Zbornik radova "Glasne i jasne"

SPECIJALNO IZDANJE

IMPRESSUM

Naslov publikacije: Časopis za feminističku teoriju i umjetnost „Bona“ Godina izdanja: 2020 Broj: 5 Izdavač: Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Za izdavača: Sandra Zlotrg Urednice: Selma Asotić i Marina Veličković Gostujuće urednice: Maja Abadžija i Tamara Zablocki Dizajn i priprema za štampu: Nađa Čengić Lektura: Ivan Šunjić Tiraž: 100 ISSN: 2490-3744

autorica i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Tekstovi su nastali tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).

SADRŽAJ 1 4

7 15 19 23 25 30 33 37 42 48 50 55 59 62

65

Maja Abadžija: ritičarke o spisateljicama Tamara Zablocki: Glasne i jasne, početak Milena Ivić: Čišćenje kao kazna: feminističko čitanje fenomena pop-kulture Nataša Lazukić: ene kojima je tijesno u vlastitoj koži Milica Pralica: Skuvati ručak nikada nije bila njena stvar Hana Hot: Put u prošlost - između dva svijeta Nejra Džananović: evolucija rodni uloga – otac odgajatelj Teodora Luketa: drastanje, uprkos svemu Jasmina Durmo: Šta žene (ne) žele - rede niranje ženskosti izvan institucije majčinstva Nasiha Halilbašić: Mars: planeta vanzemaljaca, bog rata ili animus u nama Amra Ćatić: Savremena žena kao IT stručnjakinja Hana Tiro: Gdje su nama naslovnice Larisa Mahmić: intsugi ženskog pisma Emily Emina Džindo: azorno nasilje nad ženama iza kojeg ne ostaju modrice Sanja Kobilj-Ćuić: edna Drugoj kao utočište Maja Crnogorac: Trebaju li se godine borbe i neposlušnosti žena i ženskog tijela reprezentovati na zidovima muzeja uz koktel Lamija Milišić: nerizam lisice – san o umjetničkom djelu

Kritičarke o spisateljicama Drage čitateljice i dragi čitatelji, Pred vama je specijalno izdanje časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona koje okuplja tekstove nastale na radionicama projekta Glasne i jasne, namijenjenog mladim autoricama, novinarkama i kritičarkama. Cilj projekta bio je pružiti osnove pisanja različitih novinarskih žanrova i umjetničke kritike talentiranim mladim ženama koje žele pisati i objavljivati, bez obzira na prethodno iskustvo. Tekstovi su nastajali između februara i maja 2020. godine, u neobičnim okolnostima koje niko od nas nije mogao planirati. Nakon prva dva susreta uživo sa učesnicama, zbog mjera suzbijanja pandemije, sve aktivnosti smo – kao i svi kulturni i obrazovni kolektivi, uostalom – preselile na Mrežu. Bez mogućnosti da u istom prostoru učimo i diskutujemo, uz zabrinjavajuće izvještaje iz medija o širenju virusa, krahu ekonomije, policijskoj brutalnosti, ali zahvaljujući tehnologiji, možda bliže jedna drugoj no ikad, projekat objavljivanjem ovog zbornika radova privodimo kraju.

Inspiracija za Glasne i jasne bile su Pobunjene čitateljke, mreža mladih jugoslovenskih kritičarki koje su se okupile 2018. godine i u kratkom periodu zajedničkog rada objavile zbornik Rat iz dječije perspektive, sa autoricama sa područja cijele bivše Jugoslavije, te monitoring književne kritike u regiji. Radeći sa Pobunjenima, učestvujući u radu na tekstu za zbornik, potom koordinirajući aktivnosti oko monitoringa, naučila sam mnogo toga, ali najvažnija lekcija bila je vrijednost povezivanja sa drugim kritičarkama, te važnost međusobne podrške i otvaranja prilika. S druge strane, Glasne i jasne su se logično nadovezale na aktivnosti časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona, koji svoj urednički model bazira na istim principima, te uredištvo shvata i kao mentorstvo, a čije su mi urednice Marina Veličković i Selma Asotić velikodušno otvorile prostor da testiram svoje ideje, uz veliku pomoć i podršku Sandre Zlotrg, direktorice Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti, izdavača Bone. Željele smo pokušati stvoriti novo i drugačije okruženje za pisanje književne kritike, prostor koji nam pruža međusobno učenje i nadogradnju književnokritičkog i teorijskog aparata, ali i podršku i ohrabrenje da otvoreno i kompetentno progovaramo o knjigama koje čitamo. Također, nastojala sam da naši razgovori o knjigama budu 1

nadahnuti feminističkim idejama, odnosno feminističkim čitanjima – svjesna u kojoj je mjeri književna, ali i medijska scena u Bosni i Hercegovini patrijarhalna. Istražujući književnu scenu sa kolegicama iz regije uvjerila sam se, također, da su kritičarke bar duplo manje vidljive od kritičara, da objavljuju diskontinuirano, te da svi kritičari i kritičarke manje pažnje posvećuju spisateljicama.

Zbog toga smo odlučile da se u sklopu ovog projekta bavimo upravo njima: kritičarkama i spisateljicama, ali da pritom taj prostor zajedničkog učenja i podrške otvorimo i mladim novinarkama, kolumnisticama i analitičarkama.

Književnokritička komponenta zbornika obuhvata recentna djela spavremenih spisateljica koje se na ovaj ili onaj način svrstavaju u ex-yu kulturnu sferu, bilo da pišu na zajedničkom jeziku ili da su zbog čitanosti i bliskosti teme postale njegov dio (poput Rumene Bužarovske, o čijim je zbirkama priča pisala Nataša Lazukić). Spisateljice sve nisu feminističkih shvatanja, niti su sve angažirane; ima tu i već klasičnih autorica poput Dubravke Ugrešić (o čijoj Lisici piše Lamija Milišić), skrenule smo pažnju, još jednom, i na djela nagrađivanih, poput romana Kintsugi tijela Senke Marić, o kojem piše Larisa Mahmić, ili romana Otkako sam kupila labuda Tanje Stupar-Trifunović, koji je predstavila Sanja Kobilj-Ćuić. Međuim, trudile smo se obratiti pažnju i na neke knjige koje su neopravdano prošle nezapaženo na književnokritičkoj sceni – takav je roman Via Appia Emine Smailbegović o kojem je pisala Hana Hot, te roman Divlje guske Julijane Adamović koji je analizirala Teodora Luketa. Nekonvencionalno, dnevničko čitanje zbirke Mars Asje Bakić potpisuje Nasiha Halilbašić. Naša ambicija nije bila potraga za zajedničkom poetikom savremene regionalne književnosti koju pišu žene – ova čitanja imala su za cilj predstaviti upravo poetičku i tematsku raznolikost i bogatstvo djela spisateljica, koje tako često neopravdano bivaju ostavljene na margini književne scene. Uz književnokritičke tekstove, zbornik obuhvata i dva rada koja mogu biti svrstana u širu kategoriju umjetničke kritike: Maja Crnogorac je napisala likovnu kritiku zapažene izložbe Percepcije, dok je Milena Ivić autorica eseja koji feministički ‘iščitava’ televizijske serije, pokazujući kako feministički pristup u ovim žanrovima, maltene odsutnim iz bosanskohercegovačkog javnog prostora, može proizvesti vanredno zanimljive uvide.

2

Za kraj, jedna napomena: tematska i žanrovska raznovrsnost zbornika ne treba biti shvaćena kao neujednačenost, nego kao ispunjenje onog prvobitnog cilja projekta: učenja i pružanja prilike autoricama, od kojih neke prvi put ulaze u javni prostor.

Njihovo vrijeme tek dolazi, a pored toga što se nadam da će upravo one među njima koje započnu nimalo jednostavnu novinarsku i kritičku karijeru mijenjati odnose moći u na medijskoj i kulturnoj sceni, beskrajno se radujem njihovim budućim tekstovima.

Maja Abadžija

3

Glasne i jasne, početak U medijskom prostoru Bosne i Hercegovine nedostaje autorskih ženskih glasova.

Analitičarke, kolumnistkinje, kritičarke i općenito kreatorke javnog mnijenja daleko su malobrojnije od svojih muških kolega, što dovodi i do toga da u medijskom pristupu različitim društvenim temama manjka rodne perspektive. O pitanjima i problemima koja se ponajbliže i egzistencijalno tiču upravo žena, poput (ne)dostupnosti zdravstvene skrbi u zemlji u kojoj je sasvim moguće u gradu imati bolnicu, a u bolnici nemati zaposlenog ginekologa, ili diskriminiranosti na tržištu rada do koje dovodi već i potencijal rađanja, piše se rijetko i prigodničarski. Žene su podzastupljene i među subjektima u medijskim napisima, naročito kad je riječ o tzv. ozbiljnim društvenim temama, te tako žensko iskustvo ostaje nevidljivo široj javnosti bez obzira što je se ono tiče, budući da žene čine makar polovinu te javnosti. Istovremeno, veliki broj medija u našoj zemlji još nije prigrlio niti rodno odgovoran jezik, najjednostavniji način postizanja veće vidljivosti žena u medijskom diskursu i ispravljanja nepravde prema čitavom jednom spolu, što su mediji dužni raditi i po Zakonu o ravnopravnosti spolova u BiH. To, uglavnom tmurno, činjenično stanje, potvrđeno nizom istraživanja rađenih posljednjih godina, a po kojem naša zemlja – ako je za utjehu, makar slabu – i ne stoji posebno lošije od većine evropskih država, nastoji prenebregnuti projekt Glasne i jasne, čiji rezultat upravo listate.

Ideja vodilja bila nam je kroz dva ciklusa radionica tematski podijeljenih na književnu kritiku i publicistiku okupiti autorice mlađe generacije iz različitih dijelova BiH i uz kontinuiranu mentorsku podršku ohrabriti ih da pišu o temama koje ih intrigiraju. Učesnicama zainteresovanim za novinarske forme, s kojima sam imala zadovoljstvo raditi u ovih nekoliko mjeseci, izbor teme i žanra ostavljen je na volju, uz uslov da tekstu pristupaju s feminističkog stanovištva. Osim produkcije tekstova u toku radionica, cilj nam je bilo i umrežavanje autorica koje će u budućnosti feministički pristup nastaviti njegovati u svojim redakcijama, u svom publicističkom, akademskom, aktivističkom radu ili općenito u svom području djelovanja i okolini u kojoj se kreću.

4

Još i prije nego smo počele s održavanjem radionica, vjetar u leđa nam je dala činjenica da su interes za učešće u projektu pokazale mlade žene najrazličitijih provenijencija: od studentica Komparativne književnosti i diplomiranih novinarki s određenim novinarskim iskustvom, koje smo i očekivale, pa do predavačica sa već zavidnom akademskom karijerom i onih kojima je primarno područje rada nešto sasvim drugo, poput ekonomije ili pedagogije. Zanimanje svih njih za naš program potvrdilo nam je da nove generacije žena u BiH i kao autorice i kao čitateljke žeđaju za platformom za dijeljenje i produbljivanje feminističkih mišljenja i perspektiva.

Razlike u iskustvima i zanimanjima učesnica naposljetku su generirale i raznolikost tema i formi tekstova od kojih je publicistički dio zbornika sazdan, a nekolicina njih, podjednako kritičarki i publicistkinja, u procesu pisanja odmakle su se od zadatih novinarskih formi i strogih pravila pisanja književne kritike i približile esejistici. Sabrani na jednom mjestu i ukoričeni u zbornik Glasne i jasne, ovi tekstovi tako omogućuju svakoj čitateljki i čitaocu da pronađe nešto za sebe.

Na kraju, treba spomenuti da je zbornik većim svojim dijelom nastajao u vanrednim okolnostima epidemije Covid-19, što je pomutilo naše prvobitne planove da se sa svim učesnicama više puta vidimo uživo. Nakon susreta s prve dvije skupine u Sarajevu, tik prije nego što se epidemija počela rasplamsavati, bile smo primorane rad preseliti u online prostor. Premda ništa ne može zamijeniti kontakt uživo, koji, kako smo se uvjerile, podrazumijeva bolju interakciju, razmjenu iskustava, pročitanog i naučenog, autoricama olakšava kasniji samostalni rad na tekstovima, a mentoricama njegovo praćenje, Zoom ipak zaslužuje da mu zahvalimo što smo se na kraju, udaljene stotinama kilometara, u udobnosti i sigurnosti svojih domova, ipak upoznale i zajedničkim naporima stvorile nešto vrijedno i važno, svojevrstan kamen temeljac za buduće feminističko pisanje i djelovanje u bh. medijskom prostoru. I šire.

Tamara Zablocka

5

6

Milena Ivić ČIŠĆENJE KAO KAZNA: FEMINISTIČKO ČITANJE FENOMENA POP-KULTURE Jedna od prvih američkih televizijskih serija koje nose autorsku viziju velikog i priznatog filmskog režisera, prelomni događaj za američku televizijsku produkciju nakon kojeg se televizijske serije počinju shvatati ozbiljno, kultna kriminalistička drama-triler-misterija s elementima horora Twin Peaks, na samom početku prikazuje ženu u svojoj krajnjoj objektivizaciji – smrti. Serija je duboko prožeta toksičnim maskulinitetom i brutalnim muškim nasiljem po čemu se posebno izdvaja mladi bračni par Leo i Shelly. Po početku zajedničkog života, Leo, tipični karakter nestabilne ličnosti lokalnog kriminalca, ispoljava sve češće ispade psihičkog i fizičkog nasrtanja na svoju ženu, koji nakon konačnog sloma eskaliraju u pokušaj ubistva.

Jednom prilikom Leo napada Shelly jer nije oribala pod, podrazumijevajući to očigledno kao polno presuđenu obavezu, kao dokaz njezinog poštovanja i izraz ljubavi , a u slučaju da ne odradi te prljave poslove, kao izraz izdaje. Sukob se nastavlja nasilnim postupkom antagoniste koji uz povišen ton demonstrira kako se riba pod, naređujući ženi da završi čišćenje.

Pošto mu Shelly odgovori da nema vremena jer je u žurbi da se spremi za svoje pravo radno mjesto, on ju, uz zapovijed da će prvo morati naučiti da ima ispravan stav jer je to ključ sreće, obara na koljena kako bi uzela četku te zadaje jak udarac u glavu zabranjujući joj izlazak iz kuće. U Leovom ponašanju očituje se jasan “očinski” stav posjedovanja i zatvaranja žene u kutiju kao doživotno maloljetnog, infantilnog vlasništva, nesposobnog za stvaranje sopstvenog mišljenja pa i izbora. Ovo je jedan od mnogih primjera kako muški pogled, u ovom slučaju praksa Davida Lyncha, pretenduje da predstavlja žene u klišeima žrtve, ali nosi posebnu brutalnost s obzirom na to da je izražen kroz demonizaciju radnje koju žene u domaćinstvu obavljaju svakodnevno.

Kulturološke studije analiziraju prakse svakodnevne proizvodnje značenja baveći se pitanjima diskursa, moći i svakodnevnog života te njihovim međusobnim odnosima. Kako to kulturni fenomeni određuju ljudsko ponašanje i oblikovanje svakodnevnice? Za razumijevanje kompleksnosti načina na koji ona oblikuje naš društveni, politički, emocionalni i psihički kontekst, treba prethodno osvijestiti da, u svakoj istorijskoj epohi u klasnom društvu, kultura ima klasni karakter. U kulturnoj anarhiji radničke klase, odnosno u popularnoj kulturi, sveprisutna mizoginija po pravilu ne umanjuje njene kreativne potencijale za izmjenu realnih i simboličkih aspekata ženskih identiteta, subverziju postojećih i stvaranje novih modela. Ako se složimo s tvrdnjom da, kao i žena sama, ženska inferiornost – nastaje, pop-kulturu možemo prepoznati 7

kao mjesto produkcije vrijednosti, “bojno polje” za konstrukciju novih superiornih značenja, nasuprot inferiornim, koja kao takva imaju važnost za artikulaciju šireg spektra ženskih identiteta. S druge je strane bitno uvidjeti da “popularna kultura održava standard, vjerovanja i prakse kulture u cjelini; stoga se u njoj podjednako pojavljuju generalne kulturne diskriminacije i stavovi o ženama” (Magoulick 2009: 469). S tim u vezi, ključna su feministička čitanja fenomena pop-kulture koji na simboličkom nivou vrše reprodukciju ovakvih stavova, odnosno čitanja načina reprezentovanja aktivnosti iz svakodnevnog života, obično okarakterisanih kao segmenata ženskih rodnih uloga. Ovdje se ne vraćamo na jednačinu “žene = njihova rodna uloga”; stejtment otpočinje uvidom da identitet žene, iako ne čini dijapazon nametnute rodne uloge, vrši snažan uticaj na oblikovanje njezinog života u cijelosti. Problematika medijske demonizacije ženskih rodnih uloga je visoko toksičan oblik reprezentacije za percepciju ženskog kao i za ženu samu. Jedan od bestijalnih primjera koji odgovara datom opisu jest fenomen reprezentacije aktivnosti čišćenja – kao posljedice kazne. Da li u konstrukt ženskih rodnih uloga ulazi i njihova podobnost kažnjavanju? Ko su oni i one koji i koje kažnjavaju ili šta je ono što kažnjava, a ko su one kažnjavane? Analiza pojavnosti ovog fenomena i njegovih značenja unutar medijskih struktura na konkretnim primjerima je fundamentalna ako želimo bliže da razumijemo koliko je bio izložen procesu tipifikacije, tj. da li je i koliko udaljen od višestruke stvarnosti te kojom strategijom intervenisati u zadana značenja.

Koliko je na snazi tiranija očeva?

Silvia Federici detektuje da je veliki dio poslova povjerenih ženama samo puki produžetak pozicije domaćice koji reprodukuje normalizovanu žensku ulogu i širi teren za korištenja svih onih sposobnosti za koje su se dobro uvježbale kod kuće. Ona proziva “žene od karijere”, prema njenim uvjerenjima, one žene koje bježe od svoje podređenosti, ali ne kroz jedinstvo i borbu, već kroz moć opresije, najčešće nad drugim ženama, što je logika gospodara. Svim ostalim ženama poručuje da se samozaluđuju kako mogu da izbjegnu kućni rad.

Koliko god je njezina teza da sve žene unutar postojećih oblika sistema kapitalizma u manjoj ili većoj mjeri nose teret domaćice i da je njihov manjak samoidentifikacije mehanizam odbrane od najniže društvene pozicije na skali moći oslobađajuća – jer nakon detektovanja problema samo smo bliže njegovom rješenju – toliko je i zastrašujuća. Ako uzmemo u obzir vremensku razdaljinu od četrdeset godina do gore navedenih uvida, shvatićemo da se do danas stvari nažalost nisu uveliko promijenile u korist žena; štaviše, trebamo se zapitati koliko je aktuelno 8

pitanje koje je Mary Astell postavila još u 18. vijeku (Pejtmen 2001: 99): “Ako se svi ljudi rađaju slobodni, kako to da se sve žene rađaju kao robinje?”

Mizoginija kao kulturno nasljeđe Usaglasićemo se da tipično ženski kućanski poslovi nisu jedini koji se u pop-kulturi simbolički pojavljuju kao kazneni, pronaći ćemo primjere kažnjavanja aktivnostima koje se obično percipiraju kao dio muške rodne uloge: kopanje, veslanje, utovar, istovar, prenošenje teškog tereta i dr., no osnovna razlika i tačka na osnovu koje je ženska pozicija u ovom fenomenu jedinstvena kao takva jeste da su tipično ženski kućanski poslovi rutinski (pranje rublja, čišćenje sanitarnih prostorija, ribanje podova, brisanje prašine, pranje posuđa, pospremanje, usisavanje, pranje prozora, metenje), a muški povremeni (oni koji se obavljaju na mjesečnoj ili na godišnjoj bazi), iz čega proizlazi da je ženski napor u nevidljivom održavanju života neuporedivo veći, a muški vrijedan tek pomena. Žene iz dana u dan obavljaju “poslove kazne” čemu svjedoče njihova djeca dok uporedo na TV-u gledaju Disneyevu junakinju Pepeljugu koja s početka istoimenog kultnog crtanog filma biva potpuno lišena ljudskog dostojanstva izvodeći prljave aktivnosti po nasilnoj naredbi maćehe. Iz te je traumatične pozicije izbavlja samo udaja za prekrasnog princa, što može ostaviti itekako zbunjujuć i deluzivan efekat na djecu, jer su njihove majke u bračnoj zajednici i svejedno te poslove nastavljaju obavljati. Kažnjavanje čišćenjem je nasilna radnja i koliko predstavlja simbolički model koji djeca mogu percipirati u imidžu odraslih članica porodice koje se manje ili više kreću unutar uloge domaćice utoliko predstavlja i direktnu ponudu za oponašanje. Ovdje govorimo o “simboličkom nasilju” nad ženskim tijelima pri čemu se nad ženom kao nad objektom dokazuje moć, a žensko tijelo i subjektivitet formira u odnosu na zahtjeve industrije, kao roba za muškog konzumenta. Tržišna vrijednost takvih proizvoda kulture temelji se na ženskoj degradaciji jer se tom strategijom stiče dramska veličina i u konačnici popularnost, dok s druge strane žene konstantno podsjeća na “služenje kazne”, učvršćujući nad njima kontrolu.

Mehanizam djelovanja televizijskog nasilja je takav da recipijente i recipijentkinje postepeno dovodi do ravnodušnosti i pasivnog odnosa prema primjeni sile u svakodnevnom životu. I kao da nije dovoljna mizoginija koja se prenosi s koljena na koljeno kao neka vrsta recidiva porodičnog naslijeđa – djeca se posredstvom medija uče njoj i kroz serije, crtane i igrane filmove koje obožavaju. Djevojčice i djevojke, unutar takvog doživljaja “kažnjene” tetke, sestre, majke mogu da konstruišu uniženu sliku ženske uloge, te da pribjegavaju mehanizmima odbrane od nepoželjnog registra ženskog.

9

Traumatičnom djelovanju ženske pozicije na dječiju podsvijest svjedoči i popularni video-snimak (https://www.youtube.com/watch?v=DnMChT2Iqqc) djevojčice stare četiri do pet godina koja priča svojoj majci o strašnom snu koji je imala: da se udala i da je morala da čisti, kuha, pegla i odrađuje sve ostale kućanske poslove. Da bi stvar bila gora, društveno je prihvatljivo (čak i poželjno) da roditelji same djevojčice odmalena podvrgavaju kaznama čišćenja, i to ne samo kaznama održavanja sopstvenih soba nego i soba njihove braće ili svih prostorija kuće, a nerijetko se čišćenje postavlja i kao uslov za ispunjenje određenog cilja. Primjer koji ilustruje takvo uslovljavanje je scena iz američkog sitkoma Modern Family u kojoj Haley, djevojka tinejdžerske dobi, mora da opere suđe da bi joj bio dopušten odlazak na žurku. Na taj način se kroz navike lijenog roditeljstva u svakodnevnom životu, a paralelno kroz prizmu pop-kulture, djevojčice uče nepomirljivosti sa sopstvenom ženskošću, prikazom iste kao nečeg pasivnog, slabog, bezličnog i tuđeg, te se na dnevnoj bazi vrši reprodukcija automizoginije.

Da li je kažnjavanje čišćenjem klasno pitanje?

Korejska melodrama Moon Lovers portretiše mladu dvorsku damu Hae Soo kojoj se život tragično mijenja poslije podmetnutog napada na princa nasljednika (jer ju je zaprosio mlađi princ) od strane onih koje su u zavjeri protiv nje (žene iz visoke klase): biva tučena i osakaćena, a potom svrgnuta sa svoje pozicije da bi postala dio najnižeg osoblja u odjelu za pranje rublja, što su samo počeci njezinih muka. Seriju u svojoj naivnoj izvedbi, a putem estetike i logike bajke, muči generalni problem romantizacije uglavnom muškog nasilja nad ženama.

Drama viktimizacije protagonistkinje je u tolikoj mjeri naglašena kao suštinski i noseći segment radnje koja obitava oko brutalnog političkog nadmetanja u igri za prestolje da je nemoguće ne zapitati se da li se ustvari radi o njenoj glorifikaciji. Druga vrsta problematike koju ne treba zanemariti jest sam konstrukt pozicije dvorske dame. Termin odaje feminizaciju, a i romantizaciju (dama) date pozicije u vremenu vladavine dinastija u 10. vijeku. Da li se može napraviti usporedba ove daleke pozicije žena sa sadašnjom?

Danas možemo da postavimo pitanje: ako su za aktivnosti u uslužnom sektoru, i to za poslove čišćenja i uredske poslove nižeg ranga, svi ljudi kompetentni, zašto ih ipak najčešće obavljaju žene? Svetlana Slapšak definišući ikonu “žene sa usisavačem” ovu podjarmljenost opisuje kao primoranost žena, koje su takođe u većini kultura smatrane nečistim zbog prirodnih funkcija njihovih tijela, na kontakt sa “sferom prljavog”. Ona objašnjava da čišćenje, odnosno uklanjanje prašine, kao znak ženske domaćinske kompetencije, ima duboke korijene u kulturi: “U većini 10

indoevropskih jezika reč smrt je povezana etimološki sa rečima koje označavaju “mrvljenje”, “prah”, i koje opredjeljuju semantičko polje smrti. Uklanjanje prašine je uklanjanje znaka smrti i smrtnosti, i tu važnu funkciju za ostvarivanje bezbrižnosti pretežno muškoga sveta obavlja žena, koja je i inače u intimnijem i manje traumatičnom odnosu sa smrću – jer je isto tako familijarna sa rađanjem. […] Ambivalentnost ikone postignuta je – žena za svoga muškarca, sputana unutar kuće, uklanja smrtnu opasnost” (Slapšak 2001: 330).

U klasifikaciji prekarijata jednu čitavu potkategoriju čine žene. One ostvarene kao majke ili žene koje bi prema poslodavčevoj ili poslodavateljkinoj procjeni mogle uskoro osnovati porodicu bivaju odbačene kao nepoželjne radnice. Ako su uz to i niskoobrazovane, uglavnom su trajno nezaposlene, a ako su zaposlene, rade na određeno vrijeme, nemaju nikakve povlastice, nisu kreditno sposobne, besperspektivne su i degradirane u društvu. U opisanoj se situaciji lako mogu zateći i obrazovane mlade žene sa završenim visokim školama, intelektualno osviještene i naprednih stavova, ali frustrirane jer žive u društvu koje im ne pruža ni ravnopravnu šansu ni prilike pa ni osjećaj pripadnosti – u društvu koje teži njihovom isključivanju i brisanju. S obzirom na to da ove pozicije nisu plod njihove ambicije, nego posljedica nametljivog manjka izbora i nužde, možemo govoriti o takvim poslovima kao načinima održavanja podređenosti i kroćenja ili, drugim riječima, jednoj vrsti sistemske, životne kazne na osnovu polne razlike.

Zatvorenost kao žensko pitanje U feminističkoj distopijskoj seriji The Handmaid’s Tale se unutar totalitarističke-militantne-hrišćanske države Gilead, koja nastaje raspadom SAD-a uslijed velikog pada stope plodnosti i ide u ekstremizam muške vlasti, uspostavlja red porobljenih žena sluga (Marti), iako obrazovanih, zbog neplodnosti iskoristivih sistemu jedino kroz kućanski rad, kao nevidljiv, potpuno marginalizovan i deseksualizovan dio društva, rijetko kada van raskošnog doma gospodara. Pored Marti u funkciji predstave patrijarhalnog konstrukta žena-idealna-domaćica, tu su i reproduktivno zdrave sluškinje kao predstava drugog najčešćeg konstrukta patrijarhata žena-kao-seksualni-objekt, koje su pored služenja porodici visoke klase eksploatisane od društva i u obredima silovanja. Nisu li slične religijom i tradicijom podređene fiktivne pozicije Marte i sluškinje iz budućnosti s pozicijom dvorske dame iz prošlosti i ženskom pozicijom u sadašnjosti? Zašto je rad Marti i sluškinja, odnosno žena, nužan državi? Za razumijevanje tog pitanja prvo trebamo odgovoriti na sljedeće: u kakvom su uzajamnom odnosu svakodnevnica stvarnog života i kapital? Kao sastavni dijelovi privatne sfere, kućanske rutine i rituali se u ideologi11

jama svakodnevnog života, čini se, oduvijek prepoznaju kao društveno očekivano ženski. Jasno je da skriveni, nevrednovani ženski rad akterki ne obezbjeđuje ni ugled ni identitet ni kapital, ali da li je on i koliko ključan činilac funkcionisanja kapitalističkog ustrojstva? Federici kaže da treba razotkriti činjenicu da kućni rad već jeste novac za kapital jer je kućni rad najvažniji rad na osnovu kojeg je kapital oduvijek pravio i pravi pare. Ona poentira da ovdje “govorimo o jednoj sveprožimajućoj manipulaciji, o najsuptilnijem i najmistifikovanijem nasilju koje je kapitalizam ikada počinio prema bilo kojem dijelu radničke klase” (Federici 1975: 2). Prema tome, žene su proglašene “privilegovanim akterkama svakodnevnice” i nevidljivim ugovorom obavezane odgovornošću održavanja sistema, a koji uspijeva u eksploataciji upravo nepriznavanjem njihovog rada i njegovom devalorizacijom. Drugim riječima, žena je dužna da održava na životu svog muža, a Njihovog radnika, Njihovog vojnika kapitalizma iz čega proizlazi da se preko ženskih leđa odvija tok sistema kao takvog. Da li je onda u primjeru Marti eksploatacija nevidljivog ženskog rada, odnosno porobljavanje i primoravanje na kućni rad na osnovi konstrukta rodne uloge – transparentna eksploatacija, dovedena do krajnosti, ili je krajnost ono što žene proživljavaju u stvarnom životu svakodnevnice sistema neoliberalnog kapitalizma, odnosno “nepostojeća” – netransparentna eksploatacija?

Pojavnost fenomena čišćenja kao kazne u popularnoj kulturi unutar uslova zatvorenosti nije raritet. Zatvorska ustanova u španskoj seriji Vis a vis, noseće mjesto radnje u funkciji metafore patrijarhata, ima specifično pravilo za zatvorenice: ako ne vrate dug ili uslugu na vrijeme, postaju “sluškinje” zatvorenicama višeg ranga. Iako su sam zatvor, pa tako i interno pravilo zatvorenica – fiktivne tvorevine, ne možemo se, kao ni u slučaju Marti, voditi time da nisu inspirisane stvarnim modelima, s obzirom na to da su i osnovne tačke propitivanja serije poznata pitanja iz stvarnog života, da li je zatvor kaznena ili kazneno-popravna ustanova i da li su nasilje i strah jedini načini održavanja reda. Zašto bi, uostalom, serija koja se bavi pitanjem nasilja, paradoksalno bila pretrpana njegovim prisustvom i da li je stvar ublažena time što su, u ovom slučaju, žene one koje kažnjavaju? Još jedan primjer kažnjavanja čišćenjem od strane žene u kontekstu zatvorskih uslova reprezentovan je u britanskoj seriji Killing Eve, inače okarakterisanoj kao feministički triler. Villanelle, u ulozi profesionalne ubice, kao problematičnoj prinovi u ruskom zatvoru nije dozvoljeno da radi u kuhinji, nego biva bačena da čisti odvode u toaletu.

Dijapazon mogućnosti pri upotrebi sile od strane predstavnice državnih organa nad zatvorenicom, na osnovi neposlušnosti, a s cilljem izazivanja straha, patnje i inferiornosti da bi se slomio njezin fizički ili moralni otpor, u ustaljenoj se praksi kreće od fizičkih do mentalnih kažnjavanja (izolacija u samicu), ali je ovdje ipak sveden na čišćenje. Poruka je jasna: poslovi čišćenja su dno 12

hijerarhije čak i u zatvoru, a kazna čišćenjem više je dehumanizujuća negoli kazna udarcima pendreka.

Važno je istaknuti da su u uslovima ove serije stvarane adekvatne konfiguracije za pisanje novih vrsta junakinja koje će se uklopiti u žanr, ali ga po potrebi i rušiti. Kompleksni karakteri poput Villanelle kao ženskog psihopate, najsposobnije karike u svom poslu, Eve kao briljantne agentice-špijunke i Carolyn kao hladne autoritarne šefice MI6 propituju granice ženskog autoriteta i solidarnosti, dajući uvid u rijetko portretisanu žensku perspektivu koja unosi revolucionarnu svježinu u televizijski medijski prostor. Kroz opsesivni odnos Villanelle i Eve propituje se i prisustvo manje ili više prihvaćenih modaliteta ženskosti i ženskih odnosa privrženosti i naklonjenosti, odnosno fascinacije ženskom moći u mainstream medijima. Žene koje znaju Ukorijenjenost fenomena kažnjavanja žena čišćenjem u kulturi postaje očigledna nakon što mapiramo da je on itekako prisutan i u ostvarenjima koja karakteriše ženski upliv u poznate narative, ostvarenjima koja se bave ženskim pitanjem, ženskom perspektivom i ženskim odnosima, sa ženama u glavnim ulogama i ženama iza kamera, odnosno onim ostvarenjima čija se suština može opisati idejama feminizma. Taj je recidiv patrijarhata opomena da se mora i prema njima moći uspostaviti kritičko mišljenje i biti u stanju detektovati one segmente koji nose potencijal problematičnog te ih u tom kontekstu dalje prenositi. Evidentno je da takvi segmenti mogu biti okidači ženske osvete: u seriji Twin Peaks Shelly sa svojim novim momkom ismijava tada slabo pokretnog muža-nasilnika koji kasnije strada u pokušaju da je ubije; Rita, Marta iz serije Handmaid’s Tale, zahvaljujući požrtvovanoj herojskoj akciji sluškinje June pobjegne iz Gileada spašavajući na desetine djevojčica i dječaka; Macarena i Zulema, nova i višerangirana zatvorenica iz serije Vis a vis, vremenom se zbliže i udruže protiv patrijarhalnog ustrojstva zatvorske ustanove; Villanelle iz serije Killing Eve rani svoje opresorke, uz pomoć kriminalne organizacije pobjegne iz zatvora da bi se vratila svom poslu i luksuzu na koji je navikla, no shvativši da je i tu manipulisana, otpočinje borbu za autonomiju; ali to ne mijenja fakt da korištenje čišćenja kao posljedice reprezentacije nasilja adresira svakodnevno iskustvo velikog broja žena i ima direktnu posljedicu po njihove živote u stvarnosti.

Oni koji kažnjavaju čišćenjem nisu nužno muškarci, ali jesu nužno sluge patrijarhata, tj. vojnici i vojnikinje u službi nekolicine muškaraca s vrha. Kažnjavane su uglavnom žene, no i da se radi o 13

kažnjenom muškarcu, s obzirom da je riječ o feminiziranim aktivnostima, odnosno onima koje u stvarnim okolnostima gotovo uvijek izvršavaju žene – one su te na koje se vrši transfer opresije u svakodnevnici. Zajednička karakteristika svih naših protagonistkinja jest da su one “žene koje znaju”, one koje su izvan konteksta domaćice ili naprosto pokušavaju biti, odnosno žene iz visoke klase, obrazovane žene i žene iz kriminalnog miljea. Nije li Federici prozivanjem “žena od karijere” dala nepisano odobrenje da se te neprijateljice ženske solidarnosti ukrote, da se vrate borbi kojoj pripadaju, a to je isključivo borba iz komfora sopstvenih domova. Šta je sa ženama kojima dom predstavlja sve suprotno od sigurnosti i komformizma? Da li je targetiranje “takvih” žena i njihovo kažnjavanje vraćanjem ulozi domaćice, odnosno kažnjavanje čišćenjem žena u većoj ili manjoj mjeri odbjeglih od kontrole države, a koje šalje poruku recipijentkinjama da je nemoguće umaći nevidljivoj ruci patrijarhata, samo surova medijska reprezentacija ili je ipak istina trenutne ženske pozicije?

14

Nataša Lazukić ŽENE KOJIMA JE TIJESNO U VLASTITOJ KOŽI (Rumena Bužarovska, Moj muž, Sarajevo: Buybook, 2017. / Nikuda ne idem, Sarajevo: Buybook, 2019.)

Makedonska književnica Rumena Bužarovska kroz svoju angažovanu umjetnost kratkih priča problematizuje patrijarhalne boljke naše svijesti i našeg društva. Dajući u potpunosti glas ženama, u svojim djelima ih stavljajući u pozicije naratorica, prikazuje svijet iz ženske perspektive i iznosi duboko potisnute, intimne i prešućene stvari. Svaka junakinja zbirke pripovijedaka Moj muž identifikuje se sa svijetom preko svog supružnika i ostaje zaglavljena u bizarnosti svoje društvene stvarnosti. U drugoj zbirci Nikuda ne idem spisateljica odmiče korak dalje kroz izmještanje likova na strana govorna područja (Engleska, Australija, Amerika) tematizirajući problem potrage za nečim boljim, ali time dodatno pojačavajući osjećaj promašenosti i apsurda. Žensko postanje i apokalipsa Birajući prototipove iz srednje klase koji su joj iskustveno najbliži, Rumena Bužarovska veoma prkosno i hiperrealistično dočarava pukotine, prljave misli i djela balkanskog podneblja. Njeni junaci i junakinje su veoma teški ljudi, zatrovani mržnjom, puni kompleksa, predrasuda i nezadovoljenih strasti. Djelovanja su im mehanička, instinktivna, rutinska i kvarna, a sreću ne nalaze ni u odlasku ni u ostanku. Guše se u sopstvenom nihilizmu i povraćaju od muke. Spisateljica ih ne opravdava niti morališe o njihovim postupcima, samo ih pušta da iskažu šta misle na najjednostavniji način, kratko i efektno, bez filozofiranja i otaljavanja, pa su i dijalozi tako britki i živopisni poput filmskih scena praćenih gorkim humorom.

Obje zbirke Rumene Bužarovske u prvi plan ističu princip pogrešaka i pokušaja, a sve što se desi likovima postaje mazohistična refleksija unutrašnjeg u vanjsko. Poredeći dvije zbirke, nemoguće je ne primijetiti ponavljanja kroz “igru na sigurno” pri odabiru jezika - žargona, forme i postupka pričanja priče.

Svaka junakinja prve zbirke izložena je ne samo tuđoj nego i vlastitoj osudi, kao da gori usred lomače. Muž je sveprisutna prateća figura, poput nekog morbidnog duha, bilo da je živ ili mrtav. Žensko “postanje” na Balkanu se računa od dana stupanja u “đavolji trokut” (muž, porodica, karijera) koji usisava svaki gram preostale slobodne volje, a svaka od tih žena u prvoj zbirci direktno okrivljuje muža bez zadrške.

15

Iako je spisateljica u drugoj zbirci izmjestila muževe i žene u zapadnu kulturu, do izražaja su još više došle njihove loše navike. Teško se asimiluju sa strancima i svoje smeće vuku sa sobom.

Jedina razlika je što su priče iz Nikuda ne idem tematski raznovrsnije i duže u odnosu na prvu zbirku, bogatije detaljima i opisima, a novi postupak je naracija u trećem licu i širenje spektra tema kroz bavljenje migracijom, socijalnim klasama i odnosima stranaca prema ljudima s Balkana.

U posttranzicijskom, šovinističkom i rasistički satkanom svijetu pripovijetke varaju i žene i muškarci, samo se prevare drugačije ispoljavaju. Očajna, prevarena žena prevrće po muževim džepovima tražeći kondome i pretvara se u komičnog uhodu s lopatom. Prevareni muž mirno spava poput tipičnog rogonje, dok se njegova žena zabavlja kao klinka i povraća od pijanstva s ljubavnikom. Ženama je tijesno u vlastitoj koži, a egocentrični muževi šovinisti razlikuju se samo po titulama koje nose zbog maskuline dominacije u društvu. Ginekolog u ženi vidi samo vaginu koja je njemu komad mesa, ambasador u ženi vidi nesposobnu parazitkinju koja mora ćutati po strani zato što joj je on “dao sve”, pjesnik doživljava ženu kao površno, tjelesno biće, ne dajući joj priliku ni da se intelektualno prikaže. Kroz priču Nektar iz prve zbirke Bužarovska ukazuje na nekonstruktivne osude Marguerite Yourcenar i uopšte na osudu rada spisateljica. Tom pričom otvara polje za dalje ispitivanje mizoginije koja se pojavljuje u različitim oblicima.

Balkan u Dunhill parku Kao polaznu tačku za porodične sukobe, Bužarovska uzima motiv trauma iz djetinjstva obojenih nasiljem, nerazumijevanjem, nepoštovanjem, lošim navikama i postupcima za koje se niko nikad ne izvinjava. U pričama „Geni“ i „Otac“ spisateljica iznosi na vidjelo predrasude društva prema ženama za koje se smatra da su rođene „loše krvi“ i da su krivci za loše vaspitanu djecu, bez sagledavanja šire uzročno-posljedične slike. Razvod na Balkanu je i dalje tabu jer je muža ona „sama birala“. Djeca se kažnjavaju, zatvaraju i tuku po inicijativi oca, a kasnije se takva djeca iživljavaju nad slabijima.

Bužarovska u priču uvodi bračni par iz Engleske čiji je odnos prema braku i djeci potpuno ležeran. Prosječan makedonski par u tome vidi moralnu obavezu koja im stvara pritisak i osjećaj da su falični ukoliko nemaju potomke. S tim u vezi je i spisateljičino ukazivanje na vjerovatnoću nastajanja socijalno destruktivnih i anksioznih jedinki u postojećem nefunkcionalnom zdravst16

vu i školstvu. Mala Anfisa („Vaza“) ironično predstavlja uzrok svađe u raspravi između onih koji imaju dijete i onih koji nemaju djecu. Mala Eva (“Sika”) histeriše u rukama zbunjene majke dok se medicinska sestra s Balkana zgražava nad prirodnim prizorom dojenja koji je uobičajen u Americi. Mali Matej projektuje očev mizogini odnos prema zapadnoj civilizaciji i mrzi one koje etiketira kao gejeve (“Čeroki crvena”). Klinac Džordži ne može da shvati velike ambicije svoje majke koja ga tjera da nosi američku markiranu odjeću (“Meduza”), a student Vojdan zbog ličnih frustracija vrijeđa svoju majku po analogiji okruženja. Jedini izuzetak je priča iz druge zbirke (“Tu sam. Nikuda ne idem”) gdje je narator muškarac koji u zrelim godinama živi na “majčinoj sisi” nakon povratka iz Australije i propalog braka. On ne može da se pomiri s izgubljenim, iako razvod u prekookeanskoj zemlji nije nikakav tabu. Stavljajući ga u takav kontekst Bužarovska direktno parodira olinjale “parazite” i odnos privrženog, krezubog roditelja prema djetetu, čak i kada je to dijete zreo čovjek.

Neke drugačije kulture odgajaju ljude koji ne pregrijavaju supu iz navike, ne misle da je reprodukcija jedina svrha života i žive kao putujući građani svijeta. Mada su i na drugim kontinentima samo obični ljudi koji su donijeli sebe i svoje kofere s Balkana. Čak se i žurke imigranata u Dunhill Parku pretvaraju u isprazne pijanke, stvarajući privid uklopljenosti s Amerikancima, praćene smiješnim karaokama pri čemu većina ne zna strane riječi, samo se prepušta ritmu koji teče. Ili se identične vaze nose prijateljima i prijateljicama na useljaj, dok se uvrede serviraju kao desert uz viski.

Bužarovska kritikuje loš odnos društva prema ženama, njihovim godinama, fizičkom izgledu i (ne)rađanju, a sve je dato u ispraznim dijalozima pojedinaca/pojedinki koji/koje žderu, loču, znoje se, galame i zagledaju ono što ih se ne tiče. Snažnu poruku, koja je u znaku slogana osmomartovskog marša i borbe za ženska prava, šalje protagonistica Irena svojim radnim kolegama kroz oštro „marš” iz njenog polnog organa i privatnog života. Osmomartovske priče kao obruč zatvaraju obje knjige. Iako se suštinski razlikuju, fizička reakcija u vidu povraćanja glavnih junakinja je ista. One su došle do svojih granica izdržljivosti i zasićenosti jer ih niko ne shvata ozbiljno.

Međutim, kad se ispraznost iz domaćih krugova preseli i u akademske, ambasadorske i elitne krugove međunarodne zajednice koji samo poziraju i pravdaju svoje grantove ženskim aktivizmom, uočavamo lažnu empatiju i licemjerstvo. Svi ti “elokventni građani”, koje navodi spisateljica, odbijaju govoriti na protestima za ljudska prava i onda još veći teret pada na leđa 17

žena kojima se svaka riječ dodatno mjeri. Svečana sala isprskana povraćkom jedne žene tijekom osmomartovskog slavlja i lančana reakcija povraćanja prisutnih stvaraju satirično-grotesknu sliku i upozoravaju da, htjeli ili ne htjeli, prećutkivanjem svi završavamo u vlastitoj bljuvotini.

Bužarovska je stvorila vlastiti pripovjedački stil, prepoznatljivo radikalan, ponekad čak i brutalan, te donijela novi život formi kratke priče na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Ona je pronašla svoje mjesto u okviru regionalne kratke priče, te ju je moguće porediti sa spisateljicama poput Tanje Mravak, koja je takođe glavnu riječ prepustila ženama. Njene priče se uklapaju u ovdašnje „mentalitete“, fasciniraju, šokiraju, ne gaje iluzije povodom metamorfoze društva, te izazivaju glasan, gorak, jokerski smijeh, ostavljajući na kraju prostor čitateljstvu da doradi svoj završni narativ na teme koje su aktuelnije nego ikad.

18

Milica Pralica SKUVATI RUČAK NIKADA NIJE BILA NJENA STVAR Tokom svoji skoro trideset godina kroz razne oblike komunikacije sa ženama i muškarcima s vatila sam da se ženski neplaćeni rad (kuvanje, čišćenje, spremanje, peglanje i sl.) podrazumijeva kao sasvim „normalna“ stvar. Većina muškaraca smatra da je to ženski posao, iako nigdje nije de nisan isključivo kao ženski, a žene ga smatraju „normalnim“, jer su tako radile i nji ove bake.

Iako često nismo ni svjesne nametnutog neplaćenog rada, kroz primjer jednog radnog dana žene (za koju pretpostavljamo da je eteroseksualna majka) u našem društvu to otprilike izgleda ovako: ustajanje, priprema doručka i spremanje djeteta ili djece u školu, spremanje za posao, odvoženje djece do škole, odlazak na posao, povratak sa posla, spremanje ručka, kućni poslovi, briga o djetetu djeci (pomoć oko zadaće, topli obrok, spremanje za spavanje i sl.), seks sa partnerom (nekad se prigovori kako je umorna, jer šta toliko radi, ima li ljubavnika pa ne stiže) i tako svaki dan. ene koje su nezaposlene vode brigu o domaćinstvu, pa često od ovi što sve najbolje znaju možemo čuti kako su one „stub porodice“ i da „drže kuću na tri ćoška“. ene koje su nezaposlene i ekonomski su zavisne o svom partneru, vrlo često trpe i ekonomsko nasilje. Prema istraživanju Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama, ekonomsko nasilje se najčešće dešava na dva načina: kroz potpunu kontrolu novca od strane nasilnika ili kroz prepuštanje brige o domaćinstvu ženi koja nema izvore pri oda, pa su domaćinstvo nansijski pomagali članovi ce ženine porodice, bez učešća nasilnika. Prema podacima o nasilju za 2017. godinu iz elektronske evidencije o vođenju slučajeva nasilja u FBi , u 2017. godini od 41 prijavljeni slučajeva bilo je 1 slučajeva ekonomskog nasilja (oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu), a na S S telefon prijavljena su četiri slučaja ekonomskog nasilja, od 309 ukupno prijavljeni (Durkalić 201 ).

Ravnomjerna podjela poslova – muški strah od napada na maskulinitet Dosta moji prijatelja i prijateljica smatra da ovde nema ništa čudno i da je to normalna stvar za žene, sve je to ženski posao. Često i upitam gdje je to jasno de nisano šta je to muški posao, a šta ženski, pa u većini slučajeva čujem stereotipne i mizogine izjave da žene ne bi trebale raditi u rudnicima, voziti autobuse, ulaziti u politiku, da to nije za nji .

19

Zanimljivo je kako osobe muškog pola uvijek misle kako je za izvršavanje određeni radnji, zički ili intelektualni , presudan polni organ koji određuje šta se može, a šta ne. To je zato što se, pretpostavljam, u našem patrijar alnom društvu ne izučava dovoljno sociologija i psiologija, feminizam je strašna riječ, da ne kažem satanizovana. Ne učimo razliku između pola i roda. Ali bitno je da se u našoj državi, koja je po ustavu sekularna, u osnovnim i srednjim školama izučava vjeronauk(a), koja nas uči kako smo nastale od rebra i na tome trebamo biti za valne muškarcima. ad bolje razmislim, za sve je kriv patrijar at koji nas sve stavlja u podrazumijevajuću podjelu rodni uloga, iako bi trebalo da se ništa ne podrazumijeva. Upravo za valjujući patrijar alnim nametnutim normama veliki broj žena svoj neplaćeni kućni rad smatra normalnim, kao i činjenicu da kućni poslovi i odgoj djece nisu „muški“ posao. Često od svoji drugarica čujem kako nemaju vremena za sebe zbog brige oko porodice, kako i izluđuje to što nji ov partner ne čisti za sobom, ne brine o djeci i sl. a sam odrasla u porodici gdje je postojala ravnomjerna podjela poslova. Mojoj mami nije bilo teško da održava i pere auto (iako ne voli da vozi), da pomaže majstorima, uvozi drva i sl. Tata je često kuvao (prve palačinke su mu bile katastrofa, ali sam i pojela jer sam bila gladna), pa čak i danas savija sarme za slave, pravi zimnice, pegla veš. Pegla bolje od mame tako da mi, otkad sam se odselila, tata nedostaje jer nema ko da mi pegla košulje. Sestra i ja smo takođe učestvovale u podjeli poslova. drastajući u takvoj porodici mislila sam da je ravnomjerna podjela poslova nešto što praktikuju i druge porodice. Međutim, prevarila sam se. To često navodim kao primjer svojim drugaricama koje se žale na neravnopravnu podjelu poslova, ali nisu spremne da svojim partnerima to stave do znanja. sobe muškog pola, to što imate penis ne znači da ne trebate da obavljate kućne poslove, jer ako sa nekim dijelite životni prostor, onda ravnopravno treba da ga održavate. Ako jedete, trebali biste znati i kuvati, oprati suđe, kao i veš i prostorije u kojima budete. Ako imate djecu, trebali biste jednako da brinete o njima kao i ženski roditelj, jer su to vaša djeca.

20

Žene i tržište rada apitalizam ženjen patrijar atom glavni je razlog zašto o ženskom neplaćenom radu i kućnoj raspodjeli poslova ne govorimo ili govorimo tek površno. Prema podacima rganizacije za ekonomsku saradnju i razvoj ( ECD) iz 201 . godine, žene svaki dan u prosjeku odrade 4,5 sati neplaćenog rada, koje čine kućanski poslovi poput kuvanja, spremanja, pranja, peglanja, odgoja djece i brige o starijima i nemoćnima, dok muškarci domaćinstvu doprinose sa manje od pola tog vremena. Iz ove grupe ne treba isključiti žene koje imaju dobro plaćene poslove, jer ni one nisu lišene neravnopravne podjele rada u domaćinstvu. ezultati istraživanja kanadskog Državnog zavoda za statistiku iz 2015. godine pokazali su kako neplaćeni ženski rad iznosi između 30 i 40 BDP-a. vaj nezanemarljivi postotak tjera nas da se zapitamo zašto je ženski neplaćeni rad marginalizovan, neprepoznatljiv u društvu, nevidljiv, iako igra bitnu ulogu u kapitalizmu.

Iako neki misle da su žene danas ravnopravne na tržištu rada (samo zato što rade i primaju platu), praksa je tu da i demantuje. ene nisu jednako plaćene kao i muškarci za isti posao koji obavljaju, a ovome u prilog govori i činjenica da je Island, od 201 . godine, prva i jedina zemlja koja zakonom garantuje jednake plate za muškarce i žene. ada je riječ o Bosni i ercegovini, prema podacima UN omen Bi , prosječna satnica za muškarce je 2017. godine iznosila 3,9 M, dok je za žene bila 3,5 M. Samo 27,3 kompanija u Bi je u vlasništvu žena, a među ženama je i veća stopa nezaposlenosti. Također, u Bi je samo 32 žena radno aktivno, što nam govori priručnik o rodno odgovornom budžetiranju ( relja- asečić 2015).

Međutim, trebalo bi da znamo da pored jednaki plata žene treba da imaju i jednake mogućnosti za napredovanje u karijeri, kao i mogućnost da ostvare svoja reproduktivna prava i ne budu diskriminisane zbog toga – kakva je inače praksa. ene su tokom razgovora za posao često izložene seksističkim komentarima (u nekim oglasima navode se speci kacije poput određene starosne dobi, zičkog izgleda i sl.), pod lupom su nji ova reproduktivna prava (Da li ste majka , ada mislite rađati , oliko djece imate , Planirate li bebu u skorije vrijeme i sl.). Mobing, seksualno uznemiravanje i otkazi zbog trudnoće najučestaliji su oblici nasilja koje žene doživljavaju na radnom mjestu.

21

Institucionalno nasilje kojem su žene podvrgnute prilikom prijave mobinga i seksualnog nasilja, loša ekonomska situacija, ekonomska zavisnost o muškaracu dovodi do toga da žene privataju bilo kakav posao, pod bilo kojim uslovima. Najčešće su to eksibilni i nesigurni uslovi rada poput autorski ugovora ( onorarni angažman), ugovora na pola radnog vremena ili rada od kuće. ene pri vataju ove uslove ne zato što žele, već zato što moraju, vodeći se time da je bolje da rade nešto umjesto ništa. Upravo ovi „ eksibilni“ uslovi rada u kojima žena pola radnog vremena provodi na poslu ili radi od kuće od nje podrazumijevaju da vodi brigu o kućanstvu, jer ima „slobodnog vremena“. Slobodno vrijeme trebamo iskoristiti na način na koji mi želimo, a ne kako se to od nas očekuje. Nije bitno da li ćemo se tokom slobodnog vremena usavršavati ili piti koktel sa najboljom drugaricom poslije posla, bitno je da znamo da skuvati ručak nikada nije bila – isključivo – samo naša stvar

22

Hana Hot PUT U PROŠLOST - IZMEĐU DVA SVIJETA (Emina Smailbegović, Via Appia, Sarajevo: Buybook, 2019.)

Već sam naslov pronicljivom čitatelju/ici govori mnogo. Via Appia ističe hronotop puta kao svoju dimenziju. Put počinje u Đenovi, ali ovaj put prijedlog “via” (“prema”) se kreće u suprotnom smjeru. “Via”, koja inače krije u sebi budućnost, u vremenu pripovijedanja postaje prošlost.

Ja-pripovjedač počinje naraciju ovim riječima: “Znam kako je sve počelo”, ali je završava riječima: “Znam da se ne mogu sjetiti kako je bilo”. Tako nas na početku zavodi da čitamo njegovu priču, ali će na kraju iznevjeriti očekivanja, bar po mjeri prosječnog čitaoca.

Razlog da započne priču je snijeg koji je stvorio vanredno stanje. Upravo je to trenutak da se okrene “knjigama kao posljednjem oružju” (str. 11). On se već od prvog poglavlja identifikuje s patronimom, on je Kozim Meštrović, a figura njegova djeda je jako bitna, jer ona definiše njegovu figuru. Kozim Meštrović u djedovim očima mogao je ostati ništa drugo do “polutalijanski, samoprozvani, ljigavi novinar kojeg niko ne uzima zaozbiljno” (str. 12).

Tada Kozim Meštrović počinje priču o sebi. On je mnogo više naslijedio od svoga djeda nego od oca: “jedan krupni crni mladež tik uz Adamovu jabučicu” (str. 15). Njegov drugi djed, Rimljanin, dao mu je ime Kozimo. Pripovjedač objašnjava porijeklo tog imena i sluti da ono nešto znači: “Starogrčki korijen imena Kozimo potvrdio mi je, skoro trideset godina od rođenja, moj solunski cimer Aleksandar: ‘Kosmios nije samo beskrajan svemir, znaš. Taj pojam podrazumijeva svemirsku urednost, dobru raspoređenost. Misliš li i sada da si dostojan svoga imena?’” (str. 17). Ova opaska dotiče Kozima vrijeđajući njegov, kako kaže, “smisao za kreativni nered, a sve zato jer nisam prepoznavao relaciju između svemira i dobre raspoređenosti” (str. 17).

Ne, njegovo ime nije slučajno, kao ni taj mladež pored Adamove jabučice, kao ni to da mu njegov solunski cimer otkriva značenje njegova imena. Sve to ukazuje na njegovu podvojenost, dvostruko porijeklo. Autorica ciljano bira da pripovjedač bude onaj koji se nalazi između dvije katastrofe – prirodne (one u Italiji) i civilizacijske (rat na prostoru Balkana devedesetih godina).

Pa ipak, nijedna od tih katastrofa kao da ga ne dotiče. “Mene je”, pripovijeda Kozimo, “koji naširoko opisujem snijeg te nehumano duge zime u Đenovi, on zapravo najmanje mučio” (str.

52). Autorica kao da ga je namjeravala tom rastrganošću između dva svijeta učiniti “neutralnim” posmatračem koji uviđa šta je “trulo” u svijetu, jer njegov identitet ostaje podvojen.

Ono što doznajemo iz autoričine biografije također ukazuje na njenu ličnu “podvojenost”.

23

Rođena u Sarajevu, na studije odlazi u Italiju. Spaja dvije različite umjetnosti, muziku, koja je njeno zanimanje, i književnost, u jednu dimenziju – apolonsku harmoniju ove dvije vremenske umjetnosti, koje su osuđene na trajanje. Tako se i autorica, koja piše iz muške perspektive, može flaubertovski poistovjetiti sa svojim junakom: “Kozimo, to sam ja”. Ako pretpostavimo da Emina Smailbegović piše iz flaubertovske pozicije, šta ostaje od karakterizacije ženskih likova u ovoj priči, koji postoje, ali nisu dovoljno definisani? Tek nešto doznajemo o Rosi, koja Kozima privoli da piše za novine Fama Volat i koja mu se povremeno javlja pismima. Jedno od interesantnijih je ono u kojem mu objašnjava svoje ime: “Iznenadit ćeš se kada saznaš da je u ruzmarin utkano moje ime. Ros i marinus – morska rosa. Zbog jakog mirisa, rekli su mi Francuzi, vjeruje se da on osnažuje pamećenje” (str. 56). Možemo li onda reći da je Rosa ta koja osvježava Kozimovo pamćenje? Ona je poput katalizatora za pripovijedanje o “ozbiljnim” temama kojih se ona sama, pak, ne dotiče, odnosno ne može dotaći.

Junak kao da pričom o književnosti nastoji zamaskirati društvene pojave na početku 21. stoljeća. Autoreferencijalnošću priča o književnosti dolazi u prvi plan. Primjerice, on navodi svoj prvi rukopis “Kult Nepobjedivog Sunca” (str. 34). Ipak, koliko je junak zaista apolonski priklonjen Suncu? Kozimo je prije na sudaru svjetova, jedna meta-kreacija u svakom pogledu.

I objašnjenje motivacije za pisanje romana Via Appia je metakreativno. Junak ovog djela, birajući da piše o Appiji, odnosno birajući veliku naraciju s biblijskom tematikom, mora naročito obratiti pažnju na formu. Njegova naracija je u formi pisma, kada odgovara Rosi, te u formi dnevnika, kada se projicira u drugi svijet, u Egipat. Jer drugi prostori i druge teme zahtijevaju drugu formu. On je taj koji sjedinjuje različite svjetove (rat 1993-1995. na Balkanu, zimu 2000. godine u Italiji i traganje za Bogom u Appiji) i priču o književnosti u jedno. Tako se na kraju može poistovjetiti sa Svetim Petrom u Appiji koji je projiciran u književni univerzum Via Appije.

Konačna presuda: Emina Smailbegović se vješto krije iza Kozima. U cjelini, djelo koje na dobar način provlači priču o književnosti i zbilji. Ipak, autorica kao da nastoji opravdati svoju flaubertovsku poziciju time što, kako kaže, Rosa nije bila feministkinja. Iako bismo joj mogli zamjeriti jedan takav cliché – “velike naracije” su one koje pišu muškarci – shvatimo da je izborom imena Kozimo vješto u njega utkala jednu drugu vrijednost: Via Appia je na kraju ono što ona stvarno piše, a Kozimo je samo njena reprezentacija.

24

Nejra Džananović REVOLUCIJA RODNIH ULOGA – OTAC ODGAJATELJ Osvrnemo li se oko sebe, primijetit ćemo žene kako u parku guraju dječija kolica i igraju se s djecom; u školskim učionicama, na roditeljskim sastancima kako se raspituju za ponašanje i ocjene svoje djece; u trgovinama kako s kćerkama kupuju barbike, a sa sinovima pištolje i puške.

Kada to primijetimo, vrlo brzo shvatamo da je ovo bosanskohercegovačka svakodnevica i da se teško borimo s okovima konzervativizma. Transgeneracijski prijenos vjerovanja, kakvo je na primjer vjerovanje da djevojčica pomaže majci u kućanskim poslovima, a dječak uživa izležavajući se s ocem ispred TV-a, nameće rodne uloge, ponašanja i stavove. Veliki broj individua bespogovorno se pokorava ovom narativu i prepušta stereotipizaciji.

Rodne uloge su društveno nametnute Rodne uloge se uče tijekom cijelog života, razlikuju se od društva do društva te se pogrešno poistovjećuju sa spolom, odnosno biološkim karakteristikama koje odmah po rođenju muškarce i žene čine biološki drugačijima. Na primjer, biološke predispozicije omogućuju ženi rađanje, ali rodne uloge nameću da je ona ta koja se treba dominantno brinuti o djetetu, premda to ravnopravno može činiti i otac djeteta.

Rodne uloge su nam društveno nametnute i godinama se održavaju bez uporišta u nauci. Tako se vjeruje da su žene njegovateljice, domaćice; da trebaju raditi kao učiteljice, sekretarice, medicinske sestre, dok muškarci trebaju raditi fizičke poslove jer su „jači spol”; oni mogu biti doktori, vozači, piloti. Ako u društvu dođe do odstupanja od pomenutih tradicionalnih vjerovanja, propituje se nečija muškost/ženskost. Također, razumijevanje žene kao domaćice i oca kao hranitelja može utjecati na odgoj djece i stvaranje novih generacija koje će živjeti po istim vjerovanjima i ograničavati razvoje potencijala, ne samo žena nego i muškaraca.

U bosanskohercegovačkom društvu, zahvaljujući društveno uvjetovanim rodnim ulogama i nerazumijevanju razlika između spola i roda, još prevladava vjerovanje da je majka ta koja odgaja djecu, a otac zarađuje novac i hrani obitelj. Ipak, razni/e stručnjaci/inje nastoje to promijeniti, a upravo s tim ciljem Zakonom o radu (FBiH, RS i Brčko distrikta) omogućeno je i porodiljno odsustvo za očeve. Osim toga, psiholozi/inje i pedagozi/inje objašnjavaju važnost oca u odgoju djeteta čime postepeno razuvjeravaju društvenu masu da je majka domaćica i odgajateljica, a otac hranitelj.

25

Obitelj je važan faktor za razvoj ličnosti djeteta Adila Pašalić Kreso, profesorica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u djelu Koordinate obiteljskog odgoja pojašnjava da idealnotipski model nuklearne obitelji čine otac hranitelj, majka domaćica i dvoje ili više djece. Još od doba industrijalizacije nuklearna obitelj je predstavljala ideal koji se, u nekoj mjeri, održao do danas. Društveno nametnute rodne uloge prenose se s generacije na generaciju i čvrsto su ukorijenjene u okviru porodice, iz čega, recimo, proizilazi nezadovoljstvo onda kada muškarac ne može da zaradi novac i opskrbi obitelj jer vjeruje da je on „glava kuće”.

Obitelj za dijete predstavlja sigurnu zonu, onaj sistem u kojem ono obitava s osobama kojima vjeruje i koje voli stvarajući tzv. atačment (vezivanje). Dijete se vezuje za osobu koja ga njeguje, ispunjava njegove potrebe za ljubavlju i sigurnošću, a najčešće su to majka i/ili otac. Majka još u prenatalnom periodu stvara čvrstu organsku vezu s djetetom i njena važnost je neosporiva.

Međutim, i otac ima itekako bitnu ulogu u odgoju djeteta i razvoju njegove ličnosti. „Kada je ocu stalo do djeteta, on o njemu brine i podiže ga kompetentno. Ni bolje ni lošije nego majka, jednostavno – drugačije. U našem društvu slika oca i slika uloge oca u odgoju najčešće je zasnovana na stereotipnom razmišljanju. Jedno od njih je i to da je većina poslova i aktivnosti oko malog djeteta majčina dužnost i da su jednostavno majci ‘prirodni’. Takva razmišljanja se održavaju zato što ih podržavaju ne samo neki muškarci nego i neke žene, koje ih jačaju svojim čestim nepovjerenjem prema muškarcima uvjerene da su grubi, nespretni, nezainteresirani i da ne znaju brinuti o malom djetetu. ‘Neka ja ću!’ i ‘Ne znaš ti!’ uništilo je brojne pokušaje da se otac od samog početka uključi u aktivnosti oko male bebe/djeteta”, ističe Sandra Bjelan Guska, docentica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Različita istraživanja (vidi Kreso 2012) su pokazala koliki je značaj prisutnosti oca u odgoju djeteta: otac također, kao i majka, pokazuje iste fiziološke reakcije dok posmatra djecu u situacijama smijeha i plača; kada ostane sam s djecom, otac spremno prihvata ulogu primarnog odgajatelja; očevi provode više vremena u igri s djecom, mogu također spretno presvlačiti djecu, hraniti ih ili umiriti; dječaci se identifikuju s očevima te usvajaju njihove oblike ponašanja; otac koji suodgaja daje primjer djeci o ravnopravnom roditeljstvu i potiče razvoj pozitivnih osobina kod djece.

26

Docentica Bjelan Guska pojašnjava kako se očevi sve više uključuju u odgoj djece, što dokazuje njihova spremnost da prisustvuju porođaju i budu podrška u takvim trenucima, hrane i presvlače novorođenče, kvalitetno sudjeluju u većini (ako ne u svim) aktivnostima i zadaćama roditeljske uloge, koriste porodiljski dopust i slično. ,,Uloga oca se mijenja budući da se mijenjaju okolnosti i kontekst u kojem današnji muškarac preuzima ulogu oca. Muškarac više nije samo starješina kuće, isključivi hranitelj i branitelj obitelji, neprikosnoveni donosilac odluka kojemu se bezuvjetno pokorava i kojemu se ne može i ne smije protivrječiti. Njegova uloga nije više primarno i nužno samo ekonomska, a to mijenja i njegove očinske aktivnosti. Praksa je pokazala, a znanost to stalno potvrđuje, da gotovo i nema obaveze u podizanju i odgajanju djeteta u kojoj ne bi i otac mogao ravnopravno sudjelovati”, naglašava Bjelan Guska.

Iz navedenog uviđamo da je vrijeme za revoluciju rodnih uloga. Roditelji podjednako trebaju da učestvuju u odgoju djeteta jer je to u njegovom najboljem interesu. Nema obaveze u kojoj otac ne bi mogao ravnopravno učestvovati. Roditeljstvo je prilika da i otac i majka uče i ispituju svoje postupke kako bi bili uspješniji u toj važnoj životnoj ulozi.

‘Ne smatram da sam pomagao supruzi, već da ispunjavam svoje zadatke kao otac djeteta’ Korištenje roditeljskog dopusta za očeve je zakonsko pravo. Zakonima o radu (Federacija BiH i Republika Srpska) 2016. godine donesena je odluka da očevi mogu koristiti roditeljski dopust. Zakon o radu Brčko distrikta ne poznaje ovu mogućnost, osim u iznimnim situacijama poput smrti majke, njenog napuštanja djeteta ili spriječenosti korištenja porodiljnog dopusta.

Roditelji se dogovaraju o korištenju broja dana porodiljnog odsustva, ali majkama se propisuje određeni broj obaveznih dana koje mora provesti uz dijete (Zakon o radu Federacije BiH nalaže 42 dana, dok Zakon o radu Republike Srpske nalaže 60 dana). Očevi imaju pravo na maksimalno 10 mjeseci dopusta u RS-u i nekoliko dana više u FBiH. Koliko dana i kada će roditelji otići na dopust ovisi o njima samima i njihovom dogovoru, a imaju ga pravo koristiti do godine dana djetetovog života.

Da se ovaj zakon polako, ali sigurno počinje koristiti pokazuje primjer oca Almira iz Sarajeva koji je dopust iskoristio kada je dobio prvo dijete. „Budući da radim u državnoj firmi, nije postojala opcija da prave problem za uzimanje porodiljnog odsustva. Jedini problem je bio što niko nije znao objasniti na koji način otac može uzeti porodiljsko jer nijedan otac prije mene u firmi nije iskoristio ovo pravo. Plata bez toplog obroka i karte za prevoz mi je bila isplaćivana, 27

kao i porodiljska naknada za ‘zaposlenu ženu majku’ – tako je uvijek pisalo na svim zahtjevima i obavijestima, jer se valjda pretpostavlja da je za majku. Tome smo se smijali”, objašnjava Almir.

Almir navodi da je od samog početka učestvovao u brizi za dijete; u presvlačenju, uspavljivanju, hranjenju, igranju i kupanju i da pri tome nije osjećao strah. Još prije 25 godina hrvatski psihijatar, psihoterapeut i komunikolog Pavao Brajša je u djelu Očevi gdje ste? opisao oca budućnosti. To je otac koji sudjeluje u svim fazama roditeljstva kao ravnopravan sudionik te sa ženom dijeli brige, čari i blagodati roditeljstva; ne podliježe zabludama o „muško-ženskoj“ podjeli poslova; zajedno s majkom svoga djeteta naizmjenično obavlja roditeljske funkcije; ne služi samo kao ekonomska i društvena sigurnost svojoj obitelji, već zajedno s majkom čini snažnu zajednicu koja se trudi i pomaže djetetu da se razvije u zdravo i potpuno ljudsko biće.

Međutim, Almirovo iskustvo ukazuje da u našem društvu i dalje postoje rodni stereotipi. „Malo ko vjeruje da sam zaista sam bio s djetetom i da mi niko nije pomagao. Neki se šale na taj račun i zovu me ‘mama’. Krug ljudi s kojima se družimo većinom razumije i odobrava, ali malo ko praktikuje. Ne smatram da sam pomagao supruzi, već da sam ispunio i ispunjavam svoje zadatke kao otac djeteta. Osjećao sam i osjećam da ih jednako ne razumijem koliko ni oni mene”, navodi naš sagovornik.

Podaci iz Javnog fonda za dječju zaštitu Republike Srpske kazuju da je u ovom entitetu 2018. godine 37 očeva koristilo pravo na porodiljno odsustvo. Istovremeno, podaci iz Federacije BiH nisu dostupni. Kontaktirane ustanove, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, pojašnjavajuju da evidenciju o tome vode nadležne službe općina koje provode prvostepene postupke za ostvarivanje ovog prava.

Tradicionalna podjela poslova posljedica je stavova stečenih rodnom socijalizacijom u djetinjstvu, ali i kasnijoj životnoj dobi. Poticanju rodnih stereotipa doprinose i muškarci i žene zajedno i jedino rješenje je u obrazovanju. Jednako obrazovanje za sve predstavlja jedan od prvih feminističkih zahtjeva, stoga moramo podučavati djecu da bez obzira na spol mogu biti uspješni u bilo kojoj životnoj ulozi. Podizanjem društvene svijesti o jednakopravnosti roditelja obrazovanjem i rodnom socijalizacijom stvaramo generacije i generacije onih koji neće biti vođeni tradicionalnim stereotipnim razmišljanjem.

28

Odgojno-obrazovne ustanove su jedan od ključnih faktora u procesu rodne socijalizacije jer direktno utječu na razvoj mišljenja djece i mladih. Dio rješenja društvenog problema koji predstavlja rodna stereotipizacija može biti u kreiranju rodno osjetljivih pedagoških mjera: pisanje udžbenika koji će poštovati spolnu jednakopravnost garantovanu Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, kreiranje nastavnih planova i programa koji će tretirati pomenute teme, pružanje primjera kroz model učenja imitacijom (otac podučava sina da pomaže u kućanskim poslovima, u odgoju djece), itd.

Docentica Bjelan Guska pojašnjava: „Na Odsjeku za pedagogiju, putem različitih kolegija, studenti/ice bivaju senzibilizirani i podučavani o stereotipima i predrasudama te mehanizmima njihovog prevazilaženja. Nastojimo pripremati studente/ice za osobni i profesionalni život u različitostima na način da i sami živimo i podržavamo različitost, te ih osposobljavati za razumijevanje, uvažavanje, sagledavanje situacija/pitanja iz različitih uglova, argumentiranje, kritičko promišljanje... Najveći posao je onaj koji trebamo napraviti sami sa sobom, pa nikada u potpunosti nismo sigurni koliko na kraju uspijemo u tim nakanama.”

Svjesni/e smo utjecaja patrijarhata na naše društvo te da ono formira stavove i mišljenje građana/ki. Međutim, bosanskohercegovačka svakodnevnica i okovi konzervativizma mogu postati prošlost uz napore države „odozgo”, kroz zakonske reforme. No, i kroz lični primjer, svako od nas može doprinijeti ravnopravnijem društvu nepristajanjem na stereotipne podjele obaveza i nametnute rodne uloge. Također, obrazovanje je još jedan korak u eliminaciji rodne neravnopravnosti, a posebne lekcije i/ili nastavni predmeti potiču senzibilizaciju javnosti. Stvaranjem društva jednakopravnih stvaramo sretne i zadovoljne građane/ke, što je ujedno i princip demokratije.

29

Teodora Luketa ODRASTANJE, UPRKOS SVEMU (Julijana Adamović, Divlje guske, Zagreb: Hena.com, 2018.)

Divlje guske su prvi roman za odrasle savremene književnice Julijane Adamović koji je do sada objavljen u zagrebačkoj Heni i beogradskoj Laguni. U pitanju je ženski roman o odrastanju gdje pripovjedačica u prvom licu množine kroz ispovjedni diskurs vodi narativ o svom djetinjstvu. Fokus pričanja je na njenom pretpubertetskom dobu, a do kraja romana će se ispostaviti da ovo nije toliko priča o integrisanju pojedinca u društveni kontekst koliko o pokušaju prevazilaženja trauma ranih formativnih godina. To što glavna junakinja nikada ne „pronalazi svoje ja“ unutar zajednice u kojoj živi, te zamišlja sebe kao dvije osobe, predstavlja odbrambeni mehanizam kojim se štiti od usamljenosti i narušenih, disfunkcionalnih porodičnih odnosa.

Premda nedovoljno precizno vremenski i prostorno određena, moguće je na osnovu tekstualnih tragova utvrditi da se radnja romana odvija u bačkom selu sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u jednoj multikulturalnoj zajednici. Iako je taj kontekst snažno obilježen konstantnim migracijama, iako su svi došli odnekud i niko tom prostoru suštinski ne pripada, umjesto dobrosusjedskih odnosa među likovima se stvaraju netrpeljivost i strah od Drugog, a često i otvoreni ksenofobni sentimenti. Neki pak likovi odlaze u Njemačku čime se tematizira talas iseljavanja iz Jugoslavije šezdesetih i sedamdesetih godina, a neki se nanovo vraćaju zbog nesnalaženja u okolnostima prekarnog rada u emigraciji.

Glavna junakinja živi rastrzana unutar rivalskog odnosa majke i Babe, očeve tetke. Baba je figura ugnjetavačice, zlobne osobe kod koje je ujedno prisutna i internalizovana mizoginija. Inače, Guska i Baba su riječi kroz roman dosljedno pisane velikim početnim slovom. Iako je se svi u selu klone, pripovjedačica voli Babu jer joj je u trenutku majčinog odlaska od kuće – događaja koji nije detaljno pojašnjen u romanu – pružila utjehu, brižnost i ljubav. Majka je oduvijek trpjela nasilje od očuha, a potom i muža, oca pripovjedačice, sve dok mu se u jednom trenutku nije odlučno suprotstavila. Ona ne smatra materinstvo i brak svojim uspjehom, ali da bi parirala Babi u patrijarhalnom modelu ponašanja, namjerno ističe da Babino zlo proizlazi iz toga što je „jalova“.

Pripovjedačica / glavna junakinja razlikuje dobro i zlo, ali se čini da je podsvjesno muči teret iznova reprodukovanog seksističkog i rasističkog narativa o usudu porijekla i zlobe koja se prenosi sa žene na potomstvo. U romanu je to prikazano tako što Baba i otac neprestano os30

uđuju majku uz opaske da je drugačija jer je došla iz Bosne, otac „misli da su njegovi puno bolji od maminih“, a za Babu svi u selu govore da je sjeme zla. Čak i kad je djevojčica svjesna da njeno ponašanje ne određuju geni, muči je pitanje zbog čega čini loše stvari koje su ponekad zaista zlo po sebi, a ponekad samo gluposti koje djeca obično i rade bez razloga. U tom smislu, psihološka karakterizacija ovog lika je izrazito uspjela. To se ne odnosi samo na posljedice traumatskih iskustava, nego i na sveukupan autentičan, vjeran prikaz djeteta koji vrlo rijetko simbolizuje apstraktne ideje kao što je uticaj društvenih sila, ali gotovo nikad ovaj prikaz ne služi kao sentimentalistički rekvizit.

Ovaj roman na više mjesta vrlo vješto prikazuje iskustvo provincijalne sredine koja je takva zbog vrijednosti što se ljudima u njoj nameću. Glavnoj protagonistkinji majka pojašnjava kako otac ponekad besplatno radi sitne popravke drugima jer misli da se ljubav može kupiti, te kako je sa svima ljubazan i dobar, samo u kući pokazuje svoje pravo lice. Nagoviješteno je na kraju da se junakinja cijeli život udaljava od te, uslovno rečeno, naivnosti svoje provincije – ali koja je vrlo zlokobna naivnost. Ta naivnost je proistekla iz obaveze da se bude ljubazan, ne zato što to osoba zaista jeste, već stoga što je to običaj i nalog sredine.

Za oca bi se prije reklo da je kukavica i nasilnik, te da nikad nije ni predstavljao autoritet u životu pripovjedačice. Osim toga, on je i krvoločni ubica životinja, a posebno se iz jedne od epizoda može iščitati kritika ove vrste maskuliniteta koja je povezana s ratničkom ideologijom. Naime, otac doživljava veliko razočarenje kada prvi put odluči povesti kćer u lov, što je takođe zanimljivo subvertiranje odnosa moći, uzimajući u obzir da patrijarhalnoj tradiciji nije strana praksa vođenja sinova u lov čime ih se uvodi u svijet muškosti. Otac tom prilikom usmrti divlju gusku i to mu nakratko vraća samopouzdanje i vjeru da posjeduje neku stvarnu moć da unaprijedi život svoje porodice. Međutim, po povratku kući shvata da je guska bila slijepa i stara. Prema tome, mračna, gotovo distopijska atmosfera ne stvara se samo zbog činjenice da ljudi jedni druge tretiraju surovo, nego i zbog toga što se prema prostoru prirode likovi često postavljaju neprijateljski.

S obzirom na to da joj porodica ne može ponuditi okvir za razumijevanje svijeta, pripovjedačica uvodi motiv guske s kojim se povezuje na nekoliko nivoa i koji ju emotivno određuje. Divlje guske su ujedno i tema i motivacijsko sredstvo, i najširi okvir i nešto što omogućuje spoznaju.

Takođe, mehanička lutka u obliku guske, koju su vlasnici kuće ostavili zaključanu u jednoj od soba, izdvojenu iz prostora prirode i prebačenu u porodični ambijent, gotovo da postaje lik 31

romana kome djevojčica povjerava svoje strahove, ushićenja, stid, potrebu za brižnošću i bijegom. Osim identifikacije, čak je i dosljednost društvene opresije potcrtana kroz spominjanje neke priče o guski: „Mrzimo tu priču, jer u njoj ženske guske ne prežive“ (str. 35). U romanu se pojavljuje i nekoliko upečatljivih muških likova kao što su seoski ljekar Nana koji dolazi kao afrički student u Jugoslaviju, komšija Kolja koji brine o supruzi Lenki i prije i nakon što se ona razboli, te dječak Kuzmo kao gotovo simbolički lik i predstavnik dobra. Svi oni, na neki način, nadomješćuju očevu sporednu ulogu u životu pripovjedačice. Žensko-ženski odnosi u romanu uglavnom nisu harmonični odnosi koji nude mogućnost solidarnosti ili bude utjehu. Pa ipak, ženska solidarnost osviještena dostignućima feminizma ostvaruje se u dvije epizode povezane s majkom. Naime, ona ohrabruje prijateljicu Drenu da ode od muža-nasilnika baš kao što je njoj teta Agata pomogla da se suprotstavi muževljevim premlaćivanjima. Agata nikada nije tajila od sela da živi u istopolnoj zajednici, a njena hrabrost navela je majku pripovjedačice da se oslobodi pogrešnih izbora i loših životnih okolnosti. Djevojčicinim sjećanjem na Agatu pomalo su maskirane stvarne (istorijske) teme dekriminalizacije homoseksualnosti u ondašnjem društvu, vremenu radnje romana. Iako donekle neodređeni kontekst u kojem se zaplet odvija omogućava mimoilaženje tematizacije širih sistemskih problema, i iako individualna priča ne podržava generalizaciju, čak i unutar ovako postavljenih pravila fikcionalnog svijeta narativa, ova epizoda se ne čini dovoljno uvjerljivom.

Posljednje tri rečenice romana u prvom licu jednine mogu se interpretirati kao simbolički povratak majci, kao povezivanje s nekom vrstom ženskog nasljeđa: „Napokon čujem mir. Ne treba mi za to groblje. To što osjećam, ne može mi ukrasti ni poštarev sin” (str. 231). Naime, povezanost s majkom je na početku narativa prikazana pomoću istih motiva: borbe za vlastiti prostor slobode, straha od napuštanja, kritike nebrige o nasljeđu Drugog. Otvoren kraj poziva na razmišljanje, ali nudi i mogućnost nastavka romana. Istoriji žanra ženskog romana o odrastanju na bivšem jugoslovenskom prostoru potencijalni bi nastavak mogao ponuditi novu perspektivu razloga nedovršenosti procesa emancipacije i participacije žena u svim aspektima života zajednice. Bilo bi jako zanimljivo čitati o tome kako je majčin odlazak uticao na kasniji život pripovjedačice, do koje mjere ju je proces odrastanja transformisao i da li i dalje svoj život mjeri tuđim očima – bilo da je to zajednica, Guska, majka, Baba. Uprkos tome što su ova pitanja ostavljena otvorenim, Divlje guske su izrazito uzbudljiv i idejno zaokružen roman koji prikazuje kompleksna ženska iskustva kroz dobro promišljenu karakterizaciju likova i stil koji savršeno odgovara autentičnom prikazu dječije imaginacije.

32

Jasmina Durmo ŠTA ŽENE (NE) ŽELE - REDEFINIRANJE ŽENSKOSTI IZVAN INSTITUCIJE MAJČINSTVA Kada mi je bilo sedamnaest godina, bez dlake na jeziku sam izgovorila nešto čega se tradicionalizam ježi, a patrijarhat snebiva, a to je da ne želim da se udam i imam djecu. Moje prijateljice to nisu razumjele. U doba širenja Interneta i prvih kompjutera u Bosni i Hercegovini, izlazaka, MIRC-a, nekako je bilo nezamislivo misliti drugačije od onoga što se predstavljalo kao sljedeći logičan korak za djevojku koja kroči ka punoljetstvu. Ta gotovo histerična i posesivna predodređenost da imamo nekoga u životu ko će ga činiti ljepšim, uz dijete kao asesoar, nikad mi nije bila jasna, pa ni tada, dok sam pokušavala dokučiti bitnost takve odluke koju sam trebala donijeti nekad u budućnosti. Znala sam da ću, ako odlučim krenuti ovim putem, postati jedna od onih neostvarenih. Onih na koje svijet gleda drugačije.

Onda se nije govorilo o ovim stvarima, barem ne javno. Iskustava žena koje su živjele s ovim izborom u mom krugu nije bilo mnogo, a ako ih je i bilo, onda su bile predmet razgovora, došaptavanja i sažaljenja. Danas je utoliko drugačije zbog rasprostranjenosti društvenih mreža koje su omogućile dijeljenje sadržaja s kojima se ostale žene mogu ili ne moraju poistovjetiti.

Priče žena koje su odlučile biti „childfree by choice“ najviše pronalazim na YouTube rantovima, Instagram storijima i dugim Twitter threadovima. Za mnoge to je nešto o čemu nikada nisu razmišljale, fantazirale ili žudjele. One od ranih godina znaju da to nije ono što istinski žele. Pa ipak, suočene su s negativnim i osuđujućim reakcijama okoline koja im govori kako su premlade da znaju šta žele i da imaju dovoljno vremena za promjenu mišljenja kada pronađu pravog partnera. „Jesi sigurna?“ i „Zašto?“ neka su od pitanja kojima društvo pokušava dokučiti je li njihova odluka o nemanju djece dovoljno ozbiljna, promišljena ili pak ishitrena, te u skladu s tim pravovremeno djelovati kako bi se poništila.

Savremena žena bez djece, stereotipizirana u liku ogorčene i nesretne karijeristice ili „stare cure“ s pet mačaka – takva je slika o njoj unutar patrijarhalnog sistema koji joj različitim mehanizmima opresije uskraćuje vidljivost i cjelovitost, ne dozvoljavajući joj da se aktualizuje u javnom prostoru. Mediji nam, na primjer, svake godine serviraju reciklirane liste poznatih žena i njihovih priča složenih u tekstove zvučnih naslova: „Ovo su poznate žene koje su odlučile da nemaju djecu“ i „Ne treba svako imati djecu: 12 slavnih žena koje su odlučile da nemaju djecu“. Slični sadržaji, skoro identične liste slavnih žena, sastavljene su mahom od glumica i 33

poznatih televizijskih ličnosti. Kada čitamo dijelove njihovih iskustava, one ostaju na margini našeg opažajnog spektra, kao crtica u obilju informacija. One su Druge, manje stvarne i prostorno opipljive, ekscentrične i raskalašene. Prežvakane i ispljunute, njihove priče za naš sistem vrijednosti ne predstavljaju opasnost jer ih ne priznajemo kao jedinstvene, misleće osobe, već predstave onoga za šta pretpostavljamo da bi mogle da budu. Njihova iskustva nisu naša, dok istovremeno živimo istu represivnu stvarnost.

Prostor društvenih mreža, pak, insistirajući na otvorenosti i (ne)ograničenoj slobodi djelovanja i iskazivanja mišljenja, nekad pokazuje i drugačiju sliku, i to na forumima, gdje vlada opća anarhija u komentarima, od memeova do snishodljivih upadica. Postavljene rasprave o ženama koje ne žele djecu uvijek polaze s premisom da im nešto ozbiljno fali, jer biraju da ne žive svoj puni potencijal. Dobronamjerna upozorenja forumskih trolova, uobličena u konstatacijama poput one da nikad neće osjetiti „najiskreniju“ ljubav koju samo dijete može priskrbiti, ukazuju da sve ono što iskače izvan norme mora biti sankcionirano.

Ne biti majka, u političkom i društvenom ustrojstvu u kojem živi, sigurno je najveći „grijeh“ koji žena može počiniti u ime porodice i nacije. Vidljiva samo kao mašina za rađanje, tačnije spolni organ ili, još bitnije, objekt muške žudnje, ona nema puno izbora. Polaganje prava na nerođeno dijete imaju svi. Zajednica čini sve da putem zakonskih regulativa osigura naciji još jednog potomka, ili u slučaju da se to ne desi, procijeni greške i podnese izvještaj. Koraci koje svi podjednako poduzimaju imaju za cilj potpunu kontrolu nad ženskom seksualnošću, dok njenu potencijalnu izdaju (kao obnoviteljice kolektivnog identiteta) smatraju zastranjenjem koje treba biti kažnjeno društvenim izopćenjem. Žena koja ne želi djecu se otrgla i stoga ne vrijedi mnogo. U raskoraku između očekivanja društva koje insistira na „prirodnosti“ trudnoće kao važnog elementa njenog ostvarenja te pokušaja definiranja vlastitog identiteta mimo društvenog statusa i zanimanja, ona pokušava otkriti ko je, kao jedinstvena osoba.

Majčinski instinkt kao koncept patrijarhatu služi kako bi perpetuirao ideju rodnih uloga. Zato se djevojčice od djetinjstva socijaliziraju da postanu buduće majke. Majčinstvo uveliko određuje ženski identitet namećući joj status njegovateljice. Postavka kako sve žene posjeduju „majčinski instinkt“ ne samo da je društveni konstrukt nego ne postoji kao naučna činjenica. Gilian Ragsdale, biološka antropologinja, u tekstu The Maternal Myth navodi kako riječ „instinkt“ u kontekstu majčinstva i roditeljstva često biva zamijenjena riječju „nagon“. Instinkt je automatsko ponašanje, ne zahtijeva trening i pojavljuje se kod svih jedinki neke vrste. Nagon, s druge 34

strane, jest urođen, ali nije neizmjenjiv poput instinkta, jer njega svi imamo. Nagoni nas motiviraju da radimo stvari kako ne bismo samo sjedili i umirali. (Ragsdale, 2013) „Majčinski nagon“ je tako rezultat socijalizacije, hormona, reakcije na okolinu i životnog iskustva. Može se u određenom trenutku ženina života aktivirati, ali ne uvijek, i sigurno ne na poznate nam načine.

Važno je spomenuti istraživanje prema kojem „neke žene imaju relativno jak memetički nagon za zaostavštinom koji kompromitira njihovu želju za plodnošću (roditeljstvom), dok druge imaju relativno visoku sklonost za roditeljstvom, što kompromitira njihovu privlačnost prema memetičkom naslijeđu zasnovanom na ostvarenju“ (Aarssen 2012: 37-43). Podaci do kojih su naučnice došle sugeriraju kako za mnoge kontrola vlastite plodnosti i sloboda ličnog izbora nesumnjivo potkopavaju ideju „ulaganja“ u potomstvo, čime se daje prednost memetičkom naslijeđu zasnovanom na dostignućima. Ostvarenje životnih ciljeva kakve su priželjkivale njihove pretkinje savremene žene mogu zahvaliti društvenim i političkim promjenama koje su omogućile da takve odluke budu održive. Pretpostavka da fokusiranost na karijeru može prouzrokovati nedostatak želje za imanjem vlastite djece nije posve tačna, jer razlozi zašto neke žene ne žele djecu višestruki su i složeni, većinom se tiču izbora i okolnosti (Graham et al. 2013).

Ispovijesti koje se mogu pronaći na društvenim platformama samo potkrjepljuju ovu tezu.

Najčešće se tiču manjka volje za reprodukcijom, želje za financijskom slobodom, nestabilne političke i ekonomske situacije, mentalnog zdravlja, nasilja itd. Navedeni kao vid ohrabrenja i solidarnosti, prije negoli opravdanje, ovakvi i slični razlozi pokazuju da ne postoje istovjetna ženska iskustva i da ona variraju od područja, stepena obrazovanja, mobilnosti, zaposlenosti. I da, posve su normalna. Čitajući o iskustvima žena koje se suočavaju s istim izazovima, pri čemu ne znamo ništa o osobi koja piše, nemoguće je ne primijetiti univerzalnost svake pojedine priče. To „pripovjedno sebstvo“ koje se konstituira u odnosu s drugim predstavlja svojevrsni politički čin. „Pripovijedanje životne priče nudi alternativni osjećaj za politiku, ne samo jer se bavi jedinstvenim osobama, već zato što prikazuje interakciju jedinstvenih ljudi“ (Cavalero 2000: 4). Ona Druga je bitna, jer je spona i ruka prihvaćanja u samom činu ispovijesti. Odnosi koje pri tome grade omogućuju da „na različite načine reprezentiraju svoje vlastito“ (Finci 2011:67) i bude prepoznate. Važnost ovakvih razmjena pomaže redefiniranju ženskosti izvan opresivnog sistema koji je neprestano smješta u određene kutije.

35

Za mene je odrastanje u hermetičkom prostoru učinilo da na ovakve teme gledam posve drugačije. Nisam sigurna je li to posljedica društvene osviještenosti ili pak tehnološkog progresa, no jedno znam: subverzivnost nikad nije bila važnija nego danas. Nužnost diskutiranja o ovoj i sličnim temama nije samo praksa koja pomaže njihovoj detabuizaciji, već sredstvo kreiranja mreže gdje različiti ženski glasovi dobivaju priliku da se ispolje. Sve dok pričamo o onome što želimo i ne želimo od sebe i svog života, bliže smo tome da živimo autentično i bez zadrške, svakim korakom bivajući bliže onome što zaista jesmo.

36

Nasiha Halilbašić MARS: PLANETA VANZEMALJACA, BOG RATA ILI ANIMUS U NAMA? Crtice iz čitalačkog dnevnika Spisateljica Asja Bakić, rođena u Tuzli 1982., ratne godine (1992-1995.) provodi u svojoj pretpubertetskoj fazi, što nameće misao da su njene formativne godine životnog razvoja razapete između dvije epohe, dva svijeta, ljudima sa naših podneblja tako dobro poznatog onostranog i ovostranog, te zlokobne binarne opozicije “prije i poslije rata”. To se itekako osjeti u njenoj zbirci kratkih priča Mars, koja se (mogu slobodno da kažem) čita u jednom dahu, pa onda iznova i iznova podjednako halapljivo, kao da je neki od “zalogaja” slučajno promaknuo ili ispao iz usta prije žvakanja i gutanja ovog vanzemaljskog jela od štiva. Dualnost se međutim ne očituje jedino u mjesto/vrijeme prividu atmosfere; dvojnost, binarnost, suprotnost - kroz sve sinonime riječi, Bakić se vješto igra sa dualnošću u nama samima, sa maskulinom i femininom stranom, sa tim animusom u njoj i u nama koji je sa Marsa, te sa istom takvom animom koja bi mogla biti i sa Venere i sa Zemlje i sa bilo kog mjesta koje ostavlja čitatelju/ici na volju da izabere.

Svoju naratorku spisateljica kroz skoro svih deset pripovijedaka, koliko ih sadrži zbirka, stalno na neki način izmještava, alijenizira i samim time stavlja u poziciju vanjskog entiteta (da ne kažem neidentificiranog letećeg objekta, kao što je slučaj u pripovijetci “Donji svijet”). Kada bih morala pridodati žanrovsku etiketu ovoj zbirci, sa velikom mukom bih se odlučila za autobiografsko-rodni SF, zbog toga što bi ta konstrukcija bila toliko nezgrapna za shvatiti svima koji nisu upoznati sa historijskom podlogom, autoričinim mjestom rođenja te mojim ličnim pogledom na rodne i seksualne diferencijacije kroz prizmu antičke mitologije kao profesionalne deformacije studiranjem dramaturgije. Stoga je najbolje pristupiti zbirci dekodirajući pripovijetku po pripovijetku, a zaključak ostavljam da dokuče onima što ovo čitaju.

Izlet na Durmitor Naratorka/spisateljica otvara zbirku pričom u svojevrsnom čistilištu u kojem se zadesila nakon svoje smrti. Tu nam vrlo brzo postaje jasno da je riječ o posebnom čistilištu samo za pisce, iz kojeg se prelazi na sljedeći nivo tako što svaki pisac/spisateljica mora napisati zadovoljavajuću priču čije ocjenjivačice su dvije tajnice, Tristesa (koja ima plave, blue gaćice i navodno je tužna) 37

i Zubrawka (nazvana po votki koju je spisateljica pila za života u roza gaćicama). Dualnost stereotipnog odvajanja plavom i roza bojom novorođenih dječaka i djevojčica odmah pada u oči, tako da po toj logici Bakić aludira na rođenje poslije smrti, ili na komičnost takvog uvjerenja.

Negdje usput natukne čitateljima/icama i to da se izjašnjava kao ateistica (“Ne možeš zagovarati ateizam i onda se htjeti kartati sa Svevišnjim kad umreš.”). Dvije tajnice su zločeste i otežavaju junakinji zadatak koji je pred njom, stavljajući je na kušnju tipičnu za bajku “Plavobradi” (“… toliko i toliko vrata smiješ otvoriti, ali zadnja nikako ne”), što je vješt način da odmah u startu upoznamo feminističku odlučnost i otpor u pokoravanju naredbama “odozgo”, pa makar je koštalo i vječnosti u limbu. Junakinja-spisateljica u svom prvom onostranom, odmah zaključuje da je najsigurniji način da se svidi čitateljkama upravo autobiografski, te se laća prvog iskustva boli iz djetinjstva i kako ga je prevazišla (“O čemu da pišem? Svi pišu nekakve autobiografije, što mi je odvratno, ali dok ih kritiziram – u glavi mi pristiže sjećanje na baku kako naizmjenično diže noge i miluje ih, dok sestra i ja zapanjeno gledamo u njezine zadebljane pete. Svi žele čitati autobiografiju, a može i romansirana biografija. Zašto bi tajnice bile drugačije? Smrt voli druge ljude. Ne bavi se sama sobom. Skuplja imena, lica – skuplja ljudske sudbine, radosno ih čita. U redu, pomislim, pisat ću im o sebi. I ubaciti malo i njih, neka sve zajedno bude sladunjavo i romantizirano, u pastelnim nijansama njihovih gaća. Međutim, kad sam sjela da pišem, postalo je jasno da ne znam pisati sladunjavo. Pisala sam onako kako sam mislila, a mislila sam eksplozivno”).

Zakopano blago Kao što je obećala, junakinja i u drugoj pripovijetci na putu ka Marsu nastavlja sa započetim nesladunjavim autobiografskim sjećanjima iz djetinjstva. Daje nam još više informacija o stvarnoj sebi koja je voljela potajno da čita erotske stripove i časopise, japansku pornografiju izrovljenu među stvarima oca njene prijateljice i komšinice Nataše, časopise o NLO, vješticama, morskim sirenama i duhovima, te da gleda Twin Peaks (što čini ovu pripovijetku jedinom nenaučnofantastičnom, ali o naučnoj fantastici). Polako nastavlja da gradi tempo radnje nastavkom pričanja o seksualnom buđenju i sazrijevanju sebe i svojih vršnjaka miješanih nacionalnosti u naizgled mirnoj i naivno bezbrižnoj ljetnoj atmosferi predratne BiH. Motivi kao što su nedostatak vode ili nepovjerenje prema prvom komšiji na vikendici u mjestu Smoluća blizu spisateljičine rodne Tuzle ukazuju na „zatišje pred buru“, odnosno strahote koje će eskalirati i u djelu i u sjećanjima na stvarnost.

38

Talus gospođe Lichen Ovdje Bakić vješto stvara napetost u fikciji kako bi dočarala onu u stvarnosti, žonglirajući botaničkim (spolna dualnost i sposobnost autoreprodukcije organizama koji nisu ni biljke ni životinje, stoga vanzemaljci) i mitološkim motivima. Komšijski odnosi zahladnjuju nakon prvog ubistva u šumskom seoskom okruženju. Istraga od strane vlasti donosi nikakve odgovore, ali jedna djevojka zna da je druga žena ubica njenog brata. Djevojka je u ovom slučaju Artemida (boginja Mjeseca, zvijeri i lova, Apolonova sestra blizanka). Artemidini su pandani u rimskoj mitologiji Dijana, boginja lova i Selena, boginja Mjeseca.

Abby Ponovo u poziciji junakinje nesvjesne svoje sudbine, ova izrazito naučnofantastična pripovijetka, koja senzibilitetom najviše nalikuje epizodi serije Black Mirror, u prvi plan stavlja gubitak identiteta žene u patrijarhalnom društvu, posebno na područjima bivše SFRJ. Repetitivni motiv kljukanja tabletama, nametanja obroka, muške dominacije i potrebe za kontrolom i manipulacijom negdje izvana. Kriza identiteta spoznajom o vlastitom ne-biću naglašena zamjenom vlastitog imena sa šestocifrenim brojem modela koji neodoljivo podsjeća na posljednjih šest cifara JMBG ženske osobe rođene u mjestu Pljevlja u Crnoj Gori, također više puta iskorištenog simbola za nešto samo autorici poznato, tokom našeg putovanja kroz štivo (“295005 je odlično ime, pomislila sam brišući krv. Zvučno je i lako se pamti. USB sam putem bacila pod noge i zgazila ga. Čvrsto sam odlučila da nitko više u mene neće gurati ništa.”)

Asja 5.0 Rascjep ličnosti nakon proživljenih ratnih trauma, propitivanje snage ubjeđenja u vlastito postojanje praćeno stalnim osjećajem tjeskobe, zgroženost nad ljudskom neuviđavnošću i sociopatijom, slabljenje tijela zbog prisiljenosti da se živi u kontrolisanim svjetovima ponovna je opsesija junakinje, autoričine imenjakinje, i u ovom distopijskom košmaru od riječi. Ljudska seksualnost i čulnost stvari su daleke prošlosti, ali ona i dalje uspjeva spisateljskim moćima i alatima kao i unisex visokim koeficijentom inteligencije da izvuče živu glavu. Umjetnička hipersenzitivnost donosi u ovaj tmurni bezdan svjetlost na kraju tunela - mirakul masturbacije.

39

Mesožder Potreba da se utoli glad za fetišizmom može se poistovjetiti i sa stvarnom potrebom za hranom, tačnije mesom, jer meso je ubistvo, a ubistvo je grijeh, kao i razvrat, preljub ili laž. Ponovo vješto upakovana priča o nacionalnim podjelama nakon raspada Jugoslavije naizgled nasumično izabranim imenima bračnih partnera Milana i Jelene i njihove zajedničke simpatije, misteriozne žene-domine iz stana Jogunčić. Tenzija nastaje zbog tajnosti u kojoj svako od tri lika komunicira, baš kao što su to radile susjedne države tokom ratovanja, svaka protiv svake. Usnula i svezana supruga u ormaru možda nije ni svjesna šta joj se sprema. Otvoreni kraj Asjinih malih remek-djela ostavlja u meni tačno onu dozu zbunjenosti i straha koju imam prisjećajući se i vlastitog ratnog djetinjstva (“Nagnuo se ne bi li kroz poluotvorena vrata vidio ženina stopala.

Makar to. - Evo rakije, reče žena i doda mu čašicu. I sebi sam natočila, pa hajde da nazdravimo.

- Za Jelenu!, reče ona. - Ne, ne. Ajde da nazdravimo nečemu drugom. Nama, na primjer. - U redu, reče žena. Za nas! - Za nas!, reče Milan kao da to „mi“ zaista postoji.“) Strasti Nedovoljno samouvjerena u baratanju rodno senzitivnim vokabularom prilikom pisanja kritika, neću se razbacivati spekulacijama i subjektivnim zaključcima o Asjinoj seksualnosti, niti ću trčati pred rudo sa pretpostavkama šta je spisateljica Bakić tačno htjela da kaže ovom po meni emocionalno najsloženijom pripovijetkom u zbirci koja me natjerala da joj se vraćam tuce puta.

Ne usudim se reći ni da je ovdje riječ o doppelgänger postupku izlaženja iz verzije sebe koju najviše preziremo kako bismo izignorisali sve ono što se krije u podsvijesti ili sjenci. Zanimljiv odabir unisex imena za lika koji također ne postoji – barem ne onakav kakvim ga protagonistica zamišlja, odnosno idealizira. Previše podvučenih citata lišava me zadovoljstva da ih navodim. Ako bismo gledali čitavu zbirku kao dramski organizam, ova pripovijetka bi definitivno bila tkivo kulminacije ili vrhunac ovog marsovskog EKG-a.

Gost Ekološki osvješten sci-fi u Eyes Wide Shut okultnom maniru. Ponovo mnogo seksualne tenzije između „gospodara utopije“ i naratorke. Odnos seksualne i polne moći i preispitivanje beznađa ljudskog roda u živom blatu materijalizma. Magična distopija par excellence. („Nije mi trebao više objašnjavati ništa. Njegove su zgrade bile nakrivljene jer su takve trebale biti.

40

Njegove su haljine bile providne jer je samo takve poznavao. Tamo odakle je došao nitko nije koristio tintu niti je dlanove koristio za gatanje. Linija glave nije služila za proricanje sudbine, služila je da sudbinu mijenja, da stvara i preslaguje od sitnog do posve krupnog, od konkretnog do posve apstraktnog. Gledala sam gosta i shvatila zašto zeleno izbija iz svega čega se dotakne. Isto je zelenilo čučalo u meni, i iz mene je izbijalo stvaranje, kao sitne vlati zemaljske vegetacije. Ljudi mogu nestati, ali sve drugo mora ostati netaknuto.“) Put na zapad Rat onakav kakvog ga se i sama sjećam. Tuzlanski neboderi, vlažna i hladna atomska skloništa i podrumi, humanitarni paketi sa namirnicama u prahu, razvijanje dječje imaginacije zamišljanjem svega što nedostaje. Knjige kao bijeg od stvarnosti koje su nam čitali odrasli, muk iz gole prestravljenosti koja se prenosi sa majke na dijete, pretrpani autobusi prema izgnanstvu i zlato koje ima veću vrijednost od života. Sve su to motivi koji dovode do fenomena u psihijatriji poznatijeg kao “idealizacija strahote”. (“Svi su se pitali kako izgleda taj Zapad i kakav je život tamo. Je li stvarno toliko bolje? Valovi su zapljuskivali brodić sa svih strana, neprestano – kao da svom silinom žele ljudima svijet preokrenuti naglavačke.”)

Donji svijet Pričom u kojoj smo napokon doputovali na Crvenu planetu zajedno sa Asjom Bakić, ona zaokružuje jednu dramaturšku cjelinu koju posmatram i kroz dramaturgiju stanica, ali i kroz kružnu dramaturgiju. Osjećaj za takvu dinamiku fascinantan je u ovoj zbirci, a “Donji svijet” ne samo da je odlično krajnje rješenje ovakvog putovanja, nego čak iako ima otvoreni kraj, pruža satisfakciju doživljaja onakve katarze kakvu možemo pretpostavljati da se lansirala u antičkim teatrima hiljadama godina prije Asjine nostalgične budućnosti. Gorak okus izgubljenog slučaja zvanog Materija spisateljicu istovremeno i ljuti i razoružava, ali uprkos kontra-placebu od silnih anksiolitika i sedativa, ona se i dalje probada neprijatelje svojim perom i krvari tintom u ime svih uskrslih književnih gromada.

41

Amra Ćatić SAVREMENA ŽENA KAO IT STRUČNJAKINJA Od programskih jezika do robotike, žene su bile pionirke u evoluciji tehnologije, pa je iznenađujuće da danas manji broj žena pristaje na karijeru u informacijskim tehnologijama. Osamdesetih su u svijetu mnoge žene sticale zvanje informatičarke, ali od pojave personalnog kompjutera taj se broj stalno smanjivao. Prema podacima američke Nacionalne fondacije za nauku (NSF), do sredine devedesetih broj žena koje studiraju informatiku pao je na 28 %, a 2010. godine iznosio je manje od 20 % (Henn 2014).

Historijski aspekt Prije gotovo 200 godina, prva osoba koja se bavila programiranjem bila je ustvari žena, Ada Lovelace. Kao mlada matematičarka u Engleskoj, Ada je u svojim bilješkama opisala na koji način se mogu stvoriti kodovi kako bi uređaj mogao upravljati slovima, simbolima i brojevima.

Također je objasnila način na koji danas funkcionišu kompjuterski programi.

No, začetnicom programiranja smatra se Grace Brewster Murray Hopper, pionirka kompjutera i kompjuterskih jezika. Hopper je najpoznatija po svom doprinosu razvoju kompjuterskih jezika. Uspjela je razviti kompajler, preteču široko korištenog programskog jezika COBOL. Zahvaljujući tome postala je admiralka u američkoj mornarici.

Na prelazu iz 19. u 20. stoljeće tehnološko obrazovanje bilo je namijenjeno samo muškarcima, i to onima koji su se u to vrijeme smatrali nadmoćnijim od drugih ljudi. Određene tehnologije koje su dominirale u tadašnjem profesionalnom polju – mašinstvo, rudarstvo i građevinarstvo – nisu smatrane dijelom ženske ekspertize. Kombinacija teorije, prakse i tada zahtijevanih tehnoloških vještina okarakterisana je kao muška. Međutim, iako Lovelace nije doživjela da vidi kako su zaživjeli njeni programi i istraživanja, svakodnevno uživamo u prednostima tih tehnologija.

Položaj žene u IT-u i rodni stereotipi U prošlosti se žene u IT-u nisu mogle isticati zbog različitih društvenih normi. Iako su do danas učinjeni značajni iskoraci u smanjenju diskriminacije pri zapošljavanju u ovom području, rodni stereotipi i dalje igraju ulogu u svakodnevnom radu.

42

U priručniku Handbook on Women in Business and Management, koji potpisuju Diana Bilimoria i Sandy Kristin Piderit objašnjavaju da su žene često okarakterisane kao emocionalne i nježne, što predstavlja stereotip koji nije poželjan u IT radnom okruženju. Na muškarce se gleda kao na asertivnije, neovisnije, konkurentnije i analitičnije. Ovaj stereotip navodi ljude da smatraju kako su muškarci prikladniji za zadatke koji uključuju rasuđivanje i rješavanje problema, što su temeljni procesi kada je u pitanju poslovanje i menadžment u IT sektoru (Bilimoria et al. 2007).

Rodni stereotipi potiču rodnu diskriminaciju koja nastaje kada se nejednako postupanje prema muškarcima i ženama temelji na osnovu spola. Diskriminacija može utjecati na dostignuća karijere muškaraca i žena kada su njihove mogućnosti za obavljanje uloga nejednake, kada se njihova uloga ocjenjuje prema različitim standardima i kada su različito nagrađeni za istu kvalitetu uloge.

Položaj žena u IT-u, od prvih programerki pa sve do danas, mijenjao se. Na samim počecima razvoja tehnologija položaj žena je bio jako degradirajući. Određeni pomaci govore da se položaj žena ipak poboljšava. Prema podacima web-stranice Statista, u 2019. godini vodeće tehnološke kompanije imale su visok procenat zapošljavanja žena. Amazon je tako 42 % žena zaposlio na menadžerskim pozicijama, ali i na tehničkim poslovima. Facebook je zaposlio 37 % žena, Apple i Google po 33 % žena od ukupnog broja uposlenika, dok je Microsoft zaposlio 28 % žena (Richter 2020).

No, postotak žena u tehnologiji varira u zavisnosti od toga o kojoj se zemlji ili kontinentu radi.

Na primjer, u Slovačkoj žene čine samo 9,29 % ukupne tehnološke radne snage, dok su u 2018. godini u SAD-u žene obavljale 24,61 % svih poslova u vezi s tehnologijom, pokazuje Women in Tech Index za tu godinu.

Selma Rizvić, redovna profesorica na Odsjeku za računarstvo i informatiku Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i članica Steering komiteta EUROGRAPHICS Working Group on Graphics and Cultural Heritage, tvrdi da u poslu nije važno da li ste žena ili muškarac, već činjenica da ste vrijedni i da radite kvalitetno. „Nije jednostavno ostvariti uspješnu karijeru ni u jednom poslu. U IT sektoru je najteže to što se tehnologija mijenja i razvija velikom brzinom, tako da se mora stalno pratiti i nema opuštanja ni na sekundu. U naučnom istraživanju je isto kao u šoubiznisu, ako vas nema u javnosti s 43

radom ili projektom par mjeseci, isto je kao da nikada niste postojali. To stvara veliki pritisak, ali je istovremeno i motivacija“, navodi Rizvić.

Dodaje da se ipak u poslu susreće s raznim problemima i predrasudama. „Prije nekoliko godina mi se desilo da sam na rad koji smo poslali na jednu prestižnu konferenciju dobila veoma neprofesionalan i pomalo uvredljiv review. Kad sam uložila žalbu na to, moj kolega, profesor iz Slovačke, duhovito mi je rekao: zašto se čudiš, ti dolaziš iz jedne male zemlje koja nije u Evropskoj uniji, žena si, muslimanka si, još bi samo trebalo da si crnkinja, pa bi bila meta za sve moguće predrasude. Ipak, uprkos svemu tome, ja sam zadovoljna svojim profesionalnim uspjehom i ponosna na svoje saradnike i saradnice.“ IT stručnjakinje se često evaluira po samopouzdanju, a ne po znanju Bosna i Hercegovina ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u Evropi – prema podacima državne Agencije za statistiku, u 2019. godini iznosila je 11,5 %, dok je udio ženske populacije među registriranim nezaposlenim iznosio 57 % (Agencija za statistiku BiH 2020). U 2018. godini žene su u entitetu Federacija BiH činile 51,4 % radno sposobnog stanovništva, ali samo 39,3 % radne snage. U martu 2017. godine od ukupnog broja zaposlenih u Federaciji BiH 61,4 % bili su muškarci, a 38,6 % žene. Od ukupnog broja nezaposlenih 58,5 % su muškarci, a 41,5 % žene.

Uprkos poražavajućim brojkama, posljednjih godina je ipak primjetan pozitivan trend u IT sektoru. Studija Perspectives of Bosnian Women in the Field Of IT govori da je u posljednjih pet godina IT sektor u Bosni i Hercegovini porastao do 72 %. Prema izvještaju Agencije za statistiku BiH, u 2015. godini u oblastima IT sektora diplomiralo je 9374 žena i 6600 muškaraca (Hamzabegović et al. 2018).

O položaju žena u IT sektoru u BiH govori i Jasminka Hasić-Telalović, profesorica računarskih nauka na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology, koja svoj rad u oblasti IT-a spaja s medicinom, a koju je 2018. godine Ambasada Velike Britanije svrstala među 22 uspješne žene iz IT sektora. „Mi imamo dosta veliki procenat žena koje završavaju IT fakultete. Prema nekim indikatorima, taj broj je barem 40 %. Žene su odlične u IT-u. Odlične su programerke, analitične su, rješavaju probleme jako uspješno i dizajniraju genijalna inženjerska rješenja. Nažalost, kada dođe do primjene ovih znanja, ne dolaze do jednako dobrih karijernih šansi kao njihove muške kolege.

44

Vrlo često žene nisu svjesne koliko su dobre, a nažalost vrlo često su evaluirane prema svom samopouzdanju, a ne prema svojim znanjima i kvalitetima. Ovo je veliki gubitak za naše društvo“, govori Hasić-Telalović. Činjenica da se danas u Bosni i Hercegovini pored formalnog obrazovanja organizuje i neformalno obrazovanje – radionice i događaji posebno fokusirani na djevojčice iz osnovnih i srednjih škola – na neki način daje potvrdu da se BiH ipak kreće uzlaznom putanjom kada je u pitanju napredak u IT sektoru. Velik je i broj različitih manifestacija organiziranih s ciljem povećanja svijesti građana i građanki o važnosti IT sektora. „Nedavno je održana konferencija WiDS (Women in Data Science) Sarajevo kao podrška globalnoj WiDS konferenciji koja se održava na američkom univerzitetu Stanford. Na ovoj konferenciji su sve govornice bile žene. Imali smo priliku čuti fenomenalne stvari o napretku data sciencea u akademiji, industriji i javnoj upravi. Inače, kada se organizuju IT konferencije, vrlo mali je broj žena koje dobiju priliku da budu govornice, i to je malo kome neobično, iako žene imaju jako puno toga da kažu o IT-u i u IT-u. Dakle, prvi korak je da se ženama da glas, a drugi da se na bilo kojoj konferenciji koja se organizuje uključuju i ženske stručnjakinje i da se i njima daje prilika da prezentiraju svoj rad“, dodaje Jasminka Hasić-Telalović.

Budućnost žena u IT-u Najveći kamen spoticanja za žene u tehnologiji je nedostatak mogućnosti za napredovanje na veće pozicije. Međutim, postoje pokazatelji da se stav prema radnicama u ovom polju mijenja i da su promovisanja na veće pozicije na poslu češća nego prije.

Naida Isabegović, 24-godišnja C# developerka u firmi ABC Software Development i članica Super IT Girls inicijative, navodi kako ju je najviše dojmio broj mladih, otvorenih ljudi koji su većinski zaposleni u IT sektoru, a zahvaljujući njihovoj pomoći je i ušla u svijet tehnologije. „Pristupačnost svih mojih kolega i volja da mi pomognu da se naviknem na okruženje, kao i da naučim što je više moguće u jako kratkom periodu, ono je što me je u biti najviše poguralo da zavolim ovu struku i posao. Bitno je znati da programiranje nije teško ukoliko ste okruženi pravim ljudima od kojih možete učiti i napredovati.“ 45

Da bismo izgradili budućnost u kojoj se žene mogu nadati ostvarenju uspjeha, potrebno je promijeniti način razmišljanja, pogotovo u zemljama koje se još uvijek nalaze u tranziciji, kakva je i Bosna i Hercegovina. Potrebno je srušiti institucionalne barijere, insistirati na prihvaćanju i napredovanju žena u tehnologiji te se boriti protiv pristranosti koja utječe na odnose na radnom mjestu, ali i na cjelokupnu karijeru žena u IT sektoru. „Mislim da je najveći razlog malog broja žena u IT sektoru to što djevojke u određenom dobu izgube interesovanje za inženjerske vrste poslova, što je rezultat raznih faktora u koje neću ulaziti. Treba približiti ovaj cijeli svijet mladim ljudima u najkritičnijem vremenu, a to je, naravno, u toku srednje škole. U našoj državi, generalno gledajući, u srednjoj školi ne obučavamo djecu o tome šta bi mogli raditi u budućnosti, ne pokazujemo im koje će opcije imati i na koji način da izaberu svoj nastavak edukacije, kao i karijeru. Trebaju se poboljšati informatički kursevi i program u srednjim školama, možda čak i u osnovnim školama. Pokrenuti nove sekcije s IT kursevima, održavati vanredna predavanja IT stručnjaka i, naravno, ono što je možda najbitnije, poboljšati kvalitetu opreme i računarskih laboratorija da bi mogli pratiti moderne trendove i tehnologije. Na taj način mladi bi mogli imati tačan uvid u to kako ustvari izgleda rad u IT industriji“, mišljenja je Isabegović.

Razvoj tehnologije doveo je i do tehnološke revolucije, a potreba za ravnopravnošću spolova u tom kontekstu nikad nije bila veća. Pozitivan trend rasta broja žena kao IT stručnjakinja u odnosu na muškarce daje dodatni podstrek svim mladim djevojkama i djevojčicama da se aktivno uključe u ovaj sektor i na taj način daju svoj doprinos. Žene su u tehnologiji oduvijek igrale važnu ulogu, na što ukazuje činjenica da su prve osobe koje su se bavile programiranjem bile upravo žene. Mogućnosti za žene u IT industriji su beskrajne, ali budućnost žena u tehnologiji ovisi o sposobnosti ove industrije da inspiriše mlade žene da studiraju računarstvo i tehnologiju. IT sektor mora i dalje poticati žene da se počnu baviti ovim poslom, što je moguće postići pružanjem edukacija te obezbjeđivanjem radnih mjesta za žene u ovom polju. Budućnost tehnologije ovisi o tome.

Unatoč vladajućim stereotipima o nepripadanju žena poslovnom svijetu i naročito IT sektoru, sagovornice s kojima sam imala priliku razgovarati na ovu temu dokazuju suprotno. Uspjesi gore spomenutih žena – a one nisu jedine koje nižu dobre rezultate u IT-u – dokaz su da se položaj stručnjakinja u ovom polju popravlja. Stoga u budućnosti možemo očekivati još bolju 46

situaciju. Mišljenja sam da uz ovakve stručnjakinje, te uz angažovanost djevojaka i djevojčica u ovom sektoru, BiH nema razloga za brigu, jer ovdje su savremene žene IT stručnjakinje.

47

ana Tiro GDJE SU NAMA NASLOVNICE? Cjelokupna bosansko ercegovačka aktivistička populacija već decenijama diže svijest o feminizmu, liberalci vole reći kako su obgrlili sve valove feminističkog pokreta, dok oni koji teže knjiškom obrazovanju uživaju govoriti o primjercima feminističke literature. Ali kako obaviti pripremu za četvrti ili peti val feminizma u Bosni i ercegovini ako još uvijek postoji potreba za temeljima drugog vala Svjedočimo nepovezanosti između b . medija i b . realnosti ženske emancipacije. Ponukane smo da se borimo za mjesto u sistemu kasapirajući vlastitu ličnost do nivoa grotesknosti. Ponukane smo da se intelektualno razvijamo, ali uz uslov (u društvu često impliciran) da razvijen kapacitet ostavimo pretežno za sebe. Stoga bi energiju koja se, kao što je gore navedeno, često troši i na samopromotivnu uporabu aktivizma i feminizma bilo svrsis odnije usmjeriti prema osvještavanju o zastupljenosti žena u medijima.

Istražujući temu predstavljanja žena u bosansko ercegovačkim medijima, imala sam problem s pronalaskom statistike vezane za medijsko predstavljanje intelektualne i tjelesne slobode b . žene. Statistike postoje, ali kao da su bile skrivene. ezultati istraživanja dostupni javnosti su rijetko kada fokusirani na kategoriju žena na određenom geografskom prostoru, već analiziraju generalno medije pa usput žene, generalno politiku i društvo pa usput malo i nas, generalno ljudska prava opet usput žene. Informacije su naredne. ezultati istraživanja (UN omen) o zastupljenosti žena u medijima pokazali su tako dominaciju muškaraca nad ženama – muškarci u 0 slučajeva zauzimaju prostor kao subjekti priče u novinskim člancima. ene nisu doživljene kao misleći subjekti, a nužno je prepustiti nam zasluženi prostor. Naši komentari su podjednako presudni za sve relevantne teme sposobne smo političarke, poduzetnice, naučnice, umjetnice, sportistkinje... sim toga, zakon je na našoj strani. Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i ercegovini usvojen je 2003. godine i predstavlja najvažniji instrument za razvijanje svijesti o pitanjima ravnopravnosti spolova i uvođenju principa ravnopravnosti spolova u javne politike i propise.

Zakon u svim aspektima prati odredbe UN-ove onvencije o eliminaciji svi oblika diskriminacije, uređuje, promovira i štiti ravnopravnost spolova, te garantira jednake mogućnosti svim građanima i građankama, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi života. Zakon nam osigurava promociju rodne ravnopravnosti u medijima.

48

Ipak, medijski prostor pripada pretežno muškim glasovima aktivistima, umjetnicima, naučnicima, političarima. Svaki pet godina od 1995. sve veći broj naučnika ica, aktivista ica, medijski profesionalaca ki naučnica ka, aktiviskinja sta i medijski profesionalki laca i učestvuje u projektu Global Media Monitoring project. Izdanje za 2015. godinu obu vata 114 zemalja svijeta. Global Media Monitoring Project 2015 zaključuje kako su žene najmanje predstavljene u temama koje se tiču politike i upravljanja, a značajno više muškaraca citirano je kao izvor informacija, dok su žene citirane samo u 15 slučajeva. Statistike o funkcijama koje žene obavljaju u medijima također su poražavajuće. Na uredničkim pozicijama u b . medijima trenutno se nalazi 37 žena, dok su žene direktorice medijski kuća prisutne u samo 2 slučajeva, kako se vidi iz analize 50 b . medija koju je proveo Mediacentar.

Borbom za naš prostor u medijima postavljamo i pitanja koja se tiču estetike i samopouzdanja kada je žena predstavljena u medijima u pozitivnom svjetlu Već spomenuto istraživanje UN omen također pokazuje kako su žene u medijima predstavljene kao dominantne jedino kada je riječ o seksualnoj industriji, tj. kao seksualne radnice, ili kao osobe koje vode domaćinstvo. Istraživanje (European ournalism bservator ) otkrilo je da novinari ke većinom pišu o drugim muškarcima, a za mišljenje pitaju – opet – muškarce.

Borba s navedenim začaranim krugovima znači pritisak na medije da počnu svjesno i sistematično služiti u našu korist u zaustavljanju razrušavanja tjelesnog i intelektualnog digniteta žene. Mediji su zakonski dužni da zauzimaju nesenzacionalistički pristup u svojim napisima, što u ovom slučaju znači i predstavljanje žena bez objekti kacije. onkretni početni koraci su kontaktiranje jednakog broja sugovornica i sugovornika, u čemu može pomoći lista ekspertica iz različiti oblasti koju je Udruženje B novinari objavilo u martu 201 . godine. Bosanskoercegovačkim medijima je u potpunosti omogućen dolazak do informacija o ženama iz svi sfera javnog života. Takva raspoloživost informacija treba biti provokacija b . novinarima i novinarkama da konstantno i tvrdoglavo dižu nivoe zastupljenosti žena u b . medijima.

49

Larisa Mahmić KINTSUGI ŽENSKOG PISMA (Senka Marić, Kintsugi tijela, Sarajevo: Buybook, 2019.)

Pisala je pjesme i eseje, prevodila tekstove, uređivala internetski portal za književnost, a onda je stupila na romanesknu scenu – i već za svoj prvi roman dobila vrhunsko priznanje u vidu nagrade „Meša Selimović“, nagrade za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Senki Marić ovo nije prva nagrada – dobitnica je nekoliko njih, a posebno se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013. i prva nagrada „Zija Dizdarević“ 2000. godine. Pa ipak, ne može se osporiti da ju je upravo „Meša Selimović“ učinio književnom zvijezdom. Ta nagrada postaje još važnija, kako za autoricu tako i za cjelokupno domaće žensko stvaralaštvo, kad se uzme u obzir da je Marić tek treća žena dobitnica ovog priznanja, a nagradu su prije nje dobile još samo dvije žene – Sanja Domazet 2006. za roman Ko plače i Mirjana Đurđević 2010. za roman Kaja, Beograd i dobri Amerikanac. Nije potrebno uložiti mnogo napora kako bi se uočila krajnje seksistička praksa dodjele književnih nagrada: uglavnom su autori ti koji osvajaju prestižne nagrade, dok autorice bivaju zanemarene, čak i kad dođu do finalnog kruga.

Senka Marić je prije romana objavila tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne. Zasluženu pažnju je dobila tek romanom Kintsugi tijela, što potvrđuje još jedan stereotip naše književne scene, a to je da istinski status pisca/spisateljice stičete tek ako se okušate u toj tzv. „vrhunskoj“ književnoj formi. Pa ipak, Kintsugi tijela, roman objavljen 2018. godine u izdanju Buybooka, zavređuje posebnu pažnju, i to ne samo zbog svoje književne vrste ili činjenice da je nagrađen.

Već iz samog naslova je moguće iščitati srž knjige. Naime, kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije. Kada je umjesto keramičkog predmeta predstavljeno tijelo, i to žensko, jasno je da je to tijelo moralo biti slomljeno kako bi se na njemu primijenila kintsugi tehnika.

U ovom romanu je žensko tijelo (s)lomljeno karcinomom dojke. Prvobitni je utisak da se između pripovjedačice i autorice romana stavlja znak jednakosti jer je riječ o autobiografskoj prozi.

50

Knjigom je intimno, sirovo i surovo, a opet poetski i minimalistički opisana borba za život, za svoje tijelo, za svoj razum, za svoju ljepotu, za svoje dostojanstvo, za opstanak čulnosti i erosa.

To nije samo borba protiv bolesti. „Kintsugi tijela“ je odvažno, hrabro djelo žene ratnice, a njegova poruka je glasna i jasna: To tijelo se može voljeti. Ti si ga izabrala. I dalje je tijelo žene, kroz sve tvoje preobražaje. Zanosno, lijepo i meko, u samom sebi zaokruženo. Tijelo ratnice. Savršeno isklesano kroz sve poraze, i pobjede. Ožiljci koji ga šaraju su mapa tvog puta. Najistinitija priča o tebi koju ne mogu dokučiti riječi“ (str. 118).

Junakinja ovog romana zaista jeste ratnica. Njeno bojno polje je određeno nizom događaja zbog kojih se ona već osjeća poraženo. Nakon razilaženja sa suprugom, on je napustio njihov zajednički dom ostavivši je s djecom. Takva situacija je sama po sebi velika životna promjena koja zahtijeva pozamašnu količinu psihičke i fizičke energije i snage. Uprkos tome, tijelo junakinje već odbija svaki oblik surađivanja. Naime, agonija fizičke boli je počela, doduše zbog kalcifikata u ramenu (šiljaste naslage kalcija koja povređuje okolno tkivo i stvara upalu). Pa ipak, sve navedeno će biti potisnuto u drugi plan kada junakinja jedne sparne noći slučajno opipa kvrgu u dojci.

Roman nije organiziran na način koji bi se očekivao kad je riječ o ovoj književnoj vrsti. Dakle, ovdje ne postoje poglavlja koja imaju jasan početak i kraj. Tekst se kreće na relaciji između pripovjednog i pripovijedanog vremena. Jedan trenutak čitatelj/ica prati razvoj radnje romana, razvoj bolesti i borbe, a već u narednom biva vraćen/a u prošlost i djetinjstvo junakinje/ pripovjedačice. Ovakva organizacija teksta odgovara poetičnom i minimalističkom stilu pisanja Senke Marić.

Prošlost i sadašnjost su povezane bivstvovanjem pripovjedačice, njenim psihičkim i fizičkim sazrijevanjem i postojanjem. Bitno je napomenuti da retrospektive ne djeluju nametnuto, tok romana nije haotičan. Upravo spomenuti uvidi u odrastanje jedne žene upotpunjuju doživljaj prilikom čitanja. Stvara se privid da lično poznajemo pripovjedačicu; teže podnosimo njene padove, a više se radujemo zrakama sunca u njenom životu. Osim toga, vraćajući se u prošlost, pripovjedačica pokušava pronaći uzroke svojih trenutnih patnji – u djetinjstvu, u porodičnoj anamnezi, u nekadašnjem vlastitom ponašanju i postupcima. Pritom je bitno napomenuti da je Kintsugi tijela jedan od rijetkih romana s domaćih prostora koji se bavi odrastanjem djevojčice.

51

Već pomenuti osjećaj prisnosti povećava se zahvaljujući načinu pisanja. Naime, pripovjedačica se obraća čitateljici. Pripovjedačica se, u suštini, obraća svima voljnim da čitaju/slušaju njenu priču, ali naglasak se stavlja na čitateljicu jer se, po gramatičkim pravilima, pripovjedačica zaista obraća osobi ženskog roda/spola: „nisi mogla spavati“; „znala si da ćeš ga dobiti i bila si uvjerena da nikada nećeš“; „ležala si“; „sretna si“; „spremna si na to“; „u tom tijelu si sada zdrava“... Izdvajanje čitateljice na ovaj način je feministički postupak: žena razgovara sa ženom o ženskom tijelu. To je veliki pomak ako se uzme u obzir da je žensko tijelo duži vremenski period bilo tabu (negdje i dalje jeste!), a ovakva vrsta javnog razgovora o istom je bila nepojmljiva.

Naravno, pisanje u drugom licu se može tumačiti i kao pričanje samoj sebi, obraćanje samoj sebi, hrabrenje same sebe. To je komuniciranje s vlastitom Drugosti.

Roman je, uslovno rečeno, pauziran četiri puta kada se pripovijedanje prekida medicinskim tekstovima – izvještajem o pregledu (Izvještaj o patohistološkom pregledu), uputama za kemoterapiju (KT), upozorenjima o lijeku (Taxol) i informacijama o lijeku (Herceptin). Navedene medicinske tekstove je teško u potpunosti razumjeti zbog stručne terminologije, ali se njihovim uvođenjem u roman postiže ozbiljnost izraza. Čitateljice i čitatelji shvataju ozbiljnost dijagnoze, ozbiljnost bolesti i jačinu borbe protiv nje. Budi se saosjećanje, ali i određena doza straha. Čitateljicama se budi svijest o važnosti (samo)pregleda dojki, budi se svijest o tome koliko je važno voditi računa o vlastitom tijelu i zdravlju istog, koliko je bitno uskladiti um i tijelo.

Drastična je razlika između poetičnog stila ostatka romana i dokumentarističkog stila koji je uveden medicinskim tekstovima. Ovakvo naglo rezanje poetskog teksta dokumentarizmom može da se tumači kao svojevrstan povratak u stvarnost. Borba protiv bolesti, borba za svoj život ipak nije onoliko poetična koliko bi to možda junakinja željela. Ta borba se sastoji od precizno određenih lijekova koji se uzimaju u precizno određenim količinama, u precizno određeno vrijeme.

Poetičnost romana je već nekoliko puta spomenuta, ali se izrazito ogleda u prisustvu poznatih žena grčke mitologije. U najtežim momentima pripovjedačici se priviđaju upravo one: Medeja, Meduza, Amazonke. U jednom od ključnih momenata romana dešava se sljedeće: „Medejine oči više nisu slane. Meduzine zmije su oživjele. Ožiljci na otkrivenim prsima Amazonki su srebrene niti što ih je utkala boginja Mjeseca. [...] Polako, jedna po jedna ulaze u tebe, koža se upija u kožu, meso guta meso, kosti srastaju. Ti si svaka od njih. U tebi huči hiljadu života. You are life itself“ (str. 117).

52

Zanimljiv je izbor baš ovih junakinja grčkih mitova. Naime, Amazonke su poznate žene ratnice, koje su, navodno, sebi svojevoljno uklanjale jednu dojku kako bi lakše i bolje baratale lukom i strijelom. Meduza je žena čiji pogled je pretvarao muškarce u kamen, a taj „dar“ je, prema jednom predanju, dobila (od boginje Atine!) nakon što ju je Posejdon silovao u hramu. Medeja je „ljubomorna“ čarobnica čija je tragedija kritičko preispitivanje položaja žene u porodici i nejednakog morala. Uvođenje jakih, borbenih žena u tekst je također feministički postupak.

Kintsugi tijela zavređuje posebnu pažnju zbog mnogo toga, ali činjenica da ga je napisala autorica ne bi značila mnogo da roman nije zaista umjetnički vrijedan. Senka Marić piše uvjerljivo i snažno, te nudi zanimljiva rješenja na planu postupka i motiva. Pa ipak, u prvom planu je tema: Kintsugi tijela se bavi (ženskim!) tijelom. Rijetke su žene koje o ženskom tijelu pišu onako kako su to učinile Senka Marić u ovom romanu ili, recimo, Slavenka Drakulić u romanu Frida ili o boli.

Obje autorice su na sirov, ponekad čak i zastrašujući način opisale bol i patnju koju žena i njeno tijelo prolaze. Pritom su skrenule pažnju na realnost ženskog tijela, tijela koje nije stvoreno samo kako bi zadovoljavalo.

U patrijarhalnom, konzumerističkom, seksističkom društvu sadašnjice, nepisano je pravilo da je žensko tijelo predmet požude. Nameću se nerealni standardi ženskog tijela koje je uvijek zategnuto, uvijek puteno, uvijek spremno za gledanje. To je tijelo bez nedostataka. Dojke su ukras na pomenutom tijelu, a materica i jajnici služe samo za menstruacije i bebe. Tekstovi poput romana Kintsugi tijela nude malo drugačiji, svakako realističniji prikaz – žensko tijelo se vraća ženama, sa svim vrlinama i manama. Štaviše, skreće se pažnja na činjenicu da je svako ljudsko tijelo podložno obolijevanju, pa tako i žensko. Dojke, materica i jajnici postaju više od „striktno“ ženskih obilježja. To najbolje znaju žene koje su, nažalost, doživjele dijagnosticiranje karcinoma dojke i/ili materice i jajnika.

Dakle, bh. spisateljica objavi svoj prvi roman, za njega dobije prestižnu književnu nagradu, a u istom se bavi ženom i ženskim tijelom koje se bori protiv bolesti i prihvatanjem promjene; opisuje gubitak i poboljšavanje kroz destrukciju i ponovno rađanje. Riječ je o značajnom pomaku na jednoj duboko patrijarhalnoj književnoj sceni, gdje autorice pišu sve hrabrije i bolje, te objavljuju sve češće. Pa ipak, moguće je da je slučaj Kintsugi tijela samo izuzetak u društvu u kojem je seksizam prisutan u svakoj životnoj sferi, pa tako i u književnoj. Tu i dalje vlada prešutni stav da žensko stvaralaštvo nikad ne može da bude jednako kvalitetno kao i muško; dokaz je već spomenuta seksistička praksa dodjele nagrada uglavnom autorima. Stereotip je još snažniji kada „ženska“ literatura govori o pričama i iskustvima žena koja su stoljećima proglašavana 53

nerelevantnim te nedovoljno univerzalnim. Rečeno je da je svaki novi napisani roman u Bosni i Hercegovini razlog za malo slavlje, naročito ako je roman napisala žena. Ipak, pravi razlog za slavlje je kada se dogodi da se roman vrednuje po kvaliteti, a ne po osobi koja ga je napisala, pa i njenom spolu. Takvo vrednovanje ne smije biti izuzetak – ono mora da bude pravilo!

54

Emina Emily Džindo RAZORNO NASILJE NAD ŽENAMA IZA KOJEG NE OSTAJU MODRICE Ne tako davno, zapravo odmah nakon otvaranja frizerskih salona, jedva sam dočekala i napokon otrčala da se ošišam. To ne bi predstavljalo ništa važno da žena koja je sjedila pored mene i fenirala se nije počela da priča: „Ma mi smo i krive, jesmo, boga mi, krive smo, ja sam ga trebala odmah prijaviti, a ne da mi uništi dvije godine života... A da vidiš njih, kad sam se tek vratila na posao, jedna mi prišla i pita: ‘A kako si smjela, kako te nije stid?’ Ma užas, eto tako, bez pardona došla i pitala, zamisli, moja...“ Pokušavala sam da ne slušam, ali me ponukalo na misao da je nasilje i dalje svuda oko nas, a žrtve često ne mogu naći ni sagovornika, jer je bilo kakav oblik nasilja i dalje tabu.

U jeku pandemije koronavirusa u medijima smo mogli vidjeti informaciju da je u Francuskoj nasilje nad ženama poraslo za 30 % zbog čega je Vlada donijela posebne mjere koje bi trebale pomoći žrtvama. Također, Svjetska zdravstvena organizacija izdala je zvanično saopštenje o porastu nasilja nad ženama u cijelom svijetu, uz upozorenje da se nasilje ne smije ignorisati jer usred restriktivnih mjera, u ovom slučaju izolacije, žrtva biva prepuštena sama sebi, primorana cijeli dan biti zatvorena s nasilnikom. Stoga možemo pretpostaviti da je porast nasilja nad ženama zasigurno bio velik i u našoj sredini, gdje temeljite analize uopšte nisu urađene.

U našoj državi se jako malo pažnje posvećuje nasilju nad ženama, iako je ono jedan od većih problema našeg društva, što potvrđuju i ubistva žena koja svake godine bivaju počinjena „iz strasti“, odnosno slučajevi femicida u Bosni i Hercegovini. Pandemija je brojne svakodnevne društvene probleme bacila u drugi plan. Budući da se nasilje nad ženama, naročito psihičko, u našoj zemlji i inače zanemaruje, jasno je da su se žene koje trpe nasilje u BiH od početka epidemije našle u još gorem položaju. Često sam nailazila na komentare kako neki smatraju da psihičko nasilje – nad ženama – nije toliko rasprostranjeno i da je u tom slučaju situacija „pod kontrolom“. Baš zbog toga bi bilo dobro prisjetiti se kada ste zadnji put čuli da neko viče na nekoga ili ga vrijeđa, jer upravo takvo nešto je najbolji primjer psihičkog nasilja. Mnogi/e od nas u takvim situacijama samo nastave dalje, nesvjesni/e da su prisustvovali/e klasičnom obliku psihičkog nasilja. Ponekad i jesu, ali većina populacije smatra to sasvim uobičajenim.

55

U diskusijama su česti argumenti koji zapravo nastoje odvratiti pažnju od problema nasilja nad ženama, poput onih kako je nasilje nad muškarcima zanemareno i kako se stalno govori o nasilju nad ženama. Smatram da takvim komentarima nema mjesta i da nije nužno povlačiti usporedbu, već reagovati. No, morali bismo se složiti da je muško nasilje nad ženama ipak rasprostranjeniji društveni problem zahvaljujući toksičnom maskulinitetu koje društvo, kao i druge rodne stereotipe, odobrava.

Osim što je nasilje općenito u našem društvu tabu, pa ga se zanemaruje ili doživljava kao nešto na šta nije potrebno reagirati, psihičko nasilje je vrsta nasilja koja najčešće prolazi „ispod radara“. Ono je u našem društvu toliko uobičajeno, kao „dobar dan“. Dovoljno je naglasiti činjenicu da je većini društveno prihvatljivije da na ulici vide psihičko ili pak i fizičko nasilje, nego da vide kako se istospolni par drži za ruke. U društvu u kojem živimo, to je postalo svakodnevica.

Svima nam je dobro poznata izreka „šutnja je zlato“, što u manjim sredinama znatno utječe na osvještavanje žrtve koja trpi nasilje. Psihičko nasilje je svuda oko nas i mnogo ga je teže razaznati od fizičkog, pa samim tim teže i prijaviti. Jedan od osnovnih razloga zasigurno je i nedovoljno pridavanje pažnje, ali i niska razina javne i institucionalne svijesti o manifestacijama nasilja na psihofizičko zdravlje osobe.

Nedovoljno sistemsko posvećivanje problemu psihičkog nasilja nad ženama dovelo je do toga da mnoge žene nisu informisane šta to psihičko nasilje podrazumijeva. Prema istraživanju koje je sproveo OSCE 2018. godine, 33 % žena spada u grupu donekle informisanih, 30% ne baš dobro informisanih i 13 % uopšte ne zna šta bi uradile nakon što bi shvatile da su žrtve nasilja.

Isto istraživanje navodi kako je 48 % žena u BiH doživjelo neki vid (ne)partnerskog nasilja.

Baš zbog ovih podataka bilo bi dobro podsjetiti se šta je to psihičko nasilje. Psihičko nasilje u velikom broju slučajeva ne ostavlja vidljiva obilježja – masnice, ogrebotine, povrede... Nasilnik se zapravo služi metodama zastrašivanja, najčešće kada je žrtva sama. Baš zbog toga psihičko nasilje zahtijeva izrazitu pozornost.

Neke karakteristike psihičkog nasilja su: strah, ugrožavanje slobode kretanja („Ne možeš ti nigdje bez mene...“), ponižavanje („Vidi se kako si jadna...“), konstantno okrivljavanje („Ti si to trebala uraditi, ti si kriva za sve ovo...“), omalovažavanje („Ti si jedna obična glupača, idiot, ništa drugo!“), ismijavanje („Vidi se, na šta ličiš, kako si ružna...“), vrijeđanje („Droljano, kurvo, seljanko...“), česti izljevi bijesa, stalne prijetnje („Ne budeš li uradila to što ti kažem, znaš šta 56

slijedi...“), uništavanje ličnih predmeta žrtve ili drugih stvari, neprestana kontrola (uhođenje, bilo kakav oblik praćenja), slanje poruka pogrdnog sadržaja...

Posljedica konstantne izloženosti takvom ponašanju je narušavanje žrtvinog mentalnog i fizičkog zdravlja. Žrtva je iscrpljena, smanjenog samopouzdanja, postaje potpuno nemoćna da se odupre nasilniku. Psihičko nasilje uglavnom prate i drugi oblici nasilja, najčešće ekonomsko, potom fizičko i seksualno.

Mjere uvedene tokom pandemije Covid-19 direktno su uticale na porast obima svih oblika nasilja jer su žrtve morale biti zatvorene s nasilnikom unutar četiri zida. Mnoge zemlje, kako bi pomogle žrtvama da prijave nasilje koje trpe, uvele su posebna mjesta za bezbjedno prijavljivanje, primjerice u apotekama i sl., gdje žrtve uglavnom odlaze prilikom rijetkih trenutka napuštanja doma.

Nasilje, bilo ono vidljivo ili nevidljivo, neophodno je prepoznati i prijaviti, a u tome možemo učestvovati svi ako posumnjamo da ga neko od naših prijateljica, poznanica doživljava. Nasilje se ne smije zanemarivati, jer se time ugrožava i uništava život jedne individue. Pored toga, svi mi smo zakonski obavezni prijaviti eventualna saznanja o nasilju. Stoga, ako ga primijetimo, nemojmo zanemariti nasilje, jer možemo pomoći. Samo jednim telefonskim pozivom možemo spasiti nekome život. Možemo pomoći i pronalaženjem kratkotrajnog smještaja u koji će se žrtva skloniti od nasilnika, preporučiti besplatna online savjetovališta na platformama poput Facebooka i Instagrama, proslijediti im kontakte organizacija koje se bave borbom protiv nasilja.

Ne smijemo pritom zaboraviti da je zaista krucijalna stvar razumjeti žrtvu, jer žrtve često nemaju sagovonika/icu. Bitno je razumjeti i ne osuđivati, jer za svako nasilje odgovoran je samo nasilnik. Prisjetimo se situacije iz frizerskog salona: iako je gospođa prošla kroz dug i traumatičan period, pri povratku na posao nije naišla na razumijevanje. A upravo je razumijevanje neizostavno komponenta u osnaživanju žena koje su pretrpjele nasilje, jer to su hrabre i snažne žene koje zaslužuju svaki vid poštovanja.

57

Nasilje nad ženama moguće je prijaviti na SOS telefone: 1265 za Federaciju BiH; 1264 za Republiku Srpsku.

Organizacije koje pružaju besplatnu pravnu pomoć su: Fondacija lokalne demokratije Sarajevo (https://fld.ba/bs); Centar ženskih prava Zenica (https://cenppz.org.ba/); Vive Žene Tuzla (https://www.vivezene.ba/).

58

Sanja Kobilj-Ćuić JEDNA DRUGOJ KAO UTOČIŠTE (Tanja Stupar-Trifunović, Otkako sam kupila labuda, Beograd: Arhipelag, 2019.)

Otkako sam kupila labuda drugi je roman književnice Tanje Stupar-Trifunović, objavljen u izdanju izdavačke kuće Arhipelag. Riječ je o književnom djelu neobične sudbine. Naime, na prvoj književnoj promociji ovog romana, održanoj prošle godine u Banjaluci, gradu u kojem autorka živi, nije bilo moguće kupiti roman jer je došlo do kašnjenja u njegovom štampanju! Srećom, ovaj lapsus nije otežao put romana do čitalačke publike jer je uskoro osvojio i Vitalovu nagradu za najbolji roman godine.

Roman nosi vrlo neobičan naziv, kao i ostala djela Tanje Stupar-Trifunović: O čemu misle varvari dok doručkuju (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008), Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću (Fondacija/Zaklada Fra Grgo Martić, Kreševo, 2010), Satovi u majčinoj sobi (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske, Istočno Sarajevo, 2014), Razmnožavanje domaćih životinja (Buybook, Sarajevo, 2018). Ovaj put riječ je o citatu iz djela Vatre Margerit Jursenar u kojem naratorka citira Ledu, spartansku kraljicu u koju se zaljubljuje Zeus i da bi je osvojio, pretvara se u labuda: “Otkako sam kupila labuda, više nisam slobodna ubiti se.“ Motiv samoubistva, motiv saučesništva i motiv bola prvi su smjerokazi u čitanju ovog romana koje nam autorka ostavlja na samom početku čitalačkog puta, u vidu citata Margerit Jursenar i Margerit Diras. Ovi motivi, uskoro doznajemo, usko su povezani sa neobičnom ljubavnom pričom između dvije žene koja čini okosnicu romana. Jedna od njih, naratorka priče, udata je bibliotekarka u četrdesetim godinama koja živi povučenim životom, a doznajemo da je pokušala da se ubije, da je izgubila trudnoću, te da je prilično apatična i zatvorena. Druga je djevojka u dvadesetima, ambiciozna, strastvena, bipolarna djevojka čije riječi “uvijek trče ispred nje i imaju veću hrabrost i više njenog života u sebi od nje same” (str. 11).

Roman je napisan u formi ispovijesti naratorke koja se bivšoj ljubavnici obraća u drugom licu jednine, za koju na samom kraju pripovijedanja saznajemo da je ustvari pismo. U njemu se vješto isprepliću različiti vremenski nivoi, trenutak pripovijedanja sa vremenom u kojem se pripovijedano desilo. Upravo ta nemogućnost svrstavanja Otkako sam kupila labuda u određeni književni žanr, što je i inače čest slučaj sa najuspjelijim proznim djelima spisateljica, čini ovo djelo otvorenim za različite interpretativne teorijske pristupe. Uz to, jezik romana je pretežno lirskog karaktera, pri čemu je moguća patetičnost izbjegnuta vješto skrojenim dijalozima između dvije žene.

59

Tema romana je istospolna ljubav između dvije žene, dakle tema koja sa sobom nosi i karakter društvenog tabua, ali i rizik privlačenja negativne pažnje. Međutim, važno je naglasiti da se autorka takvom temom ne bavi na senzacionalistički način. Strast i erotsko u romanu predstavljeni su kao univerzalni jezik prepoznavanja vlastitog identiteta. Veza između dvije žene postaje okidač za naratorku da ispita svoje lične stavove o životu, kao i vlastito mjesto u svijetu.

Naizgled dvije suprotnosti, mladost prepuna bunta i zrelo doba pod težinom mudrosti iskustva, kroz likove ovih dviju žena ulaze u sukob i previranja, koja će u trenutku završetka njihove ljubavne priče dovesti do neočekivanih rezultata. Naratorka uspijeva da se probudi iz apatije u koju je zapala, uspijeva da se oslobodi konvencionalnih obrazaca koje je nesvjesno poštovala, ali i uspijeva takođe da se suoči sa traumom majčinog samoubistva. Njena će mlada ljubavnica doživjeti obrnutu sudbinu: njeno “prilagođavanje” svijetu desiće se u pravcu preuzimanja patrijarhalnih obrazaca u vidu braka, heteroseksualne veze, želje za reprodukcijom i odustajanja od mladalačkih ambicija.

Poveznica koja spaja identitete i sudbine ovih dviju žena je odnos sa majkom, odnosno odnos sa Drugom od sebe. Prihvatanje majke, u simboličkom i realnom smislu, postaje imperativ za prihvatanje sopstvenog identiteta. Dvije ljubavnice prepoznaju jedna u drugoj obrasce ponašanja vlastitih majki. Naratorka svoju pronalazi u grozničavosti mlade ljubavnice, u smjenjivanju očaja i životne snage u njoj: “Čini mi se kao da kroz tebe pokušavam razumjeti dio nje. Zagrliti ga i umiriti. To su bile aveti s kojima se nisam znala nositi, o kojima ti tada nisam mogla govoriti. Bilo je sve teže i mučnije. Htjela sam samo da prestane to s tobom, to s njom.

Te žestoke oluje iz vas koje su me podizale, bacale i drobile“ (str. 95). Njena ljubavnica, s druge strane, u naratorki traži majčinsku ljubav i sigurnost koje nije dobila, odrastajući u patrijarhalnoj sredini u kojoj je majka čuvarka kćerkine nevinosti i zaštitnica patrijarhalnog ustrojstva društva. Ona se plaši da bi majka mogla saznati za njihovu vezu, plaši se izopštavanja i usljed nemogućnosti oprosta vlastitoj majci, odabraće konvencionalan život, u skladu sa majčinim očekivanjima.

Zanimljivo je da se naratorkino procesuiranje traume majčinog samoubistva i vlastitog osjećaja krivice dešava u trenutku kada završava ljubavna priča dviju žena, kada napusti supruga i mir pronađe kraj druge žene s kojom ljubav ne znači konflikt i borbu do krvi, već utjehu i sigurnost. Čini se da je osnovni element poetike Tanje Stupar-Trifunović ono što je ona sama u jednom intervjuu definisala kao “ljudi i njihova uzajamnost”. Otkako sam kupila labuda roman je koji dominantno progovara o potrebi za Drugim/om, o potrebi za čvrstim emotivnim vezama među 60

ljudima, kao jedinim načinom borbe sa traumama iz prošlosti, ali i sa poremećenim društvenim vrijednostima. Ulice i mjesta kojima se kreću dvije junakinje i u kojima moraju da skrivaju svoju strast predstavljaju kulisu “otupjelog svijeta gdje se miješaju najgori konzervatizam i najluđi egzibicionizam skliznuo sa TV-a direktno u gaće gledalaca”. Riječ je o društvu čija je deviza “jači tlači” i u kojem su prisutne homofobija, porodično i seksualno nasilje, korupcija i ekonomska nestabilnost. Ovim temama se Stupar Trifunović ne bavi iz pozicije angažovane umjetnice, već iz pozicije osviještene posmatračice jer je njena pažnja usmjerena tako da lično postaje političko i obrnuto u životima njenih junakinja. U tom slučaju, prostor vlastite spoznaje nema geografsku odrednicu, naprotiv, usko je povezan sa Drugim/om od sebe.

Otkako sam kupila labuda važan je ne samo zato što razbija društveni tabu vezan uz istospolne veze. Prije svega, ovaj roman jača svijest o ženskoj solidarnosti i o važnosti prihvatanja ženskog naslijeđa. Njegova istinska snaga leži upravo u ideji o uzajamnosti ljudskih sudbina, u njihovom preplitanju i snazi koju žena-ženi, odnosno čovjek-čovjeku može pružiti u izgradnji boljeg sebe, ali i boljeg društva.

61

Maja Crnogorac TREBAJU LI SE GODINE BORBE I NEPOSLUŠNOSTI ŽENA I ŽENSKOG TIJELA REPREZENTOVATI NA ZIDOVIMA MUZEJA UZ KOKTEL? Feministička misao vjekovima je praćena protestom i nemirima, građanskom neposlušnošću uz nerijetke ishode sa žrtvama. Istorija daje uvid u zastrašujuće situacije nasilja i progona žena koje su, u svom vremenu, uspijevale da precizno mapiraju probleme i da jasno ukažu na njih, bez obzira na cijenu. A cijene su se mjerile izgubljenim životima, sistematskim nasiljem i torturom. Crni petak, 18. novembra 1910. godine, svjedoči o nečuvenom institucionalnom nasilju nad feministkinjama. Ovaj protest protiv neprijateljskog stava tadašnjeg engleskog premijera Herberta Asquitha prema ženskom pravu glasa ugušen je policijskom brutalnošću, praćenom ponižavanjima i seksualnim nasiljem, a danas u obliku fotografije čini kolekciju Muzeja Londona i prezentuje jedan isječak iz istorije koji nam daje uvid u postojanje i borbu onih koje će kasnije napasti “svetu privatnu svojinu, razbijati prozore, paliti neke bogate vikendice, uništavati terene za golf ili kraljevske botaničke bašte“ (Danijel 2017). Niz ovakvih događaja koji su dovodili u pitanje dominantne matrice i postojeće društvene pozicije te način funkcionisanja čitavog sistema definiše protest kao procjep ili poremećaj u tokovima koji su se odvijali po ustaljenim, tradicionalnim načinima mišljenja.

U tim procesima emancipacije koje možemo posmatrati na vremenskoj liniji naslijeđa, državni muzeji su jednako ćutali teškim zidovima i svjedočili o onom što je bilo, ušuškani u represivni institucionalni sistem kojem su samo odabrani pristupali. Ovakav zatvoreni sistem bio je nijem na promjene kojima su težile avangarde i organizovane skupine koje su zajedno sa feministkinjama napadale kodirane matrice nejednakosti patrijarhalnog modela života, i danas dominantnog narativa političke, kulturne i društvene stvarnosti. Svaka vrsta nekonvencionalnosti mišljenja, propitivanja i shvatanja savremenosti svoj put je krčila na marginama, preispitivanjem manifestacija moći.

Danas, sa vremenskom distancom od godinu dana, u ovom kontekstu možemo posmatrati izložbu Percepcije: Cvijet je najljepši kad je neubran u produkciji Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpke koju je finansirao i idejno oblikovao British Council. Projekat Percepcije obuhvatio je pet regionalnih izložbi u državama bivše Jugoslavije, a svaka od izložbi okupila je selekciju radova britanskih te lokalnih umjetnica iz svake od zemalja.

62

Feministička izložba, po riječima organizatora, sastojala se isključivo od autorki koje su dobile prostor da iskažu svoje ideje, prezentuju umjetničke strategije i pitanja kojima se bave.

Postavka, svojom formom, ističe različite pozicije na hijerarhijskoj ljestvici, fizički odvojene, kao zasebne cjeline od kojih je jedna sastavljena od umjetnica visoko pozicioniranih na svjetskom tržištu. One su se ostvarile u ulozi velikih umjetnica i obilježile tadašnju savremenost pa je njihovo prisustvo samo po sebi značajno i životvorno.

Na drugom polaritetu mapirane su balkanske umjetnice koje stoje u relaciji propitivanja i vrednovanja u odnosu na prve, a ovo propitivanje je bilo jasno i vidljivo kroz prateće programe izložbe. Radovi britanskih umjetnica, kao pripadnica globalnog tržišnog sistema i umjetničkog mainstrema, svojim prisustvom daju na značaju instituciji, dok se balkanske umjetnice opozitno valoriziraju prisustvom u datom okviru čime se potvrđuju na aktuelnoj sceni. Ovakva struktura sačinjena je od tradicionalnih pozicija moći koje su utvrđene trzišnom vrijednosti, izlagačkom aktivnosti i zastupljenosti unutar institucionalnog predstavljanja.

Po modernističkom modelu, veliki dio izložbe nam pokazuje ono što je bilo, nudi nam umjetnički rad u „sakralnom“ prostoru pred kojim unutar institucionalnog autoriteta, kao privilegovani „ljubitelji umjetnosti“, možemo da kontempliramo, uz šampanjac, muškobanjasti stav Sare Lukas kao politički čin bunta jedne žene u istoriji njenog autorskog opusa.

Posmatrajući ženske pobune – od masovnih i nasilnih, preko sifražetkinja, do manjih, ličnih buntova poput pomenutog sjedenja Sare Lukas – podvlačimo zajednički element: razarajuću energiju uperenu prema svemu onom što onemogućuje egalitarnost. Ona direktno narušava i ugrožava hijerarhizovani sistem kapitalizma, dominaciju jačeg i glasnijeg te otvoreno preispituje uspostavljene pozicije moći i demisitifikuje manipulacije sistema.

Ove pobune, asimilovane i izmještene u polje institucija koje su predmet ženskog napada, tako su lišene subverzivnog potencijala. Prisvajanje drugosti ženske pozicije i njeno uvrštavanje u već postojeće patrijarhalne rešetke onemogućuje postavljanje ili redefinisanje njenih interesa. Unutar takvog sistema mi možemo da posmatramo događaje koji su prošli, oni nam se nude kao informacija o postojanju subverzivne tendencije nekad i negdje. Ono što mi vidimo je sjena razarajuće energije, ukroćena ramom i smještena u kapitalistički i hijerarhizovani tržišni sistem kao podsjetnik da on i dalje nije poražen. U ovakvoj intenciji reprezentovanja ideja feminizma, nama, i dalje okruženim pravilima tržišta i imperativom privatne svojine te utrkama 63

za svoje mjesto u hijerarhiji, izmiče pitanje: šta je problem sad? Koje strategije i intervencije iz polja ženske pozicije danas imaju najveći potencijal subverzivnosti? Na kraju, da li je prikazivanje neposlušnosti žena trebalo da bude prisvojeno institucionalnim sistemima države te ponuđeno kao aktuelni događaj elitističkih tendencija? Šta je feminističko u situaciji okupljanja privilegovane publike koja, i sama žrtva struktura moći unutar okoštalog prostora, posmatra ponuđeni sadržaj konstruisan na osnovu tržišnog i ideološkog potencijala eksploatacije umjetnosti, popularnosti, te čvorišta scene koja podrazumijevaju niz pravila pristupanja u ovakav sistem. Za to vrijeme, u polju izvan ovog događaja, na mjestima gdje se umjetnost, feminizam i život prepliću, ostaju ista pitanja o strukturama moći, ženskom oslobođenju, patrijarhatu te feminizmu i savremenosti. Stoga bi se mogli prisjetiti pitanja koje postavlja Mary Beard: „If women aren’t perceived to be fully within the structures of power, isn’t it power that we need to redefine?“

64

Lamija Milišić ONERIZAM LISICE – SAN O UMJETNIČKOM DJELU (Dubravka Ugrešić, Lisica, Sarajevo: Buybook, 2018.)

Na početku djela Poetika prostora, Gaston Bachelard opisuje pjesničku svijest kao naivnu, onu koja omogućuje umjetniku da ostane na izvorištu jezika. Stoga, koliko god se zaplitao u semiotičke igre, pjesnik ne zaboravlja jezičku matricu na kojoj počiva njegovo umijeće. Tvorac priče mora uvijek naivno posmatrati svoje jezičko zdanje. Drugim riječima, on iz priče nikad ne luči njena značenja za život – takva značenja su suvišna, život ostaje dalek, samo je jezik blizak, samo s njim se da razgovarati.

Na početku djela Lisica Dubravke Ugrešić naratorka postavlja pitanje: „Zaista, kako nastaju priče?“ Do kraja romana ona će podsjećati da je njeno djelo „priča o tome kako nastaju priče“.

Ova sintagma ideja je uma koji otkriva svoju naivnost, koji začudno gleda u priču kao izum (izrod?) života. Primjetno je da pitanje nije zašto nastaju priče, već kako nastaju. Dakle, kako priča poprima svoje biće, kako ulazi u sferu bitisanja, u sferu života. Naizgled bi se moglo reći da je poenta romana Lisica naći odgovor na ovo pitanje. Međutim, iako je pitanje eksplicitno, takvog odgovora u Ugrešićkinom romanu nema.

Samo pitanje nije nevino, već skrojeno prema uvjetima naratorke romana. Ona osvještava sebe kao naratorku jer priznaje da je ovo što piše priča, a onda dodaje da je to „priča o tome kako nastaju priče“. Ova sintagma je u biti odgovor na prvotno pitanje – kako dati odgovor na pitanje o tome kako nastaju priče, a sam ne početi pričati priču? Pitanje je zamka, jer da bi postavili bilo koje pitanje, mi već moramo razviti logiku komunikacije, logiku jezika, logiku priče. A ko to zna ako ne naratorka koja posjeduje naivnu svijest o jeziku. Strukturalistički svjetonazor ovdje se nudi kao na pladnju – Ugrešić ga baštini u pasažima o Pilnjakovoj priči.

Pilnjak joj služi kao motiv iz kojeg će razgranati nekoliko tema romana. Prva od njih je odnos fikcije i fakcije, promatran kroz strukturalističku vizuru očuđavanja (što se opet može povezati s naivnom svijesti), ali i elemenata fikcionalne strukture koje Ugrešić povezuje s činjenicama kao elementima strukture fakcije. Time se život promatra kao struktura, on biva uvučen u znakovni sistem (ili je to sve vrijeme bio?). Tu se već otvara tema mitotvorstva, koju naratorka povezuje s još jednom velikom temom – ontologijom književnih likova. A kako najbolje očuditi čitatelju književne likove ako ne preko neke marginalne skupine, one koja je čudna i faktivno i fiktivno.

Ugrešić zato bira ženske književne likove.

65

Za primjer se može uzeti Udovica slavnog književnika Levina. Ona je tek jedan u nizu ženskih likova u Lisici, koje Ugrešić objedinjuje oko motiva lisice kao spisateljskog totema. Jako je bitno istaći da Ugrešić u romanu tematizira književnoteorijske teme (bez osnovnog poznavanja npr. načela strukturalizma nećete zaći dublje od puke fabule u tekst) ne priklanjajući se pritom naučnom diskursu, već uvijek esejistički pokušavajući odgovoriti na pitanje o tome kako nastaju priče. Čitateljima Ugrešićkinih romana ova metoda je svakako poznata od ranije. Možemo uzeti za tipičan primjer Muzej bezuvjetne predaje jer ima strukturu sličnu onoj u Lisici. Oba romana dijele radnju u poglavlja-eseje; vođeni su krovnom temom iz koje se crpe ti eseji. U Muzeju bezuvjetne predaje to je tema izbjeglištva, u Lisici to je pitanje o tome kako nastaju priče. Ugrešić se ističe posebnim manirom gradnje likova koje uvodi u tekst i spaja s krovnom temom posebnim esejističkim zahvatom – likovi su uvijek u posjedu naratorkinog sjećanja, niti vodilje njenog spomena o njima, što joj dopušta oblikovanje tih likova i njihovo savršeno uklapanje u krovnu temu.

Pomenuti esejistički diskurs omogućuje ovom djelu da uopće bude roman – autentičan je glas naratorke kroz čiju fokalizaciju tumačimo sve događaje romana, a pored njenog glasa pojavljuje se i niz drugih likova koji donose svoj, karakterističan diskurs. Nadalje, esejističkim pristupom književnim likovima kao tematu romana naratorka smekšava naučnu barijeru koja bi ih isključivo promatrala kao jezičke tvorevine. Time istovremeno priznaje sebe kao jezičku tvorevinu, ponovo potvrđujući svjetonazor sadržan u sintagmi „priča o tome kako nastaju priče“.

Ovakve književnoteorijske ideje izgovara lik Udovice u poglavlju Umjetnost ravnoteže: „Ja sam za njih divna žena, ja sam se žrtvovala za književnost, zbog književnosti živim u trajnom udovištvu. […] Što sam, dakle, starija, to sam „pogodnija“ za sliku koju imaju o meni. Jer ako prihvate činjeničnu sliku, ona bi mogla voditi u zaključak da je Levin bio stari pervertit koji je mladu emigrantkinju pretvorio u svoju njegovateljicu i tipkačicu“ (str. 77).

Citat se može promatrati iz nekoliko uglova, a svaki od njih može nam reći nešto o cjelini Lisice.

Naratorka Udovicu predstavlja kao ženu koja je za Levinove obožavatelje dio priče o Levinu.

Udovica je uvučena u taj mit u istoj mjeri u kojoj je ostvarena kao mitotvorac. Ona aktivno održava mit. Ona aktivno sebe ontološki određuje kao književni lik, jer šta je identitet doli priča o sebi. Biti znači biti priča o sebi. Da bi imala vrijednost u stvarnom svijetu, Udovica mora ostvariti neko značenje za ljude s kojima dijeli taj svijet. A kako ostvariti značenje ako ne preko fiktivne strukture, preko priče – priče o njoj kao Udovici slavnog književnika.

66

Šta znači „prihvatanje činjenične slike“ koje spominje Udovica? Je li to slutnja činjenica koje postoje izvan priče, na stvarnost izvan jezika? Ali kako imati znanje o činjenicama ako ne preko priče o činjenicama? Upravo to je Udovičina poenta – ona ne govori o činjenicama, već o činjeničnoj slici. U njenom su okviru činjenice tek elementi strukture, one su dio jezičke igre. Šta je književni lik, koji je tačno način njegovog postojanja i šta ga zapravo razlikuje od stvarnog čovjeka? Zašto književni lik uopće liči na stvarnu osobu? Nakon razgovora s Udovicom, naratorka se osvrće na sam grad Napulj u kojem su se susrele. Ugrešić tu povezuje nekoliko narativa: onaj o Udovici, potom o filmu Pasqualino Setebellezze i narativ same Lisice koji sve vrijeme osvještava – ona sebe prepoznaje kao književni lik! Pred kraj poglavlja govori: „Grad je tekst. Svaki tekst preživljava ponavljanju stereotipa i njihovu razbijanju […] ja samo utabavam već nebrojeno puta izgovorene riječi. Nisam, dakako, važna ja, nego fusnota. Fusnota je oblik preživljavanja“ (str. 98).

U posljednjoj rečenici citata, naratorka spaja život i priču u jednu ontologiju. Kroz cijeli roman prisutna je ovakva refleksija na događaje o kojima se priča. Naratorka je svjesna priče o svom životu, pa utiče li to činjenično na život? Čini li to od stvarnih ljudi književne likove? Ima li ikakve razlike između ta dva pojma, ili je ovo pitanje tautologija? Lisica je, ipak, apologija prevare, moramo paziti na koji način priča priču. Treće poglavlje romana, naslovljeno Đavolji vrt, između ostalog podsjeća na Ondaatjeov roman Engleski pacijent, mada to naratorka nigdje ne ističe. I u toj okolnosti nalazimo bitnu odliku lisičje naravi: ona bira šta će izostaviti iz priče.

Ona vjerovatno izostavlja značajan dio sebe iz priče. Priča živi, u tom je snaga Lisice – u gotovo upadljivoj odluci da je priča bitnija od njene tvoriteljke. Ovu odluku naratorka čak u jednom trenutku spominje, nazivajući je „ženskim poimanjem kreativnosti“, odsustvom autorskih pretenzija na snove.

Svi ženski likovi koje naratorka ističe u Lisici predstavljeni su kao tragovi stvarnih žena prema kojima su skicirani. Dobar primjer odnosa ženskog lika i muškog autora Ugrešić nudi u poglavlju Little Miss Footnote, opisujući odnos Vladimira Nabokova i Doroty Leuthold, u kojoj vidimo naznake Lolitinog lika. Dok Dorothy ostaje daleka, kroz nekoliko činjenica naznačena nepoznanica, i sam čitatelj Lisice sebe može uhvatiti u potrazi za tragovima Lolite u Dorothy, kako je opisuje Ugrešićkina naratorka, jer stvarnost služi umjetnosti (jer život oponaša umjetnost?). U pomenutom odnosu lika i autora vidi se neupitni značaj autorstva. Cijelo poglavlje Little Miss Footnote posvećeno je Loliti kao Nabokovljevom liku, mada naratorka između re67

dova upravo komentira ovakvu logiku vrednovanja autora više nego priče, dokazujući samom Lisicom kako je priča, ma koliko se trudili, uvijek na dobitku.

Upravo ovom smjenom pažnje s autora na lika Dubravka Ugrešić uspijeva utjeloviti lisicu, čije se značenje sabire kroz mnoštvo fusnota i sporadične pojave u glavnoj radnji romana. Lisicu opisuje kao predstavnicu društvenih otpadnika – skitnica, prosjaka, bogalja, luda i luđaka, kao simbol lukavosti i prevare (str. 30-31). U ovim opisima postoji osnovana aluzija na ženske likove, kakve poznajemo kroz historiju književnosti: one su ili nevine ili kurve, ili krhkog duha ili vještice, prevarantice, luđakinje na tavanu, proročice Kasandre, Medeje, Lolite. Drugim riječima, ženski likovi se u književnom kanonu uvijek redaju po margini strukture, kao dopuna, odraz, funkcija glavnih (muških) likova.

Utoliko je Lisica uspjela dati protivkanonski komentar iz feminističke perspektive – uspjela je pobijediti kanon u njegovoj vlastitoj igri, pokazavši da ga njegova margina u velikoj mjeri određuje. Ovom, u feminističkoj teoriji poznatom metodom ponovnog čitanja, npr. Nabokova i svih drugih u Lisici spomenutih autora, Ugrešić otvara novu perspektivu na njihova djela, na sam kanon kao cjelinu koja nije imuna na ideologiju, dokazujući onu Barthesovu tezu da jezik nikada nije nevin. Zato je i sama Lisica transparentna u ideologiji koju želji ispoljiti. Čitatelj/ ica će pritom sve vrijeme morati držati u ravnoteži naratorkine ekskurse u brižna sjećanja i tankoćutne opise majke, bivših ljubavnika, nećakinje itd. s krovnom temom romana. Lisica odaje određenu nesigurnost u tom dvosmjernom građenju likova – trebaju istovremeno služiti i kao predlošci za književnoteorijsku temu i kao predlošci naratorkine sentimentalnosti – što je i sama posljedica esejističkog stila.

Na koncu, lisica je opisana kao „vječiti slijepi putnik“, ona koja se uvijek mijenja i stoga nikada ne može biti voljena. Ta stalna promjena također znači da od same lisice ne možemo načiniti stamenu uspomenu, o njoj ne možemo ispričati konačnu priču, ona sebi uvijek upisuje nova značenja. Lisica služi ideji slike svijeta kao nepregledne mreže tekstova, ideji vječnog, neuništivog teksta. Kao slijepi putnik, lisica je vladarica onerizma, što iz stvarnosti luči san, bez svrhe, zauvijek.

68

69

70

O PROJEKTU GLASNE I JASNE Projekat Glasne i jasne časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona trajao je od januara do jula 2020. godine, a obuhvatio je seriju radionica sa mladim talentiranim autoricama, novinarkama i kritičarkama.

Svjesne da mediji igraju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i, ponekad, produbljivanju nejednakosti u svim sferama života, osmislile smo ovaj projekat kao korak ka promjeni statusa quo u recepciji i produkciji medijskog sadržaja. Cilj je bio da, kroz izgradnju vještina kritičkog mišljenja, čitanja i pisanja kod mladih žena, otvorimo prilike da upravo one steknu vidljivost na medijskoj i novinarskoj sceni, koja je zasnovana na patrijarhalnim načelima. Željele smo uticati na odsustvo žena u javnim diskusijama i nedostatak rodne perspektive u promišljanju društvenih tema, kao i na nedostatak ozbiljnog medijskog tretmana onih problema koji se tiču isključivo žena. Smatrale smo da se to može postići pružanjem podrške mladim ženama da budu ne samo pasivne korisnice medija, nego aktivne učesnice u oblikovanju medijskog okruženja u BiH. Serija radionica održana je uživo, a nakon proglašenja pandemije – online, u dva ciklusa. U okviru prvog učesnice su učile o osnovama novinarstva i rodno odgovornog izvještavanja, te o feminističkoj književnoj kritici. Drugi ciklus bio je rezerviran za diskusiju o tekstovima, te najčešćim greškama na nivou argumentacije, kompozicije teksta i stila. U fokusu su bile duže novinarske forme, poput analitičkog teksta i kolumne, te umjetnička kritika, s posebnim naglaskom na književnu kritiku.

Projekat Glasne i jasne finansijski je podržan u okviru regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).

71

72

BIOGRAFIJE Autorice Milena Ivić je rođena 1995. godine u Novom Sadu. Završila je Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, odsjek grafički dizajn. Učestvovala je na nekoliko kolektivnih izložbi. Godine 2019. stručni žiri MSURS-a izdvojio je njezino stvaralaštvo u kojem je primarna posvećenost konceptu i naraciji kao načinu izražavanja i promišljanja. Trenutno je na master studijima na banjalučkoj akademiji gdje istražuje u medijima savremenog crteža, instalacije i performansa.

Nataša Lazukić je rođena 1990. godine u Gradačcu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, na studijskom programu za srpski jezik i književnost. Novinarstvom u kulturi se bavi od 2016. godine. Članica je ONAuBiH i Udruge BH novinari.

Milica Pralica je aktivistkinja i feministkinja rođena u Bosanskoj Dubici 1991. godine. Diplomirala je novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Od 2012. godine aktivno djeluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je i predsjednica od 2017. godine.

Jedna je od organizatorica prve i druge bh. Povorke ponosa.

Hana Hot je rođena 1998. godine u Sarajevu. Studira komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Provela je jedan semestar u Parizu. Aktivno radi na projektima iz prevođenja s bosanskog na francuski jezik i vice versa. Piše filmske, pozorišne i književne kritike, kao i poeziju.

Nejra Džananović rođena je 1995. u Sarajevu. Diplomirala je na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je potom stekla i zvanje magistrice pedagogije.

Pored formalnog obrazovanja, edukovala se i kroz seminare, radionice i konferencije, među kojima izdvaja šestomjesečnu obuku „Uči, misli i djeluj“ u organizaciji Instituta za razvoj mladih Kult, obuku „Građansko novinarstvo i dokumentarna fotografija“ u organizaciji Balkan Diskursa i Centra za postkonfliktna istraživanja, te radionice Mediacentra Sarajevo „Digitalni alati za kredibilno izvještavanje i provjeru činjenica“ i „Debunking Misinformation: Medijska pismenost i verifikacija informacija – Od klika do ispravke“. Kao volonterka djelovala je i na projektu „Stariji brat, starija sestra“ u organizaciji Udruženja za prevenciju ovisnosti Narko-NE. Objavila je niz 73

novinarskih tekstova o medijima i mladima te odgoju i roditeljstvu.

Teodora Luketa je studentkinja MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Tu je stekla diplomu osnovnih studija komparativne književnosti, a nagrađena je i Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu. U časopisu Novi izraz objavila je naučni rad iz oblasti feminističkih književnih teorija i kulturalnih studija. Zahvaljujući stipendijama, učestvovala je u nekoliko međunarodnih i domaćih projekata i radionica.

Jasmina Durmo rođena je 1987. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a kasnije i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Već od ranih godina bavi se pisanjem poezije te u okviru recitatorske sekcije učestvuje na različitim takmičenjima, izvodeći svoju poeziju uživo. Nakon završetka studija bavi se kreiranjem medijskog sadržaja, prevođenjem, organiziranjem i vođenjem radionica za djecu i mlade, administracijom u okviru filmskih festivala, asistiranjem na različitim projektima nevladinog sektora. Zanimaju je teme iz područja feminizma i rodnih studija, popularne kulture i medija, o kojima želi nastaviti pisati u budućnosti.

Nasiha Halilbašić je spisateljica iz Tuzle. Kritičarka, intelektualka i dramaturškinja entuzijastkinja. Entuzijazam je enkapsuliran u statusu studentkinje dramaturgije na sarajevskoj ASU, koju upisuje nakon nedovršenih studija medicine, farmacije i studija tla koji su katalizovali shvatanje odnosa ljudskih tjelesnih i onozemaljskih iskustava. Na blogu Igle Pad i portalu Lake note piše muzičke recenzije, a još je u gimnaziji napisala svoj prvi, zasad jedini roman Sve o Ničemu, Ništa o Svemu ili šta je pisac htio da kaže. Jedan dio onoga što je spisateljica htjela da kaže možete naslutiti u njenim ispovijestima na blogu Nisam drska, mama, u iščekivanju dužeg autorskog djela. Rođena je igrom slučajeva u Beogradu, 1990. godine, u znaku blizanca. Nasihina prva crna mačka zvala se Ibret.

Amra Ćatić je osnovne studije završila na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje trenutno pohađa završnu godinu MA studija. Njena interesovanja nisu vezana samo za ekonomiju: volontirala je u različitim organizacijama i učestvovala u različitim projektima, a najviše je ponosna na učešće u USAID-ovom programu osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) u okviru kojeg je kreirala mjesečne članke za IMEP-ovu web-stranicu o temama koje je sama birala. Željna novih izazova i uvijek spremna za učenje novih stvari, prijavila se na projekat Glasne i jasne kako bi proširila mrežu vrijednih kontakata i stekla iskustvo koje će joj mnogo značiti u daljnjim angažmanima.

74

Hana Tiro je diplomirana anglistkinja, a trenutno i studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Voli da pije kafu, piše poeziju i kontrira nepravednostima sistema.

Larisa Mahmić je rođena 1997. godine u Zenici. Studentica je četvrte godine na Odsjeku za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici, na kojem je tri godine zaredom dobitnica Povelje dekana za najbolji postignuti uspjeh i prosjek ocjena: 9.50, 9.93 i 10.00.

U decembru 2019. godine dodijeljena joj je Federalna nagrada kao jednoj od najboljih studentica u ak. 2018./2019. godini u Federaciji Bosne i Hercegovine. Njen autorski rad Magični realizam kao osnovni element postmodernističke poetike u Ruždijevom romanu „Čarobnica iz Firence” je objavljen na oficijelnoj stranici P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine; kritički prikaz knjige Kiša pjesnikinje Naide Mujkić je objavljen u časopisu Novi izraz, časopisu za književnu i umjetničku kritiku, broj 73–74; kritički tekst o romanu Sreća spisateljice Aminatte Forne je objavljen na oficijelnoj stranici Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, na portalu Prerazmišljavanje i na portalu Booksa.hr; koautorski izvorni naučni rad pod nazivom Poetska gramatika sevdalinke je objavljen u Zborniku radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj XVII, a autorski rad Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu „Derviš i smrt” je objavljen u Avliji, časopisu za kulturu, književnost i društvene teme, broj 21. Od 30. juna do 6. jula 2019. učestvovala je na radionici književne kritike u sklopu Četvrtog internacionalnog festivala književnosti Bookstan.

Emily Emina Džindo rođena je 1997. godine u Tuzli. Studentica je završne godine BA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Aktivno se bavi pisanjem poezije i proze.

Sanja Kobilj-Ćuić rođena je 1984. godine u Banjoj Luci. Italijanski i srpski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu 2007. godine. Doktorat iz italijanske književnosti odbranila je u Sijeni, na Univerzitetu za strance u februaru 2011. godine. Od 2007. godine radi na Studijskom programu za italijanski jezik i književnost kao asistentkinja i viša asistentkinja predmetima italijanske književnosti, a od 2018. godine kao docentica. Majka je dviju djevojčica, Anike i Hane.

Maja Crnogorac je rođena u Sarajevu 1993. godine. Završila je slikarstvo na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Živi i radi u Banjoj Luci.

75

Lamija Milišić je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016. godine, te magistrirala 2018. godine na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u akademskoj 2016./2017. godini te Zlatne značke Univerziteta. Također je dobitnica specijalne nagrade na festivalu književnosti Bookstan 2017. godine. Učestvovala je u Školi filmskog teksta u okviru 13. Pravo Ljudski Film Festivala. Objavljivala je tekstove iz područja književne i filmske kritike na portalu www.kritika.ba. Od 2016. godine objavljuje recenzije književnih djela u časopisu za književnost i kulturu Život. Kratke priče i eseje objavljuje na portalima Dunjalučar, Strane i www.hocu.ba, a pozorišne kritike u tuzlanskom časopisu Pozorište.

Objavila je i istraživački rad Nijemost budućnosti: znanstvena fantastika Teda Chianga u časopisu Novi izraz 71-72. Bavi se i književnom teorijom, ponajviše naratologijom i semiologijom, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre.

Sekretar je P.E.N. Centra u BiH. Mentorice Novinarka i feministkinja Tamara Zablocki je rođena 1986. u Zenici. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i Katedri za historiju umjetnosti. Piše za portale Media.ba, Diskriminacija.ba, LGBTI.ba i Urban magazin, a kroz svoj rad nastoji promovisati ljudska prava žena i ostalih Drugih. Dobitnica je nagrade UN Women BiH za najbolji tekst objavljen u štampanom mediju koji se bavi promocijom ljudskih prava žena.

Maja Abadžija je rođena 1990. godine u Nišu, Srbija. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski / hrvatski / srpski jezik (MA) i na Odsjeku za ruski jezik i književnost (BA). Piše književnu kritiku i esejistiku od 2010. godine, a objavljivala je u časopisima kao što su SIC – časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, Riječ i smisao, Behar, Novi izraz, Bookvica, Strane te zbornicima Nacija i poststrukturalizam (2013), Feministička i queer čitanja popularne kulture (2017), te Rat iz dečje perspektive (2018).

Dobitnica je prve nagrade za književnu kritiku na festivalu književnosti Bookstan 2016. godine. Članica je kolektiva mladih jugoslovenskih književnih kritičarki Pobunjene čitateljke čiji je rad na zborniku Rat iz dečje perspektive, te na istraživačkom projektu Monitoring književne kritike 76

u regiji 2020. godine nagrađen priznanjem Jelena Šantić. Radila je kao istraživačka asistentica u Centru za politike i upravljanje, bila je koordinatorica za filmsku kritiku Pravo Ljudski Film Festivala, a protekle četiri godine bavila se novinarstvom u oblasti kulture u okviru angažmana za listove Oslobođenje i BH Dani. Trenutno nastoji organizirati svoju freelance karijeru i istraživati ono što je najviše zanima: naučnu fantastiku i književnost koju pišu žene.

77

REFERENCE 1. Kad je riječ o “radu ljubavi”, kojeg je u ovom slučaju bitno razumjeti, zanimljivo objašnjenje daje nam Silvia Federici, govoreći o kućnom radu kao poslu koji se razlikuje po prirodi od svih ostalih poslova, a ta razlika je nepostojanje nadnice.

Nadnica je potvrda postojanja društvenog ugovora, ona prepoznaje individue kao radnike koji ne rade svoj posao jer im se sviđa ili je to prirodno i koliko god da su eksploatisani daje jasnu granicu između posla i njihove ličnosti: prepoznaje da oni nisu taj rad.

2. Ulaskom feminizma kao manjinskog pokreta krajem šezdesetih u dijalog s društvenim naukama postaje jasno da je jednačina “žene = priroda” direktno srodna s jednačinom “žene = svakodnevnica”, a obje su tvorevine diskurzivnog konstruisanja iz pozicije istorijskog i političkog, iz pozicije dominantno muškog. S tim u vezi, očekivana je i neminovna, intervencija feminističke teorije partikularno u sociologiju svakodnevnog života, a budući da su obe zainteresovane za “nijeme” društvene grupe i ideju davanja glasa u kontekstu valorizacije “moći slabih”, teoretska simbioza bila je njihov logičan dalji razvoj. Danas je opšte mjesto saznanje da oni i one koji i koje se ne vide ni u životu ni u naučnim prikazima nisu samo pasivne figure kojima barataju sile iznad njih i da od njih zavisi mnogo toga u funkcionisanju različitih poredaka, iz čega proizilazi da svakodnevnica nije pasivna nego aktivna – noseća kategorija.

3. Dama na čekanju ili dvorska dama je lična asistentkinja članova kraljevske porodice na dvoru, po pravilu nižeg ranga od njihovog. U korejskoj kulturi, za dvorske dame su obično birane ćerke robova i robinja koje prema tradiciji ne smiju napuštati palaču.

4. Neke teoretičarke i teoretičari smatraju da je prekarijat nova radnička klasa našeg vijeka nastala pod uticajem neoliberalnih tendencija na tržištu rada gdje rast počiva na finansijskom riziku i zaduženosti.

78

LITERATURA Čišćenje kao kazna: feministicko čitanje fenomena pop-kulture Izvori Djevojčica oduševila: Sanjala sam da sam se udala, pa sam se uplašila: https:// www.youtube.com/watch?v=DnMChT2Iqqc Killing Eve (2018). Televizijska serija. Phoebe Waller-Bridge, Emerald Fennel. Velika Britanija: BBC America Modern Family (2009). Televizijska serija. Steven Levitan i Christopher Lloyd. Sjedinjene Američke Države: ABC Moon Lovers: Scarlet Heart Ryeo (2016). Televizijska serija. Kim Kyu-tae. Južna Koreja: Seoul Broadcasting System (SBS) The Handmaid’s Tale (2017). Televizijska serija. Bruce Miller. Sjedinjene Američke Države: Hulu Twin Peaks (1990). Televizijska serija. David Lynch, Mark Frost. Sjedinjene Američke Države: ABC Literatura Federici, Silvia (1975). Wages Against Housework, Power of Women Collective/ Falling Wall Press, New York. Dostupno na: https://caringlabor.files.wordpress. com/2010/11/federici-wages-against-housework.pdf Magoulick, Mary (2003), Women in Popular Culture (entry for Encyclopedia of Women’s Folklore and Folklife), citirano prema: Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI veka (2012). Centar za ženske studije, Beograd Pejtmen, Kerol (2001). Polni ugovor, Feministička 94, Beograd Slapšak, Svetlana (2001). Ženske ikone XX veka, Čigoja štampa, Beograd Žene kojima je tijesno u vlastitoj koži Bužarovska, Rumena (2017). Moj muž, Sarajevo: Buybook Bužarovska, Rumena (2019). Nikuda ne idem, Sarajevo: Buybook Put u prošlost - između dva svijeta Smailbegović, Emina (2019). Via Appia, Sarajevo: Buybook 79

Revolucija rodnih uloga - otac odgajatelj Pašalić-Kreso, Adila (2012). Koordinate obiteljskog odgoja. Sarajevo: Filozofski fakultet Odrastanje, uprkos svemu Adamović, Julijana (2018). Divlje guske, Zagreb: Hena.com Šta žene (ne) žele - redefiniranje ženskosti izvan institucije majčinstva Ragsdale, Gilian (2013). The Maternal Myth: Why motherhood can be such a tough decision. Psychology Today. Dostupno na: https://www.psychologytoday.com/us/ blog/kith-and-kin/201312/the-maternal-myth Aarssen, Lonnie W.; Altman Stephanie T (2012). Fertility Preference Inversely Related to ‘Legacy Drive’ in Women, But Not in Men: Interpreting the Evolutionary Roots, and Future, of the ‘Childfree’ Culture. The Open Behavioral Science Journal 2012, 6, dostupno na: https://bit.ly/2XCo1SR Graham, Melissa et al. (2013). Why are childless women childless? Findings from an exploratory study in Victoria, Australia, Journal of Social Inclusion 4 (1), dostupno na: https://bit.ly/3dBywLA Cavarero, Adriana (2000). Relating Narratives: Storytelling and Selfhood. Routledge, London and New York Finci, Predrag (2011). Osobno kao tekst. Izdanja Antibarbarus, Zagreb Mars: Planeta vanzemaljaca, bog rata ili animus u nama?

Bakić, Asja (2015). Mars, Zagreb: Sandorf (elektronsko izdanje) Savremena žena kao IT stručnjakinja Agencija za statistiku BiH (2020). Registrirana nezaposlenost u prosincu 2019. godine, Sarajevo. Dostupno na: http://bhas.gov.ba/data/Publikacije/Saopstenja/2020/LAB_03_2019_12_1_HR.pdf.

Bilimoria, Diana; Piderit, Sandy Kristin (2007). Handbook on Women in Business And Management. Edward Elgar Publishing, Cheltenham Canel, Annie; Oldenziel, Ruth; Zachmann, Karin (2003). Crossing boundaries, building bridges: comparing the history of women engineers, 1870s-1990s. Harwood Academic Publishers, Amsterdam Hamzabegović, Jasna; Kulenović, Fatka; Mesić, Nejra (2018). Perspectives of Bos80

nian Women in the Field Of IT. The International Journal of Engineering and Science, Bihać Henn, Steven (2014). When Women Stopped Coding. Morning Edition. Dostupno na: https://www.npr.org/sections/money/2014/10/21/357629765/when-womenstopped-coding.

Richter, Felix (2020). Female Workers in the Tech Industry. Dostupno na: https:// www.statista.com/chart/4467/female-employees-at-tech-companies/.

Richter, Felix (2020). GAFAM: Women Still Underrepresented in Tech. Dostupno na: https://www.statista.com/chart/4467/female-employees-at-tech-companies/ Wyer, Mary; Barbercheck, Mary; Geisman, Donna; Öztürk, Hatice Örün; Wayne, Marta (2008). Women, science, and technology: a reader in feminist science studies. Taylor & Francis Group, New York 2018 Women in Tech Index. Honeypot. Dostupno na: https://www.honeypot.io/ women-in-tech-2018 Gdje su nama naslovnice?

Global Media Monitoring Project 2015, Bosnia and Herzegovina (2015). Dostupno na: http://cdn.agilitycms.com/who-makes-the-news/Imported/reports_2015/national/Bosnia-Herzegovina.pdf Lista ekspertica u Bosni i Hercegovini za veću i sadržajniju zastupljenost žena u medijima (2015). BH novinari, Sarajevo. Dostupno na: https://bhnovinari.ba/ wp-content/uploads/2015/03/lista_ekspertica_u_bih_mart_2016.pdf Mujkić -Jukić, Elvira (2016). Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u BiH, UN Women, Sarajevo. Dostupno na: http:// ba.one.un.org/content/unct/bosnia_and_herzegovina/bs/home/publications/research-on-media-reporting-on-gender-based-violence-against-wom/ Mujkić -Jukić, Elvira, Unkić, Hilma (2018). Žene na samo 30 posto rukovodećih pozicija u bh. medijima, Mediacentar online, Sarajevo. Dostupno na: https://media.ba/bs/magazin-novinarstvo/zene-na-samo-30-posto-rukovodecih-pozicija-ubh-medijima Kintsugi ženskog pisma Marić, Senka (2019). Kintsugi tijela, Sarajevo: Buybook 81

Jedna Drugoj kao utočište Stupar-Trifunović, Tanja (2019). Otkako sam kupila labuda, Beograd: Arhipelag Trebaju li se godine borbe i neposlušnosti žena i ženskog tijela reprezentovati na zidovima muzeja uz koktel?

Mary Beard: Women in Power (46:22): https://www.youtube.com/watch?v=VGDJIlUCjA0 Pariz-Klavel, Danijel (2017). Sifražetkinje i džijudzicu: Žene koje su znale gde treba da “udare”, Nedeljnik, Beograd. Dostupno na: https://arhiva.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/sifrazetkinje-i-dzijudzicu Onerizam lisice – san o umjetničkom djelu Ugrešić, Dubravka (2018). Lisica, Sarajevo: Buybook

82

1