U krugu

Carl Frode Tiller U krugu

UkruguKB.indd 1

10/27/15 7:01 AM

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Carl Frode Tiller INNSIRKLING Copyright © H. Aschehoug & Co. (W. Nygaard), 2007 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2015.

This project has been funded with support from the European Commission.

This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt je sufinancirala Europska komisija. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost njezinog autora i ni u kojem slučaju ne predstavlja stajališta Europske komisije.

This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

UkruguKB.indd 2

10/27/15 7:01 AM

Carl Frode Tiller

U krugu S norveťkoga preveo Munib Delalić

Zagreb, studeni 2015.

UkruguKB.indd 3

10/27/15 7:01 AM

Jon

Saltdalen, 4. srpnja 2006. Na turneji Polako ulazimo u središte mjesta, ako se središtem može nazvati mali kružni tok s nekoliko okolnih kuća. Sjedim na prednjem sjedalu nagnut prema naprijed i gledam oko sebe, no nikoga na vidiku, posve je tiho, gotovo mrtvo, čak se nikakav dućan ne može vidjeti, samo jedna zatvorena kavana i špeceraj zamračenih prozora. Zar ćemo ovdje svirati? Čini se, kvragu, kao da tu ljudi uopće i ne žive, a nije jasno ni tko bi tu živio, tko bi sebi poželio takvo zlo. Naslonim se na sjedalo, spustim prozor i nalaktim se na vrata. Svjež mi, ugodan zrak pomiluje lice. Zabacim glavu i sklopim oči, udahnem kroz nos i osjetim zrak pun mirisa nakon kiše koja je upravo padala, osjetim miris mokre zemlje, miris jorgovana. Otvorim oči, opet se nagnem prema naprijed. Kako je, kvragu, ovdje pusto, posve mrtvo, nikoga na vidiku, gotovo da se nikakav zvuk ne čuje, samo zvuk motora našega automobila. I zvuk automobilskih guma koje se valjaju asfaltom mokrim od kiše.

Nije mi jasno, dovraga, kako se netko može naseliti na ovakvome mjestu.

– Da imamo vremena, prije koncerta bih malo pecao – reče Anders. – Ovdje bi morala biti neka rijeka bogata lososom!

5

UkruguKB.indd 5

10/27/15 7:01 AM

Okrenem se i pogledam ga, zasmijuljim se. Ali on je ozbiljan, izgleda kao da je ozbiljno mislio ono što je kazao, sjedi na zadnjem sjedalu i gleda me, pa glavom pokaže udesno.

Ispružim vrat i pogledam tamo kamo je pokazao. Na jednome izlogu s druge strane ulice visi neki oglas, »prodaja ribarskih dozvola«, crni tuš i nevješt rukopis koji se iskošen naginje udesno. Okrenem se i opet gledam kroz prednje staklo.

– Da, da – izustim. – Osim parenja, ovdje valjda jedino preostaje lov i ribolov i tome slično.

Okrenem se prema Andersu i opet se zasmijuljim. Ali on se sada okrenuo ustranu i ne gleda me, kao da nije ni čuo što sam rekao. Okrenem se i opet gledam kroz prednje staklo.

– I sport, naravno – pridodam. – Skijanje i slično! Ali ne momčadski sport, jer ovdje sigurno nema dovoljno ljudi da bi se bavili momčadskim sportom.

Nitko ništa ne govori.

Lars skrene udesno i spuštamo se blagom nizbrdicom koja vodi prema keju. U daljini se nazire plavkasto, svjetlucavo more, nekoliko galebova kruži oko zelenog kontejnera. Ali nigdje nikoga, ni jednoga čovjeka, posvuda pusto, posve mrtvo, i to usred dana. Malo se nagnem prema naprijed i gledam, pogled mi klizi s jedne strane na drugu, zasmijuljim se i zatresem glavom.

– U božju mater! – kažem i malo čekam te opet zatresem glavom. – Čini se da je pred Strankom centra nemali zadatak ako žele ostvariti cilj o unapređenju života u norveškoj provinciji.

Opet malo čekam, a onda se okrenem prema Larsu, pogledam ga i kimnem.

– Čim čuješ bendžo, daj gas! – kažem i kratko se nasmijem.

Ali on ne uzvrati osmijehom, samo mirno sjedi s objema rukama na upravljaču i gleda ispred sebe, mora da nije gledao 6

UkruguKB.indd 6

10/27/15 7:01 AM

»Oslobađanje«, Larsu je samo glazba važna, film ga uopće ne zanima, ili ga bar ne zanimaju takvi filmovi. Okrenem se i opet gledam ispred sebe.

– U božju mater – promrmljam. – Drago mi je što ne živim ovdje.

Nitko na trenutak ništa ne govori.

– Ni ovdje? – odjednom se oglasi Lars, tiho, ne gledajući me.

– Pa ovdje, kvragu, nema ni žive duše – kažem.

– Ne – izusti on kratko.

Opet ga pogledam, no ništa ne kažem, malo čekam. Što je s njim? Glas mu je vrlo ozbiljan. A i izgleda ozbiljno. Lice zategnuto, bezizražajno. I ukočeno zuri ispred sebe. Čekam neko vrijeme, ne pomičem pogled s njega.

– Što je s tobom? – napokon upitam. Gledam ga, on ne odgovara, mirno sjedi ispruženih ruku na upravljaču, ukočeno zuri ispred sebe. Posve je tiho u automobilu, nitko ništa ne govori. Što je sad ovo, kvragu, pa ovo ne sliči na Larsa koji je gotovo uvijek u dobrom raspoloženju, gotovo stalno pozitivan i optimističan.

– Što je s tobom? – opet upitam.

– Sa mnom? – uzvrati glasno, nagnuvši glavu malčice prema naprijed.

Opet tišina.

Zapanjen, zurim u nj.

– Počinje mi ići na neku stvar sva ta tvoja negativnost – reče on.

– Negativnost? – promrmljam.

– Da, negativnost – uzvrati on i dalje ukočeno zureći ispred sebe, malo čeka, proguta. – Svako mjesto u koje dođemo je selendra – reče. – Svako jelo koje jedemo je odvratno, svi ljudi koje sretnemo su idioti!

7

UkruguKB.indd 7

10/27/15 7:01 AM

Zapanjen, zurim u njega, ni riječi ne uspijevam kazati, jer ne mogu vjerovati u ono što govori, zar sam doista negativan?

Malo čekam, zatim se okrenem i na trenutak gledam ispred sebe, a onda se opet okrenem prema Larsu još uvijek ne uspijevajući ništa kazati, jer on o tome nikada prije nije govorio, došlo je odveć iznenada, to da sam negativan; zar sam doista negativan? Gledam ga nekoliko trenutaka pa se okrenem, pogledam Andersa na zadnjem sjedalu. On mirno sjedi i zuri kroz prozor čela prislonjena na staklo, pretvara se kao da me ne vidi, kao da ništa nije ni čuo niti vidio. Gledam ga nekoliko trenutaka i odjednom shvatim da su oni o tome već razgovarali, da su o tome raspravljali i da su se usuglasili da sam negativan. Osjetim kako mi srce počinje lupati brže nego obično, da mi se puls podiže. Zurim u Andersa i osjetim kako se usta sama otvaraju i kako zijam, i ustima i očima. Zatvorim usta i progutam, progutam dvaput. Opet se okrenem prema Larsu, pogledam ga.

– Naporno je biti s tobom u društvu – kaže on. – Upravo tako, užasno naporno! Cijela je vražja turneja jedan velik napor!

I dalje me ne gleda dok govori, samo mirno sjedi i ukočeno zuri ispred sebe, lica zategnuta i blijeda, i s vremena na vrijeme proguta. Ne skidam pogled s njega. Ništa ne govorim, ne znam što reći. Došlo je naglo, posve neočekivano, nisam mogao niti pomisliti da oni misle da sam negativan, da je naporno putovati sa mnom u društvu.

– Počelo je loše, i samo je gore – nastavi Lars, zatim se malo nakašlje, i dalje me ne gledajući. – Mislim da ne shvaćaš koliko nam treba snage da te držimo koliko-toliko raspoložena. Tebi je sve samo sranje, ništa ti pod milim bogom ne valja. Je li tebi uopće jasno koliko je naporno nama koji smo s tobom u društvu?

8

UkruguKB.indd 8

10/27/15 7:01 AM

Slušam ga, slušam ono što govori, i shvatim da je taj govor unaprijed smišljen, shvatim to po načinu na koji govori. Čujem i iskrenost u njegovu glasu, da misli onako kako govori, nije to prazna priča, čujem da on doista tako misli. Zurim u njega. Malo čekam. Ne znam što reći. Ni u kome se slučaju ne bih smio izlanuti, moram paziti što govorim. Jer ovo moram nekako podnijeti, moram biti dovoljno odrastao da podnesem takvu kritiku, ne smijem biti neobjektivan i neodmjereno mu uzvratiti. Ali došlo je iznenada, nisam to očekivao, pa oni su se cijelo vrijeme smijali mome pesimizmu, šalili se na račun moje sumornosti i mojih zajedljivih komentara. Često sam bio čak i crnji i pesimističniji nego što zapravo jesam, bio sam zajedljiv i sarkastičan samo da bih njih nasmijao, cijelo vrijeme misleći da je sve kako bi i trebalo biti, da im je u mome društvu jednako dobro kao što je meni u njihovu, da me vole jednako kao što ja volim njih. Jer ja njih doista volim, mislio sam da mi ni jedna ranija grupa nije odgovarala kao što mi oni odgovaraju, i glazbeno, i društveno. Tako sam mislio, premda sam mnogo stariji od njih.

Prođe neko vrijeme u šutnji. Polako se okrenem udesno, prislonim glavu na desnu ruku i gledam kroz otvoren prozor, podignem drugu ruku i srednjim se prstom počešem po nosu.

I odjednom zaplačem. Plačem, kao da je pukla neka unutarnja brana za koju nisam niti znao da postoji, oči su pukle i suze samo teku, hladno se slijevaju niz lice. Okrenem glavu malo više udesno. Brišem suze, gutam. Što je sad ovo, dovraga, pitam se sjedeći i plačući, što mi je, kvragu, ne znam kad sam zadnji put plakao, a sad plačem, plačem zbog sitnice, gotovo ni za što, zato što oni kažu da sam negativan, što mi je, kvragu, zar sam tako glup, pa to je smiješno. Domalo se nasmijem, odjednom, jednostavno je došlo, samo od sebe, otvorim usta 9

UkruguKB.indd 9

10/27/15 7:01 AM

i gromko se nasmijem, kao da se smijem samome sebi, kako sam, zaboga, smiješan, pa to je samo jedna smiješna sitnica, kao da smijehom pokušavam odagnati plač, ali ne uspijevam.

Suze i dalje teku, te se sad naizmjence i smijem i plačem poput neke histerične žene, zvuči posve bolesno, kao da sam na putu da pošašavim, ostali ništa ne govore, mora da im nije jasno što se sa mnom događa, jer ovo mi ne nalikuje, ovo je posve različito od mene, moram se pribrati, nema druge, ovako ne ide. Povučem prstom ispod nosa i ušmrknem. Stisnem zube i prestanem plakati. Malo se nakašljem, kašljem. Više se ne smijem, ali ne mogu da ne plačem, plačem tiho, usne su mi vlažne od suza, okus soli bocka po jeziku.

Posve je tiho.

– Gdje im se nalazi taj dom kulture? – odjednom se oglasi Anders. – Zar ne bi trebao biti odmah u centru?

Kao da pokušava govoriti o nečemu drugome, kao da se pretvara, kao da se ništa nije dogodilo, i tako mi daje vremena i priliku da obrišem suze i dođem k sebi, kako ne bih izgubio obraza više nego što sam ga već izgubio.

– Hm, centar, gdje je centar u jednome ovakvome mjestu – nastavi on, kao da želi biti i malo suglasan sa mnom, suglasan da je mjesto u koje smo došli obična selendra, kao da bi to suglasje trebalo stvar učiniti boljom.

Onda opet tišina.

I dalje plačem. Anders i Lars šute, sigurno ni njima nije jasno što se sa mnom događa. Jer ovo nimalo ne sliči na mene.

Osjećam se praznim, osjećam se slabim, kao da mi je sva snaga iščiljela iz tijela. Sve je napornije u društvu sa mnom, reče Lars, zlovoljan sam i negativan. Ali zašto o tome ništa nisu kazali prije, kad su se uvijek šalili na račun moga pesimizma, kad su se uvijek smijali mojemu sarkazmu. Kako sam se mo10

UkruguKB.indd 10

10/27/15 7:01 AM

gao promijeniti kad nikada ništa nisu kazali, kad su mi samo povlađivali. Mogli su mi bar dati neki znak, ali ne, cijelo sam vrijeme mislio da me vole jednako kao što ja volim njih, a oni su cijelo vrijeme smatrali da sam naporan i negativan, da je mučno biti u društvu sa mnom. Okrenem glavu još više udesno, stisnem usne i progutam.

– Zaustavi automobil! – odjednom izletje iz mene. Začujem kako mi glas zazvuča zlovoljno, zlovoljno i odlučno. Spustim ruku na bravicu sigurnosnoga pojasa, pritisnem crveno plastično dugme i pustim pojas, zureći ravno ispred sebe.

– Ma daj, Jone – oglasi se Lars molećivim glasom.

– Zaustavi automobil! – opet kažem.

– Ma daj – opet će Lars.

Okrenem se prema njemu, pogledam ga.

– Zaustavi automobil, kvragu! – kažem glasno.

Posve utihne. Prođe nekoliko trenutaka, a onda Lars zakoči, oprezno. Skrene prema rubu pločnika i zaustavi se.

– Ma daj, Jone! – kaže Anders.

Ali ja otvorim vrata i izvučem se iz automobila.

– Ma daj! – molećivo će Anders.

– Jone! – oglasi se Lars.

Ali ne hajem, zalupim vratima i krenem, idem brzo i ravno naprijed, ne osvrćem se, ne znam kamo ću, želim se samo udaljiti, što prije i što dalje.

11

UkruguKB.indd 11

10/27/15 7:01 AM

Vemundvik, 6. – 10. srpnja 2006.

Dragi Davide, Sjedio sam u autobusu zaputivši se u našu vikendicu kad sam pročitao da si izgubio pamćenje, i kad sam nakon šoka došao k sebi i počeo razmišljati kako bih ti mogao pomoći da ga vratiš, pojavila se jedna uspomena, i stalno se ona pojavljivala a da mi nije bilo posve jasno zašto, te sam odlučio da njome i započnem ovo pismo. Naime, jasno sam vidio nas dvojicu vani, na jednoj od naših mnogobrojnih i dugih šetnji središtem Namsosa i oko njegova središta. Nisam čak niti znao da se toga sjećam sve dok se ta uspomena, iznenada, nije pojavila dok sam sjedio u autobusu i kad sam ponovno osjetio kako je biti mladić od sedamnaest godina i lunjati ulicama, samo ti i ja, jedan pokraj drugoga, bez ikakva određena cilja. Možda bi se moglo pomisliti da smo šetali zato što smo se dosađivali i nismo imali ništa drugo uvečer raditi, ali kad se prisjetim naših razgovora iz onoga vremena, o čemu smo sve razgovarali, koliko smo bili zaneseni i angažirani, i kako smo žurno skretali u pokrajnju ulicu kad bismo spazili nekoga s kim bismo inače bili prisiljeni stati i razgovarati, ne mogu pomisliti ništa drugo nego da su te naše šetnje bile korisne i smislene. A ako ih i nismo smatrali smislenima, morali smo ih bar doživljavati takvima.

I možda je upravo taj nesvjesni doživljaj smisla razlogom što se jedna, naizgled nedramatična i obična, uspomena pojavila najjačom i u trenutku kad sam vidio oglas o tvojemu slučaju. Ne znam, ali se u ovome pismu pozivam na mnogo toga iz naših ondašnjih razgovora, na primjer na tvoja mišljenja, na tvoj opis događaja kojima nisam prisustvovao ili ljudi koje si poznavao, a koje nikada nisam imao priliku sresti.

Kad smo išli u osnovnu školu, o tebi nisam znao ništa više nego da si pastorak jednome svećeniku, da si igrao nogomet i da si na sport12

UkruguKB.indd 12

10/27/15 7:01 AM

skome danu u školi najduže bacao lopticu. Nije mi posve jasno zašto sam zapazio te dvije zadnje stvari, možda zato što sam ja bio vrlo loš i u bacanju loptica i u nogometu. Lopticu sam bacao odozdo, podlakticom, ženskim bacanjem, kako smo to nazivali, i progonila me je glasina da sam prvi i možda zadnji učenik osnovne škole u Namsosu koji je u pokušaju da izvede kazneni udarac načinio ubačaj sa strane, glasina kojom sam se inače ponosio kad sam se upoznao s tobom.

Naše je prijateljstvo otpočelo u prvom razredu gimnazije. U gimnastičkoj se dvorani trebao prirediti neki prosvjedni skup protiv narkomanije i sjećam se da sam bio odlučio neopravdano izostati.

U ono sam vrijeme stekao neku vrstu anarhističkoga i hipi-imidža, te sam pokušavao uvjeriti sve, a najviše samoga sebe, da je liberalni pogled anarhista ono što su me »Ulične novine« naučile nazivati »sredstvima proširene svijesti«, i na osnovu toga sam nabacio ruksak na rame i pošao prema izlazu, ako ne demonstrativno, a ono u svakom slučajno nehajno, hodajući s pomalo namješteno ravnodušnim i namjerno tupim jezikom tijela kojim tinejdžeri često prikrivaju svoju nesigurnost. Ali nije ispalo tako. U ono je vrijeme moj tata bio u zatvoru, osuđen zbog korištenja droge, te su me pogrešno shvatili, mislili su da zbog lojalnosti prema njemu ne želim prisustvovati skupu, i kad je ravnatelj odjednom zazvao moje ime i rekao da se smjesta moram vratiti i sjesti na svoje mjesto, i svi se okrenuli i zurili u me, iznenada su me nadvladali svi osjećaji koje sam koliko-toliko uspijevao držati pod kontrolom te sam zaplakao pred cijelom školom. Većina je zacijelo znala da je tata u zatvoru, i zašto je zatvoren, ali si u onome trenutku samo ti shvatio svu povezanost između toga i one moje posve neočekivane provale, i nakon nekoliko trenutaka potpune tišine, u kojoj su svi nastavnici i sigurno više od tristo učenika iznenađeno zurili u me, začuo sam kako glasno i jasno pitaš ravnatelja: »Kako bi se vama sviđalo sudjelovati u prosvjedu protiv rođenog oca?« 13

UkruguKB.indd 13

10/27/15 7:01 AM

Kasnije, nakon što sam se zaljubio u tebe, i nakon što je zaljubljenost učinila svoje s mojim sjećanjem, bio si mi, kad god bih se prisjetio što si onda rekao, kao neka vrsta Jamesa Deana. Sjećam se da si sjedio na jednoj od klupa, pomalo nehajno, laktovima naslonjen na švedske ljestve iza sebe, i da si se smješkao sigurnim, mirnim očima gledajući ravno u ravnatelja. Danas je, naravno, ta slika izblijedjela. Od svega sa sigurnošću znam samo da si na sebi imao bijelu majicu, i da si rekao ono što si rekao.

U početku sam se osjećao kao da si me na neki način razotkrio i zbog toga sam bio bijesan na tebe, ali sam ti kasnije bio zahvalan, i što je odmak postajao veći to sam ti postajao sve zahvalniji, i naposljetku sam bio gotovo ganut jer si me pred svima branio. Divio sam ti se zbog pokazane hrabrosti i smisla za pravičnost, i u vremenu koje je prethodilo našemu prijateljstvu i redovitome sretanju, nastojao sam, tobože slučajno, pojaviti se na mjestima za koja sam znao da ćeš i ti biti. Ako sam čuo da bi trebao biti na nekoj zabavi, učinio bih sve da i ja na njoj budem, ako bih čuo da ćeš u kino, sve bih ostavio i otišao bih u kino, i kad sam trebao u školu ili u centar grada, gotovo bih uvijek prošao pokraj kuće u kojoj ste ti i Arvid i Berit stanovali, kako bih imao priliku sresti te ili samo vidjeti. Ništa mi nije značilo što sam tako izgubio nekoliko minuta.

Ali sam istodobno pokušavao držati i do svoga dostojanstva.

Držao sam se na udaljenosti uvijek nastojeći biti nenametljiv, nasmiješio bih se i kratko pozdravio kad bismo se sreli, ali se nikada nisam usudio upustiti u neki razgovor, i imajući na umu da si bio pomalo zatvoren, miran tip koji je govorio samo ono što je nužno, rijetko kad više, gotovo da mi nije jasno da smo se uopće upustili u razgovor. Ali smo se ipak upustili, jer krajem te godine nitko nas nije mogao razdvojiti.

U vikendici, naravno, nemam internet, i kad sam trebao poslati e-mail tvome psihologu i vidjeti kako ti mogu pomoći, morao sam 14

UkruguKB.indd 14

10/27/15 7:01 AM

otići do susjeda. Pustio me je u kuću i posudio mi svoj kompjutor, ali je bio mrzovoljan i odbojan, jedva je čekao da odem odande, tako da, nažalost, nisam imao vremena pitati sve što sam želio upitati.

Ali, kako sam razabrao iz jedinog e-maila koji je tvoj psiholog stigao poslati, ležao si u izoliranoj prostoriji i nisam te mogao posjetiti, što sam najviše želio. Sav se kontakt morao odvijati pismenim putem.

Shvatio sam da tim pismima ne trebam samo pokušati oživjeti tvoje pamćenje. Jer ako nitko od onih koji ti napišu pismo i ne uspiju posve u nakani da ti se vrati pamćenje, bilo je važno da što je moguće više saznaš tko si nekada bio, kakav si život živio, s kime si se družio, tko ti je bio rodbina i kakvoga si podrijetla, itd., i zato me je tvoj psiholog poticao da pišem o svemu što sam o tebi znao, ne samo o onome što smo zajedno doživjeli. Zato, prije nego što krenem dalje s pisanjem o nama dvojici, pokušat ću napisati nešto o onome što znam i čega se sjećam, a što je vezano uz tvoje podrijetlo i život koji si živio prije nego što smo se sreli.

U vašoj je kući u hodniku visjela fotografija, avionski snimak bijele drvenjare koja se nalazila posve uz obalu na Otterøyu. Prije nego što se Berit udala za Arvida i oni se preselili u njegovu kuću u Namsosu, živio si u toj kući zajedno s njom i njezinim ocem, svojim djedom Erikom, kojega pamtim samo s jedne stare crno-bijele fotografije na kojoj je mlad, dobro građen cestovni radnik razbarušene kose, širokih pleća i crnih i gustih brkova što su stršili poput malih pletenica na obje strane lica.

Berit je kod tvoga djeda bila kao domaćica, nakon što ti je baka umrla negdje početkom šezdesetih godina. Kad joj je bilo sedamnaest ili osamnaest godina, odselila se u Namsos, gdje je unajmila sobu i pošla u školu za medicinske sestre, u isto vrijeme kad i moja mama, ali je nakon nepunih godinu dana ostala trudna, te je morala prekinuti školovanje i vratiti se na Otterøy. I tako si ti došao na svijet. No nitko nikada nije saznao tko ti je otac. Berit iz nekog 15

UkruguKB.indd 15

10/27/15 7:01 AM

razloga nije htjela o tome govoriti i to je krila sve dok je bila živa, ni tebi o tome ništa nije kazala.

Moja je majka često govorila o Berit iz onoga vremena, opisivala ju je kao mršavu i blijedu djevojku riđe kose, pjegavu, i malog, prćastog nosa. Kazivala je da je izgledala sramežljivo i nekako bespomoćno, i kako se iznenadila kad se kasnije pokazalo da je posve suprotno od toga. Kao i mnogi drugi koji su prošli kroz surovo djetinjstvo i mladost i ona se prekalila i, po kazivanju moje majke, djelovala posve hrabrom i nimalo sramežljivom, kakvi su ljudi iz provincije uglavnom bili kad bi došli u grad na školovanje. Bila je brza na jeziku i nimalo se nije ustručavala kazati ono što misli, bez obzira na to s kime govori, i ako bi joj netko učinio nepravdu znala je biti nemilosrdna, čak i gotovo beskrajno bestidna u svojoj namjeri da povrijedi i ponizi krivca. Tjelesni nedostaci, govorna mana, sumnjiva prošlost – sve je to ona ismijavala, i to tako precizno biranim riječima da se prisutni nisu mogli ne nasmijati, kolikogod se suzdržavali. I ako bi žrtva uzvratila istom mjerom i, na primjer, komentirala njene ružne prednje zube, ona bi se samo grubo zasmijuljila. Samosažaljenje i sentimentalnost bili su luksuz koji si nikada nije priuštila i nikome nije dopuštala da joj se približi. »Da mi je netko u ono vrijeme kazao da će ona naći svećenika, umrla bih od smijeha!« običavala je reći mama.

I tvome je djedu bilo teško naviknuti se da će mu se kći udati za jednoga svećenika. Na osnovi onoga što si kazivao, djed ti je bio ateist i do smrti okorjeli komunist, Moskva mu je bila svetinja. Odmahivao je glavom i smijuljio se uglavnom na sve ono u što je Arvid vjerovao i iza čega je stajao, i nikada se nije libio upitati da mu se racionalno objasne pojedina čudesa o kojima se kazuje u Bibliji. »Zar ne možeš djevičansko rođenje objasniti jednostavnim riječima kako bi to jedan običan čovjek s Otterøya shvatio?« znao je reći, i ako bi Arvid imalo previdio ironičan prizvuk njegovih riječi, ma 16

UkruguKB.indd 16

10/27/15 7:01 AM

koliko ga inače bio svjestan, i počeo odgovarati ozbiljno, tvoj bi djed slušao čudna izraza lica, samo što ne bi prasnuo u smijeh, i kad bi Arvid završio, nasmijao bi se i uviđavno zatresao glavom. »Da, da, kakva su to bila vremena!« rekao bi. »Danas se nešto takvo ne događa, u to sam posve siguran!« Ti su mu razgovori, rekao si mi, pričinjavali veliku zabavu, kao i zadirkivati Berit podsjećajući je iz kakve obitelji i iz kakve sredine potječe. Kad bi se sreli, govorio je još sočnije i prostije nego što je to obično činio i stalno se, tobože slučajno, prisjećao epizoda iz starih dana koje nisu imale ništa zajedničko s religioznom sredinom kojoj se Berit pokušavala prilagoditi i postati njezin dio. »A i ona novogodišnja noć kad si uspjela sve muške opiti do daske«, rekao bi i slatko se nasmijao, i kad tvoja majka ne bi odgovorila istom mjerom, pravio se iznenađenim i kao da ne shvaća. »Zar se toga ne sjećaš?« upitao bi, i dok bi se zabavljao čekajući odgovor, Berit bi problijedjela od bijesa.

Obično si bio dobro raspoložen kad si mi o svemu tome pričao, ali si se katkada osjećao neugodno i nesigurno. Arvid se, sa svoje strane, pokušavao pretvarati kao da to na nj uopće ne djeluje.

Ponekad se, prema onome što si kazivao, i oneraspoložio, postao iziritiran i ljut, ali je želio uvjeriti tebe i tvoju majku da mu je ispod dostojanstva dopustiti da ga nešto takvo uznemiri i uzbudi, i zato se uglavnom osmjehivao pokazujući beskrajno strpljenje i toleranciju. To se, uostalom, dobro slaže s onime kako sam ga ja doživio kao osobu, nakon što smo se upoznali i nakon što sam počeo češće dolaziti k vašoj kući. Moguće je da je ondašnju uspomenu obilježilo kasnije vrijeme, kad sam saznao da je Arvid imao psihičkih problema nakon smrti tvoje majke, ali ipak mislim da ga pamtim kao tipa koji je pokušavao prikriti kaotičnu unutrašnjost mirnom i staloženom vanjštinom, i koji je, a da toga možda i nije bio svjestan, u tome i pretjerivao i tim svojim pretjerivanjem djelovao zastrašujuće.

17

UkruguKB.indd 17

10/27/15 7:01 AM

Osmijeh mu je bio odveć blag i ljubazan da bi se moglo povjerovati da njime zrači ljubav, govorio je sporo i prigušeno, možda i odveć iskreno, pa sam se svaki put kad bih se našao s njim osjećao uznemireno, a ne mirno, kao što mu je zacijelo bila namjera da se osjećam.

Mnogi su, uostalom, pogrešno tumačili takvo njegovo ponašanje i uzimali ga kao dokaz da je stereotip o tome pomalo samozadovoljnome i samouzvišenome svećeniku točan. »Lako je biti blag i ljubazan i uviđavan prema ljudima kad si uvjeren da ćeš u raj, a svi ostali u pakao!« govorila je moja mama. Ali nitko od nas koji smo poznavali Arvida nije ga doživio kao samozadovoljna i samouzvišena. Naprotiv, činilo se kao da on iskreno želi da ga se prihvati kao posve obična čovjeka koji je slučajno svećenik, kao čovjeka koji je među svojima, tek jedan u mnoštvu. No, istina je da u tome nije uspijevao. Kad bi on, koji je inače bio razborit, stavio na se plavobijeli šal nogometnoga kluba Namsos i stajao na tribini i navijao za vrijeme utakmice, mnogi su mu se smijali i na nj gledali s istim prijezirom kao što su gledali i političare koji su se tako ponašali. To su tumačili kao glumu i pokušaj dodvoravanja običnome čovjeku.

Usto je Arvid, kao i mnogi drugi svećenici, imao neugodnu sklonost da svaki razgovor malo-pomalo pretvori u razgovor o kršćanstvu, što je ljude udaljavalo i odbijalo od njega. Ako smo, na primjer, jedne zimske večeri sjedili kod vas na stepenicama i divili se zvjezdanu nebu, bio sam siguran da će on, tobože slučajno, započeti priču o zvijezdi Betlehema, ili ako je na televiziji u nekoj prirodoslovnoj emisiji netko kazao kako se neka životinjska vrsta dobro prilagodila svojoj okolini, čekao sam samo da on izrazi svoju zapanjenost time kako ima ljudi koji posve ozbiljno vjeruju da je nešto tako fantastično nastalo slučajno.

Sam si rekao da mrziš upravo tu njegovu osobinu. Kad si bio manji, često si doživio kako se raspoloženje mijenja kad bi on ušao u sobu. Glasan, živ razgovor posve bi zamro čim bi se on pojavio i 18

UkruguKB.indd 18

10/27/15 7:01 AM

na prisutne bi se prenijela nesigurnost i lagana nervoza. No, uvijek bi se našli i oni koji su od toga pokušali načiniti predstavu te su nastavili govoriti i ponašati se kao i prije, ali su odjednom bili sami i time u društvu vidljivi, te se njihov pokušaj gotovo uvijek pretvarao više u grč i postiđenost nego u nešto herojsko, i oni su se ili predali i ušutjeli, ili su kao i svi ostali započeli govoriti o stvarima za koje su mislili da je s jednim svećenikom u blizini sigurno o njima govoriti. Pričali su trivijalnosti o vremenu i vjetru i iznosili mišljenja s kojima se nitko s imalo zdrave pameti ne bi neusuglasio. I dok si ti ondje sjedio zažarenih obraza, srameći se, Arvid ništa od toga, kako si rekao, nije primjećivao. Ali danas nisam baš siguran jesi li bio u pravu. Pamtim Arvida i kao inteligentna i kao pažljiva čovjeka, i vjerujem da su takve situacije i njemu morale biti jednako bolne i mučne kao što su bile tebi.

Uostalom, ono sam nesigurno, pomalo nervozno raspoloženje koje je nastajalo kad bi Arvid ušao u sobu, mogao i sam primijetiti u vašoj kući. Bilo je nešto pomalo ukočeno i neprirodno u načinu na koji ste govorili i kako ste se ponašali. Kao da je prividni mir koji je zračio iz Arvida bio cilj ponašanja i ideal kojemu je stremila cijela obitelj, i ne samo obitelj nego i obiteljski prijatelji. Kao da se većina u toj religioznoj sredini naprezala da izgleda što je moguće blaže, ljubaznije i sa što više ljubavi prema bližnjemu, kao da su cijelo vrijeme, i po cijenu života, jedni druge morali podsjećati koliko se uzajamno vole. Kad bih se zatekao u vašoj kući, imao sam osjećaj da se pojedinac može u nečemu i ne slagati s ostalima, ali se ne smije i svađati, može čak biti iziritiran i ljut, ali ne smije povisiti glas.

Kao da su se sve promjene raspoloženja i temperature trebale prigušiti i poravnati, i to ne samo udoline između dva vala nego i vrhovi.

Bilo je lijepo biti veseo, ali kao da nije bilo potrebe biti i oduševljen, dovoljno je samo se nasmiješiti, ali ne i nasmijati. A ako bi netko ipak podlegao raspoloženju, ostali bi demonstrativno nekoliko se19

UkruguKB.indd 19

10/27/15 7:01 AM

kunda ušutjeli ili bi se blago nasmiješili, a onda bi počeli govoriti o nečemu posve drugom.

Ali usprkos tome, ili možda upravo zbog toga neizrečenoga zahtjeva da uvijek treba vladati sobom, kadikad je dolazilo do žestoke provale osjećaja. Jednom sam bio s tobom u vašoj kući kad ti je majka bila upravo oprala pod i Arvid ušao blatnjavih čizama, i tad sam bio svjedokom provale bijesa i imao priliku vidjeti nešto od one Berit koju mi je mama bila opisala. Doduše, i nije bila baš sitnica da joj netko uđe u kuću blatnjavih čizama neposredno nakon što je završila s pranjem. Ondje odakle dolaze tvoja i moja majka, domaćice zahtijevaju da se njihov rad pospremanja i čišćenja kuće prizna, i njihovo samouvažavanje umnogome ovisi o tome hoće li muž i susjedi i ostali pokazati to priznanje. Kad bi mama, na primjer, završila s čišćenjem, nikada nije četku i vedro i krpe odmah vratila u ormar u kojemu inače stoje, nego je uvijek četku stavila uza zid u hodniku i vedro pokraj nje, a vlažne krpe raširila preko njegova ruba, i ondje bi to stajalo do sutradan, kao podsjetnik svima koji ulaze da ne zaborave spomenuti svjež miris sapuna ili kazati nešto drugo što bi priznalo mamu kao savjesnu i radinu ženu. Ne izuti cipele prije nego što uđeš u kuću bila je teška uvreda, to bi bilo jednako kao i kazati joj da je bezvrijedna.

Ali je bijes koji je izbio iz Berit kad bi Arvid ušao prljavih čizama ipak bio pretjeran u odnosu na veličinu njegova grijeha. »Prljava svinjo!« vrisnula je na njega, a ja sam se, čuvši da netko u vašoj kući koristi takav glas i takve riječi, trgnuo i zabezeknuo. A još sam se više zabezeknuo kad je srušila sve što je stajalo na kuhinjskoj klupi.

Njena je podlaktica, poput kose, pomela sve s klupe, šalice i posude i čaše i pribor za jelo, sve je palo na pod uz strašnu buku, i kad se Arvid, nasmrt uplašen, pribrao tek toliko da je upita što joj je, zamahala je objema rukama histerično se cereći: »Činim samo što i ti, da imam nešto raditi do navečer«, rekla je i briznula u plač.

20

UkruguKB.indd 20

10/27/15 7:01 AM

Nikada kod tebe nisam čuo takvu provalu bijesa, a ne mogu je niti zamisliti. Kad si bio u školi, ili s prijateljima, bio si, kao što sam već rekao, pomalo zatvoren, šutljiv tip, a kod kuće si bio još zatvoreniji i šutljiviji, ponašao si se hladno, gotovo bezosjećajno, posebno prema Arvidu. Ne, nisi se ponašao izravno neprijateljski, nego kao da si se do krajnosti pridržavao nepisanoga zahtjeva o uzdržanosti, kao da si bio odlučio uopće ne izražavati osjećaje, i često si se ponašao birokratski, gotovo mehanički. Ako te je Arvid, na primjer, zamolio za neku uslugu učinio si to ni ne zucnuvši, ništa na to nisi rekao, nisi ga čak niti pogledao, samo si ustao i učinio ono što bi te zamolio, i vratio se tamo gdje si bio prije toga. Ponašao si se kao da ti je on šef, a ne očuh. A kad ti se obraćao i pokušavao zapodjenuti razgovor, uglavnom si odgovarao kratko, jednosložnim riječima, ravnodušnim i monotonim glasom. »Fino«, rekao bi kad bi on upitao kako nam je bilo na jednome od naših izleta u vikendicu. »Ne!« odgovorio bi ako bi on upitao jesmo li nešto upecali.

U takvim sam ga situacijama često sažalijevao. On se osmjehivao i pretvarao kao da to na nj ne djeluje, ali sam dobro vidio da ga je tvoja odbojnost boljela. Sjećam se da si iznenađujuće žestoko uzvratio kad sam ti to na jednoj od naših šetnji spočitnuo. Rekao si da ne možeš podnijeti onakvo prijateljstvo i beskrajno strpljenje koje ti on pokazuje, da ne vjeruješ u ljubav koju je njegovo ponašanje trebalo dokazati i da ne znaš kako se obraniti od svega toga.

I ti si ga, rekao si, ponekad sažalijevao, grizla te je savjest kad te obasipao svom tom dobrotom i često si u sebi osjećao pritisak da i ti uzvratiš istom mjerom, ali nisi mogao, nisi želio, ne zato što je bio oženjen tvojom majkom i što si i dalje bio ljubomoran, kao što si to bio kad si bio manji, nego zato što bi, ako bi i ti bio ljubazan, na neki način izgubio sebe i postao upravo onakav kakvim te je on želio imati. Mislio si da te on posve svjesno želi oblikovati i odgojiti na svoj način. Rekao si da je takav uvijek bio, da je samo promijenio 21

UkruguKB.indd 21

10/27/15 7:01 AM

taktiku i postao sofisticiraniji nego prije. Kad si bio manji, čitao ti je iz Biblije i objašnjavao, pretplatio te na »Blåveisen«, vodio u crkvu i u nedjeljnu školu, plašio te Sotonom i vječnim mukama kad bi se uvečer zajedno molili. Činio je sve što je mogao da te izvede, po njegovu mišljenju, na pravi put, ali ništa nije koristilo, te se umjesto toga posve svjesno stao uzdati u snagu primjera i laskanja. Bio je dobar i ljubazan jer je, rekao si, na to gledao kao na jedini način da te pridobije, i u tome projektu preobraćenja nije bio angažiran samo on nego cijela vjerska sredina čiji je tvoja obitelj bila dio, molili su se za tebe, pokušavali su nagovoriti Berit da bude ustrajnija kako bi te privoljela da se uključiš u rad kršćanske mladeži (naročito zbora, imajući na umu da nisi bio loš u pjevanju), bili su skoro besramni u idealiziranju vjernika i vjerskoga života.

Iako sam mislio da si svojom odbojnošću nepravedan prema Arvidu, divio sam se snazi kojom si se suprotstavljao njemu i ostatku religiozne sredine. Tvoju su majku uspjeli »pripitomiti«, kako se moja mama bila izrazila. Doduše, i nadalje je krišom pušila (sjećam se napola raspadnutih opušaka u zahodskoj školjci i duhanskoga zadaha iz njenih usta što ga je pokušavala kamuflirati žvačući žvakaću gumu, obično Toy, ponekad Sorbits), a ti si sumnjao da se pomalo vraćala i svojoj staroj razuzdanosti pri rijetkim posjetima svojim starim prijateljicama na Otterøyu, ali da je promijenila stil svojega života i doista prigrlila Isusa, u to su svi bili sigurni. Čak je neko vrijeme sudjelovala u skupovima u kući jedne Arvidove tetke, ali joj je to ipak bilo previše. Nije mogla, kako je rekla, satima sjediti i vesti ono što je trebalo biti nagrada na sljedećoj priredbi s lutrijom, ispijati kavu i jesti tanke kolačiće sa smeđim sirom i slušati žene, dvadeset i trideset godina starije od sebe, kako se smiju i misle da su bezobrazne ako slučajno spomenu riječ »prdež«.

Ali, koliko god Arvid i ostali pokušavali »pripitomiti« tebe, nisu dakle u tome uspjeli. Prije bi se reklo da je bilo suprotno, da su te 22

UkruguKB.indd 22

10/27/15 7:01 AM

što su više pokušavali više od sebe i odbijali, i u vremenu kad su ti njihovi pokušaji bili najjači govorio si o Arvidu i njegovu društvu gotovo s mržnjom. Pokušavao si na to gledati ironičnim i pomalo ravnodušnim tonom, ali je iza smijuljenja i smijeha bio skriven bijes, frustracija i žalost, i mnoge si večeri ostajao dokasna u našoj kući samo zato što si želio sačekati i otići svojoj kući tek kad si bio siguran da je Arvid otišao na spavanje. Nikada nismo o tome govorili, da si zbog toga ostajao do jedanaest sati, ili do dvanaest i pola jedan, kad si obično počeo zijevati rekavši da je sutra škola, ali mi je bilo jasno, a i ti si znao da mi je bilo jasno, i vidio sam na tebi da cijeniš to što ti pomažem ne postavljajući nikakvo pitanje. Meni je to bilo nešto posve prirodno, a znao sam da bi i ti učinio to isto za mene, ako bih nekad trebao tvoju pomoć.

23

UkruguKB.indd 23

10/27/15 7:01 AM