Slučaj Džojs Ne verujem da je mogućno prevoditi Džojsa a da se na neki način ne prenese stil irske misli, dablinski humor, čak i po cenu da se mnoge reči ostave u izvornom, engleskom obliku ili da se doda mnoštvo objašnjenja u fusnotama1. Pa ipak, upravo nam Džojs pruža značajan primer prevoda koji je pretežno target-oriented: reč je o prevodu onog odlomka iz dela Finnegans Wake (Fineganovo bdenje) koji se naziva »Anna Livia Plurabelle«. Taj prevod, mada su se prvobitno kao njegovi autori potpisali Frank i Setani (Settani), koji su nesumnjivo bili saradnici u tom poslu, moramo smatrati delom samog Džojsa2.Osim toga, i francuski prevod »Ane Livije«, na kojem su sarađivali mnogi književnici, poput Beketa (Beckett), Supoa (Soupault)
3/33
i drugih, takođe se sada u velikoj meri smatra Džojsovim delom3. Posredi je sasvim osoben primer korenite obrade, jer je Džojs, kako bi očuvao osnovno načelo na kojem se zasniva Finnegans Wake, odnosno načelo koje se na engleskom zove pun, ili mot-valise4, bez ustezanja iznova napisao, korenito preradio vlastiti tekst. Taj prevod nema više ničeg zajedničkog sa tipičnim zvučnostima engleskog teksta, niti sa njegovim jezičkim univerzumom, već je prožet toskanskim duhom i tonom. Pa ipak, čitanje ovog prevoda preporučuje se radi boljeg razumevanja izvornog dela, i doista, upravo to nastojanje da se na jeziku koji se razlikuje od engleskog ostvari načelo leksičkog slepljivanja, otkriva nam bitnu strukturu romana Finnegans Wake. Finnegans Wake njije napisan na engleskom, već na »fineganskom« jeziku, a neki su »fineganski« definisali kao izmišljeni jezik. U stvari, to nije izmišljeni jezik, poput
4/33
Hlebnikovljevog transmentalnog pesničkog izraza, ili poetskog jezika Kristijana Morgenšterna (Christian Morgenstern) i Huga Bala (Hugo Ball), koji se ni ne mogu prevoditi, jer se njihov zvučni i simbolički efekat zasniva baš na odsustvu bilo kakvog semantičkog plana. Finnegans Wake je pre višejezični tekst. Stoga bi bilo podjednako besmisleno da se on prevodi, budući da je već preveden. Ako pretpostavimo da je to pun u kojem postoje engleski koren T i italijanski koren I, njegovim prevođenjem, u najboljem slučaju, sintagmu TI pretvorili bismo u sintagmu IT. A mnogi prevodioci su upravo to i pokušali da postignu, sa promenljivim uspehom. Međutim, činjenica je da Finnegans Wake nije ni višejezičan tekst, odnosno jeste, ali samo sa stanovišta engleskog jezika. To je višejezičan tekst kojeg pripadnik engleskog govornog područja može da zamisli. Stoga mi se čini da je Džojs, prevodeći vlastito delo, odlučio da zamisli ciljni tekst (francuski ili
5/33
italijanski) kao višejezičan tekst koji mogu da zamisle pripadnici francuskog ili italijanskog govornog područja. U tom smislu, ako prevođenje – kao što je još Humbolt (Humboldt) pretpostavljao – ne služi samo da bi čitalac mogao da razume izvorni jezik i kulturu, već i da bi obogatio vlastiti jezik i kulturu, onda nema sumnje da svaki prevod dela Fineganns Wake obogaćuje jezik na koji se prevodi, pošto ga primorava da izrazi nešto što prethodno nije umeo da iskaže (Džojs se upravo tako ophodio prema engleskom jeziku). Možda je to obogaćivanje i preterano, pa jezik ne može da podnese taj eksperiment, ali se time ipak nešto pokreće. Džojs se našao pred zadatkom da jezik tako podatan za pun, za neologizme i zgušnjavanje reči, kakav je engleski (koji obiluje jednosložnim rečima) prenese na italijanski, koji se opire spajanju reči pri građenju neologizama. Italijanski je, recimo, nemoćan kad se nađe pred nemačkim izrazima kao što su
6/33
Kunstwissenschaft (nauka o umetnosti) ili Frauprofessor (gospođa profesor). Isti je slučaj i sa izrazom splash-down (engl. pasti, spustiti se na vodu). Nalazi utočište u poetičnom izrazu ammarare (koje označava blago spuštanje hidroaviona, ali ne i grubi udar malog vasionskog broda o morsku površinu). Međutim, svaki jezik ima vlastiti duh: za sletanje na Mesec u engleskom se neprikladno koristi stari izraz to land (prizemljiti se), dok je u italijanskom skovana nova reč allunare (sleteti na Mesec, alunirati). I to je u redu. Ali, ako prevodimo tekst u kojem se na rečeni način opisuje landing vasionskog broda, land je jednosložna reč, dok je alluna trosložna. I to može da nam izazove glavobolju oko ritma. Odmah ćemo pogledati jedan primer gde Džojs, pošto mora da prevede ritam svojstven engleskom, prerađuje tekst kako bi ga prilagodio najpre francuskom, a potom italijanskom jeziku.
7/33
Tell mi all, tell me now. You’ll die when you hear. Well, you know, when the old cheb went futt and did what you know. Yes, I know, go on.
Tu ima trideset jednosložnih reči. U francuskoj varijanti, Džojs se trudio da reprodukuje istu jednosložnu strukturu, bar kad je izgovor teksta u pitanju: Dis-moi tout, dis-moi vite. C‘est ŕ en crever. Alors, tu sais, quand le vieux gaillarda fit krack et fix ce que tu sais. Oui je sais, et aprčs, aprčs?
Dvadeset i pet jednosložnih reči. Nije loše. Osim toga, preostale reči su dvosložne ili najviše trosložne. A šta se desilo sa italijanskim, koji ima mali broj jednosložnih reči (bar u poređenju sa engleskim)?
8/33
Dimmi tutto, e presto presto. Roba da chiodi! Beh, sai quando il messercalzone andň in rovina e fe’ ciň che fe’? Sě, lo so, e po’ appresso? Kaži mi sve, kaži brzo. Ni ne slutiš. Pa, znaš kad je stari gadospodin nadrljo i uradio znaš već šta. Da, znam, i šta posle bi?
Šesnaest jednosložnih reči, ali od toga su bar polovina veznici, članovi i predlozi, rečce koje su u stvari proklitike, nemaju svoj akcenat, nego se izgovaraju zajedno s narednom rečju, pa je, sa auditivnog stanovišta, u neku ruku produžuju. Sve ostale reči su dvosložne, trosložne, ili čak četvorosložne i petosložne. Ritam odlomka nije nimalo jednosložan. Ako je englesi tekst u džez ritmu, italijanski ima operski tok. Bio je to Džojsov odabir. Kad pogledamo druge delove italijanske verzije, nailazimo na izuzetno dugačke reči, kao što su: scassavillani, lucciolanterna i pappapanforte, freddolesimpellettate, inapprodabile, vezzeggiativini – zaista su predugačke, čak i za itali-
9/33
janski leksički fond, stoga ih je Džojs lepo izmislio. Naravno, u Fineganovom bdenju često se pojavljuju prilično dugačke složenice, ali one obično predstavljaju stapanje dvaju kratkih reči. Budući da italijanski nije pogodan za takvo rešenje, Džojs je rešio da učini suprotno od toga: opredelio se za višesložni ritam. Kako bi postigao taj rezultat, često uopšte nije mario da li italijanski tekst ima sasvim drugačije značenje od engleskog, ili ne. Navešćemo jedan izuzetno značajan primer. Pri kraju drugog prevedenog odlomka nailazimo na: Latin me that, my trinity scholard, out of eure sanscreed into oure eryan!
Ne želim da istražujem sve aluzije u ovoj rečenici, ali pojedine zbilja upadaju u oči. Pre svega, tu su dva upućivanja na jezike – na latinski i na sanskrit, za koje se tvrdi da su ari-
10/33
janskog porekla. Tu je i Trojstvo, ali bez vjeruju (smatramo da se arijanska jeres odnosi upravo na hrišćansku dogmu o svetoj Trojici), u pozadini se naziru koledži Erin i Triniti. Osim toga, ali to će opaziti samo neki zaluđenik za filologiju, pominju se i reke Ure, Our i Eure5 (a docnije ćemo videti kakava je uloga reka u Finnegans Wake. U prevodu na francuski Džojs je odlučio da očuva glavno jezgro asocijacija (mada je mnogo toga morao da izostavi) i evo kako on glasi: Latine-moi ça mon prieux escholier, de vostres sanscroi en notre erryen.
Složićemo se da u asocijativnom nizu prieur-pieux-pričre prepoznajemo izvestan odjek Trojice, da sanscroi podseća i na sanskrit i na sans croix, kao i na sans foi, dok je erryien nekakva aluzija na grešku ili zabludelost. Pređimo sada na italijansku verziju. Ovde je autor očigledno doneo odluku da jezička
11/33
6
upućivanja treba takoreći sa glotologije da pređu na glotu7 ili sa language na tongue, kao deo ljudskog tela; te da mogućna teološka zabludelost treba da pređe u erotsku zabludelost: Latinami ciň, laureata di Cuneo, da lingua aveta in gargarigliano. Latinuj mi to, diplomko iz Kunea, sa jezika starostavnog na grgoljanski.
Da je ovo napisao bilo koji drugi prevodilac, a ne Džojs, sigurno bi ga svi optužili za nedopustivo slobodno tumačenje. Ta sloboda odista postoji, gotovo liči na mladalačku pošalicu, ali ju je potpisao sam autor. Jedino što upućuje na arhaične jezike i davninu jeste aveta-avita8, što međutim, u svetlu onoga što ćemo uskoro reći o tome, podseća i na avis avuta9. Uostalom, neki klin je svakako prodro u tu diplomku iz Kunea10, jer kad se sin-
12/33
tagma Cuneo-da-lingua brzo izgovori, to ima prizvuk nalik na cunnilinguus, što je pojačano i aluzijom na gargarismo (ital. grgotanje), a završava se, mada o tome u originalu nema ni pomena, skrivenim imenom još jedne reke, pored onih osam stotina kojima se diči ovo poglavlje, u pitanju je Gariljano. Sveta Trojica su potpuno iščezla, odnosno Džojs mirne duše čini svoju poslednju apostaziju. Njemu je bilo važno da pokaže šta može da se učini sa italijanskim jezikom, a ne sa teološkim pitanjem filioque. Ta tema je bila samo izgovor. Kako bi izazvao osećaj proticanja Lifeja, Džojs je naveo osamsto imena reka, prikrivenih na različite načine, zbog čega je ovo poglavlje posebno omiljeno kod poklonika njegovog dela.11 Reč je o pravom pravcatom tour de force koji najčešće ne doprinosi zvučnom i slimboličkom bogatstvu ovog poglavlja, već se apsolutno oslanja na semantičko, odnosno enciklopedijsko polje. Čitaoci koji
13/33
uoče da se pominju imena različitih reka, bolje će doživeti osećaj proticanja Lifeja. Ali, pošto ne mogu svi da prepoznaju upućivanje na reke, kao što su Chebb, Futt, Bann, Duck, Sabrainn, Till, Waag, Bomu, Boyana, Chu, Batha, Skollis, Shari12 itd, sve je prepušteno gotovo proizvoljnoj igri asocijacija: ako uočiš ime neke reke koja ti je poznata, osetićeš proticanje, ako ga ne uočiš, šta se tu može, autor se svesno upustio u taj rizik, a eto i zgodne teme za neki diplomski rad. I doista, u prvim verzijama bilo je vrlo malo imena reka, da bi u potonjim verzijama njihov broj sve više rastao i izgleda da je Džojsu neko pomagao da pronađe što više reka – valjalo je samo pregledati enciklopedije i geografske atlase – a potom mu nije bilo teško da osmisli svoj pun. Stoga možemo reći da je nevažno da li u rečenom poglavlju ima osamsto ili dve stotine reka – ili je barem podjednako nevažno kao i činjenica da je neki renesansni slikar među mnoštvom lica naslikao i lica
14/33
svojih prijatelja: ukoliko je neko kadar da ih sve prepozna, utoliko će ga više ceniti kao istoričara umetnosti, ali za umetnički doživljaj koji pruža ta slika ili freska to je važno samo u izvesnoj meri. Što se tiče italijanske verzije, Džojs je doneo tri bitne odluke. Pre svega, namera mu je bila da, ne samo u sintaksičkom, već i u leksičkom pogledu jasno stavi do znanja kako je to poglavlje fluvijalno i zasniva se na mnoštvu upućivanja na reke. Ali se te referencije ne moraju nalaziti na istim mestima kao u originalu. Tako recimo, u engleskom tekstu, posle Wasserbourne (u italijanskom ga je potisnuo izraz Wassermanschift) pojavljuje se Havemmarea (avemaria + marea)13, što bi se vrlo lako prenelo na italijanski, tim pre što je Hafel nemačka reka koja se uliva u Elbu. Ali Džojs je, petnaestak redova pre toga, već upotrebio igru rečima koja asocira na Zdravomarijo, odnosno izraz Piavemarea14. Za uzvrat, posle još jedne rečenice, kaže se kako
15/33
15
ima poca schelda (scelta + Schelda) , a Šelda je tu preuzeta iz teksta na engleskom koji ne spada u prevedene odlomke. Džojs je ostavio Rio Negro i La Platu, tamo gde se pominju i u engleskom tekstu, ali je iskoristio priliku da doda i reč mosa16. I tako od slučaja do slučaja, u zavisnosti od izbora i nadahnuća autora koji prevodi vlastito delo. Druga odluka se odnosi na lična imena koja podsećaju na reke, kao što su Sui, Tom, Chef, Syr Darya ili Ladder Burn, što u engleskom pruža mogućnost za lepe igre rečima, ali ne i u italijanskom. Stoga Džojs izostavlja ono što ne može da upotrebi, a umesto toga unosi imena italijanskih reka, koje će njegov novi čitalac lakše prepoznati, a i pogodnije su za građenje neobičnih višesložnih reči. I tako se pojavljuju (a ne postoje u engleskom originalu): Serio, Po, Serkjo, Pijave, Konka, Anijene, Ombrone, Lambro, Taro, Toče, Belbo, Silaro, Taljamento, Lamone, Brembo, Trebjo,
16/33
Minčo, Tidone, Panaro (posredno i Tanaro) i možda Orba (kao orva) – a čitalac koji za to ima volje neka ih slobodno traži ispod ruha u koje ih je autor zaodenuo17. Ali nisu dovoljne samo italijanske reke, imena najrazličitijih mesta na svetu nisu baš pogodna za građenje reči koje imaju prizvuk italijanskog jezika, pa Džojs, bez ikakvog ustezanja, izostavlja mnoštvo reka koje se pojavljuju u originalu. Činjenica je da se u engleskom tekstu koji je preveden i na francuski i na italijanski nalazilo dvesta sedamdeset i sedam reka, računajući i uspelu aluziju na levu i desnu obalu Sene (Reeve Gootch i Reeve Drughad), kao i na Kategat (Kattegat). U italijanskoj verziji Džojs je odlučio da od dvesta sedamdeset i sedam sačuva svega sedamdeset i četiri reke (priznaćemo prevodiocu i uopštene izraze rio18 i fiumana19, kao i kovanicu comaschia, koja u sebi spaja i aluziju na jezero Komo – iz kojeg reka Ada ponovo izvire – i na močva-
17/33
re, koje se ipak vezuju za rečne delte, i najzad, pominju se i maremme Tolkane)20. Nije bilo nikakvog razloga za izostavljanje tolikog broja reka. Džojs to svakako nije učinio radi lakšeg razumevanja. Pre svega zato što bi imena poput Honddu, Zwaerte, ili Kowsha bila podjednako nerazumljiva i za engleskog i za italijanskog čitaoca, pa ako engleski čitalac može da podnese dvesta sedamdeset i sedam imena reka, zašto to ne bi mogao i italijanski čitalac? Osim toga, i tamo gde je Džojs sačuvao imena pojedinih reka, čini se da se uopšte nije upravljao prema kriterijumju jasnoće. Zašto je Džojs and the dneepers of wet and the gangres of sin preveo kao com’č gangerenos di turpida tabe? Lepo je što je Gange (Gang) spojio sa Reno (Rajna), ali zašto je izostavio Dnjepar? Zašto je izbegao Merimak (u Concord on the Merrimake)21 i preveo ga na italijanski kao O in nuova Cobcordia dell’Arciponente, čime je možda postigao novu nebesku aluziju na sve-
18/33
višnjeg (onnipotente), a sačuvao Konkord, koji više nije odrednica za prepoznavanje Merimaka, čime se gubi kakva-takva asocijacija na američki transcendentalizam? A posle je, u formi sabrinettuccia la fringuellina zadržao aluziju na reku Severn22, što je puko sitničarenje za kakvu doktorsku disertaciju? Zašto je sačuvao (krajnje hermetičko) upućivanje na imena reka, kao što su: Boyarca, Bua, Boyana i Buëch, koje ko zna kuda protiču, a izbacio Sambru, Eufrat, Odru i Nisu? Zašto nije napisao, recimo: non sambra che eufrate Dniepro poneisse la rava a sinistra e a destra, con gran senna, nel suo poder…?23 Očito da je Džojs, prevodeći svoje delo na italijanski, nastojao da ispeva što više mogućih italijanskih, melodramski zvučnih neologizama, odbacujući one koji mu nisu zvučali prikladno, a za reke više gotovo da i nije mario. Nije se više poigravao idejom o rekama (možda najjogunastijom i najneobičnijom idejom u toj tako jogunastoj i neobičnoj knji-
19/33
zi), poigravao se italijanskim jezikom. Trebalo mu je najmanje deset godina da pronađe osamsto reka, a odbacio je gotovo devedeset posto, samo da bi mogao da kaže chiacchiericcianti, baleneone, quinciequindi, frusciacque24. Navešćemo i poslednji primer obrade, koja se zbilja graniči sa stvaranjem autentično novog dela: Tell us in franca langua. And call a spate a spate. Did they never sharee you ebro at skol, you antiabecedarian? It’s just the same as if I was to go par examplum now in conservancy’s cause out of telekinesis and proxenete you. For coxit sake and is that what she is?
Spate podseća na spade, a izraz to call a spade a spade odgovara italijanskom dire pane al pane (reći popu pop…). Ali spate podseća i na reku (a spate of words znači fiume di parole25). »Sharee« objedinjuje share i reku Šari, »ebro« objedinjuje hebrew i
20/33
reku Ebro, »skol« objedinjuje school i reku Skolion. Preskočićemo neke referencije i reći da »for coxit sake« podseća kako na paklenu reku Kocit, tako i na for God’s sake (stoga taj izraz u kontekstu zvuči bogohulno)26. Sada ćemo pogledati dva prevoda ovog odlomka, prvi je Džojsov prevod na francuski, a drugi je noviji italijanski prevod Luiđija Skenonija (Luigi Schenoni, str. 198bis): Džojs – Pousse le en franca lingua. Et appelle une crue une crue. Ne t’a-t-on pas instruit l‘ébreu ŕ l’escaule, espčce d’antibabébibobu? C’est tout pareil comme si par example je te prends subite par telekinesis et teproxénetise. Nom de flieuve, voilŕ ce qu’elle est? Skenoni – Diccelo in franca lingua. E dě piena alla piena. Non ti hanno mai fatto sharivedere un ebro a skola, pezzo di antialfabetica. Č proprio come se ora io andassi par exemplum fino alla commissione di controllo del porto e ti prossenetizzassi. Per amor del cogito, di questo si tratta? Reci nam to lingvom frankom. I reci plimi plima. Nisu ti nikad šaripokazali ebro u školi, antialfabetičarko jedna. To je kao kad bih ja sad par egzampl otišao do inspekcije za
21/33
kontrolu luke i proksenetizovao te. Kogita mu poljubim, zar je u tome stvar?
Nije mi pošlo za rukom da uočim sve aluzije u francuskom tekstu, stoga ću samo napomenuti da je u njemu sačuvano nekoliko imena reka i da se u uzviku u poslednjoj rečenici krije i bogohulna aluzija, pošto nom de flieuve podseća na nom de dieu. Kako bi iskazao igru rečima call a spate a spate, Skenoni, kao što ćemo u nastavku videti, sledi Džojsovu italijansku verziju. Izraz piena ima veze s rekama (što znači da odgovara izrazu spate) i prenosi osnovnu izotopiju. Zahvaljujući ovom odabiru očuvan je i nagoveštaj nekih reka koje se, posle svega nekoliko stranica, pominju u originalnom tekstu, kao što su »Pian Creek, Piana and Pianaars«. Skenoni je takođe sačuvao i reke Šari, Ebro i Skol, ali nije preneo teološku aluziju na antiabecedarijansku jeres, dok conservancy (baš ćudno) shvata kao »a commission
22/33
authorized to supervise a forest, river or port« i samoinicijativno povezuje paklenu reku Kocit sa Dekartovim »cogito«. A sada da vidimo šta je Džojs uradio: Dillo in lingua franca. E chiama piena piena. T’hanno mai imparato l’ebro all’iscuola, antebecedariana che sei? Č proprio siccome circassi io a mal d’esempio da tamigiaturgia di prossenetarti a te. Ostrigotta, ora capesco. Reci to lingvom frankom. I reci plimi plima. Jesu li te ikad naučili ebro u školi, antiabecedarijanko jedna? To je ko kad bih ja počerkezušao zlurad primera tautemzamaturgije da proksenetujem tebe. Ostrogotkinjo, sad razumizlazim.
Pošto nije mogao da prenese aluzije iz originala, prevodilac-pisac odlučio je da ovde umetne (pored rečenih Pian Creek, Piana, Pienaars) još neke reke, kao što je Temza, na primer, i uspešno je pronašao odgovarajući izraz za to call a spate a spate, a tako će učiniti i Skenoni. Ali Džojsu, piscu-prevodiocu,
23/33
to nije dovoljno. Oseća da se dubinsko značenje teksta, izvan površnih poigravanja citatima i aluzijama, zapravo krije u smetenoj i đavolskoj nesigurnosti pred tajnama jednog zajedničkog jezika (lingua franca) koji, poput svih srodnih jezičkih tvorevina, potiče od različitih jezika i ne poklapa se sa duhom nijednog od njih, te čovek ima utisak da je to đavo skovao zaveru protiv jedinog pravog i nedostižnog jezika, koji bi, da postoji, bio sveti jezik (lingua sancta). Stoga je svaki jeretik koji se protivi pismenosti, ujedno i protiv svete Trojice i protivnik-još-koječega (Čerkez, varvarin zapravo). Tu se Džojs odlučio za genijalno samoprevodilačko rešenje: Ostrigotta, ora capesco (koje ne postoji u izvornom tekstu). Tu se sadrže: uzvik negodovanja i čuđenja, ostregheta (ublaženi, venecijanski oblik izvorne psovke), zatim podsećanje na nerazumljive jezike (ostrogoto, obeležje celokupnog Finnegans wake, koje se na drugom me-
24/33
stu definiše kao ostrogothic kakography), kao i Gott. Psovka koja se izgovara zbog nerazumljivog jezika. Zbog čega bismo očekivali da usledi zaključak: non capisco (ne razumem). Ali ostrigotta je aluzija i na I got it, pa Džojs kaže: ora capesco, gde spaja capire (razumeti) i uscire (izaći), možda u smislu »izvući se iz neprilike«, ili iz lavirinta zvanog Finnegans Wake. Činjenica je da Džojsa uopšte nisu morile naše prevodilačke brige. Njemu je bilo važno da izmisli izraz kao što je ostrigotta, ora capesco. Ako bismo Skenonijev prevod opet vratili na engleski jezik, ishod bi možda i bio neodređeno nalik na original, ali to ne važi i za Džojsovu verziju. Dobili bismo sasvim drugi tekst. Džojsov prevod na italijanski svakako nije primer za prevođenje koje je »verno« originalu. Pa ipak, kad čitamo njegov prevod, kad vidimo taj tekst koji je u celosti ponovo smi-
25/33
šljen na drugom jeziku, shvatamo njegove dubinske mehanizme, vrstu postupka koji autor primenjuje na jezički fond, efekat sveta flatus vocis koji se neprekidno razgrađuje i iznova spaja u nove molekulske forme – izvan očuvanja bilo koje aluzije ili citata. Džojs je, na izvestan način, ostao u okvirima prevođenja u pravom smislu te reči i nije se zaglibio u močvari proizvoljnih tumačenja. On označava krajnju granicu, koja se verovatno ne može preći, ali granice – zbog kojih se vode žestoki ratovi – ne postavljaju se samo da bismo utvrdili šta je izvan njih, već i da bismo odredili šta ostaje unutar njih.
Endnote 1 Frenk Badžen (Frank Badgen), u James Joyce and The making of Ulysses (London: Grayson 1934) tvrdi da je za “Džojsa bilo od suštinske važnosti da njegov grad ne zamenimo svojim” (ed. Oxford U.P. 1972: 71) – Prim. aut. 2 “Anna Livia Plurabella”. Prospettive IV, 2, IV, 11-12, 1940). U ovoj verziji postoje neki delovi koje je dodao Etore Setani. Prvobitna verzija, iz 1938. godine, nastala je kao plod saradnje Džojsa i Nina Franka, a objavila ju je Žaklin Rise (Jacqueline Risset) u Joyce, Scritti italiani (Milano: Mondadori, 1979). Italijanska, kao i francuska verzija, izvorni tekst i druge potonje verzije sada se nalaze u Joyce, Anna Livia Plurabelle, Rosa Maria Bollettieri Bosinelli ed. (Torino: Einaudi, 1996), sa mojim predgovorom. - Prim. aut.
27/33
3 “Anna Livia Plurabelle”. A Nouvelle Revue Française XIX, 212, 1931. Iako je ovo prevod verzije “Ane Livije” iz 1928. godine, dok je italijanski prevod konačne verzije iz 1939, među njima nema bitnih razlika, kad su u pitanju odlomci koje ćemo ovde navesti. – Prim. aut. 4 Engleski i francuski naziv za igru rečima, kalambur. - Prim. prev. 5 Ure (Jur) – reka u Engleskoj, Eure (Er) – reka u Francuskoj - Prim. prev. 6 Nauka o jeziku, lingvistika. - Prim. prev. 7 Grčki „glőssa”, „glőtta” – jezik, i kao ljudski organ. - Prim. prev. 8 “ avito” – nasleđen, dedovski, pradedovski - Prim. prev.
28/33
9 “avis” – lat. ptica, ovde je posredi igra rečima, budući da „uccello” – ital. ptica u šaljivom govoru označava i muški ud, „avis avuta“ može da nagoveštava i da je diplomka „primila stojka” . - Prim. prev. 10 Kuneo (Cuneo) je grad u sev. Italiji, ali ta reč označava i „klin” što takođe može da izazove erotske asocijacije. - Prim. prev. 11 Potpun spisak (koji je možda i duži nego što je sam Džojs mislio) i istorijat njegovog naknadnog proširivanja, kroz različite verzije, vidi u Louis O. Mink, A „Finnegans Wake” Gazetter, Bloomington, Indiana U.P. 1968. O istoj temi vidi i Fred H. Higginson, Anna Livia Plurabelle. The making of a Chapter, Minneapolis, The Universty of Minnesota Press 1960 - Prim. aut.
29/33
12 Chebb (Čeb) se verovatno odnosi na reku Ohrže koja protiče kroz grad Heb u Češkoj, Futt je Futaleufu, reka u Čileu, Bann (Ben) je reka u Irskoj, Duck (Dak) je verovatno današnja reka Hud u Oregonu, SAD, Sabrain je današnja najduža engleska reka Severn, Til (Till) je takođe reka u Engleskoj, Waag se verovatno odnosi na reku Vah u Slovačkoj, Bomu je reka u centralnoj Africi, Boyana je reka Bojana, Chu (Ču) je reka u današnjem Kirgizistanu, Batha (Bata) je reka u Čadu, Skollis je planina u Grčkoj, ali podseća i na kiparsku reku Skalion, Shari (Šari) je stepska reka u centralnoj Africi - Prim. prev. 13 Igra rečima- avemaria na italijanskom znači „Zdravomarijo” , tj. „molitva Bogorodici”, a marea znači „plima i oseka”.- Prim. prev. 14 Piave (Pijave) - reka u severnoj Italiji. Prim. prev.
30/33
15 Igra rečima, „c’č poca scelta” na italijanskom znači „ima malo izbora”, dok Džojsova reč „schelda” kombinuje „scelta” – izbor i Schelda (Šelda), ime reke koja izvire u Francuskoj, protiče kroz Belgiju i uliva se u Severno more. - Prim. prev. 16 Aluzija na reku Mas (Mez) koja izvire u Francuskoj, a u Belgiji se uliva u Severno more.- Prim. prev. 17 U francuskoj verziji ima još više imena reka, na primer, tu su i: Somme, Avon, Niger, Yangtsé, Gironde, Aare, Damčve (Danube?), Po, Saňne - Prim. aut. 18 Rio – arh., poet. it. „potok, rečica“ Prim. prev. 19 Italijanski. „nabujala reka”, „nalet vode“. - Prim. prev.
31/33
20 Aluzija na Maremma Toscana – toskansko (močvarno) primorje - Prim. prev. 21 Merimak (Merrimack) i Konkord (Concord) reke u SAD, u Nju Hempširu, čiji se glavni grad takođe zove Konkord. - Prim. prev. 22 Latinsko ime ove najduže engleske reke bilo je Sabrina. - Prim. prev. 23 Ovde je Eko sam pokušao igru rečima trudeći se da upotrebi što više imena reka. Prim. prev. 24 Neologizmi u tipično džojsovskom duhu: chiacchiericcianti – Prim. prev. 25 Doslovno „reka reči”, na srpskom bi se kazalo „more reči”. - Prim. prev.
32/33
26 Pošto Džojsovi izrazi nikad nemaju samo jedno značenje, for coxit sake podseća i na „Cox River”, a osoba kojoj je engleski maternji jezik ukazala mi je i na jednu skarednu aluziju, jer for coxit sake zvuči veoma slično kao for coxitis ache, gde coxitis označava iščašenje kuka, pa bi moglo da ukazuje i na pain in the ass. Pouzdajem se u intuiciju te osobe i o tom neću dugo vesti (ovde Eko citira Dantea, Pakao, VII, 60). - Prim. aut. mobi: Vuki
@Created by PDF to ePub