Ivan Gundulić • Iz piščeva života:
Ivan (Dživo) Gundulić rodio se 8. siječnja 1589. u uglednoj dubrovačkoj obitelji. Njegov otac Frane bio je plemić iz stare dubrovačke obitelji Gondola, poznate još u 13. stoljeću. Svi su Gundulići iz generacije u generaciju prenosili svoju ljubav i brigu za Dubrovnik i njegovu slobodu. Ivan je bio tihe i mirne ćudi, duboko religiozan i sklon razmišljanju, poznat i pod nadimkom Maćica. Stekao je klasično latinsko obrazovanje uobičajeno za ono vrijeme (tzv. studia humaniora), ali je bio i pod snažnim utjecajem ideja katoličke obnove ili protureformacije. Obitelj je bila pobožna i u svojoj je sredini gotovo uvijek imala svećenika. U dubrovačkoj humanističkoj školi učitelji su mu bili Toskanac Camilo Camilli, poznati nastavljač Tassove epopeje „Oslobođeni Jeruzalem“ te Lopuđanin Petar Palikuća, učeni isusovac i prevoditelj. Izučio je i pravo kako bi, kao i svi plemići, mogao obavljati državne poslove. Bio je član Senata i konzul, knez u Konavlima, kriminalistički sudac i službeni procjenitelj, carinik specijaliziran za nabavu vina, ali i nadzornik magazina s oružjem. Godine 1636. postao je senatorom i na toj dužnosti ostao sve do smrti 1638. godine. Budući da su dubrovačkim knezom mogli postati samo plemići koji su napunili pedeset godina, nikad nije imao priliku obavljati tu dužnost. Pokopan je kod glavnog oltara u franjevačkoj Crkvi sv. Franje na Stradunu. Gundulić je u lirici, epici i drami stvorio klasična djela starije hrvatske književnosti. Počeo je kao pjesnik ljubavnih i melodramatskih sadržaja – pisao je drame u stihu i pjesme, a u to je vrijeme i prevodio i prerađivao talijanske mitološke drame. No prvi veći književni uspjeh postigao je kad mu je „s velicim slavami“, kako je sam kasnije rekao, u Dubrovniku izvedeno čak deset drama. Ivan Gundulić je u jednoj od svojih duhovnih kriza uništio većinu svojih ranih drama nazvavši ih porodom od tmine, a ništa se nije sačuvalo niti od pjesama taštijeh i ispraznijeh. Ipak, sačuvala su se četiri teksta tih prvih melodrama: „Arijadna“, „Prozerpina ugrabljena“, „Dijana“, „Armida“. U zrelijim se godinama odrekao mladenačkoga rada i priklonio „ozbiljnijim“ temama: 1. „Pjesni pokorne kralja Davida“, Rim, 1621. – prva objavljena knjiga (slobodni prepjevi Davidovih psalama) 2. „Suze sina razmetnoga“, Mleci, 1622. – religiozna poema u tri pjevanja 3. „Dubravka“, 1628. – pastirska igra u tri čina 4. „Osman“ – u trenutku kad je Gundulić umro, njegovu životnom djelu, povijesnom epu koji je bio zamišljen u 20 pjevanja, nedostajala su dva pjevanja, četrnaesto i petnaesto.
Sva su ta djela vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, a istovremeno su na razini suvremenih europskih književnih baroknih djela.
• O razdoblju: Barok je razdoblje nakon renesanse te se javlja krajem 16. stoljeća u vremenu katoličke obnove, a puni zamah doživljava u prvoj polovici 17. stoljeća. Naziv potječe od portugalske riječi barocco = neobrađen biser nepravilna oblika i nevelike vrijednosti, a tom se riječju prvotno nazivaju nesavršena djela koja, umjesto renesansne jednostavnosti, izražavaju nesklad, neprirodnost i pretjeranu stilsku kićenost. Barokni je čovjek podvojen između svoje osobnosti i svjetovne prirode (koju karakterizira želja za uživanjem) i straha od vlastite smrti i prolaznosti (utjecaj Katoličke crkve). Crkva oštro nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja. Barokni su pisci zaokupljeni religioznom i refleksivnom tematikom, izražavaju interes za tajnovitim, mističnim i iracionalnim. Glavna tema – prolaznost ovozemaljskog života – ostvaruje se motivima ljubavi i ženske ljepote. Glavne značajke baroka su: bogata kićenost, gomilanje stilskih figura, alegorija, kontrast, obilje raznovrsnih pokušaja oblikom i zvukom te upotreba vrlo popularnih končeta (concetto = stilski postupak u kojem se spajaju i uspoređuju pojmovi i predodžbe koji su na prvi pogled potpuno različiti, nespojivi, a cilj im je začuditi i dokazati pjesnikovu domišljatost i oštroumnost). Najčešći oblici končeta su hiperbola, antiteza i paradoks.
Katolička obnova ili protureformacija:
Pokret katoličke obnove (reakcija na reformaciju, protestantizam) snažno utječe na razvoj renesanse, naročito poslije Tridentinskoga koncila koji, s prekidima, traje 18 godina (1545. – 1563.). Naziv je dobio prema gradu u kojem se održavao, talijanskom Trentu, lat. Tridentum. Glavni je zaključak: crkva uzima umjetnost pod svoju kontrolu, ali i pod okrilje. → glavna književna vrsta postaje tzv. barokni ep čija je poetika strogo zadana: 1. tema mora biti suvremena 2. mora se baviti nacionalnim pitanjima (hrvatskim) 3. mora biti moralno ispravna – u skladu s duhom katoličke obnove (kršćanska vjera) Barokni doživljaj svijeta i barokni stil javljaju se već potkraj renesanse tvoreći prijelazno razdoblje između renesanse i baroka ↔ manirizam. Predstavnicima manirizma obično se smatraju Miguel de Cervantes i William Shakespeare.