Boris mouravieff gnoza egzotericni ciklus by Bhaerava Kaala

Boris Mouravieff

GNOZA KNJIGA PRVA - EGZOTERIﾄ君I CIKLUS

Uﾄ窪NJE I KOMENTARI NA EZOTERIﾄ君U TRADICIJU ISTOﾄ君OG PRAVOSLAVLJA

Prijevod: Madhavii

Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. (I Korinćanima 2: 6 - 8)

Sadržaj UVOD ................................................................................................................... 6 PREDGOVOR ...................................................................................................... 10 UVOD AUTORA .................................................................................................. 14 PRVI DIO - ČOVJEK ............................................................................................... 18 POGLAVLJE I ....................................................................................................... 20 POGLAVLJE II ...................................................................................................... 28 POGLAVLJE III ..................................................................................................... 34 POGLAVLJE IV..................................................................................................... 42 POGLAVLJE V...................................................................................................... 48 POGLAVLJE VI..................................................................................................... 58 POGLAVLJE VII.................................................................................................... 70 DRUGI DIO - SVEMIR ............................................................................................ 78 POGLAVLJE VIII................................................................................................... 80 POGLAVLJE IX ..................................................................................................... 90 POGLAVLJE X ...................................................................................................... 98 POGLAVLJE XI ................................................................................................... 110 POGLAVLJE XII .................................................................................................. 118 POGLAVLJE XIII ................................................................................................. 130 POGLAVLJE XIV................................................................................................. 142 TREĆI DIO - PUT ................................................................................................. 154 POGLAVLJE XV.................................................................................................. 156 POGLAVLJE XVI................................................................................................. 166 POGLAVLJE XVII................................................................................................ 178 POGLAVLJE XVIII............................................................................................... 190 POGLAVLJE XIX ................................................................................................. 206 POGLAVLJE XX .................................................................................................. 216 POGLAVLJE XXI ................................................................................................. 238 POSTSCRIPTUM................................................................................................ 264

UVOD Ljudi koji se zanimaju za ezoterična pitanja vjerojatno su pročitali knjigu P.D. Uspenskog, izdanu posthumno od strane njegovog najbližeg rođaka, pod naslovom Fragmenti Nepoznatog učenja. 1 Ideje koje se nalaze u toj knjizi autor je prikupio od 'G'. 2 'G' je nagovijestio u tom tekstu što je osnova njegovog učenja: 'za dobrobit onih koji već znaju, reći ću, ako želiš, ovo je ezoterično Kršćanstvo.' 3 Zanimljivo je u ovim uvjetima da naslov govori o nepoznatom učenju. Kršćanska Ezoterična Tradicija se uvijek održala živom unutar određenih manastira u Grčkoj, Rusiji, i drugdje, i ako je istina da je ovo znanje bilo hermetički skriveno, ipak je njegovo postojanje bilo znano i pristup njemu nikad nije bio zabranjen onima ozbiljno zainteresiranima za ova pitanja. Ako neki odlomci knjige i ostavljaju dojam, u određenom smislu, sinkretičnog skupljanja iz različitih tradicionalnih učenja, 4 ja ne sumnjam da - u njihovoj suštini - sustav otkriven u fragmentima koji sačinjavaju djelo Uspenskog potječu iz otkrića koja su proizašla od onog Velikog ezoteričnog Bratstva na koje je Apostol Sv. Pavao aludirao u svojoj Poslanici Rimljanima. 5 Ovi fragmenti su prema tome izvučeni iz autentičnog izvora. Pa ipak - kao što je pravilno naznačeno naslovom - knjiga Uspenskog sadrži samo fragmente tradicije koja se, donedavno, prenosila samo usmeno. A samo proučavanje kompletne tradicije može dati pristup Otkrivenju. Moji vlastiti odnosi s Uspenskim, kojeg sam dobro poznavao, opisani su u članku časopisa Syntheses. 6 Ovdje moram ponovo potvrditi da iako je Uspensky imao žarku želju izdati svoju knjigu za svog života, uvijek je oklijevao to učiniti. Ja sâm sam čvrsto naglasio opasnost fragmentarnog objavljivanja, i nesigurnosti u izlaganju određenih suštinskih točaka. Činjenica da su Fragmenti objavljeni tek nakon smrti autora, više od dvadeset godina nakon što su napisani, podupire ove tvrdnje.

Fragments d'un enseignment inconnu, Paris, Stock, 1950. (U Potrazi za Čudesnim: fragmenti nepoznatog učenja, Metaphysica, Beograd, 2007.) 2 U Potrazi za Čudesnim. 3 Ibid. 4 Ibid. 5 Rimljanima 8: 28 - 30. 6 Woluwe-Saint-Lambert, Bruxelles, Izdanje Syntheses, broj 144 – studeni 1957. 6|

*** Učenje koje je ovdje predstavljeno direktno je izvučeno iz Istočne Kršćanske Tradicije: svetih tekstova, komentara napisanih oko tih tekstova, i posebno iz Dobrotoljublja koje je, iznad svega, isto učenje i disciplina, prenesena od strane potpuno ovlaštenih pojedinaca. Naći ćemo određene sličnosti između sadržaja ove studije i knjige Uspenskog, budući da su izvori dijelom isti, ali pažljivo pregledavanje i uspoređivanje će, iznad svega, pokazati nepotpun karakter te knjige - njene devijacije od doktrine. Svi znamo važnost dijagrama u Ezoteričnoj Tradiciji. Oni su uvedeni da omoguće prijenos ovog znanja kroz stoljeća usprkos smrti civilizacija. Greške u pozadini posebno važnog dijagrama 7 razotkrivene su u prethodno spomenutom članku u (časopisu) Syntheses. Što bismo drugo rekli o mjestu koje je dano čovjeku u dijagramu nazvanom 'Dijagram Svega živućeg'? 8 Nakon nekoliko razmatranja ciljajući na pokazivanje 'ništavnosti' čovjeka koji nije ezoterično evoluirao - čije je u Svemiru vrlo malo mjesto - u tom je umjetno kompliciranom dijagramu smješten na razinu Anđela i Arhanđela. To znači da je prikazan u Kraljevstvu Božjem - predstavljenom višim obrnutim 'L'-om - iako je Krist kategorički potvrdio da je ulazak u Kraljevstvo Božje zatvoren za one koji nisu nanovo rođeni. 9 Ovo drugo Rođenje je predmet i cilj ezoteričnog rada. Prema Novom Zavjetu 10, mjesto vanjskog čovjeka, čovjeka koji nije, do sad, proizveo plod; čije latentne sposobnosti se tek trebaju razviti, zapravo se nalazi na tom dijagramu između dva obrnuta 'L'-a, gdje on čini vezu između vidljivog i nevidljivog svijeta. Ima još nešto ozbiljnije: koncept mehaničkog-čovjeka ima za posljedicu njegovu neodgovornost. 11 Ovo je u direktnoj kontradikciji s doktrinom o grijehu, pokajanju i spasenju koji čine osnovu Kristovog učenja. *** Najveća iskrena vjera, ljudska inteligencija, i dobra volja, nisu dovoljne da spriječe pogreške i devijacije u svemu što dodiruje domenu Otkrivenja ali nije potpuno nadahnuto njime. Greške i devijacije Fragmenata svjedoče činjenici da knjiga nije napisana po nalogu, i pod kontrolom, Velikog ezoteričnog Bratstva. To znači da činjenice na kojima se temelji knjiga imaju fragmentarni karakter. U ezoteričnoj oblasti, svo fragmentarno znanje izvor je opasnosti. Djela antičkih pisaca, kao što su Sv. Irenej, Klement Aleksandrijski, i Euzebije 7

U Potrazi za Čudesnim. Ibid. 9 Ivan 3: 3. 10 Marko 4: 11. 11 U Potrazi za Čudesnim. 8

Cezarejski, koji su pisali o herezi prvih stoljeća naše ere, potvrđuju ovo. Mi učimo, na primjer, da su određene gnostičke škole, vidjevši nesavršenost stvorenog svijeta, i bez da traže razlog za postojanje ovih nesavršenosti, prečicom misli, skočile na zaključak kao što je nemoćnost Stvoritelja, Njegova nesposobnost, ili čak Njegova zla priroda. Tako je nepotpunost pravi izvor sve hereze. Samo ono što Tradicija zove Pleroma, što znači Punina, uključujući Gnozu 12 u svojoj cijelosti, nudi jamstvo protiv svih takvih devijacija.

Efežanima 3: 18 - 19; Didahe, passim; Sv. Klement Aleksandrijski, Stromata, passim, itd. 8|

PREDGOVOR Ezoterična učenja pomažu nam dati smisao evoluciji čovjeka i ljudskog društva. Ovo objašnjava rastući interes koji su ova učenja pobudila u kulturnim krugovima. Pa ipak, paradoksalno, mnogi Europljani koji se osjećaju povučenima u ova traganja okreću svoje oči prema ne-Kršćanskim Tradicijama: Hinduizmu, Budizmu, Sufizmu i drugim. Zasigurno bi bilo uzbudljivo usporediti ezoterično razmišljanje u ovim različitim sustavima, zato što Tradicija je Jedna, i tko god kopa duboko u ova učenja neće ostati nepogođen ovim suštinskim jedinstvom. Ipak onima koji žele ići dalje od čiste špekulacije, problem se pojavljuje u drugom svjetlu. Ova jedinstvena Tradicija bila je i još i sad je predstavljena u mnogostrukim oblicima, od kojih je svaka studiozno prilagođena mentalitetu i duhu ljudske grupe kojoj se njena Riječ obraća, te misiji za koju je ta grupa zadužena. Za Kršćanski svijet, najlakši način; najmanje težak način za dostizanje cilja, je slijediti ezoteričnu Doktrinu koja tvori osnovu Kršćanske Tradicije. Zapravo, misao čovjeka koji je rođen i oblikovan u srcu naše civilizacije, bio on Kršćanin ili ne, vjernik ili ateist, prožeta je s dvadeset stoljetnom Kršćanskom kulturom. Neusporedivo je lakše za njega da započne svoja proučavanja počevši od ovog okruženja, nego da se prilagođava duhu okruženja različitog od njegova vlastita. Transplantacija nije bezopasna, i obično daje hibridne proizvode. Mogli bismo dodati ovo: da sve velike religije koje su proizašle iz jedne Tradicije su poruke istine - otkrovenie istiny - a ipak svaka od njih obraća se samo dijelu čovječanstva. Samo Kršćanstvo je čvrsto obznanilo svoj ekumenski karakter od samog početka. Isus je rekao 'i propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima.' 13 Moć propovijedanja Svijetu, kao što je izraženo u ovoj izreci, viče nakon dvadeset stoljeća: Radosna Vijest, prvo predavana ograničenoj grupi učenika, otada se učinkovito širila po cijeloj zemlji. Ovo čudesno širenje je uslijed činjenice da Kršćanska Doktrina, u svom savršenom izražaju, cilja na opće uskrsnuće, dok druge doktrine, iako pripadaju Istini, suštinski ciljaju na individualno spasenje te su prema tome samo djelomična otkrivenja Tradicije. Prema tome ovo učenje je u temelju Kršćansko.

Matej 24: 14. 10 |

*** Kršćanska ezoterična Tradicija se temelji na Kanonu, Obredima, Menologiju, i zadnje na Doktrini. Ovo posljednje je zbir pravila, rasprava i komentara danih od strane doktora Ekumenske Crkve. Ovi su tekstovi u velikom dijelu sklopljeni u kolekciju nazvanu Dobrotoljublje. 14 Kao dodatak ovim izvorima, postoje izolirani spisi drugih antičkih i modernih autora, religijskih i sekularnih. Većina spisa Dobrotoljublja namijenjena je ljudima koji su stekli određenu ezoteričnu kulturu. Isto se može reći i za određene aspekte tekstova Kanona, uključujući Evanđelja. Mora se također primijetiti da, budući da su upućeni svima, ovi tekstovi ne mogu uzeti u obzir sposobnosti svake osobe. Biskup Teofan Zatvornik zbog toga, u svom predgovoru za Dobrotoljublje, inzistira na činjenici da bez pomoći nitko 15 ne može uspjeti u prodiranju u Doktrinu. Zbog toga također, zajedno s pisanim izvorima, ezoterična znanost čuva i kultivira usmenu Tradiciju koja oživljava Slovo. Istočno Pravoslavlje je znalo kako očuvati ovu Tradiciju netaknutom primjenjivanjem apsolutnog pravila Hermetizma u svakom pojedinačnom slučaju. Od generacije do generacije, sve od vremena Apostola, dovodila je svoje učenike do mističnog iskustva. Iako je hermetizam omogućio zaštitu gotovo dvadeset stoljeća, mora se reći da su se okolnosti sada promijenile. U sadašnjem trenutku povijesti, kao i u vrijeme Kristovog Dolaska, veo se djelomično podigao. Prema tome, za one koji žele napredovati dalje od knjiškog znanja, koje nikad ne ide izvan područja informacije; za one koji intenzivno traže pravi smisao života, koji žele razumjeti značenje misije Kršćana u Novoj Eri, mogućnost će postojati inicijacije u ovu božansku Mudrost, otajstvenu i skrivenu.' 16 *** Okrenuli smo se slavenskom tekstu spisa svaki put kad bi se činilo da značenje dano u drugim verzijama predstavlja određene nejasnoće. To je iz dva razloga. Prvi je taj što se prijevod na ovaj jezik napravio u doba još bogato svetim egzegezama, gdje je duh tekstova ostao blizak njihovom izvornom značenju. Drugi je ustaljena priroda jezika: slavenski jezici, ruski posebno, ostali su vrlo bliski staroslavenskom jeziku, jeziku koji je još uvijek u upotrebi u bogoslužju Pravoslavne religije u slavenskim zemljama. Što se tiče starosti slavenskog teksta, može se reći ovo: ona se generalno pridodaje Konstantinu Filozofu, bolje poznatom pod imenom Sv. Ćiril, i njegovom 14

Rusko izdanje izašlo je u 5 svezaka, objavljenih pod nadzorom Biskupa Teofana Zatvornika od strane Manastira Svetog Pantelejmona na Brdu Atos. 15 Podcrtano u originalnom tekstu. 16 I Korinćanima 2: 6 - 8. 11 |

bratu Sv. Metodu, obojica učeni Grci iz Soluna koji su znali slavenski jezik savršeno. I tako, došavši u Korsun Taurski (Chersonese of Tauric) , Sv. Ćiril je našao u devetom stoljeću da su Evanđelja već napisana na ovom jeziku. Prema tome, beskrajno je vjerojatno da su ona bila napisana u periodu kad su forme ostale žive - kako je iskazao Apostol Sv. Andrija, koji je podučavao Kršćanstvo u Rusiji u prvom stoljeću naše Ere. 17 Stalnost jezika jednako je važan čimbenik ako se čovjek hoće vratiti na izvorni smisao danog teksta: poznato je da je ustaljena priroda koptskog jezika omogućila Champollionu, počevši od liturgijskih formula ovog jezika, da utemelji ekvivalenciju između koptskih spisa i egipatskih hijeroglifa. Staroslavenski jezik je ostao živ i podvrgnut je manjim modifikacijama u odnosu na original: obredne formule su posebno čvrsti dokaz ove činjenice. To je razlog zašto slavenski tekst Novog Zavjeta, kao i spisi antičkih autora prevedeni na taj jezik, imaju osobitu važnost za tražitelja danas.

Slavenski tekst se također često citira u sljedećim djelima: Neviđeno Ratovanje, Rani Oci Dobrotoljublja i Spisi iz Dobrotoljublja- eng. prevoditelj i izdavač. 12 |

13 |

UVOD AUTORA Homo sapiens živi uronjen u svoj svakodnevni život do točke gdje zaboravlja sebe i zaboravlja kamo ide; pa ipak, bez da to osjeća, on zna da smrt sve prekida. Kako možemo objasniti da su intelektualac koji je došao do čudesnih otkrića i tehnokrat koji ih je iskoristio, ostavili izvan polja svojih istraživanja završetak naših života. Kako možemo objasniti da znanost koja sve iskušava i svašta zahtijeva ostaje međutim indiferentna na enigmu otkrivenu pitanjem smrti? Kako možemo objasniti zašto se Znanost, umjesto da ujedini svoje napore sa svojom starijom sestrom Religijom da bi riješila problem Bivstvovanja - što je također i problem smrti - u stvari njoj suprotstavila? Bilo da čovjek umire u krevetu ili na međuplanetarnom brodu, ljudsko se stanje nije ni najmanje promijenilo. Sreća? Ali naučeni smo da sreća traje samo dok traje Iluzija… i što je ova Iluzija? Nitko ne zna. Ali ona nas potapa. Kad bismo samo znali što je Iluzija, tad bismo znali suprotno: što je Istina. Ova Istina bi nas oslobodila ropstva 18. Kao psihološka pojava, je li Iluzija ikad podvrgnuta kritičkoj analizi temeljenoj na najsuvremenijim pronalascima znanosti? Ne čini se da je tako, a ipak ne može se reći da je čovjek lijen i da ne traga. On je strastveni tražitelj… ali propušta suštinsko; zaobilazi ga u svojem traganju. Ono što nas začuđuje od samog početka je što čovjek miješa moralni napredak s napretkom tehnike, tako da se razvoj znanosti nastavlja u opasnoj izolaciji. Sjajan napredak koji je došao od tehnologije suštinski nije promijenio ništa u ljudskom stanju, niti će išta promijeniti, zato što djeluje samo na polju svakodnevnih događaja. Iz tog razloga on dodiruje čovjekov unutrašnji život samo površinski. Ipak od vrlo davnih vremena znalo se da se suštinsko nalazi unutar njega, ne izvan njega. *** Općenito se slažemo u mišljenju kako je čovječanstvo došlo do važne prekretnice u svojoj povijesti. Kartezijanski duh koji je uništio skolastičku filozofiju je sad u povratku ostavljen iza. Logika povijesti zahtijeva novi duh. Razvod između tradicionalnog znanja, čiji je povjerenik religija, te stečenog znanja, ploda znanosti, prijeti steriliziranjem Kršćanske civilizacije koja je izvorno tako bogata obećanjima. 18

Ivan 8: 32. 14 |

Ipak, nenormalno je vjerovati da je Znanost po svojoj prirodi suprotstavljena Tradiciji, i mora se čvrsto naglasiti da Tradicija ne uključuje bilo kakva nastojanja suprotstavljena Znanosti. Naprotiv, Apostoli su predvidjeli čudesan razvoj znanosti. Tako slavna formula Sv. Pavla: Vjera, Nada, Ljubav 19, sumira ogroman program evolucije za čovjekovo znanje. Ako proučimo ovu formulu u odnosu na njen kontekst 20 vidimo da su prva dva pojma privremena, dok je treći trajan. Prema Apostolu bila je primjerena za epohu u kojoj je izražena 21, i njeno je značenje moralo vremenom evoluirati. To se dogodilo baš kako je predvidio Sv. Pavao. Znanost, i znanje u općem smislu - pozvano je da zamijeni Vjeru i Nadu, koje su definirale granice onoga što je dostupno mentalitetu epohe kad je on učio - od tad su upoznale izvanredan razvitak. On stoga dodaje: 'A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.' 22 Eto kako je opisan prijelaz sa Vjere na Znanje. Sv. Pavao zatim specificira da ovo zadnje, iako neophodno u evoluciji, nije konačno stanje, jer je po prirodi nepotpuno. Dodaje da kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. 23 Ono savršeno je Ljubav, koja u sebi ujedinjuje dostignuća svih vrlina, svih proročanstava, svih otajstava, i svog Znanja. 24 Sv. Pavao inzistira na ovome i završava rekavši: težite za Ljubavlju. 25 Putem združenih napora tradicionalne znanosti, temeljene na Otkrivenju, to jest, na Vjeri i Nadi, te stečene Znanosti, domene pozitivnog znanja, čovjek se može nadati ispunjenju programa koji je izdao Sv. Pavao, te naposljetku steći Ljubav u njenom cjelovitom značenju. Jedan od razloga ove knjige je razviti postulate tradicionalne Znanosti, tako da se izvedu njihove poveznice sa pozitivnom Znanošću. Autor je uvjeren da samo sinteza ove dvije grane znanja sada može riješiti problem čovjeka, i da o ovom rješenju ovisi rješenje svih drugih suvremenih problema.

I Korinćanima 13: 13. Ibid. 1-12. 21 'Sad' kaže Sv. Pavao, stih 13. 22 Ibid. stih 11. 23 Ibid. stih 10. 24 I Korinćanima 13: passim. 25 I Korinćanima 14:1. 20

15 |

*** Prema Tradiciji, ljudska evolucija, nakon dugog prethistorijskog perioda, nastavlja u izmjeni tri ciklusa: Ciklus Oca, koji povijest samo nepotpuno poznaje; Ciklus Sina, koji sad dostiže svoj kraj, i posljednje Ciklus Duha Svetoga, kojem sad prilazimo. Antropologija prati pojavu vrste Homo sapiens fossilis do četrdeset tisuća godina unatrag od sadašnje epohe. Život je tada karakterizirao matrijarhat koji je iskočio iz sustava kolektivnog braka. Prije aproksimativno četrnaest tisuća godina, pojavom vrste Homo sapiens recens, režim matrijarhalnog plemena postupno je ustupio mjesto režimu patrijarhalnog plemena, karakteriziranog poligamijom. To je zasigurno bio napredak, iako je ovaj sustav još uvijek bio obilježen zvjerstvom. U tom su sustavu žene bile u uvjetima živog roblja, a ipak su ova drevna nastojanja opstala dugo vremena. Aristotel svjedoči ovome kad opisuje stav dobrostojećih klasa prema pitanju žene. Rekao je da su oni držali legitimne žene da bi začeli građane prema zakonu, kurtizane za užitak, i konkubine za svakodnevnu upotrebu. Ovakav koncept ostavlja malo mjesta za Ljubav. Isus je uveo u ljudske odnose nešto praktično nepoznato prije Njega. Zakon džungle: 'oko za oko, zub za zub' 26, zamijenio je novom zapovjedi: 'ljubite jedni druge' 27. Ovo je prouzrokovalo revoluciju u odnosima između muškarca i žene: u društveni život je uvedena Ljubav. 'Roblje' prethodnih vremena sad je zadobilo građanska prava, iako zasigurno ne potpuno niti odmah. Međutim, načelo obostranog izbora u ljubavi se utemeljilo. To je bilo pojavljivanje romantike. *** Romantika, kojom je Kršćansko društvo izražavalo načelo obostranog izbora, dostiglo je svoj klimaks u Srednjem vijeku. Usprkos opadanju od tada je poznato, i unatoč sadašnjim težnjama da se vratimo na regresivne oblike odnosa među spolovima, ipak ostaje priznat ideal našeg društva. Je li točno, prema tome, govoriti o smrti romantike? Tiho se pojavljuje revolucija koja će zamijeniti slobodnu romancu, obilježje svojstveno Kršćanskom dobu, sa singularnom romancom karakterističnom za doba Svetog Duha. Oslobođena robovanja prokreaciji, ova romanca sutrašnjice pozvana je da zacementira nerazdjeljivo jedinstvo između strogo polarnih bića, jedinstvo koje će osigurati njihovu

26 27

Knjiga Izlaska 21: 24; Ponovljeni zakon 19: 21; Levitski zakonik 24: 20. Ivan 13: 34, 15: 12; I Ivanova 3: 11. 16 |

integraciju u njedra Apsoluta. Kao što Sv. Pavao kaže: 'Ipak, u Gospodinu - ni žena bez muža, ni muž bez žene!' 28 Vizija takve romance progonila je najviše umove tisućama godina. Nalazimo je u platonskoj ljubavi, temelju singularne romance u mitovima o Androginom čovjeku; o Orfeju i Euridici; o Pigmalionu i Galateji… To je težnja ljudskog srca, koje plače u tajnosti zbog svoje velike usamljenosti. Ova romanca čini temeljni cilj ezoteričnog rada. Ovdje je ta ljubav koja će sjediniti čovjeka s onim bićem koje je jedinstveno za njega, Sestru - ženu, slavu muževu, kao što će on biti slava Božja. 29 Ušavši u svjetlo Tabora, više ne dvoje, nego jedno pije na fontani prave Ljubavi, preobraziteljice: pobjede nad Smrću. Ljubav je Alfa i Omega života. Sve drugo ima samo sekundarnu važnost. Čovjek se rađa s Alfom. Namjera ovog djela je pokazati put koji vodi prema Omegi. Boris Mouravieff

28 29

I Korinćanima 11: 11. I Korinćanima 11: 7. 17 |

PRVI DIO - ČOVJEK

18 |

19 |

POGLAVLJE I (1) Pozitivna filozofija proučava čovjeka općenito: apstraktnog čovjeka. Ezoterična filozofija se bavi čovjekom kakav on jest: istraživač je predmet svog vlastitog proučavanja. Polazeći od tvrdnje da je čovjek nepoznat, njegov cilj je učiniti samog sebe sebi poznatim - kakav jest, i kakav bi mogao postati pod određenim uvjetima. Konačna namjera pozitivne znanosti je ista u načelu, ali su napori dijametralno suprotni. Polazeći iz centra, pozitivna znanost se proširuje, specijalizira, i tako divergira prema periferiji. Na granici svaka točka stvara zasebnu disciplinu. Ezoterična znanost polazi od mnogostrukosti i različitosti na periferiji dostupnoj našim čulima, i pomiče se prema središtu. Ona teži sveobuhvatnoj sintezi. Metoda ezoterične znanosti je ista kao ona pozitivne znanosti: promatranje, kritična analiza danih promatranja, te stroga dedukcija iz utvrđenih činjenica. Usprkos ovoj istovjetnosti metoda, postoji razlika u primjeni zbog osobne naravi velikog dijela ezoteričnog rada. To ne dopušta uvijek demonstracije rezultata specifičnih životnih iskustava, niti dozvoljava javnu raspravu o njihovoj valjanosti. Zato primjenjujemo ovu metodu ovdje sa jednako strogom objektivnošću, ali u suprotnom smjeru: u pozitivnoj znanosti uvažavamo postulat ako ga ne možemo opovrgnuti; ovdje bismo opovrgnuli nešto ako ne nađemo činjenice ili fenomene koji to potvrđuju. (2) U Zapadnoj civilizaciji unutrašnji život pojedinca, sa svim svojim bogatstvom, protjeran je ka sporednoj ulozi u življenju. Čovjek je toliko zapleten u mreže mehaničkog života da nema vremena stati niti ima sposobnost pažnje koja je potrebna da preokrene svoje mentalno gledanje prema sebi samom. Tako čovjek provodi svoje dane apsorbiran od strane vanjskih okolnosti. Velika mašina koja ga vuče okreće se bez prestanka, i zabranjuje mu da se zaustavi zbog opasnosti da bude zgnječen. Danas kao jučer, i sutra kao danas, on se brzo iscrpi u mahnitoj trci, gonjen u pravcu koji na posljetku ne vodi nikamo. Život od njega protječe gotovo neviđen, brz kao zraka svjetlosti, te čovjek pada progutan i još uvijek udaljen od sebe.

20 |

(3) Kada zatražimo nekoga tko živi pod ovim konstantnim pritiskom suvremenog života da okrene svoje mentalno gledanje prema sebi, on obično odgovori kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih vježbi. Ako inzistiramo i on pristane, u većini slučajeva reći će da ne vidi ništa: Magla; Tmina. U rjeđim slučajevima promatrač će reći da percipira nešto što ne može definirati jer se to stalno mijenja. Ovo zadnje promatranje je pravilno. Sve se zapravo unutar nas neprestano mijenja. Malen vanjski šok, ugodan ili neugodan, sretan ili nesretan, je dovoljan da da našem unutarnjem sadržaju različit izgled. Ako nastavimo ovo unutrašnje promatranje, ovu introspekciju, bez predrasuda, brzo ćemo konstatirati, ne bez iznenađenja, da naše 'Ja', na koje smo tako jako ponosni, nije uvijek isto sebe, 'Ja' se mijenja. Kako ovaj uvid postaje jače definiran, postajemo svjesniji da u nama ne živi jedan čovjek nego mnogi, svaki sa svojim ukusom, svojim težnjama, i svaki se trudi postići svoj vlastiti cilj. Odjednom unutar nas otkrivamo cijeli svijet pun života i boja koji smo do sad gotovo u potpunosti ignorirali. Ako dalje nastavimo ovo iskustvo, brzo ćemo biti u mogućnosti razlikovati tri toka u tom životu koji se neprekidno kreće: jedan čini vegetativni život instinkta, tako reći; jedan čini životinjski život osjećaja; te posljednji koji čini ljudski život u pravom smislu riječi, karakteriziran mišljenjem i govorom. To je skoro kao da u nama žive tri čovjeka, zapleteni zajedno na neobičan način. Tako počinjemo cijeniti vrijednost introspekcije kao metode praktičnog rada koji nam omogućava da upoznamo sebe, i da uđemo u sebe. Kako postepeno napredujemo, postajemo jasnije svjesni stvarne situacije u kojoj se nalazimo. Unutrašnji sadržaj čovjeka analogan je posudi sa željeznom piljevinom u pomiješanom stanju kao rezultat mehaničkog djelovanja. Svaki šok koji posuda primi uzrokuje pomicanje čestica željezne piljevine. Na taj način stvaran život ostaje skriven za čovjekovo biće uslijed konstantne promjene koja se događa u njegovu unutrašnjem životu.

Sl. 1.

21 |

Pa ipak, kao što ćemo vidjeti kasnije, ova besmislena i opasna situacija može biti promijenjena na način da bude korisna. Ali ovo zahtijeva rad; svjestan i održavan napor. Introspekcija je iznijela nemilosrdne rezultate u povećanoj unutrašnjoj senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost zauzvrat povećava opseg i učestalost pokreta kad god je željezna piljevina uznemirena. Kao rezultat, šokovi koji prije nisu bili primjećivani sad će izazvati žive reakcije. Ovi pokreti, zbog svog stalnog pojačavanja, mogu stvoriti trenje između čestica željeza tako snažno da nam se jednog dana može činiti da unutar nas gori unutrašnja vatra.

Sl. 22

Ova vatra ne smije ostati bezazlen plamen. Niti je dovoljno da ona uspavano tinja pod pepelom. Živa i jarka vatra jednom upaljena mora se dalje održavati voljom da se profini i kultivira senzitivnost. Ako se to nastavi na ovaj način, naše stanje može biti promijenjeno: toplina plamena će započeti proces fuzije unutar nas. 30

Sl. Sl. 33

Marko 9: 49; I Korinćanima 3: 11 - 13; I Petrova 1: 7, 4: 12. 22 |

Od ovog trenutka pa na dalje, unutrašnji se sadržaj više neće ponašati kao gomila željezne piljevine: formirat će blok. Tada daljnji šokovi više neće izazivati unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to činili prije. Došavši do ove točke on će zadobiti čvrstoću; ostat će on sam usred kušnji kojima ga život izlaže. Ovo je perspektiva onih koji proučavaju ezoteričnu znanost. Ali da bismo došli do opisanog stanja, moramo se od početka riješiti svih iluzija o nama samima, bez obzira kako nam bile drage; ovakva iluzija, ako se tolerira na samom početku, rast će na putu, tako da će patnja i dodatni napor biti neophodni da je se riješimo kasnije. Dokle god čovjek nije dostigao točku fuzije, kao posljedica će njegov život biti lažno postojanje, jer će se on sam mijenjati iz trenutka u trenutak. Budući da se ova mijenjanja pojavljuju kao rezultat vanjskih šokova koje on gotovo nikad ne može predvidjeti, također će biti nemoguće za njega da unaprijed predvidi točan način na koji će su mijenjati iznutra. Prema tome on će živjeti podređen događajima kako se oni pojavljuju, stalno zaokupljen konstantnim 'krpanjem'. Zapravo će ići prema nepoznatom, pod milošću slučaja. Ovakvo stanje stvari, u Tradiciji nazvano Zakonom Nepredvidivosti ili Zakonom Slučaja, je - za čovjeka kakav on jest - glavni zakon pod čijom vlašću vodi svoje iluzorno življenje. Ezoterična znanost navodi mogućnosti i sredstva kojima čovjek sebe može osloboditi ovih zakona. To nam pomaže da započnemo novi i svrhovit život; prvo da postanemo logični sa samima sobom, i na kraju da postanemo gospodarom sebe. Ali da se učinkovito započne ovaj put, potrebno je prvo jasno vidjeti situaciju kakva ona jest. Parabola pronađena u najstarijim izvorima omogućuje nam da dobijemo jasnu sliku ovoga, te da zadržimo to stanje na pameti. To je parabola o Kočiji. Slika predstavlja karakteristike čovjeka kočijom. Fizičko tijelo je prikazano kočijom samom; konji prikazuju senzacije, osjećaje i strasti; kočijaš je skup intelektualnih značajki, uključujući i razum; osoba koja sjedi u kočiji je gospodar. U normalnom stanju, cijeli sistem savršeno radi: kočijaš čvrsto drži uzde u rukama i vodi konje u smjeru koji je pokazao gospodar. Međutim, stvari se ne događaju ovako u ogromnoj većini slučajeva. Kao prvo, gospodar je odsutan. Kočijaš ga mora pronaći i onda pričekati njegovu želju. Sve je u lošem stanju: osovine nisu podmazane i škripe, kotači su loše namješteni; držalo se opasno ljulja; konji, iako plemenite rase, su prljavi i neuhranjeni; konjska oprema je iznošena i uzde nisu čvrste. Kočijaš spava, njegove ruke su pale na koljena i jedva drži uzde koje mu mogu iskliznuti u svakom trenutku. Kočija međutim nastavlja ići naprijed, ali to čini na način koji ne sluti na dobro. Napuštajući cestu, kočija se kotrlja niz strminu tako da sad gura konje, a oni je ne mogu zadržati. Kočijaš je pao u dubok san i ljulja se u sjedalu riskirajući da ispadne van. Očigledno takvog kočijaša čeka tužna sudbina.

23 |

Ova slika pokazuje izrazito prikladnu analogiju sa stanjem većine ljudi, i vrijedna je da se uzme kao objekt meditacije. Ipak, spas može doći. Drugi kočijaš, prilično budan, može prolaziti istim putem i ugledati kočijaša u njegovoj nesretnoj situaciji. Ako nije u velikoj žurbi, mogao bi stati i pomoći kočijašu koji je u nevolji. Prvo će pomoći konjima zadržati kočiju da ne otkliže niz strminu. Zatim će probuditi uspavanog vozača i zajedno se s njim potruditi da vrati kočiju natrag na put. Posudit će stočnu hranu i novac. Također bi mogao dati i savjet u vezi brige za konje, adrese konačišta i popravljaonice kočija, te uputiti na cestu koju treba pratiti. Bit će na kočijašu koji je primio pomoć da profitira, vlastitim naporima, iz dobivene pomoći i informacija. Od sad pa nadalje će njegova dužnost biti da dovede u red sve stvari, otvorenih očiju, da prati stazu koju je napustio. On će se prije svega boriti protiv sna, jer ako zaspe opet, i ako kočija opet napusti cestu i opet se nađe u istoj opasnosti, ne može se nadati da će mu se sreća nasmiješiti i drugi put; da će drugi kočijaš prolaziti baš u tom trenutku na tom mjestu te mu ponovno priskočiti u pomoć. (4) Vidjeli smo da nas vježbanje introspekcije vodi jako brzo do konstatacije da se naš unutrašnji život mijenja skoro svakog trenutka. Čovjek se, međutim, trudi da ima redovan kontinuitet ideja, i da bude dosljedan u svojim akcijama jer život od njega zahtijeva da ostavlja takav dojam. On ne može izbjeći ovu potrebu bez velike teškoće. Njegova dana riječ, dogovorena obaveza i izrečen zavjet vežu ga usprkos svim neprekidnim promjenama koje je upravo otkrio unutar sebe: promjene koje mu objašnjavaju pozadinske uzroke njegovih teškoća, njegovih unutrašnjih i vanjskih konflikata, te mnogih neuspjeha koji su obilježili njegov život. Čovjek što je moguće više reagira protiv ovog stalnog pritiska poteškoća i obaveza koje ga tlače. Što se tiče promjena unutar njega, on ih obično kompenzira instinktivnim reakcijama: fiksnim stavom prema svakoj situaciji. On po svaku cijenu želi barem izgledati logičan sa samim sobom i izgledati kao gospodar vlastitog djelovanja. Tako da, kad god mu se dogodi neočekivana sreća ili nepredviđeni uspjeh, on pokušava uvjeriti svoj krug prijatelja - a indirektno uvjeriti sebe - da on nije uopće iznenađen; da je davno predvidio slijed činjenica, te da je sve isplanirano unaprijed. U slučaju neuspjeha on baca krivnju na druge, na događaje, te na okolnosti općenito. Trenje između čestica željezne piljevine proizvodi neugodnu senzaciju u nama i zbog toga osjećamo da se toga trebamo riješiti. Kretanje željezne piljevine prestaje kad pronađemo rješenje i tako se štitimo od primljenog šoka. Pronalazak krivca će nam omogućiti ovo olakšanje. Kao rezultat, čini se kako je

24 |

čovjek stalno zauzet unutarnjim krpanjem, koje vremenom postaje gotovo u potpunosti automatsko unutar njega. (5) U ovoj se situaciji moramo zapitati kako možemo definirati ove unutrašnje promjene? Što je to što se mijenja? Govoreći o sebi, čovjek kaže: 'ja'. Ovo je možda najtajnovitiji i najmanje definiran izraz u ljudskom jeziku. Govoreći o svom tijelu, čovjek govori u trećem licu, što je ispravno. Kada govori o svojoj Duši, također govori u trećem licu. Time potvrđuje da on nije ni tijelo ni duša. Iako se na prvu ovo čini paradoksalno, to je tako uobičajeno da se može primijeniti na većinu ljudi. Pa ipak, ako čovjek nije niti tijelo, niti Duša, što je onda Čovjek? Što je to 'Ja' koje osjeća unutar sebe - i kojem tako teško pokušava dati barem izgled racionalnog kontinuiteta? To nisu, ispravno govoreći, ništa drugo nego čestice željezne piljevine, čija se relativna pozicija jednih prema drugima stalno mijenja, a koje u svom zbiru predstavljaju naše 'Ja' unutar nas. Ovo 'Ja' nije konstantno; zauzima mnoštvo različitih aspekata, pa ipak to je isto 'Ja' s kojim čovjek, po rođenju na Zemlji, evoluira u životu. Ne samo da ovo isto 'Ja' nije konstantno ni trajno, već je također i mnogostruko, s obzirom da je svaki od tri čovjeka koji koegzistiraju u nama, o kojima smo već govorili, jednako tako sastavljen subjekt. Tako da je naše 'Ja' skup mnoštva malih 'ja' od kojih je svako relativno samostalno i ima tendenciju da djeluje na svoj način. To je priroda našeg 'Ja', legija. Sad se može dati točan odgovor na pitanje: tko je čovjek? On je Ličnost. Drugim riječima, on je Mr. X, identificiran s mentalnim organizmom koji živi u njemu, koji ne nudi ništa - ili premalo - stabilnog; koji se mijenja prema primljenim utiscima - ugodnim ili neugodnim - pa čak i u slučaju fizičkih udaraca. Isus kaže: 'pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.' 31 Tko to može učiniti? Samo onaj tko je svladao svoje instinktivne i životinjske reakcije, te posljedično ostvario dominaciju nad mehaničkim premještanjem čestica piljevine. Kod primitivnog čovjeka prevladava formula: 'oko za oko, zub za zub' 32; njegov cilj je očuvati anarhične reakcije piljevine. Ali ostati isti nakon što te se udarilo i u stanju unutrašnjeg mira postojano okrenuti drugi obraz, moguće je samo za istinskog gospodara samog sebe. Sveto pismo daje brojne primjere koji ukazuju na hitnu potrebu da čovjek postane gospodar sebe.

31 32

Matej 5: 39; Luka 6: 29. Knjiga Izlaska 21: 24; Ponovljeni zakon 29: 2. 25 |

(6) Da bi se to postalo potrebno je proučavati strukturu naše Ličnosti. U ovom slučaju, kao i u svim drugim, to nam omogućuje Znanje. Vratimo se slici tri čovjeka koji koegzistiraju u čovjeku. U stvari, to su tri glavna toka naših mentalnih života: intelektualni, emotivni i instinktivno motorički. Otprilike i bez razgraničavanja - kasnije će se vidjeti zašto - ova tri toka odgovaraju našim mislima, našim osjećajima, našim osjetima i senzacijama. Centri gravitacije svakog od ova tri načina našeg mentalnog života su smješteni, posebice, u mozgu, u srcu i u trbuhu. Pojmovi se ne trebaju uzimati doslovno. U trenutku u kojem jedan od tri centra primi impuls, druga dva - iako sudjeluju u njemu - obično poprimaju pasivan stav, tako da onaj koji u tom trenutku usmjerava akciju govori u ime cijele Ličnosti, i predstavlja čovjeka u cijelosti. Kasnije, ovo stanje stvari će biti istraženo detaljno. Za sad, pokušajmo učvrstiti ove ideje uz pomoć dijagrama koji će se postupno dopunjavati, u nastavku našeg proučavanja, te će biti razvojni instrument za ovaj rad.

treći kat

glava - mozak

drugi kat

prsa - srce

križa - trbuh

prvi kat

Sl. 4

Ova tri centra, koji predstavljaju tri toka koji ispunjavaju naš mentalni život, imaju svaki dvostruku funkciju: recepciju i ekspresiju. S ove točke gledišta, sustav je izvrsno zamišljen; svaki centar u vlastitoj domeni savršeno zadovoljava potrebe čovjekova unutrašnjeg i vanjskog života. Imajmo na umu da je teorija o funkcijama i lokaciji mentalnih centara samo dogovor u smislu da su to centri gravitacije. Mislimo uglavnom glavom, ali ne isključivo. Jednako je sa srcem, u koji lociramo naš emotivni centar. Motorički centar upravlja instinktivnim životom kao i kretanjem i svim mentalnim aktivnostima: njegovo djelovanje je prema tome razdijeljeno kroz tijelo. Iz 26 |

razloga koji će biti jasan kasnije, mi ga svrstavamo na 'prvi kat', koji odgovara križima i trbuhu. (7) Ljudska Ličnost, ovaj stalno - promjenjivi zbir željezne piljevine, nije namijenjena neaktivnosti. Istinito je suprotno; mentalno tijelo je organizam stvoren da igra predodređenu ulogu, ali obično nije zaposlen za ovu svrhu. Razlog tome je što ga koristimo kao stranci, bez da ga poznamo, bez da smo ga proučavali, i bez da smo ga razumjeli. Za svakoga od nas, ezoterično izučavanje počinje upravo proučavanjem sadržaja, strukture, i funkcije Ličnosti. Hajdemo točno definirati mentalne funkcije tri centra: - Intelektualni Centar registrira, misli, kalkulira, kombinira, istražuje itd.; - Emotivni Centar ima u svojoj domeni osjećaje, kao i profinjene senzacije i strasti; - Motorički Centar upravlja sa pet osjetila, akumulira energiju u organizmu preko svojih instinktivnih funkcija, te svojim motoričkim funkcijama upravlja potrošnjom ove energije. Motorički centar je od sva tri centra najbolje organiziran. Dok druga dva centra nisu ni završena niti organizirana prije postepenog rasta i razvoja djeteta, motorički centar je potpuno funkcionalan od začeća. On je prema tome najzreliji i najorganiziraniji. Također je, tako reći, najmudriji, iako i on griješi. Suprotno, druga dva centra nas stavljaju u najozbiljnije teškoće. Anarhistični su, često prelaze jedan drugom u domenu, i u domenu motoričkog centra na takav način da on postaje neorganiziran. Zapravo, mi nemamo ni čiste misli ni čiste osjećaje: niti su naše akcije čiste. Sve u nama je pomiješano i zapleteno, često svim oblicima konsideracije koje dolaze ili iz intelektualnog centra, zamagljujući čistoću naših osjećaja svojim kalkulacijama, ili iz emotivnog centra, koji zamračuje kalkulacije intelektualnog centra. Zbog ovoga, osim ako nismo prethodno duboko proučavali strukturu naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu, ili ga navesti da izroni iz svog stanja neprekidne anarhije i svoje duboke bešćutnosti. Tražitelj može po ovome učenju regulirati i podesiti taj organizam. Ne postoji ni jedan drugi način za postizanje cilja osim rada na sebi putem promatranja sebe.

27 |

POGLAVLJE II (1) Jednostavne ideje je najteže dokučiti. Izmiču nam jer iznimna složenost naših umova čini da sve kompliciramo. Samo su jednostavne ideje i formule važne u životu. Razmotrimo sad odnos između ovih pojmova: znati, i razumjeti. Možemo znati bez razumijevanja, ali ne možemo razumjeti bez znanja. Iz toga proizlazi da je razumijevanje znanje kojemu je dodano nešto što se ne može izmjeriti. Dotičemo se problema koji je jednostavan, ali u isto vrijeme može izazvati velike teškoće. Prebacujemo se sa znanja na razumijevanje prema mjeri u kojoj asimiliramo znanje. Kapacitet za asimilaciju ima svoje granice: čovjekov kapacitet da sadržava razumijevanje razlikuje se od osobe do osobe. Ovaj problem se tiče onoga što nazivamo bićem osobe. To je jedan od osnovnih pojmova ezoterične znanosti. On ima nekoliko razina. U terminu koji nas zanima ovdje, biće je predstavljeno kapacitetom osobe za asimilaciju. Znanje je svugdje široko rasprostranjeno. Ipak, ono je izvanjsko za nas. Razumijevanje je unutar nas. Ako prelijevamo sadržaj boce u čašu, ona će moći sadržavati samo količinu jednaku svom kapacitetu. Bilo što više će se preliti. To je upravo ono što se događa s nama. Mi smo sposobni razumjeti samo u granicama našeg kapaciteta da sadržavamo razumijevanje, unutar našeg bića. Isus je rekao Svojim učenicima: 'Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.' 33 Da bismo bili sposobni evoluirati, u ezoteričnom smislu tog izraza, moramo iznad svega drugoga stalno nastojati da povećamo svoje biće, da mu povisimo razinu. (2) Evanđelja ne koriste posebnu terminologiju. To je jedan od razloga njihove popularnosti: pristupačni su svima. Kršćanska Ezoterična Tradicija slijedi njihov primjer i trudi se izbjeći specijalan rječnik: to bi uzrokovalo dodatne teškoće prilikom slijeđenja puta koji je i sam dovoljno težak. Spisi kreću od načela da ako se potrudimo duboko o njima razmisliti, sve može biti izrečeno bez potrebe da se pozivamo na nove riječi. Unatoč tome, potrebno je jasno definirati značenje riječi koje se upotrebljavaju. 33

Ivan 16: 12. 28 |

Prije svega, moramo pobliže odrediti što Tradicija smatra za Svijest i njene izvedenice. U modernom jeziku kao i u filozofskoj literaturi pridodajemo različita značenja riječi svijest; nekad je označena dodatnim atributima. Pokrivamo, na primjer, izraze kao što su 'nad -svijest' ili 'kozmička svijest', itd. U ezoteričnoj znanosti dajemo najveće značenje izrazu Svijest: ono što dotiče božansku ravan. Biskup Teofan Zatvornik, jedan od najpriznatijih komentatora, je rekao: 'Put prema savršenstvu put je prema Svijesti.' On stoga ne pridodaje sadašnje karakteristike značenju riječi 'Svijest'. Mi ne posjedujemo Svijest. Ono što nazivamo sviješću samo je jedna od njenih izvedenica, ali to je jedino što je čovjeku dostupno po rođenju od žene. 34 Sve u svemu postoje četiri razine svijesti: Svijest - nazvana „apsolutnom“ - i njene tri izvedenice: apsolutna Svijest svijest istinskog ‘Ja’ budna svijest podsvijest Sl. 5

Počevši odozdola, imamo na prvom stupnju podsvijest. Ovo je sumračna svijest koju imamo npr. za vrijeme spavanja, gdje ona kontrolira organizam neometano. Ovo podsvjesno upravljanje određenim funkcijama naših tijela nastavlja se i za vrijeme budnog stanja. Domena podsvijesti je golema i jako malo o tome je istraženo. Nekad je tumačimo tako kao da je u podsvijesti sve ono što ne ulazi u budnu svijest. Ne pripisujemo joj samo reflekse i opće funkcije instinktivnog života, što je ispravno, nego također i munjevite ideje koje dolaze iz viših sfera i koje nazivamo neodređenim izrazima kao što su: intuicija, šesto čulo itd., što je pogrešno. Razlog tome je što mi smatramo budnu svijest, ponekad nazivanu čistom svijesti, vrhuncem svijesti. Ezoterična znanost međutim razlikuje dvije razine svijesti više od budne svijesti. Njih nemamo po rođenju niti ih zadobivamo uobičajenom edukacijom ili uputama. Ali one mogu biti dostignute rezultatom posebnih napora koji su pravilno usmjereni. Prva viša razina je svijest o sebi: alternativno zvana svijest istinskog 'Ja'. Iznad toga, postoji razina Svijesti - u punom smislu te riječi.

Matej 11: 11. 29 |

Od dna prema vrhu možemo definirati četiri razine drugim terminima, kako slijedi: 1) Podsvijest je sumračna svijest tijela. Njena sila ne ovisi o kulturalnoj razini pojedinca. Često uviđamo da jednostavna ili primitivna bića imaju mnogo jaču svijest tijela nego intelektualci. 2) Budna svijest je dnevna svijest Ličnosti. Ostavivši patološke slučajeve po strani, njen opseg i bogatstvo razvija se s kulturalnim razvojem pojedinca: to je subjektivna svijest 'Ja'. 3) Svijest istinskog 'Ja' jest svijest Individualnosti, drugačije opisana kao objektivna svijest individualnog 'Ja'. 4) Svijest je apsolutna svijest: svijest Apsoluta. (3) Vratit ćemo se na pitanje Svijesti kasnije, kad ćemo biti bolje opskrbljeni da osjetimo i razumijemo pravo značenje ove riječi. Što se tiče svijesti istinskog 'Ja', sad možemo formirati određenu ideju o tome, čak u pasivnom obliku. Znamo je kao jedinu nepromjenjivu točku koja postoji u nama, skrivena iza ličnosti koja se neprestano mijenja; uvijek vučena bujicom naših misli, naših osjećaja, naših strasti ili senzacija, koje prolaze kroz nju i upliću cijelog čovjeka u nepromišljena djela koja će on sam kasnije osuđivati. Ova nepromjenjiva točka je nepristran Sudac u nama koji prosuđuje naša vlastita djela; Sudac čiji je meki glas često prikriven unutrašnjom bukom ili događajima. Iako slab i pasivan, ovaj neizmjerno malen oblik svijesti istinskog 'Ja' je uvijek pravedan i objektivan. Doktrina o grijehu i našoj odgovornosti za vlastita djela ne bi imala značenje ako nas, kad bismo došli licem u lice s iskušenjem, svijest istinskog 'Ja' ne bi upozorila na opasnost. S druge strane, ta prisutnost u nama je ono što nam omogućuje da se razvijamo ezoterično u najdubljem smislu koji je, kao što smo već vidjeli, evolucija prema Svijesti. Zbog toga što se istinsko 'Ja' ne manifestira u čovjeku kakav je rođen osim u pasivnom obliku, taj unutarnji Sudac ne izgovara svoju presudu osim gdje ličnost sama ne podloži svoja djela njegovoj procjeni.

(4) U suvremenom životu, kontakt s istinskim 'Ja' je izniman slučaj. Čovjek se, međutim, pretvara da je 'Ja' , kao da je sposoban djelovati na razini svijesti odgovarajućoj tome 'Ja' čije bi karakteristike posjedovao: karakteristike kao što su sposobnost prosuđivanja posljedica vlastitih djela, konstantno vježbanje 30 |

vlastite volje, sposobnost djelovanja, i vladanje prikladno biću koje je u skladu sa sobom. Objektivno razmatranje činjenica bi bilo dovoljno da dokaže lažnost ovih pretvaranja. Promotrimo, na primjer, način na koji se obvezujemo na obećanja. Jasno je da ona nisu uvijek održana. Ako su ispoštovana, to je često po cijenu borbe sa samima sobom. U stvarnosti, mi ne djelujemo na razini svijesti koja odgovara istinskom 'Ja', nego na razini budne svijesti, koja je 'Ja' od Ličnosti. Identificiramo se s ovim 'Ja', bez obzira koje stajalište predstavlja. Njegova nestabilnost tako oblikuje naše stavove. U danom trenutku, malo 'ja' ili grupa malih 'ja' od kojih je sačinjena Ličnost odlučuju o nečemu, i djeluju. Onda ono napravi mjesto za drugo malo 'ja', ili za drugu grupu malih 'ja', koje ne odobrava poduzeto djelovanje i njegovu posljedicu. Promjene uzrokovane dolaskom na scenu različitih kombinacija unutar Ličnosti ponekad mogu biti tako radikalne - posebno ako smo djelovali pod utjecajem određene strasti, nasilnog osjećaja, ili na temelju pogrešne kalkulacije - da nam se čini kao da je stranac djelovao na našem mjestu. Ne prepoznajemo sebe u većini ovakvih odluka, zbog kojih gorko žalimo. (5) Prema tome postoji znatna pukotina između onoga što si čovjek velikodušno pripisuje, a to su kvalitete istinskog 'Ja', i onog što je zapravo njegovo. Još uvijek je dostizanje svijesti koja odgovara ovom istinskom 'Ja' u polju mogućnosti, nade, kao što je rekao Apostol Pavao. A prije nego što ono za što se čovjek pretvara da već posjeduje može postati njegovo, čovjek mora ostvariti veliku količinu svjesnog rada na sebi. (6) Dokle god čovjek ostaje siguran u sebe, unatoč svim dokazima, to je više i dalje zadovoljan sobom, to više nastavlja živjeti u apsurdu i nedosljednosti, držeći svoje želje i iluzije za stvarnost. On mora proći kroz ozbiljnu propast i moralni kolaps, koje oboje mora zapaziti i prihvatiti bez nastojanja da ih prikrije. Tek tada počinjemo istraživati, i tek tada pronalazimo povod za rad na sebi, i tek tad stječemo snagu potrebnu da to činimo. Ovo je istina za cijeli svijet. Postoji samo jedna iznimka: oni pravedni, za koje je ovakav rad radost; pošto su pravedni, za njih nije potrebno da prođu takvu propast. Ali tko je među nama pravedan? Tko je, uopće, dobre vjere? Na ovaj ili onaj način mi smo svi pokvareni. Iako nam svakodnevno iskustvo pokazuje suprotno, čovjek o sebi misli da je biće od nekakvog značaja. Ovo mišljenje je posljedica pomanjkanja naše prosudbe. Zapravo, svi mi smo u istom čamcu. Iako su one drugačije, za svakog od nas algebarska suma naših 31 |

kvaliteta i naših mana je približno ista. Ne smijemo imati pogrešne iluzije: iznos ove sume nije velik. On je infinitezimal, i kao takav teži nuli, što je Smrt. Stvoriti jedinstvo iz ovog 'infinitezimala', bazirano na skrivenim sposobnostima za koje se pretvaramo da ih zapravo posjedujemo, je ono što ezoterična znanost očekuje od onih koji je proučavaju. Ona ih na početku smatra bolesnim ljudima na koje se odnosi princip koji je navijestio Isus: 'Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!' 35 (7) Problem stvaranja jedinstva od sebe, praktički počevši od ničega, navodi nas da ponovno istražimo pitanje bića, ali na malo drugačiji način. Ono djeluje, da iskoristimo jezik Alkemičara, putem transmutacije, transformacije našeg lažnog postojanja - čija vrijednost nije ništa više nego potencijalna - u istinsko postojanje. Ovo se događa kroz realizaciju tog potencijala. To se događa progresivnim povišenjem razine našeg bića. Ovaj rad se obavlja u etapama prema točno određenom programu. Prepoznajemo četiri različite razine bića, povezane s četiri razine svijesti: viša razina bića i tri niže razine.

Sl. 6

Kao i sa sviješću, viša razina bića počiva na nižim razinama. Najniža od svih razina pripada svakom živućem tijelu, ali proširuje se na širokoj skali vrijednosti. Određene životinje, posebice među višim sisavcima, dotiču sljedeću višu razinu, onu od ljudi. Tako da, većina sisavaca može imati i ima slikovito predočenje objekata i fenomena, funkciju koja temeljno pripada nižoj razini ljudske budne svijesti. Ali oni ne mogu ići dalje od toga; nemaju sposobnost generalizacije po kojoj čovjek oblikuje svoje predodžbe. 35

Matej 9: 12; Marko 2: 17; Luka 5: 31. 32 |

Treća razina bića, koja odgovara svijesti istinskog 'Ja' , je ona ezoterično razvijenog čovjeka, ispravno zvanog živim: to jest, onih koji su postigli trajno, stabilno istinsko 'Ja'. Na kraju četvrta razina odgovara savršenom ili potpunom čovjeku: onom koji je svojim ezoteričnim razvojem stigao do vrhunca evolucije moguće u uvjetima našeg planeta. (8) Pitanje bića je blisko povezano s problemom moći. Već smo ukazali na to da čovjek koji u sebi nema ništa osim nestabilnog, promjenjivog i lažnog 'Ja', nema - i nikad ne može ni imati - kontinuitet u idejama ili ponašanju. Zbog toga ne može djelovati. Već smo uspostavili odnos koji postoji između pojmova: znati i razumjeti. Sad nam je vrijeme da uspostavimo odnos između pojmova: znanje i djelovanje. Obično objašnjavamo neuspjeh u pokušajima da djelujemo kao posljedicu nedostatka volje. To nije točno. Nije niti volja, niti, da budemo točniji, intenzitet želje ono što nedostaje u ovim slučajevima; da budemo precizni nedostaje biće, koje bi nam omogućilo prvo da razumijemo znanje koje smo stekli, i da tako postignemo moć koja daje pristup djelovanju. Lanac bi bio predstavljen kako slijedi: (pasivni oblik) znanje -biće - razumijevanje

(aktivni oblik) biće -razumijevanje -djelovanje

Stjecanje znanja je relativno jednostavno, kao što smo rekli. Stjecanje bića je ono što je znatno teže. Ali biće je točno ono što nas vodi prema razumijevanju i iz toga prema djelovanju. Ova formula ostaje ista u svakoj sferi i domeni.

33 |

POGLAVLJE III (1) Ličnost nalazimo između tijela i Duše. Iako je vezana za oboje, općenito je više vezana za ovo prvo. Također smo već zaključili da 'Ja' o kojem pričamo svaki dan odgovara Ličnosti, znanoj po imenu. Pitanje s kojim se suočavamo dalje je kako možemo znati što je Ličnost sama po sebi? Zasigurno je osjećamo unutar nas. Svjesni smo njenih stavova, njenih želja, i njenog djelovanja; ali nismo sposobni da je predočimo. Razmišljanje o sebi izaziva određenu sliku; obučenog tijela, ili lica koje se trudi biti dostojanstveno i šarmantno. Ova slika je samo refleksija Ličnosti. Ako želimo istražiti ovo zadnje, moramo prodrijeti dublje, i samo će nam introspekcija omogućiti da otkrijemo njeno pravo lice. Introspekcija nas vodi da otkrijemo kako unutar nas postoji nekakva mala 'nebula'. To je nematerijalno, ili gotovo takvo, ali je nadareno sposobnošću doživljavanja i mišljenja, osjećanja emocija, i djelovanja. Izvježbana i održana pažnja omogućuje nam da zaključimo kako je ova 'nebula' pokretna: nekad je pronalazimo u mozgu, a nekad se spusti u srce i nekad u solarni pleksus. Nakon što se dogodi nasilan utisak - na primjer nakon nekog ogromnog straha - ona se može pomaknuti prema dolje kroz čitavo tijelo u stopala. U takvim slučajevima, sve se odvija kao da je ona napustila opće upravljanje tijelom, kojim vlada kad je smještena u mozgu, sa svrhom da djeluje samo na lokalnom planu, u refleksima sasvim elementarne prirode. Kada je emocija prošla, ova 'nebula' se ponovno penje u viši dio glave. Tada kažemo da je osoba došla natrag k sebi. Suvremeni čovjek ipak, brinući se više pitanjem izgleda nego bića, uhvaćen u okolnosti, uvijek odsutan od sebe - ili padajući za vrijeme svoje tromosti u zadovoljstvo drijemanja - više ne može osjetiti pulsiranje života unutar sebe. Da bi ostvario tako fundamentalno otkriće, mora učiniti napor, mora vježbati, i mora prakticirati unutarnje promatranje. (2) Ličnost mnogo više ovisi o fizičkom tijelu nego što to obično priznajemo. Lokalizirana i prilično oštra bol dovoljna je da pošalje sve naše plemenite ideje i sve naše profinjene osjećaje u pozadinu svijesti. S druge strane, kada je neka osoba sposobna vladati svojom boli i nastavlja hladnokrvno s poslom, takvo držanje se smatra junačkim, jer takvo ponašanje otkriva izuzetan karakter. Prisna ovisnost Ličnosti o fizičkom tijelu, u kojem prebiva i funkcionira, vodi logično do zaključka da ona mora djelovati kroz tijelo da bi ga istražila, proučila i na kraju utjecala na njega. Zato sve mentalne vježbe zahtijevaju fizički 34 |

trening. Princip je opći; njegova primjena međutim varira i ovisi o metodi ezoteričnog učenja. U ovoj zapravo psihološkoj metodi, fizički trening je smanjen na apsolutni minimum, ali ne možemo u potpunosti bez njega. Ograničit ćemo se sad na davanje dovoljno informacija - ako ih se slijedi - koje nam omogućuju da riješimo prvi problem fizičkog treninga: naći najprikladniji položaj tijela za ove mentalne vježbe. Tisućljetna iskustva govore da samo jedan položaj ostvaruje ovu potrebu. Ostavljajući detalje postrani, položaj mora postavljati glavu, vrat i kralješnicu u jednu ravnu liniju - i ta linija mora biti vertikalna. Osim u određenim posebnim slučajevima koji svaki zahtijeva druge precizne upute, ovo pravilo se mora strogo uzeti u obzir bilo da stojimo ili sjedimo. Prije nego što započnemo mentalne ili psihološke vježbe, moramo otkriti položaj i dobro se upoznati s njim. Za Zapadnjake koji vježbaju kod kuće, najpraktičniji način je da sjednu na tvrdo sjedalo 25 do 35 centimetara visoko, prekriženih nogu, bolje desna preko lijeve, dlanovi ispruženi i gledaju prema dolje na koljenima. Ovo je jedna od mnogih varijanti položaja tradicionalno zvanog položaj mudraca. Evo nekih dopunskih naznaka: mišići moraju biti potpuno opušteni, glava visoko i ramena prirodno gurnuta unazad, struk zaobljen na takav način da, gledano iz profila, kralješnica predstavlja blagu konveksnost prema naprijed. Oči mogu biti ili otvorene ili zatvorene; u početku je bolje ostaviti ih zatvorenima, jer ako ih se ostavi otvorenima bez posebnog treninga, jako brzo se umaraju te ometaju vježbu. Moramo se truditi da postižemo ovu pozu dnevno i redovito. Redovitost treniranja, i izbor fiksiranog vremena za vježbu, potrebni su uvjeti. Nastojanja naglašavaju sama sebe, kaže ezoterični zakon; a opet: ritam deset puta povećava rezultate. Ipak se ne smije prebrzo napredovati. Zato druga tradicionalna izreka kaže: 'požuri polako'. Jednom kad se ovi uvjeti ispune, položaj se mora prakticirati ujutro prije doručka, za početak maksimalno dvije ili tri minute. Trajanje se mora polako ali progresivno produživati, uvijek u ovisnosti prema izrečenim uvjetima da se mora ostati potpuno nepokretan, uključujući i oči, za vrijeme cijele vježbe. Javlja se pitanje: Po kojem kriteriju ćemo znati trenutak kada smo pronašli položaj mudraca? Odgovor jednostavnim riječima je: po osjećaju odmorenosti. Zadržavanje ispravnog položaja na četvrtinu sata daje osjećaj odmorenosti koji sati neprekidnog spavanja ne mogu dati. Jednom kad je položaj otkriven, i ne prije toga - pothvat koji, ovisno o pojedincu, može zahtijevati tjedne ili mjesece - možemo započeti vježbe čiji cilj je postići osjećaj 'nebule'. Mora se pojasniti da je jedinica mjere vremena individualna i varira, posebno s godinama. Ova osnovna jedinica za svaku osobu je interval između dva otkucaja srca kad je tijelo opušteno. Mora se steći unutrašnja memorija ove jedinice, ovog otkucaja srca, jer je ritam ezoteričnih vježbi uvijek reguliran u skladu s tim. 35 |

Prve vježbe rade se na sljedeći način: udiši za vrijeme četiri otkucaja srca, drži dah četiri otkucaja srca, zatim izdiši jednako za vrijeme četiri otkucaja srca. Ovaj pokret se mora izvoditi usklađeno, bez naglih promjena. Može se javiti drhtanje; konstantno ustrajanje u vježbi će ga kasnije eliminirati. Isto je ako se pojavi jaka uznemirenost. S druge strane, ako se osjetimo nekako bolesno, čak i ako je to samo blaga hladnoća ili vrućica, vježbanje se mora prekinuti. Što se tiče rezultata, on varira u svom pojavljivanju u svakom individualnom slučaju: kod nekih se postiže gotovo odmah; kod drugih na kraju dugog perioda treniranja. Ali onaj tko postigne rezultat lako, može ga jednako tako lako izgubiti, dok će ga onaj tko ga postigne pomoću održavanog rada čvrsto posjedovati. (3) Prvi osjet 'nebule' obično dolazi za vrijeme treće faze vježbe, to jest, za vrijeme izdisanja. Osjeća se da prolazi grkljanom i kroz cijelu štitnu žlijezdu. Senzacija je ugodna. Nadalje, ako se 'nebula' može osjetiti od vrha glave dolje do srca i ispod, učenik će znati da je učinio veliki korak naprijed. (4) Osjećati 'nebulu' u sebi je već mnogo, ali to je tek prvi korak. Gore smo rekli da, sa određenim svojstvima, je to Ličnost koju osjećamo u sebi na taj način. Na mentalnom planu, 'nebula' misli, osjeća, djeluje i mijenja se neprestano, ipak direktno njeno osjećanje daje mutnu impresiju mase nalik oblaku amorfnog svojstva. Ova impresija je pogrešna. Ličnost je organizam. Kao takva, ima strukturu. Ali nama ta struktura promiče jer je niti poznajemo niti proučavamo. Naša pažnja je konstantno bila zaokupljena vanjskim činjenicama i događajima, te mehaničkim reakcijama koje oni izazivaju u nama. Prvi pokušaji unutrašnjeg promatranja su nas već doveli do toga da razlikujemo tri središta mentalnog života, predstavljena trima centrima (Sl. 4). Mora se razumjeti da ova tri centra nisu fizičke točke ili organi, locirani na točno određenim mjestima u našim tijelima. Oni su po prirodi više centri gravitacije za svaki od tri toka našeg mentalnog života. Čak ni ovo nije potpuno točna definicija. Na primjer, motorički centar aktivno sudjeluje u svim fizičkim i mentalnim pokretima. Kad misao inicira pokrete u nama, motorički centar je prisutan i regulira motorički element fenomena. Isto je za osjećaje, strasti, senzacije itd. Tako otkriće učinjeno intelektualnim centrom uz pomoć motoričkog centra, odmah se javlja posljednjem, tada se šalje emotivnom centru, gdje izaziva odgovarajuće reakcije. To slanje može se također vršiti i drugačijim redoslijedom. Tako je Arhimed, ponesen radošću otkrića principa koji 36 |

nosi njegovo ime, trčao kroz grad Sirakuzu vičući: 'Eureka!': misao; emocija; pokret. To pokazuje da tri mentalna centra koji obuhvaćaju, reguliraju i izražavaju život naše Ličnosti, i također grade njenu strukturu, nisu autonomna. Ustrajna introspekcija će nam kasnije omogućiti da konstatiramo kako je svaki od tri centra podijeljen na dva dijela: pozitivni i negativni. Normalno ova dva dijela djeluju u savezu jedan s drugim: jer oni su u stvari polarizirani kao dupli organi tijela, koji udvostručuju istu funkciju ili sudjeluju u istom poslu u isto vrijeme; naše ruke na primjer. Ta podjela centara, refleksija univerzalne polarizacije, dozvoljava im da uspostave usporedbu: da razmotre obje strane problema koji im je upućen. Pozitivni dio svakog centra gleda - moglo bi se reći u glavu, a negativni dio u rep ovih problema. Centar kao cjelina konstruira prikladnu sintezu i izvodi svoje zaključke, nadahnut konstatacijom koju je napravio svaki od dva dijela. Primjer je proces kritičke analize. Zbog toga je potpuno pogrešno smatrati da imena ovih dijelova označuju dobrotvornu ili štetnu ulogu ovisno o tome jesu li pozitivni ili negativni. Ovi izrazi ne znače nikakvo prosuđivanje vrijednosti - ništa više nego konstatacija pozitivnog i negativnog naboja na elementarnim česticama. Ako razmatramo funkcioniranje motoričkog centra, možemo opaziti da su ovi dijelovi neodvojivi jedan od drugoga; u svojoj strukturi kao i u djelovanju. S određenom rezerviranošću možemo reći da pozitivni dio ovog centra odgovara skupu instinktivnih funkcija psiho -fizičkog organizma čovjeka, a njegov negativni dio motoričkim funkcijama. Drugim riječima, motorički centar je u punom smislu te riječi upravitelj naših tijela: on mora ujednačiti energije koje akumulira svojim pozitivnim dijelom s onima koje se troše njegovim negativnim dijelom. Ova simetrija - ova polarnost - se nalazi i u druga dva centra. Konstruktivne i kreativne ideje se rađaju u pozitivnom dijelu intelektualnog centra. Ali negativni dio procjenjuje ideju, mjeri ju, tako reći. Na temelju ove funkcionalne polarnosti taj centar, kao cjelina, prosuđuje. Isto je s emotivnim centrom, djelovanje negativnog dijela suprotstavlja se pozitivnom dijelu, koje ga istovremeno dopunjuje, na primjer dopuštajući centru kao cjelini da razlikuje ugodno od neugodnog. Međutim ne smijemo zloupotrebljavati sposobnosti negativnih dijelova. Ovo negativno zloupotrebljavanje je stvarna opasnost. Slučaj je očigledan što se tiče motoričkog centra, ipak ovdje fizička iscrpljenost djeluje kao kontrola, intervenirajući da bi se zaustavilo prekomjerno trošenje energije. Kad se dođe do drugih centara, zloupotreba negativnih dijelova zauzima mnogo podmuklije oblike, što povlači za sobom mnogo ozbiljnije posljedice za naše umove kao i za naša tijela. Tako negativni dio intelektualnog centra hrani ljubomoru, mišljenje nakon učinjenog, licemjerje, sumnju, podmuklost, itd. Negativni dio emotivnog centra prima sve neugodne utiske i služi kao vozilo za negativne emocije, za koje je lepeza vrlo velika, pružajući se od melankolije do mržnje. Imat ćemo priliku ući 37 |

dublje u problem negativnih emocija. Njihova destruktivna uloga je generalno nepoznata, ali predstavlja jednu od najvećih prepreka ezoteričnoj evoluciji.

Sl. 7

Struktura svakog centra nije ograničena na dva odjela: pozitivni i negativni; svaka polovica je dalje podijeljena na tri sektora. To je učinjeno na takav način da ako bi prijašnji dijagram bio upotpunjen na ovaj način izgledao bi kako je prikazano ispod:

Sl. 8

U svakom centru zbog toga postoji jednaka količina na pozitivnoj i negativnoj strani; jedan sektor svakog centra posjeduje karakteristike tog centra 38 |

u čistom stanju. U intelektualnom centru su sektori koji su čisto intelektualni pozitivni i negativni; u emotivnom centru sektori koji su čisto emotivni - pozitivni i negativni; u motoričkom centru sektori koji su čisto motorički - pozitivni i negativni. Osim čistih sektora nalazimo i mješovite dijelove koji su, tako reći, predstavnici druga dva centra. U svom skupu sektori su: Za intelektualni centar: 1) čisti intelektualni 2) emotivno-intelektualni

pozitivni i negativni

3) motoričko-intelektualni

Za emotivni centar: 1) čisti emotivni 2) emotivno-intelektualni

pozitivni i negativni

3) emotivno-motorički

Za motorički centar: a) pozitivni dio

1) čisti instinktivni 2) instinktivno-intelektualni 3) instinktivno-emotivni

b) negativni dio

1) čisto motorički 2) motoričko-intelektualni 3) motoričko-emotivni

Sl. 9

Sve skupa postoji osamnaest sektora, koji u svom skupu oblikuju strukturu Ličnosti. Zahvaljujući ovom sustavu, ni jedan od tri centra - patološki slučajevi isključeni - ne može djelovati na čisto autonoman način. Preko sektora koji predstavljaju dva druga centra, cijeli sustav se kreće suglasno. Prolazi neizgovoreno, međutim, da je sudjelovanje dvaju centara u radu drugoga uvijek obojano karakterom ovog zadnjeg. Kao što možemo vidjeti, sustav centara je složen ali savršeno odgovara svim potrebama. Omogućava nam da zamijetimo sve psiho -fizičke elemente Svemira, da reagiramo na tako primljene utiske, da shvatimo pojmove, i da razvijemo složene operacije. (5) Proučavanje strukture Ličnosti omogućuje nam da se pozabavimo problemom koji igra veliku ulogu u ezoteričnoj znanosti, onim o tipovima čovjeka. Ako je istina da svaki čovjek na neki način predstavlja poseban faktor u svemiru, nije manje istina da se tipovi čovjeka ponavljaju. Tipovi čovjeka se

39 |

ponavljaju čak mnogo češće nego što se obično vjeruje. U stvari, ne postoji ih mnogo, već samo tri osnovna tipa. Ovi tipovi se razlikuju prema prevlasti jednog od tri mentalna centra u Ličnosti: čovjek koji je pretežno intelektualan; koji misli, kalkulira i istražuje; čovjek koji je emotivan iznad svega; koji je sentimentalan, umjetnički, romantičan; zadnje čovjek od akcije. U Doktrini ih nazivamo kako slijedi: - čovjek broj 1 - je onaj kojemu mentalni centar gravitacije boravi u motoričkom centru; - čovjek broj 2 - je onaj kojemu centar gravitacije leži u emotivnom centru; - čovjek broj 3 - je onaj kojemu centar gravitacije leži u intelektualnom centru. Čovjek koji je rođen od žene mora pripadati jednom od ova tri temeljna tipa, kojima pripada cijelo čovječanstvo, bez obzira na rasu, kastu ili klasu. Ovo je zakon Prirode. To nije dano čovjeku da bi on od toga pobjegao i da bi se mijenjao mušičavo iz jednog tipa u drugi. Međutim, vidjet ćemo da postoje i drugi tipovi, superiorni trima temeljnim tipovima. Ali osim u iznimnim slučajevima, čovjek ne može pripadati jednom od ovih viših tipova po rođenju. Njihovo stvaranje je ishod dugog procesa gestacije na koju je Isus mislio dok je govorio Nikodemu, kad je rekao da čovjek mora biti ponovno rođen. Da bi se uzdiglo na te razine, mora se vršiti kontinuiran i održan svjestan napor u skladu s pravilima utvrđenim tisućljećima prije od strane ezoterične znanosti.

40 |

41 |

POGLAVLJE IV (1) Vanjski čovjek 36 ima tri 'Ja': 'Ja' tijela (fizičko), 'Ja' Ličnosti (mentalno), i potencijalno ima istinsko 'Ja' (spiritualno). Teoretski, istinsko 'Ja' bi trebalo preuzeti odgovornost za upravljanje cijelim sustavom. Ali od Adamovog pada, istinsko 'Ja', u svom aspektu kao savjest, bilo je poslano u pozadinu svijesti, kojom dominira mentalno 'Ja' Ličnosti. Ovom posljednjem, koje upravlja u nedostatku, tako reći, nedostaje jedinstvo. Promjenjivo, kolebljivo, mnogostruko, može djelovati samo na neuređen način. Tako 'Ja' tijela, koje bi normalno trebalo slušati mentalno 'Ja', često nametne svoje ciljeve posljednjem. Uobičajen primjer takve dominacije je preljub, uslijed seksualne privlačnosti bez ikakve duhovne vezanosti. 37 U osvrtu na različite primjere iz života povezanosti između tri 'Ja', sigurno ćemo imati koristi od meditiranja ponovno na simbol kočije, koji nudi mnoge analogije u ovom smislu, sve duboko poučne. (2) U budnom stanju upotrebljavamo 'Ja' Ličnosti. Za vrijeme spavanja gubimo svijest o ovom 'Ja'; tada 'Ja' tijela zauzima mjesto. Naravno, čisto fiziološke funkcije imaju kontinuitet značajki. Samo kad čovjek spava, tako reći kad mentalno 'Ja' nestane i ne miješa se u aktivnost 'Ja' tijela, ovo posljednje može djelovati u sebi svojstvenoj razini, vješto i bez smetnji. Motorički centar je taj koji služi kao organ manifestacije za 'Ja' tijela 38. Što se tiče mentalnog 'Ja', 'Ja' naše Ličnosti, ono se normalno izražava preko emotivnog i intelektualnog centra. U većini slučajeva ono ove centre koristi na nepravilni način, i često se upliće u rad motoričkog centra. Neposredan rezultat ovog stanja stvari je nelogičnost našeg mentalnog života, jer se 'Ja' tijela natječe s 'Ja' Ličnosti. 'Ja' Ličnosti, budući da je višestruko nema - i ne može imati - logični kontinuitet bilo u svojim idejama ili djelima. Čovjek tako provodi svoj život njišući se od akcije do reakcije i od reakcije do akcije. Isprekidani slijed naših života je dobro poznat. Često on gradi složeni niz radova romanopisaca i dramaturga. Prema Tradiciji, u ovom kontekstu, često prizivamo sliku tri čovjeka koji koegzistiraju u svakom čovjeku: jedan koji misli, drugi koji osjeća, i treći koji djeluje. 36

Marko 4:11. Ne zamijeniti s proračunatim iskorištavanjem seksualne privlačnosti putem intelektualnog centra Ličnosti sa svrhom postizanja određenih ciljeva. 38 Kasnije ćemo vidjeti da on nije jedini koji ispunjava ovu ulogu. 37

42 |

Možemo opisati njihovo miješanje u domene koje nisu njima prikladne; miješanja koja u različitim situacijama mogu biti prirodna ili neprirodna, zdrava ili štetna. Neprirodna miješanja su uvijek štetna i uzrok su velikog dijela naših unutrašnjih i vanjskih sukoba. Takva miješanja, ponekad nježna ali češće nasilna, su pooštrena još više činjenicom da centri, zbog svoje podijeljenosti na sektore, nikad ne mogu djelovati na autonoman način, iako svaki od njih zahtijeva nametnuti sebe iznad drugih. Prema tome što je jače djelovanje poduzeto od strane nekog centra, to je snažnija mehanička prisila koju trpe druga dva centra patološki slučajevi isključeni. (3) 'Ja' Ličnosti sastavljeno je od priličnog broja malih 'ja' koji stvaraju različite grupe koje se smjenjuju u vladanju našim stavovima i djelovanjem. Kako onda možemo pomiriti ovo kaotično stanje s kontinuitetom koji pruža, čak i ako samo prividno, našem mentalnom životu? Utvrđena su tri elementa koja oblikuju osnovu ovog prividnog kontinuiteta: - naše ime; - iskustvo, fiksirano memorijom; - sposobnost laganja sebi i drugima. Ime koje nosimo odgovara 'Ja' Ličnosti, što će reći zbiru čestica željezne piljevine, bez obzira na relativan položaj na kojem se nalaze. Poslije adolescencije čovjekovo ime također predstavlja i njegovu sliku o sebi u njegovom budnom stanju. Ponekad on dodaje ovome idealnu sliku o sebi: sliku onoga što teži biti ili postati. Zbog toga se on drži svog imena kao što bi se držao za splav za spašavanje. Ustvari, sve što postoji ima ime; bez imena netko ne može zamisliti bilo kakvo postojanje, mentalno ili fizičko, stvarno ili izmišljeno. U slučaju čovjeka, njegovo ime i njegovo Kršteno ime obuhvaćaju zbir onoga što možemo definirati kao njegov vlastiti svemir - u svojim materijalnim elementima kao i onima imaginarnima. On često smatra ove posljednje stvarnim. Memorija je neposredna funkcija bića pojedinca. Što je viša razina bića, memorija je bolja i ima veći kapacitet za sadržavanje. Gubitak memorije, koji uzrokuje da se zaboravi pojam imena i zbir koji je pridodan na njega, stvara luđaka od normalnog čovjeka: osjećaj kontinuiteta više nije prisutan. Sposobnost laganja je treći element u našem izvještačenom životu. Ona bitno pomaže u davanju prividnog kontinuiteta. Lako možemo uvidjeti ulogu koju igra ova sposobnost laganja ako zamislimo na što će doći naša egzistencija ako bi se ovo ikako ukinulo. Život bi postao nemoguć, uslijed šokova i konflikata s kojima bi se morali suočiti. Na ovaj način, laži služe kao odbojnici, kao odbojnici 43 |

željezničkih vagona koji ublažavaju sudare. Ova sposobnost laganja je ta koja čini naš život manje nalik na zvečku, i uvelike doprinosi dojmu kontinuiteta koji nam daje život. Ponovno se vraćamo na činjenicu da pridodajemo sebi sposobnosti koje ne posjedujemo - osim kao mogućnost da ih razvijemo: pretvaramo se da smo istinoljubivi jer govorenje istine i življenje istinoljubivog života su mogućnosti koje mogu postati stvarne; ali one to mogu tek mnogo kasnije, nakon što na sebi teško i dugo radimo. U međuvremenu smo osuđeni na laž. Tko god ovo poriče samo dokazuje našu teškoću suočavanja s istinom. (4) Moramo se neko vrijeme zadržati na pitanju laganja, vrlo važnom pitanju kojem se moramo vratiti više nego jednom. Sposobnost laganja je funkcija naše imaginacije, kreativna sposobnost. Prije nego što kreiramo nešto moramo zamisliti što je to što želimo kreirati. Ovaj dar pripada jedino ljudima. Životinje ga nikad ne posjeduju. Zahvaljujući tom daru imaginacije, božanskom daru, imamo sposobnost laganja. Lažemo iz različitih razloga, želeći obično poboljšati situacije koje nam se čine nepodnošljivima ili teškima za prihvaćanje. Laži tako otvaraju put mehanizmima racionalizacije ili opravdavanja, koji su načini 'krpanja'. Vidjet ćemo kasnije kako upetljano ponašanje osoba oko nas izaziva mnoge šokove, stvarajući komplicirane i ponekad nerješive situacije u ljudskim odnosima, prave Gordijske čvorove. Prema tome mi u krajnje dobroj vjeri posežemo za lažima. Pošto je to tako, stav ezoterične Doktrine prema laganju je jasan i realističan. Od nas se ne traži da od početka prestanemo lagati, jer nitko ne može izvršiti takvo razrješenje. Pa ipak, ako čovjek ne može prestati lagati drugima, što se tiče njega ne može se reći isto. Od njega se stoga traži da prestane lagati samom sebi - i ovo u definitivnom smislu. Ovaj zahtjev je apsolutan, i lako možemo razumjeti zašto. Cilj ezoteričnog Rada je marš prema Svijesti, što znači prema Istini. Bilo bi contradictio in objecto pokušavati pristupiti istini dok nastavljamo lagati sebi ili vjerovati u vlastite laži. Stoga moramo odstraniti svaki pokušaj laganja sebi: u ovoj namjeri nikakav kompromis se ne može tolerirati, ne priznaju se nikakva pravdanja. Ali dok u našem sadašnjem stanju ne možemo živjeti bez laganja drugima, moramo barem biti svjesni svojih laži. Usprkos tome, postoji još jedna preporuka koju možemo dati u ovom području. U zbiru naših laži drugima, toleriranih ezoterično, moramo vježbati sebe da razlikujemo one laži koje su neophodne ili neizbježne, one koje su jednostavno korisne, i one koje nisu. Doktrina traži od onih koji je uče da se energično bore protiv onih beskorisnih laži.

44 |

Samo treningom ove prirode ćemo progresivno biti u mogućnosti da nadvladamo ukorijenjenu tendenciju da lažemo koja postoji u nama. Svaki pokušaj da ubrzamo stvari, kad je laganje drugima u pitanju, premda je i plemenit pokušaj, osuđen je na rani neuspjeh. Mi živimo u svijetu koji je uronjen u laži i pokreće se lažima. Treba se primijetiti da Dekalog, koji nameće primjetne zapovjedi čovjeku, ne zabranjuje mu da laže osim u malom sektoru ljudskih odnosa; onih o govorenju lažnih svjedočanstava 39, i također u situacijama gdje je već nekome jako predisponiran. (5) Također je potrebno braniti se od varijante navike laganja sebi, one koju uobičajeno usvajamo od ranog djetinjstva i protiv koje se moramo boriti svim sredstvima. Ova varijanta je široko raširena jer na prvi pogled nam se čini da je to pozitivan stav. Takav stav se redovno može jednostavno prilagoditi svakom slučaju; koristiti se u govornom jeziku ili pisanju; u svakodnevnom govoru, ili u tezi za doktorat, izdaje je fraza: 'da ali…'. Ovo samo po sebi ne nagovještava ikakvu štetu kada se upotrebljava. Naprotiv, takva upotreba je korisna i čak neophodna u raspravama, kontroverzama i zastupanjima - gdje im često pribjegavamo. Pa ipak kad se primijeni na nas i našu vlastitu korist, s ciljem ublažavanja šoka, ili pronalaženja vlastitog unutrašnjeg mira nakon što smo pogriješili, ili opravdavanja naših djela ili grešaka, ovaj idiom se kristalizira unutar nas tijekom vremena stvarajući pravi samo -smirujući mehanizam. Treba napomenuti da se učinci ovog mehanizma ne mogu usporediti sa 'hladnokrvnošću', ili sposobnošću da se odgovori pravilno i brzo, ili onima inspiracije iz svjesnosti. Naprotiv, to je pravi mehanizam mentalne anestezije, utemeljen na prerađenoj i prikrivenoj laži. On sije licemjerje u čovjeku prema sebi. Ovaj samo - smirivatelj, kao svi drugi moralni odbojnici, mora biti uništen.

(6) Vratimo se sad proučavanju 'Ja' Ličnosti. Utvrđeno je da je ovo 'Ja', kao takvo, premještajući pijesak. I slika pijeska i slika legije, korištene u Evanđelju 40, su obje vrlo blizu stvarnosti. Jer ono što smatramo svojim 'Ja' je, u stvari, mješavina brojnih malih 'ja'. U Ličnosti svako malo 'ja' ili grupa malih 'ja' izlazi na scenu s obzirom na okolnost. Mnogo je mogućih kombinacija između ovih 'ja', ali njihov broj je ograničen: on može biti izračunat.

39 40

Ponovljeni zakon 5: 20. Marko 5: 9; Luka 8: 30. 45 |

Vidjeli smo da, prema Tradiciji, čovjek posjeduje tri mentalna centra, svaki podijeljen na šest sektora. Ovo Ličnosti povećava broj raznolikih organa svijesti na osamnaest. Svako malo 'ja' nije ništa drugo nego frakciona svijest Ličnosti, tako reći, 'zbira' mentalnog 'Ja', koji na trenutak misli o sebi na taj način. Primjenom algebarskih izračuna na moguće kombinacije tri, dva i jednog koji mogu izniknuti iz tri centra i njihovih osamnaest sektora, pronalazimo da broj ovih kombinacija iznosi devetsto osamdeset i sedam. Ovaj frakcioni oblik svijesti izdaje manjkavo stanje u kojem se Ličnost obično nalazi. Recimo na trenutak da je ova frakciona svijest koja izniče u čovjeku jedan aspekt ovih brojnih mogućih kombinacija sektora koji u svakom trenutku igraju ulogu u primanju utisaka i u izražavanju želja, osjećaja i mišljenja. Ove grupacije se obično pojavljuju u troje ili dvoje; rijetko kad jedan sektor sam sudjeluje u mentalnom stanju. Dok se god nije dogodilo spajanje čestica željezne piljevine, ovih devetsto osamdeset i sedam mogućih kombinacija centara i njihovih sektora rađaju jednak broj parcijalnih stanja svijesti Ličnosti. Svako tvrdi za sebe - i trenutno misli za sebe - da je kompletno 'Ja'. Moramo imati na umu da se ovdje bavimo malim 'ja' o kojima smo govorili mnogo puta prije. 41 Raznolike kombinacije neprestano stvarane i rastvarane unutar nas od strane malih 'ja' tkaju tkaninu naših života: njihov ishod je štetan. Ovaj život, željezna piljevina u posudi (Sl.1), nastavlja se neprestano mijenjati na anarhističan način. Njime gospodare vanjski događaji, i nedostaje miješanje prije utvrđenog plana kojim može postići unaprijed smišljeni cilj. Ovo nas podsjeća na fenomen interferencije valova ili bijelih kapa, koji možemo grafički prikazati sa isprepletenim sinusoidama.

Sl. 9

Ovaj fenomen rezultira iscrpljenošću koja može odvesti čovjeka u smrt. Poslije, vidjet ćemo problem s drugačijeg gledišta, koji će bolje objasniti uzrok starenja i smrti. S ezoteričnog gledišta, smrt je bankrot. Trenje između željeznih 41

Neki su psiholozi došli do objektivnih otkrića koja su, u stvari, vrlo bliska broju koji smo mi izračunali. Tako su Sheldon i njegovi suradnici sakupili, empiričkim metodama, 650 karakternih crta koje su učestalo zabilježene (usp. Guy Palmade, La Caracterologie, Presses Universitaires de France, Paris, 1953, str. 91). 46 |

strugotina koje se događa u našem svakodnevnom životu nije dovoljno jako da zapali unutrašnju vatru dovoljnu da preobrazi cijelo biće - što bi mu omogućilo da pobijedi Smrt. Takvo trenje je međutim više nego dovoljno da potpuno iscrpi rezerve vitalnih sila i tako donese smrt. Na takve slučajeve se, između ostalih, odnose riječi Otkrivenja: "Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš." 42

Otkrivenje 3: 15 - 18. 47 |

POGLAVLJE V (1) Oblikovanje tri mentalna centra u Ličnosti nije sinkrono s njihovim razvojem. Motorički centar je već visoko razvijen u novorođenčeta. Njegov pozitivni instinktivni dio raste i oblikuje se još u majčinoj utrobi, počevši pri začeću, i nastavljajući tijekom trudnoće na takav način da po rođenju funkcionira u svom normalnom ritmu. Nakon ovoga on više neće biti predmet kvalitativne promjene. S druge strane, negativni motorički dio ovog centra je mnogo manje razvijen. Može se reći da ako instinktivni dio novorođenčeta funkcionira sa oko 75% svoje normalne proizvodnje, postotak za motorički dio doseže samo 25%, i to skoro potpuno predan unutarnjim procesima tijela. Tijekom rasta, prije i poslije puberteta, ovaj dio motoričkog centra se razvija ne samo kvantitativno nego i kvalitativno. Zatim, svo znanje tjelesnog 'Ja', od vremena kad dijete primi majčinu sisu do kad izvodi najkompliciranije pokrete, mora biti upotpunjeno na svakom koraku kvalitativnim razvojem. Ovaj razvoj nastavlja se kroz život. Emotivni centar u novorođenčetu karakterizira njegova čistoća. Dok god dijete nije naučilo kako lagati, ono zadržava čudesnu sposobnost - odgovarajuću ovom centru - spontano razlikovanje istinskog od lažnog na vrlo širokom spektru iskustava. S vremenom, edukacijom, i svim što se usađuje u dijete, ovaj centar se rastrojava i ova sposobnost gubi, da bi se ponovno pronašla tek mnogo kasnije kao rezultat ezoteričnog rada, posebnih vježbi, i neprekidnog napora. Također se mora napomenuti da je emotivni centar u novorođenčeta obično mnogo manje razvijen nego motorički centar, i da se obično za vrijeme života čovjeka 1, 2 ili 3, vanjskog čovjeka, ne razvija kao dva druga centra. Iako je edukacija glavna preokupacija obitelji i javnih autoriteta, emotivni razvoj djeteta je skoro potpuno ostavljen slučaju. U našoj suvremenoj civilizaciji, ovo vodi u izvanredno osiromašenje našeg afektivnog života. Čak u osamnaestom stoljeću Abbe Prevost bilježi: "Nekolicina ljudi zna punu snagu različitih kretanja srca. Velika većina ljudi je osjetljiva na samo pet ili šest strasti, u čijem krugu prolaze njihovi životi i koje određuju granice njihove mašte. Ukloni ljubav i mržnju, zadovoljstvo i bol, nadu i strah, i oni neće osjetiti ništa." Dalje je dodao: "Ali osobe plemenitijeg karaktera mogu biti pokrenute na tisuće različitih načina. Čini se da one mogu primiti ideje i senzacije koje premašuju uobičajene norme prirode."

48 |

Razvoj emotivnog centra je glavni cilj ezoterične kulture. Kasnije ćemo vidjeti da samo kroz ovaj centar čovjek može pronaći ključ koji će otvoriti vrata i dati mu pristup višem životu. Intelektualni centar je u embrionskom stanju u novorođenčeta. On prolazi kroz intenzivan razvoj koji se nastavlja za trajanja života, jako često zauzimajući hipertrofirani oblik u našoj civilizaciji. Čovjekovo uobličavanje je skoro isključivo oblikovanje njegovog intelektualnog centra kroz instrukcije, osobno iskustvo, i analitički ili konstruktivan rad, bilo originalan ili kompilacijski. (2) Intelektualni centar u djetetu je tabula rasa. Može ga se usporediti sa sustavom gramofonske ploče na koju se još nije snimilo. Sustav je prostran, dobro reguliran, i snabdjeven mehanizmima - onima asocijacija - po kojima svaka ploča kad dođe do kraja automatski pušta drugu, čiji je sadržaj povezan s prvom. Ploča koja se okreće dok netko govori slično može izazvati u nama - opet asocijacijom - puštanje odgovarajuće ploče. Uglavnom ovako se razgovor rađa i održava. Ova procedura je mehanička. To lako možemo promatrati u razgovoru između brojnih osoba koje malo znaju jedna drugu. Takva razmjena nužno spada na osnovnu razinu najbanalnijih interesa: vrijeme, političke vijesti, ili grad. Čujemo te ploče kako sviraju, neprestano se okrećući i prolazeći od jedne osobe do druge, od kojih je svaka sa licem smrznutim u grimasu koja - obično se složimo - svjedoči ljubaznom držanju. Snimka se nastavlja praktički zauvijek, jer knjižnica ploča je prostrana i aparatura snimanja vrlo osjetljiva. Kad osoba govori, obično je lako razlikovati je li sviraju njegove ploče ili on govori iz dubljeg dijela sebe. U posljednjem slučaju, on koristi slikovit, seljački i ponekad neugodan jezik; u prethodnom govori pjevajućim tonom glasa. Važno je promatrati ovo kod nas samih, kako bismo bili sposobni uvidjeti takve varijante govora. U jednom trenutku govori 'Ja' onda, neprimjetno, više nije 'Ja'; zapis iz prošlosti počinje svirati u meni. Čudna stvar: jednom kad ploča krene, gotovo je nemoguće zaustaviti je prije nego što prođe kroz svoj sadržaj. Postoje ploče koje bismo trebali pažljivo čuvati, dok bi druge trebali ponovno nasnimiti. Posebna serija ploča ponekad podrazumijeva tehnike nečijeg rada. Svatko na svom svakodnevnom poslu nesvjesno stvara kolekciju takvih ploča, koje koristi za potrebe svoje profesije. Pored ovih snimaka su druge čiji sadržaj nema smisla: on ne odgovaraju niti potrebama niti činjenicama. Ova kategorija uključuje na primjer anegdote i ono što govorniku djeluje kao duhovit razgovor. Unutrašnje promatranje ovog fenomena bi otkrilo cijeli repertoar takvih ploča. Takvo otkriće bi nam ponudilo 49 |

priliku rada na kontroliranju puštanja određenog tipa snimaka, te da ga tako pokušamo u potpunosti eliminirati. Za to, prvo moramo početi razlikovati takve od korisnih ploča koje imaju neku svrhu. To se radi analizom njihovih sadržaja, i po unutrašnjem 'ukusu' koji uzrokuje da one sviraju, kao i po karakteristici intonacije koju daju glasu. Nakon toga, moramo se truditi da uhvatimo točan trenutak njihovog puštanja. Točno u tom trenutku - vidjet ćemo kasnije zašto je to tako - moguće je kontrolirati ove ploče i eliminirati one koje su beskorisne. (3) Iskustvo potvrđuje očiglednost da dijete sebe poistovjećuje s tjelesnim 'Ja'. Ličnost je poslušna ovom 'Ja' i još vrlo nerazvijena. Dokaz ovoga je da ono priča o sebi prizivajući svoje ime, koje je obilježje Ličnosti. Ono o sebi priča u trećem licu, upravo kao što odrastao čovjek koji se poistovjećuje sa svojom ličnošću tretira svoju Dušu kao treće lice. Duša je stranac vanjskom čovjeku koliko je i Ličnost djetetu, ali to nije istina za njegovo tijelo, iako ga tretira kao treće lice. Uistinu, iako manje očito, pokornost Ličnosti prema tjelesnom 'Ja' često se nastavlja u odraslih. Budući da je postao svjestan ovog ropstva, netko tko se posvetio ezoteričnim praksama nastoji ga prevladati. On može pribjeći opasnim postupcima da postigne ovaj cilj. Tako se događa da određene ezoterične Pravoslavne, Muslimanske i Hinduističke tehnike čine grešku korištenja mučenja koja su pretjerana i premašuju granice dobrog osjećaja. Mi zaboravljamo da je naše tijelo konj kojeg smo pozvani da jašemo cijelog našeg života; instrument kojeg se ne može zamijeniti. Zasigurno on mora biti treniran, discipliniran i držan gdje mu je mjesto, a to je da bude poslušan; ali pored toga istina je da on mora biti prikladno zbrinut i održavan. Ishod koji se traži u ovom području je uvijek stanje discipline koje ne dovodi u kompromis ni zdravlje ni snagu. Instrument koji odašilje disonantne zvukove moramo podesiti, ne odrezati žice da zaustavimo kakofoniju. (4) Oblikovanje karaktera događa se u isto vrijeme kad i rast i razvoj mentalnih centara u čovjeku. Vidjeli smo da je Ličnost sačinjena od malih 'ja', svako pak utemeljeno na jednoj od mogućih kombinacija tri centra i njihovih sektora. Ova mala 'ja' čine željeznu piljevinu koja pod određenim okolnostima trenjem i vatrom - može biti iz temelja transformirana onim što smo nazvali fuzija: tada se karakter čovjeka smatra konačno formiranim. Tek tada se zadobivaju prateće idealne kvalitete: čvrstoća u muškarcu; nježnost u ženi. One tad nisu dobivene trenutno - samo do sljedeće oluje - nego u trajnom obliku, 50 |

iako uvijek obojane danim kvalitetama prirode pojedinca. Dokle god fuzija nije potpuna, ono što zovemo karakterom može se usporediti sa šatorom podignutim na pješčanoj plaži, izloženoj vjetrovima i olujama. U stvarnosti, taj karakter predstavlja - u zbiru malih 'ja' - grupaciju broja njih koji imaju određene faktore zajedničke kao što su: urođena narav; edukacija; trening; uobičajene ili osobne interese za svaku razinu svijesti, posebno podsvijesti, i na kraju slučajne asocijacije. Takve grupacije mogu biti konstituirane na vrlo različitim temeljima, i snaga veza koje povezuju mala 'ja' može od njih činiti krhku federaciju, ili može konstituirati djelomičnu fuziju među njima. Ovo zadnje se može stvoriti na različite načine: bilo u obliku prstenaste ili bočne kore, ili u obliku grumena.

Sl. 10

Sl. 11

U prvom slučaju, karakter pokazuje određeni stupanj postojanosti ali je utoliko površan kako u obliku tako i nastupu. Ovakva situacija nije neuobičajena u Anglo-Saksonaca i općenito kod Nijemaca. Takva priroda u čovjeku ima principe, ali u suštini je utoliko previše pragmatična. U drugom slučaju je opredjeljenje karaktera kruće. Ovakav slučaj se pojavljuje mnogo češće među Romanskim narodima. Vremenom, ovaj tip karaktera se okrenuo prema kultu formalne logike i formiranju Kartezijanskog duha. Treću kategoriju više ne obilježava formacija jedne grupe čestica među malim 'ja', nego ona ima dvije grupacije, kao grumene u središtu tekuće mase.

Sl. 12

Takvi slučajevi se često pronalaze među Slavenima i ljudima Bliskog i Srednjeg Istoka. Postojanje dvije grupacije umjesto jedne jednostavno služi tome da učini zbir Ličnosti krhkijim i pretjerano usmjerenim da obrani osobne interese pojedinca. 51 |

S druge strane, ova građa ga čini 'bilateralnim', stoga objektivnijim i posljedično mu omogućuje više razumijevanja. Kad postoje dva grumena, jedan konstituiran od malih 'ja' emotivnog karaktera a drugi od malih 'ja' intelektualnog karaktera, ako se pojavi unutarnji ili vanjski šok, utemelji se bliska suradnja između ove dvije grupacije. U tom periodu formiraju jedan blok. Karakter postaje djelomično čvrst u tom periodu; sposoban da donosi odluke ili održava junačku borbu. U uobičajenim uvjetima karakter ove grupe ljudi je takav da korist, avantura ili novac ne konstituiraju dovoljan poticaj za razbijanje ravnoteže između dva grumena i omogućavanje impulsa da bi radili za potpunu fuziju. Oni uvijek moraju biti magnetizirani nekim motivom koji nije iz koristi: idejama, vjerovanjima, doktrinama, odanošću, povjerenjem itd. Povremeno formiranje dva grumena ima negativan rezultat: čovjek tada postaje neodlučan, nesposoban da odluči jer uvijek nalazi mnogo argumenata u korist uzdržavanja od djelovanja. Ruska književnost nudi više od jednog primjera ljudskih tipova ove vrste, posebno u romanima Dostojevskog. Istodobna kristalizacija dva 'grumena' u masi malih 'ja' može uzrokovati rascjep u Ličnosti. Čak postoje slučajevi formiranja tri grumena, ali oni su svrstani u patološke slučajeve, a dublje ispitivanje takvih ne ulazi u opseg ovog proučavanja. Dovoljno je primijetiti da uglavnom formiranje tri i više grumena vodi u potpuno rastapanje Ličnosti. Ruski vladar Aleksandar I nudi klasični primjer raskola (shizma) Ličnosti. 43

(5) Pregledajmo sada koji položaj zauzima Ličnost odrasle osobe u odnosu na istinsko 'Ja', naše najdublje sopstvo; tog vrhovnog, pravednog, nepristranog ali pasivnog suca. Ovaj relativni položaj možemo predstaviti donjom slikom:

Treći Vladar Holstein-Gottorp dinastije. Sin napola-luđaka (Paul I ubijen); unuk degenerika (Peter III ubijen); praunuk Charlesa-Fredericka, Vojvode Holstein-Gottorp, alkoholičara. Zapisi Aleksandrovih suvremenika su jako čudni. Tako je Lagerbjork, švedski ambasador, o njemu rekao: 'Vladar Aleksandar je suptilan kao vrh igle, oštar kao britva, varljiv kao površina mora.' Također bismo se prisjetili riječi Napoleona: 'Bilo bi teško imati bistriji um od Aleksandra, ali uvjeren sam da mu tamo nešto nedostaje a nemoguće je pronaći što je to točno.' Zadnje, N. K. Shilder, najbolji biograf Vladara, rekao je da: 'Za njega je bilo uobičajeno da ima dva načina razmišljanja u vezi svega.' Aleksandar je mrzio sve ljude koji su smatrali upitnim njegovo stanje ličnosti, kojeg je on bio nesumnjivo svjestan. Skrivao je ovu dualnost, ali je uvijek završio u negaciji onoga što je naveo, ako što je činio i u vezi svojih najsvetijih ideala. 52 |

Sl. 13

Krug na lijevoj strani predstavlja 'Ja' Ličnosti - zbir malih 'ja' - što je u stvari Ne-Ja. Krug na desnoj strani je istinsko 'Ja'. U čovjeku 1, 2 ili 3, Ličnost dominira. Ličnost je ta koja djeluje, dok istinsko 'Ja' koje, od pada Adama, zauzima vrlo pasivan položaj u čovjeku, mora snositi posljedice tog djelovanja. Ličnost slijedi vlastite ciljeve i djeluje kako ona voli, često kršeći principe i maksime istinskog 'Ja'. Ovo promatranje omogućuje nam da shvatimo duboko značenje riječi Apostola Svetog Pavla: 'Ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim.' 44 Ovo je stanje svakog čovjeka koji ide kroz život ne poznajući svoje skrivene sposobnosti, to jest, istinski Život. Njegovo lažno postojanje je samo pozajmica: privremeno je i završava sa smrću, prema božanskoj riječi: ' ta prah si, u prah ćeš se i vratiti.' 45 Što je smisao i svrha takvog postojanja? Ne možemo pronaći precizan odgovor na ovo pitanje dok ga ne ispitamo u širem kontekstu - onom života Svemira. Tada ćemo razumjeti smisao ljudskog života, i cilj njegova postojanja u relaciji s ekonomijom Svemira. S druge strane, gledajući sa stajališta pojedinca subjektivno - takvo postojanje se doima apsurdno. Veliki su umovi oduvijek ovo vidjeli i govorili. Puškin je plakao: 'Veličanstveni daru, beskorisni daru, živote, s kojom svrhom si nam dan?' Ovdje se dotičemo velikog problema Smrti. Što se čovjek više poistovjećuje sa svojom Ličnošću, manje razmišlja o smrti. Suprotno tome što vidi očigledno da sve oko njega umire, čovjek nema spontani osjećaj vlastite smrtnosti. Iako je obdaren bujnom maštom, čovjek svoju smrt može zamisliti samo uz poteškoće. Potreban je napor da bi se došlo do ideje o vlastitoj smrti, i da bi se stvorila njena slika. Sve što čovjek može zamisliti u tom pogledu je izazvati sliku svog leša: nikad ne može iz ovog prikazivanja isključiti promatrača koji zamišlja ovu sliku. Činjenica je poznata, i određeni su je autori vidjeli kao dokaz naše besmrtnosti. U ovome postoji djelić istine. Bez da je toga svjestan, mentalni napor predstavljanja vlastite smrti čovjeka malo odvoji, neobjašnjivo ne 44 45

Rimljanima 7: 15. Knjiga Postanka 3: 19. 53 |

samo od identifikacije s njegovim tijelom, nego također i od njegove Ličnosti tako da se on identificira, djelomično i na nekoliko trenutaka, sa svojim istinskim 'Ja'. Inače, ovo posljednje ostaje zanemareno, obično zaboravljeno negdje u najdubljim dijelovima naše budne svijesti - koja je svijest 'Ja' naše Ličnosti, praćena sa sviješću 'Ja' tijela. Ova vježba je korisna i čak nužna. U Ezoteričnom Pravoslavlju, nametnuta je učenicima zajedno s Isusovom molitvom kao svakodnevna vježba, pod nazivom sjećanje na smrt. Smrt je jedini istinski i jedinstveni događaj koji nam se događa obavezno. Drugim riječima, stalno imati na umu ideju kako se smrt približava svakim danom je konkretan način za suočavanje s neumoljivom stvarnošću - pred kojom sve radosti i sve brige Ličnosti blijede. Tako se nauči da je u stvari: 'sve ispraznost i pusta tlapnja.' 46 (6) Situacija je bezizlazna sve dok se čovjek, gledajući sebe kao Ličnost, identificira s relativnom sviješću, čineći njene ciljeve i interese svojima. Jer 'široka su vrata i prostran put koji vodi u propast'. 47 Ali gdje je tada: 'uska su vrata i tijesan put koji vodi u Život?' 48 Naše kratko ispitivanje odnosa između Ličnosti i istinskog 'Ja' pokazuje gdje moramo tražiti odgovor. Tko god traži izlaz iz ovog lažnog postojanja - tko je procijenio njegovu ispraznost - mora usredotočiti svoj napor po tom pitanju. Sva nada je ovdje. (7) Počevši od ovih tvrdnji, ezoterična znanost više ne vidi čovjeka kao danu činjenicu, već kao mogućnost. Ovo ukazuje na to da biološki, psihološki i moralni rast i razvoj vanjskog čovjeka prestaje spontano na određenoj razini. Istina je da čovjek u svakom području nastavlja djelovati i čak djelovati na konstruktivan način na višim razinama svoje budne svijesti - a posebno u svojoj profesiji: može otkrivati; može pružati značajne usluge društvu; ali takav kakav je, ne može više povisiti razinu svog bića. Kao rezultat ovoga, proces degeneracije odmah nastupa bez popuštanja: počinje s fizičkim tijelom, i vodi starenju i zatim ka smrti. Tijesan put koji vodi u Život nudi mogućnost - koja je istinska - da preokrene situaciju predstavljenu prethodnom slikom (Sl. 13). Ovo se radi uvođenjem neprekidne i trajne vezanosti između Ličnosti i pasivnog istinskog 'Ja', kako bi se dovela neprestana prisutnost ovog posljednjeg u područje djelovanja 46

Propovjednik 1: 14; 2: 17. Matej 7: 13. 48 Matej 7: 14. 47

54 |

Ličnosti. Tada, vremenom i u skladu s jačinom napora, situacija se može potpuno promijeniti: što više istinsko 'Ja' - kao zrno gorušičina sjemena 49 - pusti korijenje u mentalnom životu kojim je do tad dominirala Ličnost, to više je posljednja podvrgnuta, malo po malo, volji suca. Identificirajući se s njim, čovjek će ponovno otkriti svoje istinsko 'Ja' u svom svojem integritetu i trajnosti. Za njega, život tada gubi svoj lažni karakter, i postaje logičan i činjeničan. Ovo novo stanje može se predstaviti slikom ispod, koja pokazuje suštinsku razliku u usporedbi s prethodnom:

Ne -Ja Sl . 14

Trajna veza koja se mora dovesti između Ličnosti i istinskog 'Ja' je 'ezoterično Znanje'. Znanje i vještine koje nam omogućuje da zadobijemo predstavlja kamen mudraca srednjovjekovnih mistika. Oni su sposobni da uzrokuju u čovjeku transmutaciju kojoj on teži. Velika teškoća - koja čini put uskim i bolnim - sastoji se u činjenici da za Ličnost ova transmutacija rezultira gubljenjem njenog dominantnog položaja: mora se poviti i podčiniti. Ono što čini problem još težim je da Ličnost mora unaprijed prihvatiti novu situaciju; štoviše, mora joj težiti; mora je strastveno željeti. Kao što smo već rekli, istinsko 'Ja' ostaje u pasivnom stanju u vanjskom čovjeku. Za Ličnost, mogućnost pojave tog 'Ja' i njegova trajna prisutnost u svakodnevnom životu podrazumijeva gubitak slobodnog izbora, i ona oštro reagira. U najboljim slučajevima ova reakcija nije neprekidna ali je otkrivaju reakcije koje mogu postati opasne. Ovo je posljedica arogantnog ponosa Ličnosti, koja se želi nastaviti isticati kao vrhovni autoritet. Sad možemo bolje razumjeti da kako bi uspješno došao na uzak put - to jest, ezoterični rad - 'čovjek -Ličnost' mora prihvatiti unaprijed (potrebu) da prođe kroz moralni bankrot. Dok god je zadovoljan sobom, mora ga se smatrati bogatim prema Evanđelju, a već znamo da je 'lakše devi proći kroz ušicu igle, nego bogatom čovjeku ući u kraljevstvo Božje.' 50 49 50

Matej 13: 31; Marko 4: 31; Luka 13: 19. Matej 19: 24; Marko 10: 25; Luka 18: 25. 55 |

U otkriću ove staze leži pravi smisao naših života: ovaj čudesan dar, inače beskoristan prema Puškinu. Taj dar nam daje mogućnost. Pozvani smo glasom naše najdublje srži da realiziramo ovaj dar. Ali da bismo uspjeli moramo raditi neprestano, zbog straha da ne uspijemo na vrijeme. Čovjek mora raditi, kaže Isus, 'dok je dan: dolazi noć, kad nitko ne može raditi'. 51 Ako stalno održavamo sliku smrti u svom umu, cijenit ćemo sa gorkim žaljenjem vrijednost svakog izgubljenog dana.

Ivan 9: 4. 56 |

57 |

POGLAVLJE VI (1) Sad smo vrlo blizu domene pravog ezotericizma. Apostol Sv. Pavao je rekao: 'Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na "počela svijeta", a ne na Krista. Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.' 52 Ovaj odlomak je važan. U njemu Apostol uspostavlja temeljnu razliku između pozitivne filozofije s jedne strane, bazirane na spekulacijama onoga što naziva tjelesnom pameću 53; na tradiciji koja je čisto ljudska po porijeklu, te s druge strane višeg znanja čiji je jedinstven izvor, on kaže, Krist. Za Sv. Pavla, tjelesna pamet nije nijedna druga nego ona Ličnosti - dominirajuća u kulturnim krugovima tako i u edukaciji koja je pretežno intelektualna. Unatoč svoj svojoj istančanosti u umijeću rasuđivanja, ova inteligencija ne može ići izvan granica agnostičkog racionalizma. Ograđen u ovaj krug, ljudski razum ne zna i nikad neće znati što leži izvan ovih granica: 'ignorabimus', kaže R. Virchow. Ova razlika između ljudskog znanja dostupnog našoj Ličnosti i višeg znanja koje dolazi iz božanske oblasti ističe se na vrlo upečatljiv način kad usporedimo sljedeće tekstove Sv. Ivana Apostola. Tvrdnja: 'Boga nitko nikada ne vidje' 54 je, čini se, u nepodnošljivoj kontradikciji sa Isusovim riječima, citiranim drugdje od istog evanđelista: 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.' 55 I u Otkrivenju: 'Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.' 56 Možemo naći mnogo sličnih citata iz Svetog Pisma da bismo dali težinu ovim tekstovima, ali trebamo se samo vratiti definiciji koju je dao Sv. Pavao Apostol o ove dvije vrste znanja, koje očigledno nemaju zajedničku dimenziju: 'Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje.' 57

Kološanima 2: 8 - 10. Ibid. 18. 54 Ivan 1: 18. 55 Ivan 14: 23. Usp. I Korinćanima 3: 16. -'Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.'. 56 Otkrivenje 3: 20. 57 I Korinćanima 2: 14 - 15. 53

58 |

Suglasnost između ovih tekstova omogućuje nam da potvrdimo kako su Apostoli napravili temeljnu razliku između dvije različite vrste znanja: prvog relativnog, ograničenog, koje ne zna ništa o drugom, i drugog apsolutnog, neograničenog, koje obuhvaća prvo. Apostol Sv. Pavao pripisao je prvo čovjeku kojeg je nazivao životinjskim, a drugo čovjeku kojeg je nazvao duhovnim. Na što se misli ovim dvjema vrstama ljudskih bića? Zar ne postoji način na koji životinjski čovjek može postati duhovnim čovjekom? Također možemo reći da nas ovi tekstovi direktno suočavaju s problemom suštinske razlike u kvaliteti ljudske mudrosti i božanske mudrosti. Preostaje da saznamo može li se biti upućen u ovu božansku mudrost, i kako - ili barem kako joj početi prilaziti. (2) Vidjeli smo da se istinsko 'Ja' rijetko manifestira u čovjeku, i obično to ne čini osim ako ga Ličnost ne pozove. Njegov stav je isti kao onaj Suca koji ostaje u svojoj sudnici bez traženja da izreče presudu; čiji pasivni stav je suprotan aktivnom stavu Ličnosti. Također smo vidjeli da ako uvedemo most ezoteričnog znanja između Ličnosti i istinskog 'Ja', njihovi recipročni položaji mogu se veoma postupno okrenuti. Istinsko 'Ja' tada postaje aktivno a Ličnost, kao i 'Ja' tijela, podređuju se potpuno istinskom 'Ja', koje postaje neosporni i apsolutni gospodar. Ovo obrtanje situacije je karakterizirano djelomično inverzijom čovjekovog stava prema vlastitim željama. Prethodno je on htio ono za čim je žudio; od sada će on žudjeti za onim što je prvo htio. Što više napreduje u ezoteričnom znanju, to više tražitelj objektivno konstatira u sebi neospornu realizaciju te promjene. Što više napreduje na ovom putu, promjena postaje dublja i šira. Obrnuto, kad god tražitelj konstatira takav fenomen u sebi, znat će da napreduje i bit će sposoban da mjeri svoj napredak. (3) Ispitajmo sada kroz koje organe se istinsko 'Ja' manifestira u čovjeku, i kako se može proširiti i pojačati njegova manifestacija. Izvan tri mentalna centra Ličnosti - koji će se od sad nazivati nižim centrima - imamo u sebi druga dva viša centra, nezavisna od fizičkog tijela i Ličnosti. U zbiru, ta dva viša centra istinski predstavljaju našu Dušu, o kojoj naš sadašnji jezik priča u trećem licu. Njihova prisutnost u našoj najdubljoj srži, i rijetkost nepristranih i objektivnih poruka koje možemo primiti kroz medij tri centra, daje nam naš dojam o istinskom 'Ja' kao Sucu koji boravi u svojoj sudnici. Ali za trenutak ćemo vidjeti da ovaj aspekt istinskog 'Ja' nije jedini. Daleko od toga, doktrina o višim centrima neće samo riješiti prividnu kontradikciju u iznad 59 |

citiranim tekstovima, nego će nam također pomoći da prodremo u značenje brojnih drugih nejasnih točaka u Svetom Pismu, u Tradiciji, i u životu. Što je još važnije; omogućit će nam da bolje razumijemo nas same. Dok niži centri u vanjskom čovjeku nisu potpuno razvijeni, viši centri su savršeni i rade punim kapacitetom. Ali takvi kakvi jesmo, mi ne možemo primiti više od zanemarivo malog dijela njihove komunikacije. Razlog tome je taj što čovjek sebe ne vidi kao ništa drugo osim Ličnost. Ova iluzija kao svoju neposrednu posljedicu ima ponos, egocentričnost i samodopadnost. Oni tvore vrstu zaslona, dopuštajući samo najosnovnijim porukama iz viših centara da prođu, iako se njihova komunikacija nastavlja neprestano. Oni kucaju na vrata; ali na nama je da čujemo glas i otvorimo. (4) Ako napustimo slikovit jezik Sv. Ivana, možemo reći da je nedostatak naših nižih centara razlog tome što ne primamo komunikacije viših centara. Već smo vidjeli da je motorički centar jedini od tri niža centra koji funkcionira skoro normalno. Ovo je važno: s obzirom da ovaj centar igra ulogu u svoj našoj mentalnoj aktivnosti, moramo ga koristiti za postizanje naših ezoteričnih ciljeva. Njegova ga nepotpuna razvijenost sprečava da ispuni ovu ulogu, pa ga moramo obrazovati. Na isti način intelektualni centar mora se neprestano buditi svim vrstama šokova i impulsima. Pošto je najsporiji od tri, on ima prirodnu tendenciju ka mamurluku i neaktivnosti. Goethe je znao reći; 'Čovjek je slab, on stalno pada u san…' Viši stadiji u obrazovanju intelektualnog centra, kao i sa motoričkim centrom, se postižu prikladnim ezoteričnim vježbama koje su neophodna dopuna teoretskom učenju. Među nižim centrima, emotivni centar je najgori. U našoj civilizaciji - kao što smo već promatrali - on uobičajeno ne prima ni racionalno obrazovanje niti sistematski trening. Njegovo oblikovanje i razvoj se sada prepušta slučaju, pošto je religijsko obrazovanje danas uvelike intelektualizirano i racionalizirano. Svi oblici uvažavanja koje diktira svjetovna mudrost i svakodnevna taština; uobičajena navika laganja - posebno nama samima - i licemjerje, od kojeg nitko nije potpuno oslobođen, utiskuju opasna iskrivljenja u emotivni centar. Često pogođen osjećajem inferiornosti i potrebom za kompenzaciju, njegovom uobičajenom motivacijom; naviknut takav kakav je da osuđuje i kritizira svakoga i svašta; predajući se čudno pohotnom užitku negativnih emocija; ovaj centar postaje neprepoznatljiv. On degenerira do točke gdje postaje instrument uništavanja našeg bića, koje ubrzava na putu prema starenju i smrti. Dva viša centra rade mnogo brže nego niži centri. Od posljednjih - kao što smo već rekli - najsporiji je intelektualni centar; motorički centar je malo brži, ali najbrži od svih bi trebao biti emotivni centar kad ne bi bio u

60 |

poremećenom stanju o kojem smo upravo pričali. On obično radi usporeno, istom brzinom kao motorički centar. (5) Shematski raspored u čovjeku, kad ga se dopuni uključivanjem viših centara, izgleda kao što slijedi:

Sl. 15

Viši emotivni centar se nalazi u razini srca, a viši intelektualni centar u razini glave. Njihove funkcije su različite. U Tradiciji se nekad nazivaju očima Duše. Tako je Sv. Izak Sirijan rekao: 'Dok dva oka tijela vide stvari na identičan način, oči Duše vide različito: jedno promatra istinu u slikama i simbolima, drugo licem u lice.' 58 Drugim riječima, poruke primljene preko višeg emotivnog centra mogu se prevesti u slike ili jezik, ali uvijek uzimaju oblik slika ili simbola. Ovo je slučaj, na primjer, s Knjigom Otkrivenja. U svom zbiru taj tekst je neshvatljiv ako ga netko proučava samo putem nižih centara. Da bi se dokučio njegov pravi smisao, mora ga se čitati pomoću višeg emotivnog centra. To je tako otkriveno Sv. Ivanu na otoku Patmosu, i samo na taj način mi možemo razumjeti ovo najvažnije priopćenje. Istina je da 'Ja' Ličnosti to može čitati, ali ono će razumjeti samo mali dio; veličanstveno značenje ovih predivnih vizija ostat će skriveno za njega. Kao što su i priopćenja primljena kroz viši intelektualni centar takve transcendentalne prirode da ne postoji način da ih se prevede na ljudski jezik. Mi ne registriramo poruke viših centara, koji neprestano u nama rade punim kapacitetom. To nije samo zbog toga što su nam niži centri nedovoljno razvijeni, već i zato što nisu balansirani. Zbog toga se moramo podvrći stimulaciji rasta Ličnosti u nama, te balansirati i regulirati rad naša tri centra. Intenzivnim 58

Dobrotoljublje: Sv. Izak Sirijan, 82. i 72. pouka. 61 |

prakticiranjem samo -promatranja, moramo se jako truditi da razlikujemo rad svakog centra u nama, zatim njihova dva dijela, i posljednje njihovih sektora. Tako ćemo ući u sebe. Ako primjerenim vježbama uspijemo potpuno razviti i savršeno balansirati naše niže centre, bit ćemo sposobni uspostaviti trajnu vezu s našim višim centrima. Takva veza će se uspostavljati postupno, počevši od nižeg emotivnog centra. Što se emotivni centar dalje pročišćava i razvija, bolje će zadobiti svoj normalan ritam. To je ono što će omogućiti kontakt s višim emotivnim centrom. Nadalje, kroz posljednji, uspostavit će kontakt s višim intelektualnim centrom. Pošto ne postoji direktna veza između nižeg intelektualnog centra i višeg intelektualnog centra, intelektualna kultura, koja je skoro isključivi temelj našeg obrazovanja, ne može nas voditi ka višim razinama svijesti. Unatoč profinjenosti njegove inteligencije, bez obzira kako široko i duboko znanje stekne, vanjski čovjek ostaje zatvoren u krugu razuma. Bijeg je moguć samo preko srca; zato kultiviranje našeg emotivnog života dominira pažnjom, preokupacijom i obaveznim naporima koje ezoterična učenja zahtijevaju. Pa ipak, iako nas čisto intelektualna kultura, racionalna i pozitivna, ne može direktno voditi prema višim oblastima Života, ne smijemo pomisliti da je ona beskorisna. S ezoteričnog gledišta, ona zadržava svoju punu vrijednost, i bit će velika pomoć kad se u nama formira Individualnost. Ali moramo početi od početka, tako reći, s vježbanjem naših srca i pročišćavanjem naših emotivnih života. U ovom smislu je Teofan Zatvornik, autoritet za ovo područje, bio prilično kategoričan. Rekao je: 'Tamo, niti dostojanstvo niti erudicija neće biti od pomoći.'

Sl. 16

Pristup višem emotivnom centru je pristup razini svijesti istinskog, individualnog 'Ja'. Pristup višem intelektualnom centru diže nas na razinu Svijesti - to jest, na sudjelovanje u univerzalnom 'Ja', kroz unutrašnju komunikaciju koju omogućuje. Ovo je kraj svake moguće evolucije za čovjeka pod zemaljskim 62 |

uvjetima. Ali kakva ogromna mogućnost. Apostol Sv. Pavao kaže o tome ovo: 'Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.' 59 Da sumiramo: naši viši centri su dvije božanske iskre: jedna proizlazi iz druge: viši emotivni centar - iskra Sina - i viši intelektualni centar - iskra Oca u svom istobitnom aspektu Duha Svetoga. Sada bismo trebali bolje razumjeti duboko značenje tekstova citiranih na početku ovog poglavlja, kao i suštinsku razliku, koju je opisao Sv. Pavao, koja postoji između ljudske filozofije i ljudske tradicije s jedne strane, te ezoterične Tradicije s druge. Ako sad nastojimo zatvoriti u jednoj ideji put koji moramo proći od rođenja do vrhunca ezotericizma, možemo ga pojmiti kao evoluciju 'Ja', koje uvijek poprima novi oblik bez da uništava stari. Postoje četiri razine 'Ja' koje odgovaraju četirima razinama bića i svijesti. razine svijesti

razine bića

Svijest

razine ‘Ja’ univerzalno ‘Ja’ istinsko individualno ‘Ja’

svijest istinskog ‘Ja’

lično mentalno ‘Ja’

budna svijest

fizičko ‘Ja’ tijela

podsvijest Sl. 17

Gabriel Derjavine definira ovu evoluciju u svojoj poznatoj formuli: 'Ja sam crv, ja sam rob, ja sam kralj, ja sam Bog.' (6) To što je rečeno gore bi nas trebalo navesti da se zapitamo koji je smisao i značenje evolucije Ličnosti; ovog finog i složenog organizma koji je ipak 'Ne-Ja'; s kojim se identificiramo i od kojeg bismo se trebali moći odvojiti pod cijenu osobito bolnih napora. Moramo se sjetiti da je od pada Adama duhovni čovjek, postavši životinjskim čovjekom, izgubio doticaj sa svojim višim centrima, tako reći, sa Stablom Života, tako što je dao nadmoć svojim nižim centrima, to jest, Stablu Znanja Dobra i Zla. Unatoč tome, uz pomoć Ličnosti, i njena tri centra, mi 59

Rimljanima 8: 28 - 29. 63 |

posjedujemo unutar nas - bilo u embrionskom ili razvijenom stanju - sve elemente od kojih je sačinjen Svemir, koje Pravoslavna Tradicija naziva 'Svijet'. Ovi elementi su predstavljeni odgovarajućim dijelovima naše Ličnosti. Kako postepeno zadobiva gospodarenje i kontrolu nad svojom Ličnošću, čovjek, uz pomoć ovog složenog instrumenta, uspijeva u Znanju svih dijelova Svemira - te u uspostavljanju svjesne i organske veze s njim. To se pojavljuje u skladu s Platonovim principom koji kaže: 'Jednako se ne može dokučiti ni razumjeti osim jednakim.' Ovo je objektivno značenje i mjesto Ličnosti u evoluciji 'Ja' putem svojevrsne svjesne identifikacije koja je plod primjerenih vježbi koncentracije, onaj koji traži uspjet će u Znanju vanjskog 'Ne-Ja' uz pomoć unutarnjeg 'Ne-Ja', tako reći, putem svoje Ličnosti. Ovaj postupak, kojem ćemo se vratiti kasnije, dat će mu pristup moćima. Trudi se 'da prodreš u unutrašnji kavez i vidjet ćeš vanjski kavez, (Svemir), jer oba su jedan.' 60 Sad možemo bolje razumjeti i definirati pojam ezotericizma. Pod ezotericizmom, u točnom smislu riječi, mislimo na činjenice i djelovanja koja su dostupna višim centrima, tako reći, polju svijesti istinskog 'Ja', i samoj Svijesti. U širem smislu riječi prihvaćen pojam ezotericizma je proširen da obuhvaća dva koraka koji omogućuju pristup ovom polju: on prvo obuhvaća egzotericizam, karakteriziran odbacivanjem vjerovanja u Ličnost kao trajnu vrijednost, a zatim mezotericizam, koji je prvi stadij pristupa istinskom 'Ja'. Na sljedećoj su slici ova tri stupnja ezotericizma nacrtana kao tri koncentrična kruga izvan kojih se nalazi 'divljina': ona zona gdje vanjski čovjek živi u podređenosti svojoj Ličnosti.

Sl. 18

Gledano iz perspektive, prethodna slika bi izgledala ovako: 60

Dobrotoljublje: Sv. Izak Sirijan, 2./ 30. pouka. 64 |

Sl. 19

Ispitajmo sad s praktičnog gledišta kako čovjek može dostići ezotericizam: kojim putem može raditi prema cilju uspostavljanja trajne veze koja će stvoriti mogućnost da on evoluira. Problem se u Tradiciji razmatra pomoću dijagrama ispod. U ezoteričnom učenju se za ovaj prikaz može reći da je najvažniji. On utjelovljuje mnoštvo ideja; mnogo više nego komentari koje ćemo dati. Zato mu se moramo često vraćati i meditirati na njega.

Sl. 20

Crne strelice predstavljaju utjecaje koji se stvaraju u životu životom samim, ovo je prva vrsta utjecaja kojom je čovjek okružen. Njih se naziva 'A' utjecajima. Primijetit ćemo da su oni raspodijeljeni gotovo jednako po cijeloj površini kruga života. Kao što je slučaj sa svakom zračećom energijom u prirodi, njihov učinak je obrnuto proporcionalan kvadratu udaljenosti; tako da je čovjek ponajviše podložan utjecaju strelica koje su neposredno oko njega. On je povučen u svakom trenutku načinom na koji one djeluju u tom trenutku. Utjecaj 'A' strelica na vanjskog čovjeka je imperativan; tjeran, on vrluda u krugu svog života od rođenja do smrti, slijedeći isprekidanu liniju koja je ponekad podložna opasnim promjenama smjera. Zbir 'A' utjecaja tvori Zakon Slučaja. Čovjek je podložan njegovom upravljanju, pa ipak ako temeljitije ispitamo sliku vidjet ćemo da je svaka crna strelica uravnotežena, neutralizirana na nekom drugom dijelu drugom strelicom jednakom u sili a dijametralno suprotnom, tako da kad bi ih ostavili da učinkovito neutraliziraju jedna drugu rezultantna sila bi bila jednaka nuli. To znači da su u 65 |

svom zbiru 'A' utjecaji po svojoj prirodi iluzorni, iako je učinak svakog od njih stvaran, pa ih vanjski čovjek smatra stvarnošću. Bijeli krug predstavlja ezoterični Centar, smješten izvan generalnih zakona života. Bijele strelice predstavljaju utjecaje nazvane 'B'. Ovi utjecaji su ubačeni u metež života i potječu iz ezoteričnog Centra, tretirane izvan života, ove strelice su sve orijentirane u istom smjeru. U svom zbiru tvore neku vrstu magnetskog polja. Budući da 'A' utjecaji neutraliziraju jedan drugog, 'B' utjecaji zapravo sačinjavaju jedinu stvarnost. Mali krug s osjenčanim linijama predstavlja čovjeka, koji je na ovoj slici u izolaciji. Kose osjenčane linije označavaju to da priroda vanjskog čovjeka nije homogena, pomiješana je. Ako čovjek provede svoj život bez razlikovanja 'A' i 'B' utjecaja, završit će ga kako je i počeo, može se reći mehanički, tjeran Zakonom Slučaja. Međutim, s obzirom na prirodu i jačinu rezultantnih sila kojima je podložen, može mu se dogoditi da ostvari sjajnu karijeru, u smislu koji svijet daje ovom izrazu. Pa ipak, on će doći do kraja svog života bez da je naučio ili razumio išta o Stvarnosti. I zemlja se vraća Zemlji. U životu, svako biće je podvrgnuto nekoj vrsti takmičarskog testa. Ako razazna postojanje 'B' utjecaja; ako stekne sklonost ka njihovom skupljanju i upijanju; ako neprestano teži tome da ih bolje asimilira; njegova će se pomiješana unutrašnja priroda polako podvrći određenoj vrsti evolucije. I ako su napori koje čini kako bi apsorbirao 'B' utjecaje neprestani i dovoljni po sili, u njemu se može oblikovati magnetski centar. Ovaj magnetski centar je u dijagramu predstavljen malim bijelim prostorom. Ako se ovaj centar nakon što se rodi u njemu pažljivo razvija, zauzima oblik, i u povratku će vršiti utjecaj nad rezultatima 'A' strelica koje su uvijek aktivne, savijajući ih. Takvo savijanje može biti nasilno. Obično ono premašuje zakone vanjskog čovjeka i izaziva mnoge sukobe unutar i oko njega. Ako izgubi bitku, pojavljuje mu se uvjerenje da 'B' utjecaji nisu ništa drugo nego iluzija: da je jedina stvarnost predstavljena 'A' utjecajima. Magnetski centar koji je bio formiran u njemu se polako reapsorbira i nestaje. Tada, s ezoterične točke gledišta, je njegova situacija gora nego ona s kojom je krenuo, kad je tek počinjao razaznavati 'B' utjecaje. To je primjer kojeg ističe parabola o nečistom duhu i praznoj kući. 61 Ali ako izađe kao pobjednik u ovoj prvoj borbi, njegov magnetski centar, učvršćen i ojačan, vodit će ga čovjeku koji ima 'C' utjecaje jače nego on sam, i koji posjeduje jači magnetski centar. I tako slijedom dalje, posljednji čovjek koji je u vezi sa drugim koji ima utjecaj 'D', će biti njegova veza s Ezoteričnim Centrom 'E'. Od sad u životu, taj čovjek više neće biti izoliran. On će zasigurno nastaviti živjeti 61

Matej 12: 43 - 45. Usp. Hebrejima 6: 4 - 8. II Petrova 3: 17. 66 |

kao prije pod djelovanjem 'A' utjecaja, koji će dugo vremena nastaviti vršiti svoju moć nad njim; pa ipak malo po malo, zahvaljujući učinku djelovanja lanca 'B' -'C' 'D' -'E', njegov magnetski centar će se razviti. U mjeri njegovog rasta, čovjek će pobjeći vladavini Zakona Slučaja i ući u domenu Svijesti. Ako ostvari ovaj rezultat prije svoje smrti, može reći da njegov život nije bio uzaludan. (8) Pogledajmo sad drugačiju verziju istog dijagrama:

Sl. 21

Ova druga slika, sa crnim magnetskim centrima, predstavlja situaciju gdje čovjek sebe obmanjuje i, vjerujući da upija 'B' utjecaje te radeći sve vrijeme potrebnu selekciju, on zapravo apsorbira 'A' utjecaje, one crnih strelica koje su na neki način paralelne s bijelim strelicama 'B' utjecajima. Ovo će ga dovesti u kontakt s ljudima koji posjeduju magnetski centar iste prirode: koji su sami nasamareni i koji nasamaruju druge, i koji nemaju direktnu ili indirektnu vezu sa ezoteričnim Centrom. (9) Posljednja primjedba. Kakvu garanciju može imati čovjek da neće nasamariti sebe i da neće upasti u posljednju situaciju? Odgovor je jednostavan. Čistoća magnetskog centra se mora savjesno održavati od početka i kroz njegovu evoluciju. (10) Ponovimo još jednom da komentari dani o ovom dijagramu nisu iscrpni. Mogući su i drugi komentari, i oni koji ustraju u proučavanju doktrine su gorljivo pozvani da meditiraju na ovu sliku te da idu još dublje. 67 |

Ako to učine, postat će svjesni toga da ovaj prikaz obuhvaća cijeli niz zakona ljudskog života, koji su izloženi u Evanđelju u obliku parabola, slika i nagovještaja.

68 |

69 |

POGLAVLJE VII (1) Sad ćemo pregledati promjene izazvane, u tom mentalnom organizmu koji smo nazvali Ličnošću, kao rezultat pojavljivanja i rasta magnetskog centra u nama. U općenitom smislu, može se reći da će sjaj ovog centra pomoći u učinkovitom usavršavanju razvoja nižih centara. Pod njegovom zastavom, odnosi između tri centra bit će korjenito izmijenjeni, i to će snažno utjecati na čovjekov život. U povratku, to će imati određenu posljedicu u njegovim odnosima s onima oko njega. Vidjeli smo da je sustav sektora takav da su tri centra stalno međuovisna. Kao rezultat, svaki pokret u jednom od njih vodi odgovoru u druga dva. Zbog toga, dokle god se mentalni život pojedinca sastoji samo od različitih kombinacija i pokreta nižih centara, čovjek ne može imati ni čistu misao, ni čisti osjećaj, niti može donijeti konačnu odluku. Zbog načina na koji ove mehaničke veze rade, sve je u njemu pomiješano. Zasigurno odgovor druga dva centra nema istu snagu pokreta kao centar iz kojeg akcija potječe. Pa ipak, u normalnim okolnostima čovjek ih ne može ignorirati. Ovaj fenomen, praćen različitom količinom nedovoljne razvijenosti i rastrojstva u centrima i njihovim sektorima, je uzrok sumnji i unutrašnjih sukoba u kojima se čovjek tako često bori. Dodatno, ovi snopovi mehaničkih veza imaju posebnu važnost, igrajući pozitivnu ulogu u mentalnom životu pojedinca. Uzeti u zbiru, oni sačinjavaju organ - ili još bolje instrument - morala. S obzirom na to, u vanjskom životu, glas istinskog 'Ja' je slab i rijetko ga se čuje, čovjek, gotovo stalno identificiran s 'Ja' ličnosti, može i često djeluje bez da uzima u obzir riječi ovog skrivenog glasa, čak i ako se poslije pokaje. U praksi, pod ovim uvjetima, mehaničke veze između tri centra su jedina kočnica njegovoj neobuzdanoj pohlepi. Ovaj moralni instrument je ukalupljen kako bi pristajao tradiciji sredine i obitelji. Oblikovan je od rođenja pa nadalje odgojem. Jasno, bez ovog instrumenta, organizacija društvenog života u svim njegovim oblicima je nezamisliva. Ipak zbog njegove prirode, on ne može garantirati dobro i pravedno ljudsko ponašanje; da bi osiguralo vlastito postojanje za vrijeme mira, ljudsko društvo je uvijek bilo dužno pribjegavati ograničavanju i primjeni kazne: potrebna sredstva, s obzirom da moral nikad neće biti dovoljno jak da bi obuzdao ekstremne i anarhističke težnje Ličnosti. Ličnosti, u stvari, nedostaje ta vrsta svijesti koju praktična izučavanja religije opisuju kao strah od Boga. 62 (2) 62

Job 28: 28; Psalmi 110: 10; Mudre izreke 1: 7, 9: 10; Propovjednik 12: 13. 70 |

S obzirom na gore navedeno, lako možemo razumjeti da moralnost nije identična sa Sviješću. Moralnost je vrsta zamjene, nije temeljena - kao autentična Svijest - na spontanoj, jednostavnoj i direktnoj prosudbi, nego na zbiru konsideracija. Među njima, rasa, civilizacija, vremena, klasa, okoliš, pojedini ili višestruki osobni motivi, svi igraju svoju ulogu. Tako da se pojam o moralnom mijenja kao rezultat varijacije elemenata koji ga tvore. Tako možemo razlikovati moralnost kultiviranog čovjeka od onog divljaka, moralnost Rimskog društva od onog Srednjega vijeka, i zadnjeg od moralnosti sadašnjosti. Međutim, ne smijemo vjerovati da moralnost napreduje, postajući vremenom sve bolja. S ezoterične točke gledišta, pojam napretka kako ga uobičajeno razumijemo nema apsolutnu vrijednost. Kao plod napora Ličnosti koje su same po sebi pokretni pijesak, napredak sam po sebi ne daje garanciju trajnosti. Iskustvo nedavnih ratova i revolucija dalo nam je nepobitan dokaz krajnje krhkosti svega što se do 19. stoljeća - barem među civiliziranim ljudima - ozbiljno smatralo nepokolebljivom osnovom ljudske moralnosti. Mehaničke veze između centara mogu se predstaviti skroz shematski, kao što je prikazano na sljedećoj slici (Sl. 22). U vanjskom čovjeku, ove veze su obično dovoljno čvrste da funkcioniraju kroz cijeli život. Međutim, pod okolnostima našeg grozničavog i prilično nebalansiranog modernog života, ove veze, posebno one između intelektualnog centra i emotivnog centra, su poprilično labave. Nekad ih čak smatramo prekinutim. Za pojedinca, ovaj raskid rezultira gubljenjem svakog pojma i osjećaja moralnosti.

Sl. 22

Promjena ovih veza, opuštanje ili čak nestajanje, izaziva cijeli niz psiholoških pojava. Proces je suštinski karakteriziran licemjerjem koje postaje sve 71 |

više i više izraženo; kulminira kompletnim prekidanjem ovih veza, čineći čovjeka amoralnom osobom. (3) Rekli smo da pojava magnetskog centra može izazvati duboku promjenu u mentalnom organizmu. Nakon što dostigne određeni stupanj rasta, ovaj centar uspostavlja direktne veze - ne više mehaničke nego svjesne - sa svakim od tri centra, kao što je pokazano donjim dijagramom:

Sl. 23

Kad se ove nove veze dovoljno učvrste zamjenjuju stare veze, koje otpadnu. Od sad, čovjek ponovno stječe sposobnost da ima čiste misli i čiste osjećaje, koji više nisu pomiješani kao rezultat mehaničke međuovisnosti centara. Od sad će svaki centar moći raditi samostalno ali pod strogom kontrolom magnetskog centra, koji osigurava njihovu koordinaciju. Tako da, djelujući na našu moralnu prirodu, pojava i rast magnetskog centra rezultirat će progresivnim zamjenjivanjem elemenata ove moralne prirode odgovarajućim elementima Svjesnosti. Tada prestajemo biti žrtve naglih pokreta, i naših reakcija na utiske i šokovi postaju sve više misaoni i svjesni. Međutim, ne smije se pomisliti da tako korjenita transformacija i unutrašnjeg i vanjskog života može doći iznenada. Isključujući jako rijetke iznimke, koje podrazumijevaju pravedne po prirodi - ova evolucija izgleda kao dug proces, neprekidna borba s nizom uspjeha i padova. Više će puta onaj koji traži pasti u krizu obeshrabrenja; više će mu se puta činiti da je potjeran preko granica svog vlastitog života; nekad će se osjećati zgnječeno pod teretom testova i teškoća nasuprot kojih će biti postavljen za vrijeme svog traganja. Ovo se može razumjeti 72 |

kad znamo da ezoterična znanost ide u svom učenju daleko izvan jednostavne informacije. Njena svrha, u stvari, nije ništa manje od transformacije bića onoga koji je proučava, interes potpuno izvan djelokruga pozitivne znanosti. Zbog toga što se općenito bavi onima neispravnima koji međutim teže svjetlu, poziva ih riječima Sv. Pavla, da: 'svuku staroga čovjeka s njegovim djelima i obuku novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja.' 63 U svakom slučaju gdje ezoterična znanost nudi sve, zahtjeva i sve zauzvrat. Mora se platiti sve. Nemoguće je doseći Istinsko putem laži ili licemjernih igara, jer u ovom slučaju mi tražimo da budemo, radije nego da izgleda kao da jesmo. Na ovoj razini ideja se mora tražiti osnovno značenje strašne priče o Ananiji i Safiri koju je ispričao Sv. Luka u Djelima Apostolskim. 64 (4) Stvari se čine ovakvima, gledano odozdola: sa stajališta Ličnosti, koja djeluje po maksimi: 'Ovo je moje a također je i to.' Mudrac je jednom rekao da se Bog smije kad čuje da čovjek razmišlja na takav način. Gledano odozgora, stvari se mogu vidjeti u potpuno drugačijem svjetlu. Ličnost vanjskog čovjeka je smrtna. Posljedično, sve vrijednosti kojima obično teži su privremene: zaista su mu posuđene. Prolazne su i stoga su iluzorne. Ezoterična znanost ukazuje put prema trajnom. Da bi se to postiglo, od čovjeka se traži da odlijepi svoje srce od prolaznog, koje ga vuče prema ponoru. Prema Isusovim riječima, prodaje mu čisto zlato - koje on ne može prepoznati nasuprot njegovom lažnom novcu koje smatra istinskim. Čovjek, bojeći se da ne bude nasamaren, oklijeva i tako pati. U ovome pronalazimo porijeklo velikog nerazumijevanja (koje opet iskrsava) kad se ljudski život prima osobno. Cijelo Evanđelje je ovdje. Upućeno je onima koji teže Životu. 'Tko to ne prizna, ne priznaje se.' 65, kaže Sv. Pavao. Bit će isključen s uskog puta, da padne natrag na širok put koji će ga - kao što znamo - voditi u Smrt. Sad, i tek sad, možemo bolje razumjeti smisao, kao i apsolutnu potrebu neophodnog uvjeta zajedničkog svim religijama i svim ezoteričnim tradicijama: poniznost. Definirajmo prvo pojam ponos, njenu suprotnost. U ezoteričnom smislu ponos je ono čime Ličnost potvrđuje svoje prvenstvo u odnosu na istinsko 'Ja'. U vanjskom čovjeku, takav je stav normalan. Ako on uspije u životu, učvrstit će se takav stav u njemu. Ali ezoterični zakon je izričit. Bog kaže: 'Ja stojim pred

Kološanima 3: 9 - 10; Efežanima 4: 22 - 24. Djela Apostolska 5: 1 - 11. 65 I Korinćanima 14: 38. 64

73 |

vratima i kucam.' 66 To znači da je svaki čovjek uvijek pod trajnim pritiskom koji dolazi iz ezoteričnog Centra u obliku 'B' utjecaja 67. Međutim, čovjek mora otvoriti vrata svojim vlastitim naporima; drugim riječima on mora razaznati i asimilirati ove utjecaje, tada se Ličnost, savladavši svoju ponosnu prirodu, mora pokloniti i prihvatiti prvenstvo istinskog 'Ja'. Mora to unaprijed učiniti djelovanjem vjere i nade, ne znajući točno kuda će to voditi. Mi smo stoga pozvani da 'imamo povjerenja u Boga'. To je uloga poniznosti kao uvjet sine qua non za bilo koji praktični ezoterični rad. Iz ovoga ćemo moći dokučiti značenje stare maksime da se : 'Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost.' 68 Nikad ovo ne smijemo shvatiti u metaforičkom smislu. Ličnost koja obično naređuje u čovjeku, zajedno s 'Ja' tijela, mora se pokloniti pred istinskim 'Ja' i odati mu počast. Da bi se to postiglo, treba se savladati velika prepreka koja se opisuje ovako: Iluzija, misleći da je ona stvarna, smatra Stvarnost iluzijom. Moć Iluzije u čovjeku djeluje naročito putem njegovog seksualnog centra, ili točnije, na njegov trošak. Ignorirajući veze između centara, čovjekova potpuna struktura izgleda kao što slijedi:

Sl. 24

Seksualni centar je analogan višim centrima: nepodijeljen je, nema negativni dio, i nije razdijeljen na sektore. Ali niži intelektualni centar ili niži emotivni centar - ili oba zajedno - mogu prisvojiti dio njegove energije. To stvara negativne pojave, među kojima nabrajamo nedoumicu između toga što je nestvarno i Stvarnog, kao i sve brojne manifestacije tvrdoglavosti. 66

Otkrivenje 3: 20. Usp. Sl. 20, Poglavlje VI. 68 Jakovljeva 4: 6; Mudre izreke 29: 23; I Petar 5: 5. 67

74 |

Ako odolimo takvim testovima, 'Ja' Ličnosti će se sve češće premještati da boravi u magnetskom centru. Obrnuto, što više 'Ja' ostaje u ovom (magnetskom) centru i poistovjećuje se s njim, više će napredovati rast tog centra. Kad magnetski centar konačno zauzme oblik, uspostavlja neosporan autoritet nad trima centrima Ličnosti. Onaj tko je bio čovjek 1, 2 ili 3 postaje čovjek 4. Kroz ovaj stadij njegove evolucije takav čovjek će imati zadatak prepoznati način na koji svaki od ova tri mentalna centra funkcionira, dodijeliti pravu ulogu svakom od njih, i balansirati ih. Tako se usavršava rast magnetskog centra i započinje njegov razvoj. Ovo posljednje je funkcija svjesnih napora da se razvoj nižih centara razvije do njihovih granica. Što se ovaj razvoj dalje nastavlja, to magnetski centar više apsorbira niži emotivni centar, istovremeno identificirajući se sve više s višim emotivnim centrom. Jednom kad se tri niža centra potpuno razviju i balansiraju, magnetski se centar jednom zauvijek identificira s višim emotivnim centrom, dovlačeći sa sobom niži emotivni centar kojeg konačno apsorbira. Od sad nadalje niži emotivni centar, s magnetskim centrom, formirat će sastavni dio višeg emotivnog centra.

Sl. 25

Kad se ovo jedinstvo ostvari, onaj tko je iznio ovaj rad na sebi postat će čovjek 5. Za razliku od čovjeka 1, 2 ili 3 koje se naziva vanjskim ljudima, ljudi 5, 6 i 7 su unutrašnji ljudi. 69

Rimljanima 7: 22. 75 |

Uspostavivši vezu između višeg emotivnog centra i višeg intelektualnog centra, čovjek 5 će postati čovjek 6, poslije čega će njemu ostati samo da učvrsti rezultate. Ovo učvršćivanje je zadnji stadij ezoterične evolucije. Zadatak za svaki stadij evolucije može se definirati kao što slijedi: - čovjek 4 - prepoznati postojanje tri niža centra, učiniti da rastu i razvijaju se do granica, i regulirati njihovo funkcioniranje; - čovjek 5 - steći nove sposobnosti i moći 70; - čovjek 6 - razviti tako stečene sposobnosti do njihovih krajnjih granica; - čovjek 7 - učvrstiti dobivene rezultate Ovo učvršćivanje se dobiva sublimacijom seksa. Kad razmatramo završenu sliku čovjeka (Sl. 24), moramo imati u pozadini uma da će ista slika iz malo drugačijeg ugla izgledati ovako:

Sl. 26

Ovo je shema čovjeka koji je postao cjelovit i besmrtan u skladu sa značenjem riječi Sv. Pavla: 'Svi doduše nećemo umrijeti, ali svi ćemo se izmijeniti.' 71 Viši emotivni centar, sada smješten u središtu slike, apsorbirao je

70 71

To su darovi Duha Svetoga, I Korinćanima 12; 14, passim. I Korinćanima 15: 51. 76 |

niži emotivni centar. Značenje točkastih linija u ovome - kao i veza sa seksualnim centrom - bit će objašnjena kasnije. (5) Ljudi 1, 2 ili 3, tjerani energijom seksualnog centra koja slobodno protječe kroz tri centra, snalaze se s privremenim 'Ja' Ličnosti, nestabilnim 'Ja'; koje se mijenja; nelogičnim samom sebi; vodeći lažno postojanje. Situacija se potpuno preokreće kad - uspješno prešavši stadij čovjeka 4 - predani tražitelj postane unutrašnji čovjek: 5, zatim 6 i konačno 7: -Kad postane čovjek 5, postaje trajno svjestan svog istinskog

'Ja'; -Kad postane čovjek 6, zadobiva trajnu Svijest; -Kad postane čovjek 7, oslobođen je putem zadobivanja prave Volje. 'Ja' - Svijest - Volja grade trostruki cilj ezoterične znanosti, i oni su nagrada za tragaočeve svjesno učinjene napore. Ovdje završava ezoterična evolucija moguća za čovjeka u uvjetima zemaljskog čovječanstva. Ovakvom evolucijom životinjski čovjek može prevladati Adamov Pad, postati duhovan čovjek, i tako biti iniciran u božansku mudrost. (6) Bitna opaska: unatoč strogom zahtijevanju poniznosti ne smijemo upasti u drugi ekstrem i ići tako daleko da zanemarujemo naše mentalno 'Ja', preziremo ili loše s njim postupamo. Jednako, ne smijemo zanemarivati, prezirati ili loše postupati s našim tijelom podvrgavajući ga pretjeranom mučenju. Sve što trebamo je dati im vrijednost koja im je primjerena, i prestati im pridavati vrhovni autoritet ili kvalitete istinskog 'Ja'. U isto vrijeme se moramo boriti svim sredstvima protiv duha samodopadnosti, znajući da je 'Ja' Ličnosti samo privremeno 'Ja'; i kao takvo prolazno. Ako se tvrdoglavo identificiramo s ovim, potvrđujemo da smo još uvijek podložni Zakonu Slučaja i da zapravo stabilno hodamo po putu prema Smrti. Bez da idemo u takve ekstreme, moramo tretirati našu Ličnost privremeno 'Ja' - i naše tijelo u kojem živi, kao što dobar konjanik tretira svog konja. Zbog toga što pazimo na ovo 'Ja' - dok ga treniramo - moći ćemo proći dugi put koji vodi našem cilju. I prije no što učinimo bilo koji napor moramo odmjeriti svoju snagu. Konj ne zna gdje konjanik ide, on sam je odgovoran za oboje. 77 |

DRUGI DIO - SVEMIR

78 |

79 |

POGLAVLJE VIII (1) Paralelno proučavanju čovjeka, vidjeli smo da ezoterična znanost proučava i Svemir. Na taj način ona čuva od izdvajanja čovjeka iz njegova organskog konteksta. Ona razmatra čovjeka unutar zbira života na Zemlji; elementa planetarnog svijeta koji gravitira oko Sunca, jedne od zvijezda Mliječnog puta, našeg svijeta, rođenog unutar manifestiranog Apsoluta, Koji osigurava njegovo postojanje i njegov opstanak. Činjenica da čovjek svojim djelovanjem sve više i više naginje tome da se izolira od Zemlje - hodajući na đonovima cipela, putujući autima, vlakovima ili avionima - rezultira stvaranjem ideje u njegovoj podsvijesti da je on odvojen od Prirode. Pa ipak unatoč svim strojevima stvorenim ili koji će biti stvoreni, on nikada neće prestati biti integralni dio Majke Zemlje, jer je sve u Svemiru živo, i sačinjava dio zbira. To je osnovni razlog zašto je potrebno proučavati Svemir dok proučavamo čovjeka. Pravoslavna Tradicija smatra Svemir živim bićem. Origen ga, u Počelima, uspoređuje s neizmjernim organizmom, čija je Duša Bog. Ova koncepcija se sačuvala gotovo netaknuta u ezoteričnoj Tradiciji; nalazimo je izraženu na skraćeni način u liturgijskoj molitvi i odgovorima koje se naziva Velika Jektenija 72. Od davnina se ova koncepcija prikazivala dijagramom; počevši od Boga kao Duše naše Duše, te postepeno dostižući Boga Koji unutar sebe sadrži sve što postoji. Ovaj se dijagram sastoji od dvanaest koncentričnih krugova: počevši od središta, oni predstavljaju elemente dane na slici 27. Ova dvostruka koncepcija jedinstvenog Boga - kao Duše naše Duše, te kao Boga koji obuhvaća Svemir koji je On stvorio - karakteristika je ezoteričnog Pravoslavlja. Nalazimo je također i u Evanđelju i Apostolima, ali obično prolazi neopaženo. Već smo je spomenuli, kad smo citirali Sv. Izaka Sirijana u vezi identiteta unutrašnjih i vanjskih kaveza 73. U vezi prethodnog, mogli bismo citirati govor Sv. Pavla u Ateni. Sv. Luka izvještava o njemu sljedećim riječima: …'Nijedan Atenjanin ni doseljeni stranac ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti. Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: "Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem." 72 73

Ruski Ektenia je litanija. Dobrotoljublje: Sv. Izak Sirijan, 2./30. pouka. 80 |

"Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i - sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo." 74

Sl. 27 I. Bog, Duša naše Duše

VII. Država

II. Duša

VIII. Naš planet

III. Čovjek

IX. Naš sunčev sustav

IV. Soba

X. Mliječni put, naša Galaksija, naš Svijet

V. Kuća

XI. Svi Svjetovi, slični i različiti

VI. Grad

XII.Bog koji sve obuhvaća

(2) 74

Djela Apostolska 17: 21 - 28. 81 |

Astronomski svijet koji promatramo s našeg planeta izgleda tako zato što mi vidimo tijelo Svemira iznutra. Ne gledamo ga u njegovom zbiru jer se naša promatranja odvijaju i tumače na našoj skali, infinitezimalnoj u odnosu na zbir. Ono što nas navodi na krivi trag je udaljenost između zvijezda, koje su žarišta žive tvari, i čestice svemirskog organizma. Gledane iz unutrašnje perspektive one djeluju neizmjerno, međutim gustoća Svemira u svom zbiru je analogna onoj našeg tijela. Čovjek u Svemiru nalikuje mikroorganizmu u ljudskom tijelu. Kad bismo mogli postati mikrobi, vidjeli bismo naša tijela iznutra - slično zvjezdanom nebu punom galaksija koje bi bili naši organi. S druge strane, kad bismo postali neizmjerni i vidjeli Svemir na njegovoj vlastitoj skali, vidjeli bismo ga kao živo tijelo. To je efekt Načela Relativnosti. (3) Što je onda značenje ljudskog života u ovom Kozmosu kakvog ga znamo? Čovjekovo postojanje ima dvije glavne svrhe: - kao element svemirskog organizma, on služi ciljevima posljednjeg; - kao izolirana jedinka, on može slijediti svoje vlastite ciljeve. Da bismo bolje razumjeli zašto i kako su ova dva cilja povezana, uzmimo primjer: Položaj čovjeka u Svemiru analogan je onom stanice u ljudskom tijelu. Svaka stanica dio je organa koji je, u povratku, element grupe organa koja osigurava pravilno ostvarenje nekih određenih funkcija organizma. S ove točke gledišta, proučimo mnoštvo stanica u našem tijelu. Ono je podređeno dvjema kategorijama zakona. Da pojednostavimo, kažimo da je smješteno pod vladavinu dva zakona. Prvi drži stanicu na njenom mjestu. U ezoteričnoj znanosti ga zovemo Generalni zakon. Drugi ostavlja određenu slobodu djelovanja stanici, a zove se Zakon Izuzetka. Prvi zakon, koji je konzervativan, osigurava da organ čiji je dio ova stanica nesmetano ispuni svoju ulogu. U tu svrhu, prvi uvjet je da tijekom svog života stanice koje tvore organ ispunjavaju ulogu koja im je dana. Ovaj zakon obvezuje te stanice da ostanu na svojim mjestima, da završe svoj posao, i da posvete svoje živote tome. Očigledno je da kad ovaj zakon ne bi držao stanice tijela unutar granica svakog organa, kad ih ne bi obvezivao da ispune svoju ulogu, posljednji ne bi mogao postojati. Prema tome ovaj zakon je koristan; osiguravanjem postojanja organa, on omogućuje cijelom tijelu da se održi. Znamo, međutim, da je potpuno uklanjanje određenih organa tijela kompatibilno preživljavanju. U sadašnjem stanju našeg znanja čak se čini da uklanjanje nekih od njih ne vodi ozbiljnim funkcionalnim smetnjama. Štoviše; 82 |

organizam podnosi djelomična odsijecanja nekih organa bez da se ugroze uloge koje ti organi igraju u općoj ekonomiji. Ovo pokazuje da nestanak nekoliko stanica, infinitezimalnog dijela organa, prolazi neopaženo: njegovo funkcioniranje nije pogoršano. Pošto je suštinska uloga Generalnog Zakona paziti na kontinuitet funkcije, ovaj nestanak prolazi za njega neopaženo. Stoga on ne postavlja daljnje prepreke. Simbolično, može se reći da stanice koje izbjegnu ovom zakonu sad ulaze u područje Zakona Izuzetka. Ovaj bijeg nekoliko stanica je pojava do koje neprestano dolazi. Sve naše stanice od epidermskih do živčanih neprestano se obnavljaju u skladu s različitim i varijabilnim ritmovima. Kao dodatak ovom obnavljanju iznutra, tu su također i nestajanja, nadoknađena ili ne novim jedinicama. Do ove točke, analogija s onim što se događa čovjeku zbog Generalnog Zakona i Zakona Izuzetka mogla bi se uzeti u potpunosti. Ali ona ovdje staje, barem što se tiče sadašnjeg stanja našeg znanja. U ovoj aktivnosti života, migracijama i staničnoj smrti, nema potvrde za mišljenje da prijelaz s Generalnog Zakona na Zakon Izuzetka proizlazi iz bilo kakvog svjesnog djelovanja stanica. Za čovjeka se to događa drugačije. Kao stanica čovječanstva, čovjek tvori dio organskog života na Zemlji. Ovaj život u svom zbiru predstavlja vrlo osjetljiv organ našeg planeta, igrajući važnu ulogu u ekonomiji sunčevog sustava. Kao stanica ovog organa, čovjek se nalazi pod utjecajem Generalnog Zakona, koji ga drži na njegovom mjestu. U stvari, ovaj mu zakon ostavlja određenu marginu ili toleranciju. On mu dopušta neke slobodne kretnje unutar granica koje postavlja. Unutar ovih granica, koje su objektivno jako ograničene iako se subjektivno one čine golemima, čovjek može otpustiti uzde svojim fantazijama i svojim ambicijama. Bez da idemo predaleko u definiranje ovih granica i detaljan opis sastavnica ovog Generalnog Zakona, možemo reći kao primjer da je jedan od tih faktora glad: ropstvo radu kako bi se osigurao naš opstanak. Lanac: seksualni instinkt; prokreacija; te briga roditelja za njihovu djecu, drugi je faktor. Ezoterična maksima koja je primjenjiva na ovaj aspekt života smišljena je ovako: tjelesna ljubav nužna je za opće dobro. Zadnje, strah u svojim brojnim oblicima sačinjava treću grupu faktora u pitanju. U cjelini, dopuštena margina za slobodne kretnje koje tolerira Generalni Zakon ograničena je nečim što se najbolje može objasniti terminom koji je manje znanstven nego što je kolorističan: buržoazijska sreća. Karijere u svakoj grani ljudske aktivnosti; bogatstvo; obitelj; ljubav; časti itd.; sve je podložno sine qua non uvjetu bezuvjetnog barem podsvjesnog prihvaćanja neizbježnosti Smrti. Dokle god čovjek prihvaća načelo konačnog uništenja njegove Ličnosti bez borbe, on može nastaviti život bez privlačenja pojačanog pritiska Generalnog Zakona na sebe. Slučaj je potpuno drugačiji ako se on bori da premaši granice koje on nameće. On tada ide protiv djelovanja ovog Zakona i njegovih izvedenica na 83 |

njega. On djeluje simultano na nekoliko planova: fizičkom, mentalnom i moralnom. Njegovo djelovanje na moralnom planu čovjek zamišlja, od pamtivijeka, u obliku personifikacije: Đavla. U pravoslavnoj Tradiciji demonologija zauzima znatno mjesto. Nalazimo praktične konstatacije, fina i duboka razmatranja visoko sofisticiranih i podmuklih oblika koje poprima Đavolovo djelovanje u vrlo različitim okolnostima, u kojima on ide toliko daleko da iskorištava dobru vjeru ljudi u svoje svrhe. Također ćemo naći dragocjeni savjet, temeljen na skupljenom iskustvu tokom godina, koji je posebno koristan učenicima ezoterične znanosti; zato što će jednom kad se postignu prvi pozitivni rezultati ti učenici nepogrešivo naići na aktivnu opoziciju zakona i igru Lukavca. Mora se uvidjeti da čovjek stavljajući se pod okrilje Zakona Izuzetka, ide protiv Generalnog Zakona; kojeg je čak i pozvan da sruši, barem na individualnoj skali. On ne smije zaboraviti da - pod kaznom 'iznenadnog napada' - spasenje ovisi o pobjedi nad Đavlom, koji je kao što smo rekli, personalizirani moralni aspekt Generalnog Zakona. To je tako iako je on prirodno, pošto je kozmički zakon, božanski zakon. 75 Čovjek se ne smije bojati, jer je Zakon Izuzetka također božanski zakon: izabirući njega, on nastavlja služiti interesu cjeline, ali drugačije i na neusporedivo učinkovitiji način. Tijekom ove borbe protiv prvog zakona, on je predmet testova koji često poprimaju oblik kušnji. U pravoslavnoj Tradiciji su duboke studije posvećene ovoj temi. Kao što je iznad navedeno, one sadrže dragocjene savjete praktične prirode, čije detalje ne možemo pokriti u ovom sadašnjem djelu. Dopušteno nam je međutim skrenuti pažnju na indirektnu prirodu dijaboličnog djelovanja. Ako tražitelj, ciljajući ravno prema svom cilju, koji je oslobođenje i spasenje, uspješno prevlada prepreke i time dokaže snagu koja bi mu omogućila da se usprotivi Generalnom Zakonu, posljednji bi počeo na njega djelovati indirektno, obično posredstvom njegovih bližnjih ako oni ne slijede isti put: ovo djelovanje se javlja na moralnom planu, i često poprima emotivne oblike obraćajući se njegovim najplemenitijim, velikodušnim i nesebičnim osjećajima: njegovom milosrđu; njegovim obavezama; njegovom sažaljenju. To ga tjera niz slijepe ulice, insinuirajući da će se on tako vratiti svojoj dužnosti, da će radeći to ići pravim putem, itd. To će razjasniti duboku izreku Isusa :'Neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.' 76

Ne smije se zaboraviti da se Jakov cijelu noć borio protiv Anđela, pobijedio ga i zadobio prezime od Izraela od njega; što znači: 'koji se borio protiv Boga' ili 'jak protiv Boga'. 76 Matej 10: 36. 84 |

(4) Ponovimo sad, zato što je to važno, da je ezoterični rad po svojoj prirodi revolucionarni rad. Tražitelj traži promjenu stanja: da nadvlada Smrt i zadobije Spasenje. Ovo je cilj koji je dan ovom radu od strane Spisa i Apostola. Kao što Sv. Pavao kaže: 'Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je.' 77 Ali nemojmo zaboraviti što još on kaže: 'Svi doduše nećemo umrijeti, ali svi ćemo se izmijeniti.' 78 Čovjek koji pasivno živi pod prvim zakonom, neprimjetno i bez da je toga svjestan - čak i kao izvrstan građanin - dolazi na 'Prostran put koji vodi u propast'; onaj tko izabere Zakon Izuzetka bira 'Tijesan put koji vodi u Život'. 79 (5) Počevši od Apsoluta kao početnog žarišta života, Svemir obuhvaća ogromnu skalu elemenata, koji se šire u mnogim granama do vanjske kore; epiderme, predstavljene zbirom satelita svih planeta. Prije nego što počnemo s proučavanjem strukture Svemira, bilo bi bolje sumirati uvjete Stvaranja. Pravoslavna Tradicija uči da je Svemir stvoren žrtvom Boga. Razumjet ćemo ovaj postulat bolje ako uzmemo u obzir da se on razlikuje između stanja ispoljenog Božanstva i onog neispoljenog Božanstva - koji je prema tome bezgraničan i slobodan od svih uvjeta. Božja žrtva je ograničenje Sebe putem manifestacije. Koji su uvjeti ovog ograničenja? Ima ih tri: Svemir je stvoren u Prostoru, u Vremenu i potom u Ravnoteži. Tri temeljna uvjeta Stvaranja manifestiraju se u Svemiru u obliku tri osnovna načela života: statičko, dinamičko i neutralizirajuće načelo. Sve u kreaciji se može analizirati i proučavati u svjetlu ovih triju načela, koja se pojavljuju na način analogan onom opisanom dok smo govorili o uvjetima stvaranja Svijeta. Ona su jednako primjenjiva na svim razinama Kozmosa. Ako uzmemo stvaranje poduzeća za primjer, mogli bismo reći da se prvo mora smisliti ideja što je više moguće, proučiti projekt, te izraditi planove. Sve se ovo temelji na Statičkom načelu. Tada prelazimo na realizaciju, u skladu s Dinamičkim načelom. Svako načelo djeluje u manifestiranom svijetu prema prikladnom zakonu, što će se proučiti kasnije. U praksi, poduzeće stvoreno na ovaj način riskira urušavanje ako direktori ne uzmu u obzir treće načelo, ono Ravnoteže, te ga pažljivo ne primjene na svoju kreaciju. Načelo Ravnoteže mora se slijediti od prvih studija projekta, kroz cijelu realizaciju posljednjeg, i mora ga se čvrsto držati tijekom cijelog toka 77

Rimljanima 8: 13. I Korinćanima 15: 51- već citirano. 79 Matej 7: 13. 78

85 |

poduzeća. Na vrlo općenit način možemo reći da pokretači - u bilo kojoj grani ljudske aktivnosti - moraju prvo postići ravnotežu između napora koje poduzeće zahtijeva za svoje stvaranje, i sredstava na njihovom raspolaganju za tu realizaciju. Ako se bavimo znanstvenim studijama - a to se jednako odnosi i na ezoterične studije - moramo također održavati ravnotežu, ali na drugačiji način: u ovom slučaju, plan za studije mora odgovarati prirodi i strukturi proučavanog objekta. (6) Kad se govori o stvaranju Svemira, nužno je spomenuti pojam Vječnosti. Mi obično imamo pogrešnu ideju o tome. Obično, mi sebi predočavamo Vječnost kao produženje Vremena do beskonačnosti. Vječnost nije Vrijeme; ona je, tako reći, vertikala na Vrijeme. Slijedi da ona nije beskonačna, nego ograničena: Tradicija stavlja kraj Vječnosti i kraj Svijeta zajedno. Mi tako slavimo Boga u Njegovom pred -vječnom stanju. U kondaku Božića pjevamo: Danas Djeva rađa Nadsuštnoga, A Zemlja pećinu nudi Nepristupnom. Anđeli i pastiri zajedno slave, A Magi putuju u društvu zvijezde. Radi nas se kao malo dijete rodi pred-vječni Bog. 80 Što se tiče kraja Svijeta, mi ga sebi predočavamo u obliku Ostvarenja, koje je, prema riječima Isusa, Objava ostvarenih djela i činjenica. (7) Dva od tri temeljna načela Stvaranja, Prostor i Ravnoteža, ne predstavljaju nikakvu opasnost za stvoreni Svemir. Što se tiče Vremena, to nije isto. Pošto je dinamičko načelo koje je u temelju sveg djelovanja - uključujući stvaranje i svaku realizaciju - ono podrazumijeva sigurnost konačnog uništenja za sve stvoreno. S tim u vezi, možemo se sjetiti mita o Kronu koji proždire svoju djecu. Da bi se ublažila ova prijetnja, djelovanjem Vremena, božanska Mudrost uvela je aparat za izbjegavanje neposrednog uništenja stvorenog svijeta. To djeluje kroz jedan od dva zakona, čiji ćemo temelj proučiti u sljedećim poglavljima, u njihovim načelima; njihovom djelovanju; i njihovim učincima. Trenutno će nam biti dosta da kažemo da je, zahvaljujući ovom umjetnom 80

Staroslavenski tekst (prim. prev. Nadsuštni treba značiti 'onaj koji je prije postojanja', eng. 'Pre-existent'). 86 |

zakonu, daljnji tijek Vremena zatvoren u cikluse, a to uklanja njegov destruktivan učinak - naravno unutar određenih granica. Tako Vrijeme neće djelovati u pravcima nego u 'okretajima' krivulje. Ovi ciklusi se zatvaraju i ponavljaju. Zahvaljujući ovom cikličkom djelovanju, sam Svemir i svi elementi od kojih je sastavljen mogu se održati. Svaki element slijedi vlastiti ciklus. U Antici su bili dobro svjesni ovog zakona; njihova filozofija nije nikad priznavala ravne linije; temeljila se na cikličkom načelu. (8) Pokušajmo sad dati opću sliku strukture Svemira. Ovdje su elementi onoga što u ezoteričnoj znanosti nazivamo Zrakom Stvaranja, rjeđe zvanim Konus Stvaranja Svijeta. Možemo nacrtati njegovu sliku na sljedeći način. Zemlja ima Mjesec kao satelit. To je granica; zadnja prečka Kreacije, nakon koje nema ništa. Mjesec - kao ni sateliti drugih planeta - nema satelit za sebe. Usmjerivši svoj pogled prema središtu, nalazimo da je Zemlja dio planetarnog Svijeta koji gravitira oko Sunca, gospodara našeg sustava. Sunce je jedna od mnogih zvijezda galaksije znane po imenu Mliječni put, sustava kojem pripada cijeli sunčev sustav. Znamo da Mliječni put nije jedinstven kao takav. Na nebu možemo detektirati druge galaksije slične našoj, i možemo jednako pretpostaviti da postoje i drugi svjetovi koji joj ne bi nalikovali. Ove velike jedinice u svom zbiru sačinjavaju Sve Svjetove: cijeli sadržaj Svemira, koji gravitira oko onoga što u Tradiciji zovemo Centralno Sunce: Apsolut, tako reći, ispoljeni Bog. Slika izgleda kao što slijedi:

87 |

Apsolut Svi Svjetovi Naš Svijet- Mliječni put Sunce Planetarni Svijet Zemlja Mjesec

Sl. 28

Nastavit ćemo koristiti ovaj dijagram. On je dosta prikladan za razvijanje i pojašnjenje našeg obrazlaganja. Ne smijemo zaboraviti da on predstavlja samo jednu zraku stvaranja, ne cijeli Svemir. Niti smijemo zaboraviti da je Svemir kao cjelina analogan svojom strukturom stablu gdje se, počevši od korijena - Apsolut na našoj slici - cijeli niz grana širi van do lišća, od kojih bi jedan list bio analogan mjesecu u našoj Zraci. Ako želimo konstruirati sliku koja bi bila bliža stvarnosti, moramo locirati sve razine slike 28 jednu unutar druge, uključivši ih sve u jedan veliki krug, koji bi predstavljao Apsolut - u čijim njedrima živi sve što postoji - koji obuhvaća cjelinu.

88 |

Sl. 29

Primjedba: Iz tehniÄ?kih razloga grafiÄ?ki prikaz na ovoj slici prestaje na razini 5.

89 |

POGLAVLJE IX (1) Opisali smo tri osnovna uvjeta pod kojima je stvoren Svemir. Sad ćemo proučiti dva temeljna zakona koji vladaju nad svim što postoji i živi, na svim stepenicama stvorenog Svemira. Prvi od ovih zakona uvjetuje postojanje svega što ispunjava Kozmos, bilo da je to biće, predmet ili događaj. Drugi temeljni zakon vlada nad svakom akcijom i svakom kretnjom, posebice procesom života u svim njegovim oblicima, sve do najsuptilnijih i najintimnijih pokreta misli ili osjećaja. Ova dva temeljna zakona su sveprisutna i ulaze u sve: nitko i ništa ih ne može izbjeći. (2) U ezoteričnoj znanosti prvi zakon se naziva Zakonom broja Tri. Njegova definicija objašnjava njegovo ime: Definicija: Sve što postoji, postoji kao rezultat konvergencijskog djelovanja u istu točku u isto vrijeme triju sila: pasivne, aktivne i neutralizirajuće. Primijetit ćemo da tri sile reflektiraju tri osnovna uvjeta stvaranja Svemira, o kojima smo već govorili. Kao takve, one predstavljaju manifestaciju tri uvjeta stvaranja, unutar stvorenog Svemira, kako je zamišljena od strane nemanifestiranog Božanstva u pred-postojanju svijeta. Pasivna sila je izvedenica statičkog uvjeta: Prostora. Aktivna sila je izvedenica dinamičkog uvjeta: Vremena. Posljednje, neutralizirajuća sila osigurava održavanje Ravnoteže u cijelom Svemiru, na svakom planu, i na svakoj stepenici. Prirodno, jer su sile, ove su tri sile aktivne. Njihova imena izražavaju ulogu koju svaka od njih igra u kooperaciji koja rađa određenu razmatranu pojavu. Iz tog kuta gledanja, život u Svemiru nije ništa drugo nego perpetualni proces stvaranja u svakom području, na svakom planu, i na svakoj stepenici. Kao dodatak, za svaki događaj, veliki ili mali, važan ili beznačajan, reproducira se čin analogan Prvom Stvaranju cijelog Svemira, sa zadržavanjem svih proporcija; u ovom činu, kao što smo rekli, tri sile djeluju kao replika tri uvjeta koji su zamislili stvoreni Svemir prije njegovog ispoljenja. Klasičan primjer koji ezoterične škole daju da bi predstavile igru tri sile je kruh. Da bismo napravili kruh moramo imati brašno, vatru i vodu. U ovom primjeru, brašno je provodnik pasivne sile, vatra aktivne sile, a voda neutralizirajuće sile.

90 |

Ovdje moramo odmah razjasniti da tvar koja u jednom slučaju služi kao provodnik za pasivnu silu, u drugim slučajevima može biti provodnik za aktivnu silu, a u trećoj situaciji biti vozilo za neutralizirajuću silu. Ispitajmo ovo izmjenjivanje u još jednom klasičnom primjeru, onom začeća djeteta. Žena se ovdje pojavljuje kao pasivna sila, muž kao aktivna, a tjelesna ljubav kao neutralizirajuća sila: ako su ova tri uvjeta prisutna, začeće postaje moguće. Ako prijeđemo s tjelesnog plana na moralni plan, vidimo da je situacija obrnuta. Žena je ta koja djeluje - ili je više pozvana da djeluje - bivajući izvorom inspiracije kao aktivna sila, a muškarac - kad je kooperacija na ovom planu plodna - igra ulogu kao pasivna sila. Na isti način, kako žena nosi plod ljubavi kroz svoju trudnoću, donosi ga na svijet, hrani ga, i uči ga, na moralnom je planu muškarac taj koji poima nadahnutu ideju, koju je oplodila žena, razvija je unutar sebe, i naposljetku je donosi na svijet u obliku nekog rada, ili češće u obliku kreacije. Prvotni karakter pasivne sile može se ilustrirati brojnim primjerima. Uzmimo slučaj kupnje: ponuđena roba sačinjava pasivnu silu; potreba ili želja kupca upliće se kao aktivna sila, a cijena koja se plati za predmet djeluje kao neutralizirajuća sila. Više uopćeno, ponuda se upliće kao pasivna sila, zahtjev kao aktivna sila, a plaćanje kao neutralizirajuća sila. To da je pasivna sila sila, te da kao takva posjeduje aktivni karakter, prilično jasno je demonstrirano, posebice na psihološkom planu; aktivno kao što može biti, žensko zavođenje predstavlja pasivnu silu u ljubavnim romanima. Gdje je u pitanju treća ili neutralizirajuća sila, to obično izbjegne našem promatranju bilo zbog bipolarnog karaktera naših umova, ili zbog njene vlastite prirode - koje je u mnogim slučajevima može ostaviti neopaženu. Ona također nekad igra ulogu katalizatora - daleko manje upadljivu nego poveznice koja je najtemeljnija uloga neutralizirajuće sile. Prema načinu na koji tri sile djeluju kroz materiju, Tradicija pravi sljedeće razlike: Kad tvar služi kao provodnik za pasivnu silu, mi je zovemo Kisik (O); kad služi kao provodnik za aktivnu silu zovemo je Ugljik (C); kad služi kao provodnik za neutralizirajuću silu zovemo je Dušik (Azot) (N). Kad se razmatra nezavisno od sila kojima je provodnik, tvar se zove Vodik (H).

(3) Ako spoj sila ostane sterilan, to znači da u ezoteričnom smislu njihova kooperacija nije bila potpuna. Greška može proizaći iz jedne od triju sila, iz njih dvije, ili čak iz sve tri. Analiza u svjetlu zakona koji je u pitanju može uvelike pomoći u određivanju jednog ili mnogo uzroka neuspjeha. Na primjer, s istim

91 |

brašnom koje je dobro, kruh može biti loš ili nejestiv ako smo dodali previše vode - ili nedovoljno - ili ako je plamen bio slab ili prevelik. Zadnja nam tvrdnja omogućuje da dokučimo smisao i učinak pomoćnog zakona Zakonu broja Tri. Vidimo da sa istim brašnom - pasivna sila u našem primjeru - možemo doživjeti neuspjeh uslijed neispravnog udjela aktivne sile (Vatra), neutralizirajuće sile (Voda), ili obje zajedno. To bi nas vodilo zaključku da se djelovanje aktivnih i neutralizirajućih sila mora regulirati u skladu sa sadržajem pasivne sile, koja utječe na reakciju ovdje kao stabilan čimbenik; matematička konstanta. Pasivna sila sadrži sve mogućnosti za kreiranje pojave, dok se aktivna sila upliće kao realizator, te neutralizirajuća sila kao regulator, odnosa između druge dvije sile, određujući doziranje za obje na optimalan način. Ovo objašnjava i opravdava činjenicu da je prvenstvo u pojavnom svijetu pridodano pasivnoj sili. Primijetimo ovdje da je to prvenstvo direktan rezultat uvjeta za prvog Stvaranja. Da bi došlo ili prešlo iz neispoljenog stanja - monopolarnog, koncentriranog na jedinstvenu svijest o Sebi unutar koje Božanstvo ostaje prije Stvaranja Svijeta - prva Ideja koja čini da Božanstvo izađe iz stanja neispoljenosti da bi postalo ispoljeno, je neminovno ona o Ti. Ova ideja, zamišljena putem božanske žrtve Samo -ograničenja, ima Ljubav, neutralizirajuću silu, za treću silu. U jeziku dostupnom ljudima, Sv. Ivan je to izrazio rekavši: 'Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni.' 81 Možemo vidjeti da je, po sebi, stav ispoljenog Apsoluta reguliran u skladu s pasivnom silom - Svijetom: univerzalno Ti razmatrano kao objekt Njegove pažnje. Prema tome, od početka Stvaranja, božanska egzistencija postaje bipolarna, a Ljubav je neutralizirajuća sila koja održava odnose između univerzalnog 'Ja' i univerzalnog 'Ti'. Važno je tražiti i pronaći mnoge primjere djelovanja Zakona broja Tri. To se ne bi trebalo činiti samo da bismo se uvjerili da on važi, nego također i da ubrzamo re-edukaciju naše inteligencije na ezoteričnom temelju. Znamo da je struktura nižeg intelektualnog centra bipolarna. Ta je struktura savršeno prilagođena onome što se u pravoslavnoj Tradiciji zove 'Svijet'. Ovaj 'Svijet' se sastoji od zbira 'A' utjecaja o kojima smo ranije pričali (Poglavlje VI, slika 20). To je svijet u kojem živimo, koji ljudskoj Ličnosti izgleda kao jedina stvarnost, ali je u stvari relativan ili čak iluzoran. Pregledali smo sliku koja prikazuje 'A' i 'B' utjecaje, (Sl. 20) i kao što smo već iznijeli, sve 'A' strelice imaju duplikate koji ih neutraliziraju. Ovo simbolizira stvaranje svijeta, polazeći od Nule, podjelom na dvije grupe sila, jednake u snazi a dijametralno suprotne u smjeru. Bipolarna struktura inteligencije, točan duplikat strukture 'Svijeta', omogućuje čovjeku da proučava i prepoznaje sve 'A' utjecaje, da se orijentira u 81

Ivan 3: 16. 92 |

njihovom neposrednom i najdaljem području djelovanja, da primijeni svoje sposobnosti na njega da bi tražio, kalkulirao, kombinirao, intervenirao, djelovao i čak kreirao unutar granica područja djelovanja ovih utjecaja. Znamo, međutim, da je ovaj 'Svijet', u stvari, iluzoran; da 'B' utjecaji predstavljaju jedinu neprolaznu stvarnost u životu. Nije li Isus rekao: 'Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.' 82 Dobro se razumije da su ovdje u pitanju dva svijeta koji se prepliću: svijet koji sačinjava zbir 'A' utjecaja - 'zemlja'; i ezoterični svijet - 'nebo', kojeg grade 'B' utjecaji. Pažljivim proučavanjem igre triju sila, tražitelj će se uvježbati da prepozna djelovanje 'A' i 'B' utjecaja, te da ih razlikuje. Ovo je jedan od suštinskih čimbenika te re -edukacije o kojoj smo ranije govorili. (4) Budimo, međutim, vrlo pažljivi da ne damo razlikovanju između 'A' i 'B' utjecaja preusku interpretaciju. 'A' utjecaji djeluju kroz Generalni Zakon, te su stoga u skladu s Božjom voljom. Već znamo jedan razlog njihovog postojanja: da služe interesima Zbira. Ipak ne zaboravimo da je sve relativno. Onaj tko izučava ezoteričnu znanost ne smije se naivno suprotstaviti 'A' utjecajima. To bi samo dovelo do katastrofe. To je bilo poučno iskustvo Don Quixote-a - tako pogrešno razumljeno. 'A' utjecaji igraju pozitivnu ulogu u ekonomiji Svemira. Oni se udružuju s uništavajućom silom da bi se suprotstavili svakome tko ih pokuša napasti direktno u njihovom zbiru. Zadatak tražitelja je drugačiji. Umjesto da pokušava uništiti 'A' utjecaje, ili svojim podvizima sebi probiti put između njih, dok nastavlja svoju ezoteričnu edukaciju, on bi trebao umjesto toga izbjeći njihov domašaj. Važno je razumjeti da mi nikad ne možemo postići ovaj cilj svojim vlastitim silama. Mi ćemo putem apsorbiranja 'B' utjecaja - božanskih utjecaja s više razine, koji su posljedično moćniji - te potpunim povjerenjem u njih, kao i dokazivanjem sposobnosti i devocije, biti oslobođeni vlasti ovih 'A' utjecaja kojima vlada Generalni Zakon, kojem pomaže Zakon Slučaja. Onaj čiji su napori okrunjeni uspjehom - tko dostiže više razine bića - je odmah upotrijebljen da sudjeluje u upravljanju i rastu dane razine nižih sila Kozmosa. Općenito on će morati ostvariti - kao misiju - zadatak u području 'A' utjecaja. Iznad svega, ovaj će zadatak zahtijevati proučavanje bipolarnog svijeta. Inteligencija je jedini alat koji posjedujemo s kojim se postiže ovaj cilj. Ovo je njen 82

Matej 6: 19 - 20. 93 |

stvarni razlog postojanja, kao i razlog zašto njezina struktura neposredno reflektira svijet 'A' utjecaja. Ovaj instrument prema tome omogućava čovjeku, u skladu s Platonovim načelom, da dokuči i zna isto putem istog. Znajući to, učenik ezoterične znanosti mora se čuvati od upadanja u ekstreme izražene u nekim učenjima; on ne smije niti prezirati niti zanemarivati svoje intelektualne sposobnosti. Inteligencija se mora razvijati i izoštravati do granice mogućnosti, a misao mora postati oštra kao vrh igle. Ali ne smije se zaboraviti da Ličnost, unatoč svojoj složenoj strukturi i njenim mnogim sposobnostima, nije ništa drugo nego alat, čija funkcija ostaje čisto mehanička. Iz tog razloga u ezoteričnim pitanjima ona ne zna, niti će ikad znati išta sa sigurnošću. Po svojoj prirodi agnostična, i zainteresirana za pojave, ona je ograničena formom i funkcijom na tri dimenzije. Ona je nesposobna nadići ove granice, već iskreno smatra svijet 'A' utjecaja za jedinu stvarnost. (5) Saznanje o Zakonu broja Tri omogućuje nam da budemo potpuno svjesni složene strukture Zrake Stvaranja (Sl. 29). Na početku, Apsolut poprima prvi oblik Svojeg ispoljenja. On je Jedno, a tri sile prebivaju sjedinjene unutar Njega. Ovo je tradicionalna doktrina o Svetom Trojstvu, istobitnom i nepodijeljenom. Gledano odozdola prema gore, Trojstvo se alegorijski zove summum bonum, koje kruni Svemir, tada zamišljen kao Piramida. Tri sile Apsoluta, tri Hipostaze Trojstva, obdarene autonomnom voljom, ali međuovisne, stvaraju pojavni Svemir i sve što on sadrži. Na prvoj stepenici one stvaraju Svjetove. Ovi Svjetovi, čije postojanje više nije istobitno, budući da su odvojeni, ovise neposredno i potpuno o volji Apsoluta, čije tri sile oni održavaju u stanju razdvojenosti. Stvoreni ovim trima razjedinjenim silama, u ove Svjetove ipak neprekidno prodiru tri sile u istobitnom stanju svojstvene Apsolutu u Njegovom ispoljenom stanju. Ciljajući na razvoj Zrake Stvaranja odozgora prema dolje, stvaranje i dalje slijedi isti proces. Svaki svijet je stvoren putem tri sile svojstvene njemu, te je jednako podređen autoritetu sila koje vladaju nad prethodnom stepenicom, iz koje on proizlazi. Svaka od ovih kreativnih sila predstavlja grupu zakona istog reda, a ovi zakoni će uvjetovati svijet koji pripada određenoj stepenici, i činiti da on obavlja svoju ulogu. Ovo nam omogućuje da upotpunimo sliku 28 pomoću skale, koja će predstavljati broj grupa upravljajućih zakona duž cijele Zrake Stvaranja (Slika 30): Takva hijerarhija zakona nije ništa drugo nego hijerarhija nadležnosti i moći. Silazeći sa stepenice na stepenicu, dok ne dosegnemo koru Stvaranja, volja Apsoluta prodire u sve i u sva bića u Svemiru - do najprimitivnijih 94 |

organizama, i još dalje, do najinertnije tvari, koju tradicija označava imenom kamen.

Apsolut Svi Svjetovi Mliječni put Sunce Planetarni Svijet Zemlja Mjesec Sl. 30

(6) Koje je značenje brojeva na prethodnoj slici? Oni predstavljaju uvjete ili sile Stvaranja; drugim riječima, zakone ili točnije kategorije zakona pod koje je smještena svaka stepenica Zrake Stvaranja. Jedinstvo pripada samo Apsolutu, te ovaj broj 1, nepodijeljen iako sadrži istobitnu Trijadu, predstavlja i znači Božju slobodu. Sve što proizlazi iz Njega postepeno gubi svoju slobodu, što znači da je podvrgnuto broju zakona - ili kategorijama zakona - koji postaje sve veći i veći. Biće putujući kroz Zraku Stvaranja od Apsoluta do Mjeseca bit će sve više i više ograničeno; mi, koji smo na Zemlji, ograničeni smo sa 48 grupa zakona, brojem koji je po sebi ogroman. Za vanjskog čovjeka moramo dodati ovim grupama 48 zakona - pod čijim utjecajem Zemlja vrši svoje postojanje - zakone koji se odnose na organski život na Zemlji, sa drugim zakonima koji proizlaze iz ljudskog društva, i organa i stanica tog društva: rasa, kasti, obitelji itd. Mi živimo u 'divljini' zakona i to je razlog zašto unatoč određenom poticaju prema naprijed, naši životi nailaze na sve vrste prepreka. Spasenje se sastoji točno od postepenog oslobađanja podređenosti ovom velikom broju zakona. U svakom slučaju, iako čovjek ne smije gaziti preko ovih prepreka, on ih mora barem zaobići. Ezoterična znanost također kaže: 'Ne možemo se boriti protiv zakona koji nas vežu sukcesivnim 95 |

napadanjem svakog od njih; ovim postupkom nikad nećemo postići ništa.' Možda bi nam trebalo tisuću uzastopnih života da dobijemo traženi rezultat na ovaj način. Moramo stoga izbjeći ovo stanje stvari u njihovom zbiru, i tada postoji šansa. Što je to? Otkrit ćemo u sljedećim poglavljima. (7) Budući da hijerarhija zakona nije ništa drugo nego hijerarhija moći, što smo više ograničeni , to manje moći imamo. Ali moramo promijeniti način na koji shvaćamo pojam moći. U ezoteričnoj znanosti, moć znači sloboda. Svaki put kad ugovorimo neku predanost u životu, podređujemo se dobrovoljno novoj grupi zakona koja upravlja područjem u kojem je učinjena ova predanost. Ne razmišljamo dovoljno o ovome, često uopće, posebno kada smo mladi. Možemo reći da čovjek provodi prvu polovinu svog života stvarajući ugovore, a drugu polovinu svog postojanja pitajući se kako može živjeti s njima. (8) Početna kreativna sila, neutralizirajuća sila koja veže univerzalno Ti sa Apsolutnim 'Ja', je Ljubav. Iako uvijek identična u suštini, ova sila Ljubavi prodire u cijeli Svemir od vrha do dna - i obrnuto - zauzimajući različite oblike na svakoj stepenici Kreacije. Sv. Ivan jasno je rekao: 'Bog je Ljubav.' 83 Obrnuto bismo mogli reći: Ljubav je Bog. Apostol je zaključio: 'Tko ne ljubi, ne upozna Boga.' 84 Ljubav, božanska Hipostaza, ispoljava se u Svemiru kao sila preporoda i prepetualne obnove. (9) Život Svemira organiziran je prema strogom i savršenom redu. Sve što nama izgleda kao nered ili anarhija, izgleda nam tako zbog nedostataka naše percepcije i prosudbe. Najveći dio 'B' utjecaja nam izmiče. Pa ipak u ekonomiji Velikog Svemira, svako biće ili pojava ima svoje mjesto. Svatko, znajući to ili nesvjesno, služi u postizanju točnog cilja. Ovo su suštinske karakteristike prvog božanskog zakona, Zakona broja Tri.

83 84

I Ivan 4: 8. Ibid. 96 |

97 |

POGLAVLJE X (1) Ustanovili smo da, u Svijetu koji je stvoren igrom tri sile, Zakon broja Tri reflektira tri temeljna uvjeta Stvaranja: statički, dinamički i ravnotežu. Nikad ne bismo mogli dovoljno naglasiti važnost ovog zakona. Sve što postoji u Svemiru, zapravo ili u potencijalu, postoji samo milošću kombiniranog djelovanja ovih triju sila. Sad ćemo proučavati drugi temeljni zakon: Zakon broja Sedam. Ovaj zakon se ne odnosi ni na stvaranje ni na postojanje stvari i pojava u prostoru, nego na njihovu evoluciju u Vremenu. On se tiče djelovanja svih tipova kretnji na svim planovima svih stepenica Kreacije. Da bismo bolje razumjeli Zakon broja Sedam, te uvidjeli njegovu važnost, moramo ispitati drugi aspekt problema. Vidjeli smo da dokle čovjek živi u takvoj džungli zakona, jedina šansa koju ima je da se stavi pod autoritet Zakona Izuzetka, ezoteričnog zakona koji mu omogućuje da izbjegne zbir 'A' utjecaja čije djelovanje u vanjskom svijetu direktno pogađa naš unutrašnji svijet. Kao djelovanje, ovaj bijeg također pada pod vladavinu Zakona broja Sedam. U skladu s ovim zakonom, kao što ćemo vidjeti uskoro, svako djelovanje je podređeno jednoj ili brojnim promjenama u smjeru te kao posljedica je po načelu osuđeno na neuspjeh. Međutim, analizom djelovanja Zakona broja Sedam, shvatit ćemo karakter ovih devijacija, i njihovu neophodnost s objektivne točke gledišta. Naučit ćemo kako je moguće suzbiti ove devijacije te nastaviti u konstantnom smjeru u potrazi za našim ciljevima. (2) Priroda Zakona broja Sedam i njegova objektivna nužnost proizlazi iz destruktivnog karaktera Vremena, drugog uvjeta Stvaranja. Svojstvom ovog načela, sve što je rođeno ili stvoreno - uključujući čovjeka - osuđeno je na uništenje. Samom Svemiru još od njegovog stvaranja također prijeti uništenje kroz djelovanje Vremena. Oduvijek je bio potrebno suočiti se s ovom opasnosti. Zakon broja Sedam predstavlja sredstva kojima se uništavajuće djelovanje Vremena u određenoj mjeri neutralizira. Kretnja se ne može odvojiti od njenog trajanja. Pošto je svo djelovanje ili vanjska ili unutrašnja kretnja, svako djelovanje zahtijeva Vrijeme. Zakon broja Sedam sastoji se točno u činjenici da se svaka kretnja, jednom kad je pokrenuta, podvrgava devijaciji u određenom trenutku i tada, nakon što prođe određenu daljinu u novom smjeru, drugoj devijaciji, pa onda opet. Ako je početni impuls dovoljno jak, putem njene zadnje devijacije nakon ocrtavanja Heksagona kretnja 98 |

se vraća u točku odakle je krenula. Tako da se, pod utjecajem Zakona broja Sedam, svako djelovanje proizvedeno u Svemiru odvija u ciklusima (Sl. 31). CILJ

CILJ

1. Početni impuls 2. Prva devijacija (nastojanje) 3. Dodatni impuls

SUPROTNOST

4. Nastavljanje u smjeru prvog impulsa kao rezultanta 2 + 3

Sl. 32

Sl. 31

Dok je Zakon broja Tri prirodni zakon, Zakon broja Sedam je umjetan. Ako on i ne neutralizira uništavajuće djelovanje Vremena u potpunosti, barem ga ublažava namećući uzastopna iskrivljenja na svako djelovanje ili kretnju da bi se zatvorili u cikluse. U početku, za samo Vrijeme je utvrđeno da se iskrivljava, odstupajući od pravca tako da se zatvori u veliki Ciklus koji obuhvaća sve podređene cikluse. Zbog Zakona broja Sedam, uništenje se ne pojavljuje u prvom ciklusu, niti u sljedećim ciklusima dok se sila početnog impulsa ne iscrpi. U međuvremenu, zakon omogućava oživljavanje bilo kojeg trenutka koji gubi svoju energiju i svoju brzinu, pružajući mu dopunske impulse u pravovremenim trenucima i točkama (Sl. 32). Veliki Ciklus, koji opisuje krug Vremena od prvog impulsa božanskog ispoljenja do Ostvarenja, to jest, kraja Svijeta, zamišljen je u Tradiciji kao Vječnost. Vječnost, kao što smo ranije naznačili, prema tome nije beskonačna. Kao bilo koja druga stvorena stvar, ona je ograničena. Ona obuhvaća cijelu Manifestaciju, i sadrži u sebi ostvarenje svih mogućnosti i svih obećanja. Krivulja vremena - rezultat Zakona broja Sedam - čini čak da se i to vrati u svoju polaznu točku nakon što opiše krug poligona Vječnosti. Tako razmatrana, kao što ćemo vidjeti poslije, Vječnost ima određeno trajanje, reda 2.1015 zemaljskih godina. Ova razmatranja krivulje Vremena i svih kretnji - uključujući 99 |

bilo koje fizičko, mentalno ili moralno djelovanje bilo koje prirode - dopušta nam da damo definiciju Zakona broja Sedam. Definicija: Bilo koja kretnja koja počinje u danom smjeru podvrgnuta je odstupanju u određenom trenutku. Obrnuto: Da bi kretnja koja ide prema određenom cilju nastavila bez odstupanja u istom smjeru, nužno je pružiti joj adekvatne dodatne impulse u određenim trenucima i točkama. Posljedica: Ako je prepuštena sama sebi, nalazimo da kretnja koja slijedi određeni cilj trećom devijacijom počinje ići u dijametralno suprotnom smjeru. Ovo su suštinske karakteristike Zakona broja Sedam. (3) U ljudskoj aktivnosti na moralnom planu, za gornju posljedicu nalazimo da je primjenjiva u svakom trenutku. Koliko krvi je proliveno u ime Božjeg Sina koji je propovijedao Ljubav? Koliko okrutnosti, nasilja i zatvaranja je bilo nametnuto putem revolucija u ime slobode i bratstva? Možemo beskonačno umnožiti ove primjere. U trenucima kad se pojavljuju, ove devijacije gotovo uvijek prođu neopaženo. Mi nastavljamo zamišljati da slijedimo isti smjer iako smo, bez da to uvidimo, neprimjetno dovedeni tome da idemo u suprotnom smjeru. U tom trenutku naše djelovanje na moralnom planu automatski prima novi impuls, koji dolazi iz reakcije onih oko izvornog impulsa. Što je snažniji, što 'avangardniji', što 'revolucionarniji', to je jača reakcija po načelu Ravnoteže. Na taj način kretnja u suprotnom smjeru, uobičajenim jezikom zvana reakcijom, ima takvu neočekivanu silinu da ponekad izgura pokretače početnog djelovanja daleko iza njihove polazne točke. Ovo je gotovo uvijek slučaj kod političkih doktrina. Da bi se učvrstio prvi uspjeh, mora drugi impuls omogućiti njegovo iskorištenje. Povijest daje mnoge primjere nužnosti ovog drugog impulsa: gdje je on nedostajao nakon što su dobivene bitke, rat bi se često izgubio. Moramo ukazati na još jedan učinak ovog zakona. Vidjeli smo da se moraju proći dvije uzastopne devijacije da bi se dostigao smjer suprotan početnoj kretnji. To znači da čovjek mora predvidjeti dva uzastopna dodatna impulsa, kako bi održao početni smjer kretnje, te osigurao uspjeh poduhvata. (4) Da bismo učinili korak naprijed u izučavanju Zakona broja Sedam, i tako razumjeli zašto mu je dano ovo ime, moramo se osvrnuti na odnos između materije i energije, te također na prirodu cikličkih kretnji koje ih karakteriziraju. Suvremena pozitivna znanost utemeljila je blizak odnos između materije i energije, činjenice poznate ezoteričnoj znanosti od pamtivijeka. Danas, više nije 100 |

drsko reći kako je materija samo statički oblik energije - čija je priroda iznad svega dinamička. Određene pojave koje su bile poznate od pamtivijeka već su omogućile jasno viđenje te tvrdnje: sferično svjetlo ili vatrena kugla, na primjer, koja posjeduje određene karakteristike specifične materiji, kao volumen i boja. Ali stanje znanja u prošlom stoljeću nije omogućilo produktivno proučavanje ove pojave; ona je ostala relativno neprimijećena zbog svoje rijetkosti. Skorašnji napredak pozitivne znanosti doveo je ponovnom otkriću, ako ne u svakom detalju barem djelomično, drevnog tradicionalnog znanja, posebice na području odnosa materija - energija. Tradicionalna ezoterična znanost razmatra manifestaciju sve energije kao oblik cikličke vibratorne kretnje. Ona dalje uči da je materija sastavljena od relativno ograničenog broja jezgara različitih kvaliteta, te je po prirodi analogna sferičnom svjetlu. Ove jezgre su animirane cikličkim vibratornim kretnjama varirajuće frekvencije i amplitude. Ovdje Tradicija uvodi pojam gustoće koji je primjenjiv na energiju kao i na materiju. Konačno, ona utemeljuje zakon prema kojem su: gustoća tvari i gustoća vibracija obrnuto proporcionalne. Uvijek u skladu s tim tradicijskim učenjem, količina jezgara u materiji, jezgara koje su da budemo precizni sama materija, je minimalna. Volumen koji zauzima neki objekt, što god da on je, ispunjen je onim što zovemo vrlo brzim tragovima kretnji: kretnji ograničenog broja jezgara. Sve ovisi o gustoći ovih kretnji te njihovoj brzini. Što su vibracije teže i tromije, to je veći broj jezgri potrebnih da bi sastavile tijelo, i obrnuto. Znamo da je brzina kretanja u mogućnosti promijeniti fizičke karakteristike materije. Na primjer, kad rotiramo svijetli komad papira na osovini pri pet do šest tisuća okretaja u minuti, on postaje sposoban prepiliti komad drveta. Na ovoj frekvenciji naš komad papira izgleda kao disk, iako je zapravo kvadrat. Ako povećamo brzinu rotacije mnogo iznad one spomenute gore, disk, kao što se ispostavilo, će za naša osjetila poprimiti izgled čvrstog predmeta u mirovanju. Tada bismo mogli dotaknuti list papira bez opasnosti da nam se ruke otpile. U svjetlu ove teorije struktura materije izgleda analogno onoj Svemira, kojeg promatramo 'iznutra', s rotacijom zvjezdanog sustava. Već smo o tome govorili (Poglavlje VIII) i rekli da ako bismo - smanjivši sebe na proporcije infinitezimalnog bića - bili u mogućnosti promatrati naša tijela iznutra, kao što promatramo tijelo Svemira, ne bismo percipirali ništa drugačije. Struktura Svemira je strogo uniformna na svakoj skali, uz rezerve uslijed primjene načela Relativnosti. (5) Tradicija razmatra sve kretnje kao ubrzanje ili smanjenje vibracija istog reda. Ona odbacuje ideju stabilnosti, budući da sve što postoji čini to kao rezultat kretnje, te se nalazi u perpetualnom stanju kretanja. Isto tijelo može ostvariti - te 101 |

obično i ostvaruje - nekoliko kretnji u isto vrijeme. Tako je naš planet Zemlja animiran velikim brojem kretnji, od kojih se dvanaest smatra za primarne. Što se tiče našeg satelita Mjeseca, on je obdaren sa stotinjak. Na mentalnom planu, i čak na fiziološkom planu, mi često možemo promatrati zbir suprotnih komponenti u jednom te istom obrascu kretnje: jedan dio napreduje, drugi nazaduje; za ništa se pravilno ne može reći da je stabilno. S ezoterične točke gledišta, stabilnost je nezamisliva; ona je izmišljotina. Jedina stabilnost koja bi se mogla priznati je stabilnost u kretanju: ovaj fenomen je od prvotne važnosti, jer je to ono što je omogućilo stvaranje materije kakvu je znamo, u njena tri oblika. (6) Sad ćemo gledati djelovanje Zakona broja Sedam, u kretnjama u kojima se vibracije povisuju. U ovom slučaju, uzastopna odstupanja o kojima smo pričali na početku ovog poglavlja stvorit će diskontinuitet. Ovaj diskontinuitet miješa se u širenje svih kretnji, iako se one nama mogu činiti i stvarno se i čine progresivnim i neometanim. U ovom kontekstu, ispitajmo glazbenu ljestvicu 85, čija struktura savršeno reflektira Zakon broja Sedam. Pod oktavom, mislimo na udvostručenje vibracija. Glazbena ljestvica smještena je između granica oktave, i obuhvaća sedam tonova i pet polutonova. Nedostajući polutonovi smješteni su kao što je naznačeno strelicama na sljedećoj slici:

Sl. 33

Prvi se nalazi između nota MI i FA, a drugi između SI i DO. Pogledajmo sad način na koji vibracije napreduju, koji se, kao što smo rekli javlja diskontinuirano. Sljedeći dijagrami prikazuju ovaj diskontinuitet, izražen u razlomcima i cijelim brojevima s jedne strane, te u krivulji diskontinuiteta glazbene oktave, s druge.

Prim. prev. Na hrv. tonovi glazbene ljestvice su DO, RE, MI , FA, SO, LA, TI, DO; no ovdje se neće prevoditi zbog lat. korijena koji se kasnije objašnjava. (SO = SOL, TI = SI). 102 |

Sl. 34

Sl. 35

(7) Rekli smo da svaka postojeća pojava postoji u Vremenu, i da je ona posljedično kretnja. Svo kretanje, kao funkcija Vremena, događa se pod vlašću Zakona broja Sedam; ili Zakona Oktava. Djelovanje Apsoluta, koji je stvorio Svemir - čije je postojanje osigurano na svakoj razini putem Zakona broja Tri također se i samo razvija u Vremenu u skladu sa Zakonom broja Sedam. Zraka Stvaranja, u svom napretku od Apsoluta do satelita planeta - do Mjeseca u našem slučaju - mora nužno slijediti silazni redoslijed oktave. U Tradiciji, to se zove Velika Oktava ili Kozmička Oktava. To je silazna oktava:

103 |

Apsolut Svi Svjetovi

Mliječni put Sunce

Planetarni Svijet Zemlja Mjesec

Sl. 36

(8) Ezoterično učenje, prethodno rezervirano samo za inicirane, nije bilo poznato samo na Istoku već također i na Zapadu. Možemo vidjeti dokaze ovoga analizirajući imena nota glazbene ljestvice, utemeljene, kao što znamo, od strane Guida Aretinskog, talijanskog Benediktinca (c.995. – 1050.). Da bi to učinio, upotrijebio je himnu Sv. Ivanu Krstitelju, koju je sastavio dva stoljeća ranije Pavao Đakon ili Warnefridi, povjesničar Lombardije (740. – 801.). Posljednji je bio tajnik kralja Lombardije, Didiera, te je nakon toga živio na dvoru Karla Velikog, zatim na onom u Beneventu, da bi se konačno povukao u samostan u Monte Cassinu, gdje je umro. Himna Sv. Ivanu Krstitelju ide ovako: UT queant laxis REsonare fibris MIra gestorum FAmuli tuorum SOLve polluti LAbii reatum Sancte Johannes 86

Ovo je prijevod himne: 'Da bi sluge tvoje, iz sveg glasa, mogle veličati čuda tvojih djela, i očistile svoja nečista usta (od grijeha), o Sveti Ivane.' 104 |

Vidimo da je ovu himnu sastavio Pavao Đakon u hermetičkom obliku. Takav se postupak uvijek favorizirao u ezoteričnom učenju. Komparativno proučavanje dijagrama Velike Oktave, i himne Pavla Đakona, ne ostavlja mjesta sumnji da je on znao ovaj dijagram prilično dobro. A također i Guido Aretinski koji je, dva stoljeća poslije Pavla, odabrao tu himnu među svim drugim da bi je uveo u glazbeni gamut 87. Čak možemo i sami vidjeti zašto je Pavao Đakon upotrijebio slog UT, umjesto DO, da bi imenovao prvu notu. Trebali bismo pažljivo primijetiti da je on zamislio ovu himnu kao uzlazni gamut, iako Velika Oktava prirodno predstavlja silazni gamut. Iz značenja njenog sadržaja, ova himna teži od nižeg ka višem, od grubog ka profinjenom, drugim riječima, od ljudskog plana ka božanskom planu. Ali on staje bez dostizanja posljednjeg, na noti SI, posvećenoj Sv. Ivanu Krstitelju. Recimo u prolazu da Prethodnik uživa posebno vrlo duboko poštovanje u Tradiciji, i smješten je iznad Apostola. Na određenim bizantskim ikonama on je predstavljen krilat, sa dvije glave, jednom prilično normalno postavljenom na njegova ramena, dok je druga, koja je ista, odsječena i krvava, i on je nosi svojim vlastitim rukama na pladnju. Da je Pavao Đakon htio produljiti svoju himnu još jednim retkom, morao bi ga posvetiti Isusu, te posljedično početi ga slogom DO. Ali on to nije učinio. Njegov eminentno ljudski gamut, započet čovjekom kakav on jest, rođenim od žene 88 sa svim svojim nesavršenostima, očigledno nije mogao početi sa DO, što zapravo predstavlja Dominus. On je izabrao slog UT, od riječi Uterus, organa gestacije, upravo kako bi naglasio taj nesavršeni uvjet koji je uobičajen svim pobožnima kao i svim ljudima, kako bi ih uputio na stazu Sv. Ivana, o kome je Isus rekao: 'Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.' 89 Prema tome, UT - Uterus - simbolizira vrata rođenja po mesu a SI, vrata drugog Rođenja, po Duhu, bez čega čovjek ne može vidjeti kraljevstva Božjega. 90 Uzlazni gamut Pavla Đakona tako obuhvaća oktavu obnove, koja ide od rođenja na zemlji ka rođenju na nebu. To je objašnjenje ove himne, usko u skladu sa smislom mističnih tradicija prošlosti.

Gamut je raspon glazbenih zvukova od gamme (najnižeg) do ut (najvišeg), koji je skovao Guido Aretinski; glazbena ljestvica od nekoliko različitih ali povezanih nota. 88 Matej 11: 11. 89 Matej 11: 11. 90 Ivan 3: 3. 105 |

(9) Iscrpno proučavanje imena nota koje oblikuju glazbenu oktavu pokazuje neposrednu korespondenciju s notama Velike kozmičke Oktave, kao što se može vidjeti iz sljedećeg dijagrama:

Bog. Apsolutno ispoljenje. Centralno Sunce

DOminus

Zvjezdano nebo. Zbir svih Svjetova

SIdereus orbis

Naš Veliki Svijet; Mliječni put

LActeus orbis

Sunce

SOL

Planetarni Svijet, kojem je antika pripisivala FAtum direktan utjecaj na našu sudbinu Zemlja, naš nesavršeni svijet, pod

MIxtus orbis

miješanom vladavinom Dobra i Zla Mjesec, vladar čovjekove sudbine

REgina astris

Prema ljudima Antike

Sl. 37

(10) Vratimo se na problem materije - energije, da bismo razjasnili pitanje atomske strukture kako je se razumije u ezoteričnoj znanosti. Vidjeli smo da se prvo ispoljenje energije pojavljuje u obliku cikličke unutaratomske vibratorne kretnje. Ova kretnja, animirajući određeni broj jezgara, čini materiju. Ako bismo mogli reći da u stvari ove pokretne jezgre sačinjavaju tvar, onda ne smijemo zaboraviti da se one same sastoje od energije u statičkom obliku. Obrnuto, energija nije ništa više no materija koja je zauzela dinamički oblik. Raspad atoma daje jasan primjer takve transformacije. S druge strane, imenovali smo sferično svjetlo primjerom koncentracije dinamičke energije u obliku jezge. Ovaj proces je obrnut od prvog, te se može usporediti s pojavom atomske fuzije. Također smo spomenuli da je struktura materije podložna načelu Ravnoteže, te da je njena gustoća obrnuto proporcionalna onoj unutrašnje vibracije koja je animira. Ovo služi da bi uvelo u naše proučavanje pojam atoma, kako je opisan u Tradiciji. Prema klasičnoj definiciji, atom je ona čestica bilo kojeg elementa za kojeg je rečeno da je jednostavan; koja se ne može dalje dijeliti ako

106 |

se žele zadržati sva ona kemijska svojstva koja određuju razne načine na koje se ona udružuje s drugim tijelima. Ezoterična znanost ima drugačiji pojam. Evo ga: Definicija: Atom je najmanja čestica, zadnja podjela bilo koje dane tvari koja cjelovito čuva sva njena svojstva; fizikalna, kemijska, mentalna i kozmička. Možemo vidjeti da je ova definicija bliža onoj molekule, iako ide iza toga. Prema tome mi prepoznajemo atome različitih složenih tijela kao i atome onih elemenata koje kemija smatra jednostavnima. Na primjer, (postoji) atom vode, atom zraka… U korelaciji s kozmičkim svojstvima atoma koji je tako definiran, ezoterična znanost prepoznaje različite Redove Materije, klasificirane prema gustoći tipičnih atoma koji odgovaraju svakoj razini Velike Oktave. Ova dana koncepcija u načelu ne priznaje bilo kakvu suprotnost između Materije i Duha. Ako suprotstavimo jedno drugome, to je kao sporazum za jednostavnost, na isti način na koji astronomija nastavlja koristiti Ptolomejev sustav za svoje praktične ciljeve, iako je primjereno svjesna da je Kopernikov sustav taj koji točnije odražava stvarnost. S točke gledišta ezoterične znanosti, koja je monistička u načelu, sve je materija u manifestiranom svijetu. Materija je manifestacija energije, koja nije ništa više nego oblik Duha. U himni koja je sačuvana u Pravoslavlju, karakteristike Duha Svetoga prilično jasno prikazuju ovaj oblik misli: Nebeski Kralju, Tješitelju, Duše Istine, Sveprisutni, Sve Ispunjavajući, Čuvaru Svetaca, Darivatelju Života, Dođi i prebivaj u nama, Očisti nas od svake ljage I spasi naše duše, O Dobrostivi! 91 Kad se ovo reklo, možemo razumjeti da je jedino atom Apsoluta stvarno jednostavan i posljedično nedjeljiv: ovdje jedna jezgra Energije -Duha vibrira maksimalnim intenzitetom. To je najlakši atom; u ezoteričnoj znanosti njegova materija-gustoća uzeta je kao jedinstvo. Zatim, silazeći niz Zraku Stvaranja stepenicu po stepenicu, vibracije postepeno gube svoju brzinu. Slijedi da, na svakoj sljedećoj noti Kozmičke Oktave, konstitucija atoma će zahtijevati više materije: atomi postaju sve teži i inertniji. Kao što ćemo vidjeti kasnije, tipični atomi svake razine odražavaju formu Kreacije u skladu sa Zakonom broja Tri, kao što je opisano gore (Poglavlje IX, Sl. 30; Poglavlje X, Sl. 36), na takav način da

Staroslavenski tekst, s autorovim italicima. Autor bilježi kako je ova koncepcija Duha Svetoga predstavljena o obliku Ognja (Djela Apostolska 2: 3) i da je analogna Agni u Hinduizmu. Također bismo trebali primijetiti da su u grčkom termini duh i zrak homonimi (pneuma), kao što su i termini duh i dah (doukh) u staroslavenskom. 107 |

gustoća ovih tipičnih atoma slijedi note Velike Oktave, i može se prikazati slikom na sljedećoj strani. Pozitivna znanost razmatra samo četiri od sedam razina kozmičke materije: ona proučava razinu Zemlje cjelovito; veliki obujam na razini Mjeseca, i u postepeno manjem obujmu razine Planetarnog Svijeta, i Sunca. Ona još nema nikakva sredstva opažanja ili poznavanja tri više razine. Atomi Planetarnog Svijeta - kao što su definirani gore - već se doimaju na neki način hipotetičkima. Što se tiče Sunca, znamo vrlo malo stvari o toj zvijezdi. Ali napredak pozitivne znanosti stavio nas je danas na prag važnih otkrića u ovom području, kao i u našem znanju o našem satelitu. Bit ćemo začuđeni kad naučimo da, objektivno, Sunce ima potpuno drugačiji izgled od onog što mi percipiramo, te da Zemlja gledana s Mjeseca, izgleda potpuno drugačije nego što je mi smatramo.

108 |

Atom Apsoluta: jedini nedjeljiv atom

Atom na razini Svih Svjetova

Atom MlijeÄ?nog puta

Atom Sunca

Atom Planetarnog Svijeta

Atom planeta Zemlje

Atom Mjeseca

Sl. 38

109 |

POGLAVLJE XI (1) Zakon broja Sedam je generalni zakon, koji upravlja svim kategorijama kretnji, svjesnih ili mehaničnih, koje se pojavljuju u stvorenom Svemiru. To znači da se svaki pokret ili stvaranje razvija kroz gamut. U svakom gamutu, ovo prirodno napredovanje podložno je devijaciji. Ono popušta i nekad staje na intervalima između DO i SI, te između FA i MI. Ovo je dublje značenje pojma Sudbine kako su ga razumjeli u Antici. 92 Prema njima, sam Zeus nije izbjegao njegovoj vlasti. U stvari, djelovanja Apsoluta u njegovom stvaralačkom radu, koji slijedi Zraku Stvaranja, također su podvrgnuta ovom zakonu. Kao svaki stvaralački rad, ovo djelovanje slijedi silazni gamut. Da bi volja Apsoluta prešla u stanje ispoljenja, i tada se spustila preko svake stepenice Zrake Stvaranja, sve do konačne točke koja je RE, Mjesec, bilo je i još uvijek je neophodno prvo ispuniti interval između DO i SI. Tada je potrebno neutralizirati tendenciju ka devijaciji, uzrokovanu naglim usporavanjem u svom napretku između FA i MI. Prvi interval popunjen je voljom Apsoluta. Zapravo, njegovom Stvaralačkom voljom, koja se manifestira u ovoj točki kao svjesni napor, dajući prvi impuls predumišljenoj i predodređenoj kreaciji. Ova stvaralačka sila je, kao što smo već rekli, Ljubav. Što se tiče intervala između FA i MI Velike Oktave, on je jednako popunjen voljom Apsoluta, ali više ne neposredno, kao u prvom slučaju. Ta volja ovdje djeluje u drugom stupnju, ali uvijek kao stvaralačka sila Ljubavi. Ona se pojavljuje u ovom stadiju na nižem planu, odgovarajućem intervalu o kojem govorimo. Ovo dopunsko izlijevanje sila, na svom mjestu i u kozmičkom trenutku, omogućuje tom prvom stvaralačkom djelovanju da nastavi svoj razvoj bez smetnje. Dva dijagrama koji slijede odražavaju, s jedne strane plan Stvaranja (Sl. 39), i s druge strane njegovu primjenu (Sl. 40). Tehnički, u izvršenju kozmičkog plana, prijenos stvaralačke energije preko drugog intervala ostvareno je uvođenjem sporedne bočne Oktave, koja počinje od Sunca: od SOL Velike Oktave. Kreiranjem Planetarnog Svijeta, SOL Velike Oktave počinje odjekivati kao DO u ovoj bočnoj oktavi.

Eng. prev. Proučavanje mitologije će razjasniti čitatelju je li se u antici korištenje pojma sudbine stvarno odnosilo na ove intervale, ili se jednostavno u ovoj riječi otkrivala neizbježnost promjene svega u vremenu. 110 |

Apsolut

SVE

Prvi interval

Drugi interval

Apsolut

NIŠTA Sl. 39

Prvi interval (Volja Apsoluta)

bočne oktave

Drugi interval (Organski život na Zemlji)

Sl. 40

111 |

(2) Prije no što se krene bilo gdje dalje, primjereno je prokomentirati smisao i svrhu bočne oktave, u njenom zbiru, i tada ustanoviti prikladno značenje svake od nota koje je grade. Osvrnuvši se na dijagram koji predstavlja Kozmičku Oktavu, možemo ustvrditi da nijedno intermedijarno tijelo između Apsoluta i Sunca nije suštinski različito u svojoj prirodi. U stvari note SI - Svi Svjetovi - i LA - Mliječni put - Naš Svijet - sastavljene su od tijela u različitim stadijima svojeg postojanja, (oblikovanje, sazrijevanje, starost ili smrt), no posve istih ili barem analognih našem suncu. Kao što ćemo poslije vidjeti, Sunce, kao i ostale zvijezde astronomskog Svemira - svaka sunce svog vlastitog sustava - predstavljaju zbir. Između Apsoluta i ovog zbira, koji se u Tradiciji smatra za tijelo kozmičkog Krista 93, ne postoji nijedno intermedijarno tijelo koje je različito u svojoj prirodi. Ne pronalazimo ništa osim različitih grupacija tijela koja sva imaju istu solarnu prirodu. To je razlog zašto se Duh ovog cjelovitog solarnog tijela smatra Bićem istobitnim Apsolutu, rođenim ne stvorenim, Sinom Božjim 94, kozmičkim Kristom, kao što smo rekli. Njegovo ispoljenje u našoj Zraci Stvaranja, pojavljuje se upravo zato što SOL Velike Oktave odjekuje kao DO Bočne oktave, koja je neraskidivo vezana na ovu Zraku Stvaranja. Bočna oktava je provodnik života u Svemiru, u svim njegovim različitim oblicima. Duh Sunca, Krist živi 95, On obuhvaća u Sebi puninu solarnih, planetarnih i satelitnih života u svim njihovim oblicima, sadašnjim, iščezlim ili nadolazećim. Ovo nam daje opći smisao bočne oktave. Pogledajmo sada kako se ovaj izvor života, proizašao iz Sunca, manifestira kroz note SOL, FA, MI i RE Velike Oktave, kao i kroz note SI, LA, SOL, FA, MI i RE svoje vlastite oktave. (3) Ovdje se čuvajmo od toga da ne budemo previše astronomijski ili astrofizički u našem pogledu na Svemir. Mi samo djelomično percipiramo kozmički fenomen, u mjeri naše ograničene percepcije. Pošto smo vanjski ljudi, mentalni element u životu Svemira nam bježi; da budemo precizniji, nemamo objektivan pojam o njemu. Pošto nam nedostaje znanja, u ovom smo području svedeni na vjerovanja: pozitivna, tako reći emotivna ili religijska; negativna, i bilo racionalistička ili ateistička.

Izd. 'Krist Pantokrator' u Pravoslavnoj terminologiji. Usp. Credo. 95 Ivan 14: 19. 94

112 |

U stvari, mi znamo vrlo malo toga o našem Suncu, o njegovim mnogim funkcijama, ili o utjecajima pomoću kojih upravlja trima preostalim notama Velike Oktave, posebice MI, notom našeg planeta.

(4) Da bi se bolje razumjelo djelovanje gamuta općenito, uzmimo primjer iz svakodnevnog života. Iz ovog ćemo vidjeti da čovjek uvijek instinktivno nastoji prebroditi te intervale, u trenutku početka, kao i tijekom realizacije svojih projekata. Znamo da bismo, za djelovanje sa šansom za uspjeh, trebali slijediti unaprijed pažljivo razrađen plan. Što je ezoterično značenje ovog načela? Ono je dvojako: prvo (značenje) znano je svima; ono odgovara zahtjevima Zakona broja Tri, koji upravlja svom kreacijom; drugo cilja na materijaliziranje projekta njegovo izvršenje. Posljednje nužno slijedi Zakon broja Sedam. Uzmimo primjer iz područja koje nije nikome strano, onog vlade. Znamo da zakon obično prati jedna ili više odredaba o primjeni, koje su neposredno povezane s njim. One igraju ulogu neutralizirajuće sile između DO zakona, aktivne sile, i pasivne sile, SI, gdje počinje izvršenje mjera koje se podrazumijevaju zakonom. Kao opće pravilo, izvršenje ne ovisi o (zakonodavnoj) vlasti koja je odobrila zakon, nego o podređenoj vlasti, kao i kod Sina u Velikoj Oktavi. Upravo je ta 'vlast drugog stupnja' ona koja je zadužena za realizaciju stvari do kraja, počevši od note SOL, koja iza sebe ima note SI i LA, koje predstavljaju skup mentalnih i bioloških resursa, i ispred sebe notu FA; materijalna sredstva svih vrsta koja su joj dana na raspolaganje. U normalnom razvoju administrativnog djelovanja, nota MI pokazuje prve rezultate. U noti RE, uspjeh se stabilizira da bi omogućio ubiranje konačnog ploda. Plod se pojavljuje kao DO sljedeće oktave, tada potpuno izazvan i sposoban od sad na dalje za samostalni život i razvoj. Teoretski, ovo je evolucija u skladu s glavnom Oktavom. Međutim, dobro smišljen zakon, sretan izbor izvršne vlasti, oportuno nakupljanje neophodne mentalne, biološke i materijalne potpore, ne može učiniti da kreacija napreduje dalje od note FA. Samo posredstvom bočne oktave djelovanje može, u praksi, biti dovedeno do objektivnog rezultata koji se postiže, kao što smo vidjeli, samo na noti DO oktave koja završava sekundarnu oktavu. Bočna oktava počinje notom DO, koja proizlazi iz note SOL glavne oktave. To naznačuje da 'vlast drugog stupnja', SOL glavne oktave, preuzima inicijativu izvršenja planiranog zakona unutar granica zakonodavstva. Ova vlast nema potpunu slobodu djelovanja; ona je ograničena na plan i učinjena točnom prema odredbi. Ali unutar granica koje su ovime određene, mi očekujemo njenu 113 |

inicijativu. Ako ne počinimo pogrešku uplitanja u njezino djelovanje, sekundarna vlast će djelovati unutar fiksiranog okvira kao apsolutni gospodar: u svojoj vlastitoj domeni DO bočne oktave analogan je sa DO glavne oktave. Nakon uspostavljanja plana na ispravnom temelju i prikupljanja sredstava za njegovo izvršenje, talent vrhovnog izvršitelja leži u razumnom biranju njegovih suradnika. U povratku, suradnik mora dovesti svoje talente do ostvarenja u svakom aspektu njegova života, posebice onom ezotericizma. Sad možemo razumjeti da je Isus imao na umu ovaj aspekt Zakona broja Sedam kad je izgovorio ove riječi, koje se čine čudnima na prvi pogled: 'Onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima ' 96 ili preciznije: 'ono što misli da ima' 97. Čovjek u svom životu djeluje pod vlašću Zakona broja Sedam, naravno bez da to zna. Tek kad je šokiran teškoćama koje izbijaju na njegov put bez vidljivog uzroka, te samo putem nakupljanja iskustva kroz uzastopne neuspjehe, on traga empirijski za načinom prevladavanja ovih teškoća. (5) Ojačan prethodnim, netko tko je proučavao ezoteričnu znanost može i mora bolje razumjeti komediju života, u kojem pretenciozni slijepci vode skromnije slijepce prema ponoru koji će progutati i jedne i druge. 98 Jednom kad to zna, tad će on unutar ograničene nezavisnosti koja mu je ostavljena nakon obvezivanja koje je poduzeo, i koja ga još vežu, imati mogućnost odbijanja štetnih učinaka 'A' utjecaja. U mreži 'A' utjecaja od kojih je satkan naš život, on će upravo među 'B' utjecajima pronaći nužan poticaj da popuni dva intervala u svakom gamutu koji započne - ili kojeg bude žrtva. Kao objekt njihove igre, on mora prvo postati subjekt da bi mogao učiniti sebe gospodarom. Ono što većini nas promiče je to da mi, nakon što smo započeli svoje ezoterično izučavanje, i dalje nastavljamo kao i prije, živjeti i djelovati u istoj komediji života - proizvedenoj putem 'A' utjecaja. Često nam se čini da smo, samim traženjem takvih učenja, već oslobođeni. Ovo je greška! Mi možemo također otići u suprotan ekstrem. Moramo se čuvati od slijeđenja Don Quixoteovog primjera, koji je ustrajao u napadanju ovih 'A' utjecaja direktno u svim njihovim oblicima, posebno kao vjetrenjače. Tražitelj mora naučiti kako ovladati ovim utjecajima, posebno onima koji postaju čimbenici u filmu njegovog osobnog života. On će to postići povlačenjem dodatka energije iz izvora 'B' utjecaja, koje mora koristiti u svom 'životu' u strogoj pokornosti prema zahtjevima Zakona broja Sedam. Za to, on mora biti u mogućnosti prepoznati sve 96

Matej 13: 12; Marko 4: 25. Luka 8: 18. 98 Matej 15: 14; Luka 6: 39. 97

114 |

gamute - ili barem one glavne - kojih je ili agent ili žrtva, i u čijim središtima se nalazi u svakom trenutku. Ovo je prvi dio njegovog rada, koji u načelu odgovara znanju. Drugi dio, ne manje važan, u načelu odgovara vještini. Nakon što on objektivno prepozna svoje mjesto u gamutima koje susreće u svakom danom trenutku, dalje će nastaviti tako da povezuje ove podatke s praktičnim sredstvima koja su mu na raspolaganju, na načine odgovarajuće izabranom ili sagledanom cilju unutar ezoteričnog plana. Tada će vještina dobiti na snazi, omogućujući tražitelju da djeluje na dva načina. On prvo mora povući neophodne energije sa izvora 'B' utjecaja, da bi ih poslije primijenio na gamute 'A' utjecaja kojih je sam dio. To se radi u strogo realističnom duhu, bez bilo kakvih licemjernih nastojanja, bilo kakvih mehanizama samo -opravdavanja, i , iznad svega, bez bilo kakvog laganja o sebi. Ovaj zadnji uvjet nužan je za uspjeh. U svakom slučaju koji je podređen Zakonu broja Sedam, period primjene će dovesti svjesne napore putem uvođenja bočnih oktava, na način analogan onome po kojem se bočna oktava uvodi u Kozmičku Oktavu. Moramo odmah reći da, iako se čovjek pridržava strogo ovih uvjeta, samo rijetko dolazi do cilja bez da počini mnoge pogreške razumijevanja ili primjene. Morali bismo biti jedni od pravednika 99 po prirodi kako ne bismo griješili, ili ustrajali u pogreškama. Nepravedni, ponosni - a ovo je opći slučaj upadaju ponovo u svoje pogreške, zato što misle da su oni sami pravedni, te posljedično da su u pravu dok su drugi, kao i okolnosti, u krivu. U svojoj pretencioznoj sljepoći oni čak idu toliko daleko da namjerno iskrivljavaju činjenice. Izreka 'utoliko gore po činjenice' postala je poznata. Onaj tko izučava ezoteričnu znanost mora paziti, i voditi računa o tome da se ne vrati ponovno gomili, niti da, 'kao svi drugi', slijedi širok put koji vodi u provaliju.

(6) Vratimo se na proučavanje prve bočne oktave, koja je vezana na kozmičku Veliku Oktavu. Prvo ćemo ponoviti da se njezin DO, koji proizlazi iz SOL Velike Oktave, ovdje pojavljuje kao Apsolut. To je, kao što smo rekli, Kristos, Pomazanik Apsolutnog Ja, Drugi Logos, Duh Sunca, koji svijetli svojom vlastitom svjetlošću 100, rođen a ne stvoren, i istobitan s Ocem. 99

Izd. U Pravoslavnoj monaškoj misli predstavljeni grčkom riječi 'dikaios'; pravedan ili ispravan čovjek. 100 Matej 17: 2. (Izd. 'Kao što upaljena svjetiljka ne treba drugo svjetlo da bi se učinila vidljivom, tako i Sopstvo, pošto je svjesnost samo, ne treba drugi izvor svjesnosti da bi ga osvijetlio.' Shankaracharya, Atma Bhoda. ) 115 |

Prvi interval (Volja Apsoluta)

bočne oktave

Drugi interval (Organski život na Zemlji)

Sl. 41

DO bočne oktave predstavlja Apsolut organskog života na Zemlji, živuće načelo Sunca. Drugim riječima, svi elementi organskog života na Zemlji u svom ispoljenom ili latentnom stanju - do njihove granice mogućeg razvoja, i bez i jednog izuzetka - ovise o Suncu. Interval između DO i SI bočne oktave ispunjen je kreativnom voljom Apsoluta II, analogno onoj Apsoluta I Velike Oktave, što je Ljubav. Proizlazeći iz Apsoluta II, ova kreativna i svjesna sila upliće se kao neutralizirajuća sila između aktivne sile DO i pasivne sile SI, koje pripadaju zbiru Planetarnog Svijeta. Kao rezultat konvergentnog djelovanja ovih triju sila, pojavljuje se neophodan uvjet postojanja i razvitka organskog života na površini planeta. To se na Zemlji pojavljuje kao atmosfera. Tri note: LA, SOL i FA, predstavljaju tri oblika organskog života: čovjeka, faunu i floru. Note MI i RE bočne oktave, predstavljaju živi utjecaj Aspoluta II, koji prodire u planet Zemlju odnosno njegov satelit, kroz postaju prijenosa LA - SOL FA. Već smo rekli da note Velike Oktave SI, LA i FA predstavljaju mentalne, biološke odnosno materijalne elemente, stavljene na raspolaganje Sinu za ostvarenje Kreacije koju je započeo Otac. Zbog toga je Isus rekao da: 'Sve što ima Otac, moje je.' 101, zato što - drugdje je On rekao - 'Ja i Otac jedno smo.' 102

(7) 101 102

Ivan 16: 15. Ivan 10: 30. 116 |

Nota SI bočne oktave odgovara stvaranju, organiziranju i održavanju atmosfere planeta, kao i u slučaju Zemlje. Vremenom, atmosfera mijenja svoju strukturu i sastav da bi se prilagodila evoluciji planeta. Atmosfera je uvjet sine qua non organskog života, karakteriziranog disanjem. Štoviše, ona je provodnik svih vrsta zemaljskih i van -zemaljskih utjecaja uključujući planetarne, solarne i kozmičke utjecaje čija radijacija prodire kroz atmosferu, te koji se apsorbiraju disanjem. Čovjek ne zna za mnoge od ovih utjecaja, koji kad ih se apsorbira disanjem odmah prodru u krv, i onda prolaze kroz njegove organe i tako kroz sve njegove psihološke centre. Sljedeće tri note kozmičke bočne oktave, LA, SOL i FA, u svom zbiru sastavljaju organski život na Zemlji. FA odgovara biljnom životu, SOL životinjskom životu, a LA ljudskom životu. Združene zajedno, ove tri note sačinjavaju organ planeta, oblik visoko osjetljive membrane, postaju prijenosa za kreativnu energiju koja proizlazi iz Apsoluta I, koja ga doseže posredstvom Apsoluta II. Putem tjelesne ljubavi - note SOL bočne oktave - i neprestanim ponovnim rađanjem, ovaj se organ održava, razvija, i osigurava prijenos kreativne energije od Apsoluta I preko intervala između FA i MI Velike Oktave. Note MI i RE bočne oktave spajaju se s onima Velike Oktave, te su predstavljene tijelom Zemlje odnosno onim Mjeseca. Djelovanje dviju nota, MI i RE bočne oktave, manifestira se kao razvitak ovih dvaju tijela. U kratkim crtama, to je značenje i uloga kozmičke bočne oktave. (8) Možda smo mogli primijetiti da, dok svojim djelovanjem ispunjava interval između FA i MI Velike Oktave, bočna oktava sama je bila prisiljena pretrpjeti usporavanje ili devijaciju u intervalu između svojih vlastitih dviju nota, FA i MI. Kako se ovo ispunjava? Kad steknemo određene pozadinske informacije koje će nam omogućiti da pristupimo problemu učinkovitije, vratit ćemo se ovom važnom pitanju. (9) Ova kratka analiza uloge bočne oktave omogućuje nam da razumijemo određene glavne probleme u novom svjetlu; probleme koji okupiraju sve umove, kao što je prenaseljenost Zemlje, problem opskrbe hranom razmatran na globalnoj skali, opće organizacije ljudskog društva, kozmičkog značenja ratova u prošlosti, i njihova uloga u budućnosti, te čak probleme kao što su međuplanetarna i međuzvjezdana navigacija.

117 |

POGLAVLJE XII (1) Proučili smo strukturu Svemira u obliku Zrake Stvaranja, njegov sastav u skladu sa Zakonom broja Tri, i njegovo funkcioniranje u skladu sa Zakonom broja Sedam. Već nam ovo prvo proučavanje Kozmosa omogućuje da razumijemo sve dubine ovog izraza, kojem su u Antici s pravom pridodali značenja Reda i Ljepote. U prošlim poglavljima predočavali smo Svemir u treminima reda koji je u osnovi njegovog stvaranja i funkcioniranja. Vidjeli smo da se ovaj red primjenjuje na strogo uniforman način. Kao vozilo volje Apsoluta, on upravlja Svemirom koliko u njegovom zbiru toliko i u njegovim najmanjim dijelovima. Ovo potvrđuje drevnu ezoteričnu formulu: 'Kako gore, tako dolje.' Sad ćemo početi pručavanje Svemira s točke gledišta života koji ga animira, s obzirom da njegova struktura kako smo je proučavali, na neki način sačinjava pokretni okvir Svemira. Ovo će nam omogućiti da bolje razumijemo, iako još uvijek samo djelomično, neopisivu ljepotu Kozmosa. Ne zaboravimo da je naš kapacitet za prikazivanje ograničen. Čak i najbogatije od slika koje se tako jako trudimo uobličiti fiksne su i bezbojne. U okolišu u kojem živimo, ne možemo - bez kalkuliranja i bez posebnog treninga potpuno razumjeti mjeru ovih neprekidnih promjena, budući da naša percepcija nastoji registrirati stereotipe objekata koji nas okružuju. Mi smo prema tome obično transportirani u statični svijet dvije dimenzije, iako uistinu pripadamo trodimenzionalnom svijetu, koji evoluira u Vremenu, i još uključuje više dimenzije - skrivene od nas tako da nemamo direktnu percepciju njih. Prikaz Svemira i njegova života koji možemo sebi uobličiti - u koji prodire, od beskonačno velikog do beskonačno malog, perpetualna vibracija Ljubavi - taj će prikaz uvijek biti fiksan, banalan, i nikada neće odražavati njegovu neopisivu ljepotu osim iz daljine i na čisto konvencionaliziran način. Jedino progresivnom evolucijom, nakon postizanja razine bića čovjeka 4, i tada prelaska praga kako bi postali čovjekom 5, direktna kontemplacija Kozmosa postaje nam dostupna u njegovim dvojnim aspektima Reda i Ljepote. Pa ipak napori vanjskog čovjeka da shvati ovaj red i ljepotu nisu uzaludni. Oni su čak neophodni. To je jednako kao i izučavanje pozitivne znanosti; mora se prvo naučiti da bi se kasnije razumjelo. U tom duhu bismo trebali pristupiti sadašnjem poglavlju.

118 |

(2) Kako si mi možemo vizualizirati Svemir, uzimajući u obzir ova činjenična ograničenja? Jedna slika je Stablo. Isus ju je koristio, govoreći o sebi kao o stabljici vinove loze, sa svojim učenicima kao granama. 103 Možemo za sebe vizualizirati 'veličanstveni zbir' Zraka Stvaranja, koje tvore krošnju stabla... trostruki korijen iz kojeg izviru deblo i grane. Ovaj skeletni oblik prekriven je pupoljcima koji rađaju lišće, cvjetove, i konačno plod. Stablo je živo, i nosi kroz svoje grane različite manifestacije tog života: manifestacije koje su međuovisne, korisne, i čak neophodne jedna drugoj budući da one osiguravaju postojanje, rast i razvoj zbira. Iako je ova slika daleko od toga da je savršena, prikladna je, i pozvat ćemo se na nju više puta. Njena nesavršenost je u tome da različiti dijelovi - na njihovim različitim razinama Stabla - ne nalikuju točno jedan drugome. Ako grane nalikuju na deblo, i grančice nalikuju na grane, cvjetovi, listovi i stabljike imaju potpuno drugačiji izgled od 'drva'. Život kozmosa također ima više razina, sa sedam glavnih; svih sedam razina njegove manifestacije zamišljeno je na sliku prve 104, u čijem srcu živi ostalih šest. Sve u svemu, postoji sedam kozmosa, ili točnije, sedam redova kozmosa - od kojih je trostruki korijen jedan - koji postoje i žive jedan unutar drugoga slijedeći grananje Zraka Stvaranja. Vremenom, ovo antičko znanje, koje je povezivalo svaku Zraku Stvaranja sa glazbenom ljestvicom sedam kozmosa, djelomično je zaboravljeno ili namjerno iskrivljeno. Ezoterično se znanje oduvijek šifriralo; Petoknjižje i Evanđelje svjedoče tome. Ali dok su skrivali točno značenje Doktrine, stari su se pobrinuli da daju svijetu - u jednom ili drugom obliku - dio istine koji se činio kao cijelo i sistematično objašnjenje. Tako su oni kroz stoljeća i čak tisućljeća, preko prošlih i izumrlih civilizacija, dali budućim tražiteljima istine dovoljne naznake da ih potaknu na dublje istraživanje. (3) Skraćena verzija antičkog učenja u pogledu Sedam Kozmosa dana nam je, posebice u Kabali Rabbi - Ben - Akibe, koji govori o dva kozmosa: malom kozmosu koji simbolizira čovjeka, i velikom kozmosu, koji simbolizira Svemir. Kompletna analogija između Mikrokozmosa i Makrokozmosa - da koristimo grčku terminologiju - odražavala je cijelu paradigmu Postanka citiranu iznad: 'čovjek stvoren na sliku Božju i Njemu sličan' 105, postavku koja jasno priznaje načelo 103

Ivan 15: 5. Knjiga Postanka 1: 26 - 27. 105 Knjiga Postanka 1: 26 - 27; 5: 1 - 2; 9: 6. 104

119 |

jedinstva Svijeta. U isto vrijeme, ovo je učenje bilo ograničeno na opisivanje dva kozmosa, dok kompletna doktrina, kao što je rečeno, razmatra ne samo dva kozmosa, nego sedam kozmosa koji zajedno oblikuju potpun ciklus života u perpetualnom ponovnom rođenju. Treba se primijetiti da sustav Sedam Kozmosa u sebi sadrži sve što postoji, to je tako reći, integralno Biće koje mi zamišljamo - suviše astronomski kao Veliki Svemir. S druge strane, ovaj sustav obuhvaća sve što dotiče život ovog Bića, cijelu njegovu organizaciju, i sve njegove manifestacije. Ovo je važno zapamtiti, jer iz ove činjenice Znanje, u punom ezoteričnom smislu izraza, nužno počinje: proučavanjem ovog sustava - s obaveznim uvjetom da se proučavanje dijelova uvijek čini u odnosu prema zbiru. (4) Forma sustava Sedam Kozmosa prikazana je ponovno s Makrokozmosom koji tvori njihov zbir:

Evo osnovnih podataka za ovu doktrinu. Svaki kozmos je živo biće. Svaki je trodimenzionalan kao Mikrokozmos tako reći čovjek - te, kao on, živi u Vremenu. Svaki kozmos je određen dvama susjednim kozmosima, i ova trijada sukcesivnih kozmosa tvori cjelovito jedinstvo. Ovo ne stvara, međutim, nepropusne barijere između trijada budući da - a ovo je važno zapamtiti - središnji kozmos dane trijade tvori i donji element trijade iznad i viši element trijade ispod. 120 |

Što se tiče Zrake Stvaranja, već smo rekli - i ovo se odnosi na cjelovit zbir Makrokozmosa - da različitim kozmosima unutar nje vladaju isti zakoni. Ali njihova primjena na svaki, iako analogna, nije apsolutno identična. Primijetimo u prolazu da se u određenom kozmosu može poduzeti djelovanje prema zakonima drugog kozmosa. Klasičan primjer takvog djelovanja su, s jedne strane, bolesti bakterijskog ili virusnog porijekla, a s druge aktivna borba protiv ovih bolesti putem cijepljenja, seroterapije itd. Ovo je miješanje dva kozmosa svakog u tuđu domenu, onu čovjeka, i onu mikroorganizama. Miješanje zakona višeg kozmosa u ljudski život je rijetko, ili se nama tako čini. Ovo obuhvaća pojave koje nazivamo čudima u našem sadašnjem jeziku. (5) Prijeđimo sad na usporedno ispitivanje pojma Kozmosa i Zrake Stvaranja. Ako su Zrake Stvaranja slikovito definirane kao grane Velikog Stabla koje je Svemir, stabla čiji je trostruki korijen ispoljeni Apsolut, tada se Sustav Kozmosa pojavljuje kao život na tim istim granama. Taj život izvire iz istog trostrukog korijena, Apsoluta I, o Kojem je u potpunosti ovisan. Tamo se, na početku, Zrake Stvaranja i Sustavi Kozmosa spajaju. Ovo nam omogućuje da izjednačimo Apsolut I s Protokozmosom ili Prvim Kozmosom. Vidimo da naša Zraka Stvaranja pokazuje samo jednu granu, duž koje izranja život različitih elemenata Sustava Kozmosa. (6) Ovdje moramo stati na nekoliko trenutaka da spriječimo pogrešku koncepcije koja može biti inspirirana ovom slikom Stabla. Po analogiji, određeni aspekti ove slike mogu nam pomoći da bolje shvatimo naš predmet, ali ona ne predstavlja sva podudaranja između Zrake Stvaranja i Sustava Kozmosa na svim razinama. Naša mentalna lijenost, te neprestana tendencija ka mamurluku - što je inercija materije prema novim konceptima - navodi nas na nagle zaključke i neutemeljena generaliziranja. Nemojmo zaboraviti da analogija nije jednakost; i još manje je istovjetnost. Mi moramo koristiti sve simbole s oprezom, te upozoravati sebe da ne prekoračimo granice dogovora između dijagrama i promatranog predmeta. Ocijenili smo prikladnim dati ovo upozorenje, pošto proučavanjem Sustava Kozmosa, ulazimo sve više i više u područje novih pojmova. S druge strane, nov karakter ovih pojmova, bilo da su naučeni ili zamišljeni, zahtijeva od svakoga svjestan napor. Na određeni način, ovo je kreativni napor. Relativno teška tvar našeg mozga je ono što se uvijek opire ovom naporu. Može se simbolički reći da svaka nova koncepcija ostavlja trag na površini mozga. Što je 121 |

misao koja gradi ovu koncepciju novija i upečatljivija, to će dublji žlijeb utisnuti na mozak. Fiksiranje ovog žlijeba zahtijeva koncentraciju pažnje i misli. Misao mora postati fina i oštra, kao vrh igle. Tad će ona ucrtati žljebove dovoljno duboko da se oni ne ispune odmah, tako da bi moždana tvar mogla odraditi svoj posao fiksacije. U međuvremenu, ovaj proces nailazi na dvije prepreke. Prva je mentalni zamor, koji rezultira iscrpljenjem rezervi sila koje su nužne za željenu koncentraciju. Vidjet ćemo poslije da je u vanjskom čovjeku ova rezerva minimalna. On uopćeno živi na granici svojih živčanih sila. Apsorpcija energije se gotovo odmah balansira trošenjem u istom opsegu. Ovo polu -stalno iscrpljenje nužnih energija dovodi čovjeka do napuštanja puta koji ga vodi ka novom i nepoznatom, i njegove misli uklizavaju natrag u putove kojima su prije išle, proces koji ne zahtijeva ni svjesni napor ni koncentraciju. Druga prepreka proizlazi iz činjenice da se moždana tvar sama opire ovoj izoštrenoj misli koja ju, kao vrh igle, ranjava. Nagli zaključci, laka generaliziranja, i slogani uobičajene su tehnike kojima tupa i inertna strana čovjekove prirode neprestano pokušava učiniti da tražitelj napusti traganje u području novog i nepoznatog… koje zahtijeva, kao što smo rekli, svjestan i kreativan napor. Za borbu protiv ove dvostruke prepreke, koja stvara različite teškoće za različite ljude, ali s kojom se mi svi moramo suočiti, preporuča se praktična metoda - čiji je cilj također dvostruk. S jedne strane, ona daje vježbe koje nam pomažu akumulirati silu, te tako napuniti rezerve energije. S druge strane, ona daje vježbe čiji je cilj profiniti rad moždanih stanica. Ove stanice - obdarene najvećom trajnošću unutar granica života tijela - mogu se educirati. Njihova senzitivnost može postići gotovo čudesnu prodornost. Plemenita priroda razlikuje se stupnjem profinjenosti tih stanica. Prema tome, evolucija je načelno moguća za sve; vrata su širom otvorena. Ali ovaj skok zahtijeva trajan, svjestan i kreativan napor, bez kojeg profinjenje ovih stanica staje. Općenito, ono prestaje kad se postigne oblikovanje individue. Život tada počinje iskorištavati ovu formaciju, vodeći sve prečesto u oblik mentalne skleroze, 'očvršćivanje' mozga, koje čini da čovjek gubi sve više na svom kapacitetu za prilagodbu i to - najjači razlog za oštrinu - u području nepoznatog. Bez spominjanja drugih uzroka, na koje smo već uputili, i kojima ćemo se vratiti kasnije, ideje i činjenice izložene u ovom odlomku objašnjavaju zašto su ezoterična učenja pravo po rođenju samo manjini koja je zaokupljena stvarima duha i sposobna, kao vitezovi Grala 106, osvojiti znanje.

106

Sveti Gral ili 'Sangreal'; od sang -real = sang royal (fr. 'sang' – krv; eng. 'royal' kraljevski) pehar iz kojeg je Isus pio na posljednjoj Večeri kad je rekao: 'Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje Grijeha' (Matej 26: 28; Marko 14: 122 |

(7) Ustvrdili smo da su, u korijenu, Zraka Stvaranja i Sustav Kozmosa jedno te isto. Odmah nakon (ovog početka), počinju razlike. Odnos između stepenica u prvom i onaj između onih u drugom su različiti. U Zraci Stvaranja, ovi odnosi variraju, slijedeći varijacije u gamutu; u Sustavu Kozmosa, oni su konstantni. Odnosi između susjednih kozmosa isti su kao oni između infinitezimalne kvantitete i one beskonačno velike. Zbog Zakona broja Sedam, ovaj odnos nikad ne dostiže svoju granicu, to jest, Nula naprama Beskonačnost, što bi nužno rezultiralo puknućem lanca, i urušavanjem sustava 107. Pokušajmo sada razumjeti značenje imena pridodanih različitim stepenima Sustava Kozmosa. Već smo govorili o Protokozmosu, i o Apsolutu. Sljedeća dva stupnja, Aghiokozmos i Megalokozmos, pripisana su noti SI odnosno LA Velike Oktave, što znači, Svim Svjetovima, i Mliječnom putu Zrake Stvaranja. Ove dvije stepenice predstavljaju psihološki i fiziološki život Makrokozmosa, Velikog Svemira, promatranog kao živo Biće. Takvi kakvi jesmo, mi zasigurno ne možemo pojmiti ideju ovoga, ili si točno predočiti to što smo upravo rekli. Ova vrsta znanja i razumijevanja može doći samo poslije ezoterične evolucije, pa u ovom trenutku ona ima samo teoretsku vrijednost. Na našoj razini bića, praktično značenje sustava počinje tek s Deuterokozmosom. No zašto Deuterokozmos, to jest, drugi kozmos, kad je on u stvari četvrti stepen sustava? Odgovor na ovo pitanje mogao bi dati sam čitatelj. To je zato što, (Usp. Poglavlje XI) između Apsoluta I i Apsoluta II, Sunca, nema posrednika suštinski različite prirode. Na razini note SI Velike Oktave, koja odgovara Aghiokozmosu, nalazimo nebule. One emitiraju neizmjerne energije, iz kojih se rađaju galaksije sunaca -zvijezda procesom kondenzacije atoma. Tako, dok Apsolut I, DO Velike Oktave, odgovara Protokozmosu, Apsolut II, DO kozmičke bočne oktave, dolazi drugi i analogan je prvom. Za trenutak ostavimo Mezokozmos po strani kao pitanje kojem ćemo se vratiti mnogo kasnije. Samo ćemo spomenuti, u prolazu, da je život u ovom stupnju Sustava predstavljen u Tradiciji kao niže Nebo, kojim vladaju Kneževi Zraka ili pneumatski Arhoni. Spomenuli smo ovo da smjestimo Mezokozmos u odnos s FA Velike Oktave, i notom SI bočne oktave. Počnimo sad istraživanje problema Tritokozmosa i Tessarakozmosa. Počet ćemo s posljednjim. Tradicija ne daje nikakve naznake na temu Tessarakozmosa, a Doktrina još manje. Ne nalazimo ništa više od nekoliko aluzija

24). Legenda kaže da je Josip iz Arimateje zadržao taj pehar i kasnije ga odnio u Bretanju. (Eng. Izd. Ili u Britaniju, prema britanskoj legendi.) 107 Usp. P.D. Uspensky, Fragmenti, gdje se može pronaći ova ideja. 123 |

u tekstovima koji se bave ovim problemom, koji je napredak pozitivne znanosti i tehnologije stavio na dnevni red. Ako je Tritokozmos život na Zemlji - i život Zemlje, ukoliko je ona živo Biće - pojam Tessarakozmos povezan je na analogan način s našim satelitom. To znači da je Mjesec, s točke gledišta Sustava Kozmosa, tek fetus, koji se približava kraju perioda trudnoće: Tessarakozmos još uvijek nije rođen. On mora apsorbirati energije i elemente nužne zbog svog nepotpunog rasta. U stvari, golema zaliha ovih elemenata postaje mu dostupna iz napretka tehnologije, s ubrzanim porastom i novom organizacijom ljudskog društva, rastom uzgoja stoke, te racionalizacijom agrikulture. Ovi elementi obećavaju brzo povećanje rasta u sljedećem stoljeću. I kao fetus u majčinoj utrobi, Tessarakozmos vrši golem utjecaj na Tritokozmos, i tako na čovjeka, koji je integralni dio organskog života na zemlji i tako doprinosi rastu Mjeseca, kozmičkog fetusa. To je sve što se za sad može reći o Tessarakozmosu. Vratimo se na Tritokozmos. On nosi ime trećega, iako Mezokozmos dolazi između njega i Deuterokozmosa, drugog kozmosa; ali isti razlozi zbog kojih smatramo Deuterokozmos kao drugi i dalje su važeći, iako postoje, između njega i Protokozmosa, dva druga kozmosa. Tritokozmos je Zemlja promatrana kao živo biće. Unutar ograničene mjere naših sposobnosti percepcije, Tritokozmos je organski život na Zemlji. Pokušajmo odrediti njegov položaj u odnosu prema dva susjedna kozmosa. Razmatrajmo Deuterokozmos - Sunce, sa zbirom svog sustava - kao jedinstvo. Možemo lako ustvrditi da je u suštini odnos između ta dva kozmosa usporediv s onim između beskonačno velike kvantitete i infinitezimalne kvantitete - barem s astrofizičkog aspekta. Postavljeno na drugačiji način, Deuterokozmos je sljedeći viši kozmos od Tritokozmosa. Koji je stoga sljedeći kozmos ispod Tritokozmosa? To može biti samo organizam koji je, premda infinitezimalne veličine u odnosu prema zbiru, ipak najreprezentativniji od organskog života na Zemlji. S obzirom da je posljednja izjednačena s Tritokozmosom, čovjek je nesumnjivo njegov najreprezentativniji organizam. Čovjek je prema tome Mikrokozmos, zamišljen - kao svaki drugi kozmos na sliku i priliku Boga. Jedna zanimljiva stvar bi se ovdje trebala primijetiti: nama je lako predstaviti sebi Deuterokozmos kao Krista u njegovom kozmičkom aspektu, ili čak imati individualizirani solarni prikaz u tradicionalnoj antropomorfnoj slici, koja vjerojatno odgovara objektivnoj stvarnosti. Ali teško nam je predstaviti Tritokozmos - ili čak Mezokozmos - u istom antropomorfnom obliku. Pa ipak s obzirom na posljednji, u govorenju o Nebeskoj Hijerarhiji ili Kneževima Zraka, Tradicija se uvijek okretala ovakvim slikama, ponekad im dodajući zoomorfne prikaze.

124 |

(8)

Makrokozmos

Koje je mjesto Mikrokozmosa, zamišljenog na ovaj način, na skali Sustava Kozmosa? Ono je dano na slici 43 (na drugoj strani). Ne smijemo nastaviti misliti da je Mikrokozmos konačna razina organskog života na Zemlji. Znamo barem da fiziološki život čovjeka počiva na onom mikro - organskog svijeta ili svjetova, počevši sa prenositeljima života, nositeljima načela vrsta, spermijima i jajnim stanicama. Zatim je tu cijela skala stanica, velikih i malih; praživotinja, bakterija, i virusa, koji oblikuju ovaj svijet za nas, ali koji su nevidljivi bez pomoći instrumenata.

Mikrokozmos

Sl. 43

Vrativši se na načelo grupiranja kozmosa u trojke, možemo zaključiti iz prethodnog da je život čovjeka, kao Mikrokozmosa, vezan s jedne strane organskim životom na Zemlji - Tritokozmosom - čega on predstavlja infinitezimalni dio te, s druge strane, životom svijeta mikroorganizama koji evoluiraju unutar njega, i kojih je svaka jedinica jednako infinitezimalna u odnosu na njega. Sljedeća slika prikazuje te odnose:

125 |

Organski život na Zemlji

Tritokozmos

Čovjek

Mikrokozmos

Mikro-mikrokozmos

Mikroorganizmi

Sl. 44

Ova će nam slika pomoći razumjeti kozmičku bočnu oktavu koja je, promatrano u smislu aktivnog aspekta, ona Deuterokozmosa (Sl. 45). Tako smo dovedeni do konstatacije da ako, s jedne strane, razvitak Svemira još nije završen duž naše Zrake Stvaranja - budući da Tessarakozmos još nije rođen - tada s druge strane, na drugom ekstremu gamuta, evolucija čovjeka kao individue je također gotovo u zastoju, bilježeći vrijeme na razini tri niža centra, to jest tako reći, na razini ovih triju disociranih sila u vanjskom čovjeku. Deuterokozmos

Apsolut II

Mezokozmos

Kneževi Zraka

Tritokozmos

Organski život na Zemlji

Mikrokozmos

Mikro-Mikrokozmos

Čovjek Svijet mikroorganizama

Sl. 45

Za njega je nužno da shvati njihovo jedinstvo, te je ovo praktičan cilj ezoteričnog učenja i rada. Zadaci koji se moraju iznijeti da bi se ostvario razvoj Makrokozmosa i Mikrokozmosa prikazani su na sljedećoj slici:

126 |

Makrokozmos

Mikrokozmos

Svemir

Čovjek

Silazna oktava stvaranja po stupnjevima djelovanja volje Apsoluta koji je Ljubav

Uzlazna oktava evolucije po stupnjevima rezultata postignutih voljom čovjeka što je Ljubav

Sl. 46

Ideje i činjenice objašnjene u ovom poglavlju omogućuju čitatelju da percipira ulogu koja je namijenjena čovjeku u zbiru Sustava Kozmosa, i odgovornost koju ovo na njega stavlja. (9) S napretkom znanosti i tehnologije, čovjek preuzima sve više i više kontrole nad materijom i, do određene mjere, nad Zemljinim organskim životom na biološkom planu. Ovaj organski život, kao što smo vidjeli, služi kao stanica prijenosa za energiju koja daje život i koja ide do Zemlje i Mjeseca, preko FA -MI intervala Velike Oktave. Ovaj zadatak je neodoljiv. Pod normalnim uvjetima mira, nedovoljne količine energije se prenose do Mjeseca kao rezultat rada ljudskog društva i flore i faune koje ga okružuju. To zahtijeva intervencije na dio Deuterokozmosa, što izaziva grčenja u Tritokozmosu. Cilj posljednjeg je povećati energiju koja se širi na ovoj razini, te tako osigurati hranu i rast tog kozmičkog fetusa to jest Tessarakozmosa. Ovo je, na primjer, kozmičko podrijetlo ratova i revolucija, epidemija, i svih ostalih katastrofa velikog razmjera koje muče čovječanstvo. Bilo je primijećeno, davno, da masivna pojava sunčevih pjega rezultira magnetskim olujama na zemlji, i psihološkim stanjem koje vodi konfliktu na društvenim, međunarodnim i rasnim planovima. Što se više brojnost čovječanstva povećava, i što više čovjek uspijeva u poboljšavanju i povećavanju stoke, povećavanju područja obradive zemlje itd., to će više note LA, SOL i FA bočne oktave povećati čistoću i snagu svoje rezonancije slijedeći kozmičke zakone, tako da će se pojedini udio energije koji svaki pojedinac mora proizvesti količinski smanjiti, i život na Zemlji će postati sretniji i ležerniji. 127 |

Ali dok se ovo ropstvo nametnuto čovjeku postepeno smanjuje, drugi problemi izniču i nastavit će iznicati pred njim. To će mu se dogoditi na drugačijem i višem planu, ali prije no što se sve to dogodi, čovječanstvo mora uspješno proći testove i teška iskušenja zrelosti. Napredak tehnologije se ubrzava, i u tom pogledu, naše stoljeće je jako obećavajuće. Što se tiče moralnog napretka, to će se dogoditi na prilično drugačiji način. Da bi se uspostavila ravnoteža između Znanosti i Savjesti, znatni svjesni napori moraju se činiti od strane vanjskog čovjeka na ezoteričnom planu prije nego što čovjek može učinkovito doprinijeti kao što mora - svojom vlastitom evolucijom - harmoničnoj evoluciji Sustava Kozmosa.

128 |

129 |

POGLAVLJE XIII (1) Sjetit ćemo se da je Vrijeme drugo veliko načelo u Stvaranju i Ispoljenju Svemira. Svemir - sa svime što sadržava - postoji u Vremenu kao i u Prostoru. Njime vladaju dva temeljna zakona, Zakon broja Tri i Zakona broja Sedam, čija svrha je ograditi destruktivno djelovanje Vremena unutar velikih ili malih ciklusa, te tako omogućiti kreaciji da potraje. Naš pojam vremena je nerazdvojan od onog kretanja. Postavljeno na drugačiji način, mi konceptualiziramo vrijeme u pogledu kretanja, koje je u svom povratku podređeno Zakonu broja Sedam. Pokušajmo sad prodrijeti u pravu prirodu Vremena, koliko je to za nas moguće. Činjenica da smo mi - sa svim našim koncepcijama - uronjeni u Vrijeme, čini ovo istraživanje teškim, i očigledno ograničava njegov obujam. Proučavanje Vremena dovodi nas nasuprot načelu Relativnosti. Ovo načelo obuhvaća sve manifestacije fenomena Vremena i čini da one izgledaju kao show Čarobne Svjetiljke promjenjivih oblika u neprekidnoj fluktuaciji. Sve što postoji postoji u Vremenu, sve do dana kad će odjeknuti Sedma Truba da najavi kako je djelo koje je Apsolut poduzeo ostvareno. Tad će Kraljevstvo Svijeta postati ono Boga i Njegovog Krista, Alfe i Omege manifestacije. U viziji Sv. Ivana na otoku Patmosu, anđeo se zakleo da 'neće više biti Vremena.' 108 (2) U proučavanju Vremena, nikad ne smijemo izgubiti iz vida subjektivnost naših zapažanja. Mi ne možemo doseći objektivno osim kroz medij subjektivnog. Ovo je temeljni razlog ezoteričnih učenja: ona omogućuju vanjskom čovjeku da da objektivnu valjanost svom subjektivnom načinu mišljenja. On to može postići tehnikom analognom onoj koju primjenjujemo na precizne instrumente: prije no što ih stavimo u rad, odredimo za svaki pogrešku čitanja. Uzimajući ovu 'subjektivnost' instrumenata u obzir na ovaj način, mi dobivamo točna čitanja od njih, unatoč njihovim nedostacima. Da bismo promatrali pojave našeg unutrašnjeg svijeta i one vanjskog svijeta s preciznošću, moramo prvo prepoznati i odrediti pogrešku čitanja našeg mentalnog instrumenta za promatranje, jednog od glavnih alata Ličnosti. Svo ezoterično učenje orijentirano je prema ovom cilju, koji se dostiže drugim Rođenjem - kad čovjek zadobiva novi oblik svijesti i

108

Otkrivenje 10: 6; 11: 15. 130 |

postojanja koje je prilično različito, objektivno - i koje si vanjski čovjek može predočiti samo na maglovit i nejasan način. Dokle god naša priroda ostaje subjektivna i prema tome relativna, mi samo indirektno, uz pomoć načela Relativnosti, možemo proučavati Vrijeme. (3) Naša percepcija vremena varira. Ovo je istina na dva načina: ona varira od jedne do druge osobe i, za svaku osobu, ona varira s njenim fizičkim i mentalnim stanjem. Utjecaj dobi, zdravlja i emocionalnog stanja dobro je znan. Pored ovih općih primjera, postoje posebni slučajevi gdje je nestanak vremena potpun: na primjer, tijekom spavanja bez snova, kratkog gubitka svijesti, ili pod općom anestezijom. Gubitak pojma o vremenu u takvim slučajevima je uslijed fizioloških uzroka. Ali također se može napraviti da vrijeme nestane putem namjere, svjesnog napora, posebno napora koncentracije. Prakticiranjem posljednjeg marljivo, mi promatramo ovu pojavu već od prvih vježbi. Kako pojačavamo svoju koncentraciju sve više i više, percipiramo vrijeme sve manje i manje. Ako, putem metodičnog i održavanog napora, uspijemo otkloniti sve iz polja našeg promatranja osim fizičkog ili moralnog objekta na koji se koncentriramo, te ako smo, dodatno, sposobni držati ovu fiksiranu pažnju na jednoj točki - što rađa kontemplaciju - vrijeme potpuno nestaje. Obrnuto, što je više čovjekova pažnja raspršena, to se više vrijeme oteže za njega. Ova pojava je objektivna po sebi. To je zakon. Razlog njegovog postojanja - kao i mehanizam po kojem djeluje - bit će kasnije objašnjen, u Doktrini o Sadašnjosti. Zanimljivo je istaći još jedan fenomen: našu sposobnost modificiranja stope naše vlastite percepcije vremena. Ovo se događa mnogo puta svakog dana. Mi tome ne pridajemo pažnju, zato što se ovaj fenomen pojavljuje mehanički u malom razmjeru. Ali on se također može proizvesti namjerno u mnogo većem razmjeru. Teniski prvak rekao nam je da kad je vraćao posebno tešku lopticu tijekom meča, odjednom je vidio da ona prema njemu ide usporeno. Tako sporo da je on imao neograničeno vrijeme da procijeni situaciju, donese ispravnu odluku, te konačno vrati lopticu majstorskim šutom koji je izniknuo divljenje stručnjaka. Slučajevi u kojima je vrijeme prošireno rezultat su znatnog ubrzanja u vibraciji centara, posebice motoričkog centra, koji upravlja našom percepcijom pojava i vanjskog svijeta i unutrašnjeg svijeta. Općenito, što se više poveća stopa percepcije pojedinca, to će promatrana kretnja izgledati usporenije. Obrnuto, što je slabija percepcija, to će mu kretnja ili protjecanje vremena izgledati brže.

131 |

(4) Subjektivno, možemo razlikovati četiri kategorije kretanja po njihovom odnosu prema stopi percepcije: - Kretnje tako male brzine da objekt koji se kreće izgleda nepokretan. Primjeri: opća pojava rasta; kretanje kazaljke sata i minute na satu; - Kretnje čija je brzina perceptibilna, ali gdje naša percepcija forme objekta koji se kreće ostaje ista - velika većina kretnji u svakodnevnom životu. Primjeri: hodanje, plesanje, vozila koja vuče konj, auti, avioni, brodovi, kazaljke sekunde na satovima, itd.; - Kretnje još brže, tako da je naša percepcija objekta koji se kreće deformirana na takav način da možemo uhvatiti samo trag njegova kretanja. Primjeri: brze geste, posebno ako su ponavljanje; vibratorne kretnje kao kretanje grana zvučne viljuške, itd.; - Kretnje tako brze da objekt u kretanju 'nestaje'. Primjeri: putanja metka, itd. Ove kategorije su subjektivne, u smislu da se identična brzina u danom trenutku percipira različito od strane različitih ljudi - posebno ako se ova kretnja približava granici između različitih kategorija. Ali za svaku danu osobu, ove su kategorije objektivne u odnosu na njezinu vlastitu stopu percepcije. Ovo je važno primijetiti. Putem modificiranja naše percepcije kretnji, možemo procijeniti rezultate pokušaja kontroliranja motoričkog centra i motoričkih sektora dva druga centra. Stjecanje sposobnosti da se voljno modificira brzina percepcije u oba smjera igra važnu ulogu u ezoteričnoj evoluciji, budući da se to odnosi na sve kretnje. Pošto je sva mentalna aktivnost u suštini kretnja, moguće je, uz dovoljan trening primijenjen na misao, prvo, zaokružiti lakše zbir ideja koje bi nam u protivno pobjegle, i drugo, prodrijeti u njihove najfinije detalje s velikom oštrinom. U isto vrijeme, ova sposobnost znatno povećava kapacitet za rad. Primijenjen na osjećaje, ovaj trening omogućuje nam da direktno percipiramo skrivene težnje velikih kolektiva - nacija, ili čak grupa nacija - i da im damo formu. Na individualnom planu, on otvara neslućene dubine emocionalnog života. Veliki vođe čovječanstva čija postignuća su dala nova usmjerenja povijesti ljudi, kao što su Aleksandar Veliki, August, i Petar Veliki, posjedovali su ovu sposobnost u vrlo razvijenom obliku. To objašnjava tajnu njihove izvanredne sposobnosti da koriste vrijeme, nešto što u protivnom ostaje neobjašnjivo. Povezano s ovim razmatranjima, moramo spomenuti jedan od aforizama Tradicije, koji kaže: 'Točnost štedi vrijeme.'

132 |

(5) Uzimajući u obzir načelo Relativnosti, pokušajmo sad odrediti neke jedinice vremena. Vidjet ćemo da su one prirodne ali da se njihova vrijednost apsolutna u suštini - mjeri različito kad se odnosi na različite stepenice Kozmosa. Dah karakterizira organski život. Nije li rečeno da je čovjek oblikovan od praha zemaljskog: 'I Bog mu u nosnice udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.' 109 Nije li Kralj David podigao svoj glas da zaplače: 'Neka sve što diše hvali Vječnoga.' 110 Ako je, kao što smo upravo rekli, disanje suštinska karakteristika organskog života, primum mobile koje prenosi kretanje na zbir organa, i regulira njihov rad, bilo bi logično uzeti period disanja vrste kao osnovnu jedinicu vremena. Organski život na Zemlji podređen je onom ljudske vrste 111, i slijedi njegovu evoluciju. Ubrzanim maršem napretka, čovjek preuzima sve više i više kontrole nad evolucijom životinjskog i biljnog svijeta. On transformira tlo, mijenja kurs vode, istražuje i iskorištava unutrašnjost zemlje, i rastavlja atome. Možemo predvidjeti da će u prilično bliskoj budućnosti pojačavanje i racionalizacija organskog života doseći svoje granice. Bez da je toga svjestan, čovjek prema tome doprinosi učinkovito razvoju Zrake Stvaranja, a tako i evoluciji našeg planeta i njegovog satelita. Gledano na drugačiji način, čovjek unutar sebe sadrži sve elemente Prirode. Stoga je normalno uzeti trajanje disanja odraslog čovjeka kao osnovnu jedinicu vremena za Tritokozmos, što je organski život na Zemlji. Znamo da je za odraslog čovjeka trajanje svake respiracije oko 3 sekunde. Ovo je prva osnovna jedinica Vremena. Druga jedinica za sav organski život je cijeli dan. Za ljudski i životinjski život, jedan cijeli dan uključuje ciklus perioda budnosti kojeg slijedi spavanje; aktivnost koja se izmjenjuje s odmorom. Posljednje, najveća prirodna jedinica vremena za čovjeka je duljina njegovog života. Mi općenito smatramo da je to osamdeset godina. Usporedbom ove tri jedinice zajedno, primijetit ćemo između njih omjer od približno 1 naprama 30 000. U stvari, svaka 24 sata sadrže 28 800 dahova od 3 sekunde, dok 80 godina sadrži ukupno 29 200 dana. Ako sad podijelimo 3 sekunde, trajanje daha, istim koeficijentom od 30 000, dobit ćemo jednu deset tisućinku sekunde. Ovo je trajanje munje, koja je naša najbrža vizualna impresija. S druge strane, ako je trajanje svakog daha za čovjeka 3 sekunde, onaj Prirode - konkretno, biljnog svijeta - mnogo je sporiji. Ciklus udah - izdah za biljke 109

Knjiga Postanka 2: 7; 7: 22; Djela Apostolska 17: 25. Psalmi 150: 6. 111 Usp. Knjiga Postanka 1: passim. 110

133 |

traje 24 sata; udisanje se događa tijekom dana, a izdisanje tijekom noći. Kao pripadnik organskog života na Zemlji, čovjek također sudjeluje u respiratornom ritmu prirode, čiji je ciklus, kao što je već spomenuto jednak 24 sata. Tijekom spavanja, čovjekov dah se zapravo mijenja u svom ritmu, kao i u svom kemijskom sadržaju. Iz gornjih napomena, možemo zaključiti da koeficijent od 30 000 ostaje konstantan na skali jedinica vremena za Mikrokozmos, kao i u odnosu između njegovog respiratornog ciklusa i onoga sljedećeg višeg kozmosa, organskog života na Zemlji. Ova razmatranja omogućuju nam da uspostavimo sljedeću tablicu:

ČOVJEK Impresija Respiratorni ciklus Vrijeme budnosti i spavanja Normalno trajanje života

0.0001 sekunda 3 sekunde 24 sata 80 godina

ORGANSKI ŽIVOT NA ZEMLJI 24 sata ? ?

Po analogiji bilo bi primamljivo primijeniti isti koeficijent od 30 000 na organski život kao zbir. To bi, međutim, bilo greška. Ubrzo ćemo vidjeti zašto. Organski život na našoj planeti bio bi tad ograničen na 80 x 30 000 = 2 400 000 godina, što je očigledno nedovoljno. (6) Antropologija, koristeći moderne metode određivanja starosti prethistorijskih ljudskih i životinjskih kostura, utemeljila je tablicu periodičnosti u skladu s evolucijom ljudske vrste od njenog odvajanja od viših životinjskih vrsta. Ovi podaci su samo aproksimativni, ali pokazuju redove veličina koje su u pitanju. Kako bi se bolje razumjela osnovna uloga čovjeka i njegove evolucije u zbiru opće evolucije organskog života, i iz ovoga, razumjela važnost njegove misije u evoluciji Zrake Stvaranja, uključujući Tessarakozmos - poučno je na brzinu pogledati rezultate koje je antropologija pribavila koristeći samo metode pozitivne znanosti: 112

112

Najraniji stadiji razvoja primitivnog čovjeka. Kronološka tablica po P. I. Boriskovsky, Najranija povijest čovječanstva, Moskva, Izdanja Akademije Znanosti, 1957, str. 212 (prevedeno s ruskog). 134 |

PLEISTOCEN

PERIOD TERCIJARA

PERIOD KVARTARA (antropogeni)

GEOLOŠKI PERIODI

Holocen ili sadašnja era

VJEROJATNI TERMINI (godine prije našeg vremena)

14 000 godina

Najnovije Ledeno doba

40 000 godina

Srednje Ledeno doba

100 000 godina

Rano Ledeno doba

800 000 godina

Pliocen Miocen Oligocen Eocen

60 000 000 godina

STADIJI RAZVOJA FIZIČKIH TIPOVA ČOVJEKA I NJEGOVIH PREDAKA Fizički tip modernog čovjeka Homo sapiens recens Fizički tip modernog čovjeka Homo sapiens fossilis Neandertalac Heidelberški čovjek Atlanthropus Zinjanthropus Pithecanthropus Australopithecus Ramapithecus Briopithecus

ARHEOLOŠKE ERE

STADIJI EVOLUCIJE PRIMITIVNOG LJUDSKOG DRUŠTVA

Željezno doba Brončano doba Neolitik

Plemenska organizacija

Kasni Paleolitik

Primitivna zajednica, matrijarhalno pleme

Rani Paleolitik

Primitivni čopor

Starost čovjeka, procijenjena ovom tablicom, na bi nas trebala iznenaditi. U stvari, neki dodatni podaci omogućuju nam da oblikujemo opću ideju o sporosti evolucije ljudske vrste: 1. 2. 3.

Maksimalni volumen mozga antropoidnih majmuna nikad nije veći od.................... Onaj Pithecanthropus -a (visina 165 - 170 cm)......................................................... Ova vrsta čovjeka je već koristila rudimentarne riječi, i hodala uspravno. Među Zinjathropus -ima, prvim pravim tipom čovjeka, mozak žene imao je kapacitet od............................................................................................................... kod muškarca je bio.................................................................................................. Korištenje desne ruke prioritetno od lijeve - pokazatelj koji razlikuje čovjeka - prvo je jasno primijećeno kod Zinjanthropus -a, iako je među Pithecanthropus -ima jedva primjetno. Ova dominacija desne ruke praćena je blagom asimetrijom mozga. Zinjanthropus je koristio riječi. Znakovi toga vide se u reljefu u tragovima na lubanji posteriorno -inferiornog dijela nižeg frontalnog režnja. Volumen lubanje modernog čovjeka varira između..................................................

(cm3) 600 -800 850 -900

1050 1100-1200

1400 -1500

Čovjek je, kao funkcijom svog kapaciteta za rad, i zbog toga što ima sposobnost odašiljati širok gamut zvukova - što mu omogućuje da razradi jezik stupio na dugi put materijalnog napretka (op. cit.).

135 |

(7) Možemo jasno vidjeti iz gornjeg da - barem u sadašnjem stanju znanosti - ne bismo mogli, kao što su neki autori predložili 113, primijeniti isti koeficijent od 30 000 na usporedive jedinice vremena u susjednim kozmosima. S druge strane, podaci dani u prethodnim tablicama navode nas da promotrimo sljedeće: Isti koeficijent od 30 000 izražava odnos između čovjekove respiracije i one organskog života; prema tome logično je primijeniti ga na skalu čovjekove evolucije, a ne na onu kozmosa. Ako se tablica jedinica odnosi na vanjskog čovjeka - uključujući čovjeka 4 - ona ne bi više bila ista za ljude koji su postigli više razine svijesti, unutrašnje ljude 5, 6 i 7. Bazirano na tom principu, preuredili bismo jedinice vremena kao što je prikazano u sljedećoj tablici različitih stadija čovjekove ezoterične evolucije. Trebali bismo primijetiti da je prvi stupac pripisan ljudima 1, 2, 3 i 4, posljednji još uvijek predstavljajući vanjskog čovjeka, ali uravnoteženog. Trebali bismo se sjetiti da su tipovi 1, 2, 3 i 4 zemaljskog čovjeka oni čija su fizička tijela potpuno razvijena. S cjelovitim razvojem Ličnosti, i drugim Rođenjem koji slijedi - čovjek zadobiva astralno tijelo. Postavši čovjek 5, on pripada ne samo Tritokozmosu, nego u isto vrijeme i Mezokozmosu, koji odgovara noti FA Velike Oktave. Mi za njega kažemo da je on sad obdaren planetarnim životom. Postavši čovjek 6, s mentalnim tijelom razvijenim i rođenim, on će također sudjelovati u životu Deuterokozmosa. Učvrstivši rezultate tamo postignute, on će postati čovjek 7. S tim, on će doći do kraja evolucije moguće za čovjeka koji živi na zemlji. Obdaren tijelom milosti, (ili mentalnim tijelom), on će biti pridružen onom Vrhovnom Bratstvu o kojem je apostol Sv. Pavao rekao da će u njemu Sin biti: 'Prvorođenac među mnogom braćom.' 114

113 114

Usp. P. D. Uspensky, Fragmenti. Rimljanima 8: 29. 136 |

Evo tabeliranog sažetka: STADIJI EVOLUCIJE →

ČOVJEK 6 i 7 ČOVJEK 1, 2, 3 i 4

ČOVJEK 5

FIZIČKO TIJELO

ASTRALNO TIJELO

MENTALNO TIJELO UČVRŠĆENO TIJELOM MILOSTI

Impresija

0.0001 sekunda

3 sekunde

24 sata

Respiracija

3 sekunde

24 sata

80 godina

Cijeli dan

24 sata

80 godina

2 400 000 godina

Život

80 godina

2 400 000 godina

72 000 milijuna godina

JEDINICE VREMENA ↓

(8) Načelo Relativnosti bilo je poznato od najranijih vremena. Apostol Pavao je rekao: 'Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina.' 115 U Mojsijevoj molitvi čitamo: 'Jer je tisuću godina u očima Tvojim k'o jučerašnji dan… kao straža noćna.' 116 Kod Gnostika nalazimo sličan navod, koji se vuče, kako se čini, iz istog izvora: 'Dan svjetla je tisuću svjetovnih godina.' 117 Mi ne znamo točno na što se misli u ovim tekstovima riječima 'dan', 'straža noćna', i 'dan svjetla'. Međutim možemo vidjeti jasno ustanovljen princip. Samo istraživanjem starih izvora bilo bi moguće učiniti da sve interpretacije skladno pašu zajedno. 118 (9) 115

II Petar 3: 8. Psalam 89: 4. 117 Pistis Sophia. 118 Mnogi pokušaji učinjeni da bi se ustanovila takva ekvivalencija sa hinduističkim izvorima, iako su polučili mnogo bliže rezultate, nisu uspjeli ustanoviti savršeni dogovor između dvije tradicije. Hinduistički izvori koriste jedinice istog reda kao 'Brahmanov dah', ili 'dan i noć Brahmana'. Oni su stigli do mahamanvantare - velike manifestacije - 3.1014 godina, dok kad bismo mi dodali još jedan stupac desno u prethodnoj tablici dostigli bismo - barem što se tiče trajanja manifestacije - drugačije zvano vječnošću, 2.1015 zemaljskih godina (usp. Pogl. X). Ovi bi se brojevi trebali razmatrati s velikom rezervom, budući da će najmanja greška na početku, umnožena u ovim proporcijama, na kraju rezultirati ogromnim razlikama. 116

137 |

Evo naznaka - nužno sažetih - koje možemo povući iz brzog pregledavanja tablice ekvivalencije Vremena. Čovjek 5, dostigavši drugo Rođenje, te tako obdaren astralnim tijelom, tvori dio Mezokozmosa dok još živi na zemlji. To bi mu dalo sposobnost da kontemplira sljedeći viši kozmos, što je Deuterokozmos, kozmos Sina. To je ono zbog čega nalazimo, u himni Uskršnjeg ciklusa, sljedeći usklik koji bi se inače činio bizarnim: 'Vidim Tvoju palaču Gospodine.' Planetarni život od preko dva milijuna godina je zasigurno bogata nagrada za rad koji ezoterična znanost zahtijeva od svojih učenika. Bez govora o solarnom životu, isključivom pravu ljudi 6 i 7, onaj čovjeka 5 već izgleda relativnoj i ograničenoj svijesti naše Ličnosti - kao Spasenje i vječni Život koji su teme molitve u Kršćanskoj liturgiji. Ali pošto je svaki kozmos, po sebi, trodimenzionalan i analogan drugima, percepcija vremena u različitim kozmosima također je analogna. To je zbog toga što je vrijeme samo različito u različitim kozmosima. Iz gornjega slijedi da ako je život fizičkog tijela normalno ograničen na 80 zemaljskih godina, onaj astralnog tijela - u povratku - nalazi se ograničen na 80 astralnih godina ili godina Mezokozmosa, i tako dalje. Ljudska će Individualnost penjući se skalom kozmosa - u životu ograničenom, osim u izvanrednim okolnostima, na 80 godina prikladnih njegovom stepenu Relativnosti - dostići prag Protokozmosa, da bi tamo bila pozdravljena kao raskošni sin u njedrima Apsoluta I. (10) Uspostavili smo karakteristike vremena za Mikrokozmos, domenu fizičkog tijela, za Mezokozmos, domenu suptilnog tijela, i za Deuterokozmos, domenu mentalnog tijela učvršćenog tijelom milosti. Ono što je iza Deuterokozmosa zatvoreno je za čovjeka dokle god on zadržava svoje fizičko tijelo. To je ekvivalentno kao reći da stupac Deuterokozmosa u prethodnoj tablici tvori gornju granicu vremenske relativnosti za zemaljskog čovjeka. Ali kako bi ova tablica bila potpuna, moramo dodati još jedan stupac, u ovom slučaju lijevo od onog Mikrokozmosa. On bi bio dodijeljen Mikro-mikrokozmosu, to jest, svijetu mikroskopskih organizama, osnovi i temelju ljudskog tijela. Primjenom istog koeficijenta od 30 000, ali u obrnutom smjeru, dobivamo 24 sata za život prosječne stanice ljudskog tijela, i 3 sekunde za njen cijeli dan. Za točnost, kompletna analiza ekvivalencije između Mikrokozmosa čovjeka i MikroMikrokozmosa zahtijevala bi proučavanje čovjeka samog kao sastavljenog od zbira sedam kozmosa. Za sad, bit će dovoljno podsjetiti se da, prema načelu Relativnosti, život Mikro-Mikrokozmosa, premda odgovara 24 sata čovjekovog života, samom sebi se osjeća i doživljava kao da traje 80 godina, dok njegov dan, 138 |

koji traje 3 sekunde čovjekovog života, njemu izgleda upravo kao 24 sata čovjekovog dana. Ovo objašnjava inače pak neočekivanu pojavu brzine fizioloških reakcija nužnih za izvršavanje cijelog niza kompleksnih operacija u našim organizmima. Načelo Relativnosti čini da razumijemo kako, zapravo, stanice imaju svo vrijeme koje im je potrebno da izvrše ove operacije. Ako, nakon uzimanja čaše alkohola, čovjek osjeća njegov učinak gotovo odmah, to je zato što jedna ili dvije sekunde predstavljaju osam i šesnaest sati za Mikro-Mikrokozmos a to je obilato vrijeme za njega da izvrši sve svoje operacije, koje će stvoriti svoj učinak na različitim mjestima u organizmu. (11) Da bismo upotpunili naše brzinsko proučavanje Vremena, moramo se također dotaći pitanja dimenzija. Govorimo o svijetu koji ima tri dimenzije, ili o trodimenzionalnom svijetu. Ovi uvjeti, kao što znamo, su konvencionalni. U stvari, ako ne damo samo jedan časak postojanja u vremenu objektu koji već ima u punom posjedu svoje tri dimenzije, on trenutno nestaje. Prema tome, sve što postoji u Prostoru također postoji u Vremenu, tako da se za posljednje može reći da tvori četvrtu vertikalu; četvrtu koordinatu dodanu Descartes -ovim koordinatama. Naša percepcija vremena čini da ovo izgleda kao linija. Karakteristični pojmovi vremena: Budućnost i Prošlost, zajedno s točkom Sadašnjosti, gdje se budući događaji misteriozno transformiraju u prošle događaje, analogni su onima što karakteriziraju geometrijski pravac, gdje je sve smješteno bilo ispred ili iza dane točke. Vratit ćemo se kasnije na ispitivanje ovog važnog problema, kad objasnimo Doktrinu Sadašnjosti. Za sad, bit će dovoljno reći da Vrijeme ne posjeduje jednu nego tri dimenzije, i da su ove dimenzije strogo analogne onima Prostora. Već smo dali neke nagovještaje ovih viših dimenzija. Mi ćemo se, trenutno, ograničiti na kazivanje da znamo kako je budna svijest, ona od 'Ja' naše Ličnosti, krajnje relativna i nije sposobna niti dokučiti niti direktno promatrati ove dvije više dimenzije Vremena, niti njihove učinke. Ona miješa njih, s četvrtom dimenzijom, u jednu percepciju zbira koji je Linija Vremena. Peta dimenzija predstavlja geometrijski lokus svih mogućnosti danog trenutka, od kojih se samo jedna realizira u Vremenu - dok sve ostale ostaju nerealizirane. To je kao ravnina. Linija Vremena buši je na mjestu na kojem je jedna mogućnost locirana koja - kao posljedica - postaje realizirana. Što se tiče šeste dimenzije, to je Vrijeme Svemira; zahvaljujući njegovom volumenu on sadrži ne samo moguće, nego i ostvarenje svih mogućnosti svakog trenutka potpun ciklus svih linija Vremena. Konačno, postoji sedma dimenzija koja je točka; točka smještena u isto vrijeme i u Prostoru i u Vremenu. 139 |

Linija Vremena; Vječnost i Sve; ovo su izrazi našeg sadašnjeg jezika koji odgovaraju četvrtoj, petoj i šestoj dimenziji. Izraz Nula odgovara sedmoj i posljednjoj dimenziji, koja bi se možda trebala smatrati pred -inicijalnom dimenzijom. Pojam Nule igra važnu ulogu u ezoteričnoj filozofiji. To nije praznina. To je sjeme i kraj, Alfa i Omega svega što postoji.

140 |

141 |

POGLAVLJE XIV (1) Nakon Prostora i Vremena, treće veliko načelo manifestacije je Ravnoteža. Svemir je uravnotežen kao zbir, sve do svojih najmanjih dijelova. Ali ne smije se pretpostaviti da to znači uniformnu, stabilnu ravnotežu na svakoj stepenici Kreacije. On je stabilan samo na početku. Tako su DO Kozmičke Oktave i Protokozmos jedno. Ali podudaranje između Zrake Stvaranja i Sustava Kozmosa tu prestaje. Ovo podudaranje - ili da budemo precizniji, ovo jedinstvo - osigurano je prirodom Trojstva samog, koje je jedno i nepodjeljivo. Već u noti SI, koja odgovara Aghiokozmosu, tri istobitne sile, koje su do tad bile jedinstvo, postaju manifestirane kao razdvojene sile. One su to što će tvoriti prvu trijadu i izroditi prvi svijet o kome se pravilno može govoriti kao o rođenom. Ovaj fenomen je posebno vrijedan zapažanja zbog svoje jednostavnosti - kao i zbog dubine koncepcije. Upravo kad se kreću razjediniti, ove prve tri sile konvergiraju prema istoj točki aplikacije. Međutim, zbog toga što je ovoj kreativnoj konvergenciji prethodilo razjedinjenje, stabilnost Prve Ravnoteže - koja je bila osigurana istobitnom prirodom Trojstva - je prekinuta. Ovo je uzrok odstupanja između note SI Velike Oktave i Aghiokozmosa. Ovo odstupanje se postepeno naglašava duž Zrake Stvaranja i Sustava Kozmosa, sve do njihovih granica. (2) Pojmovi i znanje koje smo sad stekli o strukturi Svemira omogućit će nam da dokučimo razlog postojanja i značenje brojnih grupa ispravljujućih zakona koje se umnažaju od 1 do 96 i djeluju kroz cijelu Zraku Stvaranja (Slika 30). Njihov cilj je kompenzirati u potpunosti progresivni gubitak Ravnotežom njegove stabilnosti. Što idemo dalje od DO - Protokozmosa, to je više ova stabilnost ugrožena, i veći napor za vraćanje zadobiva u kompleksnosti dok gubi svoj intenzitet. Drugim riječima, nepokolebljiva stabilnost Ravnoteže pripada samo Svemiru u njegovom zbiru. Što se tiče šest kozmosa koji dolaze nakon Protokozmosa i koji žive u njedrima tog zbira, oni su u trajnom stanju nestabilne ravnoteže. Nestabilnost ove ravnoteže se sve više i više pojačava u sili kako se udaljava od Protokozmosa. Uslijed njene prirode, nestabilna ravnoteže u kojoj svijet živi narušava se svakog trenutka, da bi se odmah ponovno uspostavila djelovanjem odgovarajućih grupa ispravljujućih zakona. Ovo je mehanički aspekt fenomena. Suština ne leži u ovome, nego u njegovom biološkom značenju. U stvari, korištenje nestabilne Ravnoteže, s 142 |

gospodarenjem nad štetnim učincima Vremena prouzrokovanih Zakonom broja Sedam, dva su osnovna uvjeta za pojavu Života. Priroda ovih uvjeta ostaje ista duž cijele univerzalne skale, iako život zauzima određeni aspekt na razini svakog kozmosa. Kad bismo zamišljali savršeni Svijet baziran na načelu savršene i stabilne ravnoteže, to bi bila zaprepašćujuća slika - ona Smrti. Iznad svega ostalog, Život je kretanje; kretanje u obliku toka koji teče. Ali tok je uvijek posljedica razlike u potencijalu. U povratku, ovi različiti potencijali se pojavljuju u svim područjima kao posljedica narušene ravnoteže. Kao savršeno stabilna ravnoteža, ravna linija Vremena bi isključila fenomen Života, kao i bilo kakvu ideju ili mogućnost evolucije. Moramo narušiti ravnotežu da bi stvorili kretnju. Putem uvođenja Načela Nesavršenosti u koncepciju Stvaranja učinjeno je da Život klija na svakoj stepenici Makrokozmosa. Čovjek - Mikrokozmos - stvoren je na Njegovu sliku i priliku. 119 Njegovi viši centri, savršeni, savršeno uravnoteženi i stabilni, tvore njegov vlastiti Protokozmos unutar njega. Ali nalazimo da je ta ravnoteža narušena na sljedećoj stepenici, koja se sastoji od tri mentalna centra, čija je stepenica analogna onoj Aghiokozmosa… i nakon toga opet. (3) Da sumiramo, možemo reći da je Život posljedica vibratorne igre na svakoj stepenici Svemira, igre koja u svakom slučaju zauzima oblik perturbacije ravnoteže, koju slijedi njeno vraćanje. Ove su perturbacije moguće jer sve što postoji u Svemiru je, premda uravnoteženo, u nestabilnoj ravnoteži. Načelo Ravnoteže nalazi svoju praktičnu primjenu u kompenziranju perturbacija. Pa ipak rijetki su slučajevi gdje ovo kompenzacijsko djelovanje uspijeva u ponovnom uspostavljanju točne ante actum situacije. Općenito ovo ne bi bilo poželjno. Kao rezultat načela Nesavršenosti, sve što postoji je u stanju kretanja. Posebice u organskom životu, vibratorna igra - perturbacija kompenzacija - često zauzima oblik otvorenog ciklusa - spirale. Ovdje možemo ponovno ustvrditi savršenu logičnost sustava. Znamo, zapravo, da je translacijsko kretanje - kao što je evolucija - uvijek teško. Spirala usporava stopu napretka, ali ga ipak čini lakšim. U slučaju pada, ona koči povratak. (4) Vrijeme, Prostor i Ravnoteža, tri preliminarna uvjeta Manifestacije i Stvaranja Svemira, izrodila su tri sile u stvorenom Svemiru: aktivnu, pasivnu i 119

Knjiga Postanka 1: 26. 143 |

neutralizirajuću, kao što je već spomenuto. Načelo Ravnoteže zauzima dinamički oblik u trećoj kategoriji, kao reaktivna sila sa zadatkom kompenziranja perturbacija da bi vratila balans. Njegovo ispoljenje uvijek ima karakter jednosmjerne reakcije. Primijenjeno na cijeli Svemir, načelo Ravnoteže djeluje mehanički i potaknuto je automatski. Kao rezultat, sva akcija, na svakom mjestu, u svakom kozmosu, nužno ima protutežu. Gornja razmatranja omogućuju nam da razumijemo i dokučimo značenje određenih pojava koje ostaju neobjašnjene od strane pozitivne znanosti. Za početak, veliki problem smrti. Život se rađa iz perturbacije, pa je smrt nužna zbog načela Ravnoteže. U svakom slučaju, bez iznimke, perturbacija se mora kompenzirati, i ravnoteža ponovno uspostaviti. Smrću se čini kompenzacija. Rođenje, na svim planovima, rad je revolucionarnog i perturbirajućeg čina koji je Ljubav. Ljubav sama je rođena prije Stvaranja, s pojavom - u svijesti Apsoluta - ideje o Ti, koja nužno izvire iz one o 'Ja'. Ovo je bila prva perturbacija stabilne pred -vječne ravnoteže. To je ono zbog čega imamo dobar razlog, čak iako samo instinktivan, da suprotstavimo Smrt i Ljubav, a ne Život. S jednako dobrim razlogom - usprkos svim dokazima mislećeg uma ljudsko srce osjeća kako je Ljubav superiorna sila koja je sposobna nadvladati Smrt. Pobijediti Smrt, to je parola ezoterične znanosti. Ali dođimo jasno do jednostavnog razumijevanja pravog smisla ovog izraza. Kako se umnažaju, tri sile djeluju kroz Svemir. One se manifestiraju na sljedeći način u Sustavu Kozmosa i Zrakama Stvaranja: Ljubav se pojavljuje kao aktivna perturbirajuća sila, smrt kao pasivna stabilizirajuća sila, a život kao neutralizirajuća sila, koja mjeri postojanje između granica definiranih prvim dvjema. Iz prethodnog, smrt je neophodan uvjet postojanja - i prema tome života - čiji je plod, u kasnijoj trijadi, budući naraštaj. Pitanje da li se borba protiv smrti da bi se osvojio vječni život - ljudska najviša nada, kako se propovijeda u svim religijama - može stvarno poduzeti s razumskom šansom uspjeha. Pitanje je kompleksno. Da bi se razriješilo, mora ga se ispitati s mnogih točaka gledišta. Religije ovo razmatraju na planu vjerovanja, i čine od toga predmet vjere. Ali sad kad smo na pragu nove Ere, one Duha Svetoga, takva pozicija više ne zadovoljava prosvijećene umove. Oni sada žele dokučiti i razumjeti nešto što se još jučer smatralo predmetom Vjerovanja. Zasigurno je jednostavnije tražiti istinske vjernike da imaju povjerenja po pitanju ovoga, radije nego pokušati objasniti nešto tako komplicirano za objašnjavanje. Ali ezoterična znanost nudi odgovor na pitanje. Lice svijeta se mijenja. Ciklus Sina, kao što se prije dogodilo s onim Oca, privodi se kraju. S Kristom, Zakon davno primljen od Mojsija, priveo se kraju 120 i bio zamijenjen pravilom Vjere, Nade i Ljubavi.3 121U sadašnjem vremenu, s 120 121

Rimljanima 10: 4. I Korinćanima 13: 13. 144 |

ratovima i revolucijama ovog stoljeća, i s izvanrednim napretkom pozitivne znanosti, ušli smo u period tranzicije čija je svrha dati nam ulaz u Ciklus Duha Svetoga. Tijekom ovog perioda, Vjera će se postepeno zamjenjivati Znanjem, a Nada će završiti Ostvarenjem. Ovo će biti konačni trijumf Ljubavi; 'Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznaje? Uminut će.' 122 (5) U tradiciji, mislimo sa pobjedom nad Smrti na pobjedu naših usavršenih Ličnosti nad Smrti. Ovo je značenje Spasenja, predmet molitvi i cilj religioznih praksi Kršćanstva. Već smo citirali riječi Sv. Pavla: 'Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo umrijeti, ali svi ćemo se izmijeniti.' 123 Temeljno značenje riječi 'izmijeniti' u ovoj rečenici leži u činjenici da će svi vanjski ljudi, kao i oni koji su dostigli razine 5, 6 ili 7, biti prije ili kasnije pozvani da napuste svoja fizička tijela. Razlika je u tome što će posljednji to učiniti kao što se odbacuje staro odijelo da bi se uzelo novo, dok smrt fizičkog tijela će za ljude 1, 2 ili 3 rezultirati raspadanjem njihovih fetalnih -Ličnosti. Smrt je astralni pobačaj. Spasenje dolazi sa drugim Rođenjem, kad je potpuno razvijena i rođena Ličnost neraskidivo vezana na istinsko 'Ja' da bi tvorila Individualnost. Jednom rođena, ova Individualnost više ne ovisi o fizičkom tijelu, na isti način kako dijete koje se rodilo ne umre, čak i ako je njegovo rođenje bilo pod cijenu života njegove majke. Ovo je to na što je apostol skretao pažnju, rekavši, nećemo svi umrijeti. (6) Upravo smo vidjeli da je Vrijeme drugačije u različitim kozmosima. Ako proračunamo život u višem kozmosu u terminima zemaljskih jedinica, dobivamo vrlo visoke cifre. Pa ipak sve ovo je relativno. Rekli smo da, ako priznamo da je normalno trajanje života zemaljskog čovjeka oko 80 zemaljskih godina, život astralnog tijela, koje pripada Mezokozmosu, odgovara 2 400 000 naših godina. Ovo ne sačinjava, kao što bismo mogli vjerovati, pravu vječnost; ova cifra samo predstavlja istih 80 godina, ali u astralnim godinama. Na ovaj način, jednom kad se porazi fizičko tijelo, bit ćemo suočeni s problemom pobjeđivanja astralne Smrti, tada mentalne Smrti, imajući na svom raspolaganju za posljednje, opet iznova, život od oko 80 mentalnih godina. Samo kristalizacijom tijela milosti će, u njedrima Apsoluta, Smrt biti potpuno nadvladana. Biće će se tada naći u stanju

122 123

I Korinćanima 13: 8. I Korinćanima 15: 51. 145 |

primordijalnog Bića, u njedrima stabilne Ravnoteže. To neće biti privremeno Spasenje, nego konačno Spasenje. Ovo stanje blaženstva više ne može okarakterizirati kao život u skladu s definicijom života koja je dana prethodno. Život, kao čin voljne nesavršenosti, prirodno prestaje u trenutku povratka Apsolutu u Protokozmosu, gdje načelo Nesavršenosti nije priznato. Neki ljudi misle da je ovo stanje stanje potpunog Ne - Bića, to jest, Ništavila, apsolutne Nule. Sigurno je da to nije život u Vremenu kakav znamo, ograničen životom i smrću. Takvo postojanje, ako i dalje možemo koristiti taj termin, smješteno je iza Prostora i Vremena. Takvi kakvi jesmo, mi zasigurno ne možemo sebi predstaviti valjani prikaz takvog stanja. Ali suprotno frigidnim slikama - ili onima koje se čine takvima - koje često povezujemo s Nirvanom, Pravoslavna Tradicija poziva na jedini pojam poznat u ljudskom jeziku koji odražava božanski položaj: Ljubav. Bog je Ljubav, kaže Sv. Ivan Apostol. 124 Onaj tko ostvari trostruku pobjedu nad fizičkom, astralnom i mentalnom smrti, bit će primljen u njedra apsoluta - Ljubavi koji je bez početka i posljedično bez kraja. Ovo je Pleroma Pravoslavne Tradicije. (7) Ovaj apsolut-Ljubav dostupan je ljudskoj duši čak i ovdje. Međutim, ni žena ni muškarac ga ne mogu doseći odvojeno. On je dostupan samo paru, i pod uvjetom svjesne i potpune integracije oba u jedno Biće putem sinteze istinskog 'Ja' i 'Ti' koji su imali snage potrgati koru svojih dotičnih Ličnosti. 125 U praksi, ovo se može dogoditi samo kad su dvije Ličnosti već vrlo napredne, i obje pune iskustva koje je svaka zasebno stekla u vanjskom životu. Koje je značenje tog dugog puta regeneracije koja, počevši od pada Adama, ima za svoj konačni cilj usavršavanje koje dotiče božanstvo? Pravoslavna Tradicija ne daje određeni odgovor na ovo pitanje. Ona jednostavno nagoviješta da su putovi Boga neshvatljivi, 126 i da: 'Sve je od Njega i po Njemu i za Njega.' 127 Što se tiče opisa stanja Blaženstva koji je kružio u ranim Crkvama, on je povučen od strane Otaca Prvog Koncila, kako ne bi prouzrokovao skandal zbog svog karaktera, za koji se činilo da je erotičan. Ali nalazimo ovaj nagovještaj u Doktrini: da ljudska zemaljska ljubav nije ništa drugo nego krhotina nebeske Ljubavi. Već smo ovo naznačili. Iako je sigurno da se stanje Blaženstva ne može pravilno opisati ljudskim jezikom, Tradicija ipak inzistira na činjenici da je unatoč neizmjernim teškoćama, 124

I Ivan 4: 8. Matej 11: 12; Luka 16: 16. 126 Rimljanima 11: 33. 127 Rimljanima 11: 36. 125

146 |

ga moguće dosegnuti. S ovim ciljem na umu, ezoterična je znanost razradila kompletnu znanost vježbi. (8) Ustanovili smo da je smrt jedna od manifestacija načela Ravnoteže, koje automatski reagira na perturbirajuće djelovanje tjelesne ljubavi u kreiranom svijetu. Posljednja, premda nesavršena, tada rađa život. Ljudska ljubav nesavršena je zato što je instinktivna i impulzivna. Dokle god čovjek automatski slijedi svoje impulse, njegova ljubav će služiti samo kozmičkim ciljevima zbira. Užitak koji iz toga uvijek dobije je jednako toliko uravnotežujući čimbenik koliko i nagrada. Takav kakav je, on neće poslužiti njegovoj ezoteričnoj evoluciji ni na koji način. Pa ipak Ljubav je najsigurnije i najmoćnije sredstvo postizanja ove evolucije. To je zbog toga što je Ljubav onaj objektivni element u našim životima. To objektivno ostaje istina u svim mnogim aspektima Ljubavi, i kroz svu raznolikost njenih manifestacija. Ljubav može, u suštini, služiti čovjeku u njegovoj ezoteričnoj evoluciji. Međutim, da bi postigao ovaj cilj, čovjek mora primijeniti svjesne napore prema ovoj ljubavi, ne dopuštajući sebi da ga vode impulsi. Na ovaj način će on neutralizirati perturbirajuće djelovanje Ljubavi na njega, što će spriječiti - i učiniti nemoćnim - intervenciju načela Ravnoteže, s njegovom letalnom reakcijom. U ovom slučaju, doprinos energije koji daje Ljubav neće biti odmah potrošen na služenje generalnim ciljevima, nego će ostati u čovjekovom posjedovanju. Tada se on može koristiti da ubrza rast njegove Ličnosti i napredak prema drugom Rođenju, prvom opipljivom rezultatu ezoteričnih praksi. To je teorija monaškog rada, i u suštini se odnosi na seksualni centar. Mi nastojimo putem vježbi ovladati njegovim impulsima. Bez detaljnog pregleda prednosti i nedostataka ove metode moramo reći da, u novoj Eri, ezoterični rad izlazi iz kripti i manastira. Od sad nadalje, mora ga se vršiti unutar života, u polju svakodnevne aktivnosti ljudskog društva. Ovaj zadatak je zasigurno teži, jer niti smo zaštićeni unutar života, kao u manastiru, niti zaklonjeni od najvećeg dijela 'A' utjecaja. S druge strane, život nudi učinkovitija sredstva, i vodi manje krhkim rezultatima; ezoterična praksa unutar života također omogućuje jednostavnu kontrolu seksualnog centra, dopuštajući kultivaciju ispoljavanja ljubavi putem emotivnog i intelektualnog centra, čineći da kreativni duh procvjeta u svim svojim različitim oblicima. Ovaj viši red kultiviranja će za svoj cilj imati fokusiranje svih kreativnih napora prema jednoj te istoj točki primjene, cjelovitom razvoju Ličnosti: drugom Rođenju; kristalizaciji astralnog tijela, i njegovom spajanju s istinskim 'Ja' da tvori Individualnost. Ovaj rad, rađen od strane muškarca i žene koji rade zajedno, može se razviti s izvanrednom snagom i dati brze rezultate… pod uvjetom da s ezoterične točke gledišta dva bića potpuno pašu jedno drugome, i također pod uvjetom da 147 |

su oni savršeni par, to jest, da njihova kombinacija - s rezervacijom s obzirom na osobitosti njihovog tipa čovjeka - odražava odnos između apsolutnog 'Ja' i 'Ti' prije Stvaranja Svemira. To je slučaj onih bića poznatih u ezoteričnoj znanosti kao polarna bića. Vratit ćemo se kasnije na ovo važno pitanje, koje postaje stvarno pitanje s početkom nove Ere. U kulturnim centrima u ciklusu Duha Svetoga, ljubav romanca - obilježje prethodnog Ciklusa - ustupit će mjesto jedinstvenoj ljubavi romanci polarnih bića, onih koji će biti pozvani da oblikuju društvo sutrašnjice. Načelo Ravnoteže, posredstvom kojeg sve perturbacije i sve kretnje posebice u organskom životu, a naročito u njegovom ljudskom sektoru zahtijevaju i dobivaju kompenzaciju, čini se kao grub a ipak nepristran čuvar. Sa Zakonom broja Sedam, on osigurava trajanje sveg postojanja prema zakonu. Ljudska je mudrost bila svjesna ove činjenice od pamtivijeka. To je načelo Karme, Nemesis kod Grka, Arhanđeo Uriel Kršćanke nebeske hijerarhije - prema Tradiciji jedan od sedam Božjih Duhova, koji - jedini u Svemiru - se nikad ne mijenja. On nadgleda vraćanje narušene ravnoteže na svakom stupnju kozmičke skale, uključujući Mikro-Mikrokozmos. Karmičko djelovanje se automatski pokreće. Uvijek bismo se trebali prisjećati ovog automatskog odgovora, i računati na njega barem u našim unaprijed smišljenim poduhvatima. Ovo nije lako, jer smo mi rijetko svjesni perturbacija i učinaka koje naše djelovanje stvara. To je razlog zbog kojeg karmičko djelovanje tako često premašuje granice predvidivog. Mi međutim moramo ponoviti da Karma gubi svoj prijeteći aspekt za pravedne; njima donosi samo radost. To je zbog toga što njihova djela nikad ne stvaraju perturbacije koje krše generalne i lokalne kozmičke zakone. Pravedni ne padaju u zabludu (grešku), dok obični ljudi, čak i djelujući u dobroj vjeri i vjerujući da djeluju ispravno, počine pogreške. Oni počinju greškama koncepcije, koje su pravi izvor grijeha. Grijeh u sebi ne sadrži bilo kakav element takozvane mistične prirode. U smislu da je on greška, grijeh se može uništiti adekvatnom kompenzacijom. Tradicija ukazuje na prethodnu izjavu kad kaže: 'Ne postoji neoprostivi grijeh osim grijeha bez pokajanja.' 128 Možemo lako razumjeti pravo značenje ove maksime. Pokajanje je iznad svega čin svjesnosti, koji rezultira u dobronamjernoj i učinkovitoj kompenzaciji za pogrešku koja je učinjena. Ovo je teorija. U praksi to nije tako jednostavno; to zahtijeva najiscrpnije proučavanje svakog slučaja. Očigledno je lakše ne počiniti grijeh, radije nego ih tražiti i činiti kompenzacije kasnije. Ako pokajanje, u točnom smislu koji je ovdje pridan toj riječi, ne dođe na vrijeme, uravnotežujuće djelovanje karme automatski djeluje jače. Jednom kad to počne, mi smo prinuđeni tome se podrediti pasivno. Jednom kad je karmičko djelovanje pokrenuto automatski i djeluje mehanički, ono kompenzira svaku perturbaciju na njenom vlastitom planu. 128

Dobrotoljublje, Sv. Izak Sirijan, 2./30. pouka. 148 |

Kompenzacija se radi za svaki obračun individualno, kao u računovodstvenoj knjizi, a ne između ukupnosti dobrih i loših rezultata. (9) Sad ćemo ispitati utjecaj koji načelo Ravnoteže vrši nad Zakonom broja Sedam. Zbog ovog zadnjeg zakona, ciklički karakter koji pogađa svaku produljenu kretnju rađa rotaciju - bilo sporu ili brzu - koja u svakom slučaju ide u samo jednom smjeru. Ovo nužno ima perturbirajući učinak. Posljedično, ona će trebati kompenzaciju. Ova će kompenzacija također zauzeti cikličku formu, rotirajući se u suprotnom smjeru. Tako će svaki gamut rada - to jest, svaki silazni gamut odmah rađati drugi gamut koji je upravo njegova kompenzacija ali uzlazni; produkt izvornog rada. Ako se rad dobro razvio, gamut rezultata donijet će radniku odgovarajuće pozitivne rezultate, i vice versa. Trebamo znati da će svaki silazni gamut, počevši sa kozmičkom Velikom Oktavom, automatski izroditi drugi gamut - paralelan njemu, na istoj skali, ali uzlazni - gamut koji je rezultat inicijalne akcije. To je generalni zakon, jedan od učinaka načela Ravnoteže. U prirodi, ove dvije vrste gamuta su tako zamišljene da pomažu jedna drugoj. Proučavanje primjene ovog zakona na pojave fizikalne, kemijske, ili biološke - predstavljaju čudesan i veličanstven prizor kroz koji se može percipirati Inteligencija koja njima vlada. U određenim nam slučajevima ovo proučavanje također omogućuje da pronađemo odgovore na probleme koji - dani našem linearnom načinu razmišljanja - bi inače izgledali nerješivo. Ovo je istina, na primjer, za pitanje prehrane Svemira u njegovom zbiru. Prehrana biljnih, životinjskih i ljudskih stvorenja zamišljena je u skladu s raznim cikličkim poredcima. Čovjek i životinje apsorbiraju kisik i otpuštaju ugljičnu kiselinu; biljke apsorbiraju ugljičnu kiselinu, i otpuštaju kisik. Čovjek i životinje jedu biljke; s druge strane, njihovi ekskreti služe kao hrana za biljke. U svim ovim slučajevima, i mnogim drugim manje lakim za promatranje, nalazimo se u prisutnosti djelovanja koje kombinira uzlazne i silazne gamute, djelovanja čiji zbir je savršeno uravnotežen. Prehrana, kao što znamo, može se sažeto opisati kao apsorpcija solarne energije putem kompleksnih procesa metabolizma, koje znanost još ne zna u potpunosti; paralelno ovome, supstanca ove hrane, nakon što snabdije organizam materijalima i energijama koje treba kako prolazi kroz probavni trakt, ostavlja preostatak koji će hraniti biljni svijet. Njegovi će se produkti kasnije vratiti na stol u obliku hrane. Ovdje, uzlazni gamut metaboličkih produkata balansiran je silaznim gamutom koji transformira objed u ekskret. Možemo pronaći beskonačno drugih primjera balansiranog uzajamnog djelovanja gamuta u različitim domenama i na različitim planovima: fizičkom, mentalnom ili moralnom. Prirodno, kretnje proizvedene u skladu s ovim

149 |

balansiranim i kompenziranim shematskim planovima ne uzrokuju bilo kakvu karmičku reakciju. Ako sad prijeđemo s pojedinih slučajeva na generalni slučaj, te ako ispitamo problem prehrane u cjelini Svemira, ukoliko je on živo biće, i dalje bismo bili primorani priznati da on neće pronaći hranu izvan sebe, zato što ništa izvan njega ne postoji. Tradicija, međutim, inzistira na činjenici da je veliki Svemir, Makrokozmos, živo biće 129, kao što su i svi drugi kozmosi Sustava. Sačinjen zaista od živih elemenata, cijeli zbir može biti samo živo biće. Kao živo biće, on treba hranu. Ali budući da, kao što smo rekli, Makrokozmos ne može naći hranu izvan sebe, ovo nas navodi da zaključimo kako je pronalazi unutar sebe. Ovo je naša prva konstatacija. Potom možemo reći da, ako Svemir u svom zbiru ostaje u savršenom stanju ravnoteže, njegova prehrana također može samo biti zamišljena u obliku cikličkog sustava uparenih gamuta.

Sl. 47

Već smo percipirali kako ovaj mehanizam djeluje u obliku toka i protu toka energija duž cijele Zrake Stvaranja. Vratit ćemo se tome na detaljniji način u drugom svesku. (10) Moramo brzinski ispitati još jednu manifestaciju načela Ravnoteže. Ovo se tiče organskog odnosa između oblika i sadržaja. Problem je ogroman koliko je i kompliciran; skica ovog poglavlja ne dopušta detaljnu analizu. Ali možda bi bilo korisno dati primjer koji je bio citiran mnogo puta od početka ovog stoljeća. To se tiče zakona koji vlada odnosima između oblika i sadržaja političkih režima.

129

Npr. Origen, 'Počela', passim. 150 |

Ovaj zakon se lako može otkriti razmišljanjem na tu temu, ali nažalost, politički vođe bilo kojeg režima misle jako malo o problemu, i to više instinktivno nego putem strogog rasuđivanja. Zakon je egzaktan: vremenom, rastući elementi se razvijaju i, nakon dostizanja vrha ovog razvoja, oni počinju propadati, degenerirajući i kližući prema potpunom raspadu. Za sve političke režime, 'klasične' ili 'nove', nalazimo da njima vlada ovaj zakon. Okolnosti se mijenjaju, posebno one političke. One se mijenjaju kao odgovor na modifikacije koje pogađaju ljudsko društvo, za koje se može reći da napreduje u određenim aspektima dok u drugima nazaduje. Načelo Ravnoteže manifestira se na unutarnjem političkom planu Država, da bi održalo određenu ekvivalenciju između oblika vlasti i političkog sadržaja postojećeg sustava. Ova dva faktora moraju biti uravnotežena, a ipak u stvarnosti, teško da ikad jesu. Iz raznih razloga, vlade su općenito spore u odgovoru na slijed događaja. Pred povijesnom evolucijom, mi ne bismo mogli sačuvati i oblik vlasti, i sadržaj režima, izvan određenih granica. Kad se te granice prijeđu, počinje revolucija. Posljednja kreće na novim osnovama, i tjera politiku u novom smjeru koji u načelu cilja na napredak. Ali vrijeme ne staje. Nakon određenog perioda, revolucionarna vlast će u povratku biti ostavljana iza. Što je nasilnija revolucija, to je kraći period potreban. To je bio slučaj Francuske revolucije u 1789. To je također bio slučaj i Ruske revolucije u 1917. Engleska nudi primjer zadivljujuće tradicijske stabilnosti. Ali često se gubi iz vida da je to stabilnost u pokretu, jedina koja je moguća u Svemiru gdje su postojanje i život temeljeni na perpetualno narušavanoj nestabilnoj ravnoteži. Britanska Vlada čuva svoj tradicionalan oblik kroz stoljeća zato što državnici ove zemlje znaju kako modificirati njezin sadržaj s izvanrednom političkom savitljivošću - i u vremenu. Vlast imperatora Nikole II. - tvrdoglavo i protiv svih dokaza - ustrajala je u svojoj želji da održi imperijalan oblik i autokratski sadržaj svog upravljanja. Rezultat je dobro poznat. (11) Ponekad neravnoteža između oblika i sadržaja može doseći izvedive razmjere na skali većoj od one Država. Neporecivo je da kriza u kojoj se čovječanstvo bori od početka ovog stoljeća sadrži najveće opasnosti. Nezavisno od direktne kataklizme koju može prouzrokovati lančana reakcija atomske eksplozije, postoji druga opasnost potpuno drugog reda, akumulacija onoga što možemo nazvati karmičkim otpadom. Kad dođe do takvog slučaja, ravnoteža se ponovno uspostavlja bilo katastrofom kao što je Poplava ili, ako je težina Karme poprilična, intervencijom iz viših kozmosa. Ovo je bio temeljni razlog inkarnacije Krista i Njegove misije na zemlji, Njegove muke i žrtve. Prilično očigledno, karmička opasnost koja se akumulirala upravo prije Njegovog dolaska bila je 151 |

stvarna i velika. Apostol Ivan je rekao da Bog šalje svoga Sina 'da se svijet spasi po Njemu'. 130 Moramo vjerovati da je Kristovo propovijedanje, praćeno Njegovom žrtvom, stvarajući protutežu višku karmičkog otpada u tom trenutku, ponovno uspostavilo ravnotežu planeta te tako spasilo svijet, i cijelo čovječanstvo s njim.

130

Ivan 3: 17. 152 |

153 |

TREĆI DIO - PUT

154 |

155 |

POGLAVLJE XV (1) Put je zbir vježbi koje će, ako ih se pravilno vrši prema načelima ezoterične znanosti, omogućiti čovjeku da evoluira. Ranije proučavanje temeljnih čimbenika u vezi s čovjekom i Svemirom, tema prva dva dijela ove knjige, omogućila nam je da steknemo minimalno znanje potrebno da počnemo proučavati Put. Ezoterična znanost počinje izvan područja koje se istražuje pozitivnom znanošću. Između ove dvije grane znanja je praznina, oblast iluzije, namjerno kreirana da čini prepreku. Ova praznina, koja se može prijeći samo po cijenu priličnog napora ili čak supernapora, djeluje selektivno. Karakter i količina potrebnog napora razlikuje se za svaku osobu, a ovisi o prirodi i stupnju deformacije uma svakog vanjskog čovjeka; individualnog faktora. Da bi se prešlo ovu prazninu potrebno je teorijsko učenje, popraćeno s planiranim programom praktičnog rada. Sad možemo početi proučavati pitanje Puta. To se može iz mnogo uglova, ali najprikladnije je razotkriti filozofsko i ezoterično značenje Puta, počevši od razmatranja razvijenih u poglavlju VIII. Tamo, čovjeka se usporedilo sa stanicom organskog života na Zemlji. Zbog toga što pripada ovom organizmu, čovjek je podređen Generalnom Zakonu, i tek kad ga izbjegne on se uzdiže do Zakona Izuzetka. Mi nismo svjesni toga koliko smo vezani djelovanjem Generalnog Zakona. Djelujući na nas kao što djeluje na naše stanice, ovaj nas zakon imobilizira ili neprestano teži da nas dovede natrag na naše mjesto. Njegova snaga nam ostavlja malo slobode za djelovanje izvan granica njegovog usmjerenja i opsega. On djeluje na različite načine. Može se reći da ako čovjek živi 'kao svi drugi', ako ne silazi s utabane staze, nikad neće opaziti postojanje ove sile, ili točnije ova sila će ga ignorirati. Ali ako su njegovi pothvati izvan uobičajenog, bez obzira u kojem području da su, no posebice u ezoteričnom, ova sila počinje djelovati, i podiže prepreke svih vrsta kako bi ga dovela natrag na mjesto gdje on - prema Generalnom Zakonu - mora prebivati. Čak i bez poznavanja ove sile, imamo intuiciju o njenom postojanju i mnogim oblicima koji je pokrivaju. Sveti Spisi o tome govore više puta, posebno tamo gdje je u pitanju ezoterični rad. O ovoj temi Isus kaže da: 'neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi' 131, i još direktnije, da :'Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu'. 132 Tako da, ako ova konzervativna sila, koja je sluga Generalnog Zakona, 131 132

Matej 10: 36. Matej 13: 57; Marko 6: 4; Luka 4: 24; Ivan 4: 44. 156 |

ne uspije u 'smirivanju' čovjeka direktnim djelovanjem na njega, ona ga pokušava dosegnuti indirektno kroz ljude iz njegovog domaćinstva, bilo kroz osjećaje koje oni u njemu izazivaju ili kroz hladnoću i prezir koje mu otvoreno pokazuju. Klasičan primjer ovog indirektnog djelovanja je zavođenje Adama od Eve, njegovog alter ega, nakon što je i ona sama bila zavedena od Zmije pomoću ploda sa Stabla znanja Dobra i Zla. Ovaj je mit pun značenja. Za početak, zašto Zmija, najlukavija od svih zvijeri 133? Zmija personificira Iluziju, točnije moć iluzije usađenu u ljudski organizam, i snagu koja joj je na raspolaganju. Trebamo primijetiti da je ova moć, kao što donosi opasnost, iznjedrila i pozitivne rezultate, vrijednu kreativnu imaginaciju. Sama sila iluzije se može savladati i usmjeriti cjelovito u konstruktivnom smjeru; ali se ovaj preokret njenog učinka ne može postići osim po cijenu rada provođenog, s upornošću, prema i na ezoteričnom Putu. U vanjskom čovjeku, ova moć vodi negativnim posljedicama kao rezultat niza iluzija koje proizvodi. U Tradiciji, ovu silu zovemo mala zmija. Razlog za ovo ime je taj što kad je probudimo i usmjerimo u konstruktivnom smjeru, njeno djelovanje u organizmu stvara dojam valnog pokreta. To je razlog za izbor zmije kao personifikacije u mitu o padu Adama. Plod Stabla znanja Dobra i Zla je znanje dostupno intelektualnoj sposobnosti: čisti i praktični razum (ratio), koji ne može transcendirati granice oblasti 'A' utjecaja. Na kraju, kad se iscrpno analizira, otkriva se da je to iluzorno. To je u stvari ništa više nego znanje elemenata pojavnog svijeta, to jest, 'A' elemenata, čija je algebarska suma, u svom zbiru, jednaka nuli: ponavljajući show čarobne svjetiljke. Lukava Zmija je prišla Evi hipnotiziravši je svjetlucavom igrom svjetiljke. Zamijenivši nestvarno za stvarno, Eva je nagnala Adama na svoj pad. Otad je ovaj manevar zavođenja, obogaćen brojnim varijacijama, postao uobičajen u ljudskim odnosima. Samo dolaskom na ezoterični Put čovjek može plivati protiv toka da bi otkupio ovaj iskonski grijeh; ovu grešku našeg zajedničkog pretka, grešku koju ponavljamo svakog trenutka. Sve dok sila iluzije nije savladana, ona svakog od nas drži na svome mjestu, obvezujući nas najčešće da zamijenimo lažno za istinsko. Uronjen u nestvarno, umjesto napredovanja, čovjek zabilježava vrijeme; jedan korak naprijed i dva koraka natrag; dva koraka naprijed i jedan korak natrag, i tako dalje. Iscrpljivanje koje vodi u smrt. U ovom lažnom životu, u kojem vlada Iluzija, ali ipak punom 'B' utjecaja, moramo potvrđivati naše vrijednosti gotovo svaki dan jer ne smijemo pasti u drugu zamku. Obično pristajemo prepoznati postojanje opasnosti Iluzije, ali radije teoretski; najčešće, vidimo njeno djelovanje na one oko nas, ali ne i u nama samima. Mi nastavljamo živjeti iz dana u dan na stari način, tako da moć koju poznajemo kao Đavo i dalje slavi pobjedu. Koje god da joj ime damo, ona 133

Knjiga Postanka 3: 1 - 7. 157 |

ostaje uvijek prisutna. Mi živimo u umjetnom, iluzornom svijetu. Zanimljivo je u ovom kontekstu citirati riječi budističkog monaha. Na pitanje: 'Kako ti objašnjavaš kreiranje svijeta?', odgovorio je: 'Svijet se kreira nanovo za svaku novorođenu osobu.' Ovo je točno. Moć iluzije koja nas veže lancem vrši svoje djelovanje individualno nad svakim od nas, kao i kolektivno. Svaki um je falsificiran na način koji je njemu jedinstven. Što može biti ishod takve situacije? Ako se tiho držimo svog mjesta, ljudske karijere nam se otvaraju… samo dok ostajemo daleko od praznine. Možemo imati sretan ili nesretan život; obiteljski život; život ljubavi; možemo otkrivati, putovati, pisati. Onda dolazi kraj. Naše rasuđivanje počinje biti realističnije ako je naša pažnja koncentrirana na taj kraj. Svašta nam se može dogoditi u životu; ili ništa. Naše težnje mogu biti ispunjene ili neispunjene, ali postoji siguran kraj, koji je smrt. U našem proučavanju moramo krenuti od ove činjenice. Sljedeće pitanje se postavlja od kad postoji čovječanstvo: je li Smrt potpuno neizbježna? Zar ne postoji nikakva alternativa? Možemo li prihvatiti da smo se rodili, vježbali i učili samo i jednostavno da bi bili uništeni? Može li naše srce i glava prihvatiti ovakvu sudbinu bez gađenja? Činjenica je da mi o tome ne razmišljamo, ili to činimo jako rijetko, na veliko zadovoljstvo ove sile iluzije, znane u Tradiciji kao Đavo. Pa ipak, čovjek je danas svjesniji uzaludnosti stvari ovog svijeta, posebno nakon događaja u ovom stoljeću: svjetskih ratova, revolucija, građanskih ratova, hladnih ratova, političkih i socijalnih napetosti, dezintegracije carstava i munjevitog rasta populacije. Kasnije ćemo se vratiti na sve ove događaje, jer je njihov uzrok kozmičke prirode. Kako smo suočeni s ovim prizorom, u nama se javlja osjećaj apsurda. Umjesto da nas osigura, strmoglavi napredak tehnologije nadahnjuje strah i nesigurnost koja potkopava dotad nepokolebljivu silu Iluzije. Počinjemo doživljavati porast interesa za problematiku smrti, koja je još jučer bila skrivena iza scene budne svijesti. (2) Već smo citirali tekst Sv. Pavla koji je rekao: 'Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo umrijeti, ali svi ćemo se izmijeniti.' 134 Komentirajmo ovo ponovno, iz drugačijeg ugla. Na što se misli sa: '… svi ćemo se izmijeniti' ? Prije ili kasnije, svatko od nas će napustiti svoje fizičko tijelo, i svi ćemo u stvari biti izmijenjeni. Zatim, što se misli sa: 'Nećemo svi umrijeti'? Za vanjskog čovjeka, uništavanje fizičkog tijela, koje služi kao maternica za njegov astralni fetus koji je 134

I Korinćanima 15: 51. 158 |

Ličnost, nužno dovodi do raspada posljednjeg. U jeziku Tradicije raspad Ličnosti, s onim ličnim 'Ja', zovemo drugom Smrti. Drugim Rođenjem, kad se rodi astralno tijelo, sa svojom potpunom fuzijom, i kad je spojeno s Istinskim 'Ja' da tvori Individualnost, mi postižemo planetarni život i tako izbjegavamo drugu Smrt. 135 Do posljednjeg će ipak doći, ne četrdeset dana nakon smrti fizičkog tijela, nego nakon osamdeset astralnih godina, što znači 2,400,000 zemaljskih godina. Za čovjeka 4, nakon što prijeđe prag unutrašnjeg kruga ezotericizma, smrt fizičkog tijela će biti jednaka napuštanju zastarjele ili podrapane odjeće. On će uzeti drugu ako je treba. Ovo više neće biti katastrofa. To je značenje riječi Sv. Pavla. Ovaj tekst rasvjetljava početni podatak o problemu. Prema Apostolu, potrebno je ispuniti skup uvjeta da bi se dostigao cilj koji je u ezoteričnoj znanosti znan kao Put. To su: traženje pouzdanog učenja; poštivanje načela; poštivanje određenih pravila, i obavljanje praktičnog rada; sve se ovo mora raditi u duhu preciznosti i discipline koja prevladava u svijetu pozitivne znanosti. Čak i više nego u posljednjoj, čovjek mora vježbati, razvijati i izoštravati svoj kritički duh. To je neophodno zbog toga što u našem unutrašnjem svijetu ne postoje uvijek točne granice. Iako logika nastoji formulirati čiste definicije na intelektualnom planu, i dalje je istina da je rad inteligencije kontroliran Iluzijom, koja izobličuje naše prosudbe u mnogim situacijama. Na emotivnom planu, situacija je još zbrkanija, jer je jako teško orijentirati se i na jasan način razlikovati - ono što je rođeno u nama od onog što je rezultat vanjskih utisaka; drugim riječima, teško je znati što jest a što nije ja. Lako je razlikovanje između objekta i subjekta u fizičkom svijetu, već je manje lako u intelektualnom svijetu, a naročito je teško u emotivnom svijetu, ali emotivni život je primarni predmet ezoteričnog rada. Zato u ezoteričnom učenju pridajemo toliku važnost razvoju kritičkog duha usmjerenog prema nama samima, to jest, fenomenu našeg unutrašnjeg života. (3) Kao stanica organskog života na Zemlji, čovjek igra ulogu u razvoju Zrake Stvaranja. Oživljavanje Mjeseca, tog kozmičkog fetusa, jedan je aspekt ovog razvoja. Ovo zahtijeva znatnu količinu energije, koja se posebice stvara ljudskim dijelom organskog života. Iluzija, koja igra tako važnu ulogu u budnoj svijesti čovjeka, dovedena je u to stanje tako da bi on mogao prihvatiti taj aspekt kozmičkog rada, sudjelujući u njemu bez pobune. Ako postanemo svjesni ove situacije i poželimo je izbjeći, moramo smisliti i kreirati zaslon koji će nas štititi od ovog proždirućeg utjecaja Mjeseca. Za to vrijeme se moramo čuvati i od ponovnog padanja u Iluziju podizanjem 135

Otkrivenje 2: 11. 159 |

lažnog zaslona; rezultat bi bio povećano trošenje ovih sila umjesto štednje sile. Količina sile potrebna da bi se doista suprotstavilo utjecaju Mjeseca već je prilična. Stoga je prvi imperativ prestati uzaludno trošiti ove sile, zavrnuti slavine koje dozvoljavaju bespotreban izljev energije: neplodne emocije, posebno negativne emocije; fantazije iz nekontrolirane imaginacije; nekoordinirana mentalna gimnastika, tračanje i brbljanje. Prema tome moramo se ponašati kao mudri ministar financija i pažljivo štedjeti naše energije, ali ipak ne isključivati cijelo vrijeme bilo našu aktivnost ili inteligenciju. Naprotiv, moramo spremati i koliko je god moguće povećavati ove sile da bismo stvorili zalihe. To su dva glavna aspekta prvog cilja kojeg moramo postići. (4) U slikovitom jeziku Tradicije, praznina o kojoj smo govorili na početku ovog poglavlja nazvana je ili jarkom ili pragom. Dalje ćemo koristiti posljednje ime češće, ali ovdje ćemo upotrijebiti prvo u odnosu na simbolički odlomak. Ezoterično učenje je uvijek svojim učenicima prikazivano simbolima; bilo dijagramima ili literarnim ulomcima sa simboličkom formom. Ovi se ulomci moraju naučiti napamet, a onda predstaviti prikladnom ulogom. Vježba se također radi počevši s dijagramom, a u tom slučaju se mora napisati literarni ulomak. (5) Evo jednog od takvih ulomaka: Izgubljen u šumi punoj divljih zvijeri, ganut zbunjenim ali dubokim osjećajima, unezvijeren čovjek traži put. Iscrpljen nakon dvoboja s tisuću zapreka, stiže do ruba. Pred njim se širi pogled koji ga ispunjava divljenjem pomiješanim sa strahom; veliki dvorac jednostavne ljepote na drugoj je strani iza velikog jarka punog čiste i žive vode. Iza dvorca se rasprostire vesela dolina, osvijetljena zadnjim zrakama sunca. Na lijevo, tamni crvenkasti horizont upozorava na nadolazeću oluju. Čudeći se, i obuzet strastvenom željom da stigne do dvorca, zaboravio je opasnosti i umor kojima je bio izložen. - 'Kako da dođem tamo?' Pitao se. Odjednom je čuo Glas koji mu je govorio iz njegove najdublje srži. 'Jarak', rekao je, 'može se prijeći samo plivajući … struja je jaka a voda ledena.' Unatoč tome, čovjek osjeća val nove snage koja se stvara u njemu. Predan, baca se u jarak. Hladnoća paralizira njegovo disanje, ali krajnjim naporom volje dospijeva na drugu stranu u nekoliko zamaha i skače na prvu 160 |

stepenicu stubišta, gdje dobiva uporište. Još se tri goleme granitne stepenice uzdižu nad njim. One vode do velikog stepena u obliku polukruga, kojeg štite dvije kule. Dvoja zatvorena vrata omogućavaju im pristup. Do ušiju mu dolazi zvuk poput rike. Čovjek se okreće. Na mjestu gdje je stajao samo trenutak prije, čopor vukova grebe zemlju. Dan se privodi kraju. Kroz sumrak on još uvijek može razaznati plamteće oči gladnih zvijeri. Ponovno čuje Glas koji mu govori: - 'Sve u svemu, rizik i nije bio tako velik. Da si odbio, vukovi bi te raskomadali.' Prestravljen svojim bijegom od te opasnosti, čovjek procjenjuje teškoće koje će pratiti njegov uspon. Jedva da se počeo penjati na drugu stepenicu kad je počela padati jaka kiša, čineći kamenje skliskim i ometajući njegovo kretanje - ali ipak je uspio doći do uporišta. Oluja prolazi i kiša se smanjuje. S njegovog lica i odjeće jako kapa na kamen. - 'To je manje važno', rekao je Glas, 'već si se smočio prelazeći jarak.' Čovjek ponovno dolazi do daha i počinje se penjati. Pada noć, i pojavljuje se srp mladog mjeseca, blijed i zlatan na desnoj strani, prema zašlom suncu. - 'Dobar znak', čuje u sebi. Čovjek se nasmiješio. Sada se on drži za maleno izbočenje, posežući za trećom stepenicom. Dohvaća je, rukama i nogama zamrljanima krvlju. Tek što se uspravio nalet ledenog vjetra ga skoro ponovno baci dolje. Prianjajući za zemlju, popeo se do zida koji gradi četvrtu stepenicu, i tamo je pronašao zaklon. - 'To nije sve', kaže Glas. ' Ne gubi vrijeme u zaklonu. Stepenica može puknuti, i tad će te progutati zemlja.' Njegov otpor oluji mu je, umjesto iscrpljivanja, udvostručio snagu. Sad se penje na četvrtu stepenicu s malo teškoće, iako je ona visoka kao i prethodne. Ustavši, on čuje trubu za uzbunu, kao grom. Odjednom ga užasan vjetar udari u lice. On podiže oči. U mraku noći, svjetleća pojava se pojavljuje pred njim: To je Čuvar, odjeven u oklop i svjetleću kacigu, raširenih ruku, drži gorući mač u ruci usmjeren prema čovjeku. - 'Tko si ti, hodočasniče?' pitao je. ' S kojim ciljem i u čije ime si prešao sve prepreke i popeo se stubama raja?' Preplavljen valom neopisive radosti, čovjek je ponovio glasno riječi koje je upravo čuo u dubini svog srca. On osjeća da su one sada njegove, i hrabro odgovara Čuvaru. - Ja sam Duša u potrazi za božanskom srećom; čestica koja teži tome da se ujedini sa Stvaralačkim Načelom. - 'Tvoj odgovor je točan', odgovara Čuvar. Vrata prema kuli s desne strane se otvaraju. Mač se vraća u korice. Čuvar prima čovjeka za ruku i vodi preko praga otvorenih vrata…

161 |

Zora pozlaćuje istočno nebo. Prethodnik Sunca, jutarnja Zvijezda sjaji nad sretnom Dolinom. (6) Evo još jedan od takvih ulomaka, uzet iz klasične literature: pasus Turgenjeva. 136 Vidim veliku zgradu, ogromne mase. Na prednjem zidu je uzak luk s otvorenim vratima; iza njih, magli se tama. Ispred visokog praga je mlada djevojka … lijepa Ruskinja. Povjetarac dolazi iz mračne i ledene magle, struja mrzlog zraka, donoseći sa sobom iz dubina zgrade zvuk sporog i prigušenog glasa. - 'Ti koja žudiš da prijeđeš ovaj prag, znaš li što te čeka ovdje?' - 'Znam', odgovara mlada djevojka. - 'Hladnoća, glad, mržnja, ruganje, prijezir, nepravda, zatvor, bolest pa čak i smrt?' - 'Znam to.' - Prihvaćaš li to da budeš izbjegavana od svih? Prihvaćaš li biti potpuno sama?' - 'Spremna sam. Znam to. Podnijet ću svu patnju i sve udarce.' - 'Čak i ako oni ne dolaze od neprijatelja, već od roditelja, od prijatelja?' - 'Da…čak i od njih …' - 'Dobro. Prihvaćaš li žrtvu?' - 'Da.' - 'Anonimnu žrtvu? Ti ćeš stradati a nitko … ali nitko čak neće ni znati kome da oda počast?' - 'Ja nemam koristi od priznanja i sažalijevanja. Nemam koristi od imena.' - 'Jesi li spremna na zločin?' Mlada djevojka pogne glavu. - 'Čak i za zločin.' Glas koji ju je ispitivao nije nastavio odmah. Napokon je ponovno počeo: - 'Znaš li da jednog dana nećeš vjerovati u ono što vjeruješ sada, i počet ćeš razmišljati kako si bila nasamarena i kako si za ništa izgubila svoj mladi život?' - 'I to također znam. Pa, pošto to znam, želim ući.' Mlada djevojka je prešla prag. Pao je teški zastor. Škripeći zubima, netko je iza nje izgovorio: - 'Blesava djevojka!' Na što je, s drugog mjesta, glas odgovorio: - 'Svetica!' 136

I. S. Turgenjev, Pjesme u prozi. Pjesma je u svoje vrijeme bila cenzurirana i zabranjena. 162 |

(7) Ova dva ulomka, oba ezoteričnog podrijetla, daju poneku ideju o prilasku Putu. Što dalje napreduje naše proučavanje, bolje ćemo odgonetati njihovo značenje, jer sve što kažu ima značenje. Za sad, odvlačimo pažnju čitatelja posebno do prvog nagovještaja, najvažnijeg za njega: put je jednosmjerna ulica. To znači da je svakom tko krene zabranjeno da se okrene natrag. Ovo nije zbog neke vrste zapovjedi izvana, nego zbog činjenice da svaki korak naprijed na Putu neopozivo mijenja sadržaj onoga koji je krenuo hodati po njemu. Slijedi da će on postati sve više stranac svojoj okolini; da će izgubiti sve više interesa za vanjski život, u kojem je još jučer potpuno sudjelovao. Izgled stvari, a posebno bića, prolazi duboku promjenu u njegovim očima. Jednog će dana biti začuđen kad utvrdi da određena lica koja su mu još jučer bila lijepa sad otkrivaju oznake zvjerstva iza svojih crta: ne sva, ali mnoga od njih! - 'Što vidiš?' rekao je Nikolaj Gogolj u trenutku čiste percepcije. - 'Maglu… i njuške svinja…' Što čovjek više napreduje na Putu, više se pojačava njegov osjećaj da je stranac. Uskoro će postati dosadan: kasnije će još postati nepodnošljiv, i konačno, mrzak. Zbog toga je 'prorok bez časti u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.' 137 Ta indikacija je točna i ne ostavlja mjesta sumnji. Onaj tko želi započeti ezoterično proučavanje pozvan je da dvaput promisli o tome, i da sve odvagne, prije no što se zaleti da prijeđe jarak -prag. Ponavljamo da za njega neće biti moguće vratiti se vanjskom životu i naći svoje mjesto, svoje užitke i zadovoljstva tamo kao što je to činio u prošlosti. Pa ipak, osim poteškoća koje su prvi rezultat njegove evolucije, takav čovjek će primiti utješne utiske, posebno u njegovim odnosima s ljudima. Bit će iznenađen kad primijeti jednog dana kako određena lica koja su mu jučer izgledala obično, danas sjaje u svojim očima bistrom ljepotom. Zbog njegovog vida, izoštrenog ezoteričnim radom, stekao je sposobnost da prodre iza vanjske kore. Među ovim bistrijim bićima će naći nove prijatelje. Njihovo će ga društvo primiti kao jednog od njih. Među njima će naći razumijevanje, njihova će zajednica sa zajedničkim ciljevima i interesima biti poticaj i pomoć u svemu. Ispod dajemo dijagram Abbe Dorotheusa, prikaz koji se predstavlja u Pravoslavnoj tradiciji kad se počinjemo suočavati s problemom Puta. On nagovještava da oni koji hodaju prema Istini postepeno dolaze bliže jedan drugome.

137

Matej 13: 57; Marko 6: 4. 163 |

Sl. 48

(8) Govorili smo o Putu kao da nam se već otvorio, i kao da je pred našim vratima, pa da moramo samo zakoračiti kako bismo došli na njega. Zapravo, to nije uopće tako. Prvo u nas mora ući ideja da je vanjski život prava divljina, gdje vladaju 'A' utjecaji; ali da tamo postoji, zapravo, Put označen 'B' utjecajima. Također moramo razumjeti da je Put jedinstven: da ne postoji put izvan Puta. Zatim moramo uvidjeti da ovakvi kakvi smo, ne možemo i nećemo se naći na Putu. Da bi ga dostigli, moramo prvo pronaći, a zatim slijediti Prilazni put. Ozbiljno i objektivno razmišljanje dovest će nas do logičnog zaključka da se ne nalazimo samo izvan Puta, nego jednako tako i izvan Prilaznog puta. Mi smo, u stvari, usred Divljine, sa samo jednim adutom u ruci: našom željom da dosegnemo Put. Ako je ova želja iskrena i dovoljno jaka, mi ćemo s vrlo malo teškoće, pronaći stazu koja vodi prema Prilaznom putu kojim ćemo konačno dostići Put. Dijagram ispod prikazuje ovu situaciju u kojoj se čovjek nalazi:

164 |

DIVLJINA

T PU ST

A AZ

DIVLJINA I ZN I LA PR UT P

A AZ

DIVLJINA Sl. 49

Vidimo da smjer u kojem se treba ići da bi se dostiglo Prilazni put ovisi o položaju osobe koja ga želi dostići. Ne može se dati općeniti odgovor. Možemo reći, simbolički da ako jedna osoba mora ići u sjevernom smjeru da bi dostigla Prilazni put, onda druga koja je na drugoj strani staze koju traži mora ići prema jugu. Isto je i za Put. Razboritost i oprez su neophodni kad se suočimo s odlukama koje trebamo donijeti, kao i da cijenimo vlastito kretanje i kretanje drugih. 138

138

Sri Aurobindo, veliki indijski filozof i mudrac, posvetio je velik dio svog rada detaljnom objašnjavanju viših stadija supra - Mentala. Predvidio je da bi to trebalo biti cilj budućeg čovječanstva. Sveti Pavao je ovo propovijedao kad je nagovijestio, kao konačni cilj svojim najnaprednijim učenicima, da se trebaju približiti Inteligenciji Isusa Krista. 165 |

POGLAVLJE XVI (1) Kad čovjek krene u potragu za Putom, to obično pokazuje da se nešto u njemu srušilo. Na stranu sa specijalnim slučajevima, ovom kolapsu prethodi ponovna procjena moralnih vrijednosti, koje u tražiteljevim očima gube vrijednost koju im je prije davao. Ova ponovna procjena je uzrokovana nagomilavanjem manje ili više nasilnih šokova koji su izrodili negativne emocije. Da bi se čovjek priklonio ezoteričnom radu pozitivnim emocijama i uspjehom, trebao bi biti samo, prirodno čist, i ne biti zaprljan životom. Za većinu ljudi uspjeh i radost, umjesto da ih razbuđuje, uranja ih u mentalni san. Uspjeh, kažu, zavrti glavom. S ezoteričnog gledišta, neugodni šokovi su bolji temelj za rad nego sretni slučajevi. Poniznost koja se zahtijeva od strane Tradicije neophodna je kao zaslon protiv štetnih utjecaja kojima čovjeka izlaže najmanji vanjski ili unutrašnji uspjeh. Ipak, ovdje kao i svugdje se treba izbjegavati krajnosti. 'Sve', kaže Sv. Izak Sirijan, 'krasi mjera. Čak i ljepota, izvan mjere, izgleda deformirano.' 139 Unutrašnji kolaps vodi određenim posljedicama. Čovjek počinje stvari vidjeti u drugom svjetlu. Mogu proizaći dva dijametralno suprotna rezultata. Ako je čovjek dovoljno snažan i nepristran, neće pognuti oči pred neumoljivom stvarnosti. Imat će hrabrosti suočiti se direktno sa stvarima, i prihvatiti tvrdnje koje su mu nametnute, bez obzira kako neugodne bile. Ovo pokazuje da je čvrsto krenuo stazom koja vodi Prilaznom putu do Puta. S druge strane, ako je čovjek slab, ovo će ga iskustvo još više oslabjeti. Zakon je izričit: 'Onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.' 140 Ako čovjek ne prihvati svoju situaciju i, posebno, svoje unutrašnje stanje kako mu se pojavljuje, zahvaljujući kratkim bljeskovima svijesti istinskog 'Ja' - ako je tvrdoglav usprkos svim dokazima, opravdavajući svoju Ličnost štiteći se iza logike, legitimnosti i pravde, okrenut će leđa Prilaznom putu, i zabiti se dublje u divljinu. Ponavljamo: osim ako nije jedan od pravednih ili ispravnih, nitko ne može dostići Prilazni put prema Putu, bez da prvo prođe unutarnji bankrot; moralni kolaps. Ta alternativa je rijetkost.

139 140

Dobrotoljublje, Sv. Izak Sirijan, 1./1. pouka. Matej 13: 12; 25: 29; Marko 4: 25; Luka 8: 18; 29: 26. 166 |

(2) Ovo je, ili bi trebao biti, stav čovjeka prema sebi kad krene tražiti Put. Sad ćemo ispitati kakav će biti njegov stav prema sredini u kojoj živi, kao i stav sredine prema njemu. Pitanje je važno: nepravilan stav na početku stvorit će dodatne poteškoće i prepreke, koje se mogu izbjeći. Štednja energija je također obaveza, jer hod prema i po Putu zahtjeva njihovu cjelokupnu mobilizaciju. Svaki neopravdan trošak može na kraju voditi do neuspjeha. Moramo ovo stalno imati na umu. Općenito, reakcija okoline prema nekome tko počinje tragati za Putom je negativna. Ovaj negativan stav je rezultat djelovanja Generalnog Zakona, koji, kao što znamo, teži tome da zadržava čovjeka na njegovom mjestu. Kako to ne može učiniti direktno djelovanjem Iluzije, Generalni Zakon, kad izgubi svoju vlast nad čovjekom koji se 'kreće', djeluje indirektno posredstvom onih oko njega. To je klasična situacija. S njegove strane, nakon što je prošao kroz moralni bankrot, onaj koji traži Put postaje drugačiji od ljudi koji nastavljaju živjeti unutar granica dopuštenih Generalnim Zakonom, i tako smatraju iluziju stvarnošću. Zbog toga će se on osjećati sve više izoliranim. Centar gravitacije njegovog interesa će se postepeno okrenuti ezoteričnom radu, što će završiti njegovim potpunim apsorbiranjem. Ali potpuno je u njegovom interesu da ne pokazuje novi stav koji je zauzeo prema vanjskom životu. 'Svijet' će biti neprijateljski prema njemu, jer su njegovi ciljevi različiti; nije u njegovom interesu da izaziva ovu napetost, i još manje da je drži na životu. Doći će dan - ako ostane u istoj sredini - gdje će ga se, osim u rijetkim iznimkama, otvoreno ili tajno mrziti. Isus je rekao: 'Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta … zbog toga vas svijet mrzi.' 141 I zatim: 'U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet …' 142 Ako duboko razmislimo o ovome, razumjet ćemo da je ovaj neprijateljski stav 'Svijeta' prema nekome tko obavlja ezoterični rad psihološki ne samo normalna pojava već i, tako reći, potrebna. Ako bi netko tko živi u divljini - i zadovoljan je što je tamo, odobravao stav nekoga tko hoda stazom, bilo bi to jednako priznavanju njegovog vlastitog bankrota. Zbog toga 'Svijet' smatra ovo posljednje neuspjehom. Što više napreduje sa svojim radom, to više postaje objektom mržnje. Zato je rečeno da: 'nijedan prorok nije dobrodošao u svom

141 142

Ivan 15: 18 -19. Ivan 16: 33. 167 |

zavičaju' 143 i također: 'Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.' 144 (3) Puno prije nego što stigne na Put, onaj koji je stupio na stazu mora znati da je to put bez povratka. To obično prevodimo govoreći da Put ima jedan smjer. To je točno, jer se netko tko se bacio u avanturu traženja Puta, ne može vratiti u stanje u kojem je bio prije svog polaska. Riječ Istine je živa riječ, i djeluje unutar svakoga tko ju je kušao, čak iako on uopće o njoj ne misli. Znajući ovo, čovjek mora dobro promisliti prije nego se uputi stazom koja vodi do Puta. Ali za onoga koji je već krenuo na ovo putovanje, svo oklijevanje se mora protjerati. Čvrstoća je tada neophodna. Nekome tko je želio slijediti Isusa, ali je tražio njegovo dopuštenje da prvo ode i oprosti se od ukućana, Krist je rekao: 'Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.' 145 Ponavljamo, Put je jednosmjerna ulica. Za onoga koji njime hoda, spasenje se nalazi ispred njega, nikad iza njega. (4) Međutim, čovjek ne smije misliti da će mu se, ako je odlučno krenuo stazom, sve odmah promijeniti, te da će njegov život veličanstveno početi iznova. Istina je da su njegova ezoterična istraživanja novi element u njegovom životu, ali to ne znači da su nestali stari elementi koji su još jučer potpuno ispunjavali njegovo postojanje. Oni su još tu. Najčešće čine prepreku ezoteričnom radu. Dolaženjem na stazu, čovjek se stavlja pod okrilje Zakona Izuzetka; za to, očito je da mora izbjeći stisak Generalnog Zakona. Ovo izbjegavanje uvijek poprima karakter borbe - ponekad borbe do smrti: borbe, kao što smo već rekli, protiv 'Svijeta'; protiv zbira utjecaja onih oko njega, koji će, u načelu, biti negativni i neprijateljski. Nadigrati 'Svijet', to je lozinka za svakoga tko teži stvarnom Životu. Jednom kad se problem prepozna, on definira sredstva koja će nam omogućiti da ga riješimo. Izravno napasti 'A' utjecaje bilo bi ponoviti doživljaj Don Quixotea - jurišati na vjetrenjače. Tisuće i tisuće ljudi dobrih namjera stradalo je bez koristi učinivši ovu konceptualnu pogrešku, inspirirani Đavlom: vjerujući da je nemoguće moguće. 'Svijet' je neusporedivo jači od izoliranog pojedinca, dok god on ostane vanjski čovjek.

143

Luka 4: 24. Marko 6: 4; Matej 13: 57; Ivan 4: 44. 145 Luka 9: 62. 144

168 |

Svatko tko želi korist od Zakona Izuzetka prvo mora postići pobjedu nad sobom, nad svojim unutrašnjim svijetom, prije no što bude sposoban da nadvlada 'Svijet' i - radeći to - izbjegne Generalnom Zakonu. Načelo ove metode je jednostavno. Čovjek se mora prisjetiti Platonove propozicije prema kojoj se isto može opaziti i razumjeti samo istim. Proširujući ovo, mi kažemo da vanjski utjecaji ne mogu djelovati na pojedinca, osim posredstvom jednakih elemenata koji grade dio njegovog unutrašnjeg svijeta: unutrašnji svijet pojedinca isto podliježe 'A' i 'B' utjecajima. Nakupljanje posljednjih u njemu formira magnetski centar, koji na neki način formira novi centar svijesti. Kako se postepeno centar gravitacije naših zanimanja u životu premješta prema magnetskom centru, konačno se trajno unoseći u njega, pritisak Generalnog Zakona se sve više povećava. Također, duh zbira 'A' utjecaja, koji pazi na primjenu ovog Zakona izvana, trudi se djelovati na čovjeka putem svojih posrednika; putem 'A' utjecaja njegovog unutrašnjeg svijeta. Lako možemo razumjeti da nadvladavanje posljednjih zatvara vrata vanjskim 'A' utjecajima, i to okončava njihovu moć. Slikovitim jezikom Tradicije, rečeno je da se zvijer mora ukrotiti, te vuk transformirati u pouzdanog psa čuvara. Tada Generalni Zakon više neće imati moć nad pojedincem, koji će potpuno doći pod okrilje Zakona Izuzetka. Sad ćemo bolje razumjeti Isusove riječi: 'Dolazi knez ovog svijeta i ne može ništa protiv mene.' 146 Čovjek koji odlazi u potragu za Putom trebao bi težiti ovom stanju. Ponavljamo: nadvladavanjem 'A' utjecaja u svom unutrašnjem svijetu, izbjeći će djelovanje istih ovih utjecaja koji dolaze iz vanjskog svijeta, što znači da će izbjeći stisku Generalnog Zakona. To je teorija. Njena primjena predstavlja mnoštvo problema. Beskonačna raznolikost među pojedinim slučajevima predstavlja teškoću za klasificiranje ili okupljanje ovih problema u jednu općenitu kategoriju; jednako tako, u ovom trenutku nije ih moguće klasificirati u grupe koje bi nam omogućile da opišemo standardizirane metode njihovog rješavanja. Zbog toga metoda koju treba slijediti može biti jedino individualna. Međutim, mogu se dati neke naznake koje nam, ako uvijek i neće riješiti problem ili probleme koji se pojavljuju u svakom zasebnom slučaju, barem mogu omogućiti da ih pravilno vidimo. To je važno, jer problemi na koje se pogrešno promatra vode ipso facto pogrešnom rješavanju, iskrivljenom Iluzijom. To, umjesto da pojednostavnjuje situaciju, još ju više komplicira. Ovo opažanje sadrži prvu indikaciju opće naravi: 'Pravilna, to jest objektivna, tvrdnja o problemu rezultira, barem djelomično, pojednostavljenjem i razjašnjenjem situacije.'

146

Ivan 14: 30 - 31. 169 |

Obrnuto, ako kao rezultat mjera koje su poduzete da bi se riješio problem ili više problema situacija postane još kompliciranija, to daje objektivnu naznaku da od početka postoji konceptualna greška. Druga opća indikacija je ta da je zbroj 'A' utjecaja mnogo snažniji nego otpor pojedinca koji se još nije podvrgao ezoteričnom vježbanju. Kao što smo već rekli, izravni napadi čine samo to da ponavljamo iskustvo Don Quixotea koji je napadao vjetrenjače. Posljednje su djelotvorno divovi kako su mu i izgledale; ovo je genijalni Hidalgo pravilno vidio. Ali njihova moć je imaginarna; učinkovita je samo u mjeri u kojoj je čovjek smatra stvarnom, posebno kad djeluje u unutrašnjem životu. Da bi nadvladao 'A' utjecaje u svom unutrašnjem svijetu, čovjek mora promijeniti svoj stav o njima. Čovjek kakav jest, 1, 2 ili 3, nema moć nad činjenicama, iako često misli da ima, unatoč svim dokazima. Ali čak iako su činjenice same po sebi izvan kontrole, stav koji zauzima prema njima ovisi potpuno o njemu. U uspavanom budnom stanju, ovaj stav se može pojaviti prema načelu: povjerenje u Boga. To je općenit slučaj, ali čovjek također može učiniti svjesne napore da preispita činjenice. Ovdje se ponovno pojavljuje apsolutna potreba da netko tko traži Put mora nastaviti s preispitivanjem moralnih vrijednosti u svom životu; s ponovnom procjenom svoje situacije u svom okruženju; dubljim ispitivanjem svojih veza i odnosa s onima oko njega. Ovo preispitivanje vrijednosti zahtijeva vrijeme, budući da čovjekovo prosuđivanje nema, i ne može odjednom zadobiti potrebnu objektivnost. Razvoj prosuđivanja prema stjecanju objektivnosti odgovara napretku kojeg čovjek čini u ezoteričnom radu. Odozgora izvodimo zaključak da se ovaj napredak preispitivanja u čovjeku stalno odvija. U ozbiljnim i kompliciranim slučajevima, kao i u jednostavnijim, čovjek će se vraćati i vraćati svojim problemima, koje će svaki puta vidjeti pod novim i mnogo objektivnijim osvjetljenjem, i posljedično na nezainteresiraniji način. Doći će dan kad će mu, pošto je prestao s dramatiziranjem činjenica i samoopravdavanjem, svaki problem izgledati takvim kakav jest, bez skrivanja i uljepšavanja. U ovom trenutku će mu objektivno i pravedno rješenje biti moguće i poželjno, unatoč tome da ono uključuje neke bolne procese … jer će u ovom rješenju on naći stazu do Istine koja ga oslobađa. Rezultat ove kratke analize je da pravilo ne laganja samom sebi, kad se primijeni na stvarne situacije, zahtijeva ponavljano i neprekidno procjenjivanje moralnih vrijednosti u našem životu koje su, najčešće izrođene iz naše proizvoljne prirode, zaprljane sa svim greškama koje to nosi sa sobom.

(5) Rekli smo da je zbir 'A' utjecaja, koji upravljaju čovjekom u trenutku kad on odluči potražiti Put, puno jači nego njegova moć otpora. Ova tvrdnja nas navodi da razradimo psihološku politiku, u odnosu na nas i na vanjski svijet, što 170 |

će nam prikladnom strategijom omogućiti da nadoknadimo nedostatak snage i raspoloživih rezervi. Ne smijemo zaboraviti da, jak kakav je ili kakvim se čini u vanjskom životu, s ezoterične ili objektivne točke gledišta, čovjek 1, 2 ili 3 je slab. Sve unutar njega je ograničeno, počevši s njegovom nervoznim otporom. Pravilo koje može biti izvedeno iz ovoga kao zaključak je da on mora raditi koliko je god moguće tiho kako ne bi navukao povećanu pažnju i pritisak na sebe. U protivnom će biti izgubljen, pošto će reakcija 'Svijeta' prema njemu biti ekstremna. Ono što mora činiti je svjesno nadvladati 'A' utjecaje svog unutrašnjeg svijeta, razdvajajući ih na takav način da akumulira snagu i stavlja je u rezervu. Kad knez ovog svijeta nema ništa u njemu, tad će mu on moći mahnuti pa -pa. Ponavljamo, međutim, da je ovo moguće jedino ako čovjek radi tiho, bez da na sebe navlači pažnju duha čuvara Generalnog Zakona, i sila života koje su sistematično neprijateljske prema svakome tko uporno traži Istinu. To se može na dva načina. Prvi je fizički se skloniti od štetnog utjecaja 'Svijeta'. Zbog toga postoji zatvoren i redovnički život. Za one koji obavljaju ezoterični rad u svijetu, zaklon se mora izgraditi u njihovom unutrašnjem svijetu - tražiteljom samim, ne izvan njega nego unutar njega. Slikoviti jezik Tradicije kaže da čovjek mora sagraditi kavez 147 u sebi. Ovo mora biti omogućeno svim sredstvima povezivanja i upravljanja centrima. Također mora biti dovoljno čvrst da bi učinkovito pružio otpor svim pobunama malih 'ja', samostalnih ili u 'federaciji'. Ova gradnja traje. Da bi igrao svoju ulogu kao organ upravljanja, mora ga se neprestano povećavati, poboljšavati i usavršavati. U toj će slici čitatelj lako prepoznati magnetski centar, novi centar svjesnosti koji, kako postupno raste, stavlja tri niža centra pod svoju kontrolu, te utemeljuje apsolutni autoritet nad njima - u njihovom zbiru, nad svakim posebno, i nad svim mogućim funkcionalnim kombinacijama koje mogu stvoriti među sobom i među svojim različitim sektorima. To očigledno zahtijeva vrijeme, rad, puno strpljenja, i ustrajnost. Onaj tko se lati ezoteričnog rada, kaže Tradicija, prilično će si olakšati zadatak ako se pokaže sposobnim da o njemu misli bez prestanka, kao ljubavnik koji misli o svojoj voljenoj. U isto vrijeme mora dati najbolje od sebe kako bi trajno utemeljio svoj boravak u kavezu. To ne znači samo da se mora dovesti u neprekidno stanje prisutnosti, već također i u stanje prisutnosti u sebi, što nije ista stvar. Ova je suptilna razlika važna. Prisutnost odgovara svijesti 'Ja', dok prisutnost u sebi odgovara svijesti JA JESAM. Kad se čovjek slijeva, i kad posljedično tome zaboravi sebe, on je jednostavno nošen jednim od mentalnih tokova koji prolaze kroz njega - ali on toga nije svjestan; on misli da djeluje, a zapravo je cijelo vrijeme nošen uronjen u

147

Kljet na ruskom, pomalo arhaičan izraz koji znači soba, mali stan, a također znači i kavez. Izabrali smo ovo posljednje jer se također koristi u Tradiciji da imenuje velik prostor koji sadrži i ograđuje cijeli Svemir. 171 |

mentalni san. Kad vježba 'tresvenie' 148, to jest, kad god je prisutan, i dokle god ovo stanje traje, uvidjet će da biva nošen. Ali to je sve. On i dalje nastavlja biti nošen. Ipak, ovo je velik napredak, pošto će mu to omogućiti da se koncentrira na ideju: JA JESAM. Radeći to učinit će prvi napor da se veže za trajno pomoću odvezivanja od privremenog. Pomoću formule JA JESAM, čovjek može prvi put učiniti napor da se odupre mnogim mentalnim tokovima koji ga nose, i za koje je inače poput igračke. Putem ove vrste svjesnog napora čovjek će početi graditi svoj kavez - svoje buduće zapovjedno mjesto. (6) Kad čovjek dođe do ove točke, mora paziti da 'A' utjecaji ne prodru u njegov kavez. Ovo posljednje mora biti sveti kutak unutar njega, gdje se smiju propuštati samo 'B' -'C' -'D' -'E' utjecaji. Ako se ovaj uvjet ne ispuni rigorozno, svi će njegovi ezoterični napori biti unaprijed osuđeni na propast. Međutim, u njegovom će unutrašnjem svijetu 'A' utjecaji još dugo bjesnjeti izvan kaveza, u pokornosti vanjskim utjecajima. Čovjek će nastaviti živjeti i djelovati među 'A' utjecajima. No od sad će ipak imati utočište unutar sebe, i činit će nemoguće kako bi ga učvrstio, da od njega napravi, kao što je rečeno, pravo zapovjedno mjesto. Ovo će biti moguće samo uz izrazit uvjet da se ne puštaju bilo koji 'A' utjecaji u kavez, još od početka ezoteričnog rada. Očigledno je da kako bi se dostigla ova razina čovjek mora znati kako da raspoznaje ove utjecaje. To je lako u nekim slučajevima. Potpuno je drugačije kad se djelovanje Generalnog Zakona manifestira u obliku iskušenja, draži. 149 U ovom obliku, 'A' utjecaji pružaju cijelu skalu varijacija počevši sa zavođenjem u svojoj klasičnoj manifestaciji: novac, žene, ambicije. Ako se uspješno tome odupremo, tada draž uzima sve profinjeniju formu, paralelnu 'B' utjecajima, moglo bi se reći. Ovi oblici imaju bezbroj varijacija, jer su povezani s osobnim slučajevima. Među najprofinjenijim nijansama na emotivnom planu možemo pronaći konsideracije pune plemenitosti, milosrđa i samilosti. 150 Na intelektualnom planu, nalazimo konsideracije povezane s 'dobro razumljenom' koristi od ezoteričnog rada. Ovi utjecaji, koji su paralelni 'B' utjecajima, ali prirode 'A', moraju se otkriti suptilnom pažnjom, i prema njima se mora zauzeti čvrst, nedvosmisleni stav. 148

Trezviet ili protrezviet u svakodnevnom ruskom znači: povratak u normalno stanje nakon pijanosti. Time Tradicija upućuje na to da je uobičajena budna svijest stanje pijanosti, mentalne alijenacije s koje se čovjek mora vratiti na pravo normalno stanje, to jest, na ono stanje koje odgovara višoj razini svijesti, svijesti istinskog 'Ja'. 149 Drugačije rečeno na ruskom, prelestchenie: šarm, privlačnost. U Tradiciji, Doktrina Iskušenja razrađena je u detalje. Podijeljena je na dva dijela: Iskušenja Božjih prijatelja, koji su dobri, i Iskušenja Božjih neprijatelja, koji su zli. U ovome pronalazimo praktične i posebno sugestivne tragove. 150 Usp. Dostojevski, Braća Karamazovi: razgovor s vragom. 172 |

(7) Upravo smo utvrdili da premda ustrajemo u potrazi za Putom, nastavljamo živjeti među 'A' utjecajima, koji će i dalje formirati okolnosti naših života. Od sad pa na dalje, ipak, naš se stav prema njima počinje mijenjati. Prethodno smo trebali nadvladati jednu grupu ovih utjecaja u nama poistovjećujući se s drugom grupom. Sad, smješteni u kavezu koji je ispunjen isključivo 'B' utjecajima, ojačanom našim oružjem, formulom JA JESAM, naš stav prema 'A' utjecajima zadobiva novi aspekt. Oni zasigurno ostaju naše polje djelovanja; ali mi više ne ulazimo u arenu da bismo skakali na glavu u turnir; od sad djelujemo kao agenti za 'B' utjecaje, radeći na njihov račun, slijedeći njihove ciljeve u skladu s riječima Kralja Davida: 'Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj.' 151 Ovaj prijelaz iz jednog stanja u drugo ne može se učiniti bez svjesnog napora, bez rada i bez borbe. Čovjek koji danas odluči da stupi na stazu u potrazi za Putom postao je, u načelu, drugi čovjek; ali činjenično on ostaje kakav je bio jučer: slab, mamuran i sažaljiv. U ovom stanju, kako može prevladati otpor Generalnog Zakona i tako konačno stići do Puta? To je nemoguće. Da bi postigao ovaj cilj, on najprije mora akumulirati snagu. To je razlog zašto inzistiramo na potrebi tihog napretka u ezoteričnom radu, tako da ne izazivamo veći pritisak Generalnog Zakona. To bi brzo iscrpilo nove rezerve snage, koja je bila akumulirana pod cijenu neprekidnih napora u borbi protiv istog ovog zakona. Čovjek zbog toga mora dobiti na vremenu i što je više moguće odgoditi reakciju Generalnog Zakona. Ovo je lakše u samostanu. Tamo je djelovanje 'A' utjecaja smanjeno skoro na nulu. Tamo nema borbe za egzistenciju; možemo koristiti trajnu pomoć poglavara, za kojeg se pretpostavlja da je postigao visok stupanj evolucije. Ezoterični rad koji se obavlja u životu u svijetu po prirodi ne nudi ove prednosti. Prisutnost vodiča, bez kojeg ovaj rad nije moguć, ne isključuje utjecaje života, kojima ostajemo potpuno izloženi. Niti je sagrađen kavez niti pronalazak vodiča dovoljan. Jer tražitelj će neizostavno imati muku u svijetu 152. On mora pronaći snage koje su potrebne da se suoči s ovime, čineći napore koji su potrebni da ih akumulira. Ovo će postići zauzimanjem prikladne ezoterične politike. Ova politika, ili ako hoćemo tako reći, ove taktike, sastoje se od sljedećeg: čovjek mora nastaviti živjeti u istim okolnostima kao jučer; ali umjesto slijevanja s lažnim životom, kojeg zamjenjuje za stvarnost, mora po mogućnosti živjeti u stanju oslobođenom od slijevanja, i oslobođenom od unutrašnjeg uvažavanja, dok često koristi vanjsko uvažavanje. 151 152

Psalmi 115: 1. Ivan 16: 33. 173 |

Unutrašnje uvažavanje i slijevanje su direktne posljedice čovjekove neprestane mamurnosti, mamurnosti koja rezultira ovom čudnom pojavom gotovo trajne zaboravljenosti sebe. Ova mamurnost, koja je učinak iskonskog grijeha, učinila je objekt od Adamičnog čovjeka - a on je prije božanskim pravom bio subjekt. Sa životinjskim i biljnim svijetom, pao je pod vlast Generalnog Zakona. To je ono što je dopustilo 'A' utjecajima vanjskog svijeta - kojih se on sad želi osloboditi - da uđu tako duboko u njegov unutrašnji svijet i tako njime zagospodare. Što se tiče vanjskog uvažanja, ovdje inzistiramo, da ono zahtijeva svjesne napore pronicljivosti, rasuđivanja, i održavane pažnje koji su izvan snaga čovjeka čije su reakcije po karakteru mehaničke. Ovo uvažavanje drugih neće postati moguće osim putem napora da se bude prisutan u sebi. Savjesno vježbajući posljednje, razvijajući ga, netko tko traži Put zadobiva dvostruku korist. S jedne strane, napor prema stanju prisutnosti u sebi ubrzava koračanje prema Putu sljedećim krugom: prisutnost u sebi - vanjsko uvažavanje - prisutnost u sebi, koje tako teži prema samoodrživosti. S druge strane, ova vježba nastoji izgraditi zaslon - o kojem smo iznad govorili - protiv utjecaja Generalnog Zakona, čija se uloga može usporediti s onom gravitacije. Na ovaj način vježba se mora orijentirati kako bi se postigao željeni rezultat. Vanjsko uvažavanje mora zauzeti oblik igre. Čovjek koji hoda prema Putu mora razumjeti da više nikad ne može entuzijastično sudjelovati u životu ovom trajnom valu - i da mora zadobiti razboritost i obazrivost ako ne želi biti smrskan slijepim silama 'A' utjecaja, silama koje se može otpustiti s lanca putem svjesnih kretnji previše slabim da bi ih se nadvladalo, ali koje se kreću previše daleko izvan domašaja uobičajene mehaničnosti da bi prošle nezapaženo. Čovjek zbog toga ne smije živjeti svoj život kao prije, ali ga mora igrati, kroz svjesne napore vanjskog uvažavanja. On mora igrati svoju ulogu u životu. Svaki je čovjek rođen da igra unaprijed određenu ulogu, ali rijetki su oni koji je igraju pravilno, iako je svjesnost uvijek spremna da nas nadahne. Čovjek pridaje veću težinu svom razumu i prosuđivanju, koje je uvijek izobličeno životom laži, nego svom unutrašnjem glasu. On tako falsificira svoju ulogu, koja se više ne podudara s onima oko njega, ili s okolnostima i vremenom u kojima je pozvan da živi i djeluje. On ne samo da zaboravi svoju ulogu u tome što je izobliči, već također zaboravi da scena na kojoj igra nije stvaran život. Ova složena tema se obrađuje dalje, u poglavlju posvećenom filmu života, u kojem ćemo ispitati autentičan sadržaj ovog filma, njegova izobličenja, kako se on presijeca s filmovima osoba koje, na ovaj ili onaj način, ulaze u naše živote, itd. Za sad, bez da idemo tako daleko, moramo reći da, od ovog prvog koraka na stazi, čovjek mora primjenjivati princip: 'hrani krokodila da ne proždre nas.' Ista ideja se može izraziti riječima u jednako slikovitom obliku da naš pristup mora biti kao onaj igrača koji je uključen u igru gdje su uobičajeni rezultati 174 |

obrnuti, što znači da onaj tko pobijedi gubi; igra: 'onaj tko izgubi pobijedio je'. Ova je analogija, ustvari, gotovo točna. (8) U isto vrijeme, čovjek mora njegovati smirenost, dok reagira na van kao da je u svom naviknutom stanju slivenosti. Dugo vremena, iz već objašnjenih razloga, njegov cilj će biti da izgleda kao bilo tko drugi: samo da izgleda - ne da bude. Utvrđen iza granica svog kaveza, pročišćen od svih tragova 'A' utjecaja, ubrzo će razumjeti - i bit će sposoban da izmjeri - kako je velika udaljenost između ta dva pojma, iako su još jučer bili pomiješani u njemu. Dok igra svoju ulogu u životu na ovaj način, čovjeku će ponekad igranje te uloge biti tako privlačno da će iznova ući u slijevanje s njom, ponovno kao i prije zamjenjujući scenu za stvaran život. To će biti padovi. Ovi padovi, ova vraćanja u iluziju, su praktički neizbježni, i ponavljat će se dugo vremena, u intervalima koji su nekad manje, nekad više odvojeni. Oni ga ne smiju uplašiti, i još ga manje smiju opsjedati. Vraćajući se sebi nakon što je uočio svoj pad, čovjek jednostavno mora nastaviti svoju ulogu, svoj novi stav i mora, kao da se nije dogodilo ništa vrijedno prijekora, nastaviti bez popuštanja svoju nevidljivu borbu koja će ga voditi do Puta. Međutim, ovdje moramo gledati da ne upadnemo u zamku. Načela igre i, zaborav prošlosti, čine veoma lakim da sebi pravdamo naše slabosti i naše padove. Ovo se ne događa samo u padovima koje prolazimo kad smo u potpunoj nevidljivoj borbi, nego i u onima koji proisteku kad se nagodimo sa sobom zbog tjelesnih zadovoljstava, seksualnih ili drugih želja, zbog naših ambicija, ili zbog stjecanja neke koristi. 'Ovo je jače nego Ja (od mene)' nije izgovor za onoga tko stremi prema Putu. (9) Sad ćemo bolje razumjeti stav Tradicije prema laganju. Ako čovjek želi dostići Put, imperativ je da prestane lagati sebi od svog prvog koraka na stazi. Ako to ne učini, neće biti sposoban da sagradi svoj kavez ili, ako je sposoban da ga počne graditi, zidovi će se srušiti čim bude namjerno nastojao da prevari sam sebe. Više se ne smije pokušavati pravdati kad se dogodi pad, jer zna u svojoj najdubljoj srži da razlozi koje si daje nisu opravdani. Iskrena pogreška se može oprostiti, ali 'aranžirana' greška sve uništava. Ovdje imamo jedan od aspekata huljenja protiv Svetog Duha, to licemjerje prema sebi koje se neće oprostiti sad, ni u vremenu koje će doći. 153 Ovo podrazumijeva poznati kvasac farizejski, koji usprkos svim svojim opasnostima, uvijek pronalazi srca u kojima će se nastaniti. 153

Matej 12: 32; Marko 3: 29. 175 |

Pored zabrane laganja sebi, postoji drugo manje strogo pravilo koje, kad se stavi u praksu, donosi veliku korist svakome tko ga se pridržava: to je ne lagati bespotrebno. Ako laganje sebi isključuje od početka mogućnost za ezoterični rad, bespotrebna laž je besmislica, i to štetna besmislica, jer svaka vrsta laži uzrokuje gubitak finih energija koje su nam najdragocjenije. Kad čovjek laže jer ne može učiniti ništa drugo, ili zato što je gurnut u to svojim emocijama ili pozitivnim uvažavanjima, njegov stav se može opravdati unutar određenih granica: u takvim slučajevima može se reći ustvari da 'cilj opravdava sredstvo'; ali lagati radi laganja samog je dokaz da smo pali na najniži stupanj degeneracije. (10) Mi živimo u izvanrednom vremenu. U tradicionalnom jeziku, ulazimo u eru pod znakom otajstva Ostvarenja. Ovo otajstvo Ostvarenja se realizira u različitim stupnjevima na svim razinama bočne oktave naše Zrake Stvaranja. Ona se primjenjuje cjelovito na organski život na Zemlji, i stoga na čovječanstvo, čiji centar gravitacije je smješten u kršćanskom svijetu. Cijelo čovječanstvo će biti iznova spašeno, i opasnost od Vatre prorečena od strane apostola Petra bit će spriječena 154 ako se nova vladajuća elita, sastavljena od ljudi koji su postigli barem razine 4 i 5, formira u bliskoj budućnosti. Ako ovo ne bude slučaj, onda postoji dovoljno naznaka danas koje svjedoče vidovitosti koja je nadahnula riječi apostola: 'Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj izgorjeti.' 155 To će značiti da se eksperiment pokazao neplodnim i, nakon što obriše sve tragove prošlosti, božanska Volja će započeti novi eksperiment, još jedanput krećući od nule. Čak i u najgoroj mogućnosti - a ne postoji ništa što bi dokazalo da će se dogoditi kobno - niti jedan napor potrošen u potrazi za Putom koji vodi Istini neće biti izgubljen. Volja Apsoluta da kreira Cjelinu, krećući od Nule, ostaje postojana na svim razinama, uključujući i individualnu razinu. Unutrašnji ljudi su neophodni za postizanje ovog cilja. Oni su ti koji oru polje Gospodina. Prema tome: 'Tko ore, u nadi treba da ore.' 156

154

II Petar 3: 10. Ibid. 156 I Korinćanima 9: 10. 155

176 |

177 |

POGLAVLJE XVII (1) Živimo u svijetu kojim vladaju laži. Laganje i krađa su glavni elementi ljudskog karaktera koje god rase, vjere ili kaste. Tko god kaže da ovo nije istina jednostavno kaže još jednu laž. Čovjek laže jer u svijetu u kojem vladaju laži za njega nije moguće da radi drugačije. Svemu što je već rečeno, mora se dodati sljedeća osobitost koja isprva izgleda paradoksalno; ta da napredak ove civilizacije, koja je plod intelektualne kulture, znatno povećava potrebu za laganjem. Isus je rekao Židovima: 'Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga… i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.' 157 Očigledno je da se ova rečenica ne odnosi samo na Židove i na biblijska vremena, nego se odnosi na čovjeka, kojoj god eri i kojoj god rasi pripada, čim se identificira sa svojom Ličnošću, koja je pokorna Generalnom Zakonu. Talleyrand je znao reći da je jezik dan čovjeku da prikrije svoje misli. Čovjek ipak osjeća da ne bi trebao lagati. U njegovoj najdubljoj srži živi maglovito sjećanje čiste, neizopačene svijesti koju je imao prije pada Adama. Svako normalno i duševno zdravo ljudsko biće doživljava, više nego jedanput, nostalgiju za nekorumpiranim životom, i gorko žaljenje što je uhvaćen u mrežu varanja, i moralnog i materijalnog. Čovjek, međutim, dopušta sebi da bude uvezan u život sve više i više: njegova sposobnost laganja mu daje veličanstven dojam da je sposoban srediti stvari na najbolji način u teškim situacijama, ali on zaboravlja da ga laži, jednom izgovorene, obvezuju. Izmišljeni podaci koji su kreirani ovakvim djelovanjem zahtijevaju kontekst koji, ako nije potpuno identičan, barem mora podržavati okolnosti u kojima živimo i djelujemo. Sve dok se bavimo beznačajnim podacima, laganje ne uzrokuje ozbiljne posljedice često; obrnuto, u nedostatku prikladnog konteksta, ozbiljna laž nepogrešivo vodi prema katastrofi razmjerno važnosti problema. Mi ostajemo nesvjesni veze između izjave i konteksta, što je temeljni razlog zašto se ovaj zakon primjenjuje s grubom rigidnosti na koju je Isus usmjerio našu pažnju rekavši: 'Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći.' 158 U pričanju o ovome svojim učenicima, Isus je dodao: 'Prije bilo čega drugog, čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.' 159 oblika laži koji je najopasniji, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju. 157

Ivan 8: 44. Matej 10: 26; Marko 4: 22; Luka 8: 17; 12: 2. 159 Luka 12:1. 158

178 |

(2) Ako se osvrnemo na različite aspekte ove teme, analiza laganja omogućuje nam da razlikujemo sljedeće načine: - laganje drugima; - laganje sebi; - korisne laži; - beskorisne laži. Ovim klasičnim slučajevima laganja, trebaju se dodati dva posebna slučaja: - Licemjerje: glumljenje vrline, hvalevrijednih osjećaja, s namjerom da se zavaraju osobe dobre vjere; - Cjelovita laž: ovo karakterizira onu osobu koja, iz navike da laže i vara u svakoj prilici, završava vjerujući u vlastite laži i tako gubi svaki osjećaj za istinu. Ova dva zadnja slučaja je najteže izliječiti: licemjerje, u stvari, mora biti duboko ukorijenjeno u Ličnosti ljudskog bića da bi postalo čimbenik njegovog ponašanja. Prevladavanje ove sklonosti unutar sebe zahtijeva znatne i bolne napore. Nikakav plodonosan ezoterični rad ne može se poduzeti od strane bilo koga tko se prvo nije riješio ovog poroka. Za licemjera je opasno čak i započeti potragu za Putom, jer je on unaprijed osuđen na propast. Isto je za onoga tko je postao plijenom cjelovitog laganja. Međutim, ako ove laži nisu zaprljane licemjerjem, u smislu da ako element namjernog mitomanijaka u potpunosti nedostaje, ovaj slučaj je lakše izliječiti nego onaj prethodni. Rijetko je u svakom slučaju da se osobe koje pate od ovih nedostataka počnu zanimati za ezoterično učenje. Okrenuto prema istini, ovo učenje stvara snažnu odbojnost u onima koji pate od ovakvih mentalnih anomalija. Tako da sad možemo usredotočiti našu pažnju na raširenije slučajeve, koji su povezani s četiri načina popisanih iznad. Općenito se može reći da svi ljudi lažu na ova četiri načina, i oni koji pristupe ezoteričnom radu ne izbjegavaju ovom pravilu. Samo je intenzitet ono što se razlikuje od jedne do druge osobe. Ostavljanjem po strani slučajeva koji lažu radi laganja, u korijenu laganja možemo razlikovati cijeli niz motiva; oni mogu izvirati iz pokvarenosti naše prirode ili biti nadahnuti najplemenitijim osjećajima. Na primjer, ne govorimo istinu osobama koje pate od bolesti koja je beznadna. Lažemo ponekad da bismo umanjili okrutan učinak loših vijesti. S druge strane, postoje slučajevi gdje pokušavamo poboljšati učinke činjenica pomoću laži ne iz licemjerja nego, ako tako možemo reći, iz ukusa za veličanstveno i čudesno. Takvi slučajevi zaslužuju našu pažnju jer su izvan uobičajenog. Možemo se sjetiti teksta liturgijske molitve kojom je Isus,

179 |

obraćajući Se Ocu, rekao: 'Tvoja je riječ istina.' 160 Ova stvaralačka sila Svijeta, logosa, koja je Sinova sama priroda, leži unutar nas u našoj najdubljoj srži. Moramo uočiti da trenutno dajemo podsvjesnom svijetu pojave i poruke koje zapravo dolaze s viših razina Svijesti. Dotaknut nejasnim sjećanjima, čovjek dobre vjere i velikodušnog srca ponekad osjeća potrebu za donošenjem utjehe, note optimizma, i tako iskrivljuje činjenice predstavljajući ih u povoljnom svjetlu. To je nesumnjivo hvalevrijedan pokušaj, ali je neučinkovit zbog nedovoljno raspoloživih sredstava. Jer naša riječ još nije riječ Istine. Da su naše laži imale moć Isusove riječi one bi, uzimajući čudotvornu moć, zapravo poboljšale činjenice. Činjenice, međutim, ostaju u istom kontekstu kao što su i bile, prije no što ih je čovjek dobre vjere pokušao poboljšati. Ova vrsta laži se može definirati kao pokušaj izvođenja čuda s nedovoljnim sredstvima. (3) Laži ozbiljno utječu na naš um; one izobličuju nerazvijene organe Ličnosti, o kojima ovisi napor koji nas mora voditi drugom Rođenju. U vanjskom čovjeku koji započinje ezoterični rad, ovi organi, koji su u embrionskom stadiju, su mekši i nježniji nego oni fizičkog fetusa u majčinoj utrobi. Svaka laž ih napada i izobličuje. Potrebno je vrijeme i svjesni napori da bi se ispravio učinak ovih pravih trauma i vratilo u prethodno stanje. Štoviše, laganje čini da čovjek koji teži evoluciji ide natrag. Ono priječi njegov put prema ezoteričnom rastu, naglašavajući neravnotežu između njegova tri donja centra. To su organi koji, unatoč svom nedovršenom karakteru, omogućuju čovjeku da primi 'B' utjecaje, i da se osjeća privučen njima. Njihov rast, ako se odvija na normalan način i u povoljnim uvjetima, osigurava izgradnju i razvoj magnetskog centra u čovjeku. Kad živimo u svijetu gdje vlada laganje, zasigurno je teško ako ne i nemoguće isključiti laganje od početka. Ovo je razlog zašto nam religijski zakon ne brani kategorično da lažemo. Među Deset Zapovjedi, danih u negativnom obliku kao: 'Ne ubij, ne ukradi, ne počini preljuba' itd., ne nalazimo zapovijed: 'ne laži.' Ne da je laganje dozvoljeno, nego je prepoznato da ga je nemoguće potpuno suzbiti dok god čovjek živi u okruženju iluzije; anestetiku kojim Generalni Zakon drži čovjeka u mreži unutar mreže s uskim prostorom za slobodno kretanje. Dekalog stoga uzima u obzir samo vrlo uzak sektor ljudskih odnosa gdje je laganje zabranjeno: ovo podrazumijeva davanje lažnih svjedočanstava protiv prijatelja; i dok se otvorenost, žeđ za pravdom 161, i čisto srce 162 veliča u Novom Zavjetu, još uvijek ne nalazimo izričitu zabranu laganja.

160

Ivan 17: 17. Matej 5: 6. 162 Matej 5: 8. 161

180 |

Iz ovoga možemo vidjeti da Ciklus Sina, kao onaj Oca, pripada Mixtus Orbis -u, koji još nije preobražen; mješovitom svijetu gdje Svjetlo sja u Tami i gdje Tama još nije napustila svoje napore da je posjeduje. Živjeti u istinskom, s odstranjenim svim lažima, povlastica je Ciklusa Duha Svetoga; Svjetlost bez Sjene. Dok čekamo dolazak ovog doba, zabrana laganja međutim odnosi se na određene Individualnosti. Ovdje govorimo o određenim ljudima koji su stekli ili koji će uskoro steći Drugo Rođenje, to jest, unutrašnjim ljudima. Nalazimo samo jedan nagovještaj na ovu temu u Novom Zavjetu, ali tekst Sv. Pavla Apostola ne ostavlja mjesto bilo kakvoj dvosmislenosti: 'Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist.' 163 Ovo je upućeno samo maloj nekolicini unutrašnjih ljudi, u njihovim odnosima među sobom, pa ipak takva zabrana se potpuno primjenjuje čim je dostignut dani stupanj evolucije, budući da to određuje našu sposobnost za istinu. Obraćajući se svojim učenicima u Korintu, Sv. Pavao također je napisao: 'Žudite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega.' 164 Taj put, put Ljubavi, je Apostol definirao kako slijedi: 'Ljubav', reče on, 'je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.' 165 Onaj tko dosegne Ljubav neće znati lagati. Ali pobjeda nad laži zahtijeva ezoteričnu kulturu, koja je nepristupačna običnim ljudima. (4) Analiza koju smo upravo razvili omogućit će čovjeku koji stupa na stazu, u nadi da dostigne Put, da vidi mnogo jasnije činjenice važnog problema laganja. Borba protiv laganja je duga i otegnuta. To je prije svega borba protiv nas samih, protiv naših spontanih tendencija, i protiv te mehaničnosti koja čini da se neprestano vraćamo laganju. U prošlom smo poglavlju iscrpno proučili slučaj laganja sebi.

163

Kološanima 3: 9 -11. I Korinćanima 12: 31. 165 I Korinćanima 13: 4 - 8. 164

181 |

Beskorisne laži drugima su svrstane u zasebnu kategoriju. Ovo je mnogo manje štetno nego laganje sebi - i lakše za nadvladati i izliječiti; mnogo lakše nego laganje sebi, koje ponekad uzima iznimno fino nijansirane oblike koji zahtijevaju potpunu i održavanu pažnju, zajedno s metodičnim i ustrajnim naporima prisutnosti u sebi. Uklanjanje bespotrebnog laganja drugima ne zahtijeva neprekidan napor: čovjek samo mora promatrati da vidi da ono ne sklizne u razgovoru. U trenutku kad nam je to na usnama jednostavan napor pažnje je dovoljan da bi ga zaustavio. Zbog toga se u borbi za istinu preporuča da se počne s ovom vrstom laži. Moramo primijetiti osobitost koja razlikuje rad na ove dvije kategorije laganja. Lako razumijemo da laganje sebi, ili borba protiv ovakve vrste laganja, nije izvana primjetna. Zasigurno, čim se poduzme ovakva borba, unutrašnji stav čovjeka prema onima oko njega, i općenitije prema ljudima s kojima dođe u kontakt, može pretrpjeti određene promjene. Međutim, ove promjene ne smiju uzeti previše očigledan karakter. Čovjek mora pustiti vremenu da učini potrebne prilagodbe između unutrašnje evolucije i odgovora iz njegove okoline. Kad prestanemo lagati bespotrebno, to će također biti neprimjetno onima oko nas. Može se reći da se u prakticiranju borbe protiv ove dvije kategorije laži ne mijenjaju čovjekovi odnosi s drugim ljudima na bilo koji način, iako to ima jak učinak za osobu koja to poduzima. Možemo to stoga započeti bez odgađanja, dokle god to radimo diskretno kako ne bismo privlačili pažnju na sebe, te tako izazvali povećanje pritiska Generalnog Zakona. Kao i u svim lakšim unutrašnjim borbama, jedina stvarna poteškoća u borbi protiv bespotrebnih laži dolazi iz činjenice da mi ne obraćamo pažnju na njih, tako da danas, kao jučer, naš jezik mehanički nastavlja svoje obmanjivo pričanje. Obično tek nakon dugotrajnog brbljanja primijetimo da smo izgubili odluku da više ne lažemo bespotrebno. Međutim, mi puno dobivamo isključivanjem ove 'slavine': tako čuvamo znatnu količinu fine materije. Što se tiče napora za susprezanje laganja sebi, ono za sobom povlači drugačije i važne posljedice. Takve laži puštaju duboko korijenje. U ovom području, nekad se pojavljuju paradoksalne situacije, neke od njih takve psihološke suptilnosti da ih je teško izvući izvan sjene. Dovoljno je spomenuti pitanje brakova gdje jedan od partnera, shvativši da je ova zajednica pogreška, ustraje u pokušajima da sam sebe uvjeri u suprotno. Ako je on po prirodi odan, udvostručit će svoju ljubaznost prema svom partneru kao da je to doista prema njegovom polarnom biću. Besmislenost situacije doseže svoje granice ako drugi partner reagira prihvaćajući odgovarajući stav - bez da stvarno osjeća bilo kakav iskren ili spontan žar nježnosti. Ova prava 'igra ljubavi' je očigledno najveći dobitak Generalnog Zakona. Opasnost s ezoteričnog gledišta je ta da, pukom silom navike, ovakva situacija poprima za jednog od partnera, ili čak za oboje, vrijednost istinske ljubavi. Ova vrsta laganja sebi može se nastaviti desetke

182 |

godina među ljudima koji su ljubazni i dobre vjere, i ona na kraju uzrokuje tragična razočarenja. Čovjek koji se počinje boriti protiv laganja samom sebi mora biti upozoren na ove teškoće, i na mogući kolaps nekih ili svih njegovih najvećih vrijednosti. Ali također se događa da se takvi unutrašnji kolapsi proizvedu u ljudima koji nikad nisu pristupili ezoteričnom radu, ali nakon toga odlaze u potragu za nečim čvršćim i trajnim. Svi bi trebali znati da istinski ezoterični rad počinje tek nakon što je početnik prošao kroz sveopći bankrot, i bespomoćno bacio svoje bogove na zemlju. (5) Ukazali smo na apsolutnu potrebu da svatko tko teži ezoteričnom razvoju izliječi sebe što je brže moguće ove duboko ukorijenjene navike da laže sam sebi. Sad ćemo pogledati ovaj problem iz drugačijeg ugla: onog objektivnih rezultata koje čovjek zadobiva kad je sposoban prestati lagati. Postepeno u ovom radu, koji treba vrijeme, zahtijeva hrabrost da se suočimo s razočaranjem, i treba samopouzdanje i povjerenje u učenje koje slijedi, tražitelj kako napreduje dobiva novi osjećaj. Nekad će osjećati gorko žaljenje što su njegovi predivni snovi iščezli, ali u isto vrijeme će se osjećati sve više i više slobodnim. Rast njegove iskrenosti prema sebi će utemeljiti atmosferu istine u njegovom unutrašnjem životu. Zakon koji je proglasio Isus: 'upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi' 166, primijenit će se na njega u potpunosti. Nije beskorisno usredotočiti se na trenutak na ove riječi. Isus je živio i propovijedao u svijetu kojim je vladao režim ropstva. On je izabrao riječ 'slobodan' da bi bila suprotnost stanju ropstva. Nakon svakog pothvata unutrašnjeg pročišćavanja, bolnog kao što to može biti, tražitelj će se osjećati sve više i više punim duboke zahvalnosti za to što je oslobođen ovog apsurdnog ropstva, prilično nenamjernog, koje je učinilo od njega, subjekta po božanskom pravu, objekt prema izmišljenim ljudskim pravima. Pošto je postigao određeni stadij u ovom unutrašnjem oslobađanju, čovjek će razumjeti punu vrijednost čarobne moći koja je izražena u riječi sloboda. (6) Moramo inzistirati na činjenici da je osvajanje ove unutrašnje slobode sine qua non uvjet za uspjeh u ezoteričnom radu. Ovo sâmo omogućuje objektivno promatranje rada nižih centara. Ovo promatranje počinje iz

166

Ivan 8: 32. 183 |

magnetskog centra, ovog zapovjednog mjesta, ovog nepodijeljenog područja 'B' utjecaja čije postojanje omogućuje nepristrano promatranje i prosudbu. Kad je naš unutrašnji svijet pročišćen ulaskom 'B' utjecaja, zrake kozmičkog Sunca; kad je unutrašnji kavez sagrađen i organiziran kao zapovjedno mjesto; kad smo prestali lagati sebi; koji stav moramo tada zauzeti prema svijetu i drugim ljudima? Kao što smo vidjeli, ovaj problem nije nimalo lako riješiti. Pokušajmo ga jasnije prepoznati. Na taj način, bit ćemo dovedeni bliže rješenju. Da bi posljednje bilo ispravno, važno je da ne požurujemo stvari. Ako je napisano: 'kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe' 167, onda ne smijemo zaboraviti usporediti ovaj tekst s načelom prema kojem je kraljevstvo Božje unutar nas a ne izvan nas 168. Stoga je prikladno posegnuti za silom i nasiljem prije svega prema sebi. Ova metoda je uvijek korisna, i ponekad neophodna da bi se uklonilo korijenje Iluzije unutar nas, majke laganja sebi. U našem djelovanju u okruženju u kojem živimo, moramo paziti da ne vjerujemo kao oni oko nas automatski prate naš stadij evolucije, i da su u svakom trenutku na razini koju smo mi dosegli slijedeći svjesne i održavane napore koje oni nisu činili. Takva ideja bi zasigurno bila apsurdna; ali zar čovjek ne živi u apsurdu? (7) Osjećaj oslobođenja, iako djelomičnog, i radost koja se osjeća nakon svake pobjede nad sobom, premašuje ograničeno i slabo razumijevanje vanjskog čovjeka; i on osjeća potrebu da to izrazi. Ova potreba je na određeni način opravdana. Međutim moramo biti razboriti. Pravilo Tradicije na ovu temu je izričito; ona propisuje: 'šuti'. Ali bila bi greška misliti da to zahtijeva pravi zavjet šutnje. Šutjeti, u ezoteričnom smislu, znači govoriti, ali govoriti unutar dobro definiranih granica: čovjek mora reći što mora biti rečeno, kad mora biti rečeno, i kome mora biti rečeno. Ovo prirodno isključuje svo tračanje i brbljanje. Sljedeći propis, za kojeg se moramo natjerati da ga poštujemo od prvog koraka u ezoteričnom radu, dodan je pravilu koje propisuje šutnju. Ako promatramo ljude koji sudjeluju u razgovoru ili općenitoj raspravi, ustvrdit ćemo da, umjesto da slušaju za sebe, kako bi naučili, i da govore za druge, svatko govori za sebe, i sluša druge iz pristojnosti prema njima. Ni mi ne izbjegavamo ovom pravilu. Svatko želi negdje ubaciti svoje ideje, i traži najprikladniju situaciju da to učini. Dok čekamo svoju priliku, strpljivo i manje više pažljivo slušamo što se govori. Kad se razgovor vodi na takav način, naravno da je to razgovor gluhih, gdje rijetko možemo učiti, i gdje općenito ništa ne naučimo. Kad se razdvoje, svaki sudionik nosi natrag prtljagu s kojom je i došao, s tom razlikom, da ova vrsta razgovora uzrokuje znatan gubitak finih energija. 167 168

Matej 11: 12. Luka 17: 21. 184 |

Posljednje, čvrsto se preporučuje ostati ozbiljan u kontaktu s ljudima poput nas. Ovo pravilo zahtijeva komentar. Biti ozbiljan, u ovom slučaju, ne znači biti turoban, a još manje šutljiv. Ezoterični rad zahtijeva snagu uma. Ono što se traži od nas je da održavamo pozitivni emotivni stav unutar nas, i da steknemo unutrašnji mir. Čovjek mora držati stav dobronamjernosti prema svemu; mora se radovati sa sretnima, biti milosrdan prema onima koji pate, i indiferentan prema zlima. Ne smije igrati ulogu klauna. Koliko god ovo bilo začuđujuće, takav stav je mnogo štetniji onome tko je o njemu ovisan nego što mi možemo misliti. U stvarnosti, on teži tome da spusti sve na razinu trivijalnosti i plitkosti. Klauniranje, izvedeno iz skepticizma, istinski je protivnik entuzijazmu koji je nužan za prolaženje kroz one teške trenutke kojih ne nedostaje u ezoteričnom radu. Ova pravila se stoga moraju promotriti. Ono o šutnji je zapovijed. Isus mu je pridodao veliku važnost. U tolikoj mjeri, da je kad ga je izražavao svojim učenicima, odabrao formu izrazite brutalnosti. To je bilo da bi bolje usidrio u njihovim umovima potrebu za očuvanjem nježne i osjetljive klice novog života, istinskog Života, kad se ta klica tek počinje pojavljivati u čovjeku koji slijedi svoje prve svjesne napore. Isus je rekao: 'Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje' 169 i ukazuje na kaznu: 'da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.' 170 Pa ipak, ljudi čiji se magnetski centar pojavio i koji se razvija osjećaju potrebu da o tome pričaju. 'Ta iz obilja srca usta govore!' 171 Ali neka oni dijele svoju radost i iskustva samo s onima koji su, kao i oni, u ezoteričnom radu. Pored toga, pravilo šutnje nije obavezno, osim na početku ezoteričnog treninga. Ubrzo, vrlinom svojih svjesnih napora, čovjek počinje evoluirati i vidi uzaludnost većine svjetovnih odnosa. Miješati plodove evolucije s ovim životom je uvijek pogrešno. (8) Sad se vraćamo općim uvjetima koje čini potrebnim sama priroda Puta. Biskup Teofan Zatvornik inzistira na ovom pitanju. On kaže da božanska milost neće djelovati unutar nas ako ne činimo napore da je dobijemo, također, da ljudski napori samostalno ne mogu stvoriti ništa stabilno i trajno unutar nas. Rezultat se, on kaže, zadobiva kombinacijom napora i milosti. 172 Ovo gore ustvari nije ništa doli autorizirani komentar na tekst Otkrivenja: 'Evo, na vratima stojim i 169

Matej 7: 6. Ibid. 171 Matej 12: 34. 172 Ovdje se ne radi o milosti kao stavu koji oprašta, nego božanskoj milosti, blagodat na ruskom, koja nije stav nego stvarna sila koja postaje opipljiva, iako na vrlo suptilan način, u obliku suštinske energije koja, pod određenim uvjetima djeluje unutar nas. Precizne naznake su dane u Tradiciji o različitim načinima primanja ili izazivanja njezinog djelovanja unutar nas. 170

185 |

kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.' 173 Božanska milost u svom suštinskom aspektu vrši stalan pritisak na nas; ali na nama je da: 'čujemo glas' i da 'otvorimo vrata', inače ona neće djelovati u nama. 174 Svaki čovjek može čuti glas. Ako ga čuje, 'B' utjecaji počinju ulaziti i utemeljuju se u njemu. Ali on još uvijek ne zna kako otvoriti vrata. Za to, on mora pronaći vodiča, čovjeka 'C' utjecaja. Biskup Teofan inzistira da je takva pomoć nužna. Bez nje, on nas čvrsto uvjerava, da nitko ne može dosegnuti Put. Tradicija smatra ovo strogim pravilom. Učenik slobodno bira svog majstora. Ali da bi postigao cilj koji je stavio pred sebe, mora strogo slijediti naznake koje mu daje majstor. Očigledna istina, često zanemarena. Sv. Ivan Klimakus je na ovu temu rekao: 'Ako u svom majstoru vidiš neke mane ili neke slabosti zato što je on čovjek, ne zadržavaj se na njima. Slijedi njegove upute, inače ništa nećeš postići.' 175 To je zbog činjenice da ezoterično učenje obvezuje onoga koji ga uči: njegove upute moraju ostati čvrsto unutar granica utvrđenih doktrinom, i moraju doprinijeti postizanju namjeravanog cilja. (9) Četiri su uvjeta potrebna za traženje Puta: - strasna želja da ga se dostigne; - pronicljivost; - čelična disciplina; - inicijativa. Prvi uvjet je, naravno, nužan. Ako to nije zadovoljeno, beskorisno je nastaviti. Ali jednom kad ova strasna želja postoji, čovjek tad mora početi razvijati sposobnost pronicljivosti svim sredstvima. Ponovimo to da živimo unutar Mixtus Orbisa, gdje nalazimo istinske i imaginarne činjenice i fenomene neraskidivo ispremiješane. Teškoća u njihovom razdvajanju postoji zbog činjenice da Imaginarno nalikuje Istinskom na isti način na koji prostor iza ogledala odražava ono što je zapravo prisutno s prednje strane. Kad smo okruženi 173

Otkrivenje 3: 20. U Hinduističkoj Tradiciji koriste sljedeću sliku: oni kažu da se milost- daya na sanskrtu, voda mistične obnove, pojam analogan pojmu blagodat- može usporediti s vodom za navodnjavanje polja, koja već postoji u raznim kanalima, ali je zatvorena malim vratima. Kad kultivator otvori vrata, voda teče sama od sebe, svojstvom zakona gravitacije (Patanjali Sutra 4: 3, komentirao Swami Vivekananda). 175 Dobrotoljublje, Sv. Ivan Klimakus, Pouka IV, 6. 174

186 |

ogledalima, lako možemo izgubiti sav pojam o tome što je stvarno. Koristeći matematički jezik, napisali bismo jednadžbu:

gdje je I, Imaginarno, jednako R, istinskom, pomnoženim s imaginarnim brojem, drugim korijenom od minus jedan. Prepoznati √( -1) gdje god on postoji, znači steći pronicljivost. Premda Imaginarno jako podsjeća na Istinsko, kao i u slučaju ogledala uvijek među njima postoji razlika, zato što je slika obrnuta u odnosu na predmet: ovo je primjenjivo na sve vrste proizvoda nestvarnog, i daje nam način kako da ih otkrijemo. 'A' utjecaji među kojima živimo su po svojoj prirodi imaginarni; ali mogu uzrokovati ili stvoriti stvarne učinke. To je ono što se neprestano događa u životu. Tako nas strah od neke izmišljene opasnosti tjera da poduzmemo konkretne mjere opreza. Međunarodna politika svakog doba je očigledan primjer. Tradicija preporuča dvije praktične metode kako bi se razvila sposobnost pronicljivosti; svaka od njih je prilagođena jednom od dva tipa vanjskog čovjeka koji su najrašireniji u našoj civilizaciji: - negativna metoda, ili metoda isključivanja, preporučuje se čovjeku 3, to jest, intelektualnom tipu; - pozitivna metoda, ili metoda integracije, preporučuje se čovjeku 2, emotivnom tipu. Vrijednost svake od ovih dviju metoda je jednaka. Razlika je ta da, ako tražitelj slijedi prvu neće vidjeti svjetlo osim na vrhuncu svojih napora; ako slijedi drugu, bit će ohrabren iskrama iz svijesti istinskog 'Ja' koje će ga pratiti cijelim putem. U načelu, čovjek 3 je obdaren težnjom da ne vjeruje 176. On je više skeptične prirode: on često i lako napreduje ka kritičkoj analizi činjenica i problema s kojima se suočava. Centar gravitacije njegovog mentalnog života je u intelektualnoj aktivnosti. Negativna metoda uzima u obzir te karakteristike. U promatranju pokreta unutrašnjeg života, ona poduzima kritičku analizu najskrupuloznijeg i nepristranog oblika mogućeg. Ona promatra dolazak i odlazak malih 'ja' ili grupe malih 'ja' te, prepoznajući ih kao Ne -Ja, čini napor da se s

176

Mora se napraviti oštra razlika između sljedećih pojmova: vjerovati i imati vjere. Vjerovati nije baš nešto: I đavli vjeruju, i dršću (Jakov II: 19). Tako možemo reći da svatko vjeruje u Boga ili barem u nešto, u novac npr. Ali takva vrsta vjerovanja nema snagu koja bi bila sposobna pomaknuti planine. 187 |

njima ne identificira. Malo po malo, čovjek tako odbacuje sve što ne označava istinsku i trajnu težnju u tokovima njegovog mentalnog života. Kad se takve tvrdnje ponavljaju na kontroliran način, ponovno i ponovno, promatrač će primijetiti da su određeni elementi trajni, i posljedično ne mogu se podvrgnuti načelu isključivanja s pravom objektivnosti: on će se tada naći nedaleko od praga istinskog 'Ja'. Možemo vidjeti da takva metoda ne traži ni ideal niti povjerenje. Međutim ima svoju opasnost: ona zahtijeva potpunu nepristranost u promatranjima i zaključcima koji se iz njih izvlače. Ako se takva nepristranost ne promatra od početka, čovjek riskira da padne dublje u Iluziju. Njegova će situacija tada biti gora nego što je bila prije. Kao rezultat ovih vježbi, dolazi do određene izmjene u strukturi njegove Ličnosti, tako da veze između centara, o kojima smo govorili u poglavlju VII, atrofiraju i na posljetku otpadaju. Ako, u tom trenutku, magnetski centar nije dovoljno jak da utemelji svoj autoritet direktno nad centrima, čovjek će postati amoralan, i opasan za sebe, kao i za druge. Ovo je jedan slučaj gdje je primjenjiva moćna Isusova parabola, koja govori o sedam zlih duhova koji čine da čovjeku na kraju bude gore nego na početku 177. Druga metoda je pozitivna. Nju može primijeniti samo čovjek 2, čiji se centar gravitacije mentalnog života nalazi u srcu. Ovaj čovjek može imati ideal i truditi se da ga dostigne. Za to će pokušati okupiti one elemente svoje Ličnosti gdje je razbacano sjemenje njegovog ideala. Ova metoda je obrnuta od prethodne budući da ne teži isključivanju nestabilnih elemenata već sintezi, afirmaciji. Ako se takvog čovjeka naziva toplim, to je zato što je otpustio uzde svojim pozitivnim emocijama: potpuno suprotno hladnoj metodi kritične analize i isključivanja. Ovo nije bez opasnosti, ali je opasnost drugačije prirode. Ona dolazi od početne pogreške u izboru ideala, ili više od stava kad je izbor učinjen. Činjenica da je ovaj ideal odobrio majstor ništa ne mijenja. To je pitanje nedostatka iskrenosti prema sebi. Duboko neslaganje između priznatih i nepriznatih ciljeva može uzrokovati unutrašnju pukotinu koja može, kad se jako naglasi, ići tako daleko da uzrokuje podjelu u Ličnosti. Brza analiza ove dvije metode rada otkriva ulogu nepristranosti - tog oblika objektivnosti za koji je čovjek sposoban - i kasnije iskrenosti. Ne koristiti svjesno ove dvije kvalitete, posebno prema sebi, izvor je mnogih grešaka u našim životima za koje nećemo znati kako da kasnije popravimo. Unutar nas postoji dominantna sposobnost bilo za nepristrano prosuđivanje ili za iskrenost. Ova sposobnost odgovara našem tipu, i određuje načelno koju metodu trebamo izabrati da slijedimo. Ne smijemo zaboraviti, međutim, da su naše prirode mješavine koliko od činjenice našeg rođenja toliko 177

Matej 12: 43-45; Luka 11: 24-26. 188 |

od našeg obrazovanja i odgoja. To znači da, dok primjenjujemo metodu koja najbolje odgovara našoj dominantnoj sposobnosti, ne smijemo izgubiti iz vida drugu metodu; obje imaju ulogu koje će odigrati u našim naporima prema evoluciji, ali u različitim razmjerima za različite ljude. Postoji još jedan izvor nedoumice koji u praksi igra važnu ulogu. Često mislimo da je za nas dovoljno skupljati teorijsko ezoterično znanje, i da će to onda stvoriti svoj učinak na nas - kao lijek: da nikakav drugi napor neće biti potreban s naše strane. Ovo je uobičajena pogreška koncepcije. U stvarnosti, ezoterični rad zahtijeva neprekidne napore analize i sinteze kako bi stvorio i učvrstio svako 'zrno' uspjeha koje nakupljamo na našem hodu prema i na Putu. Utjecaji kojima nas život - taj veliki put - neprestano izlaže, su pomiješani, i sadrže podmitljivost. Da bi izabrali između njih, posjedujemo određena sredstva, određenu slobodu djelovanja, i silu koja nam omogućuje da ostvarimo taj rad selekcije. Ta sila je pažnja. Pažnja je jedini kapital koji posjedujemo. Ali možemo ga koristiti na dobar ili loš način. Često, ne možemo čak ni reći da je uopće koristimo: puštamo je da se rasprši. Ipak pažnja nam je nužna, posebno za kontrolu negativnih emocija, koje nas osiromašuju i izazivaju u nama gubitke, nekad znatne, sila koje smo nakupili pod cijenu održavanog napora. U određenim slučajevima ovo može ići tako daleko da izaziva pravi kolaps unutar nas. Budna pažnja omogućuje nam da prekinemo te negativne emocije u trenutku kad se rode. Zatim, na tlo koje je pročišćeno na ovaj način, moći ćemo pustiti pozitivne emocije da slobodno teku, tako da nas obogate i dopuste nam da nakupimo sile potrebne za nastavak našeg ezoteričnog rada.

189 |

POGLAVLJE XVIII (1) Proučavanje Puta koji se pronalazi i slijedi u uobičajenom životu postavlja pitanje odnosa između muškarca i žene, viđenog s ezoterične točke gledišta. Već smo govorili o ovome, i vratit ćemo se tome više nego jedanput, jer je to jedno od najvažnijih pitanja; značajnije nego što obično mislimo. Najvažnija pitanja prolaze nezapažena, posebno kad se tiču problema ezoterične prirode. Razlog tome je da nam naša razina bića ne dozvoljava da sadržavamo relevantno znanje. Iz ovog razloga, sve do današnjeg dana, Evanđelje i Novi Zavjet se slabo razumiju i asimiliraju. Ne bi bilo pretjerivanje kad bi se reklo da se koristi samo pet do deset posto Svetog pisma, čak i u stručnjaka. To je zato što ga se proučava bez da se uzmu u obzir ključevi koje ono sadržava. Bez da se ide predaleko, čovjek se ponekad čudi nedostatkom pažnje koja se daje određenim jasno danim indicijama. Što se tiče odnosa između muškarca i žene, viđenog iz ezoteričnog kuta, Sv. Pavao je prilično određen. On je rekao da su Apostoli koji su, nakon Pentakosta, sigurno bili ljudi razine 7 ili barem 6, svi imali sestru - Ženu 178 pored sebe. Generalizacijom, rekao je da: 'Ipak, niti je žena bez muškarca, niti muškarac bez žene u Gospodinu.' 179 Ovdje ponovno otkrivamo ideju koju je izrazio Platon u mitu o Androginu. Moramo jasno reći da je Ezoterična evolucija, po svojoj prirodi, evolucija koja obuhvaća oboje, i muškarca i ženu. Pad nije bio, kako danas kažemo, pad Adama, nego Adama i Eve zajedno, svaki je pao na svoj način. Na isti način, otkupljenje nije rad muškarca samog, niti žene same, nego oboje zajedno, jer svaki par polarnih bića predstavlja jednu od beskrajnih varijanti prvog para. Pošto je to tako, razmotrimo ulogu svakog spola u ezoteričnom radu usmjerenom prema velikom Otkupljenju. Ona se u cijelosti može usporediti s onom igranom prilikom pada. Pogledajmo izbliza kako razumjeti ovaj postulat. Prije svega, muškarac je sposoban ići direktno prema cilju. Žena je lišena ove sposobnosti. Ako ona želi dostići određeni cilj, mora naći čovjeka s istim ciljem, i ostvarivati ga s njim. To može biti njen muž, njen brat, rođak, duhovni vođa, redovnik ili svećenik, ili čak majstor ezoteričnog rada. Moramo primijetit kako ovaj tekst ide protiv određenih praksi, posebice redovničke prakse. Objašnjenje ove očigledne kontradikcije dan je drugdje. Niti je Apostol Pavao, niti Sveti Ivan Krstitelj imao sestru -Ženu pored sebe. Oni su pripadali toj grupi bića koja su dostigla visok stupanj evolucije, koja su imala 178 179

I Korinćanima 9: 5. Ibid, 11: 11. 190 |

određen cilj, i svjesno su sudjelovala u Otajstvu Ostvarenja pod vodstvom Isusa Mesije.

CILJ

ŽENA

MUŠKARAC Sl. 50

Upravo smo rekli da se uloga žene, u usponu prema Otkupljenju, mora moći usporediti s onom koju je igrala u Padu. Ova uloga bila je nadahnjivača. Nakon što je zamislila u svojoj plodnoj i umjetničkoj mašti pojam Iluzije, žena, nakon što je kušala njene plodove, ponudila ih je svom mužu, i oboje su ovdje pali, a tada je počeo dug put učenja koje je plod Stabla znanja Dobra i Zla. Ovdje se vraćamo na pravilo pronicljivosti, bez kojeg se ne može steći ništa opipljivo na ezoteričnom putu. Teškoća leži u činjenici da čovjeku nije dano da ima apsolutan koncept o Dobru i Zlu. Svako svjetlo koje sja u njegovim očima sa sobom donosi nešto sjene. Ovo zavarava čak i bića dobre vjere koja su obdarena suptilnom inteligencijom. U svom kapitalu, čak i kad iskreno želimo riješiti problem, uvijek nalazimo gotovo jednak postotak argumenata za i protiv ponuđenog rješenja. Pošto je to tako mi ne možemo o ničemu odlučiti; imobilizirani smo i čekamo ad majorem diaboli gloriam… Čovjek čija psiha nije usmjerena vladajućom idejom je općenito statičan, dok ne dođe trenutak gdje, često slučajnim impulsom, donosi odluke koje će upravljati njegovim životom dugo godina. Za nekoga tko počinje tražiti Put, sve se ovo mijenja. Ova potraga predstavlja trajni cilj. Čak i da ne napusti relativnost, takav čovjek u praksi ne može definirati svoje misli kao pozitivne i negativne: što god ga vodi prema cilju koji si je namjerio, pomaže mu da ga postigne, ili doprinosi tom postizanju, za njega je Dobro; što god ga odvraća, usporava, zaustavlja, vuče natrag, i općenito sve što stvara materijalne ili psihološke prepreke na putu koji ga vodi prema cilju koji traži, za njega je Zlo. Ova definicija je opća; ali se posebno odnosi na traženje Puta.

191 |

(2) Što se više napreduje na putu Ezotericizma, više se pojačavaju unutrašnje senzacije, ponekad neizmjerno. Tamo gdje su unutrašnji šokovi prethodno nadvladani bez velike štete, oni sad mogu uroniti tražitelja u pravu krizu savjesti. Nekad, ako mu nedostaje potrebna snaga karaktera da bi se suočio s ovom unutrašnjom borbom između afirmacije i negacije, borbom koja monopolizira cijelo njegovo biće i uranja ga u grozne sumnje, on napušta rad. Zapravo, ova je borba od najveće važnosti za njega. Ta borba je ono što izaziva unutrašnju napetost koja raste sve dok se u većini slučajeva ne počne činiti fizički nepodnošljivom. U ovom trenutku trenja između raznih elemenata Ličnosti postaju dovoljno jaka da rasplamsaju plamen, koji će zapaliti srce. Ova vatra, zauzevši proporciju unutrašnje peći, konačno u čovjeku izaziva fuziju o kojoj smo već govorili i koja, ako se pravilno provede, tvori prve važne i opipljive rezultate ezoteričnog rada. Ako se rad provodi u paru - i ako je par polaran - uloga žene će biti jednako važna kao i muškarca. Kao njegov nadahnjivač, ona će podržavati muškarca za vrijeme krize neizbježnog obeshrabrenja u ovakvom radu koji, ako se radi ispravno, uvijek slijedi Zakon broja Sedam. Žena će također stvarati dodatne šokove koji su potrebni, u trenucima kad bi rad inače zastao u napretku, unatoč naporima čovjeka. Može se reći da ova vrsta suradnje, ako uspije od početka, pruža dokaz kojim se potvrđuje polarnost dva bića. Moramo dodati da sada, na pragu doba Svetog Duha, gdje sve što je pogrešno - kako god dobronamjerno - mora pasti i razbiti se, problem istinske polarnosti parova postaje od presudne važnosti. Dva bića, muškarac i žena, koji bi trebali biti polarni, ne mogu biti apsolutno sigurni u svoju polarnost sve do poslije, kad su dostigli razinu čovjeka 4, na pragu razine 5. Ovo je zato što, iako su polarni u suštini, svatko od njih sa sobom donosi prošlost koja prekriva njihovo istinsko 'Ja' s različitom korom. Oni koji su polarni u suštini moraju uzeti ovu činjenicu u obzir. Tek kad postupno ogule ovu koru kvalitete njihove esencije će malo pomalo prosijavati, donoseći sa svakim otkrićem obilje neizrecive radosti. Tako će njihova ljubav uvijek rasti; svaki dan će se voljeti više, danas više nego jučer ali mnogo manje nego sutra. To je put Trijumfa. U ovoj istinskoj Romanci, stav Dame doprinosi mnogo ako ne i u cijelosti pobjedi Viteza. Njena profinjena i umjetnička intuicija razumjet će značenje ljubavi: to jest, voljeti sa svim vlaknima svog bića, do cjelovite identifikacije, u slavnom jurišu prema istom cilju. Za nju nije dovoljno da čeka da vidi i, tijekom ovog vremena, samo dopusti sebi da bude voljena. Ovo zapažanje je važno.

192 |

(3) Proučimo sada opće naznake koje daje istočna Pravoslavna Tradicija a tiču se Puta. Ona kaže, kao što je već rečeno, da je Put jedan. Ali Prilaznih staza koje vode Putu ima tri, a one odgovaraju trima osnovnim tipovima vanjskog čovjeka. Put je predstavljen kao rijeka, koja ulijeva svoju vodu u Ocean kroz tri rukavca. Rijeka dobiva svoju vodu iz mirnog jezera visoko u planinama. Ovo jezero odražava ljepotu nebesa. Da bi se dosegli estuarij i njegovi rukavci, potrebno je prijeći branu, i kretati se između velikog broja grebena i otočića.

Sl. 51

Ocean u koji se rijeka ulijeva je Ocean Neznanja. Tri rukavca su prva tri Evanđelja, rijeka je četvrto, Evanđelje po Sv. Ivanu. Jezero Tišine predstavlja Knjigu Otkrivenja. Tri sinoptička Evanđelja su smišljena na takav način da je svako od njih primjenjivo za određeni tip vanjskog čovjeka: 1, 2 ili 3. Evanđelje po Sv. Ivanu upućeno je čovjeku 4; Otkrivenje čovjeku 5. Posljednje je otkriveno u slikama i simbolima prikladnim načinu opažanja višeg emotivnog centra. Budući da su opažanja višeg intelektualnog centra transcendentnog reda, poruke ove oblasti Svijesti ne mogu se izraziti ljudskim jezikom. Otkrivenje je najtranscendentnija poruka koja se može izraziti riječima. Beskorisno je pokušavati razumjeti Otkrivenje kroz centre naše Ličnosti. Tražitelj će ga pročitati profitabilno kad, tijekom svoje evolucije, napreduje od stadija čovjeka 4 i postane čovjek 5. Svaka od tri Prilazne staze - tri rukavca rijeke - koje vode Putu smišljena je unaprijed za jedan od tri temeljna ljudska tipa: prva za čovjeka 1, druga za čovjeka 2, i treća za čovjeka 3. 193 |

Prema ezoteričnoj Tradiciji, tri sinoptička Evanđelja su smišljena kao vodiči za dostizanje i slijeđenje Prilaznih staza. Dobili su znakove razlikovanja, koji služe kao prvi ključevi: - Luka je predstavljen s Bikom pokraj sebe; to je upućeno čovjeku 1; - Marko je predstavljen s krilatim Lavom; to je upućeno čovjeku 2; - Matej je predstavljen s Čovjekom; to je upućeno čovjeku 3; - Ivan je predstavljen s Orlom; to je rezervirano za čovjeka 4. Prema Tradiciji, Evanđelje je Knjiga zapečaćena sa sedam pečata. To znači da ga se mora proučavati u sedam uzastopnih stadija, svaki put proučavajući cijeli tekst od početka do kraja uz pomoć novog ključa. Prvi ključevi su dani u obliku gore opisanih znakova. Radeći pravilno s Evanđeljem prikladnim njegovom tipu, sa svakim novim čitanjem u Evanđelju, tražitelj će pronaći ključ koji će otključati vrata sljedećem stadiju. Iz ovog što je rečeno možemo vidjeti da je evolucija prema Svjesnosti napredak od oblasti posljedica prema onoj uzroka. Drugim riječima, to je uspon uz ljestve koji ide od bivanja produktom prema bivanju uzročnikom, korak koji vodi od mehaničkog postojanja, koje je Smrt, prema postojanju kojim vlada stvaralački duh, koji je Život. 180 (4) Pitanje svrhe je blisko povezano s temom o kojoj smo raspravljali. Što je svrha života? Što može biti njegov smisao? Život je beznačajan bez svrhe - u ezoteričnom smislu ove riječi, a ovo gledište razlikuje posrednu i neposrednu svrhu ljudskog postojanja. Posredne svrhe ili ciljevi upravljaju generalnim slučajem - onim cijelog čovječanstva. Čovjek slijedi tok života. Bez znanja da on to čini, služi interesima Prirode kroz igru rađanja, ljubavi i smrti, te tako doprinosi rastu Zrake Stvaranja. Neposredna svrha je stvorena za posebne slučajeve. Ovdje, čovjek ide protiv općeg toka života. Penje se ljestvama kozmosa individualno, nakon što prvo neutralizira one utjecaje u njemu koje Mjesec vrši nad organskim životom zbog općih ciljeva. Neposredna svrha se ne može dokučiti, formulirati, i slijediti, osim pod cijenu svjesnog napora. Ove dvije mogućnosti otvorene čovjeku predstavljene su sljedećim dijagramom:

180

Ivan 5: 24. 194 |

MEZOKOZMOS FATUM

Poseban slučaj

(planetarni Svijet)

TRITOKOZMOS MIKROKOZMOS (Čovjek)

MIXTUS ORBIS (Zemlja) TESSARAKOZMOS

Generalni slučaj

REGINA ASTRIS (Mjesec)

Sl. 52

Postoji samo jedan neposredni cilj, ali on je dugoročni cilj koji se može ostvariti samo u stadijima. Na ovom putu, od strane osobe koja traži da dostigne Put moraju se formulirati kratko - ili srednjoročni ciljevi. Oni moraju biti odobreni od majstora. Ciljevi se moraju slijediti jedan po jedan, i ne smiju biti iznad snage tražitelja. Analogija između ove metode i one koja se sad koristi za pripremanje sveučilišnih teza vrlo je bliska. Ovdje su neki primjeri mogućih neposrednih ciljeva: - postati gospodar sebe; - steći kreativni duh, izvor nadahnuća; - povisiti psihološke procese na razinu budne svijesti; - steći nove sposobnosti (darove Duha prema Svetom Pavlu); - ući kao aktivni član u neki ezoterični rad; - potpuno preobraziti svoje biće itd. Što čovjek ide dalje u ezoteričnom razvoju, to se dalje cilj koji je formuliran na početku mora prilagoditi u svom obliku i promijeniti u svom obujmu. Učenik se mora savjetovati s majstorom svaki put kad promjene u njegovoj svijesti traže ovakvu prilagodbu. (5) U razmatranju ovih individualnih svrha i ciljeva, moraju se dati neke naznake općeg stanja da bi se pristupilo ezoteričnom radu. Iako čovjek nađe majstora koji ga prihvaća za vođenje, tražitelj baš i neće daleko napredovati ako su njegovi napori usmjereni samo na skupljanje znanja i vještina. Njegov slučaj je prilično usporediv s onim osobe koja studira na sveučilištu. Kad je njegovo obrazovanje završeno, student, naoružan diplomom, obično nastoji primijeniti stečeno znanje i sposobnosti u životu. Isto je i na ezoteričnom polju: učenik, nakon što ga je majstor prepoznao kao pogodnog, mora tražiti način da stavi 195 |

nakupljeno znanje u praksu. Iako se uvijek mora posavjetovati s majstorom, ne smije izgubiti iz vida četvrto pravilo, ono o osobnoj inicijativi: on ne smije čekati, mora djelovati na način kao da učestvuje u jednom od mnogih ezoteričnih radova koji se zapravo provode u svijetu. U ovom, našem sadašnjem dobu, mogu se navesti dva. Jedan je analogan gradnji i pripremanju Noine Arke, koja se pojavila nekih četiri tisuće godina prije naše ere. Kao i u dalekoj prošlosti, ovaj rad se sastoji od prikupljanja, u kompaktnom, shematiziranom obliku, zbira stečenog znanja i iskustva, čuvajući ih, i potom ih prenijeti u novo čovječanstvo. Drugi ezoterični rad, koji se vrši na neposredniji i intenzivniji način od početka stoljeća, čak i više od prvog svjetskog rata, cilja na oblikovanje novog tipa čovjeka. Problem novog čovjeka je postavljen pred nas logikom Povijesti. Pokušat ćemo rasvijetliti čimbenike ovog problema, čije će prikladno rješavanje odrediti sudbinu sutrašnjeg čovječanstva. Ova analiza vuče svoju veliku važnost iz činjenice da, iako općenito toga nismo svjesni, određeni planovi se moraju sada brzo staviti u točku pripreme za budućnost. Ova rastuća generacija, oni koji su došli na svijet od drugog svjetskog rata, mogla bi i trebala bi u stvari osigurati prve članove elite koja mora na sebe preuzeti odgovornost od početka Ciklusa Duha Svetoga, koji mora uslijediti nakon ovog ciklusa. Analiza u koju sad krećemo, trebala bi nam zapravo omogućiti da, nakon što smo razmotrili položaj u odnosu na ovaj problem u svom zbiru, postavimo posljednji u njegov povijesni kontekst. Potom, prelazeći s općenitog na određeno, trebali bismo biti bolje sposobni da dokučimo značenje ezoteričnog rada koji se zapravo danas vrši u svijetu kako bi se formirala ta nova elita. Ovo će nam omogućiti da otkrijemo kako oni koji su uključeni u potragu za Putom mogu doprinijeti svojim prilogom. (6) Slika ovog svijeta je prolazna. Sve se mijenja. Pred našim očima, ove promjene potkopavaju temelje drevnog uređenja. Tehnički razvoj stupa ubrzanim ritmom, i nitko ne zna kako ga usporiti ili zaustaviti. Novi izvori gotovo neograničene energije, i automatiziranje industrijske proizvodnje, mijenjaju ili će uskoro promijeniti sve aspekte života i ljudskog društva. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, nije previše nemarno reći da će u ne tako dalekoj budućnosti borba za egzistenciju, ovaj veliki regulator ljudskog života, biti ništa više doli povijesni zapis. Čim se rodi, čovjek će biti snabdjeven svime što će mu trebati. Što je danas luksuz davat će se sutra besplatno. Takva perspektiva može biti radosna; može također biti i užasavajuća. Potreba da zaradi svoj svagdašnji kruh, koja je do sad zaokupljala čovjeka, i automatski obuzdavala njegove žestoke instinkte, bit će ukinuta. Što će čovjek onda raditi, slobodan od umora svog dnevnog posla? Već možemo ustvrditi da se porast kriminala podudara s općim smanjenjem radnih sati. Godišnji blagdani su 196 |

obilježeni povećanim brojem nesreća, i labavljenjem morala. Ti znaci nas moraju potaknuti na razmišljanje. Možemo li bolje okupirati 'oslobođenog' čovjeka reorganizacijom njegovog slobodnog vremena? Takav čovjek će ubrzo biti zasićen time što ima četiri ili čak pet nedjelja u tjednu, jer s automatizacijom, može se predvidjeti da će četiri do šest sati dnevno, dva dana u tjednu, biti sve što je potrebno. Kako će on biti sposoban da dovede u ravnotežu svoj društveni život kad će ovaj sigurnosni ventil - prijeka potreba da se zaradi svoj kruh - biti ukinut? Ne može se reći. Ne postoji ni jedan osnovni koncept na ovu temu, niti je bilo kakav ozbiljan prijedlog rješavanja ovog problema do sad bio formuliran od strane ljudi odgovornih za industrijski, društveni i politički život. Ipak jasno je da se ograničenja koja djeluju na čovjeka po prirodi, to jest po božanskoj Volji, ne mogu zamijeniti nekakvim ljudskim ograničenjem kao što je policija. Rješenje problema moramo tražiti na višem nivou. Definirajmo pitanje. Jedna od prvih posljedica raširenosti primjene automatike u proizvodnji bit će proporcionalno slabljenje političke i društvene moći novca. Zašto ljudi danas još uvijek nastoje osvojiti novac? Novac predstavlja ekvivalent ljudskog truda; to omogućava stjecanje plodova ovog truda bez ikakvog napora. Ako možemo postići iste rezultate automatizacijom bez, ili gotovo bez, uplitanja ljudskog rada, novac će postupno gubiti svoju kupovnu moć. Napredak tehnologije će garantirati lak život, i skoro neograničeno zadovoljavanje njegovih materijalnih potreba, svakom djetetu čim se rodi. Pod ovim uvjetima, možemo reći da čovječanstvo nesumnjivo stiže do najvažnije prekretnice u svojoj povijesti. Ako novac izgubi svoju kupovnu moć, on će neizbježno izgubiti i svoju političku i društvenu moć. Stvarnu moć danas drži manjina koja posjeduje novac - kapitalizam - ili koja upravlja novcem komunizam. Automatizacijom, suparništvo između kapitalizma i komunizma gubit će smisao iz dana u dan. Lišena svoje svrhe, velika kontroverza današnjice sutra će biti ostavljena bez da je ikada riješena. Pitanje je: tko će formirati vladajuću elitu novog doba? Drugim riječima, kojom novom silom će okrutna moć novca biti zamijenjena? Zadnja velika prekretnica u povijesti kršćanske civilizacije koja se može usporediti s današnjom evolucijom, i u kojoj su svi razmjeri jednaki, je prijelaz iz Srednjeg vijeka u Moderno doba. Ovaj prijelaz od XIV. do XVII. stoljeća, s početkom XVIII. stoljeća, otvorio je prvu stranicu suvremene povijesti. Poučno je za naše proučavanje iscrpno ispitati proces kojim je moderna elita zamijenila staru srednjovjekovnu elitu. Čovjek srednjovjekovne elite bio je vitez. Viteštvo je činilo plemstvo, vladajuću klasu u toj epohi gdje novac još uvijek nije držao uzde javnog i privatnog života. Biti plemić značilo je biti bez interesa. Plemića onog vremena karakterizirala je njegova fizička i mišićna snaga. On mora moći nositi oklop, i rukovati teškim kopljima i mačevima. Zauzvrat, devijacije i zloporaba postrani, 197 |

vitez - čija jačina i snaga ruku ga je učinila gospodarom onih oko njega ispunjavao je naredbe Crkve. Bio je obavezan braniti slabe i potlačene, te regulirati javni život, koji se temeljio na radu seljaka i na obrtništvu. S intelektualne točke gledišta, tipični vitez kasnog Srednjeg vijeka nije blistao. Veliki lordovi vrlo često nisu znali čitati niti pisati. Njihova mentalna razina jedva je premašivala onu boksačkih prvaka naših dana. Turniri onog vremena, koji vrlo sliče modernim sportskim mečevima, bili su ispitivanje i test sposobnosti elite. Oni su se zapravo odvijali na sudovima kraljeva ispred očiju dama. Običan narod nije baš bio zainteresiran za to. S Renesansom, koja je sekularizirala umove, ideali srednjovjekovnih vitezova izblijedjeli su a onda postali i predmetom sprdnje od strane uzdižuće elite. Don Quixote -om, Miguel Cervanes dao je starim konceptima smrtonosni udarac. Rastuća intelektualna moć zauzela je mjesto fizičke snage, utemeljujući novu društvenu hijerarhiju. Siguran u sebe, i svoju superiornost u odnosu na prošli mentalni tip, čovjek nove epohe otvorio je nove sektore za ljudske aktivnosti: istraživanje Prirode; proračune svih vrsta; uvažavanje profita i dobiti prethodno prezrenih - i konačno nove pojmove o udobnosti i luksuzu koji nadilaze one Istoka. Sve ovo su postali čimbenici u novom kriteriju prema kojem je temeljio svoju skalu vrijednosti. Neprimjetno, novac, kojim je manipulacija bila zabranjena vitezu u ime religijskih načela, prema pravilima Sv.Tome Akvinskog, postao je glavni cilj aktivnosti elite. Novi čovjek počeo je stavljati vlastite interese ispred ciljeva zajednice, što je prethodno bilo sveta dužnost viteštva. Postojeći režim se urušio. Fizička snaga viteza, i prepoznati autoritet Crkve u tekućim pitanjima, zamijenjeni su intelektualnom moći. Rođen je racionalizam. Pošto je intelekt po prirodi agnostičan, Religija, koja je nekoć bila vrhovna moć, ustupila je mjesto Znanosti. Pobjeda znanosti nije bila nimalo laka. U takmičenju koje se odvijalo stoljećima, Religija je pokušavala braniti nadmoć svojih stavova. Jedina stvar, i to je bilo fatalno, bila je da je ona to činila koristeći neprihvatljivo zastarjela sredstva, drugim riječima, pribjegavanjem materijalnoj sili: ona je poduprla mač viteza - čija učinkovitost je pala zbog pojave vatrenog oružja - vatrom Inkvizicije. Radeći to, potkopala je sami temelj razloga svog postojanja. Ova unutrašnja kontradikcija izazvala je revolt razuma izražen Reformacijom. Racionalizam je prevladao na svim poljima. U novom društvu Voltaire, umjesto da bude spaljen, kao što je Giordano Bruno bio dva stoljeća prije (1600), je podignut do vrha počasti. Sveučilišta i Fakulteti stvoreni pod okriljem Crkve postali su utvrde sekularne znanosti i slobodne misli. Pobjeda intelektualizma nad drevnim silama osigurana je prije svega pomoću sposobnosti kalkuliranja i cijenjenja materijalnih vrijednosti od strane nove elite: pogled na svijet nove elite, napisan u Enciklopediji, fatalno je gurnuo koncepte novog svijeta prema Revoluciji: visoka buržoazija i intelektualci su

198 |

zauzeli mjesto plemstva. To je bilo posvećivanje dugog procesa oblikovanja nove elite. Došavši na vlast, istraživački i kalkulirajući čovjek tada je usmjerio suštinu aktivnosti Zapada prema industrijskoj Revoluciji, koja je još jednom pozivala na promjenu lica svijeta. Ali znanost koja je otad proizvela čuda u području sredstava, nikad nije opisala praktične procese koji bi omogućili kontrolu tih sredstava. Ona obećava besplatan luksuz, ali nije ni utemeljila niti ocrtala novo uređenje društva, gdje bi ljudi bili slobodni od ropstva stjecanja svog svagdašnjeg kruha u znoju svog čela. Intelektualac, čovjek znanosti, stvorio je stroj, ali danas je stroj sila kojoj on više nije gospodar. Jučerašnja vladajuća klasa biva nadvladana, i nesposobna preuzeti odgovornost moći u nadolazećem svijetu. Tako logika povijesti zahtijeva oblikovanje nove vladajuće elite. Još uvijek nam ostaje potreba da točno specificiramo suštinske karakteristike novog čovjeka, i da zamislimo odgovarajući redoslijed stvari u novom dobu, čiji je dolazak bio najavljen munjom, kao što je to bilo sa silaskom Zakona na Brdu Sinaj. Ovog puta je munja svjetskog rata, vatra i plamen Hirošime i Nagasakia, u rukama ljudi. Promislimo analogijom. Rekli smo da je transformacija vladajuće klase od kasnog Srednjeg vijeka do vremena Enciklopedije ovisila o pojavljivanju čovjeka novog tipa: intelektualca, čovjeka znanosti. Na isti način, tijekom Antike, Filozofija je napustila svoj predominantni položaj u korist Religije, a to je pak iščezlo i izblijedjelo nakon Srednjeg vijeka usponom Znanosti. Sveukupno postoji samo četiri načina percepcije i proučavanja čovjekovog vanjskog i unutrašnjeg svijeta: Filozofija, Religija, Znanost i Umjetnost. Možemo vidjeti da su civilizacije slijedile jedna drugu pomicanjem centra gravitacije aktivnosti elite s jednog polja na drugo. Tako se uspostavila periodičnost u povijesti civilizacija.

U. Z. Sl. 53

199 |

Možemo primijetiti u njihovom slijeđenju naizmjeničnu prevlast ljudi tipa 2 i 3. Zato doba Platona jasno nosi intelektualno obilježje, koje se može utvrditi u nekoliko djela kao Simpozij, gdje bi bilo očekivano naći obilježje emocije u njenom čistom stanju. Zatim dolazi doba gdje gori kršćanski sentiment, koji doseže svoje visine u Srednjem vijeku i suštinski se izražava čovjekom tipa 2; vitezom, lutajućim bardom, ili graditeljem katedrala. Ova emotivna intenzivnost bila je prilično očita od osnutka kršćanstva, a manifestira se u ličnosti Apostola. Tip 3 otkrivamo u Renesansi; ovo se širi u racionalizam i intelektualizam XIX. stoljeća, kojeg je Auguste Comte jedan od nesumnjivo najzapaženijih predstavnika. Na kraju približavanje Ciklusa Svetog Duha dovodi nas natrag čovjeku 2, drugim riječima emotivnoj prevlasti, ali ova tvrdnja je tek djelomično istinita: u stvarnosti novo doba ima karakter sinteze: ono nastoji otići izvan smjenjivanja prethodnih perioda i iznijeti ljude tipa 4, koji su utemeljili ravnotežu između svojih mehaničkih, emotivnih i intelektualnih sklonosti. Ovo daje jasan trag određenim aspektima Otkrivenja, posebno onim koji se odnose na period od tisuću godina bez rata, tijekom kojih će Sotona biti vezan. Također se mora promotriti da svaki od ovih perioda izražava dominantan trend, ne apsolutan. izvan svog laboratorija, znanstvenik može izražavati filozofske, umjetničke, ili čak religijske sklonosti. Teško je procijeniti točnu mjeru u kojoj se ove sklonosti odražavaju na njegov znanstveni rad, kakvu god želju za objektivnošću on donosi u taj rad. Ako pogledamo zbir znanstvenog rada u određenom periodu, skoro je nemoguće odlučiti koji je bio utjecaj prevladavajućih filozofskih koncepata na znanstvene teorije, ili koje su bile reakcije pojedinaca na takve koncepte. Isto rasuđivanje može se primijeniti na periode gdje je dominacija bila religijska ili filozofska, što pokazuje da se nijedan takav period ne može smatrati kao manifestacija ljudske sklonosti u njenom čistom stanju, nego da je svaki period miješao određene sklonosti u različitim omjerima, kao vjeran izraz karaktera našeg Kozmosa, Mixtus Orbis -a. U antičkom svijetu, pod općenitom klasifikacijom Filozofije, Religija i Znanost bile su tako reći 'filozofizirane', pošto je čovjek antike iznad svega imao kontemplativan duh. On nije mislio da je bio dužan štedjeti vrijeme i novac. Srednji vijek je grupirao Filozofiju i Znanost pod Religiju. Konačno, u modernom vremenu, bio je red na Filozofiji i Religiji da budu podređene Znanosti. Umjetnost može biti izdvojena od tri prethodne domene po tome što ona sadrži sve njih bez da ih izobličuje. Epoha umjetnosti je ta u kojoj će tri prethodne ljudske aktivnosti biti pozvane da razviju svoje prirodne oblike bez bilo kakvog stezanja ili hipertrofije, nadopunjujući jedna drugu u harmoničnom zbiru. Umjetnost, koja je trenutačno degenerirana i intelektualizirana, u budućnosti će igrati glavnu ulogu koju danas igra Znanost. Ona će prodrijeti u sve kategorije ljudske svijesti; Estetika će apsorbirati čak i Etiku. Tijekom konačnog dolaska novog doba, žena će igrati esencijalnu ulogu. Ali postizanje ovoga zahtijeva to da sutrašnja elita bude sastavljena od superljudi. Ne smijemo se uplašiti takve riječi. U očima 200 |

viteza iz vremena Pierra D'Amiensa, znanstvenici i tehničari današnjice, sa sredstvima gradnje i razaranja, transporta i prenošenja misli koje stvore i zapovjede bi se, nesumnjivo, činili kao superljudi. Oni su razvili nove sposobnosti, intelektualne sposobnosti koje su postojale u latentnom stadiju kod viteza. Na isti način, u vladajućim elementima naše epohe koji sačinjavaju više klase sad predodređene da nestanu, nove sposobnosti postoje u dubokom embrionskom stadiju. Puna ekspanzija ovih novih sposobnosti omogućit će da novi čovjek dođe na vidjelo. Udaljenost koja će razdvajati posljednjeg od tehnokrata, financijera, diplomata, generala, ili profesora našeg vremena, neće biti ništa manja nego ona koja razdvaja suvremenog intelektualca od viteza Srednjeg vijeka. Pored znatiželje, osnovna sposobnost čiji je razvoj stvorio intelektualca je mogućnost kalkuliranja i kombiniranja. U Ciklusu koji će doći, nova karakteristika elitnog čovjeka bit će njegova mogućnost da razlikuje, spontano, bez naloga ili podupirućeg dokaza, istinsko od lažnog. Takav čovjek bi također mogao biti obdaren darovima duha o kojima govori Sv. Pavao 181. Očigledno je da će oni koji dodaju sposobnosti ove prirode postojećoj kulturi automatski doseći vrh ljudskog društva. Njihov zapovjedni autoritet bit će prihvaćen, na isti način na koji je autoritet intelektualca bio prihvaćen kad se zamijenio za viteza, i iz istog razloga: očigledne superiornosti. (7) Napredak tehnike suočava svijet sa sve jasnijom alternativom. Ako se naglasi već sad nesigurna ravnoteža između divergentnih težnji prošlog stoljeća, sutrašnji život će ili biti stavljen u potpunosti pod dijabolični utjecaj, da bude uništen u kataklizmi koju je predvidio Apostol Sv. Petar 182, ili će onda biti posvećen tako da, u skladu s Apostolovim riječima, budu uspostavljeni 'nova nebesa i nova zemlja gdje istina prebiva 183.' Okolnosti koje će realizirati prvi dio ove alternative i odvući svijet prema općoj katastrofi su već dobro utemeljene. Daleko je od toga da je isti za dolazak posvećenja. Tako da se nova zemlja može utemeljiti, bjesni instinkti čovjeka moraju se nadvladati u vremenu kad mase, pošto se oslobode truda, imaju mnogo slobodnog vremena. Ove nove ekonomske okolnosti, kako je već predviđeno, moraju logično voditi razdoblju kaosa, kad će se moć novca i ona vladajuće klase srušiti. Stanje anarhije tada će biti uvod u katastrofu. Nova elita koja će biti pozvana da spriječi ovu smrtnu opasnost koja prijeti čovječanstvu neće se oblikovati osim putem svjesnih napora, koji su neophodni za stjecanje novih kvaliteta o kojima smo iznad govorili. Ovi napori 181

I Korinćanima 14: 1. II Petar 3: 13. 183 Ibid. 182

201 |

moraju biti dovoljni da zadovolje načelo Ravnoteže, u skladu s kojim se sve mora platiti prikladnom cijenom. Što se tiče običnog čovjeka novog doba, on će nastaviti živjeti izvan Istine, kao što čini danas, dok god može prikrivati svoje misli. Posljednje će međutim biti lako za pročitati od strane bilo koje osobe koja je postigla stupanj kulture koji se može usporediti, svim zadržanim proporcijama, s onima koji danas predaju na Sveučilištu. Ova nova kultura će se, zapravo, temeljiti na asimilaciji tisućljeća ljudskog iskustva, kao dodatku na metodični razvoj novih sposobnosti. Posljednje se, još nekultivirane, nisu manifestirale do sad osim na sporadičan i djelomičan način, tako da one još ne mogu naći svoju praktičnu primjenu u organizaciji ljudskog društva. Elita sutrašnjice bit će dvaput rođena, u skladu s poznatim riječima Isusa Nikodemu. 184 (8) Ezoterična Tradicija uči da je svaka civilizacija ništa drugo nego projekcija svijesti 'Ja' elitnog čovjeka u vanjski svijet. 'Ja' intelektualca se već razlikuje od onog vitezova. U nadolazećoj civilizaciji, karakteriziranoj Umjetnošću nadahnutom svetim, elitni čovjek će posjedovati 'Ja' svijest potpuno drugačiju od tri prošle epohe. Imat ćemo, kako je već rečeno, svijest istinskog 'Ja', trajnog i nepokolebljivog 'Ja', ne onog osobnog, nestabilnog i sastavljenog 'ja' kojeg naša vremena prihvaćaju i veličaju. Tako građevina buduće civilizacije neće biti sagrađena od strane elite na pijesku, nego na kamenu 185 svijesti istinskog 'Ja', božanske iskre. (9) Moramo uzeti u obzir prednost koju ima čovjek 2 u prijelaznom vremenu u kojem mi živimo. Ustroj i okolišni uvjeti koji, barem na Zapadu, naglašavaju intelektualni napor i sport, omogućit će mu da lakše uravnoteži svoj mentalni organizam. Zasigurno, u ovom prekomjerno intelektualiziranom svijetu, čovjek 2 je neprestano povrijeđen, i rijetko je jedan od onih koji dosežu vrh. Obrnuto, ako on zna kako oslabjeti učinke 'A' utjecaja na njega - koji su osobito moćni u sadašnjem vremenu - držeći se 'B' utjecaja sve više i više, njegova emotivna priroda će mu omogućiti da postigne ravnotežu između svojih nižih centara lakše i brže. Za čovjeka 3 u 'svijetu 3', ovo je mnogo teže. Zato što njegova mentalna konstitucija, ojačana obrazovanjem, obukom, i intelektualnim okruženjem, završava čineći od njega savršeno jednostrano biće. Ovo je temeljni razlog slabosti vladajuće klase, koja danas nije sposobna stabilizirati i uravnotežiti život 184 185

Ivan 3: 3. Matej 7: 24 - 29; Luka 6: 48. 202 |

ljudskog društva premda tehnički napredak nudi sva potrebna materijalna sredstva za dostizanje ovog cilja. Isto je i sa ženom koja je, u ovom modernom svijetu, obdarena s profinjenim emocijama, i nalazi se u uvjetima koji joj omogućuju da realizira brz napredak na ezoteričnom planu. U stvari težnja za razvojem intelektualnih kvaliteta u našoj civilizaciji ide u prilog uravnoteženju njenih centara, uz uvjet, međutim, da čak i ako je zaslijepljena znanošću ne izgubi svoju žensku emotivnost i ne počne previše kalkulirati. Za nju, ovo očuvanje njene ženstvenosti je prepreka, test konkurencije kojim se automatski napravi selekcija. Ona se mora čuvati od stjecanja muškog mentaliteta i identifikacije s tim. Muški um u ženskom tijelu isključuje mogućnost ezoteričnog razvoja. Ovaj tip žene je nažalost široko rasprostranjen u današnje vrijeme, kao što je i onaj feminiziranog muškarca, predstavljajući ono što Tradicija naziva neutralnim spolom. Zajednica između ovakvih ljudi koji su tako odstupili od normalnog predstavlja suprotan pol Androginu, vrhu obožanstvljene ljudske snage. Kraljevstvo Božje je za njih zatvoreno. 186 (10) Evolucija Tritokozmosa, to jest organskog života, u načelu je paralelna s onom Mikrokozmosa, onog zemaljskog čovjeka. Mogući stadiji evolucije čovjeka su već analizirani. Sad bi bilo prikladno ispitati način na koji čovječanstvo u svom zbiru evoluira, budući da ono čini bitan element organskog života, i sama sudbina planeta danas ovisi o stavu čovječanstva prilikom suočavanja s problemima koji nam se suprotstavljaju. Vidjeli smo da sudbina čovječanstva samog ovisi o formiranju nove elite, sposobne za rješavanje problema naše epohe. Na koji god da način predočimo stvari, uvijek nas se dovede u krajnjoj analizi tome da razmotrimo problem novog čovjeka. Vidjeli smo da ezoterična evolucija čovjeka počinje oblikovanjem magnetskog centra unutar njega; novog centra svjesnosti, nekad zvanog četvrtim centrom. Simbolična referenca na magnetizam dolazi iz činjenice da, kad postigne određeni stupanj razvoja, ovaj centar magnetizira 987 malih 'ja' koja su obično raspršena. Ona su tada dovedena da se vrte u njegovoj orbiti, i tako slijede orijentaciju koju on sam drži zbog svoje rezonancije s 'B' utjecajima. Magnetski centar se može razviti normalno: stadiji ovog razvoja su već opisani u Poglavlju VI. Ali on se također, u iznimnim slučajevima, može reapsorbirati; čak i u ovim slučajevima, on općenito teži tome da se rastavi, kao što ćemo ubrzo vidjeti. Reapsorpcija uvijek ima isti uzrok. Ona dolazi iz dualnosti težnji pojedinca u vrijeme konstituiranja ovog centra. Egoistični 'A' utjecaji su već došli zaprljati novorođeni magnetski centar. Ovo rezultira unutrašnjom borbom 186

I Korinćanima 6: 9. 203 |

za čovjeka, i patnjom koja se ne može smiriti osim putem reapsorpcije centra. Posljednji, kad se ponovo konstituira uzima u obzir iskustvo koje je stekao, ali u takvim slučajevima ponovnom rođenju centra prethodi novi moralni bankrot koji iskrsava iznova, i opet iznova ako je potrebno, dok 'B' utjecaji ne postanu jedino moguće utočište, i preuzmu na sebe samo očinstvo centra. Nakon što je bio na rubu takvog ponora, čovjek će piti samo na jednom izvoru spasenja. Ako osmotrimo zbir čovječanstva kao entitet, proces analogan oblikovanju magnetskog centra se upravo manifestira u čovječanstvu. Ovo oblikovanje popraćeno je borbama, patnjom, mukom i svim simptomima općeg bankrota. Ideja međunarodne organizacije koja bi vladala čovječanstvom u skladu s višim načelima nastala je davno. Prva konkretna proba u ovom smjeru bila je Sveta Alijansa, čije su težnje bile daleko od idealističnih tako da je brzo nestala. Gotovo stoljeće poslije, godine 1898., Rusija je pozvala velike sile da sudjeluju na konferenciji u Hagu, i iznijela je po prvi put na međunarodnoj razini problem ograničenja naoružanja: ova ideja se tad činila tako revolucionarnom da su je pozvane sile na kraju odbacile. Kao rezultat, prva konferencija u Hagu svedena je na konvenciju o radu žena. Nakon ovoga, odredili su datum druge konferencije, koja se dogodila 1908. bez primjetnog praktičnog rezultata. Planirana je treća konferencija, ali nije se dogodila zbog prvog svjetskog rata. Užasi tog rata utisnuli su u odgovorne ljude Države ideju da je potrebno postojanje trajnog međunarodnog organizma obdarenog određenim ovlastima. To je bila Liga naroda. Ovaj embrio međunarodnog magnetskog centra poslije je bio reapsorbiran od strane nekoliko kriza koje su narušile njegov autoritet, koji je bio slab od njegovog rođenja. Urušio se 1939. Nakon drugog svjetskog rata, koji je koštao čovječanstvo nekih 50 milijuna života, sazvana je nova konferencija u San Franciscu 1945., i prihvatila je Povelju Ujedinjenih naroda. Ujedinjeni narodi još uvijek ne čine pravu svjetsku organizaciju. Niti magnetski centar u čovjeku ne uzima odmah tri centra i njihove sektore pod svoju kontrolu. Svaki rast zahtijeva vrijeme. Ali ono što je sigurno je to da, unatoč gorkom kritiziranju kojeg je predmet Organizacija Ujedinjenih Naroda, nitko danas ne želi njenu likvidaciju. Nije da smo zadovoljni postignutim rezultatima, nije da vjerujemo - osim nekih entuzijasta - kako je za ovaj politički organ rezervirana svijetla budućnost, nego zbog toga što je cijeli svijet savršeno svjestan toga da ako bi Ujedinjeni Narodi nestali međunarodna situacija bi se dodatno pogoršala, i izgledi za treći svjetski rat bi se povećali. Novi svjetski rat vjerojatno bi zahvaćao cijeli svijet, zapaljen vatrom i plamenom atomskih eksplozija. Ujedinjeni Narodi zapravo predstavljaju centar analogan embrionskom magnetskom centru čovjeka koji traži ezoterični rad. Ovaj centar se ne može niti zanemariti niti likvidirati, osim ako su upravitelji jednog ili drugog tabora poludjeli. Normalno, internacionalna Organizacija mora izaći ojačana iz kriza i opasnosti koje mora pretrpjeti. Već unaprijed vidimo znakove koji čine da osjećamo kako ona, vremenom, može postati prava svjetska organizacija, 204 |

sposobna da bude kasnije transformirana u naddržavni autoritet, garantirajući pravdu i trajni red na ovoj planeti. Tada će ona koordinirati napore konstruktivne za cijelo čovječanstvo. Ovaj zadatak međunarodne Organizacije potpuno će se ostvariti tek sa sljedećim generacijama, kad novi čovjek preuzme uzde vlasti. Bilo bi beskorisno, u kontekstu našeg sadašnjeg proučavanja, voditi ovo istraživanje još dalje; za sad je dovoljno dovesti pažnju čitatelja do upečatljive analogije između formiranja magnetskog centra u čovjeku i - u obliku međunarodne organizacije - u tijelu čitavog čovječanstva. (11) Ova razmatranja pokazuju gdje se centar gravitacije ezoteričnog rada zapravo može smjestiti. On je u nakupini napora koji teže tome da oblikuju novi tip čovjeka. Ipak ovo oblikovanje je neodvojivo od rada na sebi: uvjetovano je njime, i počinje njime. Ovo je Arijadnina nit. Svjesni osobni napori, posebice napori između dva polarna bića, i udruženi napori ljudi koji su već napredovali u potrazi za Putom, označavaju stazu za one koji žele služiti, koji žele biti korisni zadatku iskupljenja koje ezoterični rad želi danas postići u cijelom svijetu.

205 |

POGLAVLJE XIX (1) Postoji suštinska razlika između ezoteričnog Znanja i čisto intelektualnog Znanja. Posljednje je neovisno od moralnih kvaliteta učenika ili znanstvenika. Bivanje zlim ili licemjernim ni najmanje ne sprečava bilo koga da dođe do znanstvenog otkrića. Zato se intelektualno Znanje ne izdiže iznad ravni informacija; niti to pokušava. Da bi se ono asimiliralo potrebni su samo intelektualni napori. Priroda ezoteričnog Znanja je drugačija. Da bi se ovakva teorija razumjela i ispravno asimilirala, ne traži se samo intelektualni napor, već je potrebno i sudjelovanje našeg bića. Ovo je istina posebice što se tiče prakse koja je suštinski dio ovog rada. Također ne smijemo zaboraviti da je tradicionalno Ezoterično Znanje - plod Otkrivenja - živa Riječ. Jednom kad se primi, ona djeluje unutar nas čak i kad ne mislimo o njoj, bilo da smo budni ili spavamo, te nas malo po malo prožima. Intelektualno Znanje je po svojoj prirodi objektivno, u smislu da ono ne ovisi o Ličnosti učenika ili znanstvenika: smješteno je izvan nje. Ezoterično Znanje je nužno subjektivno, budući da je objekt njegovog izučavanja sam učenik. Ono neće postati objektivno sve dok Ličnost učenika sama ne dosegne objektivnu razinu bića - kroz svoje sjedinjenje s istinskim 'Ja'. Tradicija zove ovu vrstu Znanja živom vodom 187, za razliku od znanja koje je čisto intelektualno; mrtva voda. U stvari, oba oblika Znanja su nužna u ezoteričnom radu. Štoviše, disciplinom mišljenja koju nameće, te metodama koje uči, akademska obuka uvelike pomaže ovom radu. Ovo je istina posebno kada ezoterično učenje koristi psihološku metodu, kao u sadašnjem radu. Ne smije se zaključiti, međutim, da čisto racionalno, teoretsko i prema tome intelektualno proučavanje ezoterične doktrine ikada može samo po sebi voditi prema putu evolucije. Ezoterična znanost ide izvan znanja i razumijevanja, ciljeva zajedničkih svim znanostima. S njenog gledišta postizanje ovih ciljeva ima vrijednost samo u mjeri u kojoj daje pristup vještini. Viđena s ove točke gledišta, ezoterična znanost ima prirodu sličnu onoj primijenjene znanosti. Velika razlika je uvijek u tome što se znanstvenik i općenito tehničar trudi da ovlada elementima vanjskog svijeta vanjskim sredstvima, dok unutarnji čovjek dolazi do analognih ili čak većih rezultata svojim naporom da ovlada elementima svojeg unutrašnjeg svijeta. U oba slučaja, primijenjen je isti princip: čista teorija mora voditi praksi, i u oba slučaja samo je rezultat ono što se broji.

187

Ivan 4: 10. 206 |

(2) Dok promatra sebe i druge sredstvima dostupnim njemu u stanju budne svijesti, vanjski čovjek često miješa pojmove biti i izgledati kao da jesi. Gledano kroz prizmu nedovoljno razvijenog i stoga nesavršenog organizma Ličnosti, Stvarno se čini relativnim. Raspoznavanje stvarnog od relativnog je posebno teško za čovjeka 1, 2 ili 3 koji, ne nalazeći kriterij po kojem bi činio takvu razliku, kaže: 'sve je relativno', navod koji po sebi ima jedino relativnu vrijednost. Da bismo mogli ići u duboko značenje razlike između pojmova biti i izgledati, moramo se vratiti na izvor, na samo porijeklo Kreacije. Kad se pojavljuje Manifestacija, u obliku stvorenog Svemira, relacija od Beskonačnosti do Nule otvara mjesto relaciji između beskonačno velike količine i infinitezimalne količine: s kvantitativne točke gledišta, ova aproksimacija predstavlja vrlo malu razliku, ali s kvalitativne točke gledišta ona je znatna. Kad su ove dvije relacije pomiješane umjesto da ih se jasno razlikuje, ova zbrka se prenosi iz koraka u korak, dostižući točku gdje više nije moguće razlikovati bivanje i izgledanje da jest, od kojih su oba daleki odrazi prve dvije formule. Relacije između susjednih kozmosa nisu one od nule do beskonačnosti, kao što se nekad kaže, nego od infinitezimala do beskonačno velikog. U ovim relacijama, infinitezimal nije zanemariva količina. Za Mikrokozmos koji je čovjek, sperma - koja je Mikromikrokozmos - nije nula. Sam čovjek dolazi iz nje. Na isti način, čovjeka se ne bi smatralo nulom u relaciji prema Tritokozmosu, koji je organski život na Zemlji. Čovjek ga ekstenzivno transformira, i čak teži da potpuno njime ovlada. Tri uzastopna kozmosa tvore zbir i, u određenim aspektima, zatvoreni krug. Tako galaksija, kao naš Mliječni Put, koja je Megalokozmos, tvori zatvoreni krug sa zbirom zvijezda, to jest tako reći, mnogim Deuterokozmosima od kojih je sačinjena, i planetarnim sustavom svake od njih, to jest, s njihovim Mezokozmosima. Da ovo predočimo drugačije, galaksija je jedan od organa Makrokozmosa, Velikog Svemira. Zakona koji upravljaju ovim sustavom tri uzastopna kozmosa sadržana u galaksiji - Megalokozmosu - je, kao što smo vidjeli (Poglavlje IX), dvostruko više nego zakona koji upravljaju relacijama između različitih galaksija u zbiru Aghiokozmosa, u zagrljaju Protokozmosa. Dok svakom galaksijom upravlja šest grupa zakona, višim kozmosom, Aghiokozmosom, upravljaju samo tri grupe zakona. Neki zakoni Prirode kojima su podređeni niži kozmosi nemaju učinak na više 188. Mora se primijetiti da se u unutrašnjosti grupa tri kozmosa, utjecaj jednog na drugi postiže samo na jednoj stepenici prema susjednom. Tako da Mikro-mikrokozmos nema nikakav utjecaj na Tritokozmos.

188

Ova činjenica može objasniti nedavnu teoriju prema kojoj Newtonov zakon nije univerzalan, nego je primjenjiv samo na ograničene sektore Svemira. 207 |

(3) U krajnjoj apstrakciji, relacija između Infinitezimala i Beskonačno Velikog, promatrana u dinamičkim uvjetima kao neprestani kružni pokret, temelj je sheme Stvaranja i čini njen razlog postojanja shvatljivim. Prvi uvjet Stvaranja je djelovanje principa Nesavršenosti 189, s principom Asimetrije koji proizlazi iz njega: oni su, za uzvrat, uvjet potreban za pojavu i trajanje Postojanja u Prostoru i Vremenu. Relacija između Beskonačnog i savršene Nule je formula za univerzalnu nepokrenutost, i izražava Apsolut u njegovom nemanifestiranom stanju:

(I) Značenje Stvaranja sastoji se u realizaciji, u odnosu na nulu, Jedinstva nalik na Beskonačnost. Prvi koncept Manifestacije je stoga izražen u sljedećoj jednadžbi, Jedinstvo se određuje kao:

(II) odakle, usporedbom (I) i (II) deduciramo:

(III) i još:

(IV) Ova serija četiri jednadžbe određuje, matematičkim jezikom: I - nemanifestirani Apsolut; II - ideja Stvaranja; III - formula pred - Stvaranja (dogmatskim terminima: rođeno ne kreirano Biće); 189

Usp. Poglavlje XIV. 208 |

IV - Stvaranje koje je ostvarilo postignuće. Drugim riječima, u ovom stadiju Svemir, koji je postignut, prešao je udaljenost koja ga razdvaja od Boga Stvoritelja. Ovo je značenje i cilj Manifestacije. Način Stvaranja je takav da početna Nula, koja je opća, dobrovoljno postaje nesavršena i dijeli se na beskonačan broj zasebnih nula. To je pad Duša. Ovaj pad nije bio jednoličan. Tradicija nam govori da se njegova dubina razlikovala za različite Duše. Ova činjenica uvjetuje beskonačnu raznolikost Svemira, određenu Sustavom Kozmosa. Možemo razumjeti da svatko od nas ima svoj izvor u jednom od diferencijala opće Nule koja je napravljena nesavršenom: ovaj diferencijal je naša Ličnost. Značenje i misija naših života je stvaranje diferencijala Jedinstva, počevši od ovog diferencijala Nule. Za zbir, četvrta jednadžba će prema tome poprimiti sljedeći oblik:

(V) ili, za svaki zaseban slučaj:

(VI) Primijetimo da je objašnjenje koje je upravo dano početna točka za proučavanje važne grane ezoterične znanosti, Doktrine Brojeva. (4) Ličnost prema tome nije ništa drugo nego diferencijal Nule, učinjene nesavršenom. Uslijed ove temeljne nesavršenosti, ona ima samo posuđeno postojanje. To je također razlog zašto izgledanje za nju ima vrijednost bića. Točka evolucije koju je sad cijeli Svemir dostigao - sa svim što sadržava, uključujući svakoga od nas - smještena je između trećeg i četvrtog stadija, između pred-Stvaranja i konačnog, postignutog Stvaranja. Jednadžba VI omogućuje nam da razumijemo stvaranje Individualnosti (d. alfa), preko ezoteričnog rada (beskonačnost) počevši od naše Ličnosti (d.0), da bismo sudjelovali u općoj evoluciji Svemira. Ovo stvaranje doprinosi, u stvari, umetanjem infinitezimala pripadajućih Istinskom (d. alfa), upotpunjenju formule Int (d.alfa, 0 beskonačnost) koja bi, na kraju, bila jednaka: 209 |

(VII) Ideje koje su upravo opisane otvorit će nam oči prema dubini i odvažnosti Kreacije. Možda sad radosno osjećamo neprocjenjivu vrijednost božanskog kredita koji nam je dodijeljen; ovo tijelo, kao spremište Ličnosti, omogućit će nam da postanemo istinsko Jedinstvo. Također nesumnjivo možemo doživjeti osjećaj straha kad se prisjetimo nemarnog načina na koji koristimo ovaj kredit. Dopuštamo da naši životi umaknu bez da razmislimo o pitanjima koja postavljaju, bez razmišljanja o terminu, kad ovaj kredit života dolazi na naplatu. Ako na trenutak zastanemo da bismo promislili o ovim idejama, na novi način ćemo razumjeti pravo značenje parabole o Talentima 190. Pokušajmo razumjeti, unutar okvira naše potrage za Putom, praktična sredstva koja nam mogu tako čudesno omogućiti da transformiramo lažno u istinsko. Ovo, kao što parabola kaže, praktičan je način osvajanja pet talenata za pet, ili barem dva za dva. (5) Biti znači biti u Sadašnjosti. Još ne možemo biti u Budućnosti, više nismo u Prošlosti, ali što je Sadašnjost? 'Ja' Ličnosti, pošto je samo kredit, je privremeno 'ja' koje čovjek koristi u odsutnosti svijesti istinskog 'Ja'. S ovim 'ja' Ličnosti, čovjek živi ili u Budućnosti ili u Prošlosti. Ličnost nema Sadašnjost, koja se njoj pojavljuje samo kao kratkotrajna linija razgraničenja. Kad je dostigne, Budućnost se misteriozno transformira u Prošlost. Iz ovog razloga postojanje Ličnosti se čini lažnim, nestvarnim. Ono što mi u svom sadašnjem jeziku zovemo Sadašnjošću zapravo je više ili manje nedavna Prošlost, koja sadržava naše pretpostavke o vrlo bliskoj Budućnosti. Stvarna Sadašnjost se za nas čini nepostojećom. Ova je koncepcija, međutim, pogrešna. U stvarnosti, slijed događaja u Vremenu, Povijest u svim njenim aspektima, je neprekidan slijed nezavisnih i samostalnih čestica stvarne Sadašnjosti. Drugim riječima, naše prikazivanje Sadašnjosti - kao zamišljene linije razgraničenja gdje se Budućnost transformira u Prošlost - je pogrešno. Naš klasični koncept Prošlosti i Budućnosti je također pogrešan. U stvari, sve što postoji, postoji u Vremenu. Da bi se potvrdilo njegovo postojanje, objekt, posjedujući tri dimenzije prostora i sačinjen od čvrste materije, još uvijek zahtijeva čimbenik vremena, četvrtu normalu. Ako mu ne dodijelimo trenutak vremena, on ne može postojati. Sadašnjost prema tome nužno ima produžetak. 190

Matej 25: 13 - 30. 210 |

Za vanjskog čovjeka, ovaj produžetak je vrlo kratak i povrh toga individualan. Ali ako smanjimo ovu malenu Sadašnjost do nule što mislimo da ona je, ona postaje čisto i jednostavno prestanak postojanja. Tako se smrt zapravo pojavljuje. Matematičkim terminima naše se postojanje, kao i ono cijeloga svijeta u kojem živimo, može izraziti sljedećom formulom:

s r

gdje 1 predstavlja život, gdje su r i s, rođenje i smrt, granice integrala, i gdje je dS diferencijal Sadašnjosti. Ova nam formula pomaže dokučiti to da je - kao i bilo koje drugo biće čovjek kakvim ga znamo samo serija uzastopnih dijelova integralnog bića čije se postojanje produžuje u Vremenu od trenutka rođenja do onog smrti. Kasnije ćemo vidjeti da čovjek ima još jedan način postojanja, postojanje u Vječnosti, s trećim načinom na razini počela, u srcu Apsoluta. Tradicija nas uči da će tamo - kad dođe obećano Ostvarenje - biti ispunjeno obećanje sveopćeg Uskrsnuća, i cijeli Svemir i sve i svatko tko ga naseljava, postići će cilj: proći izvan Nesavršenosti i Asimetrije u stanje Savršenstva. S točke gledišta koje nas zanima, ovo savršenstvo po sebi je postojanje u stvarnoj Sadašnjosti, koja za svaku Individualnost sadrži cijelu njezinu prošlost, i cijelu njezinu budućnost. Ostvarenje je kraj opće Evolucije, beskrajno sporog i dramatičnog slijeda rađanja, patnje i smrti kroz eone ljubavi i truda. Ovim zbirom evolucije upravlja zakon čije smo druge aspekte već proučili; Generalni Zakon. Ljubomorno na oprezu da bi zadržao svakoga na njegovom mjestu, vodi zbir Kreacije do vrha stadijima tako postavljenim da omogućavaju napredak unatoč razlikama u individualnom ritmu. Ezoterična evolucija slijedi drugi zakon i drugi put. On je, tako reći, okomit na prvi. On slijedi Zakon Izuzetka, koji unosi mogućnost brže individualne regeneracije. Ovo je strm i opasan put. Hrabrost je potrebna da bi se njime krenulo, a brzi rezultati se mogu postići samo pod cijenu velikih napora. Kao dodatak, privilegija pritiskanja Generalnog Zakona, slijeđenjem uskog puta 191 i profitiranjem od pomoći vodiča - bez kojega uspon ne bi bio moguć - dana je pod jednim izričitim uvjetom: da onaj čiji je individualni napor urodio plodom mora biti spreman da vrši rad ponovno iz početka kako bi pridonio općoj evoluciji. Ovo pravilo ima posljedicu koja djeluje da bi osigurala kontinuitet u ezoteričnom 191

Matej 7: 14. 211 |

radu uspostavljajući lanac: nitko ne može prijeći na sljedeći stupanj evolucije bez da je obučio nekog drugog i stavio ga na svoje mjesto. (6) Trajanje Sadašnjosti individualno je za živa bića. Za vanjskog čovjeka, ovo trajanje je reda jednog daha. U normalnom mirnom stanju, ono će biti otprilike tri sekunde. U psihologiji, pozitivna znanost empirijski dolazi do usporedivog zaključka uvodeći pojam mentalne Sadašnjosti. Ovim terminom razumijevamo period vremena koji se može zadržati u cijelosti jednom percepcijom uzastopnih podražaja; njeno prosječno trajanje je procijenjeno na otprilike pet do šest sekundi 192. Ezoterična znanost, koja se mnogo manje bavi učvršćenim karakterom osobe nego njenom sposobnošću da se razvije, kaže da se individualna Sadašnjost može produžiti ili smanjiti. Normalan dišni ritam vanjskog čovjeka u mirnom stanju, 3 do 4 sekunde, određuje maksimalno trajanje sadašnjosti za takvog čovjeka. Čim ispitanik osjeti emociju, ritam njegovog disanja će se ubrzati. Neočekivane novosti 'zaustave dah'; i disanje se može znatno ubrzati nakon fizičkog napora. U svim ovim slučajevima, Sadašnjost je podvrgnuta skraćivanju proporcionalnom ubrzanju ritma. Prije no što osoba može povratiti svoje uobičajeno stanje na mentalnoj i moralnoj ravni, ritmovi njegovog tijela, posebice dišni ritam, mora se vratiti u normalu. Suprotno tome, netko tko može - putem integracije svoje Sadašnjosti - održati svoje tjelesne ritmove u njihovom normalnom stanju čak i pod iznimnim uvjetima, zadržat će mirnu odvojenost koja će mu omogućiti da donese racionalne odluke. Uistinu, mjera u kojoj postoji ova vještina mjera je višeg bića. Postoji aforizam koji opisuje ovu situaciju na slikovit način: u bitci, onaj koji čuje udarce kopita svoga konja bit će pobjednik. Za nekoga tko se prepušta slijevanju; tko napušta sebe zbog okolnosti, Sadašnjost teži tome da nestane. Ako on poduzme odluke u takvom vremenu, vjerojatno je da će imati mnogo prilika kasnije za njima žali. Ako slijevanje, zajedno s ubrzanim radom jednog od nižih centara, ubrza disanje i uzrokuje suženje Sadašnjosti, svi oblici koncentracije, s druge strane, doprinose njenom povećanju. Što je dublja koncentracija, sporije je disanje. U stanju kontemplacije ono postaje neprimjetno. (7)

192

Vocabulaire de la Psychologie, objavljen u suradnji s Udruženjem znanstvenih radnika, Henryja Pierona, profesora na francuskom Koledžu, direktora Instituta za Psihologiju Sveučilišta u Parizu, Presses Universitaires de France, 1951, str. 222. 212 |

Doktrina Sadašnjosti olakšava nam razumijevanje pravog značenja slike čovjeka kao poprečni presjek sadašnjeg trenutka - kakvim on sebe vidi, i kakvim se čini onima poput njega. Iza svih ovih uzastopnih presjeka, od kojih svaki predstavlja jedan zaseban trenutak pošto svako disanje rasvjetljava diferencijal Sadašnjosti, možemo pronaći cijeli film. Između granica koje su ocrtane rođenjem i smrću, ovaj film predstavlja život svakoga od nas, sva bića koja smo sreli, te zbir materijalnih i moralnih okolnosti koje nas okružuju. Ovo je usporedivo s onim što se događa kad gledamo film u kaleidoskopu kroz njegov uski otvor. To daje iluziju kretanja u Vremenu. Širina otvora kroz koji se obavlja ovo promatranje analogna je diferencijalu Sadašnjosti. Primjer kaleidoskopa omogućuje nam da budemo precizniji u vezi s pojmom trajanja Sadašnjosti. U stvarnosti, za Sadašnjost nije poznato da traje, i u stvari ona nema trajanje. Ona ne traje; sve što traje produžuje se u Vremenu, te tako automatski postoji u domeni Budućnost - Prošlost. Izraz: 'trajanje Sadašnjosti' je dogovoren. On omogućuje lakši pristup za našu inteligenciju koja uzima Vrijeme kao apsolutnu kategoriju - pojmu Sadašnjosti, kategoriji koja je zapravo smještena izvan Vremena. Od sad na dalje, kad god koristimo dogovoreni termin 'trajanje Sadašnjosti', moramo paziti da ne izgubimo iz vida ovu činjenicu. Primjer kaleidoskopa, kao što smo govorili, omogućuje nam da damo istinsko značenje ovom dogovorenom izrazu. U stvari je ispravno mjeriti individualnu Sadašnjost pomoću jedinica vremena; ali kad to činimo ne mjerimo Sadašnjost samu, koja nema mjeru, već širinu otvora kroz koji promatramo film kaleidoskopa, film života. Evo još jedan primjer koji je izabran da nam pomogne da bolje razumijemo ovaj mehanizam koji upravlja nama. Zamislimo biće bez dimenzije, živu točku obdarenu inteligencijom prve dimenzije. Priznajmo da ovo biće živi na geometrijskoj liniji, recimo krivulji. Njemu, ovaj cijeli pojam prostora smanjen je na tri prikaza: ono što je ispred, ono što je iza, i ono što je ovdje. Kao dodatak, s obzirom da njegov um nema pojam o drugoj dimenziji, što je nužno da bi se vizualizirala krivulja, on misli da je krivulja na kojoj živi pravac. Ljudsko biće, trodimenzionalno u prostoru, je jednodimenzionalno u Vremenu. Ono živi na pravcu u Vremenu, i ne opaža ništa izvan te linije. Svi njegovi pojmovi o Vremenu su smanjeni, analogno s gornjim primjerom, na tri prikaza: ispred - Budućnost; iza njega - Prošlost; i posljednje ovdje - Sadašnjost, koju shvaća kao da je bez produljenja. Ali ako bi, putem posebnih vježbi, naša živa točka mogla steći osjećanje druge dimenzije, i ako ga se istrgne s geometrijske linije na kojoj živi, misleći da ništa više ne postoji - uvidio bi, u tom trenutku, jako iznenađen, da je za njega moguće ne samo da promatra točku ovdje, nego u isto vrijeme promatrati dva odsječka linije, jedan ispred, i drugi iza njega. 213 |

Prvi slučaj iza

ispred

ovdje Sl. 54

Drugi slučaj

iza

ovdje

nova točka gledišta

ispred

Sl. 55

Analogija s vanjskim čovjekom, koji živi na liniji Vremena, je završena. Sjetit ćemo se da je takva linija zakrivljena zbog Zakona broja Sedam. Jednodimenzionalan u Vremenu, ljudski um ne može vidjeti odstupanje ove linije u budućnosti. Budućnost je njemu predstavljena ne kao zakrivljen napredak, već kao pravac Vremena, tangenta sadašnjeg trenutka. Ovo je jedan od glavnih razloga zašto je čovjek u krivu s obzirom na svoje prognoze o budućnosti. Prolazeći kroz stadij čovjeka 4, i dostizanjem stadija čovjeka 5, netko tko napreduje prema Putu počinje zadobivati sposobnost da opaža drugu dimenziju Vremena. Kao i u primjeru gdje je točka izbačena iz linije, on simultano promatra sadašnji trenutak, Budućnost, i Prošlost. To znači da je naš koncept Budućnosti i Prošlosti relativni koncept, pripadan ograničenoj inteligenciji vanjskog čovjeka, kad u stvarnosti, objektivno, ništa ne postoji osim Sadašnjosti, filma koji - za bilo koji dani krug - sadrži svu Budućnost i svu Prošlost. Sad bolje možemo razumjeti ovu zagonetnu i gramatički apsurdnu frazu Isusa koja kaže: '…prije negoli Abraham posta, Ja jesam.' 193 Kad se ovo reklo, možemo bolje razumjeti da ezoterični rad na sebi ima kao suštinski cilj širenje individualnog otvora kako bi se otvorio direktno u Sadašnjost. Neprekinuti slijed dS -a dopušta čovjeku da živi na liniji Vremena. Ali otvor koji pripada vanjskom čovjeku nije dovoljan da bi on opažao Budućnost i

193

Ivan 8: 58. 214 |

Prošlost unutar iste širine Sadašnjosti, te da tako profitira od ovog trajnog postojanja. Da bi to dostigao, otvor se mora prikladno povećati. Percepcija koju ima 'Ja', unutar Sadašnjosti koja obuhvaća Budućnost i Prošlost, nije ništa drugo nego svijest istinskog 'Ja'. Sadašnjost shvaćena na ovaj način je Život; otvor širok tri sekunde je poznat kao uska vrata. 'Uđite na uska vrata', rekao je Isus:' jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze.' 194 Ovo je također i poznata ušica igle. 195 (8) Korisno je komentirati zadnji citiran tekst, dok ispitujemo činitelje koji pomažu ili ometaju pristup Putu. Ovo završava i objašnjava to što je rečeno gore. Razgovarajući s bogatim mladim čovjekom, Isus je uzviknuo: 'Djeco, kako je teško imućnicima u kraljevstvo Božje.' 196 Onda je dodao: 'Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.' 197 Pitanje je: tko je bogat čovjek? Bogataš, u ezoteričnom smislu, je netko tko pripisuje stvarnu vrijednost svojoj Ličnosti; tko polaže svoje povjerenje i nade u nju. Ovo je nezavisno o tome ima li on mnogo stvari ili ne posjeduje ništa. Da bi krenuo na Put, čovjek nužno mora proći kroz unutrašnji kolaps Ličnosti, koji zovemo moralnim bankrotom. Tada će znati uzaludnu iluziju ponosa, i istinsku vrijednost poniznosti. Bogataš ili prosjak, postat će siromašan duhom. Sad se lako može provući kroz ušicu igle , jer je rečeno: 'Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.' 198

194

Matej 7: 14. Marko 10: 25; Luka 18: 25. 196 Marko 10: 24 - 25; Luka 18: 24 - 25. 197 Matej 19: 23 - 24; Marko 10: 25; Luka 18: 25. 198 Matej 5: 3. 195

215 |

POGLAVLJE XX (1) Ovaj sustav ezoteričnih vježbi zamišljen je tako da ljudi koji su već stekli određenu zalihu teoretskog Znanja mogu početi praktični rad. On se temelji na Doktrini Sadašnjosti. Ove vježbe podijeljene su u tri grupe, u vezi sa strukturom Ličnosti. Te tri grupe vježbi imaju jedan zajednički cilj: stjecanje istinske Sadašnjosti. One su i fizičke i psihološke. Ako psihološke vježbe moraju biti plodonosne, neophodno je učiniti tijelo sposobnim da podržava traženi rad serijom fizičkih vježbi. Nemojmo zaboraviti da mi živimo u tijelu, i da je, prikladno uvježbano i disciplinirano, posljednje veličanstven instrument, kao i jedini koji nam je na raspolaganju za ostvarivanje namjerenog cilja. Također nemojmo zaboraviti da ezoterični rad zahtjeva znatne napore, koji uvelike nadilaze one koje obično činimo u životu. Da bismo održali ove napore, tijelo mora biti zdravo, jako i izvježbano. Tri grupe vježbi, koje se vježbaju tijekom cijelog Puta, imaju sljedeće ciljeve: - ovladavanje tijelom; - ovladavanje Ličnošću; - uspostavljanje veze s višim razinama svijesti. Možemo vidjeti da se ove vježbe tiču tri 'ja' čovjeka: vježbom temeljenom na strogoj disciplini 'ja' tijela i 'ja' Ličnosti, otvaramo sebi pristup svijesti istinskog 'Ja'. Ovo je teorija. Praksa je razrađena još od pamtivijeka: sastoji se od ljestvice od osam grupa vježbi. (2) Prva grupa se odnosi na vanjsku čistoću: tijelo se mora pažljivo prati svaki dan; s posebnom pažnjom u odnosu na čistoću pupka, stopala i genitalnih organa. Glava se mora redovito prati. Nosnice se moraju čistiti kako bi zrak slobodno prolazio. (3) Druga grupa cilja na unutrašnju čistoću: potpuno i redovito pražnjenje probavnog trakta mora se strogo promatrati. Konstipacija duboko truje organizam. Prekidajući u određenom trenutku rad probavnog sustava, koji normalno djeluje prema Zakonu broja Sedam, on ometa transmutaciju vodika i tako organizam lišava tog dijela sunčeve energije najdragocjenije za ezoterični rad. Zbog toga, čovjek gubi mogućnost da se uzdigne iznad nižih razina svijesti. 216 |

Ove dvije grupe vježbi imaju veliku važnost, iako je njihova vrijednost, tako reći, negativna. One same po sebi ne vode prema ezoteričnoj evoluciji, ali one su neophodan uvjet ove evolucije, i moraju se prema tome pažljivo obavljati. Održavanje unutrašnje čistoće je olakšano dnevnom fizičkom vježbom: hodanjem, gimnastikom, i prikladnim režimom prehrane. Iskustvo će nam omogućiti da u ovome otkrijemo pravu mjeru za nas. Ovdje također se moramo čuvati od neumjerenosti. Prava mjera će se prepoznati po senzaciji zadovoljstva koju nam daje. Aktivnost i režim koji slijedimo moraju biti zdravi, jaki i odgovarajući. Cilj je vratiti organizmu njegovu prirodnu ravnotežu, obično narušenu umjetnim uvjetima u kojima živimo i radimo. Održavanje naše težine unutar normalnih granica također svjedoči o pravom izboru našeg načina života. U monaškoj praksi, uvjeti uravnoteženog života su utvrđeni Pravilom utemeljenim stoljećima prije i prakticirani pod vodstvom Igumana (nadređenog). Za ezoterični rad koji se slijedi u sekularnom svijetu, ovi uvjeti se moraju proučiti i primijeniti od strane praktičara samog. (4) Treća grupa vježbi cilja na postizanje pravilnog položaja. Za prakticiranje psiholoških vježbi, tijelo se mora održavati u što je moguće boljem stanju ravnoteže, tako da bi se pažnja mogla potpuno koncentrirati na predmet vježbe. Za to, najbolji položaj, u Tradiciji zvan položajem Mudraca, mora se učiti i prakticirati da bi ga se moglo održavati u potpunoj nepomičnosti koliko dugo je potrebno. Vježba ga se sjedeći na tvrdoj stolici koja ne prelazi trideset centimetara uvis; prekriženih nogu, raširenih koljena, dlanova slobodno smještenih na koljena. Položaj ruku i dlanova može se mijenjati, u ovisnosti o predmetu vježbe. Suštinski uvjet je taj da se glava, vrat i stup kralježnice drže u ravnoj vertikalnoj liniji. Ramena se moraju držati unazad, i glava visoko. Dolikocefalične osobe moraju paziti da drže svoje tjeme vodoravno. Svi mišići moraju biti opušteni. Ovo se može postići tako da ih se prvo kontrahira grupu po grupu, te ih najednom otpuštajući. Struk mora biti izbočen, te ako smo slijedili upravo dane upute, leđa i glava će tad prirodno zauzeti pravilan položaj na ravnoj liniji. Savijanje leđa tijekom ovih vježbi mora se pod svaku cijenu izbjeći. Ako ovo postane navika, riskiramo oštećenje cerebro spinalnog sustava. Dodatno, moramo obratiti pažnju na to da kralježnica ne strši van. Na kraju, moramo paziti da su svi mišići ekstremiteta - dlanovi uključujući prste, i stopala uključujući prste na nogama - potpuno opušteni. Oči moraju ostati nepomične. Njihov položaj ovisi o svrsi dane vježbe, ali općenito moramo gledati ravno, tako da naše gledanje prati liniju paralelnu s tlom. Kako bismo bili sigurni da je tako, mjerimo udaljenost između očiju i poda u sjedećem položaju te onda fiksiramo ono što Tradicija zove suncem na zidu; 217 |

otprilike četiri do pet metara daleko i ispred nas. Ovo je crni mat krug promjera tri centimetra, nacrtan na bijeloj kartici. Ovladavanje očima se ne stječe trenutno. Obično je to zadnji organ za podvrgnuti disciplini. Zbog toga učenje položaja Mudraca počinje sa zatvorenim očima. Kasnije, kad ih otvorimo, toleriramo njihovo pokretanje pod uvjetom da vid ne izlazi van granica sunca. Konačno, postići ćemo nepokretnost vida. Ovo je osnovni opis položaja Mudraca. U praksi, pojavit će se nam se mnogo malih poteškoća. Ne smijemo se ni previše brinuti, niti biti obeshrabreni. Slijedeći gore dane upute, svatko od nas mora pronaći svoj vlastiti položaj ravnoteže. To, kao što smo rekli, ne dolazi odmah. Kad se, nakon ponavljanih probavanja, napokon pronađe pravilni položaj i može ga se lako ponovno zauzeti, to ćemo prepoznati sljedećim znakom: senzacijom opuštenosti i odmora koju čak ni samo spavanje ne daje. Vježbanje položaja Mudraca stvara nužan uvjet za uspjeh u vježbama koje vode ovladavanju fiziološkim procesima, i za discipliniranje mentalnog života. Zbog toga se moramo truditi pronaći ovaj položaj, te ga usavršiti s primjenjivanjem i marljivošću. Tradicija uči druge položaje i druge pokrete: različite vrste savijanja koljena, klečanja i 'stolpostoyanie'. Posljednje se sastoji od stajanja uspravno kao stup. Posebno se koristilo u primitivnoj crkvi Egipta. Za ovakvu vrstu prakse, koja ja zahtijevala znatno vladanje tijelom i živcima, čak veću nego što je posjedovao i pokazivao profesionalni mornar na visokim jarbolima plovećeg broda, oni su birali visoko uzdignute pozicije kao što su vrhovi stupova. Da bi se vježbala psihološka metoda, zvana Kraljevski Put 199 u Tradiciji, položaj Mudraca, pravilno održavan, neophodan je i dovoljan za gotovo sve zahtjeve obuke. Skoro sve psihološke vježbe, i velik dio fizičkih vježbi, može se raditi na temelju ovog položaja. (5) Treća grupa vježbi bavi se disanjem. Ako organizam smatramo mašinom, disanje predstavlja zamašnjak. Ono regulira pogon i održava ritam koji se temelji na radu srca. Disanje vrši neposredan utjecaj na metabolizam, doprinoseći stvaranju najfinijih energija organizma, onih neophodnih za uspostavljanje veze s višim centrima. Ovaj utjecaj se može znatno povećati putem kontrole disanja, posebno prakticiranjem ritmičnog disanja. Ova mogućnost nam je dana činjenicom da pokretanje prsnog koša koji održava disanje ima dvojnu živčanu 199

U Indijskoj verziji Tradicije ovo se zove Raja Yoga. Čitatelji koji se zanimaju za ovo upućuju se na Vivekanandine komentare Patanjalijevih Yoga Sutri. Ova referanca Autora na indijsku Doktrinu je namjerna, te je na drugom mjestu on rekao da se indijski termin Agni odnosi na Duh Sveti. 218 |

regulaciju: instinktivno -automatski sustav i voljni. Mogućnost prelaska s jednog na drugi osigurava most unutar našeg organizma između fizioloških i psiholoških funkcija. Ovaj most nije jedini, ali je jako važan. Međutim koliko god vježbe disanja otvaraju zavodljive perspektive ezoterične evolucije, one imaju ovaj rizik: loše izvođene, mogu voditi neželjenim ili čak opasnim posljedicama. Mogu izazvati plućni emfizem, na primjer, ili poremetiti rad srca. Prvo pravilo za kontrolu disanja je jednostavno. Ono uči da, kad se pluća napune, čovjek mora zadržati zrak. Ovu uputu nalazimo u tekstu Pravoslavne Tradicije koji nam dolazi iz davnina. Ipak, trajanje tijekom kojeg se ova obustava dišnog ritma treba održavati nije naznačena. Otad je razrađen cijeli niz varijacija u prakticiranju ovog pravila. Zbog opasnosti, ako se ovo primjenjuje bez razlučivanja, ne smijemo ga koristiti osim pod osobnom i neprekidnom kontrolom majstora. Od početka stoljeća, nalazimo mnoge knjige iz hinduističkih, budističkih ili drugih izvora koje se bave pitanjem kontrole i ritma disanja, često komentirane od strane zapadnjačkih autora. Bez da idemo u kritičku analizu sustava i usmjerenja danih u ovim knjigama, moramo inzistirati na opasnostima prakticiranja ovih vježbi disanja ako se oslanjamo samo na opise iz knjiga, bez pažljive prisutnosti kompetentnog vodiča. 200 U Pravoslavnoj monaškoj praksi, a posebno u ruskom ogranku Tradicije, liturgijski napjevi igraju važnu ulogu služeći kao vježbe disanja. U određenim manastirima, na primjer Petchera Lavra u Kijevu, ovi se napjevi izvode punim glasom. U isto vrijeme, kor se mora koncentrirati na temu pjesme. Ova mješovita vježba, fizička, mentalna i duhovna, koristi moćna sredstva i stvara iznimne rezultate. (6) Peta grupa vježbi za svoj predmet ima konstataciju. Vježbom konstatacije ulazimo potpuno u psihološko polje. Ovom vježbom, počinjemo se suočavati s problemom proučavanja sebe na praktičan način. Konstatirati znači prepoznati stanje stvari ili pojave, uspostaviti činjenicu bez primjenjivanja bilo kakve vrste osobne prosudbe. Čin konstatiranja prema tome podrazumijeva jednostavno viđenje činjenice te u isto vrijeme bivanje svjesnim sebe. Tako - i ovo je njeno ezoterično značenje - konstatacija zahtjeva udvostručavanje pažnje; prema objektu, i prema sebi samome. Ova vježba zahtjeva svu nepristranost za koju je čovjek

Mnogi autoriteti - uključujući P. D. Uspenskog - ističu opasnosti vježbi disanja bez nadgledanja. 200

219 |

sposoban. U suprotnom, ona degenerira u izvještavanje; jednostran čin koji, sa ezoterične točke gledišta, ne vodi ničemu. Konstatacija uključuje dvije grupe vježbi: - Konstataciju zvanu vanjskom, gdje promatramo jedan ili nekoliko vanjskih objekata, uključujući i nas; gdje gledamo sebe, tako reći, 'izvana'. - Konstataciju zvanu unutrašnjom, gdje promatramo jedno ili više svojstava, činjenica ili pojava našeg vlastitog unutrašnjeg svijeta. (7) Konstatacija uključuje svaki oblik novog stava koji se formira u čovjeku koji započinje ezoterični rad. To je trajna borba protiv sile mentalnog spavanja. Znamo da čovjek može gledati bez da vidi: ovo je karakteristika većine naših vizualnih utisaka. Možemo gledati i vidjeti, drugim riječima, možemo promatrati. Tu postoji napredak, s uvođenjem pažnje u igru; ali promatranje nije dovoljno da bi se dobili ezoterični rezultati, jer čak i kad smo pažljivi, objekt nas još uvijek može zavesti do točke da izgubimo našu svijest o sebi. Jedino kad promatramo, dok činimo svjestan napor usmjeren simultano prema vanjskom i prema unutrašnjem, dostižemo pravu konstataciju koja tada po sebi proizvodi ezoterični rezultat. Promatranje ovog općeg pravila udvostručenom pažnjom zahtijeva se kroz Put, cijelim putem do vrhunca ezoterične evolucije. To je tresvenie Tradicije, na koji smo već uputili. To je neprekidan napor da se bude budan, držeći na umu ideju o 'Ja', dok se nastavlja sa svojom vanjskom aktivnošću kao prije - ali bolje. Konstatacija za svoj temelj i početnu točku ima opću uputu koju je Isus naučio svoje učenike: 'Što vama kažem, svima kažem: Bdijte! 201 Ali već smo vidjeli da vanjski čovjek živi odsutan od sebe. On živi u snovima: snovima po noći, i sanjarenjima. Mi u životu spavamo, i spavamo duboko. Kako, u praksi, možemo izaći iz ove situacije? Teško je, i evo zašto. Uspavan čovjek zadržava osjećaj iskustva svog života u budnom stanju, s pamćenjem svog imena, tog simbola njegove Ličnosti. Kad se probudi, to će mu omogućiti da bez teškoće povrati svoju budnu svijest. Ali za prijelaz od ovog na višu razinu svijesti, na svijest istinskog 'Ja', ova dva čimbenika nedostaju: iskustvo tog života, i znanje njegovog imena na toj razini. Putem neprestanog rada, 'teško se probijajući', putem prakticiranja konstatacije - koja obuhvaća i podrazumijeva svjestan napor prisutnosti, do točke gdje ona postaje prava prisutnost u sebi - čovjek može doseći drugo Rođenje, rođenje Individualnosti, razumljenu kao neraskidiv spoj njegove razvijene i rođene Ličnosti s njegovim istinskim 'Ja'. U ovom trenutku on će dobiti svoje novo ime, i

201

Marko 13: 37. 220 |

postepeno će biti iniciran u to novo iskustvo, prije neslućeno, na koje se knjiga Otkrivenja odnosi: 'Pobjedniku… i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.' 202 (8) Vanjska konstatacija može biti pasivna. U tom slučaju se ona odnosi na objekte nama predstavljene na vanjskom filmu događaja, bez naše upotrebe bilo kakve selekcije među njima. Suprotno ona može biti aktivna, kad je usmjerena na određeni objekt. U ovom aktivnom obliku, kad se redovno prakticira, uvelike nam pomaže da saznamo kakve utiske stvaramo u drugima. Iako nije sama po sebi cilj, ova vježba je barem vrijedno sredstvo za odbacivanje velikog dijela lažnog predstavljanja sebe koje imamo. Ovaj tip konstatacije se može nazvati konstatacijom putem odbljeska, ili fotografiranjem sebe. Ova fotografiranja daju najbolje rezultate kad se rade na sastancima, dok razgovaramo. Iznenadan napor konstatacije tada omogućava svakom od nas da osjetimo sebe kakvima nas u tom trenutku vide oni oko nas. Album takvih slika nam omogućava da rekonstruiramo u oku našeg uma sliku koju predstavljamo drugima. Da bi se ova slika još bolje znala, jednostavna vježba s dva ogledala je također vrlo korisna. Znamo da je naša slika u ogledalu obrnuta: desno postaje lijevo, i obratno. Ako pogledamo sebe pomoću dva ogledala, naša slika se ispravlja. Ovo nam obično daje strani utisak. Nedostaci naših lica izgledaju naglašeni, zato što oko više ne može automatski ispraviti naše crte, kao što je činilo u slučaju obrnute slike. Vježba s dva ogledala nam također omogućava da se vidimo iz profila. Mi ne poznajemo uopće svoj profil. Ova nova viđenja sebe nam uvijek nešto donesu. Pravoslavna praksa poznaje još jedan oblik tresvenie -a, aktivnu vanjsku konstataciju, koju često koristi. Ona djeluje u molitvi Isusa, u ovom obliku: 'Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, smiluj se meni, grešniku.' Možemo prepoznati dvostruki cilj predstavljen pažnji u ovom stihu: traženje milosti, i svjesnost sebe kao grešnika. Dva elementa potrebna za konstataciju su ovdje udružena, ali samo pod uvjetom da se ova molitva ne radi mehanično, nego svjesnim naporom prisutnosti. Biskup Teofan u svojim komentarima kaže da snaga ove molitve ne prebiva u riječima. Riječi se mogu izmijeniti. Moć invokacije, on kaže, leži u konstatiranju našeg degeneriranog stanja pred Bogom u Njegovom stanju savršenosti. Dodajemo da ovaj istovremeni napor konstatacije stvara ono što zovemo razlikom potencijala. To će proizvesti tok

202

Otkrivenje 2: 17. 221 |

milosti. Molitva Isusa ponavlja se veliki broj puta, do deset ili čak dvadeset tisuća puta na dan, i od strane religijskih praktičara, i laika. 203 (9) Druga grupa konstatacija su unutrašnje konstatacije. Ovo je ogromno područje neophodnih vježbi koje će nas, s onima koje su već opisane, čvrsto utemeljiti na Stazi koja vodi do Prilaznog puta, i onda do Puta. U ovim unutrašnjim konstatacijama, nalazimo jednako razlikovanje između pasivnih i aktivnih vježbi kao i u slučaju vanjske konstatacije. Unutrašnja konstatacija se treba vježbati dnevno u svom pasivnom obliku, po mogućnosti ujutro, i istovremeno što je dalje moguće. Vježba se sastoji od sljedećeg: nakon što smo ostali u položaju Mudraca dovoljno vremena da osjetimo da su se mišići opustili i da je ritam tijela postao normalan i pravilan, moramo pasivno konstatirati sve što se otkriva ispred našeg mentalnog oka. Ova vježba zahtijeva trening. Moguće je da, na početku, nećemo vidjeti ništa, ili vrlo malo. Ustrajanjem, malo po malo otkrit ćemo cijeli svijet bogat životom i bojama. Kasnije, ovaj svijet će postati predmet rada čiji je cilj dovesti red u njega i, konačno, zagospodariti njime ili, ezoteričnim rječnikom, prevladati ga. Ali prije toga, moramo učiniti da on izađe iz okrilja budne svijesti. To se postiže mirnom i nepristranom pasivnom konstatacijom. Nepristranost se zahtijeva iznad svega, pošto je čovjek obično iznenađen kod otkrije određene emotivne i instinktivne pokrete unutar sebe, određene ideje koje će mu, tijekom normalnog stanja budnog spavanja, izgledati potpuni strano. Tražitelj će postepeno naučiti da istražuje svoj vlastiti moralni sadržaj. Konstatirat će da je uobičajeno samo mali dio ovog sadržaja vidljiv na sceni njegove budne svijesti, glavni dio se isključi negdje pod okriljem njegove duše. Sa zaprepaštenošću i nekad prestravljeno će u sebi otkriti koegzistenciju koja će mu izgledati nemoguća i apsurdna - pjesnik i cinik, junak i kukavica. Vidjet će da je on u suštini egoist, spreman da sebi opravdava, ako je potrebno i potpuno pogrešnim procesima racionalizacije, bilo koje stanje duše koje bi u drugima osudio kao prijezirno i zločinačko. Slična svojstva - a postoji ih velik broj, neka više mrska od drugih bačena su iza scene naše svjesnosti, ona se instinktivno skrivaju u 'krilima' iz dva razloga. S jedne strane - i ovo je opći slučaj - čovjek stvara sliku o sebi koja je daleko odmaknuta od stvarnosti, i tad će jednostavno i direktno isključiti sve što ne odgovara ovoj slici o sebi. Pa ipak ove odbačene karakteristike ostaju njegove. S druge strane, čovjek se boji toga što on stvarno je. Dokle god ostane unutar vanjskog života, on nema potrebu da započne introspekciju koja će ga dovesti da se suoči licem u lice sa svojim unutrašnjim životom. U rijetkim slučajevima gdje 203

Među Pravoslavnim monasima i broj ponavljanja i brzina ponavljanja jako varira od samostana do samostana. 222 |

ga slučajne okolnosti stave trenutno licem u lice sa samim sobom, on odvraća svoje unutrašnje oko, odmah se vraćajući na sliku koju je o sebi stvorio. Ovo prirodno ima svoje izvorište u sistematičnom laganju samom sebi, ali to uopće nije začuđujuće, s obzirom da je vanjski čovjek rođen u lažima, živi u lažima, i umire u lažima. Samo ezoterični rad je ono što ga može izvesti iz ove divljine, ove šume pune divljih zvijeri u kojoj živi. On će tada prestati biti vanjski čovjek. Ista vježba konstatacije donosi još jedan važan rezultat. To je prepoznavanje glavne osobine Ličnosti. Svaka Ličnost ima glavnu osobinu za svoju os 204, i sve njene kvalitete i mane gravitiraju oko toga. Nije neophodno da ova osobina bude upečatljiva; ona može biti beznačajna i čak smiješna. Značajno je to da je čovjeku najteže u sebi prepoznati glavnu osobinu. Ipak važno ju je prepoznati i prihvatiti. Mogli bismo reći, na slikovit način, da je dokučiti ovo kao držati kraj niti koji će nam omogućiti da razmotamo klupko. Putem prepoznavanja i proučavanja svoje glavne osobine će čovjek moći definirati i prepoznati svoj vlastiti tip, smjestiti se bez mogućnosti pogreške u centar gravitacije svoje Ličnosti, u jedan od osamnaest sektora njegovih nižih centara. Ovdje izlazimo izvan puke teorije da bismo započeli naš praktični rad, koji počinje kad prepoznamo i započnemo usklađivati funkcioniranje tri centra. Ovaj se zadatak proteže kroz cijelu dužinu onog što smo nazvali Prilaznim putom. Marljivo vježbanje konstatacije, posebno u njenom pasivnom obliku, kao što je upravo opisano, alat je za selekciju. Slabi će se odvratiti od nje, napuštajući potragu za Putom da bi potonuli dublje u Iluziju. Snažni su svjesni grozne stvarnosti koju njihov moralni sadržaj predstavlja, i oni razumiju - više ne filozofski, kao da se to odnosi na nekoga drugoga, nego nemirom duše - da je došao trenutak za pripremanje završnog računa i davanje pred Suca. Ovo zahtijeva hrabrost. Mnogo puta smo ukazali na to da se Put ne može doseći bez da tražitelj prihvati svoj moralni bankrot i prođe kroz to. Sad smo u boljem položaju da razumijemo razlog i značenje ove nužnosti. Od samog početka ezoteričnog rada, čovjek ima veliku korist od uspostavljanja završnog računa svog morala: bilo bi mu manje bolno da razotkriva postepeno ove elemente završnog računa nego da ih skupi sve odjednom. Koja se god metoda koristi, završni račun mora biti donesen, iskreno oblikovan, i položen. Jednom kad se dosegne razina čovjeka 4; kraj Prilaznog puta, i stigne se na Put, čovjek više ne može imati lažnu sliku o sebi. On mora postati nalik na dijete, lišen laži i iluzija o sebi, riješen svega što je umjetno a što su njegova usmjerenja, obrazovanje i iskustvo života pohranili u

204

Za svaku osobu, glavna osobina će odrediti tip i broj iluzija koje tvore izvor naših grešaka koncepcije te tako i naših grijeha. Pošto je svačija glavna osobina različita, ne može ih se opisati za svakoga, pa je vodstvo majstora potrebno da bi ih se otkrilo. 223 |

njega. To je značenje Isusovih riječi:' Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.' 205 Ova vježba unutrašnje konstatacije je alat koji omogućava hrabrome i ustrajnome tražitelju da postane dijete. Da bi stupio na Put Oslobođenja čvrstim korakom. U svojem aktivnom obliku, unutrašnja konstatacija izabire određeni objekt našeg unutrašnjeg života koji bi se trebao dovesti pred našu pažnju; njen tipični oblik je praksa preispitivanja savjesti. Cilj je isti kao i u aktivnoj vanjskoj konstataciji. Svaka od ovih vježbi može voditi koncentraciji. Njen objekt može biti unutrašnji ili vanjski, budući da je Kraljevstvo Božje također unutar i izvan nas u isto vrijeme. (Vidi Sl. 27) (10) Konstatacija može poprimiti različite oblike, prikladne odabranom objektu i stavu. Ali dvostruka pažnja je uvijek obavezna. Vježba prisutnosti je napor pažnje; kao što smo vidjeli, ona je osnovni element u ovome. Kad je se radi dnevno, u obliku pasivne konstatacije, ona vodi znanju o sebi. Ali zato što prisutnost mora koliko je više moguće postati trajna a ovu točku ističemo zbog njene važnosti - tražitelj mora vježbati dvostruku pažnju koliko god može tijekom svih svojih aktivnosti. Vremenom će primijetiti da ovaj napor sjećanja, prisutnosti, ne samo da ne ometa njegove aktivnosti, već suprotno uvelike pomaže u njihovom izvršavanju. Prisutnost, između ostalih, zauzima dva oblika koja se moraju posebno promatrati: oni su, prvo, ne-slijevanje, i drugo, ne-pridavanje značaja. Komentirali smo ova dva stava u nekoliko prilika. Ipak je, međutim, potrebno proučiti jedan poseban aspekt s većim razmatranjem. Unutrašnje nepridavanje značaja mora se kultivirati na takav način da postane potpuno. Ali ne smijemo to pomiješati s vanjskim ne -pridavanjem značaja. Obično, vanjski je čovjek, kad je u slivenom stanju, pun unutrašnjeg uvažavanja. S druge strane, nedostaje mu vanjsko uvažavanje. Na to se mora paziti. Vanjsko uvažavanje se mora povećati koliko je god moguće. Vanjski život karakterizira mehaničnost na mentalnom planu kao i na fizičkom. Znamo da ne smijemo dozvoliti da naš prst sklizne u kotač mašine koja radi: bio bi smrskan. Mogli bismo čak izgubiti život. Isto je na mentalnom planu: naša pažnja mora ostati oprezna. Pošto smo i sami mašine, moramo izbjeći sudaranje s mentalnim mehanizmima koji nas okružuju. U glavnim crtama, ovo je značenje i svrha vježbi konstatacije, i ciljevi koje nam omogućava da dostignemo. Sad možemo razumjeti zašto je se mora vršiti

205

Matej 18: 3. 224 |

cijelim Putem. Ona služi prvo kao sredstvo za dostizanje ovih ciljeva, a onda kao sredstvo kontroliranja rezultata stečenih u svakom stadiju. (11) Šesta grupa vježbi tiče se koncentracije, aktivne psihološke vježbe. Ovo se sastoji od uzdržavanja pažnje od svega što nije predmet moralne ili fizičke koncentracije. (12) Sedma grupa podrazumijeva kontemplaciju. To se postiže kad budemo sposobni držati našu koncentraciju na istom predmetu tijekom određenog vremenskog perioda. (13) Zadnja grupa cilja na ekstazu. Koncentracija praćena kontemplacijom vodi čovjeka prema ekstazi, koja je stanje svijesti. Dok god ovo stanje traje, čovjek se nalazi izvan pet čula. 206 (14) Zadnjim trima grupama vježbi, počevši od koncentracije, ne može se korisno pristupiti dok nisu zadobiveni opipljivi rezultati putem dugotrajnog prakticiranja konstatacije. Za sad, moramo na sebe primijeniti ono što nam je dostupno, i što je neophodno ako idemo prema dostizanju razine čovjeka 4. Tek tada će se, kao što smo pokušali prikazati, Put ezoterične evolucije otvoriti tražitelju. (15) Prisjetimo se sada nekih čimbenika koji će nam pomoći u proučavanju opće sheme Puta. Čovjek živi u svom fizičkom tijelu. U ovom tijelu je njegova Ličnost. To je suptilan organizam s privremenim 'ja'. Iza ovog organizma, viši organi svijesti istinskog 'Ja' i same Svijesti su (već) potpuno oblikovani. Moramo ovdje skrenuti pažnju na potrebu za preciznom terminologijom. Origen je (185. - 253.), u Počelima, upozorio učenike na namjernu nepreciznost izraza korištenih u određenim tekstovima: to je tako, rekao je, jer su Apostoli 206

Ivan 11: 33; 13: 21. 225 |

nekad govorili o tijelu a zapravo su mislili na dušu, i obrnuto. Ali, dodao bi, mudraci znaju kako napraviti razliku. Stvarna zabuna za vanjskog čovjeka dolazi iz nerazvijenog stanja njegove Ličnosti. Osim u rijetkim iznimkama, on ne zna za ništa unutar sebe osim Ličnosti. Ona se, putem svoje suprotnosti od tijela, predstavlja njemu kao njegova duša. Međutim, uslijed njenog neprijateljskog stava prema istinskom 'Ja', Ličnost je bliže vezana za tijelo nego za pravo 'Ja'. Ova duša - Ličnost je stoga prolazna. Ovo objašnjava očiglednu kontradiktornost u kojoj pridodajemo duši besmrtnost, a ipak govorimo kao da je u opasnosti od prolaznosti… i našoj obavezi da se pobrinemo za njen spas. U stvari, postoji samo jedan način spasenja za dušu - Ličnost: a to je njeno prisno spajanje - posredstvom viših centara svijesti - s pravom, vječnom i neprolaznom Dušom koja se manifestira u čovjeku pod određenim uvjetima. Putem ove fuzije duša - Ličnost, koja nema vlastito svjetlo, sjat će svjetlošću besmrtne Duše s kojom će, od sad nadalje, postati jedno. Snaga istinskog 'Ja' će tada učiniti besmrtnim 'ja' Ličnosti - koje je tako postalo identificirano s njim. To je značenje riječi Spasenje. To je također značenje Stvaranja, kao što je analizirano u prethodnom poglavlju. (16) Znamo da se spajanje Ličnosti s višim emotivnim centrom ne ostvaruje do drugog Rođenja; ono se ne događa osim nakon dugog rada na Ličnosti, s ciljem da je se dovede do savršenstva. Od ovog dolazi definicija Prilaznog puta: Prilazni put sastoji se od progresivnog stjecanja znanja i vještina koji omogućuju razvitak Ličnosti da bi ostvarila drugo Rođenje, svoje prisno ujedinjenje s istinskim 'Ja'. Individualnost rođena na ovaj način stupa na Put u punom smislu. Vidjet ćemo da gornja definicija pokriva samo jedan dio Puta - u širem značenju pojma - poznat kao Prilazni put. Ovaj dio je međutim za tražitelja najvažniji, jer borba protiv Smrti koju je započeo ovdje završava Pobjedom. Također možemo reći da se ova Pobjeda izražava apsorpcijom magnetskog centra od strane višeg emotivnog centra. To se događa kad magnetski centar apsorbira niži emotivni centar, nakon podešavanja i balansiranja tri niža centra Ličnosti. Nakon ove Pobjede, sljedeći dio Puta, Put pravilno govoreći, uključuje rad koji se mora izvršavati u potpuno drugačijim uvjetima, izvan bilo kakvog domašaja ili utjecaja Smrti, sa svim pojavama koje je prate.

(17) 226 |

Put u svom zbiru ima sedam odjeljaka između tri Praga. Prema Evanđelju, on vodi iz Smrti u Život. Put je zamišljen prema Zakonu broja Sedam, i ide od vanjskog života do trećeg Praga - granice evolucije zemaljskog čovjeka - u deset stadija. Čovjek prolazi kroz svaki od ovih stadija putem koncentriranog napora u kreativnom radu zamišljenom u skladu sa Zakonom broja Tri. Vrativši se na terminologiju primitivnog Kršćanstva, u ovih deset stadija možemo razlikovati tri stanja: - Katekumeni - oni koji su putem razlikovanja 'B' utjecaja već (staze) stvorili unutar sebe embrionski magnetski centar; - Vjernici - tražitelji koji, prešavši prvi Prag, napreduju prema (Prilazni putevi) drugom Rođenju; - Kršćani - oni koji, prešavši drugi Prag, napreduju prema trećem (Put) Pragu.

Slijediti Put znači staviti Ezotericizam u praksu. Prisjetimo čitatelja da se ovaj pojam odnosi 207 na katekumene, vjernike, i Kršćane - u značenju koji je Primitivna Crkva dala ovim riječima - koji slijede svoj individualnu evoluciju. Na sljedećem dijagramu razlikujemo nekoliko stepena predstavljenih trima koncentričnim krugovima, okruženih područjem koje simbolizira divljinu, tako reći, vanjski život. 208

207

Usp. Poglavlje VI i Sl. 18. Ne smijemo zamijeniti tako definirane zone s hijerarhijom u njedrima Crkve koja obuhvaća - ili bi trebala obuhvaćati - sedam razreda: 1) Apostoli 2) Proroci 3) Majstori Crkve (također zvani doktori Crkve) 4) Biskupi 5) Prezbiteri (svećenici) 6) Đakoni 7) Vjernici

208

227 |

Sl. 56

0 - eksterijer, divljina, područje vanjskog čovjeka; I - egzotericizam, područje katekumena; II - mezotericizam, područje vjernika; III - pravi ezotericizam, područje Kršćana, unutrašnji ljudi. Ovo zadnje područje je dalje podijeljeno na tri koncentrična kruga, svojstvena ljudima 5 odnosno 6, s čovjekom 7 u sredini. Tako je dijagram Puta po svojoj dužini kao što slijedi:

228 |

Sl. 57

Na ovom dijagramu Put je zamišljen u skladu s ljestvicom koja ide od DO do DO i tako oblikuje oktavu. Intervali između DO i SI, i između FA i MI, kao i onaj između DO i SI sljedeće oktave, tri su Praga. Prijeđimo sad na komentare o deset stadija ovog dijagrama. (18) Prvi stadij Prostor lijevo od prvog Praga predstavlja vanjski život, karakteriziran anarhijom triju centara Ličnosti. Točno i precizno razlikovanje između 'A' i 'B' utjecaja stvara embrio magnetskog centra. Pod utjecajem posljednjeg, tražitelj je privučen prema prvom Pragu. (19) Drugi stadij Kad dosegne ovu točku, čovjek je stupio na stazu. Nalazi se licem u lice sa Životom: njegovim vlastitim životom, uz njegove rješive i nerješive probleme. Ovo je njegov prvi ezoterični test. Ovaj se test sastoji od općeg preispitivanja vrijednosti. Postignuti rezultati ovise o objektivnosti i hrabrosti unesenoj u zadatak. Čovjek mora vršiti svjesni napor nad sobom da ne bi 'izbjegavao problem' ili lagao sebi tijekom ovog preispitivanja. Čovjek mora razmotriti i analizirati one oko njega, suočiti se s činjenicama i pripisati im njihov 229 |

unutrašnji značaj bez kompromisa ili žaljenja sebe ili drugih. Čovjek mora, prirodno, zadržati rezultate ove reevaluacije za sebe. Kad je ovo završeno, čovjek mora izvući određene zaključke. Da li on gubi zanimanje za vanjski život, koji se odvija isključivo pod utjecajem čimbenika utjecaja 'A', i u kojoj mjeri? Da li se centar gravitacije Ličnosti premješta prema magnetskom centru? Je li mu dan pravi naglasak? (Sl. 20) U ovom trenutku, mora se izabrati. Bilo bi bolje povući se prije prelaska prvog Praga nego, odsjekavši se od oblasti buržoazijske sreće, poslije željeti dobiti je natrag. Put je jednosmjerna ulica. Iza Praga postoji samo jedna opcija: ili napredovati na Putu ili pasti. Od sad nadalje, bilo kakvo vraćanje na prvobitno stanje bit će zabranjeno. Ako je magnetski centar čist i dovoljno čvrst, pojavljuje se čovjek 'C' utjecaja (Sl. 20.): prvi Prag će biti prijeđen pod njegovim usmjerenjem. (20) Treći stadij Prijeđenim prvim Pragom, karika u lancu ezoteričnog utjecaja bit će skovana. Postavši jednim od vjernika, katekumen je spašen u nadi 209. Ipak će ostati kakav je prije bio. Svi svjesni napori koje je činio omogućili su mu da prijeđe Prag. Ovo je ogroman korak naprijed. Ali iskrena želja za izlaženjem iz vanjskog života, koja je nadahnula prelazak, nije sama po sebi dovoljna da ga oslobodi od svih 'A' utjecaja. S druge strane Praga, mezoterični rad će se razotkriti ispred onoga tko je dosegao notu SI. On mora biti čvrsto utvrđen u ovom stanju, i licem naprijed, jer 'Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.' 210 Zadatak za notu SI, je za učenika da se pažljivo vrati kroz film svog života, da bi postigao dvostruki rezultat: - Da objektivno razlikuje, koliko god mu je moguće u ovoj fazi njegove evolucije, trajne, vječne elemente i one privremene, karmičke; - Da potiče unutar sebe, uz pomoć ove analize, jaku želju da prijeđe drugi Prag. Snaga ove želje, i čvrstoća njegove odluke, jedine su mjere uspjeha. Zbog toga bi učenik trebao pridodati osobitu važnost radu na noti Puta SI. To je štoviše tako jer je ova nota kratka. Ona je u stvari samo poluton. Prije prvog Praga, čovjek mora biti svjestan svojeg stava prema vanjskom životu općenito. Prijeđenim ovim pragom, mora uzeti za cilj ne ovaj vanjski život, sa svim njegovim iluzijama, nego umjesto toga, film svog vlastitog života.

209 210

Rimljanima 8: 24. Luka 9: 62. 230 |

(21) Četvrti, peti i šesti stadij Oni odgovaraju trima notama Puta, LA, SOL, i FA. Pravilno govoreći one, s notom SI, oblikuju Prilazni put do Puta. Ovaj stadij, uključujući notu SI, predstavlja se kao Stepenište kojim se čovjek treba popeti (usp. Poglavlje XV). Ovo ezoterično stepenište ima jedinstvenost koju moramo održavati na umu. Nije moguće za nas da stojimo na određenoj stepenici neodređeno. Nakon određenog zadržavanja, dovoljnog da bi ispunio zadatak koji od njega zahtijeva nota na snazi, stepenica će potonuti. Tijekom evolucije kroz note LA, SOL i FA, vjernik će, penjući se Stepeništem stepenicu po stepenicu, dobiti sljedeće zadatke: - nota LA - učiniti da Ličnost raste do svojeg najvećeg mogućeg raspona; - nota SOL - razviti je; - nota FA - uravnotežiti tri niža centra zamjenjujući mehaničke veze između njih sa svjesnim vezama iz svakog centra do magnetskog centra, kojem će tad niži centri biti podređeni. Penjući se Stepeništem na ovaj način, počevši od note SI i prelazeći note LA i SOL, vjernik će doseći notu FA. Putem izvršavanja zadatka koji je opisan za ovu notu, postat će čovjek 4. Odstranjen moral zamijenit će se unutar njega djelovanjem njegove savjesti, embrionskog ispoljenja svijesti istinskog 'Ja'. Zračenje posljednjeg doprijet će, malo po malo, kroz magnetski centar do cijele Ličnosti tražitelja. Treba se primijetiti da čovjek 4 ostaje na nekoliko načina vanjski čovjek; i on je još uvijek smrtan. Ali on je spreman da prijeđe drugi Prag, iza kojeg, sigurno sklonjen od 'A' utjecaja i Zakona Slučaja, Put počinje u svom pravom smislu. Jednom kad dostigne ovaj stupanj, učenik postaje čovjek 'C' utjecaja (Sl. 20). Nikad se ne smije izgubiti iz vida činjenica da sve što čovjek radi, radi nesavršeno. Teoretski, čovjek 4 bi, do trenutka kad nota FA potpuno odjekuje, već trebao biti apsolutan gospodar sebe. Rast i razvoj njegove Ličnosti trebali su biti gurnuti do krajnjih granica. Kad bi to stvarno bio slučaj, apsorpcija nižeg emotivnog centra od strane magnetskog centra dogodila bi se u dubokoj radosti. Ali ovo se događa samo rijetko. To je zato što čovjek, koji svugdje i uvijek kasni, ne uspijeva u potpunosti u izvršavanju svog zadatka na svakoj stepenici Stepeništa. Pošto je vrijeme dozvoljeno za njega da dovrši svoj rad na svakoj stepenici ograničeno, on je primoran, iz straha od pada, da prelazi na sljedeću stepenicu dok još uvijek vuče za sobom dio, ponekad veliki dio, svog karmičkog duga. Ovo je dozvoljeno, ali samo pod uvjetom da je njegovo pročišćenje dovršeno na noti FA. 231 |

(22) Sedmi stadij Dosegnuvši prvi Prag, katekumen se okrenuo licem prema 'životu'. Dosegnuvši drugi Prag, okrenuo se licem u lice prema sebi. Drugim riječima, vidjet će svoju Ličnost u njenom zbiru i u svaki detalj. Na isti način, sagledat će sve rezultate svoje Karme, kao i sva izvrtanja koja su oni izazvali u njegovom biću, posebice, iskrivljenja koja dolaze iz licemjerja prema sebi, i iz laži koje sebi govorimo. Ovo su najteži elementi za konstatiranje. Posljedično najteži su za neutraliziranje. Ovo je drugi veliki test. Po prvi put u svom životu, on će vidjeti sebe objektivno, kakav je, bez šminke, bez najmanjeg pravdanja ili kompromisa, i bez mogućnosti izbjegavanja. Za pravednika, ovo teško iskušenje je puno neopisive radosti. Njemu će to biti kao svjetlo zore. Za nepravednog - a ovo je opći slučaj - ovo viđenje sebe izgleda zastrašujuće. Savršena ravnoteža Ličnosti se ne može postići osim potpunom neutralizacijom svih karmičkih posljedica. Netko tko teži oslobođenju, premda dobre vjere, ne može cijeniti prirodu i važnost ovoga. Rođen u grijehu, on može i u praksi to i čini - smatrati određene aspekte te Karme ljudskim i prema tome normalnim. Suočenjem s drugim Pragom, sve što je bilo naučeno mehanički gubi svoju snagu; svi odbojnici, svi samo - smirivatelji, moraju pući i odbaciti se. Svi dugovi se moraju platiti prikladnim kovanicama. U isto vrijeme, vjernik se mora riješiti onih iluzornih i izmišljenih dužnosti koje nekad zahtijevaju hipnotičku silu, i kojima ljudsko biće pridodaje stvarnu vrijednost. Ovo suočavanje sa sobom obično ima dramatičan tijek zbog karmičkog duga koji svatko od nas nosi. Ali to je neizbježno. Čovjek sad mora popisati sve što ima u svom mentalnom posjedu, jer do ovog trenutka najveći dio ovog posjeda bilo je izvan njegovog vidnog polja, negdje u arhivu njegove podsvijesti. Bit će začuđen, kad konstatira sadržaje te podsvijesti, jer što tamo može pronaći; tragove junačkih djela, a možda također i najneplemenitije zločine. Ako on pobjegne od ovog čudovišta - u kojem mora prepoznati sebe ovo će biti pad, pun najgorih opasnosti. Njegov stav mora biti onaj napada. Tada će, Ličnost - čudovište odstupiti. U tom trenutku, čovjek će postati gospodar sebe. To će biti posvećenje položaja predstavljenog slikom 56.

232 |

Ovaj trenutak je odlučujući. Od sad na dalje, ojačan odnesenom Pobjedom, čovjekov zadatak će biti da preobrazi svoju Ličnost. On bi na nju trebao prenijeti sliku zračeće Ljepote. Jezikom Tradicije, možemo reći da je u ovom trenutku Nevjesta ukrašena svojom vjenčanicom. Kad je ovo učinjeno, Kristova Nevjesta bit će spremna da upozna Mladoženju. (23) Prelaskom drugog Praga, razvijena i uravnotežena Ličnost će se roditi. Ovo je drugo Rođenje, analogno fizičkom rođenju iz svake točke gledišta. Ono prolazi kroz iste faze. Doktrina opisuje detaljne paralele između njih, što pomaže učeniku i njegovom majstoru da kontrolira redoslijed ove evolucije. Knjiga Nikodema Hagiorita nazvana Neviđeno Ratovanje sadrži jedan od najboljih opisa ovoga. Prelaskom drugog Praga, Ličnost se ujedinjuje s istinskim 'Ja'. Njeno privremeno 'ja', koje nije uništeno nego je razvijeno do svoje granice će biti zauvijek jedno s istinskim 'Ja'. Čovjek 4 tada postaje čovjek 5. Ovo neraskidivo jedinstvo sačinjava Individualnost. Od ovog trenutka čovjek stvarno postoji. On jest, i samo u ovom trenutku će moći reći sa sigurnošću da je sretan što je rođen. Pokus koji je tako često ponavljan uspješno je završio. (24) Ljudska Ličnost može imati tri različita stanja, analogna trima stanjima materije. Prije prvog Praga, 'Ja' Ličnosti je u krutom stanju. To jest 'molekularne' sile privlačenja u njoj nadvladavaju centrifugalne sile. Psihološki, ovo stanje karakterizira egotizam: sve za mene. U ovom krutom stanju, čovjek nikoga ne može razumjeti. U određenim slučajevima, kad je tvrd kao čelik - slučajevima koji su, istina je, relativno rijetki - on misli da je uvijek u pravu i svoje neuspjehe pripisuje drugima ili 'nesreći'. On je siguran u sebe. Zatim, nakon dostizanja prvog Praga, tražitelj se više ne nalazi u krutom stanju, jer više ne vjeruje u apsolutnu vrijednost 'A' utjecaja. Već je imao neke sumnje kad je opazio 'B' utjecaje i počeo razlikovati njih od drugih. Dosegavši prvi Prag, on više nije tvrd, on je već savitljiv. Putem rada između dva Praga, mentalno 'ja' postaje sve više mekano, postajući tekuće na noti FA. Na isti način, kao što fizičku tekućinu karakterizira sposobnost da poprima oblik posude, tako je i tekući mentalitet sposoban razumjeti druge kao sebe, poprimajući njihov oblik. U sadašnjem jeziku, opisujemo stanje takvog čovjeka izrazom 'otvorena uma'. 233 |

Nakon prelaska drugog Praga, čovjek 4, koji je sad postao čovjek 5, zadobiva plinovito mentalno stanje - prodirući u sve i omogućujući mu da razumije sva bića i sve stvari. (25) Osmi, deveti i deseti stadij. Nakon drugog Praga, pravi Put počinje. To se sastoji od tri sekcije, koje vidimo kao note MI, RE i DO. Pod okriljem note MI, unutrašnji čovjek ulazi na višu razinu ezoteričnog učenja u osmom stadiju. Sad je on obavezan da počne učiti druge. Dok uči on zadobiva nove sposobnosti odgovarajuće specifičnim elementima njegove Individualnosti. U terminologiji Sv. Pavla, to su darovi Duha Svetoga. 211 U ovom stadiju čovjek postaje majstor, gledano odozdola, ali gledano odozgora on ima titulu asistenta. Prva nova temeljna sposobnost - zajednička svim Individualnostima, i razvijena cijelim putem u stadijima MI i RE - je sposobnost spontanog razlikovanja istinskog od lažnog. Ova sposobnost bit će znak raspoznavanja novog čovjeka u Ciklusu Svetog Duha. Na sljedećem stadiju, devetom, smještenom pod okrilje note RE, čovjek 5, nakon što je stekao nove sposobnosti koje odgovaraju njegovoj Individualnosti, razvija ih dok im ne da njihovo cjelovito izražavanje. On tako stječe Svijest, koja se manifestira u njemu posredstvom višeg intelektualnog centra, djelujući kroz viši emotivni centar. Kad je to završeno, on će postati čovjek 6. Deseti stadij, zadnja stepenica Puta, je gdje čovjek 6 postaje čovjek 7. Ovo karakterizira posvećenje postignutih rezultata. To je krštenje Vatrom i Duhom. 212 Isus je rekao: 'Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!' 213 Ovo posvećenje se stvara sublimacijom seksa. Tako se krug zatvara. Svaka manifestacija života počinje seksualnim činom; na kraju kruga, aktivnost seksualnog centra se manifestira ponovno, ali na višem nivou, onom viših centara, nivou kojem - po svojoj prirodi - ovaj centar pripada. (26)

211

I Korinćanima 14: 1. Matej 3: 11; Marko 1: 8; Luka 3: 16; Djela Apostolska 1:5; 2: 2-4. 213 Luka 12: 49. U Hinduističkoj Tradiciji, ista pojava je opisana kao silazak na Yogija, nakon što dostigne željeni stupanj perfekcije, dharma meghe ili oblaka vrline. 212

234 |

Ezoterični rad ima pretežno negativan aspekt tijekom ranih stadija, u smislu da se čovjek trudi poništiti sve što sprečava njegovu evoluciju. Počevši od drugog Praga, naprotiv, prema osmom i devetom stadiju, evolucija na Putu donosi samo obogaćenje, sa stjecanjem novih kvaliteta radom paralelnom stvarnom ezoteričnom radu. Ovi stadiji su izvan dohvata Zakona Slučaja, ali pad još ostaje moguć. Tek na desetom stadiju, slijedeći posvećenje Vatrom i Duhom, čovjek 7, ostvaren ili savršen čovjek prema terminologiji Sv. Pavla, bit će siguran od svake mogućnosti greške i prema tome od pada. Od sad na dalje, on u sebi posjeduje 'Ja', Svijest, i Volju. U tom trenutku, dostigao je treći Prag. To je granica moguće evolucije za zemaljskog čovjeka Tritokozmosa. Daljnja evolucija je zasigurno moguća za njega. On može postati čovjek 8 i 9. Ali iza trećeg Praga počinje oblast Deuterokozmosa. Zbog sporosti ljudske moralne evolucije, ljudi 5, 6 i 7 su obično zadržani da rade unutar ljudskog društva. (27) Slab i sažaljiv, a opet zahtjevan i okrutan, vanjski čovjek uvijek krivi druge ljude ili okolnosti za svoj neuspjeh. Svi i sve je u krivu osim njega samog. U takvom bjesnilu predbacivanja, može ići čak toliko daleko da krivimo Isusa Nazarećanina što nije zapravo spasio čovječanstvo… Mi možemo kupiti hranu za druge; možemo skuhati jelo s ovom hranom; možemo je poslužiti kad je skuhamo; možemo je narezati; možemo čak i staviti hranu u usta, kao što to činimo za djecu ili bolesnike. Ali u ovom trenutku, svatko od nas mora učiniti neophodan napor da proguta hranu za sebe; ovo ne može učiniti nitko drugi. Istina je da Generalni Zakon drži čovjeka na njegovom mjestu, i ako se pomakne, on će mu spriječiti napredovanje ili rast. Generalni Zakon je također ono što čini da on umre. Ali on ne smije zaboraviti da taj isti zakon omogućuje da se on rodi i da živi. On mu daje barem tri puta onoliko vremena koliko mu je potrebno za potpun razvoj njegove Ličnosti i pronalaženje njegovog istinskog 'Ja', sa drugim Rođenjem, i onda, nakon što je prešao drugi Prag, za dolazak na više odjeljenje Puta. Apostol Pavao kaže: 'Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.' 214 Vanjski čovjek je, s ezoteričnog gledišta, samo dijete; u većini slučajeva, zločesto dijete. On neće postati odrastao dok se ne popne uza Stepenište i ne prijeđe drugi Prag. U tom trenutku će on napustiti sve što je bilo djetinjasto. 214

I Korinćanima 13: 11. 235 |

Dok se to ne dogodi, odgovor Proročice Sokratu: 'Spoznaj sebe' ostaje primarno pravilo za onoga tko je, prešavši prvi Prag, došao na Prilazni put. On ne bi smio zaboraviti, dok se priprema da na njega zakorači, kako ovaj put ide samo u jednom smjeru; da se jednom kad je na njemu suočava s alternativama sjajnog uspjeha ili užasnog pada.

236 |

237 |

POGLAVLJE XXI (1) Rekli smo u uvodu da ezoterična učenja pomažu u otkrivanju značenja prave evolucije čovjeka i ljudskog društva. To objašnjava rastući interes koji su ova učenja pobudila u kultiviranim krugovima, posebice među onima koji traže objašnjenje i lijek za kontradikcije života, čije se povećane manifestacije i učinci oslanjaju sve više i više na čovjekovu sudbinu. Ovakvi problemi i nesigurnosti normalni su tijekom razdoblja tranzicije. Izlasku sunca uvijek prethodi porast noćne hladnoće. Dolazak Krista popratilo je stoljeće građanskih ratova, koji su razorili drevni svijet. Danas čovjek akutno osjeća suprotnost između ogromnog tehničkog napretka i očiglednog manjka morala kod čovječanstva. U stvari, dok se život na materijalnom planu kreće ubrzanim ritmom zahvaljujući političkoj, socijalnoj i industrijskoj Revoluciji koja se pojavila od 1789., čovjek nije učinio zabilježen napredak na moralnom planu. Zbog ovoga, našao se licem u lice s preplavljujućom potrebom da započne unutrašnju Revoluciju što prije moguće; transformaciju svog bića koja će mu omogućiti da vrati ravnotežu između tehničkih i moralnih razina, koja je sada tako opasno ugrožena. Danas, svako biće koje razmišlja osjećat će se nesretno; ako je njegova sposobnost da čini manjkava, njegova prerazvijena senzibilnost čini njegovu aktivnu volju sve preciznijom i profinjenijom. To je toliko, da on vidi svoje dobre namjere kako venu prije nego što su imale snage da procvatu. Nema razloga nadati se da će se sadašnja situacija sama automatski popraviti. Naprotiv, što se tehnički napredak više ubrzava, to se više proširuje jaz u modernom čovjeku između htjenja i sposobnosti da čini. Ova se kontradiktornost može vidjeti na svakom planu. Na primjer, petnaest godina nakon kraja drugog svjetskog rata, svijet je zarobljen u situaciji koja nije ni rat ni mir. Ovo je elokventna demonstracija nemoći onih na vlasti. To je istina za svako područje. Da bi popravio situaciju, i riješio probleme koji su se razvili tijekom vremena, čovjek sad mora otkriti nove izvore moralne energije na isti način kao što je - zahvaljujući industrijskoj revoluciji, s parom, strujom i atomom pronašao nove izvore fizičke energije. Rješenje problema leži, kao što smo već nagovijestili, u oblikovanju nove vladajuće elite čije su latente moralne sposobnosti razvijene i kultivirane. Ove razvijene sposobnosti, koje će karakterizirati novog čovjeka, omogućit će mu da nadiđe intelektualca i tehnokrata kao što je posljednji nadišao crkvenjake i vitezove Srednjeg vijeka.

238 |

(2) Dali smo opću ideju mentalne strukture vanjskog čovjeka, njegovog položaja u Svemiru i u odnosu na organski život na Zemlji. Zatim smo proučavali mogućnosti postupnog psihološkog razvoja koji mu se otvara pod određenim uvjetima, da bi mu dala pristup višim razinama Svijesti. Znanje, razumijevanje i vještina potrebni da bi se postigao ovaj cilj čuvani su stoljećima, osobito u istočnom Pravoslavlju. U svom zbiru oni tvore Put, čije smo sastavnice analizirali u svim njihovim dijelovima. Što se tiče potrebnih vježbi, informacija je dana tako da će oni koji žele obogatiti svoje teoretsko znanje i oživjeti ga moći započeti praktični rad. Stoljeće za stoljećem, dok je plamen primitivnog Kršćanstva slabo tinjao, ezoterični je rad - nastranu s rijetkim izuzecima - ostao budan. To jest da je na individualnom planu, u svijetu, ili u manastirima gdje je nekoliko monaha radilo pod zapovjedništvom majstora Igumana, svaki od njih odredio svoj vlastiti cilj, i slijedio ga sam. Međutim, ezoterično značenje rada koji rade monasi ili pustinjaci bio je pripravni napor: njegov cilj je bio akumulirati neophodne energije na astralnoj ravni, i tako olakšati čovječanstvu prolazak kroz velike Povijesne prekretnice. (3) Izvanredno je to da su ove promjene smjera, i dolazak nove ere koju naznačuju, konstantno bile obilježene raznim aktivnim i eminentnim ulogama koje su igrale žene. Evanđelje svjedoči ovoj prisutnosti. Isus je Samarijanki u blizini Jakovljevog zdenca objavio po prvi puta da je On Mesija: 'Ja sam, ja koji s tobom govorim.' 215 Ženi, Mariji Magdaleni, se Isus ukazao na Uskrsnuću, kad ju je zazvao, i ona Ga je prepoznala 216. Načelo ženskog posredovanja nalazimo u svim ključnim periodima povijesti. Općenito smiještamo početak Srednjeg vijeka u vladavinu Justinijana Velikog. Na njegov rad je snažno utjecala moćna ličnost njegove žene, Carice Teodore. Ona je igrala ulogu koja je usporediva s onom Aspazije pored Perikla. Podupirući ga u onim vremenima slabosti koje ne izbjegnu ni najčvršći karakteri, omogućila je Justinijanu da da kršćanskom svijetu izvanredan poticaj, koji je procvao tijekom sljedećih nekoliko stoljeća. Ne zaboravimo, također, plodonosnu ulogu koju su igrale Dame na srednjevjekovnim dvorovima, ili inspiraciju koju su 'Dame Misli' davale Vitezovima. Periodi gdje je oplemenjujuća uloga žene u životu ljudskog društva izblijedjela obilježeni su trivijalnošću morala i ponašanja, izraženima posebice u sklonosti ka realizmu dovedenoj do krajnjih granica. Nestanak dvorova, te 215 216

Ivan 4: 7 - 26. Ivan 20: 11 - 16. 239 |

političkih i literarnih salona gdje je, do dvadesetog stoljeća, žena igrala tako ključnu ulogu, lišava međunarodne odnose pozitivnog elementa razumijevanja, i diplomaciju savitljivosti neophodne za rješavanje političkih problema. (4) Danas, ljudski odnosi pate od stvarnog izobličenja prirođene uloge koja je dizajnirana za ženu da je igra u odnosu prema muškarcu: umjesto da je aktivna sila u ovim odnosima, nadahnjujuća i plodonosna nadopuna muškarcu, žena nastoji slijediti paralelan put,koji joj više ne omogućuje da vježba svoj vlastiti kreativni poziv. Ciklus Duha Svetoga neće ovjekovječiti ovu neravnotežu. Slika ere Duha Svetoga u procvatu - koju je dao Apostol Petar - daje precizne nagovještaje. On je opisuje kao 'nova nebesa i zemlju novu, gdje istina prebiva' 217. Citiran prije, ovaj tekst treba daljnji komentar s drugačijeg gledišta. U ciklusu Oca i onom Sina čovjek, identificirajući se s 'Ja' nerazvijene Ličnosti, postaje izoliran od svog istinskog 'Ja', i živi izvan njedara Gospodina. Drugim riječima, on ostaje u svom opalom stanju, koje je rezultat iskonskog grijeha. Tijekom ta dva ciklusa, on uzima Iluziju za Stvarnost. Tisućama godina, ova identifikacija s 'Ja' Ličnosti razdvojila je prethodno nerazdvojivu svijest polarnih bića; muškarca i žene koji su nekoć tvorili jedno Biće, obdareno jedinstvenom sviješću istinskog Sopstva; Biće opisano u mitu o Androginu. Nepotpuno 'Ja' Ličnosti, nedovršeno i nemoćno, tumara u životu bez vjere i bez prave ljubavi. Ono ide iz greške u grešku, iz slabosti u slabost, te iz laži u laž. Čovjek zatvorenik - možda dobrovoljni, ali ipak zatvorenik - ne radi što želi raditi u životu, nego radi ono što mrzi 218, slijepo se pokoravajući diaboličnoj mehaničnosti koja, pod svoja tri aspekta: strah, glad i seksualnost 219, upravlja njegovim životom. Ovo čisto lažno postojanje nema ništa stvarno osim mogućnosti evolucije - koja ostaje latentna, i tvori cilj ezoteričnih učenja i rada. Osim ovog sjemena, sve je u vanjskom životu utemeljeno na lažima. Pa ipak ništa što se temelji na lažima nikad se neće moći oduprijeti životu - dajući dah novih nebesa i nove zemlje najavljenih za novu eru. Prije svega ostaloga, laži koje gospodare odnosima između muškarca i žene - čiji je najmanje kažnjiv oblik Iluzija - će nestati. Ako je pad direktna posljedica identifikacije s 'Ja' Ličnosti, i samoća polarnih bića razdvojenih padom je izvor slabosti u ljudima koji su na ovaj način postali smrtni, vraćanje u Jedinstvo izgleda kao neiscrpan izvor novih energija.

217

II Petar 3: 13. Rimljanima 7: 15. 219 Usp. Poglavlje VIII. 218

240 |

Ove energije su neophodne čovjeku, a da bi vratio opasno poremećenu ravnotežu današnjeg javnog i privatnog života, on ih mora tražiti. Međutim, ovaj povratak savršenom jedinstvu polarnih bića nije dan besplatno. To je isključiva privilegija onih koji su prešli, ili su spremni da prijeđu, drugi Prag Puta. Kroz realizaciju potpuno nepodijeljenog jedinstva svojih istinskih 'Ja', od strane dvije polarne Individualnosti koje su stigle do drugog Rođenja, iskonski se grijeh može i mora otkupiti. Ovo je rješenje za privatni i javni život. To je također mir Gospodnji 220. Što je istinsko 'Ja', Duša naše duše i srž naše Individualnosti, ako nije božanska iskra, čestica Kristovog tijela? Moramo na ovaj način shvatiti značenje teksta Sv. Pavla, citiranog u uvodu u ovu knjigu: 'U Gospodinu - ni žena bez muža, ni muž bez žene' 221 i također 'jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga.' 222 (5) To je rješenje problema, postavljenog na početku ovog poglavlja, o potrebi pronalaženja novog izvora moralne energije. Došli smo do ovog rješenja pomoću pozitivne metode ezoteričnog učenja. Ono se također može dostići pomoću negativne metode opisane u poglavlju XVII. Vanjski čovjek, pošto je njegova Ličnost nedovoljno razvijena, ima polje potrage i djelovanja ograničeno sposobnostima tri niža centra. Motorički centar, koji već djeluje u spermiju, jako je razvijen u čovjeku. Ovaj se razvoj može pogurnuti i još dalje, dobro iznad razine koja se smatra normalnom. Možemo, na primjer, povisiti instinktivan život od njegove uobičajene razine do one budne svijesti, i tako uspostaviti kontrolu nad određenim fiziološkim procesima. Dobro provedena, ova intervencija u instinktivni život može poboljšati zdravlje i produljiti život. Ali tu njen učinak prestaje. Razvijanje sposobnosti motoričkog centra daje čovjeku zdravo i snažno tijelo, ali mu ne daje bilo kakav novi izvor moralne energije. U našoj civilizaciji se mi ne bavimo usavršavanjem motoričkog centra. Živimo u nesavršenom tijelu, bolesnom i koji stari dok mu rast još nije završen. Čovjek se čak ni ne pokušava boriti s ovim neugodnostima prirodnim postupcima. On ih pasivno prihvaća, kao da su neizbježne. Suvremeni čovjek koncentrira svoje napore prema razvijanju i obrazovanju svojeg intelektualnog centra. Sve je metodično organizirano kako bi usavršilo ovaj centar sektor po sektor. Prvo obrazovanje, koje ima za cilj 220

Ivan 14: 27. I Korinćanima 11: 11. 222 Ibid, 12. 221

241 |

snabdjeti čovjeka s alatom za rad, osobito vježba motorički sektor intelektualnog centra. Drugo obrazovanje, koje nastoji dati učeniku osnovu opće kulture, radi većinom na emotivnom sektoru intelektualnog centra, koji tada radi zajedno s motoričkim sektorom istog centra. Više obrazovanje namijenjeno je kako bi iniciralo učenika u specijaliziranu kulturu razvijanjem intelektualnog sektora intelektualnog centra. Kao rezultat ovog razvoja, čovjek postaje ono što nazivamo intelektualcem. Međutim, sredstva intelektualnog centra koja omogućuju čovjeku da radi čuda u oblasti čiste ili primijenjene pozitivne znanosti ograničene su na ovo. Radovi obojice Kanta i Virchowa pokazali su nam da je polje djelovanja ljudskog intelekta, tako reći, omeđeno neprobojnim zidom. 223 Ostalo nam je da iscrpno ispitamo položaj emotivnog centra. U našoj civilizaciji, zanimljivo je zapaziti koliko je rast i razvitak ovog centra ostavljen potpuno slučaju. Emotivni život, ako je lišen metodičnog treninga, izvor je nepredviđenih događaja koji su rijetko ugodni za čovjeka, i još rjeđe sretni. Njegove posljedice je obično teško podnijeti. U vanjskom čovjeku, zbog odsustva obaveznog emocionalnog treninga u našoj civilizaciji da bi se izjednačio s našim intelektualnim treningom, nedovoljno razvijen i zapušten emotivni centar pada pod utjecaj drugih centara: motoričkog, intelektualnog i konačno seksualnog. Ne pretjerujemo kad kažemo da emotivni centar zauzima malo mjesto u mentalnom životu čovjeka. Ipak samo prikladnim razvojem ovog centra čovjek sebi može otvoriti novi izvor moralne energije, za kojim je njegova potreba tako jako hitna. Da bi se vratilo ovom izvoru, glavni praktični ciljevi su ovladavanje seksualnim centrom, i treniranje emotivnog centra. (6) Prije nego što uđemo u dublje proučavanje problema evolucije i njenih uvjeta, proučit ćemo važnu preporuku, koja se mora slijediti od početka rada sve do drugog Rođenja. Ona je jedno od Zlatnih pravila Tradicije: čovjek mora povezati rad intelektualnog i emotivnog centra. Evo kako se to radi: Ako je pitanje koje treba proučiti i riješiti intelektualne prirode, onda, nakon što ga je intelektualni centar rasvijetlio, prije postizanja zaključka ili konačne odluke, i prije poduzimanja djelovanja, čovjek mora konzultirati svoj emotivni centar. Obrnuto, ne smije djelovati impulzivno ili isključivo pod utjecajem emotivnog centra: prije djelovanja, mora konzultirati svoj intelektualni centar. Općenito, čovjek u sebi mora kultivirati sposobnost da dokuči bilo koju pojavu ili problem - u unutrašnjem ili vanjskom svijetu - koristeći istovremeno dva centra, emotivni i intelektualni. 223

Čini se da je otkrivanje i prepoznavanje ovog 'zida' predmet intelektualnog treninga u određenim verzijama Tradicije. 242 |

(7) Prirodan rast Ličnosti prestaje puno ranije nego što je završen. On ima individualnu granicu koja ovisi o cijelom zbiru čimbenika uključujući: civilizaciju, rasu, kastu, obitelj i društveno okruženje, obrazovanje i instrukcije. Bez neprestanog svjesnog napora, do razvoja Ličnosti izvan ove granice neće nikad doći. Sve što čovjek sa sobom nosi od rođenja su njegove predispozicije, drugim riječima, talenti. Rastom Ličnosti, ove se predispozicije otkrivaju, i to je sve. Da bi ih se dodatno razvilo, moraju se učiniti svjesni napori. Pravilo je egzaktno: tko god ne razvija svoje talente gubi ih. 224 Mi obično nastojimo razviti ove talente kroz obrazovanje. Dokle god se naše učenje i istraživanje nastavlja, Ličnost nastavlja rast, iako često na ne baš skladan način. Ali kad učenja i istraživanja završe, i počnemo iskorištavati znanje koje smo stekli na ovaj rutinski način, razvitak Ličnosti prestaje. Najvažniji i najteži stadij Puta koji trebamo proći je Stepenište, također zvano i Prilazni put, koji vodi razini čovjeka 4 225. Svatko tko se nastoji popeti mora učiniti ovaj napor glavnim ciljem svog života. Od sad na dalje, ezoterični rad mora postati os njegova postojanja, oko koje se okreću unutrašnje i vanjske okolnosti njegovog života. Ovaj kategorični zahtjev nas ne smije uplašiti. U isto vrijeme, moramo shvatiti da ispiti počinju od prvog koraka na Stepeništu. Da bi prešao prvi Prag, čovjek mora proći prvi test uspješno bez okretanja unatrag 226: on mora biti zapaljen žarkom željom da prevlada zapletenost života u divljini, tako da se može baciti u nepoznato u potrazi za novim, razumnim, i istinskim životom. Ova želja za transformacijom, ako ima dovoljno snage i jačine, ispunit će interval između nota DO i SI, što je prvi Prag, i tražitelj će tada stajati čvrstim uporištem na prvoj stepenici Stepeništa. Četiri note koje tvore Stepenište povezane su dubokom međuovisnošću, budući da njihova rezonancija vuče svoju snagu iz inicijalnog impulsa Želje. To znači da ako ova inicijalna Želja ne ujedini svo čovjekovo postojanje u poslušnost, ako ona ne zagospodari cijelim njegovim bićem, bolje je za njega da stane na vrijeme i ne prelazi Prag. Ponavljamo: Put je staza bez povratka. To je istinski razlog ovog ispita Želje. Ova Želja mora imati snagu žeđi, kaže Tradicija. Dalje, dostigavši prvu stepenicu, čovjek se mora podvrgnuti ispitu Vjere. Nije dovoljno Vjerovati; mora se imati vjere. Ispit poprima oblik potrebe da čovjek prevlada svoj strah od 'napuštanja' Vjerom. Isus je Svoje ovce ubjeđivao na ovu temu: 'Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za 224

Matej 25: 14 - 30; Marko 4: 25; Luka 19: 26. Usp. Poglavlje XV; Poglavlje XX i Sl. 57. 226 Luka 9: 62. 225

243 |

tijelo svoje: u što ćete se obući. Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. ' 227 Na drugoj stepenici, ispit Snage čeka one koji su se posvetili Stepeništu. 'Kraljevstvo Nebesko', rekao je Isus, 'uzima se silom, i oni koji čine nasilje nad sobom su oni koji će ga posjedovati.' 228 Na trećoj stepenici, ispit je Pronicljivosti i Vještine. Da bi se razumjelo o čemu se ovdje radi, mora se meditirati o značenju parabole o nepoštenom Upravitelju 229, parabole koja se čini teškom za razumjeti. To je ispit. Onaj tko može ovo sagledati u terminima pravila: 'ne možeš služiti Bogu i Mamonu' 230, bit će bolje pripremljen da izdrži ovaj ispit. Na četvrtoj se stepenici čovjek mora suočiti s ispitom Ljubavi, istinskom ljubavi koja daje život, prožimajućom vatrom prilično različitom od onog što sad tinja pod pepelom. Što je ta istinska ljubav, već smo nagovijestili kad smo citirali Sv. Pavla 231. Trebalo bi ovaj tekst naučiti napamet. On je gorući mač čiji plamen pali sve mješavine legura; sve što čovjek drži za ljubav - unutra njega i prema njemu - a da to nije doista. Ako imamo ove riječi na umu, odmah ćemo moći prosuditi svaki pokret srca, i znati da li sadrži ili ne sadrži tragove istinske Ljubavi. Prošavši ovaj ispit, čovjek u sebi nema ništa osim čiste Ljubavi, koja sadrži elemente preobražene Želje; Vjere, Snage, i Pronicljivosti 232. Možemo vidjeti da je test na četvrtoj stepenici presuđujući. Do tad čovjek može sa sobom vući nedostatke iz prošlosti, i obično to i čini: laganje, slabost, samosažaljenje, unutrašnji kompromis. Općenito, on ima vremena, prilike i mogućnosti da se riješi toga prije no što se posveti četvrtoj stepenici; ali zbog težine ove prošlosti on gubi vrijeme, i dopušta da mu izmaknu mnoge prilike koje mu se ukazuju. Na četvrtoj stepenici, završni račun mora biti sastavljen i računi podmireni. Čovjek, siromašan i gol, prihvaćen je na drugom Pragu, ali samo pod uvjetom da je dosljedan i čist. Suština je da je on dosljedan, što znači da u sebi sadrži pravu Ljubav. Sve lažno u njemu će biti spaljeno plamenom njegovog gorućeg mača… Treba primijetiti da se svi ovi ispiti događaju zajedno, i na svim stepenicama Stepeništa. Ali oni su raspodijeljeni nejednoliko prema značajkama naših Ličnosti, a sve ih vodi sila Želje. Na svakoj stepenici, pomak u naglasku stavlja zbir u rezonanciju s odgovarajućom notom: prvo SI, zatim LA, SOL i FA.

227

Matej 6: 31 - 34. Matej 11: 12; Luka 16: 16. 229 Luka 16: 1 - 13. 230 Matej 6: 24; Luka 16: 13. 231 I Korinćanima 13: 4 – 8. 232 Rimljanima 13: 10. 228

244 |

Da bi se dublje proučilo čimbenike osobnog napretka na Stepeništu, činitelje koji grade film života, nije pretjerano razmotriti doktrinu Karme. Karmički zakon, izveden iz načela Ravnoteže, u Tradiciji je definirao Sv Pavao: 'Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!' 233 Trebamo se također sjetiti riječi kojima nas je Isus upozorio na Karmu i nagovijestio stav koji se treba zauzeti da bi ju se neutraliziralo. 'Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.' 234 U vanjskom životu, čovjek živi na kredit na više načina, čak i ako ne sili ruku drugih. Bez da je toga svjestan, on za sobom vuče moralni teret svojih neplaćenih dugova, i svojih prijestupa u odnosu na načelo Ravnoteže. Svi ovi neplaćeni dugovi, i sve njihove karmičke posljedice, moraju se potpuno otplatiti prije drugog Praga. Djelovanje Karme je mehanično; u svakom pojedinom slučaju ona djeluje automatski tako da bi vratila ravnotežu narušenu slobodnim pokretima čovjeka. Posljedično, Karma djeluje putem kompenzacije ne globalno, nego nezavisno na svaki sektor aktivnosti čovjeka. (8) Pri stupanju na Stepenište, da bi pristupio i kasnije prešao drugi Prag, čovjek usvaja novi stav prema sebi: od ove točke nadalje, on uzima svoju sudbinu u svoje ruke. Ovaj zadatak je i težak i delikatan. Čovjek, zapravo, ne živi u praznini, nego u svakodnevnom životu, okružen svojim vršnjacima. Uzimanje svoje sudbine u svoje ruke pretpostavlja i zahtijeva od čovjeka osjetljiv i savjestan stav, kakav isključuje sve nagle i pojednostavljene odluke s obzirom na one oko njega. Problemi koji će naići obično će izgledati nerješivo. Njih se mora riješiti, pa ipak ni jedno rješenje neće biti pozitivno - u ezoteričnom smislu - osim ako se svaka od osoba oko njega ne uzme u obzir 235 u skladu s važnosti uloge koju ona igra. U tom pogledu, moramo djelovati u skladu s uputom koju je dao Isus, citiranom gore. Slijediti ova načela nije lako, ali je moguće, uz uvjet da čovjek prestane lagati sebi, i da ne zadržava dalje bilo kakav trag licemjerja ili varanja u svom srcu.

233

Galaćanima 6: 7. Matej 5: 25 - 26; Luka 12: 58 - 59. 235 Usp. Poglavlje XI. 234

245 |

(9) Život čovjeka je film. Zasigurno je teško za naše Kartezijanske umove dokučiti ovaj koncept. Naši trodimenzionalni umovi su loše prilagođeni idejama i činjenicama koje dodiruju područje vječnog. Koliko god neshvatljivo se to može činiti, naš život je stvarno film produciran u skladu sa rukopisom. Ovaj film teče neprestano, bez zaustavljanja, na takav način da, u trenutku svoje smrti, čovjek se ponovno rađa. Ono što se čini apsurdnim je to da se on rađa na istom mjestu, na isti datum gdje je rođen prije, i od istih roditelja. I film se odigrava ponovno. (10) Svako ljudsko biće je stoga rođeno sa svojim vlastitim određenim filmom. To predstavlja polje djelovanja u kojem je čovjek pozvan da primijeni svoje svjesne napore. Ponavljanje filma nije reinkarnacija, iako se ova dva pojma često brkaju. Iz razloga koje smo već spomenuli, vanjski čovjek, koji živi u sustavu Budućnost - Prošlost, ne može obuhvatiti u jednom trenutku zbir svog filma, a čak niti dio koji sadrži njegovu neposrednu budućnost. Da bi to učinio, morali bismo povećati prorez njegove Sadašnjost. Tako se njemu događa da će, kad se suoči s određenim događajima, osjećati da je već vidio ili proživio te događaje. Neki u ovoj pojavi vide dokaz tako zvane reinkarnacije. U stvarnosti, pojave ove vrste rezultat su slučajnog i privremenog vala finih energija u organizmu: prorez individualne Sadašnjosti se tada povećava na nekoliko trenutaka, te neke značajne činjenice neposredne budućnosti skliznu u budnu svijest. Na ovaj način, stvara se utisak povratka drugog vremena. Na određeni način ovo je istina, iako je utisak da smo živjeli prije prouzrokovan samo mehaničkim razmotavanjem filma. Pod reinkarnacijom, moramo razumjeti pojavu vrlo drugačijeg reda. Iako se teoretski film vrti cjelovito na području mogućnosti, što znači u vječnosti, film vanjskog čovjeka se drži razine realizacije, to jest, Vremena, ali samo u opsegu koji je strogo potreban da bi se zadovoljili krajevi Zrake Stvaranja. Prava reinkarnacija, s druge strane, pojavljuje se potpuno u Vremenu, i pripada cjelovito području Istinskog, koje se dobro razumije kao dio šireg okvira Manifestacije. Inzistirali smo na činjenici kako ljudska Ličnost nije stvarnost u pravom smislu riječi, nego mogućnost. Ona igra ulogu u filmu kojem je pridodana, iz kojeg neće nestati do trenutka drugog Rođenja. U tom trenutku, ona će prestati biti Ličnost. Zbog svojeg neuništivog jedinstva s istinskim 'Ja', ona će biti preobražena, i tako će postati Individualnost. Dokle god čovjek živi u divljini, samozadovoljan i uronjen u laži i iluzije, film će se odvijati mehaničnom nefleksibilnošću, i Ličnost će ostati potpuno nepromijenjena. Ove okolnosti se počinju mijenjati u trenutku kad čovjek prijeđe prvi Prag. Ovaj prelazak se može usporediti sa začetkom buduće Individualnosti. 246 |

Stepenište simbolizira razdoblje gestacije, a prelazak drugog Praga predstavlja drugo Rođenje, rođenje Individualnosti. Tijekom ovog kasnijeg razvoja, koji odgovara notama MI i RE Puta, Individualnost postaje postepeno integrirana s višim kozmosima. Putem zadobivanja darova Duha Svetoga prikladnih za njegovu prirodu, on postepeno sudjeluje u stvarnom, objektivnom postojanju, koje konačno karakterizira njegovo bivanje. Ovo je Spasenje; oslobođenje lanaca filma. Samo na ovoj točki evolucije istinska individualna reinkarnacija postaje moguća. To nije mehanično; to se radi svjesno, obično kako bi se ispunila misija. Primjer reinkarnacije je dan u Evanđeljima. Kad je Isus razgovarao s Petrom, Jakovom i Ivanom dok su silazili s planine nakon Preobražaja, učenici su Ga pitali ovo pitanje: 'Što dakle pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?' 236 On je odgovorio i rekao: 'Ilija će doduše doći i sve obnoviti. No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih.' 'Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.' 237 Drugdje, govoreći o Ivanu Krstitelju, Isus je bio kategoričan. 'Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći', i dodao je: 'Tko ima uši, neka čuje.' 238 Važno je jasno shvatiti razliku koja postoji između filma, mješavine mogućnosti, i reinkarnacije u vremenu, koja pripada području Istinskog, te razumjeti značenje ove razlike. U vrijeme drugog Rođenja, tako reći, putem prelaska drugog Praga, čovjek je izbjegao svoje vezanosti za film, i ulazi u područje iskupljenja. On je tad primljen u Tajno Bratstvo živih Bića, u Tradiciji zvanih: Veliko ezoterično Bratstvo. Apostol Pavao nam govori: 'Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.' 239 Veliko ezoterično Bratstvo je nepokolebljiva sila: oni koji su dio nje više nisu podložni bolesti ili žalosti. Smrt gubi svoj utjecaj na njih. Na njihovoj vlastitoj skali, slijedeći primjer Gospodina, oni su također nadišli svijet. 240 (11) U teoriji, film u koji se čovjek rađa i u kojem živi može se nastavljati do kraja svijeta, uz uvjet da je on sretan, zadovoljan sobom, pridodajući sebi svoje vrline, i kriveći druge za svoje greške i nesreće. Pravilno govoreći, ovakvo 236

Malahija 4: 5. Matej 17: 10 - 13; Marko 9: 13. 238 Matej 11: 14. 239 Rimljanima 8: 28 - 29. 240 Ivan 16: 33. 237

247 |

postojanje se ne može smatrati ljudskim; moglo bi ga se opisati kao antropoidno. Ovaj izraz je opravdan u smislu da vanjski čovjek, uronjen u samozadovoljstvo, predstavlja krunsko postignuće milijuna godina evolucije vrste od njenog životinjskog pretka, ipak, s točke gledišta ezoterične evolucije, on je mogućnost koja još uvijek nije ostvarena. Ako razmotrimo problem ezoterične evolucije s točke gledišta filma i različitih uloga koje čovjek može u njemu igrati, jasno je da je ovakva vrsta evolucije nemoguća dokle god se film uvijek može smatrati kao vrtnja u istom krugu. Ljudi koji igraju u takvom filmu su oni koje smo nazvali antropoidima, lutkama, mrtvima koji, po riječima Isusa, 'vjeruju da su živi' 241. Ezoterična evolucija počinje kad se čovjek, svojim svjesnim naporom, dokaže sposobnim za prekidanje kruga i transformiranje u uzlaznu spiralu (vidi Sl. 58). Spirala predstavlja srednje stanje između položaja gdje se ljudska Ličnost nalazi zarobljena u filmu, koji se vrti mehanički na način da je čvrsto odvojen od vječne razine, i onog savršene, slobodne Individualnosti, koja je sposobna, ako se javi potreba, reinkarnirati se svjesno u Vremenu. Ovo je srednje stanje u tom smislu, da film definitivno odstupa od oblasti vječnosti, od oblasti mogućnosti. Krivulja života, koja se za vanjskog čovjeka praktično ne razlikuje od kruga, transformira se u spiralu i ne završava - kao što je činila prije - gotovo na njenoj polaznoj točki: udaljenost između ove dvije točke sada označava određeni napredak u Vremenu. Film u obliku spirale pripada čovjeku koji se penje Stepeništem: vidjeli smo da se potpuno oslobođenje od filma događa u trenutku prelaska drugog Praga. Ako je čovjek sposoban da to uspješno učini tijekom jednog života, tako prekidanjem kruga po prvi put, on mu se više ne vraća. Takav slučaj je vrlo rijedak: to je sudbina pravednika. Obično, ovo oslobođenje zahtijeva nekoliko života; nekoliko obrtaja spirale. Kao opće pravilo, svaki obrtaj se pojavljuje u Vremenu, i posljedično može izgledati kao da je reinkarnacija. U stvarnosti, to nije ništa drugo nego povratak vanjskom životu. Ovakva pseudo -reinkarnacija nije ni svjesna ni osobna: to se glumci u filmu vraćaju, a oni se ne sjećaju nikakvih prethodnih iskustava. Međutim, promjena je moguća čim svjesni napori čovjeka povećaju učinak čimbenika Vremena putem povećanja percepcije Sadašnjosti. U filmu koji se odvija u spirali na ovaj način, sadržaji predstave se mijenjaju; oni se mijenjaju na dva načina: prvo u svakom životu, to jest, tijekom svakog obrtaja, i također od spirale do spirale. Sastav postave, okolnosti, i scena se mijenjaju. Dva elementa međutim ostaju trajna: prvo, generalni cilj, doseći i prijeći drugi Prag; onda apsolutni uvjet za prelazak Praga, da svi karmički dugovi koji su se nakupili u sadašnjem životu, kao i tijekom prethodnih spirala, moraju 241

Matej 8: 22; Otkrivenje 3: 1. 248 |

biti neutralizirani i uništeni. Prije drugog Praga, kaže Tradicija, svaka se drama mora odigrati do njenog raspleta.

Sl. 58 Rad je težak i kompliciran zato što čovjek neprestano radi pogreške. Pažljivi čitatelj je razumio da je slijeđenje spirale, ili penjanje Stepeništem, rezervirano za ljude koji su već apsorbirali određenu količinu 'B' utjecaja, i koji tako posjeduju više ili manje razvijeni magnetski centar. Moramo naglasiti da ovo stanje na nikakav način ne garantira da oni neće dalje činiti pogreške. Istina je da od trenutka kad se čovjek prvi put postavi na Stepenište na njega se pazi, posebno ako čini iskrene i prilične napore. Veliko ezoterično Bratstvo pruža mu ruku pomoći. Određeni sastanci, igra povoljnih okolnosti, su oblici koje poprima ova pomoć. Ova ga pomoć, međutim, ne oslobađa potrebe da radi na sebi i da nastavi činiti svjesne napore. Kao dodatak, mora se reći da se često ponuđena pomoć ne koristi, zato što čovjek ne sluša dane savjete, ili zato što ne shvaća značenje povoljnih okolnosti i mogućnosti napretka koji se otvaraju pred njim. Ipak kao više od polovice stvorenje područja Iluzije, on nastavlja poduzimati 249 |

česte impulzivne odluke, i često se okreće od svojih vlastitih zakletih ciljeva. U većini slučajeva, iako bi on mogao razriješiti određene situacije na razini svake spirale, on bi također uveo nove komplikacije u film, posebno u svojim odnosima s onima oko njega. Stoga se mora razumjeti da dokle god čovjek nije dostigao i prešao drugi Prag, morat će početi sve ispočetka. On će ponovno pokrenuti svaku spiralu u divljini, ponovno će morati raspoznavati 'B' utjecaje, prijeći prvi Prag, i popeti se Stepeništem stepenicu po stepenicu. Istina je da nijedan svjesni napor nije izgubljen; ali iskustvo stečeno na jednoj spirali pojavljuje se u sljedećoj samo u obliku urođenih osobnih sposobnosti, ili maglovitog prisjećanja ljudi iz postave. Jedna od velikih prepreka evoluciji je da čovjek obično ne misli o svojoj ezoteričnoj evoluciji osim u starosti, kad je već nakupio znatnu količinu grešaka i novih komplikacija u svome životu. On često uvodi u igru nove likove, prilično strane ishodišnom značenju njegova života, ili razlogu zbog kojeg je njegova skupina stvorena. On ponekad stvara veze koje ga tijesno vežu, kada on najhitnije treba svu svoju slobodu djelovanja da bi uhvatio korak s vremenom potrošenim na poduhvate ili razloge koji nemaju nikakve veze s ezoteričnom evolucijom. Doći će dan kad će on postati svjestan svoje situacije. Jao njemu ako, preplašen, pokuša brutalno potrgati veze koje je zavezao. Umjesto postizanja slobode koju traži, on će tad pasti u mnogo teže i mnogo nerazumnije novo ropstvo, pridodano starom. Dali smo ideju, u Poglavlju XVI, o stavu koji čovjek treba usvojiti prema onima oko njega. Sad ćemo pokušati predložiti mjere koje se mogu poduzeti da bi se našlo razrješenje ili rasplet. Trebamo znati da se, na kraju spirale, radi usporedba između filma kako je zamišljen u vrijeme rođenja i što je postao u vrijeme smrti. Završni račun između ovih dvaju stanja se sastavlja, kao u računovodstvu, popisivanjem imovine i dugova, popraćenih s računom dobitka i gubitka. Ovo će objektivno pokazati rezultat proteklog života. Ovaj završni račun daje osnovne elemente za sastavljanje filma na početku sljedeće spirale. Kad bismo mogli izbjeći sve greške i komplikacije u ovom novom iskustvu, proizvedene kao rezultat slobodnih pokreta, ezoterična evolucija bi se tad pojavila u harmoničnoj rastućoj krivulji. Obično, to nije slučaj. Kao što smo upravo rekli, čovjek najčešće dođe na ovu ideju o evoluciji nakon što je već zakomplicirao film kojem pripada. Ali do prave evolucije ne može doći osim na osnovi originalnog filma - nakon što se maknu svi umjetno dodani elementi. Ovo posljednje je uvjet za vraćanje čistoći centara, posebno emotivnog centra koji je - barem na početku - jedini primatelj 'B' utjecaja, i sjedište magnetskog centra. Srce mora stoga biti čisto, i ako nije već čisto mora se pročistiti. Ovo je uvjet sine qua non za uspjeh. Sve informacije sadržane u Poglavlju XVII, koje se ticalo 'laganja' u svim njegovim aspektima, dane su suštinski da bi naglasile apsolutnu potrebu čišćenja srca, i za početak ponovne edukacije emotivnog centra u pozitivnom smjeru. 250 |

Ova nužnost objašnjava značenje Isusovih riječi: 'Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.' 242 Ovaj stih se posebno odnosi na emotivni život. Međutim, od vremena Rane Crkve, postojala je tendencija da se interpretira i razumije ovo uputstvo od našeg Gospodina kao zabrana razvoja intelektualnog života. To je pogreška. Inteligencija se mora razvijati i poticati, te savjet: postanite kao mala djeca, samo ukazuje na potrebu čistoće centara, ne potrebu da ih se drži u primitivnom stanju. Apostol Sv. Pavao daje precizan komentar na ovo koji ne ostavlja mjesta dvosmislenosti: 'Braćo', rekao je, 'ne budite djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću!' 243 Podupirući ovaj savjet, Apostol je također skrenuo pažnju svojih suvremenika na činjenicu da je u to vrijeme, čovjek već bio vrlo usporen na putu evolucije. Rekao je, u stvari: 'Pa trebalo bi doista da nakon toliko vremena već budete učitelji, a ono treba da tkogod vas ponovno poučava početnička počela kazivanja Božjih. Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o nauku pravednosti jer nejače je.' 244 Od vremena Sv. Pavla nesigurno je je li čovjek nadoknadio svoj zaostatak. Ako danas želimo steći stvarne rezultate s gledišta ezoterične evolucije, moramo brzo napustiti mliječnu prehranu i preuzeti rizik uzimanja čvrste hrane. Upravo tome pokušavamo pomoći predstavljanjem ove Doktrine čitatelju u sistematičnom obliku, umjesto u parabolama: ovo je čvrsta hrana. Sad je za nas neophodno da damo upute u istom obliku o mogućoj prečici u ezoteričnom radu koja nas može brzo odvesti do drugog Praga. Već smo nagovijestili da se ova mogućnost nudi polarnim bićima, onim parovima koje drevna Tradicija opisuje u mitu o Androginu. Sad ćemo ponovno razmotriti ovo pitanje detaljnije i s teorijske i praktične točke gledišta. (12) Na temelju prethodnih analiza, suštinski podaci za film svake uobičajene osobe mogu se opisati kako slijedi: kao junak romance svog vlastitog života, subjekt neophodno mora biti zvijezda filma. Ali on također može igrati manje uloge u filmu ljudi koji igraju sekundarnu ulogu u njegovom vlastitom filmu. Na ovaj način, svaki se film prepliće s drugim filmovima, gdje se isti ljudi nalaze u potpuno drugačijim situacijama. Također se moraju razlikovati dvije kategorije glumaca. Prva su stvarno dio postave. Njima je stvarno pripisana određena uloga: organski su vezani za film. Druga se grupa pojavljuje samo slučajno u filmu, povučena u akciju slobodnim kretanjem junaka. Ova kompleksnost se 242

Matej 18: 3. I Korinćanima 14: 20. 244 Hebrejima 5: 12 -13. 243

251 |

dodatno povećava zbog toga što neki od glumaca koji imaju originalne uloge u filmu igraju svoje uloge loše, dok drugi igraju uloge koje nisu njihove. Ovakve situacije su vrlo raširene. Ispitajmo ovu pojavu detaljnije. Ljudska je Ličnost, kao što znamo, organizam s višestrukim dijelovima ili aspektima: da budemo precizni, 987. U idealnom slučaju, koji se ostvaruje samo od polarnih bića, i koji je jedini efektivan s ezoterične točke gledišta, 987 aspekata muškarca i žene strogo je polarno. Oni su predodređeni muž i žena čije će jedinstvo stvoriti istinski par. Međutim, postava sadrži druge ljude, koji igraju uloge organski vezane za onu junaka, i koji su neophodni da bi se film doveo u svom zbiru svome prirodnom kraju. To su duše - prijatelji, duše - braća, duše sestre, duše - suradnici, duše - sluge itd. Ličnost svakog od njih ima određeni broj aspekata identičnih onima junaka, za glumce istog spola, dok su za glumce suprotnog spola oni polarni. U slučaju braće i sestara, broj identičnih ili polarnih aspekata može biti čak pola ili čak još i više. Nedostatak pronicljivosti i iskrenosti prema nama samima, prirođena želja da pronađemo savršenu rezonanciju vibraciji naše duše, te nestrpljivost koja prati, sve umnoženo djelovanjem Generalnog Zakona, navodi nas prečesto na ugovorena jedinstva koja mogu rezultirati samo apsurdnim situacijama. Umjesto odolijevanja fatamorgani; umjesto čekanja i traženja, mi uklizavamo u nesavršena jedinstva, koja su izvor patnje i za partnere i za djecu. Kao dodatak, ova jedinstva mijenjaju značenje filma u svom zbiru, i tako kvare osobne živote svih glumaca u drami. Posljednje, ezoterični rezultati predviđeni u početnom sastavu filma su ozbiljno ugroženi. Naši životi vrlo često liče na dobro smišljenu kazališnu predstavu u kojoj je uloge presložila osoba koja traži apsurd; svatko od nas je to štetno ili komično biće. Kao rezultat razmatranja na bračnom planu, ili kroz nedostatak razmatranja na čisto seksualnom planu, činimo naše najveće greške, uključujući one koje zahtijevaju najtežu naplatu. Čak ni bića dobre vjere nisu izuzeta od pogreški. Zamijeniti brata ili sestru za muža ili ženu stvara vrlo kompliciranu situaciju, posebno s ezoteričnog gledišta. Situacija je još više zbrkana kad se rode djeca iz takvih veza. Život tada poprima karakter vječitog kompromisa sa samim sobom. Moralno i fizičko zdravlje 'slučajno ujedinjenih parova' trpi: s promjenama na intelektualnom centru uslijed varanja i laganja; srčanom bolesti ako je emotivni centar osjetljiv i još stremi istini; također bolestima nepoznatog porijekla, od kojih je rak ona koja napada tijelo u njegovim najkrhkijim dijelovima. U svakom slučaju, stanje nužno vodi trajnom gubitku finih energija što, u povratku, donosi ubrzano starenje i vodi preuranjenoj smrti. Koliko god teške bile ove situacije koje proizlaze iz naših pogrešaka, one ne smiju spriječiti onoga tko se baci u ezoterični rad da pronađe hrabrosti u sebi da se s njima suoči, i da potraži odgovarajući ishod. Ako Đavo - Generalni Zakon - pokušava da nas navede na nove pogreške da bi spriječio našu ezoteričnu 252 |

evoluciju, podupiruća ruka Gospodina, nježna a ipak čvrsta, uvijek je ispružena da bi nam pomogla. Pa ipak nas naši umovi, previše racionalni i previše realistični, često spriječe u osjećanju ove pomoći. Već smo nagovijestili oblik ispravnog i objektivnog rješenja problema s kojima se suočimo kad situacija postane zapetljana našim pogreškama: Gordijski čvor se ne smije prerezati, mora ga se razvezati na takav način da učesnici, također uvezani istim čvorom, osjete samo olakšanje pri nestanku situacije koja je jednostavno bila izvor patnje za oboje. Ako je situacija istinski riješena, na dobrobit svih koje se originalno ticala, originalno značenje filma i njegov normalan razvoj može se pronaći.

(13) Zbir ljudi koji su organski povezani u jednom filmu tvori tim. U početnoj koncepciji filma, ovaj tim mora postići predodređeni cilj kao rezultat načina na koji sudionici igraju svoje uloge u igri života. Ovaj je cilj drugačiji od ciljeva koje slijedimo u životu kojim vladaju 'A' utjecaji, koji su alati Generalnog Zakona u njegovom razvitku Zrake Stvaranja. Cilj takvog tima uvijek ima ezoterično značenje: u stvari, premda Ličnosti koje ga sastavljaju mogu biti vrlo različite, one će dijeliti duboku potrebu: želju da prekinu laži i iluzije jednom zauvijek, da izbjegnu prevlasti 'A' utjecaja i da, u jednom ili drugom obliku, dostignu to objektivno postojanje u kojem čovjek nalazi svoje istinsko 'Ja', i identificira se s njim. Ovdje moramo objasniti osnovni zakon koji je temelj oblikovanja ovih timova. Na ljudskoj ravni, najveća nagrada ide onome tko zapovijeda. U ezotericizmu, naprotiv, ona ide onome tko zna kako da najbolje služi. Zabuna između ove dvije majstorske ideje - zapovijedanja i služenja - nekad izgleda dramatično. Čak to možemo vidjeti i u Isusovim učenicima. Pitanje saznanja tko je bio najveći među njima ih je mučilo. Evanđelje spominje ovo više puta. 245 (14) Da bi se bolje razumjelo značenje kako se stvara tim, i vrstu misije koja mu je povjerena, moramo se sjetiti da spirala filma se odvija u srednjem položaju, između rotacije bez ishoda na planu beskonačnosti, i napretka u vremenu kroz svjesnu reinkarnaciju. Što je više tim evoluirao, to mu je važniji zadatak povjeren. Povijest daje primjere rada timova u svim područjima: zakonodavstva, vojske, politike i religije.

245

Matej 20: 20 - 28; 23: 11; Marko 9: 34; 10: 43 - 45; Luka 9: 46; 22: 24. 253 |

Uloga žena u timovima je posebno zabilježena u ključnim periodima povijesti naroda. Razmotrit ćemo dva značajna primjera svjetovnih timova. Premda se legenda umiješala te iskrivila našu sliku života Aleksandra Velikog, povijesni podaci nam omogućavaju da raspoznamo značenje njegove misije. Njegov je tim, čiji je velik dio okupio već njegov otac, namjeravao stvoriti novi svijet, Helenistički svijet, ogromnu publiku koja je, tri stoljeća kasnije, bila predodređena da primi Riječ Evanđelja te tako postane kolijevka kršćanske civilizacije. Gledajući ovaj suštinski aspekt njegovog rada neke su primitivne Crkve, i kasnije sam Kur'an, smatrali Aleksandra Glasnikom i Svecem. Povijest tima Petra Velikog nam je još bolje poznata. Čini se da je još u ranoj mladosti Car bio svjestan uloge koju će morati igrati. Klioutchevsky, jedan od najboljih povjesničara vladara, došao je do zaključka koji se, kad ga napiše čovjek obdaren kritičkim umom i znanstvenim integritetom, čini apsurdnim: on je rekao da se, kako bi se objasnio njegov rad, mora priznati da je Petar došao na svijet s već utvrđenim planom reforme. Jasno je da za razumijevanje povijesne važnosti njegove vladavine, racionalna razmatranja koja važe u drugim slučajevima - posebno u Aleksandrovom - dokazat će se nedovoljnim. Voltaire je znao govoriti kako je Petar bio najveći zakonodavac od Muhameda. Ali to je uvažavanje, ne objašnjenje. Petar je htio otkloniti posljedice Mongolskog jarma od dva i pol stoljeća. Omogućivši Rusiji, posljednjem preživjelom i posljednjem nasljedniku antičkog Orijenta, da se iznova rodi, vladar je poticao i budio cijeli Orijent, i pokazao mu put u novu Renesansu. To je način na koji se njegova misija treba razumjeti. Doprinos žene njegovom radu bila je znatna. On se nagnuo prema njoj za reformu društvenog života. Učinio je da izađe izvan gineceja, gdje je provodila svoje dane odsječena od muškog društva. Učinio je da sudjeluje u njegovim poznatim asambleama, i u životu Suda. Katarinina uloga na Petrovoj strani bila je najvažnija, kao što je S. M. Solovjev prilično jasno prikazao. Prijateljica njegovog srca, kako ju je vladar običavao nazivati, tvorila je dio njega samog, tako reći, dijeleći njegove radosti i najgore opasnosti. Na kraju relativno kratkog života - umro je u dobi od pedeset i dvije godine - Petra su polako svi napustili. To je sudbina predodređena za junake i proroke. Međutim, njegova hrabrost, jakost duše, i lucidnost nikad ga nije napustila: on je izdao svoju zadnju odluku nekoliko sati prije svoje smrti. Ovdje pronalazimo primjer timskog rada koji cilja na jasno definiran cilj. Mi zasigurno ne znamo, niti ćemo ikad znati, intimne detalje odnosa između likova u Petrovom filmu. Znamo da je njihov zajednički rad ponekad nailazio na teškoće i neuspjehe. Ali ovi posljednji su poticali Petrovu energiju. Njegovom nepokolebljivom vjerom, on sam je poticao vjeru svog tima i hrabrost svih ljudi. Ako je tim Petra Velikog pokazivao neke znakove slabosti na kraju njegova života,

254 |

ne smijemo zaboraviti da u svijetu vlada načelo Nesavršenosti. Pa ipak, ova slabost nije se pojavila dok se već rad nije ostvario u glavnim crtama. Biblija sadrži određene opise timskog rada i za svjetovne i za religiozne ciljeve. Znamo vrlo malo o sastavu Noinog tima. Spisi kažu samo da je Arka prihvatila dvoje od svake vrste. Što se tiče rada Mojsija, koji je bio i vojni i zakonodavni, podaci o njegovom timu su precizniji, a informacije koje se tiču Kralja Davida su još preciznije. Ako se uloga žene čini zasjenjena u slučaju Mojsija, ona je puno vidljivija u Davidovom. Na svim razinama, posebno onoj religije, primjer neusporedive veličanstvenosti dan nam je timom Apostola, upravljanim našim Gospodinom Isusom Kristom. Njegov zadatak je bio da donese preporod cijelog svijeta u Ciklusu Sina, i da posadi sjeme drugog Ciklusa, posljednjeg; onog Svetoga Duha. Znamo - i to je nesumnjivo namjerno otkriveno - da čak ni u ovom timu nije se sve događalo bez teškoća, bez pogrešaka, i bez nedostatka vjere. Djelujući u ovom svijetu, članovi tima su sami bili podložni utjecaju načela Nesavršenosti. Samo Isus, i njegova Majka, su bili savršeni, bez i najmanje mane, bez nazadovanja ili oklijevanja. Apostoli su više puta pokazali slabost. Njihov zadatak je međutim ostvaren i danas, nakon dvadeset stoljeća, mi tome svjedočimo: jer su Apostoli ispunjavali Isusove riječi. Trebalo je navijestiti Radosnu Vijest cijeloj kreaciji 246, i to je ostvareno: Evanđelja su, ustvari, raširena diljem svijeta. Ovim širenjem, načela Kršćanske civilizacije su prepoznata svugdje, sad sve više i više čak i od strane ne-Kršćanskog svijeta. Suštinski uvjet za prijelaz u posljednji Ciklus, eru Duha Svetoga, je tako ostvaren. Utvrđene nesavršenosti u radu svih timova kao što su Aleksandrov i Petrov, i još više u timu Apostola, velika su utjeha za nas. One nam pokazuju da ne smijemo biti obeshrabreni svojim vlastitim slabostima, dokle god je suština odrađena. Naši neuspjesi i padovi moraju se analizirati, i moraju poslužiti kao lekcije. Hrabro, tad možemo nastaviti igru, nemajući na umu ništa osim jedne važne ideje: razumjeti bolje našu ulogu, i igrati je do kraja s vraćenim njenim izvornim značenjem. (15) Film, oslobođen od karmičkih elemenata uvedenih našim slobodnim kretnjama tijekom našeg sadašnjeg života, i dalje će sadržavati Karmu prošlih iskustava. Drugim riječima, budući da ništa u Svemiru nije izgubljeno, mi smo rođeni s rukopisom koji je već opterećen posljedicama naših prošlih slobodnih kretnji. Karmički elementi, i tragovi ostvarenih svjesnih napora, oboje se nalaze u latentnom stanju u našoj podsvijesti. Oni tamo vrše određeni utjecaj na naš život u obliku predispozicija; naših sklonosti i nesviđanja. 246

Marko 16: 15. 255 |

Kao što smo već naznačili, tek će na vrhu Stepeništa, na noti FA Puta, čovjek vidjeti sav sadržaj svog bića istinski i do svakog detalja. Pa ipak, jednom kad se prijeđe prvi Prag, ezoterični rad će početi otkrivati istinsko značenje filma. Čovjek mora nastaviti s nepristranom analizom njegovog sadržaja: uloga koju svaki od glumaca igra u njemu -te vrijednost te uloge - mora proći kroz sito. Postupno, kako ovaj rad ljuštenja napreduje, pozitivni ili negativni karakter različitih uloga pojavljuje se sve jasnije. Nakon ovoga, neprikladni elementi nastoje nestati sa scene. Na kraju ove analize, film će sadržavati samo smanjen broj glumaca. Ali svi su oni organski povezani zajedno, i s junakom, putem sadržaja drame, kao što je zamišljeno od početka ovih iskustava… koje doživljava istinsko 'Ja' kroz stoljeća ili čak tisućljeća. Drama se onda mora odigrati do njenog razrješenja ili raspleta. Temeljni čovjekov zadatak, jednom kada prijeđe prvi Prag, je da se zakloni od karmičkih utjecaja koji su rezultat pogrešaka učinjenih u njegovim slobodnim kretnjama, bilo u sadašnjem životu ili u prošlom. Da bi olakšali svoj zadatak, ovi radnici bi odlazili u neki samostan ili bi stvorili isposničku ćeliju za sebe, 'pustinju', u jeziku Pravoslavne Tradicije. Učenik je tako bio zaklonjen od velikog dijela 'A' utjecaja, i to mu je omogućilo da koncentrira svoje napore učinkovitije na rad introspekcije. U naše vrijeme je ova formula staromodna. Samostani i pustinjaštvo više nisu dostupni svakome, kao što su jedno vrijeme bili. Danas pojedinac mora raditi na ezoteričnom planu ostajući u sekularnom svijetu. Ovo je posebice istina zato što je ritam svakodnevnog života drukčiji. Naša vremena zahtijevaju energične i brze metode. (16) Naše zadnje pitanje trebalo bi otkriti postoji li neka vrsta ezoterične prečice, koja omogućuje da se Stepeništem popne brže između dva Praga, dok mi ostajemo i radimo u suvremenom svijetu. Ovaj način postoji: uputili smo na njega više puta: to je raditi kao par. Moramo vjerovati da u novom dobu koji dolazi, ova metoda će se sve više favorizirati, bit će čuvana, i naposljetku postati obavezna. Međutim, da bi dvoje ljudi ovaj ezoterični rad uspješno završili, neophodno je da su dva bića muškarac i žena - cjelovito polarna. Metoda rada ovdje je obrnuta od one opisane gore gdje, uzastopnom eliminacijom temeljenom na dugoj i detaljnoj analizi svog filma, i nakon novih pogrešaka i novih neuspjeha, čovjek mora završiti našavši svoju legitimnu suprugu, potpuno cjelovito polarno biće s kojim će se ujediniti. U ovom slučaju, čovjek mora umjesto toga početi svjesnom potragom za svojim polarnim bićem. Ako se pronađu, oni mogu zajedno raditi na filmu koji je - u svom podrijetlu - zajednički njima oboma.

256 |

Čovjek je nepotpun sam. Ali baš tamo gdje je on slab, njegovo polarno biće je jako. Zajedno, oni tvore cjelovito biće: njihovo zajedništvo vodi spajanju njihovih Ličnosti i bržoj kristalizaciji njihovih kompletnih suptilnih tijela, ujedinjenih u zajedničko drugo Rođenje. To je otkupljenje iskonskog grijeha. Sustav filmova smišljen je na takav način da će se polarna bića neminovno sresti u životu, u određenim slučajevima više puta. Samo stegnute zamršene veze u ovom životu od svakoga od njih, kao rezultat njihovih slobodnih kretnji, zajedno s karmičkim posljedicama jednog ili više prethodnih iskustava, mogu odvratiti muškarca ili ženu od jedinog bića s kojim bi oni mogli tvoriti Mikrokozmos. Kad ne bi bilo karmičkog duga, sve bi išlo divno: dvoje mladih ljudi bi se srelo u najpovoljnijoj obiteljskoj i društvenoj atmosferi, i njihovo sjedinjenje bi predstavljalo pravu bajku. Ali ovo nije stvarnost. Ispunjavajući načelo Nesavršenosti, i pokretani djelovanjem Generalnog Zakona, dva predodređena bića će počiniti pogreške. Duboko ukopani u laži, oni obično ne znaju kako cijeniti dar koji im je dan. Često se oni čak ni ne prepoznaju. Ako je ovo slučaj, tad se postavlja očajničko pitanje: postoji li jedan ili više načina da se otkrije naše polarno biće, i ako da, koji su to načini? Da bi se upoznalo tu osobu, učiniti to bez prepoznavanja, dopustiti našem polarnom biću da prođe, najgora je pogreška koju bi uopće mogli učiniti: jer bismo ostali u našem lažnom životu, bez svjetla. Ne mora li sve biti žrtvovano u korist sjedinjenja koje je jedina šansa našeg života: obećanje povratka u izgubljeni raj? Međutim, moramo se paziti zadnje zamke, one u koju možemo upasti upravo u trenutku kad se čini da nam se smiješi neizreciva sreća. Upravo smo rekli: sve mora biti žrtvovano; nismo rekli: sve se mora potrgati. Ako, pošto su se međusobno prepoznala, dva polarna bića pobijede ovo zadnje iskušenje ili test, često najbolniji, novi će se život otvoriti pred njima, jer su oni tad pozvani da budu Jedno na zemlji i na nebu. Ali vratimo se sad na pitanje znanja kako da ne prođemo pokraj, nakon što sretnemo naš istinski alter ego, zavjet sreće i spasenja? Postoji cijeli niz subjektivnih i objektivnih naznaka koje nam pomažu u prepoznavanju našeg polarnog bića. Polarizacija se manifestira na svim planovima simultano: seksualnom, fizičkom, mentalnom i duhovnom. Dva se čimbenika moraju uzeti u obzir. Prvi je objektivan. On je posljedica načela Nesavršenosti, koje se manifestira, ovdje kao i bilo gdje, kao jedno od velikih načela koji uvjetuju i vladaju životom. Ako je ispravno reći da su predodređeni muškarac i žena apsolutna polarna bića, ova polarnost nije jednostavna jer, u određenoj mjeri, oboje su fizički, mentalno i duhovno hermafroditna bića. Ta mjera, ta proporcija, u isto vrijeme je dovoljna i potrebna. Potrebno je dozvoliti svakom biću koje dolazi na ovaj svijet da nosi unutar sebe sliku polarnog bića: ova slika se izražava, u svakom slučaju, pomoću organa suprotnog spola koji postoji u svakom biću u 257 |

nerazvijenom stanju. To je, tako reći, dio mesa i krvi njegovog polarnog bića koji svatko od nas nosi unutar sebe. Ova proporcija je dovoljna, to jest, ona je apsolutni minimum koji neće ugroziti potpunu polarnost, budući da je proporcija hermafroditizma u oba polarna bića strogo jednaka. Drugi čimbenik, koji je subjektivan, je iskrivljenje naše Ličnosti uslijed svjesnih ili nesvjesnih devijacija kojima je početni film bio podložan u našem životu, ili točnije, za vrijeme toka našeg postojanja. Ovakva iskrivljenja otežavaju prepoznavanje polarnog bića, i mogu nas učiniti manje željnima da se napregnemo kako bismo se ujedinili s tim bićem. (17) Proučimo sada početnu pojavu Stvaranja, i polarizaciju spolova u njenoj primjeni na čovjeka. Znamo potpuni dijagram ljudskog bića:

Sl. 59

Ovaj dijagram ne pokazuje polarizaciju nedjeljivih centara. S polariziranim višim i seksualnim centrima, dijagram za čovjeka izgledao bi kao što slijedi:

258 |

Sl. 60

Dijagram za ženu je prirodno polariziran u odnosu na onaj muškarca. Stavljene jedna uz drugu, ove slike daju sljedeću konfiguraciju:

Sl. 61

U svom zbiru, zadnji dijagram predstavlja potpuno biće. Kao takvo, ovo biće cjelovito reflektira manifestirani Apsolut u stvorenom Svemiru - u svim njegovim aspektima. Možemo sad jasno vidjeti da je Androgin ono što sačinjava istinski Mikrokozmos, ne izolirani muškarac ili žena. Na infinitezimalnoj skali, ovo obuhvaća sve elemente koje Makrokozmos sadrži u beskrajno velikim proporcijama. Moramo primijetiti u pogledu ove teme da je, prema Bibliji, stvaranje čovjeka na sliku i priliku Boga bilo u obliku Androgina: ovaj opis se u stvari odnosi na vrijeme prije pada Adama, što znači, prije dezintegracije sjedinjenog astralnog tijela dva polarna bića. 259 |

Za muškarca kao i za ženu, ali obrnuto, spasenje u njedrima Apsoluta ovisi o njihovoj integraciji u Mikrokozmos, kao što Sv. Pavao točno naznačuje u već citiranom tekstu: 'niti je žena bez muškarca, niti muškarac bez žene u Gospodinu.' 247 Muškarac i žena su u stvari nepotpuna bića koja - razdvojena ne mogu reflektirati u Njegovoj potpunosti sliku Boga koji je sve u svemu. 248 Aksiom je da svaki muškarac i svaka žena ima polarno biće: to objašnjava predivnu numeričku ravnotežu između spolova. Međutim, ne osjećaju svi ljudi hitnu potrebu da budu ujedinjeni sa svojim polarnim bićima. Bića koja žive zatvorena u svojoj Ličnosti bez da misle duboko - i oni tvore veliku većinu čovječanstva - entuzijastično se uključuju u život kojim upravljaju 'A' utjecaji, i stvarno ne osjećaju potrebu za takvim jedinstvom. Za njih, polarno biće je na istoj ravni kao i svatko drugi. Ličnost ne percipira ništa posebno u njemu, i kad bi se nekim slučajem i doživio izvanredan utisak, osjećao bi se umjesto toga kao nešto abnormalno i sramotno. Posebno teške situacije rađaju se iz takvih zabluda. U tom kontekstu možemo govoriti o parovima stvorenim pod utjecajem Zakona Slučaja, u kojem partneri imaju suprotne težnje: jedno teži prema 'A' utjecajima a drugo traga za Putem. U temelju takvih veza često nalazimo, pored dvostruke pogreške prosudbe, utjecaj karmičkog duga, udaljenog ili skorašnjeg; na primjer, 'ugovoreni' brak, ili strast bez ljubavi. Najinteligentniji stav koji se treba zauzeti u takvim prilikama je ujediniti napore para da se rasplete situacija na njihovu obostranu dobrobit. Prepuštena sama sebi, situacija bi se samo pogoršala. Vrlo posebno se treba brinuti o djeci iz takve veze, jer ona pate. Sve se mora učiniti da bi se to popravilo. Kao opće pravilo, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da, čak i ako je dozvoljeno ljudskom biću da ponudi sebe za žrtvu, on nema pravo prihvatiti žrtvu drugih. Možemo reći, međutim, da ubrzana evolucija junaka filma njega dovodi bliže svom polarnom biću. U isto vrijeme, ona automatski uklanja iz filma one Ličnosti koje su u njega ušle slučajno. (18) Nakon oblikovanja magnetskog centra unutar njega čovjek počinje osjećati želju, zatim potrebu, da bude ujedinjen sa svojim polarnim bićem. Ova želja i potreba će se povećati u proporciji prema rastu posljednjeg. Zbog toga, kao što smo već rekli, koncept Androgina ima čisto mitsku ili teoretsku vrijednost za običnog čovjeka. Sad možemo uvidjeti da za čovjeka, živuća težnja da bude reintegriran u Mikrokozmos - najdirektniji način za reintegraciju u Apsolut - je plod visoko moralne kulture. Kao što smo spomenuli nekoliko puta, ezoterična evolucija je na početku uvjetovana bankrotom, moralnim slomom. Da bi se 247 248

I Korinćanima 11: 11. I Korinćanima 15: 28. 260 |

učinio napredak nakon ovoga, čovjek mora znati točno gdje je, što znači da mora vidjeti sebe samoga. Sv. Izak Sirijan je rekao da onaj tko je bio sposoban da vidi sebe kakvim jest je bolji od onoga tko je bio sposoban vidjeti anđele 249. Ono što mi zovemo bankrotom, Tradicija naziva 'smrću'. To je smrt dok smo još u živom tijelu. Prvo se mora umrijeti, a onda se uskrsne. Isus je rekao: 'ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod' 250 i dodaje komentar: da 'Tko ljubi svoju dušu, izgubit će je (Ličnost). A tko mrzi svoju dušu (opet Ličnost) na ovome svijetu, sačuvat će je za život vječni.' 251 (19) Postepeno uzimajući svoju sudbinu u svoje ruke, čovjek u isto vrijeme preuzima odgovornost i za sve partnere u svom filmu. Već je rečeno kako on mora povratiti izvorno značenje svog filma, a tada pogurati razvoj posljednjeg na takav način da se 'drama' prikladno odigra do njenog namijenjenog raspleta. Junak, dok radi na sebi, mora oko sebe stvoriti nove okolnosti, koje će unaprijediti odvijanje radnje prema njenom izvornom namijenjenom zaključku. Njegovi vanjski napori moraju iznad svega biti usmjereni prema stvaranju ovih okolnosti, ne prema traženju direktnog utjecaja na ljude: ovaj oblik utjecaja često izgleda oportun, ali u velikoj većini slučajeva on je greška. Umjesto razrješenja situacije, utjecaj stvara karmičke dugove koji kompliciraju stvari još više. Mora se biti vrlo obazriv i oprezan. Pa ipak, moraju se stvoriti nove okolnosti na način da učinkovito pomažu onima zainteresiranima da djeluju u željenom smjeru. Još jednom, čovjek mora tražiti da služi, ne da sebe nameće. Strpljivost, istrajnost i vjera kvalitete su velike praktične vrijednosti u ovom radu. (20) Da bi čovjek prepoznao svoje polarno biće, on mora biti potpuno pažljiv na svim planovima dostupnim njegovoj svjesnosti. U stvari, kao rezultat iskrivljenja filma, do susreta uvijek dolazi u najneočekivanijim okolnostima i na najmanje očekivan način, obično u trenutku i u obliku koji ne liči na ništa što je ikad mogao zamisliti. Pravilo koje se provodi je precizno: da bi prepoznao svoje polarno biće, čovjek mora poznavati sebe. Ovo je očigledno logično: da bi prepoznao svoj alter ego, čovjek prvo mora prepoznati svoj vlastiti ego. Suočeni smo tako još jednom s problemom potrage za Putom.

249

Dobrotoljublje, pouke Sv. Izaka Sirijana. Ivan 12: 24; Matej 10: 39; Marko 8: 35; Luka 9: 24. 251 Ibid. 250

261 |

Istina je da 'Ja' tijela, kao i 'Ja' Ličnosti, teži tome da nađe savršen odgovor od drugog bića. Međutim, samo sve jačim identificiranjem sa svojim istinskim 'Ja' čovjek magnetizira jedinstvo sa svojim polarnim bićem. Sa srcem punim vjere, izoštravajući unutar sebe svoje najviše vještine intuicije i pažnje, te svojim smislom za kritičku analizu dovedenim do najviše točke opreza, čovjek će otići u potragu za bićem bez kojeg on nije stvaran. Kao što je to bilo kod trubadura davno prije, u uljudnoj se ljubavi on može nadati da će naći i prepoznati 'Damu svojih Misli'. (21) Teškoća na koju nailazimo u otkrivanju naših polarnih bića leži u činjenici da smo mi deformirani, i neprestano iskrivljujemo naš film slobodnim kretnjama. To su prve dvije točke koje se trebaju ispraviti: moramo ispraviti naša vlastita iskrivljenja i odreći se naših impulzivnih kretnji. Ovo objašnjava uputu da ne djelujemo pod utjecajem samo jednog centra. Potreba da ispravimo vlastita iskrivljenja, logično, nameće nam potrebu za svjesnim naporom da učinimo naš emotivni i intelektualni centar da rade zajedno, i u primanju i odašiljanju, kako bi se suočili s problemima koji nam se pojavljuju. Složenost ljudskog bića mogla bi se usporediti u načelu s onom orkestra, a njegovog života sa simfonijom gdje svaki instrument slijedi svoj dio u harmonijskom ansamblu. U radu na sebi, on mora djelovati kao što djeluje vođa orkestra tijekom probi nove glazbene izvedbe. Sve ovo je pripremni rad. Ali kad se polarna bića sretnu, kojim znakovima koji se odmah primijete ljudi koji su još uvijek nesavršeni, još uvijek deformirani karmičkim dugovima, mogu odmah biti sigurni u svoj objektivnosti da ne griješe? Ovdje su neki nužni kriteriji koji imaju objektivnu vrijednost u obostranom prepoznavanju. Od prvog susreta, u prisutnosti polarnog bića, i 'Ja' Ličnosti i 'Ja' tijela vibriraju na način koji ne sliči na ništa što smo prije osjetili. Razlog tome je što se ova 'Ja' nalaze tada u prisutnosti svoje prve ljubavi koja se nastavlja kroz stoljeća. Bez da su toga jasno svjesna, polarna bića se znaju; i ovo znanje, drevno kao i oni sami, izražava se glasom njihove podsvijesti. To stvara atmosferu apsolutnog povjerenja i iskrenosti od trenutka njihovog susreta. Ovdje postoji standard: polarna bića ne lažu jedno drugome. Ona ne trebaju lagati, jer iznutra su oba jedno jedino biće, iz dubine iz koje istinsko 'Ja' izdaje svoj poziv i daje svoj pristanak. Nakon ovoga, ta apsolutna, spontana iskrenost sačinjava temelj njihovih odnosa, a to će u povratku dati ovim dvama bićima inače nezamisliv osjećaj slobode u jedinstvu, koji prekida utisak ropstva i izolacije pod kojim obično živimo. Brzo nakon toga, počet će na površinu u njihovoj budnoj svijesti dolaziti nejasna sjećanja prošlih iskustava.

262 |

Čitatelj će sad razumjeti najdublji razlog zašto je laganje sebi zabranjeno: onaj tko laže sebi također će lagati i svom alter egu. To će biti kraj čuda. Divna strana susreta će nestati iza zastora trivijalnih laži, koji će brzo poprimiti aspekt neprobojnog zida. Iza ovog zida, odnosi s polarnim bićem više se neće razlikovati od onih koje muškarac ima s drugim ženama: suprugama, ljubavnicama i avanturama. Opet iznova će iskustvo biti upropašteno. Eto kako i zašto vanjski muškarac prolazi pored svog polarnog bića bez da je prepozna. Zbog toga praktičan rad na ezoteričnom Putu počinje i neophodno se nastavlja borbom protiv laganja sebi. Uspjeh na ovom području je nužan. Da bi se postigao ovaj cilj, ni jednu cijenu nije preskupo platiti. (22) Ako su oni otvoreni istini, i ako njihovi susreti čine da akordi - tihi do sad - vibriraju u harmoniji unutar njih oboje, put je tada obilježen, za polarna bića, njihovim svjesnim naporima da ponovno stvore Mikrokozmos koji je prethodno bio razjedinjen i srušen. Oni će prijeći Stepenište kao strijela i odjednom se naći ispred drugog Praga. Katekumen prelazi prvi Prag pod pokretačkom silom negativnog osjećaja: užasom života u divljini, i žarkom željom da to izbjegne. Da bi se dostigao drugi Prag, dva polarna bića koja se nalaze ispred njega moraju biti nositelji pozitivne lozinke, koja će se od njih tražiti točno u tom trenutku. Put se otvara onima koji znaju što žele; znaju čemu teže, na Putu i izvan Puta, u vanjskom životu koji se nakon ovoga nikad ne može odvojiti od ezoteričnog rada. Sretni su oni koji mogu biti korisni u njemu. Vrata koja vode u Život će se pred njima otvoriti, i oni će pročitati na nadvratku zida sakramentalni natpis: 'Vrijedan je radnik plaće svoje.' 252

252

Luka 10: 7. 263 |

POSTSCRIPTUM Još on najranije antike, čovjek je težio rješavanju problema apsolutnog Znanja. Klasična inicijacijska formula kaže: trudi se shvatiti ono čime ćeš, jednom kad to naučiš, znati sve. Znali su učiti novake ovome: da bi razumio sve, potrebno je znati vrlo malo - ali prije nego što možemo shvatiti ovu sitnicu, puno toga mora biti naučeno. U umovima ljudi antike ovaj poredak ideja, pojam Gnoze, nije predstavljao samo jednostavno znanje, nego živo Znanje, superiorno i Razumu i Vjeri. Po riječima Sv. Pavla, korištenima kao epigraf ovom djelu, Gnoza - ta Gnoza - izgledala je kao tajanstvena i skrivena Mudrost. Njena svrha, u otkrivanju različitih aspekata ove mudrosti je omogućiti nam da percipiramo hermetičko značenje naslova. Što se tiče podnaslova, to se ne bi trebalo primijeniti samo na apstraktnu ideju Gnoze, kako je već opisana, nego na njenu manifestaciju u svijetu, posebno tijekom tog kritičnog perioda koji je prethodio i slijedio Advent Krista. Tijekom Ciklusa Oca, božanska Gnoza je otkrivena u obliku otajstava otajstava Obećanja - koja su kasnije pronašla svoju potvrdu u Isusu kao otajstvu Ostvarenja. Adventom Krista, završilo je sa strogim pravilom šutnje prethodno nametnutom iniciranima. Tada je oslobođena poplava gnostičkih ideja. Spontano su se pojavile u isto vrijeme u mnogim dijelovima antičkog svijeta učenja, teorije i sustavi temeljeni i na Tradiciji otajstava Obećanja, i na otajstvu Isusa koja je drmala antički poredak inicijacije. U mješavini i prožimanju ideja koje je rezultiralo, ubrzo možemo razlikovati dva divergentna toka, oba polazeći od istog temeljnog postulata. To jest, oba su krenula iz objektivne tvrdnje nesavršenosti pojavnog svijeta. Određeni gnostici pokušavali su objasniti ovu nesavršenost padom svjetlosti u materiju, katastrofom koja je navodno izvan posredovanja Boga koji je bio Savršen i nemanifestiran, ili greškom, ili čak zlonamjernom namjerom Stvoritelja. U temelju ovih grešaka uvijek pronalazimo zabunu između ravni. Razum pridodaje božanskom stav, slabost, i čak još češće, čisto ljudske motive. Ovdje prepoznajemo, između ostaloga, obilježje Helenističke misli, koja je nastojala humanizirati božanstva. Radosna Vijest naviještena od Isusa obrnula je ovo antičko shvaćanje, pozivajući na divinizaciju ljudskog u čovjeku putem drugog Rođenja; kapiji prema Kraljevstvu Božjem. Ove borbe među idejama završile su pobjedom za Pravoslavlje. S heretičkim nastojanjima koja su se tad pojavljivala borilo se i nadvladalo ih, jednu po jednu, radom Apostola i onim doktora ekumenske Crkve, koji su učinili da

264 |

doktrina Krista, doktrina Ljubavi, žarko sja u svojoj Istini zbog njihove predanosti i ustrajnosti. Zbog toga je bilo moguće - znatno u istočnom Pravoslavlju - sačuvati ezoteričnu Tradiciju misteriozno skrivenu u svojoj izvornoj čistoći, upravo kako je bila prenesena putem Apostola i njihovih učenika. Ženeva, studeni 1958. - lipanj 1959.

KRAJ PRVOG SVESKA

265 |