B IB L IO T E K A
‘Z L A T N I P A U N ’
Michael Ondaatje
Urednik
ZLATKO CRNKOVIĆ L ikovna oprema
IVAN BALAŽEVIĆ
ENGLESKI PACIJENT S engleskoga preveo O M E R L A K O M IC A
K a talo g iza cija u p u b lik a c iji - C IP S veu čilišn a k n již n ic a R ije k a U D K 820-31 = 864 O N D /\A T J E , M ic h a e l E ngleski p a c ije n t / M ic h ae l O n d a a lje ; s en g le sk o g a p re v e o O m e r L ak o m ica. - R ije k a : “ O to k a r K e rš o v a n i” , 1997. 339 str, ; 20 cm . - (B ib lio te k a Z la tn i paun) P rijev o d djela: T h e E n g lish P a tie n t IS B N 9 5 3 -J 5 3 -0 3 5 -1
‘O T O K A R K E R S O V A N L R IJE K A
Kazalo V ila ........................................................................................ 9 G otovo p o d rtin a ............................................................ 35 Je d n o m v a t r a ...................................................................81 Južni K airo 1930-1938................................................ 149 K a t h a r i n e ..............................................................................167 Z a trp a n i z r a k o p l o v .......................................................... 181 In s i t u ....................................................................................205 Sveta š u m a ....................................................................... 231 Spilja plivača ................................................................ 255 K o l o v o z ............................................................................. 293 Z a h v a l e ............................................................................. 335
339
S t o j i u vrtu u kojem je d o tle rad ila i zuri u d a ljinu. O sjetila je p ro m jen u vrem en a. E vo još jed n e provale v jetra, zavija huka zrakom , njišu se visoki čem presi. O k re će se i odlazi p re m a kući, preb acu je se p re k o niska zidića, na golim ru k a m a osjeća pi"ve kišne kapi. P rolazi trijem om i b rzo ulazi u kuću. U kuhinji ne zastaje, sam o p rolazi kroz nju te se p en je m račnim stubam a i p ro d u ž u je dugim h o d nikom n a k raju kojeg se kroz o tv o ren a v rata izlio klin svjetla. U lazi u p ro sto riju koja je o p e t vrt - sam o što je ovaj v rt od stabala i sjenica kojim a su oslikani zidovi i strop. N a krevetu leži m u škarac, tijelo mu izloženo p ovjetarcu, a kako je o n a ušla, on polako o kreće glavu p re m a njoj.
Svaka četiri d an a p ere m u crno tijelo, počinjući od izgorjelih stopala. N am ače ručnik, drži m u ga iznad gležanja i žm iče ga, gleda ga kak o m rm lja i vidi da se sm iješi. N ajgore su o p ek lin e iznad goljenice. V iše nego ljubičaste. Sam a kost. M jesecim a ga njeguje, tijelo joj je d o b ro po zn ato , s p en iso m što m u počiva, nalik na m orskog konjića, a b e d ra uska, tanka. K ristova b ed ra, pom išlja. On je njezina sveta b ezn ad n o st. Leži na leđim a, bez 11
jastu k a, gleda u lišćem oslikan strop, u b aldahin od g ran a iznad kojih je plavo nebo. N a prsa, gdje je m an je o p ečen i gdje ga m ože d irati, k ap a m u k alam in u brazdam a. D raga joj je u d u b in a ispod zadnjeg re b ra, onaj greben od kože. D o segnuvši m u ram en a, p u še m u svjež zrak po v ratu , a on gunđa. Što? p ita ga gubeći koncentraciju. C rn o lice sivih očiju o k re će se p re m a njoj. O n a sp u šta šaku u džep. Z u b im a guli kožicu sa šljive, istiskuje košticu i m eso p lo d a stavlja m u u usta. O p e t on šapće, odvlači p o z o rn o srce m lade n je govateljice što je kraj njega kam o m u duh bludi, u onaj b u n a r u sp o m en a u koji stalno u ra n ja za tih m jeseci što p re th o d e sm rti.
Im a p riča što ih čovjek u sobi tiho pripovijeda a p o p u t sokola k ruže s je d n e razin e n a drugu. Bdi u o slik an o m raslinju što ga o k ru žu je cvjetnim o b i ljem i rašljam a golem ih stab ala. Sjeća se izleta, že n e k o ja m u je ljubila dijelove tijela što su s o p e k o tin am a dobili b oju plavog p atlidžana. B ivao sam tjed nim a u pustinji, veli, a da se n i sam sjetio p o g led ati M jesec, kao što će o žen jen u čovjeku dani proći a d a ženu n e po g led a u lice. T o nisu grijesi p ro p u sta, n eg o znaci prezauzetosti. O či su m u u p rte u lice m lađ e žene. M ak n e li o n a glavom , njegov u k očeni po g led p u to v at će za n jo m po zidu. O n a se sagne. K ako ste se spržili? K asno je p o p o d n e. Š ake m u se igraju dijelom p lah te, glade je h rp to m p rstiju. S rušio sam se u p lam en u u pustinji. N ašli su m e, napravili m i od granja ležaljku, pa m e vukli p re k o pustinje. Bili sm o u P ješčanom m o 12
r u \ tu i tam o prelazili sm o su h a riječna korita. N om adi, znate. B eduini. K ako sam sletio, i sam se p ijesak zapalio. Vidjeli su m e k ak o iz toga stršim gol. K ožna kaciga na glavi bila mi je u plam enu. Svezali m e u toj zipki, m rtvačkom čunu, i trkom m e odvukli, noge im to p tale uz m en e. P o rem etio sam je d n o stav n o st pustinje. P rem a našem zem ljopisnom nazivlju. Libijska pustinja, koja se dijelom p ro stire i u E g ip tu i S u danu. B eduini su znali za plam en. Z n a li su kak o još od 1939. zrakoplovi p ad aju s n eb a. N ek e su alatke i p o su đ e bili izradili od k o m ad a s palih zrakoplova i u n išten ih tenkova. Bilo je to d o b a ra ta na nebu. Z n ali su p o zujanju p re p o zn ati p o g o đ e n avion, znali su i kako će se snaći m eđ u tim o lu p in am a. M ali vijak iz p ilo tsk e kabine po stao je dragulj. M ožda sam bio prvi koji je živ ustao iz g o rućeg aviona. Č ovjek kojem glava gori. N isu zn ali tk o sam . A ja nisam znao koje je to njihovo plem e. A tk o ste vi? N e znam . S talno m e pitate. R ek li ste da ste Englez.
N oću nik ad nije tako u m o ran d a bi m ogao zas pati. O n a m u čita iz bilo koje knjige k o ju bi dovukla o d o zd o iz knjižnice. T re p eri svijeća n ad stranicom i na licu m lad e njegovateljice što čita, u taj sat je dva se n a z iru stabla i vidici što k rase zidove. O n je sluša, svaku njezinu riječ g u ta k ao žed an vođu. A ko je h lad n o , ona se o p re zn o p o p n e na krevet i legne do njega. N e sm ije ga ničim p ritisn u ti, jer će ga boljeti, čak ni svojom ta n k o m pesti. 1 P re m a n a še m z em ljo p isn o m nazivlju, L ib ijsk a p u stin ja , koja se d ije lo m p ro s tire i u E g ip tu i S u d a n u .
13
D ogodi se da u dva po ponoći još ne spava, u m rak u m u oči širom otv o ren e.
O azu jo š n e bi vidio, a osjetio bi joj miris. V la gu u zraku. K ojekakvo šuškanje. P alm e i uzde. Z v ek lim enih p o su d a kojim a p o tm u o zvuk otkriva d a su p u n e vode. T ijelo m u obložih velikim k o m ad im a m ekana p la tn a n ato p ljen ih uljem . Bio je pom azan. N aslućivao je šutljiva čovjeka što je stalno bivao uza nj, m iris njegova d ah a k ad bi se svaka dvadeset četiri sata prigibao n a d a nj d a ga o d m o ta i u m ra k u m u p re g le d a kožu. O g oljen, o p e t je bio onaj gol čovjek kraj gorućeg zrak o p lo v a. P o k riše ga slojevim a sive pusti. P itao se koji ga je to p lem en it n a ro d našao. K oja je to zem lja izm islila da m ek an e d atu lje sažvače čovjek kraj njega pa da ih iz svojih usta g u ra u njegova. Z a to vrijem e, d ok je bio s tim ljudim a, nije se m o g ao sjetiti o d ak le je. K oliko je znao, m ogao je biti i onaj n ep rijatelj p rotiv kojeg se tu k ao iz zraka. P oslije, u bolnici u Pisi, m isho je kako kraj se b e g led a lice što m u svake noći dolazi da m u sa žvače i sm ekša d atu lje koje će m u on d a iz svojih u sta g u rn u ti u njegova. O n e su noći bile bezbojne. Ni govora ni pjesm e. B ed u in i bi ušutjeli kad bi bio b u d an . L ežao je u m reži k ao na o ltaru i u svojoj taštini zam išljao ih je n a sto tin e oko njega, dok su m ožda bila sam o o n a dvojica koji su ga našli i s glave m u strgnuli ro g a tu g o ru ću kapu. T u dvojicu znao je sam o po o k usu sline što bi m u ušla u usta s datu ljo m ili po ta p k a n ju sto p ala u trku.
14
O na bi sjedila i čitala, s knjigom p o d n em u n im svjetlom . O d v rem en a do v re m e n a bacila bi pogled niz ho d n ik vile što je nekad bila v o jna bolnica, gdje je i o n a živjela s bolničkim o sobljem prije n e go što će se ostah p o stu p n o odseliti, s o d m icanjem ra ta p re m a sjeveru, sa skorim zav ršetk o m rata. Bilo je to do b a u njezinu životu k ad se dohvatila knjiga kao jed in o g izlaza iz svoje ćelije. P o stale su joj p ola njezina svijeta. Sjedila bi za n o ćn im o rm a rićem , zgrbljena, i čitala o indijskom d ječak u koji se učio p a m titi svakakav nak it i p re d m e te rasu te na p ladnju, koga su prebacivali o d je d n o g učitelja do d rugoga - od onih koji su ga učili jezik, do onih koji su ga učili kako p am titi, i o n ih koji su ga učili kak o se othrvati hipnozi. K njiga joj ležala u krilu. S hvatila je kak o više od p e t m in u ta zuri u poro zn i p ap ir, u pregib u k u tu n a 17. stranici što ga je n e tk o bio prev io kao znak. D lan o m joj zagladi površinu. U d u h u joj n e što stru g n e p o p u t m iša u potk ro v lju , za le p rša p o p u t lep tira n a n o ćn o m p ro zo ru . P o g led a niz hodnik, iako više n itk o tu ne živi, n itk o osim engleskog p acijen ta i nje, u Villi San G iro lam o . U b o m b am a p re o ra n o m p o v rtn jak u iznad kuće im ala je dosta povrća da se njih dvoje p re h ra n e , a iz g ra d a joj je od v re m e n a do v re m e n a dolazio čovjek s kojim je razm jenjivala sap u n e i p lah te i o n o što je još bilo ostalo u toj vojnoj bolnici za d ru g e p o treb e . M alo graha, m alo m esa. Č ovjek joj je d ao dvije boce vina, p a bi o n a svake noći, p o što bi legla uz E ngleza a on zaspao, sebi svečano n a ta k a la čašicu, koju bi od n ijela n a noćni o rm arić o d m a h iza p ri tvorenih v ra ta i on d je p om alo p ijuckala, uz knjigu koju je već čitala. Stoga je u knjigam a za E n gleza, k o je je on slu šao m ožda p o z o rn o a m ožd a i nije, bilo ru p a u 15
rad n ji p o p u l dijelova ceste što ih je nevrijem e odnijelo, m anjkali su događaji kao dijelovi goblena što su ih izjeli skakavci, ili kao od bom bi ispucana žbuka što je u noći pala s freske. A vila k oju su sad a nastavali o n a i E nglez bila je u m n o g o m e upravo takva. O d krša se u n ek e so be i nije m oglo ući. K roz ru p u od b o m b e m jesečina i kiša sp u štale su se u knjižnicu u prizem lju - gdje je u k u tu stajao stalno p ro m o čen naslonjač. Sto se tiče ru p a u radnji, nije b rin u la za E ngleza. Ne bi m u p re p ričala p ro p u šte n a poglavlja. J e d n o stavno bi do šla s knjigom i rekla: “S tran ica d ev e d eset še sta ” , ih; “S tranica sto je d a n a e s ta ” . T o je bila je d in a o znaka. O bje bi m u šake podigla k sebi da ih p o m iriše - zadah im je još bio bolesnički. Š ake su vam sve grublje, reče joj on. K orov, čičak i kopanje. Č uvajte se. R e k a o sam vam da se pazite. Z nam . Z atim je p o če la čitati. U to sa šak am a poučio ju je otac. Sa psećim šapam a. K ad go d bi se našao sam sa psom u nekoj kući, o tac b i joj se n agnuo i p o m irisao kožu na jastu čićim a p asje šape. Ovo je, objavio bi k ao da u p rav o drži čašicu konjaka, najdivniji m iris n a svi jetu! K akav buke! P ređivni suveniri s puta! Njoj bi se to b o že gadilo, ali pasja šapa jest bila čudo: nikad n e bi o d isala prljavštinom . T o je prvostolnica, otac joj je rek ao , v rt toga i toga, travnjak, šetnja kroz ciklam e - k o n c e n tra t aluzija na sve staze kojim a je životinja p ro šla p re k o dana. Šušnulo je n ešto na stropu, kao da je miš, i o n a o p et p o d iže pogled s knjige.
Skidoše mu s lica oblog od trave. N a dan p o m rčine, Č ekali su nju. G dje li se n alazio? K oja je to bila kultura što zna predvid jeti vrijem e i vidjelo? E l A h m ar ili E l A byadd, je r to m o ra biti n ek o od sjeverozapadnih pustinjskih plem en a. O ni što će u h vatiti čovjeka palog s n eb esa, što će m u lice obložiti m askom od sp leten e o azne trstike. Sad je im ao sloj trave. N ajdraži v rt n a svijetu bio m u je onaj travnati K ew a, nježnih i raznolikih boja, p o p u t talo žn ih slo jeva nekog brda. U pom rčini je zurio u okolinu. D o tle su ga naučih da diže ru k e i u tijelo uvlači snagu iz svem ira, on ak o kako pu stin ja privlači sebi zrakoplove. Nosili su ga u nosiljci od piisti i granja. P rek o v idika m u u sre d svjedom rcanja z a strta sunca p ro d o še p o k re tn e p ru g e p lam enaca. N a koži m u je staln o bilo m asti, i m rak a. J e d n e noći čuo je kako n ešto zvecka na vjetru visoko u zraku, a n ak o n nekog v rem en a p re sta d e i o n zaspi žudeći za tim, za onim zvukom nalik n a u sp o re n i glas iz grla kakve ptice, m ožda plam en ca, ili p u stinjske hsice koju je je d a n o d njih d ržao u poluzašivenom džepu b u rn u sa. S u trad an , d o k je ležao o p e t ob lo žen p u sto m , čuo je tu i tam o onaj zvek stakla. Z v u k iz tam e. U sre d svjetlom rcanja osjeti da ga o d m ataju , i u g led a kako m u se prim iče ljudska glava n a ploči, a o n d a shvati da je ono čovjek što nosi golem ja ra m s k o jeg vise sto tin e bočica obješenih k o m ad ićim a k o n o p a i žice raznih duljina. Ki-eće se kao dio n ek o g sta k le nog zastora, tijelo m u je u sred ištu te kugle. T a prilika ga je najviše pod sjećala na o n e crteže a rh an d ela što ih se tru d io p re crtati kao školarac, a da mu nikad nije bilo jasn o kako na n ečijem ti jelu m ože biti m jesta za m išiće takvih krila. Č ovjek se k retao dugim a sporim k o rak o m , tak o o d m je17