EMILY ST. JOHN MANDEL • POSTAJA JEDANAEST

EMILY ST. JOHN MANDEL • POSTAJA JEDANAEST

EMILY ST. JOHN MANDEL

POSTAJA JEDANAEST Prevela s engleskoga

Zrinka Pavlić

Naslov izvornika Emily St. John Mandel Station Eleven Copyright © 2014 by Emily St. John Mandel Copyright © za hrvatski prijevod Zrinka Pavlić i Znanje d. o. o. 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Kroz palme šumi ljeto, a ja snatrim snijeg U dalekom mi kraju gdje zbio mi se Život neki drugi, sada nezamisliv.

Svijetla polutka planeta ulazi u tamu I gradovi, svak' u svoju uru, padaju u san Za mene, pak, sada kao i tada, svega je previše Previše svijeta.

Czeslaw Milosz

(iz američke antologije njegovih pjesama pod naslovom Odvojene bilježnice)

1. KAZALIŠTE

1.

Kralj je stajao pod snopom plavoga svjetla pomalo gubeći ravnotežu. Četvrti čin Kralja Leara upravo je bio na vrhuncu, baš kao i zimska večer u kazalištu Elgin u Torontu. Nešto prije, dok je publika još ulazila u dvoranu, tri djevojčice na pozornici igrale su pljeskalicu, glumeći tako djetinju varijantu Learovih kćeri. Sada su se vratile. Bile su halucinacija u prizoru ludila. Kralj se spotaknuo posegavši za njima, ali izmicale su mu čas ovamo, čas onamo, uglavnom se krijući u sjeni. Zvao se Arthur Leander. Bio je 51-godišnjak s cvijećem zapletenim u kosu. »Znaš li ti mene?«1 upitao je glumac koji je igrao Gloucestera. »Sjećam ti se očiju prilično dobro«, odvratio je Arthur, rastresen zbog prizora Cordelije kao djevojčice i u tom se trenutku nešto dogodilo. Izraz lica mu se promijenio, zateturao je i posegnuo za stupom te ga, pogrešno procijenivši udaljenost, snažno udario rukom. »Niže od pasa one su kentauri«, rekao je i to nije bio samo pogrešan stih, nego ga je izgovorio jedva čujno, cvilećeg, sipljiva glasa. Glumac u ulozi Edgara netremice ga je promatrao dok je privijao šaku prsima kao da njome štiti ranjenu pticu jer u tom je trenutku još postojala mogućnost da Arthur glumi. U prvome redu parketa, međutim, jedan je čovjek ustao sa sjedala. Upravo se bio školovao za bolničara. Djevojka ga je povukla za rukav i prosiktala: »Jeevane! Što radiš?« Ni sam Jeevan nije bio siguran. Mrmljanje glasova za leđima naređivalo mu je da sjedne, sa strane mu se počeo približavati biljeter, a na pozornici je počelo sniježiti.

1

Svi prijevodi ulomaka iz djela Williama Shakespearea u ovoj knjizi, kao ovi dijelovi Kralja Leara, preuzeti su iz djela Sabrana djela Williama Shakespearea, Matica hrvatska, Zagreb 2006., prijevod s engleskog: Mate Maras.

3

EMILY ST. JOHN MANDEL

»Palčić se tome odaje«, prošaptao je Arthur i Jeevan je, kao vrsni poznavatelj drame, shvatio da se glumac gubi. Vratio se čak dvanaest stihova unatrag. »Palčić. . .« »Gospodine«, prozborio je biljeter, »Hoćete li, molim vas. . .?« No Arthuru Leanderu vrijeme je sve brže isticalo. Zaljuljao se zamućenih očiju i Jeevan je jasno razabrao da u njima više nema kralja Leara. Odgurnuo je zato biljetera ustranu i pojurio prema stubama do pozornice, ali niz prolaz već se užurbano približavao drugi biljeter. Ne stižući do stuba, Jeevan se bacio na pozornicu.

Bila je višom no što mu se učinilo pa je morao udariti prvoga biljetera, koji ga je, dok se još penjao, zgrabio za rukav. Krajičkom oka Jeevan je primijetio da je snijeg izrađen od sitnih komadića prozirne plastike koji su mu se lijepili za sako i škakljali ga po koži, a Edgar i Gloucester stajali su na pozornici, zatečeni strkom nastalom u gledalištu ne obraćajući pozornost na Arthura. Ovaj se pak oslanjao na stup izrađen od šperploče i praznoga pogleda zurio pred sebe. Povišeni glasovi počeli su odjekivati i iza pozornice, odakle su se prema Jeevanu počele približavati dvije mutne figure. Stigao je do Arthura upravo na vrijeme da ga uhvati kada je izgubio svijest i da ga nježno položi na pod. Svuda oko njih kovitlao se snijeg, povremeno se ljeskajući pod snopom plavičastog svjetla, a Arthur više nije disao. Dvije mutne figure — ispostavilo se da su zaštitari — zaustavile su se na udaljenosti od nekoliko koraka, vjerojatno u tom trenutku shvativši da Jeevan nije pomahnitali obožavatelj.

Iz publike su, toga mračnoga kaosa s pokojom munjom bljeskalice mobitelskog fotoaparata, tek dopirali nerazumljivi povici. »Isuse Kriste«, prozborio je Edgar. »O, Isuse.« Iz glasa mu je nestao i posljednji prizvuk britanskog naglaska kojim je govorio do maločas i sada je zvučao kao momak iz Alabame, odakle je doista i potjecao. Gloucester je uklonio zavoj s očiju — u tom su mu dijelu drame već, naime, bile iskopane — te ukopano stojeći na mjestu samo otvarao i zatvarao usta, poput ribe.

Arthurovo srce nije kucalo pa je Jeevan započeo s postupkom oživljavanja. Netko je izviknuo naredbu i zastor se naglo spustio, 4

POSTAJA JEDANAEST

oštrim šuštanjem tkanine uklanjajući gledalište iz jednadžbe te napola zasjenjujući sjaj pozornice. Plastični snijeg i dalje je padao, zaštitari su se povukli, a svjetlost se promijenila, od plavičaste i bijele postajući napadno fluorescentnom, gotovo žutom. Jeevan je polako i šuteći radio, tek povremeno pogledavajući Arthurovo lice. Molim te, preklinjao je u sebi, hajde, molim te, no Arthur nije otvarao oči. Pomakao se, međutim, zastor. Netko je s druge strane dodirivao tkaninu tražeći prolaz i već u sljedećem trenutku s druge strane Arthurova trupla kleknuo je stariji čovjek u sivome odijelu. »Ja sam kardiolog«, rekao je, »Walter Jacobi«. Oči su mu pod naočalama izgledale golemo, a kosa ponad čela paperjasto. »Jeevan Chaudhary«, odvratio je Jeevan. Nije više mogao procijeniti koliko je dugo ondje. Oko njega su se vrzmali ljudi, ali svi su mu djelovali dalekima i nije razabirao nikoga osim Arthura.

Sada se, eto, pojavio još jedan čovjek. Osjećao se kao u središtu oluje — on, Walter i Arthur boravili su u onome mirnom krugu unutar vrtloga. Walter je položio dlan na Arthurovo čelo, nježno, poput roditelja koji mjeri temperaturu grozničava djeteta. »Pozvali su hitnu pomoć«, rekao je.

Pozornica se zbog spuštena zastora pretvorila u neočekivano intiman prostor i Jeevan se sjetio kako je prije mnogo godina, za svoje kratke karijere novinara estradne rubrike, u Los Angelesu intervjuirao Arthura. Sjetio se i svoje djevojke, Laure, i zapitao se sjedi li još uvijek na sjedalu u prvome redu ili je otišla u predvorje. No sve to vrijeme u mislima je preklinjao: »Molim te, počni opet disati.

Molim te.« Primijetio je i da je spušteni zastor zatvorio četvrti zid pozornice i pretvorio je u sobu. Sobu s visokom pećinom umjesto stropa, doduše, sobu nad čijim se podom isprepliću gomile svjetala i mostova preko kojih je lako neprimijećeno pobjeći. Kakva ti je to glupa pomisao, odmah se prekorio. Ne budi glup. No odjednom ga je u potiljku zasvrbjelo. Osjećao se kao da ga netko promatra. »Hoćete da ja malo preuzmem?« upitao je Walter, vjerojatno­ se osjećajući beskorisnim pa je Jeevan kimnuo glavom, podigao ruke s Arthurovih prsa i prepustio kardiologu da uhvati ritam.

5

EMILY ST. JOHN MANDEL

Ovo čak nije ni soba, pomislio je osvrćući se po pozornici.

Previše je prolazna, s previše dovrataka i niša, tamnih prostora i, naravno, bez stropa. Sinulo mu je da više nalikuje terminalu, željezničkoj postaji ili zračnoj luci, svakako mjestu kroz koje svi prolaze što brže mogu. U to je stigla hitna pomoć i dvoje im se bolničara — jedan muškarac i jedna žena u tamnim uniformama — stalo približavati kroz plastične pahulje koje su i dalje blesavo padale. Stali su između njega i Arthura pa je ustao i odmaknuo se ustranu, primjećujući da je bolničarka toliko mlada da bi se mirne duše mogla izdavati za tinejdžericu. Prstima je dodirnuo stup uz koji se Arthur onesvijestio. Bio je gladak i izbrušen, izrađen od drveta, ali obojen tako da izgleda kao kamen.

Posvuda uokolo vrzmali su se kazalištarci, glumci i bezimeni radnici s blokovima za pisanje u rukama. »Zaboga,« prozborio je jedan, »zar nitko ne može zaustaviti taj prokleti snijeg?« Regan i Cordelia stajale su uza zastor i plakale držeći se za ruke, Edgar je sjedio prekriženih nogu na podu i rukom pokrivao usta, a Goneril je nešto tiho govorila na mobitel. Sjena umjetnih trepavica sasvim joj je sakrivala oči.

Nitko se nije ni osvrnuo na Jeevana pa mu je u tom trenutku sinulo da je njegova uloga u ovoj drami okončana. Bolničari, čini se, nisu postizali ništa pa je poželio pronaći Lauru. Vjerojatno je uzrujana i čeka ga u predvorju, a možda — pomisao je bila vrlo daleka, ali ipak prisutna — možda se i divi njegovu postupku.

Netko je napokon uspio isključiti snijeg i samo je još nekoliko prozirnih pahuljica dolepršalo do poda, a upravo u trenutku kada je pogledom počeo tražiti najbrži izlaz, Jeevan je začuo jecaj. Djevojčica, mala glumica koju je primijetio i prije, klečala je uz drugi stup od šperploče s njegove lijeve strane. Gledao je Kralja Leara već četiri puta, ali nikada dotad s djecom i njihovo je uvrštavanje u dramu smatrao vrlo inovativnim. Djevojčici je bilo sedam ili osam godina. Brisala je oči pokretom zbog kojeg su joj tragovi šminke ostajali i na licu i na rukama. »Odmaknite se«, naredio je bolničar i bolničarka se odmakla dok je njezin kolega pokušao oživjeti tijelo električnim udarom.

6

POSTAJA JEDANAEST

»Zdravo«, obratio se Jeevan djevojčici i kleknuo pred nju.

Zašto nitko nije došao po nju i maknuo je iz svega ovoga? Gledala je u bolničare. Nije imao mnogo iskustva s djecom. Želio je vlastitu djecu, jedno ili dvoje, ali nikada nije znao kako razgovarati s njima. »Odmakni se«, ponovio je bolničar. »Nemoj to gledati«, rekao je Jeevan. »Umrijet će, zar ne?« tiho je grcala djevojčica. »Ne znam.« Htio joj je odgovoriti nešto što bi je ohrabrilo, ali i sam je vidio da izgledi nisu baš sjajni. Arthur je nepomično ležao na pozornici nakon dva električna udara, Walter mu je držao zglavak s turobnim izrazom lica i čekao hoće li osjetiti bilo. »Kako se zoveš?« »Kirsten«, odgovorila je djevojčica. »Zovem se Kirsten Raymonde.« Zbog kazališne šminke izgledala je uznemirujuće. »Kirsten«, ponovio je Jeevan. »Gdje ti je mama?« »Doći će po mene tek u jedanaest.« »Proglasite ga«, oglasio se bolničar. »Tko se onda brine za tebe dok si ovdje?« »Tanya je šefica.« Djevojčica je i dalje zurila u Arthura. Jeevan se pomaknuo kako bi joj zaklonio pogled. »Dvadeset jedan sat i četrnaest minuta«, reče Walter Jacobi. »Šefica?« upita Jeevan. »Tako je zovu«, rekla je. »Brine se o meni dok sam tu.« Čovjek u odijelu zakoračio je s pozornice zdesna užurbano razgovarajući s bolničarima koji su zavezivali Arthura za nosiljku. Jedan od njih slegnuo je ramenima i spustio navlaku kako bi stavio masku za kisik preko Arthurova lica. Jeevanu je sinulo da taj igrokaz izvode­ za Arthurovu obitelj — kako ne bi saznala za njegovu smrt iz večernjih­ vijesti. Dirnula ga je ta obazrivost.

Pružio je ruku uplakanom djetetu. »Hajde,« reče, »idemo naći Tanyu. »Vjerojatno te traži.« Nije baš bio uvjeren u to. Da ju je Tanya tražila, sigurno bi je dosad već bila i pronašla. Odveo je djevojčicu u drugi dio zgrade, 7

EMILY ST. JOHN MANDEL

ali više nije bilo čovjeka u odijelu. Prostor iza pozornice bio je u kaosu, sav u zvuku, pokretu i uzvicima da se raskrči put za prolaz Arthurove povorke. Walter je upravljao nosiljkom na kotačima i parada je brzo nestala niz hodnik prema stražnjem izlazu. Komešanje se, međutim, samo pogoršalo njezinim odlaskom. Svi su plakali ili razgovarali na mobitelima, a neki su se zbili u grupice pa nanovo pričali i prepričavali jedni drugima: »I tako ja pogledam tamo i on ti pada. . .«. Neki su izvikivali naredbe, a neki ignorirali naredbe koje su izdali drugi. »Uh, koliko ljudi«, promrmljao je Jeevan. Nije baš volio gužvu. »Vidiš li Tanyu?« »Ne. Nema je nigdje.« »Pa,« reče Jeevan, »možda bi trebali stati na jedno mjesto i pričekati da ona pronađe nas.« Sjetio se kako je jednom naletio na takav savjet na letku s uputama o tome što valja učiniti kada se izgubiš u šumi. Nekoliko je stolica stajalo uza stražnji zid pa je sjeo i promotrio neobojenu šperploču pozadine scenografije. Scenski je radnik pometao snijeg. »Hoće li Arthuru biti dobro?« Kirsten se uspela na stolicu pokraj njegove, objema šakama stišćući tkaninu svoje haljine. »Evo, baš sad,« rekao je Jeevan, »Arthur je baš sad radio ono što je volio najviše na svijetu.« Zaključio je to iz intervjua s Arthurom koji je čitao prošlog mjeseca u The Globe and Mailu — »Čekao sam cijeli život da budem dovoljno star da glumim Leara, i ništa mi nije draže nego biti na pozornici. Ta neposrednost. . .« — ali njegove su mu riječi sad djelovale šuplje. Arthur je prije svega bio filmski glumac, a tko u Hollywoodu čezne za starošću?

Kirsten je šutjela. »Uglavnom, ako je proveo svoje posljednje trenutke glumeći,«­ reče Jeevan, »onda ih je proveo čineći nešto što ga je činilo sretnim.« »Je li mu to stvarno bilo posljednje što je učinio?« »Mislim da jest. Jako mi je žao.« Snijeg se do toga trenutka nagomilao u svjetlucavu gomilicu, pravu malu planinu iza scenografije.

8

POSTAJA JEDANAEST

»I mene to veseli više od ičega drugog na svijetu«, reče Kirsten nakon nekog vremena. »Što to?« »Gluma«, reče ona, a u to iz svjetine ispliva mlada žena lica oblivenog suzama. Ruku ispruženih prema djevojčici jedva je bacila pogled na Jeevana, a kada je povela Kirsten za ruku, mala se glumica još samo jednom osvrnula i potom nestala.

Jeevan je ustao i odšetao na pozornicu. Nitko ga nije zaustavljao. Jednim je dijelom očekivao da će ga Laura čekati ondje gdje ju je ostavio, u sredini prvog reda — koliko je vremena uopće prošlo?

— ali kad se probio kroz baršunasti zastor, publike više nije bilo, a čistači su pometali te skupljali programe ispuštene među redovima i zaboravljene šalove ogrnute preko naslona sjedala. Uputio se prema raskošnome crvenom tepihu predvorja pazeći da ne susretne poglede biljetera te u predvorju naišao na još nešto preostalih gledatelja, ali Lauri nije bilo ni traga. Nazvao ju je, ali bila je isključila mobitel zbog predstave i po svemu sudeći još ga nije bila ponovno uključila. »Laura,« ostavio joj je glasovnu poruku, »ja sam u predvorju.

Ne znam gdje si ti.« Stao je na ulazna vrata ženskog toaleta i zazvao čistačicu, a ova mu je uzvratila da ondje nema nikoga. Obišao je jedanput predvorje i otišao do garderobe, gdje je njegov zimski kaput bio među zadnjima na vješalicama. Nije bilo Laurina plavoga kaputa.

Snijeg je padao na Ulicu Yonge. Prenulo je to Jeevana kad je izišao iz kazališta jer mu je pravi snijeg izgledao kao odraz prozirne plastike s pozornice koja je ostala prilijepljena uz njegov sako. Nekoliko paparazza utaborilo se pokraj ulaza sa osoblje. Arthur nije više bio slavan kao nekad, ali njegove fotografije i dalje su se prodavale, posebno sad, kad je prolazio kroz gladijatorski razvod od modela/glumice koja ga je varala s redateljem.

Do ne tako davno i sam je Jeevan bio paparazzo. Nadao se da će uspjeti šmugnuti neopažen pokraj bivših kolega, no bili su to ljudi kojima je jedna od profesionalnih vještina bila upravo ta 9

EMILY ST. JOHN MANDEL

da spaze kad im netko pokušava šmugnuti pa su se istoga trenutka sjatili oko njega. »Dobro izgledaš«, rekao mu je jedan. »Ovaj ti je kaput totalna šminka.« Jeevan je nosio mornarski kaput koji ga te večeri nije dovoljno grijao, ali je u njemu postizao željeni učinak — manje je sličio na svoje bivše kolege, sklone skijaškim jaknama i jeansu. »Gdje si ti u zadnje vrijeme, stari?« »Radio sam za šankom«, odgovorio im je Jeevan. »I školovao se za bolničara na hitnoj pomoći.« »Na hitnoj? Stvarno? Želiš živjeti od struganja pijanaca s pločnika?« »Želim raditi nešto bitno, ako si na to mislio.« »Aha, okej. Ti si bio tu unutra, je l’ da? Što se dogodilo?« Nekoliko ih je razgovaralo na mobitele. »Kažem ti, čovjek je mrtav«, kazivao je jedan nedaleko od Jeevana. »Dobro, u redu, na fotki se zbog snijega baš ne vidi sve, ali vidi ovo što sam ti poslao, njegovo lice na onoj kad ga guraju u kola hitne. . .« »Ne znam što se dogodilo«, odgovori Jeevan. »Samo su spustili zastor usred četvrtog čina.« Dijelom mu nije bilo do priče ni s kim, osim eventualno s Laurom, a dijelom mu nije bilo do priče s njima. »Odvezli su ga na nosiljci kroz ulaz za osoblje«, govorio je jedan od fotografa. Brzo je i nervozno pušio cigaretu. »Bolničari, hitna, cijela parada.« »Kako je izgledao?« oglasio se drugi. »Iskreno? Kao jebeni leš.« »Jedno je botoks, a drugo je botoks«, reče drugi. »Je li bilo kakva priopćenja?« upita Jeevan. »Izišao je neki glavonja i nešto nam natrabunjao o iscrpljenosti i, ma zamisli samo, dehidraciji.« Nekolicina ih se nasmijala. »Nije li ta glumačka ekipa uvijek iscrpljena i dehidrirana?« 10

POSTAJA JEDANAEST

»Mislio bi čovjek da ih je netko dosad već upozorio«, reče botoksaš. »Da ih barem netko tu i tamo povuče za rukav i kaže im: ›Slušaj, majstore, širi dalje: moraš upijati tekućine i odspavati malo tu i tamo, razumiješ‹?« »Bojim se da sam vidio manje nego vi«, kazao je Jeevan, praveći se da se javlja na važan poziv. Udaljio se niz ulicu s mobitelom pritisnutim uz uho, zakoračio u vežu pola bloka dalje te ponovno pokušao nazvati Laurin broj. Mobitel joj je i dalje bio isključen.

Da je nazvao taksi, stigao bi kući za pola sata, ali sviđalo mu se vani na čistom zraku, podalje od drugih ljudi. Snijeg je sada padao sve gušće i Jeevan je osjećao svu njegovu raskoš i živost. Pomalo ga je čak nagrizala krivnja zbog toga što je živ. Sve je to tako nepravedno — njegovo srce kuca besprijekorno dok Arthur negdje leži hladan i nepomičan. Koračao je uz Ulicu Yonge prema sjeveru, s rukama duboko u džepovima i lica izbockana snijegom.

Jeevan je živio u Cabbagetownu, sjeveroistočno od kazališta.

Do kuće ga je dijelila udaljenost koju bi u svojim dvadesetima pješice odvalio bez razmišljanja — na kraju krajeva, bila je riječ tek o nekoliko milja grada s crvenim tramvajima u pozadini, no već se odavno nije dao u takav poduhvat. Nije bio siguran ni hoće li sada, ali kad je skrenuo desno u Ulicu Carlton, osjetio je neki zamah zbog kojeg nije stao na prvoj tramvajskoj stanici.

Došao je do parka Allan Gardens, na manje-više pola puta, i tu ga je obuzela neočekivana radost. Arthur je umro, govorio je samom sebi, nisi ga mogao spasiti i nemaš se tu čemu veseliti. No eto, svejedno, bio je ushićen jer se cijelog života pitao koje bi mu trebalo biti zanimanje i sada je bio siguran, apsolutno siguran da želi biti bolničar. U trenutcima kad su drugi u stanju samo piljiti, on je htio biti onaj koji će priskočiti u pomoć.

Osjetio je apsurdnu želju da protrči kroz park. Izgledao je neprepoznatljivo zbog nevremena, sav u snijegu i sjenama, crnim obrisima drveća, s vodenastim sjajem stakleničke kupole. Kao dječak volio je ležati na leđima u dvorištu i gledati snijeg kako mu se spušta na lice. Nekoliko blokova pred njim već se nazirao Cabbagetown, 11

EMILY ST. JOHN MANDEL

dozivala su ga svjetla Ulice Parliament zamagljena snijegom. Mobitel­ mu je zavibrirao u džepu. Zastao je pročitati poruku od Laure: Boljela me glava pa sam otišla kući. Možeš li usput kupiti mlijeko?.

Sav ushit u sekundi je iščeznuo. Nije mogao dalje. Ulaznice za kazalište trebale su biti romantičnom gestom, nešto iz rubrike »hajdemo učiniti nešto romantično jer se uvijek samo svađamo«, a ona ga je ostavila ondje, ostavila ga je da na pozornici masira srce mrtvom glumcu i otišla kući. I sad još hoće da kupi mlijeko. Prestao je hodati pa mu je postalo hladno. Nožni su mu prsti obamrli, isparila je sva čarolija vijavice, a radost koju je osjećao do maloprije potpuno je izblijedjela. Noć je bila tamna i nemirna, snijeg je padao brzo i tiho, auti parkirani na ulici naduli su se do mekanih obrisa samih sebe. Bojao se onoga što bi mogao reći ako se vrati kući Lauri. Palo mu je na pamet da potraži neki bar, ali nije htio razgovarati ni s kim, a i kad je bolje promislio, nije se baš osobito htio ni napiti. Htio je samo još trenutak provesti nasamo dok ne odluči kamo će dalje. Zakoračio je u tišinu parka.

12