvrdoglavosti, odbijajući spoznati da će g vjerojatno dovesti novu pošast. Iako je faraon olakšanje osjetio samo nakratko, izgleda da za to nije mario.

Midraš Raba (Izlazak 8,11) opisuje to ponašanje kao "put zlih." Čim se okolnosti promijene i stvari postanu izdržljive, zli zaboravljaju na Svemogućeg i odbijaju odgovornost za svoja djela, vraćajući se svojim starim, zlim putevima.

Nažalost, ne ponašaju se samo zli na taj način. Takozvani, "dobri ljudi" čine istu stvar. Koliko često ljudi vape B-gu kada su usred boli ili gubitka, ili kada stvari ne idu onako kako su se nadali da će ići? No, prečesto, čak i dobri ljudi svoje blagoslove uzimaju zdravo za gotovo, zaboravljajući prepoznati i obznaniti sva dobra i blagoslove koji su ih dopali.

Na Seder Pesah, tri su važna elementa tog iskustva: Pesah, maca i maror. Pesah predstavlja pashalnu žrtvu koju su Izraelci prinijeli u Egiptu prije izbavljenja. Maca naglašava brzinu kojom se izbavljenje dogodilo. A maror, naravno, podsjeća na gorčinu progonstva i ropstva. Možda je autor Hagade trebao na prvo mjesto staviti maror, budući da je gorčina ropstva bila ono prvo što su iskusili. S druge strane, možda je autor Hagade želio podsjetiti buduće generacije na to koliko je iznimno važno da ljudi uvijek imaju na umu patnju kako bi više cijenili oslobođenje i dobra vremena. Osobito oni koji su bili izbavljeni i oslobođeni iz izazovnih okolnosti, moraju priznati da židovska sudbina ovisi o njihovim budućim djelima. Svi moramo zahvaliti B-gu, ne samo za ono što smo primili u prošlosti, nego i, nadajmo se, za ono što ćemo tek primiti u budućnosti, zbog B-žje dobrote i Njegovog suosjećanja.

Nemojmo se zavaravati poput faraona i misliti da zato što smo iskusili kratko olakšanje od boli, nećemo biti odgovorni za svoje postupke. Čak ni dobri ljudi ne mogu se vratiti sa svojih grešnih puteva bez da plate cijenu.

Na kraju, važno je da cijenimo vremena olakšanja, i smatramo ih istinskim darom od B-ga, bez da dozvolimo da nas to dovede do zablude da će samo zato što je bol privremeno otklonjena, sve biti dobro i nastaviti biti dobro.

Sve će biti dobro – ako se pobrinemo da to zaradimo i zaslužimo!

Neka biste bili blagoslovljeni! ■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Berel Wein:

Izlazak i mi

Odlomci Tore koje ovih tjedana čitamo bave se dobro znanom, ali uvijek poučnom pričom o ropstvu i nakon toga izlasku Židovskog naroda u davnom Egiptu. Židovska tradicija nas uči da pripovijesti koje se pojavljuju u Tori ne treba gledati tek kao puko nabrajanje proteklih događaja. One su zapravo postavljene kao znakovi i putokazi za priču Židovskog naroda tijekom svih vjekova i naraštaja.

Povijest Židova u Egiptu uvijek je bila predmetom intenzivnih intelektualnih analiza i dubokoumnih komentara. Rabini i učenjaci Izraela tražili su određene znakove razasute po čitavom narativu Tore koji bi rasvijetlili kasnije događaje u priči o Židovskom narodu – posebice u vezi dugog i gorkog izgnanstva nakon razorenja Drugog Hrama.

Ovakav pogled na biblijsku priču dopušta joj da oživi i bude vodič događajima koji se danas zbivaju, umjesto da ostane tek zapis o davnašnjim i ponekad dosadnim činjenicama. Nema granica bezvremenosti i važnosti Tora. Na svakom je Židovu da iz nje iščeprka poruku koja govori njegovom vlastitom vremenu i mjestu, kako općenitu, tako i konkretnu.

To je ono našto su mislili rabini Mišne kada su postavili temeljni aksiom judaizma, da učenje Tore zamjenjuje sve druge ciljeve u Ži-

Na svakom je Židovu da iz Tore iščeprka poruku koja govori njegovom vlastitom vremenu i mjestu dovskom svijetu. Jer dubinsko učenje i analiziranje Tore ostaje mentor i vodič Židovima kroz sve generacije i u svim okolnostima.

Koji motivi su naveli Faraona i Egipat da muči Židove? Tora nam pruža neke naznake. Prvo, umro je Josip. Dok god je on bio na životu vladao je osjećaj zahvalnosti pa čak i divljenja prema čovjeku koji je spasio Egipat da ne bude uništen velikom gladi, te ga učinio najvećom silom toga vremena.

Ali nije umro samo Josef, čitav je naraštaj, Židova i Egipćana također sišao s pozornice. U kasnijim se pokoljenjima nitko nije sjećao Josefa, nitko se nije sjećao gladi, upravo kao što se u naše vrijeme svega nekolicina ljudi sjeća Velike depresije, pa i užasa Drugog svjetskog rata. Mnogi izraelski studenti ne znaju ništa o povijesti stvaranja Države Izrael, pa zato gaje određene sumnje u vezi našeg legitimnog prava na Zemlju Izrael. Danas su to tek suhoparni podaci u povijesnim knjigama.

■

I zato je bilo gotovo posve prirodno da se podigne Faraon "koji nije znao Josefa." On nije shvatio kako je to Židovski narod ušao u Egipat, kakvu su korist donijeli Egiptu i što njihova prisutnost u zemlji predstavlja u povijesnom i duhovnom smislu.

Novi vladari uvijek dolaze na vlast s "novim" programima koje su sami osmislili za rješenje starih pro-

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Berel Wein: Izlazak i mi unaprijed stvorene ideje ljudskih bića. blema ljudskog postojanja i društvenog i nacionalnog života. Kada njihovi programi podbace i sve se velike teorije pokažu beskorisnima pred oštrom realnošću društva i vladanja, prirodno je potražiti žrtvenog jarca za taj neuspjeh.

Tuđinac, Židov, uvijek je bio taj prikladni žrtveni jarac. Novi vladari 20. stoljeća, Staljin i Hitler, zloupotrijebili su to do krajnjih granica. Muslimanski svijet današnjice tumači sve svoje nevolje i neuspjehe postojanjem Izraela i Židova. Mnogi se dijelovi priče o Izlasku ponavljaju danas u našim životima.

Tora nam kaže da su Židovi postali brojni – vidljiva, značajna i prepoznatljiva manjina usred Egipta. Narodi i države u svojoj su suštini ksenofobični; oni ne toleriraju manjine s dostojanstvom. Današnji Izrael se bori s takvim problemima i gledištima. Isto tako i većina država Europe i ostatka svijeta.

Za njihov ukus, previše je bilo Židova u Egiptu. I "zemlja ih je bila puna." Oni više nisu živjeli u getu Gošena već su se selili po čitavom Egiptu. Kud god bi čovjek otišao naišao bi na Židova. Hitler se žalio, dok je živio u Beču, da uvijek susretne Židova na ulicama toga gra- da. Ova tužna priča ponavljala se u gotovo svakoj zemlji u kojoj su se Židovi nastanjivali tijekom našeg egzila.

Mnogi su Židovi u Egipatskom društvu pokušali izbjeći progon Egipćana asimilirajući su u Egipatsko društvo. No Faraon je, poput Hitlera i muslimanskog svijeta, učinio to rasnim pitanjem, mrljom koju čak ni četiri asimilirane generacije ne mogu izbrisati. Midraš nas uči da je većina tih Židova umrla u Egiptu, a da nije postala sudionikom Izlaska. I ovo je, po mom mišljenju, važna opomena za naše vrijeme.



Neprestano me zadivljuje očito postupan proces koji nam je opisan u Tori. Čemu nas uče svi detalji povezani sa svakom od pošasti koje su zadesile Egipat?

Glavna poanta rabinskog mišljenja je da je sve ovo bilo neophodno kako bi se Egipćanima dala prilika da se pokaju i spase i, što je jednako važno, da bi se Židovima dala prilika da počnu misliti o sebi kao o slobodnom i neovisnom narodu, a ne više kao o robovima i poganima. Potrebno je vrijeme i brojni niz događaja da se promijeni mentalitet i

Egipćani su se morali nekako naviknuti na činjenicu da nemaju pravo vladati drugima i biti okrutni prema svojim bližnjima. Židovi su se morali naviknuti na odgovornost slobode i neovisnog života te shvatiti da su predodređeni da budu poseban narod posvećen služenju B-gu i čovječanstvu.

Te se stvari ne mogu dogoditi odjednom, a ako se i dogode, onda nisu dugotrajnog karaktera. Judaizam nije izgrađen na iznenadnim prosvjetljenjima, već na dugoj, napornoj rutini. Tek nakon što je deset pošasti pohodilo Egipat, Egipćani i Židovi počinju shvaćati što B-g želi od njih.

Vidimo iz mnogih događaja koji su nam zabilježeni u cijeloj Bibliji da jednokratna čuda, bez obzira na to koliko su impresivna i značajna u trenutku kada se dogode, zapravo dugoročno ne mijenjaju način razmišljanja ljudi. Čudo koje je bilo učinjeno preko Ilije, kada je cijeli Izrael proglasio da je Hašem B-g svemira, nije bilo dugotrajne prirode i/ili utjecaja.

Narod je ubrzo ponovno potonuo u močvaru idolopoklonstva i nemorala. Redovitost, dosljednost i opetovana poduka i edukacija neophodni su da bi čuda uistinu imala utjecaja i bila trajna. Da su Židovi izbavljeni iz egipatskog ropstva jednim velikim čudom, mnogo bi teže shvatili jedinstvenu ulogu koju im je B-g namijenio u svjetskoj povijesti.

Šabat šalom. ■

Rabbi Yissocher Frand:

Gledanje djelomične slike

Postoji izravna veza između početka paraše Vaera i kraja paraše Šmos. Na kraju Šmosa, Moše Rabenu i Aharon konačno se pojavljuju pred Faraonom. Oni iznose zahtjev Vječnoga "Otpošalji Moj narod da mogu slaviti svetkovinu za Mene u pustinji." [Šmos 5,1]

Faraon u svojoj reakciji ne samo da neće otposlati Židove, već im odluči još više zagorčati živote. Dok je prije toga Faraon opskrbljivao robove slamom koju su upotrebljavali za izradu opeka, od sada, oni će morati zadržati istu kvotu opeka, ali i sami sakupljati potrebnu slamu. Tako izgleda da je Mošeova prva posjeta Faraonu bila kontraproduktivna.

Narod je kritizirao Mošea i rekao mu nimalo nejasnim riječima da je pogoršao stvari. Moše je bio zatečen ovim neuspjehom. Postavio je B-gu pitanje o korisnosti njegove misije. Time završava 5. poglavlje, kraj paraše Šmos

Poglavlje 6 započinje: "Reče Vječni Mošeu: 'Sada ćeš vidjeti što ću učiniti Faraonu, jer će pod snažnom rukom otposlati ih, i pod snažnom rukom istjerat će ih zemlje.'" [Šmos 6, 1]. Prema Hazal, Svemogućega je oneraspoložilo to što Ga Mošea Rabenu optužuje da je "još pogoršao situaciju".

Židovski je narod imao krajnje prirodnu i razumljivu reakciju. Mi, ljudska bića, sputani smo vremenom i prostorom. Naš pogled na život je krajnje skučen. Mi vidimo ovdje i sada, i ništa osim toga. To je isto kao da odemo pogledati prekrasnu sliku, pa joj priđemo toliko blizu da jedino možemo dobiti iskrivljenu sliku o tome što ta slika predstavlja. Jedini način da razumijemo sliku je da se udaljimo i sagledamo je u cijelosti.

To je vjerojatno ono na što Talmud misli [Brohos 10a] kada iznosi igru riječima na pasuk "Nema B-ga (Cur – doslovno Stijene) poput našeg B-ga" (Ejn Cur k'Elokejnu) [Šmuel I 2,2] pa tumači, "Nema Umjetnika (Cajar) poput našega B-ga". B-g je usred slikanja murala, ali ne onoga koji seže od zida do zida, već murala koji se proteže od početka vremena sve do njegovog kraja. Mi smo često poput nekoga tko se približi malom djeliću "murala" i pokuša shvatiti što je "Umjetnik" htio reći.

To je ono što se dogodilo s Židovima u Egiptu nakon što se Moše po prvi puta susreo s Faraonom poslije svog povratka u Egipat. Nade i duh Klal Jisraela su porasle, da bi ubrzo zatim bile razorene. Ne samo da se okolnosti u kojima su živjeli nisu popravile – još su se i pogoršale! Oni su zurili u jedan trenutak u vremenu – fotografski snimak – a propuštali su vidjeti čitavu sliku.

Zapravo, Židovski je narod postavljao ono vjekovno i vrlo uznemirujuće pitanje: Zbog čega zli napreduju, a pravednici pate? Na ovoj zemlji uistinu ne postoji potpuni odgovor na ovo pitanje, no dio odgovora glasi da mi promatramo samo jedan trenutak u vremenu, a propuštamo vidjeti cijelu sliku. Zbog toga postavljamo to pitanje.

Medraš kaže da pokušaj čovjeka da razumije puteve B-žanske Providnosti spada u kategoriju toga da se pobrka između "povoja za ranu i zle sreće". Rabin Yehoshua Ben Levi napominje da ono što je svojstveno Svemogućem nije poput onoga svojstvenog onima koji su od krvi i mesa: Kirurg reže skalpelom, no iscjeljuje šavovima, povojima i lijekovima. Kirurg ne iscjeljuje instru-

(nastavak s 16. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Gledanje djelomične slike

mentom kojim reže. Međutim, Svemogući, izliječenje donosi upravo onim instrumentom kojeg koristi da donese pošast, kao što nalazimo kod Josefa: On je bio poslan u ropstvo zbog svojih snova (kao što su braća rekla: "Eno dolazi onaj što sniva sne") i bio je uzdignut do kraljevske časti putem snova (time što je bio u stanju protumačiti Faraonove snove).

Kada bismo se zaustavili na sredini priče o pravednom Josefu, došli bismo do zaključka da su snovi bili uzrok njegove propasti. No, kao što Medraš naglašava, on je zbog snova stigao do toga da vlada Egiptom. Ono što je naizgled bio njegov problem, bio je njegov najveći izvor iscjeljenja.

Rav Simcha Zissel Brody, roš ješiva Chevron Yeshive, zt"l, čuo je sljedeću misao od Rav Moshea Mordechaia Epsteina, roš ješive Slabodke, zt"l: Zamislite kako je bilo živjeti za vrijeme španjolske inkvizicije. Zamislite kako je to bilo biti Židov na Tiša b'av 1492. godine. Španjolskim je Židovima ponuđeno izbor: preobratite se na kršćanstvo ili napustite zemlju bez novca. Tisuće i tisuće Židova radije je ustalo i napustilo Španjolsku bez novca nego da se preobrate na kršćanstvo.

Nakon svega onoga što su Židovi učinili za španjolsko društvo (ministar financija dao je ogromnu sumu svog novca za financiranje vlade Ferdinanda i Isabelle), to što je Španjolska učinila Židovima bila je užasna nepravda. Što bi Židovi u to doba mislili? Što bismo vi i ja mislili da smo mi bili Židovi u to doba? Mislili bismo: "Španjolska će dobiti svoje! Svemogući će učiniti da ispaštaju pred našim očima!"

Umjesto toga, upravo na taj dan –Tiša b'av 1492. – Columbo je krenuo na put i naišao na najveće bogatstvo koje je ijedna zemlja otkrila u posljednjih 500 godina! Otkriće Novog svijeta i svih njegovih sirovina učinilo je Španjolsku velikom, bogatom i moćnom zemljom – supersilom svijeta onog vremena! Sve do gotovo 100 godina kasnije – nakon života bilo kojeg od izbjeglih Židova –Španjolska Armada nije bila poražena. Izbjeglice to nikada nisu vid-

Svemogući donosi izliječenje upravo onim instrumentom kojeg koristi da donese pošast jele. Oni su otišli u grob misleći: "Zar je ovo Tora i zar je ovo njezina plaća? Da li je to pravda Svemogućeg da Španjolska dobije ovako snažan vjetar u leđa upravo na dan kada su nas izbacili?"

No ironija je u tome da "one koje On udari, On liječi." Ironija je da je Španjolska učinila jednu od najvećih usluga ikada učinjenih Židovskom narodu – oni su otkrili Ameriku! Punih 300 godina, Židovi su mogli dolaziti u Ameriku. Kada nije bilo mjesta na koje bi mogli otići prije i poslije holokausta, Amerika je bila utočište tisućama i tisućama Židova. Amerika je bila utočište tisućama Židova koji su na razmeđu stoljeća napustili Rusiju, kako ih ne bi zatekli pogromi carističke Rusije. Amerika je spasila veliki dio Klal Jisraela

Tko je to učinio? Učinila je to španjolska vlada, koja je djelovala kao instrument Gospodara Svijeta. No do toga je trebalo proći 400 godina! Od 1492. sve do pred kraj 19. stoljeća prošlo je četiri stotine godina! Zamislite da odete u grob misleći kako nema pravde na svijetu, budući da nitko ne živi 400 godina.

Ovo je pouka hašgohe. Nema Cura [B-ga] poput našega B-ga. Nema Cajara [Umjetnika] poput našeg B-ga. To je još uvijek rad koji traje. Povijest se još uvijek piše.

Klal Jisrael se potužio Mošeu Rabenu: "Još si nam pogoršao situaciju! Sada moramo još više patiti!" Oni su propustili shvatiti da im je ta veća patnja (pravljenje opeka bez slame) prištedjela 190 godina predodređenog ropstva. Umjesto da budu u Egiptu 400 godina, oni su tamo morali biti 210 godina. Kakva li je to usluga na kraju ispala! No bilo je mnogo Židova koji su otišli u grob, a da to nisu shvatili, jer su sliku gledali izbliza i nisu mogli sveobuhvatno sagledati povijest.

Pouka iz Egipta, i pouka iz Španjolske, i pouka – jednoga dana, ako je B-žja volja, da počnemo shvaćati što je zapravo bio holokaust – jest da je to način na koji Svemogući radi. Moramo čekati. Za nas je to vrlo teško, pogotovo dok netko pati; no jednoga dana, IJ"H, sve će nam se početi razjašnjavati. ■

Rabbi dr. Abraham J. Twerski:

Faraon, prvi ovisnik

Iako svi mi čitamo Toru, sagu o Izlasku nitko ne razumije tako dobro kao onaj tko je upoznat s ovisnošću.

Faraon je upozoren na tešku kaznu ako ne dopusti Izraelcima da odu, no on odbacuje upozorenje. Onda započinju kazne: Nil se pretvori u krv, pa su tu pošasti kuge, žaba i ušiju. Faraon obećava da će osloboditi Izraelace, ali čim se pošast zaustavi, on to ponovno odbija. Ovo se nastavlja tokom devet kazni, i svaki puta je tu obećanje kojega se on ne drži. Tek kada svi prvorođenci pomru, faraon se predaje.

To je tako poznata stvar. "Obećavam da ću prestati," nakon čega slijedi nastavak ovisničkog ponašanja. Savjetnici mu kažu: "Zemlja propada", ali faraon se pravi da to ne čuje. Tek ga katastrofalan pad do samog dna dovodi natrag k razumu.

Gledam ljude u sinagogi koji slušaju ovu Toru i pitaju se: "Može li itko biti toliko tvrdoglav da ne prepozna kako njegovo ponašanje rezultira uništenjem?"

Mi znamo odgovor.

Toliko mnogo slušamo o različitim ovisnostima - alkoholu, drogama, kockanju, pušenju, seksu, hrani, trošenju, šopingu, internetu - da je riječ "ovisnost" gotovo izgubila značenje. Zar je svatko ovisnik?

Definicija je jednostavna. Krajnja razlika između čovjeka i životinja nije u tome da je čovjek inteligentniji, već da su životinje stvorenja koja ne mogu odabrati svoje ponašanje. One moraju činiti sve što njihova tijela od njih traže. Ne mogu odabrati što trebaju učiniti. Čovjek ima sposobnost samokontrole, moć izabrati kako će se ponašati, čak i usuprot fizičkih nagona.

Izgubiti sposobnost da se donosi odluke znači izgubiti jedinstvenost da se bude ljudsko biće.

Ako osoba izgubi svoju moć izbora i njome dominiraju nagoni koje ne može kontrolirati, ona je doista ovisnik. (Iznimka je OKP - opsesivno kompulzivni poremećaj – kod kojega izgleda da je gubitak kontrole psihijatrijski poremećaj u anksioznoj ili afektivnoj skupini stanja.) Gubitak moći odabira znači gubitak jedinstvenosti čovjeka, i to čovjeka lišava ljudskog dostojanstva. Mi se ponosimo slobodom i na ropstvo gledamo kao na zlo jer ono dehumanizira osobu. I to je točno ono što se događa kada se odreknemo svoje moći odabira.

Osoba koja je u raljama ovisnosti možda niti ne prepoznaje što joj se događa,

Ovisnost neizbježno počinje kriomice. Nitko ne odluči: "Ja ću postati alkoholičar" ili "Ja ću postati ovisnik o kocki". Iz nekih nepoznatih razloga, neki su ljudi podložniji ovisnostima od drugih. Određeni postupci očito aktiviraju "centar za užitak" u mozgu, koji potom traži da se čin ponovi. Osoba koja je podložna ovisnosti možda niti ne prepoznaje što joj se događa, a to poricanje može se nastaviti čak i kada joj drugi ukažu na to.

S obzirom na nemogućnost ovisnika da prepozna problem, neophodno je da osobe bliske ovisniku - supružnik, roditelji, dijete, brat i sestra - zatraže pomoć od stručnog terapeuta za ovisnosti u vezi toga što obi- telj može poduzeti kako bi pomogla ovisniku da prihvati pomoć. Iskrenom obećanju ovisnika da će se suzdržati ne može se vjerovati. Bez odgovarajuće pomoći, tijek ovisnosti uvijek je progresivan, s razornim, a ponekad i katastrofalnim rezultatima po ovisnika i njegovu obitelj.

Ovisnici možda stvarno imaju psiholoških problema, ali oni se ne mogu učinkovito riješiti sve dok je ovisnost aktivna. Kontrola ovisnosti rijetko se postiže samo psihoterapijom. Sudjelovanje u grupi za potporu koja se sastoji od ljudi koji su uspješno prevladali svoju ovisnost, od vitalne je važnosti. Psihoterapija je vrijedan dodatak.

S obzirom na dokaze o postojanju "centra za užitak" u mozgu, razlika između tjelesne i psihičke ovisnosti je točka oko koje postoji spor. Alkohol, droga, hrana, kockanje i seks potiču "centar za užitak", a ponašanje može postati fizička ovisnost.

Internet je iznjedrio novu ovisnost. Iako ne postoji jasna granica koliko sati tjedno predstavlja prekomjernu upotrebu, praktičan je pristup da kada nam vrijeme provedeno na internetu uskraćuje vrijeme za jelo, spavanje i zdrave obiteljske odnose, čovjek ima problem. Kod djece, prekomjerna uporaba elektroničkih naprava može ozbiljno ugroziti njihov angažman u školi.

Posebno toksična ovisnost je internetska pornografija. Muškarci i žene mogu shvatiti da im to šteti, ali ne mogu odoljeti porivu. Žene gube poštovanje prema svojim muževima, koji možda iskazuju veću strast prema slikama na internetu, nego prema njima. Uobičajena pritužba supruge glasi: "Osjećam se izdano."

Svaka ovisnost uvijek je progresivna i općenito se ne može nadvladati samom voljom. Osoba treba potražiti terapeute koji imaju stručno znanje u liječenju ovisnosti. ■

Biseri hasidske mudrosti

Kad mudrost nadjača snagu

Reb Meir iz Premišlana i reb Israel iz Ružina bijahu dobri prijatelji, ali teško je bilo i zamisliti dvije osobnosti koje bi se mogle više razlikovati. Reb Meir je živio u posvemašnjem siromaštvu. Nikada nije dozvolio da novac preko noći ostane u njegovoj kući; po zalasku sunca požurio bi na ulicu i novac podijelio potrebitima. Za razliku od njega, njegov prijatelj Israel živio je kao kralj.

Dogodilo se tako jednom da se obojica spremahu krenuti na put istoga dana. Prvi je opremao jednostavna kola u koja je bio upregnut njegov vremešni konjić. Za njegovog prijatelja su u isto vrijeme opremali lakiranu kočiju koju vuku četiri snažna dorata. Reb Israel baci pogled na prijateljeva konjića, pa onako s visoka dobaci:

"Ja uvijek upregnem četiri snažna konja. Tako sam siguran da će me, ukoliko zapnemo u dubokom blatu, sigurno moći izvući.

Reb Meir ga pogleda, potapša po glavi svog konjića, pa odvrati prijatelju:

Kada bismo život vrednovali isključivo kroz materijalnu zaradu, onda bismo fizičko slabljenje u starosti nužno vidjeli kao gubitak. Ali, zato što je čovjek prije svega duhovno biće, čije se bogatstvo mjeri u intelektualnim, emocionalnim i duhovnim dobicima, mi shvaćamo da je duša osnovna snaga u životu. A duša, za razliku od tijela, nikada ne stari; ona samo raste.

I zato, kako netko stari, ne treba smanjivati svoju aktivnost, jer njegov je duhovni rast s vremenom sve jači. Nažalost, društvo nas je naučilo da napredak promatramo u materijalnim okvirima – da mislimo kako je milijunaš, bez obzira na neznatno duhovno bogatstvo, superiorniji od siromaha koji je istinski mudar. Mi moramo promijeniti obrasce razmišljanja kako bismo uspjeh definirali u puno uzvišenijim terminima sposobnosti i kompetencije, mudrosti i iskustva.

Zato što je čovjek stvoren da produhovi materijalni svijet, jedini način da dođemo do istinske sreće može se ostvariti duhovnim rastom i postignućem. A to znači davati drugima, voljeti i dijeliti, pronaći dublji smisao u svemu što radimo i prepoznati B-ga na sve načine. ■

R. Menachem Mendel Schneerson

"Meni se čini, dragi moj prijatelju, da bi ti mogao imati više problema od mene. Ja znam da je moj konj star i slab, pa zato uvijek pažljivo biram put; takvim ponašanjem uspješno izbjegavam sve nepremostive prepreke. Ti se, pak, toliko uzdaš u snagu svojih konja, sve si neoprezniji, pa bi lako mogao zaglibiti tako duboko da te čak niti najsnažniji konji neće moći izvući." ■ ovjek ne može tamu otjerati šibom ■

R. Josef Jichak iz Lubaviča

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

E Sve Biti Dobro

"Faraon je otvrdnuo svoje srce" (Izlazak 7,22)

B-g neprestano djeluje kako bi popravio ovaj svijet i doveo ga do krajnjeg savršenstva. Na kraju će sve ispasti točno onako kako je to On isplanirao i želio. Čak niti djela zlih, grješnih ljudi nemaju ni najmanjeg utjecaja na B-žji plan. B-žanski plan je vrlo dubokouman, i B-g je u stanju svime upravljati sukladno Svom konačnom planu.

Ipak, apsolutno je zabranjeno kršiti bilo koji zakon Tore. Onaj tko prekrši zakon Tore nanosi štetu svim gornjim svjetovima i uzrokuje ozbiljno duhovno razaranje. No i pored toga, B-žji plan za svijet ostaje neokrznut i B-g će završiti točno onako kako je planirao. Nama je apsolutno nemoguće shvatiti kako je to moguće, jer s jedne strane B-g kontrolira sve, a s druge strane mi imamo slobodu izbora. Pa ipak, ovo je jedno od temeljnih načela kojima nas je podučavao Rebe Nahman.

Prema tome, ima mnogo stvari koje čovjek može učiniti i time kršiti zakone Tore, ali pri tome i ispuniti želju B-ga. Na primjer, faraon je

Sve što vam se dešava, bilo duhovno ili materijalno, dešava se B-žjom odlukom otvrdnuo srce i namjeravao naštetiti Židovima. No njegovi su postupci svaki puta dovodili do većeg posvećivanja B-žjeg Imena. Iz ovog vi- dimo da B-g neprestano rukovodi svijetom kako bi ga doveo do njegove krajnje savršenosti.

Na temelju tog koncepta, Rabbi Yitzchok Breiter piše:

Shvatite da sve što vam se dešava, kako duhovno tako i materijalno, dešava se B-žjom odlukom. Čak i ako želite postići nešto sveto, ukoliko još niste dostojni toga i niste sebe dovoljno posvetili kako biste to postigli, nebesa pripreme okolnosti na takav način da vam odvrate od toga pažnju. U vaš se um useli neka ideja koja vas sprječava da ostvarite taj sveti čin, pa makar ga vi i željeli učiniti. To nije zato što se B-g želi osvetiti, već zbog Njegove ljubavi ...

Ono što treba učiniti je plakati pred B-gom za svaku pogrešku koju smo učinili. Recite B-gu sve. Izlijte mu svoje srce i molite Ga za svoj život. Molite Ga da vam pomogne da se približite svom svetom cilju. Način na koji se B-g bavi s nama u tom pogledu jedno je od Njegovih najfrapantnijih čudesa. Njegovo razumijevanje nas i naših potreba je savršeno.

A gutn Shabbos!

Šabat šalom! ■

Prevela

Tamar Buchwald

TJEDNI ZOHAR: VAERA

Paraša VaEra signalizira drugi tjedan novog razdoblja duhovnog rada - ŠoVaVIM, početnim slovima naziva šest parašot koje opisuju egzodus. Tijekom ovih šest tjedana, dok čitamo o Izlasku, imamo sjajnu priliku da sebe dovedemo na više i darežljivije mjesto. Ovi tjedni nisu lagani. Skrivena bol, konflikti i stres imaju tendenciju da isplivaju na površinu. Moramo biti strpljivi i hrabri. Želimo vam svima uspjeha!

Prošli tjedan saznali smo o borbi između naše duše (Djece Izraelove) i našeg tijela (Egipta) koja neprekidno traje. Saznali smo da nam je tijekom šest tjedana u kojima čitamo iz Knjige Izlaska, svake godine, dana prilika da se oslobodimo okova i robovanja našem tijelu (Egiptu). To se vrijeme naziva šovavim (prema prvim slovima prvih šest parašot knjige Izlaska). U ovo posebno vrijeme nebesa se otvaraju i dopuštaju nam da ponovo proživimo djetinjstvo, odrastanje i sazrijevanje kako bismo postigli svoj vlastiti Izlazak i dosegli istinsku slobodu (naše vlastito otkrivenje s gore Sinaj).

Prošlotjedno čitanje odjeljka Šemot (Izlazak) završava objavom rata tijelu kada Mojsije zahtijeva od Faraona "Pusti moj narod da ide". Međutim, Faraon se ne predaje samo tako, pa Izraelcima otežava život. Jednako tako, kada mi pokušamo prevladati loše navike svoga tijela, onog trenutka kada donesemo od-

■ luku da se oslobodimo toga, počinju se gomilati poteškoće sve dok ne pokleknemo.

U toj točki započinje naša paraša: "I B-g (Elokim) progovori Mojsiju i reče mu: Ja sam VJEČNI (JHV"H, ד”עדמ Tetragram)". Tko je stvarno govorio Mojsiju? Zohar nas uči da Stvoritelj ima nekoliko imena i svako od njih u sebi sadrži različitu silu, dok mi utvrđujemo koja će se otkriti: je li to sila Suda – Elokim, ili sila Milosti –JH-VH (Tetragram).

U slijedećem odlomku je rečeno: "i Ja sam se ukazao Abrahamu, Izaku, i Jakovu, kao B-g Svemogući, ali po Svom imenu JH-VH Ja se njima nisam otkrio". Zohar opisuje proces i priliku kroz koje prolazimo, u ovo doba godine kako bismo postigli stanje nadmoći uma nad materijom i Milosti nad Sudom. Priča o deset pošasti (sedam od njih nalaze se u našoj paraši) simbolizira ispravak (tikun) deset sila Stvaranja ("S deset B-žanskih kazivanja svijet je stvoren" –

Pirke Avot 5,1). Ovaj tikun ponovno uspostavlja našu vezu s deset sefirot Drveta Života, tajnu slobode od anđela smrti.

Tora nas uči kako da budemo slobodni, da svladamo svoje "robovanje", kako bismo sami mogli upravljati svojom sudbinom, jer svi smo mi stvoreni na B-žju sliku. Mi moramo biti u stanju preobraziti svoju tamu (naš Egipat) u Svjetlo i sebe osloboditi svojih loših navika i ograničenja svojega tijela.

Da bismo to učinili mi se moramo prisjetiti i očima svog uma vidjeti (VaEra) da "B-g je VJEČNI" ( ’ד אעד םמדעלאד), a to znači da je svaka Tama zapravo zastrta Svjetlost. Sloboda znači sposobnost da se na sve gleda kao na milost, ljubav i suosjećanje. Kada shvatimo da imamo snage da to sagledamo na taj način i onda da učinimo da tako i bude, mi iz B-žjeg imena možemo u svaki vid svoga života povući viziju, silu, blagoslove, čuda, itd. ■

I

Rabbi Menachem Leibtag:

Va'era: "Ani Hašem" - Priprema za izbavljenje

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Koliko B-g može (ili treba) očekivati od naroda koji je pretrpio tolike godine ugnjetavanja?

S obzirom na ovu patnju, ne bismo li trebali očekivati da će njihovo izbavljenje biti bezuvjetno? Svakako, čini se da nam početni retci Paršat Va’era ostavljaju takav dojam.

U sljedećem šiuru malo pažljivije ispitujemo te početne pesukim (tj. Šmot 6,2-9) i doći ćemo do sasvim drugačijeg, ali svejedno značajnog zaključka!

Uvod

Prema izvornom B-žjem obećanju Avrahamu Avinu u "brit bein ha-btarim" (vidi Breišit 15,13-15), kojim je prorečeno ropstvo Izraela u Egiptu kao i njihovo izbavljenje, svakako bi se moglo očekivati da to otkupljenje bude 'bezuvjetno', odnosno da bi njihovo spasenje trebalo započeti čim istekne četiristogodišnji 'vremenski rok'.

S druge strane, kada se uzme u obzir primarna tema Sefera Breišit - da su Bnei Jisrael izabrani kako bi postali B-žji poseban narod - također bi bilo logično očekivati barem neku vrstu 'duhovne gotovosti' od strane Bnei Jisrael - da budu dostojni svog izbavljenja.

U sljedećem šiuru projicirat ćemo ova dva razmatranja na događaje koji se odvijaju u Sefer Šmot, kako bismo pokazali kako i zašto se izbavljenje Izraela iz Egipta pojavljuje kao recipročan proces.

'Lagani' zadatak

U našem prošlotjednom proučavanju Paršat Šmot, objasnili smo kako je Moše Rabeinu dobio 'dvostruku zadaću' (kada mu se B-g objavio kod 'gorućeg grma'). B-g ga je uputio da:

OBAVIJESTI Bnei Jisrael da je B-g došao ispuniti svoje obećanje Avot da će ih odvesti u Erec Kanaan.

NAREDI faraonu da dopusti Bnei Jisrael da otputuju tri dana hoda u pustinju - da štuju svog B-ga.

Na prvi pogled, čini se kao da je Mošeova misija kod faraona mnogo teža od njegove misije kod Bnei Jisrael. Uostalom, Moše mora uvjeriti egipatskog vladara da učini nešto protiv svoje volje, dok Bnei Jisrael treba samo reći 'dobru vijest'.

Međutim, kako se priča nastavlja, vidjet ćemo da Mošeova misija kod Bnei Jisrael postaje ništa manje teška. Da bismo objasnili zašto, prvo moramo razmotriti okolnosti u kojima počinje Paršat Va'era.

Prisjetite se iz Paršat Šmot, kako su Bnei Jisrael odmah povjerovali Mošeovoj vijesti o njihovom skorom izbavljenju:

"...i narod povjerova da je B-g došao izbaviti svoj narod..." (vidi 4,29-31).

Međutim, ovaj početni entuzijazam brzo se pretvorio u gorko razočaranje kada je Mošeov prvi susret s faraonom rezultirao 'udvostručenim opsegom posla' (vidi 5,18-21). Umjesto izbavljenja za kojim su vapili (vidi 2,23-25), njihova je nevolja postala samo gora. Razumljivo, narod optužuje Mošea za ovo pogoršanje svoje situacije, nakon čega se Moše obraća B-gu u molitvi, pitajući:

"Zašto si pogoršao stvari ovom narodu, zašto si me poslao! Od vremena kada sam otišao faraonu da govorim u Tvoje ime, njihova situacija se samo pogoršala, a Ti nisi spasio Svoj narod!" (5,22).

Upravo u tom trenutku započinje Paršat Va’era, tj. dok Moše čeka B-žji odgovor za narod - na ono što se čini prilično 'legitimnom' pritužbom.

Imajući ovo na umu (tj. tražeći B-žji odgovor), moramo pročitati početne pesukim Paršat Va’era. Dok pregledavate ove pesukim (tj. 6,2-9), primijetite kako B-g prvo daje Mošeu neke preliminarne informacije (vidi 6,2-5), a tek nakon toga govori Mošeu što mora reći Bnei Jisrael. [Naš šiur će se fokusirati na B-žji odgovor Bnei Jisrael (tj. 6,6-8), dok će dodatni šiur na Paršat Va’era raspravljati o tome zašto B-g prvo spominje brit Avot u 6,2-5.]

Ani Hašem

U B-žjem odgovoru Bnei Jisrael u 6,6-8, obratite posebnu pozornost na središnje mjesto izraza 'ANI HAŠEM', budući da on čini početnu, završnu i 'središnju' frazu B-žje poruke koju Moše mora prenijeti Bnei Jisrael: "Zato, reci Bnei Jisrael: ANI HAŠEM, i Ja ću ih izvući iz njihove patnje u Egiptu... i Ja ću ih spasiti od njihova ropstva, i Ja ću ih izbaviti ispruženom rukom.... i Ja ću ih uzeti za Sebe kao Moj narod i Ja ću biti njihov B-g... tada će znati da: ANI HAŠEM ELOKEIHEM koji ih je izveo iz Egipta. I Ja ću ih odvesti u Zemlju... i Ja ću im je dati kao nasljedstvo... ANI HAŠEM." (vidi 6,6-8, čitajte pažljivo!)

Kao što ovi pesukim naglašavaju, B-g sigurno želi da Bnei Jisrael imaju potrebu čuti ovu izjavu "Ani Hašem".

Nadalje, B-žja uvodna izjava Mošeu počinje istom frazom:

"I Elokim se obrati Mošeu i reče mu: ANI HAŠEM" (vidi 6,2).

Iako se čini da je ova izjava suvišna, jer Moše već zna tko je B-g, B-g svejedno naglašava ovu poantu, jer je upotrebljava kao uvod za Svoje konstatacije.

Jasno je da je primarni fokus B-žje poruke Bnei Jisrael Njegova ponovljena izjava 'ANI HAŠEM'.

Ali kako je ova izjava trebala dati odgovor na pritužbu naroda? Je li B-g mislio da će se samo zbog ponavljanja ove fraze i/ili ponovnog ponavljanja Njegovog obećanja o izbavljenju Bnei Jisrael prestati žaliti? Ovo definitivno nije pomoglo, kako nam je rečeno u sljedećem pasuku:

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Va'era: "Ani Hašem" - Priprema za izbavljenje

"Ali oni nisu poslušali Mošea..." (vidi 6,9).

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo pobliže pogledati (na hebrejskom) ovaj završni pasuk:

"ve-lo ŠAM’U el Moše mi-kocer ruah u-meavoda kaša" [I nisu SLUŠALI Mošea, zbog svog slomljenog duha i teškog posla.] (vidi 6,9).

U našem citatu ovog pasuka, preveli smo izraz "ve'lo šamu" kao oni nisu "slušali". Međutim, kao što ćemo sada objasniti, ovaj prijevod je problematičan.

'Vjerovati' ili 'Biti poslušan'?

Što znači ve-lo ŠAM’U’?

Razmotrimo nekoliko mogućih prijevoda na temelju različitih značenja hebrejskog glagola ‘lišmoa’:

• Oni nisu ČULI što je Moše rekao.

To ne može biti značenje u ovom pasuku, jer su očito (fizički) čuli što je Moše rekao.

• Oni nisu SHVATILI što je rekao.

Ovo bi također izgledalo malo vjerojatno, jer ništa u Mošeovoj izjavi ne izgleda posebno složeno ili intelektualno zahtjevno.

Nisu OBRAĆALI PAŽNJU na ono što im je Moše rekao.

Na temelju konteksta, ovo se čini najjednostavnijim razumijevanjem, problem je samo u tome što to nije ono što riječ "šam'u" znači.

Oni nisu VJEROVALI (ili prihvatili) ono što im je Moše rekao.

Iako je ovo popularno shvaćanje izraza 've-lo šam'u' (u ovom pasuku), ovaj prijevod je također problematičan, jer je Tora trebala upotrijebiti hebrejsku riječ 've-lo he'eminu', kao što ju je upotrijebila da opiše prvobitno vjerovanje Bnei Jisrael u B-žje prvo obećanje o izbavljenju –vidi 4,30-31.

Nisu POSLUŠALI ono što im je Moše rekao.

Iako je ovo najčešći prijevod 've-lo šam'u' drugdje u Humašu [vidi na primjer Devarim 28,15 & Vajikra 26,14], takav se prijevod u našem kontekstu čini potpuno neodrživim, jer Mošeove primjedbe nisu sadržavale nikakvu zapovijed ili imperativ koje bi ljudi trebali poslušati! [Ili možda jesu, kao što ćemo sada vidjeti.]

Na temelju ove analize, najbolji prijevod za "ve-lo šam'u" bio bi - da ljudi nisu 'poslušali' - ali ako je tako, to bi zahtijevalo da utvrdimo neku vrstu zapovijedi u B-žjoj izjavi narodu, kako je zapisano u 6,6-8.

Da bismo objasnili kako i zašto se izjava ANI HAŠEM može razumjeti kao zapovijed, moramo proučiti paralelni izvor u knjizi Jehezkela.

Dokaz iz Jehezkela

[Prije nego nastavimo, preporučuje se da prvo pročitate Jehez- kel 20,1-12 i pažljivo ga usporedite sa Šmot 6,2-13; uočavajući očite tekstualne paralele, npr. između 20,5-6 i 3,6-8.]

Jehezkelovo 20. poglavlje počinje u sedmoj godini [od prvog vala izgnanstva iz Jeruzalema ("galut Jehojahin")], dok starješine Jehude (vođe izgnanstva u Bavel) posjećuju Jehezkela da se raspitaju o njihovoj nevolji (vidi 20,1).

[Na temelju 28. poglavlja u Jirmijahu, možemo pretpostaviti da se glasine o skorom padu Bavela šire (budući da će Egipat doći da ih spasi/vidi također Jirmijahu 37,1-10), raspirujući [lažnu] nadu među ljudima da bi B-g mogao uskoro izbaviti izgnanike i vratiti ih u Jeruzalem.]

Kao odgovor na njihov upit, B-g govori Jehezkelu da ti ljudi trebaju čuti ukor (umjesto 'dobrih vijesti' /vidi 2,4).

[Pažljivo proučite 20,2-8, i zapazite kako im B-g zapravo govori "ne pitajte što B-g može učiniti za vas (tj. za vaše izbavljenje), radije pitajte što vi možete učiniti da biste zaslužili izbavljenje!" / To je bilo nekoliko tisuća godina prije JFK-a.]

U tom prijekoru B-g upućuje Jehezkela da podsjeti ljude da nisu dostojni izbavljenja, kao što ni njihovi preci u Egiptu nisu zaslužili izbavljenje! [Vidi 20,5-10.] Bez da ulazimo u detaljno proučavanje tog vremenskog razdoblja (radi našeg šiura), jednostavno ćemo se usredotočiti na to kako Jehezkel opisuje niz događaja koji su se dogodili u vrijeme Izlaska:

"I reći ćeš im... na dan kada sam izabrao Izrael ... [va-ivada lahem -] kada sam im Se obznanio u zemlji egipatskoj... i ispružio Svoju Ruku prema njima govoreći ANI HAŠEM ELOKEIHEM". [Usporedi sa Šmot 6,3 i 6,6]

"... tog istog dana ["nasa'ti et jadi"] podigao sam Svoju Ruku da ih izvedem iz Egipta u zemlju kojom teče mlijeko i med" (Jehezkel 20,5-6), [Usporedi sa Šmot 6,8 i 3,8].

Pregledajte ove pesukim, uočavajući brojne paralele s uvodnim pesukima Paršat Va’era. Posebno obratite pažnju na ponavljanje izraza ANI HAŠEM kao i "ve-lo avu l'šmo'a".

Sada (tj. u sljedećem pasuku) nalazimo neke važne informacije, o kojima nam (iz nekog razloga) Sefer Šmot nikada ne govori - da je B-g također dao ZAPOVIJED Bnei Jisraelu u to vrijeme, zapovijed koju Bnei Jisrael ne POSLUŠAJU:

"I rekao sam im [u vrijeme Jeciat Micrajim]: - "Svaki se čovjek mora osloboditi svojih odvratnih putova i ne OKALJAVATI se fetišima Egipta - [jer] ANI HAŠEM ELOKEIHEM" (vidi 20,7). "Ali oni su se POBUNILI protiv Mene -'ve-lo avu li ŠMOA elai' - i oni Me ne htjedoše slušati (tj. poslušati) - jer se nitko nije riješio svojih odvratnih puteva, niti se itko odrekao fetiša Egipta, pa sam Ja odlučio izliti Svoj gnjev na njih." (vidi 20,8).

Iz Jehezkela postaje sasvim jasno da kada je B-g rekao Mošeu da kaže Bnei Jisrael ANI HAŠEM (kao što je zabilježeno u Paršat Va'era), to također uključuje izričitu ZAPOVIJED - da se riješe egipatske kulture - zapovijed koju Bnei Jisrael NISU POSLUŠALI.

Na naše veliko iznenađenje, Sefer Jehezkel konkretno navodi ono na što Sefer Šmot samo aludira. B-g je po-

(nastavak s 23. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot zvao Bnei Jisrael da se pokaju prije Izlaska, da se očiste od 'tum'a' svoje egipatske kulture pripremajući se za svoje izbavljenje. Nažalost, u to vrijeme Bnei Jisrael nisu POSLUŠALI ["ve-lo avu liŠMOA" / vidi 20,8] i time su zaslužili da bude uništeni u zemlji Egiptu.

Unatoč tome, kako Jehezkel objašnjava u sljedećem pasuku, proces izbavljenja se nastavio, ali to je bilo samo 'radi Njegovog Imena' (vidi Jehezkel 20,9-10).

[Ovi pesukim u Jehezkelu podržavaju popularni Zohar koji objašnjava kako su Bnei Jisrael u Egiptu dosegli 49. razinu 'tuma' prije nego što je počelo izbavljenje. Vidi na web stranici za dodatne izvore koji se temelje na (ili citiraju) ovim pesukim u Jehezkelu.]

Stoga nam ovi pesukim u Jehezkelu mogu pomoći da razumijemo dublje značenje izraza 'Ani HAŠEM' u Paršat Va'era. B-žja uputa Mošeu da kaže Bnei Jisrael – ‘Ani HAŠEM’ – implicira ne samo da oni moraju prihvatiti B-ga, već također moraju i odbaciti sve druge bogove (i/ ili kulture). U osnovi, B-g govori svom narodu da će ga doista izbaviti iz Egipta, kao što traži; ali to izbavljenje zahtijeva od njih da postanu 'lojalni partner' u ovoj vezi.

Ako je ovo shvaćanje doista točno, onda bi odgovor Bnei Jisrael "ve-lo šam’u el Moše" definitivno značio da oni nisu POSLUŠALI!

Logični 'Kal va-homer'

Dodatni dokaz ovog tumačenja 've-lo šam'u' može se izvesti iz sljedeća tri pesukim koji slijede u Paršat Va'era:

"Tada je B-g rekao Mošeu, idi razgovaraj s faraonom... da treba OTPOSLATI Bnei Jisrael iz njegove zemlje. [Jasno, zapovijed!]

Zatim je Moše odvratio [upotrebljavajući 'kal va-homer'], rekavši:

"Kad me čak ni Bnei Jisrael - LO ŠAM’U elai - nisu 'poslušali' - ve-eih JIŠMA'ENI Faraon - zašto bi me faraon 'poslušao'?" (vidi 6,10-12).

Primijetite kako Tora koristi riječ 'šam'u' sa svake strane 'kal va-homer'a. U kontekstu faraonovog odbijanja da se pokori B-žjoj zapovijedi - 'šam'u' definitivno znači POSLUŠATI - jer Moše zapovijeda faraonu da dâ dopuštenje Bnei Jisrael da napuste Egipat (kako bi štovali svog B-ga).

Međutim, da bi ovaj 'kal va-homer' imao smisla, glagol 'šam'u' u obje polovice pasuka mora imati isto značenje. Prema tome, ako 'šam'u' u drugoj polovici pasuka znači 'poslušati', onda 'šam'u' u prvoj polovici pasuka - u odnosu na Bnei Jisrael - također mora značiti POSLUŠATI.

Drugim riječima, 'kal va-homer' treba prevesti na sljedeći način:

"Zašto bi me faraon POSLUŠAO, ako me Bnei Jisrael nisu POSLUŠALI!"

Još jednom nalazimo dokaz da frazu 've-lo šam'u' u 6,9 treba shvatiti kao: Bnei Jisrael ne slušaju (oglušuju se).

Znati ili ugraditi u sebe

Kada smo se prvi put susreli s izjavom ANI HAŠEM, shvaćali smo je kao 'činjeničnu izjavu' - tj. nešto što treba znati. Međutim, na temelju naše analize, moglo bi se sugerirati da poznavanje 'Ani HAŠEM' obuhvaća mnogo više od čisto intelektualnog znanja. Ova izjava nije samo činjenica koju se mora razumjeti, ona je pravilo koje se mora INTERNALIZIRATI, UGRADITI U SEBE. Drugim riječima, istinsko prepoznavanje 'Ani HAŠEM' stvara neodgodivi, unutarnji nagon za izvršavanjem B-žje volje, a time i spremnost da se POSLUŠA bilo koja zapovijed koju On može zahtijevati.

Stoga, internalizacija ove izjave očito zahtijeva odbacivanje bilo kojeg drugog boga.

Iz ove perspektive, izjava ANI HAŠEM u Paršat Va'era predstavlja zapovijed, neizravno tražeći od Bnei Jisrael da se duhovno pripreme za svoje izbavljenje - da izvrše primjerenu 'tešuvu', i stoga odbace svoju egipatsku kulturu.

Prva dva 'Dibrot'

Ovo nam tumačenje može pomoći da shvatimo dublje značenje prve dvije zapovijedi koje Bnei Jisrael primaju u Matan Tora. Podsjetimo se da kada Bnei Jisrael konačno stignu do Har Sinaja da prime Toru, prva zapovijed je jednostavno još jedan oblik izjave ANI HAŠEM:

"ANOHI HAŠEM ELOKEHA ašer HOCETIHA me-Erec Micrajim..." (vidi 20,2-3, usporedi sa 6,6!).

Nadalje, ovo također objašnjava zašto je sljedeća zapovijed:

"Lo jihije lahem elohim aherim al panai..." - ne imati bilo kakve druge bogove.

Zapravo, ovo također objašnjava zašto neki komentatori smatraju Anohi i Lo Jihije jednom zapovijedi, jer prva izjava automatski podrazumijeva drugu (poput dviju strana novčića)!

Čak iako Bnei Jisrael nisu u sebe ugradili ovu poruku o ANI HAŠEM prije nego što su napustili Egipat (kao što sugerira 6,9), njihov proces izbavljenja ne bi bio dovršen sve dok ta poruka ne bude u potpunosti prihvaćena. [Uskoro ćemo navesti nekoliko primjera.]

Teška zadaća

Iz ove perspektive, Mošeova zadaća kod Bnei Jisrael nije ništa manje teška od njegove misije kod faraona. Njegov zadatak uključuje ne samo informiranje ljudi, već i njihovo OBRAZOVANJE, podučavanje Bnei Jisrael kako da se pripreme za svoje izbavljenje. Baš kao što se faraon mora uvjeriti da spozna B-ga, tako se i Bnei Jisrael mora uvjeriti da je doista B-g taj koji dolazi da ih izbavi. U skladu s tim, oni moraju izvršiti odgovarajuću 'tešuvu' kako bi bili dostojni tog izbavljenja.

Na taj način, Mošeov "šlihut" ka Bnei Jisrael, baš kao i njegova misija faraonu, također je "misija" u punom smislu riječi. Ne samo da mora OBAVIJESTITI Bnei Jisrael o njihovom predstojećem izbavljenju, on im također mora ZAPOVIJEDATI i NAUČITI ih da učine odgovarajuću

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u

'tešuvu'.

Ovo tumačenje također može objasniti zanimljivu formulaciju B-žjeg odgovora na Mošeov prigovor u 6,11-12: "I B-g je govorio Mošeu i Aharonu, i ZAPOVIJEDIO im [vajecavem] ZA Bnei Jisrael I ZA faraona, kralja Egipta, da odvedu Bnei Jisrael iz Egipta" (6,13).

B-g još jednom daje Mošeu dvostruku zadaću – da zapovijedi faraonu da im dopusti odlazak, i da zapovijedi Bnei Jisrael da 'postane dostojan' tog izbavljenja. [Pogledajte Rambanovu interpretaciju ovog pasuka!]

Malo pomoći iz Sefera Vajikra

Dakle, što su to Bnei Jisrael radili u Egiptu da je bilo tako strašno? Uzimajući u obzir da su se ovi događaji dogodili prije nego što je dana Tora, za što su trebali učiniti 'tešuvu'?

Mogući odgovor može se pronaći u Paršat Aharei Mot, gdje još jednom nalazimo zanimljivu tekstualnu i tematsku paralelu s 20. poglavljem Jehezkela i Šemot 6. poglavljem.

U 18. poglavlju Vajikra (koje je i čitanje Tore za poslijepodne Jom Kipura, i to ne slučajno), B-g naređuje Bnei Jisrael da ne slijedi pokvareni način života Egipćana. Obratite pažnju još jednom na ponavljanje izraza 'ANI HAŠEM' u ovim pesukim:

"I B-g je govorio Mošeu: razgovaraj s Bnei Jisrael i RECI im ANI HAŠEM! Ne ponašajte se kao Egipćani... i ne slijedite njihove običaje. Umjesto toga slijedite Moje zakone... jer ANI HAŠEM ELOKEIHEM. Držite se Mojih zakona, jer od njih čovjek živi... ANI HAŠEM" (vidi Vajikra 18,1-5).

Nakon ovog kratkog uvoda slijedi dugačak popis zabranjenih bračnih veza [poznatijih kao 'arajot'], koji su očito postali uobičajeni u egipatskoj i kanaanskoj kulturi (vidi 18,24-25!). Prema tome, B-žji poziv na 'tešuvu' možda je uključivao zahtjev da se Bnei Jisrael odreknu svog dekadentnog egipatskog načina života, kao i njihovu spremnost da prihvate bilo koje micvot koje B-g zapovijedi.

Tema u Sefer Šemot

Ovo tumačenje ne samo da nam pomaže razumjeti izraz "ve-lo šam’u el Moše" u 6,9, ono također objašnjava cijeli niz događaja koji su se događali sve dok Bnei Jisrael nisu stigli do Har Sinaja.

Prisjetite se da je B-g prvotno planirao (kod 'snea') da Bnei Jisrael odu na trodnevno putovanje ravno do Har Sinaja odmah nakon Izlaska (vidi 3,12-18). Umjesto toga, oni na Har Sinaj stižu tek nekih šest tjedana kasnije. Zašto?

Na temelju citiranog odlomka iz Sefera Jehezkel, odgovor je vrlo jednostavan. Kao što je prorok objasnio, B-g je spasio Bnei Jisrael radi 'Svog Imena' - iako u to vrijeme oni to nisu zasluživali (vidi 20,8-9). Stoga se proces izbavljenja nije mogao nastaviti, tj. Bnei Jisrael ne mogu otputovati na Har Sinaj, sve dok se nešto ne učini da se po-

Sefer Šemot

boljša njihova duhovna spremnost.

Stoga, čak i prije nego Bnei Jisrael napuste Egipat, oni moraju prinijeti poseban Korban [Pesah] kako bi potvrdili svoju vjernost. [Vidi šiur na Paršat Bo.] Zatim, nakon njihovog prvog 'trodnevnog putovanja' u pustinju, moraju proći ispit u 'Mari' (vidi 15,22-26), gdje dobijaju još jednu priliku da prihvate ono što su odbacili ranije u Paršat Va'eri. Zapazite što B-g zapovijeda Bnei Jisrael u MARI:

"I rekao je - IM ŠAMO'A TIŠMA - Ako budeš POSLUŠAN glasu G-spoda B-ga svojega, činiš što je ispravno i slušaš Njegove zapovijedi, tada nevolje koje sam donio na Egipat [koje si također zaslužio!] neću dovesti na vas, jer ANI HAŠEM, vaš Iscjelitelj" (16,26). [O ovoj temi će se detaljnije raspravljati u našem šiuru na Paršat Bešalah.]

Konačno, odmah po njihovom dolasku na Har Sinaj, B-g ponovno kao PREDUVJET za primanje Tore traži sličan 'zavjet odanosti':

"A sada, IM ŠAMO’A TIŠME'U BE-KOLI - ako se složiš da ćeš poslušati Moje naredbe i držati Moj savez..." (vidi 19,3-6).

Naravno, ovaj put Bnei Jisrael pristaju slijediti B-ga i 'slušati' [pokoravati se] što god im On zapovijedi (vidi 19,7-8).

Konačno, kao što smo gore objasnili, ovo objašnjava zašto je prvi DIBUR iz Deset zapovijedi "ANOHI [=ANI] HAŠEM ELOKEHA koji te je izveo iz Egipta - LO JIHIJE... Nemoj imati drugih bogova UMJESTO Mene" (vidi 20,2).

Kao što smo vidjeli u Sefer Jehezkel, ove dvije izjaveANI HAŠEM i LO JIHIJE - djeluju kao 'dvije strane istog novčića' - jer izjava ANI HAŠEM automatski podrazumijeva da nećete imati drugih bogova.

Elijahu na Lel HaSederu

Na kraju, zaključci ovotjednog šiura također nam mogu pomoći da uvažavamo naš običaj da 'pozovemo' Elijahua ha-navi za naš 'seder stol'. U noći Pesaha, dok se sjećamo događaja kod Jeciat Micrajim, mi zaključujemo SEDER nadom u konačno izbavljenje. Međutim, prije nego što započnemo Halel i Nirca, mi prije toga pozivamo Elijahua. Najvjerojatnije se ovaj običaj temelji na završnom pasuku Malahije, koji obećava:

"Evo, ja vam šaljem proroka Elijahua, PRIJE velikog i strašnog dana G-spodnjeg, i on će vratiti srca sinova njihovim očevima, i srca očeva njihovim sinovima, da ne dođem i udarim i zatrem zemlju."

U konačnom izbavljenju, baš kao i u onom prvom izbavljenju, naša obveza da izvršimo ‘tešuvu’ jednako je važan sastojak kao i B-žja spremnost da nas izbavi. Uostalom, koja bi svrha bila našeg izbavljenja da nismo bili spremni ispuniti svoje zavjetne obveze?

Da bi izbavljenju uspjelo, stalno prepoznavanje ANI HAŠEM mora postati ne samo 'stanje uma', već i više od toga, ono mora postati 'način života'. ■

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

MJESEČNI ZOHAR: MJESEC ŠEVAT

Ševat je jedanaesti mjesec astrološke godine, a njegov je znak Vodenjak.

Kabalisti nas uče da svaki mjesec kontrolira duhovna frekvencija koju predstavlja jedna od permutacija B-žjeg imena, Tetragrama - ד"עדמ

Prema Zoharu svaka je permutacija kodirana u početnim slovima određenog biblijskog retka. Permutacija za ševat je ד"עמד (he jod vav he) i to je kodirano u u početnim slovima retka - אעד״דמדע״ענהמ מ״ה ד " " (..."ako se ipak zamijeni, neka je onda i jedno i drugo posvećeno ..." - Lev 27,33), što upućuje na snagu ševata da napravi preobrazbe i donese promjene u naš život.

"Bnei Yissaskhar", kabalist iz 19. stoljeća, tvrdi da je Vodenjak simbol Izraela. Tora nam govori da ime praoca Jakova potječe od riječi akev בק (peta) s obzirom na to da se kod rođenja držao bratu za petu pokušavajući izići prvi. Peta je najgrublji i najniži dio ljudskog tijela i ona nas povezuje sa zemljom. Tora nam također govori da nakon što se Jakov cijele noći borio s anđelom, anđeo je bio primoran da ga blagoslovi, kako bi se oslobodio, pa je Jakovu promijenio ime u Izrael לאהשמ, što je kombinacija riječi מל שאה (moja glava). Znači da je peta bila uzdignuta da postane glava, a to ukazuje na sposobnost Vodenjaka da prođe preko granica i prevlada ograničenja i granice. Ljudi rođeni u znaku Vode- njaka nemaju tolerancije prema stvarima koje sve ostale ljude povezuju sa zemljom - prema navikama, tradicijama, obvezama, itd. Oni granice moraju zamjeniti slobodom.

Zašto baš u ševatu?

"Bnei Yissaskhar" objašnjava da je glavna aktivnost vrča (Vodenjak je na hebrejskom dli – vrč) da pumpa i izvlači vodu. To je njegova ulogapovući s jednog mjesta na drugo, i u mjesecu ševatu nam omogućuje da obilje i blaženstvo iz gornjih svjetova donesemo u svoj život.

To je ujedno i razlog zašto je ovaj vrč simbol roga izobilja u mnogim astrološkim tradicijama.

Prema kabali svako godišnje doba predstavlja jedno od slova u B-žjem imenu, Tetragramu - ד"עדמ. Proljeće predstavlja slovo מ (jod) i tako dalje sve do zime koju predstavlja slovo ד (he). Ono simbolizira naš svijet,

"posudu" koja prima i akumulira duhovno bogatstvo iz gornjih svjetova. Svi zimski (astrološki) znakovi imaju biti "posude" – želja i potreba da primaju i budu ispunjeni.

U svakom godišnjem dobu tri astrološka znaka stvaraju poravnanje triju energetskih sila – koje se u kabali nazivaju desna, lijeva i centralna kolona (odnosno: plus, minus i neutralno). Vodenjak je drugi zimski znak (lijeva kolona, minus), što znači da sadrži vrlo jake sile privlačnosti, izvlačenja i želje za primanjem. Otuda dolazi snažna ambicija Vodenjaka, njihova sklonost da se fokusiraju na ostvarivanje svojih ciljeva, te njihova tvrdoglavost i teškoća da ih se uništi.

■

Budući da pripadaju elementu zraka kojeg karakterizira veliki intelekt, to također objašnjava veliku želju Vodenjaka za znanjem.

Ovo pretpostavlja dva suprotna aspekta Vodenjaka. S jedne strane, oni su vrlo sebični, individualisti i uvijek zaokupljeni sobom. Oni ne mogu biti suzdržani ili ograničeni. Njihova sloboda je za njih od suštinskog značaja, i ukoliko je potrebno, oni će se boriti i trsiti da razbiju zidove i prepreke koje su drugi postavili oko njih. Također možemo vidjeti kako tijekom posljednjih stoljeća jedan za drugim padaju zidovi ropstva, dok čovječanstvo postiže neslućene razine slobode na području ljudskih prava, tehnologija i

(nastavak s 26. stranice) Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: Mjesečni Zohar - politike. S druge strane, Vodenjaci vole ljude i lako se druže s njima; međutim, njihova sebična narav sprječava ih da se emocionalno obavežu. To objašnjava zašto u našem naraštaju, poznatom kao doba Vodenjaka, ljudi imaju tendenciju da napuste tradicionalnu obiteljsku strukturu zbog svoje karijere, u kojoj imaju puno poznanika, ali malo bliskih prijatelja.

Prema Sefer Jecira (Knjizi stvaranja) – koja se pripisuje praocu Abrahamu – građevni elementi svemira se sastoje od 22 različite frekvencije, duhovne snage koje su predstavljene s 22 hebrejska slova. Svakim mjesecom vladaju dva hebrejska slova. Jedno slovo vlada planetom koja dominira znakom. Drugo slovo vlada astrološkim znakom mjeseca. Planeta u ševatu je Saturn i njime vlada slovo ב (bet). Njegov je astrološki znak Vodenjak, a njime vlada slovo צ (cadik).

Ljudi rođeni u znaku Vodenjaka također se povezuju s izbavljenjem i dolaskom Mošijaha. Veza između njih je ogromna glad za povlačenjem znanja iz svemira. Znanje je moć, a također i temelj istinske slobode. Izbavljenje će doći kad svi budemo cadikim (pravednici) – odatle dolazi slovo cadik (ili cadi) צ – kad svi svoje sebične želje pretvore u primanje samo u svrhu dijeljenja.

Slovo צ (cadik) predstavlja duhovnu moć iza Vodenjaka, koji također predstavlja vezu između gornjih u Vodenjaku) - novoj godini drveća - na ilan (drvu). Brojčana vrijednost (gematrija) riječi ilan (drvo) je 91, što je veza između B-žjeg imena, Tetragrama ד"עדמ, koje predstavlja gornje svjetove, i numerička mu je vrijednost 26, i B-žjeg imena מ"נ א koje predstavlja naš materijalni svijet i njegova je numerička vrijednost 65 (što zajedno čini 91).

Fizičko stablo predstavlja duhovno stablo života. Isto kao što materijalno fizičko drvo ima otkriveni dio (deblo i grane) i sakriveni dio (korijene), takva je i naša stvarnost - naše tijelo i naša duša. Na isti način kao

Vat

što stablo raste suprotno gravitaciji, ga života - biti kretivan i originalan. To je svrha svih nas, da se povežemo s obiljem koje nam nudi doba Vodenjaka, sa stablom života i sa dolaskom Mošijaha. Kako je rekao Rav Ashlag, utemeljitelj modernog kabalističkog pokreta, svaka je osoba jedinstvena i njezina je svrha da na naš svijet donese nešto što samo ona može donijeti. I kada će svatko od nas ispuniti svoju sudbinu i podijeli je s ostatkom čovječanstva, doživjet ćemo konačno izbavljenje, a doba Vodenjaka će doći do svog završetka, svoga ispunjenja. ■

Prevela Tamar Buchwald

Svakodnevna svetost

Židovski duhovni put musara

Strpljenje SAVLANUT (nastavak)

Stvaranje odmaka između šibice i fitilja

Problem s nestrpljenjem sastoji se u tome što je obično potreban tek djelić sekunde da se prvi upaljeni žar rasplamsa u plamen koji će planuti kroz nas i prije nego li smo postali svjesni da se zapalio. Nestrpljenje priguši svijest i prije nego li uopće shvatimo da se to događa, već smo "sjeli" na trubu u autu ili ćete do promuklosti vikati na svoje dijete ili proklinjati poštara. U ovom trenutku ne prepoznajemo sami sebe, i malo je toga što se može učiniti, osim da se pokuša obuzdati te osjećaje barem do te mjere da se umanji šteta koju bismo mogli učiniti.

Puno je bolje biti u stanju dohvatiti svoje nestrpljenje dok tek narasta i sasjeći ga u korijenu. Da bismo to učinili, moramo prepoznati kada postajemo nestrpljivi, a potom preuzeti odgovornost za svoje nestrpljenje. To je puno lakše reći nego li učiniti.

Primjerice, uobičajeno je da kad se par sprema za večernji izlazak, jedno od njih se uvijek spremi ranije od drugoga. I uvijek taj koji je prvi spreman bude isti i čeka pred vratima, dok onaj drugi mora obaviti još jedan telefonski razgovor, ili promijeniti cipele, ili kravatu, ili se još jednom presvući ili provjeriti nešto drugo. Vrijeme prolazi, nestrpljenje raste, i do trenutka kad se oboje nađu u autu na putu za večernji provod ili posjetu prijateljima, oni više ni ne razgovaraju jedno s drugim.

Onaj koji je uvijek prvi gotov sklon je držati se kao pravednik i kriviti drugoga za loše ponašanje. Iako svakako nije dobro kasniti i trošiti vrijeme drugim ljudima, ono što nestrpljiva osoba obično ne vidi u tom trenutku jest da ona ima slobodu da odabere prizvati moć strpljenja, kako bi podnijela tu situaciju bez da se žar u njoj počne pušiti, a potom zapali i ona plane.

Kad se nađete u situaciji koja aktivira vaše nestrpljenje, umjesto da uložite svu svoju pažnju i energiju u pronalaženje greške kod osobe koja je sasvim očito kriva, možete odabrati da budete strpljivi i preuzeti odgovornost za svoju emocionalnu reakciju na tu situaciju. Vi odlučujete o tome hoćete li planuti ili ćete prizvati strpljenje u pomoć kako biste lakše podnijeli teret situacije. Moj učitelj, Rabbi Perr, ovu svjesnost i vršenje izbora naziva "stvaranjem odmaka između šibice i fitilja."

Svjedočenje i imenovanje

Biti u stanju prizivati strpljenje na način na koji opisujem ovisi o tome da li ste razvijali svoju svjesnost u vezi nagovještaja nestrpljenja, tako da ih znate prepoznati u onom trenutku kad uzavriju. Praksa je zapa- žati i dati naziv osjećajima čim se počnu pojavljivati, što traži da sami sebi kažete: "Osjećam se nestrpljivo" ili "Pojavilo se nestrpljenje". Već samim formiranjem tih riječi, vi držite otvorenom barem sićušnu pukotinu kroz koju svjetlost svijesti još uvijek može zasjati, a ako to možete učiniti, tada, u tom trenutku odjednom više nije tako sigurno što će se dogoditi s tom nestrpljivošću.

Postoje prepreke ovoj vrsti svijesti o kojoj ovdje govorim. Jedan je učestali problem da jednostavno niste povezani sa svojim vlastitim osjećajima. Vrlo često ljudi koji su nestrpljivi i znaju planuti budu nesvjesni svog vlastitog ponašanja. Kad su unutarnja svjetla tako prigušena, duhovni se napredak naglo zaustavlja. Još jedna podjednako česta prepreka je poricanje. U ovom slučaju ljudi zapravo poznaju svoje obrasce ponašanja, ali ih odbijaju priznati i preuzeti odgovornost za njih. Umjesto toga, oni deformiraju stvarnost, ono što bi po njih moglo biti bolno i teško, i umjesto toga hvataju se lažnih analiza i izgovora.

■

Istina i svjesnost su preduvjeti za korištenje slobodne volje. Tek kad svjetlost svjesnosti snažno zasja, u stanju smo vidjeti istinu i odlučiti slijediti smjer koji se vodi našim vrijednostima i ciljevima, a ne našom "animalnom dušom": instinktima, emocionalnim reakcijama i navikama. I što snažnije svijetli naša svijest, to više slobode izbora imamo.

Mnoge tehnike bave se povećanjem snage svjesne svijesti kako bi se stvorio taj prostor između šibice i fitilja. Meditacija ga stvara, a on je ujedno i jedan od glavnih rezultata prakse "Svođenja računa s dušom" koja je opisana u 3. dijelu ove knjige. Ono što predstavlja izazov je to

(nastavak s 28. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna svetost da se vršenju takvih vrsta praksi morate posvetiti u vrijeme dok svjesnost nije na testu, tako da njihovi učinci budu pri ruci kad do testa dođe. Ovo je ispit vaše discipline. Kada biste se iznenada morali popeti stubištem s mnogo redova stepenica, bilo bi vam jako drago što ste održavali svoju fizičku spremu prije nego li vam je zatrebala. Da ste revolveraš na Divljem zapadu, uvježbavali biste potezanje prije nego što vam zatreba u obračunu. Isto vrijedi i za unutarnji život. Kao što je moj prvi učitelj meditacije više puta ponovio, "Bavite se duhovnom praksom sada, pa ćete je imati kad vam ustreba!"

Strpljenje i poniznost

Ima bezbroj situacija u kojima možemo osjetiti nestrpljenje, no sve ih povezuje jedan zajednički čimbenik. Tim žarom gorimo samo kad je u datoj situaciji fokus na mene. Vi zavlačite mene, zavaravate me, vrijeđate me. Vi se miješate u moj plan ili stojite na putu mojim potrebama. Ponekad je jedini unutarnji glas koji mogu čuti moj ego, koji glasno zagovara sve njegove važne potrebe i planove i prigušuje svaki drugi glas koji možda šapuće u meni.

Svi smo skloni sebe gledati kao glavnog glumca u drami koja se kovitla oko nas. Neki od nas vjeruju da se svo to žestoko djelovanje odvija prema scenariju koji smo sami napisali. Drugi to vide na obrnut način, glume žrtvu sila koje vrše pritisak na njihovo vlastito malo uporište. Unatoč očitim razlikama među njima, oba ova stava gledaju na život kao da se vrti oko zasebnog identiteta koji se nalazi u središtu jednog vrlo osobnog svemira.

Ali istina je drugačija. Niti smo mi toliko u središtu niti smo toliko neovisni. Zapravo smo povezani u ra- zličite vrste većih krugova i sustava, od molekularnih do društvenih, i ne kontroliramo brojne čimbenike koji imaju ulogu u oblikovanju našeg života. A najmanje od svega možemo očekivati da ćemo upravljati rasporedom prema kojem se odvija život. trud da odredimo brzinu i smjer svog života, ali ne trebamo reagirati na svako kašnjenje ili odstupanje kao da je to uskraćivanje, bilo da to znači uskraćivanje našem ja ili uskraćivanje od strane B-ga. U onim trenucima kad mi strpljenje ide od ruke, ja živim ovdje i sada, bez da se opirem stvarnosti, idem srednjim putem umjerenosti, ne naginjući k jednoj krajnosti da budem neaktivan i fatalist - jer na taj način negiram sile koje posjedujem, koliko god one ograničene bile - niti skrećem u drugu krajnost, u kojoj vlada nestrpljenje.

Učitelji musara potiču nas da razmišljamo o tim istinama, jer kad postignemo dublje razumijevanje svog mjesta u svemiru, ono će nam pomoći da izbjegnemo imati sve razrađeno kada stvari ne idu baš onako kako bismo željeli. Zašto bi sve trebalo ići onako kako mi želimo, ako uzmemo u obzir koliko smo mali i koliko je drugih planova i potreba uvijek uključeno? Kad uvidimo koliko smo integrirani u velike sheme koje čine i održavaju svijet, vidimo da se nalazimo usred velikih kotača koji se okreću i rijeka koje teku, a sve ih pokreću ruke koje nisu naše. Kakav god užitak ili bol doživjeli, naši se životi odvijaju u velikim ciklusima vremena, prostora i materijalnog, iako su nam oči često usmjerene toliko direktno pred nos da ne shvaćamo istinu te šire slike.

Iskreno, mi posjedujemo toliko malo kontrole nad toliko mnogo značajki svog života da uopće nema smisla da prolazimo kroz beskorisnu patnju kao da imamo kontrolu. I to je upravo ono što radimo kad skliznemo u nestrpljenje.

Važno je riješiti što zapravo jest u našoj vlasti, a što nije. A izvanredno je što nam je u oba slučaja bolje da budemo strpljivi - strpljivi sa stvarima koje su pod našom kontrolom i koje možemo mijenjati i strpljivi s onima koje to nisu.

Plodovi strpljenja

Strpljenje ne znači da postajemo pasivni. I dalje moramo ulagati istinski

U Talmudu ima priča o Ravu Preidi, koji je imao učenika koji je toliko sporo učio da nije mogao shvatiti lekciju ukoliko ga učitelj lekciji nije podučio četiri stotine puta. Jednog dana, dok je Rav Preida podučavao ovog učenika, netko je došao i rekao rabiju da mu trebaju njegove usluge kad završi s poučavanjem. Tog dana, nakon što je dovršio četiristoto ponavljanje, Rav Preida je upitao učenika je li shvatio lekciju, na što je učenik odgovorio da nije. "Zašto je danas drugačije nego inače?" upitao ga je učitelj, a učenik mu je odgovorio da je od trenutka kad je onaj čovjek došao razgovarati s Rav Preidom, postao rastresen, razmišljajući u sebi, "Uskoro će učitelj morati ustati i otići. . . Uskoro će učitelj morati ustati i otići. . ." Rav Preida je tada odgovorio: "Ako je tako, daj da te ponovo podučim lekciji." On je potom ponovio učenje još četiri stotine puta. Kad je završio, nebeski glas je zazvao Rav Preidu: "Koju nagradu želiš: da tvom životu bude pridodano četiri stotine godina ili da ti i tvoja generacija budete primljeni u Svijet-koji-će-doći." Odgovorio je, "tražim da moja generacija i ja zaslužimo Svijet-koji-će-doći." Na to je nebeski glas odgovorio: "Dajte mu oboje!"

Takvi su plodovi strpljenja.

(nastavak s 29. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna

Zahvalnost

HAKARAT HA'TOV

Probudi se za dobro i izrazi zahvalnost

Ben Zoma je znao reći: "Dobar gost kaže: 'Koliko se samo moj domaćin pomučio za mene! Pred mene je stavio toliko mesa, toliko vina, toliko kruha - sav njegov trud bio je samo za mene!' Loš gost kaže: 'Ma u čemu se moj domaćin pomučio za mene? Pojeo sam tek jedan komad peciva, tek jedan komad mesa, popio sam tek jednu čašu - sav je njegov trud bio za njegovo vlastito domaćinstvo!'"

Babilonski Talmud: B'rahot 58a

Psalam Zahvalnosti

Kličite od radosti Vječnom, sva zemljo.

Služite Vječnom s veseljem; dođite pred njega pjevajući. Znajte da je Vječni B-g.

On nas je stvorio, i mi smo njegovi; njegov smo narod i ovce paše njegove.

Uđite na njegova vrata uz zahvaljivanje, i u dvorove njegove s hvalom.

Zahvaljujte mu, blagosiljite ime njegovo.

Jer Vječni je dobar; njegova postojana ljubav traje zauvijek, i njegova vjernost kroz sve naraštaje.

Psalmi/Tehilim 100

Svetost

HEBREJSKI izraz za zahvalnost je hakarat ha'tov, što znači, doslovno, "prepoznavanje dobra." Dobro je već tu. Prakticirati zahvalnosti znači biti u potpunosti svjestan dobra koje je već vaše.

Ako ste izgubili posao, ali još uvijek imate svoju obitelj i svoje zdravlje, imate na čemu biti zahvalni.

Ako se ne možete kretati osim u invalidskim kolicima, ali vam je um oštar kao i uvijek, imate na čemu biti zahvalni.

Ako vam izgori kuća, ali još uvijek imate svoja sjećanja, imate na čemu biti zahvalni.

Ako ste na svojoj violini potrgali žicu, a imate ih još tri, imate na čemu biti zahvalni.

Što je u vašem životu dobro?

Kad se otvorite da iskusite osobinu zahvalnosti, jasno i precizno ćete otkriti koliko dobrog ima u vašem životu. Naravno, sve što vam nedostaje nedostajat će i dalje, i prilikom posezanja za zahvalnošću nitko ne kaže da biste trebali staviti ružičaste naočale kako biste prikrili te nedostatke. Prepreke prihvaćanju dobra također mogu biti vrlo stvarne, pogotovo kad je život rastrgan patnjom. Ali vrijedi se potruditi prakticirati zahvalnost, pogotovo stoga što je onaj tko ima najviše koristi onaj koji pati. Prepoznavanje dobra afirmira život, čak i više od toga, jer kad vidite dobro na svijetu, to vašem srcu daje slobodu da se vine u visine, da kliče i da pjeva pjesmu života.

Većina nas ima tendenciju toliko se usredotočiti na nedostatke u svom životu da jedva osjećamo dobro koje ih uravnotežuje. Ovu tendenciju pojačavaju oglašivači koji nas nastoje uvjeriti u to koliko smo zapravo nedostatni i koliko nam toga manjka, u nadi da ćemo svoje želje i potrebe pokušati ispuniti kupnjom nekog proizvoda ili nečeg drugog.

Nema kraja onome što nemamo, a ako se na to usredotočimo, tada su nam neizbježno životi ispunjeni beskrajnim nezadovoljstvom. Također je istina da, čak i ako smo svjesni svojih darova, skloni smo postati bezosjećajni prema onim finim stvarima koje daju začin našem životu, tako da nakon nekog vremena više niti ne vidimo da su one tu. Počinjemo uzimati dobro zdravo za gotovo. Međutim, kada je zahvalnost živa stvarnost koja je dobro utvrđena u našim srcima, mi neprestano osvježavamo svoju predodžbu tako da precizno zapažamo dobro koje nas okružuje. To je etos koji stoji iza drevne izreke koja pita: "Tko je bogat?" i potom odgovara: "Onaj koji se raduje u onome što mu je dodijeljeno."

■

Živite na taj način i odjednom ćete otkriti da želite zahvaljivati svemu ili svakome tko vam je pomogao, učinili to oni s namjerom ili ne. Zamislite molitvu zahvalnosti koja izvire na vašim usnama kada vam vozač u automobilu pored vas dozvoli da se uključite u promet bez da se buni ili kad ima struje da vam osvijetli sobu ili kad ima dovoljno hrane. Zahvaljivanje može postati voda koja napaja polja života.

Kada je zahvalnost dobro utvrđena i teče, to je znak srca koje je postalo ispravljeno i cjelovito. Zahvalnost ne može postojati uz nadmenost, ozlojeđenost i sebičnost. Hasidski učitelj Rebbe Nachman iz Breslova piše: "Zahvalnost se raduje uz svoju sestru sreću i uvijek je spremna zapaliti svijeću i prirediti zabavu. Zahvalnost ne voli osobito

(nastavak s 30. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna svetost stare pajdaše dosadu, očaj i uzimanje života zdravo za gotovo."

Zahvalni komu ili čemu?

Prema čemu i kome trebamo osjećati zahvalnost? U Tori, kada Mojsije dovodi pošasti na Egipat, on nije onaj koji je inicirao da se rijeka Nil pretvori u krv i da žabe pohrle iz rijeke. Njegov brat Aaron incira te pošasti. Srednjovjekovni komentator Raši objašnjava da je rijeka štitila Mojsija dok je bio djetešce, pa stoga on nije mogao poslati pošast na nju. B-g je Mojsija poučio važnu pouku o zahvalnosti: mi možemo iskazati zahvalnost čak i neživom.

Kad god bi Rabbi Menachem Mendel Morgenstern, Kotzker Rebbe, zamijenio dotrajale cipele novima, on bi stari par lijepo zamotao u novine i prije nego što bi ih odložio u smeće kazao bi: "Kako bih mogao samo tako baciti takav fini par cipela koji me tako dobro služio proteklih godina?" Isto tako sam se osjećao kad sam poklonio svoju staru Hondu koja je osamnaest godina tako pouzdano prevozila mene i moju obitelj.

Ima priča o učitelju musara Rabbi Eliyahu Lopianu, koji je razgovarao s nekim učenikom nakon molitve i u isto vrijeme slagao svoj talis (molitveni šal). Talis je bio velik pa ga je morao položiti na klupu da bi ga složio. Nakon što ga je složio, Reb Elyah primijetio je da je klupa prašnjava, pa je krenuo po ručnik kako bi očistio klupu. Učenik s kojim je razgovarao shvatio je što Reb Elyah radi i potrčao da mu uzme ručnik. Reb Elyah je podigao ruku. "Ne! Ne! Moram to očistiti sam, jer moram pokazati zahvalnost klupi na kojoj sam složio svoj talis. "

Dakle, ako iz ovih priča naučimo da možemo biti zahvalni rijekama, cipelama, automobilima i klupama, koji nam nesvojevoljno pomažu, koliko više možemo biti zahvalni ljudima koji imaju slobodnu volju i koji nam svjesno pomažu iz čiste dobrote svog srca? Ili tajnovitom izvoru iz kojeg su proizašli naši životi?

Kad je Lea, supruga patrijarha Jakova, rodila četvrto dijete, dala mu je ime "Jehuda", što znači "zahvalna sam." Naziv Židov potječe od imena "Jehudi", narod "Jehude", čime se otkriva da je zahvalnost sastavni dio bivanja Židovom. Ova ideja je potvrđena u molitveniku, gdje toliki broj molitava izražava zahvalnost B-gu za sve što imamo. Začudo, molitva B-gu, "Koji je dobar i čini dobro", koja je dio blagoslova nakon jela, uvedena je neposredno nakon propasti Bar Kochbine pobune i pada tvrđave Betar, u kojoj su tisuće ljudi bile pobijene od strane rimskih legija. Kad su posmrtni ostaci mučenika Betara konačno propisno sahranjeni, učenjaci su odredili kazivanje ovog blagoslova o B-žjoj dobroti, jer su dobrotu pronašli čak i u toj - možda osobito u toj - katastrofi.

To je njihova lekcija za nas.

U našem životu, Tora od nas traži da kažemo blagoslov za sve, od najobičnijih aktivnosti, poput jedenja, do najneobičnijih, poput trenutka kada ugledamo dugu ili ocean, koji nam pomažu da se usredotočimo i uvažavamo ono što bismo inače mogli uzeti zdravo za gotovo.

Lea je bila zahvalna B-gu što je dobila još jednog sina, a i naši se svakodnevni blagoslovi usredotočuju na B-žju darežljivost. Činjenica je, međutim, da se mnogim ljudima lakše zahvaliti B-gu nego priznati darove koje su primili od drugih ljudi. Ljudi su složeni i oni daju na tako zbunjujuće načine. To može jako otežati osjećaj zahvalnosti za njihove darove ili zahvaljivanje. Ali moramo biti pripravni zahvaliti se drugom ljudskom biću, čak i ako on ili ona nije učinio ništa posebno za nas. Zašto? Jer karakterna osobina zahvalnosti u svojim rukama ima ključ za otvaranje srca. To je uzvišena osobina duše i lijepa usmjerenost na nežive, ljudske i b-žanske dimenzije svijeta. Profinjena duša je zahvalna duša. ■