Časopis za feminističku teoriju i umjetnost Bona - Treći broj by Bona Časopis

Impressum Naslov publikacije: Časopis za feminističku teoriju i umjetnost “Bona” Godina izdanja: 2018. Broj: 3 Izdavač: Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Za izdavača: Sandra Zlotrg Urednice: Selma Asotić i Marina Veličković Dizajn i priprema za štampu: Nađa Čengić Ilustracije: Emina Rekanović i Iris Begović Lektura: Sandra Zlotrg Tiraž: 100 ISSN: 2490-3744 Podržavamo slobodno preštampavanje, kopiranje i distribuciju časopisa.

SADRŽAJ PREDGOVOR

IGLE | Monika Herceg

ŠETNJA | Milica Naumoska

STOJIM IZA SVOJIH SISA | Iris Begović, Emina Isić

MAJKOM SE OPSTAJE | Jasenka Kapetanović

KAKO JE NEMOGUĆE POBJEĆI OKU PATRIJARHATA | Anela Hakalović

INTERVJU | Tea Hadžiristić i Adriana Zaharijević

MUHA U ŠALICI KAVE | Matea Šimić

I MAJKE SU ŽENE (I ŽENE SU LJUDI) | Lamija Begagić i Bojan Hadžiabdić

SKANDALOZNO: ABORTUS U BIH JE LEGALNO NELEGITIMAN | Bloginja

PRVI PUT KOD GINEKOLOGA | Hana Huskić

SIMONA JE VJEŠTICA | Tijana Rakočević

K’O FOL PREDGOVOR Treći broj Bone izlazi na godišnjicu prvog broja. Dakle, Bona slavi svoj prvi rođendan i uspjela je preživjeti bez ikakvih novčanih sredstava, donatora i sponzora, isključivo zahvaljujući entuzijazmu, dobroj volji i solidarnosti brojnih drugarica, ali i talentu i hrabrosti svih Boninih saradnica koje su nam u proteklih godinu dana slale svoje radove. Svima im se najsrdačnije zahvaljujemo i pozdravljamo ih! Kada smo birale temu za treći broj Bone u ljeto i jesen 2017. godine, novinski stupci bili su prepuni priča o ubijenim i premlaćenim ženama, o ženama koje se bore za svoje uništene fabrike i zajednice, o klinikama za žensko zdravlje koje su pred zatvaranjem zbog neoliberalnog napada na javno zdravstvo. Po ko zna koji put, svjedočile smo činjenici da je uprkos svim vladinim i nevladinim incijativama u proteklih dvadeset godina, nasilje nad ženama - kako fizičko, tako i društveno, emocionalno i intelektualno - sveprisutno i ogromno. Stoga smo odlučila da treći broj Bone bude posvećen reproduktivnom zdravlju. Želeći izbjeći dominantni diskurs o ženskom oslobođenju koji individualizira feminističku borbu i svodi je na priču o ljudskim pravima i “pravu na izbor”, u pozivu za dostavljanje radove naznačile smo da želimo radove na temu “Reproduktivna prav(d)a”. To je bio naš pokušaj da brigu za žensko, reproduktivno zdravlje postavimo u kontekst društvene odgovornosti i progovorimo o neplaćenom reproduktivnom radu žena, pogubnosti privatizacije, ograničenom pristupu zdravstvu, te tabuima o trudnoći, majčinstvu, abortusu i kontracepciji. Željele smo čuti priče običnih žena i djevojka, njihova iskustva iz ginekoloških ordinacija, bolnica, zavoda za zdravstveno osiguranje, itd. To smo i dobile. Jasenka Kapetanović u tekstu “Majkom se opstaje” progovara o problemima sa kojima se suočavaju trudnice i majke: ogromnim novčanim sredstvima potrebnim za mjesečne kontrole kod privatnih ljekara, jer se kod državnih ne može stići na red, niskim ili nepostojećim porodiljskim naknadama, strahu, umoru i neizdrživom pritisku društva. Istom tematikom, ali sa teorijskog aspekta, bavi se i Anela Hakalović u tekstu pod nazivom “Žensko tijelo kao topos perpetuacije patrijarhalnog

diskursa: ideološke matrice majčinstva i materinstva”, u kojem autorica poziva na promišljanje sveukupnih društvenih odnosa i govori o nužnosti povezivanje roda i klase u svim diskusijama o majčinstvu i reproduktivnom radu žena. Treći broj Bone donosi i novi fotoesej “I majke su žene (i žene su ljudi)” za koji su zaslužni Lamija Begagić i Bojan Hadžiabdić. Oni su dokumentirali svakodnevni život četiri žene i sa njima razgovarali o trudnoći i majčinstvu. Autorica pod pseudonimom Bloginja u tekstu “Skandalozno: abortus u Bosni i Hercegovini je legalno nelegitiman!” analizira medijsko izvještavanje o abortusu u BiH, dok naša stalna saradnica Hana Huskić u duhovitom tekstu opisuje svoj prvi odlazak kod ginekologa. U trećem broju Bone ponovo imamo intervju, i ponovo zahvaljujući Tei Hadžiristić koja je ovog puta razgovarala sa feministkinjom i filozofkinjom Adrianom Zaharijević o femicidu, biopolitici, reproduktivnim pravima i socio-ekonomskoj pravdi. Emina Isić napisala sjajan teorijski osvrt na diplomski rad grafičke dizajnerice Iris Begović pod nazivom “Stojim iza svojih sisa”, dok je Emina Rekanović zastupljena sa radom “i am more than just a body”. Zahvaljujući autoricama Matei Šimić i Milici Iličić, Bona se može pohvaliti sa dvije sjajne priče “Šetnja” i “Muha u šalici kave”. Ni dobre poezije nije izostalo, a za to su se pobrinule Monika Herceg i Tijana Rakočević čije pjesme “Igle” i Simona je vještica” otvaraju i zatvaraju ovaj broj. Nadamo se da će u trećem broju Bone svako pronaći nešto za sebe. Žao nam je što ovaj broj nije bogatiji teorijom, ali se iz broja u broj nadamo novim glasovima. Bona još uvijek nije zaokružena cjelina. Ona još uvijek raste, mijenja se i traga za svojim glasom. Godina dana je iza nas. A mi smo tek počele!

Drugarski, Marina i Selma

poezija

Monika Herceg

1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru nekontrolirano kao u Africi * U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja, prišapne im baka i namigne, nije za pletenje Kad hrđa zatrese čela crvenom do pucanja seizmograma, preobražene u tišinske aveti pokušaju ustati uspravno u grlima susjeda i zamole da odu u ljekara Od šamara uskoče šljivine kosti u obraze kao oštre štihače u njivu Kako mogu druge, možeš i ti Trpit

Više i ne broje, sigurno jednom u srpnju ili kolovozu prospu tegle nezdrave cikle Po njoj gaze muška kopita, krda neobuzdanih kožnih cipela timarenih poput tigrovih šara, jednako čvrstog ugriza Često odu u baštu i nikad se ne vrate Školarke bez majki pušu u jaglace tako spretno da prošuplje pamćenje, Ukisele duge zimske hunjavice, prodrhte tenkove i granate gole, bez zagrljaja kao topole Poslije nametnute amnezije ponegdje uskrsnu majke i nemajke iz sudopera i pećnice Nemoćna kolonija krtica na danjem svjetlu Grlo puno gelera

proza

Milica Naumoska

Š E T NJ A Kako je samo Nikola lep! Kako su mu beli zubi, kako mu je crna i gusta kosa, kako široka ramena, a stomak čvrst! Sve devojčice u kvartu prestanu da preskaču lastiš kada on prolazi sa kesom namirnica, horski mu kažu „Dobar dan!“ („Dobar dan, devojke!“), a on im namigne i potrči uz stepenice zgrade. Kod mene! Prva nedelja – prvi poljubac; dva meseca – prvo vođenje ljubavi (tako je rekao!); pola godine – prosidba; na godišnjicu prvog sastanka – svadba. „Svadba iz snova“, tako su nam rekli. „Kao u bajci“, uzdahnula je moja sestra. I bilo je! Vredelo je u jeku priprema propustiti apsolventsko veče; nije mi žao. Zajedno smo već dve godine. Ne mogu da verujem! Čak ni moja mama ne može da veruje. Mama obožava Nikolu, i tata ga obožava, a o drugaricama i da ne govorim. „Baš imaš sreće. Savršen je!“ I gledaju me sa mešavinom radosti i zavisti, a ja se smeškam. Kada uđe u stan, Nikola zalupi vratima („Zdravo, draga!“), namirnice nemarno baci na sto, i jurne da me zagrli. A kada osetim oko sebe njegove moćne, tople ruke, samo se istopim, samo me neka milina obuzme: u glavi vrelo, kao od sunčanice, drhtim kao da je zima, treperim! Nikola je najbolji na svetu. Za mene isto kažu da sam lepa: kosa mi seže do polovine leđa i svake nedelje stavim na nju masku, da i

krajevi sjaje. To mi dobro dođe na porodičnim proslavama – na rođendanima, na slavama, svadbama – jer kada fotograf priđe Nikoli i meni („Kako ste divan par!“) i opali par kadrova, blic nam ozari lica, prelomi se iz moje plave kose i njegovih očiju, do vrha napuni fotografiju neodoljivim šarmom i opčini svakoga ko je vidi, učini je dostojnom naslovnice magazina, vrednom divljenja, obožavanja, poštovanja. „A kad će beba?“ Nije da sam se ugojila, ne zračim više nego obično, ne otiču mi zglobovi, doručak uvek pojedem ceo i ne bude mi ništa. Samo onako pitaju – i tetke, i baka, i njegova mama. „Još pokušavamo, valjda će uskoro“, osmehnem se i pocrvenim – malkice, jer je red. Pričali smo o tome čim smo se venčali. Nije bilo smisla odlagati. „Novca imamo, stan nam je tata poklonio, čak ne moraš ni da radiš. Što bismo čekali?“ tako je rekao. Nikola i ja smo savršen par: sve smo se odmah razumeli i dogovorili. I tako, skoro svakog dana kada Nikola dotrči s posla, s kesama punim povrća, baci ih na kuhinjski pod odmah pored vrata, priskoči mi s leđa (uvek sam kraj stola, ili na balkonu u kuhinji), i poljubi mi vrat. Bunim se, kobajagi – „Nikola!“ jer me prekida u nekom sitnom poslu. A on se nasmeje i pusti me na čas, pa krene da rasprema namirnice po frižideru: jaja u vrata, šunku na policu, voće u donju fioku. Onda ga zatvori i stavi svež hleb u hlebaru. Za to vreme, ja taman završim poslić kojim sam se zanimala dok ga nije bilo, obrišem ruke o kecelju, pogledam ga u plave-plave oči, sklonim pramen svoje (plave-plave) kose s lica, nasmešim se: tako uvek počinje, iako me neće odmah poljubiti. Prvo će mi obgrliti lice šakama, skloniti mi još koji pramen kose iako mi više nijedan ne smeta, pogledaće me u oči duboko-duboko, volimtedoneba/volimijatebe pre nego što najzad spusti te pune usne na moje, rastvori ih i strpljivo potraži vrh moga jezika. Nikola se savršeno ljubi; a kada me zagrli tako i stavi mi jezik u usta, znam šta sledi dalje.

„Vreme je da pravimo bebu“, tako kaže, i nasmeši se. Prvo će me zaljuljati levo-desno, levo-desno dok me ljubi, kao da plešemo, pa će se odmaći od mene, pa mi se osmehnuti; uzeće me za ruku, povešće me ka spavaćoj sobi. Poslušno idem za njim, i dok koračamo kroz hodnik uvek mu gledam u teme. Kako je lep Nikola! Kako su mu beli zubi, ponavljam u sebi dok me, kao u igri, obara na krevet, smešeći se toplo. Kosa mi se rasipa po jastuku i lepa sam. Drvenim prstima raskopčavam bluzu, on povlači majicu preko glave, pa mi pomaže oko grudnjaka i ljubi mi levu dojku. Kako mu je crna i gusta kosa, kako široka ramena, a stomak čvrst… „Kako je lep Nikola!“ napokon se složi i moje telo, bradavice se ukrute i obuzme me dole prijatna vlaga. Kako su mu beli zubi, mislim dok mu usta odlaze među moje noge ka strastvenom poljupcu – ili samo proverava da sam spremna? – lepše je da je poljubac, zatvaram oči i prepuštam se igri koja neće dugo trajati, samo dok Nikola spusti pantalone. Kako je Nikola lep! – uzdahnem, otvorim oči da pogledam još jednom. I svaki, svaki put se ponadam – zavara me osećaj radosti dole, to trnjenje, to ushićenje koje kliče stavi! stavi! stavi! – svaki put pomislim ovoga puta će samo skliznuti unutra, prirodno i lako, i kada uđe u mene desiće se nešto jednako savršeno kao Nikolini zubi, i usne, i ramena. Nikola me pogleda, i vidim da mu oči sjaje, i da me želi, i pita me – hoćeš? I ja kažem (stidljivo) – hajde! Nikola se odmakne na trenutak, uzme ga u ruke (lep i prav i nabrekao) i uđe u mene lagano, pažljivo. Moja utroba je nema: on joj govori, a ona tvrdoglavo ćuti, rasteže se lenjo kao debela guma i počinje pomalo da boli. „Je li sve u redu?“ upita me ponekad, ako mi se omakao nervozan pogled. Naravno da jeste: divan smo par, do neba se volimo, i svi odavno pitaju kada će beba. Smešim mu se, i

znam da sam lepa dok on drhti u meni, dok mi sklanja kosu sa lica i počinje da se kreće. Žulja me taj pokret, ali nije strašno: zabacujem glavu, otkrivam vrat, i to ga još više zanosi. Nakon minut-dva, promenićemo položaj: ja ću biti gore, i na mene će biti red da se krećem, a nakon par minuta toga, kad već počne da me boli malo jače, leći ću na stomak i držati ga za ruku predano dok ne zadrhti poslednji put i kaže mi da me voli. Sve ovo vreme mogu da razgledam ukrasne jastučiće na podu pored kreveta, knjige na polici čije naslove ne razaznajem, fleku na plafonu, pa čak i Nikolino prelepo lice koje u ovim trenucima deluje smešno ozbiljno, usredsređeno bog zna na šta, kao da rešava zadatak sa zvezdicom u zbirci iz matematike. Začudo, kada je ovako blizu, u ovim trenucima, uvek izgleda podbulo: oteknu mu donji kapci i obrazi i podbradak, oči zakolutaju, usne polurastvorene dok mi drži ruku na vratu. Onda skrenem pogled ponovo na police sa knjigama: druga sleva, zelena – je li to stara skripta? Ili ljubić sa plaže od prošlog leta? Jedino kad sam na stomaku ne mogu da razgledam, jer ne vidim ništa osim svoje mekane, svetle plave kose koja mi pada preko očiju, i Nikoline šake koja drži moju: voli da me drži za ruku kada je na meni, voli da oseti da sam tu i da ga želim. A ja, kada ne razgledam, počinjem da brinem. Zašto ne osećam ništa? Zašto je moja utroba guma? Zar Nikola nije lep, i dobar, i savršen? Zar neće biti divno kad napokon stigne beba? Od toga se uznemirim, stegnem. „Volim te“, šapće Nikola, oznojen i iscrpljen, i leže na mene čitavom težinom. Posle svega odem sama u kupatilo („da se sredim“), obrišem viškove s butina toalet papirom i sednem na šolju, na par minuta, čekajući da ostalo iscuri pre nego što krenem pod tuš. Okolo, na samom ulazu, ostaje i dalje ono neprijatno žuljanje/bridenje/peckanje koje se pojača kako koja kap iznutra sklizne i ožari sitne ranice, žigove sramne činjenice da je moja koža kruta i nerastegljiva, da previše lako puca i kida se („nisi se dovoljno opustila“). Ponekad, ako se osmelim, pažljivo stavim prst unutra i izvučem ga, pa prinesem licu da razgledam zgrudvane komadiće guste beličaste sluzi koji ostanu na njemu.

To, moja beba?! Naša beba, od lepljivog belog što peče i mog stomaka, u mom stomaku. Raste, možda i sada raste, delom sluz, a delom – možda – čovečuljak. Istuširam se toplom vodom („dole samo toplom vodom, draga“), operem i pazuhe i grudi, kružnim pokretima, operem stopala mada su mi uvek čista jer ne izlazim mnogo napolje, a podove u stanu svako malo brišem. I kada spustim ruku među noge, tamo je sve još natečeno od netom nestalog uzbuđenja, kada je savijem kao sud i napunim vodom da isperem zaostale gromuljice, setim se ponekad onih žena u starini, o kojima sam načula, ili možda čak pročitala, da su umele, ili možda morale, da ubiju onog malog sluz-čoveka u sebi tako što bi ga probole pletećom iglom ili vretenom. Ja sam sitna, koža mi lako puca. Od Nikole – nevidljive, brojne ranice; šta će onda biti od glave, obavezno crnokose kao on, plavooke kao on, prelepe, savršene, moje? Pleteća igla je tanja od prsta. A prst opet stavim duboko i izvučem ga, pre nego što voda prestane da teče. Ovoga puta na njemu je manje sluzi. Začas, tugaljivo, nestane pod tušem, pod jednim jedinim zamahom mlaza vode iz moje ruke. Za bebu nije dobro to što ispiram toliko. Pa ipak, znam da ne bih mogla onako, iglom, ili vretenom. Već je dovoljno vremena prošlo da začujem Nikolu ispred vrata kako pevuši – ima predivan glas – i mota se pred vratima. On ne mora da ide u kupatilo („da se sredi“), samo se obriše peškirićem koji držimo pored kreveta, obuče se i ode u kuhinju da nam nešto spremi, poletan i dobro raspoložen. A ja izlazim zamotana u peškir. Ponekad, kad sam već tu, operem i kosu pa budem sva kao pokisla; a kad mi kosa ostane suva, prosto se pitam da li sam uopšte i bila pod vodom. „Da li si za šetnju?“ pita me Nikola u bljesku besprekornih belih zuba. „Lepo je veče.“ Kada smo se tek upoznali, šetali smo mnogo, a i sada ponekad izađemo. Ali sad me i dalje zateže između

nogu. Ne mogu da hodam („neću“? „neću“?). A, čak i kada sam dobro, kada me ništa ne boli, radije ću ostati u kući. Naš stan je jako lep, jako prijatan: ukrasila sam ga malenim, simpatičnim fotografijama različitih predela u šarenim ramovima, mestima na koja sanjam da ćemo jednoga dana otići. Na najvidnijem mestu stoji naša slika sa venčanja. Kada sam sama kod kuće, često je gledam i kao da me greje, kao da zrači – ne umem da objasnim. „Ne mogu, nešto sam umorna.“ Nikola ne skida osmeh sa lica. Nema veze, ne smeta mu. Iznosi stolice na balkon, a kafa je već gotova. Sedamo među muškatle u saksijama, posmatramo zalazak sunca, držimo se za ruke. Nikola počinje da mi priča priču koju već dobro znam, kako je jednom išao sa tatom na pecanje. Stajali su čitavo jutro u vodi do kolena, nepomični, sve dok sunce nije upeklo, i na kraju uhvatili – auh! – ma, džinovskog šarana… Nikolin glas se kotrlja odozgo na gore, odmeren i prijatan, svaka reč izvagana, ispolirana brojnim prepričavanjima, naglasci raspoređeni tako da dočaraju baš pravu boju, baš pravi ton, baš pravu meru duhovitosti, iskrenosti, prijatne nostalgije. Uživanje je slušati Nikolu – neka ponavlja priče u nedogled, neka sam im zaboravila i sadržaj, važno je da tako lepo zvuči, važno je da me umiruje. Vrtim pramen svoje mekane kose među prstima leve ruke. Ma šta kažeš! Toliki?! Uh! U dvorištu ispod nas, bezbrižne devojčice i dalje igraju lastiš.

tekst ilustracije

Emina Isić Iris Begović

STOJIM IZA SVOJIH SISA Da život i umjetnost koaliraju i da umjetnost kroz različite forme i medije mora da aktualizira probleme i potrebe jednog društva dokaz su plakati grafičke dizajnerice Iris Begović. Sredstvima plakatnog medija ona otvara prostor za osvještavanje dojenja kao fenomena koji je koliko prirodan toliko i kulturno-povijesno uvjetovan. Postupak pretvaranja procesa dojenja u njegovu objektiviziranu sliku putem ilustracije i slogana nadograđuje temeljitom erudicijom i time kroz konciznu vizuelnu naraciju i savremeni grafički izraz predstavlja važnost dojenja i sve aspekte koje dojenje i uloga majke sa sobom donose. Krećući iz ličnog (majčinskog) iskustva, umjetnica kroz dvanaest plakata koji su dio njenog diplomskog rada Sve što ste oduvijek željeli da znate o dojenju, alatkama grafičkog dizajna i jezikom plakata, tematizira proces kroz koji žensko tijelo u trudnoći i poslije porođaja prolazi. Tako plakat Dojke – Stojim iza svojih sisa prikazuje portret ženske figure kako samozadovoljno uživa u pogledu na svoje obnažene grudi dopola uronjena u tropski ambijent, sugeriran listovima palme i nijansama zelenoplave i zelenožute boje. Kako je plakat reprezentativni medij grafičkog dizajna, koji pored estetske vrijednosti ima i ulogu oglašivača, Begović bezserifnom boldiranom tipografijom i tekstualnim dijelom plakata pruža informaciju o biohemijskim i biološkim procesima koji se odvijaju u organizmu svake žene i time ističe postepenu pripremu dojki za njihov primarni zadatak – prehranu bebe. Dojka predstavlja centralni motiv koji u interakciji sa

ostalim motivima na plakatima vizuelno nastoji da educira i informiše publiku o svojevrsnom biološkom preobražaju kroz koji dojke prolaze od trenutka bujanja u adolescenciji, preko njihove biološke i vizuelne promjene u trudnoći do njihove funkcije u ishrani bebe. Plakat Dojka – Stojim iza svojih sisa je, kako objašnjava Iris Begović u teorijskoj analizi svog diplomskog rada, inspirisan jednim drugim radom, feminističkim grafitom u Sarajevu Stojim iza svojih sisa sarajevske autorice pod pseudonimom Infinity, koji se nalazi u ulici Danijela Ozme u Sarajevu i koji kao takav predstavlja svojevrsnu urbanu intervenciju i nosi snažnu feminističku poruku. Bez obzira što oba rada progovaraju iz dva različita medija – grafita i plakata – oni potpadaju pod termin ulične slike i kao takvi nastoje da razbiju doživljaj sise kao simbola požude i zadovoljstva. Takav pokušaj djeluje šokantno i transparentno na publiku i on se prvenstveno ostvaruje, kako navodi Begović, tako što se: upotrebljava riječ sise koja ima u narodu taj prizvuk vulgarnosti. Ono što otklanja vulgarnost je gordost koja dolazi iza trajnog glagola stajati (...) Time glagol postaje stav. (Begović, 16:2017) Stav koji postoji u sloganu i iza kojeg stoji žena, a ne objekat za mušku požudu i seksualno zadovoljstvo, stoga nastoji očistiti ženske dojke od negativnih konotacija koje društvo upisuje u njih, podsjećajući da sisa nije metonimija za muško zadovoljstvo, već organ koji ima višu i složeniju ulogu od one koju potrošačko društvo upisuje u nju. Stoga, i plakat i grafit koji nose istu poruku predstavljaju idealne medije, koji su postali idealna mjesta u kojima se kroz likovni jezik može progovoriti o vlastitom društvenom i kulturnom okruženju, potrebama marginaliziranih skupina, ali i nepoticajnoj rutini umjetničkog života. Postupak napuštanja neutralnog modernističkog jezika u korist osebujnog individualnog ima zadatak da provokativne i tabuizirane teme, kao što su pravo i potreba za dojenjem i ženske dojke, što efikasnije i neuobičajnije vizualno predstavi. Takav postupak, kod grafičarke Iris Begović, temom i grafičkim rješenjem, samu umjetnost grafičkog dizajna pretvara u snažnu formu kritičke društvene prakse. Moglo bi se reći da ilustracije Dojenje – Dajte dite materi, Aureola – s cvijeta na cvijet, Kolostrum – piće stogodišnjaka, Mlijeko – ko se napije sa izvora i Ishrana – graha i kupusa! čin dojenja nastoje objektivizirati kao jedno privilegovano iskustvo koje, kako kaže Helene Cixous, ženu istovremeno smješta u ulogu majke i

kćerke, i koje je kao takvo samo jedan od segmenata porađanja i donošenja djeteta na svijet. Zato se ikonografskim motivom dojenja, drugim centralnim motivom u seriji plakata, nastoji ukazati na intimističku vezu majke i djeteta. Klasicistički motiv dojenja ima jako dugu ikonografsku tradiciju u historiji umjetnosti svih kultura i grafička dizajnerica se različitim likovnim rješenjima i sakralnom atmosferom u koju smješta figure majke i djeteta metatekstualno njime poigrava. Dokaz tome su motivi koje svjesno stavlja u neobične semiotičke odnose. Pa tako na plakatu Ishrana – graha i kupusa! motiv dojenja je smješten u prirodnom ambijentu u kojem majka koja doji svojom fizionomijom podsjeća na Veneru vilendorfsku, sa izraženim bokovima i jakom tjelesnom konstrukcijom, a istovremeno se uz aludiranje na prahistorijsku, Magna Mater, pojavljuje i figura vučice kojom se prave intertekstualne veze na mitsku priču o osnivačima antičkog grada Rima, o Romulu i Remu, koje je odgojila vučica Martia, a gdje je čin dojenja ostvaren kroz medij skulpture tako što su figure dvoje novorođenčadi prikazane u trenutku sisanja vučijeg mlijeka. Umjetnica tako spaja klasicistički mitski motiv i modernu grafičku formu.

Poistovjećivanje žene dojilje sa vučicom svoj konačni preobražaj doživljava u plakatu Dojenje – Dajte dite materi! u kojem figura majke nosi masku vučice i sa upirućim pogledom poziva gledatelja/gledateljicu u svoj intimni ambijent dojenja. Ovdje se upisuju simboličke vrijednosti motiva vučice – unutrašnja snaga i srčanost, samopouzdanje i intuicija, a maska kao sredstvo na prvi pogled djeluje paradoksalno zbog općeg vjerovanja da ona nešto skriva. Međutim, ako uzmemo u obzir da je maska simbol karnevala, onda je majka sa maskom vučice figura koja nastoji skinuti sa sebe sve društvene funkcije i pozvati na jednakost, stvarajući narodski osjećaj pripadnosti i uključenosti. Njena je poetika u suštini arheološka, jer se vidi da dobro poznaje povijesni razvoj metaforike, a bitno je istaći i činjenicu da stilske odredbe konkretno ovog plakata te dovođenje u odnos elemenata popartističkog i socrealističkog plakata govore o autoricinom zapanjujuće vještom kretanju u historicističkom labirintu grafičkih stilova.

Narativna nit u plakatima Aureola – s cvijeta na cvijet, Kolostrum – piće stogodišnjaka i Mlijeko – ko se napije sa izvora na jedinstven način vizualno povezuje medicinski naziv aureola (koža oko bradavica na dojkama) sa ikonografskom simbolikom aureola – svjetlošću oko glava svetaca i time nas podsjeća na intimističke prikaze dojenja u hrišćanskoj ikonografiji. Poigravanje sa asocijativnim nizovima i implikacijama gledateljstva očituje se u plakatu Aureola – s cvijeta na cvijet, gdje je u prvom planu predstavljena pčela na dojci koja nas direktno poziva da obratimo pozornost na cvjetove u fonu ilustracije. Time autorica kroz vizualne elemente metonimijski zamjenjuje aureolu sa bradavicom za cvijet. Nimalo zato nije slučajno da plakat Kolostrum – piće stogodišnjaka prikazuje ženu ponovo u činu dojenja, ali tako da sada iz jedne dojke curi žućkasta tečnost koja, u odnosu na uspostavljenu simboliku na prethodnom plakatu, mlijeko iz dojki, na metonimijskoj razini, izjednačava sa medom koji proizvodi žensko tijelo za bebu.

Dizajnerska rješenja dvanaest plakata Iris Begović, kako u strukovnom tako i u estetskom smislu, svjedoče o autoričinom istraživanju tematike prirodnog dojenja djeteta, ali sa nastojanjem da pored komunikacijskog segmenta o pojmovima koji se vezuju za praksu dojenja istovremeno zadovolji i bazične segmente i zahtjeve plakatnog medija. Pa tako kroz komunikacijsku sposobnost koju vješto koristi detabuizira mit o dojenju. Kroz estetsku vrijednost – koju ostvaruje preobražajem klasicističkih u nove motive koje usklađuje sa duhom vremena i društva u kojem nastaju plakati – uspostavlja i konciznu vizualnu naraciju koja je vješto upisana u svaki pojedinačni plakat, ali koja također postoji u vidu narativne niti između svih ostalih dvanaest plakata iz ovog ciklusa.

Majčino mlijeko je jedina idealna hrana za novorođenčad. Majčino mlijeko sadrži sve što je dojenčetu potrebno za zdrav rast i razvoj: bjelančevine, ugljikohidrade, masti, nezasićene masne kiseline, vitamine, minerale, elemente u tragovima, antitijela, hormone, probiotike, prebiotike, željezo itd. Sastav majčinog mlijeka nije statičan već se mijenja s dužinom laktacije. Tijekom prvog mjeseca laktacije sastav majčinog mlijeka se mijenja kroz tri faze: kolostrum, prijelazno mlijeko i zrelo mlijeko. Majčino mlijeko je živa tvar čiji se sastav mijenja u skladu sa djetetovim potrebama. Kod prijevremenog poroda prodizvodi se mlijeko koje je prilagođeno djetetu. Ne postoji loše majčino mlijeko (osim u nekoliko teških bolesti majke), SZO savjetuje ishranu doječadi isključivo majčinim mlijekom do navršenih 6 mjeseci djetetovog života, nakon toga nastavak dojenja uz odgovarajući način i vrstu uvođenja dodatne hrane, do navršene druge godine djetetovog života.

SZO, UNICEF i ostale organizacije koje rade na promociji, zaštiti i unaprijeđenju dojenja savjetuju dojenje do navršene druge godine djetetovog života, a i duže ukoliko majka i dijete to žele. Nema istraživanja koja su dokazala da dužina dojenačkog staža može bilo kako negativno djelovati na zdravlje djeteta i majke. Majke koje doje svoju djecu kod sebe smanjuju rizik obolijevanja od mnigobrojnih bolesti među koje spada i rak dojke. Dojenje doprinosi bržem vraćanju predtrudničke tjelesne težine. Dojenje i nakon prve godine kod djeteteta pokriva značajan udio u potrebama kalorija (35-40%) i bjelančevina, bogato je vitaminima i mineralima, te i dalje predstavlja zaštitu imuniteta. U obzir ulaze biološki, kulturalni i idividualni aspekti. Sama činjenica da se ovako puno razlikčitih tački gledišta mora uzeti u obzir, jasno nam govori, da ne postoji opći odgovor o dužini dojenja. Antropološka istraživanja donose smjernice da prirodna dob za prestajanje dojenja leži između 2. i 7.godine.

Za vrijeme dojenja vrijede pravila zdrave ishrane kao i uvijek. Nema dokaza koji ukazuju na to da se majkama treba uskratiti bilo šta što je zdravo u periodu dok one doje. Djeca jedu majčino mlijeko koje se proizvodi iz krvi majke, a hranu koju je ona pojela njen organizam je tada već uveliko preradio. Dovoljno odmora, redovno dojenje, dovoljna količina vode i redovni obroci će majci pomoći da se ona dobro osjeća. Mlijeko se stvara iz krvi. U prehrani dojilja glavni izvori višestruko nezasićenih masnih kiselina iz skupine n-3 su riba i plodovi mora te alge, dok su sjemenke lana i sojino ulje izvori ALK. Izvori esencijalne LK su biljna ulja (sojino, suncokretovo, kukuruznih klica), dok su jaja, perad izvori arahidonske kiseline. Preporuka je da dojilje dnevno unose 1,4-2,7 g n-3 višestruko nezasićenih masnih kiselina, te da omjer n-6 : n-3 masnih kiselina bude 2-5:1.

U toku dojenja postoji nekoliko situacija kada je potrebno i dobro izdojiti majčino mlijeko: kod prijevremenih poroda sve dok dijete ne bude u mogućnosti da sisa; kod nadolaska mlijeka ako su dojke prepunjene i beba ne može dobro prihvatiti dojku; kod upale dojke; kod nedostatka mlijeka; kada se treba povećati produkcija; kod odvojenosti majke i djeteta ili drugih situacija kada je dojenje kontraindikovano; ako želite sačuvati svoje mlijeko za situacije kada ćete se morati i na kratko odvojiti od svog djeteta ili ako se morate ranije vratiti na posao. Izdajanje je moguće rukom, ručnom izdajalicom ili električnom izdajalicom. Ove načine možete i kombinirati. Majčino mlijeko može se čuvati u čistim staklenim posudama, plastičnim flašama od Polypropylena ili kesicama za majčino mlijeko. U frižideru pri temperaturi od 4-6 stepeni celzijusa, može se čuvati za zdravu donešenu djecu 3 do najviše 5 dana, za djecu koja su u bolnici 48 sati. Na minus -18 stepeni C, duboko smrznuto može se čuvati tri mjeseca. Odmrznuto majčino mlijeko se mora iskoristiti u toku 24 sata, nakon otovaranja posude u toku 12 sati.

Mastitis je upala žljezdanog tkiva dojke, koja može biti infektivna i neinfektivna. Često joj predhodi zastoj mlijeka. Granica između zastoja mlijeka i mastitisa je tanka. Prestanak dojenja u ovom slučaju je po pravilu kontraproduktivan, nastavak dojenja i redovno pražnjenje dojke do kraja će pomoći lakšem oporavku. Terapija se uglavnom sastoji od redovnog pražnjenja dojke, mira, odmora, hlađenja zahvaćenog područja nakon podoja i po potrebi antibiotika. Mastitis se pravilnim postupcima kod zastoja mlijeka često može spriječiti. Oblozi od listova kupusa mogu pomoći kod umjerene do jake prepunjenosti grudi. Postojeći rezultati govore da kupus kod prepunjenosti dojki djeluje brže od hladnih obloga ili drugih tretmana i mnoge majke ga preferiraju više od hladnih obloga (oblozi od kupusa su im ugodniji i brže donose olakšanje). Jedno istraživanje pokazuje da su majke koje su koristile ovu metodu za olakšanje prepunjenosti grudi, duže isključivo dojile od onih koje su koristile druge metode.

Ključni hormon upleten u porođajnu psihologiju bez sumnje je oksitocin. Njegovi mehanički učinci dobro su poznati već duže vrijeme (stezanje maternice koje omogućuje rađanje djeteta te rađanje posteljice; stezanje mioepitelnih stanica dojke što dovodi do refleksa otpuštanja mlijeka). U drugim situacijama (npr. seksualni odnos ili dojenje), oslobađanje oksitocina vrlo je ovisno o utjecaju sredine. Dodir bebinih usta s majčinom bradavicom dovodi do otpuštanja hormona oksitocina u majke koji izaziva kontrakcije maternice, omogućuje prirodan porod posteljice te smanjuje dugotrajno krvarenje; potiče izlučivanje drugih hormona koji utječu na osjećaj smirenosti i opuštenosti majke te “zaljubljenosti” u svoje dijete te potiče otpuštanje mlijeka koje se stvara u dojkama. Lakše je ako se rodilja nalazi u toploj sredini, tako da je količina hormona iz grupe adrenalina najniža moguća. Isto tako je povoljno da majka ne čini ništa drugo osim da gleda oči svojeg tek rođenog djeteta i da osjeti dodir s bebinom kožom, bez ikakvog ometanja. Oksitocin se nikad ne oslobađa sam. On je uvijek dio kompleksne hormonalne ravnoteže. Eto zašto ljubav ima toliko različitih učinaka.

Prvo mlijeko koje proizvode mliječne stanice trudnice i to u razdoblju već od 6. sedmice trudnoće je kolostrum. Luči se do trećeg ili četvrtog dana nakon poroda. Ovo mlijeko je gusto, kalorično, uglavnom žućkaste boje. Luči se svakih par sati u količini od 3-5 ml. iz svake dojke, upravo toliki je i volumen djetetovog želudca u tim danima. Važnost i vrijednost kolostruma je kako nutritivna, tako i zaštitna. Primarna mu je zaštitna uloga budući da se lijepi za mukozu crijeva te onemogućuje prijanjanje patogena. Kolostrum je bogat imunološkim komponentama kao što su imunoglobulin A, laktoferin i leukociti. Sadrži malu koncentraciju laktoze što implicira da mu je glavna uloga zaštitna a ne hranjiva.

U prvih 24 sata nakon poroda zdravo novorođenče kojem se ne daje ništa osim majčinog mlijeka će imati svoju prvu stolicu koja se naziva mekonij. Ova stolica je crna i ljepljiva. Nakon prve stolice do trećeg dana slijede nekoliko stolica u 24 sata koje su smeđe/crne/zelenkaste. Trećeg dana kada dođe do nadolaska veće količine mlijeka i kada djetetov želudac ima veći volumen novorođenče počinje imati barem 2-3 stolice u 24 sata i one su zlatne boje. Broj stolica može u prvom mjesecu djetetovog života biti i 4-5-6 stolica u 24 sata. Nakon mjesec dana dijete koje je isključivo dojeno može biti bez stolice i više od 10 dana. Ovo je fiziološka pojava isključivo dojene djece. Neobično nam je važno da novorođenče od 3 do 5 dana svoga života ima što više stolica, jer u tim danima fiziološki dolazi do porasta bilirubina u krvi djeteta. Bilirubin se izlučuje stolicom i resorbuju ga UV-zraci. Što znači da će se nivo bilirubina u krvi djeteta brže i bolje stabilizovati što češće ono ima stolicu u ovim danima. Da bi dijete imalo veći broj stolica savjetuje se dojenje svakih sat i po na obe dojke. Zelene stolice nisu stolice gladi.

sasvim politično

Jasenka Kapetanović

MAJKOM SE

OPSTAJE „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete.“ Otrcano, ali itekako istinito. Samo, spontano sam se osjetila dijelom plemena, a ne sela, jer se lokacija pokazala nebitnom, a podrška izuzetno bitnom. Mnogo se priča o tome kako postajemo istinske žene onda kad postanemo majke, kako nas majčinstvo ispunjava, kako napokon nađemo svoj smisao i slično. Da to nije baš tako u mom slučaju shvatila sam kad me je petnaestak dana nakon poroda drugarica pitala da li se sada osjećam drugačije. Ne osjećam, izletilo je iz mene, nikakvo magično buđenje, promjena stavova ili životnih vrijednosti zato što sam rodila. Ipak, ne mogu poreći stvarnost oko sebe, sve drugo oko mene jeste drugačije, ali ja nisam. Frustracije koje prate majčinstvo dolaze mnogo prije samog poroda. U trudnoći su odgovor na silna pitanja i kritike, napade na moj tjelesni i psihički integritet u vidu zadiranja u moju psihu ili u moje tijelo. No, mislim da one zapravo krenu mnogo ranije, u tinejdžerskim godinama zasigurno, a vjerovatno već i u djetinjstvu. Kao kad nas neko (ili skoro svi) percipira hipotetskom budućom majkom: onda kad nas se u gostima tjera da se brinemo za malu djecu, umjesto da se igramo, jer smo jedino žensko dijete tu, a odrasli bi da se podruže; onda kad nas se tjera da ustajemo s opasnog betona ili da nosimo potkošulju na +35 stepeni, onda kad nam se kaže da ne pričamo i da se fino ponašamo jer ćemo jednog dana djecu odgajati, pa treba da smo uvijek uzorne. Onda kad nas vide s lutkom koju su nam gurnuli u ruke i kažu da ninamo, da će nam to jednom zatrebati, i kada nam od godine trinaeste kažu da nam beba fino stoji i da su nam kukovi fino široki, jer je automatski počela svijetliti lampica u oku posmatrača da pred njim stoji buduća majka. S druge strane, nedovoljno se spominje strah kao aspekt majčinstva. U trudnoći je to bio strah za mene, za bebu, za budućnost. Milion pitanja na koja nisam imala odgovora, milion scenarija koji pokrivaju sve dijelove mog života. Između ostalog, pitanja su uključivala i uključuju: Šta ako budem imala postporođajnu depresiju?

Šta ako mi se grudi upale? Šta ako ne budem imala ni trenutka za sebe? Šta ako bude imala užasne grčeve? Šta ću prvih par mjeseci dok ne dobijem porodiljnu naknadu koja je ionako skoro nikakva? Kad ću moći početi raditi? Ko će je čuvati? i beskonačno puta ponovljeno pitanje: Je li ovo normalno? Najbolji lijek protiv straha koji ja imam, a koji možda izluđuje ljude oko mene jeste beskonačno razmišljanje i smišljanje scenarija za najbolji mogući slučaj i za najgori mogući slučaj, jer tako mogu kontrolirati svoje misli, svoje emocije i svoja djela kad se u konačnici suočim s nečim. Svjesna sam da strah nikada neće prestati, ali barem ovako imam osjećaj da činim nešto da si poboljšam položaj u budućnosti. Da se vratimo mom plemenu. Trenutno mi je moje pleme sve – to su moja porodica, prijateljice, kolegice, poznanice. Pleme je to koje je u trudnoći razumjelo fizičke aspekte trudnoće i sve što dolazi s tim, pa me je pitalo kako sam i boli li me šta, a ne samo kad mi je kontrola i raste li beba. Pleme je to koje se saginjalo i dodavalo mi stvari koje su mi ispale, izlazilo iz kupatila kad prigusti, dobrovoljno se odricalo kroasana jer sam povratila doručak, prešućujući da su kroasan sebi kupili da ga pojedu na poslu i da im ta užina potraje do pet sati. Pleme me je zvalo, šetalo sa mnom, slalo stvari koje su njihova djeca prerasla, slušalo na Skypeu u noćnim satima, snabdijevalo trudničkom odjećom, finom hranom i davalo mi brojne savjete. Finansijski aspekt trudnoće, o kojem se također nedovoljno govori, ogleda se u mjesečnim kontrolama (kod privatnika po mogućnosti, jer kod državnog ginekologa ne možete stići na red), povremenim testovima i u mnogo novca potrošenog na preparate za poboljšanje krvne slike, probave ili olakšavanje grčeva, češćem uzimanju taksija, kuhanju zdravije hrane koja je po pravilu skuplja, nabavljanju preskupe trudničke odjeće i svega ostalog. Pleme je to primijetilo i suptilno se uključivalo na različite načine, a posebno u aspektu opreme za dijete. To je uvelike olakšalo pripremu za dijete, jer nam je smanjilo pritisak da u trudnoći uz dodatne troškove i pla-

nove štednje zbog niskih porodiljnih naknada (na koju srećom imam pravo, jer je u nekim kantonima ne bih ni imala) uspijemo i stan srediti i pokupovati sve potrebno. Tako malo biće zahtijeva tako mnogo: krevete, komode, kadice, kolica, nosiljke, autosjedalice, itd., itd. Dodatno su tu reklame i dobronamjerni savjeti da vas već u trudnoći ubijede da ste loša hipotetska majka jer ne pijete vitamine od 150 maraka i ne kupujete autosjedalice okrenute u smjeru suprotnom vožnji od 1000 maraka, jer niste već kupili nadohranu da se pripremite za probleme koji će se javiti, ne pijete kompote/sokove/čudotvorne prahove da vam mlijeko nadođe, loša ste majka jer se ne krećete dovoljno, kao i zato što šetate previše, jer se debljate, jer se ne debljate dovoljno, zadihani ste, jer jer jer. Jer jeste, jednostavno je tako kako god okrenete. Dio plemena koji i sam ima djecu (rađanjem, usvajanjem, bivanjem pomajkom i na druge načine) bio je tu da se nasmijemo takvim savjetima ili kritikama, ili da im plačem na ramenu kad mi dojadi sve. Dio plemena koji nema djecu je slušao o svemu što mi se dešava, i iako je neke stvari slušao po deseti put, stoički je to podnio. Naravno, granica nije tako jasna između ta dva dijela plemena, i često su se uloge mijenjale. Dio plemena bi na trenutak postale i druge trudnice s kojima bih muku dijelila satima čekajući CTG ili s kojima sam dijelila nadanja i strahove na psiho-fizičkoj pripremi u Zavodu u Skerlićevoj (koji planiraju zatvoriti). Meni najdraža podrška plemena ogleda se u dvije stvari: što su mi davali savjete prije nego što sam postala majka, da se pripremim na sve što me čeka, i što su se družili sa mnom, jer mi moje iskustvo trudnoće i dosadašnjeg majčinstva govori da je neminovno da se povučete iz vanjskog svijeta, te da je neizbježno da vanjski svijet prestane računati na vas kao sagovornicu ili družbenicu. Neke sam savjete sama morala tražiti i pitati šta i kako, a druge sam dobijala i prije vremena, dok su treći stizali baš u pravi čas, tako da nisam imala vremena da se prepadnem, a dovoljno rano da se pripremim. Svi su redom bili fenomenalni i

odnosili su se na trudnoću (“Improviziraj s gumenom trakicom oko dugmeta kad ti hlače postanu premale, a stomak nedovoljno velik za trudničke, i od stare majice na bretele napravi traku koju ćeš prevlačiti preko toga da se ne vidi.“), porod (“Ko god prođe od doktora će ti gurnuti ruku da vidi koliko si otvorena.“), period nakon samog poroda i njegu mene same (“Počni piti sredstvo za omekšavanje stolice dok si još u bolnici jer je prva velika nužda tvom izmučenom tijelu otprilike što je neizmučenom porod bio.“), odnos s partnerom (“Svako veče barem radite nešto kao par, nebitno je li to izlazak ili jednostavno da večerate zajedno, ali bitno da progovorite par rečenica i vidite jedno drugo kao partnere, a ne samo kao roditelje.“), kao i na njegu djeteta (“Zavuci joj ruku na prsa i popipaj, ako je znojna skidaj sloj, ako je hladna, oblači jedan.“), dojenje (“Nije dovoljno da je neko vrijeme na sisi, mora aktivno vući, a to ćeš vidjeti po bradi i osjetiti.“), i na šta sve ne. Savjeti za dobra vremena su dobri, a za loša su još bolji. Jedan koji će mi ostati zabilježen u pamćenju jer me je dodatno osnažio jeste da prostrem dekicu na pod, spustim dijete na dekicu i izađem iz prostorije ako mi bude previše svega, jer s poda ne može pasti niti si nauditi. I da nisam loša majka ili nečovjek ako dođe do toga. Zašto me priča o tome kako može biti toliko teško da mogu nauditi djetetu ili sebi osnažila, a ne preplašila? Zato što me pripremila na to da može biti teško, da je okej da ja nešto ne mogu, da je ljudski osjećati se kao da ti je previše i zato što bih i u takvoj situaciji znala šta raditi. A jako mi je bitno da znam šta trebam kada raditi. Nekoliko sam puta imala teške momente, kad beba plače bez prestanka i ništa je ne umiruje, kad sam umorna i pospana i jedva se držim budnom, kada ne mogu čitavo jutro stići otići do kupatila ili jesti ili se napiti vode, kada nestaje vode i danju i noću, i sve to istovremeno, ali sam svaki put u glavi imala taj savjet i dio je mene bio utješen činjenicom što još uvijek nisam toliko zaglibila da bih bebu ostavila, a da bi bilo okej i da jesam, jer bih znala da imam opciju sem da poludim.

teorija

Anela Hakalović

ŽENSKO TIJELO KAO TOPOS PERPETUACIJE PATRIJARHALNOG DISKURSA: IDEOLOŠKE MATRICE MAJČINSTVA I MATERINSTVA (ILI: KAKO JE NEMOGUĆE POBJEĆI OKU PATRIJARHATA?)1 Društvena subordinacija žena skoro uvijek je, gledano historijski, imala izvorište u konceptu tijela i biološke “predodređenosti“ žene. Stoga ne čudi da je historija ženske borbe, kao i historija feminizma, usko vezana uz redefiniranje tjelesnosti, a revalorizacija tijela u okviru feminističkog diskursa imala je različite oblike, „od potrage za nedualističkim oblicima znanja, do pokušaja (onih feministkinja koje polnu razliku vide kao pozitivnu vrednost) razvijanja novog tipa jezika” (Federici, 2013, 23). Historijski ambivalentan odnos feminizma prema konceptu tjelesnog primjenjivao se i na koncept majčinstva. Feminizam je ulogu majke često svodio na patrijarhalno oblikovani modus ženskog potčinjavanja, fokusirajući se na nametnuti,

skoro mitološki koncept majčinstva, kritikujući na taj način identitarni fragment subordinacije, a često zaboravljajući klasne, one svakodnevne nevidljive oblike trpnje koje majčinstvo sa sobom nosi. Čak je i feminizam lijeve orijentacije ovome bio sklon, pa je, kako navodi Silvia Federici (2004) u studiji “Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija“, potlačenost žena kroz historiju često posmatrana bez nužnog vezivanja za razvoj ekonomskih i klasnih odnosa. Analiza koju Federici poduzima omogućava “prevazilaženje dihotomije između roda i klase“ jer “ako je tačno da u kapitalističkom društvu seksualni identitet postaje nosilac specifičnih radnih funkcija, onda rod ne treba posmatrati kao kulturnu činjenicu već kao specifičan izraz klasnih odnosa“ (22). U procjepu između svojevrsnog tabuiziranja i odbacivanja majčinstva s jedne strane2 i njegovog glorificiranja u kontekstu revalorizacije tjelesnog kao potencijalno subverzivnog i “drugačijeg“, feminizam je, čini se, u velikoj mjeri majčinstvo propitivao isključivo na teorijskoj ravni, kao naturalizirani kulturološki koncept koji treba dekonstruirati, a premještanje kritičkog potencijala feminizma u polje kulturnih politika u okviru drugog vala feminizma dodatno je doprinijelo brisanju poveznice između roda i klase. Kasnije je u okviru feminističkih teorija ustanovljeno razlikovanje između majčinstva, kao individualiziranog koncepta i prostora potencijalnog otpora zasnovanog na iskustvenom, i materinstva, kao institucionalnog definisanog procesa reprodukcije u službi održanja patrijarhata.3 Ipak, ako u vidu imamo feminističku parolu “lično je političko“, nemoguće je koncept majčinstva posmatrati izvan kulturnog konteksta, kao iskustveni samodefinirajući prostor sa imanentnim potencijalitetom otpora. Banaliziranje feminističkih pozicija kroz popularne medije i kulturu, negativno interpretiranje majčinstva od strane velikog broja feministkinja, neoliberalno promoviranje prava “ličnog izbora“ i životnog stila kao svojevrsnih ideoloških deminutiva pojmova klase i društvene pozicije, te postojanje “nelagodnog konsezusa povodom toga da je vreme emancipacije/revolucije/oslobođenja iza nas“ (Usp. Zaharijević, 187), neki su od ključnih razloga koji su doveli do kreiranja prostora majčinstva kao patrijarhalno obremenjenog toposa ženske potčinjenosti. Prihvatajući distinkciju materinstvo/majčinstvo moglo bi se reći da je sasvim jasno na koji način društvo (kroz “režime materinstva“4) žensko tijelo pretvara u mašinu za proizvodnju radne snage (i neplaćenog kućnog rada) prijeko potrebne kapitalizmu s jedne strane i na koji način, prvenstveno kroz pronatalitetne politike i oslanjajući se na kult majke praroditeljice, (p)održava mit nacionalne zajednice, s druge strane. Posrijedi je dvostruka dobit: reprodukcija društvene snage i reprodukcija nacionalne države. U praksama provođenja “režima materinstva“ žensko tijelo se objektivizira i postaje entitet odvojen od osobe kojoj pripada. Žensko tijelo postaje svojevrsni stroj5 u vlasništvu kolektiva kojem je jedini zadatak da proizvede

novu (tržišnu) vrijednost za društvenu zajednicu. Posebno su ove prakse otuđivanja ženskog tijela vidljive u medicinskim procedurama. Tijelo na porođajnom stolu biva lišeno svakog prava na vlastiti komoditet; ženama je uglavnom uskraćena mogućnost da biraju način porođaja (porađaju se skoro uvijek isključivo u ležećem položaju iako se radi o najneprirodnijem načinu), tijelo žene se bespotrebno reže pod izlikom “nužne epiziotomije“, porođaji se induciraju sa čestim opravdanjem o potrebi “ubrzanja procedure“ (porođajni stol na taj način se pretvara u proizvodnu traku), a svako neslaganje sa procedurama ili svaki iskaz vlastite volje tretira se kao izvolijevanje. Otuđenje ženskog tijela od osobe i njegovo stavljanje u službu zajednice prezentno je i kroz redukciju reproduktivnih prava, što je posebno naglašeno u tranzicijskim zemljama. U postjugoslovenskim republikama prisutna je i svojevrsna demonizacija bivšeg sistema, tako što se nekada izborena ženska prava negativno redefiniraju i redukuju. Na djelu je i svojevrsna depolitizacija privatne sfere gdje se pitanja kućnog rada, brige o djeci, izdržavanja za vrijeme porodiljskog odsustva, čiji teret primarno nose žene, marginaliziraju i tretiraju kao pitanja porodičnog života i ličnog izbora, a rad koji podrazumijevaju smatra se neproduktivnim. Ipak, čini se da je ideološke matrice koje stoje iza provedbe institucionalnog definiranja i oblikovanja koncepta materinstva lakše prepoznati od onih koje definiraju prostor majčinstva. Majčinstvo, kao potencijalni prostor slobode usko vezan za pojmove prirodnog, instinktivnog, tjelesnog, intuitivnog, zapravo se pokazuje kao topos djelovanja patrijarhata i kao svojevrsni primjer nemogućnosti bijega od nadzora. Feminističko “preotimanje“ tijela zapravo je tek ideološko premještanje modusa nadziranja u polje prividne apolitičnosti. Tako naprimjer žensko tijelo i nakon porođaja nastavlja biti oduzeto od žene radi dobrobiti djeteta, a kao svojevrsni transmiteri ove ideološke matrice nastavljaju biti i same žene. Postoji više uglova iz kojih se mogu posmatrati načini na koje se patrijarhalna matrica infiltrirala u područje “subverzivnog“ majčinstva. S jedne strane, kroz promidžbu ideologije “ličnog izbora“ i vlastitog definiranja životnog stila žene su, kako primjećuje Ankica Čakardić, “(...) dobile jedinstvenu priliku birati vlastitu podređenost i osigurati kapitalizmu mnogo neplaćenog reproduktivnog rada jer sada država prebacuje svoje socijalne uloge na kućanstva, tj. tradicionalno žene.“ S druge strane, sam feminizam je donekle marginalizirao majčinstvo, pripisujući mu negativne konotacije ili mistificirajući ga kroz koncepte koji promoviraju moć subverzivnog tijela. Postavlja se pitanje: na koji način feminizam može tretirati majčinstvo, a da to ne bude kroz radikalne kritike biološke reprodukcije kao reprodukcije patrijarhata ili kroz veličanje majčinstva kao apolitičnog prostora koji ima mogućnost afirmacije subverzivnog, autentičnog ženskog iskustva. Posebno je u ovom kontekstu za analizu zanimljiv postporođajni period kada se materinska matrica nadzora tijela zamjenjuje onom majčinskom.

Žensko tijelo na novi način postaje topos upisivanja patrijarhalnog narativa kroz koncepte žrtvovanja majke za dobrobit djeteta. “Bijela tinta“ promovirana u okviru narativa npr. francuske poststrukturalističke škole “ženskog pisma“ kao konceptualizacija ideje da je žensko tijelo mjesto artikulacije otpora – u okviru savremenih modusa majčinstva postala je instrument ispisivanja novog oblika ženskog potlačivanja. Često agresivne kampanje zagovaranja npr. dojenja (poznata parola breast is best) kao prava žene da vlastitim tijelom hrani dijete na jedan novi način instrumentaliziraju žensko tijelo i pretvaraju ga iznova u proizvodni stroj. Reduciranje autonomije ženskog subjekta, njeno ograničavanje na sferu kućnog života, kao i nesklad koji se javlja između diktata dobrobiti djeteta i zahtjeva za ispunjavanjem obaveza tržišnog subjekta, nameće neizbježni osjećaj krivnje. Kampanje o dobrobiti djeteta i pravu žene na npr. dojenje kreiraju novi modus nadziranja majčinstva gdje se isključiva odgovornost za budućnost/zdravlje djeteta prenosi na privatni prostor majke, pri čemu se reduciraju odgovornost i obaveze države. Čak i površna analiza regionalnih medijskih natpisa o praksi dojenja ukazuje na tendenciju da se isključiva odgovornost za dobrobit djeteta prebacuje na majke. Tako se npr. u prilogu televizije N1 “Prednosti i zablude kod dojenja” navodi: “Dojena djeca se emocionalnija, inteligentnija i sigurnija u sebe, rezultati su istraživanja.”6 Index.hr donosi tekst sa naslovom: “Dokazano: Dojena djeca su inteligentnija i prosječno bolje zarađuju”.7 U ova dva teksta, koja su zapravo samo ilustrativan primjer načina na koji mediji govore o temi majčinstva, u potpunosti izostaju socioekonomski faktori koji su zapravo odlučujući kada se radi o tome da li će žena dojiti dijete. Majka, ukoliko želi (a po nepisanom modelu koncepta majke/nemajke – mora) dojiti, mora žrtvovati sve druge aspekte svoje osobnosti kako bi njeno dijete jednog dana bilo zdravo, inteligentno i kako bi “dobro zarađivalo”. Navedeni primjer je tek jedna od ilustracija ideološke poroznosti koncepta majčinstva. Majčinstvo – kao prostor subverzije, moguće je samo za određeni profil žene – za onu kojoj to njena klasna pozicija omogućava. **** Nemogućnost žena da adekvatno odgovore na izazov balansiranja dvostrukog rada – onog tržišno produktivnog i tržišno neproduktivnog, ponovo na scenu vraća biologiju kao žensku sudbinu. Stvarnost materinstva/majčinstva je zapravo pesimistična iz feminističke tačke gledišta: žensko tijelo kao da ne može biti preoteto od pogleda patrijarhata. U tom smislu, feminističko promišljanje majčinstva moralo/ trebalo bi biti u duhu radikalne reinterpretacije sveukupnih društvenih odnosa i osvještavanja povezanosti roda i klase na kojoj insistira npr. Silvia Federici.

intervju

Tea Hadžiristić

Feministkinja, filozofkinja i prevoditeljica Adriana Zaharijević iza sebe ima preko šezdeset naučnih radova i dvije objavljene knjige. Već godinama je jedna od najznačajnijih figura ženskog pokreta na jugoslovenskom prostoru. U svom intelektualnom i aktivističkom radu, Adriana Zaharijević spaja različite teme i naučne discipline, oslanjajući se na društvenu i političku filozofiju, feminističku teoriju, istoriju i kritiku. Kroz njen rad učimo o prošlosti feminizma na jugoslovenskom prostoru, te pronalazimo genealogiju pojmova građanstva, žene i individue. Trenutno radi na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu i na Univerzitetu u Novom Sadu. Dr. Zaharijević nastavlja i obogaćuje feminističku filozofiju koja je istovremeno društveno angažovana i duboko intelekutalna, te nas tjera da budemo kritičnije prema istoriji i sadašnjosti, istovremeno njegujući utopijske i radikalne vizije za budućnost.

Tea Hadžiristić je sa njom razgovarala o reproduktivnim pravima i socio-ekonomskoj pravdi, biopolitici, spektru nasilja kojem su žene svakodnevno izložene, te strukturnim i društvenim podlogama ‘privatne’ sfere i prostoru za emancipaciju.

BONA: Nedavno si pisala u Peščaniku o problemu femicida u Srbiji i o svakodnevnom i „sveprisutnom nasilju“. Bilo mi je zanimljivo kako si povezala femicid sa raspravom o tzv. bijeloj kugi. Na koji način misliš da su pokušaji kontrole ženskih tijela (i naših reproduktivnih izbora) povezani sa femicidom? Smatraš li da se nalaze na istom kontinuumu nasilja? Femicid je društvena stvar. Bez sumnje, ubistvom žene prekida se jedan konkretan život, nekoj Svetlani, ili Sabihi, ili Saneli, i u tom smislu je reč o privatnoj stvari – upravo je ona nestala s lica zemlje u privatnim okolnostima koje ne moramo znati i koje, verujem, kao javnost ni ne treba da znamo, jer se tragedija lako pretvara u medijsku farsu. Pa ipak, ubistvo žene nipošto nije privatna stvar u smislu da na njega ne treba reagovati, jer se tobože dešava u famozna „četiri zida“, jer se dešava nekom drugom, nekom ko nije dobro prosuđivao o svojim privatnim izborima. Na ubistvo se mora reagovati jer se ono nikad ne dogodi iznebuha, i pokazuje da tome namenjeni sistemi podrške zakazuju ili da ne rade svoj posao adekvatno. To je na najdirektniji način povezano sa stanjem u kojem se nalazi društvo koje nasilje ili toleriše, ili ga normalizuje, ili mu umanjuje značaj, što smatram da je slučaj sa Srbijom. Ako nam je svaki život važan, pa tako i Svetlanin, Sabihin i Sanelin, onda je femicid ne samo društveno pitanje, nego na gorući način ukazuje na društveni kvar na koji, kao javnost, imamo obavezu da reagujemo.

O vezi femicid–bela kuga Mesto o kojem govoriš ukazuje na licemerje medijskog izveštavanja o životima žena. Često na jednom i istom mestu imamo potpuno oprečne informacije o društvenoj stvarnosti. Crne hronike senzacionalizuju smrt, mučenje, krvoproliće, ali nam one jasno stavljaju do znanja da živimo u zemlji u kojoj je toliko nasilja da se ono približava fikciji, da se prosto može učiniti i senzacionalnim. Kada je o ženama iz crnih hronika reč, one su nasilju po pravilu izložene u okrilju vlastitog doma, a krvnici su im najbliže osobe. No, na stranicama istih novina postoji i „ozbiljna“ medijska refleksija o našoj stvarnosti, kao da je ta stvarnost odvojena od ove krvave bajke, i ta zamišljena, zabrinuta refleksija kaže: postoje žene – nikada muškarci – koje odbijaju brak, čime pokazuju neodgovoran odnos prema društvenoj reprodukciji, jer je u diskursu bele kuge udaja jednaka množenju i uvećanju nacije. Na istom mestu, dakle, imamo vest o prerezanom grkljanu i o razmaženim individualistkinjama koje u svojoj antinacionalnoj drskosti ne misle na prirodni priraštaj. Ono što nam mediji na taj način poručuju jeste sledeće: s društvom je sve u redu, odgovornost je na pojedinkama – kako za izbor nenasilnog partnera, tako i za borbu protiv bele kuge. Stoga ovde nije reč o identičnom obliku nasilja, ali je izvesno da je žensko telo bojno polje na kojem se vode bitke koje sa životima žena nemaju ničeg zajedničkog.

BONA: Femicid je zanimljiva tema jer nasilje kojem su žene svakodnevno izložene izmiče iz privatne sfere porodice i stavlja ga u javni diskurs o odgovornostima i obavezama države – ukazuje na licemjerstvo društvenog ugovora, koji obećava da će nas brak i državljanstvo od nečega zaštititi. Pisala si o suodnosu institucija braka i građanstva i o načinu na koji se brak (pogrešno) romantizira kao privatna i prirodna stvar. Na koji način ove institucije podrivaju i instrumentaliziraju slobodu žena?

Brak je drevna institucija povezana s mnoštvom činilaca o kojima danas retko mislimo. Brak je bio, a i dalje je, mada u drugačijem vidu, način da se uspostavi zajedništvo koje je temeljnije i šire od prolaznih, pojedinačnih odnosa, kakav je recimo trgovački. Žene su u tom odnosu zalog, ono što prelazi iz kuće u kuću, ono što dobija drugo ime, dar jedne porodice drugoj, „dar“ kojim se jemči mir i sloga. Brak je takođe (bio) ekonomska jedinica, zajednica koja obezbeđuje prenos imovine i prenos imena, ali i prenos i kontinuitet ispravne religije. U tom smislu, brak je uvek više od ljubavi dvoje supružnika: za njega su svojstvena pravila, autoritet i hijerarhijski odnosi. U doba nastanka savremenog građanstva, dakle, tek u 19. veku, brak dobija i oreol romantičnog družbeništva. Ova romantizacija, međutim, razvija se paralelno s jasnom podelom uloga, možda i jasnijom nego ranije, u kojima asimetrija ima ključno mesto: muškarac postaje građanin koji ima pristup sferi javnog i pravo na privatnost, a njegova romantična družbenica ne ostaje samo anđeo doma, već se tretira kao puki deo njegove privatnosti, kao ne-građanka. Ovaj oblik neravnopravnosti zadržao se – u različitim formama – i u vremenima kada su žene stekle mnoga prava. Razloga za to je više, ali je ključno pomenuti dva – brak naprosto nadilazi pitanje prava supružnika, o čemu jasno govore pomenuti istorijski tragovi koji u ovoj instituciji i dalje žive; s druge strane, odnosi u braku – kako se nasleđuje, kako se reguliše staranje nad potomstvom, kako se brak prekida – spadaju u domen regulacije države. Dakle, ta najprivatnija stvar, koja uvek uključuje viškove afektivnih odnosa, nikada nije u potpunosti privatna, niti je to ikada bila u svojoj dugoj istoriji.

BONA: Brak je dakle način na koji srodstva [kinship] postaju državi vidljiva i legitimna. Judith Butler piše o tome kako brak ratifikuje, opravdava, i prepoznaje strast i seksualnost i od njih stvara nešto što je trajno, izdržljivo, i, kao što si ti rekla, što obećava prenosivost i opstanak nacije. Da li smatraš da protivljenje prema istopolnim brakovima u regionu (među stanovništvom i političarima) ima veze sa tim tradicionalnim stavom da brak služi da legitimiše seksualnost koja je nužno reproduktivna?

Mislim da protivljenje istopolnim brakovima, ili šire, istopolnim zajednicama, treba razumeti dvojako. Kao načelnu strah od seksualnosti i kao duboku psihološku nespremnost i nelagodu da se prihvati kršenje tabua homoseksualnosti, koji je u osnovi različitih afektivnih odnosa koje tradicionalno prepoznajemo kao prihvaćene. Polje seksualnosti se prikazuje kao polje nad kojim uvek postoje pokušaji kontrole, upodobljavanja, normalizovanja koje se pravda funkcionalnošću društva. Pa ipak, seksualnost – i ne samo ona – pokazuje da je polje društvenog pokretljivo, da je podložno promeni, da ga naši životi koje živimo drugačije (nekad izravno suprotstavljeni društvenim normama) pomeraju i potencijalno menjaju. Utoliko svako insistiranje na reproduktivnoj seksualnosti koje pominješ vidim kao borbu da se zadrži status quo, društveni konsenzus koji, između ostalog, počiva na pristanku na strah od seksualnosti.

BONA: Da li u savremenoj formi te institucije postoji prostor za žensku emancipaciju? Da li je moguće (ili uopšte poželjno) tu instituciju promijeniti?

Budući da brak jeste sastavni deo naših društvenih života, i da nije jasno kada bi i kako mogao da nestane – integrisanje istopolnih brakova u postojeću instituciju braka u nekim zemljama sveta tome govori u prilog – da, trebalo bi ga menjati. Međutim, ta bi promena zahtevala i mnogo drugih korenitih promena koje s brakom, naravno, samo naizgled nemaju neposrednu vezu. Na primer, potrebno je promeniti vlasnički odnos prema stvarima i ljudima; potrebno je zaći u odnose posedovanja svojine i prenosa imena; potrebno je ukinuti ili modifikovati društvene hijerarhije prema modelu „jednakost u kući, jednakost u državi“, itd. Drugim rečima, ne može se promeniti brak, a da sve oko njega ostane isto. Potrebno nam je društvo koje teži samoemancipaciji. Do tada ćemo imati samo slučajne pojedince i pojedinke koji su imali sreću da dožive ličnu emancipaciju. A situacije poput migrantske krize nam jasno stavljaju do znanja, pored drugih stvari, da i lična emancipacija nije nešto što se ne može prekinuti zbog nama stranih i spoljašnjih okolnosti.

BONA: Kako vidiš vezu između reproduktivnih i socio-ekonomskih prava? Da li reproduktivna prava sama po sebi mogu biti emancipatorna, i da li možemo govoriti o slobodi izbora (ne samo što se tiče abortusa već i braka) u trenutnom ekonomskom sistemu u regionu, koji je obilježen privatizacijom, mjerama štednje i slabljenjem socijalne zaštite? Reproduktivna prava uvek su emancipatorska. Zamislimo svet u kojem je kontracepcija nepostojeća, a pravo na abortus zabranjeno (svet koji istorijski nije tako dalek, a prisutan je i dalje na određenim delovima planete). U tom zamišljenom svetu, reproduktivnost žena postaje ograničenje, postaje ono što definiše naše mogućnosti ili njihovo odsustvo. No, reproduktivna prava su uvek u neposrednoj vezi sa socioekonomskim pravima. U državama u kojima je kontracepcija skupa, a abortus dostupan samo po visokoj ceni, neće im svaka žena imati pristup, niti će samim tim imati mogućnost da samostalno odlučuje o svojoj plodnosti. U našim zemljama se već dugi niz godina odigrava proces retradicionalizacije, i uzrok tome svakako treba tražiti u preživljavanju, pre nego u snažnoj potrebi da se obnove nacionalni i verski stubovi bračne zajednice. Kao što su penzije nasleđene iz jugoslovenskih vremena, često jedini siguran izvor prihoda za čitave mlađe naraštaje, tako i brak danas za mnoge žene postaje prihvatljivija opcija od neizvesnih zalaganja, bezuspešne potrage za poslom i nekim oblikom ekonomske samostalnosti. To, međutim, ima svoju cenu – duboko nezadovoljstvo, veća izloženost nasilju, duža spremnost na trpljenje, sve su to pre posledice oskudice nego romantizovanja patrijarhata.

BONA: Migrantska kriza je stavila u fokus pitanja apatridnosti i ljudskih prava, dokazujući na neki način tezu Hane Arendt da su ljudska prava suštinski prava građana – prava koja država garantuje za svoje političke subjekte. Izbjeglice, recimo, nemaju „pravo da imaju prava“. Nezaštićeni kao građani (i samim tim i kao politički subjekti), životi migranata su svedeni na „goli život“ u „prostorima izuzetka [spaces of exception]“, gdje se pravila i norme utvrđenog pravnog i političkog poretka ne primjenjuju. Kako gledaš na tezu da su ženska tijela sama po sebi prostori izuzetka? Da li su upravo trudnoća i majčinstvo ono što žensko tijelo svedeno na goli život izdiže na nivo političkog subjekta vrijednog zaštite države? Da li smatraš da je diskurs (ljudskih) prava uopšte konstruktivan kao alat ženske emancipacije?

Ako se „pravo na prava“ razume kao supstrat za sva druga, konkretnija prava, onda ga izbeglice imaju, samom činjenicom da su ljudi. Ono što je ova humanitarna kriza još jednom ogolila jeste to da čovek nema supstantivno značenje ako istovremeno nije i građanin ili, preciznije, državljanin svoje države koja mu garantuje različita konkretnija prava koja „pravo na pravo“ prikazuju kao njihovu skrivenu osnovu. Drugim rečima, ljudi smo samo ako nas priznaje neka država. Dokle god je parola „ljudi, ne teritorije“ samo parola, ljudskost ostaje puka apstrakcija. U tom smislu, borba u ime ljudskih prava u vremenu prekarizacije, snažnog povratka

nacionalne države s asimetričnim moćima, sekuritizacije, više nije dovoljno politički učinkovita. Možemo kritikovati državu kao prostor u kojem se mnogi, žene među njima, kreću na ivicama „vanrednog stanja“, jer su nezaštićeni, odbacivi, odstranjivi, manje-ljudi, i možemo insistirati na tome da je država kao takva problem, jer je ustrojena tako da stalno generiše vanredno stanje; ili možemo tražiti bolju državu koja će voditi računa o svakom svom građaninu i građanki pre no o sopstvenoj teritoriji i apstraktnom entitetu stanovništva. No, kao što imam sumnje u svet u kojem će „pravo na prava“ svakom biti dostupno osim kao privilegija, tako gajim sumnju u dobru državu u kojoj će kapacitet svake osobe imati prostora da se kultiviše i razvija. BONA: Kako vidiš onda put naprijed? Da li postoji reforma države koja bi mogla učiniti da bude „bolja“ po tom pitanju, ili je potrebna veća promjena u načinu na koji razmišljamo o ulozi države, o privilegijama građanstva, i o tome šta znači zajednica? Da li postoji ikakva utopijska vizija ne samo ženske emancipacije nego i ljudskosti?

U svojoj knjizi Ko je pojedinac? bavila sam se upravo načinom na koji je u 19. veku država postajala „bolja“, usredsređujući se na značenje i cenu reforme. U tom smislu, imam sumnje da poboljšanje u ovim konstelacijama može zbilja biti totalno i trajno, a konstelacije danas na mnogo načina podsećaju upravo na viktorijansko doba. Naravno, u konkretnim situacijama kada se dovode u pitanje javna dobra ili ono što nam omogućava da dišemo, da se krećemo, da odrastamo i starimo dostojanstveno, treba da delamo sada i ovde, zadržavajući ono što je dobro ili se zalažući da ne postane „gore“. Međutim, smatram i da je neophodno uvesti utopijske horizonte u mišljenje, da je danas kada sa svih strana čujemo da nema alternative, ključno da je ponudimo, pa bila ona i sasvim neostvariva. Uostalom, pitanje ostvarivosti i jeste zamka koja od svih nas želi da načini eksperte koji primenjuju kratkoročna rešenja: poboljšanja i ulepšavanja stvarnosti. Insistirati na utopijskim vizijama danas je preko potreban vid angažovane kritike sveta u kojem je svako u krajnjoj instanci odbaciv i nevažan.

proza

Matea Šimić

MUHA U ŠALICI KAVE “I can’t go back to yesterday because I was a different person then.” “Alice in Wonderland” | Lewis Carroll

Hrvatski leksikon traumu definira kao ozljedu u medicinskom smislu ili psihološki težak doživljaj (duševni šok) koji duže ili kraće vrijeme ometa normalno odvijanje psihološke djelatnosti. Bilo je to posljednje što je upisala u tražilicu prije spavanja. Zaključila je da se u njenom slučaju definitivno ne radi o traumi. Gledala je kako se sunce diže, potegnula zadnjih nekoliko dimova, zatvorila prozore. Ako bi je netko pitao smatra li se fatalistom, odlučno bi zanijekala. Pa ipak, neke stvari se očito moraju dogoditi. Jednostavno nemaš sreće. Čak niti tada, u onom trenutku, nije osjećala nikakvu psihičku bol, nikakav ‘duševni šok’. U tih šest godina, rijetko da je i razmišljala o tome. Je li njemu ikada palo na pamet, nije znala – nikada o tome nisu pričali. Šest godina. Šest godina je puno vremena u kojem rupu u sjećanju treba održavati praznom. *** Jedan Mississippi, dva Mississippija, tri Mississippija... Je l’ dopušteno deklinirati? Nominativ je definitivno kraći od genitiva. Četiri Mississippi, pet Mississippi... Ne, ovo je retardirano. Ovaj jezik je retardiran. Funkcionira li to uopće na hrvatskom?

‘One Mississippi’ je kraći od ‘Jedan Mississippi’. ... šest Mississippi... ‘One.’ Jedan slog. ‘Je-dan.’ Dva sloga. ‘Jedan’ ima dva sloga. Naravno, zakaj bi jezik bio logičan kad već ništa drugo u ovoj državi nije. ... sedam Mississippi... Traje li sekunda jednako u ovoj vukojebini kao i u Londonu ili New Yorku? ... osam Mississippi... Traje li jednako u svim vukojebinama svijeta? Ovdje i u nekoj kaljuži na sjeveru Engleske? Ovdje i na nekoj farmi u Arkansasu ili kuda već Mississippi teče? ... devet Mississippi... Nije ni engleski niš bolji. Koliko ‘s’ i ‘p’ čovjek treba u jednoj jebenoj riječi? Duža je riječ od same rijeke. ... mississippimississippimississippimississippimississippimississippi... Nakon što je iscurilo ono što je zvučalo kao pola čaše odjednom, voda je nastavila kapati u uobičajenom usporenom ritmu. Alisa je sjedila na podu, na jednom od onih mekanih čupavih tepiha i pokušavala smotati cigaretu na stoliću za kavu. Nikako nije mogla pronaći odgovarajući položaj – noge su joj se kočile pa se svako malo morala pomicati. Nije željela sjesti na kauč jer joj je ovako ipak bilo udobnije, a i motanje bi joj onda bilo još teže. Pušenje šteti vašem zdravlju. Svakako ne pomaže dobroj prokrvljenosti ekstremiteta. Prošlo je više od pet minuta otkako je bezuspješno krenula zapaliti iako joj se učinilo i puno dulje.

Prelijena da ustane i pronađe mobitel, pogledom je potražila sat koji je rijetko kada pokazivao točno vrijeme. 10:36. Ako kasni sedam minuta, znači da je deset i... četerdeset i tri? Vrućina je bila neizdrživa, osobito za to doba godine kada ljeto još nije pravo ni počelo. Prozore se moralo zatvarati prije osam ujutro, a otvaralo ih se tek nakon što bi pao mrak. “Ne zmislim se kad je zadnji put bila ovakva sparina…” Ja se sjećam. “ova suša mi bu vništila cijeli vrt, nije deždža bile od marta, joj, kad bi bar par kapi htele opasti”, kukala je baka danima. “O čemu ti, babica, govoriš, cijeli je svibanj padalo,” uzvraćala je Alisa kad više nije mogla izdržati – što je sve češće bio slučaj. Da imamo rijeku blizu, sve bi poplavilo. Kuća je bila pretijesna za ove tri žene. Bilo je dovoljno teško *biti* kada su ona i majka živjele same, no nakon što je djed umro, a baka se uselila, postalo je još teže. Jedan Mississippi, dva Mississippi… Vrućina je bila toliko neuobičajena i intenzivna da su ljudi počeli zaboravljati život prije nje. Alisi su se trepavice lijepile jedna za drugu. Tek je ustala, još nije ni oprala lice, a znoj joj se neumoljivo slijevao niz čelo i skupljao u kutevima očiju. Kada je pogledala na sat koji je pokazivao 10:36, upravo je upropastila sedmu cigaretu zaredom. Papiri su joj se ljepili za drhtave znojne prste i napola skorenu krv. “Tak zgodna cura, sam te ti nokti nagrđuju.” K’o pokvarena ploča su obadvije. Nekoliko je tako poderala, ostale ili nije dobro zalijepila pa su se raspale, ili joj je filter ispao, ili ih je previše namočila. Osma je napokon donijela kakav-takav uspjeh. Na izgrebanom stoliću sad je bilo više duhana nego u kutijici. “Upaljač, gde je upaljač? Zakaj nikad nemam jedan kad ga trebam?” pitala se dok je ustajala sa sivog čupavca. Desna noga joj je utrnula. Pokušala je istegnuti bolni mišić, ali je neugoda bila prevelika pa je odskakutala na lijevoj do prve ladice. Dok je kopala po starim računima, nesparenim plastičnim poklopcima, gumicama, odvijačima i kemijskim olovkama, ponovo je pogledala sat. Deset sati. Trideset i šest minuta. “Nemoguće.” Jedan...

“Pa da.” Sinoć sam izvadila bateriju. Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Tiktakanje ju je izluđivalo. Tko bi normalan mogao zaspati dok ti to kinesko sranje od dvanaest kuna pili ko rđavom vilicom po prednjem, stražnjem i svim ostalim korteksima? Prvi upaljač nije radio. Ni drugi. Treći. Tad je primijetila da već ima jedan na stoliću ispod hrpe papira. Vratila je sva tri upaljača natrag u ladicu, odšepala do tepiha, zapalila cigaretu i legla u uski procijep između kauča i stolića. Jedan Mississippi... Kap. Kap. Kap. Kap. Kapkapkapkapkapkapkapkapkapkap Kap. Slavina je curila tjednima. Vjerojatno je trebalo zamijeniti gumicu ili nešto slično, a vodoinstalatera nije mogla zvati dok mu ne plate za prošli popravak. Nije slavina bila jedina u lošem stanju – gornja srednja ladica nikako nije ostajala zatvorena, donja desna vratašca kuhinjskog ormarića su nedostajala. Polovica prozora nije imala kvake, dok su kvake na vratima najčešće bile bez opruga i samim time praktički neupotrebljive. Nijedna utičnica nije bila na svom mjestu, sve su visjele iz zida, a na podu ispod njih su se neprestano skupljali komadići zida koji bi ispadali od agresivnog čupanja kablova i nestručnog zabijanja natrag na mjesto. Cijela vražja kuća se raspadala. Dame i gospodo, kuća u kojoj nema muške ruke. Sve daske su nezapišane i spuštene, sve prljave čarape u košu za rublje, ako se išta pokvari, zaboravimo da postoji. Čega nema, bez toga možemo... Koje su ono životne mudrosti kojih je puna ko šipak koštica, kad već nije veselja?“Samo nam još kakav kreten treba pa da ga dvorimo” i “Ionak nikakve koristi od njih” i “Pogledaj onog tvojeg,

promašen slučaj, na njega bacaš najbolje godine” i “Baš ti je to najbitnije u životu, bolje ti je da se na faks koncentriraš, kad si zadnji put koji ispit dala?” Uobičajene paljbe po čitavom muškom rodu i svakoj njenoj odluci imale su začuđujuće smirujući učinak tog jutra. Riječi zbog kojih nerijetko želi oderati kožu sa sebe, smotati je u uže i udaviti vlastitu majku njime sad su, praćene nemilosrdnim kapanjem i zujanjem, zvučale kao uvrnuta uspavanka. *** “Jesi sigurna?” “Normalno da jesam.” “Ja vjerojatno mogu dobiti posel kod suseda. Trebaju nekoga da vozi viljuškar. Mogu se prebaciti i studirati izvanredno.” “Gle, ne dolazi u obzir.” Veći dio noći proveli su zureći svaki u svoj zid. Probudilo ju je sunce koje joj je pržilo lijevi obraz. Panično se okrenula da vidi je li još uvijek ondje. Nije bio. Osjetila je olakšanje. Sat još nije pokazivao šest, a iz radija koji je bio uključen čitavu noć isparavali su se zadnji taktovi ‘Black Hole Sun’. Duboko je udahnula. Won’t you come? Kada je pjesma završila, ustala je. Umila se, počešljala, oprala zube. Popila kavu. Ponovo oprala zube. Već je gotovo stigla do vrata kada se sjetila da je zaboravila najbitnije. Otrčala je natrag do svoje sobe i otvorila ‘Alisu u zemlji čudesa’. Ha. Ja pomislim i više od šest nemogućih stvari prije prve kave. Sjela je na krevet i počela brojiti. Kada je završila, prebrojala je ponovo. Bit će dovoljno. Taman je zaključavala kad je čula auto kako ulazi u dvorište. “Jesi zatvorila prozore?” “Jesam!” “Imaš sve sa sobom?”

“Imam.” “Svjedodžbe?” “Mama, svjedodžbe smo predali na prijavi. Danas samo trebam pokazati osobnu da bih mogla pristupiti ispitu.” “Sretno! Nemoj se niš’ brinuti.” “Ne brinem se!” “Hoćeš da te odbacim do stanice?” Podočnjaci pod majčinim očima to su joj jutro djelovali poput utega. “Ma ne treba, imam dosta vremena. Budem lagano prošetala, ne prži mi se na suncu dok čekam vlak, znaš da nema hlada. Odi ti spat.” “Javi mi čim završiš!” “Budem.” “Kad dolaziš doma?” “Navečer negde, ide nas par na kavu poslije, možda prejdemo i u kino.” “Pametno mamino, daleko budeš ti dogurala, da ne moraš ovak ko ja rintati za druge.” “Mama, nemoj me sad...” “Jel trebaš kaj para?” “Ne trebam! Aj bok!” Do Zagreba se uspjela preznojiti nekoliko puta. Koja budala stavlja prijemne ispite u srpnju?

Stigla je gotovo sat vremena ranije. Sjela je na stepenice u hlad i pušila jednu za drugom dok nisu prozvali treći krug pristupnika. Četiri sata kasnije već je stajala na tramvajskoj stanici, umorna i slaba od gladi. Nije bila sigurna smije li, ali je ipak u obližnjoj pekari kupila slanac i pojela trećinu hodajući. Dok je otvarala teška staklena vrata, zapljusnuo ju je jak miris antibakterijskog sredstva za čišćenje. “Jesi li sigurna, draga?” pitala ju je simpatična žena na recepciji dok je ispunjavala papire istom onom kemijskom olovkom koju je koristila jutros i koja će od nje napraviti odvjetnicu. Nekoga tko upravlja vlastitim životom. Nekoga tko ne ovisi o hirovitosti ljudi ili prirode. Da, razumijem moguće komplikacije, da, punoljetna sam, ne, nemam nikakvih alergija, da, imam nekoga tko će me odvesti kući, ne, nemam nikakvih nasljednih bolesti u obitelji, da, ne, da, ne... Da. Kada je izašla, čekao ju je ispred ulaza u bratovom autu. “Jesi dobro?” “Jesam.” “Hoćeš odmah doma?” “Ne.” Ubacila je CD s najvećim hitovima ‘Alice in Chains’, otvorila prozor i spustila sjedalo. Vozili su se bez ijedne riječi i pogleda sve dok nije pao mrak. *** Šest godina je prošlo od tog vrelog srpanjskog dana. Dva milijuna, šesto dvadeset tisuća i osamsto Mississippija. Alisu je probudila oštra bol. Mora da je zaspala na tren i sad joj je kraj cigarete pržio tanku kožu između kažiprsta i srednjeg prsta. Dosta je čekanja. Kofer je stajao još uvijek neraspakiran pored kauča. Na samom dnu, ispod hrpe prljave odjeće koju treba oprati za sljedeći tjedan, pronašla je malu šuškavu vrećicu na kojoj je zelenim slovima pisalo ‘Gradska ljekarna Zagreb’. Kupila ga je dan ranije nakon zadnjeg predavanja na kolodvoru dok je čekala vlak. Kao ni prije šest godina, ni sada nije dolazilo u obzir kupovati nešto takvo u jednoj od lokalnih ljekarni. Malo mjesto. Skandal. Sramota.

Je li moguće da mi se ovo događa opet? Ostavila ga je na rubu kade i vratila se u dnevnu sobu. Tri do pet minuta. Ne dulje od pet. Otpila je nekoliko gutljaja hladne kave od jučer, smotala novu cigaretu i zapalila. Tristo Mississippija. Tristo Amazona. Tristo Nilova. Jedan, dva, tri, četiri, kap, kap, kap... Sa stropa je visjela ljepljiva traka. Pokušala je izbrojiti uhvaćene muhe, iako nije mogla dovoljno dobro vidjeti iz ležećeg položaja. Koliko krila ima muha? Zatim je začula zujanje. Nekoliko uzaludnih lepetaja malim zastavama. Nekoliko trzaja. Tišina. Kap, kap, kap. Dohvatila je svoju Motorolu Razor ispod kauča i utipkala: Najesen bi krenulo u malu školu. Kap. Tehnologija je čudo. Zamislila je kako se svako pojedino slovo kači za leđa jedne muhe i onda se zajedno ujednačenim ritmom udaljavaju, u koncentričnim krugovima, poput dima koji pljucka neka prevelika modra larva (koja nikada neće postati leptir) na prevelikoj ludoj gljivi, svi smo ovdje ludi, i sve su veći i bljeđi, dok gotovo ne nestanu, ali nikada ne nestanu, ne zaista, i ne lete nego lebde, bez snage volje, na autopilotu, sve do odredišta gdje se onda postroje i opet imaju smisla. Na površini ustajale kave plovila je neobična bjelkasta opna poput oblaka. Ako ikada napišem pjesmu, neće biti o njemu. Pažljivo je uhvatila muhu između palca i kažiprsta i izvukla je iz njenog crnog tekućeg groba. Otpila je posljednji gutljaj iščekujući odgovor s broja s kojeg joj nikada više ni poruka ni poziv neće biti upućeni. Vrijeme je.

esej foto

Lamija Begagić Bojan Hadžiabdić

I MAJKE SU ŽENE (i žene su ljudi)

Čitajući nedavno još jedan u nizu tekstova o odnosu feminizma i majčinstva, naiđoh na simpatično poređenje da se oni jedno prema drugome još uvijek odnose kao zavađene sestre: rijetko se sreću, osim na velikim porodičnim okupljanjima, ne razgovaraju ako ne moraju i uglavnom jedna od druge okreću glavu. Postoji, dakako, čitav niz feministkinja (u nas su hvale vrijedni napori Ane Vilenice koja je ispisala sjajne redove o odnosu majčinstva, kapitalizma i roda, a kao urednica potpisuje i odličan zbornik ) koje izbor žene da bude majka pokušavaju depatrijarhalizirati i govoriti o iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva izvan nametnutih društvenih pritisaka i očekivanja.

Malo je koji period u životu žene toliko orođen od nje same kao trudnoća. Kako raste njen trbuh, tako njeno tijelo postaje sve više predmetom društvene svojine, „briga“ za djetetom koje raste u njoj postaje „briga“ cijele zajednice. Poglavar zajednice, uz religijskog vođu u naoko sekularnim društvima poput našeg, svakako je kapitalizam koji decenijama medijski reprezentira i komunicira sliku trudnoće kao blaženog stanja, a buduće ili trenutne majke (osim kada joj prodaje tensilene i slične anksiolitike) kao vesele, smirene i nasmijane žene koje piju mnogo vode i jedu svježe voće. Svaka trudnoća koja iskače iz zadane slike, ona koja se dešava u tijelu neudate žene, žene bez partnera koja dijete želi odgajati sama, u tijelu neheteroseksualne žene ili trans muškarca, nevidljiva je na jednak način kao što je nevidljivo i majčinstvo do kojeg se došlo na načine drugačije od biološkog produženja vrste zajedničkim radom partnericine jajne ćelije i partnerovog sjemena (bez izvanjske liječničke intervencije). Okušavši se u dva, društvu toliko različita, iskustva postajanja majkom, utvrdila sam tri osnovna obrasca mobilisanja (a zašto ne i manipulisanja) žena da dobiju biološke nasljednike i nasljednice: produženje vrste, ispunjavanje prirodne uloge koja ženu čini ženom i, na koncu, investiranje u mirno i situirano starenje. Radi se, naravno, o klasičnim ideološkim zamkama gdje se roditeljstvo skreće u domen isključivo privatne (ergo ženske) sfere, a ona javna, društvena, politička oslobađa se odgovornosti. U slučaju da postajete majka na„drugačije“ načine (u mom se slučaju radilo o posvojenju), ovi su obrasci unekoliko drugačiji. Prije svega, usvajanjem djeteta koje je neko već donio na svijet, ja ne produžavam vlastitu vrstu, a uz to svjesno pristajem i na rizike da me dijete koje primam pod svoj krov ubije na spavanju zahvaljujući svom

lošem genetskom materijalu ili da se, za dvadeset-trideset godina, baš kad bi, da je biološko, trebalo da mi prinese famoznu čašu vode dok ležim nepokretna, oda u kriminal, alkohol i teške droge. Šalu na stranu, ako se uopšte i može govoriti o šali, teror gena i glorifikacija genetskog materijala koje se smućka u tijelu žene dio su već pominjanih i prepoznatih ideoloških zamki. Ostavljanjem mogućnosti da žena izabere da li će dijete roditi ili do njega doći na druge načine zapravo joj se daje mogućnost ne samo da sama donese odluku o vlastitom tijelu već, u slučaju da se na posvojenje odluči sama ili sa partnericom, i da potpuno skrajne svetu nuklearnu heteropatrijarhalnu porodicu. Kada se svemu tome doda i pitanje miješanja„nečistog“ genetskog materijala jasno nam je zašto propagatori etno(mono)nacionalističke demografske obnove rado govore o svetosti gena u kontekstu produženja vrste. Budući da, dakle, s prvim djetetom nisam produžila vlastitu lozu, mogla sam slobodno upisati prvi minus u svoju roditeljsku knjižicu, a odmah potom i onaj drugi: nisam, naime, ispunila zadatu biološku funkciju i u svom tijelu iznijela novi život. Zanima li me, na nivou iskustva, kako je kad u tebi raste malo biće, kad počne da se miče, štuca, diše, kad pomjera dijafragmu i unutrašnje organe i brćka se u plodnoj vodi, pitale su me, s raznih strana. Zasigurno, da, glasio je moj odgovor, ali me jednako toliko zanima i sve ono o čemu sam kasnije, postavši majka i biološkog djeteta, na sav glas govorila, od mistifikacije trudnog ženskog tijela do depersonalizacije majke, naročito netom nakon poroda. Trudnoća mi jeste otkrivala nova iskustva svakog dana. Kako je A. K. Summers, queerfeministkinja i butch lezbejka, rekla, ona se zaista može posmatrati kao devetomjesečni drag, novi identitet vlastitog tijela. No, nije da bih se u cijeli taj projekat upuštala iz radoznalosti i samo zato jer moje tijelo to može. Kako je simpatično primijetila jedna feministkinja: znam i da moje noge svašta mogu, pa ne gorim od želje da ih forsiram da istrče 400 metara s preponama. Na koncu, budući neostvarena na prva dva plana, nadala sam se da kao majka posvojenog djeteta imam barem tu jednu dodirnu tačku s biološkim majkama: zalog za starost (jer zašto bi o tome svojim penzionim i zdravstvenim fondovima i sistemima socijalne zaštite skrbio državni aparat, kad mogu djeca, lično). E, tu se otvorilo jedno novo, meni dotad nepoznato polje, uz zalog za starost (ukoliko, naravno, genetika ne zakaže), s posvojenim djetetom sam dobila i zalog za onozemaljski život, kao da sam se u čin posvojenja i postajanja majkom nebiološkom djetetu upuštala samo kako bih si osigurala prečicu za džennetske vrtove. No, taj nenadani plus koji sam osvojila, ipak je vrlo brzo pao u zaborav, kada su se, četiri godine kasnije, uz neviđen tresak sudarila moja dva iskustva puta do majčinstva: kada sam zatrudnila s drugim djetetom.

Na roditeljstvo na koje se dolazi izvannormativnim načinima ako se i gleda, rasvijetlit će mi moje iskustvo, gleda se tek kao na posljednju mogućnost, očajnički vapaj žene da postane majkom, čak i kad to ne može učiniti na normativnije načine, oslanjajući se na svoje„prirodne zadatosti“. „Stigao je Božiji dar“,„Nije li ovo čudo“,„E, ovo je željeno“,„Ovo je, Lamija, pravo majčinstvo“,„A nisi li malo i požurila s usvojenjem?“ – samo su neke od rečenica koje su mi upućivale mahom zdravstvene radnice, nakon što bih obznanila da porod jeste prvi, ali je dijete – drugo. Moji su izbori da budem majka oba puta načinjeni svjesno i promišljeno. Majka sam željela biti, što ne znači da nisam propitivala svaki korak. Iskustvo majčinstva važno je i prekrasno, ali je moje koliko i drugi izbori koje u životu načinimo, od profesionalnih, do partnerskih. To i dalje ne znači da je moj put do prvog djeteta birokratski, dočim je drugi prirodni, ne znači da to što sam jednom bila trudna podrazumijeva da se moja trudnoća da instrumentalizirati u desničarskoj proliferskoj propagandi: to što taj put nisam, ne znači da nemam izbor da koji drugi put abortiram ukoliko to želim. Ništa od toga ne znači da su moja reproduktivna, radna i ljudska prava opcionalna, naprotiv, nijedan od načina bivanja i postajanja majkom ne oslobađa državu da mi osigura adekvatne sisteme zaštite. Samo neke predlaže u svom tekstu feministkinja Ankica Čakardić propitujući libertarijansku zamku slobodnog izbora žene da bude majka: puna rodiljno-roditeljska prava, trajnu zaposlenost, rasterećenje od kućanskog rada, dostupnu kvalitetnu hranu, javno osigurano žensko reproduktivno zdravlje, javno osiguranu njegu djece itd. Možda ne istovjetna, ali u mnogo čemu slična iskustva svojih nevidljivih trudnoća i iskustava majčinstva s čitateljkama Bone podijelile su još četiri žene iz Bosne i Hercegovine propitujući za feminizam važne teme poput tijela, roda, granica tjelesnog integriteta, ljubavi i (ženske) solidarnosti. Mada su s nama podijelile svoja iskustva, probleme, nedoumice i (ne)razumijevanja, sve su sagovornice ipak duboko svjesne da same spadaju u red najprivilegovanijih članica društva, te da njihovo iskustvo nije najreprezentativnije u širem kontekstu. Ovdje nisu prenesena iskustva onih žena koje ne mogu priuštiti pelene i osnovnu opremu za dijete, koje se, iz gole egzistencije, sedam dana nakon poroda vraćaju na posao, koje svojoj djeci ne mogu pružiti ono najbolje, jer nemaju od čega, a uz sve su to pod stalnim pritiskom i stigmatizira ih se kao loše majke zbog ekonomske potlačenosti koju trpe. No, to nikako ne znači da je svjesna namjera autorskog dvojca i naših sagovornica njihova iskustva svjesno skrajnuti ili zanemariti.

AIDA S PA H I Ć

ESTER

„Prvo šok. Definitivno prvo šok i osjećaj da život staje. Potom su se na neki čudan način prepleli osjećaj samoće, jer nemate stvarne i sistemske grupe podrške, sa osjećajem ponosa, solidarnosti i sestrinstva s drugim trudnicama.“ Ovim riječima iskustvo trudnoće opisuje Aida Spahić, majka jednogodišnje Ester, navodeći da kao društvo ne posvećujemo dovoljno prostora tome da izuzetno važno iskustvo, svojevrsna trauma koja ženu promijeni i obilježi, bude ugodnije i lakše. Ako je tokom trudnoće i gajila bilo kakve iluzije, sam čin poroda za Aidu je bio, kako kaže, ogroman šok.

„To je zaista najbrutalnije suočavanje s realnošću. Sve što je do juče mirisalo na bijelo i čisto, svi oni trenuci u kojima mi krečimo sobicu i montiramo krevetić, ostaju negdje drugo i najednom sve miriše na bolnicu u kojoj ti se cijelo vrijeme daje do znanja da ni ti, ni tvoje dijete, ni tvoje tijelo niste ništa posebno, naprotiv, ako ti se trudnoća ne vodi kao rizična i nemaš nikakve, uslovno govoreći, poteškoće, tim si još nebitnija.“

„Kako je beba stigla, ona postaje fokus, prati se njeno stanje, njen napredak, postavljaju se silna pitanja da li je jela, spavala, plakala. Jedine osobe koje su zaista postavljale pitanja i brinule kako sam ja, kako se osjećam, da li sam tužna, uplašena, kako sam fizički, da li sam krvarila, spavala, plakala, jesu moj partner i moja sestra. I meni je jasno da to zapravo i nije samo, da sam u svojoj poziciji bila višestruko privilegirana.“

Uz ovo iskustvo, Aida ističe nešto što pamti kao najtraumatičniji momenat vezan uz sam porod, a to je njegova ogromna invazivnost po ženu.

Upravo zato što je svjesna vlastitih privilegija, Aida je znala da je situacija u koju je beba došla prilično sređena, partnerstvo je zdravo, radi se o situiranoj zajednici.

„Vi, dok se porod priprema, a u mom je slučaju to trajalo satima, imate konstantan osjećaj potpunog gubljenja vlastitog tjelesnog integriteta. Konstantno neko njime gospodari, dolazi, prilazi, način na koji se mjeri ta famozna otvorenost žene kako bi se znalo koliko je blizu sam čin poroda jako je invazivan, a vi nekako niste na to pripremljene, niti vam se u trenutku dok vam se nad tijelom interveniše uopšte govori šta vam se radi. Ja nikad nisam imala strah od bolnice, ali sam se retraumatizirala na prvom pregledu nakon poroda. Mislim da sam tek nakon šest do osam mjeseci počela ponovo osjećati svoje tijelo, a osjećaj kontrole i ugode u njemu steći ću tek s povratkom menstruacije.“ S kćerkom je, kaže, od početka razvila odnos bliskosti i njihov međusobni kontakt nikad nije dovodila u pitanje. No, osjećala je, naročito u trenucima netom nakon izlaska iz bolnice, osjećaj potpune depersonalizacije žene.

„Utoliko mi je bilo jasnije kad sam vidjela koliko je meni teško i koliko karika u lancu nedostaje, kako stvari tek mogu biti složene za žene koje se nalaze u daleko nepovoljnijim pozicijama: i materijalno, klasno, bez podrške u porodici, same, još ako su žrtve bilo kakvog obiteljskog nasilja... Zato je zaista cijeli sistem skrbi o majci, od obavezne psihoterapije do niza besplatnih socijalnih programa, nužan i presudan za zdravlje zajednice.“ Uz smijeh, na kraju našeg razgovora, dok Ester pokazuje prvi ovogodišnji snijeg, dodaje kako za kompleksna pitanja majčinstva nije imala interes dok sama nije postala majkom i da s ove tačke gledišta misli kako feministička teorija ovu važnu temu ipak nedovoljno često delegira na stol.

„U jednom sam trenutku shvatila da sam zapravo postala profesionalna pacijentica. Da sam već sedam godina profesionalna pacijentica! Ili idem na tretmane, ili sam na terapijama spremajući se za njih ili izučavam i istražujem. Naručivala sam časopise na engleskom, stručne, čitala sve što se da naći, jer su me naši medicinski stručnjaci prisilili na to da o neplodnosti i vantjelesnoj oplodnji moram naučiti sama i naučiti više od njih, jer mi drugačije niko, a naročito država, pomoći neće.“ Ovako o svom sedmogodišnjem putu do biološkog potomstva, danas četverogodišnjih blizanaca Adija i Jana, priča Indiana Husić-Šabanović. Da od države ne može očekivati pomoć u liječenju neplodnosti jasno je i samom činjenicom da Bosna i Hercegovina još uvijek nema usvojen zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. „Mi zakon nemamo, on iz različitih vrsta pritisaka uvijek biva oboren na nekoj instanci. Interesantno je da se to uvijek dešava kada se radi o regulisanju stvari koje se tiču tijela žene. Pratimo evo razne manipulacije oko pritisaka o pravu na izbor i pokušaju zabrane abortusa. Mislim da su slične vrste pritisaka i ovdje u pitanju. Mi smo nakon pet inseminacija krenuli u procese vantjelesne oplodnje, to su zahvati izuzetno skupi i jako invazivni, oni iscrpljuju tijelo žene. Ja sam ih prošla pet. Ukupno, sa inseminacijom, to je deset tretmana, vađenja jajnih ćelija, pravljenja embrija, embriotransfera... I onda prolazite sve to, sedam godina radite na tome, dižete kredite, a patrijarhat vas uporno gleda kao da morate da mu se izvinete što niste dovoljno dobre.“

INDIANA HUSIĆ- ŠABANOVIĆ

Indiana kaže da sama nije lično iskusila to u porodici, ali da su mnoge njene prijateljice sličnog iskustva bivale žrtve stigmatizacije i da su i danas, bez obzira da li se radi o urbanim ili ruralnim sredinama, česti stavovi da je neplodnost uvijek ženski problem i da se s prezirom gleda na ženu koja ne može roditi dijete. „Neplodnost je uvijek bolest oba partnera. I bez obzira ko bio njenim uzročnikom, cijeli je proces opet usmjeren ka ženskom tijelu, žena je ta koja trpi bolove, moguće posljedice. No, ako ja pristajem na to, ako ja dozvoljavam da se to vrši nad mojim tijelom, ako partner i ja pristajemo na to sve iz želje za djecom, jer mislimo da vrijedi, onda je to naša stvar, i nema potrebe da se ikom izvinjavam. A u današnjem društvu, vi stalno imate potrebu da se izvinjavate. Izvinite, eto, jer nisam dovoljno dobro, izvinite, mi smo malo neplodni, izvinite, mi bismo da nam djeca govore, pa ne bismo baš da čekamo na logopedski tretman godinu dana. Mi ne tražimo sažaljenje, ali želimo prava na liječenje. Ili barem minimum zakonske regulative.“ Indiana se ne samo za izglasavanje zakona, već i za sistemsku podršku, kako psihološku, tako i pravnu i savjetodavnu ženama i parovima koji se žele podvrgnuti medicinski potpomognutoj oplodnji, namjerava boriti i kroz udruženje u povoju. „Malo sam obustavila aktivizam, mada je Fertilitas bio pred osnivanje i dok nisam imala dječake. No, kada su oni stigli (jednog petka trinaestog!), stavila sam malo aktivizam

ADI I JAN

na čekanje, no, sad bih mu se opet vratila, jer tolike žene trebaju pomoć da shvate da nije do njih, da je uredu ne moći zatrudnjeti, da je uredu i da odustanu i da nemaju hrabrosti, da je sve uredu, dok znaju da je odluka njihova, a ne rezultat bilo čijeg pritiska. Za to se želim boriti u Fetilitasu. Da svrgnemo stigmu, razbijemo predrasude i dobijemo zakonsku regulativu, jer puna su nam usta djece, a ona u slučaju neplodnosti bivaju privilegijom bogatih: ništa od troškova ne snosi zavod za zdravstveno osiguranje. Nekad, 2009. godine, moj suprug i ja smo saznali da možemo preko Zavoda dobiti novac za dva postupka izvantjelesne oplodnje. No, sreća je kratko trajala – ubrzo potom otkrivamo klauzulu koja kaže – jedino ukoliko se radi o osobama sa invaliditetom. Neplodnost, kao bolest, nije dovoljna. Tada smo shvatili da smo u tome sami. Da neko drugi ne bude sam, treba da se borimo, da dobijemo tu bitku.“ Dok guli mandarine blizancima i bori se da Jan koji ih u slast jede ostavi malo i Adiju, dodaje kako joj je drago da je o ovoj temi prvi put progovorila za jedan feministički časopis. „Postoji veliko nerazumijevanje ili bolje reći neznanje, needuciranost. Nisam jednom čula čuđenje kad se izjasnim kao feministica. Žene me otvoreno pitaju kako se ja, žena koja sedam godina biva spremna na sve da bi postala majka, mogu zvati feministkinjom. Do čega je taj navodni razdor između feminizma i majčinstva, ja ne znam, ali nipošto ne mislim da se radi o suprotstavljenim pozicijama.“

ALINA T R K U L J A

& BORNA Sina Bornu Alina je rodila u Sarajevu prije osam godina. Za sam porod spremala se s partnerom, izabrali su muziku, donijeli svoju playlistu, ali se, kako kaže, sve završilo potpuno pogrešno, temperatura vode je pala, beba koja se spustila u kanal naglo se, zbog zime, povukla, i prebačena je u klasičnu rađaonu. „A Erykah Badu nastavila je da svira...“, dodaje, sad kroz smijeh, no, tada joj nije bilo do njega. „Nevolja je što ja volim imati stvari pod kontrolom. Na porodu, stvari definitivno nisu u kontroli žene, ona objektivizacija koju osjećate još dok ste trudne nastavlja se i kasnije dok donosite dijete na svijet. No, jedina stvar za koju sam zaista sigurna je da tokom cijelog procesa odgoja, od ranog uzrasta, nisam podlegla pritiscima i očekivanjima okoline. Sve smo, nekako, otkrivali u komunikaciji sa njim, većina interesa koje on ima u potpunom su raskoraku sa interesima vršnjaka, jedva se nekako, nedavno, prisilio da skuplja sličice fudbalera da bi imao minimum interakcije s djecom u razredu, pa ni tu ne može da zapamti da se zovu sličice, već ih zove karticama.“ Uz smijeh kojem se (na svoj račun!) pridružuje

i sin, Alina dodaje da je zapravo njegovanje njegove individualnosti jedna od osnovnih agendi njenog odgoja. Tome dodaje i razvoj empatije i solidarnosti, ali i ostavljanje sebi dovoljno prostora slobode. „Jako je važno da o tome pričamo. Bojim se da s mladim majkama niko ne razgovara kako bi im skinuo to vječno breme krivice koje titra nad njima: da im neko kaže da imaju pravo izaći vani, otići na koncert, ne dojiti, prespavati čas plesa...“ No, dodaje, kako je svjesna da priča, čak i kad nudi rješenja, u okvirima vlastite privilegije. „Neke žene žive ispod granica teškog siromaštva, borba za goli život im ne omogućava da koriste porodiljni dopust; u tom je slučaju, naravno, nemoguće govoriti o izlascima vani ili odlascima na koncerte.“ „Moraju“, dodaje u nastavku, „postojati sistemi zaštite, ozbiljni sistemi socijalne brige i podrške za koje se valja boriti sve dok si ne uzmemo resurse koje sve zaslužujemo, a to zasigurno nisi otkazi sa stomakom do zuba, ginekolog iz vlastitog džepa i smanjenje porodiljnog dopusta na šest mjeseci...“ Na kraju našeg razgovora Alina dodaje kako se sjeća jednog teksta o neplaćenom kućanskom radu u kojem je pročitala misao koja joj se svidjela: da jedini neplaćeni rad treba biti revolucionarni rad, ali da to podrazumijeva i odgoj svjesne djece. „Iskreno se nadam da svakodnevno izvodim malu revoluciju. I da nisam sama.“

„Sve te podsjeća. Podsjeća te tvoj ožiljak, podsjeća te svaka djevojčica od osam godina, podsjeća te dijete tvoje prijateljice s kojom si skupa bila trudna, podsjećaju te datumi. Kad ti kažu da će vremenom biti lakše, lažu te, ali ljudi ne znaju šta bi ti rekli. Nije mi se jednom dešavalo da u svom bolu tješim druge, da vadim maramicu iz svoje torbe, a imala sam ih na tone, i pružam je uplakanim poznanicima.“

li to zbog pritiska sredine? Onda sam shvatila, ne, ne moram. Ali želim. I teško je, jako je teško biti mama, nije kao na reklamama. Ali još je teže ne biti, ako želiš.“

Ovako priču o djetetu kojeg je izgubila usljed komplikacije na porodu priča Selma Karić, danas majka četverogodišnje Asije.

„Strašno. Jako me pogodio taj nemar zdravstvenih radnika. Ja sam na tom odjelu ležala sama. Jedino meni se desio taj scenarij. A oni mene otpuštaju iz bolnice u isto vrijeme kad se otpušta cijeli odjel, sve žene koje su rodile svoju djecu. I sve one izlaze s korpom, a ja izlazim s torbom. Ja zaista ne razumijem, zar žena kojoj se to desi ne bi trebala imati odvojen tretman, zar ne bi i taj odjel trebao biti izoliraniji, ja sam deset dana ležala odmah pokraj sale u kojoj su žene rađale na carski rez. U tih deset dana, tu se porodilo pedesetak žena. Pedeset puta ja osluškujem, pedeset puta odahnem kad čujem da proplače. Živo je! Nečija je beba živa!“

Mada su je nakon njenog gubitka prijatelji i porodica tješili i pokušavali pomoći, ističe koliko je ženi u tim trenucima važna stručna pomoć. „Ja sam imala sreće da imam divnu psihoterapeutkinju, ona je radila sa mnom suočavanje sa posttraumatskim stresom, hrabrila me. Bila sam jako tužna, ali ne i depresivna. Nisam nijednog trena izgubila vjeru, nije mi postalo besmisleno, ni moj život, ni partnerstvo. Ali tuga je bila ogromna. Liječila sam je pisanjem, ono je zaista imalo terapijski učinak na mene. Mnogo sam šetala. I plakala. Imala sam rituale, izađem na Vilsonovo, stavim sunčane i plačem. Hodam i plačem. Onda sam u jednom trenutku uhvatila sebe kako i nemam potrebu da se skrivam. Zaista, zašto je sramota pući? Ne biti dobro? Reći da nisi dobro. Ja sam imala urednu trudnoću do 41. sedmice, izgubila sam bebu na porodu, ja sam jedva ostala živa, naravno da nisam bila dobro!“ Periodi nakon gubitka djeteta, a prije podvrgavanja medicinski potpomognutoj oplodnji iz koje će dobiti kćerkicu Asiju, za Selmu su bili ispunjeni konstantnim propitivanjem koncepta majčinstva. „Na ženi je stalni pritisak. U mom su slučaju ljudi imali razumijevanja, pa nakon našeg gubitka nisu upadali sa onim strašnim pitanjima Ima li novine, ali osjeti se to u pogledu. Ja sam dijete silno željela. I uživam u majčinstvu. Ali sam vodila te duge razgovore sa sobom. Okej, moram li biti majka? Radim

Prvo suočavanje s traumom kroz koju je prošla, Selma je imala deset dana nakon gubitka djeteta, na dan otpusta iz bolnice.

Dok briše suze, Selma dodaje kako zapravo treba tako malo da bi se žena osjetila kao osoba, ne kao stroj. „Ne radi se o pojedincima, već o sistemu. S pojedincima sam imala sjajno iskustvo, doktor koji me porađao prvi put je toliko energije uložio da mi spasi život, on je, na koncu, na svijet donio i moju Asiju i rekao da sam mu ja i najteži, i najljepši trenutak u karijeri. Ali ne može sve biti na pojedinačnoj inicijativi. Mi nekako majčinstvu pristupamo kao da se sve to podrazumijeva. Kao da te žene nisu ljudi.“ Dok Asija rastvara dječiji kišobran na sred sobe i kikoće se pod njim, Selma prepričava tretman potpomognute oplodnje, jedini kroz koji je prošla, budući da se nakon prvog embriotransfera dva embrija jedan odmah primio. „Evo ga, to je taj, najjači embrij“ – smije se i pokazuje na djevojčicu – „I oduvijek smo znali da će se zvati Asija, jer to znači liječnica, ona koja liječi.“

SELMA K

Ä&#x2020;

ASIJA 52

proza

Bloginja

SKANDALOZNO: ABORTUS U BOSNI I HERCEGOVINI JE LEGALNO NELEGITIMAN! Ko? Punopravne građanke Bosne i Hercegovine. Dakle, što bi se reklo – sekundarni građani. Šta? Abruptio gravidatatis ili ti po BHS – prosto abortus. Dakle, nekim konstitutivcima ubistvo, drugima izbor. Kada? Legalno od 1977. godine, a prisutno otkad je svijeta i vijeka, pa i konstitutivne BiH. Dakle, samo legalno. Gdje? Upravo u nezavisnoj, a pravno uređenoj, moliću lijepo, Bosni i Hercegovini. Zašto? Zato što je to njihovo tijelo, njihova stvar i njihovo puno je*eno pravo. Dakle, ne i legitimno.

Da bi u novinarstvu nešto bilo vijest, novinar/ka mora biti u mogućnosti da egzaktno odgovori na gore navedena pitanja. No, u naletu starletizacije svih aspekata društva, pravila novinarske igre su se prilagodila te tako esencijalno učinila i samo novinarstvo starletom. Ako u odgovorima na „ko, šta, kada, gdje i zašto?” nema barem jednog skandala – uglavnom tu nema nikakve vijesti vrijedne pomena. Jeste, i ptice na grani već pjevaju o krahu novinarske etike. Zato bih ja, jedna Jelena koju majka zove sine, danas zapjevala koju na zboru o pristupu bosanskohercegovačkih nam medija pitanju abortusa. Ne vjerovali ili da, ali stvarno jest skandalozno. Jeste li spremni?

Abortusi u BiH: Za 15 godina, s razl o gom i l i b ez, u b i jen čitav jedan grad djece! Dnevno i do šest abortusa: Za zahvat se odlučuju i maloljetnice!

U RS se svakog dana obavi pet abortusa! Abortusi u BiH dvostruko jeftiniji nego u Hrvatskoj! Masovni pobačaji maloljetnica u Bosni i Hercegovini! Žene u BiH slabo koriste kontracepciju: Svaka treća je imala bar jedan abortus! Abortusi zbrisali cijelu opštinu u RS!

Do Sudnjeg bi se dana mogli navoditi naslovi novinarskih članaka na temu abortusa, na opštu žalost puštenih u eter građanštine bosanskohercegovačke. Ali, kada bi se morali, kako individualno tako i kolektivno kategorisati, kategorije bi suštinski bile sljedeće: „Abortus kao ubica nataliteta”, „Abortus kao konvertibilna marka”, „Abortus kao kontracepcijski trend” i meni lično najdraža “Abortus kao pravo na izbor, ali, ali, ali, šta ćemo sa pravom na život?” Nemali je broj medija koji odluče da angažuju svoju čitalačku masu pozivom na iznošenje mišljenja. „Šta vi pa, eto, mislite – da li je abortus pravo na izbor ili, pak, ubistvo?” I nemali je broj onih koji odluče da se uključe u takve diskusije, jer, pobogu, u slobodnoj pravnoj državi svako ima pravo na svoje mišljenje. Zanimljivo je, pak, istaći da najvatrenija mišljenja o pitanju abortusa uglavnom pripadaju onima koji ne posjeduju vaginu kao takvu.

I sad vi mene zdravorazumski pitate – dobro, Jelena, gdje je tačno problem? Kako je to diskriminatorno pisati o ženama u BiH koje slabo nešto koriste tu kontracepciju ili, pak, iznositi podatak da se maloljetnice masovno odlučuju za po(d)bačaj? Kao prvo, problem je u faktima, odnosno njihovom odsustvu. Iako u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedna zvanična (dakle, validna, za koju se možeš objeručke uhvatiti) statistika o broju izvršenih abortusa, evidentno je da se odokativnom metodom u javnost mogu iznositi samo lične procjene ili eventualno statistike iz minulih vremena. Samim nepostojanjem zvanične statistike, ne postoji ni utemeljenje za stavljanje pada nataliteta u korelaciju sa abortusom. A samim nepostojanjem ove korelacije nema ni osnova za vickaste komentare tipa „žene su naše ubice” te postavljanje ženskog reproduktivnog prava kao ometajućeg faktora biološkog rasta i razvoja bosanskohercegovačkog društva. Kao drugo, problem je kontinuirano preispitivanje legalnosti abortusa, odnosno oduzimanje legitimiteta istom. Jer, ma koliko mi mislili da nas novinarsko slovo lično odnosno personalno ne oblikuje, nesporno je da ton i boja novinarske riječi mogu i u velikoj mjeri zaista oblikuju javno mnijenje. A kakvo pa to može biti javno mnijenje u Bosni i Hercegovini o abortusu kada nam glasnici društva o njemu pričaju kao o skandaloznoj statistici, kao o kulturi smrti, kao o tabu temi (obavezno sa uzvičnicima), kao kontracepcijskom trendu razuzdanih maloljetnica, kao o pravu na izbor koje možda i nije baš pravo na izbor? Novinari, dakle, imaju uloga u formiranju legiti-

miteta. Dalje, novinari utiču na način poimanja tema od društvenog značaja. Od godine 1977. abortus jeste legalan, ali do dana današnjeg nije baš sasvim legitiman, odnosno pravno jeste regulisan (ne bajno, ali kako-tako regulisan), ali ne i opšteprihvaćen od strane većine kao neosporivo pravo svake punopravne vlasnice vagine koja obitava na tlu BiH. Jasno, postaviće se i pitanje: „A zašto je uopšte bitno da bude legitiman, ako je već legalan? Nek misli svak šta hoće. Bitno je da žena, na kraju dana, zaista može da, u okviru slova zakona, sprovodi to svoje reproduktivno pravo.” E tu, braćo i sestre, griješite.

„Pitanje legitimiteta jeste pitanje činjenice o tome da li se za određenu vladavinu vjeruje od strane većine ljudi koji su joj subjekti da je temeljena na dobrom osnovu.” Čovjek i njegova vladavina, Carl Joachim Friedrich

Legitimitet je produbljenje prava i demokratije. Legitimitet je desna ruka uređenog demokratskog sistema. Legitimitet je jednakost i pravičnost u praksi. Legitimitet je simbol funkcionalnog pravnog sistema, dokaz da pravo djeluje. Legitimitet je, ako mene lično pitate, sama pravda. U kontekstu abortusa, legitimitet ne samo da bi unaprijedio „stanje na terenu” te omogućio „slobodno” ostvarivanje ostalih reproduktivnih prava, nego bi i stvorio društveni sistem u kojem

se žena ne osjeća kao ubica, u kojem žena ne živi u grčevitom strahu, u kojem žena nije žrtva javne osude razapeta na stubu srama, jer je, u zakonski određenom vremenskom roku, izabrala abortus. Da, rekla sam „izabrala”. Šta pisac u ženskom rodu (to sam ja) predlaže? Umjesto tabloidnog (sa sve uzvičnikom) izvještavanja o abortusu kao tabu temi, probajte razbiti taj tabu. Umjesto preispitivanja legalnosti abortusa, probajte koristiti novinarsko slovo kao alat za kreaciju legitimiteta. Umjesto razbacivanja nepostojećim statistikama i kontracepcijskim trendovima, probajte, al samo probajte, angažovati svoju čitalačku masu preispitivanjem sistema socijalne i zdravstvene zaštite te pravnih mehanizama u praksi, a ne preispitivanjem reproduktivnih prava kao takvih. Probajte edukovati, a ne iza redova suditi ženama koje su izabrale da nisu psihički, fizički ili finansijski spremne da postanu majke.

Da, rekla sam

„izabrale”. 56

proza

Hana Huskić

PRVI PUT KOD GINEKOLOGA Osjeti koliko je leden metalni sto ispod nje, osjeti miris bolnice i sredstva za dezinfekciju. Ništa joj ne može umanjiti strah. Doktor smrdi na cigarete. Dlanovi mu izgledaju glatko koliko i mješavina debele kože na petama i hrapavih laktova. Kaže joj da se ne brine. Dok izgovara brini, lice mu blijedi i iz potpuno nezainteresovanog pogleda, obrve mu se kupe i zjenice dršću od straha. Ne mogu izvaditi ruku!, vrišti, a ona ne razumije. Pokušava se izvrnuti da vidi šta se dešava. Pola njegove ruke je u njenoj vagini i dok sad i ona vrišti, on uzima skalpel koji izgleda kao nož za hljeb, stišće zube i reže svoju ruku. Sanja. Sinoć je gledala film 127 sati, snimljen po istinitim događajima: avanturisti šaka zaglavi između dvije stijene, tako polako umire pet dana i onda bira život: sam si amputira šaku da bi se spasio. Danas prvi put ide kod ginekologa. kako pravilno čitati ovu kratku priču: ona je možda ja. možda moja najbolja prijateljica. možda moja rodica. ovo je siguran prostor, ali se moj glas istrenirao da se nesvjesno utiša kada izgovara riječi seks, vagina, kontracepcija, seksualno zdravlje… koliko god bila glasna i pozitivna kada o seksualnom zdravlju i slobodi razgovaram sa svojim prijateljicama, to je zabranjena tema pred daidžom i pred dječacima. čak i u kafiću sa prijateljicama dok pijemo čaj, pazimo šta govorimo i ko nas može čuti. kako ovu priču mogu čitati i sve daidže i ostali dječaci, Ona je imaginarna likica i tako su sve sličnosti sa stvarnim ljudima i događajima prosto – slučajne. Lomi prste. Gricka usne. Ispucale su. Još pet sekundi pritiska zuba i raskrvarit će ih. I osjetiti taj metalni okus krvi i peckanje. “Ovdje si prvi put?“, prekine je trudnica koja sjedi do nje. Krene odgovoriti,

34 57

ali joj glas na trenutak pukne od dugog nepričanja. Nakašlje se i smiješkom pokuša sakriti neugodnost. Umjesto odgovora, kimne glavom. “Čula sam da je doktorica otišla na bolovanje…“ Krene pitati ko je onda mijenja, ali se vrata ordinacije uz tresak otvore i iz nje glasno zakorači doktor. Mora zakoračiti na stranu da bi izgurao veliki stomak napolje. Gega se prema portirnici dok čita nešto na papiru. Debeli prsti izgledaju grubo. Grubo kuca o staklo portirnice. I onda osjeti taj metalni okus krvi i peckanje. Lomi prste. Pa neće valjda… Ranije tog dana su se desila dva bitna događaja: porezala se i moguće iskrivila odnos sa cimerkom. Svako jutro pije toplu vodu s malo limuna, jer je čula da je to dobro za probavu. Ako je dobro za probavu, mora da je dobro i za vaginu. Tako se zadnjih sedam dana pripremala za pregled. Mogla se pripremati i duže, jer na pregled čeka dvadeset i sedam dana. Dan je započeo normalno, sa providnom limunadom i providnim uvjeravanjem da se ne mora brijati. Napravila je listu ZA i PROTIV: ZA PROTIV - neće biti… zarasla? - podliježe patrijarhalnim normama - bit će glatka

- podržava kapitalizam, jer bi koristila skupi brijač koji je kupila u šoping centru - za manje od sat vremena nakon što se obrije, dobit će osip i imat će strašan svrbež naredna dva dana

Argumenti na listi protiv su nastavili rasti dok je razmazivala šampon po nozi. U ćošku tuš kabine se okapavaju grudnjaci. Lijeva butina joj se lijepi za staklo. Ovo bi inače bilo odvratno, ali je imala osjećaj da bi se to moglo desiti, pa je izarfala i dobro saprala stakla prije nego je ušla. Kad bi je izvukli iz konteksta, izbrisali kabinu i brijač i pod nju stavili prostirku, izgledalo bi kao da radi jogu. Jednu asanu, od najmanje petnaest minuta. Završetak: raširene noge, glava savijena kod koljena, pogled prema međunožju. Vratite brijač i tuš, i onda je

obrijana od kukova pa na dole. Ipak se nije obrijala ispod pazuha. Suočava se sa patrijarhatom i kapitalizmom od trupa na gore, a dole neka bude glatko. Ispravlja se i presijeca je bol u dnu leđa. Iznenađena ispušta brijač, ali kako ima brze reflekse, odmah pokušava da ga uhvati. Odjednom, mozak u trenutku stresa nudi dvije opcije: ili ćeš uspješno uhvatiti brijač, ili ćeš se okliznuti i pasti. Želiš li da te porodica pronađe golu u nesvijesti? I dalje hvata brijač, ali tako nezgrapno da ga zagrabi tačno za žilet i napravi dugi rez na jagodici srednjeg prsta na desnoj ruci. Nekoliko kapljica krvi pada na vlažan pod. Kao da je neko slikao tušem po tuš kabini. Na trenutak joj je slika lijepa, ali ipak skreće pogled. Brzo zamotava prst toalet papirom i izlazi. Da se nije porezala, i da je došla u kuhinju bez turbana na prstu, cimerka ne bi zahtijevala da joj ona napravi doručak. I sama je opet gladna, kaže. Ali je uvjerena da cimerka ne bi bila gladna da je ona mogla sama sebi praviti doručak. Praktički je mogla, ali se odlučila prepustiti tom neočekivanom znaku pažnje. Kazaljke su postale glasne. Sada čuje svaku. Žvače u ritmu kazaljki. Cimerka čita nešto na mobitelu. “Znaš, čitala sam jedan članak neki dan“, cimerka kimne glavom da sluša, ali je ne pogleda. “Sad po internetu svugdje imaju samoprozvane doktorice, doktori. Recimo ova jedna je pričala kako da se osvježi i njeguje vagina“, pogleda je. “Vagina“, tupo je gleda. “Uglavnom, savjetovala je žene da ogule veliki krastavac i…“ u zraku rukama pokazuje šta se radi sa krastavcem. Masturbacija. Samozadovoljavanje. Te riječi postoje u njenom mozgu. Nije ih mogla izgovoriti. neodgovorena pitanja vol. 1. koliko moraš imati samopouzdanje i ne brinuti o društvenim normama da bez treptaja možeš spomenuti samozadovoljavanje? toliko pokušavam igrati protiv društvenih normi, ali svejedno gubim. je li krivo društvo što i dalje nisam

36 59

seksualno slobodna i otvorena koliko bih htjela, ili sam prosto djetinjasta? ako i jesam djetinjasta, je li to zbog mene same ili ipak zbog društva i sistema u kojim sam odrasla (hint patrijarhat, hint kapitalizam)? zašto mi je tako teško pričati o vaginama kada je i sama imam? VAGINA! “Onda je prava doktorica odgovorila sa naučnim člankom gdje objašnjava da vagine nisu prljave, da se čiste same od sebe i da bi taj krastavac mogao samo naštetiti… vagini.“ cimerki se gornja usna malo iskrenula. Kada bi mogla čitati misli, po njoj, cimerka je dizanjem usnice rekla: “Zašto mi ovo uopšte pričaš. Fuj. Jedemo.“ “Mislim, drugo je vulva. Nju smiješ čistiti. Ali i to lagano, ne sad nekim jakim šamponom, samo sapereš, ispereš. Ali dobro, znaš razliku između vulve-izvana i vagine-unutra“, ponovo pokazuje rukama, miče prstima u mjestu za vulvu i oslikava kanalić u zraku za vaginu. “Jedemo.“ Vidovnjakinja u njoj pretpostavlja da bi jele i da ne jedu uz ovakav razgovor. Zašto je tako nemoguće pričati o ovome sa skoro svima? Kako i s kim ona koristi riječi vagina, masturbacija, kontracepcija, itd. u svom okruženju: Glasno i normalno, kao i sve druge teme, bez razmišljanja: najbolje prijateljice Glasno i normalno, ali podsvjesno sa zadrškom: mama, prijateljicei i prva rodica Stiša se kada ih spominje u razgovoru: tata, dobre poznanice i cimerke Radije izbjegava temu ili traži neke eufemizme: muški članovi šire porodice, ipak čitava šira porodica, poznanice Sestra je uvodi u ordinaciju. Doktor sjedi za svojim stolom. Ona stišće džemper. Stišće jagodicama. Posjekotina bridi. - Prvi put si tu? - Da.

Sjedi slobodno.

Pokaže na metalnu stolicu sa strane. Sjeda. Osjeti hladnoću čak i kroz štrample i farmerke. Zahladnilo je. Ali uredu. Rekao je da sjedne. To mora da znači da će samo pričati. -

Jesi li nevina?

Osjeti kako joj pucaju kapilari pod obrazima. Je li iznenađena, ljuta, iznervirana? Jeste, ali može li se tako ponašati? Nevina: o da. Nikad ništa nije ukrala. Uvijek se trudila biti što bolja prijateljica. Dobra sa djecom. Dobra sa životinjama. Zašto doktor koristi potpuno nemedicinski naziv? Šta pod tim podrazumijeva? Pita li je da li je vozila puno bicikl? Je li puno trčala, je li puno plivala, jer se himen može i tako razbiti. Pita li je je li ikad spavala sa djevojkom? Ipak se samo penetracija podrazumijeva, je li? Kviz za sve djeve: Odgovaraj iskreno da vidiš dokle ćeš doći! Uživaj! :) ODLAZAK KOD GINEKOLOGA

_________________JESI LI NEVINA_________________ I I DA NE I I nastavljaš razgovor: skini se! je li ti učestala menstruacija I I I I DA NE DA NE LOL ovo je trik pitanje! šta god odgovoriš, ako je bolnica moraš se skinuti budalice! :) opremljena ideš na ultrazvuk, ako ne, još malo pričaš i ideš kući: ĆAO! i pregled kreće! uživaj u:

U trenutku kad liježe na metalni sto, dlačice na rukama lete u zrak, a koža na nogama postaje kao kokošija. Sljedećih devet minuta prolazi polako. Ne osjeti vrijeme. Tek je kasnije vidjela na satu da je bilo toliko. Dok je ležala, bila je u nekom praznom vremenu. Šta je ginekolog rekao, a zbog čega joj dlačice na rukama lete u zrak i kad je vruće: - opusti se (4x) - uska si neodgovorena pitanja vol. 2. vic dana: uđu djevojka iz belgije, djevojka iz bosne i djevojka iz butana u kafanu i počnu pričati o seksualnom zdravlju. zašto se njena lista ljudi s kojim može pričati o seksu, vaginama i zdravlju mijenja iz porodice u porodicu, iz države u državu? zašto uopšte postoji ta lista? šta je prljavo u riječi vagina kad je ona jedno od jedinih mjesta u tvom tijelu koje se samo čisti? Nezgrapno navlači štrample. Shvata da ih navlači naopačke kad su već do koljena. Ne kreće iz početka. Nešto drhti u dnu stomaka. Miris bolnice je prejak. Samo treba izaći odatle. Sve je uredu. Sve je uredu sa njom. A šta je sa društvom?

poezija

Tijana Rakočević

Ona se noću provlači kroz ključaonicu mumla svoje mantre naglas Sukuba Ona je tuđa večera sklepana u Prokrustovoj postelji I slaba posuda u kojoj čuvam svoje śeme Propuh me ubi, Simona Tabam ti gnjate nogama Znajući da se i zemlja može rastočiti Ali da ti se nemaš đe vratiti Kažem: rodi se, kamenje Od žene bolje kamenje Dabogda jezik pregrizla Nju će sahraniti podno mojih nogu Popišulji čast ukazati Začepi gubicu, Jerina Moja nehaj-srećo dok lipsavaš U porođajnim mukama Simona

SIMONA JE

Blago onima siromašnim duhom Jer njihovo je carstvo nebesko Boli li nježnije Bog nego sirova batina Koliko su puta zaboravili tvoje ime dok hraniše đecu, Anima Vo imja oca i sina Ti podpostojiš, Simona Dožudi tvojih prstiju Oganj u želucu Ženama Kad si se posrnila, Simona? Ispolirani kovčeg ne diše kažem ja: struji ispod Žaluzina Odozdo te stovatren posmatram A ti ne pljuješ Nego plačeš Simona

E VJESTICA Š

Žensko tijelo kao topos perpetuacije patrijahalnog diskursa: ideološke matrice majčinstva i materinstva (ili kako je nemoguće pobjeći oku patrijarhata?) 1. Napomena autorice: tekst je baziran na čitanju, promišljanju i narativima feminističke literature i teorije, a uvidi koji tematiziraju konkretnu društvenu stvarnost dio su iskustvenog posmatranja i življenja zbilje bh. društvenog konteksta. 2. Ovo se posebno odnosi na drugi val feminizma gdje se bijeg od majčinstva može čitati i kao svojevrsni bijeg od esencijalizma i freudovskog svođenja ženske sudbine na njenu prirodu. Feministkinje poput np.r Simone de Beauvoir su posmatrale biologiju kao “kao jednoobrazno i neizbježno negativo iskustvo čija je opresivnost imanentna u odnosu na sve žene”, te su posljedično, kako navodi Emily Jeremiah (2006, 22) zanemarivale “razlike među ženama, kao i kompleksnu interakciju koja postoji između tjelesnosti, psihologije i kulture. Ove feministkinje majčinstvo predstavljaju kao datost, a ne kao stanje koje uključuje promjenu i razmjenu”. 3. Navedeno razlikovanje najčešće se vezuje za učenje Adriane Rich, čija je knjiga “Of Woman Born: Motherhood as experience and institution” (1976) postala svojevrsna inspiracija za revitalizaciju koncepta majčinstva. Kroz kombinaciju teorije i autobiografije, Rich ukazuje na majčinstvo kao neistraženo iskustvo. “Znamo više o zraku kojeg dišemo, o morima kojima plovimo, nego i prirodi i značenju majčinstva” (11). 4. Ana Vilenica u uvodu knjige „Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma“ (2013, 11) navodi: „Aktuelni režim materinstva proizvodi se državnim, medicinskim i socijalnim merama, uslovima rada, uspostavljanjem razlike između produktivnog i neproduktivnog rada, te time plaćenog i neplaćenog rada, komodifikacijom nege, konzumerizmom, razvojem i upotrebom novih tehnologija, ali i proizvodnjom određenih vrednosti u društvu u odnosu na koje se definiše šta znači biti ’dobra’, a šta ’loša’ majka.“ 5. U eseju “Žensko tijelo: samoodrživi reproduktivni stroj s novim imperativom” Aida Gavrić piše o vlastitom iskustvo i poimanju trudnog tijela kao stroja. Postavljajući pitanje: “Da li je trudno tijelo na izvjestan način otuđeno samo od sebe”, ova autorica daje ilustrativan primjer lične otuđenosti kroz koju prolazi žena u “drugom stanju”. “Trudna tijela su teška i bolna, podložna cijeloj paleti mučnih promjena koje noseću ženu čine trpećim subjektom. Međutim, uprkos mnogim pomacima naprijed, društvo je i danas toliko represivno da najvećim dijelom žene gotovo i ne govore o tome, kako ne bi bile osuđene kao „kljakave“, „razmažene“, „nesposobne“ i „loše buduće majke“. Neprestano ih se ušutkuje opaskama da trebaju biti zahvalne na tom najveličanstvenijem od svih poklona koji će „dobiti“ – čedu.” 6. Prilog dostupan na: http://ba.n1info.com/a178980/Vijesti/Vijesti/Prednosti-i-zablude-kod-dojenja.html 7. http://www.index.hr/mame/clanak/dokazano-dojenja-djeca-su-inteligentnija-i-prosjecno-bolje-zaradjuju/808068.aspx. LITERATURA 1. Čakardić, Ankica. http://otvoreni-magazin.net/17/12/2015/ankica-cakardic-instrumentalizacija-feminizma-i-zaboravljene-lekcije-crvenog-feminizma/ 2. Federici, Silvia. 2013. Kaliban i veštica: žene, telo i prvobitna akumulacija. Prevod: Aleksa Golijanin. Beograd: Burevesnik. 3. Gavrić, Aida. 2015. Žensko tijelo: samoodrživi reproduktivni stroj s novim imperativom. Sarajevske Sveske. Broj: 49 – 50. Dostupno na: http://sveske. ba/en/content/zensko-tijelo-%E2%80%93-samoodrzivi-reproduktivni-stroj-s-novim-imperativom 4. Jeremiah, Emily. Motherhood to Mothering anf Beyond – Maternity in Recent Feminist Thought. Journal of the Association for Research on Mothering. Vol 8, broj: 1-1 (21 -33) Dostupno na: http://jarm.journals.yorku.ca/index.php/jarm/article/viewFile/5011/4205/ 5. Rich, Adriane. 1976. Of Woman Born: Motherhood as experience and institution. New York: W.W. Norton&Company Inc. 6. Vilenica, Ana (ur.). 2013. Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma. Beograd: uz)bu))na)). 7. Zaharijević, Adriana. Womens liberation: četrdeset godina kasnije. ProFemina: Časopis za žensku književnost i kulturu. 2.specijalni broj (187 – 200). Beograd: 2011. 8. http://ba.n1info.com/a178980/Vijesti/Vijesti/Prednosti-i-zablude-kod-dojenja.html). 9. http://www.index.hr/mame/clanak/dokazano-dojenja-djeca-su-inteligentnija-i-prosjecno-bolje-zaradjuju/808068.aspx