Je li šabat vrijedan smrtne kazne?

Ovog tjedna započinjemo s čitanjem knjige Vajikra. To je treća knjiga Tore i bavi se primarno onime što nazivamo 'žrtvama' ili 'prinosima'. Proteklih godina mnogo sam govorio o konceptu žrtvi pa ću to ovoga puta staviti sa strane.

Nastavno na tekst od prošloga tjedna, što je to u šabatu što metaforički garantira smrtnu kaznu? Drugim riječima, zašto se na onoga tko krši šabat gleda kao na onoga tko je promašio smisao života?

Razumijem zašto onaj tko ubije promašuje svrhu života. To je jasno. Ako ne cijeniš život do te mjere da si sposoban ubiti nekoga, tada ti život očigledno ništa ne znači. Shvaćam čak i preljub. Ako se prepuštaš sirovim strastima, bez osjećaja za dobro i zlo, tada propuštaš nešto vrlo važno.

Ali šabat?

Pa, evo mog osobnog razmišljanja o tome.

Moja supruga uvijek kaže da kada ne bi bilo šabata, ja nikad ne bih bio kod kuće. Iako je to pomalo pretjerano, ona ipak pogađa u suštinu stvari. Šabat je prisilna stanka za one poput mene koji nikada ne bi napravili stanku svojom voljom. Osobito u našem modernom svijetu povezanosti (čitaj: distrakcije), to je dan u koji provodim kvalitetno vrijeme sa svojom suprugom, djecom i prijateljima. Posramljen sam time što moram reći da je to često jedini dan u tjednu kada sjedim za večerom zajedno sa svojom obitelji. I prekrasno je imati dan kada ne moram ostati budan do kasno zbog

'hitnih stvari' koje me čekaju na mom kompjuteru, mobitelu ili na televiziji. U zimskim mjesecima, često mi se desi da zaspim već oko 7 navečer. Drugim riječima, to je poput povratka u djetinjstvo!

Međutim, više od svega, šabat je vrijeme za introspekciju. To je vrije- me kada je fokus na prisjećanju na to da je B-g stvorio svijet – i učinio je to sa svrhom. To je vrijeme kada mogu razmišljati o onome što mi je važno u životu i kuda želim ići – te najvažnije, zašto. Vrijeme je to u kojem se ponovno povezujem sa duhovnom srži svog postojanja koja se naizgled izgubi tijekom tjedna. Iznad svega, to je dan kada se povlačim od svojeg truda da kontroliram svoj svijet i podsjećam se da B-g vodi svijet sasvim dobro i bez mene.

Ukratko, judaizam vjeruje – a vidite da je to i moj stav – da je šabat apsolutno neodvojiv od usredotočenosti na ono što je u životu doista važno. Ne vjerujem da bih se, ja osobno, bez šabata toga sjetio.

Zato nam Tora teorijom smrtne kazne za kršenje šabata daje do znanja da čovjek kršenjem šabata ruši svoju sposobnost da postigne svrhu u životu.

Šabat šalom

■

Prevela Anja Grabar

"Govori sinovima Izraelovim, kada bilo koje ljudsko biće između vas prinese od sebe žrtvu B-gu od stoke, od goveda ili od ovaca i koza..."

Što to znači biti ljudsko biće? Jesmo li mi "društvene životinje" kao što Aristotel kaže? Misleće biće, prema Descartesu ("cogito ergo sum" –mislim, dakle jesam)? Knjiga Levitskog zakonika pruža nam dalekovidan odgovor na ovo pitanje, a također nam omogućuje i da bolje razumijemo duboko pogrešno shvaćen sistem prinošenja žrtava opisan u ovoj trećoj knjizi Biblije.

Levitski zakonik započinje B-žjim pozivom Mojsiju: "Govori sinovima Izraelovim, kada će bilo koje ljudsko biće (hebrejski: "adam") između vas prinijeti od vas žrtvu B-gu od stoke, od goveda ili od ovaca ..."

Upotreba riječi "adam" je zanimljiva. Zašto Tora koristi najuniverzalniji izraz za čovjeka, čime podsjeća na prvog čovjeka u povijesti, od kojega potječe svaki čovjek koji postoji? Ne samo da se čini da je izraz "adam" ovdje izvan konteksta, on čak nije niti potreban da bi se stih razumio.

U stvari Tora je puno prije Descartesovog zapažanja iznijela svoj prodoran uvid, "Ja žrtvujem, dakle jesam." Tora nas uči da je suština ljudskog bića, kako Židova tako i ne-Židova, njegova potreba - i njegova sposobnost - da žrtvuje.

Među svim B-žjim stvorenjima jedino ljudsko biće, svjesno svojih vlastitih ograničenja, razmišlja o svojoj vlastitoj smrtnosti. A budući da je "adam" svjestan bolne stvarnosti da će ga, bez obzira na to koliko jak, moćan ili sjajan bio, na kraju smrt pobijediti, njegova je jedina nada da se poveže sa bićem i ciljem većim od njega, koje je postojalo prije nego što se rodio i koji će postojati i nakon što on umre.

Većina ljudi sakuplja bogatstvo i materijalna dobra kako bi ih iskoristili za sebe, kako bi u njima uživali ovdje-i-sada. Ali smrtnost nas podsjeća da naša materijalna imovina u stvarnosti ne pripada nama; jednog ćemo dana biti prisiljeni ostaviti nju kao i cijeli svijet iza sebe.

Odatle pravi paradoks: samo oni predmeti koje posvetimo višem cilju, koje dajemo B-gu, Njegovom Hramu, Njegovim mjestima za učenje, sinagogama i školama, Njegovim domovima za bolesne, Njegovim utočištima za siromašne – samo ti su uistinu naši jer nas oni osposobljavaju da živimo i ponad našeg ograničenog životnog vijeka, možda za čitavu vječnosti. Samo ono što žrtvujemo je uistinu naše!

Židovska povijest i grad Jeruzalem proizlaze iz ove fundamentalne istine iz prvobitne B-žje zapovijedi Abrahamu da žrtvuje svog voljenog sina Izaka na brdu Morija, u današnjem Jeruzalemu poznatom kao Brdo Hrama. Izak je bio prva ola –žrtva paljenica. Naime, B-g je Abrahama podučavao da će njegova novootkrivena vjera postojati vječno kroz povijest jedino ako će on, Abraham, bio spreman posvetiti joj ono njemu najdraže, ironično, samu svoju budućnost.

Svojom spremnošću da učini tu žrtvu, Abraham je osigurao svoju vječnost. I pomoću prvobitne priče o Akeda, Biblija poučava da najzna- čajnije žrtve nisu naša materijalna dobra, već naše vlastito ja, naše vrijeme i trud, naš intelekt i naše jedinstvene sposobnosti. Osoba mora žrtvovati "mikem" od sebe. Dati djetetu ček kao poklon sigurno nije toliko vrijedno kao dati mu dar našeg vremena, naših misli i naših interesa. B-g Abrahama podučava i tome. B-g mu na kraju nalaže da ne ubije Izaka, već da mu omogući da ostane na životu, jer najveća žrtva koju možemo dati nije umrijeti za B-ga, već živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i željama. Izaka, nakon što je sišao sa žrtvenika, naši mudraci nazivaju ola temima, u potpunosti spaljena žrtva.

Raši (Francuska, 11. stoljeće) sugerira još jedan razlog za naizgled suvišni izraz "adam" u našem tekstu. Taj glasoviti biblijski komentator poučava da baš kao što Adam, prvo ljudsko biće, nikada nije žrtvovao ukradena dobra, budući da je sve na svijetu pripadalo njemu, tako je i nama zabranjeno žrtvovati bilo što ukradeno.

Možda nas Raši štiti od privlačne opasnosti svojstvene idealizaciji prinošenja žrtve. Mi možemo žrtvovati samo predmete ili karakteristike koje tehnički, pa makar i u užem smislu, pripadaju nama. Mi možemo žrtvovati samo na način i za cilj koji On zapovijeda. Tako nam knjiga Levitskog zakonika, iznoseći pojedinosti o žrtvama u Svetom hramu, pomaže da otkrijemo dublje učenje ne samo o tome što to znači biti Židov, već i o tome što to znači biti ljudsko biće.

Šabat šalom.

Prevela Tamar Buchwald