MESS Market 2016 / BOS by Bojan Mustur

, MONZENICA AMOUR 2.0 VRISAK ĐAVOLA ZLOČIN I KAZNA MEDUZIN SPLAV KAO I SVE OSTALE DJEVOJKE MOSTAR

6 10 16 20 26 32

MOSTAR, MON AMOUR

ZENICA 2.0

VRISAK ĐAVOLA

ZLOČIN I KAZNA

MEDUZIN SPLAV

KAO I SVE OSTALE DJEVOJKE

MESS Market je produkcijska platforma pokrenuta s namjerom da promovira regionalne projekte iz oblasti scenskih umjetnosti te omogući uspostavljanje regionalnih ali i EU koprodukcija. Prostor bivše Jugoslavije vrlo je potentan umjetnički prostor, sa više od 20 miliona stanovnika koji baštine iste ili slične jezike i kulturu. Namjera nam je pružiti podršku autorima/cama, proširiti polje njihovog djelovanja, a publici omogućiti kvalitetan i raznolik pozorišni sadržaj. Dugoročni cilj ove platforme je stvorit pozitivnu klimu kao preduslov za uspostavljanje regionalnog fonda za scenske umjetnosti. MESS Market omogućava autorima/cama susret sa potencijalnim producentima/cama, ali prije svega, nadamo se, saradnicima/ama sa kojima dijele iste vizije i strast. Zahvaljujemo se parterima/cama i učesnicima/ama koji/e su prepoznali važnost uspostavljanja MESS Marketa. Dobro došli/e na MESS Market! Nermin Hamzagić

MOSTAR

MON

AM 8

MOUR Tanja Miletić-Oručević

MOSTAR, MON AMOUR REDITELJICA Tanja Miletić-Oručević DRŽAVA Bosnia i Herzegovina PO TEKSTU Tanja Miletić-Oručević PISMO NAMJERE Svugdje na svijetu rat ima odvratno, mrsko lice iskeženih zuba i smrdljivog daha, ali za ljude unutar mikrokosmosa rata svako pojedinačno mjesto nekad pokazuje različite grozote njegovih profila. Tako je za Bosance i Hercegovce već dobro poznato jedno lice rata – ono sarajevske opsade. No, rat u Mostaru imao je još jedan zloban lik: nakon jednog perioda opsade nastaje stanje u kojem se doslovno ratuje na gradskim ulicama; jedna grupa ljudi protjeruje drugu grupu ljudi, izbacuje ih iz stanova i kuća, otima njihovu imovinu i šalje ih u koncentracione logore. Postavlja se granica usred grada između jednih i drugih, koja dijeli zaljubljene, porodice i prijatelje. Hiljade i hiljade ljudi odlaze u druge zemlje i grad ostaje bez svoje duše, bez stotinama godina stare esencije. I danas, dvadeset godina nakon rata, ljudi shrvani traumama nerado pričaju u javnosti o tim događajima, ubijeđeni s nekih viših sfera da je njihov bol prepreka ozdravljenju grada, te ga tim više gutaju i duboko pod kožu guraju. No, da li je to istina? Da li bi priče koje ih bole, ispričane danas na sceni, unutar umjetničkog prostora, mogle donijeti više svježeg zraka i njima i njihovom gradu? Da li bi užasno nesretna ljubav koju i dalje nose prema svom gradu sa tim zrakom postala iole sretnija?

RUO OPIS PROJEKTA „Mostar, Mon Amour“ bio bi dokumentarni projekat koji bi koristio intervjue građana i njihovu saradnju u priči o ratnim tragedijama, o mržnji čiji teret nose na leđima i o ljubavi koju i dalje osjećaju prema svom gradu. Iako autorica ima izvanrednu saradnju s teatarskim kućama u Mostaru, bilo bi vrlo važno da ovaj projekat bude u potpuno nezavisnoj produkciji, možda u logističkoj suradnji sa OKC Abrašević, da bi pristup temi i ljudima bio potpuno slobodan od bilo koje nacionalne naracije, te da bi pokušao dosegnuti univerzalnu dimenziju priče o osjećajima i traumama. Zbog navedene metodološke neutralnosti, bilo bi idealno da producenti predstave ne budu (osim MESS-a) iz Bosne i Hercegovine, niti uopće iz regije bivše Jugoslavije, te da taj način pogled na ratne tragedije bude u potpunosti distanciran od političke manipulacije koja, ili ljudima ne da da se sjećaju i govore, ili njihov govor i sjećanja zloupotrebljava u političke svrhe. Iako je potencijalna autorica iz Mostara, kao što ukazuje naziv, željela bi se baviti gradom i ljudima s empatijom, ali i distancom, kao da se radi o Hirošimi. PRELIMINARNI BUDŽET 50.000 EUR

ćivečurO-ćiteliM ajnaT 10

BIOGRAFIJA Tanja Miletić-Oručević je bosanskohercegovačka rediteljica mlađe srednje generacije. Školovala se rediteljski u Krakowu i Brnu. Režirala je tridesetak predstava u profesionalnim pozorištima BiH, Poljske, Češke, Makedonije. Za svoj rad primila je više nagrada i priznanja na domaćim i regionalnim festivalima. Njen interes je uglavnom vezan za savremene autore, dok se u posljednje vrijeme bavi i dokumentarnim teatrom. U nastupajućoj sezoni radit će predstave u Savremenom teatru u Wroclawu (Wroclawski teatr wspolczesny) i Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. PLANIRANI DATUM REALIZACIJE 2017/2018.

ATSOM

KONTAKT Tanja Miletić-Oručević mail: tanja.miletic@gmail.com

ZENICA

2.0 COLLECTIVE Moving Island

ZENICA 2.0 UMJETNIČKI KOLEKTIV Moving Island DRŽAVA Belgija, Bosna i Hercegovina

ZENICA

PISMO NAMJERE „Moving Island” je nedavno oformljeni kolektiv sastavljen od 6 profesionalnih umjetnika angažiranih u različitim umjetničkim medijima. Snažno vjerujemo da naša raznovrsna individualna iskustva mogu da doprinesu stvaranju (kulturno) bogatijeg i raznovrsnijeg društva u Bosni i Hercegovini i šire. Svake godine planiramo realizirati najmanje dva socialno-angažovana umjetnička projekta, te na kraju svakog projekta evaluirati proces i stvoriti uslove kako bi se projekat nastavio razvijati i nakon svog formalnog završetka.

Početkom tekuće godine realizirali smo naš prvi projekat radeći sa maloljetnim prestupnicima iz Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine Sarajevo. Nakon prezentiranja načina na koji planiramo raditi, te praktičnog prikaza istog, rukovodstvo Zavoda nas je pozvalo da budemo dio njihove strukture, sa fokusom na rehabilitaciju. Za „Moving Island” je to značilo početak našeg umjetničkog rada i angažmana kroz dovođenje djece i omladine u kontakt sa različitim umjetničkim praksama, okruženjima, idejama, stavovima, pogledima.

Trenutačno radimo na projektu sa djecom iz „Porodica Dom”, dječijeg doma iz Zenice. Nakon razgovora sa upravom, dogovorili smo saradnju te započeli rad sa 14 djece, štićenika doma. Ovaj projekat, za koji ujedno i apliciramo, smo nazvali „Zenica 2.0”. Cilj projekta je da intervencijama u prostoru te dokumentovanjem ideja kroz film i fotografiju, ne samo probudimo svijest, već i aktiviramo zajednicu kako bismo postali aktivni učesnici u kreiranju bolje Zenice. S obzirom na to da projekat realiziramo na volonterskoj osnovi, mogućnosti, te samim time i aktivnosti projekta, su ograničene. Ukoliko želimo kreirati produkciju, koja bi bila predstavljena publici, potrebna nam je podrška fondova i subvencija. Zašto rad sa štićenicima dječijeg doma?

„Moving Island” je posvećen radu sa grupama čiji pripadnici imaju manje mogućnosti da postanu „pozitivni” članovi društva. Statistke su pokazala da veliki procenat siročadi, nakon izlaska iz doma, završi u kriminalu, prostituciji, ili kao korisnici socijalne pomoći. Koristeći umjetničke prakse, želimo izmjestiti djecu iz njihovog uobičajenog okruženja, te kreirati atmosferu u kojoj mogu naučiti cijeniti razlike razumijevajući da ljudi imaju različite vrijednosti i poglede na život. Željeli bismo pokrenuti iskru u njihovim djetinjstvima koja će im pomoći da sanjaju, zamišljaju i osmišljaju svoju sadašnjost i budućnost. Želimo naglasiti da su njihovi glasovi važni, te da mogu doprinijeti promjeni u svom okruženju kroz apstraktne i konkretne akcije.

OPIS PROJEKTA Projekat „Zenica 2.0” je tekući projekat koji je počeo u junu 2016. sa 14 djece iz dječijeg doma iz Zenice. Vođeni njihovom maštom željeli bismo istražiti potencijalne arhitektonske i infrastrukturalne promjene Zenice, kako bismo kreirali „savršen” zamišljeni grad. Koliko drugačije bi grad mogao izgledati? Šta biste vi željeli otkloniti ili izgraditi u gradu? Šta je sa igralištima i parkovima? Kako se boriti sa zagađenjem? Gdje se ljudi najčešće okupljaju i zašto baš tu? Ako biste mogli izgraditi jednu građevinu/prostor, šta bi to bilo i gdje biste to izgradili?

Prvi dio projekta: Nakon uvodna dva dana nastave i razmjene ideja o arhitekturi i dizajnu grada, mašti i snovima, počeli smo grupno šetati i voziti se po Zenici. Opremljeni malim video kamerama, djeca su videom dokumentovala svoju putanju. U isto vrijeme su preko snimka govorili o promjenama koje bi voljeli da vide u gradu, i o estetici određenih prostora i zgrada. Paralelno sa video-šetnjama, zamolili smo djecu da naprave serije fotografija sa odogovorom na pitanje šta je to što oni doživljavaju kao „lijepa” mjesta u Zenici, a šta kao „ružna”. Pregledavajući snimke i fotogafije, vodili smo dijalog o estetici i funkciji prostora u gradu. Zašto je nešto lijepo, a zašto je nešto ružno? Šta određeno mjesto, prostor, građevina doprinosi gradu u socijalnom, ekonomskom ili kulturološkom kontekstu?

2.0 Neke od ideja i željenih promjena u gradu ćemo učiniti fizičkim prevodom u 3D print, 3D animaciju, mape, razglednice i slično.

Prva prezentacija projekta održala se na Juventafestu u Sarajevu, u septembru 2016. Tu smo organizovali izložbu izabranih fotografija koje su napravila djeca.

Druga prezentacija projekta je planirana za oktobar 2016, u BNP Zenica. Ta izložba će prezentovati i videoradove sa naracijom djece, 3D printove, 3D animacije, selekciju fotografija, mape i razglednice…

Drugi dio projekta: U 2017. želimo imati promjenu grada ne samo na papiru, ekranu i izložbi, nego i kroz akciju prostorne intervencije. Na određenom broju lokacija (koje će odabrati djeca), kreirat ćemo te promjene kroz tijelo u koreografskom i performativnom odnosu. Kako možemo promijeniti prostor na smislen način samo kroz momentalnu interakciju sa prostorom? Da li memorija ima vrijednost u ovom kontekstu? Kako možemo napraviti ili srušiti konstrukciju koristeći tijelo na maštovit način? Možemo li aktivirati svjesnost cijele zajednice? Publika će biti pozvana da se pridruži „Moving Islandu” i djeci na njihovoj šetnji kroz grad. Na odabranim mjestima će biti zatraženo od njih da oblikuju određene formacije; da posmatraju ili sudjeluju u interakciji, kroz koju bi postali aktivni posmatrači prostorne transformacije.

Performeri (djeca, „Moving Island” i ponekad publika) će nastupati u prostoru kroz razigrane fizičke oblike inspirisane historijom, arhitekturom, lokacijom, okolišem i imaginarnom budućnošću prostora. U nekim slučajevima, jednostavni materijali će biti korišteni, kao čaršafi, kartonske kutije, drvene grede. „Zenica 2.0” se sastoji od dva dijela. Ova aplikacija se odnosi na drugi dio. Prvi dio je realizovan na volonterskoj bazi uz malu podršku Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

PRELIMINARNI BUDŽET 14.100 EUR BIOGRAFIJA Moving Island °2016 čine: Asja Krsmanović, Irma Saje, Elma Selman, Vedad Orahovac, Zulfikar Filandra, Thomas Steyaert.

Dosadašnji projekti: mart / april 2016: „Šaptanje snova” – teatarska radionica sa štićenicima Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine u Sarajevu, sa prezentacijom rada u prostoru Zavoda; juni / juli 2016: „Zenica 2.0” prvi dio – kreiranje „idealnog” grada sa djecom iz dječijeg doma Dom porodica u Zenici – u saradnji sa BNP Zenica. PLANIRANI DATUM REALIZACIJE maj - juni 2017.

KONTAKT Thomas Steyaert mail: thom.steyaert@gmail.com

2.0 17

VRIS AL 18

SAK

VAฤ Andrรกs Urbรกn

VRISAK ĐAVOLA

ISA

REDITELJ András Urbán DRŽAVA Srbija

PO TEKSTU András Urbán

pismo namjere Pozorište „Kostolanji Deže” je 2011. godine ostvario projekat „Passport“, trilogiju pod zajedničkim imenom „Passport Europe“. Prva predstava „Grad demona“ bavila se multikulturalnim odnosima unutar urbane sredine (Subotica), preispitavala mogućnosti i realitet života Hrvata, Srba i Mađara itd., na prostoru koji se nalazi na samom oficijelnom rubu Evrope. Drugi projekat „Sam đavo“ se bavio odnosima manjine i većine unutar iste nacionalne pripadnosti razdvojene granicama; preispitivao je odnose manjinskih Mađara sa Maticom. Treća predstava je imala za cilj artikulisanje sveobuhvatnog odnosa svih aktera ovih prostora prema Evropi, počev od njihovih htijenja, želja kroz njihove strahove, predrasuda, do Evropskog prihvatanja i neprihvatanja. Proces je bio zasnivan na sociološkim istraživanjima među žiteljima ovih prostora, a vezanim za te teme, te na direktnim iskustvima učesnika. Predstava „Vrisak đavola“ je projekat koji sublimira iskustva prethodnog istraživanja i novijih dešavanja, tj. za osnovu za realizaciju uzima scenski materijal prethodne trilogije. Scensko-materijalna stvarnost „Passport“ trilogije je polazište. Namjeravam da, kao autor i reditelj, bazirajući se na gore navedenom iskustvu i scenskom materijalu, nastavim rad te, koristeći nova saznanja, ostvarim novu predstavu koja preispituje odnose, tj. razlike unutar istog kulturnog nasljeđa, identiteta, unutar takozvanog judeo-hrišćanskog evropskog identiteta sa manjinske pozicije, koji relativizuje i geografsku i nacionalnu pripadnost, a čiji se identitet zbog svijesti o relativnosti istog i zbog svakodnevnog preispitavanja sebe nalazi izvan granica konvencionalnog. Opis projekta Projekat „Vrisak đavola“ angažuje 8 glumaca, kostimografa i scenografa, kompozitora, dramaturga, koreografa i reditelja. „Passport“ trilogija, kao ostvareni konkretni scenski projekat, je polazište i osnova nove predstave; zamenjuje književni ili rediteljski predložak koji će se razviti u kontekstu novijih dešavanja, sa specifičnim osvrtom na sukob kulture i na političke pokušaje definisanja evropskog kulturnog identiteta presalomljenog na granicama istočne Evrope i Zapadnog Balkana. Toposi i stereotipi se pojavljuju kao polazište bez obzira na to da li se na političkoj tabeli na lijevoj ili na ultra-desnoj strani. Do scenskih rješenja se dolazi putem interaktivne komunikacije sa učesnicima i tako formirane scene se sukobljavaju sa nescenskom stvarnošću. Jezik predstave se bazira na jeziku fizičke akcije; svoju estetiku, koja se ne veže za verbalni sadržaj, artikuliše u smislu konkretne scenske akcije, sa elementima performativnog izvođenja. Pored izrazito vizuelnog scenskog jezika, koji koristi gest i pokret kao osnovno sredstvo, predstava se osmišljava pomoću intenzivne muzikalizacije scenskih dešavanja i korišćenjem originalne muzike. Predstavu „Vrisak đavola“ možemo nazvati scensko20

muzičkim spektaklom za turiste o imaginarnom svetu koji se zove Evropa i za samotnjake koji, ili sami, ili u čoporu kao vukovi, urlaju u pored zidova noćnih gradova. Preliminarni budžet 25.000-30.000 EUR BIOGRAFIJA András Urbán rođen 1970. u Senti. Još kao sedamnaestogodišnjak stvara samostalnu pozorišnu i književnu radionicu kao autor, reditelj i glumac. Kasnije formira pozorišnu trupu „Aiowa“, koja je teatar tretirala kao specifičnu, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju, odričući se konvencionalnog dramsko-scenskog tumačenja pozorišta. Režiju diplomira na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi prof. Vlatka Gilića i Bore Draškovića. Direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Kao reditelj režirao oko 40-ak predstava i u institucionalnim i u nezavisnim produkcijama. Režirao je predstave u Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, u Bugarskoj, Rumuniji, Nemačkoj. Predstave su mu prisutne na regionalnim i internacionalnim festivalima. Dobitnik je više nagrada i odlikovanja. Na pozorište gleda kao na prosvetljeni prostor provokativne akcije, gde se misli, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija i druga stvarnost koja postoji za sebe, ali nastaje u odnosu izvođača, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Zadnje režije: László Végel: „Neoplanta“ (Novosadsko pozorište Novi Sad), Solovljov: „Kratka priča o Antihristu“ (Bitef teatar, Beograd), George Orwel: „Životinjska farma“ (Narodno Pozorište Ivan Zajc, Rijeka), Ildiko Lovaš: „Španska nevesta“ (Pozorište Kostolanji Subotica), „Drakula“ (Zekaem Zagreb, Tetro due Parma, Narodno gledališće Maribor), Sterija: „Rodoljupci“ (Narodno pozorište Beograd), László Végel: „What is Europe?“ (Mess Sarajevo), Aleksandar Radulović: „Leptir“ (Kraljevsko pozorište Zetski dom Cetinje), „Hungarian“ (Pozorište Kostolanji Subotica - Državno pozorište Čiki Gergej Temišvar).

ĐAV Produkcija / teatar Pozorište Kosztolányi Dezső

Planirani datum realizacije maj - septembar 2017.

KONTAKT András Urbán mail: info@kosztolanyi.org

KAZNA

Mirjana MedojeviÄ&#x2021;

ZLOÄ&#x152;IN

ZLO

ZLOČIN I KAZNA

KA REDITELJICA Mirjana Medojević DRŽAVA Slovenija

PO TEKSTU Fjodora Mihailoviča Dostojevskog DRAMATIZACIJA Mirjana Medojević

PRIJEVOD NA SLOVENAČKI Nina Rajić Kranjac i Mirjana Medojević

PISMO NAMJERE Moje pozorišno bavljenje romanom „Zločin i kazna“ započela sam 2013. kada sam bila na drugoj godini studija na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Adaptacija koju sam uradila tom prilikom bazirala se na odnosu između Sonje Marmeladovne i Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Tema bezuslovne ljubavi, koja poziva na tranformaciju glavnog lika i pomaže njegov psihički preporod, bila je u nekom smislu jezgro oko kojeg je gravitirala građa čitavog romana. Transponovanje ovog romana u priču dvoje ljudi bilo je glavno polje mog interesovanja u tom trenutku. Iz današnje perspektive mi se također čini da je i Dostojevski bio fokusiran na ovaj odnos jer je bez Sonjine anime za Raskoljnikova novi početak gotovo nemoguć i nezamisliv. Nekoliko godina kasnije, u oktobru 2015, započela sam svoj master studij na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju u Ljubljani, sa idejom da napravim novu dramatizaciju romana koja će obuhvatiti kompleksnu mrežu svih likova ovog romana. Mnogo puta sam svjedočila koliko je teško transponovati roman u predstavu, a da se pri tome ne izgube sve važne ideje koje je pisac sproveo kroz svoje karaktere. Često se bogati i veoma duboki likovi Dostojevskog prilikom inscenacija u nekom smislu „osuše“. Pokušala sam pronaći novi način da pozorišnim jezikom obuhvatim teme koje Dostojevski obrađuje u ovom romanu. Zločin, bezuslovna ljubav, unutrašnja odmazda i transformacija su pitanja koja opsjedaju Dostojevskog u ovom romanu, a ujedno su teme na kojima se i adaptacija bazira. Moja potraga i istraživanje koncepta predstave kretali su se veoma široko (većinu vremena sam bila posvećena razvijanju koncepta da ovaj roman radim sa zatvorenicima u najvećem slovenačkom zatvoru „Dob“). Na kraju, odnosno na novom početku, shvatila sam da je roman Dostojevskog igra, i da on roman utemeljuje na koegzistenciji i međusobnom preplitanju života likova, odnosno ideja koje likovi predstavljaju. Da se kod Dostojevskog radi o karakterima, oni bi bili previše radiklani. Radi se o likovima koji predstavljaju određene ideje. Nekada predstavljaju polaritete potpuno različitih ideja. Dostojevski se uvijek bavi velikim idejama, strastima i sudarima različitih svjetova. Nakon određenih spoznaja koje sam imala vezano za građu ovog pisca, odlučila sam „zaroniti“ u roman i napraviti nešto drugačije: ispreplesti situacije na drugačiji način, pomiješati replike,

OČIN karaktere i, u montaži materijala, napraviti postdramsku i svježu dramatizaciju. Čini mi se da sam u tome i uspjela. Za potrebe ove predstave i ovog materijala koristit ću arhitektonski neobičan prostor tunela (prostor koji priprada Lutkovnom pozorištu, ali se veoma rijetko koristi). Sigurna sam da će na pravi način podržati atmosferu dramskih situacija. Kao narednu etapu svog procesa vidim iscrpan i temeljit rad sa glumicma, i to veoma dobrim glumcima, jer ovakav vid dramatizacije pretpostavlja velike i raznolike vještine glumaca.

AZN Na samom početku, ovaj projekat je trebao biti koproduciran od strane internacionalnog festivala ExPonto, ali zbog tragične smrti osnivača i direktora festivala, festival je ugašen. Za sada, jedini potvrđeni producent ove predstave je AGRFT. Nadam se da će ovaj projekat obezbijediti dodatnu pomoć od eksperimentalnog pozorišta Glej iz Ljubljane. Njihova podrška još uvijek nije sigurna, ali se nadam pozitivnom ishodu na otvorenom konkursu za saradnju. Saradnici čije je učešće u projektu potvrđeno su glumci: Nejc Cijal Garllati, Janez Škof i Tamara Avguštin, dramaturginja Nina Rajić Kranjac, kostimografkinja Tijana Todorović i dizajner svjetla Mirko Radonjić. Prijevod na slovenački jezik je u toku (Nina Rajić i ja radimo na prijevodu).

U ovom trenutku moj budžet za predstavu je nedovoljan za sve potrebe produkcije. Nadam se da će MESS Market platforma prepoznati mogućnost da se roman Dostojevskog postavi na scenu na jedan drugačiji način, u novom svjetlu, te da će podržati ovaj projekat.

OPIS PROJEKTA Iz rediteljske perspektive postoje tri bitne komponentne koje su od suštinske važnosti za početak nove faze rada na predstavi. To su: dramatizacija, autentična arhitektura prostora predstave i glumačka podjela. Ove tri komponente vidim kao tri tačke koje sa tri linije postaju tri tačke trougla – osnove buduće predstave. Čini mi se da je potrebno reći nešto više o specifičnosti dramatizacije ovog romana. Dramatizacijom je obuhvaćeno trinaest likova: Raskoljnikov, Sonja Marmeladovna, Svidrigajlov, otac Raskoljnikova, majka Raskoljnikova, Dunja Raskoljnikov, Aljona Ivanovna, Lizaveta, Razumihin, Porfirije Petrovič, Marmeladov (Sonjin otac), Katarina Ivanovna (Sonjina maćeha) i Lužin (Dunjin vjerenik). Tri glumca igrat će svih trinaest likova. To konceptualno jezgo proizilazi iz same polifoničnosti Dostojevskog. Polifonija je pojam koji u analizu Dostojevskog uvodi M. Bahtin. Bez namjere da ulazim u bilo koju vrstu prepričavanja njegove studije, za koju nalazim da je više nego teorijska i veoma plodna za određena rediteljska polazišta, činjenica je da se Bahtin izdvaja u plejadi mnogobrojnih analitičara Dostojevskog. Polifonija kao višeglasje, višeznačnost, spajanje radikalno suprotnih ideja u istom liku i koegzistencija svih likova u istom trenutku, svakako je osnova pozorišnog čitanja Dostojevskog. Meni se čini da upravo u polifoniji leži jedan suštinski pozorišni impuls za rad na bilo kojem od romana koji je napisao Dostojevski. Bahtina, bez mnogo pretenzija, dopunjavam i jednim sopstvenim uvidom koji je uslovio moju glumačku podjelu... Kao da je moguće sve muške glasove kod Dostojevskog sliti u jedan, ali njihova suštinska arhetipska osobenost je rodni identitet. Potpuno ista „formula“ može se primijeniti i na ženske likove. Dostojevski veoma jasno određuje osobenosti muških i ženskih duša i ideja. Dakle, osnovno polazište je u nekom smislu razriješeno: sve muške likove igra glumac, sve ženske glumica... Sve osim jednog – Raskoljnikova. Njemu pisac ipak daje jednu prilično

LOČI

specifičnu poziciju autsajdera i nekoga koje i usamljen (izborom drugih), i osamljen (sopstvenim izborom). To je moj glavni motiv zbog kojeg je uloga Raskoljnikova dodijeljena drugom glumcu, koji igra „samo“ jednu ulogu. To ipak ne znači da je Raskoljnikov jedinstvena ličnost, ako se o ličnostima kod Dostojevskog može uopšte govoriti. Čini mi se da ćemo se u ovoj predstavi baviti samo određenim idejama, veoma radikalnim idejama, emocijama i strastima, ali ne i ljudima. Zrno njihovih pojedinačnih osobenosti i pozicija nalazi se u svima nama, kao neko univerzalno arhetipsko. Veoma je bitno obrazložiti i to da su teme kojima se Dostojevski bavi dominantno smještene između tri lika: Svidrigajlova, Raskoljnikova i Sonje. Relacija Svidrigajlov – Raskoljnikov bitna je za temu zločina. Kao da je tu glavni sukob. Ipak, to ne umanjuje značaj ostalih tema i ideja ovog romana, već se dosljedno upravlja piscem i njegovom namjerom da ovo ipak bude roman koji se dominantno bavi temom zločina. To i „kazna“, koja postoji u naslovu romana, upućuje na još jednu veoma bitnu osovinu iz koje Dostojevski piše priču o kazni, odnosno odmazdi. U slučaju Svidrigajlova je to smrt, u slučaju Raskoljnikova početak transformacije i preporoda. Dakle, Sonja Marmeladovna se nameće kao suštinski bitan lik za drugu temu koju Dostojevski stavlja u fokus. Za nas je to relacija Raskoljnikov – Sonja Marmeladovna. Otuda se i montaža ostalih scena i likova grade ka ovim likovima i oko njih. Oko Raskoljnikova, Svidrigajlova i Sonje grade se i tri bitne teme iz prologa. Ali, sa raspletom njihovih relacija, se dramatzacija i završava. Kao što sam već ranije rekla, pored dramatizacije, odabir prostora je veoma bitno polazište za ovu fazu procesa. Izabrala sam prostor koji je veoma autentičan, ima svoju memoriju, naslage patine, ali i slabu prirodnu osvjetljenost i arhitektonsku neobičnost račvanja u dva kraka. Tunel, čija se specifičnost može vidjeti samo donekle na fotografijama, budi snažnu atmosferu Sonjine sobe u kojoj ona prima mušterije. Dominantno, to je Sonjin prostor, iako se u njemu igraju potpuno različite situacije. U simboličkom, pa čak i realističnom smislu, mračni, hladni i memljivi tunel, koji se račva u dva kraka, rađa priču o raskolu u čovjeku, raskolu ljudske duše, raskolu između anime i animusa. Konačno, treći element koji će odrediti bazični kvalitet ove predstave je glumačka podjela. O njihovim individualnim glumačkim kvalitetima i performativnim sposobnostima neću govoriti, ali u intuitivnom osjećanju mi je jasno da je glumačka podjela ovog puta jako bitna i da se određene greške napravljene u odabiru neće kasnije moći popraviti. Bez previše mistifikacije i fatalizma: čini mi se da postoje glumci koji, i pored svog velikog profesionalizma, imaju preuzak unutrašnji prostor svog bića da bi se nosili sa ulogama koje Dostojevski piše. U ovom slučaju je ta neophodna pretpostavka „širine“ naročito izražena, s obzirom na to da će tri glumca igrati trinaest uloga. Stoga mi je jako bitno da imam baš ovakvu podjelu, jer je u potpunosti tačna. Čini mi se. PRELIMINARNI BUDŽET 6.770 EUR

RASPOLOŽIVA SREDSTVA 3.000 EUR

BIOGRAFIJA Mirjana Medojević rođena je 1990. Završila je osnovni studij na Fakuletu političkih nauka u Podgorici i studij pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Režirala je predstave: „Presvlačenje“, po komadu Ljubomira Đurkovića u pozorištu Dodest; „Dnevnik ludaka“, po priči N. V. Gogolja u Zetskom domu i predstavu „Kavez“ po svom komadu, u koprodukciji KotorArta, Assiteja i Gradskog pozorišta. Nagrađene drame su joj „Sin“ (konkurs MIT festival, Cetinje, 2015) i „Kavez“ (konkurs Kotor Art dječiji festival, Assitej i Gradsko pozorište, 2015). Za vrijeme studija bila je angažovana kao asistent režije na više predstava. Objavila je nekoliko intervjua u nedjeljniku „Monitor”. Stručno usavršavanje obavila je u pozorištu Zetski dom na Cetinju 2015, a od oktobra iste godine je na master studiju pozorišne režije u Ljubljani. Govori engleski i slovenački jezik, a služi se ruskim i italijanskim. PRODUKCIJA / TEATAR AGRFT, Akademija za gledališče, radio, film in televizijo, Ljubljana PLANIRANI DATUM REALIZACIJE 13. januar 2017.

KONTAKT Mirjana Medojević mail: mirjana.medojevic@yahoo.com 27

ME UZ SP Oliver Frljić

ED ZIN PLAV 29

ME U IN MEDUZIN SPLAV REDITELJ Oliver Frljić DRŽAVA Hrvatska

PO TEKSTU Olivera Frljića

PISMO NAMJERE 2019. obilježit će se 200. godina otkako je francuski slikar Théodore Géricault na Pariškom salonu predstavio svoje remek-djelo „Meduzin splav“. Inspiriran istinitim događajem koji je izazvao skandal u francuskom društvu – brodolomom fregate Meduza od 2. srpnja 1816 – Géricaultovo je jednako skandaliziralo parišku publiku i kritiku. Međutim, ujedno je pokazao i da umjetnost ne treba bježati od političkog angažmana i recentnih događanja. Tema za koju se Géricault odlučio postala je državnim skandalom kad se saznalo da je kapetan fregate svoje namještenje dugovao monarhističkim simpatijama prema kralju, a ne svojim kompetencijama.

U trenutku u kojem Sredozemnim morem plovi bezbroj meduzinih splavova, a Europa zatvara vrata pred stanovnicima svojih nekadašnjih kolonija, Géricaultovo djelo se otvara novim interpretacijama. U njemu se zrcali bešćutnost Europe – u svijetu koji tone, ona postaje, kao u slučaju brodoloma Costa Concordije, kapetan koji prvi bježi od premisa europskog humanizma. Ali u takvom bijegu se ne može stići daleko – tek do kanibalizma u kojem preživljavamo jedući one koji su umrli prije nas. Slika „Meduzin splav“ postaje zanimljiva i kao platforma za analizu postkolonijalne situacije koju je Europa kreirala. Na vrhu piramide koju formiraju tijela brodolomaca, mašući brodu koji se jedva vidi na horizontu, stoji jedan crnac – kolonijalni subjekt koji reprezentira novu društvenu snagu, spremnu da u trenutku dezintegracije starih društvenih normi postane artikulacija novih socijalnih odnosa. Ali Géricault ostavlja malo prostora optimizmu – nasuprot dijagonali koju formiraju ruke brodolomaca ispružene prema brodu na dalekom horizontu, postoji druga dijagonala, ona koju formira jedro koje odvlači Meduzin splav prema valu koji se prijeteći uzdiže. Piramida ljudskih tijela, na kojima se uzdiže nova ideja, ponovljena je na još jednoj slici francuskog romantizma – onoj Eugenea Delacroixa koji je bio i model za „Meduzin splav“. Riječ je o slici „Sloboda vodi narod“, platnu koje uspostavlja narativni kontinuitet sa svojim predšasnikom. Za razliku od „Meduzinog splava“, gdje novi društveni akter postaje stari kolonijalni subjekt u čijoj eksploataciji i potlačivanju se francusko društvo pokazalo prilično homogeno, „Sloboda vodi narod“ predstavlja klasni subjekt kao nositelj društvene promjene. U klasnoj revoluciji više nema mjesta za kolonijalni subjekt.

ED UZ N U tenziji između kolonijalne i klasne svijesti – čiju stanovitu varijaciju predstavlja i tenzija između klasne i nacionalne svijesti današnje Europe – nalazi se i ključno pitanje iste te Europe. Budući da je parlamentarna ljevica napustila radničku klasu kao „gubitnike“ globalizacije, ova se artikulira kroz identitetske platforme krajnje desnice i postaje stjegonoša antiimigrantske politike. Upravo paradoks koji se može iščitati u narativu koji predstavlja jukstapozicija Géricaultovog i Delacroixovog platna – klasna revolucija ne prepoznaje kolonijalni subjekt kao nositelj društvene promjene – danas prerasta u otvoreni antagonizam europske radničke klase prema imigrantima. Umjesto ekonomskog sistema koji ih ekspoloatira, radnička klasa je puno spremnija napasti one koji su također žrtve tog sistema i inherentnog mu nasilja.

OPIS PROJEKTA Kao glavne referencijalne točke ovog projekta poslužit će Géricaultov „Meduzin splav“ i Delacroixova „Sloboda vodi narod“, te različiti značenski odnosi koji se pojavljuju u napetosti između njihovog sadržajnog i formalnog plana. Ove dvije slike mogu se promatrati i kao dva poglavlja u odustajanju od univerzalne emancipacije i njezine partikularizacije čiji epilog predstavlja europska radnička klasa kao nositelj antiimigrantske politike i legitimacija ekstremne desnice. Iako za polazište uzima dva likovna djela, njihov originali kontekst će biti proširen drugim tekstovima koji govore o kompleksnom problemu emancipacije koja vrlo lako postaje novi oblik ideološke kolonijalizacije. U tom kontekstu se „Der Auftrag” Heinera Muellera nameće sam od sebe postavljajući pitanje sukobljenih interpretacija klasne revolucije u kolonijalnom kontekstu. Francuski plantažeri na Haitiju pozdravili su Francusku buržoasku revoluciju jer su je vidjeli kao mogućnost osamostaljenja of Francuske, što bi im omogućilo da preuzmu kontrolu nad zemljom i stvore trgovinske propise koji bi im omogućili još veći profit i moć. Haićanska revolucija bila je test ideologije Francuske revolucije, jer je postavila pitanje robovlasničkih odnosa i natjerala vođe u Francuskoj da shvate njezine pune implikacije. Drugi tekst, koji proizvodi različite značenjske korelate u ovom kontekstu (Géricault - Delacroix - Mueller) i koji će biti korišten, čuveni je Saint-Justov monolog na kraju drugog čina „Dantonove smrti”. Saint-Justove riječi: „There seem to be in this assembly some delicate ears which cannot stand the sound of the word ‘blood’. A few general observations should convince them that we are not more cruel than nature or the times. Nature obeys her laws calmly and inexorably. Man is destroyed wherever he comes in conflict with her. A variation in the chemical composition of the air, an outbreak of subterranean fire, a change of balance in a body of water, and an epidemic, a volcanic eruption, a flood swallow up thousands. What is the result? A minor, scarcely perceptible alteration of physical nature which would have passed without a trace had it not left corpses in its wake.“, variraju sadržaj Géricaultove slike na kojoj novi društveni akter, kolonijalni subjekt kao metafora moguće promjene društvenih odnosa, svoju ravnopravnost najverojatnije realizira u kolektivnoj smrti zajedno s onima kojima je sama boja kože dala različite društvene privilegije i postavila ih na poziciju društvenih mu antagonista. Tu smrt uzrokuje, kao u nadahnutoj komparaciji iz Saint-Justovog monologa, priroda, ali bez svih etičkih konotacija koje bi ista količina smrti proizvela kao posljedica revolucionarno-emancipatorne ideologije.

SP LA

Treći tekst koji će biti korišten predstavlja određenu sintezu dosad pobrojanih izvora koji će biti korišteni u radu na ovoj predstavi. Riječ je o epizodi iz romana „Estetika otpora“, njemačkog autora Petera Weissa, koja kao svoje reference uzima upravo navedena djela Géricaulta i Delacroixa. Na ovom primjeru Weiss gradi analizu kulturne hegemonije – na koji način određena društvena klasa proizvodi specifičnu vrstu konsenzusa, predstavljajući svoje partikularne interese kao opće interese društva u cjelini.

Kombinacija likovnih djela i tekstualnih predložaka za cilj ima propitati još uvijek prevladavajući logocentrički karakter zapadnoeuropskog kazališta u kojem, bez obzira na činjenicu da živimo u svijetu u kojem dominiraju vizualne informacije, se govor još uvijek vidi kao primarni generator i prijenosnik značenja. U fokusu formalnog istraživanja u ovom projektu jest nova vizualnost kazališne umjetnosti – onu koja se rađa u napetosti između potrošenosti teatra-slike i inflacije novog kazališnog verbalizma. Jedno od bitnih obilježja teatra-slike i njegovih najznačajnijih predstavnika (Robert Wilson, Achim Freyer, Jan Fabre...) jest intencionalna autodepolitizacija. Riječima Ivice Buljana: „Kazalište slike prikazuje pokret, razvitak svijeta i stvarnosti ili predstavlja individualno važne slike sa živim izvođačima, nezavisno od verbalne, intelektualne ili diskurzivne analize. Wilson ili Fabre ne postavljaju pitanja o istini ili plauzibilnosti. U njihovim predstavama nema suosjećanja, nasilja ili pročišćenja gledaoca od straha ili odgovornosti. Nema ni moralne upitnosti. Protagonisti nisu u funkciji mijenjanja društva, nikad im se ne daju korisne informacije niti ih oni saopćavaju. Nasuprot tome, političnost novog kazališnog verbalizma se pojavljuje na sadržajnoj razini, ali biva depolitizirana privilegiranjem govora i mimetizma kao reprezentacijskih modusa. Je li u toj trajnoj napetosti moguće naći kazališni jezik koji neće odustati od mijenjanja društva?” PRELIMINARNI BUDŽET 79.000 EUR

PRODUKCIJA / TEATAR Slovensko mladinsko gledališče u koprodukciji sa Teatarom &TD PLANIRANI DATUM REALIZACIJE mart 2019.

KONTAKT Barbara Babačić mail: bbacic@gmail.com

P AV

BIOGRAFIJA Diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu, te kazališnu režiju i radiofoniju. Već tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti profesionalno režira, a nakon studija počinje njegova regionalna i međunarodna afirmacija. Produkcije su mu predstavljene na najznačajnijim domaćim (Splitsko ljeto, Gavelline večeri, Dubrovačke ljetne igre, Marulićevi dani, Festival malih scena, Rječke ljetne noći, Tjedan suvremenog plesa, Zlatni lav, Osječko ljeto kulture...), regionalnim (Borštnikova srečanja, Bitef, Sterijino pozorje, MESS, Kotor-art, MOT, Ex Ponto, Tedan slovenske drame, Desire Festiva...) i međunarodnim festivalima (Wiener Festwochen Beč, Kunstenfestivaldesarts Bruxelles, Dialog Festival Wroclaw, Lessingtage Hamburg, Neue Stücke aus Europa Wiesbaden, Festival Divadelná Nitra...). Njegov „Preklet naj bo izdajalec svoje domovine“ iz Slovenskog mladinskog gledališča predstava je s najvećim brojem međunarodnih gostovanja u povijesti tog kazališta. „Mrzim istinu“, koju je realizirao u teatru ITD, najuspješnija je predstava tog kazališta po broju gostovanja i osvojenih nagrada (među njima i nagrade Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu). „Otac na službenom putu“, koju je režirao u Ateljeu 212, jedna je najnagrađivanija predstava tog teatra (dobitnica, između ostalih nagrada, i Srebrenog lovorovog vijenca za najbolju predstavu na sarajevskom MESS-u). Frljić je do sada radio u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj i Belgiji. Produkcije su mu predstavljene na festivalima i u kazališnim kućama u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Aziji. Njegova predstava „Balkan macht frei“ našla se među deset najboljih predstava izvedenih u Njemačkoj u 2015. po glasovima posjetitelja popularnog kazališnog portala Nachtkritik. Uz režiju, Frljić je bio i član uređivačkog odbora časopisa za izvedbene umjetnosti „Frakcija“, te predsjednik Centra za dramsku umjetnost. Također je radio i kao vanjski suradnik emisije „Kazalištarije“ Trećeg programa Hrvatskog radija. Objavljivao je u novosadskoj „Sceni“, „Hrvatkom glumištu“, „Kazalištu“. 2012. bio je član žirija Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“.

Uz rad u institucijama, Frljić je surađivao i s većinom skupina sa zagrebačke nezavisne scene (Montažstroj, BADco, OOUR, Sodaberg...). Od 2014. do 2016. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci.

Trenutno radi kao umjetnički koordinator u okviru projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020.

KAO DJEVO 34

OOJKE

Tanja Å ljivar

I SVE OSTALE

SVE IS

DJ VO

KAO I SVE OSTALE DJEVOJKE dramski tekst AUTORICA Tanja Šljivar

DRŽAVA Bosna i Hercegovina

PRIJEVOD NA ENGLESKI Željko Maksimović, Cory Tamler PRIJEVOD NA NJEMAČKI Mascha Dabić

PISMO NAMJERE Prije godinu i po objavljena je vijest o stanju reproduktivnog zdravlja mladih u dnevnim novinama u BiH. U njoj, jedan ginekolog spominje kao primjer lošeg i neobrazovanog seksualnog ponašanja tinejdžera nedavni slučaj sedam trinaestogodišnjih djevojčica, koje su sve zatrudnile tokom kratke školske ekskurzije. Ova vijest je eskalirala u skandal, što je rezultiralo izvještajima i u međunarodnim medijima, kao što su Deutsche Welle. Za mene su, ipak, najupečatljiviji bili komentari čitalaca objavljeni na internetu. To su bili komentari ženskih čitateljica kao što su:.. „Wtf roditelji nisu informisani?? dobro, kako su onda oni uspjeli da naprave svoju djecu. roditelji su definitivno krivi“ i „ne razumijem današnje mlade – kada sam ja imala 13, moj prioriteti su bili škola, šetnje sa prijateljima, a seks sam vidjela samo na TV-u. Imaju li mozga ovi klinci ???“, te muških čitatelja poput „ove male kurve treba da nauče da prestanu da šire noge. “ Iz ovih komentara bilo je potpuno jasno da su djevojčice u ovom slučaju posmatrane i okrivljene kao kolektiv, zajedno sa cijelim svojim porodicama, a da su dječaci, još uvijek posmatrani kao pojedinci, i da su i pored očiglednog učešća u događaju, izostavljeni iz cijelog slučaja. Naslov predstave je citat iz popularne HBO serije „Girls“, autorke Lene Dunham, i odnosi se na komentar jedne prijateljice drugoj, nakon što su rezultati medicinskih testova pokazali da je zaražena HPV-om. U drami u kojoj su svi likovi ženski, pokušala sam dati glas djevojkama koje ga u bosanskoj javnoj sferi nemaju, pokušala sam dati glas djevojčicama iz malih bosanskih gradova, nevidljivim, neprisutnim, zanemarenim djevojčicama, koje komuniciraju samo između sebe preko video blogova, Facebooka, Skypea i Instagrama. Dječaci, nastavnici, roditelji i zdravstveni radnici se samo sporadično pojavljuju u tekstu, uz kratake online pisane obavijesti, ili kratke uvredljive i nezainteresovane komentare upućene djevojčicama. Karakterizacija djevojčica u drami je evidentno grupna prije nego pojedinačna, budući da se represivne šovinističke društvene prakse nameću na njih kao na grupu, a ne kao na pojedinice, pa su i njihovi brzi dijalozi zamišljeni kao horski dijelovi. Zvučna sličnost njihovih imena također upućuje na prikaz njih kao grupe, hora. Dugo sam vremena bila fascinirana načinom na koji tinejdžerke u Bosni pričaju međusobno, te sam se posvetila dubljem istraživanju njihovog govora u drami „Kao i sve slobodne djevojke“. Taj govor formiran je kroz nekoliko različitih uticaja – ulični jezik mladih, 36

STALE

JEO-

internet sleng, te način govora njihovih majki i tetki. To stvara začudan efekat, poput razgovora o Miley Cyrus ili Taylor Swift na jeziku dijelom prisvojenim od nezaposlenih, neobrazovanih žena srednjih godina, a dijelom od muškog šovinističkog diskursa ulice. Pokušala sam da realizam govora tinejdžerki postepeno promijenim u stilizovani govor, koji je dijelom pod uticajem diskursa kritičke teorije, kojoj većina djevojčica vjerovatno nikada nije bila izložena, a dijelom pod uticajem svih drugih već navedenih režima govora, kojima su one konstantno okružene. Njihov govor je šokantan u svojoj brzini i temama i očiglednoj tuzi. Njihovi monolozi se djelimično ponavljaju, ali su i različitog sadržaja i tona, u zavisnosti od djevojke koja ga izgovara. Neke djevojke su oduševljene i uzbuđene događajima koje opisuju, a neke su više uznemirene, pa je nepouzdanost njihovog sveukupnog kolektivnog i pojedinačnog sjećanja očigledna. Djevojčice u monolozima izražavaju različite ideje, kao što su mogućnosti kolektivnog odgoja beba, života u nenormativnim zajednicama, pa čak i mogućnosti muške trudnoće i muškog dojenja. Ove djevojčice su očigledno bile žrtve patrijarhata, ali one nisu ovladale jezikom za razgovor o tome, stoga nastavljaju da govore o američkim pop i bosanskim turbo-folk zvijezdama i poslije svega što im se desilo. Sam kraj je morao da bude osnažujući i oslobađajući u drami, iako to najvjerovatnije nije bio u stvarnom životu. U posljednjoj sceni u drami sve djevojčice su se još jednom okupile u jednoj od djevojačkih soba – gdje su ležale jedne drugima na praznim stomacima i pretvarale se da spoljašnji svijet ne postoji. Povodom sličnog slučaja kolektivne tinejdžerske trudnoće u državi Massachusetts u SAD-u, Nina Power piše: „Lakše je zamisliti kraj svijeta, nego zamisliti kraj nuklearne porodice. U ovom tekstu željela sam zamislim i istražim šta se događa kada grupa tinejdžerki odluči da krši pravila, da promijeni koncepte patrijarhata i nuklearne porodice. Šta se dogodi kada djevojčice zajednički odluče da imaju seks, zatrudne, abortiraju i da budu strogo kažnjene od društva za sve to, a da ih ta kazna suštinski ni malo ne dotiče.“ Moj cilj je bio da napišem cjelovečernju dramu koja bi, prije svega, govorila o društvenom problemu mizoginije, koja pruža otpor svim istorijskim i geografskim granicama do danas, i zato vjerujem da ovaj tekst može da funkcioniše unutar mnogo različitih teatarskih i društvenih konteksta i izvan Bosne i Hercegovine.

OPIS PROJEKTA Polazna tačka za dramski tekst „Kao i sve slobodne djevojke“ je istinit(?) događaj o kom je, krajem 2014. godine izvještavano u bosanskim, i internacionalnim medijima – slučaj „kolektivnog zatrdunjivanja” sedam bosanskih tinejdžerki tokom kratke školske ekskurzije. Sedam trinaestogodišnjih djevojčica, sedam scena i sedam monologa čine formalno-tematski okvir drame, u kojoj je nepouzdanost sjećanja i iskaza djevojčica jedina konstanta. Testovi za trudnoću, Skype, Instagram, srpski turbo-folk i američki pop, njihove babe, kritička teorija, šovinistička pornografija, patrijarhalna kaljuža malog mjesta, abortusi i proždiranje mesa su neka od tematskih čvorišta teksta. „Kao i sve slobodne djevojke“ je dramski tekst o neophodnosti da se ode drugdje da bi se u potpunosti realizovala sopstvena seksualnost, o neophodnosti da se ode drugdje da bi se odlučivalo o sopstvenom tijelu, o neophodnosti da se ode drugdje da bi se odlučivalo o sopstvenom životu. U drami, i na nivou jezika, zamišljam i istražujem šta se desi kada grupa tinejdžerki odluči da promijeni patrijarhalni koncept nuklearne porodice, da imaju seks, zatrudne, abortiraju i zbog toga budu izopštene iz društva. Djevojčicama je to sve svejedno, jer tom društvu nikad nisu ni pripadale. Sedam djevojčica u sedam monologa žele da nam ispričaju sve, izuzev kako su to zatrdunile na ekskurziji, zaista. 37

Napomene: Tekst je dijelom pisan i na književnim rezidencijama IHAG, Graz i Museumsquartier 21, Beč, u periodu oktobar 2015 - januar 2016. godine.

KAO OST ALE

Tekst je nominovan za „Rezthoferdramapreis“ nagradu za novi dramski tekst, koja se dodjeljuje u Austriji na proljeće 2017. godine. BIOGRAFIJA Tanja Šljivar je rođena 1988. godine u Banjaluci, SFRJ. Kao studentkinja generacije diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2011. godine i završila je master studije iz dramaturgije na istom fakultetu. Napisala je cjelovečernje drame „Pošto pašteta?“, „Grebanje ili Kako se ubila moja baka“, „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, „Ali grad me je štitio“, „Kao i sve slobodne djevojke“ kao i kratku dramu „Mrtvorođena“, koje su objavljene u pozorišnim časopisima, različitim antologijama, i izvedene i javno čitane u profesionalnim pozorištima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Poljskoj, Austriji, Španiji i Njemačkoj. Također piše i objavljuje kratke priče, radio drame, scenarije za kratke filmove, i teatrološke tekstove. Za dramsko pisanje osvojila je nekoliko nagrada, među kojima su: „Slobodan Selenić“, „Borislav Mihajlović Mihiz“, „Kočićeva knjiga“, „Miodrag Žalica“, kao i „Sterijina nagrada“, a sa dramom „Kao i sve slobodne djevojke“ trenutno je nominovana za nagradu „Retzhoferdramapreis“ koja se dodjeljuje u Austriji. Drame su joj prevedene na desetak jezika. Bila je gošća književnih rezidencijalnih programa IHAG, Grac i Museums Quartier, Beč, a trenutno pohađa master studije iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu, Njemačka. KONTAKT Tanja Šljivar mail: tanjasljivar13@gmail.com

FRAGMENT IZ DRAMSKOG TEKSTA Tanja Šljivar KAO I SVE SLOBODNE DJEVOJKE dramski tekst o jednom pokušaju slobode u malom gradu Imena djevojčica i imena scena su identična, svaka djevojčica ima po jednu scenu sa svojim imenom: Ana, Ena, Ina, Ona, Una, Lea, Mia,

13 13 13 13 13 13 13

U drami nema dječaka, niti roditelja, niti nastavnika, niti zdravstvenih radnika, izuzev ako su njihovi dijalozi ipak napisani. Drama se sastoji od monologa djevojčica, izuzev ako su dijalozi i didaskalije ipak napisani. Od drame ne treba očekivati istinu o slučaju koji je gospodin N. B., nacionalni koordinator za reproduktvno zdravlje Republike Srpske prikladno sažeo u rečenici: Imali smo slučaj da su iz jednog malog mjesta otišli učenici osnovne škole na ekskurziju koja je trajala oko pet dana, a kada su se vratili, nakon nekog vremena se ispostavilo da je čak sedam učenica zatrudnilo na ekskurziji. ( )- označava dijaloge, koji će u većini slučajeva već postojati kao neupravni govor integrisan u monologe, ali pošto će reditelj ili rediteljka vjerovatno radije postavljati dokone djevojačke razgovore na scenu, ostaviću, ovim znakom, ponekad i tu mogućnost. Tekst u kurzivu označava didaskaliju. Broj performerki/performera koji čitaju/izvode tekst na sceni može da varira od jedan do neodređeno, u zavisnosti od koncepta izvedbe. Dešava se sada i ovdje, u pozorištu, u sedam okruglih punih toplih djevojačkih usta, kao i u sedam okruglih punih toplih djevojačlih utroba. Sve djevojčice su sve vrijeme na sceni. Imaju okruglaste stomake 39

i okruglaste glave i oči i usta. Stomake miluju i ustima otpuhuju, kako to već rade trudnice. Stomake miluju, i ako su već rodile. Stomake miluju, i ako su već abortirale. Stomake miluju, i ako nikada nisu ni bile trudne. Upadaju jedna drugoj u riječ ako je znakom () to već tako naznačeno, kikoću se, slušaju Rihannu i Taylor i Marinu and The Diamonds, nose duge crne haljine, kao u grčkim tragedijama, pletu jedne drugima duge kose u pletenice, šminkaju se, stavljaju krastavce na oči, šmrču spid ako ga ima, ukratko – bivaju mladim djevojkama. SCENA TREĆA – INA INA: #bosnianteen#bosniangirlsdoitbetter#fun#grandma#morning #morningsickness#pregnant Pravim selfie s babom pored mene u krevetu, ja sam u bijeloj potkošulji, baba još spava u roze spavaćici, njoj se vidi samo jedno oko, meni oba, normalno i usta moja napućena okrugla, šaljem ga u našu Facebook grupu bulimičarke jedva čekam da vidim šta je koja jutros povratila. Nismo mi stvarno bulimičarke k’o jadnice iz šestog tri mi se samo dobro zajebavamo, a usto smo još i trudne pa imamo jutarnje mučnine i sve što ide s tim, po redu i normalno. Ana je povratila viršlu šalje fotku. Tipkam brzo:izgleda k’o kurac hohoho. Lea odgovara:nekad mi se povraća kad ga preduboko gurne hohoho. Ona je povratila kornfleks i kravlje mlijeko ali to je zbog kajmaka što se nakupi na toplom domaćem tek izmuženom mlijeku ne zato što hoće da bude mršava il’ što je trudna, jer za nju ionako još ni ne znamo tačno da li jeste ili nije. Ja ustajem, baba još hrče, mažem debelo ajvara na debelu šnjitu hljeba, ja povraćam narandžasto #orangeisanewblack. Mia je povratila cijeli topli sendvič, al’ majke mi još možeš da vidiš sve sastojke.

#bulimija#teengirls#fun#mymorningroutine I heat my water and i make my tea!!! Zagrijem vodu u babinom lončetu crvenom sa bijelim tufnama i prospem malo sebi po preponama iz zajebancije od preostale vode pravim tursku kafu da pijemo baba i ja. To je k’o tetovaža, ostaje na koži da se sjećaš nekog dana, pa onda mažeš nevenovom mašću, pa zaraste i samo mali mali ožiljak ostane, pa onda opet moraš da se polijevaš i tako stalno u krug ispočetka. Normally it’s fruit and yogurt!!! Obično je to slanina, samo slaninu ne bi’ povratila, a ni čvarke nema boga. And of course my phone is near me. Fotkam slaninu, šaljem im. One tipkaju:

(ANA: fuuuj ENA: idi u kurac UNA: vrati se u Seljanec LEA: seljančuro MIA: ako si trudna nisi umrla)

#teengirl 311,284 posts Ja svoju fotku postujem poslije fotki na kojima su opušteno prekrštene noge i kratka haljinica osmejak u fazonu hehehe seka sam plava kosa i napičene obrve krevet u kom spavam sa babom 41

atletska bulja nabijena u objektiv roze peškir kupaći u duginim bojama privjesak kao pada slučajno preko sisa ja na večeri sa matorim perverznjakom prvi put sam probala školjke to je sve bilo na ekskurziji on je rekao hoću da ti ližem pizdicu da isisavam njene sokove k’o što isisavam meso ove školjke povraćala sam zbog školjki ne zbog oga što je rekao, odvratne su pepsi cola sportski šareni top animal print spušten kurac opružen po dlakavom stomaku taj post ima 0 lajkova sve smo ga vidjele al’ mu ne bi lajkovala kad nije u erekciji, pa ne znam selfie iz wca adidas top gola bulja sa celulutom pirsing u nosu girls send me nudes i am horny af štikle crne sa pertlanjem od prstiju do gležnjeva The problem is girl thinks he will change he won’t. Kad sam postovala fotku automatski sam dobila šest lajkova od njih šest, baba se probudila i nije baš znala gdje se nalazi. Ona uvijek ustaje poslije mene i uvijek ode direkt na rijeku iza kuće. To je ustvari potok, al’ baba ne vidi bijele vrane ništa ne zna, pa je njoj to rijeka iz mladosti. Htjela bi da skoči i da natopi haljinu i spavaćicu ispod haljine i da pliva, al’ da 42

stalno ima osjećaj da haljina može da je povuče na muljavo tlo puno algi zelenih i svega drugog jezivog i ljigavog. Al’ ne vidi ispred sebe gleda u horizont i maglu ali ne raspoznaje šta je to u njoj, da li je kaljuža, il’ rijeka, il’ potok, il’ planinčuga, kao što ja ne raspoznajem prošlost kao što ja ne znam da li su to bili Andrija, il’ Stefan il’ Marko il’ Dražen il’ Avdo il’ vjeroučitelj tako babi slika ispred nje nije najjasnija, na primjer da ona to može da uslika baba ne bi znala ona jednostavno ne bi znala koji hashtag da stavi da li stavi #mountains #tbt ili #river #potok ili #struja #bujica ili #mladost ili #ludost ili #mladostludost. Baba ima prazan pogled i prazan mozak i prazno srce sve prazno osim crijeva i bešike. Onda se vrati u kuću, pa u krevet, pa onda opet zaspi. Pa ja moram da je budim. Baba je počela da sere u gaće. U prodavnici imaju samo dječije pelene, to je dobro po nas sedam, a loše po babuskaru. To neću da joj stavljam, osim ako baš ne moram. U apoteci moram posebno naručiti staračke babinje pelene. Meni nije gadno da je brišem, radije to radim njoj nego što ću ovom što u meni raste. Jer i baba je meni brisala, to je sigurno, za ovu veknetinu smežuranu što pije sve iz mene što sve iz mene crpi svu moju snagu i svu slaninu što sam pojela, i kad pušim sa mnom dimi, i kad spavam budi me jebeno, to ne mogu da znam da li ‘oće da li neće meni brisati kad i ako bude trebalo. Svi će reći bebina koža je mirisna i meka, babina koža je smrdljiva i smežurana, e pa ja to neću reći, govno je govno je govno i baba mi bar ne vrišti i ne batrga se dok je brišem. Spuštam joj bijele gaćetine, baba je uvijek držala do sebe i nosila najkvalitetniji srbački veš, vidim babin klitoris ispod par kusavih dlaka, razmišljam jednu najmanju sekundu razmišljam da li da joj dodirnem taj dio koji možda nije sama koji možda niko nikad nije koji možda ne zna da ima koji možda češće nego ja koji možda kao ja što svaku veče čekam da ona zaspi ona čeka svaku veče da ja zaspim da može da ga dira samo na sekundu gledam paperjaste dlake guščiju babsku kožu i shvatam da ne mogu da je to njeno da nije moje iako možda bi joj bilo bolje od toga. Baba zna da uskoro ide negdje zna već je krenula tamo zna da ću i ja s njom za pedesetak godina ili tako nešto pa je to malo tješi zna da ovdje nije bolje jer nije baba od juče ovdje ali nije ni tamo bog zna šta zna da nije nigdje dobro zna da ću leći pored nje večeras da će ona srati u gaće i u pelene dok ja drkam možda i ne zna ništa možda samo gleda ispred sebe i smišlja najbolji hashtag za rijeku iz mladosti njene koja je samo isušeni muljavi ljigavi potok zapravo. 43

Onda ja šta ću pijem kavurinu sama i sama purnjam i prcmoljak skvrčeni se dimi u meni i natapa kofeinom u meni, naviću ga na najbolje stvari od malih fetuskih nogu, biće on moj car. Sad sam u devetoj nedjelji a tada se mogu vidjeti pupoljci nogu i ruku sa mjestima na kojima će biti prstići. Iduće sedmice, znači, imaću kontrolni iz hemije i imaću abortus, biću u desetoj nedjelji, a tada počinje formiranje polnih organa, a nastavlja se formiranje šaka i stopala, znači moći ću opušteno da kažem od malih nogu a da to nekako i bude istina. Baba sjedi na slami na podu kokošinjca svinjca štale jer sve smo strpali u jedno kako baba i ja možemo spavati u istom krevetu mogu i kokoš i svinja u istom blatu. Baba sjedi i gleda ispred sebe mene ne vidi sjedi pored zaklanih kokošiju pored preklanih obezglavljenih fazana pored svinjica koje su žive i dalje i njuškaju po babinom trbuhu njima ništa nije mogla a možda nije ni htjela. Uredno su poredane lešine jedna do druge koje još ni ne smrde ni malo ne smrde već mirišu već izazivaju pljuvačku u ustima supa od fazana supa od kokoši sve to želim jedino od supe ne povraćam u devetoj nedjelji. Baba praznog pogleda i fazan i kokoš bez glava to je nešto najljepše što sam u životu vidjela to je ljepše i od onih četrnaest debelih crta na testovima. Ja sjedam pored nje sve to slikam iz visine sve nas obuhvatam postujem odmah i broj followersa raste sporo ali sigurno raste kao moji nokti kao fetusovi nokti kao babini nokti sa svakom sekundom ljudima je jasno da je to što sam okačila posebno, da je to samo danas i nikad više da fazanski bezglavi i djevojački napućeni i bablji usrani trelfie se ne viđa svaki dan. #trelfie#hunting#grandmaisgoneabitcrazy Stavim joj ruku na svoj stomak kažem e babuskara možda dočekaš praunuče zamisli to. Šta si to uradila baba? Pitam je. Pa de mi reci kakav je bio tvoj prođaj, ovako na sjenu je l’ de? Nije to ništa strašno kontam? Malo se napneš k’o govno da izbaciš to sad radiš ionako svaki dan i više puta i nikom ništa? Što si preklala ovu živinu baba jesi normalna jebote baba šta ti je u šta gledaš? A baba meni na to sve baš ništa živo ne kaže.

SCENA SEDMA – MIA Djevojčice leže jedna drugoj na stomacima praznim i jalovim, zgrčene kao sedam fetusa. Po jedna glava djevojačka okrugla položena je na po jedan ravni stomak djevojački kod pupkova, kod izvorišta života koja su samo na kratko bila povezana sa obećanjem novih svjetova i novih života. Ponekad jedna drugu miluju po dugim kosama. Ponekad i dalje upadaju jedna drugoj u riječ. Nakon ove scene nema više ništa, nakon ove scene nema budućnosti. MIA: U mojoj sobi nas sedam ležimo na mom krevetu stisle smo se otkotrlja se ponekad neka na pod ponekad neka sjedne na stolicu za ljuljanje ponekad ode do kompa Ina da pusti nešto drugo jer i youtube autoplay se zajebe nije bezgrešan pa pusti Ushera iz 2003će, jebote. Naših sedam stomaka su bile tempirane bombe budućnosti naše selendre i naše državice i naših roditelja i naših učitelja i nas samih. Naših sedam stomaka je trebalo da porodi budućnost, trebalo je da donese slatku bucmastu djecu da ih povijamo i podižemo i spuštamo i ljuljuškamo i u naših sedam stomaka počivalo je sedmostruko ono što ima direktan pristup cjelovitosti potpunosti budućnosti ono što može da nam vrati osmjehe na lica, al’ nama se nešto baš i nije smijalo. Mi smo naše stomake ispuhale, abortirale smo sve smo abortirale, nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje je rekao da sve moramo prekinuti trudnoće, što je bilo neophodno zbog očuvanja našeg zdravlja i zaštite od komplikacija. Cijela selendra, svi su napolju, samo smo mi unutra, u sobi, na krevetu. Razdvajaju nas zidovi, i razdvajaju nas posteri polijepljeni po njima. Svi iz naše selendre gledaju sad u horizont da im se nešto pokaže i kaže ali oni više tamo ne mogu da vide obrise svojih tijela. Svi oni napolju, cijela pripizdina, osamnaest hiljada i sedamsto trin’est stanovnika u desnim rukama drže pripaljene cigare a u lijevim rukama mobilne telefone i fotkaju magletinu na horizontu, i pitaju se gdje je sad budućnost, a znaju već da su nas natjerali da je ubijemo. Svi su napolju, a nas sedam smo unutra. U mojoj sobi zauvijek staje vrijeme, jer budućnost više ne postoji, jer smo je sedam puta ubile. Naše obrise možemo da vidimo napokon jasno i ponovo ja vidim iz bliza Lein pirsing i rupu koju je Ona njoj probušila, Lea vidi Unin pupak, Una vidi Onin izdepilirani donji stomak, Ona vidi Inin malo napuhani 45

stomak od vode, Ina vidi Eninu čibu na nadstomaku, Ena vidi Anine pore na stomaku, Ana vidi mojih par dlačica što nisam stigla da skinem. Stomaci su ravni, ali ne bablji usahli, već čvrsti i napeti, ništa nama nije bilo, ništa nam se nikad u ovoj pripizdini nije desilo.

AO JEVOJKE

I SVE OSTALE

Tanja Å ljivar

GENERALNI SPONZOR

FESTIVAL FINANSIRALI

FESTIVAL POMOGLI

Ministry of Foreign Affairs and Trade of Hungary

АМБАСАДА НА РЕПУБЛИКА МАКЕДОНИЈА AMBASADA REPUBLIKE MAKEDONIJE EMBASSY OF THE REPUBLIC OF MACEDONIA САРАЕВО – SARAJEVO

OFICIJELNO VOZILO FESTIVALA

OFICIJELNO PIÄ&#x2020;E FESTIVALA

SPONZORI I PRIJATELJI FESTIVALA

GENERALNI MEDIJSKI Pokrovitelji

MEDIJSKI PARTNERI

SUORGANIZATORI FESTIVALA

g a l e r i j a

DIREKTOR: Nihad Kreševljaković UMJETNIČKA RUKOVODITELJICA: Selma Spahić UMJETNIČKI RUKOVODITELJ MESS MARKETA: Nermin Hamzagić IZVRŠNI PRODUCENT: Dino Mustafić SELEKTORI/ICE FESTIVALA: Giorgio Ursini Uršić Dino Mustafić Selma Spahić članovi žirija MESS MARKETA: Dubravka Vrgoč Dino Mustafić Giorgio Ursini DIREKCIJA: Naida Đugumović Dajana Gurda Nermin Hamzagić Lejla Hasanbegović Ira Isović Oliver Jović Belma Jusufović Jasmina Koluh Nihad Kreševljaković Mirna Ler Aida Mujković Dino Mustafić Bojan Mustur Dragana Radulović Zana Rapa Ismar Salimović Selma Spahić Mirsada Škrijelj

ODNOSI SA JAVNOŠĆU: Una Bejtović Emir Muhamedagić Benjamin Bajramović Rasim Pavica Jasmina Đikoli FOTOGRAFI: Velija Hasanbegović Nikola Blagojević Video: Spektroom UREDNICA: Belma Jusufović DIZAJN I DTP: Bojan Mustur IZDAVAČ: J.U. MES - Međunarodni teatarski festival – Scena MESS ZA IZDAVAČA: Nihad Kreševljaković ŠTAMPA: Unioninvestplastika TIRAŽ: 120

J.U. MES - Međunarodni teatarski festival – Scena MESS Maršala Tita 54/I, 71000 Sarajevo Bosnia and Herzegovina Tel: + 387 33 200 392 Fax: + 387 33 211 972 Email: mess@mess.ba www.mess.ba