Kao voda za čokoladu - Laure Esquivel by B.K5

POGLAVLJE PRVO

SIJEČANJ

BOŽIĆNI SENDVIČI Sastojci: 1 limenka sardina 1/2 ljute kobasice 1 glavica luka origan 1 limenka paprika

NAPUTAK: LUK VALJA SITNO NASJECKATI. PREDLAŽEM VAM DA KOMADIĆ LUKA STAVITE na tjeme kako biste izbjegli neugodne suze koje naviru pri rezanju luka. S lukom i suzama najgore je to što kad jednom počnete plakati više ne možete stati. Ne znam događa li se to vama, ali meni, ruku na srce, da, i to prečesto. Mama je govorila da je to zato što sam osjetljiva na luk kao i moja prateta Tita. Vele da je Tita bila tako osjetljiva na luk da je još u prabakinu trbuhu plakala i plakala kad god bi ova sjeckala luk. Plakala je tako jako da ju je i nagluha kuharica Nacha mogla lijepo čuti. Jednog dana jecaji su bili tako snažni da su izazvali prijevremeni porod. I prije nego što je moj pradjed okom trepnuo, Tita je došla na svijet prerano, na kuhinjskom stolu, usred mirisa juhe od mahuna koja se baš kuhala, majčine dušice, lovora, paprike, uskipjela mlijeka, češnjaka i, naravno, luka. Nije teško zaključiti da Titu nije trebalo pljesnuti po stražnjici jer se rodila plačući unaprijed, znajući možda da joj je sudbina uskratila brak na ovom svijetu. Nacha je pričala kako je Titu na ovaj svijet doslovce gurnula nevjerojatna bujica suza koja se razlila po stolu i kuhinjskom podu. Poslije podne, kad je strah već minuo, a voda isparila pod sunčevim zrakama, Nacha je pomela ostatak suza s crvenih pločica kojima je pod bio popločen. Solju, koja je ostala od njih, napunila je vreću od pet kilograma pa su je još dugo rabili za kuhanje. Taj neuobičajeni porod uvjetovao je Titinu veliku ljubav za kuhinju pa je najveći dio života provela u njoj, praktično otkad se rodila; naime, dva dana pošto se rodila, njezin otac, odnosno moj pradjed, umro je od srčane kljenuti. Mamu Elenu je to tako potreslo da joj je nestalo mlijeka.

Laura Esquivel

Kako u to vrijeme nije bilo mlijeka u prahu niti čega sličnoga, a dojilju nisu mogli nigdje naći, našli su se na muci kako utažiti djetinju glad. Nacha, koja je o hrani – a i o koječemu drugome što nije u vezi s ovom prigodom – znala svaku sitnicu, ponudila je preuzeti na sebe brigu o Titinoj prehrani. Sebe je držala najstručnijom da sirotom djetešcu odgoji želudac, premda se nikad nije udavala niti je imala svoje djece. Nije znala čitati ni pisati, ali u pitanjima kuhinje bila je tako dobro potkovana kao da je najpismenija. Mama Elena rado je prihvatila tu ponudu jer se usprkos tuzi morala primiti upravljanja imanjem kako bi prehranila djecu i osigurala im odgoj koji zaslužuju, pa nije mogla brinuti još i o ispravnoj prehrani novorođenčeta. Od toga se dana Tita preselila u kuhinju i rasla uz čaj i atole, krepka i zdrava kao dren. Stoga je razumljivo da je razvila šesto čulo za sve što ima veze s jelom. Primjerice, prehrambene navade bile su joj uvjetovane kuhinjskim rasporedom: ako bi ujutro osjetila da je grah kuhan ili da je pripravljena voda za perušanje kokoši, ili kad bi se poslije podne pekao kruh za večeru, znala je kako je kucnuo čas da traži jelo. Ponekad je plakala bez razloga, kao kad bi Nacha sjeckala luk, ali kako su obje znale uzrok tih suza, nisu ih uzimale ozbiljno. To im je čak postalo razlogom za zabavu, do te mjere da Tita u djetinjstvu nije znala dobro razlikovati suze od smijeha od pravih suza. Njoj je smijeh bio vrsta plača. Jednako tako brkala je radost življenja s radošću jela. Osobi koja je život upoznala kroz kuhinju nije bilo lako razumjeti vanjski svijet. Taj orijaški svijet koji je počinjao na kuhinjskim vratima i širio se prema unutrašnjosti kuće. Međutim, svijet koji je graničio sa stražnjim kuhinjskim vratima i koji se širio u dvorište, u vrt i među povrće, taj svijet joj je posve pripadao, tu je ona vladala. U tome se sasvim razlikovala od svojih sestara, koje su se tog svijeta plašile i držale ga punim nepoznatih opasnosti. Igre u kuhinji činile su im se besmislene i pogibeljne, ali Tita ih je ipak jednoga dana uspjela uvjeriti u krasotu plesa vodenih kapljica po usijanoj tavi. I dok je Tita pjevala i stresala mokre ruke u ritmu ne bi li kapljice sletjele na tavu i zaplesale, Rosaura je stajala skupljena u uglu i zapanjeno gledala. Gertrudis je, za razliku od nje, osjetila silnu privlačnost te igre, kao i uvijek kad je bilo ritma, pokreta i glazbe, te

KAO VODA ZA ČOKOLADU

bi se oduševljeno priključila. Tad Rosauri nije preostalo drugo nego da je slijedi, ali kako je jedva i smočila ruke i tresla ih vrlo nevoljko, nije postigla željeni učinak. Tita joj je pokušala pomoći prinoseći njezine ruke tavi. Rosaura se otimala i to hrvanje potrajalo je sve dok joj Tita, sva srdita, nije pustila ruke tako da se Rosaura, nošena pokretom, dočekala rukama na užarenoj tavi. Pored masnih batina, Tita je priskrbila i zabranu igre sa sestrama u njezinu vlastitu svijetu. Tad joj je Nacha postala i družica u igri. Skupa bi izmišljale igre i zabave koje su uvijek bile u vezi s kuhinjom. Kao onomad kad su na seoskom trgu ugledale čovjeka koji je pravio životinjske likove od izduženih balona, pa su se dosjetile to opetovati s komadima kobasica. Nisu slagale samo poznate životinje nego su izmislile nekakva bića s labuđim vratom, psećim šapama i konjskim repom, da ne nabrajamo dalje. Neprilike su nastupale kad su ih morale rastaviti ne bi li ispržile kobasice. Tita se najčešće protivila. Pristajala je jedino kad su ih rabili za božićne sendviče, jer ih je obožavala. Ne samo da je tada pristajala da rastave neku od njezinih životinja, nego je veselo promatrala kako se prži. Pri prženju kobasica za sendviče valja paziti da je vatra sasvim slaba tako da budu potpuno meke, ali da se ne preprže. Čim su gotove skidaju ih s vatre i dodaju im sardine koje su prethodno očišćene od kosti. Valja im nožem sastrugati crne mrlje s kože. Uz sardine dodaje se luk, sjeckani feferoni i samljeveni origan. Smjesa stoji neko vrijeme prije nego što se počne nadjevati sendviče. Tita je silno uživala u toj zadnjoj etapi jer nadjev, dok stoji, vrlo ﬁno miriše, a mirisi, kao i zvuci, znaju prizivati stara vremena kojima obično nijedno sadašnje vrijeme nije ravno. Tita je voljela snažno udisati dim a s njim i onaj osobiti miris koji ju je vodio na putovanje u najbolje kutke sjećanja. Uzalud se pokušavala sjetiti kad je prvi put omirisala jedan od tih sendviča; nije mogla znati je li to možda bilo prije nego se rodila. Možda joj je čudna smjesa sardina i kobasice toliko privukla pozornost da je odlučila napustiti nebeski spokoj, odabrati utrobu Mame Elene da joj bude mati i na taj način ući u obitelj De la Garza u kojoj se tako dobro jelo i pripremalo te posebne kobasice.

Laura Esquivel

Na imanju Mame Elene priprema kobasica bila je pravi obred. Dan ranije počinjalo se guliti češnjak, čistiti paprike i mljeti začine. U tom su morale sudjelovati sve žene u obitelji: Mama Elena, kćeri Gertrudis, Rosaura i Tita, kuharica Nacha i sluškinja Chencha. Poslije podne sjedile bi za stolom u blagovaonici, a vrijeme je letjelo u šali i priči sve dok ne bi počeo padati mrak. Tad bi Mama Elena rekla: “Za danas smo gotove.” Vele da je pametnome i malo riječi dosta, tako da je nakon kratke upute svaka od njih znala što joj je činiti. Najprije bi pospremile stol, a zatim bi razdijelile poslove: jedna je odlazila zatvoriti kokoši, druga je vukla vodu iz bunara i pripremala je za sutrašnji zajutrak, treća je brinula oko drva za vatru u štednjaku. Toga dana nije se ni glačalo ni vezlo niti se šila odjeća. Kasnije je svaka odlazila u svoju sobu čitati, moliti se i spavati. Jednoga poslijepodneva, prije nego je Mama Elena dala dopuštenje da se dignu od stola, Tita, kojoj je tada bilo petnaest godina, najavi joj drhtavim glasom da bi Pedro Muzquiz htio doći na razgovor s njom… “O čemu bi htio govoriti taj gospodin?” upita Mama Elena nakon beskrajno duga muka od kojeg se Titi skvrčila duša. Jedva čujnim glasom odgovorila je: “Ne znam.” Mama Elena uputi joj pogled u kojem su se, po Titinu sudu, mogle pročitati sve duge godine ugnjetavanja, nadvijene nad njihovom obitelji, i reče: “Bilo bi dobro da mu javiš neka ne dolazi ako misli tebe prositi. Samo bismo gubili vrijeme. Budući da si najmlađa, vrlo dobro znaš da ti je dužnost brinuti se o meni do moje smrti.” Rekavši to, Mama Elena polako ustane, spremi naočale u pregaču i ponovi, kao da zapovijeda. “Za danas smo gotove. Tita je znala da dijalog ne ulazi u pravila kućnog razgovora ali usprkos tome odluči prvi put u životu usprotiviti se majčinoj naredbi. “Ali ja mislim da…”

KAO VODA ZA ČOKOLADU

“Ti ništa ne misliš i gotovo! Generacijama se nitko u mojoj obitelji nije usprotivio tom običaju pa se neće ni moja kći.” Tita spusti glavu, a suočenje s gorkom sudbinom pogodi je istom snagom kojom su njezine suze udarile o stol. Od tog trena znali su i ona i stol da ne mogu ni za mrvicu promijeniti smjer tih neznanih sila koje su je tjerale da prihvati tu besmislenu odluku, a stol da i dalje prima njezine gorke suze kao onog dana kad se rodila. Ali Tita se nije mirila. Morile su je silne sumnje. Primjerice, bilo bi joj drago znati tko je započeo tu obiteljsku navadu. Bilo bi zgodno dojaviti toj dosjetljivoj osobi da u njezinu savršenu planu osiguranja ženske starosti postoji sitna pogreška. Ako se Tita ne uda i ne bude imala djece, tko će nju paziti u starosti? Kakvo je rješenje predviđeno za takve slučajeve? Ili se mislilo da kćeri određene za čuvanje majki neće poživjeti dugo nakon smrti svojih roditeljica? A kako će živjeti žene koje se udaju, a ne budu mogle imati djece, tko će preuzeti brigu o njima? Štoviše, htjela je znati koja su to istraživanja pokazala da je najmlađa kći najprikladnija za brigu o majci, a ne najstarija? Je li ikad uzeto u obzir mišljenje oštećenih kćeri? Kad joj je već zabranjen brak, je li joj barem dopušteno da iskusi ljubav? Ili nije ni to? Tita je dobro znala da će sve te dvojbe nužno završiti u arhivu neodgovorenih pitanja. U obitelji De la Garza se slušalo i točka. Mama Elena izišla je iz kuhinje jako ljutita, ne obazirući se na Titu, i tjedan dana nije progovorila s njom ni riječi. Polurazgovor je ponovno uspostavljen kad je Mama Elena, pregledavajući oprave koje je svaka od tih žena šivala, otkrila da Titine, premda savršeno sašivene, nisu prethodno bile prošivene. “Čestitam”, rekla joj je, “šav je izvrstan ali ga nisi prošila, je li tako?” “Nisam”, odgovorila je Tita, zaprepaštena što je mama prekinula zakon šutnje. “Onda ćeš ga morati rasporiti. Prošit ćeš, ponovno sašiti i zatim donijeti na pregled. Da zapamtiš da lijen i brzoplet rade više nego sav svijet.” “Ali to vrijedi samo kad se pogriješi, a i sami ste maločas rekli da sam izvrsno…”

Laura Esquivel

“Još se buniš!? Zar ti nije dosta to što si se usudila šivati mimo pravila?” “Oprosti, mamice. Neću nikada više.” Tim riječima Tita je uspjela smiriti gnjev Mame Elene. Jako je pazila da riječ mamice izgovori u pravom trenutku i na pravi način. Mama Elena držala je da riječ mama zvuči uvredljivo, tako da je kćeri u djetinjstvu primorala da joj se obraćaju riječju mamice. Jedino se Tita opirala ili pak pri izgovoru odabirala neprikladnu boju glasa, te zbog toga bezbroj puta dobila pljusku. A kako ju je samo dobro izgovorila tog trenutka! Mama Elena je bila sretna pri pomisli da joj možda konačno uspijeva pokoriti najmlađu kćer. Međutim, ta nada je na žalost bila kratka vijeka jer se sljedećeg dana u kući pojavio Pedro Muzquiz u pratnji oca s namjerom da isprosi Titu. Njegova prisutnost stvorila je veliku zbrku. Nisu očekivali taj posjet. Nekoliko dana ranije Tita je poslala Pedru poruku po Nachinu bratu, u kojoj ga moli da odustane od nakane. Brat se kleo da je poruku predao, ali njih dvojica su ipak došli. Mama Elena primila ih je u primaćoj sobi i objasnila zašto Tita nije za udaju. “Jasno, ako je vama u interesu da se Pedro oženi predlažem vam da razmislite o mojoj kćeri Rosauri koja je samo dvije godine starija od Tite, ali je raspoloživa i posve spremna za brak…” Čuvši to, Chencha je skoro na Mamu Elenu ispustila poslužavnik s kavom i kolačićima koje je donijela u primaću sobu kako bi počastila gospodina Pascuala i njegova sina. Ispričala se i vratila u kuhinju gdje su je čekale Tita, Rosaura i Gertrudis da im potanko ispriča sve što se događa u sobi. Vratila se navrat-nanos i djevojke su istog trenutka prekinule posao kako bi uhvatile svaku njezinu riječ. Spremale su božićne sendviče. Kao što se iz imena vidi, te se sendviče sprema u vrijeme Božića ali ovom prigodom su ih pripremale za proslavu Titina rođendana. Tridesetoga rujna navršavala je 16 godina i htjela je proslaviti rođendan jednim od svojih najdražih jela. “Da ne bi! Tvoja mat’ govori da si spremna za brak kao da si tanjur enchilada! Al’ ni tako neće ići! Ne mo’š tek tako zamijenit enchiladu, ’oću reć začinjenu kukuruznu kašu prepunu svakojaka mesa, za taco, iliti suhu tortillu, s komadom suha mesa…”

KAO VODA ZA ČOKOLADU

Chencha je nizala takve komentare dok im je na svoj način, naravski, prepričavala prizor kojemu je prisustvovala. Tita je poznavala Chenchinu sklonost iskrivljavanju istine i preuveličavanju, pa nije dopustila da je obuzme tjeskoba. Nije htjela prihvatiti da je to, što upravo sluša, zaista istina. Hineći smirenost, nastavila je razrezivati hljepčiće crnog kruha za sendviče da bi ih sestre i Nacha mogle napuniti nadjevom. Najbolje je te hljepčiće ispeći kod kuće. Ako se to ne može, najuputnije ih je naručiti kod pekara, ali moraju biti maleni, jer sendviči od velikih hljepčića nisu dobri. Nadjevene hljepčiće stavlja se u zagrijanu pećnicu na deset minuta i služi ih se vruće. Najbolji su kad ih se ostavi stajati preko noći umotane u platnenu krpu da se kruh natopi mašću iz kobasice. Baš kad je Tita umetala kobasice u hljepčiće pripremljene za sutradan, u kuhinju uđe Mama Elena priopćiti kako je prihvatila Pedrovu prošnju, ali za Rosauru. Shvativši da je to istina, Tita osjeti da joj je tijelo brzinom i snagom munje obuzela zima. Studen i suša palili su joj obraze i oni su se crvenjeli poput jabuka koje su ležale pred njom. Ta zapanjujuća studen pratit će je još dugo i ništa je neće moći ublažiti, čak ni Nachina priča o tome što je čula dok je pratila gospodina Pascuala Muzquiza i njegova sina do izlaza s imanja. Nacha je hodala ispred oca i sina. Gospodin Muzquiz i Pedro hodali su polako i govorili tiho i prigušeno jer su bili bijesni. “Zašto si to učinio, Pedro? Ispali smo smiješni prihvativši to vjenčanje s Rosaurom. Gdje ti je ta ljubav za Titu u koju si se kleo? Gdje ti je riječ?” “Ne brini ti za moju riječ. Ali, da tebi tako zabrane oženiti se ženom koju ljubiš i da ti kao jedina mogućnost da joj budeš blizu preostane oženiti njezinu sestru, ne bi li i ti učinio isto?” Nacha nije uspjela čuti odgovor jer je pas Pulque lajući pojurio za kunićem misleći da je mačka. “Znači li to da ćeš ući u brak bez ljubavi?” “Ne tata, ja ću se oženiti iz velike i vječne ljubavi za Titu.” Glasovi su bili sve slabiji zbog šuštanja suhog lišća pod nogama. Bilo je čudno kako je Nacha, koja je već tad bila dobrano gluha,

Laura Esquivel

uopće mogla čuti razgovor. Tita joj je zahvalila jer je sad barem znala što je Pedro rekao, ali to nije oslabilo osjećaj studeni koji ju je počeo obuzimati. Vele da gluhi ne čuju, ali da razumiju. Možda je zato Nacha čula baš ono što su svi ostali prešutjeli. Te noći Tita nije mogla usnuti; nije znala objasniti što osjeća. Šteta što se već tad nije znalo za crne rupe u svemiru jer bi ona odmah shvatila da joj je u prsima nastala crna rupa u koju se uvlačila beskrajna studen. Kad god bi zatvorila oči, vrlo živo se prisjećala lanjskog Božića kad su Pedro i njegova obitelj bili prvi put pozvani k njima na večeru. Prizori su postajali sve jasniji, a studen sve jača. Unatoč vremenu koje je otad proteklo izvrsno se sjećala zvukova, mirisa, dodira nove oprave i svježe navoštena poda; Pedrova pogleda na njezinim ramenima… Kakav pogled! Išla je prema stolu noseći pladanj sa slatkišima od žumanjaka kad je osjetila kako joj, sav užaren, pali kožu. Okrenula se i uhvatila ga. Tog trenutka odlično je shvatila kako se osjeća uštipak kad ga bace u kipuće ulje. Osjećaj vrućine koji joj je prodirao posvuda u tijelo – u lice, utrobu, srce, grudi – bio je tako stvaran da nije mogla izdržati Pedrov pogled, nego je, od straha da joj posvuda ne iskoče mjehuri, kao uštipcima, spustila glavu i brzo otišla do suprotnog kuta gdje je Gertrudis na pijanoli udarala valcer Oči mladosti. Spustila je pladanj na jedan od stolića, rastreseno uzela čašicu likera koji joj se našao pri ruci i sjela pokraj Paquite Lobo, susjede s drugog imanja. Nije bilo koristi od toga što je sjela podalje od njega; osjećala je da joj krv vrije u žilama. Obrazi su joj snažno crvenjeli i koliko god se trudila, nije mogla smiriti pogled. Paquita je primijetila da se s njom zbiva nešto vrlo čudno pa joj se obratila, naoko silno zainteresirana: “Zar nije izvrstan likerčić?” “Molim lijepo?” “Sasvim si odsutna, Tita. Je li tebi dobro?” “Dobro mi je, hvala.” “Ti si već dovoljno odrasla da u osobitim prilikama smiješ malo gucnuti, lopužice, ali reci mi, imaš li mamino dopuštenje za to? Vidim da si nemirna i drhtiš”, i doda sažalno, “pa je bolje da više ne piješ da ne napraviš kakvu glupost.” Samo joj je to trebalo! Da Paquita Lobo pomisli kako je pijana. To nije smjela dopustiti jer se tako izlagala opasnosti da je ova

KAO VODA ZA ČOKOLADU

odmah tuži majci. Od straha pred majkom zaboravila je načas Pedra i na svaki je način pokušavala uvjeriti Paquitu da joj je mozak bistar, a misli jasne. Prepričavala je s njom tračeve i gluparije. Čak joj je dala i recept za liker koji joj se tako dopadao. Za nj treba prirediti deset deka sjemenki iz breskvine koštice i četvrt kile sjemenki iz mareličine koštice i namakati ih dvadeset i četiri sata u akovu vode, da im omekša koža; zatim ih oguliti, zgnječiti i ostaviti petnaest dana u jednakoj količini prokuhane vode. Poslije se prelazi na destilaciju. Nakon što se kila i četvrt šećera sasvim rastope u vodi, dodati im deset deka narančina cvijeta i dobivenu mješavinu procijediti. A da ne bi bilo kakvih sumnji glede njezina tjelesnog i umnog zdravlja podsjetila je Paquitu, kao usput, da jedan akov odgovara 2.016 litre i ni mililitra više. Kad im je Mama Elena prišla i upitala Paquitu želi li još nešto, ova je oduševljeno odgovorila. “Sve je odlično! Imaš divne kćeri. A kako tek krasno razgovaraju!” Mama Elena naredi Titi da donese još sendviča i razdijeli ih gostima. Pedro je baš tog trenutka, ali ne slučajno, prolazio onuda pa joj ponudi pomoć. Tita je brzo koračala put kuhinje ne izgovorivši ni riječi. Pedrova blizina jako ju je uzrujavala. Ušla je i hitro krenula dohvatiti jedan od pladanja ukusnih sendviča što su strpljivo čekali na kuhinjskom stolu. Nikad neće zaboraviti slučajni dodir njegovih ruku kad su istog trenutka nespretno pokušali dohvatiti isti pladanj. Tada joj Pedro izjavi ljubav. “Gospođice Tita, htio bih iskoristiti ovu prigodu kada možemo govoriti nasamo da vam kažem kako sam ozbiljno zaljubljen u vas. Znam da je ovo očitovanje odvažno i nepromišljeno, ali tako je teško prići vam pa sam odlučio učiniti to još večeras. Sve što vas molim je da kažete mogu li se nadati vašoj ljubavi.” “Ne znam što bih vam odgovorila. Dajte mi vremena da razmislim.” “Ne, ne mogu, odgovor mi treba ovog trena: o ljubavi se ne razmišlja: nju se osjeća ili ne osjeća. Ja sam čovjek od malo riječi,

Laura Esquivel

ali te su čvrste. Kunem vam se da ćete moju ljubav imati dovijeka. A vi? Ljubite li vi mene?” “Da!” Da, da, tisuću puta da! Te večeri zavoljela ga je zauvijek. A sada ga se morala odreći. Neprilično je bilo željeti budućeg muža vlastite sestre. Morala ga je nekako izbiti iz glave da bi mogla zaspati. Pokušala je pojesti božićni sendvič koji joj je Nacha ostavila na noćnom ormariću skupa s čašom mlijeka. To ju je uvijek spašavalo u neprilikama. Nacha je iz velikog iskustva znala da nema nevolje koju Tita ne bi prebrodila jedući slastan božićni sendvič. Ali ovog puta bilo je drukčije. Osjećaj praznine u želucu nije nestao. Usto, preplavio ju je osjećaj mučnine. Otkrila je da rupa nije bila od gladi; prije je bila riječ o osjećaju ledena bola. Trebalo se riješiti te neugodne hladnoće. Najprije je pokušala s teškim gunjem i vunenom odjećom. Studen je bila nepromijenjena. Zatim je nazula vunene papuče i navukla još dva gunja. I ništa. Na kraju je izvukla iz ladice sa šivaćim priborom pokrivač koji je počela kačkati onoga dana kad joj je Pedro spomenuo brak. Za takav pokrivač, radi li se kukicom, treba oko godinu dana. Upravo toliko su Tita i Pedro mislili čekati prije negoli sklope brak. Odluči iskoristiti vunu da ne propadne i stane bijesno plesti i plakati, plesti i plakati, sve dok u zoru nije završila pokrivač i prebacila ga preko sebe. Nije bilo koristi. Ni te noći, kao ni tolikih noći kasnije u životu, nije se uspjela obraniti od studeni.

POGLAVLJE DRUGO

VELJAČA

KOLAČ CHABELA ILITI LIZA Sastojci: 175 grama prvorazrednog šećernog granulata 300 grama prvorazrednog brašna, triput prosijana 17 jaja 1 limun, nariban

NAČIN PRIPREME: U POSUDU STAVI 5 ŽUMANJAKA, 4 CIJELA JAJA I ŠEĆER. TUCI IH DOK SE smjesa ne zgusne i dodaj još dva cijela jaja. Tuci dalje, a kad se smjesa ponovno zgusne dodaj joj još dva cijela jaja, i tako sve dok ne potrošiš sva jaja. Tita i Nacha su za Pedrov i Rosaurin svatovski kolač morale tu količinu pomnožiti s deset jer su umjesto za osamnaest, morale prirediti kolač za stotinu osamdeset osoba. Bilo je potrebno 170 jaja! A to znači da su morale poduzeti osobite mjere kako bi u jednom danu imale toliko jaja, i to još odlične kakvoće. Ne bi li uspjele, morale su tjednima ranije stavljati u limenke jaja najboljih nesilica. Taj se način koristio na imanju od pamtivijeka ne bi li zimi bilo dovoljno te hranjive i potrebne namirnice. Taj postupak ima najbolji učinak u kolovozu i rujnu. Jaja namijenjena konzerviranju moraju biti vrlo svježa. Nachi je bilo najdraže ako su snesena istog dana. Jaja se stavi u posudu punu razmočene ovčje krme koja tek što se nije ohladila, tako da budu sasvim pokrivena. To je dovoljno da nekoliko mjeseci ostanu svježa. Ako ih želimo sačuvati duže od godine dana, stavljamo ih u glineni vrč i prelijevamo mlijekom od kreča i vode u omjeru jedan prema deset. Nakon toga ih dobro pokrijemo da ne dolaze u dodir sa zrakom i ostavimo ih u podrumu. Tita i Nacha su se odlučile za prvi način jer jaja nije trebalo čuvati tako dugo. Držale su ih u posudi pod kuhinjskim stolom i odanle ih uzimale za kolač. Osobiti napor miješanja tolikih jaja počeo je Titi razarati pamet već negdje oko stotog jajeta. Činilo joj se da nikad neće dostići brojku od 170 jaja.

Laura Esquivel

Tita je miješala, a Nacha lupala i dometala jaja. Titi se cijelo tijelo treslo, i kako se to veli, koža joj se ježila kao u kokoši svaki put kada bi razbila jaje. Bjelanjci su je podsjećali na testise piladi koju su škopile mjesec dana ranije. Kopun je uškopljeni pijevac kojega se umjetno tovi. To jelo izabrano je za Pedrovu i Rosaurinu svadbu zato što se ubraja među najbolja svečana jela zbog načina pripreme i naročitog okusa kopunova mesa. Čim je odlučeno da svadba bude 12. siječnja, kupljeno je dvjesto pilića koji su podvrgnuti tom zahvatu i odmah ih se počelo toviti. Taj posao pao je u dužnost Titi i Nachi. Nachi zbog iskustva, a Titi za kaznu što nije htjela biti nazočna kad su došli prositi sestru joj Rosauru, nego je hinila glavobolju. “Neću trpjeti tvoju nepokornost”, rekla joj je Mama Elena, “niti dopustiti da uništiš sestrinu svadbu praveći se da si žrtva. Odsad ćeš brinuti za pripremu gozbe i da te nisam primijetila zlovoljnu ili uplakanu. Jesi li čula?” Tita se trudila da ne zaboravi to upozorenje dok se spremala za prvi zahvat. Škopljenje se sastoji od reza u predjelu iznad testisa: ugura se prst da bi ih našli i izvukli. Nakon toga rana se zašije i natrlja svježim maslacem ili salom od živadi. Tita je skoro izgubila pamet kad je prvi put ugurala prst i povukla pileće testise. Ruke su joj se tresle, obilato se znojila a želudac joj se vrtio kao zmaj na vjetru. Mama Elena je ošine pogledom kao munjom i reče: “Što ti je? Što drhtiš, da nećeš možda opet početi gnjaviti?” Tita je podigla pogled prema njoj. Htjela je zavikati, kako ima nevolja, kako je izabrala krivi objekt za škopljenje, kako bi ona sama bila najbolji objekt jer bi tako barem postojao stvarni razlog da joj se zabrani udaja i da Rosaura stane uz bok čovjeka kojega ona ljubi. Pročitavši joj misli, Mama Elena joj opali strahovitu pljusku od koje se srušila i zakoturala po podu skupa s piletom koje je izdahnulo zbog pogreške pri zahvatu. Tita je miješala i miješala, sva zanesena, kao da želi jednom zauvijek okončati te muke. Ostalo joj je da umiješa još samo dva jaja – i tijesto za kolač bilo bi gotovo. Samo je to još nedostajalo, jer sve ostalo, uključujući dvadeset vrsta jela i predjelo, bilo je pripremljeno za gozbu. U kuhinji su ostale samo Tita, Nacha i Mama Elena. Chencha, Gertrudis i Rosaura pregledavale su zadnji put mladenki-

KAO VODA ZA ČOKOLADU

nu haljinu. Nacha je s osjećajem velikog olakšanja uzela predzadnje jaje kako bi ga istukla. Tita joj, uz snažan krik, zabrani da to učini. “Ne!” Prestala je miješati i dohvatila jaje. Iz ljuske se jasno čulo pijukanje pileta. Prinijela je jaje uhu i još jasnije začula pijuk. Mama Elena je zastala i zapovjedničkim tonom upitala: “Što se događa? Kakav je to krik?” “U ovom jajetu je pile! Nacha ga sigurno ne može čuti, ali ja mogu.” “Pile? Jesi li luda? To se još nikad nije dogodilo s konzerviranim jajima!” U dva pokreta prišla je Titi, otela joj jaje iz ruku i razbila ga. Tita je čvrsto zažmirila. “Otvori oči i pogledaj svoje pile!” Tita je polako otvorila oči. Uvidjela je da je ono što je ona držala za pile bilo tek jaje, i to prilično svježe. “Slušaj sad, Tita, moje je strpljenje pri kraju i neću dopustiti da opet počneš ludovati. Ovo mora prestati! Inače ćeš se pokajati, to ti jamčim.” Tita nikad neće znati objasniti što se dogodilo te večeri, je li to što je čula bilo rezultat umora ili halucinacije. Tog trenutka najbolje je bilo nastaviti miješati jer nije htjela stavljati na kušnju majčinu strpljivost. Skupa s dva zadnja jajeta umiješajte naribani limun; kad je smjesa dovoljno gusta, prestanite miješati i dodajte prosijano brašno, te ga polako umiješajte drvenom žlicom sve dok ne potrošite svu količinu. Na kraju kalup premažite maslacem, pospite brašnom i napunite smjesom. Zatim stavite u pećnicu i pecite trideset minuta. Pošto je u tri dana spremila dvadeset različitih jela, Nacha je bila mrtva umorna i jedva je čekala da stavi kolač u pećnicu pa da ode u krevet. Ne bi se moglo reći da joj je Tita ovog puta bila od velike pomoći. Nije se ni na trenutak potužila, možda zato što joj to majčin ispitivački pogled nije dopuštao, ali čim je opazila da Mama Elena izlazi iz kuhinje i odlazi prema svojim sobama oteo joj se beskrajno dug uzdah. Nacha, koja je stajala pokraj nje, blago joj je uzela kuhaču iz ruku, zagrlila je i rekla:

Laura Esquivel

“Isplači se sad kad smo same, mala moja, jer neću da te sutra netko vidi kako plačeš.” Nacha prekine miješanje jer je osjetila da se Tita nalazi pred živčanim slomom. Nije znala da se to tako zove, ali je u svojoj beskrajnoj mudrosti shvatila da Tita više ne može izdržati. Ni ona sama više nije mogla tako. Nikad se nije slagala s Rosaurom. Nachi je jako smetalo što je Rosaura od djetinjstva bila kmecava kod jela. Uvijek je ostavljala na tanjuru ili pak davala psu kojeg su zvali Tequila, a taj je bio otac ovog psa kojeg imaju sada i zovu ga Pulque. Nacha joj je uvijek davala Titu za primjer, jer je ova oduvijek jela sve. Ustvari, jedino jelo koje Titi nije bilo po volji bilo je meko kuhano jaje, ali ju je Mama Elena tjerala da ga jede. Budući da je Nacha brinula o njezinu kulinarskom odgoju, Tita je jela ne samo uobičajena jela nego, na Rosaurin užas, i suhe kukce, agavine crve, pake, pasance i štošta drugo. Odatle Nachina odbojnost prema Rosauri i sestrinskom suparništvu koje je dosezalo vrhunac Rosaurinim vjenčanjem s čovjekom kojeg ljubi Tita. Rosaura nije mogla znati, ali je pretpostavljala da i Pedro ljubi Titu, i to beskrajno. Stoga je bilo razumljivo da je Nacha bila na Titinoj strani i da joj na svaki način pokušava olakšati patnje. Pregačom joj je brisala suze koje su joj se kotrljale niz obraze i govorila: “Hajde, dijete moje, još malo pa gotovo.” Međutim, trebalo im je duže nego obično jer se smjesa nije dala zgusnuti zbog Titinih suza. Plakale su tako zagrljene sve dok Titi nije ponestalo suza u očima. Tad je počela plakati na suho, a vele da je tako još bolnije, kao porod na suho, ali barem nije močila smjesu za kolač pa su mogle pristupiti sljedećoj etapi, to jest, nadjevu.

NADJEV 150 grama procijeđene mase naročite marelice koju zovu chabacano 150 grama šećera u kristalu Priprema: Stavi na vatru marelice s vrlo malo vode, pusti da provriju i zatim ih protisni kroz cjedilo ili sito; ako nemaš ni sito ni cjedilo, upo-

KAO VODA ZA ČOKOLADU

trijebi običnu cjedilicu. Stavi masu u posudu, dodaj šećer, stavi na vatru i miješaj neprestano sve dok ne dobiješ marmeladu. Makni je s vatre i ohladi prije nego što je razmažeš po sredini kolača koji si, naravski, prije toga razrezala po sredini. Na sreću, mjesec dana prije vjenčanja Nacha i Tita priredile su nekoliko staklenki chabacana, smokve i slatki krumpir s ananasom. Zahvaljujući tome nisu morale pripremati marmeladu za kolač. Bile su naviknute na pripremanje golemih količina marmelade u golemom kotlu koji je stalno visio na dvorištu baš zato da se iskoristi svako voće čim sazrije. Zapalile bi vatru ispod kotla, a ruke omotale starim pokrivačima i tako miješale. Tako su čuvale ruke od opekotina koje znade nanijeti vruća masa dok ključa i prska. Čim je Tita otvorila staklenku, miris chabacana podsjetio ju je na ono poslijepodne kad su kuhale marmeladu. Tita je dolazila iz vrta noseći voće u suknji jer je zaboravila ponijeti košaru. Ušavši tako zadignute suknje u kuhinju nemalo se iznenadila naletjevši na Pedra. On je baš išao na dvorište da pripremi kočiju. Morali su razdijeliti pozive po selu, a kako konjušar baš toga dana nije došao na posao morao je sam zasukati rukave. Čim ga je Nacha vidjela kako ulazi izišla je skoro trkom ispričavajući se da mora po samirao za grah. Titi od iznenađenja ispadne nekoliko onih marelica. Pedro brzo priskoči da ih pomogne pokupiti. I, sagnuvši se, ugleda goli dio Titine noge. Tita spusti suknju da je Pedro ne gleda. Kako ju je spustila, preostalo voće skotrlja se po Pedrovoj glavi. “Oprostite, Pedro. Jesam li vas povrijedila?” “Niste onako kako sam ja povrijedio vas, i dopustite mi da vam objasnim da je moja namjera…” “Nisam tražila nikakva objašnjenja.” “Morate mi dopustiti da vam uputim nekoliko riječi…” “Jednom sam vam dopustila pa je ispalo da lažete, i ne želim vas više ni čuti…” Rekavši to, Tita brzo ode kroz druga vrata prema primaćoj sobi, gdje su Chencha i Gertrudis vezle svadbeni pokrivač. Pokrivač bijaše od bijele svile, a po sredini je išao nježni vezak oko otvora pokrivača. Svrha tog otvora bila je da pokazuje samo čedne dijelove

Laura Esquivel

mladenkina tijela u intimnim bračnim trenucima. Bila je prava sreća nabaviti francusku svilu u ta politički nestalna vremena. Radi revolucije nije se moglo sigurno putovati zemljom i da nije bilo nekakva Azijata koji se bavio krijumčarenjem, ne bi bilo ni svile jer Mama Elena nije dopuštala da i jedna od njih krene na nesiguran put do glavnog grada da ondje kupi sve što treba za Rosaurinu haljinu i miraz. Taj je Azijat bio vrlo promućuran: prodavao je robu po glavnom gradu za novac sjevernjačke vojske koji ondje nije imao nikakve vrijednosti i nije ga se moglo mijenjati. Zato je postizao veoma visoke cijene, a zatim je s tim novcem odlazio na sjever gdje je on imao stvarnu vrijednost i njime kupovao robu. Na sjeveru je, naravski, prodavao robu prihvaćajući kao sredstvo plaćanja novac izdan u glavnom gradu koji je pak tamo imao nisku vrijednost, i tako je trgovao cijelo vrijeme rata, sve dok nije postao milijunaš. I sva sreća da jest, jer će Rosaura zahvaljujući njemu pribaviti za svadbu najﬁnije i najbiranije tkanine. Tita se zapanjeno zagledala u bjelinu pokrivača; to je trajalo svega nekoliko sekunda, ali i to je bilo dosta da prouzroči neku vrstu sljepila. Kamo god bi uprla pogledom, vidjela je samo bjelinu. U Rosauri, koja je pisala pozive, vidjela je neku vrstu snježnobijele utvare. Međutim, prikrivala se tako uspješno da nitko nije ništa primijetio. Nije htjela dati povoda Mami Eleni za nove psovke. Zato je, kad su stigli Lobovi s vjenčanim darom, nastojala upregnuti sva ćutila ne bi li otkrila koga pozdravljaju jer su joj izgledali kao glumci kineskog kazališta sjena prekriveni bijelim plahtama. Sva sreća da joj je Paquitin kreštavi glas poslužio kao ključ za rješenje pa ih je pozdravila bez većih nezgoda. Kasnije, dok ih je pratila do izlaznih vrata s imanja, primijeti da joj se i od same noći priviđa nešto što nikad nije vidjela: noć je prosijavala bjelinom. Uplašila se da joj se to ne ponovi sad jer se nikako nije mogla usredotočiti na preljev za kolač, koliko god je pokušavala. Užasavala se bjeline šećernih gruda, osjećala se kao da će joj bijela boja svakog trenutka zagospodariti pameću i da se neće moći obraniti, a pred očima su joj se stalno javljale jasne slike iz djetinjstva, kad su je u svibnju vodili svu u bijelome da prinese bijelo cvijeće Bogorodici.

KAO VODA ZA ČOKOLADU

Prolazila je kroz red djevojčica odjevenih u bijelo sve do oltara prepuna svijeća i bijelog cvijeća, umivena nebeskom bijelom svjetlošću koja se rasipala kroz prozor bijele župne crkve. Nikad još nije stupila u crkvu, a da nije istog časa počela sanjariti kako će jednog dana stupiti u nju držeći pod ruku muškarca. Ali, morala je sama sebe prikratiti ne samo za tu, nego i za sve ostale uspomene koje su joj nanosile bol: morala je završiti preljev za sestrin svatovski kolač. Uprla je svom silom da započne.

SASTOJCI ZA PRELJEV 800 grama šećera u grudama 60 kapi limunova soka i dovoljna količina vode da natopi šećer Način pripremanja: Stavi na vatru posudu sa šećerom i vodom i stalno miješaj sve dok ne počne vreti. Procijedi smjesu u drugu posudu i ponovno stavi na vatru dodajući limun sve dok se smjesa na pretvori u mekanu kuglu, brišući povremeno rubove posude vlažnom krpom da šećer ne kristalizira; kad se, dakle, zgusne a ostane mekana prespi je u drugu, prethodno navlaženu posudu, poprskaj vodom i ostavi da se rashladi. Nakon nekog vremena tuci smjesu drvenom žlicom sve dok se ne pretvori u kremu. Prije prelijevanja kolača smjesi dodaj žlicu mlijeka i ponovno stavi na vatru da se razmekša, zatim dodaj kap karmina da dobije boju i njome prekrij samo gornji dio kolača. Kad je Tita zamolila Nachu da joj doda karmin, ova primijeti da je Titi slabo. “Dušo moja, pa već sam ga dodala, zar ne vidiš tu divnu ružičastu boju?” “Ne vidim…” “Hajde leći dijete moje, a ja ću dovršiti turrón. Svaki oltarić ima svoj križić, a tvoj je križ težak. Samo prestani, prestani plakati jer mi kvasiš preljev pa neće biti ni za što. Hajde, odlazi već jednom!”

Laura Esquivel

Nacha je izljubi i izgura iz kuhinje. Nije Titi bilo jasno odakle joj izviru tolike suze, ali sad kad ih je prolila promijenila je njima i sastav turróna. Sad će mu trebati dvaput više vremena da očvrsne pa da se može oblikovati kako treba. Nacha se sama primi posla da ga čim prije završi pa da ide spavati. Turrón se radi tako da tučete deset bjelanjaka s pola kile šećera dok sasvim ne očvrsnu. Kad je dovršila, palo joj je na pamet da lizne preljev ne bi li provjerila jesu li mu Titine suze promijenile okus. I nisu, očito nisu, ali je Nachu odjednom obuzela silna čežnja, a da nije znala zašto. Sjetila se svih svatovskih gozbi što ih je pripremala za obitelj De la Garza, nadajući se svaki put da će naredno vjenčanje biti njezino. Sad, u osamdeset i petoj, suze više nisu pomagale, a ni žalopojke što ni vjenčanja ni gozbe nije bilo, unatoč tome što se našao ženik, i te kakav ženik! Samo što se mati Mame Elene pobrinula da ga potjera. Otad se pomirila s tim da uživa u tuđim svatovima i tako su godine prošle, a ona nije očajavala. Zato i nije shvaćala što joj je sad odjednom. Osjećala je da je riječ o savršenoj gluposti, ali si nije mogla pomoći. Premazala je kolač kako je najbolje znala i umjela, a zatim je otišla u sobu s oštrim bolom u prsima. Plakala je cijele noći, a sljedećeg jutra nije imala nikakve volje prisustvovati vjenčanju. Tita bi bila dala sve na svijetu da bude na Nachinu mjestu jer ona ne samo da je morala biti nazočna u crkvi, bez obzira na to kako se osjećala, nego je morala dobro paziti da joj se na licu ne primijeti ni trag tih osjećaja. Vjerovala je da će uspjeti, samo ako ne sretne Pedrov pogled. Ta nezgoda mogla bi razoriti mir i spokojstvo koje je hinila. Znala je da je predmetom pomnije pažnje nego sestra joj Rosaura. Gosti su htjeli uživati u njezinoj patnji više nego u samom društvenom događaju, ali ne, neće im pružiti to zadovoljstvo. Jasno je razabirala došaptavanje onih pokraj kojih je prolazila. “Jesi li vidjela Titu? Jadnica, zaručnik joj ženi vlastitu sestru!” Jednom sam ih vidjela na seoskom trgu, držali su se za ruke. Izgledali su tako sretni! “Nemoj mi reći! Paquita priča da je sáma vidjela kako je Pedro jednom usred mise sam pružio Titi ljubavno pismo, i to namirisano.” “Vele da će živjeti u istoj kući! Da sam ja na Eleninu mjestu ne bih to dopustila!”

KAO VODA ZA ČOKOLADU

“Ne vjerujem ni da će on to dozvoliti. Vidiš koliko ih već sad ogovaraju!” Nisu joj se dopale te primjedbe. Uloga gubitnice nije joj pristajala! Morala je zauzeti pobjednički stav! Odigrala je svoju ulogu dostojno, poput velike glumice, nastojeći ne misliti ni na svadbeni marš ni na svećenikovu propovijed ni na vrpcu i prstenje. Prebacila se u dan kad je, u devetoj godini života, otišla u skitnju sa seoskom djecom. Bilo joj je zabranjeno igrati se s dječacima, ali njoj je bilo dosta igara sa sestrama. Otišli su do velike rijeke da vide tko ju je kadar najbrže preplivati. Kako je samo bila zadovoljna kad je pobijedila! Drugu veliku pobjedu odnijela je jedne mirne seoske nedjelje. Bilo joj je 14 godina i izišla je sa sestrama u šetnju kočijom, kad neka djeca baciše petardu. Konji su se užasno prepali i pojurili. Na kraju sela oteli su se kočijašu i ovaj je posve izgubio kontrolu nad njima. Tita ga jednim pokretom odgurne i sama zauzda četiri konja. Kad su ih seljani u galopu sustigli da im pomognu, ostali su zadivljeni Titinim podvigom. U selu su je dočekali kao junakinju. Ta i mnoge slične uspomene zabavljale su je za vrijeme obreda i mamile joj zadovoljan mačji osmijeh, sve dok u općem čestitanju nije morala čestitati sestri. Pedro, koji je stajao pokraj nje, upita: “Zar meni nećete čestitati?” “Hoću, naravno. Želim vam svaku sreću.” Prigrlivši je čvršće nego što to običaji dopuštaju, iskoristio je tu jedinstvenu priliku da joj prišapne: “Siguran sam da ću je i imati, jer sam ovim vjenčanjem polučio ono za čim sam toliko čeznuo: živjet ću u vašoj blizini, a vas jedino istinski ljubim…” Riječi koje je Pedro izgovorio djelovale su na Titu kao osvježavajući vjetrić što raspiruje vatru među već skoro ugaslim ugarcima. Njezino lice, mjesecima tjerano da ne pokazuje osjećaje, doživjelo je nekontroliranu promjenu, i na njemu se čitalo veliko olakšanje i sreća. Bilo je to kao da je sve ono skoro ugaslo unutrašnje vrenje odjednom oživjelo pod Pedrovim žarkim dahom na njenu vratu,

Laura Esquivel

pod njegovim rukama na njenim ramenima, pod dodirom njegovih snažnih prsa i njezinih grudi… Zauvijek bi ostala ondje, da je Mama Elena nije pogledom ošinula i primorala da se smjesta odvoji od njega. Mama Elena se približi Titi i upita je: “Što ti je to Pedro rekao?” “Ništa, mamice.” “Mene nećeš prevariti, jer ja ti s lica čitam i ono što još uopće nisi ni stigla pomisliti, tako da ne moraš izigravati nevinašce. Jao tebi, vidim li te blizu njega!” Nakon tih prijetećih riječi Tita se držala što je dalje mogla od Pedra. Jedino joj nisu mogli izbrisati s usana onaj prostodušni, zadovoljni osmijeh. Od toga je trenutka svadba za nju imala drugo značenje. Više je nije smetalo što Pedro i Rosaura šetaju od stola do stola i nazdravljaju s gostima, niti joj je bilo teško dok su plesali valcer, niti kasnije, kad su rezali tortu. Znala je istinu: Pedro je ljubi. Jedva je dočekala da gozba završi pa da odjuri do Nache i sve joj ispripovijeda. Nestrpljivo je čekala da svi pojedu tortu kako bi se povukla. Bonton joj nije dopuštao da ode ranije, ali joj je dopuštao da lebdi u oblacima dok je ubrzano jela svoj komad torte. Bila je tako zadubljena u vlastite misli da nije ni primijetila kako se oko nje događa nešto čudno. Naime, kako je tko kušao tortu, tako ga je obuzimala beskrajna čežnja. Čak se i Pedro, inače tako pristojan, morao dobrano savladavati kako bi se suzdržao od plača. Plakala je i Mama Elena, koja nije spustila ni suze čak ni kad joj je umro muž. Ali to nije bilo sve, jer je torta bila tek prvi znak čudnog trovanja koje je na neki način bilo povezano s golemom tugom i osjećajem jalovosti koji su obuzeli sve goste i natjerali ih u dvorište, u vrt, i u kupaonice gdje je svatko od njih plakao za svojom najvećom ljubavlju. Nitko nije umaknuo toj čaroliji, a samo nekolicina sretnika stigla je do kupaonice na vrijeme; ostali su sudjelovali u skupnom povraćanju nasred dvorišta. Jedino Titi torta nije mogla ništa. Čim je pojela, otišla je s gozbe. Htjela je čim prije izvijestiti Nachu da je bila u pravu kad joj je govorila da Pedro voli samo nju. I dok je zamišljala sretni izraz Nachina lica, nije ni primijetila nevolju oko sebe sve dok ova nije dostigla zabrinjavajuću razinu. Rosaura je zbog užasnih grčeva morala napustiti svečarski stol.

KAO VODA ZA ČOKOLADU

Pokušavala je na svaki način savladati osjećaj mučnine, ali ona je bila jača od nje! Gledala je na svaki način spasiti vjenčanicu od izbljuvaka rodbine i prijatelja, ali se pri prolasku kroz dvorište okliznula i tada više ni krajičak haljine nije ostao pošteđen. Nabujala bezbojna rijeka te poluprobavljene smjese obuhvatila ju je i povukla nekoliko metara, i tad se više nije mogla suzdržati, nego su pred užasnutim Pedrom iz nje glasno počele nadirati cijele krpe bljuvotina nalik vulkanskoj erupciji. Rosaura je gorko zdvajala radi upropaštene svadbe i nitko joj nije mogao izbiti iz glave da je Tita nešto umiješala u tortu. Cijele je noći jecala i tugovala, a ispovraćala se i na pokrivač koji je tako dugo vezla. Pedro joj hitro predloži da vrhunac doživljaja prve bračne noći odgode za sutradan. Ali, protekli su mjeseci prije nego što je Pedro osjetio potrebu da to obavi, a ni Rosaura se nije usuđivala reći da se sasvim dobro osjeća. Tad je Pedro shvatio da više ne može odlagati izvršenje bračne obveze pa je te noći, koristeći se svadbenim pokrivačem, klekao pokraj kreveta i rekao kao da moli: “Gospodine, nije zbog grijeha niti zbog razbluda, nego da tebi priskrbim još jednog službenika.” Tita nije mogla zamisliti da se taj brak ostvario tek nakon toliko vremena. Zapravo, nije se ni pitala kako je to izgledalo, a još manje je li bilo na dan crkvenog vjenčanja ili koji drugi dan. Više joj je bilo stalo do spašavanja vlastite kože. One iste večeri joj je Mama Elena dala takvih batina kakvih nikad ranije nije dobila niti će ih ikad poslije dobiti. Dva se tjedna oporavljala od njih u krevetu. Povod toj strašnoj kazni bilo je mamino uvjerenje da se Tita udružila s Nachom da upropaste Rosaurinu svadbu te su u tortu umiješale neko sredstvo za povraćanje. Tita je nije mogla uvjeriti da su jedini dodatni sastojak bile suze koje je lila dok ga je pripremala. Nacha nije mogla posvjedočiti u njezinu korist jer ju je Tita na svadbeni dan zatekla mrtvu, otvorenih očiju, s ljekovitim travama na sljepoočnicama i fotograﬁjom davnašnjeg zaručnika u rukama.